MAY KARL

Naslov originalaWINETOUS ERBEN

WINNETOUOVI NASLJEDNICI

UVODS njemačkoga prevela: JOZEFINA STRIČEVIĆBilo je to jednog lijepog, toplog proljetnog jutra. Mili, blagi tračak sunca prokrao se kroz prozor poželjevši mi — dobro jutro! — Tada dođe k meni ,Sf-dašce' iz svog prizemlja noseća mi prvu jutarnju poštu koju je pismonoša upravo bio uručio. Kako je to obično tokom dana često činila, tako je i sada sjela prema meni i stala otvarati pisma da mi ih čita. Prije no što če započeti čitanje, imao sam osjećaj kao da me netko pita: — Tko je ,Srdašce'? Tako se u stvari' nitko ne zove Mora da je ime od milja.Zaista, to je bilo ime od milja. Ono potječe iz prve knjige mojih .Priča sa sela'. U njoj se spominju ^zorno brdašce', .uzorno seoce', .uzoran vrtić' i .uzorna kućica' u kojo.) živi .Srdašce' sa svojom majkom. Mada ime .Srdašce' ne predstavlja neko fizičko oličenje moje supruge, ono predstavlja njeno duševno oličenje. Njezin portret toliko sam bio zavolio da sam ga nazvan .Srdašce', py .je samo po sebi razumljivo što se to ime malo-pomalo prenijelo i na original. Nije to bilo uvijek' Naime. k;ida se na nebu počinju navlačiti oblaci, a to se uvijek događa mojom krivicom, kažem joj .Klara'. Počinju li se razilaziti, tada joj kažem ,Klanca Kada potpuno iščeznu, kažem joj .Srdašce', i to zboč toga što ona lično nikada ne izaziva naoblaku

Dok oe moje uobe no.ia.fa UH Ratu, cijelim prizemljem raspolaže ona. U njemu gazduje neumorno i mar-Ijivo kao svesrdna domaćica. Dočekuje posjete mojih sve brojnijih čitalaca i odgovara na mnoga pisma, jer sam ne mogu da to obavljam. Uvijek mi pročita sva pisma. Naročito važna pisma obično odlaže na stranu kako bi mi ih na kraju pročitala.Tako je bilo i danas. Kada je sve ostalo bilo obavljeno, ostale su dvije stvari, koje su nam se već na prvi pogled učinile neobičnim i zbog čega smo ih i bili odvojili. Bilo je to, naime, jedno pismo iz Amerike i antropološki stručni list. U ovom posljednjem bio je naslov jednog dužeg članka podvučen olovkom. Naslov je glasio: — Izumiranje indijanske rase u Americi i njihovo nasilno istiskivanje od strane Kavkazaca t Kineza. — Odmah sam zamolio .Srdašce' da mi pročita taj članak, jer sam slučajno za to imao vremena. Poslušala me. Pisac je bio dobro poznati, istaknuti profesor univerziteta. Pisao je s velikom toplinom o Crvenokošcima i što god je govorio o njima bilo je ne samo blagonaklono već i pravedno. Za uzvrat bih mu rado stegnuo ruku. Jednu je grešku, međutim, ipak učinio, koja je bila isto toliko općenita koliko i neshvatljiva. Naime, on je miješao Indijance Sjedinjenih Država sa čitavom rasom širom Sjeverne i Južne Amerike. Osim toga brkao je duševno odumiranje rase sa njenom fizičkom smrću. Dobio sam dojam da u svome radu ide za tim da glavni zadatak ljudskog roda traži u razvoju podvojenosti naroda i pojedinaca, a ne u sve više rasprostranjenom saznanju da se sva plemena, svi narodi, sve nacije i rase postepeno moraju sjediniti predstavljajući jednog jedinog, velikog plemenitog čovjeka, uzvišenog nad svim što je živo-tinjsko.

Pismo iz Amerike bilo je vjerovatno predano na .Dalekom Zapadu', samo gdje, to se na zatvorenom omotu nije moglo utvrditi, jer su obje strane bile pune žigova i rukom ispisanih mjesta, tako da je sve ostalo bilo nečitko. Adresa se jedino zadržala u svojoj prvo-bitnoj jasnoći, i to svakako zbog originalne kratkoće Indijanaca. Ona se sastojala jedino iz tri riječi i glasila je;MA Y rtadebeul. Germanv.Otvorili smo koverat i izvukli komad presavijenog papira, koji je oćito bio rezan nekim velikim nožem, vjerojatno lovačkim. Pismo je sadržavalo slijedeće redove na engleskom jeziku, koje navodim u prijevodu. Teška, neuvježbana ruka napisala ih je olovkom:»Old Shatterhandu.Hoćeš li doći do Mount Winnetoua? Ja ću svakako doći. Možda čak i Avaht-Niah, taj stogodišnjak. Vidiš li da umijem pisati? I da pišem na jeziku bljedolikih?Wagare-Tey Poglavica Šošona.«Pročitavši to, Iznenađeno pogledah .Srdašce', a i ono mene. Nas nije možda začudilo to što smo primili pismo sa Dalekog Zapada i što je od Indijanaca. To se veoma, često dešava. Začudilo me je, međutim,' to što je pismo stiglo ud poglavice Zmija-Indija-naca, koji mi još nikada nije pisao. Njegovo ime Wa-gare-Tey znači isto što i ,2utj Jelen'. U mojoj knjizi .Božić' moći ćete o njemu više doznati. U ono vrijeme, znači prije više od trideset godina, bio je mlad i prilično neiskusan, ali dobar, pošten čovjek, Winnetouu i meni vjeran, pouzdan prijatelj. Njegovu ocu Avaht--Niahu, koji je bio skroz pošten čovjek, bilo je preko šezdeset godina. Imao je velik utjecaj, a njime se uvjek koristio samo nama u prilog. Zbog njegove duboke starosti i zbog toga što o njemu više nikada nisam čuo, smatrao sam da je umro. Sada

sam iz pisma vidio da još živi i da se fizički i duševno dobro osjeća, jer da nije tako, pisac ni u kom slučaju ne bi mogao kazati da će ratni poglavica Šošona možda također doći na Mount Winnetou.Ja, doduše, nisam uopće imao pojma gdje se ta planina nalazi. Znao sam jedino to da su Apači sa drugim, njima prijateljski naklonjenim plemenima namjeravali da se s'ože i da neku planinu, koja se po svom položaju, svojim svojstvima i važnosti odlikuje, nazovu imenom svoga voljenog poglavice. Nisam jošništa bio dočuo da je stvar obavljena, a pogotovu mi nije bilo saopćene na koju je planinu pao izbor. Svjestan sam doduše bio da to nije mogla biti neka planina izvan područja na kojem se Apači kreću. Kako se logori i pašnjaci Zmija-Indijanaca prostiru sjeverno od njih, udaljeni nekoliko dana jahanja, sigurno se radilo o nekom izuzetno važnom slučaju, kada se čovjek, kor ;je dostigao starost od stotinu godina, od-važio da krene na ovaj put, i to ne toliko iz nužde koliko zbog mladalačkog srca koje ga je gonilo na to.Zbog čega je htio da ode sa svojim sinom tako daleko na jug? To nisam znao. Iako sam o tome duboko razmišljao, ipak nisam uspio da na to pitanje sigurno odgovorim. Nije mi ništa drugo ostalo već da čekam hoće li i sa koje druge strane stići slični dopisi. Nu pismo nisam mogao odgovoriti jer mi sadašnje boravište obaju poglavica nije bilo poznato. U svakom slučaju imali su ozbiljan razlog da potraže , područje Apača koje je bilo toliko udaljeno od njih. Pretpostavljao sam da se ovaj razlog nije odnosio na tijesne međusobne odnose, već da je općenitog zna-čenja. Kako je moja adresa tamo prijeko poznata i kako se s mnogim tamošnjim živim osobama, o kojima sam u svojim knjigama pričao i o kojima ću još pričati,

dopisujem, mogao sam se ponadati da ću uskoro, čuti nešto opširnije.Kako sam mislio, tako se i zbilo! Jedva dva tjedna kasnije stiglo je jedno drugo pismo, i to od strane onoga od koga bih naimanje očekivao neki znak života ili čak i dopis. Na koverti se nalazila tačno ista adresa. Na engleskom pisani sadržaj glasi u prijevodu:»Dođi na Mount Winnetou na veliku, posljednju bitku! I daj mi konačno svoj skalp koji mi duguješ već čitava dva ljudska vijeka! To ti pišeTo-kei-chun, Poglavica Racurroh Komanča.«I samo dva tjedna kasnije primio sam, a opet na istu adresu, slijedeći dopis:»Imaš U smjelosti, tada dođi ovamo do Mount Winnetoua! Jedini metak, koji još imam, čezne za tobom!3TanguaNajstariji poglavica plemena Kiowa. Napisao njegov sin Pida, sadašnji poglavica Kiowa, čija duša pozdravlja tvoju.«Oba ova pisma pružala su značajna razjašnjenja, i to ne samo u psihološkom smislu. Pomalo mi se činilo kao da su ih izdiktirali To-kei-chun i Tangua na istom mjestu i pod istim utjecajem. Obojica su me još uvijek nepomirljivo mrzila kao i nekada. Bilo mi je samo neobično to što me je sin Tangue i unatoč toj mržnji pozdravljao, ali mi ipak nije bilo'teško shvatiti taj znak zahvalnosti. Međutim, bilo je najvažnije od svega što su i Apačevi neprijatelji naumili da krenu gore na Mount VVinnetou. Bilo je tu govora o .velikoj posljednjoj bitki'. To je zvučalo veoma opasno. Počeo sam se ozbiljno zabrinjavati. Da nije možda tamo prijeko netko, recimo,

neki stari, raniji protivnik, koji se sada u mojim starim danima htio sa mnom našaliti i izrugati ne bih li nasjeo i krenuo na to ludo putovanje za Ameriku? No, nakon pola mjeseca, primio sam slijedeće pismo, predano u Oklahomi, a koje je za mene predstavljalo dokumenat kojemu sam mogao da poklonim puno povjerenje:»Dragi moj, bijeli brate!Veliki, dobri Manitou u mom srcu nalaže mi da ti saopćim da su na Mount Winnetouu pozvani savjet starih poglavica i savjet mladih poglavica da zasjedaju i sude bljedolikima, i da se ujedno donese odluka u vezi s budućnošću Crvenokožaca. Ti ćeš doći, ali i ja ':u doći. Moja se duša veseli tvojoj. Brojim dane, sate i minute dok te opet ne budem ugledao!Tvoj crveni brat Matto Schahko . , glavica Osaga.«Ovo je pismo također bilo pisano na engleskom jeziku, i to od strane njegovog sina, čiji mi je rukopis bio poznat jer se s njime dopisujem. Osim toga je Matto Schahko bio priložio i svoj kožnati totem, što je činiouvijek kada se radilo o nečemu važnom. Na osnovu toga mogao sam da odbacim svaku sumnju da mi se netko želi narugati. Stvarno je nešto postojalo, i to nešto ozbiljno. Pomisao da odem prijeko me je sve više zaokupljala. Naravno, za ostvarenje te moje zamisli bilo je prijeko potrebno da prije svega dođem do bližih i određenijih podataka, Na njih, istina, nisam mor rao dugo čekati. Primio sam pismo na velikom arku, presavijeno kao da je zvanično, koje je, doduše trebalo da predstavlja poziv, ali se zbog svojstvenog načina pisanja mot-alo ispravnije smatrati službenim dopisom. Dajem ga u prijevodu:»Veoma poštovani gospodine!

Na prošlogodišnjim zasjedanjima poglavica bilo je jednoglasno zaključeno da se brdo Stjenovitih planina, koje toj svrsi najviše odgovara, ubuduće zove imenom najslavnijeg poglavice svih naroda. Sto se toga tiče, izabran je najviši vrh, koji vam je barem geografski poznat, i na koji se tajanstveni vrač Tatellah-Satah bio povukao. Na podnožju, odnosno na terasama ove planine, održat će se ove godine, sredinom septembra, slijedeće skupštine:1. Miting kampa starih poglavica.2. Miting kampa mladih poglavica.3. Miting kampa žena poglavica.4. Miting kampa svih ostalih slavnih crvenih muškaraca i žena.5. Završni miting pod rukovodstvom dolje potpisanog Komiteta.Već prema ličnom nahođenju, Vi ćete se pojaviti ovdje i prijaviti se ili predsjedavajućem ili njegovu zamjeniku, koji će vas upoznati sa predmetom svih ovih savjetovanja. Ujedno vas upozoravamo da se svi ovi mitinzi, kao i sve pripreme, moraju držati u tajnosti pred pripadnicima ostalih rasa. Time vas obavezujemo na najstrožu diskreciju. Vaše časno obećanje da ćete šutjeti smatramo s pravom kao da je već'dato. Ulaznice za naše zborove, kao i oznake mjesta, preuzet ćete lično kod potpisanog zapisničara. Zbog boljeg razumije-10vanja imaju se svi govori ovog savjetovanja održati na engleskom jeziku.S poštovanjemKomitet.Simon Bell (Tscho-lo-let), Profesor filozofije,predsjednik.

Edward Summer (Ti-iskama) Profesor klasične filologije, zamjenik predsjednika, William Evening (Pe-widah),agent zapisničar.Antonius Paper (Okih-tschin-•-tscha), bankar, blagajnik,Old Surehand, partikularist, direktor.«Na samom dnu, uz ivicu dopisa, stajala je posebna primjedba koju je napisao sam'Old Surehand:»Nadam se da ćeš bezuvjetno doći. Moju kuću smatraj kao svoju, iako ne budemo kod kuće. Kaa direktor sada sam, na žalost, stalno na putu. Čeka te veliko, drago iznenađenje. Bit ćeš očaran napredovanjem naše dvojice dječaka.Tvoj stari, vjerni Old Surehand.«Ovom dugačkom pismu priključit ću odmah i slijedeće, kraće, koje je pristiglo. Ono glasi;»Brate moj!Znam da si pozvan. Nemoj nikako izostati! Neopisivo se radujem tvome dolasku. Obojica dječaka pisat će ti posebno.Tvoj Apanatschka, poglavica Pohonim Komanča.«.Obojica dječaka', ili kao što se Old Surehand izrazio ,naša dva dječaka', napisali su mi u nastavku slijedeće redove:»Visoko poštovani gospodine!Kada ste nas sa našeg pogrešnog, primitivnog puta umjetnika strogo uputili da stremimo prema ne-11čem višem, najvišem, obećali smo Vam da ćemo pred javnost istupiti tek tada kada stvarnim i neoborivim majstorskim djelima budemo mogli dokazati kako crvena rasa ni u kom pogledu nije manje nadarena od bilo koje druge, ćak i u odnosu na umjetnost. Našu smo nadarenost

naslijedili od bake koja je, kao što i sami znate, bila čistokrvna Indijanka Spremni smo da Vam damo dokaze, koje ste zahtijevali od nas. Obećali ste nam da ćete i usprkos velikoj udaljenosti doći čim bude kucnuo čas i da ćete dati svoju ocjenu o našim djelima. Smatramo da se ne moramo bojati toga ispita, pa Vas sredinom septembra očekujemo" na Mpunt Winnetouu da Vam zaželimo dobrodošlicu. Doznali smo da ste pozvani da učestvujete u tim tajnim i veoma važnim savjetovanjima. Čvrsto smo uvjereni da Vas ništa neće moći zadržati da blagovremeno stignete na označeno mjesto. S najvećim poštovanjem ostajemo Vama uvijek odaniMladi Surchand. Mladi Apanatschka.«Ovo priključeno pismo imalo je svoj cilj. Iako su ga oba .dječaka' ovako stilizirala, a to jedino zato da me žestoko bočnu, ipak me je obradovalo. Svaki onaj koji je pročitao moj putopis ,Old Surehand', lako će pogoditi tko su ta dva dječaka. Onoga koji ga još nije pročitao moram zamoliti da to naknadno učini kako bi mogao shvatiti ovu knjigu koja je ujedno i 3. knjiga ,Old Surehand' i .Sotona i Iskariot'.Svakako se još sjećate kako se utvrdilo da su Old Surehand i Apanatschka bili braća koju su njihovoj majci, toj tjelesno, duševno i duhovno veoma obdarenoj Indijanki, bili zatajili. Preobučena u Indijanca, pod imenom Kolma Puschi, pretražila je tokom mnogih godina gradove Istoka, savane i prašume kako bi rasvijetlila otmicu a da nije uspjela sve dok Winnetou i ja nismo otkrili tragove koje je tražila, a ujedno i pronašli obadva sina, jednoga kao veoma glasovitog Zapadnjaka, a drugog kao ne manje slav-nog poglavicu Romanca, dva vanređno dragocjena čovjeka koji su mi ostali vjerni prijatelji unatoč svim

promjenama kojima su bili od tada izvrgnuti njihovi životi, kao i moj.Obojica su se kasnije oženila lijepim, inteligentnim sestrama iz naročitog plemena Winnetouova, iz plemena Mescaloro-Apača. Svakoga od njih je bila zapala sreća da ima sina koji je naslijedio obdarenost Kolme Puschi još u većoj mjeri. Imali su sredstava za usavršavanje tih odlika. Mladog Surehanda i mladog Apanatschku su odveli na Istok kako bi postali umjetnici, jedan od njih arhitekt i kipar, a drugi slikar i kipar. Nađe koje su u njih polagali ispunile su se. Kasnije su otišli na nekoliko godina u Pariz kako bi ondje upoznali najčuvenije ateljee. Nakon toga su pošli u Italiju, a na kraju čak i u Egipat, sa zadatkom da se ondje upoznaju sa zakonima nekadašnje gigantske umjetnosti. Pri povratku su navratili i do mene. Bili su mi veoma simpatični. Veselio sam im se ne samo zbog toga što su mog neuporedivog Winne-toua obožavali kao poluboga, već i zato što su se kao umjetnici u svom znanju i nastojanju isticali i imali temelja da se još više razviju. Međutim, biznis, ta prava američka osobina, bio ih je doveo na krivi put. Zbog toga sam ih umjesto pohvale veoma ozbiljno upozorio, a pročitavši njihovo pismo, utvrdio sam da mi to do danas nisu oprostili ni zaboravili. To je vjerovatno i bio razlog zbog kojega me njihovi očevi, a ni oni sami, nisu upoznali sa svojim planovima za budućnost, kao ni sa s\'ojim sadašnjim umjetničkim stvaralaštvom. Pogotovo su šutjeli o uzrocima koji su tu dvojicu mladih ljudi naveli na to da prouče upravo veličanstveno stvaralaštvo starih Egipćana. To je trebalo da ostane tajna. Pozivajući me k sebi da dadem s^oj sud o

njihovim .majstorskim djelima', počeo sam naslućivati da su se ta djela odnosila na umjetnost starih Egipćana.Za pisma, koja su jedno za drugim tako brzo pri-stizala, ne mogu ni u kom slučaju tvrditi da su mi pričinjavala veselje. Zašto mi nisu odmah otvoreno i iskreno rekli o čemu se zapravo radi? Čemu ta ta-1213janstvena igra oko kamp-rnitinga? Velike l plodonosne misli rađaju se u netaknutoj osami, a ne u dugim govorima od kojih se ionako mogu očekivati samo kratkotrajni uspjesi! Zašto to odvajanje starih poglavica od mladih? Zbog čega još i crvene žene? Tko su bili ti ,osim njih još i ostali slavni crveni muškarci i crvene žene'? Da nisu to možda ona gospoda, meni tako neobičnog, pa čak i sumnjivog Komiteta? Ovi žele da rukovode završnim mitingom, znači da utječu i ispravljaju zaključke svih skupština! Imena obojice profesora, koji su bili po rođenju Indijanci, bila su mi poznata, Lijepo su zvučala. Međutim, način njihovog pisanja kojim su mi se obratili ne bi obradovao ni Sama Hawkensa, ni Dicka Hammerdulla, a ni Pitta Holbersa. Zapisničar i blagajnik bili su mi potpuno nepoznati. Pa Old Surehand kao direktor? Šta je imalo to da znači? Zašto je za tu stvar potreban poseban .direktor'? Možda zato da se moralna i materijalna odgovornost prebaci na njega. Old Surehand je bio Zapadnjak prvoga reda. Hoće li se moći ogledati s poslovnom lukavštinom jednog prepredenog američkog lišća, to, na žalost, nisam znao. Sto sam se duže i intenzivnije udubljavao u tu stvar, to mi je postajala sumnjivija. Čak se i mojoj ženi nije dopadala. Kad sam već i nju spomenuo, želim istaknuti da je i ona primila jedno pismo:»Draga moja, bijela sestro!

Najzad, najzad će i moje oči da te ugledaju. Moja te je duša već davno vidjela. Gospodar tvoga doma i tvojih misli doći će na Mount Winnetou kako bi s nama učestvovao u dogovoru koji se tiče nečega velikog i lijepog. Znam da neće krenuti na taj put a da ga ti ne pratiš. Molim te, reci mu da na tebe i njega čeka naš najbolji šator i da tvoj dolazak predosjećam kao neki dragi, topli tračak sunca, za koji moj život nije znao sve do sada kada mi se bliži rastanak. Dođi, dakle, i obdari me svojim milosrđem, svojom dobrotom, sestro moja.Kolma Puschi.«Moram napomenuti da se Srdašce dopisivalo s Kol--mom Puschi, pa se još i danas dopisuju, te je to pi-14smo imalo utjecaja na naše odluke. Budem H zaista pošao, sasvim je jasno da neću krenuti sam na put. Stigla su još i druga pisma. Odabrat ću među njima još samo jedno, i to zbog toga što mi se učinilo kao najvažnije od svih ostalih koja su se odnosila na ovaj predmet. Napisala ga je upravo kaligrafski uvježbana ruka na veoma dobrom papiru. Pismo je bilo umotano u veliki Totem onoga koji ga je izdiktirao. Totem je bio od kože antilope, tanke poput papira. Koža je bila bijela kao snijeg, a glatka kao porculan, i jedino su Indijanci znali da je tako izrade. Utisnuti znaci bili su obojeni cinoberom, kao i još nekom drugom meni nepoznatom crvenom i plavom bojom. Sadržaj je glasio: v

»Bijeli moj, stariji brate!Raspitao sam se za te jer sam želio da saznam boraviš li još među onima za koje se kaže da su živi. Odgovor na to dalo mi je obavještenje da si pozvan na septembarsko savjetovanje da u njemu učestvuješ ovdje u mojim

brdima, čiji su mir i tišina osuđeni na vječitu propast. Preklinjem te i molim da se za ljubav sviju onih koje si nekada volio, a možda ih i danas voliš, odazoveš pozivu! Hitaj ovamo, bilo gdje da si, i spasi svoga Winnetoua! Počeli su o njemu krivo suditi, a i mene ne žele da shvate. Ti me nisi nikada vidio, a ni ja tebe. Kao što ja nisam nikada čuo zvuk tvoga glasa, isto tako nisj ni ti nikada čuo moj. Danas, međutim, vapaj moga straha razliježe se daleko preko mora do tebe, toliko jasno i glasno da ćeš ga čuti i morat ćeš bezuvjetno doći.Nitko ne zna da te ja zovem. Jedino zna onaj koji ovo piše. On je moja ruka; on zna da šuti. Prije no što ćeš se ovdje pojaviti, svrati do Nugget Tsila. Smreka koja se nalazi u sredini onih pet velikih i tamnih, ukazat će ti na nešto i reći ti ono što ovom papiru ne smijem povjeriti. Još te jednom molim: dođi, o dođi i spasi svoga Winnetoua! Naumili su da ti ga zadave i unište!Tatellah-Satah, čuvar velikog kumira.«15Riječ Nugget, koja se u ovom pismu spominje, označava veća ili manja prirodna zrna zlata koja tragači ili pronalaze pojedinačno ili ponekad u čitavim, bogatim nalazištima Tsil znači u jeziku Apača planina. Nugget Tsil otprilike znači .Planina zrna zlata'. Zna se da je na toj planini ubio oca i sestru moga Winnetoua neki Santer. Kasnije, pred samu Winnetouovu smrt, koja ga je snašla u srcu planine Hancock, saopćio mi je da je svoju oporuku, koja je meni bila namijenjena, bio zakopao na Nugget Tsilu, i to do nogu svoga oca koji jo ondje sahianjen, i da ću tamo ugledati mnogo zlata, VG-oma mnogo zlata. Kada sam iza toga bio od-jahao na Nugget Tsil da uzmem oporuku, iznenadio me je u tome onaj Santer sa četom Kiowa Indijanaca, među kojima se nalazio i zarobio me. Vođa čete bio je Pida, koji je tada

još bio mlad, a koji me je sada, nakon više od trideset godina, u pismu svoga oca, tog najstarijeg poglavice Tangua, pozdravio od srca: Santer -je ukrao oporuku i pobjegao s njome da prisvoji zlato čije ja nalazište bilo opisano u Winnetou-ovu zavjuštaju. Ja sam se izbavio od Kibwa i pojurio za njim. Stigao sam na odredište upravo u času kada je pronašao blago. Sklonište se nalazilo na visokoj stijeni kraj obale zabitnog planinskog jezera, koje su obično zvali ,Tamna voda'. Ugledavši me, pucao je u mene. Sta se iza toga dogodilo, moći ćete da pročitate u zadnjem poglavlju treće knjige ,Winnetou*.Što se Tatellah-Sataha tiče, tog ,čuvara velikog kumira', moram vam priznati da sam još oduvijek žarko želio da jednom ugledam najtajanstvenijeg muškarca među svim Crvenokošcima i da s njime govorim No, nikada mi se nije pružila prilika da rni se ispuni ž.elja koja je od srca dolazila. Tatellah-Satah u jeziku Taosa doslovce prevedeno znači ,Tisuću Sunca:, a u svakidanjem govoru ,Tisuću Godina'. Nosilac toga imena dostigao je tako neobičnu, vanredno duboku starost da mu nitko ne bi mogao da odredi godine. Isto tako se nije znalo ni gdje se bio rodio. On nije pripadao ni jednome plemenu. Visoko su ga cijenili svi crveni narodi i nacije. Stotine i stotine pojedinaca vračeva, koji su tokom vremena stekli duhovnu na-darenost l znanje, pripisivali su sve to njemu, naj-istaknutijem. Da bi se shvatilo šta to znači, potrebno je znati da je u osnovi pogrešno ako čovjek u indi-janskom ,vraču' gleda nadriliječnika, dodolu i opsjenara.Kada su Crvenokošci počeli da dolaze u dodir sa bijelcima, svašta su vidjeli, čuli i doznali, što je na njih ostavilo snažan utisak. Najviše ih je začudilo djelovanje naših. lijekova, naše medicine. Njihovo sigurno i trajno

djelovanje bilo im je neshvatljivo. Tada su prvi put čuli riječ medicina i povezali je sa pojmom čudo. Ukratko, izraz .medicina' je po njihovim pojmovima imao isto značenje kao i riječ misterija. Svi njihovi jezici i narječja su ga prihvatili. Što god je bilo u vezi sa njihovim vjerovanjem i istraživanjem sve su označavali .medicinom'. Isto tako su označavali i sve one činjenice evropske civilizacije i znanosti koje nisu shvatili, jer im nisu znali početak, a ni njihov razvoj. Bili su dovoljno iskreni i pošteni da otvoreno priznaju kako su prednosti bljedolikih brojnije i veće od prednosti Crvenokožaca. Nastojali su da se izjednače s bijelima. Od njih su bili poprimili mnogo dobra, ali, na žalost, i mnogo lošeg. Bili su toliko djetinjasti i naivni da su mnoge stvari, koje su za bijelce bile obične ili čak beznačajne, smatrali za neobične, uzvišene, i to sasvim prisvojili, a da prije toga nisu mislili i pitali kakve li će biti posljedice. Isto su tako bili poprimili i riječ ,medicina' i njome označavali ono što im je bilo najuzvišenije i najsvetije ne znajući da su upravo time uvrijedili i obeščastili ono, što im je najuzvišenije i sveto. U vrijeme kada su to .činili, izraz ,medicina' nije baš bio na dobrom, časnom glasu kao danas. On je onda graničio s opsjenarstvom, nađriliječništvom i vjetropirstvom. Kada su pak In-jdijanci u svojoj prostodušnosti predstavnicima teologije i nauke, koje su zapravo bile tek u razvoju, nadjenuli ime .medicinari' (a kod nas vrač),' nisu ni slutili da su zauvijek upropastili dobar glas koji su dotada ti ljudi uživali.Mi tek danas možemo malo-pomalo sagledati na kome su zapravo stupnju razvoja bili prije no što imt WinnetouO)Vi nasljednici

17se ukazala prilika da se upoznaju-sa .civilizacijom' bijelaca. Ta nam prošlost ukazuje na mnoge pojedinosti kada su narodi Amerike bili na istom stupnju sa bijelcima. Sve što god se dobrog, velikog i plemenitog ostvarilo među tim narodima i u tim zemljama, proizlazilo je iz duhovnih izvora i glava onih ljudi koje su njihovi potomci kasnije nazivali ,medicinarima', tj. vračima, Tome krugu pripadaju bogoslovi, političari, stratezi, astronomi, graditelji hramova, slikari, kipari, tumači quipua*, profesori, liječnici, ukratko sva lica i sva plemena nosioci umnih i etičkih veličina onog vremena. Među tim prvacima, kasnije nazvanim , vračima', bilo je isto tako slavnih i veoma slavnih imena, kao što ih ima u historiji razvoja rasa u Aziji i Evropi. Indijanac sigurno nije jedini krivac tome ako vračevi današnjice više nisu ono što su značili u prošlosti. Duhovna elita kod Inka, Tolteka i Azteka, tj. ,kult vračeva' kod Peruanaca i Meksikanaca svakako nije bio na nižem stupnju kulture od jednog pustolova Corteza i Pizzara.Još nisam do sada upoznao ni jednoga bijelca koji bi od strane vrača bio upućen u njegove tajne i nazore, ili da je simbole dotičnih običaja shvatio onako kao što bi ih čovjek morao shvatiti prije no Sto će se odvažiti da tvrdi kako o njima može govoriti ili čak i pisati. Pravi vrač koji svoju dužnost i čast smatra ozbiljno neće se nikada izložiti ruglu.Molim svoje čitaoce da ova moja izlaganja nikako ne smatraju za dosadna ili čak suvišna. Morao sam ovo da iznesem jer je vrijeme da budemo pravedniji i da se konačno oslobodimo grešaka koje je psihologija doskora činila u vezi s crvenom rasom. Kao savjestan i vjerodostojan opisivač smatrao sam za svoju obavezu da, ukoliko u Tatellah-Satahu želimo vidjeti jednoga od onih

starih, velikih vračeva prošlosti, koji kao stubovi stoje u slici umirućeg dana, pripremim ispitivačko oko za promatranje te slike.Tajanstveni čovjek o kojem vam govorim s tako velikim poštovanjem, nije, kao što se možda čini, bio* CJuipu — Kod starih Peruanaca naprava koda se sastoji od jednog užeta sa privezanim vrpcama različitih boja koje su služile za bilježenje događaja, zapisivanje računa itđ.18moj prijatelj, nikako! Nije mi bio ni neprijatelj! On uopće nije bio ničiji neprijatelj. Njegove misli i osjećaji bili su apsolutno pravedni i apsolutno humani, njegovjjpostupci također. Njegov stav prema meni bio je još gcRri i obeshrabrujući nego da mi je bio i neprijatelj. Za njega ja uopće nisam postojao. Uopće me nije udostojio ni pogledom. Zbog čega? To je zbog toga što je od onoga dana kada su otac i sestra moga Winnetoua bili ubijeni mene smatrao za njihova stvarnog ubicu. Sestra je po vlastitoj želji i po želji čitavog njezinog plemena bila određena da mi bude žena. Međutim, ja sam je odbio. Zvala se Nšo-tši i s pravom je nosila to ime. Nšo-tši znači .Lijepi Dan'. Njezinom smrću sahranjena je i jedna svijetla, divna nada Apača, a naročito draga, velika nada starog vrača Tatellah--Sataha. Za njega je ona bila najljepša i najbolja kćerka svih plemena Apača. Tvrdio je da sigurno ne bi bila ubijena da se tada nisam uzdržao već da sam iziš_o njihovim željama u susret. To sam, otvoreno govoreći, i priznao, iako se nisam osjećao odgovornim i nisam imao bilo šta da sebi predbacim. Osjećam kao da je ta mila, požrtvovna prijateljica još i danas živa. Sa svojim ocem, Intschu-tschunom, bila je pošla na put s namjerom da pođe na Istok gdje je htjela

da stekne više obrazovanje. Na tom su ih putu oboje ustrijelili kako bi ih .opljačkali. "VVinnetou, njezin brat, nije nikada pomišljao da mi zbog puta, koji je ona zapravo zbog mene poduzela, išta predbaci. Tatellah--Satah me je međutim nakon toga bio izbrisao iz svoga života i svih svojih proračuna, i to, kao što mi se bilo učinilo, zauvijek. Još otkada ljudi pamte on stalno živi u najvećoj usamljenosti na visokoj planini. Jedino poglavicama dozvoljava da mu se prjbliže, i to vrlo rijetko. Trebalo je da stvar bude od najveće važnosti pa da se nekome dopusti da ga posjeti. Jedino Win-netou, koji je bio njegov miljenik, smio mu je dolaziti kad god je htio. Njemu je bila svaka želja ispunjena, ako je njezino ostvarenje bilo moguće, osim jedne jedine, koju je često, ali uzalud isticao, i to: da me jednom povede sa sobom.19A sada, poslije toliko vremena, odjednom taj hitan poziv! Mora da su posrijedi veoma ozbiljni i veoma važni razlozi čiji ciljevi nisu bili obični i svakodnevni, već su se odnosli na. nešto bolje i vrednije fyo sam, primivši njegovo pismo, bio i nazreo. Sada sam već čvrsto odlučio da otputujem prijeko i da blagovremeno stignem na Nugget Tsil pa da vidim šta mi ima reći ona smreka. Bilo je utvrđeno da će me na tom putu pratiti Srdašce.Nemojmo možda misliti da se je razveselila kada je to čula, naprotiv, ona se veoma uozbiljila. Mislila je na napore tog putovanja i na opasnosti koje su skopčane s jahanjem kroz Zapad. Bilo je sasvim razumljivo da se poglavice, koje će pristizati sa svih strana, neće služiti željeznicom. To je bilo sigurno već i zbog same tajanstvenosti u kojoj je sve imalo da teče. Dok je razmišljala o naporima i opasnostima, nije mislila na

sebe, već samo na mene. Ipak mi nije bilo teško da je uvjerim »kako se danas još može govoriti o nekakvom ,Zapadu', ali ni u kom slučaju o ,Divljem zapadu', i kako za mene putovanje na konju znači oporavak, a ne napor. Sto se nje ticalo, ona je bila dovoljno zdrava, hrabra, spretna, izdržljiva i bez prohtjeva, pa me mogla pratiti. Znala je engleski i marljivim učenjem i suradnjom sa mnom bila je uzgred naučila i priličan broj indijanskih riječi i izraza koji će joj dobro doći. Sto se pak jahanja ticalo, naš posljednji duži boravak na Orijentu bio joj je dobra škola. Ona se tada pokazala sasvim spretnom i naučila je ne samo da upravlja dobro konjima već i devama.Kao uvijek i svuda, tako se i sada pokazala kao pametna domaćica koja vodi računa i o onome šta će sutra biti. Bio sam od više američkih izdavača primio dopise u kojima su se raspitivali za objavljivanje mojih djela na engleskom jeziku. Moje je Srdašce mi-shio da bih morao tu gospodu lično posjetiti, jer bih, u slučaju prihvatanja njihovih uvjeta, lakše mogao s njima sklopiti ugovor nego preko pisama i na ovakvoj udaljenosti. Originalne omotnice je snimila i izradila kopije u velikom formatu, jer je odlučila da ih ponese20kao uzorke radi prikaza. Veoma su joj uspjele. Srdašce se mnogo, mnogo bolje razumije u snimanje od mene. Najbolje joj je uspio Winnetou, čovjek koji je uvijek težio za savršenstvom. Od jednog slikara posjedujem i dva divna, dirljiva portreta; jedan predstavlja Abu Kitala, silovita čovjeka, a drugi Maran Durimeh, čovječansku dušu. Kako je to dvoje određeno za slijedeće knjige, bili su također snimljeni, i to ne na kartonu, već na sasvim tankom papiru, tako da su slike sasvim lako mogle stati u

kovčeg, a smotane ili presavijene čovjek ih je mogao strpati i u džep.Molim da tu moju na izgled čisto poslovnu primjedbu ne smatrate za dosadnu ili čak i suvišnu. I sami ćete uvidjeti tokom mog pripovijedanja kako su upravo ove slike u nizu događaja igrale dosta važnu ulogu. Svaki koji me poznaje znade i to da kod mene nema .slučajnosti'. Ponude knjižara su se razvodnile i rasplinule. Ja uopće nisam imao vremena da tu gospodu posjetim. Njihova je namjera bila samo u tome da nas navedu na ideju da izradimo kopije omotnica i da ih ponesemo sa sobom.Ova sudbonosna namjera bila je još jasnija i raz-govjetnija u ponudi jednog drugog izdavača koja mi nije bila upućena preko pisma već usmeno. Bilo je značajno što mi je učinjena tačno u isto vrijeme i od strane jednog Amerikanca. U ovom slučaju vrijedne su pažnje sporedne okolnosti koje su isključile svaku pomisao da se radi o nekoj slučajnosti.Imam ovdje u gradu jednog prijatelja koji je kao liječnik i psihijatar imao veoma mnogo posla. U psihijatriji je bio postigao značajne rezultate. Smatran je za autoritet i njegove savjete traže isto toliko stranci koliko i domaći ljudi. Poznato je da naš grad posjećuju .mnogi stranci.Jednom prilikom posjetio nas je taj naš prijatelj. Nije to bilo u nedjelju kada je bio slobodan, već sredinom tjedna, i to kasno uveče, što- znači u vrijeme kada nas još nikada nije bio posjetio. Spomenusmo mu našu odluku da brodom Llovdovim otputujemo za New York.21— Možda ćete donijeti nuggete (zrna zlata)? — Upitao je brzo. kao da je čekao da mu jedino to saopćim— Kako ste se sjetili baš nuggeta? — odgovorio Sam mu.

— Upravo sam danas vidio jedan grumenčić. Bio je velik kao golubije jaje i netko ga je nosio kaomkra-sni visuljak na lančiću sata — odgovorio je.— A tko to?— Nosio ga je neki Amerikanac koji mi je bio još i zanimljiviji od ovog grumenčića zlata. Govorio mi je da je došao samo za dva dana i tražio je moje mišljenje u vezi s nečim što za svakog psihologa, prema tome i za vas, dragi prijatelju, predstavlja jedinstven .slučaj'.— Kako to?— Radi se o jednoj obitelji u kojoj vlada naslijeđeni nagon za samoubistvom, nagon koji bezuvjetno spopada sve članove obitelji a da ni jedan ne ostane pošteđen. Prvi znakovi obično sasvim neprimjetno na-dolaze i postepeno postaju sve jači i jači, pa se više tomu ne mogu oduprijeti.— Slušao sam već o takvim slučajevima, čak sam i lično bio upoznao jednoga koji je time bio opsjednut. Bio je uz to još i liječnik na brodu kojim sam putovao od Sueza do Cevlona. Proveli smo čitav sumrak zvjezdane noći na gornjoj palubi u psihološkim razmatranjima. Tu sam stekao njegovo povjerenje i saopćio mi je što još nikome nije bio rekao. Njegov brat i njegova sestra već su bili oduzeli sebi život; otac također. Majka je od jada i straha umrla. Druga njegova sestra slala je sada za njegova putovanja po ino-stranstvu pisma u kojima mu je govorila kako više ne može da se odupire tom nesretnom nagonu. On je postao samo zato liječnik jer je vjerovao da će možda naći sam put spasenja u slučaju da im se ne pruži pomoć s druge strane.— Sto je bilo kasnije s njirn i Jijegovom sestrom?

— To mi nije poznato. Obećao je da će mi pisati i poslati adresu, međutim, to nije učinio. Da li ja slučaj vašeg Amerikanca isto tako žalostan?22— Sto se njega tiče, ne bih znao reći. Nije spomenuo nikakvo ime, pa čak ni svoje. Držao se kao da govori jedino o znancima, a ne o vlastitoj obitelji. Prema utisku koji je ostavio na mene smatram da je lično pogođen. Oči su mu bile neizrecivo tužne. Smatram ga za dobra čovjeka i zaista iskreno žalim što mu nisam mogao obećati nikakvu sigurnu pomoć.— Barem ste mu utjehu pružili.— Da, savjet i utjehu. Ali zamislite kakva ga je sve nesreća zadesila. Majka se otrovala. Otac je nestao bez ikakva traga. Od petero djece, a svi su bili sinovi, jedino su još samo dvojica na životu. Svi su bili oženjeni. Žene su ih međutim napustile jer je u njihove djece još u devetoj ili desetoj godini bio izbio nagon za »amoubistvom i razvijao se takvom brzinom da je «amo jedno jedino dostiglo šesnaestu godinu.— Znači li to da su svi mrtvi?—«- Da, svi. Jedino su još ona dva već spomenuta brata u životu. Oni se dan i noć bore protiv tog samoubilačkog nagona. Ne vjerujem da će i jedan jđ njih biti toliko jak da u sebi savlada tog demona,*— Užasno!— Da, užasno! To je koliko zagonetno toliko i užasno! Taj se kobni nagon, naime, ispoljava tek u drugoj generaciji. Prije ga nije bilo. Na žalost, nije mi mogao reći u koga se bio prvi put javio, da li u majke koja se otrovala, ili u oca koji je nestao. Isto tako nisam mogao doznati da li se možda ova bolest počela ispoljavati nakon kojeg događaja koji je bio vezan s

kobnim duševnim potresima. U tom slu-'tju čovjek bi barem imao kakvo uporište. Ovako sam «e morao ograničiti u svojim savjetima i preporučiti mu naporan rad, i to fizički i duševni, savjesno izvršavanje dužnosti, naizmjence protkano vedrim, ali ni u kom slučaju jeftinim razonodama, a prije svega produbljivanje i čeličenje snage karaktera i volje od kojih u ovom slučaju sve najviše zavisi.— Jeste li doznali u kakvim prilikama živi ta jadna obitelj?— Da. To je zapravo bilo jedno od osnovnih pitanja koje sam mu morao postaviti. Nestali otac23je bio Zapadnjak, sgatter (najmitelj za pašu), trap-per, tragač zlata i još mungo toga, pa je sve što je stekao s vremena na vrijeme donosio kući. Bili su to često zamašni iznosi. Obuzela ga manija da postane milioner, što doduše nije postigao. Obitelj se, istina, obogatila, i to prilično obogatila. Petorica braće su se udružila i osnovala veletrgovinu konjima, govedima, ovcama i svinjama ...— Sigurno su imali mnogo posla s velikim klaonicama? — prekinuo sam ga.— Svakako.— To je u vezi s njihovom nastrojenošću opasno, veoma opasno!— Neosporno! Masovno ubijanje stoke za klanje! Miris tople krvi! Stalni miris mesa i vonj lešine! To je u njima samo još više uvriježilo saža-Ijevanje i pothranjivalo i tovilo demona u njima! Onom Amerikancu sam to rekao sasvim otvoreno i upozorio ga. Tada mi je saopćio da je i sam to osjetio i obojicu savjetovao i pomogao im da prodaju trgovinu. To

se zbilo prošle godine a da se nakon toga nije opazila neka promjena ili čak smanjenje optereće-nosti. — Ali, ja vas zabavljam u kasne sate stvarima koje bi vama kao i meni mogle samo da pokvare san. Molim vas da me izvinete i mislim da je sada najpametnije da se udaljim iz ove kuće prije nego me vi istjerate. Želim vam dobar san!Tako je naglo završio i tako se brzo udaljio, što inače nije bio njegov običaj. To se također odnosilo i na njegov današnji dolazak. Kao da nas je danas posjetio, i to izvan uobičajenog vremena, jedino zbog toga da nam skrene pažnju na tog Amerikanca. To je i Srdašce također osjetilo.— Njegova današnja posjeta uopće nije nalik na posjetu nekog prijatelja, već glasnika — rekla je. — Da nije možda nešto posrijedi u vezi s tim Yenkijem što se i nas tiče? Ovakvo pitanje mogu da postavim jedino tebi i nikome drugom, jer bi svaki drugi smatrao za razumljivo da me zbog toga ismijava!Dao sam joj za pravo, l gle: sutradan prije podne, u vrijeme kada sam primao posjete, nešto prije je-24danaest sati, sjedio sam i radio. Uto sam začuo kućno zvono. Netko je ušao. Bio sam rekao da danas apsolutno nikoga ne primam. Nakon izvjesnog vremena došlo je Srdašce k meni, stavila preda me posjetnicu i rekla:— Izvini! Drugačije nisam mogla. Ipak te moram prekinuti! Stvar-je i odviše neobična — čudit ćeš se.Bacio sam pogled na posjetnicu. »Hariman F. Enters« stajalo je na njoj, jedino to i ništa više. S iščekivanjem sam pogledao u Srdašce.

— Da, stvarno je čudnovato — potvrdila je. — On na svom lancu za sat nosi nugget veličine go-lubijeg jajeta.— Zaista? — Zaista? '•— Da! A i oči su mu upadljivo tužne!— I što želi?— Da govori s tobom.— Ja nemam vremena. Jesi li mu to rekla? Neka ponovo navrati!— On još danas mora da ode, inače će zakasniti na brod. Rekao je da neće otići a da s tobom prije ne porazgovori. Sjedit će sve dotle dok ne dođeš. Treba da mu kažeš koliko je skupo vrijeme koje ćeš zbog toga izgubiti. Odmah će platiti.— To je amerikanska besmislica! Da li ti je rekao što je po zanimanju?— Izdavač. Izgleda da ne zna ni jednu našu riječ. Želi da ti otkupi ,Winnetoua'.— Da mu nisi možda već dala i neki odgovor?— Saopćila sam mu da smo iz Amerike već primili slične ponude i da ćemo uskoro otputovati Lloy-dovim brodom kako bismo riješili stvar.— Čuj, Srdašce, to što si učinila nije bilo baš pametno!— Zašto?— Onaj koji želi da ode na ,Zapad' taj se prije svega mora vježbati u šutnji bez obzira da li je tamo prijeko još sve ,divlje' ili ne.— Ali mi još nismo tamo!— Rekao sam: već pri samoj pomisli da čovjsk želi otići prijeko; jesi li razumjela: želi! Uostlom, namanije potrebno da odemo prijeko na Zapad pa da budemo šutljivi, jer on je već ovdje.

— Gdje?— Eto. taj Amerikanac. Mr. Harlman F. Enterš predstavlja američki Zapad.— Zbilja?— Svakako! Ubrzo ćeš i sama uvidjeti da je to tačno. Bilo tko da je i bilo što da želi, mi ćemo se sada ponijeti kao da smo u Americi. On je došao da nas uhodi. Okrenimo kolac! Pođi sada dolje i reci mu da ću doći, samo mu nemoj ništa više reći. Uopće, s njime govori što manje!Otišla je i nakon izvjesnog vremena pošao sam i ja za njom, Mr Enterš bio je dobro građen, glatko izbrijan čovjek, u četrdesetoj godini. Davao je utisak do-brohotnog, ali svojim ponašanjem nije odavao visoko obrazovanog čovjeka. Njegov nastup je bio skroman, ali unatoč tome i pomalo nadmen. Ono s tužnim očima je bilo tačno. Izgleda da se uopće nije znao smijati, a kada bi se jednom nasmiješio, tada je to ostavljalo više utisak boli negoli vedrosti. Moja žena nas je upoznala. Mi smo se naklonili i sjeli jedan nasuprot drugome. Zamolio sam ga da mi kaže čime mu mogu biti na usluzi. Odgovorio mi je postavljajući pitanje:— Vi ste Old Shatterhand?— Tako su me zvali — odvratio sam.— A i sada još?— Vjsrovatno.— Vi ćete uskoro otputovati prijek'— Da. '— Kamo? Koliko daleko?— Još ne znam.— Kojim brodom?— Još nije određen".— Koliko vremena';

. — To će biti odlučeno tek tamo.— Vi ćete posjetiti stare znance?— Možda.— Hoćete li tokom svog putovanja skrenuti vije prema sjeveru ili prema jugu Sjedinjenih Država?Sada sam ustao sa svog sjedala, naklonio se, okrenuo se i pošao prema vratima.— Kamo namjeravate, Mr. May? — rekao je naglo dok sam odlazio.Zastao sam i odgovorio:— Ponovo na svoj posao. Zatražio sam od vas da mi saopćite što od mene želite. Umjesto da to učinite postavili ste mi čitav niz pitanja za koja vam nitko nije dao ni najmanje prava. Nemam vremena da varn na to odgovaram!— Rekao sam Mr. May da ću smjesta platiti koliko to bude stajalo — ubacio je.— To vi ne možete. Odviše ste siromašni da biste to mogli!— Mislite? Zar stvarno ostavljam dojam tako siromašna čovjeka? Varate se, Sire!— Sigurno ne. Čak da imate tisuću milijardi, ne biste mogli da to učinite!— Ako tako smatrate, neka bude. Molim vas, sjednite još malo! Bit ću kratak koliko god mogu.Čekao je dok mu nisam ispunio želju, pretvarajući se kao da se nećkam, te je nastavio:— Ja sam izdavač. Poznajem vašeg ,Winnetoua'.— Govorite li i čitate li njemački? — prekinuo sam ga.— Ne — odgovorio je.— Kako je onda moguće da poznajete tu pripovijest? Koliko ja znam, ona još nije prevedena na engleski.

— Bila je pročitana u jednoj obitelji s kojom sam u prijateljskim vezama i u kojoj vladaju vašim jezikom, pa su meni za ljubav tokom čitanja prevodili. To što sam tada čuo privuklo je toliko moju pažnju da sam uzeo jednog mladog, nezaposlenog vašeg zemljaka, a sada Amerikanca, da mi je malo pomalo, već prema prilici, čita kako bih sve razumio i kako bih mogao praviti zabilješke o svemu što mi se učinilo potrebnim.— O, zabilješke! Zbog čega zabilješke? Primijetio sam da ga je to pitanje dovelo u ,>nj2-priliku. Pokušao je da to sakrije i odgovorio je:— Naravno, zabilješke samo čisto književnog karaktera, kao izdavač, sasvim razumljivo! Na svom dalekom jahanju preko Zapada nosio sam ove zabilješke pa sam sve provjeravao što je u vašim trima knjigama stajalo. Zbog toga vam i mogu reći da je sve tačno, sve, pa čak i najmanja sitnica.— Hvala! — rekao sam kratko, dok je gledao hoće H ta pohvala ostaviti kakav dojam na mene.— Jedino dva mjesta — bio je nastavio — još nisam uspio da provjerim jer ih nisam mogao da pronađem.— Koja, Sire?— Nugget Tsil i ,Tamnu vodu', gdje je Santers našao svoj dobro zasluženi kraj. Hoćete li tokom vašeg sadašnjeg putovanja svratiti do tih mjesta?— Možda, a možda i neću. Vidim da ste opet počeli s izlišnim pitanjima umjesto da mi kažete što želite!...Učinio sam pokret kao da ču ponovo ustati.— Sjedite, sjedite još malo! — rekao je brzo. — Smjesta ću prijeći na stvar, ili tačnije ja se od nje uopće nisam udaljio. Želio sam jedino da vam kažem da

sam vaše knjige ocijenio i da smatram za vrijedno da se one prevedu na engleski jezik.— Ocijenio? Zato su potrebne duge godine!— Tako je. tako je! — potvrdio je usrdno a da nije primijetio kako sada ja želim da ga uvrebam. — Prošlo je dosta vremena dok nisam uspio da se dotaknem svih mjesta o kojima je riječ?— Da li se to slagalo sa vašim poslom?— Svakako, svakako. Tada smo imali veletrgovinu konjima, govedima, svinjama i ovcama, pa smo prilikom naših kupovina mnogo krstarili po starom Zapadu.— Rekli ste ,mi'. Znači kompanjoni?— Da, samo ne stranci već kompanjon:-braća. Bilo nas je petorica braće, no sada smo samo dvojica. Još uvijek vodimo zajednički posao, samo se ne bavimo više konjima i govedima već knjigama. 2elimo da vam otkupimo vašeg ,Winnetoua'.— Samo njega? — upao sam u riječ.— Da. samo njega — odgovorio je.— Zašto ne i ostale knjige koje su također putopisi?— Zato što nas one ne interesiraju.— Mislim da je u tome mnogo važnije što zanima čitaoce?— Možda, kod nas je međutim drukčije. Mi želimo jedino ,Winnetoua' i ništa više.— Hm! Kako vi zamišljate taj posao?— Vrlo jednostavno: prodat ćete nam ga sa svim pravima, jednom zauvijek, i,mi ćemo ga platiti'jednom zauvijek.— Kada će se izvršiti isplata?— Odmah. Ja vam mogu dati ček za bilo koju banku. Koliko tražite?— Koliko mi nudite?

— Već prema tome! Smijemo li štampati koliko želimo?— Ako se budemo složili, da.Pa i vrlo malo ako to budemo željeli?- Ne.— Kako? Sta? Ne?"— Naravno ne! Svoje knjige pišem zato da se čitaju a ne da nestaju.— Nestaju? — upitao je učinivši pokret kao da je iznenađen. — Tko vam je rekao da moraju nestati?— To uopće još nije rečeno. Vi ste međutim spomenuli da vam se dozvoli štampati onoliko koliko je vama po volji.— Naravno. Ako vidimo da te knjige rta engle-skom nemaju uspjeha, mi ih u tom slučaju nećemo štampati. To se samo po sebi razumije!— Mislite li to ozbiljno?— Da— Recite mi da li je vaše putovanje ovamo kao i dolazak u ovaj grad imao još i neku drugu svrhu?— Nema. Nema razloga da vam tajim da sam jedinu -bog vaših triju knjiga došao ovamo.- Tada mi je žao što ste to*«putovanje uzalud poduzeli. Knjige nećete dobiti.2829Dok sam to govorio, bio sam ustao. I on je ustao sa svoje stolice. Nije mogao da sakrije ovo iznenadno veliko razočaranje koje ga je bilo obuzelo. Pogled mu je postao bojažljiv, a glas mu Je zatitrao kada me je upitao:— Jesam li vas dobro razumio, Sire? Vi ne ; da prodate ,Winnetoua'?

— Barem ne vama. Ja ne dajem svoje knjige da se pojedinačno prevode. 2eli li tko jednu ili samo nekoliko njih, mora da ih sve uzme.— Biste li pristali kad bih vam za ove tri knjige sada platio onoliko koliko zahtijevate za sve?— Čak ni tada.— Zar ste vi toliko bogati, Mr. May?— Nisam, ni u kom slučaju. O nekom mome oogatstvu ne može da bude ni govora. Imam upravo toliko koliko mi je potrebno za udoban život i za moje ciljeve, i ništa više. To mi je uostalom sasvim dosta. A ako vi zaista poznajete moju pripovijest o .Win-netouu'. tada morate znati i to da ne težim za bo-gatstvom, već za nečim uzvišenijim. dragocjenijim i za tim da svoje čitaoce obrađujem i razonodim. Zbog toga je potrebno da moje knjige dospiju u ruke pra-vog izdavača, a da vi to niste, o tome ste me upravo i uvjerili.Moja je žena po meni vidjela, a iz onoga što sam rekao osjetila da moju odluku nitko ne može pokolebati. Bilo joj je žao Yenkija. Stajao je pred nama s takvim licem i držanjem kao da ga je snašla nesreća koja se više nikada neće popraviti. Skanjivao se da moju izjavu smatra kao posljednju moju riječ. Prigovarao je. Pronalazio je razloge, davao obećanja, no uzalud. Konačno, kada mu ništa više nije pomoglo, rekao je:— l unatoč svemu, ja se ipak nadam da ćete mi ustupiti ,Winnetoua'. Primjećujem kako Mrs, May nije toliko uporna kao što ste vi. Posavjetujte se s njome i dajte mi vremena da porazgovorlm s bratom koji je ujedno i moj ortak.30

— Da ne mislite da se ponovo vratite ovamo? To bi bilo beskorisno, kao što je bio beskoristan i ovaj vaš put — objasnio sam mu.— Neće ni biti potrebno da dolazim ovamo jer ćete, kao što čujem, uskoro sami doputovati prijeko. Dajte mi bilo koju tamošnju adresu i odredite dan kada vas čovjek može tamo naći, i ja ću doći,— Čak bi i to bilo bez ikakva uspjeha! — uvjeravao sam ga.— Po čemu to već sada znate? Zar ne bi bilo moguće da vam nakon dogovora s bratom pružim takvu ponudu koja bi vašim ciljevima i željama bolje odgovarala od ove danas? .Osjećao sam kako strepi da ga i sada odbijem. Ja sam ga sažaljevao, ali nisam smio da dozvolim da ovaj osjećaj nadvlada moju odluku. Srdašce me je molećivo pogledalo. Primijetivši da to na me ne djeluje odmah, uhvatila me je za ruku. Tada sam rekao:— Dobro, neka bude. Razmislit ćemo o tome! Moja žena još nikada nije bila sa mnom u Americi. Naročito želi da vidi slapove Niagare. Mi ćemo prema tome iz New Yorka krenuti za Albany Hudson parobrodom, a odande željeznicom do Buffala, odakle je samo jedan sat do slapova. Stanovat ćemo na kanadskoj strani Niagarinih slapova, i to u hotelu Clifton, gdje...— Poznat mi je; veoma mi je dobro poznat! — prekinuo me je. — Tu je čovjek veoma dobro smješten. To je prvorazredni hotel, tih, otmjen, opskrbljen svim dostignućima sadašnjice i...— Well! upao sam mu sada u govor kako bih ga presjekao u hvalisanju kojim je želio da se istakne. — Ako vam je poznat, onda je dobro. Dakle, tamo nas možete naći.

— Kada?— To za sada još n*4 znam. Bit će najbolje ako se povezete s upravom hotela pa da vas smjesta obavijesti o našem. dolasku.— Tačno! To je najbolje, pa ću to i učiniti!

31Na tome je i ostalo. Palo je još nekoliko uljudnih riječi pri oproštaju, te je ova posjeta bila završena, a bila je od kudikamo veće važnosti no što sam mislio.Srdašce sa mnom baš nije bilo najzadovoljnije. I odviše je naklonjena sažaljevanju i samilosti, a bojažljiv, mučan pogled toga čovjeka još ju je danima progonio. Mislila je da nisam bio dovoljno učtiv i da sam u svojim postupcima bio i odviše odbojan.— Zašto si to učinio? — upitala je.— Zato što me je slagao — odgovorio sam. — Zato što nije bio otvoren i iskren. Znaš li tko je on?— Da.— No, tko?— Jedan od one dvojice preostalih sinova one nesretne obitelji čiji članovi umiru kao samoubice.— Da. On je to u svakom slučaju, ali ima još i nešto drugo. On se ne zove Enters.— Ti misliš da se on skriva pod lažnim imenom? Smatraš li ga za varalicu,- hohštaplera?— Ne. Upravo zato što je pošten čovjek, on se ne otkriva pod svojim pravim, vlastitim imenom. On se njega srami. Ja čak i naslućujem da se on jedino zbog mojih triju knjiga ,Winnetoua' odrekao toga imena.

Ona je bila toliko iznenađena da je čak i zaboravila da me dalje pita. Zbog toga sam bez ikakva povoda nastavio:— Smatraš li za moguće da sam uvjeren kako mu znam pravo ime?— Reci mi ga! — zatražila je.— Ovaj se čovjek zove Santer.Ona se veoma začudila i ostavši bez daha upitala me:~ Na kojega Santera misliš? Na ubicu Winnetou-ova oca i sestre?— Da. Čovjek koji je bio kod nas njegov je sin.— Nemoguće, nemoguće!— Sigurno, sigurno!— Dokaži!32— Napokon to nije toliko važno ti, si to mogla shvatiti isto tako brzo i lako kao i ja.— Zaista? Za sada uviđam samo jedno: da ga smatraš za lazova zato što se umjesto Santera predstavio kao Enters.— Sasvim pogrešno! Da su moji zaključci proizišli iz one jedine činjenice, bio bih vanredno loš tumač tragova, pravi zelenko, nespretnjaković, i morao bih se zbog svoje logike stidjeti. Molim te, uostalom, da se samo sjetiš toga kalio je posebno zaposlio jednog čo-vjeka da mu čita kako bi mogao odmah da pravi zabilješke. Koliko li je vremena moglo da prođe ot-kada je to činio?— Popriličan broj godina. To je on i rekao.— Lijepo! Radi čega je pravio one zabilješke?— Iz čisto literarnih razloga, kao izdavač. Pa to je i sam rekao.

— Sasvim tačno! U tome se baš i sastoji laž, jer ovdje počinje trag koji nas vodi do njegovog stvarnog imena. Priznao je i sam kako je u ono vrijeme bio veletrgovac stokom za klanje. Vrlo dobro znaš i sama kada je prestao da se time bavi. Ili možda ne znaš?— Kako ne bih znala! Ta je trgovina tek prošle godine bila prodana. Jučer je to rekao kad je bio kod liječnika.— I usprkos tome što je te zabilješke čisto ,lite-rarnog karaktera' pravio prije mnogo godina? Vjeruješ li ti u to?— Ne! Sada više ne! Sada i meni pomalo biva sve jasnije. Možda čak nije istina da je sada izdavač!— Nije mu to ni na kraj pameti! Zahvaljujući ovoj tvojoj ideji pogodila si pravi trag i složila se sa mnom! Razmisli o tome: čim je kod nekog znanca čuo u mom ,Winnctouu', odmah je zaposlio jednog čovjeka koji će mu tu pripovijest prevoditi i čitati. Može li se pretpostaviti da je kod toga znanca uspio čuti sadržaj svih triju knjiga?—''Mislim da nije.— To je i moje mišljenje. On je ondje samo nešto načuo. Ako je nakon toga odmah uzeo nekog Privatnog prevodioca, tada je i ono malo što je čuo3 Winnetx>uovi nasljednici33za njega moralo biti od ogromne važnosti l sigurno mu je to zadalo bol zbog nečega što je nosio u sebi i što ga je duševno uznemirilo. Misliš li možda da je ono što je za njega toliko važno već onda bilo od .literarnog značenja'? •>- Ne mislim— Ili od poslovnog značenja?— Ni to. Bilo je kao što si ispravno i naslutio, od psihološkog, duševnog značenja.— To bi drugim riječima značilo da se sve to odnosilo na njegov duševni život, na privatni život

na obiteljski život, prema tome i na prilike u nje-govoj porodici. Tokom čitanja pravio je zabilješke. Zašto i u koju svrhu? Nije valjda zato da ih ne zaboravi! Sve što čovjeka potrese iz dna duše to svakako pamti i bez zabilježaka. Priznao je da su mu se te zabilješke učinile ,potrebnim' i da su mu u njegovim provjeravanjima na Zapadu godinama služile kao pu-tokaz ...— Kao putokaz za nestalim ocem? — upalo je brzo Srdašce.Potvrdio sam joj u znak odobravanja i odgovorio:— Pogodila si, dobro si to primijetila! Da, svakako za nestalim ocem! Mislio sam da iznesem još neke pojedinosti da ti to bude jasnije. Kako si i sama odmah iznijela glavni razlog, to barem za sada ne smatram više za potrebno. Upozoravam te još jedino na hitnost kojom je pokušavao da dozna položaj obaju mjesta koja Još nisu pronađena', kao što se bio izrazio. Mislim na Nugget Tsil i ,Tamnu vodu'.— Zar se ta žurba odnosi jedino na Santera?— Da.— A ne na neku drugu osobu? Ili na nuggete?— Ne. Sto se osoba tiče, ja bih jedini došao u obzir, jer su svi ostali nevažni, ili čak i mrtvi, a pret-postavka da je upravo zbog mene pretraživao godi-nama Zapad, bila bi smiješna. Svojom današnjom po-sjetom bio je dokazao kako vrlo dobro zna da me svatko može brzo i lako pronaći. Sto se nuggeta tiče, pročitao je i sam da su oni zauvijek izgubljeni da ih nitko više ne može pronaći. Dakle: u vezi s događajima kodNugget Tsila i ,Tamne vođe' dolaze u obzir samo dvije osobe, naime Santer i ja. Svi su ostali apsolutno sporedni, nestali su. Ja ne dolazim u obzir, znači da ostaje samo još

Santer. A sada, pazi Srdašce, ima još jedan važan razlog na koji se oslanjam! Ovaj takozavni Mr. Enters hoće da kupi moga ,Winnetoua'. Radi čega? Valjda da ga prevede, odštampa i rasparča?— Ne, već kako bi spriječio da se ova pripovijest tamo prijeko pojavi na engleskom jeziku. Bio si u pravu. To se moglo i osjetiti po njegovim riječima, a naročito po strahu koji nije umio da sakrije, pogo-tovo kada je unatoč svim očekivanjima čuo da te knjige neće dobiti. Tamo prijeko ne treba nitko da bude upoznat sa prošlošću i djelima njegova oca.— Da. Ti si me svojim logičkim zaključkom preduhitrila jer sam i sam mislio da to prije tebe kažem. Vjerovao je da će me punim džepom dolara moći nasukati, iako je iz knjige ,Winnetoua' morao doznati da se ne hvatam na takav mamac. Njegov posjet, kao i ponuda, za mene zapravo predstavljaju uvredu na koju je trebalo sasvim drukčije odgovoriti nego što sam to učinio.— Da Se možda na mene ne ljutiš?— Ljutim? Zbog čega?— Zbog toga što sam te nagovorila da ga ne ođ-biješ, već da mu pružiš mogućnost sastanka.— O ne! Ja ne bih dozvolio ni da me navedeš na pomisao da neko uzvišenije, možda čak i etičko blago prodam za podle pare. Ti, ti bi sigurno bila posljednja koja bi mogla to od mene očekivati. Ponovni susret kod Niagare prihvatio sam radi toga što su posrijedi veoma važni razlozi, i to da na oba brata Entersa ili Santera od sada pomnjivo pazim. Poznato ti je da kod svakog iskusnog Zapadnjaka postoji navika da ne dozvoli Približavanje opasnih ljudi s leda.

— Opasnih? — upitala je. — Smatram ovog Entersa, iako nam se čini da je Santer, ipak za dobra čovjeka.— I ja. Zar i personificirana dobrota ne bi mogla Jednom da se pokaže tvrdokornom? Zar nema nečega eksplozivnog u utučenosti, skoro bih rekao u bolećivojturobnosti toga čovjeka, od čega se čovjek rnora čuvati? A poznajemo li njegova brata? Znaš i sama da braća ne moraju biti istog karaktera i istog tempera-menta. Uvjeren sam da ćemo ga kod Niagare upoznati,-pa će se već utvrditi kakav stav da zauzmemo prema obojici a da ne budu prisiljeni da pođu sto-. parna svoga oca. Liječnik je jučer govorio o nekakvom demonu u njima. Taj demon nas je ovdje otkrio i pronašao. To je nason Šantera za ubistvom. Vidiš kako je naše putovanje počelo da biva zanimljivo još i prije no što smo prve korake učinili.— Da, možda predviđaš kakvu opasnost?— O ne! Znam jedino to da moramo otići prijeko pa da se upoznamo sa Mount Winnetouom i Tatellah--Satahom, sa ,čuvarom velikog kumira'. Pisao mi je da moram ,spasiti' svoga VVinnetoua, Ako to treba da uči-nim, za mene nema opasnosti. Možda za tebe?— Nema ni za mene. Radosno ću poći s tobom!— Neka nam putovanje bude sretno!

U ZEMLJU INDIJANACA KOD VELIKIH SLAPOVAI evo nas kod slapova Niagare. Stanovali smo u Clifton-Houseu, nedaleko od kanadskog dijela visećeg mosta. Iz ovog se hotela čovjeku pružao upravo vanredan pogled na grandioznu igru vode koja se ruši u slapovima. Najbolje sobe u prvom katu okrenute su prema slapovima Svaka od njih spojena je sa dugačkom, osam

koraka širokom terasom koja je nadsvo-đena zajedničkim krovom koji leži na stubovima. Ako netko iz hodnika uđe u svoju sobu i kroz suprotna vrata izađe ravno na terasu, pruža mu se jedinstven prizor, jer mu pogled pada na oba slapa, na onaj ravni i onaj u obliku potkove.Kada bi se ovaj hotel nalazio negdje u Evropi, ovu zajedničku terasu za sve goste u ovom redu soba smatrali bi za nezgodnu i bila bi uz pomoć pregradnih zidova brže-bolje uklonjena. Ovdje se međutim svaki gost ogradio doduše nevidljivim, no ipak visokim i jakim zidom, pa mu daščane pregrade nisu čak ni Potrebne da se osigura od bilo čije nametljivosti ili indiskrecije. Stigavši ovamo ipak sam se obradovao što je soba na uglu, najbliža do slapova, bila slobodna. Tako smo umjesto dva mogli imati samo jednog susjeda. A taj jedan bili su zapravo dvojica i zvali su se — Hariman F. Enters i Sebulon L. Enters.Slutio sam da braća neće čekati, već da će se nastaniti ovdje kako bi bili prisutni za našeg dolaska.37Nisam ni pomišljao da bi naše sobe mogle biti jadna kraj druge. Moram priznati da mi nije bilo neprijatno što su upravo ta dvojica bila do mene.— Svaki novoprispjeli gost Clifton-hotela mora da se prijavi u recepciji. Jedino se tada traže obavještenja od svakog gosta. U knjigu gostiju zapisani smo kao Mr. Burton i gospođa. Ovaj pseudonim je bio potreban jer su me obavezali da pravi razlog zbog kojeg sam došao ovamo držim u tajnosti. Bio sam prema tome prisiljen da zasad tajim pravo ime jer su ovdje za njega znali.Naš stan se sastojao od tri prostorije. Soba moje žene gledala je prema slapu koji je imao oblik potkove. Bila je veća od moje, no nije imala balkona. Moja je imala

pogled na slapove koji pripadaju Sjedinjenim Državama i bila je manja. Ona je zato imala , izlaz na terasu na kojoj sam se mogao sasvim ugodno smjestiti. Između naših soba nalazila se prostorija namijenjena garderobi i toaleti i sve je bilo praktično povezano na američki način. Kada su nam izdali ovaj stan i pokazali ga, upitao sam konobara tko pokraj nas stanuje.— Dva brata — odgovorio je. — Oni su Yeenki i zovu se Enters. U stvari oni samo djelomično stanuju u našoj kući. Jedino spavaju ovdje; hrane se negdje na drugom mjestu. Rano odlaze i vraćaju se tek uveče kada se više ne poslužuje.Izraz lica mu je bio tako neobičan dok je ovo govorio te sam počeo da se raspitujem:— Zbog čega oni to rade? Slegnuo je ramenima i odgovorio:— Naš je Clifton-House prvorazredan hotel. Svaki koji ne pripada ovoj kategoriji može tu prespavati, ali se ne može hraniti i biti u vezi s ostalim gostima. On će možda jedanput i pokušati, ali veoma će brzo primijetiti da su ga progledali i da ga izbjegavaju, oa će se čuvati svakog daljnjeg pokušaja.Bilo je to veoma iskreno rečeno! Barem šezdeset posto ovdašnjih konobara su Evropljani. Ovaj ovdje je međutim bio kanadski Englez. Zbog toga i. njegov samouvjeren i samosvjastan ton. Primijetivši da me38je počeo manje ispitivačkim, ali zato ocjenjivačkim ppgledom odmjeravati, rekao sam mu da spadam u onu kategoriju koja daje napojnice. Prva se polovina daje odmah prilikom dolaska. Time gost daje na znanje da rado prihvaća usluge. Druga se poloviaa daje pred odlazak, ili se uopće ne plaća, već prema tome da li je

gost bio dobro uslužen ili nije. Pri tome sam mu utisnuo u ruku prvu polovinu. Bez ustručavanja pogledao je novčanicu. Tada se naklonio, i ni jedan Evropljanin ne bi uspio da u taj pokret unese veće poštovanje od njega. Rekao je:— Spreman sam na svaku vašu zapovijest! Preporučit ću to i sobarici! Da vam možda ta dvojica En-tersa ne smetaju, Mr. Burtone? Mogli bismo ih smjestaiseliti!— Molim, ostavite ih; ne smetaju nam.Naklonivši se kao i maloprije duboko i sa puno poštovanja, povukao se ozarenog lica. Kada je iza toga ušla sobarica da se predstavi kako bismo je upoznali, primijetili smo da je već bila obaviještena o davanju napojnica, pa smo joj pružili priliku da se isto tako efektno povuče kao i konobar. Mi to nismo učinili zato da se razmećemo svojim novcem, a pogotovo to ne iznosim iz bilo kojeg razloga. Već sam bio rekao kako nisam bogat, već da imam upravo toliko koliko mi je za život potrebno. Pogrešno je ako se netko prema posluzi pokaže uviđavan i zahvalan tek onda kada je prekasno. Moji postupci su pokazali svoje djelovanje po-čemu će se moći zaključiti zašto sam tako postupio.Stigli smo poslije podne te smo još istoga dana poduzeli one dvije poznate vožnje koje svaki posjetilac slapova Niagare mora bezuvjetno obaviti. Jedna od njih je vožnja željeznicom, a druga parobrodom. Željezničke se tračnice spuštaju uz samu kanadsku obalu Niagare, a uz obalu koja pripada Sjedinjenim Državama opet se penju. Duboko, duboko dolje kuha i ključa bujica. Stijene se dižu potpuno okomito uvis, a tračnice su često jedva dva metra od same ivice Provalije. Čovjek duž nje juri

brzinom leta. Budući da se pred očima nalazi jedino beskrajan bezdan i su-protna obala, čovjek od početka do kraja ima osjećaj kao da leti uvis pa se survava u dubinu. Druga se vožnja vrši dobro poznatim i omiljenim parobrodom ,Maid of the Mist' (Djevica magle), koji plovi smjelo čak do samih slapova kako bi na pogodnom mjestu Iskrcao na kopno one turiste koji se kod kuće žele hvalisati.da su bili čak i ,iza vode'.Kasnije smo uz zvuke odličnog dvostrukog gudačkog kvarteta večerali u velikoj blagovaonici koja se nalazila u prizemlju hotela. Poslije smo se povukli u naš stan, ili tačnije, na moj slobodan balkon, koji nam je pružao neopisiv užitak da gledamo slapove pod tajanstvenim mjesečevim sjajem. U tome je prošlo vrijeme, a bilo je otprilike jedanaest sati kada je sobarica uletjela unutra i javila nam:— Entersovi su ovdje.— Gdje su? — upitalo je Srdašce.— Još su dolje u prijavnici. Svako veće, kada dođu, obično listaju po knjizi gostiju i tek onda odlaze u svoju sobu— Zbog čega listaju?— Da vide nije li možda stigao bračni par, neki Mr. May sa svojom ženom. Iz početka su se samo raspitivali. Sada pak listaju jer osjećaju da se ovdje smatraju za suvišne. Čak ni ja s njima ne govorim.Ona se udaljila, a mi smo napustili terasu kako ne bismo bili primijećeni. Ovo saopćenje je bio prvi plod unaprijed date napojnice. Svakom posjetiocu Clif-ton-Housea poznato je da su sva vrata koja se otvaraju prema balkonu iste konstrukcije. Podešena su tako da potpuno izoliraju prostorije i da nitko izvana ne može da zaviri

unutra, a ipak da propuštaju toliko zraka i svjetla koliko stanari gazele. Zbog toga su snabdjevena oknima i žaluzijama koji se već prema potrebi mogu otvarati /i zatvarati i na njih navući zavjesa. Ovako čovjek u svako doba dana može gledati napolje i čuti što se tamo zbiva a da ga ne opaze ili slušaju. Zbog toga nismo upalili svjetla, ostali smo u mojoj sobi i otvorili žaluzije. Sa sigurnošću smo očekivali da se braća neće zadržavati u sobi, već da će izići na terasu. .Kako smo mislili, tako je i bilo. Nije dugo potrajalo i oni se pojaviše. Mjesec je još bio na nebu. Odmah smo prepoznali onoga koji je bio kod nas. Razgovarali su međusobno i pri tome hodali gore-dolje. Kasnije su sjeli, i to upravo uz onaj stol koji je stajao napolju u našem uglu. Bio sam zatražio da mi ga postave onamo kako bih na njemu mogao da pišem, čuli smo i razumjeli svaku riječ, samo što je predmet nji-Inva razgovora za nas zasad bio nevažan. Kasnije je međutim nastala pauza koju je prekinuo onaj kojega još nismo poznavali, ciakle Sebulon, i stao glasnije govoriti:— To je neprijatno! Veoma neprijatno što smo prisiljeni da toliko dugo sjedimo ovdje! Mogu da prođu još i čitave nedjelje dok se oni ne pojave!— Sigurno neće! — odgovorio je Hariman. — Oni će sigurno navratiti ovamo prije no što će posjetiti izdavače. Mogu stići svaki dan.— A ti ćeš ostati pri svojoj namjeri?— Da. Biću pošten! Ovaj čovjek doduše nije naročito lijepo postupio sa mnom, ali sa nepoštenjem nećemo kod njega ništa postići. Ovakav je dojam bio ostavio na mene. A o njegovoj ženi bih gotovo mogao kazati da sam je zavolio. Upravo bi mi pričinilo bol ako prema njoj ne bih mogao postupiti pošteno.

— Pshavv! Pošteno! Sta znači pošteno! Čovjek prije svega mora da bude pošten prema samom sebi. Ako mislimo da sklopimo posao kojem mudro prilazimo..— Pst! Tiho! — upozorio ga je onaj drugi.— Zašto?— Mogao bi da nas čuje stari.Dok je to govorio, pokazao je na naša vrata.— Stari? — upitao je Sebulon. — Poznato ti je kako taj iz dana u dan sve do ponoći sjedi dolje u čitaonici, a iza toga čita u svojoj sobi do jedan sat. Svjetlo ne gori. znači da je još dolje.— Ipak! A osim toga je sam i umoran. Idern spavati. Sutra ujutro za Toronto, a tek prekosutra natrag. Potrebno je da budemo odmorni. Dođi!41Ustali su od stola i otišli u svoju sobu. To što smo doznali nije bilo mnogo, ali barem toliko da Ha-riman Enters misli da bude prema nama pošten. A bili smo i uvjereni da ćemo Sebulon L. Entersa, njegovog brata, moći također- prozreti.Kada smo slijedećeg jutra otišli dolje na doručak, rekao nam je konobar da su naša dva susjeda već ramo napustila hotel i ostavila poruku, ako se Mrs. i Mr. May pojave ovdje, da im se saopći da su braća Enters otputovala za Toronto i da će se tek sutra navečer vratiti. Odmahnuo je prezrivo rukom i dodao:— Siledžije, ta dvojica Entersa! Zamalo što se nisu ovdje onemogućili. Ti Mrs, i Mr. May iz Evrope, koji tragaju za ovakvim ljudima, ne pristaju u ovu sredinu. Oni neće dobiti sobe!Kako je samo bilo pametno što sam se upisao pod tuđim imenom! A i ova konobarova izjava upozorila nas je da

budemo oprezni, pogotovu što sšleđžlja može biti surov, ali .ne i loš čovjek.U Ćlifton-Houseu postoje samo pojedinačni stolovi, a ne i veliki zajednički. Najugodnije se sjedi i ruča u dugačkoj verandi koja je spojena sa velikom dvoranom. Uzama je toliko da u njoj imade mjesta jedino za dva reda stolova. Odavde se pruža prekrasan pogled na slapove. Ovdje smo izabrali jedan stol j odlučili da ga za sebe rezerviramo. Upitali smo konobara da li je to moguće, i on je odgovorio:- Nije uobičajeno, no Mrs. i Mr. Burton mogu to dobiti. Pobrinut ću se. Ovaj stol nije najbolji, već onaj zadnji, jer je čovjek izložen samo s jedne strane pogledu, odakle ga mogu čuti i dosađivati mu. No taj su već dvojica gentlemana rezervirala. Zelja im nije bila odbijena.Rekao je to uobičajenim, poslovnim tonom. Međutim dodao je tiše:— Oni, naime, sve plaćaju sam« nuggetima! Predali su na čuvanje čitavu, tešku torbu s povećim zrnima zlata!Svi koji su došli i pošli k onom stolu da za njega sjednu bili su odbijeni. Kada je vrijeme doručku bilo već na izmaku, ugledali smo dva muškarca kako42ulaze, te odmah privukoše pažnju svih gostiju. Bili su Indijanci i otprilike istih godina. To se vidjelo na prvi pogled. Bili su visoki i pleća<ti, crte lica oštre, a ipak plemenite. Išli su, ni u koga ne gledajući, polako i dostojanstveno do spomenutog stola i sjeli za nj. Nisu nosili indijanska odijela, već od fanog sukna, običnog kroja, dok je njihova kosa bila podšišana isto onako kao i u ostalih ljudi. Čovjek se mogao mirne duše i najvećom okladom kladiti da bi oni u sedlu, u savani i među kolosima stjenovitih planina djelovali više zapovjednički

nego ovdje. I usprkos od sunca opaljenoj koži, njihovo je lice ipak nosilo trag nevidljivog daška, koji je svojstven samo onim ljudima koji mnogo razmišljaju i koji su naviknuti da uzvišeno misle. Za takve ljude se obično govori da imaju produhovljen lik, produhovljene crte, a utisak te produ-hovljenosti je to veći, dublji i trajniji ako iz očiju izbija i ona duboka sjeta, ona duševna žalost koja je svojstvena ljudima prohujalih godina, odbrojenih dana i umirućim narodima. Ova tiha ali ipak jasno izražena, neopisiva tuga izbijala je iz očiju ove dvojice Indijanaca.— To su ti gentlemam — rekao fe konobar. — Fini su ljudi, iako su Indijanci! Veoma fini!Zapucketao je prstima kako bi mu pohvala bila izrazi tija.— Odakle su? — upitao sam.— Ne bih znao tačno reći. Jedan od njih je izdaleka, veoma daleko, a drugi odnekle bliže. Obojica su došla rijekom preko Quebeca i Montreala.— A njihova imena?— Mr. Athabaska i Mr. Algongka. Naročita imena, zar ne? Zvuče gotovo kao glazba! A zapravo i jeste kac glazba: plaćaju samo nuggetima!To je bilo njegovo mjerilo i nije se ni najmanje ustručavao da se njime posluži u našem prisustvu. Rekao nam je još da ta dvojica .gentlemana' također stanuju u onom redu soba koje su pod njegovom kontrolom i da su ondje zauzeli najveće i najskuplje sobe koje postoje. Zatim je pošao dalje da posluži i druge goste.43Mr. Athabaska i Mr. Algongka su veoma polako i veoma uzdržljivo doručkovali, i to tako kao da su odrasli u hotelima kategorije Clifton-Housea. Bio je pravi užitak promatrati ih. Naravno, pazili smo

da ne budemo upadljivi. Bili su skromni, i u svakom, pa i u najmanjem pokretu tih veoma zanimljivih ljudi ogledalo se izvjesno dostojanstvo, a to je Srdašce oča-ralo. Na njihovim rukama čovjek nije mogao da vidi ni prstena, ni lančića sa satom, a ni bilo koji drugi predmet na osnovu čega bi se moglo zaključiti da su . imućni ili čak i bogati. Bilo je to sasvim po ukusu moje žene koju gotovo uvijek moram natjerati da kupi novi šešir ili novu haljinu! Moja je pažnja bila naročito usredsređena na jednu drugu okolnost, naime na njihov veoma živ razgovor, što se zapravo kosilo s uobičajenom šutljivošću Indijanaca. Veoma su marljivo unosili nešto u dvije knjige, a svaki je imao svoju. Izgleda da su im te knjige služile za pravljenje zabilježaka i to veoma, veoma važnih, jer su ih čuvali s takvim oprezom i ljubavi kao da su to najbolji, najdragocjeniji predmeti koje posjeduju. Sve što god su zapisivali činili su s takvom lakoćom i sigurnošću, po čemu se moglo -zaključiti da su potpuno pismeni. Vidjelo se kako ti ljudi nisu samo vješti rukovanju tomahavkom i lovačkim nožem, već perom i olovkom, i da su apsolutno navikli na umni rad.U Clifton-Houseu se nakon svakog obroka odmah plaća i napojnica. Kako smo to uradili nakon završenog doručka, zapitao nas je konobar, i to zato što mu oku nije izmaklo naše interesiranje za one Indijance:— Možda Mrs. i Mr. Burton žele onaj stol pored dvojice gentlemana?— Da — odgovorilo je brzo Srdašce. Za sve obroke?• • -- Stalno!— Well! Postarat ću se!Kada smo stigli na ručak, poglavice su već sjedile za stolom. I svi ostali stolovi su bili također zauzeti osim

onoga koji smo dali rezervirati. Naš nas je konobar već čekao i sapoći nam kako nas uprava mola da ova mjesta stalno zadržimo. Sjedili smo sada tako44blizu dvojice Indsmena da smo svaku njihovu izgovo-renu riječ mogli čuti. I opet su imali uza se one knjige. U pauzama između jela naročito su mnogo za-pisivali, a često i usred samog jela odlagali privre* rrteno nož i viljušku. Zamislite samo koliko sam se iz-nenadio kada sam čuo da razgovaraju jezikom moga Winnetoua i da su odlučili da proučavaju i utvrde tijesno srodstvo između svih jezika Athabaska, među koje spada i jezik Apača. Za Athabasku je to značilo rad na raznim narječjima materinskog jezika, ali ne i za Algongku. Izgleda da ovaj potječe iz kanadskog plemena Kriha. Tokom njihovog veoma živog razgovora bio sam čuo jednu njegovu primjedbu koja je za mene bila veoma interesantna, i to da ima nekoliko velikih popisa riječi Nahuatja, znači iz starog jezika Azteka koji je srodan sa njegovim materinskim. Slušajući ih, došli smo do veoma važnog podatka, koji su oni, istina, samo ovlaš ubacili, po kojemu smo doznali da i oni namjeravaju do Mount Win-netoua. Čitav njihov razgovor tekao je na jeziku Apača, Vježbali su se u tom jeziku jer nisu htjeli, kada stignu na cilj svoga putovanja, da ih smatraju za neznalice. Kako je samo moralo biti bogato njihovo jezično znanje! Da. Bili su poglavice, sasvim sigurno! Ali u svakom slučaju bili su još i više, mnogo više nego samo to! Samo šta? Nije trebalo da se sada tim pitanjem pozabavim. Cilj njihova putovanja se poklapao s našim i bio sam uvjeren da ću ih tamo bolje upoznati no što mi je bilo moguće ovdje na Niagari.

Poslije podne smo otputovali za Buffalo kako bi na ondašnjem šumskom groblju posjetili grob i spomenik slavnog poglavice Sa-go-ye-wet-ha i položili cvijeće. Prema tom velikom čovjeku gajio sam upravo vanrednu privrženost i poštovanje. Njega još i dan-danas zovu ,strong and peerless orator' (snažan i neuporediv govornik) svih indijanskih Seneka. Groblje je lijepo, moglo bi se reći vanredno lijepo. Sto se tiče njegova uređenja, slobodno se može reći da te Amerikanac u tome upravo genijalan. Već i sam Pojam smrti on pokušava da umjetnički prevlada, jer kod njih nema humaka koji ionako ne predstavljaju45ništa drugo već samo znak raspadanja. On, štaviše, smrt preobražava u nešto živo, jer za sahranjivanje bira najradije takvo zemljište koje je veoma talasasto, što znači da je često ispresijecano. Njeguje ga kao svijetli, suncem obasjani park pun zelenila. Nadgrobni spomenici ovdje nisu tijesno zbijeni, već raštrkani nadaleko.Bio je lijep, vedar, sunčan topao dan. Kada smo na poglavičinu ploču bili položili cvijeće, sjeli smo na donji rub njezinog podnožja odakle se uzdizao njegov kip visoko do samih vrhova okolnih stabala. Govorili smo o njemu gotovo tiho, kao što se obično govori kraj grobova. Zbog toga nas i nisu čuli oni koji su se iza naših leđa približavali spomeniku. Isto tako ih ni mj nismo čuli jer je zemljište unaokolo bilo obraslo mekanom travom koja je prigušivala šum njihovih koraka. Čak nas nisu mogli ni vidjeti sve dok nisu obišli ugao postolja koje nas je zaklanjalo. Tada su nas ugledali, a i mi njih. A tko je to bio? Dvojica indijanskih poglavica iz Clifton-Housea! I oni su htjeli da posjete slavnog Seneku govornika, a sada su

utvrdili da je ista misao i nas dovela ovamo. Oni nisu ničim pokazali da su nas primijetili. Polako su pošl} dalje duž ploča koje su bile postavljene ipred spomenika za njega i, za pojedine članove porodice. Tu je ležalo naše cvijeće. Kada su ga ugledali, stali su.— Uff! - rekao je Athabaska. — Tu je netko govorio jezikom ljubavi! Tko je to mogao biti?— Nikako bljedoliki — odgovorio je Algongka. Sagnuo se i podigao nekoliko strukova cvijeća daih pogleda. Athabaska je isto tako uradio. Obojica su izmijenila brz pogled pun iznenađenja.— Još je svježe, ubrano je tek pred jedan sat!— rekao je Athabaska.— Nema ni četvrt sata otkako je ovdje položeno— nadodao je Algongka promatrajući tragove naših stopa koje su se još jas-no vidjele u travi. — Znači da su to ipak bili bljedoliki!— Da, ovi ovdje! Hoćemo li s njima govoriti? - Kako moj brat želi. To prepuštam njemu.46Pretpostavke poglavice bile su sasvim tačne. Ono cvijeće nismo ponijeli sa. Niagare, već je bilo odavde, i to sasvim svježe ubrano. Srdašce je zadržalo dva struka, jedan za sebe, a drugi za mene. Kratko izrečene rečenice dvojice Indijanaca bile su na jeziku Apa-ča. Nježno i oprezno su ponovo položili cvijeće ondje gdje je i bilo. Tada se Athabastka obratio nama na engleskom jeziku:— Mislimo da ste vi darovali ovo cvijeće. Da li je to tačno?— Da — odgovorio sam ustavši učtivo sa svog mjesta.— A kome je namijenjeno?— Sa-go-ye-wat-hu.

— Zbog čega?— Zbog toga što ga volimo.— Ako nekoga volimo, moramo ga i poznavati!— Mi ga poznajemo. Ali ga i shvaćamo.— Shvaćate? — upitao je Algongka, suzivši jedva primjetno očne kapke, čime nam je dao na znanje da u to sumnja. — Jeste li čuli njegov glas? On je već odavno mrtav! Već je skoro osam puta deset ljeta kako je mrtav.~ On nije mrtav. On nije umro. Njegov smo glas veoma često čuli. Čije su uši otvorene, taj ga i danas može isto onako jasno čuti kao nekada kada je govorio .Zajednici vukova' svoga plemena. Oni ga, na žalost, nisu čuli!—• A šta je trebalo da čuju?— Ne površan zvuk njegovih riječi, već njihov duboki od Manitoua podaren smisao.— Uff! — uzviknuo je Athabaska. A koji smisao? ~ Da ni jedan čovjek, ni jedan narod, ni jednarasa ne smiju ostati u povoju. Da svaka, savana, svaka planina i svaka dolina, svaka zemlja i svaki kontinent postoji zato da na njima žive civiliziirani ljudi, a ne da se živi u tuči i batinjanju. Veliki Manitou je milostiv, ali je i pravedan. Htio je da i Indijanac bude milostiv, a naročito prema vlastitoj crvenoj braći. Ali kada Indsmemi nisu htjeli da prestanu sa međusobnim klanjem, poslao im je bljedolikog...47— Kako bi nas još brže dao pobiti! — upao mi je u riječ Algongka.Obojica su s očitom napetošću očekivali što ću im odgovoriti na tu upadicu.— Ne, već da vas spasi — odgovorio sam. — Sa--go-ije~wat~ha je to shvatio i želio da i njegov narod, njegova rasa to također shvati-. Međutim, njega nitko

nije htio da sluša. Čak i danas ne bi bilo kasno da Indijanac koji je ostao u povoju postane čovjek.— Znači ratnik? — upitao je Algongka.— O ne! Upravo je to igranje ratnika i Indijanaca u rasi najsigurniji dokaz da su ostali djetinjasti te da ih moraju zamijeniti ljudi koji teže ka nečem višem. Postati čovjek ne znači postati ratnik, već ličnost. Poglavica Seneka, na čijem grobu stojimo hiljadu je puta to rekao. Neka to ne bude moj, već njihov glas koji vam to sada ponovo govori. Budete li to učinili, on ni za vas neće biti mrtav, već živ i živjet će u vama i dalje!Skinuvši šešir pozdravio sam ih želeći da se udaljim. Na svoje veliko iznenađenje Srdašce je sada počelo da govori. Rekla je:— I uzmite ova dva cvijeta! Nisu od mene, već od njega! Ovo cvijeće uviđavnosti, dobrote i ljubavi, koje je nekada pružao svome narodu, samo je izvana uvelo, a miris mu je ostao. Pogledajte samo kako se sunčev trak polako, tiho približava kako bi imena koja su uklesana u kamen obasjao i zagrijao! I slušajte šapat lišća sa kojega nestaje sjena! I ovaj grob nije mrtav. Idemo.Pružila je svakome po jedan cvijet.— Ne idite, ostanite! — zamolio je Athabaska.— Da, ostanite • još ovdje! — pridružio mu se Algongka. — Ako ga volite, mjesto vam je ovdje!— Ne, sada — odgovorio sam. — Ja sam mu prijatelj: vi ste međutim njegova braća. Ovo mjesto pripada vama. Mi imamo vremena.Pošli smo. Nismo se ni jednom okrenuli. Kada smo dosta poodmakli, tako da nas oni nisu više mogli vidjeti, Srdašce upita:- Slušaj, da nismo možda napravili kakvu grešku?— Nismo — odgovorio sam. — Zbog čega?

— Ti si im odmah održao podulji govor. A ja sam ih čak darivala cvijećem, iako su nam potpuno nepoznati. Da li je to otmjeno?— Vjerojatno nije. Samo se zbog toga nemoj gristi! Postoje takvi trenuci u kojima su ovakve greške nešto najbolje što se može učiniti. Uvjeren sam da je upravo sada bio jedan. od tih trenutaka. Naravno, pred nekim drugim ljudima sigurno ne bih održao ,govor'. Vjerujem da poznajem Indijance, a osim toga uzeo sam u obzir i predstojeće okolnosti koje mi nisu samo dozvoljavale već mi čak i nalagale da kažem više nego što bih to vjerovatno u bilo kojem drugom slučaju učinio. Rezultat nam je uostalom pokazao koliko je bilo ispravno ono što smo učinili. Pozvali su nas da ostanemo! Razmisli samo! Da ostanemo kraj groba! S.njima, poglavicama! To je čast, veoma velika čast! Mi smo se po njihovu shvaćanju veoma dobro ponašali. Da smo učinili neku grešku? Sigurno nismo!Da sam bio u pravu, pokazalo se odmah pri našem povratku pred večer, i to zbog toga što nismo putovali vlakom, već brodićem do Niagare. Tek što je konobar saznao da smo se ponovo vratili, pojavio se kraj nas i pozdravio nas još dubljim poklonom nego do sada.'— Izvinite što vas odmah uznemiravam — rekao je. — Imam da vam saopćim nešto veliko, nešto sasvim neobično!— A što? — upitao sam.— Mr. Athabaska i Mr. Algongka danas neće večerati dolje, već gore u svojoj sobi!Nakon toga nas je pogledao takvim pogledom kao da nam je saopćio nešto što je potreslo svijet, ili kao da ima još da nam saopći.

~ Tako? — pretvarao sam se. — Zar je to nešto što se i nas tiče?~ Po mom mišljenju jest! Naime, počašćen sam fer su mi dali nalog da pozovem i Mrs. i Mr. Burton!To je bilo svakako nešto sasvim neočekivano. * Winnetouovl nasljednici 49

lJasno, Ja sam se pretvarao kao da nam nije ni na kraj pameti da se tome čudimo, pa sam ravnodušnim glasom pitao: - Kada?— U devet sati. Obojica gentlemana bit će toliko slobodni da lično dođu po vas. Ja im moram što prije javiti da li je po>ziv prihvaćen ili ne.— O tome ima d« odluči Mrs, Burton, a ne ja. Dok je svoj upitni pogled upravio mojoj ženi, onamu je saopćila:— Prihvaćamo poziv i bit ćemo tačni.— Hvala! To ću odmah javiti. Sto se toalete tiče, obojica vas gentlemana mole da ih smatrate prijateljima koji ne gledaju na odjeću.Ta posljednja primjedba bila nam je draga, i to ne zbog nas, već zbog toga što nismo željeli da se poglavice osjećaju neugodno, jer je ta etiketa i u našim i u njihovim očima bila suvišna. Tačno u devet sati pojavili su se da nas povedu sa sobom. Taj njihov gest jasnije je govorio no što bi se to moglo riječima kazati. Došli su hodnikom koji je vodio kroz unutarnji dio zgrade, ali su nas zamolili da pođemo terasom na koju je i njihova soba imala izlaz kao i naša. Dok smo prolazili kroz vrata na balkon, mjesec je još jasnije svijetlio negoli sinoć. Oba slapa su se pružila pred našim očima slična čudu iz

bajke, dok je njihova buka dopirala čak do nas. Poglavice su se dvoumile da krenu dalje. Zastali su i Athabaska je rekao:— Sada i crveni znaju, a ne samo bijelci, da je sve na ovom svijetu samo usporedba i ništa više. Jedna od najvećih i najsnažnijih usporedbi, o kojoj nam je Manitou propovijedao, pruža se ovdje pred našim Očima.On i Algongka prišli su rubu terase. Srdašce me uhvatilo pod ruku i mi smo pošli za njima. Lagano me gurnula laktom, što sam veoma dobro razumio. Naše su misli skoro uvijek istovetne. Isto kao i ja i ona je sada osjetila razlog zašto se poglavica poslužio upravo ovim riječima. Imao je namjeru da nas iskuša, iako samo jednim jedinim pitanjem. Rezultat ove kušnje imao je da odluči kako da dalje postupa s nama, da50li kao s običnim, potpuno jednostavnim ljudima, ili ne. Sto sam kraj groba velikog Seneke-govornika bio rekao, o tome sam mogao isto tako i negdje da čitam ili da načujem nešto na bilo koji drugi.način i da zapamtim kako bi se u datom momentu time koristio. To mi je moja žena htjela da kaže kad me je laktom gurnula. Ja sam joj na isti način uzvratio, što je trebalo da znači da sam je razumio i da me njihova kušnja neće iznenaditi.Stajali smo nekoliko minuta tiho kraj balustrade. Tada je Algongka ispružio ruku i upravio je prema bujici koja se survavala s druge strane bezdana.— Ovo je slika crvenog čovjeka. Može li je bijelac shvatiti?— A zašto da je ne shvati? — upitao sam.— Zato. jer nije u pitanju vlastita, već tuđa sudbina.

— Mislite li kako mi bijelci tuđe probleme ne umi-' jemo shvatiti, već samo vlastite?— Dobro, znate li odgonetnuti ovu zagonetku?— Da odgonetnem? Vi niste govorili o zagonetki, već o usporedbi. Usporedbe se ne odgonetaju već tumače— Tada vas molim da rastumačite!— Rado! Ovdje vidimo bujicu koja se rušeći lomi i raspršava. Veliko jezero, međutim, iz kojega dolazi ne vidimo. A i jezero koje se ulijeva nije vidljivo. Oba su pred našim očima skrivena.— Dobro! To je ta usporedba — klimnuo je ozbiljno Athabaska.— A njezino značenje?— Danas svijet vidi samo tešku, duboku, potresnu propast crvene rase. Ovaj šum je zbir samrtničkih krikova svih onih koji su propali l koji će još nestati. Gdje da se traži onaj veliki, snažan, divan narod čija su se djeca ovdje raspršila i još se imaju raspršiti? U kojoj li je zemlji postojao ovakav narod? 1 u koje doba? Mi to niti znamo niti vidimo! Kod ove bujice koja se survava možemo jedino vidjeti da se njezin mlaz dolje raspršava, i to u stotine i stotine razmili naroda, plemena, pastva, četa i družina. Uzevši51ih pojedinačno, jedva broje više od stotinu ljudi. Ovaj ih slap tjera i vrti sve dalje i dalje dok na kraju nestanu! A ono što čujemo pri rušenju bujice, koja se u vrtlogu bezdana raspršava, drobi, mlavi, rnrvi, pretvara u prah, predstavlja bezbrojne i sve slabije i slabije glasove, jezike/ idiome, dijalekte i narječja. Svaki istraživač jezifoi koji bi se osmjelio baciti u tu bujicu, izložio bi se opasnosti da propadne isto onako kao što su propali i oni za kojima traga! A gdje da se nađe onaj još veći, moćniji, i još divniji narod u koji bi se morala ulijevati ova

raspršena, isit-njena i isprekidana bujica jezične i etnografske Nia-gare, pa da se opet sjedine, šteknu mir i blagoslovljenu zakonitost za početak novog, boljeg razvoja? U kakvoj li će zemlji da živi taj narod? I u koje doba? Mi to niti znamo niti vidimo. O ovom slapu, kojd nam služi kao usporedba, možemo da kažemo samo toliko da izvire iz jezera Erio i da se ulijeva u Ontario jezero A poznato nam je jedino još to kako ova raspršena crvena rasa potječe iz zemlje silovitih ljudi i da teče ka zemlji plemenitih, kako bi kraj novih obala našla novo sjedinjenje. To, gentlemani, to je ta usporedba i to je moje obrazloženje!Šutjeli su. Stajali smo još neko vrijeme sve dok nismo na otvorenim vratima njihovog stana ugledali konobara koji se bio pojavio. Tada je Athabaska primio Srdašce pod ruku i pošao s njome prema vratima ni riječi ne progovorivš-i. Pošao sam s Algongkom za njima. I on je bio šutljiv.Stan dvojice poglavica sastojao se iz više soba isto kao i naš. U najvećoj je bio postavljen stol. Pohvale radi, moram reći da uopće nismo uočili znak da se žele hvalisati ili nam imponirati. Jela su bila ista kao i ona koja bi nam iznijeli da smo otišli dolje u blagovaonicu. Pred našim priborom stajalo je vino, pred njihovim voda. Srdašce im je iskreno rastumačilo kako kod kuće radije pijemo uz jelo vodu nego vino. Konobaru je tada bio dat znak da ukloni boce. Ispred svakoga od njih stajala je malena vaza s vodom i cvijećem, koje im je bila poklonila moja žena, a za uzvrat pred svakim od nas dvoje stajala je jedna jedina52ali odabrana lijepa ruža. U vezi s time nije spomenuta ni jedna riječ.

Razgovarali smo jedino za pauza, a ne i za jela. O sebi nisu ništa govorili, a o nama i našim prilikama se također nisu raspitivali. Naša pitanja i odgovori su se odnosili isključivo na jedan jedini predmet, naime, na prošlost i budućnost Indijanaca, što znači na sudbinu crvene rase. Moram priznati istinu da sam mnogo, veoma mnogo naučio od ove dvojice ljudi unatoč njihovoj šutljivosti i kratkom vremenu koje smo kod njih proveli, Iz njihovih usta nije izišla ni jodna riječ koja ne bi bila značajna. Jedna jedina rečenica vrijs-dila je često koliko i čitavo životno iskustvo. Obojica su ličili gigantima koji sa Stjenovitih planina odva-Ijuju velike, nekoliko centa teške misli i puštaju ih da se kotrljaju dolje u dolinu kako bi ih tamošnji sitni ljudi upotrijebili za svoje bolje oruđe. Provedeno veće je bilo veoma ozbiljno, a obogatilo je naše misli. osjećaje, znanje i htijenje; dokle god budemo živi, ostat će nam u sjećanju.Bila je ponoć kada smo se rastali. Da ne mislite da smo možda cijelo vrijeme sjedili u sobi. Dali smo iznijeti stol i stolice na terasu. Tu smo sjedili poslije jela i gledali u slapove ne bismo li im oteli koju misao. Tek u posljednji čas, kada smo se već spremali da se oprostimo, doznali smo da će Athabaska i Al-gongka već sutra otputovati i da su svoje posljednje veče bili poklonili nama. Tomu je bilo krivo Srdašce sa svojim cvijećem!Nitko od njih nije ni slutio da nismo ovdašnji, a još manje da se cilj našeg putovanja poklapa s njihovim. Oni se nisu raspitivali za našu adresu. O tome su šutjeli bilo da su željeli ponovni susret ili ne. Kada sam im međutim pružio svoje ruke,, duže su ih zadržali nego što je to zapravo običaj. Athabaska je tada prišao toliko blizu mojoj ženi, pazeći da je se ne dotakne, položio obje ruke

na njenu glavu, privukao je još bliže k sebi i poljubio njezinu kosu.— Athabaska vas blagosilja! — rekao je. Algongka se poveo za ovim primjerom izgovorivši pri tom iste riječi koje su od srca dolazile. To se53osjetilo po njifibvlm izgovorenim rijeSima i po brzini kojom su nestali odlazeći u svoj stan.Njihov se stan nalazio skoro u samoj sredini soba, a naš naprotiv na kraju. Vrata našeg stana smo ostavili otvorena. Da bismo stigli onamo, morali smo da prođemo kraj susjedne prostorije braće Enters. Pri-bliživši se utvrdili smo da je bila osvijetljena. Vrata doduše nisu stajala otvorena kao naša, ali su preklopi žaluzija bili razmaknuti i kroz njih nije samo prodirala napolje svjetlost već i jasan zvuk dva glasa, koji su očito u tom času bili nekako uzbuđeni. Braća su se već danas vratila. Hodali su po sobi gore-dolje i svađali se. Naravno, m,i nismo prošli kraj njih, već zastali kraj njihovih vrata i čuli što je Hariman upravo govorio:— Dakle, ponavljam: nemoj da tako vičeš! Poznato ti je da nismo jedini koji stanujemo ovdje u hotelu!— Neka vrag nosi ovaj Clifton-House! Nitko nas dovoljno ne cijeni!.Uostalom, za ovu sobu plaćamo, i mogu ovdje da vičem glasno koliko god me je volja! Stari ne može čuti; otišao je. May međutim još uvijek nije ovdje. To mi nikako ne odgovara! Dokle još da čekamo? Pogotovu sada kad smo čuli koliko je stvar sa Devils pulpitom hitna! Budemo li zakasnili i samo pola dana, izgubit ćemo iznose čija se visina sada uopće ne da odrediti!To je govorio Sebulon. Hariman je odgovorio:

— Toga se zapravo i ja bojim. No, možemo li da odemo a da ne dočekamo dolazak toga veoma važnog bračnog para?— A zašto ne? Barem jedan od nas dvojice mogao bi da ide kako bi zadržao Kiktahan Schonku (,Pas Čuvar'), dok i drug; ne stigne! Ali me to toliko ne uzbuđuje koliko me ljuti tvoje takozvano poštenje, koje mi se čini toliko ludo u ovoj našoj situaciji da to ne mogu shvatiti' Da, želimo i moramo da upoznamo Nugget'Tsil i ,Tamnu', ili što se mene tiče, i .Mračnu vodu'. Jedino taj čovjek može da nam pokaže oba mjesta. To još nikako ne smatram kao razlog da se prema njemu pokazuje neka naročita ljubav, kao što ti to želi«!54— Tko je o tome govorio? Ja nisam! Tražio sam jedino iskrenost, a ne neku naročitu ljubav!— Pshaw! Prema ubici našeg oca ne treba biti iskren!— On nije ubica! Otac je i sam bio kriv što je na ovakav način nastradao! On će sve nas povući za~ sobom, sve nas! Jedino smo još nas dvojica ostali. A ako ne budemo iskreni, naš će kraj doći dvaput brže! Ja se nadam i još uvijek se nadam spasenju! To je moguće jedino onda ako ono što je učinjeno bude oprošteno. Jedino taj čovjek može dati oproštenje. Svi ostali su mrtvi! Zar ne uviđaš?Sebulon nije odmah odgovorio. Nastao je kratki tajac. Začuli smo nakašljavanje, ali je ipak više bilo nalik na jecanje. Od koga je dolazilo? Da li je to bio Hariman? Ili Sebulon? Zatim je ovaj posljednji progovorio, no više plačljivim nego uzbuđenim glasom:— Grozno, upravo je grozno kako to u meni Viče i mami me, kako me gura i goni, kako me tjera i tjera, sve dalje, sve dalje! Volio bih da sam već mrtav!

— I ja, i ja!Opet je nastala stanka nakon koje smo začiili Sebulona:— U meni uvijek nešto broji, broji! Neprekidn6! Danju i noću! Da nam samo uspije spasiti blago koje je zajedno s ocem otišlo u vodu! A koliko bi nam možda Kiktahan Schonka platio ako mu tog čovjeka izručimo da ga ubije! Koliko, koliko vrećica punih nuggeta, možda čitavu bonanzu, čitavo nalazište!— Za boga miloga! — u strahu povika Hariman. —• Samo se ostavi tih misli!— Mogu 11? Ova ideja može mene ostaviti, ali ja ne mogu nju! U meni je; tu je! I sada kada je u meni, još je mnogo snažnija i moćnija od ovo malo snage koju još imam! A sada — sada me je odjednom savladao strah, strah! Sta li je to? Da ne stoji možda netko pred vratima i prisluškuje?!Tada sam uhvatio ženu za ruku i hitro je odvukao u svoju sobu koja je bila kraj njihove. Nismo imali vremena da za sobom zatvorimo vrata, već smošmugnuli kroz sobu ravno u garderobu, gdje smo zastali i osluhnuli. Kako je samo bilo pametno što smo ostavili otvorena vrata! Braća su izašla napolje. Stajali su pred našim vratima.— Ovdje nikoga nema — rekao je Hariman. — Ti si se prevario.— Vjerojatno — odgovorio je Sebulon. — To je samo bilo nešto u meni. Čuo nisam ništa, baš ništa. Ali ova vrata! Zar su bila otvorena već onda kada smo došli?— Da. Stari je otišao i ostavio ih otvorena radi zračenja.— Ja bih ipak. ušao unutra!— Besmislica! Da je u njoj neki prisluškivač, bio bi za sobom zatvorio vrata. To je sigurno!— Donekle vjerovatno.

Ipak je ušao unutra, zakoraknuo nekoliko koraka i pri tome lupio u stolicu.— Nemoj da dižeš! larmu! — upozorio ga je Hariman.Tada se onaj drugi okrenuo i izišao napolje. Njegov je brat gurnuo oba krila vrata sa žaluzijama da budu zatvorena, pa su ponovo nestali u svojoj sobi. . Mi smo međutim otišli u sobu moje žene gdje smo mogli upaliti svjetlo, jer je bila s druge strane, a da nas oni ne primijete.Srdašce je bilo veoma uzbuđeno.— Da te izruče i ubiju! — rekla je. — Zamisli samo! Tko je taj Kiktahan Schonka o kojem su govorili?— Vjerovatno jedan od poglavica Siouxa. Ja ga ne poznajem, i o njemu nikada nisam čuo. Ti si zabrinuta, Srdašcu. Za to ne postoji nikakav povod, baš nikakav!— Tako? Žele da te izruče i ubij'j. Znači da te zakolju! A ti to ne smatraš za povod?— To se neće dogoditi jer mi je sa-la to pjznato. A osim toga to još nije gotova stvar, već samo pomisao s kojom se ovaj bijedni sotona bori. A treće: čak da je stvar i ozbiljna, protiv mene se neće ništa poduzeti dok ne stignem do jezera u kojem se San-56ter nekada udavio. Dotle mi je život u sigurnosti. Sve to nije toliko opasno koliko zvuči.— A Devils pulpit, odnosno ,Đavolja propovjedaonica'? Jezive li riječi!— Ja ne smatram da je jeziva koliko romantična. Sutra ću ujutro u Prospect-Houseu doznati položaj Devils pulpi ta koji je ovdje bio spomenut.— Kakva je to kuća?— Hotel u kojem ću noćas spavati.

— Spavati? Ti? — iznenađeno je upitala. — U jednom drugom hotelu?— U drugom hotelu!— Iznenađena sam!— Ja nisam! Kao što je poznato, u dobrom, sretnom braku ovisi sve o tome da li je muž. iznenađen ili nije! Ne vjerujem da ti je potrebno iznositi sve moguće uzroke i potanko sve objasniti. Ja ću sacla otići u Prospect-House,-* pojest ću nešto, naručit ću sobu i poslat ću dva ili tri retka ovamo Mr. Harimanu F. Entersu kako bih mu javio da sam stigao u Nia-gara-Fal i da sam u knjizi gostiju Clifton-Housea pročitao da u njemu stanuje. Reći ću mu da sam se iz naročitih razloga nastanio u Prospect-Houseu, gdje će sutra ujutro, između osam i deset sati, moći da me sa svojim bratom nađe i razgovara, ali ne kasnije jer ću poslije toga biti u društvu žene koja još nije stigla. Slažeš li se?— Hm, ako tako mora biti! — smiješila se — Naravno, nije potrebno da mi posebno navodiš raz-loge. Dajem ti dozvolu da se preseliš. Da li je to mo-guće? Tako kasno u noći?— Ovdje je sve moguće!— I bez kofera? Zar ti ne bih mogla pripremiti barem neki mali paket? Ostavit ćeš nevjerovatno siromašan dojam ako se u hotelu pojaviš bez ičega i potpuno praznih ruku!— To će samo da djeluje na njih, i ništa višs. Sada imam još samo jednu molbu koja je zapravo i suvišna: da se nikako ne pojavljuješ!57— Nije ni potrebno da to spominješ! — povlađivala mi je. — Smijem li malo da te otpratim? Možda samo dolje do vrata?

— Hvala! Moraš ostati nevidljiva. Mi ćemo se ovdje gore rastati!Dolje u halu su još svi bili budni, ali na mene nitko nije obratio pažnju. Izišao sam, odšetao preko mosta na drugu stranu mjesta gdje sam četvrt sata kasnije već i imao sobu u Prospect-Houseu. Poslao sam pismenu poruku Mr. Hariman F. Entersu. Večerao sam, i zadovoljan s onim što sam toga dana obavio odoh na počinak. Naravno, ja sam se i ovdje upisao pod imenom Mr. Burton.Kada sam slijedećeg jutra u pola osam stupio u salon da popijem kavu, dvojica Entersa su već sjedila ondje. Hariman se požurio da mi predstavi Sebu-lona. Rekao mi je da su u prvi mah bili veoma raspoloženi kada su čuli da sam stigao, ali, došavši ovamo, bili su razočarani jer im nitko nije znao nešto da kaže o nekoj Mrs, May i Mr, Mayu.— Putujem pod pseudonimom, pod imenom Burton.— Well! — kimnuo je Hariman. — To je zbog čitalaca koji vas ne bi ostavili na miru, Sire, ako bi doznali za vaš dolazak.— Svakako.— A Mrs, Burtori? Nju ne vidim.— Ona još nije stigla. Kasnije ćete je vidjeti, Mazda sutra ili prekosutra. Jasno, ja sam najprije bio u Clifton-Houseu. Ondje sam pronašao vaša imena u knjizi. Zbog toga sam došao ovamo. Nadam se da vam to odgovara?— Svakako, svakako! Sto se Mrs. Burton tiče, nju smo još danas htjeli pozdraviti, ali se na žalost, sada toga moramo odreći. Naime, još danas putujemo, pa se nećemo s njome susresti ni sutra ni prekosutra.

— Tako? Tada se sve slaže s onim štp sam vam već prije rekao: čak ni današnji naš razgovor nema nikakvu svrhu,— To se ne bi moglo tvrditi. Naprotiv, mi se nadamo da ćemo se s vama sporazumjeti, Mr. Burtone.58— Na osnovu čega se nadate?— Na osnovu vašeg razuma, vaše razboritosti. O tome možemo i kasnije govoriti! Vidim da ovo mjesto nije za to prikladno,U tome je svakako imao pravo, Salon je bio pun ljudi koji su pili kavu, čaj i kakao, i čovjek je morao da pazi da ne govori o nečem povjerljivom. Zato sam se požurio da završim doručak, pa smo krenuli u kratku šetnju duž rijeke da sjednemo na jednu od klupa koje su bile kraj obale. Tu smo mogli o svemu da razgovaramo a da nas nitko ne čuje. Hariman se još uvijek držao onako kako sam ga opisao u prvom poglavlju. Sebulon je imao iste one ,tužne.' oči, a po karakteru je ostavljao utisak više zagriženog i nepouzdanog čovjeka. Što se mene lično tiče, bio sam odlučio da s njima mnogo ne okolišam, već da budem kratak koliko god je to moguće. Pošto smo sjeli, Hariman je smjesta otpočeo:— Bio sam vam rekao kako računamo na vaš razum i razboritost, Sire. Dozvoljavate li da odmah prijeđemo na poslovne stvari?— Da — odgovorio sam, — Zanima me prije svega s kime vi uopće želite da razgovarate, sa Zapadnjakom ili piscem?— Za sada samo sa piscem, a možda kasnije sa Zapadnjakom.

— Well! Obojica vam stoje na raspolaganju, ali svaki najviše četvrt sala. Naime, vrijeme mi je jako ograničeno.Izvukao sam sat, pokazao im brojčanik i dodao:— Kao što vidite, sada je tačno osam sati. Dakle, možete do osam i petnaest da govorite sa piscem, a do poli devet sa Zapadnjakom. Naš će susret tada b.ti okončan.— Ali vi ste nam pisali da ćete za nas imati na raspolaganju puna dva sata — dobacio je Sebuion— Dabome! Ja sam tada bio uračunao sat i pol ^ .prijatelja'. Kako vi želite da govorite samo sa -Piscem', a možda i sa .Zapadnjakom', ostat ćemo pri onih pola sata.

59— Mi se međutim, nadamo da ćemo postati prijatelji. Smijemo li u tom slučaju da računamo na dva sata?— Čak i na više. Dakle, počnimo! Od prvih četvrt sata su već tri minuta prošla.— Vaš način u pregovaranju o poslovnim stvarima je neobičan! — Ijutito doda Sebulon.— Jedino tada kada sam i nakon odbijanja prisiljen da ponovo žrtvujem svoje vrijeme za nešto što je već odlučeno. Dakle — molim!Sada je Hariman preuzeo riječ:— Radi se o vaše tri knjige ,Winnetou' koje želimo da otkupimo ...— Da ih štampate? — upao sam mu u riječ.— Zar se knjige kupuju samo da bi...— Molim, bez okolišanja! Odgovorite kratko! Da ili ne! Hoćete li ih prevesti i dati u štampu?

Smeteno su pogledali jedan u drugoga. Ni jedan nije odgovorio. Tada sam ja nastavio:— Budući da šutite, odgovorit ću ja umjesto vas: Vi ih ne želite štampati, već da nestanu, i to zbog vašeg stvarnog ime'na i obzira prema -vašem mrtv9m ocu.Tada su obojica u isti mah skočila sa klupe i obasuli me pitanjima. Energičnim pokretom ruke dao sam im znak da prestanu.— Mir, mir! Molim vas šutite! Pisca biste možda mogli da zavarate, ali Zapadnjaka ne. Vaše je ime Santer. Vi ste sinovi onog Santera koji me je, na žalost, bio prisilio da o njemu pričam mnoge ružne stvari. Nadam se da ću o vama moći ljepše govoriti nego o njemu!U početku su stajali nepokretni kao drveni kipovi. Tada su opet sjeli, i to jedan za drugim, kao da im je ponestalo snage da se drže dalje na nogama. Gledali su preda se i ništa nisu govorili.— No? — upitao sam.Hariman se tada obratio Sebulonu;— Govorio sam ti to, ali mi nisi htio da vjeruješ. Njemu se na ovakav način čovjek ne smije približiti! Da ja govorim?60Sebulon je potvrdio. Tada se Hariman opet obratio meni i upitao:— Jeste li voljni da nam prodate pripovijesti pa da zatim nestanu?_ Ne.— Ni po koju cijenu?— Ni po koju, pa makar kako bila visoka! Nemojte da mislite da je to možda zbog osvete ili zato što sam tvrdoglav, već zato što vam ovaj posao ne bi ništa vrijedio. Sto god sam pisao, više ne može nestati. Ovdje

u Sjedinjenim Državama ima na tisuće primje-raka ,Winnetoua' na izvornom jeziku. Prema ovdašnjim zakonima nisam zaštićen kao autor. Svatko ima pravo da prevodi ili štampa koliko god želi. To je svakom knjižaru poznato. Vi ste mi još tamo prijeko, kad ste mi davali svoju ponudu, bili dokazali da niste knjižar. Vaš bi novac mogao da strpani u džep i da vam se smijem iza leđa. Želite li to?— Čuješ li? — upitao je Hariman svoga brata. — On je iskren!Sebulon je ponovo ustao sa svoga mjesta te stao ravno preda me. Njegove su oči gorjele a usne poigravale.— Mr. Burtone — rekao je — pokažite mi svoj sat!Ispunio sam mu tu želju.— Samo još dvije minute; i petnaest minuta će proći! — kimnuo je, — Kao što vidite, prihvatio sam vaš raspored vremena. Bit ću tačno onako kratak kako vi želite. Posljedice neće pogoditi nas, već vas i vašu savjest! Da, rni smo Santeri, a naš otac je bio čovjek k'Jjega poznajete. Hoćete li nam prodati ,Winnetoua'?— Ne.— Sa piscem }e svršeno! Vrijeme je prošlo, i to tačno na sekundu. A sada daljnjih petnaest minuta sa Zapadnjakom! Pitam vas: koliko bi trebalo da vam Platimo da nas obojicu odvedete do Nugget Tsila i 3° :Tamne vode'?— Ja to uopće neću učiniti. Ja nisam vodič za strance.e:l— Ali kada bi čovjek dobro, veoma dobro platio?— Čak ni onda. Ja nikada ne radim nešto zbog novca.Tada je Sebulon upitao svoga brata:— Hoću li? Smijem li?

Ovaj je sšHa potvrdio i Sebulon je nastavio, okre-nuvli se prema meni:— Vi ćete to ipak uraditi, iako ne za novac: u to možete biti sigurni! Poznajete li Siouxe?— Da.— A Apače?— Kakvog li pitanja! Ako ste stvarno pročitali moga ,Winnetoua', tada će vam biti isto toliko jasno kao i meni da je ovo pitanje bilo suvišno!— Čujte tada šta ću vam reći! A da je to istina, spremni smo obojica da ruke u vatru stavimo. Poglavice Apača pozvali su k sebi poglavice Siouxa. Zašto i zbog čega to mi nije poznato. Čuo sam jedino to da među njima treba da zavlada mir. Ondje se imaju da pojave samo poglavice i nitko više. Siouxi su međutim odlučili da iskoriste ovu priliku pa da se sastanu sa svim protivnicima Apača kako bi ih uništili. Vjerujete li u to?— To se mora provjeriti — odgovorio sam hladno.— Nastavit ću: Već je ' mjesto određeno na kojem će se sastati neprijatelji Apača kako bi se dogovorili 3 ratnom planu da ih unište. Poznajem to rn;esto,— Zaista?— Da.— Otkuda? Od koga?— Cisto poslovna stvar, ali vama ću reći, jer pret-postavljam de ćete mi biti zahvalni. Ja poznajem Sio-uxe i oni poznaju mene. Mi smo po zanimanju trgovci konjima i govedima, pa smo često u vezi s njima. Sada su nam ponudili jedan posao koji je toliko velik i unosan kao što nikada nije bio ranije. Treba da preuzmemo plijen koji će oteti Apačima. Shvaćate li na što mislim?— Veoma dobro.

— Znači da vjerujete da smo dobro obaviješteni? —" To će se tek pokazati!— Treba da dođe do borbe, do besprimjernog pro-lijevanja krvi. Znam da ste prijatelj Apača. Spreman sam da vam pružim priliku kako bismo uništili planove njihovih neprijatelja. Ja ću vas odvesti do onog mjesta gdje se ti neprijatelji savjetuju. Spreman sam da se odreknem dobiti koja nam je bila u izgledu. Za uzvrat tražim od vas jedino da nas odvedete do ona dva mjesta koja sam vam bio spomenuo. Recite jeste li spremni! Samo brzo recite, određeno i jasno! Mi nemamo vremena!To je govorio veoma brzo kako bi što manje vremena utrošio. Zvučalo je dvostruko bojažljivije i dvostruko upečatljivije. I unatoč tome stao sam se raspitivati mirnim, staloženim glasom:— Vi želite da me odvedete do mjesta na kojem se održava savjetovanje? U kom pravcu vodi taj put?— Gore za Trinidad.— Na koji to Trinidad mislite? Ima ih više.— Na onaj u Coloradu.U tom je Trinidadu živio jedan stari dobri znanac, po imenu Max Pappermann, koji je nekada bio veoma koristan prerijski lovac, a sada je vlasnik takozvanog hotela. Po-rijeklom nije bio Amerikanac. Imao je osobinu da svoje ime smatra za izvor svih nedaća koje su ga snašle. Svoje ime nije izgovarao engleski. ( Imao je grešku u govoru pa je X u svom imenu Mas uvijek izgovarao kao Makš. Iako se zbog toga osjećao nesretnim, ipak mu nije bilo ni na kraj pamet; da uradi što bi svaki drugi na njegovom mjestu učinio, naime, da što više izbjegava to ime. Dapače, on ga je Pri svakoj zgodi izgovarao, pa su ga zbog toga i jpš 2t>og jodnog

razloga nazivali .Plavi Makš'. Naime, on Je Prilikom svojih krstarenja po Zapadu doživio 'ie-srecu. Puščani prah, koji je eksplodirao, opalio mu 'e cijelu lijevu stranu lica. Pri tome doduše nije izgubio °ko, ali je opaljena polovina lica ostala zauvijek plava. Bio je mio, divan, vjera«) i požrtvovan drug s kojim sam se nekoliko puta bio susreo na kratko vrijeme —33bio je to jedan od onih Zapadnjaka koje sam stvarno od srca zavolio.Da bih dao što vjerniju sliku, želim nadodati da je ovaj Trinidad glavni grad Countv Animasa u sjeverno-amerićkoj državi Colorado. On predstavlja čvor mnogih željezničkih pruga. U njemu se još i dan-danas obavlja značajna trgovina stokom. To je razlog zbog kojega su obojica Entersa veoma dobro poznavali grad i njegovu okolinu. Sebulon je nastavio da me i dalje obavještava, pa me je upitao:— Jeste li već nekada bili gore u Trinidadu, Mr, Burtone?Odgovorio sam mu okolišeći:— Moram se najprije prisjetiti. Bio sam već u mnogim mjestima i priličan je broj onih koje sam za-boravio. Dakle, tamo gore je sastajalište svih neprijatelja Apača?— Da, samo to nije u samom Trinidadu, već mnogo dalje u brdima.— Tako?! Čini mi se^da me smatrate za početnika, jer ste od mene očekivali da ću pretpostaviti kako će crveni odabrati za svoj sastanak tako živ grad, a njihove namjere treba-da ostanu u tajnosti. To vaše mišljenje o meni teško će me potaknuti da vam' se priključim. Sada još jedino želim da vas upitam kada bi trebalo da se ondje pojavim.

— Mi ćemo još danas odavde da otputujemo i to zato ste u Chicagu imamo još jedan čitav dan posla, a dva puna dana u Leavenvvorthu. Vi biste mogli da za nama krenete. Dogovor će se održati tačno za deset dana računajući od danas. Mi bismo vas međutim dočekali tri dana prije u Trinidadu.— Označite tačnije mjesto! Da nije možda taj Trinidad tako malen da nas možete odmah primijetiti čim stignemo?— Raspitajte se za hotel staroga Pappermanna, kojega obično zovu ,Plavi Makš'. Tamo ćemo preno-ćiti. Već smo se prijavili. Ali, Sire, već je prošlo je-danaest minuta. Imamo samo još četiri minuta. Razmi-slite brzo, recite što ste odlučili, inače će biti prekasno!— Ne brinite! Kada prođe petnaest minuta, mi ćemo biti gotovi!64— Nadajmo ;se! To je još više u vašsm interesu n»c<oli u našem!— Zašto?— Zato što bez nas ne biste mogli spasiti Apače!Sada je došao red na mene da izbacim svoj adut kojim ću uzdrmati njihove zahtjeve, a pogotovu samo-uvjerenje. Pogledao sam ga vragoljasto u lice i rekao:— Da se možda ne varate? Zar vi stvarno vjerujete da bi mi bilo teško pronaći poglavicu Kiktahan Schonku kod Devils pulpita?To je djelovalo! l to odmah i vanredno uspješno! Sada je i Hariman skočio sa svoga mjesta i prestrašeno uzviknuo:— Heavens! On za to već zna! Da li ste sveznajući, Sire?— Da, zar ste sveznajući? — upitao je i Sebulon. Stajali su preda mnom kao dva dječaka koji su

bili uhvaćeni u krađi jabuka. Izvadio sam sat, pogledao u brojčanik i odgovorio:— Nema na svijetu čovjeka, koji sve zna. Kako ovog časa za vas više nisam pisac, već Zapadnjak, samo se po sebi razumije da moram dobro otvoriti oči. Sto ste smatrali za tajnu, bilo mi je poznato još prije no što ste mi rekli. Sasvim ste na pogrešnom putu ako smatrate da se za vaše saopćenje moram odužiti Nugget Tsilom i ,Tamnom vodom'. Štaviše, stvar je sasvim drukčija: vi uz pomoć Siouxa ne možete dobiti ništa, već jedino uz pomoć Apača, a ja bih vam u tom slučaju morao to osigurati.Sada sam i ja ustao sa svoga mjesta i nastavio:— Od danas pa za sedam dana bit ću u Trinidadu, u hotelu koji ste mi naznačili. Od toga dana podvrgnut ću vas ispitivanju: budete li položili ispit, vidjet ćete Nugget Tsil i ,Tamnu vodu', inače ne! Odlučite sami uz koga ćete biti, uz Siouxe ili Apače. Samo znajte, posljedice ćete snositi vi a ne ja! — Tako! I °vih petnaest minuta je prošlo, tačno na sekundu Ostajte mi zdravi, Mesch 'schura! I do viđenja koc' starog Pappermanna u Trinidadu!Sklonio sam opet sat i udaljio se a da se nisam nijednom za njima okrenuo. Nisu izgovorili ni jedre5 VVinnetouovi nasljednici65riječi. Bili su potpuno iznenađeni. Otišao sam ravno u Clifton-House gdje nitko nije ni slutio da sam preko noći bio odsutan Ako me je uopće netko i zapazio, morao je pretpostaviti da sam se vratio s jutarnje šetnje.2a moga odsustva Srdašce nije napustilo svoju sobu, znači da još uopće nije doručkovala. Otpratio sam je dolje do našeg stola kako bi propušteno mogla nadoknaditi. Dvojica poglavica već su bili otputovali. Na

njihovim mjestima sjedili su drugi. O mom susretu , s Entersima podrobno sam je izvijestio. Odala mi le-j priznanje koje mi kao bračnom drugu u svakom slučaju pripada. Kao što je već prije rečeno, prozor: kraj kojega smo sjedili gledao je na rijeku. Kroz prozor su se mogle vidjeti osobe koji su dolazile preko mosta Upravo sam bio završio izvještaj kada sam primijetio braću koja su s one strane dolazila ovamo u hotel. Konobar ih je također ugledao i rekao pokazujući prema njima:— To su ti susjedi! Danas su veoma rano otišli. Dobili su neko pismo. Čovjek ih nikada nije mogao da vidi po danu. Danas se međutim vraćaju. Idem da vidim šta to treba da znači!Ništa nam nije moglo da bude milije od ove njegove radoznalosti. Izišao je napolje. Nakon nekoliko minuta opet se vratio i javio:— Odlaze! Putuju! Sada za Buffalo, a odatle prvim vozom za Chicago. Isto onako kao i dva gentlemana danas ujutro, koja su također otputovala za Chicago. Šteta, grdna šteta! Plaćali su samo nuggetima!Ubrzo iza toga ugledali smo braću Enters kako napuštaju hotel i kako opet prelaze preko mosta. Prtljaga koju su nosili sastojala se samo iz po jedne kožnate torbe. Nisam imao nikakva razloga da se možda naknadno raspitam gdje su i kako provodili vrijeme preko dana. Ja sam s njima barem za sada bio završio., — A sada ćemo i mi ubrzo otputovati? — upitala ife moja žena.— Da, sutra ujutro — odgovorio sam.— Kako daleko?— Hm' Da sam sam, otputovao bih ravno do Tri-nidada._ Misliš li da ja to ne bih izdržala?

— Naporno je to, Srdašce!— Za mene nije! Ako hoću, tada i mogu! Čekaj da nešto pogledam.Otišla je u prijavnicu da donese red vožnje. Gledali smo i računali. Nismo smjeli da se pokažemo ni u Chica'gu ni u Leavenvvorthu. To nije bilo teško izvesti, pogotovo zato što nismo namjeravali putovati preko Leavenwortha, već preko Kansas Citvja koji leži nedaleko od njega. Odavde je trebalo još dobar komad puta do Triniđada. Da stignemo do njega, neće biti naporno, jer su uređaji u američkim željezničkim kolima savršeni i pružaju svu udobnost.— To ćemo i učiniti — reklo je Srdašce. — Putovat ćemo bez prekida. Ja ću se lično pobrinuti za vozne karte!Kad god je govorila ovako sigurnim tonom, uvijek je znala što hoće. Već smo slijedećeg jutra sjedili u odjelu Pullmancara koji smo unaprijed telegrafski naručili i vozili se u susret .Dalekom zapadu' i događajima koji su nas ondje očekivali i za koje se nadamo da neće biti opasni.»ZAPADNJACI«Bio sam upozorio Srdašce da ćemo od trenutka kada napustimo u Trinidadu željeznička kola morati da se za duže odreknemo jednog velikog dijela civilizacije. Pokazalo sa koliko sam bio u pravu. Trinidad doduše nije više bio isti kao prije kada sam ga prvi put između prerije i planina ugledao, ali mu je još štošta nedostajalo. Dok sam se na željezničkoj stanici raspitivao za Mr. Pappermanna i njegov hotel, nadležni službenik mi je kratko odgovorio:— Nema ga više!— Sta? — upitao sam. — Zar taj hotel više ne

Postoji?67— Da. Još postoji.— Da nije možda Mr. Pappermann umro?— Nije. Još je živ.— Vi ste upravo rekli da ga više nema!— Postoji i jedan i drugi, .ali svaki za sebe! Razišli su se!Taj se čovjek veoma veselio svojoj jeftinoj šali, smijao se samome sebi te nastavio:— Mr. Pappermann je prodao, morao je prodati! Tomu je krivo njegovo nesretno ime!Udaljio se smijući se još uvijek.Hotel nije zavrijedio da se tako o njemu misli. Seosko je svratiste kod nas obično privlačnije i bolje izgledalo od ovog. Kako smo već bili upućeni ovamo, a i zbog mog starog prijatelja, nije mi se dalo da odem drugamo. Dobili smo dvije sobe, jednu kraj druge, koje su doduše bile malene i skoro sirotinjski opremljene, no ipak čiste. Ove nazovi ,sobe', a što je naročito bilo naglašeno, imale su tu prednost što su im oba prozora bila okrenuta prema ,vrtu'. Kada smo pogledali u vrt, ugledali smo kvadrat opasan sa četiri polurazrušena zida. U njemu su se nalazili slijedeći predmeti: dva stara stola sa po tri još. starije stolice, gotovo potpuno ogoljelo stablo koje je svim silama nastojalo da bude ili lipa ili topola; četiri , meni potpuno nepoznata džbuna koji vjcrovatno ni ' sami nisu znali kako se zovu; naposljetku nekoliko tuceta slamki trave od kojih se sigurno uzaludno već godinama očekivalo da se pretvore u neku vrstu travnjaka. Uz jedan stol sjedio je neki muškarac, a uz, drugi također jedan muškarac, i to obojica' tako da smo im lica mogli vidjeti sa strane. Jedan je u ruci držao pivsku čašu, no nije pio jer je bila prazna. Drugi je imao cigaru u ruci, no nije

pušio jer mu se bila ugasila. Obojica su jedan prema drugom bili okrenuti leđima. Obojica su bili gostioničari. Onaj s praznom čašom — a što smo kasnije doznali — bio je novi gostioničar A onaj s ugašenom cigarom — na što smo odmah pomislili — bio je stari gostioničar. Vidjelo se po obojici da nisu mnogo sretni jer su68ostavljali dojam kao da se kaju zbog sklopljenog po-sja i kao da duboko razmišljaju šta bi iz njega mogli još da izvuku.__ Slušaj — reklo je Srdašce — čini mi se da biovaj s desne strane mogao biti tvoj prijatelj Pappermann. Upravo se bio napola okrenuo i ugledala sam mu lijevu stranu lica; ona je plava.— Da, to je on T- odgovorio sam. — Ostario je i osijedio! Ali je još uvijek snažan. Pazi sada! Sad ću ga pokrenuti, samo kako' Pazi samo da te ne vide!Još sam se više približio prozoru, ali sam se zaklonio iza zida, turio kažiprst u usta oponašajući reski ratni, poklič S.iouxa. Odmah je djelovalo. Obojica gostioničara skočila su sa svojih stolica i ,Plavi Makš' je viknuo:— Hallo, hallo, dolaze Siouxi, Siouxi!Obojica su pogledala oko sebe i kako nisu otkrili ni jednog jedinog čovjeka, gledali su jedan u drugog.— Siouxi? — upitao je novi gostioničar. — Htio bih da znam otkuda bi mogli doći u sam centar grada! I to nakon nekoliko dana putovanja iz kraja gdje još postoje!— Bio je jedan! — tvrdio je Pappermann.— Glupost!— Ono! Ja ne pravim gluposti! Znam. čak i to kojem plemenu pripada! To je bio Sioux iz plemena Ogellallaha!

— Nemoj da ti se smijem! Ako bi se...Dalje nije govorio jer sam i po drugi put zviždnuo ratni poklič— No, čuj! Ako to nije istinski Ogellallah, neka mi na stupu mučenja režu kožu u kaišave!— Tada mi reci gdje se nalazi!— Otkuda bih znao? To je doprlo do nas, kako mi se čini, negdje odozgo, visoko nad nama!— Da, odozdo, duboko odozdo ne bi mogao doći, to je tačno! Bila je to obješenjačka šala i ništa više!— Nije, to je ozbiljno! Samo što to nije bio ratni Poklič, već signal, prs vi signal!Još jednom sam ponovio ratni poklič.C9— Čuješ! —• reče Pappermann. -~ To nije nikakva glupa šala! Čovjek je ili stvarno iz plemena Siouxa Ogellallaha, ili neki stari lutalica sa Zapada, moga kova, koji umije da oponaša ratni poklič crvenih kako bi ih zavarao. To je neki stari drugar koji me je vidio ovdje da sjedim i želi da mi kaže da,..Netko ga je prekinuo jer se sa stražnjih vrata kuće začuo ženski glas:— Brzo unutra! Ne znam šta da kuham!— Kuhati? Zar ne žele da samo piju?— Ne! 2ele i da jedu! Pa čak i da odsjednu!— Znači da je neki stranac ovdje? -r- Čak i dva!— Hvala bogu! Najzad, najzad opet jednom! A gdje su?— U sobi broj tri i četiri! Bračni par! Tada je Pappermann brzo upao u riječ:— Broj trj i četjri? To je na stražnjem dijelu! Ćulo se s ove strane! Prozori su otvoreni! Sada znam odakle je dopro krik!

— I opet glupost —r proturječio je novi gostioničar. — Otkadji bračni parovi urliču?!— Veoma često! Naravno, samo ovdje nije ženi. zaurlala, već muž! To je neki moj drugar! Pri tonu ostajem, inače neka me katranišu, očerupaju, linčuju i...>— Dođite već jednom unutra! — prekinuo ga je ženski glas. — Stranci žele jesti, a ja nemam mesa, a ni novaca!Nestali su u kući. Sa smiješkom na usnama Srdašce je reklo:— Čuj, izgleda da smo ovdje naišli na vanredno sjajno gazdinstvo! Samo što tvoj stari Pappermann nije ni glupak, a ni loš čovjek! On mi se već sada počinje svictati, i ja ...Tada je netko snažno i glasno zakucao na vrata.— Naprijed! — rekla je prekinuvši svoj govor. A tko je ušao? Naravno Pappermann!— Pardon! — izvirijavao se. — Čuo sam ratni poklič Siouxa Ogellallaha i htio sam — i mislio sam — pa mi se učinilo — l — i — Mr. Shatterhand, Mr. Shatterhand — halig, dobro došli, dpbro došli!70U početku mu je govor bio tečan. Kad me ugledao zastao je i ponovo zastao, dok me nije prepoznao i us'kliknuvšj pojurio k meni. Raširio je ruke kao da će me zagrliti i poljubiti, ali se sjetio da to ne bi bilo zgodno, pa me je samo za ruke uhvatio. Neprekidno ih je stiskao, privukao ih k srcu, usnama, sa svim mogućim uzvicima istinske srdačne radosti i pri tome me gledao i gledao suznih očiju. Ukratko, izgledalo je kao da se uopće ne može savladati. Srdašce je bilo ganuto i suze su joj navrle na oči, a i ja sam se morao savlađivati da bih barem na izgled ostao miran.

— Zar ne, vi ste kriknuli, vi, vi, Mr. Shatterhande? — upitao je kad se bila slegla prva -duševna oluja.— Da, ja sam bio — priznao sam.— Znao sam! Znao sam! To ste morali bitu samo vi, i nitko drugi!— Da, samo ja — smijao sam se. — A ne moja žena kao što ste to bili pravilno i rekli vašem kolegi.— Vaša žena? 's death -— grom i pakao, potpuno sam zaboravio da izrazim moje poštovanje! U svakoj preriji i svakoj savani postoji dobar običaj da se najprije pozdravi žena, a tek onda muž! Pardon! Želim to ispraviti!Nastojao je da mu naklon bude što pokorniji i elegantniji. Onda je odmah htio da sazna što sam tokom godina doživio pa da mi poslije toga ispriča svoju sudbinu. Naravno, to nisam prihvatio jer je čovjeku zato potrebno slobodno vrijeme i pravo raspoloženje. Pozvao sam ga da jede s nama i zamolio ga da javi dolje da želimo u vrtu jesti, i to tek nakon jednog sata. Dotle ću se sa suprugom prošetati kako bi upoznala grad u kojemu moj stari drugar posjeduje ovaj lijepi hotel.— Ne posjeduje više, već je jednom posjedovao ispravio me je. — Ispričat ću vam to.— Samo ne sada, već kasnije! Ujedno vas molim da o meni što manje govorite. Ovdje nitko ne mora zr>ati kako se zovem, a ni to da nisam odavle.— Šteta! Grdna šteta! — prekinuo me je. — Upra-vo sam imao namjeru da pričam ovdje o vama...71l— Nikako, nikako! — upao sam mu u govor. — Smjesta bih otišao i nikada se više ne bismo vidjeli. Sa moje strane im možete reći da sam i ja jedan od starih Zapadnjaka.

— I to slavan, veoma slavan!— Ne, ni u kom slučaju! Imam naročitih razloga cia se o meni ne govori. Ja se sada zovem Burton, a vi ste bili mnogo, mnogo slavniji od .mene. Jeste li me razumjeli?— Da.— Nemojte samo počiniti kakvu grešku?— Budite bez brige! Ja se zovem Makš Papper-mann, pa ako treba, bit ću i nijem i gluh. Naslućujem da se radi o nekoj vašoj staroj ili bolje rečeno novoj avanturi?— Možda! Možda ću vam se i povjeriti, ali samo onda kada se budem uvjerio da zaista znate šutjeti. Sada idite!Naklonio se i po drugi put i udaljio kako bi izvršio nalog. Mi smo 'pošli da obiđemo grad i vratili se tačno u naznačeno vrijeme. Najprije smo otišli u naše sobe. Otuda smo vidjeli da su stigli novi gosti, naime, šest mladića koji su također htjeli da ,iedu u ,vrtu'. Za nas je već bio postavlj'en stol, a za njih nije. Bili su im iznijeli nešto što je sličilo dugačkom stolu i stolice. Sjedili su tako uz flašu brand.vja i urnebesno protestirali jer je bijeli stolnjak, jedini koja je gostioničar imao, bio prostrt preko našeg stola a ne preko njihova. Čak su zahtijevali da im se iznese jelo koje je upravo bilo zgotovljeno za nas. Papper-manna su prisilili da sjedne s njima i da s njima pije. Bio je toliko pametan da im se pokorio. Sad su svi počeli da mu nešto dobacuju. Nisu htjeli samo da ga naljute već su ga i zadirkivali. On se međutim držao tako mirno, kao da ga to ne dira, što i dolikuje sa-vanskoj i šumskoj lutalici. Kasnije smo doznali da se onaj koji je vodio glavnu riječ zove Howe. Upravo kada smo stigli u naše prostorije, čiji su prozori bili otvoreni, čuli smo ga kako govori:— Tko je zapravo taj Mr, Burton kojd je u svemu prije bio poslužen?

Pappermann je pogledao prema našim prozorima. Vidio me na prozoru. Blago je kimnuo glavom i od-gmrorio:__ On je muzičar._ Muzičar? Šta to treba da znači?__On duva u harmoniku, a njegova žena ga prati na gitari.— Duva, duva u harmoniku! Zašto onda i njegova žena ne duva u gitaru?Razlegao se grohotan smijeh na ovu neslanu šalu.— Zašto govori takve gluposti? — ljutilo se Srdašce.— Pusti ga! — zamolio sam je, — To je namjerno. A to je dobro. Naslućujem kako dolje nastaje jedna od onih scena u kojoj jedan Zapadnjak uvijek uživa, naime, da ukori ljude koji ga smatraju za bedasta ili manje vrijedna.— Da ovi ljudi nisu možda siledžije? w

— Ne vjerujem, 'iako se tako ponašaju. Zbog toga više zaslužuju dobru lekciju nego što bi zasluživali da to stvarno jesu. Naslućujem — a, ti konji! Izgleda da su njihovi!— Jesu li dobri?— Dobri! Ta riječ i odviše malo kazuje: .— Znači dragocjeni?Odugovlačio sam odgovor jer mi je pažnja sada bila usmjerena isključivo na životinje na koje se odnosilo pitanje. Pozadi, na vrtnom zidu, nalazila su se vrata iza kojih se pružala ledina. Na njoj nije bilo nijedne zgrade, a kad smo došli, bila je potpuno prazna. Saaa je tamo bilo nekoliko konjušara zaposlenih oko Podizanja šatora. U njihovoj su se blizini kretale dvije grupe konja koji su zaokupili svu moju pažnju. Ječma grupa se sastojala od devet konja i četiri rnazge. Konji u prvoj grupi pripadali su vrsti takozvanih .dobrih' konja. Oni u drugoj grupi

sigurno su potjecali iz Mexika, i to iz odličnog odgajališta koje se tamu označuje riječju .plemenit'. U drugoj su grupi bila samo tri konja, ali samo kakva! Bili su to bijelci išarani Pjegama, i to ne crnim već riđim. Ta jedinstvena i veoma otmjena boja se postizava dugom j napornom73njegom. Građa njihova tijela, držanje i njihovo vla-danje me podsjećalo na slavnog vranca moga Winne* ,' toua, a ujedno i na one izdržljive Dakota-kasače kojih danas više nema. Odgajali su- ih u nekoliko indijanskih plemena na sjeveru i njihovom izdržljivošću postiza-.f vali su više nego što se postizava s najboljim trkačima. Tako sam sada mislio. Čovjek bi morao poći onamo da ih izbliza promotri i pogleda kako bi mogao nešto sigurnije ustvrditi. Da su ta tri bijelca bili čistokrvni, vidjelo se po tome što su bili odvojeni i veoma nježni jedan prema drugom. Lizali su se i mazili. Trčali su tamo-amo, lovili se, pa se opet priljubili. Čovjek ih je bezuvjetno morao smatrati za braću ili barem za bliske drugove koji su zajedno odrasli i koji još nikada nisu bili razdvojeni.U blizini šatora ležala je gomila ćebadd i drugi predmeti potrebni za putovanje i logorovanje. Bilo je i mnogo sedala, svakako više od dvadeset komada. Među njima je bilo i nekoliko za žene. Zbog čega? Da nisu možda u društvu te šestorice odveć glasnih mladića i neke žene koje se sada još ne vide? Da M se to društvo sastojalo'od onoliko osoba koliko je bilo sedala, znači više od dvadeset? Za sada su se vidjela samo ons šestorica i tri konjušara. U svakom slučaju, ja se maloprije nisam bio prevario kada sam pretpostavljao da nisu siledžije. Doduše, bili su prilično bahati i nisu pokazivali dobar odgoj i pr'stojnost. To su ćoka-zaii svojim ponašanjem

maio orije prema gostioničaru i kasnije prema nama. Mogli su biti čak i nešto gore od siledžija! Izvadio'sam !z kofera svoja dva revolvera, nammio ih i spremio da mi budu pri ruci.— Sta radiš za ime božje? — upitalo je Srdašce.— Ništa što bi pobudilo tvoju zabrinutost — odgovorio sam.— I ti ćeš pucati!— Ne! Pa čak i da pucam, neću u čovjeka.— Pa ipak! Bit će bolje da ovdje jedemo!— Zar me želiš osramotila?— Ne! — rekla je odlučno. — Dođi!.Pošli snio dolje, sjeli za naš stol, a da nikoga nismo pozdravili. Nastupio je kratak tajac. Promatra-74i; su nas; .odmjeravali' su nas. Pappefmann je ustao od njihova stola i prišao nam jer smo ga bili pozvali da s nama jede. Tada su zbili glave i po načinu kako su razgovarali moglo se zaključiti da se ponovo radi o nekoj podvali koju su htjeli da nam prirede.__ Oni su umjetnici — rekao je Pappermann dokje sjedao za naš stol.— Koje vrste? — upitao sam._ Slikari i kipari. Rekli su kako misle otići na jug do Apača.— O! Zbog čega žele i moraju tamo?— Ne znam. Nisu mi ništa rekli. To sam jedino iz njihovih riječi zaključio. Izgleda da su pozvani. Oni već sutra ujutro misle .da odu dalje. Hiljadu im je vragova u tijelu. Nijedan od njih još nema trideset godina. Zelembaći, Vladaju se kao da im je pamet lopatama ubačena u glavu. Jeste li čuli što su pitali?— Da.

— A i to šta sam im rekao tko ste?— I to..— Da li je bilo dobro?— Ni dobro ni loše. Sasvim mi je' svejedno šta ti ljudi o meni misle.— O, možda i ne! Ljute se na vas. Naslućujem neku vragoliju!— Neka bude!Tek što sam to rekao, već su se riječi i obistinile. Howe je ustao i polako se uputio prema nama.— Sad će početi! — upozorio je Pappermann.— Bit će mi samo drago — odgovorio sam. — Pustite me da sam djelujem i ne miješajte se u to!Uto je Howe stigao do nas, posprdno se naklonio i upitao:— Mr. Burton, ako se ne varam?— Da — potvrdio sam.— Vi duvate u harmoniku?— Zašto ne bih? Pogotovo za vas, i to veorta rado.— A ovo je Mrs. Burton?Pri tome je pokazao na Srdašce.75— Da — odgovorio sam.— Ona svira u gitaru?— Želite li možda da je čujete?— Sada još ne, ali možda kasnije. Za sada nam je potrebno sarno ovo.Povukao je bijeli stolnjak s našega stola, odnio ga i prekrio njime njihov.— To je drsko! Čak i bezobrazno; — ljutio se Pappermann. Srdašce nije ni trepnulo.— Budite samo mirni! •— rekao sam. — Dozvolit ćemo im sve, sve!

Tada je prišao novi gostioničar da nas lično posluži. Najprije je donio tanjure i pribor. Tek što nam je okrenuo leđa, došao je Howe, oduzeo nam pribor i odnio na svoj stol. Nakon toga je gostioničar donio juhu. Vidio je u čemu je stvar, ali je ostao miran i stavio duboku zdjelu na naš stol. Odmah su je odnijeli i ispraznili. Onda su nam je opet vratili. Ovako su postupili i s ostalim jelima dok nije došao red i na voće. Puni tanjuri, zdjele i šblje bile su odnesene i prazne vraćene. Sve je to bilo propraćeno stalnim ismijavanjem i posprdnim smijehom.— To nisu Crnci! — rekao je Pappermann. — Nisu ni Indijanci! To su bijelci! Sta kažete na to, Sire?— To ćete vjerovatno ubrzo čuti — odgovorio sam.— Jasno, ja ću za nas smjesta naručiti drugo jelo!— Ne, sada još ne! Ova se lakrdija mora najprije do kraja odigrati. Kada će ovi gentlemani dobiti svoje jelo?— To može da potraje još nepun sat. Moja dobra stara kuharica je otišla, a novoj gostioničarki, koja sama kuha, treba mnogo vremena. Prije no što očerupa mladu kokoš, mogu da prođu i tri mjeseca, jer ona svako perce pojedinačno vadi. Naime, ova je banda naručila kokošju juhu. Imali su još samo jednu staru šestogodišnju koku. Dok se ta ne očerupa, može. ako se ne varam u računu, da prođe pet do šest mjessci. A sada i sami možete zaključiti kada će ti .gentlemani' dobiti svoje jelo!— Izvrsno! Srdašce, jesi li raspoložena da sviraš u gitaru?76— Kako ti to misliš? — upitala je._ To ćeš kasnije doznati. Sada samo reci jesi li raspoložena! Harmonika i gitara se nalaze u mojim džepovima.

__ Ah, revolveri?— Da.— Da li je opasno?— Nije, uopće nije!— Onda ću i ja svirati!— Lijepo! Mislim da je otpočeo drugi čin lakrdije. Već se i zavjesa diže.Howe je ponovo prišao našem, stolu, široko raskre-čenih nogu stao pred nas i rekao:— Dolazim s jednom molbom. Naime, mi smo slikari. Želimo da naslikamo Mrs. i Mr. Burtona zajedno sa Mr. Pappermannom.— Vi svi, sva šestorica? — upitao sam.— Da.— Nas troje?— Da. Hoćete li nam to dozvoliti?— Veoma rado, veoma rado. Imam samo jedan uvjet.— Koji?— Da ostanemo sjedeći tačno ovako kao sada.— Well! Ja bih, doduše, želio neku drugu pozu, sasvim drugu, ali ćemo se i ovim zadovoljiti. Sjedite tako da se što manje mičete, inače, inače nećemo moći stvoriti nešto istinski umjetničko. Može da počne!Izvukli su papir i olovke iz džepova i počeli crtati. Tada smo daleko napolju ugledali nekoga kako dolazi prema strništu. Imao je na sebi indijansko odijelo, dok je na leđima nosio u kožu vezan teret, koji nikako nije bio lagan. Išao je pognut i sporim hodom. Bio je veoma izmoren. Zaustavio se kod konja i promatrao ih. Tada je dalje krenuo. Kada je stigao tako blizu da smo mu mogli lice razabrati, ustanovili smo da mu je otprilike dvadeset dvije ili dvadeset tri godine. Crte njegova lica bile su

veoma simpatične. Kosa mu je bila vezana u perčin tačno kao nekada u Winnetoua i padala fnu niz leđa. Izgleda da mu je ovdje bilo sve poznato Jer se uputio ravno i tačno prema vratima koja su vodila u ,vrt'.77— Bože, to je on! — rekao je Pappermann.— Poznajete li ga? — upitao sam.— Da. To je ,Mladi Orao'. Prije četiri godine sišao je sa planine, ne na konju, već pješice, tačno kao i danas, Ostao je dva dana kod mene da se odmori. Osim odijela koje je nosio bio je ponio još jedno novije, bolje. Kada je pošao, predao mi ga Je na čuvanje. Rekao je, ako ne umre, da će se vratiti ponovo nakon nekoliko godina da ga preuzme. Novaca nije imao uza se, već nuggete, samo ih nije bilo mnogo. Njihova vrijednost iznosila je jedva tri do četiri stotine dolara. Teško meni, izgleda da je iznuren i izmučen!— Gladan je! — nadodao sam.— Mislite?— Ne samo da mislim već je zaista tako. Vidi se na njemu.— Taj osjećaj imam i ja! — reklo je Srdašce. — Potpuno je iznuren! Tetura se! Neka s nama jede! Ja ću mu to reći. Iznesite brzo još jednu stolicu. Mr. Pap-permann!Pappermann je brzo otišao da ispuni ovu želju. Srdašce je ustalo, pošlo prema vratima kojima se mladi Indsmen približavao. Otvorila ih je, tamo ga dočekala, primila ga za ruku, dovela ga do našeg stola i zamolila ga da nam bude gost. U to je već Pappermann donio stolicu. Koliko god Indijanac bio umoran, nije odmah sjeo, već je i dalje stajao pogledavši svojim velikim tamnim očima one koji su ga na tako neuobičajeni način prihvatili.

— Tačno kao Nscho-tschi koja je prema svakome . bila milostiva! — rekao je. Tada se spustio na stolicu i zatvorio očj. Bio je tako umoran i nije uopće mislio da odloži teret koji je nosio. Skinuli smo mu ga S leđa odriješivši remenje. Bio je to dugačak, težak, u čvrstu kožu ve?an zavežljaj čija je težina mogla biti između trideset i četrdeset kilograma. Mora da je željezo! Taj smo teret položili kraj stolice. Pappermann je prišao onima za dugačkim stolom i zamolio Ih za čašu brandyja.— Za koga? — upitali su ga.— Kao što vidite za onog Indijanca! — odgovorio je.78__Branđv nije za crvene, već za bijelce, ne zanjega, već za nas! Tornjajte se odavde!Zbog toga što je bio odbijen stari se Zapadnjak razbjesnio. Umirivao sam ga i uvjeravao:— Ne ljutite se! To će nam oni već platiti! Otrčite u kuhinju i donesite tanjur juhe i stvorite je kako god znate! To je bolje od ovog vašeg brandvja!Poslušao je moj nalog. Indijanac je čuo moje riječi. Doduše, oči je još držao zatvorene, ali je tiho rekao:— Ne brandv! Nikada branđv!Spomenuo je ime Nscho-tschi, ime sestre moga Winnetoua. Da možda nije Apač? Pappermann je donio juhu.— Samo bujon od stare koke — rekao je. — Unatoč tome je dobra!Sjeo je prema Indsmenu. Ovaj se međutim nije pomaknuo. Tada je Srdašce prihvatilo kašiku kako bi svome gostu ulila juhu. Nato se kraj susjednog stola zaorio grohotan smijeh.— Zapravo, kokošja juha je naša! — rekao je Howe. — No za ljubav lijepe slike spremni smo da je se

odreknemo. Naziv slike će biti: ,Trostruka sveta milost ili izgladnjeli Indijanac'. Za pet minuta mora biti gotova! Tko ne bude gotov za to vrijeme, plaća bocu brandvja.Sada su olovke počele naprosto da lete i nije prošlo ni pet minuta a šest karikatura je već bilo pred nama. To uopće nisu bile karikature, već ordinarno skrabanje. Sigurno su pretpostavljali da ćemo se zbog toga naljutiti i da će nas to navesti na neku glupost. Mi smo naprotiv postupili sasvim suprotno i pretvarali s« kao da se veselimo tomu što nas je zapravo trebalo da razbjesni.— Divno! — rekao sam. — Zaista divno! Koliko stoji takva jedna slika?— Slika, slika! — smijao se Howe. — On tako nešto naziva slikom! Ne stoji ništa, ništa! Poklanjamo vam ih!— Besplatno? — upitao sam.— Da.— Svih šest?79— Pa da, da!— Hvala!Slike sam presavio, turio ih u džep pa zatim nastavio:— Ja sam, međutim, pristojan momak. Ne dozvoljavam da mi se bilo šta poklanja a da to ne uzvratim. Umije li možda netko od vas da me nacrta na konju? Nije mi stalo do tri, četiri ili pet dolara koje bih za nju platio.— Pet dolara? Do đavola, to je čitav imetak! Već trčim, jurim, žurim! Smjesta ću dovesti konja! — doviknuo je jedan od njihovih.Otišao je da odabere najlošijeg, dok su ga ostaM slijedili.— Smišljate li kakvu namjeru? — upitao me je Pappermann.— Naravno! Sada dolazi kazna! Otrčite brzo unutra gostioničaru i recite mu da su mi potrebna dva do tri dobra, punovažna svjedoka, po mogućnosti policajd ili

ljudi iz gradske uprave. Neka ti ljudi odu gore u naše sobe odakle će moći da vide i čuju sve što će se dogoditi.— Well, vvell! Pobrinut ću se, smjesta!Žurno je otišao i kada su doveli konja, .opet je bio ovdje. Hovve je zatražio unaprijed pet dolara. Isplatio sam mu. Tada sam smio uzjašiti. Pretvarao sam se kao da još nikada nisam jahao konja i tri puta sam pokušao da se popnem, ali bez uspjeha. Kod četvrtog pokušaja zamah je bio toliko jak da ne samo što se nisam popeo već sam se preturio na drugu stranu i pao. Zaorio se gromoglasan smijeh. Naposljetku su me podigli gore i stavili mi u ruke uzde. Tada je iznova počelo crtanje.— Bit će veličanstvena, zaista veličanstvena! — uzviknuo je jedan od .umjetnika'. — Mr. Burton sjedi visoko i ponosno na konju kao junak i vitez koji na svakom turniru pobjeđuje!Naravno, bdio je sasvim drukčije.— Zar je zaista tako? Zar je zaista tako? — upitao sam obradovan i ponosan.— Dakako, dakako! Vidi se da se ni jedan od nas, što se jahanja tiče, ne može mjeriti s vama.1

80— Zaista?— Da, zaista!__ Tada recite koliko stoji ovakav konj?— Hoćete li da kupite jednoga?— Možda i nekoliko! Kad već kažete da sam odličan jahač, bio bih glup kad bih i dalje putovao skupom željeznicom! Jahanje je svakako jeftinije! Zar nije tako?— Naravno, mnogo jeftinije! Imamo ih nekoliko na pretek. Možda ćemo vam jednoga od njih prodati.

Namignuli su jedan drugome. To je trebalo da bude potajice, ali sam ja to ipak primijetio.— Samo jednoga? — upitao, sam. — Trebam pet do šest!— Ono! Za koga?— Za mene i Mrs, Burton ...— Koja svira u gitaru? — posprdno upade Howe.— Da. A osim toga još i za nekoliko dobrih znanaca ...— A koji su također svirači?— Ako vam se to sviđa da. Najradije bih uzeo tri konja i tri mazge i za njih potrebna sedla. Koliko to stoji?Isprva su bili zabezeknuti. Pogledali su najprije u mene, pogledali jedan u drugoga, a onda me ispitivački upita Howe:— Tri konja i tri mazge? A koje? Pokazao sam mu mazge i odgovorio:— Što se konja tiče, htio bih da uzmem one koji su sada legli, tamo, desno, s dugačkim ušima.Tada su njihova lica prestala da budu ozbiljna. Ja sam međutim nastavio, pokazujući ona tri konja bijelca:— A i one mazge tamo također mi se sviđaju. Platit ću svaku cijenu!Smijeh se ponovo prolomio.— One mazge tamo! I oni konji tamo! To je izvrsno, izvrsno, nenadmašivo!Sva su šestorica bez ikakvog reda glasno nešto dobacivala jedan drugome. Kada se njihovo raspoloženje stišalo, upitao je Howe:— Svaku cijenu ćete platiti? Tako? Koliko vi novaca zapravo imate uza se, Sire?' Winnetouovi nasljednici

81— Čitavih dvije stotine i pedeset dolara! — hvastao sam se. — To je sigurno kudikamo više no što vam vrijedi čitava vaša konjica!Sada se zaorio grohotan smijeh. Sabiše glave da »kuhaju plan koji Je za mene mogao hiti samo povoljan. Više uopće nisu mislili na sliku koju su htjeli da naprave — mene na konju — već jedino na to kako da se dočepaju mojih dvije stotine i pedeset dolara.— Sjašite dolje! — naložio mi je Howe. — Vi nam se vanredno sviđate, vanredno, Mr. Burtone! Dobit ćete konje i mazge, a i potrebna sedla! To ćete sve moći dobiti badava, ako hoćete!— Badava? Kako? — upitao sam.— Htjeli bismo da vas vidimo kako jašete, jašete! Na konjima i na mazgama! Sada ćemo ih osedlati, svih jest! Tamo napolju ćete uzjahati i ujahati u galopu, samo nikako kroz vrata, već preko zida!— Znači u skoku? — upitao sam.— Da. Usuđujete li se?— Zašto ne bih? I sami ste me uvjeravali kako sam veoma dobar jahač! Zar bi čovjek mogao pasti kada su mu noge u uzehgijama a uzde u rukama?— Ne, zaista ne! — smijao se, a i ostali su se smješkali s njime, — Dakle, dobit ćete svakog konja i svaku mazgu koji vas glatko preko zida prebace a da ne slome vrat ili vas zbace!— Smijem li prije toga da skinem šešir i da svu-j čem kaput?Tada su mu drugovi naprosto zaurlali od veselja. On se međutim savladao i odgovorio:

— Ja vam od svoje strane dozvoljavam da svučete i obučete što god želite. Nemamo čak ništa protiv ako »e preobučete čak i u harlekina ili glupog Augusta. A sad dolazi ono najglavnije, od čega sve zavisi, hoće li se naš posao ostvariti ili ne. Naime, onih dvjesta pedeset dolara morate nam unaprijed isplatiti. Ako vam uspije da izvedete onih šest skokova, dobit ćete ih natrag, a s njima konje i mazge. Ali, ako vam ne uspije, nećete dobiti ništa, a novac je naš. Drukčije ne ide, a to i vi uviđate.— Naravno! Vi ste spremni da uložite vaše konje, pa je razumljivo da i ja nešto uložim. Moj novac, do-duše, vrijedi više od svih vaših konja, no voljan sam da se pokažem otmjenim!Ponovo su se svi smijali. Na to je Howe odgovorio:— Sasvim pravilno, sasvim pravilno! Kako mi naše konje i mazge odmah stavljamo na raspolaganje, vi se obavezujete da ćete vaš novac odmah položiti.— Da, odmah, čim budemo sklopili ugovor.— Ugovor? — upitao je.— Svakako! Ugovor. Slušao sam da su od svih ljudi trgovci konjima najprepredeniji i čovjek se mora osigurati i čuvati u svakom pogledu.— Ali mi nismo nikakvi trgovci konjima, ve6 umjetnici!— I unatoč tome! Ovo je trgovina konjima, bez obzira tko ste i što ste!.— Well! Slažem se. Dajte papira!— A ja ću diktirati! — rekao sam.Sada sam sjahao s konja i to tako da je više ličilo na klizanje nego na spretan skok na zemlju. Howe je sjeo. Diktirao sam mu ugovor, a on ga je zapisivao slog po slog, jer je "bio duboko uvjeren da za njega neće biti posljedice ako bilo što potpiše. Bio je siguran da će me

već prvi konj odmah zbaciti sa sedla. Diktirao sam mu povišenim glasom, jer me je pogled na naše prozore uvjerio da su traženi svjedoci prisutni, koji su morali da čuju l razumiju svaku riječ. Nadodao sam da ću novac uručiti neutralnoj osobi i da nitko drugi osim nje ne smije osedlati konje l mazge, a ta je neutralna osoba Mr. Pappermann. Howe, kao i njegovi drugovi, bili su toliko sigurni u svoju stvar da su neoprezno prihvatili tu pogodbu. Tada su se svi potpisali, a na kraju i ja. Ugovor sam predao starome Zapadnjaku koji ga je strpao u džep. Od ovoga ^ni časa onih šest divnih životinja mogao smatrati kao svoje. Izvukao sam novčanik i sa zadovoljstvom Priložio ugovoreni iznos. Čak se i Srdašce smiješilo. Potajice mi je kimnula. Indsmen, koji je s njome sje-dioza stolom, bio se u međuvremenu dovoljno opora-Vl° i s pažnjom je pratio sve što se odigravalo. Ispitivački pogled svoga oka uperio je na mene, a taj ml je pogled govorio da unaprijed osjeća šta će se dogoditi. — A sada na sedlanje! — naredio je Howe.82IfOn i njegovi drugovi pojurili su kroz vrata, a stari | Pappermann za njima. Odmjerenom sporošću krenuo •', sam za njima i promatrao ih. Saopćili su konjuša- f rima šta će se sada odigrati. Konjušari su sluge, pot-činjeni. Obično se ti ljudi biraju među Meksikancima najnižih društvenih slojeva. Ovi su međutim bili sigurno Yeenki, i to veoma iskusna bratija, ne više mladi, sigurno im je bilo preko četrdeset godina. Razgovarajući sada s .umjetnicima', nisu više stajali pred njima kao sluge, već kao njihovi gospodari. To mi je udarilo u oči. Meni se učinilo da su se ipak složili s lošom šalom

čija,sam žrtva imao biti, jer su se-na kraju i oni stali smijati s ostalima. Đak se Howe sa dvojicom udaljio kako bi došli do bijelca, doviknuo im je treći šaljivim glasom:— Šteta što Sebulon i Hariman nisu prisutni! Razboljeti bi se od smijeha!Sam; možete zamisliti kako su na me djelovala ta dva imena! Dakle, oba Entersa! Da se to odnosilo na njih, saimo po sebi se razumije. Čak je bio tačan i redoslijed po kojemu su imena bila izgovorena: Sebulon prvi. On je mnogo bolje pristajao ovim ljudima nego brat, a sigurno bi se i više od injega veselio podvali. No ja sada nisam imao vremena da o tome razmišljam jer sam se približio sedlima i trebalo je odabrati što mi se sviđa. Bila je sporedna stvar da li će mi sada to stvarno trebati, ali sam imao određene namjere koje su se za sada zasnivale jedino na pretpostavkama, a kasnije su se pokazale kao ispravne. Moj je izbor pao na jedno žensko sedlo i na pet najboljih jahaćih pedala. U slučaju da sam pravilno na-slutio, trebalo je da od ovih posljednjih dva komada zamijenim za dva tovarna sedla.Sada mj je1 bilo jasno da ovih šest lica nisu bili ni umjetnici, a ni pošteni ljudi. Gotovo mi je bilo žao što sam pred njima odigrao ulogu bezvrijednog čovjeka, kakvi su zapravo oni bili. Ma kakvi oni bili, nedostajala im je i najosnovnija inteligencija. To što sam iz gomile dvadeset sedala znao odabrati upravo pet najboljih, trebalo im je bezuvjetno da pokaže kako nisam onaj glupan za koga su me svi smatrali. Sto setiče svi su međutim bili toliko slijepi da mi je konjušar' čak donio i svoje velike mamuze da mi ih prikopča. Mirno sam ga pustio da to uradi.

Pappermann je najprije osedlao tri mazge, poslije konje bijelce. Oni su to mirno podnosili, i jedino nisu dozvoljavali da im se bilo tko približi sa strane. Morao sam doznati da li se to odnosilo samo na lijevu, znači na onu stranu s koje se uzjahuje, ili i na desnu. Držao sam se kao da im se želim približiti i s te strane. Međutim, oni su se stalno okretali tako da sam uvijek bio ispred njih. Čak ni odstraga nisu nikoga puštali da im se približi. Upravo su se počeli opasno ritati, i to sva trojica. Sada sam dosta znao. S ova tri ždrijepca bilo je mnogo iakše prebaciti se preko zida nego sa rnazgama, o kojima je trebalo najprije doznati da li su dresirane ili određene samo za nošenje tereta.— Sada naprijed, Mr. Burtone! — naredio mi je Howe. — Vrijeme je! Samo nas pustite da se vratimo u vrt kako bismo vas mogli vidjeti i diviti vam se kada budete dojurili!— Samo mi najprije pomozite da uzjašim! -,- zamolio sam ga dok sam prilazio jednoj od mazgi.Podigli su me i smijući se žurno pošli prema ,vrtu'. Konjušari su međutim ostali napolju, a i Pappermann. On se njih stalno držao i tajnim znakom dao. mi na znanje da se u njega mogu pouzdati. Ovaj obazriv i promišljen čovjek i sada je bio onakav kakav je bio onda kad sam ga upoznao prije mnogo godina. Sada podbođoh mazgu. Učinilo mi se da je od svoje velje krenula naprijed, najprije sporo, tada nešto brže. Trčala je ravno, lijevo, desno, očigledno po svojoj volji. Okrenula se. izvela luk, ponovo se okrenula i dalje kasala, čak pokušala da pojuri. Klatio sam se i zanio. Kadšto sam izgubio uzde, a ponekad su mi n°ge ispadale iz uzengija. Sve je to izgledalo vrlo veselo, ali je zapravo značilo strog, vrlo strog ispit koji sam imao s ovom mazgom. Ona nije bez

moje volje izvela ni Jedan korak i ubrzo sam primijetio na čemu sam. "vo je divno stvorenje prošlo kroz najbolju meksikan-sku školu. Pritegnuvši je malo, sasvim malo, kao za skok, poslušala je isto tako tačno kao i brzo, da sam jedva uspio taj potjecaj opozvati novim stiskom. Tako smo se sve više i više približavali vrtnom zidu i sti-85gli smo na četiri ili pet koraka od njega. Tamo prijeko ču<j te posprdan smijeh. Bili su uvjereni da je mazga zajedno sa mnom pošla u šetnju.— A sada preskočite, Mr. Burtone! Na ovu stranu! — doviknuo mi je Howe.— Da, moram li stvarno? — upitao sam.— Naravno!— Tada mi nemojte zamjeriti!— I ne pomišljam! Dakle, preskočite! - Salto! Alto! Elevado!Izgovorivšj ove tri kod skoka uobičajene riječi,-poletjeli smo visoko, preko zida na onu stranu i stali tako nepokretni i mirni kao da se uopće nismo ni makli s mjesta. Moj prvi pogled bio je usmjeren na In-dsmena. Njegove su se oči iskrile.— Grom i pakao! — opsovao je Howe. Njegovi su drugova slično uzviknuli.— No? — upitao sam ga. — Jesam li sada s ove ili još s one strane?— Neka vas vrag nosi! — bijesno se izderao na mene. — Izgleda da vi ipak umijete jahati?— Izgleda? Ipak? — Jesam li možda tvrdio da ne znam jahati?Sjahap sam, izveo mazgu iz ,vrta' u dvorište i ondje je privezao.— Zašto se izveli životinju? — upitali su me. Nisam odgovorio, radosno sam klimnuo Srdašcu

i pošao da dovedem drugu mazgu. Ova je izvela skok isto onako kao i prva,— Evo vam! viknuo je Howe. — Ovaj momak zna da jaže! Lagao je!Nisam reagirao na tu uvredu, već sam mazgu otpremio u dvorište kao i onu prije. Tada sam zamolio Srdašce:— Molim te, zatraži, dok ja ne dovedem treću, da se moj kofer donese dolje, ovamo na naš stol!Stigavši do onog mjesta na kojem su čekali ko-njušari, jedan mi je od njih rekao:— Sire, izgleda da se s nama želite našaliti?- Kad bi to i bilo. tada bih imao istu namjeru kao i vi! -^ odgovorio sam.86— Čuvajte se, jer bi Stvar mogla pćstati ozbiljna!— U mene se svaka šala svršava ozbiljno. Zar je u vas možda drukčije?Prišao je blizu mene i zaprijetio:— Upozoravam vas!— Pshaw! — rekao sam s omalovažavanjem.— Da, ja vas upozoravam! I to iz sasvim drugog razloga no što mislite. Nisu konji glupe mazge. Vi ćete ili razmrskati kosti, ili slomiti vrat!— Čekajte, pa ćete vidjeti!Više nisam smatrao za potrebno da se i dalje pretvaram. Vinuo sam,se na mazgu koju je Papper-mann držao za uzde.— A kako će biti s konjima? — upitao me je tiho.— Isto cvako! — odgovorio sam.— Ali, oni nikome ne dozvoljavaju da im se približi!— Ne brinite! Ja ne samo što ću im se približiti Već .ću i uzjahati!

Nakon tih riječi u letu sam prešao prostor, a i zid. Kada sam doveo u dvorište mazgu, tamo je već bilo puno ljudi. Stvar se bila raščula i ljudi su došli da prisustvuju. To je gostioničaru bilo samo drago jer je, zahvaljujući tome, dobio goste. I susjedna dvorišta, kao i .vrtovi', počeli su se puniti gledaocima.Moj je kofer donesen. Srdašce je pošlo gore po njega. Rekla mi je da su kraj naših prozora četiri svjedoka, tri policajca i neki gospodin kojeg su oslovljavali sa Corregiidor.— To znači isto što i gradonačelnik. Ljudi meksi-kanskog porijekla obično se služe tim španjolskim iz-lazom — objasnio sam.~ On je tek naknadno došao. Doveo ga je jedan °d policajaca, ali ne znam iz kojih razloga. Bio je veoma uljudan. Da li ti je nešto iz kofera potrebno?— Da. Najprije kaput za vijećanje.Otvorio sam kofer i izvadio od bijele kože saši-Veni odjevni predmet, čiji su šavovi bili ukrašeni uvoj-ctaa skalpova.— Uff — reče poluglasno začuđeni Inđsmen. — • °vako neSto dozvoljeno je samo poglavici da nosi! Al to jedino prilikom vijećanja kraj vrata i prilikom plemenskih svečanosti'Svukao sam svoj kaput i zamijenio ga ovim indijanskim.- Zbog čega? - upitalo je Srdašce. - Čuješ li kako se momci zbog toga smiju i izruguju?— Pus'ti ih. Čak ću i ukrase poglavica da stavim. To je zbog 'konja. Oni su dresirani na indijanski način. Osim svome gospodaru, oni ni jednom bljedolikom ne dozvoljavaju da im se približi. Ja ne bih uspio uzjahati ako se ne preobučeni.

— Oa! Zbog toga je i ugovoreno da se smiješ svući i obući prema svojoj volji?— Da. Vidiš da mi je svaka riječ bila odmjerena, iako nisi ni sama znala zašto i zbog čega.Kada sam počeo razmotavati ukras poglavice, Inđ-smen i po drugi put začuđeno upita:— Uf f, Uf f! Pravo, perje ratnog orla koji više ne postoji! Ima li pet puta po deset pera?— I više — odgovorio sam.Tada je ustao sa dubokim poštovanjem i rekao:— Dozvolite da vas pozdravim i da vas zamolim za oproštenje.— Mir, mir! — prekinuo sam ga. — Mi se ovdje ne nalazimo kraj vatre za vijećanje. Sve sam ove tajanstvene predmete, za čije se značenje srećom ovdje ne zna, izvadio jedino radi toga kako bih se pomoću njih mogao približiti vrsnim konjima.Za ukras, o kojem se ovdje govorilo, mogla su se upotrebiti samo dva krajnja pera krila ratnog orla. Moj je straga dosezao do zemlje, a predstavlja najbrižljiviju indijansku izradu i ima svoju, veoma dirljivu historiju. Kada sam ga nataknuo na glavu, počela su se dvojica ili trojica od one šestorice ponovo smijati. Howe se međutim Ijutito obrecnuo na njih:— Prestanite! Zar ne vidite šta nam se sprema! Tajna triju ždrijebaca mu je poznata! Tu nema šta da se smije! No, ipak se nadam da će slomiti vrat!Prošao sam ravno kroz njihovu skupinu, pa napolje do konja. Ondje su stajali konjušari. Nijedan od njih nije progovorio, ali da su me mogli pogla-dima ustrijeliti, bio bih već mrtav. Konji bijelci sta-88

jali su još uvijek zbijeno. Zakoraknuo sam polako prema njima. Promatrali su me a da se nisu ni po-makli. Njihove ružičaste nozdrve počele su drhtati. Malene uši poigravati. Njihovi dugački, prekrasni repovi živnuli su. Dva konja su mi dozvolila da im se približim, ali je treći zarzao. Ustuknuo je, nije me ni udario ni ugrizao. Ovaj je bio najpametniji. Njega sam ostavio da bude posljednji. Imao je malen, svijetli znamen baš povrh nosa, velik otprilike kao dinar, . bistre, duboke i zdrave oči, čistu i karakternu glavicu, poput svile sjajnu dlaku i tako besprijekornu građu da sam već sada stvorio zaključak — iako md još nije ni pripadao — da ga za sebe uzmem. Uzjahao sam jednoga od one dvojice. Nije pružio nikakav otpor, ponio me je dva puta u galopu, napravio krug i sa mnom preletio preko zida kao da je to neka niska stepenica. Po dvorištima se razleglo glasno odobravanje. Šestorica .umjetnika' nisu progovorila. Konja sam smjestio kod mazgi i krenuo da i drugog dovedem. Uspjelo mi je i to. Kada sam i posljednji put došao konjušaru, prišao mi je onaj koji me je jednom već bio oslovio i rekao mi:— Sire, svakako ćete priznati da ste imali na- . mjeru...— Da vam dadem dobru lekciju? — prekinuo sam ga. — Da, svakako.— No, dobro! To vam je i uspjelo. Za sada je dosta! Mi više nećemo učestvovati u tome.~ Ni ja! Nije više ni potrebno! — Odmah smo gotovi!— Još ne sasvim! Ovoga konja nećete uzjahati! Prišao je ždrijepcu sprijeda da ga uhvati za uzdev

Ja sam međutim bio od njega brži. Kada je konj vidio da mu se približava, pomislio je da ga želi uzjahati. Isprsio se, upravio glavu prema njemu i prijeteći zafrktao. ,Ja sam iskoristio ovaj momenat. Prišao sam mu straga brzim koracima, snažan zamah, jedara skok, uzmah i sjedio sam u sedlu. Sada samo brzo uzengije i uzde! I bijelac je sa sve četiri poletio zrakom. Konjušar je bio prisiljen da skoči u stranu kako ga ne bi pogodila kopita.— Pseto! — izderao se na mene. — To ćeš mi platiti! — Okrenuo se prema svojim drugovima nado-89davši: — Dođite brzo u dvorište! Ugovor se mora po-ništiti! On ih mora ponovo izručiti, sve!Odjurio je s njima, Kako sam već sjedio u sedlu, vjie me nisu mogli spriječiti da izvedeni i posljednji skok. Sada se jedino radilo o tome da ponište dobro zasluženu nagradu moga truda. Zbog toga su požurili, ne bi li im uspjelo da me prestignu. Naime, bili su uvjereni da me ovaj konj neće tako lako poslušati kao ostala dva. No, prevarili su se. Budući da sam već čvrsto sjedio u sedlu, nije više pokušavao da me zbaci zahvaljujući djelovanju indijanskih odjevnih predmeta čiji su ga izgled i miris obmanjivali. No, ipak me je prozreo. Znao je da nisam Crvenokožac. već bijelac, i zbog toga se počeo nećkati. Čuvao sam se da ga prisiljavam mamuzama. Stavišo, oslovio sam ga lijepim riječima. Pokušavao sam najprije, na jeziku Dakota, jer sam vjerovao da potječe iz neke njihove mješavine, i to riječima koje upotrebljavaju Dakote kada žele da podstaknu konja;— Schuktanka lehike, waschteh! Amani-wo, to-Jciye-wo — budi dobar, budi dobar, dragi konju! trči, trči, naprijed!Ovaj moj poziv ostao je bezuspješan. Sada sam pokušao na jeziku Apača:

— Intschu, atkugo! Tatischah, nakate elkhantasch — budi tako dobar; budi dobar1 trči, trči!Naćulio je uši i mahnuo repom. Ove je riječi,znači, razumio, samo to još uvijek nisu bile oneprave. Zbog toga sam sada pokušao na jeziku Ko-manča:— Miaro, namachzo — naprijed, brzo ...Zastao sam usred bodrenja. Više nije bilo potrebno da dovršim jer je ždrijebao zarzao od veselja du-. bokim glasom i smjesta počeo kopitima poigravati. I onda mi je sinula misao, koja mi se zapravo učinila nemogućom, a kasnije se ipak pokazala opravdanom. Sjetio sam se, naime, plemenitog, tamnog ridaqa moga prijatelja Apanatschke. koga je nekada kao poglavica Naiini-Komantscha najradije jahao. Toga sam konja bio spomenuo u prvoj knjizi ,Old Surehand' i opisao ga. Znao sam i to da su se Apanatschka, kao i Old Surehand, mnogo trudili da tu lijepu apačku pasminu90križaju sa Winnetouovlm ljubimcem i sa najboljim Da-ko'ta-kasačima, kako bi odgojili konje u kojima su združene sve dobre osobine svih triju pasmina. Na-mjera im je uspjela. Obojica su sada posjedovali ne-koliko velikih uzgajališta. Najznačajnije medu njima se nalazilo tamo prijeko kod Bijou Creeka, pritoka južnog Platta. Uz sporedne zgrade Old Surehand je dao sagraditi i stambenu u kojoj je obično provodio po nekoliko mjeseci takom godine. To je bilo ono veoma ukusno uređeno poljsko imanje na koje su se , odnosile njegove riječi u pismu: — Smatraj moju kuću kao svoju, iako od nas nikoga neće biti kod kuće. — Valjda nisu ova tri bijelca odande? A "možda i mazge?

Da nisu ova šestorica takozvanih ,umjetnika' zajedno sa svojim konjušarima konjokradice? U svakom slučaju nije isključeno. Trinidad je po svojoj trgovini konjima nadaleko poznat, a ujedno kao prikladno i zgodno mjesto za ološ ove vrste, da proture ono što su opljačkali.Sve mi je ovo prošlo kroz glavu munjevitom brzinom, a da nisam imao vremena da o tome dublje razmišljam. Bijelac je počeo, kao što je upravo bilo rečeno, da poigrava na sve četiri noge i da pleše. Njegova dva prijatelja i rođaka nisu više bili ovdje. Htio je za njima, htio je da bude s njima, Čvrsto sam ga prilegao i pustio u kas, ali samo do zida. Tu sam ga zaustavio. Dubokim mumljavim glasom molio me je da ga ipak pustim prijeko, želio sam to čuti. On nije bio nijem; govorio je! Sada sam mu ispunio želju. Zdrijebac je, kao što se obično kaže, ,s najvećom elegancijom' svladao zid.•"•'Pobijedio je, pobijedio! Konji su njegovi, njegovi! — začuli su se mnogostruki povici.Pappermann je brže-bolje pojurio za mnom. Predao sam mu konja da ga otpremi do ostalih u dvorište.— Stanite! Ostanite ovdje! •- zopovjedničfci mu je doviknuo Howe, — Ždrijebao je naš, a i svi ostali. Onj se opet moraju vratiti ovamo, k nama!Uhvatio je za uzde. Tada sam stao kraj njega i rekao: -— Sklonite ruke s konja! Brojit ću do tri: Jedan -dva - tri!I dalje ih je držao Zbog toga sam ga kod ,trr udario pesnicom u rebra te je odletio ravno među svoje drugove i srušio se na zemlju. Odmah je htio da se podigne i da mi uzvrati udarac, ali mu to nije pošlo za rukom. Uspio je samo da se polako podigne. Dok se sve to odigravalo, već ga je drugi zamijenio, naime konjušar koji me je bio nazvao ,pseto'. Približavao mi se stegnutih pesti i vikao:

— Hoćeš li i da se tučeš, da se tučeš? To ti neće...Dalje nije stigao. Prekinuo ga je novi gostioničar koji je toga časa stupio u ,vrt' vodeći sa sobom nekoliko sirovih, mišićavih "muškaraca. Davši im mig, bio ih je brže-bolje skupio da u odlučnom trenutku s njima stupi u akciju.— Mir, mir! Jezik za zube! — nadvikivao je ko-njušara. — Evo, dolazi jelo! Juha! Razračunavajte se poslije jela! U mom hotelu nije dozvoljeno da odmah ; prorade pesnice! Ovdje, dakako, važi: najprije koka, a onda trgovina!Taj je čovjek bio lukav. Da umiri konjušara, svalio je za sada krivicu na mene, y okom mi je dao znak i molio me da mu ne zamjerim zbog riječi ,da otimah prorade pesnice'. Dok su ostali iza njegovih leđa nosili tanjure i pribor, on je nosio dukobu zdjelu sa kokošjom juhom. Govoreći bio je zavukao ruku u zdjelu i dohvatio staru, »kuhanu koku za nogu pa ju je izvukao i podigao visoko kako bi je svatko mogao vidjeti. Što je mudro smjerao, to se i ostvarilo. Iz okolnih dvorišta i .vrtova' razlegao se čak do nas glasan smijeh, iz mnoštva su se čuli veseli glasovi:— Sasvim pravilno! Sasvim pravilno! Najprije koka, a onda trgovina! Vivat toka! Neka živi!To je djelovalo.— Well! — rekao je konjušar. — Neka bude! Najprije koka, a onda konji! Sjednite! Jest ćemo! Ovaj Mr. Burton može da čeka dok ne završimo!— Ne! Ne treba da čeka! — odvratio je Howe ot-hramavši do svoje stolice kako bi sjeo. — On će nam92svirati! Hoćemo glazbu uz objed! On će duvati u har-moniku, a Mrs. Burton će svirati u gitaru!

— Da, to će morati, morat će! — suglasio se konjušar, dok mi je zapovjednički domahnuo. — Ovamo harmoniku! I ovamo gitaru!— Odmah! — odgovorio sam. — Odmah!Prišao sam Srdašcu, izvukao revolvere iz spoljinih džepova kaputa, koji sam malo prije bio odložio, i upitao je:— Zamišljaš li što će se sada odigrati!— Da — odgovorila je.— A jesi li dovoljno smjela?— Mislim da jesam. - Tada dođi!Otkočio sam oba revolvera i njoj dao jedan u ruku. Do sada sam stajao tako da se oružje nije moglo vidjeti. Onda sam se okrenuo i pošao prema stolu, a Srdašce za mnom. Podigao sam desnu ruku sa revolverom i rekao:— Evo moje harmonike!— Evo moje gitare! — zaprijetilo je Srdašce.— Svirka počinje! nastavio sam. — Tko se od vas oude latio oružja, smjesta će dobiti metak! Ako je naše jelo maloprije bilo za vas, sada je vaše za nas! Molim, Mr. Pappermanne, prihvatite se posla! 'Prenesite stolnjak na naš stol! Prenesite pribor i posuđe! I koku prenesite!Nekoliko časaka svuda naokolo zavladala je duboka tišina. Primijetio sam kaka je ruka moje žene u kojoj je držala revolver počela da se malo trese. Drugom • rukom uhvatila me je za mišicu da bi se sigurnijom osjećala. Međutim, prijetnja je djelovala. Nijedan od .umjetnika' i konjušara nije se usudio maknuti. I sada se svuda unaokolo čulo razdragan6 odobravanje.— I koku prenesite! — rekli su, vikali, smijali se i izrugivali svi koji su imali glasa. — Prenesite, prenesite! Koku, koku!

Pappermann je počeo da izvršava moje upute i nitko ga nije u tome ometao. Tada je u dvorištu nastala gužva. Netko je odande htio da iziđe napolje u ,vrt'. ,— Dolazi Corregidor! — čuo sam da govore. — Corregidor!93Dakle, lično gospodin načelnik! A iza njega tri .olicajca. Dakle, naši svjedoci. Samo što oni nisu došli jedino kao svjedoci, već i zbog jednog mnogo opasnijeg razloga. Kada je stigao do nas, Corregidor se najprije obratio meni:- Sklonite revolvere, M r. Burtone! Oni 'su učinili svoje i više nisu potrebni jer ću se lično uplesti u tu stvar. Konji i mazge su vaši. Nitko vam ih ne može oduzeti. A i vaš novac opet pripada vama! ;— Oho! — viknuo je onaj. već spomenuti konju-šar koji je utvrdio da naša oružja više nisu uperena u njega. — Tu i mi Imamo nešto da kažemo!— Svakako da imate! Pogotovo vi! Mnogo sam željan da vaše ime doznam! Samo ne ono krivo, već pravo!— Moje ime? — upitao je konjušar. — Zašto? Ja se uopće ne sakrivam pod krivim imenom!— Ja u najmanju ruku znam deset do jedanaest kojima ste se do sada služili kako biste se skrili. Vaše je pravo ime Corner. Pod posljednjim lažnim imenom bili ste zbog pljačke i krađe, konja osuđeni u Spring-fieldu, ali ste pobjegli!- To nije istina! To je laž! To je sramota! Pošten sam čovjek i nisam nikoga, ni jednog čovjeka prevario za paru!— Stvarno? — Hoćete li da vidite nekoga koji ne samo da će suprotno potvrditi već će to i dokazati?

— Ovamo s njime!— Evo ga!Kad je to rekao, službenik je koraknuo u stranu, & onda svi ugledaše policajca koji je do sada stajao njemu iza leda. Ovaj je ironično kimnuo prema konj ušaru i rekao1

— Svakako me poznajete. Mr. Corner? Ja sam vas bio uhapsio u Springfieldu i sada to ponavljam s velikim užitkom. U međuvremenu sam premješten ovamou Trinidad! iTek što je konjušar ugledao ovoga policajca i začuo njegove riječi, viknuo je:— Ta bitanga je ovdje, ta bitanga! Đavo vas sve odnio! Dođite!Dok je izgovarao te riječi, koje su bil« upućenenjegovim pajdašima, skočio je, napustio nas i odjurio ravno iz vrta prema strništu u pravcu mjesta gdje su stajali konji.— Za njim! Hoće da bježi! — zapovijeđio je corre-gidor i pojurio za njim. Konjušar međutim nije bježao sam. Svi njegovi pajdaši skočiše na noge i povedoše se za njegovim primjerom takvom brzinom i spret-nošću da se iz svega toga moglo zaključiti kako su za takve događaje bili veoma dobro izvježbani. Navikao sam da brzo djelujem kada treba. Stupio sam brže--bolje u akciju, ali mi je uspjelo da samo zadnjega od njih uhvatim i zgrabim. On je, doduše, pokušavao da se odupre i otrgne. Pappermann, koji je bio veoma snažan, preuzeo ga je iz mojih ruku, bacio na tlo i kleknuo mu takvom snagom na prsa da se više nije mogao ni maknuti.I sada ugledasmo kako trče svi, svi. Bjegunci su stigli do konja, uzjahali ih i odjurili vodeći sa sobom četvrtu mazgu kao i konja njihova druga koga smo svladali.

— Nitkovi! — bijesno je vikao kada je to Viđao. — Sta li će sada.sa mnom biti!— Zavisi od tebe — odgovorio sam.— Kako to? — upitao je. - Čekaj!Sva je moja pažnja bila zaokupljena smiješnom scenom koja se napolju odigravala. U gonjenju su uče-stvovali svi prisutni. Izuzeci su bili Pappermann, go-stioničar sa svojim ljudima, Indijanac, moja žena i ja. Čak su i susjedi sa svojim posjetiocima kraj zidova f ograda bili uskočili unutra i pojurili za bjeguncima. Nije im uopće bilo ni na kraj pameti, kad su bjegunci odjahali, da i dalje stoje ili da se vrate odakle au došli. Čak smo čuli i corregidora kako poziva: — Brzo u corrale! A onda za njima! Corrali su ograđeni, slobodni prostori, u kojima se konji smještaju. Stanovnici Trinidada imali su mnogo takvih mjesta. Svi su požurili k njima kako bi brže--bolje uzjahali konje i poSli za tragovima onih koji su tako brzo nestali. Sada snio bili sami, i ja sam se95obratio zarobljeniku koga je Pappermann još uvijek čvrsto držao:— Ustani, momče, i čuj što ću ti reći!Tada je Pappermann malo popustio, a ovaj uspio da ustane. Nastavio sam:— Budeš li iskreno i istinito odgovorio na moje pitanje, pustit ćemo te na slobodu.— Zar ćete me pustiti kamo želim? — brzo je upitao.- Da.Ispitivački me je promatrao.— Vi ne ličite na lazova. Nadam se da ćete održati riječ. Dakle, recite mi što želite doznati?— Čija su ona tri bijelca?— Pripadaju farmi nekog Old Surehanda.

— A mazge? -. Također?— Ukradeni?— Nisu. upravo nisu. Bila je to samo prsvara, sitna, dražesna prevara. Corner je doznao da su Olđ Surehandovi najbolji konji i mazge spremni za nekoga koga su očekivali sa' njegovom ženom. Oni su očekivali i nekoliko mladih slikara i kipara koji su morali biti spremni...— Spremni7 Zašto? — prekinuo sam ga.— Kako bi odjahati na neku veliku priredbu u zemlju Apača Mladi Surehand ih je pozvao, ali je otputovao naprijed isto 'kao i njegov otac. Tada smo se mi pojavili. Izvfcli smo nekakvu maskaradu sličnu onoj kakvu se priređuje, za poklade. Upravnik nam je povjerovao i dao nam sve što god smo zatražili.— Aha! Zbog toga ste još i sada kipari i slikari!— Tako je! -- smijao se. — Pitajte dalje!— Ja sam gotov. Da dublje zalazim u vaše tajne, sigurno bi mi bilo teško, pa čak i nemoguće da održim svoju riječ. Znači, ne želim više ništa da doznam.— A ja smijem da odem?- Da.— Hvala! Vi ste častan čovjek, Sire! Ali ja nemam konja!— To ne mogu promijeniti.— Zar mi ne biste mogli dati barem jednu mazgu?96— Ukradeno dobro? — Ne!— Pa ni vi ne smijete zadržati životinje kada znate da nisu vaše!— I neću. Poznajem starog i mladog Surehanda. Budite sigurni da će im biti vraćeno ono što ste pokrali i

to barem onoliko koliko sam uspio spasiti. Zadržat ću čak i šator.— Well! Meni je svejedno! Samo bez konja ne mogu otići. Još danas ćete doznati da je ovdje nekome ili negdje drugdje nestao jedan. Zar to neće vašu sa-vijest opteretiti7

— Ni najmanje. Nije mi do toga da je opterećujem onim što drugi rade.— Dobro! Gotovi smo! Ostajte mi zdravo! Okrenuo se da pođe. Tada mu je gostioničar, kojinas je slušao, prepriječio put.— Ako vi u svakom slučaju želite da tražite savjeta od tuđe savjesti, tada vam svoju stavljam na raspolaganje. Smjesta ću se pobrinuti da danas ovdje nikome ne ukradu konja! A ni bilo gdje drugdje ni bilo kome drugome! Za deset minuta doznat će cijeli grad da ste nam pobjegli i da namjeravate ukrasti konja. Bježite odavde!Čovjek se spremao da posluša, ali ga je Pappermann još jednom 'uhvatio za mišicu i rekao:— Samo još nešto! Ova dva gentlemana, koji misle da vas puste, zaboravili su na ono što je naj-glavnije. Vi sigurno imate novaca?— Onoliko koliko mi je potrebno, da. - Gdje?— Ovdje u džepu. .Izvukao je prilično punu kesu da nam je hvalisavo pokaže, pa je nadodao:~ Zbog čega se interesirate za moj novac?— Zbog računa! — odgovorio je Papparmann, smijući mu se u lice. — Ja se, naime, zovem Makš Pap~ Permann i ne dozvoljavam da me takvi momci, kao što ste vi, vuku za nos! Platit ćete svoj račun i račun vaših drugova!

— Platit ću svoj! Za druge ne plaćam; nije ma ni na kraj pameti!Winnetouovi nasljednici97— Bit će vam već na pameti! Dajte mi kesu! Istrgnuo mu je kesu iz ruke i dodao mi je brzorekavši:— Budite tako dobri da platite, Sire! Ja ću dotle zadržati ovog lupeža.Kako je rečeno, tako je i učinjeno. Novi gostioničar je napravio račun; platio sam mu i vratio čovjeku kesu s preostalim novcem. Nakon toga je nestao, doduše psujući i grdeći, ali najbrže što je mogao ...ASCHTAPošto se konjokradica udaljio, spremio sam u kofer ukras poglavice i revolvere. Tada smo mogli da u miru jedemo. .Mladom Orlu' ponovo se vratila boja lica. Izgleda da mu je bilo veoma neugodno što smo bili svjedoci njegove slabosti. Njemu je bilo stalo do toga da ga poštujemo. Radi toga nam je i saopćio da su mu pred četiri dana dolje kraj Carriso Creeka ukrali konja i sve što se nalazilo u bisagama. Uz put je našao nešto jestivog korijenja i divljih jagoda i ništa više. Ovaj težak paket morao je nakon toga sam nositi, pa nije ni čudo što je stigao ovamo toliko iznuren. Doznao je da ga čeka njegovo netaknuto kožnato odijelo Sada je jeo s nama, ponašajući se kao čovjek koji živi među kulturnim ljudima. Srdašce se veoma raduje kada primijeti da njezinim gostima sve prija. Lice joj ie zadovoljstvom ozareno.Ja sam imao o njemu posebno mišljenje, ali ništa nisam rekao. Čak je i Pappermann želio nešto više da dozna o njemu. Međutim, Indijanac je i unatoč svojoj mladosti ostavljao na njega takav utisak da se nije usuđivao da mu

pitanjima dosađuje. Ali moja žena, moja žena! Ona ne trpi nikakvu neizvjesnost! Ona u svim stvarima mora tačno da zna na čemu je. Strpljenje i uzdržljivost Indijanaca nju najmanje očaravaju. Promatrala je .Mladog Orla'. Vidio sam po njoj da joj se vanredno sviđa. A teško onome koji joj se sviđa! Takva čovjeka to mora dirnuti u srce, i što god je u njemu, mora pokazati, htio to ili ne htio. To nije zato što je Ijubopitljiva ili možda namet-98ljiva; ni najmanje. Kada vidi da se netko nalazi u ne-prilici, a želi da mu pomogne, ima naročit način da dozna kako se to može najbolje riješiti. Tako je i sada bilo! Staru koku, koju su nam donijeli, još nismo pošteno ni načeli, s ,Mladi Orao' već je rekao mojoj ženi, iako ona tome nije ništa pridonijela, da mu je oružje ukradeno, da više nema novaca i da želi otići na Jug. Kamo, to međutim nije naveo. Nato mi je dobacila pogled koji sam shvatio. Morao sam ga pozvati da s nama jaše. To je upravo i bio razlog zbog kojega sam želio da imam tri konja. Rekao sam mu u čemu je stvar. Tada mu se lice ozarilo od radosti. Skočio je, ali je odmah sjeo, jer Indijanac ne smije da pokazuje tako otvoreno radost ni bol. Po njegovom ozarenom licu primijetio sam da je ipak naslutio tko sam, iako me još nikada nije bio vidio.— Ja sam Apač — odgovorio je. — Htio sam najprije da odem do Nugget Tsila.Dok je to govorio, gledao je preda se. Naprosto sam osjećao s kakvom je napetošću čekao što ću mu na to odgovoriti.— I mi također — odgovorio sam hladnokrvno, kao da uopće nisam pomišljao na to da ga promatram i

da ga prozrem. Obrativši se Pappermannu, upitao sam:— Da vttm možda nije poznat Devils pulpit koji mora da se nalazi ovdje u blizini?- Da - odgovorio je, - ,Mladi Orag' također zna, jer mi je prije četiri godine govorio da je odande došao. Namjeravate li onamo?- Da.— Da vas vodim?- Ako hoćete?- Kakvog li pitan ja l Da li hoću! Samo pod jednim uvjetom, jednim jedinim.- Kojim?~ Jedva se i usuđujem da vam to kažem.~ Recite mi! Stari drugovi među sobom smiju da °udu iskreni!~ Čak i onda ako se zovu Pappermann? Makš Pappermann? Vražje nesretno ime! Izgovorite ga već99jednom engleski! Tada mnogo gore zvuči! Cio svijet mu se smije!— Govorite već jednom slobodno, bez obzira kako se zovete!— Well! Pokušat ću! Dakle, odvest ću vas do Devils pulpita ako mi dozvolite da i dalje s vama jašem'Tada je Srdašce brzo upalo u riječ:— Dozvolit će — dozvolit će!— Oho, ono! - dobacio sam strogim glasom pro-tivljenja.— Oho, ono! - smijala se ona. — Nemojte se dati zastrašiti, Mr. Pappermanne! On vas voli, a i ja. Ima tri konja i tri mazge, znači više no što nam je potrebno. Ako ne pristane da vas sa sobom povede, morat

će sam odjahati, jer ću ja ostati ovdje i neću se udaljiti od vas; pri tome i ostajem!Tada se ovlažiše oči te stare dobričine. Pružio joj J je svoju ruku i rekao:— Budite blagosloveni, Mrs. Burton! Koliko U 'j sam vam zahvalan' Morat će me povesti zbog toga ' što se osjećam obaveznim da zbog vas pođem i u ' vatru i u vodu!— Ali. što će biti s vašim hotelom? — upitao sam.— On me se više ne tiče! Niti imam išta ispod njega, a ni na njemu. Potpuno sam izgorio, sasvim izgorio. Siromašniji sam i od crkvenog miša. A tako sam star, tako star! Da, samo da se drukčije zovem! Ne Pappermann! To je upravo i razlog, jedini razlog što me stalno drži nesreća i bijeda! Povedite me sa sobom, molim vas, povedite me sa sobom! Još nisam postao sasvim nekoriston, a moja oosljednja snaga i ono malo još što mi je od života ostalo treba da pripada vama, Mr. Shatterhande...Ta njegova želja koja mu je izvirala iz srca bila ga je svega obuzela. Odviše se zanio. Prestrašeno je zastao. Tada je licem mladog Indijanca prešao topao, dragi i dirljiv smiješak te je rekao:— Nemojte se prestrašiti! Nije to nikakva izdaja. Znao sam. Ja ionako ne bih prešutio da sam pre-^100poznao brata našeg velikog Winnetoua i najboljeg pri-jatelja moga naroda. Bio sam obavezan da vam to kažem.Tada je Srdašce podiglo visoko ruke i udarilo dlanom o dlan. Uzviknula je:— Pa ipak će biti onako kako želim! Mogu 11 obadvojica s nama, obadvojica?

— Da — odgovorio sam. — .Mladi Orao' će jahati na trećem bijelcu. Naš će Pappermann dobiti tri mazge sa šatorom. On će biti naš majordomus. Vodit će nadzor nad kućanstvom, a naravno i nad ženom!Kako je samo bio sretan taj stari Zapadnjak! Izrazima beskrajne zahvalnosti nije bilo kraja. Indijanac je bio sasvim tih, ali se sreća duboko urezala u njegovu dušu.Poslije jela najprije smo se pobrinuli da se šator ponovo skine, zamota i da se sa svim potrebnim predmetima sa praznog prostora dopremi u .kuću. Ovdje je bio na sigurnijem mjestu. Dok se to dešavalo, Pappermann je rukom pokazao prema spomenutom mjestu.— Pogledajte tamo! Šta odande trči?— Mazga. četvrta mazga! — odgovorila je moja žena.— Da! Uniakla je onim mangupima! Uzjogunila se! Otkinula se! Htjela je da se vrati svojim drugovima! Dovest ću je ovamo, odmah — odmah!S njome smo dobili još jednu mazgu za nošenje prtljaga, tako da su sve životinje ukradene Oldu Surehandu bile ponovo na broju.Kasnije sam još jednom pošao u grad da za .Mladog Orla' kupim pušku i revolver. Nož je imao uza se. Tada sam dobrom Pappermannu izdiktirao pismo koje nisam htio da sam pišem. Bilo je upućeno Harimanu F. Entersu i glasilo je:»Održao sam svoju riječ i došao ovamo. Upoznao sam vaše prijatelje Cornera i Howea. Zbog toga sam mnogo ranije otišao no što sam mislio. Ostajem pri svome obećanju. Budete li pošteni — ali samo u tom slučaju — pojavit ću se ponovo pred vama i odvesti vas,do onoga mjesta koje želite vidjeti.Burton.«

101Pappermannu je bilo teško da napiše ovo pismo. Preznojavao se kao drvosječa. Trebalo je gotovo tri sata dok nije završio, jer ie zbog grešaka, masnih i svakakvih mrlja koje je napravio, morao iznova pisati, dok na kraju nije bijesno uzviknuo:— Kakve li muke! Kakve li tegobe! Sada i nikada više! Radije umrijeti i propasti nego bijeli papir išarati crnilom tako da ga čovjek može pročitati! Zaista sam spreman da sve učinim za vas i vašu ženu, no za takvo mučenje nisam; nemojte mi zamjeriti!Sasvim je razumjivi zbog čega se nisam, u ovakvim okolnostima, i dalje zadržao u Trinidadu da dočekam dolazak braće Bnters. Imali smo prečeg i važnijeg posla. Kao što smo pred svakim tajili moje ime, isto tako nismo nikome govorili kuda ćemo dalje. Čak ni gostioničar to nije doznao.Gonioci konjokradica su se uvečer vratili kući. Nisu bili uhvatili ni jednog jedinog. A onaj kojega smo pustili na slobodu, nije se odmah pokazao lopovom, jer nismo čuli da je ikome nestao konj. Već slijedećeg jutra smo napustili grad kako bismo, držeći se zapadnog pravca, najprije stigli do takozvanog Park-platoa. U Trinidadu nismo proveli cijel; dan. Koliko god je kratak bio taj' boravak, toliko su značajnije bile njegove posljedice po nas. Među manje značajne posljedice možemo ubrojiti i to što smo sada umjesto udvoje jahati učetvoro i što smo, zahvaljujući šatoru i njegovoj opremi, mogli putovanje učiniti ugodnijim no što smo se prije nadali. Životinje su bile raspoređene onako kako sam to već bio naveo. Moja žena, ja i ,Mladi Orao' imali smo bijelce, dok je Pappermann jahao na najboljoj mazgi, a ostale tri upotrijebili smo za nošenje šatora i Indijančeva kožnog paketa. Kakve su se stvari ili kakav se predmet nalazio u

paketu, nismo znali. Nismo se niti raspitivali. Sudeći po težini, mora da je neko gvožđe, samo ne obično, već ve-oma dragocjeno željezo. To se dalo zaključiti i po pažnji kojom ga je vlasnik skidao i tovario.Ovdje je potrebno napomenuti kako sam se koristio prvom zgodom da izmijenim sjećanja sa starim Zapadnjakom. Prije mnogo godina posljednji sam put bio na Zapadu i nije nikakvo čudo što nisam imao jasne predstave o sudbinama mojih nekadašnjih dru-102gova. Istina je da sam se još s nekoliko njih dopisivao, no sadržaj pisama ljudi koji nisu naviknuti na pisanje dobro je poznat: to su većinom općenite, prazne opaske i malo, ili nimalo pojedinosti.O sudbini nekoliko glavnih osoba bio sam svakako obaviješten.Old Firehand je, na primjer, već odavno preminuo, i to u Saint Louisu, gdje se, pošto je iskoristio nalazište rudače kraj Srebrnog jezera, povukao. To mi je bilo poznato. O sudbini Harrvja, njegova sina iz prvog braka sa Ribannom, kćeri Assiniboinsa, na žalost, nisam ništa uspio pobliže doznati. Mladić je odviše rano naučio da živi samostalno, jer nije volio da se skriva pod očevo okrilje. Bio je i odviše nemirnog duha a da duže zadrži bilo koje zanimanje. Vodio je nemiran lovački život. Njegova želja za osvetom zbog surovog ubojstva njegove majke i malene sestrice — o čemu sam pisao u Winnetouu II — nije se ni u kom slučaju ohladila. Bio je i ostao najogorčeniji neprijatelj Sioux Ogellallaha. Njegova nepogrešiva puška je medu njihovim redovima sijala smrt i unište- • nje. Mračna slutnja, koja se svakako zasnivala na bogatim iskustvima, govorila mi je da mu život neće mirno završiti. Tetka Droll je već

nekoliko mjeseci nakon pustolovina — koje su opisane u knjizi ,Princ nafte' ~ pala od metka ubice. Njegova pronicavost odvela ga je na pravi trag. Sudbina Zapadnjaka!A gdje li su ostali junaci Zapada, sva ta velika četa slavnih Zapadnjaka? Većini se svaki trag zameo. Možda negdje u savani ili u stjenovitim brdima pokriva njihova tijeJa u žurbi nabačeni humak. Ili im se kosti bijele u užarenom pijesku Llana Estacada, ili u svježoj provaliji bilo kojeg od mnogih čovjeku nepristupačnih gudura Grand Cafiona — sudbina Zapadnjaka!Brodić života je samo malom broju uplovio u tihu luku. Doznao sam, na primjer, da debeli Jemmy kraj Ontario jezera provodi mirnu starost.Za ovo što želim ispričati, na žalost, imam na ras-polaganju samo jednu knjigu, iako bih ovim doga-. đajirna mogao da ispunim četiri ili možda čak i r>e* knjiga a da ne zamorim svoje čitaoce. Zbog toga moram da budem Jto kraći i da ispustim- štošta preko

103čega samo nerado prelazim. To se prije svega odnosi na podroban opis puta kojim smo krenuli. Moram da se ograničim i da kažem kako je vodio gore prema Raton planini iza koje se spuštala divna dolina Pur-gatorio, za razliku od gigantskih masa .španjolskog Pika'Bio je tu veliki, divni planinski pejzaž kojemu smo u susret jahali. Svakim satom sve smo mu se više približavali dok nismo stigli do njega. Odsada smo se stalno kretali usred prirodnih ljepota kojima nije bilo nikada kraja Bivali su sve brojniji i veći. Moja žena -

koja je sada bila prvi put sa mnom i koja se uvijek smijala kada sam joj iznosio svoje mišljenje da se ljepote Švicarske nikako ne mogu uporediti sa prirodnim čudesim- Sjedinjenih Država — morala je sada da odbaci ovu sumnju. Postala je tiha, sasvim tiha. A kada je takva, onda je ne uznemiravam, jer znam da u nje ta nijemost predstavlja tiho obožavanje.Bilo je trećee dana oko podneva kada smo se zaustavili kraj bistre vode tekućice. Ovdje sam poveo 3 njome razgovor b razlikama između prirodnih ljepota ravnica i brda, .Mladi Orao' ie po svom običaju skromno pratio naš razgovor. Pappermann je povremeno dobacivao po koju -'iječ, jer je o mnogo čemu slušao i veoma mnogo razmišljao. Unatoč tome što ga je život obmanuo, ipak je pokazivao izvjesnu nadarenost. Sada je rekao:— Ova razlika će sutra biti još očitija. Stići ćsmo do ,Jezera ravnice' koje leži među vrlo visokim pla-ninama.— Da li ga poznaješ? — upitao sam.— Ne znam — odgovorio je. — To je Kanubi--jezero.— Slušao sam o njemu. Prava njegova slika, ili bolje rečeno njegova prašiika, leži u državi Massachus-setts. Iz Lawrencea sam jednom tamo pošao. U pro-šlosti pojedinih indijanskih plemena, a naročito Ssneka, ovo Kanubi-jezero je odigralo veoma važnu ulogu, Blještava površina suncem obajsane vode, njegovi lijepi daleko istureni, sočnom travom iskićeni otcci i obale, bili su veoma prikladni za miroljubiv život104plemena. Jedva sam uspio da otrgnem pogled od tog jezera. Znam da je ovdje go^-e nekakvo planinsko jezero

nazvano istim imenom. Zanima me da li ga je zavrijedilo.— Vjerovatao ga zaslužuje — reče Pappermann. Pri tome je duboko uzdahnuo.— Jeste li često odlazili gore? — upatio sam ga.— Vrlo često.' — Vrlo često!I ponovo je duboko uzdahnuo. Da nije možda ono jezero za njega mjesto žalosnih uspomena? Šutio sam da ga ne povrijedim. Dugo je, dugo gledao preda se, a onda je i sam otpočeo:— Kod tog me je jezera pogodio u lice podli hitac, unakazio me za cijeli život i zagorčio mi ga.— Tko je pucao? — upitao sam.— Neki Tom Muddy. Da niste možda nekada nešto čuli o toj bitangi!— Nisam.— Zapravo, on se tako nije zvao. Pravo mu ime nisam doznao.— Jeste li ga još koji put sreli?— Nikada više, nikada, na žalost, na žalost! Iako sam čitav ljudski vijek tragao za njim, kao prosjak za ušteđevinom koju je izgubio. Ja o tome nerado govorim. Ali, ako mj i danas bude pri duši, kao što to biva uvijek kad ugledam jezero, možda ću varn večeras sve ispričati. Za sada ću vam reći samo toliko: da je ono o Senekama tačno!- Sta to?— Da su bili naseljeni dolje u Massachussettsu, kraj Kanubi-jezera. Znate li njihovo pravo ime? Kako su se zapravo zvali?— Da. Senontowana.— Tačno je. Ime Seneka su im bijelci silom naturili. Jedan od najvećih njihovih poglavica zvao se Sa -

go-ye-wat-ha. Sahranjen je u Buffalu. Ondje su mu podigli veliki spomenik.— Iako je prije svoje smrti bio izrazio želju da ga sahrane međa njegovom crvenom braćom, a ne među bijelcima! — umiješala se moja žena.~ Znači da znate za njega? Čuli ste o njemu? — . upitao ju je.105— Bili smo na njegovu grobu — odgovorila je.— Budite blagoslovljeni! Smatram da niste onaj grob posjetili iz radoznalosti, već vas je važe srce gonilo da to uradite. Ja sam, međutim, baš narodima Seneka naročito naklonjen.— Iz kojeg razloga?— Jer — je — jer — hm! Ispričat ću vam večeras, ne sada. Moram jednom sebi dati oduška, jer ponovo čujem zvuk l drhtaje one stare pjesme koja će prestati tek onda kada nam jezero bude iza leđa. Dozvolite mi da za sada o tome šutim!Poslije podne smo se stalno penjali uz brdo sve do vrha s kojega smo ugledali u podnožju prostranu visoravan koja se protezala prema zapadu. Sunce je ' bilo na zalasku. Pod njegovim sjajem aasvjetlucalo je nešto usred ravnice, slično velikom sjajnom dijamantu koji okružuje široki vijenac zelenih smaragda čiji su se obrisi iskrili i žarili.— To je Kanubi'jezero — reče Pappermann. — Koliko god nam se čini blizu, ipak je daleko. Treba tri sata dok do njega stignemo. Zbog toga ćemo se ovdje ulogoriti, i to, ako vam je pravo, na istom mjestu na kojem sam spavao kada sam prvi put bio zašao u ovaj kraj.Odveo nas je do mjesta koje je sa tri strane bilo sasvim zatvoreno, a sa četvrte samo do pola i pružalo veoma

dobru zaštitu od vjetra koji je ovdje noću veoma hladan. Bolje mjesto za logorovanje nismo mogli poželjeti. Šator je bio brzo podignut i vatra Upaljena. Šator je bio samo za moju ženu. Mi muškarci smo radije spavali pod vedrim nebom. Bilo j« sada upravo divno indijansko ljeto kada se, čak i na ovoj visini, može noću izdržati izvan šatora.Dok smo jeli, nadošlo je i veče. Mjesec je izronio, prva mjesečeva četvrt. Zrak je bio potpuno čist i bistar, magle nije bilo. Mjesečina tako jasna da s« vidjelo gotovo kao i po danu, samo što su obrisi bili neodređeniji i što su se slivali, Blistavi se dijamant bio pretvorio u srebrnastobijeli biser. Pappermann j« počeo da priča iako ga na to nismo naveli.— Tačno kao i sada — rekao je — ležalo je jezero i onda pred mojim očima. Nešto me je vuklo k njemu.100Veoma sam se rano probudio i uzjahao konja da krenem, a da se zapravo nisam niti ispavao. Bilo je svježe rano jutro. Zbog toga sam veoma brzo jahao i upravo pri izlasku sunca stigao do jezera. U travi sam ugledao tragove ljudi, Indijanaca. Bio sam na oprezu, sakrio svoga konja i pažljivo išao za tragovima. Vodili su kroz grmlje do vode. Stigavši onamo, ugledao sam kolibe ili bolje rečeno kućice samo ne primitivne wigwame ili šatore već prave kuće sa gredama, dašča-nim podovima i pregradnim zidovima, krovovima od šindre. Bile su tačno onako sagrađene kao što su nekada bile građene po indijanskim gradovima i selima, prije dolaska bijelaca. Kraj obale je ležalo nekoliko čamaca. Ribarske su mreže bile obješene da se suše. Svuda je vladala vanredna čistoća. Nigdje nečistoće, oružja, krvavog ostatka divljači, što bi ukazivalo na lov i smrt.

Svuda duboka tišina. Sve je mirovalo. Vrata su bila zatvorena. Svi su još spavali. I to sasvim bebzri-žno, jer nisam vidio ni jednoga čuvara. Izgleda da im je taj dan bio dan odmora.Prišuljao sam se bliže, zaokrenuo oko nekog grmlja i ugledao — ugledao najljepšu djevojku, tako mi boga, najljepšu djevojku koju su moje oči ikada u životu ugledale! Molim vas, vjerujte mi! Sjedila je na visokom kamenitom trupcu kraj obale i gledala prema istoku, gdje je upravo sunce izlazilo. Haljina joj je bila od mekane, bijelo stavljene kože životinje, ukrašena crvenim resama, a njezina dugačka, tamna kosa, ukrašena cvijećem i kolibrima, padala joj je niz leđa. Kada su se u prvim zracima sunca počeli kolibrići svjetlucati, ustala je sa svoga sjedala, raširila ruke te rekla glasom predanim i punim divljenja: ~ O Manitouu, o Manitouu!Više od toga nije rekla. Mogu vam reći da u svom životu još nisam nikada čuo dobronamjernijih i iskre^ nijih riječi. Stajala je ovako dugo, dugo i gledala u sunce. Ja nisam ostao na svom mjestu. Ona me je privlačila poput magneta kojemu se čovjek ne može oduprijeti. Zakorakiuo sam prema njoj, i to polako, neodlučno, tiho. skoro bi se reklo bojažljivo. Tada me je ugledala, Nije se uopće prestrašila. Nije se ni pokrenula, već je ostala kao ukočena. Gledala je samo107u mene, i to krupnim, širom otvorenim očima u ko-jima se zrcalilo iščekivanje! U njezinim očima ogledalo se isto ono sunce koje je na istoku izronilo. Rijetka ljepota naprosto me začarala. Zaboravio sam da pozdravim. Kako sam mudro i duhovito postupio, to mi je tek danas jasno! Jedino sam bio svjestan toga da je očekivala da je oslovim. To sam onda i uradio. Samo

umjesto da budem uljudan i da je pozdravim, počinio sam najveću glupost upitavši je: ,Kako se zoveš?' Odgovorila je: ,Zovem se Aschta!' U prvi mah mi se učinilo kao ime od milja. Kasnije sam, međutim, saznao da je Aschta stvarno indijanska riječ, a znači .dobrota'. Dakle, zvala se ,Dobrota', što je stvarno l bila. tlvijek je bila samo tiha, dobrodušna, čista i blagonaklona. Na njezinoj haljini nikada nije bilo mrlja, a preko usana nije nikada prešla preglasna riječ. Mogu vam reći da sam u ono vrijeme veoma često boravio kraj Kanubi-jezera i da sam mjesecima tumarao u njegovoj blizini.,Provodio sam sate i dane kraj nje, ali nijednom nisam vidio ili čuo a da bi učinila nešto što nije bilo lijepo ili dobro. Zbog toga nisam bio jedini 'kojemu se izvanredno sviđala. Tko god je stigao ovamo, nije više htio otići, i to jedino zbog nje. Tako je bilo i sa Tomom Mudđyjem i — Sio<ux Ogellallahom.Zastao je usred govora. Moja je žena to iskoristila da ga upozori na nešto što mu je izmaklo:— Ali, Mr. Pappermanne, vi nam još uopće niste rekli čije su bile one kućice kraj jezera i tko je bio njezin otac!— Zar nisam? Hm! Da, sasvim tačno. Ona je uvijek u mome sjećanju i zbog toga sve ostalo za-boravljam. Tako je i onda bilo Njezin je otac bio slavni vrač Soneka, a ne jedan od onih nađriliječnika i lakrdijaša koji i dan-danas zahtijevaju da ih čovjek tako naziva. Zbog njegova velikog utjecaja među Crvenokošcima progonili su ga bijelci, pa je sa još nekolicinom, također plemenitih Indijanaca, napustio svoju domovinu da nađe spasa na .Divljem zapadu'. Stigao je u ovaj kraj. Ugledao je jezero. Očarala ga je sličnost s jezerom u domovini. Ostao je ovdje sa svojim pratiocima. Sagradili su kuće po starom na-

108činu njihovog plemena, a jezero prozvali onako kao što se zvalo i ono u domovini, naime, Kanubi-je-zero. Za ovo se novo naselje veoma brzo pročulo među bijelim i crvenim lovcima Zapada i često su ga posjećivali. Predstavljalo je oazu mira, na kojoj se Crvenokožac i bijelac, prijatelj i neprijatelj smio sastati a da ne podlegne ispadima mržnje. Prešlo je u običaj, pa čak i u zakon, da tu zamre svako neprijateljstvo i da zavlada samo ljubav i mir.Zato je nekoliko časaka, duboko uzdahnuo i sa-njalački rekao:— Bilo je to dobro, drago vrijeme! Vrijeme u mome životu kada sam stvarno bio čovjek i to dobar čovjek. Molim vas, vjerujte mi!Onda je nastavio svoju pripovijest:— Među bijelce koji su dolazili na Kanubi-je-zero spadao je i Tom Muddy, a među Crvenokošce mladi vrač Ogellallah-Siouxa. Ovaj je došao Aschtinom ocu da mu bude učenik i da kod njega uči tajne nauke crvene rase. Nitko nije znao gdje je zapravo stanovao. Tajio je to pred svakim kako ga ne bi nitko uzne-miravao u dubokoj usamljenosti koja mu je bila potrebna zbog učenja, a i zato da mu ne bi neprijatelj dosađivao. Čini mi se da je uz jedan od pritoka Purgatorija bio podigao kolibu koju je napuštao jedino onda kada je odlazio svome učitelju da primi nove upute. Bio je lijep mladić, spretan u rukovanju svakim oružjem, no ipak toliko miroljubiv kao da na svijetu nikada nije postojalo oružje. Nije onda čudno što je Aschta od svih koji su dolazili baš njega izabrala. Ja, međutim, nisam o tome ništa znao, već sam to doznao od Toma Muddvja.

Ovaj nije bio ni lijep ni ružan momak, ali nametljiv i surov. Nitko nije htio da zna za njega. Bio je bacio oko na Aschtu. Ona ga je izbjegavala na svakom koraku i. koliko god je to bilo moguće, nikako nije htjela da govori s njime. To ga je veoma ljutilo, jer je stvarno bio uvrtio u glavu da mu bude žena. Vjerujem da je nije samo volio već i mrzio, i to upravo zato što je svoju naklonost javno i otvoreno isticala. To je u njemu izazvalo bijes. Najradije je bio u društvu sa mnom. Zašto, to ni danas zapravo ne znam.109Vjerovatno zbog toga što sam od svih najmanje vri-jedio i što nisam imao srca da mu se uklanjam kao što su to ostali radili. Čuvao sam se, naravno, da se pred njim odam kako je i u mom s-rcu buknula divna, velika ljubav, čista od svakog grijeha za koju bih i svoj život položio, samo da toj lijepoj Indijanki to mogu i dokazati. Katkada sam, naravno, pomišljao da je za mene odviše uzvišena, ali sam se u izvjesnim trenucima, misleći o sebi, ipak osmjelio. Govorio sam sebi da ipak nisam tako loš momak a da se s drugima ne bih mogao usporediti i mjeriti. Bili su to trenuci kada sam odlučio da s njome iskreno i otvoreno govorim. U njezinoj blizini izgubio bih trenutno hrabrost i nisarn se mogao dosjetiti nijedne riječi od svega onoga što sam joj htio da kažem.Vratio sam se jednog lijepog dana nakon dužeg lova i doznao od Toma Muddvja da je Sioux-Ogellallah zaprosio Aschtu u oca i dobio dozvolu da je po noći otme...— Otme? — prekinula ga je moja žena. — Zar je bilo potrebno?— Ne samo potrebno već i pristojno. Pričali su mi da su sn ti običaji zasnovani na dubljim razlozima i da imaju svoje zrvičenje. Otac i majka odgojili su svoje

dijete, svoju kc^r, i proveli tisuće besanih noći s velikim brigama i žrtvama. Dođe onda neki stranac i odvede irn kćer. Zarobi im srce njihova djeteta, a ono ga rado sluša l ne pita je li to i zavrijedio. Indijanski vjeridbeni običaji moraju pokazati to duševno stanje. Kćerka je spremna da je otmu. Hoditelji, međutim, nastoje svim silama da to spriječe. Zatvore je na skriveno mjesto i pod strogom stražom. Vjerenik svim silama nastoji da nadmudri roditelje, pa ako mu to ne pomogne, tada pribjegava čak i sili. Tada nastaje veoma interesantna borba tko će koga nadmudritii cijelo pleme napeto iščekuje fazu borbe, ili čak u njoj učestvuje. Pomaže se jednoj ili drugoj strani. Pri tome dolaze na red i lukavštine, kao i djela lične smjelosti, kojima prosilac želi da pokaže šta od njega može da očekuje pleme kasnije u javnom životu, « ratu i miru.110Doznavši od Toma Muddvja tu novost, bilo mi je kao da me je pesnicom snažno udario u čelo. Najprije sam osjetio potpunu otupljenost. Tom Muddy je međutim bio bijesan. Zakleo se svim na ovome svijetu da Sioux neće oteti djevojku i da se već pobrinuo da mu te ne uspije. Kada sam ga upitao na koji on to način misli spriječiti, zahtijevao je da se zakunem da neću odati njegov plan, pa će mi onda reći. Zakleo sam se samo zato da ga spriječim u izvođenju. Tada mi je pokazao svoj pištolj. Do vrha je bio napunjen barutom. Ovaj je barut trebalo ispaliti Siouxu među , oči, unakaziti mu lice, zasjeniti vid i sasvim ga oslijepiti. ,Njoj onda sigurno neće pasti na um da rnu bude.squaw!' nadodao je prije no što se udaljio. Prijeodlaska još me je jednom podsjetio na moju zakletvu.Ako ga izdam, neće oslijepiti samo Siouxa nego i

mene.— To uopće niie čovjek, nego pravi vrag! — uzvik-nulo je Srdašce.— Ako nije vrag, a ono je bitanga, koji nije prezao ni od čega samo da dođe do cilja — odgovorio je Pappermann. — Naravno, smatrao sam za svoju du-žnost da ovaj zločin spriječim. Jasno, nisam smio ništa odati. Samo nekoliko mojih riječi bilo bi dovoljno da Sioux barem osjeti opasnost koja mu prijeti. Ali njega više nitko nije mogao vidjeti, a ni razgovarati s njime. Od onoga časa kada je dobio dozvolu da otme Aschtu, morao je svoj pothvat izvesti s najvećom tajanstvenošću i prišuljati se s takvim oprezom kao da rnu je sam život u pitanju. Sasvim je razumljivo zašto nije mogao dolaziti po danu. Čitave sam noći nastojao da ga bilo gdje pronađem. To je bilo skopčano s opasnošću jer sam znao da i Tom Muddy nastoji da mu se prišulja. Moj je zadatak zapravo bio dvostruk: da jednoga od njih izbjegavam, a drugoga pronađem. Mogu vam reći* da mi nije bilo lako da oprezno postupam. Za to je potrebna vježba. Ovako je potrajalo čitavu nedjelju dana a da mi trud nije urodio plodom. Onda je nastupila vlažna noć, bez mjeseca i zvijezda, za koje, doduše, nije padala gusta kiša, već samo sipila. I unatoč tome nisam ostao u svom toplom logoru, već se šunjao unaokolo, jer sam imao111osjećaj da mi netko govori da će se upravo za ove veoma neugodne noći nešto dogoditi što ne smijem propustiti. Tiho sam puzao duž stražnje strane kuće sve do ugla. Ondje sam namjeravao ostati i prisluškivati. Stigavši do ugla, povukao sam se malo naprijed i — nebesa! Ondje je već netko ležao! Prijeko, na drugoj strani! Umalo se nismo sudarili, on me je vidio. Kako ga

nisam mogao prepoznati, tako nije ni on mene. Tko je bio? Sioux ili Tom Muddy? Već sam bio otvorio usta da nešto tiho progovorim, kada onaj prijeko podiže ruku. Držao je nešto u njoj. Uspio sam u brzini da lice okrenem u stranu, a pucanj je odjeknuo. Dobio sam čitav pogodak. Ni jedno zrnce nije promašilo. Samo srećom ne u oči, već u lijevu stranu lica koju sam brzim pokretom bio izložio toj bitangi. Htio sam doviknuti — ,nemoj pucati, ne pucaj!' ali .nisam stigao ni da izustim riječ jer sam izgubio svijest. Bio je to doduše bijedan, bezvrijedan hitac iz pištolja, i to bez olova i metka, ali ispaljen iz takve blizine da me je odbacio te sam se izvrnuo kao vreća. Ležao sam ovako u nesvijesti sve dok me nisu pronašli i odnijeli u kuću da me ponovo osvijeste.Čuli su hitac i pojurili napolje da ispitaju zbog čega je ispaljen. Došao je vrač; došla mu je žena, Aschta, njegova kćerka je došla, a i drugi su došli. Dok su svi bili zauzeti oko mene, stigao je još netko: Sioux-Ogella.llah. Bio se prišuljao kao dašak vjetra i dovoljno pametan da iskoristi tu situaciju. Kada su me dopremili u kuću i smjestili na ležište, odjeknuo je napolju jasan, pobjednički poklik Ogellallaha. Svi su oslušnuli. Nestala je kćerka. Wnali su na čemu su: otmica je uspjela. Sioux je morao sada da se samo udalji s Aschtom pa da bude njegova. Ali on to nije uradio; on ju je poveo, a ona mu se pokorila umak-nuvši iz očiju roditelja. To je bilo dovoljno. Ponovo ju je uveo u kuću i roditelji ga dočekaše kao sina. I tako je Tom Muđdvjcv hitac samo pospješio i ubrzao upravo ono što je htio spriječiti. No, ja sam dugo buncao i od bolova naprosto pištao kao pas koga živa paraju. Čim sam opet mogao ustati, odmah sam se otrijeznio i ništa nisam odao. Nitko, osim mene i Toma Muđđvja, nije znao za krivca i za stvarni uzrok

hica. A ta bitanga je iste noći nestala, nestala bez traga, iako sam112žarko želio da ga ponovo sretnem. Kada sam nakon više godina ponovo svratio do Kanubi-jezera, naišao sam na prazne kuće. Bile su napuštene. Banda bijelih razbojnika bila je napala Seneke i ubila sve do posljednjeg čovjeka. Od svih je jedino Aschta ostala u životu i to zbog toga što je bila napustila jezero i pošla sa Sioux-Ogellallahom njegovu plemenu.— Da li ste je ikada ponovo susreli? — upatala je moja žena.— Ne, nikada! Ja sam oduvijek smatrao Ogellal-lahe za neprijatelje bijelaca i čuvao se da ne dođem u dodir s njima. Jasno, ja sam se nekoliko puta raspitivao za nju. Doznao sam da je vračeva Seneka — squaw veoma sretna. Gore, kraj Niobrare, osnovao je za sebe i svoje učenike rezervat i cijeli život posvetio starim totemima i vampumima, koje je skupljao, kao i knjigama koje su mu na njegovo traženje slali bijelci. Među bijelcima uživa glas veoma cijenjenog i veoma slavnog čovjeka.Kad je posljednju riječ izrekao, brzo sam upitao Pappermanna:— Vi sigurno znate ime tog .Indijanca?— Da — kimnuo je.— Da li se zove Wakon?— Da, VVakO'rt.— Ima li kakav dodatak uz to ime?— Samo Wakon! — ponovio je.— Tada mi je poznat, iako ga još nikada nisam vidio. On je čitav svoj život i svu svoju snagu posvetio proučavanju historije crvene rase i o tome" pisao knjige, koje još, na žalost, nisu objavljene, jer će ih tek

tada izdati kada i posljednja knjiga bude gotova. S pravom se svi neobično zanimaju za to njegovo živo'tno djelo.— Koliko mu je sada godina? — upitalo je Srdašce.— To je sporedno — odgovorio sam. — Veliki Ijudj obično ne umiru dok nisu barem u duši svojoj postigli ono što su htjeli i morali postići. Izuzetak su takozvani ratni heroji. Jeste li umorni?Ovo sam pitanje upravio Pappermannu, koji se Počeo umotavati u svoje ćebe kao da će leći.113— Umoran zapravo nisam — odgovorio je — osje-ćam se tako kao da me je Tom Muddy i drugi put po-godio metkom. Spopalo me sjećanje! Ja sam veoma volio :tu Indijanku! Poslije svega toga više nikada nisam pogledao žensku osobu i zaželio da mi bude žena. Osamio sam se, i kada mi kucne posljednji čas, sigurno ću osamljen i umrijeti. — Pokušat ću da spavam. Laku noć.Poželjeli smo mu i rnj ,laku noć', ali se ta želja nije ostvarila. Prevrtao se sigurno dva sata s jedne strane na drugu. Onda se opet izmotao iz svoga će-beta, i ustao da bi u pješačenju potražio mira. U ponoć još nije stigao naitrag. Tada sam zaspao. Možda nakon dva '^ata ponovo sam se probudio. Tada je sjedio na svome mjestu. Bio se vratio, ali nije legao, Sada sam i ja sjeo. Tek što sam to učinio, .Mladi Orao' se također uspravio. Tada se iz šatora začuo glas moje žene:— I ja ne spavam! — Dozvoljavate li da nešto predložim?— Sto to? — upitao sam.Rastvorila je još više otvor na šatoru kraj kojega je stajala, izašla napolje i odgovorila:

— Otići ćemo odavde! Idemo dalje! Dolje prema jezeru! Ionako više nećemo zaspati! To su'posljedice prošlik događaja!Pappcrmann je tada skočio na noge i spremno prihvatio:— Well! Otići ćemo! Idemo dalje! Stići ćemo tačno kada sunce bude izlazilo, kao nekada! Jeste li zado-voljni?Složio sam se s njime, a .Mladi Orao' također. Spremili smo šator. Tada smo pojahali širokim, ugodnim obronkom prema visoravni na kojoj je bilo jezero. Svilao je novi dan u sivoj izmaglici. Toliko se već vidjelo da su se naši konji mogli snaći i krenuti. Zatim je bivalo sve svjetlije i svjetlije.Zar je Pappermannovo pričanje bilo uzrok našem nespavanju? Ili nam je bilo suđeno da mnogo ranije krenemo nego što smo namjeravali? Čudnovato!Tiho smo jahali jedan kraj drugoga. Stigli smo do ravnice po kojoj smo mogli brže napredovati. Pribii-114zavalo se jutro. Nastajao je dan. I upravo kada je sunce izlazilo, stigli smo do vanjskog ruba jezera obraslog zelenim i lisnatim drvećem. Uzana krčevina, neka vrst livadice, vodila je u šumu. Sve se je više sužavala i na kraju se pretvorila u put širok nekih pet metara.— To je isti onaj put kojim sam nekada, došao — rekao je Pappermann. - Samo što je sada šuma i viša i gušća. Ovdje sam pronašao tragove. I samo još komad puta pa ćemo ugledati jezero.Ovoga puta je jahao na čelu. Tada se okrenuo prema nama, pokazao rukom naprijed i rekao:— To su zadnji grmovi. I sada dolazi jezero i visoka stijena na kojoj je nekada sjedila Aschta - o nebesa!

Zaobišao je spomenute grmove, ali nije produžio dalje, već zastao, uskliknuo od iznenađenja, čuđenja i zurio u jednu tačku, koju nam je grmlje skrivalo od pogleda. Brzo smo onamo odjahali. Naravno, primijetili smo da je imao razloga da se čudi. Da, naše je čuđenje bilo isto tako veliko kao i njegovo.Stigli smo do jezera. Nalazili smo se na njsgovom istočnom rubu. Da, zavrijedilo je da se usporedi s istoimenim Kanubi-jezerom u Massachussettsu. Ali sada nismo imali vremena da uživamo u njegovoj ljepoti. Desno od nas ležali su ostaci nekadašnjih kuća •c:';-neka koje su se kupale u ranim sunčanim zracima. Pred nama se pružala od tihog jutarnjeg povjetarca uzburkana, providna, sivkastoplava površina jezera čija je bogato razvedena obala ličila kulisama koje se uvlače jedna u drugu, obrasla sočnim zelenilom, čiji su listovi izgledali kao da ih je netko zamoeio u tekući metal. A lijevo od nas, gdje su grmovi dosezali gotovo do same obale, dizala se visoka, bijela, glatko isprana stijena, a na n}oj stajaše - mlada Indijanka, tačno onakva kako ju je Pappcrmann sinoć bio opisao: odjevena u mekanu, bijelu kožu životinje, ukrašenu crvenim resama, a njezina dugačka, tamna kosa, ukrašena cvijećem i kolibrima, padala joj je niz leđa. Kollbri su se svjetlucali pod sunčevim zrakama i prelijevali u šarenim bojama dragog kamenja. Međutim, djevojka nije, kao nekada, gledala prema115suncu, već joj Je lice bilo okrenulo prema onom mjestu odakle smo se mi pojavili. Ta je djevojka imala prekrasno .lice i tijelo. Nije se pomakla. Nije rekla ni jednu riječ. Gledala nas je svojim velikim, tamnim očima smireno i radoznalo.

Čudno! Pappermann je polako sjahao sa svoje mazge, pošao isto tako polako, skoro mehanički, prema njoj, kao da ga je obuzela neka duboka iskonska bojazan i upita je:— Kako se zoveš?— Zovem se Aschta — odgovorila je, tačno onako kako mu je i nekada bilo odgovoreno.— A koliko ti je godina?— Osamnaest.Prešao je rukom preko lica i rekao kao u srnu:— Ne! To ne može biti! To je neka druga, iako njoj slična, neobično slična!— Govoriš li o mojoj majci? — upitala je sada. — Govori se da sam joj neobično slična.— Imaš li majku? - Da. •— Kako se zove?— Aschta, kao i ja.— A tvoj otac?— Zove se Wakon. Mi živimo daleko na sjeveru* kraj rijeke Niobrara.Sklopio je ruke i uzviknuo:— To je njezina kći!Izvila se malo naprijed, kao da želi skočiti sa stijene, i upitala:— Ti poznaješ moga oca i moju majku? Jedna strana tvoga lica je opaljena od praha! Da nije možda tvoje ime Pappermann?— Da, tako se zovem.— Bio si kraj Kanvbi-jezera u isto ono vrijeme kada su se otac i majka upoznali?— Da, u isto ono vrijeme.Sada je sišla sa sitijene i zamolila ga:— Pruži mi svoje ruke!

On je to uradio. Uhvatila ih je, poljubila ih ja jedanput, dvaput, privukla njegovu glavu, poljubila ga jedanput, dvaput u tamno lice i rekla:116- Ti- si spasio moga oca! Ti si se žrtvovao za njega! Zašto nisi došao k nama? Otac i -majka uvijek su se raspitivali za te, ali nikada nisu doznali gdje boraviš.Stari Zapadnjak je drhtao od uzbuđenja i ganu-tosti. Plakao je.— Kako tvoj otac znade da onaj hitac nije bio namijenjen meni, već njemu? — upitao je. — ;Ja to nisam nikada odao!— O, ipak jesi! Samo nesvjesno. Ispričao si to u bunilu. Otac je onog čovjeka kasnije dva puta vidio, samo nije uspio da ga uhvati. Njegovo pravo ime nije bilo Muddy, već Santer. Kada je sinoć vaša vatra na brdu žasvijetlila kao neka malena, iskričava zvijezda, rekla mi je majka: ,Isto ovako je svijetlila nekada logorska vatra našeg bijelog spasioca one večeri prije no što sam ga prvi put ugledala'.— Tvoja je majka ovdje? — raspitivao se nestrpljivo.— Bila je, ali više nije tu — odgovorila je. — Bile su ovdje mnoge žene i kćeri koje su u prvorn svitanju odjahale. Ostala sam sama iza njih — kao straža, kao izviđač.— Kao izvođač? — upitao je smješkajući se. — A da smo neprijatelji?— Ne bis/te me ugledali.— Željela si doznati tko smo?— Da, jer smo ugledali vašu vatru.— A po čemu si zaključila da nismo opasni?— Po tome što se među vama nalazi jedna squaw.

— O! Sasvim pravilno, sasvim pravilno! A sada ćeš sigurno morati odavde brzo otići?~ Da, da ostale sustignem. Samo što ovo mjesto neću nikako napustiti a da od tebe ne doznam kuda i gdje te možemo vidjeti i s tobom se sastati.— Kamo jašete?~ To ne smijem kazati.,Mladi Orao' je sada sjahao sa svoga konja, prišao Joj je i rekao:— Smiješ kazati! — Gledaj ovamo! Ja sam tvoj brat.117Imao je na sebi ono novo kožnato odijelo koje mu je Pappermann sačuvao; staro je odbacio. U ovom novom je veoma dobro izgledao. Prstom je pokazao na desnu stranu svojih grudi, gdje je bila pričvršćena dvanaestokraka zvijezda od bisera. Istu takvu zvijezdu ugledao sam na istom mjestu i na njezinoj odjeći.— Ti si Winnatou? — upitala je, promatrajući ga sada pažljivije.- Da.— A ja sam Winnetah. Znači da oboje nosimo zvijezdu velikog Winnetoua, pa smo brat i sestra. Ja pripadam plemenu Sioux-Ogellallaha. A ti?— Apač iz plemena Mescalerosa.— Dakle, iz Winnetouova plemena. Molim te da mi kažeš svoje ime. Ili ga možda još nemaš?— Imam ga —" smješkao se. - Zovu me ,Mladi Orao'.Tada je napravila pokret pun iznenađenja.— Poznalo je da to ime nosi najomiljeniji učenik slavnog Tatellah-Sataha. Dobio ga je još u ranoj mladosti kada ga drugi još nemaju. Poznaješ li ga?- Da.

— On je bio prvi među svima komu je Tatellah--Satah dozvolio da nosi zvijezdu našeg Winnetoua. Znaš li gdje je on sada?— Da. On stojj pred tobom.- Ti, ti si taj? Ti lično? - upitala je, dok su joj se obrazi ozarili iskrenom radošću. — Govori se da si nestao?— Govorili su samo istinu — odgovorio je.— Da doneseš svetu glinu za lulu mira? . — Da. I još teže od toga.— Priča se da si pri tome postavio sebi teški, veoma teški zadatak?— I to je istina.— Jesi li u tome uspio?— Uspio sam. Naš veliki, dobri Manitou vodio me je i štitio. Otkako sam napustio Mount Winnetou, prošlo je više od četiri godine. Sada se vraćam, — Ide« li istim putem?118- Da.— Neću da te pitam kamo jašete, jer znam da ću te ponovo vidjela.- Želiš li to? ' .- Da. A ti?- I ja.— Pruži mi, molim te, svoju ruku!— Pružam ti obadvije!Pružila mu ih je i svojim velikim otvorenim očima gledala u njegovo muško, ozbiljno Uče. On je, međutim, gledao preko jezera kao u neki daleki kraj, Za kraitko vrijeme nastupila je šutnja. Tada je rekao: — Unuka najvećeg vrača Seneka, kći Wakona, istraživača i naučenjaka, i učenik nedostižnog Tatellah--Sataha, kod kojega je Zgažena duša crvene rase našla

svoje jedino i posljednje utočište: to si ti, i to sam ja. Manitou nam je omogućio da se ovdje sastanemo. Mj ćemo se samo prividno rastati. Na ovom mjestu na kojem ćemo se ponovo naći niknut će blagoslov, veliki blagoslov. Budi blagoslovljena, ti, draga, lijepa Winnetah!Poljubio ju je u obje ruke i upitao:— Kada ćeš napustiti ovo jezero?— Smjesta — odgovorila je. — Prije nego što odem moram te upitati kojim pravcem krećete.— Prema Devils pulpitu. Poznaješ li to mjesto?— Da. Dobro je što sam te upitala. Želim da te Upozorim!- Na što?— Na Kiktahan-Schonku, na starog ratnog pogla-, vicu S'ioux-Ogellallaha.— To je tvoj poglavica?— Psaw! — rekla je ponosno. — Aschta ne priznaje nikakvog poglavicu. Među plemenima Dakota došlo je do dubokog rascjepa. Mladi su ratnici za Win-netoua, a stari protiv. Pričuvaj se! Znam da će Kik-tahan-Schonka doći do Devils pulpita kako bi se ondje sastao sa poglavicama Utaha i s njima se posavjetovao. Čuvaj se kako im ne bi pao u ruke! Znaš li da s« Priča da će doći Old Shatterhand?~ Znam.~ A vjeruješ li u istinitost te vješti?119— .Vjerujem.— Znači, vidjet ćemo ga, ako moi uspije da izbjegne opasnostima koje na njega vrebaju.— Znaš li ti kakve su to opasnosti?— Ne. Jedino znam • da se svi nadaju kako će ga uhvatiti ako zaista dođe. Svi neprijatelji njegova brata

Winnetoua oduvijek su gajili žarku želju da ga vide kako umire na stupu mučenja. Govori se da je veoma ostario i osijedio. Kad nadođu godine, čovjek gubi tjelesnu snagu i duševnu energiju. Kako bi se samo svi veselili kad bi se sada ostvarilo ono što je starac. tako često osjetio u svojoj mladosti. Samo da znam kada će i otkuda doći. postavila bih uhode da ga upozore.— Za njega ne brini, Aschta! Ono što bi mu tvoje uhode rekle, već mu je i saopćeno.— Znači da je upozoren? , • • . - Da.— Hvala Manitouu! Sada mogu da odem. Čekaj! Samo još jedan časak! • . - ,Pošla je prema ruševini obližnje kuće, iza koje je stajao konj, što smo tek sada primijetili. Ondje je uzjahala, pojahala- prema nama i zaustavila se da ,Mladom Orlu' pruži ruku.— Zbogom! — rekla je. — Mi ćemo se ponovo vidjeti!Onda je upitala Pappermanna:— Znaš li ti, da ja neću napustiti ovo mjesto dok jie doznam gdje ćemo te susresti? Reci mi mjesto koje god želiš. Doći ćemo!Pappermann nije znao što da joj odgovori, zbog toga je odvratio:— Ja sam pošao sa .Mladim Orlom'; kamo, to sada -1 ne znam.— Da li ćeš ostati s njime?- Da.- Dokle?— Dokle mu se svidi.— Onda sam zadovoljna! Znam da 6u se sigurne s tobom ponovo susresti.

Nakon toga se obratila mojoj ženi i meni. I nama je pružila obje svoje ruke i rekla:120— Nije mi rečeno tko ste; zbog toga i ne smijem pitati. Ostajte mi zdravo!Tada je odjahala, prošla mimo ruševine i zaokre-nula u grmlje iza kojega je nestala. Pappermann i ,Mladi Orao' gledali-su za njom sve dok nije iščez-nula. Starac je kao u snu pošao polako za njom. Mladi Indijanac je još neko vrijeme stajao na istom mjestu. Tada se naglo okrenuo, kao da mu je teško da se otrgne dojma koji je ostavila njezina pojava. Nas dvoje smo također sjahali s konja, a ja sam onda pošao da ispitujem tragove onih koji su ovdje prije boravili. Srdašce se dotle prihvatilo pripremanja jutarnje kave. U početku putovanja, naravno nismo mislili na kavu i slične užitke. Kako smo, međutim, u Trinidadu, i to na sasvim neočekivan način došli do mazgi i do veoma dobrog šatora, bili smo se prije našeg odlaska opskrbili ondje priličnom količinom prijatnih i korisnih stvari, bez kojih civiliziran čovjek, čak i na ,Divljem zapadu', gotovo ne može biti. Samo se po sebi razumije da je u to spadala i kava.Po tragovima sam zaključio da je ovdje bilo oko četrdeset osoba, među njima samo dva muškarca, koii su im vjerovatno bili vodiči. To se prije nije moglo nikako zamisliti. Svi bi bili izgubljeni. Tu su sigurno bile Indijanke, naviknute na osebujnost divljine i na njene opasnosti, ako ne iz ličnog iskustva, a ono po pređanju.Vrativši se, Pappermann nam je javio da je Aschta odjahala ravno prema jugu kamo su vodili i svi ostali tragovi. Naš je cilj vodio u pravcu zapada. Kad je sjeo do nas, rekao je:

— 'Zar to nije čudo, pravo čudo? Tačno kao i nekada, tačno onako. A znaju čak i to da onaj hitac nije bio namijenjen meni! l tragali su za mnom! Ti dobri, dragi ljudi! Danas je najveći praznik moga života! Zaista sam sretan, neizmjerno sretan!Nato smo svi zašutjeli i zavladala je duboka tišina. Sto je sreća dublja i čistija, to su riječi manje potrebne! Susret sa mladom, lijepom Indijankom bio je i za mene značajan događaj od velike važnosti. U vezi s time morao sam stvarati zaključke o budućnosti. One dvije zvijezde od bisera izazvale su u meni osobit interes. Bile su znak raspoznavanja. ,Mladi Orao'121o njima nije ništa govorio, pa se ni ja nisam raspitivao. I onako sam znao na čemu sam. Ovdje se jednostavno radilo o velikoj razlici koja je postojala između .plemena' i ,klana' kod crvene rase.To je od veoma velikog značenja, iako još ni sami istraživači nisu tome posvetili onoliko pažnje koliko bi bezuvjetno trebalo. Koliko samo ima, naročito ta-kozvanih narodnih ili čak omladinskih pisaca koji su pisali .knjige o Indijancima', a da o pozitivnoj strani toga vanjskog i duševnog života američke' rase ništa ne znaju! Takvu knjigu hvale i preporučuju poslije i ostali koji još manje znaju! Mene su već mnogi, čak i veoma mnogi .indijanski pisci' posjetili, samo što među njima nije bilo ni jednoga, zaista ni jednog jedinog koji bi nešto znao o onome šio je u stvari trebalo proučiti, naime, prvobitne njihove odnose u klanu.Kao što se u razvoju čovječanstva općenito uočavaju dva suprotna stremljenja, tako se i u razvoju svake rase posebno primjećuje težnja ka rascjepu i. težnja ka ujedinjenju, ili drukčije rečeno, težnja ka rasparčanosti.

Rasparčavanje počinje od početka, obično od. ljudskog roda, prelazi na rasu, naciju, na narod, na grad, na selo i sve niže, a. prestaje tek kod zabačenog majura, čiji se _ vlasnik samo u izvjesnim prilikama prisjeća kako i on spada u ljudski rod. To je put nacionalne superiornosti, političke bezobzirnosti. Drugi je put suprotan ovome. Prožet jednom jedinom velikom idejom, vodi ka sjedinjavanju svih pojedinaca u jedan jedini veliki narod. Koji od ta dva puta vodi ka stvarnoj, istinskoj sreći, to čovječanstvo još do danas nije uvidjelo, znači da će gorkim iskustom doći do tog saznanja.Koliko je to iskustvo bolno, koliko okrutno, to izrazito pokazuje američka rasa. Ona je taj rascjep i odvajanje najdalje dovela. Nigdje, pa čak ni na mračnom Dalekom istoku, ovo se nekada moćno jedinstvo nije toliko razmrvilo i isitnilo u malene, sićušne nemoćne mrve i mrvice kao u Indijanaca. Svaka od tih mrva, svako od tih brojnih i bezbrojnih sićušnih plemena ponosi se sobom i uvijek je spremno da iz čiste samosvijesti srlja u potpunu propast. To rascjepkavanje bi ih već odavno odvelo totalnom uništenju da se122veliki vračevi prošlosti nisu pobrinuli da ga spriječe na dva načina, i to teološki i sociološki.Teološki put ka jedinstvu počivao je na ideji ,Veliki duh' ili ,Veliki dobri Manitou'. Istraživanje je dokazalo, • a dokazat će i nadalje, da je iskonski Indijanac bio uvjereni monoteist i da se osjećao sretnim sve dok se nije razdorno mnogoboštvo, koje je spol ja došlo, ukorijenilo duboko u njegovu dušu i time pripremalo veliki pad, odnosno propast rase kao cjeline, njezino ra-spršavanje i razbijanje jezika. Sociološki put ka ujedinjavanju pripremljen je stvaranjem klan ova, pomoću kojih je

trebalo da se prividno rascjepkana plemena u srcu opet povezu i ujedine. Jasno, riječ klan nema ovdje ono značenje koje ima u Engleza ili Skotlanđana. Oni su osnovali klan istine, vjernosti, milosrđa, rječitosti i poštenja. Tko god je htio da se vježba u rječitosti, tko god je odlučio da u svom čitavom životu bude milosrdan, tko god se osjećao dovoljno jak' da nikada ne izusti laž, da nikada ne bude nevjeran i nepošten, mogao je pristupiti određenom klanu i svojom riječju i stiskom ruke obećati da će ispuniti dotičnu zapovijest i da će je se pridržavati do kraja života. Tko god se o nju ogriješio, bio je izopćen i zauvijek ostao nečastan čovjek. Radi lakšeg razlikovanja i uočljivijeg raspoznavanja svaki je klan prisvojio ime bilo koje životinje čija im je slika služila kao oznaka. Rekao sam već ranije da je veliki govornik Sene-ka, čiji smo grob bili posjetili u Bui'falu, pripadao klanu vukova. Postojao je klan orlova, jastrebova, jelena, medvjeda, kornjača itd.Bilo kome plemenu pripadao, svatko je mogao pristupiti jednome od tih klanova. Čak je i smrtni neprijatelj bio primljen i moćno zaštićen i potpomognut ako Je postavljene uvjete vjerno i pošteno ispunjavao. Na primjer, koliko god su se Kiowe i Navajosi međusobno mrzili i smrtno proganjali — bilo je svako ne-prijateljstvo onog časa i zauvijek zakopano u trenutku kada su se izjasnili kao članovi klana. Možete zami-sliti kako je plemenito bilo djelovanje tih klanova! Ali, na žalost,'sve je to prestalo dolaskom ,bljedolikih', kada im je bilo dozvoljeno da i oni mogu pristupiti. Oni su se klanovima koristili samo za vlastite svrhe123i prisvajali prednosti koje su im pružali, ne ispunjava-jući svoje obaveze. Zbog toga su klanovi izgubili svoj dobar glas, moralni ugled, a ujedno i veliki socijalni

utjecaj, što su ih stvorili njihovi nekadanji osnivači. Budućnost će pokazati da li će ponovo oživjeti.Klanovi su uvijek nosili imena životinja, nikada ljudi. Ja se barem ne sjećam da sam čuo za takav slučaj. Štaviše, sada sam prvi put čuo da postoji klan s imenom Winnetou! Da je ovdje u pitanju bio klan, razumije se samo po sebi, a znak prepoznavanja pripadnika je bila dvanaestokraka zvijezda, koju su ,Mladi Orao' i Aschta nosili na svojim odijelima. Kada je ovaj klan bio osnovan? Barem prije četiri godine, jer je toliko bilo stai'o odijelo koje je ,Mladi Orao' sada nosio. Ovaj mladi Indijanac bio je prvi među svima primljen u novi klan, i to od strane Tatellah--Sataha, koji je prema tome bio i osnivač družine Winneto>u, čiji su se muški članovi smjeli nazvati ,Winnetou', a ženski ,Winnetah'. Za kakvim, je višim ciljevima težio ovaj klan? Koje je obaveze nalagao svojim članovima? Nisam se raspitivao, nadajući se da ću to veoma brzo doznati. Da su mu ciljevi bili miroljubivi, vidjelo se i po plemenskoj pripadnosti oboje članova koje sada poznajem: jedan *Apač i jedna Sioux-Ogellallah, znači pripadnici dviju nacija koji su se bezuvjetno morali smatrati za smrtne ne-prijatelje!KOD »UHA MANITOUA«Dok smo pili kavu, Pappermann nam je rekao da ćemo večeras stići do Devils pulpita. Molio je samo da se jedan sat zadržimo ovdje kraj Kanubi-jezera kako bi opet mogao još jednom sve pogledati. Mi smo pristali. Vrlo rado bismo mu dopustili da se i više zadrži, ali nije ni jedan sat prošao a on se već vraćao sa svog obilaska i rekao:

— Krenut ćemo ako vam je pravo! Ako se još i duže budem ovuda vukao, osjetit ću više gorčane nego slatkoće, a starom momku to nije potrebno!Bio je u pravu. Ovo Kanubi-jezero bilo je krasno, samo što njegova voda u- našim očima nije imala veseli,124već elegičan sjaj, pa je u našem sjećanju ostalo kao mjesto kratkog boravka, jer nas je čekalo novo puto-vanje. Odjahali smo dalje u dolinu Purgatorija i produžili uzanim tokom kristalno bistre vode koja nas je imala da odvede našem cilju. Stigli smo do cilja kada je gotovo pao mrak, te sam predložio da za danas radije ostanemo izvan područja ,Đavolje propovjedaonice', jer su nas upozorili na to mjesto, a zbog mraka više nismo imali vremena da ga prije toga pretražimo i utvrdimo prisutnost neprijateljski raspoloženih Indijanaca.— Well! — rekao je Pappermann. — Onda ću vas odvesti do jednog skrovišta koje ni jedan Crvenoko-žac ne može otkriti, pa da ima ne znam kakve oči. Slučajno sam "fa otkrio i ne vjerujem da itko osim mene za njegajfna.— Malo pretjerujete! — primijetio sam.— Ne pretjerujem — odgovorio je. — Treba da jašemo samo nekoliko koraka i da nastavimo uz potočić koji izvire iz jednog skrovitog jezera. Jezerce nija veliko. Okruženo je visokim neprohodnim stijenama. U njima nema otvora — tako se barem čini. Međutim, kada čovjek na konju prijeđe preko jezera i stigne na suprotnu stranu, dolazi do zaključka kako ipak postoji bočni otvor, koji je koso usječen, a vodi do pravog izvora potočića, koji ipak ne izvire iz jezerceta, već malo podalje u stijeni, i to ondje gdje ćemo i prenoćiti;

~ Da li je otvor dovoljno širok za naš prtljag? "raspitivao sam se.— Da — odgovorio je. — Jedino ću morati ša-torske kolce pakovati uzduž, a ne poprijeko.— A koliko je duboko jezerce?— Najviše jedan metar.— To je nekada bilo!' - Hm! Mislite li da je možda postalo dublje? To u svom životu još nikada nisam čuo. Vođe stajaćice s vremenom obično postaju pliće, ali ne dublje. Stanimo! Stigli smo do potočića! Ovdje ću prepakovati. Zatim ćemo se s ove strane probiti kroz stijene unutra.Pomogli smo mu u premještanju šatorskih kolaca. Bilo je još toliko vidljivo da smo mogli znati kuda •125gazimo. Stigli smo do jezerceta koje nam se zbog mraka učinilo zagonetnim. Prešli smo ga na konjima. Stigavši na drugu stranu, stvarno smo ugledali u stijeni otvor zaklonjen zelenim guštikom. Produžili smo vanjskom stranom otvora, te još malo uz potočić naviše, dok nismo stigli do njegova izvora koji je izbijao iz velikog kružnog otvora u stijeni čiji su zidovi bili neprohodni i dizali se okomito uvis.Tako! To je ono mjesto! — rekao Je Papper-mann. - Ovdje možemo l stotinu godina logorovatl a da nas nitko ns otkrije.- Da nije vlažno? — upitao sam.— Nije' Vlaga nestaje. Uostalom, sada je indijansko ljeto i već dugo bez kap; kiše. ..A— Može li se čovjek popeti uz s.n|s|ie?— Ne znam. To onda nisam pokušavao. Nisam nikada pokušavao da planinarim.— A kakav se pogled odozgo pruža?

— Čovjek bi se morao najprije popati gore. Sa vanjske strane neće nikome uspjeti.~ To me umiruje. Sada najprije zapalimo vatru, a zatim razapnimo šator1

I jedno i drugo bilo je obavljeno u roku od pola sata. Konje i mazge nismo privezali, pa su se mogli kretati po volji. Najprije su se pošteno napili. Iza toga su se isto tako pošteno izvaljali po mahovini, što rado čine dok su im kosti i zglobovi zdravi. Našli su toliko lišća i drugog zelenila da smo mirne duše mogli ovdje ostati i nekoliko dana ne bojeći se da ć« ponestati hrane. Odmor im je bio više potreban od hrane, jer je put od Kanubi-jezera dovde bio mnogo dulji i naporniji nego što je to po Pappermannovim riječima izgledalo. I mi smo se umornima osjećali. Zbog toga smo odmah poslije večere otišli na spavanje. Odmah smo zaspali i na svoju sramotu moram priznati da sam ustao tek onda kad me ie probudio Pappermann.- Mrs. Burton je već budna! — izvinjavao se. — Naručila je vruću vodu, da — čujete li? Melje kavu u šatoru da vas ne probudi. Samo joj nemojte reći da126sam ipak smatrao za ispravno da vas probudim! Mu-škarac mora uvijek biti muškarac! Ako suviše spava, onda to nije!— Znači da ste me samo radi moga ugleda probudili? — smijao sam se.— Yes! Old Shatterhand da spava kada mu je žena već budna! To se nikako ne slaže!Sada sam razgledao mjesto gdje smo se nalazili. U svakom slučaju pružilo nam je vanredno lijepo »krovište. Nigdje nije bilo ni najmanjeg traga po kojem bi se vidjelo da je ikada netko ovdje boravio. Stjenoviti zidovi

su bili vanredno strmi, ali se moglo po njima penjati. Bilo je tu ogromnih stabala, starih nekoliko stotina godina, koja su se sa svojim granama i grančicama toliko priljubila uz stijene da su olakšavali i pomagali penjanje. Čim je ,Mladi Orao' bio popio.svoju kavu, već je pokušao da se popne. Uspjelo mu Je bez teškoće. Kad je stigao gore,, začuo se njegov zov: - Uff, uff! Vidim nešto čudno!— Ne tako glasno! — upozorio sam ga. — Mi za sada još ne znamo da li ima ljudi u blizini!— Ovdje ne može biti nikoga tko bi nas čuo! — odgovorio mi je odozgo. — Ovdje je svuda naokolo samo zrak!— Tako je visoko! A šta je dolje?— Devils pulpit! >— .Đavolja propovjedaonica'? Stvarno? - Da.~ To je nemoguće, sasvim nemoguće! — usprotivio se Pappermann.— Zašto? — upitao sam ga.~ Zato što znam. A što Makš Pappermann zna, to je i tačrio! Put prema .Đavoljoj propovjedaonici' vodi ulijevo, duboko dolje, a mi smo skrenuli udesno. Ona je sa svih strana opkoljena visokim, strmim stijenama po kojima se nitko ne može popeti gore. Kako Je onda moguće da je vidi!— On to tvrdi!— Vara se!— Zar ne bi bilo moguće da se vi varate? - Ne! '127— Da se vrate zato što put krivuda odavde do ,Đavolje propovjedaonice'!— Nema tog čovjeka, nj životinje, a ni puta koji bi toliko krivudao da me uspije zavarati!

Još sam jedanput upitao Indijanca, koji je ostao pri svojoj tvrdnji da vidi Devils pulpit. Kako je i njemu bila poznata .Đavolja propovjedaonica', učinilo ma se da se tu nešto ne slaže, i zbog toga sam pošao za ,Mladim Orlom'. Moja žena nije loš planinar. Veoma rado odlazi u brdske krajeve i katkad se pokaže smje-lijom nego što bi trebalo. Došla je zna mnom. Pap-permann je međutim ostao i dalje da sjedi.— II svom životu još nisam bio divokoza — tvrdio je — pa to ni sada ne želim. Ravan put, dobar konj i pritegnuto sedlo, to je ono što želim. Penjite se visoko koliko god hoćete, ja vam se ne pridružujem!Stigavši gore, ukazao se pred nama prekrasan pogled. 'Đavolju propovjedaonicu' još nisam nikada vidio, ali sam se na 'prvi pogled uvjerio da je ispred nas. Doviknuo sam to dolje i starom Zapadnjaku. Onda se ipak podigao 'i počeo polako i veoma oprezno da se pentra. Dosta je potrajalo do-k nije do nas stigao.— Tako! Evo me! — rekao je. — Htio bih da pogledam dolje, da vidim kakva se neshvatljiva glu-post ovdje...Stao je usred rečenice, čak je i usta zaboravio da zatvori.— Na koju glupost mislite? — upitao sam ga.— Glupost, da, da — sto mu vragova! Sto je to sa mnom?— No, da li je to DeviLs pulpit ili ne?— To je! O Pappermanne, Makš Pappermanne, kakav si ti konj! Tome je krivo samo ovo nesretno pre-zime! Jer samo onaj koji nosi prezime Pappc-rmann može se tako obrukati! Ah, to prezime! Otkad živim, samo mi nesreć.u nosi! Da mi je. otac imao koje drugo prezime, bio bih sretan kao i svi ostali ljudi. Ali Pap-permann, Pappermann, to je najstrašnije prezime koje

postoji! Ono me je proganjalo sve dovde! A progonit će me i nadalje, sve dotle dok na meni više ne bude ničega što bi se moglo progoniti!128Osjećao se nevjerovatno nesretnim. Bila je u pitanju njegova čast Zapadnjaka, do koje mu je bilo najviše stalo. Ovakvu zabunu ne bi smio doživjeti nijedan čovjek koji krstari šumama, brdima i savanom, ako ne želi da stavi na kocku svoj dobar glas. Srećom nije bilo nikoga koji bi ga podsjetio na tu grešku. I kada sam ga uvjeravao da sam i ja često griješio, postao je mirniji.Zamislite ravan krov čija je kamenita ograda zidana od teških gromada stijena. Taj je krov obrastao drvećem i gustim grmljem, a čovjeka koji gore stoji nitko odozdo ne može vidjeti. Priđe li tko ogradi i pogleda dolje, primijetit će da stjenoviti zid gotovo strmo pada u dubinu. Mi smo se sada nalazili na tom ravnom krovu, a duboko pod nama ležala je .Đavolja propovjedaonica'.Tko je učio geometriju, taj zna što se pođrazumje-va pod elipsom. Kako moji čitaoci nisu svi upućeni u geometriju, ja se ovdje neću izražavati stručno, već laički, kako bi me lakše shvatili: elipsa je kružnica koja je toliko razvučena da ima dva središta. Tko u kuhinji ima specijalnu posudu za ribu, tome je poznat taj izduženi, zaobljeni oblik elipse. Ta posuda za ribu predstavlja ujedno i sliku izdužene, zaobljene planinske kotline prema kojoj se spušta naš stjenoviti zid. Ova kotlina ima tako pravilan oblik elipse kao da je nije priroda, već ljudska ruka uklesala usred moćnog i kompaktnog planinskog masiva. Kasnije sam, naravno, uvidio da je priroda prva otpočela, ali da ju je sračunata, ljudska snaga završila. To se zbilo u stara, prastara vremena, i to tako davno da su stjenoviti zidovi zbog

vremenskih prilika sada otkrivali napukline, pukotine, uglove, rubove, udubljenja, terase i druge oblike odstupanja od vertikalne crte. Oni su najprije sigurno bili okomiti i goli, a tek kasnije postepeno se Počele množiti snažne skupine drveća i grmlja, a osim J-oga i zeleno bilje, šiblje i mahovina. Dno kotline bilo Je također pokriveno zelenom vegetacijom, ali sam pri-mijetio dvije značajne stvari. Naime, ovdje, vjerojatno, u Početku nisu namjeravali da prošire biljni svijet, •isr je podloga bila potpuno neplodna, a nju su namje-fjce ovamo dopremili, jer je inače svuda, kuda god Je oko dopiralo, bilo samo plodno zemljište. Stabla,9 \Vi~- •128koja su uzrasla dolje na dnu kotline, više nisu imala krošnje, iako stara i snažna. Ako je koja krošnja po-stojala, bila se osušila. To je bio dokaz da su stabla svoju hranu crpla iz tankog, nanesenog sloja zemlje, pa im se korijenje nije moglo probiti u dubinu i ondje naći hrane. A šta je zapravo bilo: kada sam kasnije Stigao dolje i razgledao sve, utvrdio sam da je prvobitno dno čitave elipse bilo tako gusto obloženo kamenitim pločama kroz koje se ni jedna biljka nije uspjela probiti. Iznad ovih ploča bio se s vremenom nakupio sloj crnice iz koje su kasnije nikla stabla i grmlje i crpli svojim sporednim žilama hranu. Glavnih žila nije uopće bilo, zbog toga i sušenje krošnji.Radi čega je ovo tlo bilo nekada obloženo pločama? To je bilo prvo pitanje na koje je pažljiv i oprezan promatrač imao da-odgovori. Druga se značajna stvar sastojala u tome što je jedna trećina vegetacije, bar naoko, bila potpuno netaknuta, dok se kod ostale dvije trećine, već na prvi pogled vidjelo da su tuda često prolazili ljudi. Granica između većeg, posjećivanog dijela, i manjeg,

netaknutog, oštro je udarala u oči kao da je postojala stroga zabrana pristupa na tu veoma gusto obraslu trećinu elipse.Radi čega i zbog čega ta razlika? Ovo je bilo drugo pitanje na koje je trebalo odgovoriti ako ie čovjeku bilo stalo da ga smatraju za oštra i pouzdana promatrača.A sada dolazi ono što me je naročito bilo zainteresiralo. Naime, na tom inače potpuno ravnom, elip-sa&tom tlu kotline postojala su dva prilično velika, vještački podignuta uzvišenja. Po njihovu obliku čovjek je mogao pretpostaviti da je kotlina nekada bila namjerno oblikovana kako bi sačinjavala nešto slično jezeru iz kojega su uzvišenja stršila u vidu otoka. Voda koja je oticala tokom stoljeća, duboko se upila u zemlju, te je površina pala čak do dna bazena. Na kraju je presušilo jer je dovod presahnuo.Na osnovu tih zapažanja dalo bi se zaključiti da su u prastara vremena sigurno ovdje boravili ljudi koji su u vezi s njihovim građevinama i drugim stvarima bili na daleko višem stupnju razvoja no što su kasnije bili Indijanci, ili tačnije, kasnije generacije.130Ta su dva uzvišenja — radi vjernije slike, nazvat ću ih otocima ~ zbog njihovih svojstava bila veoma upadljiva. Ležali su tačno u dvama žarištima elipse! Ovo svakako nije puki slučaj, već mora da je proračunato. Sada je iskrslo pitanje: koju je svrhu imala ta proračiinatost? U svakom slučaju nije bilo posrijedi nešto .obično, nešto svakodnevno. Sjetio sam se teških, astronomskih preračunavanja kao osnove za gradnju egipatskih piramida, i nerazjašnjenih tajni Teokallija, kao i drugih zdanja hramova iz ranijih godina. Nisam stručnjak a ni naučen jak, pa se ne usuđujem upuštati u

ovako teške, naučne teorije. No, ipak mi je sinula jedna ideja, mada me objektivnost goni da priznam kako mi se učinila smjelijom nego što to jednostavno Zapadnjak, koji jedino treba da vodi računa o svojoj sigurnosti, može sebi dozvoliti. Ta me je ideja sve više zaokupljala. Sve me je čvršće obuzimala i više me nije napuštala. Bio sam se sjetio činjenice, koja je u starom vijeku bila često primjenjivana i u građevinarstvu, da se unutar određenog geometrijskog oblika može s jedne njegove tačke sasvim jasno čuti o čemu se na drugoj, udaljenoj tački tiho govori. Ova mi je ideja došla sama od sebe. Bio sam je odbacio, ali čim je ,Mladi Orao' progovorio, smjesta se javila i nije htjela da me viša napusti. Indijanac je, naime, odozgo gdje smo stajali pokazao dolje i rekao:~ To je propovjedaonica. Mi sada stojimo na onom dijelu zida koji je najviši i kojim je opkoljena. Postoje dvije propovjedaonice. Za jed.nu, naime, za ovu ovdje, znaju i bljedoliki. Međutim, za onu drugu ne ' znaju. Ovu ovdje su prozvali .Propovjedaonicom đavo-'a', a drugu bi vjerovatno nazvali .Propovjedaonicom dobrog Man.itoua'. Crveni ljudi, međutim, ovu su ovdje nazvali ,Tscha Manitou' (Uho Manitoua), a drugu .Tscha Kehtikeh' (Uho đavola).~ Koju tačku vi označavate kao,propovjedaonicu? ~ upitao sam ga. - Izduženi krug ove stjenovite kotline pruža se od istoka prema zapadu. Jedna je uzvika u istočnom dijelu, a jedna u zapadnom. Koja je °d ovih dviju propovjedaonica?~ Ona u zapadnom dijelu ~ odgovorio je. ~ Znači da je ona druga uho?Pogledao me je i nije znao šta sam time mislio. Objasnio sam mir

— Sa propovjedaonice se obično govori. A što govornik govori, mora i da se čuje. Vi ste, međutim, spomenuli ovdje i nekakvo uho, koje čuje. Nazvali ste ga ,Uho ManitO'Ua'. Gdje se ono nalazi?— To ne znam. U svakom slučaju se odnosi na onu tačku koju bijelci zavu propovjedaonicom. Što god znam u vezi s time, saznao sam od svog učitelja, Ta-tellah-Sataha. S jedne propovjedaonice, naime, s ove ovdje, čuje bog što đavo govori i osuđuje ga na proklet-stvo. A sa druge propovjedaonice, za koju bijelci još ne znaju, čuje đavo što bog govori, i to ga spašava prokletstva.— U tome leži duboka, veoma duboka misao, koja je ovdje negdje na poseban način poprimila vanjske oblike za kojima ću sada tragati. Vidite i sami da istočni dio kotline predstavlja pravu guštaru, dok je zapadni, veći dio, mnogo manje obrastao. Tamo su, po svoj prilici, katkada i oborili koje stablo da upale. vatru.— To se uvijek radi kada se ovdje održavaju sa-vjetovanja.— Savjetovanja? Možda i radi lova ili iz bilo kojeg drugog razloga?— Ne. Ovo je mjesto sveto svakom crvenom čovjeku i određeno je jedino za održavanje velikih, va- | žnih savjetovanja, između raznih nacija. fl— Ovdje se nikada ne. održavaju savjetovanja zbog '| nevažnih stvari! Crveni čovjek neće nikada stupiti na ovo mjesto ako nije u pitanju veliki zbor dviju ili više nacija!— O! - zaista?— Da — uvjeravao me je. — Meni je to veoma dobro poznato! Pa i za velikih savjetovanja, kada se ovdje i

skupe mnogi, mnogi ratnici, neće se ni jedan od njih usuditi da zakorakne u istočni dio ovoga mjesta.— Zbog čega?— Govori se da u njemu živi zao duh, vrag, po kome je i prozvana propovjedaonica.— Veoma čudno i veoma nejasno! O tim se pro-povjedaonicama sigurno priča već mnogo stotina fto-132dina. Sasvim je razumljivo da je istina nakon toliko vremena izblijedila. Da li vi u to vjerujete?— Vjerujem u srž ove istine.— Da li vam je njezina srž poznata?— Nije. Ja se nadam da ću je doznati od Tatellah--Sataha.— Pitanje je samo da li je i njemu poznata. Da mu je poznata, bio bi se drukčije izrazio s ove propovjedaonice. On ne bi sasvim istu tačku označio kao propovjedaonicu i uho. Vjerujete li i vi da se u istočnom dijelu ovog prostora zadržava zao duh, vrag?— Poštujem običaje mojih otaca i ne pitam jesu li zasnovani na istini ili nisu. •— Znači da ne želite poći na sveto mjesto?— Hoće li Mr. Burton poći dolje?— Da, hoću.— Možda i Mrs. Burton?— Da, i ona će, sasvim sigurno.— Tada ću rado i ja, ako je to želja vas oboje. Četiri sam godine boravio među bljedolikima i od njih naučio da razlikujem dušu od vanjštine. Ja dušu smatram za svetu, dok joj spoljnu čahuru ne cijenim. Ja je, međutim, poštujem, a povrijedio bih je i rastrgao jedino onda kada bi postojao razlog da je smatram za zlu ili štetnu.

Kako je samo umio da govori taj Indijanac! Da mj nije već bio toliko simpatičan, sada bi to sigurno postao. Pappsrmann, koji se do sada držao po stran: upitao je:~ Čujem da ćete dolje poći?— Naravno! Devils pulpit je naš cilj! — odgovorio sam.- Kada?- Odmah!— Tada je potrebno da oseđlamo. ~ Ne treba. Ići ćemo pješice.~ Oho! — uzviknuo je začuđeno. — Da ne mi slite možda da će Makš Pappermann ići pješice kac1 može konja ili mazgu držati za uzde?~ Dabome da ne vjerujem. Ali nitko ne traži o' i vi idete. Naime, vi ćete ostati ovdje.~ Ja — ostajem — ovdje? — u čudu je pitao. - Da.— Možda nisam dostojan da me sa sobom pove-oete?— Ne govorite gluposti! Ovdje gore ste mi potrebniji nego dolje. Mi znamo da će doći neprijatelj, samo, na žalost, ne znamo kada. Mogu svakog trenutka stići. Mogli bi se upravo onda pojaviti kada budemo dolje, gdje ih nećemo vidjeti kada budu dolazili. Zato sam i odlučio da idem pješice, a ne na konju. Konji ostavljaju jasnije tragove nego čovjek. Ovako će nam lakše uspjeti da im umaknemo, jer da su s nama konji, zbog njih bismo se morali izložiti opasnosti...— Aha! Pogađam, pogađam! — prekinuo je.— No,-što pogađate?— Da moram ovdje gore ostati na straži kako bih pripazio!— Svakako!~ To je sasvim nešto drugo! Veoma ću rado to učiniti, samo molim da mi date upute.

— To ćemo brzo svršiti. Poznato nam je da će doći Siouxi i Utasi. Prvi se mogu očekivati sa sjevera, a drugi sa zapada. Položaj kotline je takav da ni jedni ni drugi ne mogu nikako doći s one strane s koje smo jučer mi došli, već sa suprotne. Ta strana otvoreno se pruža pred vašim očima i moći ćete da otkrijete Crvenokošce mnogo prija no što bi se ovdje pojavili. Dat ćete nam znak.- Koji?— Otegnut, oštar zvižduk. ~ Možda ovako?Zgrčio je kažiprst, turio ga u usta i pokušao da zazviždi.— Da, to je dovoljno.— Lijepo! Poznajete li put dolje do propovjedaonice? Vj još nikada niste bili dolje.— Nije mi ni potrebno. ,Mladi Orao' ga poznaje. Pa čak da ga i ne poznaje, valjda ne mislite da ću se izgubiti, pošto mi se ovdje tako jasno ukazao De-vils pulpit! Dođite!Ponovo smo se spuštali dolje do logorišta. Jedino je Papperman ostao gore. Izvadio sam iz kofera rastavljenu brzometku i stao da je sastavljam.— Zar ćeš pucati? - upiUie je Srdašce.134— Ne boj se. Mislim samo na divljač — umirivao sam je. — ,Mladi Orao' će također ponijeti svoju pušku.'Krišom mi je dala znak. Isto tako sam i ja krizom pogledao u tom pravcu. Vidio sam šta je htjela. Bilo je upravo dirljivo sa kakvom je predanom nape-tošću promatrao brzometku i pratio svaki moj pokret dok sam je punio.- Uf f.' - rekao .je. — To je ona! To je, dakle, ona! Koliko li sam samo slušao da se o njoj govori! Dozvoljavate li da je malo taknem?

- Evo vam je!Uzeo ju je u ruku, ali se nije osmjelio da je pobliže pogleda. Tada ju ie u zanosu odjednom pritisnuo na svoja prsa i rekao:— Koliko li je puta Winnetoua spasila, koliko puta! I to jedna jedina puška!Potom mi ju je vratio. Prihvatio sam je i odgovorio:— Ona već odavno njje više jedina. Da, svi su ml se smijali kada sam govorio o dvadeset i pet metaka, Bilo je čak i pametnih, veoma pametnih ljudi koji su me zbog ove puške nazivali lažovom i varalicom, iako o vatrenom oružju i o pucanju nisu imali ni pojma, što je zapravo bilo žalosno. Već je davno da su me u tome čak i prestigli, te sam na taj način primio i zadovoljštinu. U Italiji -je major Cei-RiggO'tj izumio vojnu pušku sa dvadeset i pet metaka, 3 engleskom ministru rata predočili su jednu sa dvadeset i osam metaka, koju je izumio neki Skotlanđanin, i to sa dometom od tri hiljade i sto metara. Uostalom, ova će brzometka završiti isto onako kao i Winnetouova srebrom okovana.~ Jeste li i nju sa sobom ponijeli? - upitao je svijetlih očiju.~ Da.~ Smijem li je vidjeti?— Kasnije. Sada moramo štedjeti svaki trenutak da pretražimo Devils pulpit, jer kada stignu neprijatelji, bit će prekasno. Nsmojmo gubiti vrijetns.Dok sam to govorio začuli smo smijeh nad našim glavama. Bio je to Pappermann. Spuštao se dolje. Već Je skoro i stigao do nas. Tada je rekao:135— Da, moram ostati gore! Ova tri pametnjakovića misle da idu pješice! Ipak će morati da jašu! Pri tome ću im biti potreban, čak i vrlo potreban.

Dok je to govorio, uvidio sam koliko je u pravu. Srdašce je upitalo:— Da jašemo? I da ste nam vi pri tome potrebni? Sigurno niste! Mi idemo pješice!- Ne, vi ćete jahati! — smijao se veselo. — Jednom me ipak morate poslušati, htjeli vi to ili ne! Možda Mrs. Burton želi da joj noge budu mokre da dobije hunjavicu, kašalj, nekakav katar i druge lijepe stvari? Kihanje u to nisam ni uračunao!Ovo je u svakom slučaju bilo tačno. Zapadnjak ne pita hoće li pokisnuli ili ne, ali ako to može da izbjegne, tada se slaže. Mi ćemo svi uzjahati, krenuti dalje i prijeći jezero. Pappermann je nakon toga imao da natrag dopremi konje. Pošli smo uz potočić sve dok nismo stigli do onog mjesta na kojem smo jučer krenuli u pravcu Đavolje propovjedaonice. Odavde smo krenuli uz oveći potok. Išli.smo duž njega sve do onog mjesta gdje je postao brži j moćniji i u slapovima i kaskadama se rušio u dubinu. Sada više nismo mogli da idemo uporedo s njime. Počeli smo se polako spuštati, u blagim krivuljama te šino utvrdili da se dolje ne možemo ravno spuštati, jer je bilo potrebno da izvedemo čitav luk, što je bilo izmaklo Pappermannu. Ovo je zapravo bio razlog njegovom krivom sudu, kada je rekao da ono što je .Mladi Orao' ugledao ne može biti .Đavolja propovjedaonica'.Stigavši dolje, ugledali smo najprije uzani otvor koji je u stijeni bila izdubila voda u prastara vremena. Gotovo bi se reklo da je bio urezan pomoću pile. Utvrdili smo to isto i s druge strane, na izlazu iz kotline. To je dokazivalo da je ovdje bilo djelomično prirodno, a djelomično vještačko jezero, i da je kasnije presušilo kada je voda bila stigla do njegova dna. Kakvu su svrhu

imala ta dva otoka? Zar da budu samo otoci? To mi nije išlo u glavu. Isto je tako bilo važno i ovo pitanje: da nije ta svrha uz pomoć vode već bila postignuta, a sada kada vode više nema, ni svrha se više ne da dokazati. Potočić je. naravno, još ovdje bio. I sada je tekao kroz cijelu kotlinu. Kamenite ploče nije uspio da probije i da stvori136>amn UBpono SVOJ -na tragove, samo srećom na takve koje137Čovjek rado gleda. Odmah su i .Mladom Orlu' pali u oči. Čovjek bi gotovo mogao reći da,su se ovuda neka djeca Često probijala kroz guštaru kupina. Šutjeli smo, ali kada smo, šuljajući se, obišli čitav otok i kada srno vidjeli na čemu smo, upitao sam:— Srdašce, da i bi htjela jesti medvjeđi but i medvjeđu šapu?- Što si me prestrašio! — odgovorila je brz* uzbuđeno. — Da li moža ovdje ima medvjeda?- Da.— Možda i grizlija?— Ne. Nije tako opasno. To je jedan sasvir zopasan crni medvjed, koji je hrom na lijevu st nogu. Izgleda da je nekada bio ranjen, što prisililo da se čuva raznih opasnosti. Ja u naslućujem strastvenog vegetarijanca koji se malo potruditi da sa pred tobom pokaže kao I On je gore na otoku.- Tu gore? — pogledala je gore i od! dala: •— U pravu si! Vidim ga! Eno ga, f Tamo, tamo!Rukom je pokazala gore. Uto je ,Mla i pušku podigao.— Nemojte pucati: nemojte pucati!— Lice mu je vrlo milo, nedužno!

Svoju je želju kasno izrazila. Hifr Metak je pogodio oko i probio se ' Medvjsd je ležno nr, samoj ivici otoka pokušavao je da se uspravi. Pao je ss jadanput uslijed hica, počeo klizi' opružio pred hašim nogama.— Kakva Šteta, kakva šteta! -— Mogli smo ga poštedjeti!— Da se i dalje muči? — 1 ga pregledao. — Pogledaj ovamo rnu je stražnja noga slomljena, univerzitetska klinika nije htjei«za sobom dok ga naš metak nije osi^.— Samo ja ne jedem slomljene noge; gičrto je izjavila,— Ni ja! — suglasio sam se. — One se bezuvjetno moraju najprije namjestiti pa ih onda staviti u gip*-138

*u, kada je sven u

IO IOVOpre-9 SU;otovo je po m kle-stavlje-a njima ugle-e. Na te koje je stigao, 'tok! Zbog o što nitkoAalenu, nisku /nici. Bila je su podignuti /je uredio svoj anije, samo što / bila zatvorena. ia koje su bile n. Koliba je bila /iri osobe, ali više /edena? Možda za /riti i sjediti a da 'međutim, nije bilo bi se netko mogao J vidi, a oni koje je139'ma, već na •-•> pri-

Više od toga nismo otkrili, i to iz prostog razloga što ničega više nije bilo. Ako je stvarno postojala tajna za kojom sam trar '-Tko se nije zasnivalana oštroumnim, rafinir vanređno jednostavnoj rode. Bio sam preko i držao u tajnosti ono oklijevao da izvedeni ženu da se s ,Mladir i da ondje sjedne r- Zašto? - u— Radi se o i:— Neko lijep— Da, lijepo neugodno iznenf- Ne! Rad biti?- Da! Be- U zad stven! Nadar sat ću te.Udalji U gledao za ' stora, kak daonice'. veoma nTadmene, ; iza mrda drižen;nanen'7140bio u pravilnom položaju dok sam stajao, pa su me valovi zvuka njegovih riječi mimoišli. Moja je žena stajala na rubu svoga otoka Tako sam .i ia stajao. ,Mladi Orao je, međutim, stajao u sredini, nekoliko koraka daleko od nje. Zbog toga sam i ja napustio rub i pošao u sredinu. To je bila tačka koja je stajala upravo ondje gdje i kućica, što znači u samom grmlju. Sada je bilo dvojbeno da li će možda grmlje "!*i hvatanje zvučnih

valova i učiniti ih ne-• nije dogodilo. Tek što sam stigao do fevoju ženu mnogo jasnije nego/os nikada nisam pekla medvjeđe potpuno osloniti na vas. Zar su od svega? Tako delikatne? io začuo sam odgovor mladog Apača: je! Ništa nije bolje od toga! stvarno moraju tako dugo stajati dokda. se.r Crvi se odstranjuju. Meso se ne jede sa, bili u mesu! To je gadljivo! /teba na to tako dugo čekati, am se htio našaliti i dobacio jasnim gla-/u kom slučaju! Bezuvjetno se mora čekati rvi ne zalegu! Onda se peku šape. Crvima ne crvendaći i slavuji!/iah sam začuo kako Srdašce u smijehu go-/To je moj muž, ta šaljivčina! Došuljao se. Gdje no skriva?/aslućivao sam da se ogledala ne bi li me ugle-' Ja je više nisam mogao vidjeti. Zbog toga sam iuo:' — Tu sam - tu! ~ A gdje? — upitala je. ~ Ovdje gore kod Makša Pappermanna! ~ šališ se! Govori ozbiljno!141obližnjem stablu!-*ametam i govori ra-'•uce svoju '""*.- za-it oklo g°- ']ti sada tiaca! /iravaai i u

isne!— Dobro! Ipak ćemo izvesti pokus da utvrdimo jačinu glasa i da odredimo tačku na kojoj moramo stajati kako nam ne bj izmakla koja riječ!Taj je pokus također veoma dobro uspio. Samo se nije moglo razumjeti ono što je bilo rečeno šaptavim .glasom.

Zvučalo je poput daška u kojemu nije bilo riječi. A kada se glasno vikalo, gotovo je odjekivalo kao udar groma. Čovjek bi se od toga mogao prestrašiti. Pri tome se jasnoća nešto gubila. Na prijelazu zmeđu šapata i grmljavine glas je zvučao tačno onako fkao da se čovjek nalazi na istom mjestu, a ne na dvije udaljene tačke.Na kraju je Srdašce, koje je uvijek bilo oprezno i u svemu htjelo da bude sigurno dalo priiedlog da izmijenimo naše dvije pozicije.— Ti ćeš sada doći ovamo na moj otok, a ja ću otići na tvoj, rekla je. - Putem ćemo se susresti. Ti ćeš ostaviti nešto u kućici, što ću ti sada reći, kako bih se uvjerila da se tu stvarno nalaziš.— Zar ti još uvijek misliš da se šalim?— Ne, jer nisi ovdje s nama, a niti u našoj blizini. Vidjeli bismo te. Samo što ja o vašoj akustici i vašim zakonima prirode znam tako malo da samo svojim vlastitim očima mogu vjerovati, a ne tvojoj znanosti ili čak tvojoj prepi-edenosti!— Onda mi reci šta da ti ostavim? Moj sat, moj nož?— Ne, već nešto lirsko!- Sto to?~ Ljubavno pismo! '.- Oho! Za koga?~ Naravno, za mene. Nema drugog izlaza. Uzmi dakle list iz svoje bilježnice i piši ono što ću ti sada diktirati!— Dobro! List je tu a i olovka. Sada govori! Diktirala je slijedeće:~ Drago moje Srdašce! Volim te i ostat ću ti do smrti vjeran. Za slijedeći tvoj rođendan dobit ćeš novac za bolnicu. Svoju ću riječ održati i potvrditi to vlastitim potpisom!~ Samo potpiši! — nadodala je.

~ Već sam potpisao! — javio sam.- Sada krenjf142.li143i*-i'• -edulju u kućici, napustio svoj otok i: ^m. Putem smo se susreli. Zbog' pobjednički pogleda, samo'"*» mi je ruku da seDužila dalje. Po-" ""eog otoka.*'Tt •• sam

Kada sam stigao onamo, njih još nije bilo. Potrajalo je dosta dugo dok se nisu pojavili.— Ostavili smo te da malo čekaš — izvinjavala se moja žena. — Morali smo se pobrinuti da ti bude što ugodnije.- Sto?— Tvoja stražarnica za prisluškivanje, kućica u kojoj ćeš se svakako zadržavati satima, ako ne i dulje. Bilo je potrebno da se očisti. Još smo u nju nanijeli • suhog lišća da se ugodno osjećaš, koliko to prilike dozvoljavaju. Hoćemo li se sada gore popeti?— Da, ali samo nas dvoje. ,Mladj Orao' može da ostane ovdje i da sačeka Pappermanna koji treba da odnese medvjeda. Životinja je za jednoga i odviše teška. Potrebna su dvojica.

Apač se s time složio. Legao je u mahovinu da sačeka starog Zapadnjaka. Nas dvoje smo krenuli i počeli se penjati gore prema logorištu.Stigavši gore, saznali smo da nas je Pappermann od početka do kraja promatrao. Čuo je i hitac i odmah pomislio da je bio namijenjen kakvoj divljači, samo nije znao o kakvoj se radi. Sada se to više veselio pa je sa dvije mazge brže bolje krenuo da dopremi medvjeda.Kako se naš dotadašnji stražar bio udaljio i kako smo zbog Siouxa i Utaha morali biti na oprezu, pošao sam najprije da se uvjerim imaju li naši konji sve što im treba. Nakon toga smo se popeli do naše visoke stražarnice. Kad smo odavle gledali, elipsa Devils pulpita ležala je tako jasno i pregledno pred našim očima da mi nije bilo teško da mojoj ženi geometrijski dokažem i objasnim zašto se na jednom žarištu može jasnije čuti što se na drugome govori. Kada je medvjed bio dopremljen, preuzeo je ,Mladi Orao' stražu, a mi smo opet sišli dolje do šatora, gdje je Pappermann počeo podrobno tumačiti Srdašcu kako se •medvjeđe šape uvezuju i zakopavaju u zemlju da brzo omekšaju i da se u njima razviju crvi. Sa ibutova smo pažljivo skinuli masnoću, uvaljali ih u pepeo i onda ih uvezali kako bismo ih mogli Sačuvati i ponijeti sa sobom. Prednje butove je stari Zapadnjak podvrgao drugoj, veoma napornoj proceduri. Njih smo najprijeWinnetouovi nasljednici

145

morali pojesti, i zbog toga ih je nekom kratkom, jakom batinom, koju je odrezao s jedne grane, tukao čitav sat. Ja sam u međuvremenu sakupljao razne trave, koje svaki poznavalac Divljeg zapada smatra kao neophodne ako želi da mu pečeno medvjeđe meso na ražnju ili pod vrelim kamenjem bude pohvaljeno. I tako je svaki od nas imao što da radi, a Srdašce najviše. Danas je pekla kruh da nam traje za tri do četiri dana, ' '^a ukusan kolač sa kupinama,kojih je u " šatora bilo u izobilju. Raditoga se isp '°nka sa brašnom koju smobili pon;' ' ^šce se bilo požurilo daje napi "> masti. Naime, med-vjed? "na roba koja imamnr > da je svakapr ie s njomeu stara •'kom— želim da se poslužim uobičajenim izrazom — divlje, poludivlje i pitome Utahe. Pripadali su granama Pah-- Utaha, Tahsch - Utaha, Kapote — Wdhminutschi Elk-mountian - Utaha, Yampa — Pahwang — pa čak i Sempisch - Utaha. Među Kapote - Utasima ugledao sam starog, sijedog poglavicu, i čim sam ga pogledao, odmah sam se sjetio Tusahga Saritscha, (Crni Pas), o kojem sam pričao i Old Surehandu. Udaljenost je, na žalost, bila odviše velika a da sam mu crte lica mogao jasno prepoznati. Kasnije se ispostavilo da se nisam bio prevario. Bio je Tusahga Saritsch, meni poznati poglavica Kapote - Utaha, koji se nekada samo na silu bio s nama izmirio, ali sada kada je bio blizu groba, ponovo je postao naš neprijatelj.

Kada su Utasi stigli do stjenovite kotline, po njihovom smo držanju utvrdili da je i za njih ovo mjesto bilo sveto. Bojažljivo su pristupili« Čak su ponijeli i drva za vatru kako bi poštedjeli stabla i grmlje Devils pulpita. Držali su se samo zapadnog dijela. U istočni, gdje smo bil] ustrijelili medvjeda, nisu se usudili da pođu. Za nas je bilo najvažnije to što su se ulogorili u krugu, daleko od Đavolje propovjedaonice. Nitko joj se nije približio, a nitko nije imao hrabrosti da se wpopne na nju. Pregovori i savjetovanja će .svakako Ot-četj tek nakon dolaska Siouxa. Tada će se razne nacije naći na okupu i onda će tek biti dozvoljeno da se stupi na Propovjedaonicu. Željeli smo čuti o čemu će se pregovarati. Nevažne stvari nisu nas zanimale. Zbog toga smo i odustali da se već sada Dr;-šuljamo i da se iz čiste radoznalosti izložimo opasnosti da budemo otkriveni, što nam ne bi bilo ni od kakve koristi. Ostali smo u našem logoru s namjerom da se ispavamo, jer se nije moglo znati da li će nam se uskoro opet za to ukazati prilika.Uveče smo dolje ugledali nekoliko vatri koje su bile tako malene i slabe da nismo mogli prepoznati Indijance koji su sjedili oko nje. Bili su tihi, veoma tihi. Ni jedan zvuk nije dopro do nas. Dobro smo spavali. Naš mir nije bio ničim poremećen. Slijedeći dan je prošao a da Siouxi nisu stigli. Međutim, dru-Soga dana ujutro uočili smo da su se postavljene straže povukle da najave dolazak onih koje očekuju.147Ovi su došli u guščijem stroju, upravo onako kao prekjučer Utasi'. Na čelu je jahao veoma star, veoma visok i veoma suhonjav poglavica, a konja su vodila dva obična Indijanca, kako ne bi posrtao. Izgleda da više nije bio dovoljno snažan. Po tome što je ipakkrenuo na tak je jedino far

Utasi s-onda kad' da je bi' bio da-Ubrzr ,Pa? i r \put dalo se zaključiti da ga •loveo na jug.^likim poštovanjem. Tekmoglo se priroijetiti"uhonjav. Da nijeM? kakav duh.•' Schonka,Apaoe

Okivali 'smo seodozgo birajući takva mjesta koja bi drugi izbjegavali. Kasnije se pokazalo da je to bilo pametno. Kada smo stigli dolje, zavukli smo se u najveću guštaru kako bismo se što prije sakrili.Stigavši do našeg mjesta za prisluškivanje, krenuli smo u kućicu na otoku. Tu sam primijetio da se moja žena zaista pobrinula da nam što udobnija bude, pripremivši nam mjesta za sjedenje i spavanje. Za sada još nisam namjeravao da se time koristimo. Udaljenost do njih nije bila velika i mogli smo ih pojedinačno promatrati, ako ne golim okom, ono opet mojim dalekozorom koji sam bio sa sobom ponio. Izbrojili smo ravno četrdeset Utaha i četrdeset Siouxa. Izgleda da je taj broj bio unaprijed određen. U svakom slučaju ovdje se radilo samo o vođama višeg i nižeg ranga. Obično ratnike, dakle prave borce, koji su imali da izvrše prepad na Apače nisu bili poveli sa sobom. Imena dvojice poglavica sam već spomenuo. Osim njih bilo je još pet zamjenika poglavice Siouxa t zamjenika poglavice Utaha. Ostali ljudi su spa-među one koji su se

nečim bili istakli i stekli 'erenje vođa. Od samog početka mi je nešto bilo arilo u oči, naime, lula mira nije prema običaju b redala prisutne u krugu Pozdravili su se među fsobom na uobičajeni način i najprije sjeli da jedu i da se odmore. Prije svega promatrao sam Kiktahan Schonku i Tusahgu Saritscha. Ostali su me manje zanimali. Poglavicu Utaha sam odmah prepoanao čim sam u njega uperio dalekozor. Ostario je, jako je ostario. Izgledao je mnogo stariji no što je u stvari bio, a lice mu je bilo vrlo naborano. Ljudi njegova kova se ne odlikuju duševnom snagom koja čovjeka održava i fizički mlađim. Sioux je imao isturen, veoma uzak, i gotovo bi se reklo, poput noža oštar :vjs, široka usta gotovo bez usana, duboke u duplje upale oči i vještačku vlasulju, sastavljenu iz samih ska!-Pova. Čovjek o svome bližnjemu ne treba loše da sudi, ali želim li biti iskren, moram reći da je ovaj Indsmen već na prvi pogled ostavio na me nevjero-vatno odvratan dojam.Dugo su ručali, sigurno duže od dva sata. Iza toga su se poglavice uputile gore na Propovjedaonicu.Kiktaham Schonka nije mogao da se penje uz stepenice. Vukli- su' ga s pomoću lasa, a odozdo gurali sve dok nije stigao gore. Od tada smo počeli da razabiremo njihove riječi. Zapalili s>- lulu mira. Vrhovni pogla-vica Utaha je ustao, održao govor. Vrhovr ustati. I on je, kao ' govorio sjedeći. 7 isto, jedan za dn bih ponovio onih uvod u predst<~ jati tri danr veđemo ov bi ništa "' koža! Sr koji jf uzro-1

dim u šest pravaca i nije mogao •-tpuhnuo dim i '-adili su to -i sati kad '• samo

sa Rio Pecosa! Zbog toga smo se i sastali ovdje kraj ,Đavolje propovjedaonice' da se posavjetujemo kada i kako da to spriječimo. A Što se ovdje zaključi, morat će se i ostvariti, pa makar zbog toga propala i čitava indijanska rasa!Dotle su bili stigli. Došlo je do prekida zbog nekoga koga nisu samo Crvenokose! vidjeli već i nas dvojica. Taj netko je koračao uz potok i bio je glavom Subulon L. Enters. Jmao je na čizmama mamuze. ali je bio bez konja. Nos.io je pušku i bio opremljen isto onako kao što je to bio Zapadnjak pred trideset godina. Siouxi su ga poznavali. Nisu ga sprečavali da se približi. Odveli su ga na Propovjedaonicu. Morao je da se popne gore. To smo vidjeli. Sada smo ponovo začuli glasovi— Tko je taj bljedoliki? — upitao je Tusahga Saritscb.\- Čovjek koga poznajem — odgovorio je Kiktahan'•učio sam mu da dođe do ,Đavolje propo-Jrebalo je da stigne tek sutra. Zbog čega ;ao?pitanje bilo Upućeno Sebulonu. Baš nije Ijudno. Indijanac, kome bijelac služi kao Tema njernu se uvijek odnosi prezrivo. Sebuion 1 vorio:Morao sam se požuriti da što prije stignem do kako bih vas opomenuo da se čuvate.- Od koga?~ Od vašeg najgoreg neprijatelja, od Olda Sli.it-terhanda.- Uff Uff! Old Shatterhand! Njega da se čuvamo! Zbog čega? ^

~ Doći će ovamo.- U«, uff! Kako to znaš?— Rekao mi je.- Onda si ga čak i vidio? I s njime govorio?- Da.- Gdje?~ Na slapovima Niagare.— Uff! Znamo da <>n mora doći, ali da je već stigao, to još nismo znali, l do<Si - ćft do Devils pul-pita?

151- Da.— Šta traži ovdje?— Da vas prisluškuje,- Uff, uff! Kao da zna šta mi ovdje namjeravamo!- Zna.— Od koga je doznao?— To nije rekao. Otputovao je. Pošli smo za njim. U Triniđadu smo naišli na njegov trag. Odande je bio otišao, vjerovatno ravno fivamo.— Uff, uff, uff, uff.' — začulo se opet unaokolo, i Kiktahan Schoinka bijesno uzviknu:— Zar to pseto još nije dovoljno ostarjelo, zar mu nije oslabila oštrina oka, uha i nosa? Zar nije mogao ostati prijeko, s one strane velike vode, u svom smrdljivom wigwamu?— Zajedno s njim je i njegova žena! — dodao je Sebulon.— Njegova squaw, rpkao si? — Zar je i ona 3 njime-?- Da.— Stvarno? Zar je istina?— Dabome! Već sam rekao!— I ona je bila s njime kod slapova Niagare?

— Da. A i u Triniđadu je bila s njime. To • smo čuli kad smo tamo stigli i raspitali se.- Uff, uff! To je dobar znak za nas, veoma dobar znak! Već je ishlapio! Starac je, iznemogao starac! Tko god svoju squaw povede sa sobom preko vode i vuče je sa sobom na Divlji zapad, taj je lud i više nikome ne može naškoditi. Pa neka dođe. Mi ga se ne bojimo. Svršit će na stupu mučenja, a njegovu ću ženu učiniti svojom squawjU tome ga je prekinuo Tusahga Saritsch, poglavica Utaha:- Neka moj brat ne govori suviše brzopleto! Olđ Shatterhand poznaje svoju squaw; ti je, međutim, ne poznaješ. Ako ju je poveo sa sobom, tada sa sigurnošću zna da je to mogao učiniti a da sebi ne naškodi. Možda je i ostario, ali je u svakom slučaju dostigao one godine, kada je čov'iefe pametniji i dvostruko oprezniji i promišljeniji, a još nije u onim godinama kada152čovjek obično podjetinji. Možda ga se sada treba čak i više bojati nego prije kada je bio trideset ljetamlađi!— I nije sam! — suglasi se Sebulon.— Tko je s njim? — upatao je Kiktahan Schonka.— Stari, iskusni Zapadnjak, zvani Maks Papper-mann— Uff! Čuo sam o jednome koji se tako zove. Polovina njegova lica je plava.— To je on!— Da, to je on! Mome najvećem neprijatelju u vlastitom plemenu, Sicux Wakonu, bio je spasio život. Neka ga zao duh uništi! Hrabar je i, prepreden. Ako je sa Old Shatterhandom, moramo ga se bojati!

— S njime je još i -netko drugi — nastavio je Sebulon. — Naime, jedan mladi Mescalero-Apač, koji • se zove ,Mladi Orao'.— Možda ona) ,Mladi Orao' koji je otišao bljedolikima da nauči letjeti?— To ne znam. Ali sam u Triniđadu čuo da je četiri godine boravio kod bljedolikih i da se sada vraća svome plemenu.— To je o-n! Učenik Wakona. Poslao mu je mnogo pisama i dobio mnogo odgovora. On je prvi među onima koji se nazivaju ,mladi Indijanci", koji govore samo o humanosti i obrazovanju, o izmirenju i ljubavi. On je jedan od prvih iz klana ,Winnetoua'. Govori se da je čak i u krvnom srodstvu sa Winnetouom. Ako je s Old Shatterhandom, moramo svim silama nasto-jati da nam ta trojica muškaraca i squaw padnu šaka. Gdje ti je konj?— S druge strane brda, kod moga brata — odgovorio je Sebulon. — Ostao je s konjima. Ja sam se došuljao ovamo pješice da pretražim ima li tragova i da provjerim okolinu.— Kojim ste putem krenuli od Trinidada? ~ Došli smo preko Kanubi - jezera.— Jeste li na tom putu našli na tragove O!d Shatterhanda?— Nimo. Ali zato na tragove mnogih žena koje su logorovale kraj jezera.153— To su bile zavedene žene našeg vlastitog ple-mena, koje se nazivaju .mlade Indijanke'. I one su na putu za Mount Winnetou da vide spomenik i da prilože svoje nuggete. Mi ih ne možemo spriječiti da to urade, već ćemo zbog toga Apače kazniti. Da li je Old Shatterhand govorio o Mount Winnetouu?

- Nije.— A ni o putu kojim će poći.— Ni to. Jedino smo doznali da je namjeravao otići do Devils pulpita, da se ondje vidi sa Kiktahan Schonkom, poglavicom Siouxa.— Znači da je još uvijek ono neumorno, lukavo njuškalo, kao i ranije! Samo ovoga puta neće izmaći stupu mučenja, kao što se to često ranije dešavalo. Ako dođe, to može jedino' s istočnog vrha, kao što si i ti stigao- Da.— Smjesta ću narediti da se cijela okolina pretraži, a ti se vrati svome bratu i odvedi ga ovamo! Savjetovanje se prekida dok se ne uvjerimo da se Old Shatterhand ne nalazi u blizini.Sebulon L. Enters se .udaljio. Vidjeli smo kako se vraćao onim putem kojim je bio i došao. To je bio i naš. Kako je samo bilo dobro što smo bili oprezni i što nismo za sobom ostavili vidljive tragove. Tusah-ga Saritsch sa svim zamjenicima poglavica napustio je također ,propovjedaonicu'. Sisi i su kako bi svi uče-stvovali u pretraživanju. Jedino je Kiktahan Schonka ostao gore. Četrdeset Siouxa i četrdeset Utaha odšuljali su se da za nama tragaju. To nije bila sitnica. Imao sam pumo povjerenja u Pappermanna i u moju ženu da neće biti toliko neoprezni i za našeg odsustva napuštati svoje sklonište, ali najmanja stvar je mogla biti povod da otkriju skriveni puteljak koji je vodio preko tihog jezarceta. A što se nas dvojice lično ticalo, nismo smjeli ni u kom slučaju da se osjećamo toliko sigurnim i da odbacimo svaku mogućnost da budemo otkriveni. Trebalo je da se samo iedan jedini od onih osamdeset Indijanaca ne plaši ,zlog duha' i ne zazire da prodre u

istočni dio elipse, pa da bezuvjetno otkrije naše tragove. Smatrao sam za potrebno da kažem svome saputniku šta se u tom slučaju mora poduzeti. Do sada smo s njime samo engleski razgo-154varali, i to iz prostog razloga Sto moja žena nije uopće znala ni jedan indijanski dijalekt, a i zbog toga što se Pappermann jedino služio poluengleskim, poluin-dijanskim slangom. Budući da smo sada bilj sami, mogao sam ,Mladom Orlu' prirediti veselje da me sluša na svom materinjem jeziku.— Da li je moj mladi brat sve razumio o čemu se govorilo? — upitao sam ga.— Čuo je sve — odgovorio je.— Zna li on da sada za nama traga više od stotinu i pedeset očiju?— Znam.— Vjeruješ li da će nas pronaći? - Ne.— Ni ja. Ali oprezan ratnik mora da bude na sve spreman. Moramo voditi računa o dvije stvari. Zna li moj mladi brat na što mislim?— Mogu nas otkriti ovdje, a i naš logor gore.— Sasvim pravilno! Zbog toga je potrebno da znamo kako ćemo se držati u oba slučaja. Ako bi' nas ovdje pronašli, bila je neoprostiva glupost da odemo Pappermannu i mojoj squaw i da nas onda Utasi i Siouxi opsjednu. U tom slučaju bi moj mladi brat morao odmah pojuriti gore i dovesti oboje s konjima i mazgama. Dotle bih ja Crvenokošce mojom brzo-metkom držao u šahu. Izlaz iz ove kotline je tijesan. Ni jedan od njih ne bi uspio da se izvuče napolje a da ga moj metak ne pogodi.~ A ako ne otkriju nas, već naše logorište? — upitao je.

— To me ne zabrinjava. Pappermann je na straži. On je sigurno vidio da su se Crvenokose! iznenada udaljili i pošli da tragaju. On će se sa svojom puškom sakriti kraj jezerceta i pripaziti. I tamošnji ulaz, kao i izlaz, veoma je tijesan. Dovoljan je jedan jedini čovjek da odbije čitavu vojsku. U tom slučaju bismo nas dvojica zašli Indsmenima za leđa. Nemamo ni najmanje razloga da budemo zabrinuti. Zato budimo mirni i sačekajmo šta će se odigrati!Prošlo je više od jednog sata dok se prvi Indijanac vratio. Za njim su stizali i svi ostali. Nisu ništa pronašli, ali su ipak smatrali za potrebno da budu155oprezni. Postavili su straže, ali prekasno. Na žalost, stajali su ondje gdje smo i mi morali proći u slučaju da se žeiimo udaljiti.U to su dojahala oba Entersa. Ponovo su otpočeli savjetovanje. Poglavice su opet krenule gore na ,pro-povjedaonicu'. Nisu govorili glasno, jer su im se glasovi čuli kao zatomljeno mrmljanje, vjerovatno zbog dvojice bijelaca koje su htjeli iskoristiti a da im se ne povjere. Pošto su se složili o zadatku koji moraju izvršiti, dozvolili su im da pođu na .propovjedaonicu'. Kiktahan Schonka upitao ih je prezrivim glasom:— Sigurno se još sjećate o čemu sam se s vama dogovorio?~ Da, sjećamo se — odgovorio je Sebulon koji je, po' svemu sudeći, vodio glavnu riječ.— A da li ste još uvijek spremni da ispunite uvjete kojj su između nas i vas bili utvrđeni?— Da, još uvijek.— Dajemo vam još jedan novi zadatak, naime, da nam' Olda Shatterhanda i njegovu ženu izručite. Jeste li spremni da1 to učinite?

— Samo onda ako se to isplati.— Isplati se!— Koliko ćete nam platiti za njih oboje?— Mnogo, veoma mnogo! Samo što danas još nije vrijeme da se govori o toj cijeni. Ako ga mi uhvatimo, onda vam, naravno, nećemo ništa platiti. Ovdje ćemo ostati još tri puna dana i pripazit ćemo. Bude li došao, sigurno nam neće moći umaći. Zarobit ćemo ga. Za to neće biti plaćeni. Budući da je on napustio Trinidad još prije vas, a još uvijek nije ovdje, uvjereni smo da je svoj plan promijenio i' da uopće nije odjahao prema Devils pulpitu. Štaviše, on je kraj Kanubi — jezera sreo naše squaw, koje su toliko lude da se zanose njime i Winnetouom, pa je tome starcu godilo što ga te žene hvale i obožavaju. On je s njima pošao.— To je moguće, veoma vjerovatno.' — rekao je brzo Sebulon. — Naime, mi smo i nekoliko muških tragova ugledali.— To je dovoljno! To je on bio. A sada vam ostaje da se borite za nagradu koju ćemo dati ako ga uhva-l15-3tite. Srećom nam je poznat cilj kamo su žene odjahale. Naime, to je Tavuntsits - payavh (Lisičje brdo). Da li ga poznajete? - Ne.— Moj slavni brat Tusahga Saritsch veoma ga dobro poznaje i odmah će vam opisati put koji vodi tamo.Ja još nisam nikada čuo o nekom Tavuntsits --pavavhu, te sam naćulio uši kako mi ne bi izmakla ni jedna riječ. Vrhovni poglavica počeo je opis puta koji tamo vodi. U svom opisu bio je veoma iscrpan. Zamislite samo moje iznenađenje i radost kada sam na kraju potvrdio da taj

Tavuntsits-payavh nrje ništa drugo neko Nugget Tsil do kojeg smo i mi htjeli da odemo! Braća Enters su zapisali nekoliko pribdlje-žaka u svoje knjižice. Tada je Kiktahan Schonka nastavio:— Vi ćete onamo odjahati da u stopu pratite Olda Shatterhanda i nemojte nikako dozvoliti ' da vam umakne. Možets li to izvesti?— Možemo! Samo kako da ga dovedemo? Kada i gdje? Samo da li će on dobrovoljno poći s nama?— Hoće. Znate li vi za ime Wicomte - mini (Voda smrti)?- Ne.— Mi ćemo tamo poći da se s Komančima i Kio-wama udružimo protiv Apača. Samo mu to ni u kom slučaju nemojte odati. Doista je ako mu samo toliko kažete da će se Kiowe i Komanči tamo sastati. Njegova ogromna i neobuzdana radoznalost će ga zavesti, i on će onamo odjahati da nas uhodi i da nas osluškuje. Pri tome ćsmo ga uhvatiti.— A naša nagrada?— O tome ćemo se dogovoriti kada nam budete javili da se približava.~ A ako se s vama ne budemo mogli .nagoditi? ~ Onda će biti dovoljno samo da ga upozorite, i mi ga nećemo uhvatiti!— Zašto nam još danas ne kažete visinu nagrade? -" Zbog toga što danas još ne znamo čime ćemokasnije moći da platimo, da ii životinjama, ili nuggeti-roa, ili robom, oružjem i stvarima koje ćemo zaplijeniti.157— Mi vam vjerujemo.— Mi vas sada otpuštamo i možete poći. Savjetujemo vas da ni časa ne gubite kako biste što prije sustigli Olda

Shatterhanda. Sto brže i savjesnije postupite, to će sigurniji biti'rezultat i to veća nagrada.Sišli su sa ,propovjedaonice' i pošli svojim konjima. Za čitavo vrijeme Hariman F. Enters nije progovorio ni jedne riječi. Poglavice su šutjele sve dotle dok obojica nisu odjahala. Tada je vrhovni poglavica Utaha rekao samo jednu riječ:- Hulja!/— Hulje! - nadodao je Kiktahan Schonka. — Nisu vrijedni ni da čovjek pljune na njih! Vjeruje M moj brat da oni za svoju izdaju neće dobiti ni toliko koliko vrijedi slamka ili iščupano ptičje pero?- A sav taj veliki posao koji su s vama i sa mnom htjeli da naprave...? — upitao je Tusahga Saritsch.- Neće im donijeti ni toliko koliko vrijedi konjska dlaka - smijao se stari Sioux. — Oni će platiti ceh, a mi ćemo zadržati što imamo. Slaže li se moj crveni brat?— Da. Moj jd brat veoma mudar!- Pshaw! Čovjeku nije potrebno da bude mudar pa da bljedolikog prevari!— Samo izdajice će zahtijevati da obećanje održimo i da isplatimo nagradu.- To oni neće učiniti. Tko nije živ, ne može da postavlja zahtjeve. Slaže li se i s time moj crveni brat?- Da.- A i ostali?— Da, da, da, da! ~ odjeknulo je naokolo. Nisam se više mogao obuzdati. Tačno ovu riječdoviknuh jasnim glasom:— Sitschepi — hulje!Nastupila je duboka tišina. Onda sam začuo:

- Uff, uff - Uff, vftf! Tko je to bio? Sto je to bilo? Odakle je došlo?Pogledao sam kroz dalekozor i vidio da $u se okretali na sve strane.158— Schikschitsche — lahgtscha — Hulja! — nadodao sam isto onako glasno.Opet duboka tišina. No vidio sam da su se sada jedan za drugim počeli dizati sa svojih sjedala. -Čak je i onaj dugonja Kiktahan Schonka bio ustao.— Niste ni vi vrijedni da čovjek pljune na vas. — nastavio sam.Ponovo duboka tišina. Tada smo začuli starog dugonju Siouxa kako poluglasno i ubrzano govori:— Uff, uff! To nije čovjek!— Nije čovjek! — saglasio se Tusahga Saritsch.— Zna li moj crveni brat što u starim wampumima piše o .Propovjedaonici đavola' gdje se sada nalazimo?- Da.— Da dobri duh ovdje sve čuje što zao duh govori?- Da.— I da ga za to kažnjava?— Čak i veoma strogo! Većinom smrću!— Da li je to dobar duh govorio? Sta da poduzmemo? Ja ne ostajem ovdje!— A ni ja!— Bježite odavde! — naredio sam im. — Bje-žite, bježite!Ovo je smjesta djelovalo. Svi su trkom pojurili i skakali niz stepenice. Jedino Kiktahan Schonka to nije mogao, iako se on najviše plašio.

— Pomozite mi, pomozite mi! — urlao je. — Hoću i ja dolje, i ja, i ja!Ali poglavicama se veoma žurilo i nisu mu pomogli. Drugi su prišli da svoga vrhunskog poglavicu odnesu dolje. Pri tomo je izgubio vlasulju od skalpova. Na to nije obratio pažnju. Nosili su je za njim dok nije stigao do svoga konja. Tu ju je opet stavio na glavu, izdao zapovijest da se odavde odmah krene i napusti .Đavolja propovjedaonica', čiji je ugled u svakom slučajti porastao, pa su je sada smatrali za deset puta svetiju no prije. Sada im je jedini cilj bio da što prije odmagle. Čak su se odrekli da dočekaju Olda Shatterhanda i da ga ovdje uhvate. Povukli s.u stražare i čuvare te odjahali, svih osadmeset, u guš-čijem stroju, kako su bili i došli159Dok smo gledali za njima, oko usana .Mladog Orla' zaigrao je radostan osmijeh, a ni ja nisam plakao.— Ovoj se pobjedi veoma radujem — rekao je. — Upravo se osjećam tako kao da smo se s njima borili i kao da smo ih sve pobili. To je pobjeda nauke, a ne krvavog tomahawka.— Da li je taj dio nauke poznat? — upitao sam ga.— Da. Morao saru se s time upoznati. Akustika spada u nauku o zraku. Bio sam kod bljedolikih da studiram aerostatiku i aeronautiku. Znam da su još stari Asirci, Babilonci i Egipćani poznavali tajnu da se na jednoj tački veoma jasno čuje ono što se s druge,. udaljene govori. Veoma sam radostan i ponosan što sam danas doznao da preci današnje' crvene rase u tom znanju nisu zaostajali za onim narodima. Naša je dužnost da probudimo u duši naše nacije ono što smo bili izgubili. Molimo velikoga, dobrog Manitoua da nam

podari snagu i radost da ostvarimo to važno i lijepo djelo!Bilo je to prvi put da je otvorio svoju dušu i govorio na ovakav način. Nimalo se nisam začudio onome što sam čuo. Bio je to tih i veoma obdaren mladić, a imao je i potrebnu energiju da postigne i ono što je neobično. Njegovo lijepo ozbiljno lice zračilo je toplim, gotovo sunčanim sjajem, tako drago i simpatično kao što su bile produhovljene i crte inoga divnog Winnetoua. Imao sam dojam da je u tom času ,Mladi Orao" bio neobično sličan momo nezaboravnom crvenom prijatelju, kao da su dva brata!Kada je nestao i posljednji od osamdeset Indijanaca, napustili s'mo naše mjesto za prisluškivanje. Međutim, mi se nismo odmah uputili gore, nego najprije u prednji dio kotline, gdje su bili Indsmeni. Prošli smo uzduž i poprijeko da vidimo ne bi li iz njihovih tragova mogli nešto pročitati što bj nam bilo od koristi. Nismo našli ništa. Ali kada sam još jednom otišao gore na propovjedaonicu', tamo gdje su sjedile poglavice, ugledao sam na jednoj od stepenica, i to u sasvim zadnjem uglu, da leži neki predmet koji prije dolaska Indijanaca sigurno nije bio tamo, jer160bih ga inače bio zapazio. Podigao sam ga i razgledao. Bile su to dvije malene, dražesne pseće šapice, samo ne pandže, već šapice. Bile su ravno odrezane i na torn mjestu obje spojene jelenskom žilom, tako da su sačinjavale dvostruku šapicu čiji su prsti okrenuti u suprotnom smjeru. Pokazao sam je ,Mladom Orlu'.— Fetiš! — uzviknuo je.— Sasvim vjerovatno! — Samo čiji fetiš? — upitao sam.

— Kiktahan Schonke!— Nadajmo se! Kako ga je samo mogao izgubiti? Fetiši se obično nose u zatvorenoj vrećici! To su pseće noge, a ne lisičje ili vučje, a i poglavica Siouxa se zove ,Pas Čuvar'. Zbog toga mi se i čini da ga je on izgubio. Samo, kako se ta moglo desiti? Neka ga pogleda moj mladi crveni brat!Dao sam mu ga. Pažljivo ga je razgledao, ponovo ga vratio i odgovorio:— Ovaj fetiš nije bio u vrećici, već za pojas prišiven. Jasno se vide ubodi. Otkinuo mu se kada su poglavicu lasom vukli uz stepenice ili kada su ga nosili dolje. To što smo ga našli mnogo znači!— Svakako, ali je i opasno. Bude li Kiktahan Schonka primijetio da ga je izgubio, sigurno će se vratiti da ga traži. Bude li primijetio kasnije, tada neće znati tačno gdje ga je izgubio: da li ovdje ili negdje uz put. Mi u svakom slučaju ne smijemo ovdje dulje ostati. Hajdemo!Pažljivo sam sklono fetiš u džep, pa smo ovo mjesto napustili i počeli se" penjati gore prema našem logorištu. Odozgo su nas oštro promatrali, pa je Pap-Perrnann znao da dolazimo. Dopremio nam je konje da ne bismo morali gaziti kroz vodu jezerceta.~ To je brzo išlo, veoma brzo! — rekao je. — Hoće li oni ponovo doći?— Ne, nadam se da neće — odgovorio sam.— Čudnovato! Njihovo savjetovanje danima traje! Zbog čega su tako brzo otišli? Da li ste što čuli?— Čekajte, dok se ne nađemo s mojonv ženom! 1 ona želi da to dozna!

Tako je i bilo. Dok smo se približavali, gledala nas je s takvom napetošću da nisam imao srca da je Pustim da čeka, već sam joj odmah doviknuo:11 Winnetouovi nasljednici161- Uspjelo je! Sve je uspjelo!— Zaista - zaista? — upitala je. — Tada sjaši s konja, sjedni kraj mene i pričaj!Pri tom je i sama sjela i rukom lupila po mjestu gdje sam kao poslušan muž morao brže bolje da sjednem. Poslušao sam je i dao .Mladom Orlu' znak da se popne na vrh i da u međuvremenu bude na straži kako bih odmah doznao ako se Kiktahan Schonka vrati. Svoj izvještaj skratio sam koliko god mi je bilo moguće. Kada sam s izvještajem bio gotov, Srdašce energično i brzo skoči opet na noge i reče:— Dakle pakujemo, pakujemo! Još ovoga časa moramo otići!Već je pružila ^ruku za kuhinjskim loncem i mlincem za kavu. Ja sam, međutim, i dalje sjedio te je upitao: - y,— Kamo?— Za dvojicom Entersa!— Ti sama?— Sama? - Ja? - Kako to?— Da, ako misliš poći, tad ćeš morati sama! Ja ostajem još ovdje.— Sta još ima da se ovdje uradi?— Ništa.— A ti hoćeš još da ostaneš? — čudila se. Obratila se Pappermannu: — Ništa! A ipak hoće da ostane! Shvaćate li vi to, Mr. Pappermanne?

— Ne još sasvim — odgovorio je ovaj. — Ako želi još da čeka, za to iraa razloga, a protiv toga se ništa ne može poduzeti!— Razlozi? Hm! Ima ih uvijek! Do sada nisam nikada primijetila da on nema kakvog razloga!— Jesu li što vrijedili ti razlozi? — upitao je starac.— Hm! Gotovo su uvijek bili opravdani!— No, dakle! Sjedite mirno i dalje i imajte u tog čovjeka povjerenja! On zna što hoće. Mi ćemo još ostati ovdje.- Dokle? • — Vjerovatno do sutra ujutro.— Zar je istina? - upitala me je.— Da — potvrdio sam.162— Znači da ćeš obojicu Entersa pustiti da ti umaknu?— Za danas možda, ali ne duže. Njihov put mi je poznat! 2eliš li možda da ih još danas sustignemo pa da ih bez ikakve koristi vučemo sa sobom? Da, oni su nam potrebu i. Oni će za izvjesne stvari predstavljati izvor iz kojega ćemo mi crpsti, samo ne smatram za potrebno da ih neprestano, danju i noću, držimo uza se. To bi, barem meni, bilo dosadno.— I meni. Imaš pravo.— Dobro! Mi ćemo, dakle, tek sutra ujutro krenuti dalje. Sto se tiče vremena, to o nama ovisi kada ćemo ih sustići.S time se bila složila. Nije nam bilo potrebno da jurimo. Mogli smo lijepo, polako da se pripremimo za predstojeći put. Od Indijanaca se nije ni jedan vratio. ,Pas Čuvar' još nije primijetio što je izgubio. Koliko je taj gubitak velik zna jedino onaj koji je upućen u postanak,

značenje i u vrijednost indijanskog ,fetiša'. Po posljedicama će se vidjeti kako je na staroga Kiktahan Schonku djelovao nestanak ovih psećih šapica...KROZ MRAČNE i KRVAVE KRAJEVE

DRUGA OPORUKANapustili smo područje .Đavolje propovjedaonice' i pošli prema Mugworthillsu. Iz moje knjige ,Win-netou', treći dio, vidi se da je Mugworthills ista ona skupina planina koju su Winnetou i njegov otac označili imenom Nugget Tsil. Dva brata Entersa također su htjela onamo. Dok sam prisluškivao, čuo sam tačan opis toga puta, koji sam i ja poznavao. Međutim, postojao je još jedan kraći, koji mi je isto tako bio poznat. Krenuli smo tim putem. Kako su nam konji bili mnogo bolji od njihovih, prestigli smo ih. iako smo kasnije napustili Devils pulpit. Nije nam bilo potrebno da žurimo pa da ih sustignemo, kako smo to u početku namjeravali, već smo ih mogli sačekati gdje bilo i gdje nam se prohtjelo Zato smo smatrali da je najpogodnije ako to bude u Canadijanu, i to na onom mjestu gdle sam poslije Winnetouove smrti naišao na Gates, Claya i Summera. Ondje je bilo pitke vode, trave za konje i prostrano gusto grmlje, u koje smo se mogli zavući kako nas ne bi primijetio onaj koji dolazi sve dotle dok mi to ne zaželimo. Usred grmlja nalazila se mala čistina na kojoj je nekada ranije gorjela logorska vatra. Zbog toga se uništena vegetacija još nije oporavila. Ovdje smo razapeli šator.Dok smo to radili, moja je žena pripremala ručak. Medvjeđeg nam je mesa još zadugo bilo dovoljno. Osim toga smo uz put ustrijelili i jednu prepelicu i više pre-164

rijskih kokoši. Zbog toga nam i nije bilo potrebno da pečenku lovimo na novome mjestu. Iza ručka smo se odmarali, iako nismo bili umorni. Budući da smo se nalazili na području Komanča i Kiowa, morali smo izbjegavati sve što bi odavalo našu prisutnost.Bilo je pred večer kada smo s položaja gdje smo braću Enters očekivali ugledali dva jahača. Spo-ro su se približavali. Njihovi su konji bili umorni. Kad su skoro već stigli do grmlja, prepoznali smo dva brata. Bili su naoružani, kao nekada za opasnijih vremena, nožem, revolverom i puškom. Kako mi nismo došli istim pravcem, to nisu mo-gli ni primijetiti naše tragove. Sjahali su izvan grmlja, napojili svoje konje i sakupljali suharke za vatru. Vatru nisu zapalili na mjestu gdje ih grmlje zaklanja, već vani, na praznom prostoru, tako da ju je uveče mogao svatko izdaleka vidjeti. Naša se već davno bila ugasila. Kako je ta vatra mogla da oda i njih i nas, to sam ustao da ih upozorim. Tada Pappormann upita:— Smijem li s vama? Rado bih vidio kako će izgledati kad vas prepoznaju!- Tada pođite!Pošli smo onamo, samo što sam se ja zaustavio iza gustog granja kako bih propustio Pappermanna da im se prvi približi. Prišao ini je s leđa i pozdravio:— Good evening, Messieurs! Dozvoljavate li da vas upitamo da li želite biti odmah skalpirani, ili pak smatrate da je bolje da sutra ili prekosutra umrete na mučeničkom stupu?Obojica prestrašeno skočiše uvis.- Skalpirani? Od koga? Zašto? - upitao je Sebulon.

~ Da umremo na mučeničkom stupu? — upitao je Hariman. Zbog čega? Od koga?~ Od Komanča i Kiowa, koji tvrde da ovaj kraj Pripada njima — odgovorio je stari Zapadnjak. — Zapalili ste takvu vatru kao da vam je upravo namjera da te bitange namamite. Zašto vatru niste zapalili iza grmlja?~ Zbog toga što se ne bojim ni Kiowa ni Komanča ~ odgovorio je Sebulon.~ Znači da ste s njima u prijateljskim vezama?165— Mi smo prijatelji svih ljudi koje susrećemo, svih Crvenokožaca i svih bijelaca!— Well! Znači da ste i moji! Volim da znam kako se zovu moji prijatelji. Smijem li vas zamoliti da mi kažete svoja imena?— Zovemo se Entersi. Ja sam Sebulon Bnters, a moj brat Hariman Enters,~ Hvala! A sada dalje: odakle dolazite i kamo idete?— Došli smo iz Kanzas Citvja i skrenuli prema zapadu u Trinidad, a želimo da odemo do Rio Grande del No<rtea. A tko ste vi?— Zovem se Pappermann i dolazim iz Trinidada. A kamo ću poći, to još ni sam ne znam.Tada su se obojica trgla od iznenađenja i Sebulon se brzo stao da raspituje:— Pappermann? Možda Maks Pappermann?— Da. Oduvijek sam se tako zvao, i sada se, na žalost, još uvijek tako zovem.— Kakva slučajnost! Mi smo, naime, bili u vašem hotelu. Čak smo se ondje i najavili.— O tome ništa ne znam. Hotel više nije moj.— Čuli smo za to. Samo do vašeg odlaska vi ste stanovali kod novog gostioničara. Taj čovjek je veoma škrt na riječi i neuslužan! Htjeli smo da nam da neka

obavještenja, što je odbio. Zbog toga smo morali druge pitati, koji također nisu ništa znali, barem ništa opširnije. Možda bismo mogli od vas doznati ono što želimo.- A što to?— Radi se o bračnom paru Burton, koji je pošao za Trinidad da odsjedne u vašem hotelu i da nas ondje dočeka. Kad smo tamo došli, doznali smo da su te osobe, doduše, bile tamo, ali su već slijedećeg dana opet otišle. Kamo, to nam nitko nije znao reći. Znate li vi nešto o tome?— Hm! Da li nešto znam! Baš ste naišli na pravog čovjeka.— Zaista? Veoma nam je drago! Dakle, ako ste vi taj pravi čovjek, tada nam brzo recite da li...U tome ga je Pappermann prekinuo:— Zar sam ja taj pravi čovjek? To nisam rekao.— Ako vi niste, onda tko je?4

166— Ovaj ovdje!Pokazao je na me, pošto sam sada iz grmlja izišao kako bih taj uvod okončao, jer je Pappermann u svojoj bezazlenosti lako mogao nešto kazati što nije trebalo da braća znaju. Moje prisustvo ih je veoma iznenadilo, ali ne baš neugodno. Radovali su se što su se susreli sa mnom. Naredio sam ini da smjesta ugase vatru i da sa svojim konjima dođu k naifia u grmlje. _ To su i učinili. Moju su ženu pozdravili vrlo uljudno. Hariman je to vjerovatno dobronamjerno učinio, ali nije bilo sigurno da je to isto učinio i Sebulon. Do~ duše, nastojao je da ostavi dobar dojam, ali je njegov pogled bio neiskren. Dok je mislio da ga nitko ne promatra, vidjelo se da njegove oči nešto vrebaju, nešto prijete, što meni ni

mojoj ženi nikako nije moglo da izmakne. Srdašce je upravo za takve stvari imala vanredno oštro osjetilo. Kada su nas upitali zbog čega nismo čekali u Trinidadu, odgovorio sam:— Zbog toga što sam imao razloga da odbijem vaše društvo. O tome sam vam, dakako, i pisao. Da li je pismo dospjelo u vaše ruke?— Da. Gostioničar ga nam je predao čim smo stigli i rekli naša imena — odvratio je Sebulon. — U torn ste pismu naveli da su čonner i Howe naši prijatelji. Mi to odlučno poričemo. Kao trgovci konjima imali smo sa njima poslovnih veza, ali kada smo ih bliže upoznali, prekinuli smo odmah svaku vezu. Oni nisu pošteni. Samo, kako ste vi došli do toga da njihovo nepoštenje upravo na nas natovarite? Dozvoljavate H da vas upitam kamo ste krenuli iz Trinidada?Na to je Srdašce brzo upalo u riječ:- U lov na medvjeda!Koliko god je taj odgovor bio kratak, toliko je bio i odlučan, jer smo time izbjegli sva pitanja u vezi s Devils pulpitom.~ Jeste li imali sreće? — raspitivao se.~ Da — odgovorio sam.- - Mi sada imamo i med-vJeđe butove. Sape ćemo načeti tek kod Tavuntsits--payavha.~ Kod Tavuntsits-payavha? - upitao je brzo, do-bacivši veoma zadovoljan pogled svome bratu. - Poznajete li ga?167— Da. Još otprije.— I mi ćemo tamo- I vi? Zbog čega?— To žele poglavice Siouxa i Utaha.- O! Znači d? ste ih sreli? ~ Da.- Kod Devils pulpita?

— Da, Šteta što ste već bili otišli! Mi bismo vas tako rado sa sobom poveli'~ Nije nikakva šteta. Ja se ionako ne bih smio pokazati!— Ali biste imali prilike da stvar promatrate izdaleka, pa čak da nešto i čujete.— Čemu to? Nadam, se da ću sada od vas doznati 5to se ondje odigralo i što je sve bilo zaključeno.— Hoću li ja da pričam?— Da. Molim te, učini to.Počeo je svoj izvještaj. Rekao nam je imena dvojice vrhovnih poglavica. Onih osamdeset Indijanaca, koiiko ih je tamo bilo, pretvorio je u četiri stotine, a onih nekoliko sati njihova zadržavanja u puna tri dana. Govorio je o vanredno važnim raspravama kojima je prisustvovao sa svojim bratom. Sve je to tako prikazao kao da su njih dvojica bila glavne osobe koje su obasuli naročitim počastima. Posebno je naglasio kako je rastanak sa crvenima bio veoma prijateljski. Nadalje, kako su Kiktahan Schonka i Tusahga Saritsch tri puta krenuli za njima da im još jednom stegnu ruku pri njihovu odlasku.— Znači da su crveni otišli prije vas? — upitao sam.- Da.— Kamo?— To je velika tajna koju ni po koju cijenu ne smijemo odati. Ali vama ćemo to saopćiti da se uvjerite kako su naše namjere prema vama dobre i poštene. Otišli su prema nekom mjestu koje nazivaju Wiconte-mini. Poznajete li ga možda?— Da. To je neka voda. Zar ne?— Da. Taćno su narn opisali put koji vodi tamo.— Znači da i vi morate tamo?

— Svakako. Tamo ćemo doznati ratni plan protiv Apača i njihovih saveznika, l sami vidite koliko je to168j za vas važno. Želite li da vam saopćimo što ćemo ondje doznati?— To se po sebi razumije!— Spremni smo da to učinimo, ali se nadamo da ćete nam biti zahvalni.— Kako posijete, tako ćete i požeti.— Da li je Wiconte-mini, ,Voda smrti', veoma udaljena od ,Tamne vode', gdje je naš otac umro?— Ako se dobro sjećam, nisu tako daleko jedna od druge. Čim stignemo onamo, bit će mi jasnija slika.Ne bi bilo pametno da mu se kaže kako ova dva različita imena označavaju jedno te isto jezero.— O! Znači da i vi namjeravate tamo? — upitao je.— Svakako. Ili vam možda to nije pravo?Tada je trijumfalno pogledao svoga brata. Bio je oduševljen što sam, i ne sluteći, pomogao da mu se planovi ostvare, a zapravo on nije uopće ništa predo-sjećao.~ Da nam nije pravo? — uzviknuo je. ~ A zbog čega? Mi smo vaši prijatelji. Zavoljeli smo vas. S vama bismo najradije zauvijek ostali. S velikim veseljem ćemo vas povesti do ,Vode Smrti'. Pretpostavljamo da ćete nam za uzvrat pokazati ,Nugget Tsil' i ,Tarnnu vodu'.~ Vrlo rado. Kako to da vas Kiktahan Schonka nije odmah poveo sa sobom? Zbog čega vas šalje do Tavuntsits-payavha?— Da uhodimo žene Siouxa koje su tamo odjahale, pa da mu poslije toga podnesemo izvještaj. Opisao nam je tačno put. Prema tome, trebalo bi nam još dva dana dok tamo stignemo!

— To je tačno. A sada vas samo jedno molim i bit ću tada zadovoljan. Naime: čudnovato je što ste se upravo na mene obratili da doznate gdje se nalaze ,Nugget Tsil' i .Tamna voda'. Naprosto mi izgleda ne-vjerovatno da vi ta dva mjesta niste do sada već pronašli. Bilo bi dovoljno da ste raspitali Kiowe, njihova Poglavicu Tangua i njegova sina Pidu za ,Nugget Tsil', A u vezi s ,Tamnom vodom' sigurno ste mogli pronaći jednoga od Apača koji je jednom bio tamo sa mnom.~ Lako je to reći, ali nije učiniti — odgovorio je.169— Ja sam bio kod Kiowa. Stari Tangua je, dakako, bio spreman da me obavijesti, samo što ga je njegov sin Pida u tome spriječio. Zašto, to ne znam. A među svim Apačima, koje sam raspitivao za »Tamnu vodu', nije bilo ni jednoga koji me nije smatrao za neprijatelja i s nepovjerenjem me odbio. Oni su veoma oprezni, ti lupeži!— Ti su lupeži moji prijatelji, Mr. Entersu. Usudite li se samo još jedinom da izustite tu riječ, rastat ćemo se! — Moja žena će sada pripremiti večeru. Kada večeru završimo, poći ćemo spavati. Sutra rano, u svanuće, napustit ćemo ovo mjesto i odjahati prema Tavuntsits-pavavhu. Da li vam je pravo?— Da. Samo što se mi nećemo ovdje ulogoriti već malo po strani. Mi strašno hrčemo, a tu je jedna lady koju ne želimo uznemiravati.Taj izgovor je bio veoma providan. 2eljelj su da budu nasamo kako bi mogli nesmetano razgovarati. Odmah mi je pala na um misao da ih prisluškujemo, ali sam odustao od toga. Ono što sam želio doznati mogao sam postići direktnijim i lakšim načinom nego što je neugodno šuljanje, stalno prisluškivanje i ću-lenje ušiju na sve strane, što je napornije nego što se misli.

Pomenuti razgovor tekao je između mene i Sebu-lona Entersa. Njegov brat Hariman nije nadodao ni jednu jedinu riječ. Izgledalo je kao da se njih dvojica u nečemu ne slažu, i to u priličnoj mjeri. Naprosto su izbjegavali da jedan drugoga pogledaju.Isto tako tiho držao se i ,Mladi Orao'. Vladao se kao da braća nisu uopće bila prisutna. Sve to nije ukazivalo na neke prijateljske odnose s njima. Nakon večere su se odvojili, kao što je Sebulon i najavio. Vratili su se tek rano ujutro kada im je miris kave odao da smo već budni. Kada je sunce izlazilo, šator je već bio spremljen i mogli smo nastaviti putovanje. Sada smo tek uočili da je svaki od njih imao o sedlu obješenu jednu lopatu sa drškom. Kada je Pap-permann vidio da su se moje oči u čuđenju zadržale na tom oruđu, upitao je braću:— Opskrbili ste se lopatama. Hoćete li kopati blago?— Možda — odgovorio je Sebulon s naročitim na-glaskom, koji je imao da pokaže koliko su prepredeni.— A kakvo blago?— Još ne znamo. U svakom slučaju imamo oruđe za kopanje, ako nam bude zatrebalo. Kiktahan Schon-ka nam nije obećao novac, već plijen, robu, konje i slične stvari. A i kovine, dakle, srebro, bakar, pa čak. i zlato. Samo se po sebi razumije da se ovdje radi0 bonanzama ili digginima, koje ćemo najprije morati pretražiti! Zbog toga i nosimo hopate!Izgleda da je taj čovjek imao naročitu maštu. Njemu uopće nije ni palo na pamet da jedino on predstavlja oruđe koje će kasnije biti odbačeno kada više ne bude potrebno.Danas smo jahali ta&no onim istim putem kojim sam nekada jahao sa Gatesom, Clayom i Summerom. Uvečer

smo se ulogorili na istom mjestu otvorene prerije, gdje smo i onda spavali. Nismo zapalili vatru. Slijedećeg sam jutra rekao dvojici Entersa da ćemo oko podne stići do Tavunts,its-payavha. Pazio sam da ne izgovorim ime Mugworthills, koje se spominje u mome opisu što su ga pročitali. Upoznati su s time1 morali su znati da se ovdje radilo o Nugget Tsilu. Za sada im o tome nisam ht'o ništa govoriti. Na moje čuđenje Sebulon me je upitao:— Da li vam je ta planina poznata samo onako, po čuven ju, Mr. Burtone, ili ste već tamo bili?— Često sam odlazio tamo — odgovorio sam.— Kažu da na toj planini ima nekoliko grobova. Tri ili četiri. Da li je to istina?— Dva sam vidio, a ostale nisam. Tko bi ondje mogao biti sahranjen? *— Nekoliko poglavica Kiowa.- Stvarno?— Da. O tome mi je pričao netko tko je već tamo češće odlazio.- Ulogorit ćemo se kraj ona dva groba koja sam vidio. To je mjesto najprikladnije.Čitavo prijepodne moja je žena bila veoma žarni-Sijena. Približavali smo se mjestu koje je za nju bilo od velikog značenja. Ona veoma cijeni uspomenu na li-170171jepu sestru Winnetoua. Već je više puta govorila kako od srca želi da barem jednom vidi grob lijepe, drage Indijanke. Bila je uvjerena da nikada neće vidjeti Ameriku. Sada joj se ipak želja ostvarila.Izgleda kao da je i ,Mladi Orao' bio zadubljen u ozbiljne misli. Da se to nijs odnosilo na me? Ponekad bi me

pogledao tako neobično, ispitivački, ali bi brzo spustio pogled čim bih se na njega osvrnuo.Braća Entersi nam se nisu suviše približavala. Bili su iza nas s Pappermannom koji je sada veoma dobro znao šta im smije govoriti. Sinoć sam mu prije spavanja dao tačne upute.Još nije bilo podne kada su na jugu izronila brda. Sto smo im se više približavali, postajala su sve viša. Na njihovom šumovitom vrhu još uvijek je stajalo ono stablo koje je nad svim ostalim stršilo. Čak je i Srdašcu palo u oči.— Kako se sve to slaže! — rekla je. — Nije li onamo gore Winnetou poslao svoga uhodu?— Da — potvrdio sam.— Reci mi kako ti je pri duši? Ja bih zaplakala. A ti ne bi?.Nisam odgovorio.Zaobišli smo tamne visove sa njihove zapadne strane i na jugu skrenuli ulijevo kako bismo stigli do doline koja je duboko bila usječena između brda, a koju moji čitaoci već poznaju. Nastavili smo duž nje do bočne klisure koja nas je vodila dalje prema vrhu. Na mjestu gdje se počela račvati, s jahati smo i stali se penjati, vodeći konje za uzde do oštrog vrha iza kojega se zemljište ponovo spuštalo. Išli smo uz padinu, izbili ravno u šumu, sve dok nismo stigli do našeg cilja. Ugledali smo oba spomenika; jedan je prikazivao Intschu-tschuna, oca moga Winnetoua, kako uspravno sjedi na konju, a drugi piramidu od kamena iz koje se izvilo visoko stablo kraj kojega je počivala Nscho--tschi. Zaustavio sam se. Imao sam osjećaj kao da sam tek jučer ovdje posljednji put boravio. Stabla su narasla, šiprag je bio nešto gušći. Inače je sve izgledalo kao da duboka, dirljiva tišina toga

mjesta već desetinama godina nije bila uznemirivana ni daškom vjetra.172—Ovdje leže poglavice Kiowa — rekao je Sebu-lon Enters. - Stigli smo gdje treba. Hoćemo li se danas ovdje zaustaviti?— Da. Možda čak i sutra — odgovorio sam.— Barem trenutno ukloni tu dvojicu — tiho me je zamolila moja žena. - Ne treba da mi pokvare prve trenutke.Već sam htio da joj ispunim želju, ali me je u tome Sebulon preduhitrio'— Možda bi trebalo da sa svojim bratom ulovim svježu pečenku? Ili ćemo možda odmah biti posluženi obećanim medvjeđim šapama?— Da, pođite i pokušajte da nešto ulovite! - brzo je upala Klara. — Imate nekoliko sati vremena. Jest ćemo tek popodne.Udaljili su se. Sa Pappermannom sam podigao šator. Taj dobri starac je nastojao da izbjegne biJo kakav šum. Vidio je da Srdašce kleči kraj groba sestri-na, a zatim je prišla grobu poglavice. U podnožju groba, tačno sa njegove zapadne strane,' nalazilo se malo udubljenje koje je bilo prekriveno mahovinom kao i mjesto oko udubljenja.— Ovdje si sigurno nekada kopao? -- upitala je.— Da — odgovorio sam. - Ja sam, doduše, rupu veoma pažljivo zatrpao, ali za kopanja mi se toliko zemlje rasulo te nisam mogao sasvim zatrpati rupu kad se kasnije u njoj slegla zemlja. Otuda ovo udubljenje.— Samo to bi i druge moglo navesti da kopaju! ~ Neka pokušaju! I onako ne bi ništa pronašli.

— Nemoj biti toliko siguran u to. Imam jednu ideju.- O! Zaista?— Da, zaista! I nije mi pala na um sada, već još popodne.— Učinila si mi se veoma zamišljena. Zar je to bio razlog tvojoj zamišljenosti?— Da, ništa drugo.— Molim te, reci mi o čemu si mislila?Navikao sam da misli i osjećaje svoje žene potanko razmatram. Njezina urođena oštroumnost bila mi je cesto od pomoći, dok me je moja teško stečena proni-173cavost znala odvesti na krivi put. Priznajem da /je u žena osjetljiviji nagon nego u muškaraca. Zbog toga se uvijek i veselim kada mi kaže da joj je sinula ,ideja' ili ,misao', jer znam da mi to može biti od pomoći. Tako je i sada bilo. Odgovorila je:— Sto smo se danas više približavali ovim brdima, to mi ie jasnije ; sažetije postajalo ono o čemu si pričao. Pri tome sam se sjetila jedne riječi koja mi je stalno bila na umu. Tu riječ ti je i Winnetou spominjao, i to često. Da li se još sjećaš kojim se riječima poslužio kada je govorio o zlatu, nuggetima?— Misliš li možda na deadly dust (smrtonosna prašina)?-- Da, deadlv dust. Kada je uoči smrti s tobom razgovarao u vezi s oporukom, rekao ti je da ti je namijenio nešto bolje od zlata. I unatoč tome ti si ovdje kraj groba njegova oca kopao jedino da pronađeš zlato i ništa drugo. Zar to nije bilo pogrešno, dragi mužu?— Ne vjerujem. Zlato koje je ovdje bilo zakopano nije bilo namijenjeno meni, već u dobrotvorne, plemenite svrhe.

— Zar ovdje zaista ničeg drugog nije bilo što je na-mijenjeno tebi, njegovu najboljem prijatelju i bratu? Zar je Winnetou, čovjek dalekovidan i uzvišenih misli, baš pri sastavljanju svoje oporuke zaboravio da se u ,dobrotvorne, plemenite svrhe' može dati nešto mnogo vrednije od samoga zlata? Molim te, razmisli!— Hm! Znaj, Srdašce, da je to što si rekla tačno, nesumnjivo tačno. Ja, doduše, imam izgovor da sam mogao tragati samo uz životnu opasnost i u najvećoj žurbi, samo što to možda nije najzgodnije opravdanje. Kasnije sam imao vremena da taj propust nadoknadim. Samo što na to uopće nisam nikada mislio.— Ni ja. Zbog nepromišljenosti predbacujem sebi Isto toliko koliko i ti. Hoćeš li mi ispuniti jednu želju?— Koju?— Da još jedanput kopaš. Samo bolje, pažljivije i dublje nego nekada!— Rado — veoma rado.- Vjerujem da ćemo još nešto pronaći, i to ono što je najvažnije. Dokumenat o zlatu je svakako ne-174]ca vrsta zaštite za stvarno i pravo blago koje se vje-rovatno pod njim nalazi!— Govoriš kao da si uvjerena u to!— Ne znam, ali osjećam. Winnetou je u to vrijeme bio bistriji i uzvišeniji od tebe, dragi mužu. Njegova stvarna,, neprocjenjiva vrijednost nije bila u njegovu vladanju prema tebi, a pogotovo nije bila onda kada je bio pored tebe. Naše kopanje mora da bude dvostruko, naime, ovdje kraj groba njegova oca i u tvom sjećanju. Pri tome sigurno nećemo naići na deadlv dust, ali zato na bisere i drago kamenje koji potječu iz dubokih duševnih

bonanza. Hoćemo li odmah početi? Baš je dobro što oba Entersa nisu prisutna.— To nije neki mjerodavan razlog, jer se tragovi ionako ne bi mogli tako brzo izbrisati a da braća ne primijete što se ovdje događalo za njihova odsustva. Otada je prošlo više od trideset godina i smatram da nećemo počiniti nikakvo zlo ako pustimo da prođe još nekoliko sati, Ne smijemo zaboraviti da mi je Tatellah-Saitah pisao da odem do-pet velikih, tamnih smreka i da se uputim onoj koja stoji u sredini. U pismu piše: .Neka ti njezin glas bude glas Manitoua, glas velikog, vječitog i ljubljenog duha!' Ovo je tako važno i hitno da mora imati prednost pred svim drugim stvarima.— Svakako, svakako! — Ali gdje su te tamne smreke? Gdje su!— Nisu daleko odavde. Dođi!Odveo sam je u šumu do onog mjesta gdje se iz tla izdizalo nekoliko stijena kraj kojih se prostirala bara. Tu je stajalo pet sirebrnasto-temnih smreka na koje je mislio Tatellah-Satah. Grane su im visi-le do zemlje. Među granama je bilo i nekoliko suhih. Čim mi je pogled pao na stablo u sredini, odmah sam znao na čemu sam. Srdašce je međutim stajalo i bespomoćno gledalo u drveće, a zatim pljesnula rukama i rekla uzdišući:— Ovdje jedno stablo sliči drugome, samo što ono u sredini' nadvisuje ostala za nekoliko lakata! A i sve grane su im iste! Guste su i bogato načičkane iglicama! A to stablo, ta smreka, treba nešto da ti kaže? Ali Sto, što? Znaš li ti? Ja ne znam!175— Vjerujem ti! Možeš li razlikovati smreku odjele?— Mogu! /

— Tada bolje pogledaj smreku u sredini!'Donje grane su pomalo počele da se suše i na njima ima samo još malo iglica. Molim te, izbroji ih! Počni odozdo i stalno pokazuj prstom na svaku granu!To je i uradila.— Jedan, dva, tri — brojala je. — Četiri, pet, šest...— Stani! — prekinuo sam je. — Pogledaj tu šes'tu, suhu granu! Zar je i to smreka?— Nije, već jela.— Primjećuješ li sada da je stablo počelo govoriti?— O! Sad mi je jasno.— Da, tako! Može H grana jele da iz smreke iz-raste?— Dabome da ne može. Prava je grana uklonjena i na njezino mjesto je pričvršćena grana jele. Da nije to neoprezno ili čak opasno? Zar to nije mogao i netko drugi otkriti osim tebe?— Nije. Da su grane zelene, bilo bi drukčije. Tada bi zbog svojih iglica grana jele odmah udarila u oči. Budući da su to bile samo suhe grane, jedino sam ja mogao pogoditi, i to samo zato što sam prije bio upozoren. Molim te, ukloni tu granu!— Da je odlomim?— Ne, već je izvuci.To je i učinila. Na mjestu prvobitne grane bila je izdubljena rupa u koju je bila usađena grana jele. Tu smo rupu sada ugledali. U njoj se nalazila samo grana i ništa više. Bila je prazna. Počeo sam pregledavati deblo u blizini izbušene rupe. Tačno! Kora je bila odvojena u obliku preklopca i granom ponovo čvrsto pričvršćena. Kada sam podigao poklopac, ispao je bijeli papir. Srdašce je za njim brzo pružilo ruku i radosno uzviknulo:— To je ,glas stabla'! Možda i nije?

— Jest. Sigurno.— Kako je Indijanac oštrouman i 'pametan čovjek!— Da — smijao sam se. — Kakva je besprimjerna mudrost bijele squaw koja odmah sve otkriva!176Sada se i ona smijala i rekla:— Valjda ne misliš osporiti da sam ja pospješila ovo otkriće svojim znanjem o razlici između jele i smreke? Daj da čitamo!Kako je ona moja sekretarica i gotovo svu moju korespondenciju sama obavlja, smatrala je da može i ovaj H»t otvoriti i pročitati. Već je bila podigla obrve da joj lice izgleda što važnije, ali joj je taj izraz veoma brzo nestao, pa je počela da se tuži razočaranim glasom:— Na žalost, ja ne mogu ovo pročitati!— Sigurno je pisano indijanskim crtanim pismom?— Nije. Pisano je engleskim slovima, ali je jezik nepoznat.— Pokaži mi list!— Evo ti ga! Ali dobro bi bilo da sjednemo! Kad čovjek stoji, teže shvaća.Sjela je i lupila rukom. Jasno mi je bilo što treba da uradim: sjeo sam do nje i glasno joj čitao. Bilo je pisano na jeziku Apača, a list je pisala ista kaligrafski uvježbana ruka i na tačno istom dobrom papiru kao i pismo koje sam primio od Tatellah-Sataha. Prijevod je glasio:»Zašto si tragao samo za deadlv dustom? Za smrto-nosnim zlatnim prahom?Zar si zaista vjerovao da taj neopisivo, bogati Win-netou nije za sobom ostavio ništa bolje čovječanstvu?Zar je Winnetou, kojega si sigurno dobro poznavao, bio toliko površan da si smatrao za neophodno da dublje kopaš?

Sada znaš zbog čega sam se na tebe ljutio. Dobro mi došao ako si dobrodošlicu zaslužio!«To je bilo pismo ,tisućugodišnjeg starca'. Složio sam Papir i stavio ga u džep. Pogledali smo se.— Zar to nije čudno? — upitalo je Srdašce.~ Veoma čudno! — potvrdio sam. — Piše tačno ono što si bila rekla. Postiđen sam!— Nemoj to primiti k srcu!~ Ipak! U vezi s Winnetouom počinio sam neoprostiv grijeh. Ne samo u odnosu na Winnetoua već i na čitavu njegovu rasu! I1 ja sam sada uvjeren da ćemol* Winnetouovi nasljednici177još više i mnogo važnije pronaći od onoga Sto san? ne-. kada našao.- Zato što to kaže Tatellah-Satah?— Ne samo zato što to kaže Tatellah-Satah nego i zato što je to u vezi s Winnetouovim karakterom. Ja sam u svojim mislima i djelima daleko zaostajao iza tog uzvišenog, plemenitog karaktera. U tome je moj grijeh. On bi se sada blaženo nasmijao i oprostio mi. Ali meni nije do smijeha. Razmisli samo, uzalud je prošlo trideset godina! Čitav ljudski vijek! Dođi, Srdašce, morat ćemo kopati!— Da, dok ne dođu Entersi — suglasila se.— Ne zbog toga! Sada mii je svejedno da li su tu ili nisu. Slušaj! Čujem njihove glasove. Govore sa Pappermannom. Znači da su se već vratili.Da, došli su i donijeli prerijskog zeca koji je u brda zalutao. Sebulon se tako ponašao kao da su neko junačko djelo izveli. Ja sam ga, međutim, kratko i odsječno prekinuo u hvalisanju:— Ostavite tog zečića! Možda ćemo ga ispeći, a možda i nećemo. Sada imamo važnijeg posla.

Imao sam namjeru da hn tek kasnije ispričam gdje smo bili, i to tek onda kada više ne budemo ovdje, jer sam se bojao da će ovo mjesto izazvati u njima naročita sjećanja. Drugim riječima: htio sam postupiti kao psihijatar, ali sam odustao od toga zbog nečega što je bilo važnije i nastavio:— Želim da vam otkrijem nešto što sam u početku mislio da odgodim. Nadme, vi ste u zabludi što se tiče mjesta na kojem ćemo danas i sutra logorovati. Ovdje nisu sahranjene poglavice Kiowa, već otac i sestra moga Winnetoua. Tavuntsdts-payavh je naš Nugget Tsil.Djelovanje mojih riječi bilo je izvanredno. Braća su stajala šuteći; nisu se pokrenuli, a ni riječi progovorili.— Jeste li me razumjeli? — upitao sam. Hariman je tako naglo sjeo kao da je na zemljupao. Pokrio je rukama lice, počeo je glasno i gorko plakati. Sebulon je uperio svoj mračan ali i nemiran pogled na mene i upitao:— Zar je istina to što govorite?— Ne znam zbog čega bih vas lagao?178— Well! Vjerujem vam! Znači, to su grobovi In-tschu-tschuna i Nscho-tschi?- Da.— Koje je naš otac ubio?— Da, vaš otac i nitko drugi.— Dozvolite da malo pogledam grobove. Prišao je najprije poglavičinom grobu, a iza togagrobu njegove kćeri. Razgledao ih je veoma pažljivo. Izgledao je sabran, ali čim se maknuo, primijetili smo da tetura. Sličio je osobi koja hoda po visokoj žici i krišom nastoji da ne izgubi ravnotežu. Nakon 'toga je polako

prišao zečiću. Gurnuo ga je nogom i rekao potmulim glasom:— I opet samo jedan bijedan zečić! Pa i mi! Tačno onako kao nekada sa Gatesom i Clayom. Kao što vidite, Mr. Burtone, ja sam sve pročitao i zapamtio, čak i ono o zecu i starim golubovima koje nitko nije mogao da jede. Zamolio bih vas da nama za ljubav učinite jednu uslugu.- A što to?— Da nam obnovite dva prizora iz prošlosti ovoga mjesta. Shvaćate li me?— Shvaćam. Vi sada želite da uzjašemo konje i da vas povedem i pokažem sve što se odigravalo onda kada je Intschu-tschuna sa kćerkom bio ubijen, a nakon toga da vas odveđem tamo gdje mu je vaš otac oduzeo oporuku?~ Da, na to sam mislio.— Namjeravao sam da pokažem Mrs. Burton ta mjesta. Nemam ništa protiv da dođete i vi sa nama. Ipak smatram da bi u vašem interesu bilo bolje da od toga odustanete.- Zašto?~ Zato što bi, po mom mišljenju, sin morao imati veoma jake živce da može obići ona mjesta na kojima Je otac počinio takva nedjela.— Zdravi smo, a i naši su živci zdravi. Znači da ste spremni?- Da.- Kada?.— Kada god zaželite.— Neka to bude odmah! Naime, mene ne resi strpljivost.

179— Bit ćete strpljivi, ako ne sada, a ono kasnije. Dakle, polazimo. Mr. Pappermann ostat će ovdje na straži.— Veoma rado! - potvrdio je stari. — Nisam ni najmanje raspoložen da se brinem za stare tragove!• Braću nije trpio, a pogotovu mu je Sebulon bio mrzak. Bio bi se još sočnije izrazio, ali je na kraju ipak odustao jer je smatrao da im je i tako dosta kazao. Osim njega svi smo uzjahali, jer nam konji još nisu ni bili rasedJani. Vratili smo se istirn putem kojim smo i došli, a poslije skrenuli prema jugu do rijeke kraj koje sam nekada logorovao sa Winnetouom, Intschu-tschunom, sa Nscho-tschinom, Sam Hawken-som, Dick Stoneom, Will Parkerom i sa trideset Apača. Odavde sam ih poveo onim putovima kojima sam nekada išao što pješice, što na konju, sve dok nisu odjeknuli hici koji su pogodili oca i kćer. Zahvaljujući tome, moja žena, kao i braća, stekli su jasnu sliku o ,, ubistvu-onih koje sam toliko volio. Uto smo stigli na- ,M trag do našeg šatora, i tu sam na samom mjestu ispri- | '» čao i objasnio što se sve odigralo prilikom krađe opo- 4 ruke. Tokom cijelog našeg, obilaska Hariman Enters nije progovorio ni jodne riječi, čak me nije ni pogledao. Bilo mi ga je žao. S vremena na vrijeme zažarili bi mu se obrazi, češće bi brisao anoj sa čela. Bio je u groznici. Sasvim drukčiji od svoga brata. Ovaj se držao tako kao da ga se sve to ništa ne tiče. Pokazao se tako staložen da bi čak i dobar poznavalac ljudi to protumačio kao iskren stav. Jedino oči — njegove oči! Njih nije uspio da ukroti! One su sve odavalo, sve! Bio je bijesan što njegovu ocu nije pošlo za rukom da izvede podvalu onako kako ju je prvobitno bio zamislio. Ovaj me je sada vjerovatno još i više mrzio nego njegov otac. Bio je sada sposoban da počini bilo

kakav zločin, pa čak i ubojstvo. Ipak se nisam imao čega bojati, barem ne za sada, i to zbog toga što se bio obavezao da će me izručiti Kiktahan-Schonki, i to živog.I on je sada primijetio malo udubljenje u zemlji kraj groba poglavičina. Gledao je u nj, razmišljao i upitao me:— Vi ste sigurno ovdje nekada kopalif— Da — potvrdio sam,180— I tu je bila oporuka?— Da, I ne samo oporuka.- A što još?— Ne znam, ali ću doznati. Molim vas, posudite mi vaše lopate.- Zašto?— Da kopam.— Još jednom? — Ovdje? — Na tom mjestu?— Na svaki način još jedanput! I na istom mjestu!— A vi stvarno vjerujete da nije sve izvađeno?— Da, vjerujem!U njemu je nešto buknulo, oči su mu se zaiskrile, a glas od uzbuđenja promuklo zatitrao dok je govorio:— I da vam radi toga posudim naše lopate! Nije mi ni na kraj pameti! Ni u snu! Kopat ćemo sami, sami, moj brait i ja!Odjurio je onamo gdje su ležale lopate, dohvatio ih, pružio jednu svome bratu i naredio mu:— Ustani i ne cmizdri, stara kukavico! Čuo si: gnijezdo nije sasvim ispražnjeno! U njemu ima još nešto! Vjerovatno mnogo, veoma mnogo! Ustani! Sada treba raditi, raditi!Hariman je ponovo sjeo i sagnuo glavu! Odgurnuo je pruženu lopatu i rekao:

— Pusti me na miru! Neću da radim! Neću ni prstom da maknem! Neka je prokleto zlato, kao i tvoja požuda da ga drugima otimaš! Ona će te upropastiti, tačno kao i njega — kao i njega!— Znači da nećeš?— Neću! Nemoj se truditi! Svega mi je dosta!— Kukavico! Prokleta kukavico! — zasifctao je pre-zrivo Sebulon.Nato je Hariman skočio i bijesno ga upitao:— Tko je kukavica?. Ti ili ja? Imam dovoljno hrabrosti da se borim, ali je ti nemaš! Hoću da se oslobodim, oslobodim sotone koja je nad nama vla-dala, a i danas još gospodari. Neumoljiva je sotona, nemilosrdna, i nalaže nam da je slušamo ili u pro-tivnom da propadnemo. Ona od nas zahtijeva zločin ili da svojim životima okajemo oca. Ti nisi dovoljno hrabar da se protiv sotone boriš, i zbog toga si izabrao zločin. Ja, međutim, biram smrt. Dakle, ponavljam pitanje: Tko je kukavica? Ti ili ja?J.81l!— Ja se nisam odlučio za zločin, već za zlato, za zlato! A ako mi ne misliš pomoći, uzet ću ga sam!Odbacio je jednu lopatu, a drugom počeo kopati. Hariman je ponovo sjeo, U to je pristupio Pap-permann, dohvatio lopatu sa zemlje i rekao:— Pomoći ću. Dvojica će više uraditi nego jedan. Međutim se Sebulon odmah na njega izderao:— Bježite odavde! Vi ovdje nemate šta da tražite! Ovdje naću nikoga drugog da trpim!— Well! Neka bude kako želite! Mislio sam samo da vam uslugu učinim!Odložio je lopatu. Sebulon je, međutim, kao mahnit počeo raditi. Počeo je kopati tako brzo i tako snažno kao

da se radi o životu i smrti, kao da ne smije izgubiti ni jednu minutu. Rupa je postajala sve dublja i dublja. Stalno je zurio u nju. Znoj mu se slijevao sa čela i obraza.— To je ludost — očita ludost! — došapnula mi je moja žena. — Ponaša se kao da sve ovo njemu pripada! Sta će iz toga još sve nastati?— Za nas ništa opasno — odgovorio sam isto tako tiho.— A ako ipak nešto pronađe — šta će onda biti?— Ako ne bude zlato ili nešto drugo što vrijeđii — odbacit će.— A ako ipak bude nešto što neće htjeti da od«-baci? U tom slučaju bi lako moglo doći do borbe između tebe i njega!— Do borbe? Nikako! Prepusti to meni'i ne brini! Ovdje se radi o veoma važnim psihološkim momentima koje više nikada u svom životu neću imati prilike da doživim.— Sta ti vrijede svi ti psihološki momenti ako ih možda platiš životom!— Molim te, budi razumna, budi mirna! Neće mi se ništa dogoditi, zaista ništa! v

— Voljela bih da u to mogu povjerovati. Daj mi jedan od tvojih revolvera. Tog suludog čovjeka ću smjesta ustrijeliti ako se usudi da te samo rukom takne!Njezina je odluka bila ozbiljna. Stvarno se bojala. Ta dobra žena, koja nikada nije bila gruba ni182ma crvu ili bilo kakvoj bubi, htjela je sada, iz ljubavi prema meni, da ustrijeli čovjeka! Bio sam dirnut, ali joj to nisam pokazao, već smješkajući se odgovorio:— Drago dijete, ako bude potrebno i ako se bude moralo pucati, onda ću to sam učiniti. Gađam bolje od tebe. A sada budi dobra i...

— čuj! — prekinula me je. — Sto je to? Sebulon je uskliknuo, radosno uskliknuo i počeo daradi udvostručenom snagom. Zemlja je iz rupe letjela na sve strane! Prišao sam da pogledam.— Dalje odavde, dalje! — izderao se na mene.— Hoću samo malo dolje da pogledam — izvinja-vao sam se.— Nećete ni to! Dalje odavde, ili ću vas udariti! Podigao je lopatu i prijeteći me pogledao. Oči surnu bile zakrvavljene. Ustuknuo sam i mirnim glasom nastavio:~ Zar mi nećete dozvoliti da vas upitani zašto ste uskliknuli?— To vam mogu reći: naišao sam na zlato.— Stvarno?— Da — na nešto tvrdo, široko. Rupa je pretijesna. Moram je proširiti. Ali sam. sam! Tko god mi se odviše približi, udarit.ću ga, pa bio to ma tko!Nastavio je da radi, a ja sam se vratio na svoje mjesto.— Vidiš, vidiš da sam bila u pravu! — počelo je Srdašce ponovo da me upozorava. — Htio je da te ubije!~ Samo što to on neće učiniti. Molim te, nemoj mi svojim strahom još više otežavati cijelu stvar! Nemaš razloga da budeš nemirna!Ove moje riječi su je umirile, iako se Sebulon Ponašao tako da se čovjek nije mogao osjećati sigur-lim. Prije je znoj brisao rjeđe, ali sada sve češće. Znoj mu je tekao s podnabuhlog lica. Oči su mu sve Jače iskakale iz duplji. Stenjao je i stenjao, u početku rijetko, a sada gotovo kod svakog zamaha lopatom. Ruke su mu počele drhtati. Kretnje su mu postajale nesigurne. Slika koju je pružao

bila je veoma ružna. Bio je sličan demonu, zloduhu, koga oko smrtnika ne može gledati.183I najzad usklik ushićenja! I još jedan nakon toga!— Oče, oče, ti si tu! Pomažeš rni! Znam; osjećam! Zahvalan sam ti!Izgovorivši to s velikim ushićenjem okrenuo je svoje izobličeno lice prema nama i zaprijetio:— Nitko se ne smije približiti, nitko! Tko se usudi da dotakne blago, smjesta ću ga ubiti! Zapamtite!Rupa je postala široka i duboka. Zašao je u nju. Dosezala mu je do pajasa. Sagnuo se dolje i nešto podigao. Položio je to na rub rupe. Bila je to glinena posuda. Izvadio je još jednu, pa treću, četvrtu i petu. Iza. loga je počeo još dublje da kopa, zatim se izvukao iz rupe, uzdahnuvši otegnuto i duboko, te reče:— Gotovo! Ovo je sve! Više ništa nema! Hariman je sjedio okrenuvši mu leđa. Sada seokrenuo, pogledao u posude, ustao i prišao svome bratu.— Ah, ipak si došao! — rugao se. — Samo nemoj misliti da ćeš nešto dobiti! To je moje, sve moje, sve moje!~ Ništa nije tvoje! — odgovorio je Hariman.— A čije je?— To pripada Mr. Burtonu i nikome drugom. Win-netou je ovo za njega zakopao, samo za njega!— A dokazi, dokazi! — smijao se Sebulon. — Ovaj Mr. Burton je prije trideset godina uzeo što je bilo njegovo: oporuku. Sve je ostalo ostavio, jer nije bilo za njega! Danas sam ja to pronašao. Ovdje važi pravilo prerije. .Po zakonu koji vlada na Zapadu sve što se pronađe pripada onome tko je to našao. Dakle, meni, jedino meni!

— Pogrešno, sasvim pogrešno! — proturječio mu je Hariman. — Sta si ti znao o ovome blagu? Mr. Burton je, međutim, znao o njemu. Htio ga je uzeti,-htio je kopati. Zamolio nas je za lopate. Ti mu nisi posudio samo lopate već i svoje ruke, svoju radnu snagu. Kopao si umjesto njega, kopao si za njega. Tako je. Tako stoji stvar, i nitko to ne može izmijeniti.— Tako? Tako? - zasiktao je Sebulon. — I to mi ti kažeš, moj rođeni brat! Kako znaš da sam kopao za njega, a ne za sebe? Jesi li to možda od mene čuo.'184ILi od njega? Ne! Mirno me je promatrao dok sam radio i nije rekao da je to za njega. A kada je prišao rupi da dolje pogleda i kada sam ga otjerao, poslušao me je. Udaljio se a da nije zahtijevao za sebe ono što se u rupi nalazilo. Jesi li razumio? Ovih pet dragocjenih posuda su moje vlasništvo. Htio bih da vidim onoga koji bi se odvažio da mi to ospori! Sada mi pomogni! Hoću da ih otvorim!Srdašce me je zabrinuto i upitno pogledalo. Tiho sam joj rekao:— Čekaj da vidimo šta se nalazi u njima. Zlato ni u kom slučaju ne može biti.— Možda ipak.— Ne. Dobro sam pazio. Da je u njima zlato, bile bi posude teže. Samo strpljenja!Glinene posude bile su kvadratnog oblika, plavka-sto-smeđe boje i ukrašene indijanskim figurama. U njima je čovjek mogao još izdaleka prepoznati pečene glinene radove iz sala Moquija ili Zunija. Bile su sastavljene iz dva dijela, iz gornjeg i donjeg, a na sastavu oblijepljene nepropusnim kitom. Osim toga, bile su omotane jakom, uljem natopljenom špagom od like i osagurane

čvorovima. Po ovome sam i zaključio da se u njima ne nalazi metal, već nekakav predmet, koji je prije svega morao biti zaštićen od vlage.— Dakle, dođi i pomozi mi! — rekao je još jednom Sebulon svome bratu. — Samo pazi da se nišla ne polupa!Sjeli su jedan pored drugoga kraj posude i počeli najprije da uklanjaju špagu. Hariman je radio mirrio i staloženo, a Sebulon žurno, nervozno i nestrpljivo. Kao što su mu se malo prije tresle ruke, tako sa mu se sada tresli i dlanovi i prsti.~ Prokleti da su ovi pusti čvorovi! — kukao je. ~ Sve to ide tako polako, polako! A ipak je otac ovdje! Osjećam to po naporu, po strasti koja me svega želi raznijeti. Radi brže, brže! Samo nemoj ništa razbiti, pazi! Na njima ne »mije biti ni jedna jedina pukotina! Kada su sa prve dvije posude odevezali špagu, obojica su počela da noževima skidaju kit. Taj je podao bio veoma mukotrpan, jer se tokom godina sve to skamenilo. Sebulon je stalno i uporno govorio svome185bratu o nekakvom srebru, zlatu, biserima, o starom meksikainskom, tolteškom, azteškom, pa čak i o starom peruanskom nakitu i ukrasima. On je zamišljao da je sve to najskuplje, najvrednije. Njegove su riječi postepeno prelazile u suludo, izbezumljeno brbljanje. Sve to čovjek je jedino mogao podnijeti ako je gledao očima psihologa ili psihijatra. U radu su podjednako napredovali. Kad je jedan završio, bio je i drugi gotov. Svaki je od njih mogao da otvori posudu, ali to nije uradio. Bili su i odviše napati. Najprije su odahnuli.- Pogodi što je unutra? — viknuo 1e Sebulon gotovo kreštavim glasom i drhtavim usana. — Zlato? Dijamanti?

— Neću da pogađam — odgovorio je Hariman. — Otvorimo ih!— Dobro! Brojim! Jedan - dva — tri! — Oba su poklopca u isto vrijeme podigli. Svaki je gledao u svoju posudu. Svaki je zavukao ruku u nju da izvadi sadržinu, i bili su potpuno tihi, šutjeli su. Nije se čuo nikakav uzvik iznenađenja, -veselja, ili čak ushićenja. Promatrali su što su u rukama držali.— Kožnati paket! — rekao je najzad Sebulon.— Da, kožnati paket — isto tako odgovorio je Hariman.— Možda sa zlatom?— Ne. I odviše je lagan.— Dijamanti! Nakiti?— I zato je odviše lagan.— Možda čak novčanice?Njegove su se oči opet zaiskrile. Pet takvih paketa sa novčanicama! Kakav imetak'— Otvorimo, brzo, brzo! Presijecimo remenje! — rekao je.Presjekli su remenje i rastvorili kožnate dijelove.— Knjige! — rekao je razočarano Hariman.— Knjige! Grom i pakao! Samo knjige! — zaurlao je Sebulon. — Bacimo ih!Zavitlao ih je i bacio.— Samo kakve su to knjige? upozorio ga je Ha-rimain. — Pogledaj najprije. U njima može biti i no" vaca!186Sebulon ih je ponovo donio da ih pregleda, ali ih je brzo odbacio, samo još dalje nego prije.— Sve samo ispisane stranice! — ljutio se. — Sa beznačajnim natpisima i ljubljenim imenom VVinnetou!

— I kod -mene — objasnio je Hariman, koji je u međuvremenu i svoj paket pregledao.— To treba baciti! A pretražimo sada ostala tri! Nadam se da je u njima nešto vrednije!I sami možete zamisliti da nisam bio baš ravnodušan dok sam pratio tu scenu. Svaki pojedini list ili listić, svaki komadić kože ili špage od like bio mi je svet. Nisam se uplitao u njihov posao, jer su mi time samo pomogli. Morao sam jedino paziti na to da mi nešto ne unište ili pokvare. Kada su stali da pretražuju dvije druge posude, pokazalo se da je nestrpljivi Sebulon nezadovoljan brzinom kojom su ih otvarali. U velikoj žurbi raskinuo je i istrgnuo vezove, te počeo vikati:— Sve ovo teče sporo, odviše sporo! Kit više nećemo s-kiđati jer to zahtijeva odviše vremena. Jedno-stavno ćemo razbiti posude!Brzo sam im prišao i rekao:— Ne dozvoljavam da se bilo što razbije! U ovim se posudama nalazi zavještenje velikog, plemenitog po-kojnika. One za mene predstavljaju veću vrijednost od svakog zlata i dragog kamenja. No dozvoljavam da se razbiju!Predmet koji je držao u rukama metnuo je na stranu, dohvatio lopatu i prijeteći mi rekao:— A šta će biti ako ih ipak razbijem? ~ Pshavv! Zato nećete imati vremena! - Kako?— Udarit ću vas tako da ćete odletjeti i kao vreća se srušiti na zemlju!— Zbilja? Pokušajte! Samo pazite šta ću vam prije toga reći: u mojoj ruci vidite lopatu. Najprije ću njome razbiti posudu, a onda, ako mi i najmanjim pokretom zaprijetite, vašu glavu! A sada činite što vas je volja!

Podigao je lopatu spreman da njome zamahne, a ja sam stegao pesnicu spreman da zadam udarac. Uto se Srdašce stvorilo kraj mene i reklo:187— Ja ću to obaviti!Odgurnula me je u stranu, stala ispred Sebulona i zapovjedila mu:— Sklonite lopatu!Pri tome je zapovjednički ispružila ruku. Vidjelo se po njoj da uopće ne računa na bilo kakav otpor. Ovaj se trgnuo, gotovo prestrašeno, zureći u njezine oči. Njihovi su se pogledi načas ukrstili. Onda je spustio pogled, a zatim i lopatu.— Bacite je! — zapovjedila mu je. Bacio ju je.— Sjednite! — rekla mu je blažim glasom. I to je učinio.— Tako! A sada nastavite vaš, posao, samo budite oprezni i pažljivi! Ne smije da nastane ni najmanja pukotina! Nadam se da ćete rneni .za ljubav to uraditi!— Za ljubav, njoj za ljubav! — snuždeno je rekao.— Sta će ljudi o meni misliti kad vide da slušam! Te oči, te oči! Harimane, reci joj, kako me barem ona ne bi smatrala za kukavicu!,— O čemu je riječ? — upitala je Harimana.— Odgovorio je: — Moj brat ne može da podnese vaše oči, Mrs. Burton, još od prvoga susreta. O tome mi je govorio čim vas je ugledao, i to mi ponovio već nekoliko puta.— Tako je! — jadikavao je Sebulon. — Te oči, te podle, nepodnošljive plave oči! One mi zadaju bol! Muče me i zbog njih patim! Nemojte u me gledati, Mrs. Burton. Skrenite pogled i ja ću za vas učiniti sve što želite!Sjela je sada do njega i blago mu dotakla mišicu:

— Kamo sreće da uvijek radite što želim. Tada biste ispravno postupili!Zgrčio se i zastenjao.— O nebesa! Sada me je i dotakla!— Neću više. Nije bilo r^mjerno - izvinjavala se.— Molim vas da se opet prihvatite posuda! Ostat ću kraj vas i pratit ću vaš rad.Poslušno se prihvatio svoje posude i rekao Hari-manu:188— Dakle, odstranimo kit! Samo budimo pažljivi, veoma pažljivi kako se ne bi ništa razbilo! Jesi li me razumio?Nastavio je prekinuti posao kao da se ništa nije bilo dogodilo. Radio je tako oprezne i pažljivo da sam se u sebi čak i divio. Srdašce se međutim tiho i zadovoljno smiješilo. Bila je uvijek tako sretna kada bi joj uspjelo da zlo okrene na dobro. Prijašnja žurba ponovo je zahvatila Sebulona, ali se protiv toga borio. Uspjelo mu je da se svlada sve do onoga trenutka kada je trebalo da otvori glinenu posudu. Tada je ^ duboko udahnuo i rekao:-- Oprostite. Mrs, Burton! Ako opet pronađemo knjige, bit će vaše. Ali ako je zlato ili nešto slično, neću ga nikome dati! Ni po koju cijenu! Da pogledam?— Da — odgovorila je.. Odstranio je poklopac i zavirio unutra.— Isto onakav kožnati paket! — zastenjao je. • Izvadio ga je, otvorio i pregledao ga.— l opet samo ispisane stranice, ništa više, ništa više! To je prva nesreća, bijeda, sramota! Sto je s tobom?Ovo pitanje bUo je upravljeno bratu koji je također otvorio paket.Pokazao ga je i odgovorio:

— Piskaranje i ništa drugo! Sebulon skoči na noge i zakuka:~ Daha mi treba, daha! Bijes me hvata! Udarit će me kap!Stao je mlatarati rukama i juriti gore-dolje. Ha-riman je međutim izvukao petu, posljednju posudu i počeo da skida špagu. Srdašce mu je pomoglo. Kada je Sebulon to vidio, brzo je dojurio, progurao se između nJe j brata i zamolio je:— Nemojte vi, nemojte vi, Mrs. Burton! Štedite vaše ruke! Ja ću umjesto vas!Ovo je bilo rečeno dobronamjerno. Čudnovato! Nije dugo trajalo dok je i posljednja posuda bila otvorena. Njezina je sadržina bila ista kao i u prijašnje četiri. Sebulon je sada sagnuo duboko glavu, kao i maloprije njegov brat, samo je još više pokrio lice ruka-189ma i počeo plakati, ali iz sasvim drugog razloga. Gru-di su mu se grčevito nadimale. Svi ostali smo šutke stajali po strani. Nakon izvjesnog vremena naglo je skočio na noge, pogledao oko sebe, kao da se iza sna budi, i bijesno viknuo'- Što sam rekao! Sto sam bio rekao? Da je s nama otac, naš otac! Baš sam luđak! Od tog starog cdrpanca već je davno nestao svaki trunak, svaki atom i čestica! Za sobom je jedino ostavio sramotu! Od njega smo naslijedili nagon za ubistvom, za samouništenjem! To je sve što mu imamo da zahvalimo, sve, sve! I taj je čovjek zamišljao da je otac i da se ocem može nazvati! Sramota!Otpljunuo je tri puta i okrenuo se s namjerom da nas napusti. Ali već nakon nekoliko koraka opet se zaustavio, okrenuo prema nama i rekao:— Mrs. Burton, odričem se drljotina. Ne trebaju mi. Poklanjam vam ih. čujte, vama, jedino vama! Da je

netko drugi u pitanju, čak bih se i borio, pa makar to bio i Olđ Shatteriianđ. Rado ih vama prepuštam i ništa u zamjenu za njih ne tražim. Vaše su vlasništvo. Radite sa njima što god vas je volja!Nakon toga se opet od nas oifcrenuo i teturajući pošao u šumu iza čijih je stabala nestao.— Lud čovjek! — rekao je brat koji ga je očima pratio kao i mi. Dalje ništa nije rekao.Srdašce je zapravo sada trebalo da pripremi jelo, samo što to nije učinila. Najprije je htjela da dozna u čemu je značenje blaga koje je iskopano. Zamolio sam Pappermanna da još jednom kopa, i to dublje, kako bismo se uvjerili da nismo i ovoga puta nešto ostavili. Hariman Enters se odmah ponudio da mu pomogne. Iskopali su još čitave dvije stope, ali nisu ništa našli te su otvor ponovo zatrpali. Za to vrijeme sam sa ženom pregledao sadržaj svih pet posuda.Bile su to vezane pisanke, manuskripti, pisani rukopisom Winnetoua, menj veoma dobro poznatim Možete već i sami zamisliti kakav su na me utisak ostavili potezi pera, iako grafički nisu bili lijepi, ali za to vanredno karakteristični. Slova su do tančina imala isti položaj i dužinu. Rukopis je bio čist i harmoničan, kao i duša onoga koji je pisao. Čovjek ne bi mogao190reći da je sve bilo pisano, već crtano i slikano. Nije bilo ni jedne mrlje, ni bilo kakvog traga nečistoće. Takav je uvijek bio, takav je u svemu bio! Nije bilo dvadesetak ili pedesetak strana, već nekoliko stotina! Gdje ih je samo ispisao? Na nekim je sveskama stajao naslov: »Pisano na Nugget Tsilu« — »Pisano kraj groba moga oca« — »Pisano kraj groba Klekih — petrasa« — »Pisano u Old Shatterhandovu stanu kraj Rio Pecosa« - »Pisano kod

Tatellah-Sataha« -»Pisano za moju crvenu braću« — »Pisano za moju bijelu braću« — »Pisano za ljude cijelog svijeta«. — Na mnogim sveskama nije bilo naslova. Pisao je na engleskom jeziku. Na onim mjestima gdje mu je nedostajao pravi, individualan izraz, bio se poslužio riječima indijanskog jezika.Na kraju posljednje pisanke pronašao sam cjelokupan popis sadržaja i pismo meni upućeno. Popis ću kasnije objaviti. Pismo je glasilo:»Dragi moj, dragi, dobri brate!Molim se velikom, predobrom Manitouu da dođeš po ove knjige. Ako pogriješiš prvi put, i to zbog toga, što nisi dovoljno duboko kopao, znači da još nije stiglo vrijeme da dospiju u tvoje ruke. Neću prestati da se molim sve dotle dok ne dođeš i ne pronađeš ih. One su namijenjene samo tebi i nikome drugom.Ovu svoju oporuku nisam ostavio kod Tatellah--Sataha, jer te on ne voli. I u tome su mu razlozi plemeniti, kao i uvijek. Nisam je povjerio ni bilo kome drugome, jer je mojs povjerenje u svemogućeg i sve-mudrog oca svih svjetova veće nego u ljude. Ove sam knjige zakopao duboko u zemlju jer su važne. Poviše njih leži jedna druga oporuka koja treba da ovu pri-kfije i zaštiti. Upoznao sam te samo s onim što leži Pliće, kako bi ono što je dublje ostalo u zemlji sve dotle dok mu ne dođe vrijeme. Saopćio sam Tatellah--Satahu da su ovdje za tebe dvije oporuke,. To sam radi toga uradio kako se ne bi izgubile ako ne dođeš.A sada otvori svoje srce i svoju dušu i čuj što ču ti mrtav, a ipak živ kazati!Tvoj sam brat. To želim i takav ostajem. Čak i191tada kada plemenima Apača stigne žalosna vijest: — Winnetou, naš poglavica, nije više među živima! — Učio

si me kako je smrt najveća ovozemaljska laž. Htio bih da ti kažem kako ovaj tvoj dragocjeni dar sadrži istinu. Kada se buć!, govorilo o mojoj smrti, želim da te i tada zakriljuju moje ruke isto onako kao i za moga života. Hoću da te zaštitim, prijatelju moj, brate moj, dragi moj brate!Veliki dobri Manitou nas je združio; Mi nismo dva bića, već jedno. I ostat ćemo. Nema sile na svijetu koja bi mogla to spriječiti. Čak nas ni grob ne razdvaja. Proskočit ću njegovu dubinu i u ovoj svojoj oporuci dolazim k tebi i ostajem s tobom zauvijek. Otkad te poznajem bio si moj čuvar, a ja tvoj. U mojim si očima bio nad svim ostalima koje sam volio. U svemu sam se u tebe ugledao. Dao si mi mnogo. Obdario si me duhovnim i duševnim blagom, a ja sam pokušavao da ih zadržim i prisvojim. Tvoj sam dužnik, i to sa veseljem, jer me taj dug ne tišti, već ushićuje. Zar nam nisu mogli svi bljedoliki prići onako kako si ti učinio kao čovjek čovjeku? Znaj da bi sva moja crvena braćat isto tako rado postala njihovim dužnicima kao što sam i ja tvojim dužnikom! Zahvalnost crvene rase bila bi isto tako velika i iskrena kao što je zahvalnost koju tvoj Winnetou osjeća prema tebi. A gdje su milijuni zahvalni, tu se zemlja pretvara u raj.Ali ti si učinio mnogo više, mnogo više! Ti se nisi smilovao samo tvom crvenom pi-ijatelju, već i cijeloj njegovoj prezrenoj, progonjenoj rasi, iako si dobro znao, a i danas to znaš, isto kao i ja, da će doći vrijeme kada ćeš biti isto onako prezren i prcjgonjen kao oni. Nemoj klonuti duhom, prijatelju moj! Bit ću uz tebe! Ako tebi živome neće vjerovati, morat će meni mrtvome. Ako ne žele da shvate ono

0 čemu pišeš, neka pročitaju ono što sam ja napisao. Uvjeren sam da je tvoj Winnetou učinio najsmjelije1 najbolje djelo time što je u svetim časovima odložio pušku i zbog tebe se latio pera. Bilo mi je teško, veoma teško da to ostvarim jer se pero odupiralo da posluša mene, Crvenokošca. Usprkos tomu uspio sam jer sam slušao glas svoga srca koje govori iz svakog retka koji ostavljam narodima čovječanstva.192Moja ljubav i dalje živi. i tvoj će Winnetou i poslije smrti biti uza te. Borit će se za tebe boreći se za sebe i svoju rasu. Uzdigao sam se do tebe kako bih te zaštitio. Molim te, dopusti mi to! Tada će se i moj narod moći da uzdigne do tvoga i nestat će patnja moje nacije.Znaj da sam kraj tebe u trenutku kad čitaš ove retke, samo ne kao duh, kao varljiva spiritistička duša, već kao vjerno, . toplo bilo, koje će sjedinjeno sa tvojim zauvijek kucati u tvom srcu. O, samo kad bi to bilo moglo biti i bilo čitavog čovječanstva!Da nisam lud dok ovo pišem? Pozdravljam te! Ako želiš da bilo što još o meni čuješ, sve -ćeš pronaći u ovim listovima. Donio sam ih do Nugget Tsila. Jama je otvorena da ih .za tebe primi. Sam sam! Koliko samo te samo volio! A koliko te još volim! Bio si za mene um i duša, srce i volja. Ono što jesam, tebi zahvaljujem. Mnogo ih je, vrlo mnogo koji bi htjeli da isto takvi postanu,Tvoj Winnetou.«Dok sam joj čitao, Srdašce je sjedilo pripijeno uza me, i kad sam čitanje završio, ništa nije rekla, već me zagrlila, prislonila glavu na moje rame i zaplakala. I ja sam šutio. Dugo smo ovako sjedili. Poslije smo manuskripte

ponovo smjestili u glinene posude i odnijeli ih u šator da ih ondje sklonimo. Pismo sam međutim zadržao.- Hoćeš li ga pokazati ,Mladom Orlu'? - upitala je.— Da, neka ga pročita, i to odmah — odgovorio sam.Pošli smo k njemu. Izgledalo je kao da ga uopće nije zanimalo što radimo. Kad smo mu pružili pismo s nekoliko riječi objašnjenja, lice mu se odjednom ozarilo. Skočio je brzo na noge, dohvatio pismo i rekao:— Mr. Burtone, hvala vam! Vjerujte mi da veoma dobro znam šta znači kada čovjek iz vaših ruku primi ovakvo pismo!- Dajem vam da ga pročitate, i pri tome sam malo i sebičan — odgovorio sam. — Oporuku mogaWmnetouovi nasljednici193Winnetoua stavljam pod vašu zaštitu. Neću moći da se uvijek zadržavam kraj šatora i molim vas da budete budni, ako budem prisiljen da se udaljim. Na primjer, odmah sada. Idem da pogledam šta je sa Sebulonom Entersom.— A ja ću se u međuvremenu pobrinuti za hranu — izjavilo je Srdašce. — Pripremit ću ono što si njemu i njegovom bratu obećao — naime, medvjeđe šape. Nadam se da će mi to uspjeti uz pomoć Pap-permanna.Sjetio sam se kako bi bilo dobro da pogledam šta je sa Sebulonom Entersom, i to ne samo radi vlastite sigurnosti već i radi toga što ml ga je bilo žao i što ga nisam htio za izvjesno vrijeme da izgubim iz vida. Kako smo mislili da je njegov brat donekle spašen, morali smo sada i njemu pomoći. Slijedio sam trag njegovih stopa. Tragovi su vodili duboko u šumu, i to ne u pravoj liniji, kao u čovjeka koji zna svoj put, već krivudavo, u raznim pravcima, kao da je zalutao. Katkada je zastao, sigurno

se okretao i ogledao na sve strane, zamišljajući da ga napadaju nevidljiva bića od kojih se morao braniti.Pri tome sam veoma sporo napredovao. Još prije no što sam ga ugledao, začuo sam ga. Govorio je glasno, veoma glasno. Krenuo sam onim pravcem odakle je dopirao glas. Stajao je naslonjen na deblo visoke bukve. Sakrio sam se u obližnji šiprag. Govorio je kao da se pred tijim nalaze živa bića. Mlatarao je rukama i klimao glavom. Čuo sam slijedeće:— Vi ste već svi mrtvi, svi vi! Jedino su još dvojica ostala! Moramo li i mi nestati! Hariman želi da umre, ali ja hoću da živim. Hoću da ispunim očevu volju kako ne bi i mene posljednjeg ubio! Izručit ću mu Old Shatterhanda da ga ubiju, hoću, hoću! Uni-štit ću njegova najvećeg neprijatelja i upropastit ću ga kako bih sam ostao na životu. Samo, mogu li ~" mogu li — mogu li...!Izgovorivši tri puta ovo, okrenuo je glavu kao da se oko njega u polukrugu nalaze ljudi koji to slušaju. Naćulio je uši kao da mu je odande odgovoreno i nastavio:— Ta žena, ta je žena svemu kriva! Žena sa plavim očima i licem punim dobrote' Ta mi se ispriječila na putu.Prinio je obje ruke ustima, zaoblio ih i tajanstveno govorio:— To su plave oči naše majke. One mile, dobre, plave oči koje su nebrojeno puta plakale, dok joj srce od tuge nije puklo i oči se sklopile! Jeste li i vi primijetili tu sličnost? Blagonaklona je i dobra isto onako kao i naša majka! Kako se samo smiješe! Kako samo mole! I kako znaju praštati. — Zar da se te oči pune suzama zbog mene? Zar da se uništi tolika dobrota? Da se pretvori u mržnju i osvetu? Mogu li? Smijem li? Zbog jedne hulje? Jedne hulje — hulje — hulje?!

Nakrivio je glavu kao da mu netko govori s druge strane. Učinio je ljutit pokret i odgovorio:— Ne! Starac me je prevario! Prevario, prevario! .U njima nije bilo zlato, već sami listovi, listovi! Da nije možda naumio da me na sličan način prevari i'u vezi s Kiktahan Schonkom? Dok je živio, varao je cio svijet. Sada, pošto je mrtav, može jedino još nas da vara. Njega moramo prevariti, moramo! Mogu li to sebi dozvoliti? Zaista, veoma sam raspoložen da mu uzvratim i da ga prevarim, kao što sam i ja prevaren, da ga prevarim u vezi s Old Shatterhan-dom! Sve za ljubav plavih očiju! Htio bih...Dalje nije govorio jer ga je netko prekinuo. S druge strane bukve pojavio se njegov brat i približavajući mu se doviknuo:— Šuti, neoprezniče! Tvoje usamljeno vikanje l urlikanje će nas još obojicu upropastiti!~ Svi su bili ovdje, svi! — izvinjavao se Se-bulon.— Gluposti! Ovdje nikoga nema, nikoga! Jedan bi se svakoga časa mogao ipak pojaviti. A kada bi čuo tvoju priču ovim stablima, sve bi bilo otkriveno i unatoč tome što si to držao u tajnosti!— Na koga si mislio?— Na Old Shatterhanda. Pošao je u šumu, i to tačno onim pravcem kojim si i ti pošao. Dobro mi je194195poznat demon koji te prisiljava da držiš glasne go-vore. Zbog toga sam i brže-bolje pošao za tobom da te upozorim. Jedino nisam znao gdje si. Dugo je trebalo dok te nisam pronašao. Najzad sam te čuo kako vičeš.- Znači da je moja vika ipak nečemu dobro poslužila. Inače me1 ne bi uspio pronaći!

— Ne budi smiješan, već dođi! Ubrzo će nas pozvati da jedemo. Zamisli samo: medvjeđe šape! Zanima me hoće li joj uspjeti. Još ih nikada nije pekla.— O, ta je za sve sposobna, za sve, čak i za medvjeđe šape! Sve da joj i ne uspije, ipak bismo ih jeli, i prijale bi nam, velim ti, prijale! Dakle, dođi!Pošli su zajedno. Požurio sam se da ih neopazice pristignem, što mi je i uspjelo. Kada su stigli do lo-gorišta, sjedio sam već kraj ,Mlađog Orla', i vladao se tako kao da se nisam vratio prije nekoliko trenutaka, već odavno.Čitaocima koji vole da i sporedne stvari doznaju najsvečanije izjavljujem da sam svoju žemi za medvjeđe šape ocijenio ocjenom ,vrlo dobar'. Srdašce je, doduše, moja žena i svakako bi trebalo da joj dadem ocjenu ,odličan', ali bi to bilo laskavo i neiskreno, jer se ja u kuhinjske poslove baš naročito ne razumijem. Pa da je čak i unatoč svesrdnoj Pappermannovoj pomoći Klara i upropastila šape, ne bi mi uopće palo na um da joj dam bilo kakvu ocjenu. Sape nisu bile loše. Bile su kudikamo bolje od običnih, pogotovo zbog klekinja. gljiva i komonike, s kojima ih je bila pripremila. Samo da su bile dva-tri dana starije, sigurno bih joj dodijelio ocjenu ,odličan' ili .izvrstan'. Dakle, uzrok nije bilo Srdašce, već šape. Ako sam i pored svega toga ipak dao ocjenu ,vrlo dobar' dužan sam da istine radi nadodam da ,se ocjena ,dobar' odnosi isključivo na medvjeda, dok je ono ,vrlo' bilo namijenjeno mojoj ženi. Poslije jela smo se oboje, ona i ja, uputili na konjima prema već spomenutom visokom stablu na vrhu planine. Mnogo mi je bilo stalo do toga da razvidim nadaleko sve oko nas. Žene Siouxa su namjeravale da svrate do Nugget Tsila.

Ovamo je trebalo da već davno prije nas stignu, pa ipak im196nikakav trag nismo otkrili. Kako nisam mogao primijetit! bilo kakav trag ili stopu jednog jedinog čovjeka, to sam od jahao do onog brda kako bih na sve strane pogledao.Gore je zrak bio ugodan, čist, pirkao je tihi povjetarac. Penjao sam se na stablo dokle god su grane mogle izdržati. Brdska skupina Nugget Tsila ležala je pod mojim nogama. Bila je sva obrasla šumom. S druge strane šume prostirala se slabo obrasla prerija, koju sam već ranije bio opisao. Odavde sam je mogao svu pregledati, ali nisam otkrio ni žive duše, pa čak ni životinje. Bio sam ponio i svoj dalekozor kojim sam pretražio cijelu okolinu. Nigdje traga živome biću. Mogli smo biti sigurni da nas danas nitko neće uznemiravati. Ponovo smo se spustili do logo-rišta na konjima i stigli onamo upravo kada se mrak počeo hvatati.* Pappermann se bio pobrinuo za vatru i donio toliko suvaraka da je bilo dovoljno za čitavu noć. Ležao je pred ulazom u šator kao vjeran pas koji se osjeća obaveznim da ga čuva. ,Mladi Orao' je sjedio u njegovoj blizini. Oba su Entersa čučala kraj vatre i pržili svoga zeca. I nama su kasnije ponudili, a mi nismo odbili da drugarski dijelimo. Na obojici smo primijetili promjenu. Bili su pristupačniji nego ranije. Skromno su učestvovali u našem razgovoru kao da nas ništa ne razdvaja. Kako je došlo do toga? Zar im je savjest sada bila mirnija nego prije? Ili bolje rečeno: nisu li im namjere sada manje neprijateljske nego ranije? Vjerovatno! Ovo se odnosilo i na Sebulona koji se sada držao tako mirno i razumno kao da mu je potpuno iščezao iz sjećanja prizor kad je kopao zlato ...KLAN ANĐELA ČUVARA

Događaji koji su se dogodili u toku dana bili su povod što se naš razgovor isključivo vodio o Winnetouu i o njegovim Apačima. Ispričao sam nekoliko značajnijih epizoda koje sam s njime doživio. Pappermann nam je saopćio na koji ga je način on upoznao, a ,Mladi Orao' opisao mnoge crte njegova karaktera zbog kojih197je pokojnik uživao velik ugled i utjecaj, što se iza njegove smrti očitovalo kod Indijanaca, a naročito kod Apača i njima srodnih naroda. Oba su Entersa pratila naš razgovor, ali ništa nisu govorili, baš ni jednu jedinu riječ. Po njima se vidjelo koliko ih je taj razgovor zaokupio. Zbog toga sam se veselio. Vje-rovatno su od strane njihova oca i njegovih drugova čuli o meni i Winnetouu loše stvari, pa im sada nije bilo na odmet da doznaju nešto što je bolje i isprav-nije. .Mladi Orao' je veoma tananih osjećaja i sigurno je u toku razgovora nazreo moje namjere s braćom. Podupirao me je u nastojanju da se njihova mržnja pretvori u poštovanje, a to je u isto vrijeme značilo da se sa mnom slaže. Do kratkog prekida je došlo zbog večere. Pappermann je poslije izvadio jednu cigaru koju je ponio iz Triniđada gdje je bio kupio veću količinu. Obojica Entersa su izvadila iz džepova lule i duhankesu. Upitno su pogledali u Srdašce, a ona im je dala dozvolu kimanjem glave. ,Mladi Orao' nije pušio. Tvrdio je da nikada ne puši, osim na savjetovanjima, i tada jedino iz kalumeta. Sto se mene tiče, poznato je da sam veoma mnogo pušio. Priznajem čak da sam među svim pušaeima koje poznajem bio najstrastveniji. Sada više nisam. Ima tome već pet godina što me je Srdašce zamolilo da ne pušim tako mnogo.'Smatrala je da svojim čitaocima imam mnogo toga kazati, pa zbog toga moram što duže živjeti. Cigaru

koju sam u tom času držao u ustima uklonio sam i rekao: — To je bila posljednja u mome životu, i nikada više neću pušiti! — Zašto ne bih poslušao ženu? Bila je u pravu! Prema tome ,Mladi Orao' i ja postupali smo jednako: pušim jedino prigodom savjetovanja Indijanaca, i to iz kalumeta, inače nikada! Unatoč tome ne mislim poreći pozitivno djelovanje razumno popušene cigarete ili lule. Poznato mi je i to da se naša svakidašnja fantazija najradije i najlakše unese kad je potakne duhanski dim. To sam sada primijetio i kod ,Mladog Orla'. On, doduše, nije pušio, ali mu se ruka igrala kolutima i kolutićima koje je Pappermann otpuhivao sjedeći kraj njega. S užitkom je udisao dim njegove cigare i predavao se mislima potpuno izmijenjen. Čudnovato je što se pravi Indijanac nikada ne odaje pušenju, a ipak je, možda198baš zbog toga, podložan boljem i finijem djelovanju nikotina. On puši jedimo u naročito zrfačajnim i svetim trenucima.Duševni život .Mladog Orla' bio je veoma bogat, samo što je bio šutljiv. Otkad ga poznajem, danas sam prvi put primijetio da je malo pristupačniji, ali i sada uz veliku opreznost. O sebi nije govorio, nego isključivo o Winnetouu, a imao sam osjećaj da mu je miris narkotika razvezao jezik. Srdašce je iskoristilo tu priliku da mu postavi pitanje! Odgovor na to pitanje ju je .tištio još od onog kratkog boravka kod Kanubi-jezera. Mladi Apač je upravo bio spomenuo naš susret s lijepom Aschtom kad je moja žena upitala:— Vidjela sam zvijezdu na njezinom odijelu, a vidim je i na vašem. Sta znači ta zvijezda? I šta znači ,Winnetou' i

,Winnetah'? Možda to ne smijete da kažete? Je li to tajna?Zatvorio je oči i nakon kratkog vremena opet ih otvorio i odgovorio:— Nije tajna. To može svatko da zna. Staviše, naša je želja da ovo dozna cijeli svijet i da svi čine ono što i mi činimo. Zar je potrebno da upravo sada o tome govorim, i to ovdje?Pri tome je časkom pogledao u Enterse. Shvatio sam ga i uzvratio:— A zašto ne? Ništa vam ne smeta.— Neka bude!Ponovo je zatvorio oči i razmišljao. Tada je počeo:— Volio bih da mogu govoriti jezikom Apača, jer taj jezik predstavlja ruho onoga o čemu ću govoriti, a to mi je duboko usađeno u srcu. Jezik bljedolikih baca ružne nabore oko onih osoba koje su u mome srcu.Još uvijek je držao zatvorene oči. Sada ih je otvorio i nastavio:- Negdje, daleko, daleko, postoji zemlja koja se zove Džinistan. Ona je jedino crvenim ljudima poznata, a ne i bijelcima.Možete misliti koliko sam bio iznenađen kad sam Čuo iz njegovih usta te riječi i to ime. Srdašce ta-199kođer. Brzo je dohvatila moju ruku, kao da traži oslo-nac, jer mu je htjela reći da se u tome vara.'— Džinistan? - upitao sam. — Potječe li ta riječ iz jezika Apača?— Ne, već iz jednog jezika koji je ovdje nepoznat. Prošle su već mnoge i mnoge tisuće godina ctkada je Amerika bila spojena s Azijom. Daleko na sjeveru postojao je most koji je vezivao oba kontinenta. Toga mosta danas više nema jer se raspao u same otoke.

Preko toga mosta u ono su vrijeme došli^ do naših predaka snažni, divni ljudi, tjelesni i duhovni divovi, i donijeli pozdrave od njihove vlađarice, kraljice Marimeh.Srdašce mi je ponovo potajice s-teglo ruku. I ona je osjetila poput mene da se to odnosilo na našu Maran Durimeh. ,Mladi Orao' je nastavio:— Njezini izaslanici donijeli su dragocjene darove. Bilo im je zabranjeno da za uzvrat prime darove, jer je smatrala da uzvraćeni dar nije dar, već ucjena. Izaslanici Marimeh pričali su o carstvu Džinistana u visokim predjelima. U njemu- vlada samo jedan zakon — ,Zakon anđela čuvara'. Naime, svaki njegov podanik mora u tajnosti biti anđeo čuvar drugoga podanika. Tko god odluči da bude anđeo čuvar svoga neprijatelja, smatra se kao junak jer je uspio da s/vlada sebe samoga. Našim precima se to svidjelo jer su bili isto tako plemeniti kao i stanovnici Azije. Zamolili su izaslanike kraljice Marimeh da im pruži pomoć u vezi s primjenom toga zakona u Americi. Oni su to rado prihvatili i učinili sve ono što su ih zamolili i ponovo se-vratili kući.— Jesu li opet dolazili? — upitalo je Srdašce.— Nisu isti, ali su dolazili drugi. Kad bi prošao ljudski vijek, stizalo je novo izaslanstvo da donese darove i' da vidi da li taj zakon još uvijek vrijedi i na drugoj strani zemlje. Tako je prošlo nekoliko tisućljeća. Zemlja se pretvorila u raj. Nije više bilo razlike između anđela i' čovjeka jer je svaki čovjek predstavljao i anđela, naime, anđela čuvara drugoga čovjeka. Odjednom je izaslanstvo prestalo da dolazi, i više ga nije bilo. Počeli su se raspitivati i nadzirati.200

Most između Azije i Amerike se bio srušio. Stajali su još jedino stupovi i otoci oko kojih je bjesnjelo more.— Ako se ne varam, oni još i danas s,toje — upao je Pappermann. — Mislim da ze zovu Aleuti.— Tako je — kimnulo je glavom Srdašce. — Mr. Pappermanne, vi ste dobar geograf!— O, nije važino - smijao se. — Još dok sam školu pohađao, Aleuti i Beringov prolaz bili su nam bolje poznati od vlastitih gradova i ulica!— Prošli su mnogi, mnogi ljudski vjekovi, a da se ni jedno izaslanstvo nije pojavilo — nastavio je .Mladi Orao'. — Veza je bila prekinuta.— Zair se nije moglo pokušati da se ponovo uspostavi? - upitala je moja žena.On se sjetno nasmiješio.— S naše strane nije bilo ništa poduzeto — odgovorio je. — Bili smo Crvenokose!! Bili smo Indijanci! Htjeli smo biti sretni i blaženi, ali bez muke l truda. Smatrali smo da nam to pripada. Izvojevana sreća bila je preskupa za nas. Vjerovali smo da ćemo jeftinije proći. Nismo ni slutili da nas je veliki Man-itou kušao i da je prestanak izaslanstva bilo njegovo naređenje, kako bi nas razdrmao i u nama probudio vlastite snage. Naši se preci nisu pomakli, sjedili su prekrštenih ruku. Nisu pokazivali nikakvu zahvalnost prema zakonu Džinistana. Nisu se ni u čemu pokazali predusretljivi ni prema Manitouu, ni prema kraljici Marimeh, niti su išta učinili za održavanje svoga raja, svoje sreće.. To je taj veliki neoprostivi grijeh naših predaka čije posljedice još i danas snosimo!Sebulon je tiho zastenjao: ~ Preci — preci — očevi!— Šuti i ne smetaj! — zamolio ga ie brat. Mladi Apač je nastavio:

— S vremenom je Džinistanov zakon gubio onu Iskonsku snagu koju su dotle generacije obnavljale. Zakon je postao nemoćan. Izgubio je svoju snagu. Anđeli su se opet pretvorili u ljude. Nebo je napustilo zemlju. Nestalo je raja. Zamrla je ljubav. Mržnja, zavist, egoizam, i nadmenost su ponovo zavladali. Velika država s velikim zakonom bila je uzdrmana.201Jedna velika rasa, koja se, zahvaljujući tome zakonu, bila uzdigla i razvila, počela je da gubi svaki oslonac, svaku potporu. U njoj se sve rušilo, doduše polako, tokom stoljeća, ali sigurno. Vladari su se pretvorili u despote, patrijarsi u tirane. Ako je u početku postojao samo zakon ljubavi, kasnije je vladao jedino zakon nasilja. Što je ranije značilo blagoslov, sada je bilo prokletstvo. Koliko'su ranije ljudi nastojali da se zbliže, sada su se jedan drugome sve više uklanjali. Vjerovali su da im jedini spas leži u sili, bezobzirnoj strogosti. Pojavili su se tlačitelji, održavaoci stege, zavladali su željeznom rukom, ali samo tokom nekoliko stoljeća. Svaki pritisak izaziva otpor i razbuktava unutrašnji žar koji težj da se oslobodi tiranije. Ovaj silom održavani pritisak rastao je kao bujica kojoj obale na kraju više nisu mogle odoljeti. Sva težina proteklih godina počela je da djeluje. Radi boljeg opisa tog historijskog događaja poslužit ću se ovim geografskim prikazom: gornje jezero vrši pritisak na jezero Michigan, ovo na Huron-jezero, a ovo opet na jezero Erie. Ovakva ogromna težina morala bi da provali i stjenovite obale. I stvarno, provaljene su! Nastala je Niagara. Iz početka rijeka, a onda slap, koji je crvenu rasu raspršio u atome, a još uvijek raspršava, ako se iz dubine pada ne izdigne velika, spasonosna misao, u kojoj se skriva snaga, koja će vodenu površinu, kapi, valove i sve vode ponovo spojiti i ponovo vratiti u

pntarlo, prvobitno stanje jedinstva. Bit će da vam je ta slika strana i nepoznata ...— Upoznali smo je — upalo je Srdašce. — Došli smo do nje bez ičije pomoći. Govorili smo veoma često o njoj, prijeko, kod kuće, a i ovdje u ovoj zemlji. Posljednji smo put kraj same Niagare, sa Athabaskom i Algongkom, poglavicama ...— Sa Athabasikom? — radosno nastavi ,Mladi Orao'.- Da.— I sa Algongkom?— I s njime. Bili su zajedno.Čuvši ovo skočio je na noge. Njegova radost je bila ogromna, i kao da je zaboravio kako Indijanac ne smije podleći ni bolu ni radosti.202— Bili su zajedno, zajedno! — uzviknuo je. — Jedan od njih je krenuo na naporan daleki put da bi došao do drugog! Onda su obojica stigla do Niagare, velike potresne slike naše prošlosti i sadašnjosti. A onda — onda! — A da li Znate kamo su odande namje-ravali?— Do Monut Winnetoua.— Zar je istina? Da li je to sigurno?— Sigurno i stvarno! — uvjeravalo ga je Srdašce, a ja sam to potvrdio.Sklopio je ruke i podigao glavu te rekao dubokim glasom punim sreće:— Do Mount Winnetoua! Spašeno — spašeno — spašeno!— Sta je spašeno, šta? — zapitala je moja radoznala supruga Klara

Nećkao se da odgovori, ali je ipak odgovorio dok je polako sjedao:— Spašena je misao koja treba da uskrsne iz dubine Niagare.— Znači da već postoji? I da je pronađena?— Nije bilo potrebno da je tražimo jer je već odavno postojala, i to već nekoliko tisuća godina. Morala je propasti i nestati u slapovima i brzacima Niagare. Međutim, to se nije dogodilo, niti je bila razmrskana ni zdrobljena, a ni smrvljena poput nas, jer je upravo u času kada se svima učinilo da ju je voda progutala za vječna vremena, uskrsla iz njezine matice, čista i bistra i sjajna kao neko čudo, da bi je prihvatili i prigrlili potomci onih koji nisu bili sposbni da toga gosta iz Džinistana štite za vječna vremena.Iz njegova se govora osjećalo koliko je bio oduševljen. Po njemu se vidjelo, i po onome što je rekao, da su sve njegove misli i svi njegovi osjećaji bili time zaokupljeni. To je Srdašce oduševilo i ona je uzviknula:- Znam na što mislite! Ta velika spasonosna misao je i meni poznata!— To je nemoguće! — ubacio je.— Nije! Mi smo za tu zamisao doznali vjerovatno203mnogo prije od vas! Vi ste pri tome mislili samo na zakon Džinistana: svaki čovjek mora biti anđeo drugoga čovjeka! Imam li pravo?Na licu mu se ocrtao izraz dubokog iznenađenja. Rekao je:— Da, pogodili ste! Kako je to moguće, Mrs. Burton?— Nama je taj zakon poznat isto tako kao i vama, a to sam vam već bila rekla — odgovorila je. — Osim toga — pazite što ću vam sada reći — poznajemo

Džinistan, a i kraljicu Marimeh, iako tvrdite da je to samo Crvenokošcima poznato.U početku nije znao što će na to odgovoriti. Upitno me je pogledao.— Ona je u pravu — potvrdio sam. — Nama je čak poznato i pravo ime kraljičino. Ona se ne zove Marimeh, već Maran Djrimeh. Tokom vremena se tih pet slogova stopilo u tri.— Moram vjerovati kada to vi kažete — odgo-vorio je. — Tome se silno radujem! Poznajete kraljicu, poznajete Džinistan, a poznat vam je i veliki, divni, jednostavni, ali ipak sveobuhvatni zakon te zemlje. Vi nam možete pružiti mnogo veću pomoć od Atha-baske i Algongke, koje ste već upoznali! Znaju li oni tko ste?— Ne. O tome nisam govorio. Bili smo Mrs. i Mr. Burton, ništa više.Njegovo inače ozbiljno lice odjednom se ozarilo, po čemu se vidjelo koliko je zadovoljan.— I tome se silno radujein! — rekao je. — Kako će biti iznenađeni kada vas prepoznaju! Kako će samo biti sretan moj voljeni učitelj, Tatellah-Satah, i kakav će dubok i snažan utisak izazvati u njemu vijest da i Old Shatterhand želi isto ono što i ori! Očekuje vas, iako se vas boji, Mr. Burtone!— Zbog čega se lioji?— TatelLah-Satnh ne poznaje vas dobro! Boji se da ćete odobriti podizanje spomenika, to raskošno djelo površnih i kratkovidnih mislilaca Vaša se riječ poštuje, a to je njemu kao i svima nama poznato. Budete li govorili u prilog hvalisavcima, očekuje nas totalno uništenje umjesto očekivanog preporoda. Duša

204našeg naroda, naše rase, budi se. Oživljuje i pokreće se. Počinje da misli. Želi da joj se svi članovi oovežu, ujedine i da predstavljaju veliku cjelinu. Svi koji su svjesni toga teže za ovom zanosnom idejom ujedinjenja koje obećava snagu. Pogledajte samo Siouxe, Utahe, Kiowe, Komanče! Svi se om laćaju oružja, ali ne protiv bijelaca, već protiv samih sebe, protiv vlastite duše. Spremni su da zgaze dušu koja se tek budi i da je unište zauvijek. Zbog čega?Vjerovatno je sam htio odgovoriti. na ovo pitanje, no Srdašce ga je preduhitrilo:— Zbog toga što Old Surehand, Apanatschka, njihovi sinovi i pristalice vrijeđaju opravdane nacionalne osjećaje tih plemena, i to namjerno, da bi poglavici .Apača ukazali besprimjernu počast, kakva mu ne pripada.Tada je dobacio začuđen, gotovo prestrašen pogled najprije njoj, a onda meni. Učinilo mi se kao da ne vjeruje svojim ušima.— Sto je to rekla Mrs. Burton? — upitao je. — Nazvala je tu počast besprimjernom, uveličanom?— Da, to je moje mišljenje! •*• odgovorilo je Srdašce.— I da mu ne pripada takva počast?— I to tvrdim!— Vi volite našeg Winnetoua, Mrs. Burton? Poštujete -ga?Veoma se uozbiljio. Lice mu je bilo kao iz mramora isklesano. I moja je žena bila jako ozbiljna. Odgovorila je:— Volim ga i poštujem kao nitko drugi na ovome svijetu, osim moga muža!"

— A ipak govorite o nekaikvom nezasluženom uve-ličavanju?Opet je polako ustao sa svoga mjesta. Srdašce isto tako. Osjećaj da je ovaj trenutak od ogromne važnosti nije im dopuštao da i dalje sjede. I ja sam ustao. I ne samo da sam imao isti osjećaj već mi je bilo pri duši tako kao da će ovog trenutka pasti odluka od koje će zavisiti mnoge važne stvari. Od ovoga sam mladića bio tri puta stariji, a ipak mi nije bilo do' toga da me smatra za tri puta mudrijeg. U njemu nisam gledao samo personifikaciju tek nastalog po-205kreta, koji je nosio ime ,mladi Indijanac', već i sudbinu i budućnost čitave indijanske rase. Kod bijelaca ie proveo četiri godine i dobio sam dojam da je ondje postigao vanredne uspjehe. Poznavao je Athabasku i Algongku Dopisivao se sa slavnim Wakonom. Bio je učenik i miljenik, kako sam i naslućivao, Tatellah--Sataha, dakle, nasljednik moga Winnetoua, najvećeg vrača u srcu i duši svih crvenih nacija. Morao sam biti skromniji i nisam se smio praviti važnim. I unatoč njegovim godinama bio mi je ravan u znanju. Zbog toga sam iz našeg razgovora isključio svoju ženu i odgovorio umjesto nje:••- Upravo zato što ga na svoj način volimo i poštujemo, ne smijem, niti mogu dozvoliti da ga pred budućim generacijama izvrgnu ruglu. Koliko god bio visok taj spomenik, on je u našim očima još mnogo viši! Ako mu tko diže spomenik, time ga nije uz-dignuo, već ga primorava da se niže spusti. Obeščaš-ćuje ga umjesto da ga poštuje. Winnetou nije bio ni naučenjak, ni umjetnik, pobjednik na bojnom polju, a ni kralj. Nije imao m jedne javne zasluge. Zbog čega onda taj spomenik? Zašto tako neobičan i

skupocjen? Zbog čega toliko upadljiv? Čime je ovaj naš neupore-divo plemeniti prijatelj zavrijedio da mu nanose, bol, ovakvu uvredu? Nije nikakvo omalovažavanje ako tvrdim da nije bio naučenjak, ni umjetnik, ni pobjednik na bojnom polju, a ni kralj, jer je bio mnogo više od svega toga: bio je čovjek! Plemenit čovjek! Bio je prav; Indijanac u kome je uskrsla duša njegove rase. U njemu se ona ponovo rodila. Zbog toga je i bio _ duša od čovjeka i želio da takav zauvijek i ostane! Odbacimo te ništavne spomenike! Živio je u našim srcima, neka i nadalje ostane u njima! Svaki onaj koji vjeruje da će ga moći istrgnuti iz naših srca i prenijeti u metal ili kamen, imat će s nama posla! Jeste li razumjeli? On mora da živi i oživi u rneni, u nama, u vama, u svome narodu u — duši svoga naroda, koji je, zahvaljujući njemu, došao do svijesti da će se kao narod, koji je već bio osuđen na propast, moći jedino spasiti ako živi po zakonu Džinistana. Imao je prilike da izigrava junaka, vojskovođu. On se, međutim, toga odrekao jer je uvidio da bi time samo ubrzao kraj. Preporučivao je mir, kud god W206došao, nosio bi i širio samo mir. Bio je anđeo svih svojih! Bio je anđeo svakog čovjeka koga bi susreo, bez obzira da li mu je bio prijatelj ili neprijatelj. Kada se u njemu počela buditi duša njegova naroda, probudila se ujedno i svijest o Zakonu anđela čuvara koja je bila nekada zaspala i zamrla. Winnetou je, dakle, bio direktan duhovni nasljednik posljednjeg, velikog, staroindijanskog vladara, kojemu su dolazili izaslanici kraljice Marimeh, da se više nikada ne pojave. Jeste li shvatili ovo, vi, njegova crvena braća? A jeste li

shvatili da ni jedan narod ne smije ostati u povoju? I da ste jedino zbog toga bili osuđeni na propast što ste bili djeca i što se niste uspjeli od toga osloboditi? Shvaćate li da ste zaspali kao djeca, da se iz teških voda Niagare probudite sada kao zreli ljudi. Shvaćate H da ćete' zauvijek nestati ako sada ne nastupite kao ljudi? Jeste li shvatili što znači biti čovjek? Da je to ličnost koja se zna probiti vlastitom snagom i koja ne trpi da se s njome, postupa bilo kako? I da je to ličnost koja zna što želi i za čime teži, koju ništa ne može skrenuti s njenoga puta? Jeste li shvatili da treba okajati tisućugodtšnju međusobnu borbu i raspadanje na stotinu malih i sitnih indijanskih naroda? I da je to bilo višestruko samoubistvo zbog kojega ste propali? I da je žeđ bljedolikih za krvlju i posjedom bila bič u ruci velikog i mudrog Manitoua čiji su vas udarci imali da probude iza sna? I da ćete jedino ljubavlju moći okajati ono što ste mržnjom bili skrivili? I da je za vaše pretke nestalo nebo u onom času kada je crveni čovjek postao neprijatelj svojemu bratu? I da će nebo opet biti naklonjeno zemlji jedino ako se svaki crveni čovjek potrudi da postane anđeo svojoj braći, kao što je bilo u ono vrijeme kada kraljica Marimeh nije još bila prisiljena da vas napusti?Moj je govor bio veoma dug. U Winnetouovu je pismu stajalo da će od danas u meni kucati njegovo bilo. Otuda ove misli i riječi koje možda ne bih izustio. ,Mladi Orao' je stajao preda mnom i gledao me kao da pogledom želi upiti svaku moju riječ. Vidio sam da je bio iznenađen i da njegovu čuđenju nije bilo kraja. Tek što sam izustio posljednju riječ, on me je začuđeno upitao;207— Mr. Burtone. zar vi zaista nikad niste bili kod Tatellah-Sataha?

— Nikada — odgovorio sam. ,— Što ste čitali iz njegove zbirke knjiga?— Ništa. Niti sam bilo koju knjigu ikad vidio, a još manje pročitao- Čudnovato, veoma čudnovato! To vam nije mogao da udahne ni sam Winnetou!- Sto to?— Misli koje ste maloprije izrekli.— Svaki čovjek ima svoj svijet misli. Ja ne kradem tuđe. Pitanja koja sam vam maloprije postavio također su moja. Do vas stoji hoćete li na njih odgovoriti ili ne.— Rado ću odgovoriti., I to ne samo riječima već i djelom. Pitali ste me da li smo shvatili. Možda ne sve, ali većinu, da. Evo dokaza!Uperio je prst na dvaoaestokraku zvijezdu na grudima i nastavio:— Mrs. Burton je željela da sazna šta ta zvijezda znači. Evo odgovora: da smo'spremni da okajemo prošlost: da 'nećemo više mrziti već voljeti; da smo prestali biti neprijatelj; svojoj braći i da nastojimo biti dostojni izgubljenog raja. Ukratko, zakon Džini-stana treba ponovo da u nama oživi. Naša je želja da budemo tijesno povezani i da se više ne odvajamo. Naša je želja da prigrlimo jedan drugoga, i to tako čvrsto da nam ni jedna sila ne bi mogla stati na put. Mi nemamo vladara koji bi nam zapovijedao. Zapovijedamo sami sebi. Ta je ideja potekla od učitelja Tatellah - Sataha. Ja sam bio prvi koga je pro-maknuo u ,Winnetoua'. Ubrzo ih je bilo deset, pa dva-deset, pedeset, stotinu. Sada se taj broj popeo na tisuće.— Zašto ste se nazvali imenom Winnetoua? — upitalo je Srdašce.

- Zar ima boljeg? Zar nije Winnetou bio uzor u ispunjavanju svih naših zapovijedi i obaveza? Zar nije ispunjavao zapovijesti iako nije bio obavezan da to uradi? A sada .nešto što je najglavnije: zar nisu kod crvene rase imena Winnetou i Old Shatterhand postala poslovična kao simbol ljubavi prema pri-208jatelju, prema bližnjem, spremnost da se ukaže poirioć, kao i požrtvovamje do smrti? Zar su ikada, otkada se za nisto-riju zna, postojala dva iskrenija i vjernija druga od njih dvojice? Kome bolje pristaje ime čuvara nego njima? Ono što smo mi uradili nije ništa' naročito. Osnovali smo klan, novi klan, kakvih je mnogo bilo, s. kakvih danas ima među crvenima. Svaki se član oba-vezuje da do svoje smrti bude anđeo čuvar drugoga klana. Taj smo klan mogli nazvati i ,Klan anđela čuvara', ali smo ga iz skromnosti, pa i zbog njegove praktične strane nazvali ,Klan Winnetoua'. Smatramo da smo postupili najpravilnije, jer time odajemo poštovanje uspomeni najboljeg i. najvoljenijeg poglavice svih vremena i svih plemena Apača. Govorimo istinu. Nećemo pretjerivati. Neka ovo što sam rekao pred-stavlja jedini spomenik koji mu diže crvena rasa. Boljeg i istinskijeg od ovoga nema. Spomenik od zlata ili mramora, ogromnih dimenzija, koji sa carskog vrha planine gleda na zemlju i narod, bila bi laž, bilo bi preuveličavanje. Preuveličavanje i laž od naše strane, a ne od strane Winnetoua. On nikada nije lagao i bio je skroman. U toj istinoljubivosti i skromnosti moramo biti slični njemu. On mora da' postane našom dušom i da to uvijek i ostane. Tada će pred nama biti veći nego što je najviša tačka Stjenovitih planina! I bit će veći od veličanstvenog kipa koji mu sitni ljudi misle da

podignu! Veoma sam sretan što sam čuo da je Olđ Shatteranđ istog mišljenja. Želim da ovo što prije sazna Tatellah - Satah. Dozvoljavate li da mu ovo saopćim preko glasnika?— Veoma rado. Samo tko će biti taj glasnik? — upitao sam.— Nitko od nas. Pozvat ću ga.Okrenuo se od vatre u pravcu juga, prinio ruke ustima i glasno izustio tri sloga — Win-ne-tou! — Jedino je pazio da to ne bude preglasno, ali da ipak stigne daleko.— Win-ne-tou! — odjeknulo je.~ Da li je to odjek? — upitalo je Srdašce.— Nije — odgovorio je ,Mladi Orao'. — To je jedan .od Winnetoua.Bila je noć. Sjale su zvijezde. Nakon kratkog vremena ugledali smo nekakvu priliku koja se pribli-1« Winnetouovi nasljednici 209zavala našoj vatri, i to polako, ali sigurnim korakom i bez žurbe. Imala je na sebi kožnato oda jelo kao nekada Winnetou. Kosa joj je bila vezana u perčin i padala niz leđa. Oružje nije imala. Pred nama se zaustavila. Odsjev vatre osvjetljavao joj je lice. Ustanovili smo da je to muškarac otprilike četrdesetih godina.— Jesi li ti čuvar Nugget Tsila? — upitao je ,Mladi Orao'.— Jesam — odgovorio je.— Pošalji smjesta glasnika Tatellah - Satahu. Poruči mu da se ,Mladii Orao' vratio i da.je obavio zadatak. Nadalje mu poruči da je i Old Shatterhand stigao i da je pronašao zaostavštinu Winnetoua. A na kraju mu reci da se u vezi s barbom oko spomenika može pouzdati u Old Shaterhanda kao i u mene!

Naravno, sve ovo je bilo rečeno na jeziku Apača. Nakon toga je ,Mladi Orao' u znak pozdrava mahnuo rokom, a čovjek se udaljio bez riječi.— Kako je to neobično! — reklo mi je Srdašce.— Nije neobično, već shvatljivo — odgovorio je. - Vi ćete kod Tatellah-Sataha, dakle na Mount Winnetou,u, tačno upoznati organizaciju našeg klana i uvidjeti da ona 'ništa neobično ne predstavlja.— Možemo li već sada nešto potanje doznati? — upitala je.— Ja sam povratnik, a to ujedno znači da vas ne mogu pouzdano obavijestiti. Doduše, ja sam i u toj dalekoj zemlji bio stalno u vezi sa Mount Winnetouom, ali se to. odnosilo na nešto veoma važno i općenito. Da dajem obavještenja, nisam za sada još dovoljno upućen.Oba Entersa su sve do sada šutjela. Udarilo nam je u oči da se Hariman upravo u tom času javio i rekao:— Sve je to za mene veoma interesantno. Zar ne bih smio doznati mogu li i bijelci da se učlane u ,Kian Winnetou'?Upitani je odgovorio:— Zapravo smo ga osnovali jedino za Indijance. Međutim, to bi se kosilo s osnovnim načelima ako bismo isključili bijelce. Naša je želja da se ljubav210prema bližnjemu za kojom težimo ne gaji samo među nama, već da ujedini čitavo čovječanstvo.— Da li bi nam netko mogao zabraniti da posebno osnujemo ,Klan Winnetou'?— Nema nitko prava da vam to zabrani.— Može li svaki član da bira onoga koga će zaštićivati?— Ne. Zelje se mogu izraziti. Ukoliko postoji mo-gućnost, o njima se vodi računa. Ako bi svatko po

svojoj želji mogao birati svoga štićenika, veoma brzo bi se našao veliki broj osoba koje bi imale mnogo zaštitnika, a isto tako bilo bi mnogo takvih koji ga uopće ne bi imali. Nema nikakve zasluge y tome ako zaštitimo onoga koga volimo. Biti anđeo čovjeka koga mrzimo ili preziremo predstavlja težak, naporan put ka plemenitoj, istinskoj čovječnosti.— A da li se javno zna tko koga zaštićuje?— Ne. To je tajna. Ni štićenik ne dozna za svoga zaštitnika.— Zar nikada?— Tek poslije njegove smrti. Oba su zapisana. Zaštitnik nosi ime svoga štićenika na unutrašnjoj strani zvijezde koja je pričvršćena na grudima. Poslije njegove smrti skida se zvijezda s odjeće i tada se vidi čiji je anđeo bio.- Well! I ja bih to želio!— Zar i ti? — iznenađeno upita brat.~ Da, j ja! — odgovorio je Hariman odlučnim glasom.Sebuion se sada nasmijao i upitao:~ Da nisi možda i ti jedan od .Winnetoua', naime, prikriveni?~ Nisam, ali želim da to postanem!— Nemoj da ti se smijemo! Misliš li da će tebe, baš tebe, kao prvog bijelca primiti?— Ne. To ne mislim. Samo ću ja i unatoč tome postiti jedan od ,Winnetoua'. Ta mi se stvar neobično sviđa. Želim da je prihvatim. Kako mi nije moguće da budem crveni Winnetou, bit ću bijeli!- Kako to?— Sasvim jednostavno — osnovat ću klan za bijele Winnetoue,

211- Kada?— Danas, ovdje, odmah!— Blesavi momak!Pri tome je prezrivo mahnuo rukom. Hariman Se, međutim, nije dao zbuniti. Rekao je:- Smij se koliko god hoćeš! Rugaj se! Ipak ću to izvesti. Moram, moram! I ti ćeš to morati!— Ja da moram? Nije mi nj na kraj pameti!— Sasvim je sporedno da H ti je to na kraj pameti ili nije. Ni ja nisam o tome razmišljao. Takve stvari čovjeku odjednom padnu na pamet. A kada se to dogodi,* onda čovjek mora i da posluša. Dakle, ja ću sada osnovati ,Klan Winnetou' za bijelce. U ovom trenutku nije važno da li ću biti i ostati jedini član toga klana. Svejedno mi je da li ću se izvrgnuti ruglu. Samo želim da mu barem još jedan čovjek pristupi, a to si ti, Sebulone!— Na to nemoj uopće računati! — odgovorio je Sebulon.— Ja ipak računam, a vidjet 'ćeš da ćeš morati — da ćeš zaista morati! Mrs. Burton, vi ste žensko i sigurno uza se imate pribor za šivanje?— Imam — odgovorilo je Srdašce.— Molim vas jednu šivaću iglu i komad čvrstog, crnog konca! A i jedne škare!— Dobit ćete ih — rekla je i pošla do šatora da donese zatražene stvari.— A vi, Mr. Burton, vi ste pisac — obratio se meni. — Vjerovatno imate uza se mastilo i pero, iako ste na Dalekom zapadu?— Ponio sam na put pisaći pribor — objasniosam

— Molim vas, dajte mi pero i nekoMko kapi crailal Papira imam.— Moja će žena i jedno i drugo donijeti.— Što će ti tinta i pero? — upitao je Sebulon.— Da upišem ime osobe koju ću štititi.— Ludost, prava ludost! Zar ne bih mogao doznati koja je to osoba?212— Ne! Nitko to ne treba da zna! A ii najmanje! Pošto je Srdašce donijelo tražene stvari Hariman je iz krzna pojedenog zeca izrezao malu, dvanaesto-kraku zvijezdu i oštrim nožem ostrugao dlake. Nakon toga je izrezao kamad papira, položio na koljena i počeo polako i pažljivo da zapisuje jedno ime. Zatim je odabrao mjesto na prsima svoga kaputa, svukao ga i spremio se do prišije zvijezdu, Sebulon je napeto pratio svaki bratov pokret. Na njegovom se licu mijenjao izraz podrugljivosti i duboke, nespokojne napetosti. Hariman nije bio vješt šivanju. Već nakon prvih uboda sve je nanovo rašio. To se ponavljalo. Positao je nestrpljiv7.— Baš mi ne ide od ruke i kao da mi nešto govori da to ne činim, ali ću ipak učiniti! — ljutio se.Sada je moja žena upitala:— Hoćete li mi dozvoliti da vam ja prišijem zvijezdu. Obavit ću i brže i lakše.— Zar to zaista želite, Mrs. Burton? Kako ste dragi! Dobro, izvolite kaput, zvijezdu, presavijen papir, koji će se nalaziti pod zvijezdom, škare, iglu i ostalo! Jedino vas molim da ne čitate što je na papiru na-pisano.Uzela je papir, stavila ga na označeno mjesto kaputa, na papir zvijezdu i počela veoma pažljivo obavljati posao.

Mnogo je bodova bilo potrebno da se pričvrsti dvanaest krakova.— Toliko truda ja sigurno ne bih uložio! — priznao je Ha'riman. Nakon izvjesnog vremena nadodao je, kao da sam sebi govori: — Zapravo je sve to veoma, veoma neobično! Dok sam ispisivao ime, bilo mi je kao da potpisujem vlastitu smrtnu presudu. A ipak mi je bilo tako lako i lagodno pri duši!I Ssbulon je sve ovo pažljivo pratio. Njegov je pogled gotovo stalno počivao na mojoj ženi. Njegova je pažnja međutim bila više usredotočena na njezino lice nego na . ruke. Povremeno bi sklopio oči kao da u njima osjeća neki bol. I — a šta je to? — ugledao sam kako mu kap po kap znoja teče niz čelo! Zar se znoji? Rukama je naglo posegao za zečjom kožicom. Iako je izgledalo kao da je to protiv njsgove volje, ipak ju je dohvatio. Tada je uzeo škare i izre-213zao dvanaestokraku zvijezdu, tačno kao maloprije njegov brat To se odigralo tako nesvjesno kao da je učinio protiv vlastite volje. Sastrugao je dlačice, pružio bojažljivo zvijezdu Srdašcu i zamolio je:-• Molim vas. Mrs. Burton, prišijte i meni!— Da prišijem? — upitala je.— Da, prišijte — kimnuo je.— S papirom?— Da, s papirom i imenom na njemu. Sada ću . ga zapisati.— Dakle, ipak! Zar nisam rekao? — uzviknuo je Hariman.— Šuti! — obrecnu se na njega brat. — Ovo ne radim zato što ti to želiš, već po vlastitoj volji! Mogu i ja nekoga da zaštitim! Jesi li razumio?— Samo koga? — upitao je Hariman.

— To je tajna! Jesi li ti možda menj saopćio ime koje si zapisao? Prema tome nećeš ni ti doznati koga ću ja zapisati!Dohvatio je pero i papir i počeo pisati. Radilo se o nekom kratkom imenu, šio znači da je trebao da ispiše samo nekoliko slova, ali mu je ipak bilo potrebno duže vremena da to obavi. Češće je prekidao pisanje. Duboko, duboko je udahnuo. Najzad je bio gotov, pustio da se slova osuše, zatim je papir nekoliko puta presavio i dodao ga Srdašcu.To što su sada braća učinila nije uopće bilo nešto neobično. Mnogi. bi to nazvali djetinjarijom, igrarijom. Meni ne bi ni palo na pamet da se tomu smijem. Imao sam osjećaj kao da ih je nešto iznutra gonilo, čemu ni jedan ni drugi nisu mogli da se suprotstave.Kada -je Srdašce završilo pasao, braća su opet obukla kapute. U početku su jedan drugog ozbiljno promatrali, gotovo neprijateljski, a nakon toga sv6 prijateljskije i prijateljskije. Na kraju se Hariman nasmijao, Sebulon se, međutim, samo smiješio.— A znaš li što si sada? — upitao je Hariman.— Jedan od VVinnetoua.— Da. Samo, da li si svjestan što to znači?— Da sam anđeo nekome drugome koga morarfi zaštitila.214l— O, ne samo to! Nisam uopće na to mislio, jer je to razumljivo samo po sebi Ti sada nosiš ime onoga koga smo mrzili kako se zapravo mrze samo beštije ili đavo!— To se i na te odnosi!

— Naravno! A jesi U razmislio o tome da je sada došao kraj mržnji? Da joj mora biti kraj — mora?— Ništa ja nisam razmišljao, baš ništa! — planuo je Sebulon. — Radim po svojoj volji! Svako razmi-• sijanje nameće čovjeku tuđu volju, Postao sam jedan od Winnetoua, i...— Ne, niste postali — upao je .Mladi Orao'. To je bilo prvi put da je po vlastitoj volji rekao nešto Sebulonu.— Nisam? — upitao je ovaj. — Nedostaje li još Štogod?. - Da.- Što?— Zakletva.— Zakletva? Čovjek se mora zakleti? Da se zakune na nešto? Sta?— Da ćete vjerno izvršavati obaveze kao anđao čuvar, i to sva do smrti. Crveni se ljudi ne maraju zakleti. Za njih je dovoljan stisak ruke, jer im je isto toliko svet kao i zakletva.— To je i nama! — reče Hairiman.— Da, i nama! — rekao je Sebulon.— Onda ustanite! - naredio im je.Učinili su. I on je ustao sa svoga mjesta. U tom je času. Pappermann ubacio u vatru velik, smolast komad drveta. Plamen je buknuo i palucao na sve strane. Suma je sličila sablasnim prilikama. No;ne sjene grmlja i stabala počele su da se miču. Pomicale su se amo-tamo. Dizale se i spuštale.— Pružite jedan drugome ruke! — zapovjedio je mladi Indijanac.

Poslušali su ga. Tada im je prišao, položio svoju u na njihove i rekao im:— Ponovite ovo što ću reći: .Vjerni svojim štićenicima do smrt/l'213— Vjerni svojim štićenicima do smrti! — začulo se jednoglasno iz njihovih usta.— Te su riječi naša zakletva! Ponovite!— Te su riječi naša zakletva! — dodali su.— Tako! Sada tek možete tvrditi da pripadate Winnetouima, jer to ne čini samo zvijezda već volja. Vi ste tu vašu volju potvrdili. Ja sam svjedok. Pružite i meni ruke kao vašem svjedoku!— Evo vam moje — reče Hariman i pruži ruku.— Evo i moje — rekao je Sebulon. Mladi Apač primio je obadvije i rekao:— Jeste li svjesni značenja ovog trenutka? Nj jedan mu nije odgovorio. Nastavio je:— Sto vi ne znate, to zna Manitou, a što vi ne možete, može on. Ako netko nekoga zaštićuje, štiti i sebe samoga. Vi ste odlučili da budete anđeli vaših štićenika, a time su i om postali vaši. Ostajte vjerni i njima i sebi. To je jedina zahvalnost koju oni od vas traže!»TAMNA KOSA«Sutrašnji dan bio je određen za prelistavanje iskopanih rukopisa, ali me je, na žalost, iznevjerila nada da ću to moći uraditi. Još srno sjedili uz jutarnju kavu kada se među drvećem uz južni rub čistine pojavio Indijanac i dolazio ravno prema nama. Bio je to onaj sinoćnji Winnetou. Obratio se neposredno .Mladom Orlu, dok nas ostale nije ni pogledao. Govorio je svojim materinskim jezikom, a ne engleski.— Dolaze jahači — javio je.

— Odakle? — upitao je naš mladi prijatelj.— Između sjeverozapada i zapada.— Koliko ih je?— Velika četa. Nismo ih mogli izbrojiti. Bili su još suviše daleko.— VrSti se ponovo ovamo tek onda kada ustanoviš broj!Winnetou se udaljio, ali se već nakon nekih desetak minuta opet vratio i izvijestio:216— To su jahači i jahačice. Dvadeset muškaraca četiri puta deset žena, a iza njih mnogo mazgi-s velikim prtljagom.— Koliko su odavde udaljeni? — upitao je ,Mladi Orao'.— Za četvrt sata stići će do Nugget Tsila.— Neka samo dođu. Promatrajte ih, ali im se nemojte pokazivati. To su one squaw Siouxa koje su krenule prema Mount Winnetou. Za sada još ne znam tko su muškarci. Mi ćemo odavde odjahati do Deklil --toa. Ne vjerujem da će-mi i dalje tvoja pomoć biti potrebna.Winnetou se nakon toga povukao a da nije kazao ni jedne riječi koju nije bio dužan da kaže. To se zove disciplina! Kada je naš stari, dobri Pappermann saznao tko dolazi, bio se sav uzbud;io i uzalud se trudio da to prikrije. Entersi su se osjećali nesigurni. Pitaliv su ne bi li možda bilo bolje da se povuku.— Vi sada spadate među nas i ovdje ćete ostati — odgovorio sam. — Moje. ime ne • smije nitko saznati. Time je ova stvar bila okončana. Srdajšce i ja smo s velikim interesom očekivali osobe koje su se pri-bližavale, iako mi je bilo žao što sam bio prinuđen da se odreknem pregleda manuskripata. Prošla je prva četvrt sata, pa još jedna. Mogu reći da im se nije žurilo.

Najzad, nakon više od jednog sata začuli smo galamu. Dolazili su pješice. Zbog jakih strmina svoje su konje ostavili u podnožju brda. Nas su primijetili još prije no što su stigli do ruba šume, a to smo po tome zaključili što su naglo prestali da glasno govore. Odmah smo ugledali jednog veoma visokog L veoma suhonjavog čovjeka kako ide prema nama, gegajući se na svojim krakatim nogama. Nije bio odjeven na indijanski način, već je na sebi imao veoma elegantno odijelo Yankea s upadljivo bijelim, vanredno visokim ovratnikom, a isto tako bijelim, sjajnim manšetama. Razmetao se velikom iglom s pravim biserom, a na prstima su mu sjali razni dijamanti i drugo drago kamenje. Njegove su ruke međutim bile krupne, veoma krupne, a noge isto tako, a njegov nos — oh, taj nos! Ovaj je mogao da potječe jedino od neke nosa/te217indijanske majke i još nosatijeg armenskog oca. Nosnice su bile s obje strane tako stiješnjene kao da ih je netko oštro odrezao, a ostala je jedino još tank$ nosna kost. U poređenju s tim nosom, nametljive su mu očice bez trepavica bile i odviše malene. Imao je usko lice. Glava mu je bila kao u ptice, samo što ta ptica nije bila smjeli orao. već divokljuni tukan.Dakle, taj čovjek se gegajući približavao. Stigavši do nas zaustavio se a da nije ni pozdravio. Stao je da nas sve odreda promatra kao kakve mrtve pređi-mete ili bezvrijedna lica koja se ne smiju protiviti, te upita:— Tko sfe vi?Glas mu je bio oštar i izazivački. Ljudi koji se služe takvim glasam obično su bezosjećajni i bezobzirni. Naravno, nitko mu nije odgovorio, pa je zbog toga ponovio pitanje:— Tko ste vi? To moram znati!

Ni meni, ni Srdašcu nije bilo ni na kraj pameti da mu odgovorimo, .a još manje ,Mladom Orlu'. Oba Entersa su imala razloga da se ne istrčavaju, pa je na kraju Pappermann odgovorio:— Zar zaista morate zr.ati? Morate? Ah, zaista! A tko vas na to prisiljava?— Prisiljava? — začuđeno upita čovjek. — Ovdje o prisili nema govora. To je moja volja!— O, vaša volja! To je, naravno, već nešto drugo! No, vidjet ćemo! Zanima me dokle ćete dotjerati s tom vašom voljom!— Tačno dotle dokle to hoću! Ako ste raspoloženi da mi možda same gluposti odgovarate, znam kako treba postupati pa da vas prisilim na ozbiljnost!Svi smo sjedili. Papppermann je jedini ustao kada je stigao stranac. Krenuo je sporim korakom prema njemu, stao odlučno ispred njega i isprsivši se upitao:- Prisiliti? Nas prisiliti? I to još vi? Čovjeka koji tako govori potrebno je malo izbliže pogledati!Zgrabio ga je za obje ruke, okretao ga udesno, ulijevo, pa na kraju oko vla&itite osi, prodrmao ga je da su mu se kosti tresle i na kraju reikao:218— Hm! Čudnovato! Za mene se baš ne može reći da sam glupan! Ali što se ovog momka tiče, ovdje nisam dovoljno pametan. Vi niste čistokrvni Indijanac, već samo polutan? Je li tačno?Upitani je htio da se buni. ali ga je stari Zapadnjak prodrmao i po drugi put upozorivši ga:— Pazite! Ne budite grubi i ne vrijeđajte! To ne podnosim. Svaki onaj koji dolazi k nama a da nas ne pozdravi, koji misli da nas prisili da mu kažemo nešto protiv svoje volje, u prvom je redu neodgovoran, a zatim

šupljoglav preko svake mjere. Ovdje je naše logorište. Prema zakonima prerije imamo na ovo mjesto pravo sve dotle dok ga ne napustimo. Stigli smo ovamo prije vas. Tu smo domaćini. Bilo tko da stupi u naš dom, mora pristojno pozdraviti i izjasniti se tko, je i šta želi. Jeste li razumjeli? A sada mi prije svega recite vaše ime! Samo brzo! Ja se ne šalim! Znam dobro što treba poduzeti pa da ptičice, kao vi, brzo propjevaju!Još uvijek mu je stezao obje ruke i to tako čvrsto da se strancu grčilo lice od bola, te zbunjeno odgovori:— Nemojte me više stezati! Zovem se Okih-tschin--tscha. Bljedoliki me zovu Antonius Paper!— Antonius Paper i Okih-tschin-tscha? Lijepo! Samo čistokrvni Indijanac niste!— Nisam.— Već samo mješanac.- Da.~ Vaša je majka bila Indijanka?- Da.~ Iz kojeg plemena?— Siouxa.— A vaš otac?— Došao je ovamo iz Svete zemlje, a po rođenju je bio Armenac.— Šteta, grdna šteta!- Zašto?~ Baš mi je žao Svete zemlje što joj je izmakla čast da se u njoj rodite! Armenci koji stižu ovamo su obično trgovci. Vjerovatno ste i vi?219— Ja sam bankar! - ponosno odgovori stranac. — Pustite me već jednom! A sada recite -tko ste vi!— Neka bude. Stara sam dobro poznata prerijska lutalica i zovem se Papperrnann, Makš Pappermann.

jeste li razumjeli? Osim toga strast mi je da grube ljude preobražavam u pristojne, a glupe opamećujem. Vi niste sami? Vaša se pratnja nalazi tamo pod onim stablima?- Da.— Među njima ima i žena? Žena Siouxa koje su krenule do Mont Winnetoua?— Da. Odakle vam je to poznato?— To je moja stvar. A tko su prisutni muškarci?— Gospoda iz Komiteta sa svojom poslugom i vo-dičima.- Kakav Komitet?— Komitet za podizanje spomenika jednome... Zastao je. Sjetio se da bijelci zapravo u to nisusmjeli biti upućeni. Zbog toga je nastavio:— Pitajte njih same! Ja nisam ovlašten da dajem obavještenja u vezi sa ciljem toga Komiteta! A sada me najzad pustite!Pappermann ga je još jednom pošteno prođrmao te ga pustio i rekao:— Vratite se k njima i recite im moje ime! Naročito damama! Među njima se nalaze neke koje će se složiti s time da se ovdje mora pozdravljati!Gospodin Antonius Paper se odgegao preko čistine i nestao među stablima. Njegovo indijansko ime Okih-tschin-tscha znači na jeziku Siouxa ,dječak'. Po ovome se moglo zaključiti da se on još od ranijih godina nije odviše istakao muškim podvizima i muškim osobinama. Bio je blagajnik .Komiteta za spomenik Winnetou'. Sigurno se još sjećate kako mi se još od samog početka njegov odnos prema Oldu Surehandu nije učinio mnogo povjerljivim. Danas kada sam ga prvi put ugledao, na mene nije ostavio povoljan utisak. Srdašce je bilo istog mišljenja.

— Mješanac! — rekla je. — Ti si uvijek tvrdio da polutani u većini slučajeva nasljeđuju samo loše osobine svojih roditelja?220— Da, većinom. Gledaj! Dolaze!Tek što je mješanac spomenuo tamo Papperman-novo ime, dopro je do nas radostan uzvik ženskog glasa. Odmah nakon toga pojavile su se dvije žene koje su žurnim koracima prelazile čistinu. Jedna od njih je bila Aschta, koju smo susreli kraj Kanubi-jezera, dok je druga vjerovatno bila njezina majka. Ostale žene išle su u stopu za njima, a iza njih muškarci sporim, dostojanstvenim koracima.Svi smo ustali. ;— Ponestaje mi snage! — rekao je Pappermann.Prislonio se na obližnje stablo. Njegove stare, dobre, vjerne, poštene oči su međutim bile širom otvorene i blaženo gledale prema dvjema ženama koje su se približavale.Odmah sam utvrdio da su to majka i kći. Bile su toliko slične, slične ne samo po crtama lica već i po hodu, držanju i načinu kretanja i izražavanja. Uz to su bile još i jednako odjevene. Uopće svih četrdeset In-dijanki bilo je slično odjeveno. Svaka od njih nosila je zvijezdu klana ,Winnetoua'.Obje su se zvale Aschta. Došle s,u držeći se za ruke. Majka je imala gotovo pedeset godina, ali je još uvijek bila lijepa duševno i fizički.~ Tu je! — rekla je kći pokazujući na Papper-manna. — A ondje stoji ,Mladi Orao', o kojem sam ti također pričala.

Ali majka sada nije obraćala pažnju na Indijanca, već jedino na starog Zapadnjaka. Pustila je ruku kćerinu, zastala trenutak, odmjerila ga pogledom i rekla:~ Da, to je on, oličenje ljubavi, dobrote, skromnosti! "Stala je tik do njega, primila ga za obje ruke, podigla prema njemu svoje lijepe, tamne ali bistre oči i upitala:— Zašto niste došli? Zašto ste nas neprestano izbjegavali? Okrutno je kada netko odbija zahvalnost koja od srca dolazi.Podigla je ruke, privukla ga k sebi i poljubila ga u ćelo i u oba obraza. Sada se nije mogao više svladavati. Zaplakao je glasno, okrenuo se i žurnim koracima nestao u šumi.221- Ovdje se ljubi1 - začuo se oštar i zajedljiv glas. Bio je to polutanac koji je stajao iza žena među . aškarcima. Oči sviju bile su uperene u njega.— Kakvih U riječi — uzviknula je kći Aschta. — Oka jat će on to!Prijeteći je podigla ruku i pojurila bijesno prema njemu.— Aschta! - začuo se glas majčin. — Ne diraj ga! Prljav je!Kći je usporila korak i vratila se majci. Ona je ponovo primi za ruku j reče da je svi čuju:— Dođi! Idemo da potražimo prijatelja, spasitelja, jer je uzvišeniji, tisuću puta uzvišeniji od onoga tamo koj se usuđuje da se izruguje zahvalnosti!Obje su nestale u onom pravcu kojim je i Pap-permann otišao pošto je napustio logorište. Mislio sam da će između nas i novopridošlih doći sada do kratke gužve, koja bi se morala suzbiti. Međutim, prevario sam se, jer je, sudeći po svemu, Mr. Antonius Paper, ili bolje rečeno Mr. Okih-tschin-tscha, imao debelu kožu kroz koju izrečeni ukor nije uspio da prodre. Vladao se kao da se

nije ništa dogodilo. Počeo je ponovo da vodi glavnu riječ, obrativši se dvojici džentlmena koji su stajali do njega i svi bili na indijanski način odjeveni, iako se po njima vidjelo da više ne pripadaju ni preriji ni prašumi:— Čovjek koji pripada ovdje ulogorenoj družini, a koji je maloprije govorio, na žalost je otišao. Dakle, on nam više ne može reći tko su ostali. Ipak ćemo to odmah saznati. Pobrinut ću se!Uputio se prema nama,— Kakav bijednik! — reklo je Srdašce. — Valjda ne misli da te izazove?— U tom slučaju bit će manji od makova zrna! — veselo se nasmijah.Njezino je strahovanje bilo opravdano. Čovjek se obratio meni. Svi su gledali u njega i napeto očekivali šta će pitati i šta ću ja odgovoriti.— Mr. Pappermann je smatrao da je pametnije da se povuče — počeo je. — Dakle, pitat ću vas. Kako se zovete?222— Burton — odgovorio sam.- A lady pokraj vas?— Moja je supruga.— A ona dva gentlemana iza vaših leđa?— Braća su. Mr. Hariman Enters i Mr. Sebulon1 Enters.,Mladog Orla' nije primijetio jer je stajao po strani. Nastavio je da me ispituje:- Odakle dolazite?— S istoka.— A kamo namjeravate?— Na zapad.— Nemojte govoriti takve gluposti! Zapad je upravo ovdje gdje se sada nalazite! Kad vas već pitam, onda

želim da znam imena i mjesta, a ne ovakve glupe izjave koje ništa ne kazuju!Još nije ni završio i već je od mene dobio takvu ćušku da se okrenuo oko sebe i srušio na zemlju. Nakon toga sam se obratio onima s moje desne strane:— Neka mi gospođe oproste što šuma odjekuje onako kako smo viknuli; mi se sada i nalazimo u šumi!Okrenuvši se nalijevo nadodao sam:— Molim jednoga od ostalih gentlemana da nastavi razgovor sa mnom. Mr. Paper će vjerovatno odustati od toga.— Odustati? — viknuo je ovaj dok se podizao sa zemlje. — Nije mi ni na kraj pameti! Dobio sam udarac! To zahtijeva neodgodivu kaznu!Počeo je brzo pretraživati svoje džepove. Najprije je izvukao veoma Hjep, takozvani patent nož, koji je oprezno otvorilo da se ne ubode. Nakon toga je iskr-snuo malen, dražestan salonski revolver, otkočio ga i zapeo. Pošto je svršio ove veličanstvene pripreme, sprs-mao se da me ponovo izazove. Vjerovatno bi se još i više osramotio, ali do toga nije došlo jer ga je jedan od džentlmena odgurnuo u stranu rekavši:— Sklonite to oružje, Mr. Paper! Sa silovitim ljudima se drukčije razgovara!Prijazno se smiješeći pošao je dva koraka prema meni, uljudno se naklonio i rekao:223— Želim da vam se predstavimo, Mr. Burton. Ja sam agent, agent za sve moguće stvari, i zovem se Evening. A ovo je Mr. Bell, Simon Bell, profesor filozofije. Ovdje vidite Mr. Edvarđs Summera, koji je također profesor, naime, profesor klasične filologije. Da li vam je to dovoljno?

Primijetio' sam da je očekivao kako će me to impresionirati, a' rado ću priznati da su oba profesora do sada uživala moje poštovanje. Do sada ih nisam vidio. Biu sam spreman da prema njima budem što uljudniji i da im u svakom pogledu iziđem u susret, pogotovo što su ta četvorica s Oldom Surehandom predstavljala Komitet kojemu je bila povjerena sudbina zamisli o spomeniku Winnetouu. Naklonio sam se isto onako uljudno kao i on i odgovorio:— Osjećam se počašćenim što mi je omogućeno da se upoznam s tako istaknutim ličnostima nauke i spreman sam da vam to i dokažem ukoliko vam u bilo čemu mogu biti na usluzi.— Dragi, ..ni je, veoma drago! Odmah ću vam dati prilike da to dokažete. Naime, došli smo ovamo u vezi s veoma* važnom stvari i želimo da pregledamo ovo mjesto. Nismo mislili da ćemo ovdje nekoga zateći. Vaše nam prisustvo smeta.Koliko god je bilo uljudno rečeno, toliko je bilo i bezobzirno. Promatrao sam oba profesora i nisam odmah odgovorio.— Nadam se da ste me razumjeli? — upitao je.— Razumio sam vas — odgovorio sam. — Govorili ste sasvim jasno.' - Dakle?— Želite li da se udaljimo?- Da.- Svi mi?- Svi!- Dokle?— Kakvog li pitanja! Nisam mislio da se udaljite samo deset, dvadeset ili pedeset koraka. Vi morate otići odavde, morate, bezuvjetno morate!

— Da li je to želja i gospode profesora?224Gospoda su odlučno potvrdila pitanje, a agent je nadodao objašnjavajući— Čini mi se da ste vi veoma silovit čovjek. Naša je stvar, međutim, tako diskretna i nevina, tako delikatna da vi ni u kom slučaju niste poželjni na ovom mjestu na kojem se mi nalazimo.— Imate pravo, Mr. Evening. zaista imate pravo. Napustit ćemo ovo mjesto.— Ne samo prividno?- Ne.- A kada?— Odmah. Molio bih vas jedino da nam date onoliko vremena koliko nam je potrebno da raspremimo šator i osedlamo konje.— U redu. Vidim da ste razumniji nego što smo mislili!Pošao sam sa svojom ženom prema šatoru i zamolio obojicu Entersa da nam pomognu.— Kakva šteta! Grdna šteta! — tiho je jadikovalo Srdašce. — Šteta što na ovakav način moramo napustiti ovo za nas tako sveto mjesto!Primijetio sam joj suze u očima.- Umiri se, draga! - molio sam je. - Pri povratku ćemo opet svratiti ovamo, i to sigurno na drugi način i s drugom pratnjom!— Mora li to zaista biti? Moramo li odstupiti? Zar da popustimo tim ljudima?. Zar nemamo više prava od njih da ovdje ostanemo? Zar to nije popustljivost s tvoje strane?— Naprotiv, pobjeda.— Gotovo bih te zamolila da mi to i dokažeš!

— Nije potrebno jer ćeš i sama uvidjeti, i to prije no što odavde odemo. Ovdje smo izvojevali prvu, značajnu pobjedu za naše ciljeve. Molim te da što žurnije spakuješ stvari!Sa pakovanjem je išlo mnogo brže no što smo mislili. Gospoda iz Komiteta bila su toliko dobra da su nam stavila na raspolaganje nekoliko ljudi — njihovu poslugu. Upravo u trenutku kada su se majka i kći Aschta vraćale s Pappermannom iz šume, bili smo sa-svim gotovi i spremni za pokret. Došli su zajedno, i to on u sredini, a majka l kći sa strane, držeći ga za15 Winnetouovi nasljednici225ruke. Njegovo je staro, drago lice bilo ozareno i puno duboke, čiste radosti. Kada je ugledao natovarene ma-zge, nas pokraj konja i ,Mladog Orla' čak u sedlu, začuđeno upita:— Sto je to? Zar mislite otići?— Da, idemo — odgovorio sam. — Uzjašite!— Ne mogu! Obećao sam da ću ostati!— Tada ostanite' Riječ se mora održati! Ja sam obećao da ću napustiti Nugget Tsil i to smjesta.— Komu ste obećali?— Ovoj gospodi ovdje.Pri tome sam pokazao na gospodu iz Komiteta.— Kažu da smo suviše siloviti! — nadodao je Ha-riman Enters, te na taj način dao oduška svojoj srdžbi.— Misle da nismo dovoljno fini i diskretni! — na-dopunio je Sebulon Bnters. — Misle da Mr. Burtonu nema mjesta ondje gdje se oni nalaze!— To je najdrskiji prostakluk! — prasnuo je Pap-permann. — Mr. Burton je džentlmen kakvog među nama sigurno ...

— Šutite! — prekinuo sam ga. — Kome ste obećali da ćete ovdje ostati?— Objema damama. - A dokle?— Nije bilo rečeno. Mislio sam barem do sutra. Imamo tako mnogo da kažemo jedno drugome! Zar vi zaista morate otići?— Da, bezuvjetno! Možete ostati ovdje pa sutra krenuti za nama!— Šta? Da vas same ostavim, vas i Mrs. Burton? Bio bih najveća bitanga na svijetu! Ne, ne! Jahat ću s vama! Zamolio bih dame da mi vrate zadanu riječ! One će to sigurno učiniti. Obećavam im da ćemo se brzo, veoma brzo ponovo vidjeti!Nezgrapno ali dirljivo poljubio im je ruke i pošao svojoj već osedlanoj mazgi. Tada se uspravila majka i upitala jasnim, zapovjedničkim glasom da se daleko čulo:— Sto se ovdje odigralo? Želim da saznam, ja, žena Wakona, tog nepodmitljivog koji je odbio da bude član Komiteta! Tko će mi odgovoriti, tko?226— Reći će ti ovaj koji upravo dolazi — odgovorila je kći, pokazavši pri tome na .Mladog Orla" koji je svog razigranog konia bio potjerao prema mjeslu gdje su obe stajale.Stigavši do njdh. rekao je da se nadaleko čulo:— Ja sam Winnetou iz plemena Apača Vraćam se kući iz prebivališta bljedolikih u kraj mojih predaka. Zovu me ,Mladi Orao'...- ,Mlad<i Orao' - .Mladi Orao' - .Mladi Orao'!— prenosio se šapat od usta do usta. Ovo ime im je bilo poznato, iako je nosilac tog imena bio toliko mlad.Nastavio je:

— U ime svih Winnetoua iz plemena Apača izjavljujem da ovaj Komitet njje dostojan da rješava o velikom pitanju pred kojim se nalazimo! Udarac u lice bio je zaslužen i znači pravi j jedini odgovor. On nije zadan samo Antoniusu Pape.ru već i čitavom Komitetu. Howgh!Prilagao je dlzgine konju kako bi napustio mjesto.— I ti ćeš otići? — upitala je Aschta.— I ja? Ja prije svih! No vidjet ćemo se ponovo— odgovorio je.' - Kada i gdje?— Kod Mount VVinnetoua.Oba pitanja, kao i odgovori, nisu bili izgovoreni na engleskom, već na jeziku Apača. Majka je tišim glasom nadodala:~ Ti si ljubimac Wakona, moga supruga. I njega ćeš vidjeti kod Mount Winnetoua. Možda ćeš navratiti do Tatellah-Sataha još prije izložbe?— Nadam se.~ Tada mu reci da je Aschta, žena Wakona, a ujedno i kći najvećeg vrača Seneka, sa svim ženama crvene rase na njegovoj strani u horbi protiv bezumlja..— Zahvaljujem ti u njpgovo ime. Kako to da ipak jašite sa Komitetom koji predstavlja to bezumlja?— Pukim slučajem. Pridružili su nam se, iako to nismo željeli. Žale da doznaju c čemu ćemo razgovarati i što ćemo zaključiti na našem kamp-mitingu na Mount Wi,nnetouu. To im nećemo saopćiti. Povjeravamo ti našeg prijatelja i spasioca i molimo te da ga štitiš. T'ko je taj bljedoliki koji je zajedno sa svojom squaw u tvom društvu?227- Zar vam Pappermann nije rekao?

— Nije. Pitali smo ga, no on je šutio. Ipak nam se čini da on oboje veoma, veoma cijeni.Moj je konj bio blizu njih, te sam čuo ove riječi. Majka je bila uvjerena da je ja kao bijelac nisam razumio. ,Mlađi Orao' mi je dobacio upitan pogled. Rado bih bio rekao objema ženama tko sam. Namignuo sam mu da može reći. Pritjerao je svoga konja još bliže do njih i rekao:— Ako želite da ovaj bijelac sa svojom squaw ne dozna o čemu razgovaramo, morat ćete tiše govoriti.— Zašto?— Razumije jezik Apača. Prestrašila se.— Pa onda nas je već razumio! — rekla je šapatom u neprilici.— Sigurno, i to svaku riječ. Ti se, međutim, nemaš čega plašiti. On je Winnetouov prijatelj, pa i je i tvoj, vaš, On ne želi da mu se već sada sazna ime. Ako mi obećate da ćete šutjeti, dozvolio mi je da vam ga saopćim.— Šutjet ćemo'— Onda je u redu, to je Old Shatterhand.— Old Shat... ! — Od silnog iznenađenja nije uspjela da do kraja izgovori ime. Začas je sva prebli-jedjela. Odmah zatim lice joj se oblilo rumenilom. — Zar je istina? Zar je istina?- Da, isbina je; on je - uvjeravao ju je .Mladi Orao'.— Najbolji, najiskreniji, najvjerniji prijatelj i brat našega Winnetoua! Prvi put sam ga sada u životu ugledala! Oh, samo da mogu, samo da mogu... !I ovu rečenicu nije dovršila. Sklopila je ruke i bespomoćno pogledala prema meni. Prije no što sam uspio da je spriječim, prišla mi je njezina kći i poljubila kaiš mojih uzengija. Isto tako je privukla i rub suknje moje žene svojim usnama.

— Ona je njegova squaw - njegova squaw! — nastavila je majka. — Samo da nisam obećala da ću šutjeti! Kliknula bih. kliknula od radosti!Srdašce je sada sjahalo s konja, zagrlila je, poljubila je u usta i obraze i rekla na engleskom jeziku:228— Ja ne razumijem što govorite, ali čitam iz vaših očiju i sa vaših usana. Volim vas obje! Pozdravljam vas! Vidjet ćemo se opet, uskoro, uskoro! Sada moramo otići!Kćerku je isto tako tri puta poljubila kao i majku te je opet uzjahala. Objema dragim lijepim Indi-jankama sam pružio ruku i rekao:— Wakona, tog neumornog istraživača i tragača veoma cijenim i u srcu i u duši, jer duša za kojom traga je duša njegova naroda. Veoma se radujem vijesti da ću ga vidjeti kod Mount Winnetoua. A ponosam sam što sam već danas upoznao njegovu ženu i kćerku. Međutim, najviše se radujem saznanju da smo saveznici. Uspomenu na Winnetoua moraju da nose u svome srcu i svojoj duši svi naši muškarci i sve žene, sav narod, jer on nije. zaslužio da se s njime javno hvastaju dižući mu spomenik na visokoj vjetrom šibanoj goleti. Molim vas, nemojte nikome reći da ste me ovdje sreli. Vidjet ćemo se ponovo, i to u pravo vrijeme i na pravom mjestu!Pozdravili smo se lijepo sa ženama i odjahali a da muškarce nismo ni pogledali. Spuštali smo se polako niz padinu kojom smo bili i došli. Dolje smo ugledali konje onih koji su nas bili otjerali. Na njh nismo obraćal nikakvu pažnju. Kada smo stigli u ravnicu i napustili šumu, potjerali smo naše konje većom brzinom. Budući da smo bili prisiljena da napustimo Nug-get Tsdl, trebalo je da se što prije dokopamo našeg slijedećeg cilja, Deklil-

toa (Tamna voda), jer je najveći dio toga puta vodio kroz neprijateljska područja. Stara vreniena krvoprolića, hvala bogu, sasvim su prestala, ali nekadašnja mržnja nije zamrla, ona još i danas vlada. To se veoma jasno vidjelo iz pisama koja sam primio od To-kei-chuna, poglavice Racurroh Ko-manča, i od Tangue, najstarijeg poglavice Kiowa. Naš je put prolazio kroz područja ovih plemena. I ako sebe nisam smatrao za lakomislena, bio sam ipak svjestan da je s moje strane bilo smjelo što sam pošao sa svojom ženom na put upravo kroz ovaj kraj,-Jer sam pretpostavljao da nije dorasla opasnostima koje bi mogle lako da iskrsmu. Savjest mi baš nije bila čista, ali sam se čuvao da joj o tome bilo što kažem.229Ona nije ni slutila o čemu razmišljam. Bila je potpuno mirna, štaviše, bila je čak i veoma raspoložena. Dok smo jedan krai drugoga u divnome galopu letjeli preko ravnice, dobacila .mi je katkada ispod oka pogled koji zapravo nisam smio da primijetim. Znao sam šta znači. Ona naprosto ne može da podnese nepravdu, pa bila ona i ti samoj zamisli. To mora da pokaže. Nema mira dok to ne učini, l sada je u njoj nešto kuhalo čega se htjela osloboditi. Zbog toga i ti njezini pogledi. Kada mi je ponovo dobacila pogled, okrenuo sam se prema njoj i upitao je smijući se:— No, reci, šta te tišti!— A šta bi me tištilo? — upitala je. x — Imaš nešto da mi povjeriš!— Da ti povjerim? A šta b;h imala da ti povjerim?— Nešto.- Ali šta?— Nadam se da ću to od tebe doznati!— Tako? Kakve ti to nazore imaš o braku kada sirota, nesretna žena ne smije nikada da pogleda muža, jer on

pri svakom njezinom pogledu vjeruje da mu ima nešto da povjeri?— Po mome mišljenju, ta" je sirota, nesretna žena Veoma sretna u braku, jer ima muža koji je poznaje i koji umije da pročita niene misli!— Hm! Samo što taj ipak ne zna šta mu ona ima da povjeri l prizna, jer samo jedno znade reći: ,Nadam se da ću to od tebe doznati!' U ovom se slučaju zaista moram izviniti. Naime, ovoga puta se s tobom nisam složila.- Nisi se složila? U kom pogledu?— Rado bih još bila gore ostala. Nije ml se dalo otići. Smatram da si bio i odviše popustljiv što si im ustupio mjesto.- A šta sada?— Da, šta sada! Imao si pravo! Da smo ostali, ionako bismo se s njima samo prepirali, i to bd se prije moglo nazvati porazom nego pobjedom. Isto tako ne bi mogao na miru da pregledaš iskopane manuskripte. Ovako smo barem sada mirni, nema svađe I prepiranja i zadjevica, i — izvojevana je prva, velika bitka o kojoj si govorio.230- I ti to uviđaš?— S naročitim zadovoljstvom! Svidjela mi se starija Aschta, Wakonova žena. Veoma je karakterna i zna šta hoće. Ni jedan član Komisije nije joj duhom dorastao. Ona sigurno nije na put pošla zato da na Monut Winnetouu zastupa prava žena! Ta zna šta hoće. Ali o tome ne govori, i to mi se neobično sviđa! Dozvolio si da te protjeraju i time si u njoj stekao saveznika i njezinu pomoć ne smiješ potcjenjavati.— Da — veselo se nasmijan — između nje i Komiteta razvit će se prava amazonska bitka! Veoma sam

•radoznao kako će se sve to odvijati, pogotovo što tome nećemo prisustvovati samo kao promatrači, već kao važni učesnici. Čulj smo da je Kiktahan Schonka naj-ogorčeniji neprijatelj Wakona. Naslućujem da će se kod Mount Winnetoua Wakon pojaviti na čelu mladih Siouxa, kao što će Kdktahan Schonka stare Siouxe od-vesti do .Tanine vode'. Dvije neprijateljski raspoložene struje istoga plemena koje će se na tuđem zemljištu sudariti! Koliiko li su samo kratkovidi! Crvenu je rasu upravo to otjeralo u propast! To se mora spriječiti! Dakle, jesi li zadovoljna sa mnom?— Sasvim. Gdje ćemo se večeras ulogoriti?— Na sjevernom račvištu Red Rivera. Sutra ćemo Stići do račvišta iste te rijeke gdje su nalazišta soli i gdje je nekada bilo selo Kiowa. Iako danas više ne postojd, to ćemo mjesto izbjegavati, jer je potrebno da budemo na oprezu i da se ni sa kim ne sretnemo.Kako sam rekao tako je i bilo. Pred večer smo stigli do sjevernog kraja Crvene rijeke i tu se ulogori-smo. Tokom našeg razgovora doznali smo od Papper-manna nešto veoma .zanimljivo. Pričao je da je na osnovu nekih primjedaba u razgovoru sa objema Asch-tama došao do zaključka da se blagajnik Antonius Paper trudio svim siilama da isprosi kćerku. Bio je naprosto odbijen, i sada iskorištava svaku priliku da im se osveti.Dok je starac to pričao, promatrao sam ,Mladog Orla'. Držao se kao da ništa nije čuo. Nije rekao ni jedne riječi, a ni okom trepnuo. Ova njegova nepo-mičnost govorila je jasnije od svakog izljeva bijesa.Još prije no što smo krenuli na spavanje, opisao dirugoviima put kojim sam bio krenuo u potjeru231za Santerom, a koji me je put od sela Kiov/a odveo prema Rio Pecosu, a odande gore do .Tamne vode'. Osim

ovog postojao je još jedan direktan, kraći put koji je skretao sa mjesta gdje se sada nalazimo. Odlučimo li da pođemo ovim putem, mogli bismo odmah odavde skrenuti prema zapadu i ne bismo morali da najprije odjašemo do nalazišta soli kraj kraka Red Rivera. Ja sam nekada išao duljim putem, jer je San-ter bio krenuo kraćim. Svojim sam pratiocima prepustio da odluče kojim ćemo od ta dva pravca krenuti. Bili su toliko razumni da se izjasne za kraći. Zahvaljujući tome, mogli smo se dočepati blizine našeg cilja prije nego što bi to bilo da smo krenuli duljim putem.Predjel kroz koji smo naposljetku jahali bio je pust i bez vode. Nigdje stabla, nigdje grma, ni travke, kuda god je oko dopirale. Svuda sam kamen i stijene, i ničega više. Zemljište je do sada bilo gotovo ravno, ali odavde se počelo polako dizati. Bilo je već podne, ali mi se ovdje mismo zaustavili da ručamo i predahnemo, jer nigdje nije bilo vode. Računali smo da ćemo na nju naići tek kasnije kada se malo više i&pnemo. Uto smo negdje daleko ispred nas ugledali jahača koji se do sada bio pritajio iza neke male uzvisine. Pojavio se iza nje i pojahao prema nama. Promatrao nas je iz svoga skrovišta. Zašto se nije i dalje skrivao? Zašto ga je već napustio? Odande nas još nije mogao tačno prepoznati. Neki iskusniji ratnik bi vjerovatno čekao da mu se više približimo. Zar je razlog možda bio u tome što su stara opasna vremena minula te čovjek danas više ne mora biti tako oprezan kao ranije?Bio je Indijanac. Svoga je konja polako upravio prema nama, zaustavio se i čekao da stignemo do njega. Nije to bio čovjek visoke, razvijene i mišićave građe; prije bi se reklo da je nizak nego visok. Njegova je odjeća bila od šarene narodne tkanine. Ispod njegova, od konca agave ispletenog šešira padala je tamna kosa niz leđa. O pojasu

je nosio nož, o remenu laku pušku. Konj mu nije bio obično kljuse. Držanje samog jahača je bilo samosvjesno, a mogao bih čak reći: indijanski plemenito. To mi se lice bez ijedne dlačice učinilo poznatim, samo se nisam odmah sjetio zašto, ot-232fcuda i u vezi s čime. Njegove su crte bile blaže nego što su obično kod Indijanaca, a boja svjetlija i toplija. Njegov blagi, ozbiljan, otvoren pogled, koji me je podsjećao na Winnetouovu sestru Nscho-tschi — ah, odjednom se sjetih gdje i kada sam sreo ovog Indijanca! U istom trenutku i on je mene prepoznao. Slučajno sam jahao na kraju naše malene čete i zbog toga me je tek zadnjeg primijetio. Od silnog iznenađenja i radosti širom je otvorio oči. Vidno se zacrvenio od uzbuđenja kao mlada djevojka. Htio je da prikrije to, ali mu nije pošlo za rukom, dok na meni nije mogao da otkrije nikakav znak da ga se sjećam. Znao sam da se savladam, ali on ne. Bio sam muškarac, a on? Sada mi je bilo jasno zašto je pojahao prema meni i nije se skrivao, što bi svaki oprezan muškarac učinio! Bio je sav zbunjen i zaboravio je da nas oslovi. Zato je Pappermann, koji je jahao na čelu, zaustavio svoga konja i rekao:— Pozdravljamo našeg crvenog brata. Da li je ovo pra^'i put za Wiconte-mini?Upitani odgovori:— Ja'sam iz plemena Kiowa. I ako je Viconte--mini riječ Siouxa, ipak mi je poznata. Da> ovo je pravi put do jezera. Namjeravaju li moja braća tamo?- Da.— Onda ih moram upozoriti.- Zašto?

— Wiconte-mini znači ,Voda smrti'. Ako namjeravate tamo, jezero bi moglo postati za vas vodom smrti.Pappermann je upitao na jeziku koji je bio mješavina engleskog i indijanskog. Odgovor je dobio na prilično dobrom engleskom. Kiovvin glas je zvučao kao glas žene koja se trudi da govori duboko kao muškarac.— Zašto nam prijetiš smrću? — raspitivao se stari lovac.~ Ja ne prijetim, već upozoravam! — odvratio je Crvenokožac.— To je jedno te isto, samo ne znamo razlog?— Razlozi poput ovoga saopćavaju se samo najboljim prijateljima.233- Tvoji smo prijatelji!— To ti kažeš, ali te ja ne poznajem.— Reći ću ti tko sam: zovem se Ma'kš Pappermann i već me četrdeset godina na Zapadu poznaju kao lutalicu. Ovdje su dva džentlmena i zovu se: Hariman i Sebulon Enters. A treći iza nas je Mr. Burton, a ova lady je Mrs. Burton. njegova žena. Crveni brat do mene je siin Apača, nazvan ,Mladi Orao'.Kiowa nas je sve ređaim, kako srno bili predstavljeni, promatrao oštrim, ispitivačkim okom. Kad je na mene došao red, oborio je pogled. Dok je gledao u moju ženu, imao sam utisak kao da je želi naprosto probosti pogledom. Prišao je ,Mladom Orlu' i rekao:— U nas se priča o nekom .Mladom Orlu' Apača koji potječe iz plemena Winnetoua, pa mu je čak i rod. Jesi li ti taj?— Jesam — odgovorio je naš pratilac.— Ovo si ime dobio još kao dječak, i to zato što si sputao slobodnog orla i prisilio ga da te s planinskog

vrha ponese zrakom i spusti na zemlju. Da li je to tačno?- Tačno je.— Evo ti moje ruke. Na tvojim grudima vidim zvijezdu Wininetoua. I ja sam jedan od Winnetoua, samo što to ne smije svatko znati. Pogledaj! Imaš li povjerenja u mene?Podigao je posuvratak svoga kaputa i pokazao dva-naestokraku zvijezdu.— Imam! — rekao je ,Mladi Orao'.— Tada mi dozvoli da budem vaš vodič! Očekivao sam vas.- Ti? Nas? - upitao je Apač. - Nije moguće!— Ne samo da je moguće, već je i istina. Vjeruj mi!Učinilo mi se da se ,Mladi Orao' počeo kolebati. Pripadnik neprijateljskih Kiowa! Zvijezda je lako rno-gla poslužiti da prikrije zle namjere! Dobacio mi je brzi, upitni pogled, i ja sam ga migom potajice ohra-brio. ,Mladi Orao' se odlučio:— Da, budi naš vodič!234Htio je Još nešto da kaže, ali nije stigao jer je Sebulon Enters brzo dobacio iznenadno pitanje Kiowi:— Jesu li Siouxi već ovdje?— Koji Siouxi? — updtao je ovaj.— Oni koje predvodi poglavica Kiktahan Schonka i koji namjeravaju da krenu prema Wiconte-mini. A i Utasi sa svojim poglavicom Tusahga Saritschem?U tom je trenutku nestao prijateljski izraz na licu našega novog znanca. Pogled mu je posao oštriji te je upitao:— Poznajete U vi obadvojicu poglavica?— Da — odgovorio je Sebulon.— Čuo sam da ste braća?— Jesmo.

- Kiktahan Schonka vas je poslao do Wiconte--minija?- Da.— Požurite se kako bi što prije tamo stigli! Ondje vas očekuju. Javite se Pidi, poglavici Kiowa, sinu starog slavnog poglavice Tangua! Ovaj će vas odvesti do Kiktahan Schonke i Tusahge Saritscha.— Zar treba da se požurimo? Zbog čega?— Ne znam. Samo mi je to rečeno.— Sta će s vama biti? Kada i gdje ćemo se ponovo naći?Ovo je pitanje bilo upućeno meni i mojoj ženi. Odgovorio sam:— Ne brinite za nas! Ako vam sada obećavam da ćemo se u pravo vrijeme i na pravom mjestu ponovo sresti, znači da držim svoju riječ isto onako kao što je to bilo i u vezi sa Đavoljom propovjedaonicom. Jašite mirne duše dalje! Možete se osloniti na svaku riječ koju vam je Kiowa rekao.~ Da li je Wiconte-mini zaista ,Tamna voda' gdje je stradao naš otac?— Da. U mojoj ste knjizi pročitali opis mjesta. Pre-poznat ćete ga odmah.— Samo nam put nije poznat. Koliko ćemo još zajedno Jahati?Umjesto mene brzo Je odgovorio Kiowa:235— Vi ćete odavde produžiti sami. Ostali će krenuti sa dosadašnjeg smjera. Ovo zahtijeva Kiktahan Schonka i morate ga poslušati! Ne morate se brinuti zbog vašeg puta. On vodi' pravo u tom smjeru. Čim stignete u blizini jezera, naići ćete na stražare koji će vas odvesti do Pide.Rekao je to odlučnim glasom. Entersi poslušaše. Odvojili su se od nas i produžili. Učinilo mi se kao da nas nerado

napuštaju, iako su morali biti spremni da se rastanemo da bi nas izdali neprijateljima. Odmakli su dosta daleko pa nas više nisu mogli čuti. Tada se Kiowa obratio ,Mladom Orlu':— Da li moj brat poznaje ovu dvojicu? '— Poznajemo ih dobro — kimnuo je glavom.— A znate li da su to vaši neprijatelji?- Da.~ I da vas moraju izručiti Kiktahan Schonki?— Znamo i to.— Pa ipak ste s njima jahali? Uf, uf! Isto onako kako je nekada bilo s "VVinnetouom i Oldom Shatter-handom! Radije se izložiti opasnosti nego joj izbjeći!Pri tome me je toplo pogledao. Tada je nastavio:— Zašto ste ih htjeli otpratiti do jezera gdje vam L onako prijeti propast? Možda samo zato da ih raskrinkate i kaznite? Ne! Imali ste druge mnogo važnije razloge. Dozvoljavate 1: da ih iznesem?— Možete.- Htjeli ste da prisluškujete razgovor Kiowa i Komanča sa Siouxima i Utasima. Imam li pravo?— čini mi se da je moj crveni brat oštrouman. Kiowa se sada nasmiješio i rekao:— Pida, Old Shatterhandov prijatelj, još je oštro-umniji!-• Da možda nisi njegov izaslanik? Radiš li po njegovom nalogu?Pri tome je Kiowa pogledao u me svojim lijepim poštenim očima i odgovorio:— Ne! On ništa ne zna što ja radim. Poglavica je svoga plemena i sin svoga oca. Prema tome, on bi morao biti vaš neprijatelj. Međutim, on voli Olda Shat-terhanda i cijeni ga iznad svih ostalih. Zbog toga od srca želi da Old Shatterhand pobijedi i sada kao što

236je uvijek i pobjeđivao, samo ne oružjem već ljubavlju i izmirenjem. On ne želi ništa da zna o tome što činim. Zbog toga i radim po vlastitoj volji. Odvest ću vas do mjesta koje je za vas i vaše namjere najpogodnije.— A zar nas nećete odvesti do Vode smrti?— Kako da ne! Samo zaobilaznim puteni da vas nitko ne bi primijetio. Ne samo da ćete tako stići do jVode smrti' već i do .Kuće smrti'. Bojite li se duhova?— Samo se živih čovjek mora bojati, a ne i mrtvih. Još nikada nisam čuo za .Kuću smrti'. Gdje se nalazi?— Kraj jezera. Doskora je bila nepoznata. Tek su je prije dvije godine otkrili. Bila je puna kostura iz praštanih vremena, bezbrojnih totema, wampuma i drugih svetih predmeta. Dok sve to nisu sredili, prošlo je i nekoliko nedjelja. Nakon toga je bio popušen kalumet tajne, i u nju više nitko ne smije da stupi. Ako bi se ipak netko usudio da se približi obali, to jest do onog mjesta odakle put vodi do kuće, prijeti mu opasnost da ga unište duhovi onih koji su nekada ondje umrli.— A ipak bi se usudio? - Da.— Kakve li smjelosti!Po zvuku tih riječi nije se moglo zaključiti da H je ,Mladi Orao' to rekao ozbiljno ili ironično. Kiowa je gledao preda se, zatim je brzo podigao glavu i smiješeći se rekao:— Sam ne bih to poduzeo, ali s vama zajedno ne može mi se ništa dogoditi. U to sam uvjeren kao da sam čuo iz usta našeg velikog, dobrog Manitoua. Vi me ne poznajete. Možete i da sumnjate. Ali vas ipak molim da pođete sa mnom! Ja vam ne mogu pružiti nikakvu drugu garanciju osim pitanja: — Poznajete li možda Kolmu Puschi?

- Da.— Ona je moja prijateljica. A moguće poznajete čak i Aschtu, ženu Wakona, najslavnijeg čovjeka plemena Dakota?— I nju poznajemo.— Naša prebivališta nisu blizu, ali smo često u vezi preko posebnog glasnika. Nadam se da ću ih237obadvije uskoro vidjeti i unatoč neprijateljstvu koje vlada među našim narodima. Da li sada imate povjerenja u mene?Bilo je upravo dirljivo koliko se trudio da stekne naše povjerenje. Tko zna na što bi se sve bio osmjelio samo da nam pruži usluge! Nije ni slutio da je izjavom da su mu obje žene prijateljice sam sebe odao da je žensko. Odgovorio sam:— Imamo. Imali smo ga već od trenutka kada smo te ugledali. Dakle, vodi nas! Poći ćemo s tobom.— Onda krenimo!Obojdca Entersa već su podosta bili odmakli. Isprva smo išli polako njihovim tragovima kako ne bi primijetili kuda smo pošli. I tek onda kada su nestali s vidika, storenuli smo s našeg prvobitnog pravca udesno, i to zbog toga Sto do ,Kuće smrti' nismo mogli dospjeti ako produžimo u pravoj liniji, već smo morali obići jezero. Kiowa je jahao na čelu, a Pappermann uz njega, sigurno zato da ga ispituje i pokuša upoznati. Čuo sam da se prije svega raspitivao odakle poznaje braću Enters.— Nisu mi poznati — glasio je odgovor. — Kikta-han Schonka je poslao glasnika da najavi svoj dolazak. Preko glasnika je poručio da će stići i dva bljedolika, i to braća koja su se obavezala da će Siouxima izručiti Olda Shatterhanđa, njegovu squaw, nekakvog starog bijelog lovca u kojega je polovica lica modra, i .Mladog Orla'

Apača, i da su ta četvorica osuđena na sigurnu smrt. Zbog toga sam krenuo da ih spasim. Udaljio sam se od jezera za pola dana jahanja i zaustavio se ondje gdje su oni morali proći. Čekao sam jučer i danas. Uto sam vas ugledao. Broj se podudarao — jedan Indijanac, četiri bijela muškarca i jedna bijela squaw. Pojahao sam vam u susret i naumio da vas prije svega odvojim od opasne braće. To se ostvarilo.— Znači, vi ste uvjereni da je Mr. Burton Old Shatterhand?— Da. A zar se varam?— Pitajte ga lično!— Nije potrebno. U slučaju da nije, vi biste ml odmah odrečno odgovorili. Obavještenje koje mi niste dali dosta kazuje.238Više od toga nisam čuo jer su sada potjerali svoje konje. Srdašce je međutim reklo:— Znači da je sada svršeno s tvojim inkognitom!— Još nije — odgovorio sam.— Smatraš li da će taj Kiowa šutjeti?— Da, ako to zaželim.— Znači da ti se sviđa?— Svakako!— I meni. Znaš šta, primijetila sam da u sebi skriva iskrenost, a ujedno i sjetu. Doduše, sjeta se primjećuje gotovo u oku svakog Indijanca, ali u ovoga udvostručeno. Po svemu sudeći ovaj čovjek u sebi nosi nekakav duboki, trajan jad. Trebalo bi mu pomoći! - Misliš li i ti tako?— Hm! Moje bi Srdašce, naravno, svim ljudima rado pomoglo, .samo što se duševna bol ne može tako lako dokučiti kao što misliš. Takav se čovjek

prije svega mora dobro upoznati, a i sama znaš koliko su Indijanci zatvoreni.— Sto se toga tiče. dobro me poznaješ! Sto jednom naumim, to se mora i ostvariti!— Da, na žalost, na žalost'— Čak i onda kad se to tiče Indijanaca!— Da, zaista! Znam te! Ti od svakoga umiješ sve da izvučeš, bez obzira da li su to ljudi bijeli, ili crveni, žuti, zeleni ili plavi! Samo ovaj ovdje ti se neće razotkriti.- Misliš?— Da. Da se kladimo?~ Ja se nikada ne kladim, to dobro znaš. ~ Šta bi mi dao ako bih već sutra ujutro, znala zašto je u njemu toliko jada?— Koliko tražiš?— Opet nešto novaca za našu bolnicu!— Dijete drago, samo nemoj mnogo tražiti! — uzviknuo sam prestrašeno. — A koliko bi ti platila ako do sutra ujutro ne doznaš ništa?— Dvostruko!— Naravno, to je poprilično! Bolnica bi od ove Oklade mogla samo dobiti. Samo odakle ti novac?239— Iz kredita koji imam kod tebe!— Hvala, hvala! Oklade ne kreditiram nikako. Po kužaj ti to sa starim Pappermannom! Možda ćeš uspjeti da za bolnicu njega zainteresiraš!— Taj ubogi đavo! Niti ima šta u hotelu, niti na hotelu! Tako je barem rekao. Uostalom, molim te da ga odvojiš od Kiowe.— O? Hoćeš U odmah pokušati?

— Da, Moram bezuvjetno doznati šta toga Indijanca tišti. Zamisli samo, ako mi uspije da mu pomognem! Dakle, pozovi Pappermanna!To sam s veseljem učinio, jer sam osjetio da i Kiowa od srca želi da bude kraj moje žene i da je što temeljitije ispita Tokom cijelog popodneva njih su dvoje ostali zajedno. Bilo je očigledno da su se svidjeli jedno drugome, a ja nisam imao razloga da im smetam.Zemljište se počelo sve više i više dizati. Primjetno smo se približavali planinama medu kojima leži ,Tamna voda'. Pred večer smo opazili sa strane obrise šume koja nam je nagovještavala jezero. Ondje smo se bili ulogorili one večeri prije no što smo u zoru od-jahali do same vode. Danas smo u luku obišli šumu i jezero, pregazili širok ali ne i jako dubok potok, kojim je otjecala voda iz jezera. Tu smo napojili konje te krenuli dalje. Jahali smo između strmih litica prema šumovitoj uzvisini. Tu smo za danas namjeravali ostati. Bilo je odviše kasno da odemo do ,Kuće smrti'. Mrak se hvatao sve više i morali smo požuriti da još prije noći podignemo šator i da za ognjište naslažemo dovoljno kamenja koje bi zaklanjalo vatru od tuđeg pogleda. Uostalom, Kiowa nas je uvjeravao da nas ovdje neće nitko prisluškivati. Mjesto na kojem smo se nalazili pripadalo je već području kojemu je svaki pristup bio zabranjen. Od ,Kuće smrti' nas je razdvajao kratak ali veoma strm put, i po sumraku se ne bismo odvažili da se dolje spustimo. Bili simo prisiljeni da čekamo do sutra ujutro. Siouxi i Utasi još nisu stigli, ali se njihov dolazak mogao očekivati svakog trenutka.Dok se ,Mladi Orao' pobrinuo za konje, Papper-mann i ja smo podigli šator. Stari je Zapadnjak bio loše volje. Nakašljavao se i gunđao kao da želi nešto

240reći, samo nije znao kako da otpočne. Zbog toga sam ga otvoreno upitao što mu je.— A šta bi mi bilo! — odgovorio je, ali tako da sam ga samo ja mogao čutd. — Ljutim se!- Zbog čega?— Nemam povjerenja!- U koga?— U Kiowu!— Zbog čega?— Vi još pitate? Zar vi ništa ne vidite, baš ništa? A gdje su vam oči?- Za što?— Za što? Smiješnog li pitanja! Zbog čega? Komu? Radi čega? Za š.to? Kako da čovjek pametno odgovori na ta pitanja bez veze! Da li se sjećate koliko je vremena prošlo otkako smo se sreli sa Kiowom?— Gotovo šest sati.- Tačno! A što je radio za tih šest sati?— Doveo nas ovamo.— Nisam na to mislio. To mu je bila dužnost. Međutim, on je uradio nešto što mu uopće nikako ne nalaže dužnost! Da, nikako! Zar se ne ljutite zbog toga?— Zar za? Ne znam zbog čega bih se ljutio?- Tako? Stvarno? Baš ništa, ništa? Zar za vas ništa ne znači to što Indijanac punih šest sati jaše kraj vaše žene i s njome vodi takve razgovore da niti vidi niti čuje druge ljude, pa čak ni vas? Žar to zaista ne znači ništa?Dakle to je bio razlog! Bio je ljubomoran na Ki-owu! Moju je ženu veoma, veoma zavolio, i taj stari osamljeni čovjek se osjećao sretnim kad bi putem razgovarala s njime četvrt ili pola sata. Danas mu je ta sreća izmakla.

Ja sam se, međutim, držao kao da ne shvaćam što želi i odgovorio:— Da, to zaista ne znači ništa. Za čitavo vrijeme nije bilo ničeg važnog o čemu bih sa svojom ženom morao razgovarati. Dakle, ne vidim razloga zbog kojega bih morao prekinuti njezin razgovor sa našim novim prijateljem.— Prijateljem? Nazivate ga prijateljem? Hm!— Zašto ne?16 Winnetouovi nasljednici241— Ne! Potreban je oprez! Zovem se Makš Papper-mann i stari sam iskusan momak. Prije no što nekoga nazovem svojim prijateljem, obično tog čovjeka kušam danima, tjednima i mjesecima. A i vi ste inače mnogo oprezniji od mene. Čovjek vas danas ne može prepoznati. Upozoravam vas! Ne mislim loše! Prihvatite moj dobronamjeran savjet! Hoćete li?— Da. Oni ubuduće neće više provesti u razgovoru šest sati.— Tako treba, tako valja! Smatram da je to s vaše strane veoma razumno. Kad čujem da tako govorite, spreman sam da odbacim svaku ljutnju i da se ponovo raspoložim. Vjerujete li da smo ovdje stvarno sigurni? I da se nemamo čega bojati?— Potpuno smo sigurni.— Upravo je bezumno koliko povjerenja imate u tog Crvenokošca!— Varate se. Vjerujem mu jer se uzdam u samoga sebe. Ja ne slušam njega, već jedino sebe. Pa i vi niste pokazivali neko nepovjerenje!— Da, Iz početka! Ali ta brbljivost mi je postala sumnjivom. Čini mi 'se da je istkušao Mrs.

Burton i da će sve što je sada čuo ispričati Kiovrama i Komančima!— Toga se ne bojim. Uostalom, još nije ni stigao do njih.— Well! Bit ću na oprezu! Ne smije mi ništa izmaći! Ne dam se prevariti!Time je ova stvar zasad bila okončana. Kada sam iza jela malo ironično upitao Srdašce da li joj je uspjelo da dokuči šta se skriva u Indijancu, odgovorila je:— Na žalost, još nisam. On je zatvoren.- Ali ti si gotovo šest sati s njime razgovarala! Kako bi ti to nazvala: šutjeti ili prešutjeti?— Čovjek može da razgovara i ne mora da brblja. Naš se razgovor nijp ticao njegovih sitnih, malih boli, već velikog, uzvišenog bola čitave crvene rase. On veoma pravilno rasuđuje i prožet je dubokim osjećajima. Zavoljela sam ga, veoma sam ga zavoljela.- Oho!— Da, zaista! Primijetila sam nešto što ti moram reći.242— Zair opet imaš nešto da ml priznaš?— Na žalost, imam! Nešto mi nije jasno! Dok je0 svome narodu govorio svim žarom svoga srca i du-boko optuživao bijelce što Crvenokošce smatraju za manje vrijedne, njegove su se lijepe, poštene oči ovla-žile, te mi je došlo da ga poljubim u čelo i u oba obraza i da mu svojim rukama obrišem suze. To sam ti morala reći. On je muškarac. Ponavljam: ne shva-* ćam!— Važno je, Srdašce, da ja to shvaćam — ođgo-\'orio sam.— Zaista shvaćaš?- Da.— I opraštaš mi?

— Veoma rado. Sutra ćemo o tome razgovarati. Da li si možda doznala gdje se sada nalazi ono Kiowa selo gdje su me nekada htjeli mučiti?- Da. Ležalo je kraj slanog pritoka rijeke Red River. Sada, međutim, leži daleko na zapadu, također uz malu rječicu, ali joj nisam zapamtila ime. Čim te je danas ugledao, odmah te je prepoznao.~ Ah? Znači da me nije vidio prvi put?- Nije. Poznaje te još otprije. Bio je u selu kada su te doveli. Bio je prisutan kada su ti ruke1 noge privezali za kolce. Ispričao mi je sve do tančina, još i više no što sj mi ti ispričao.~ Da li je govorio i o starome Sus-Homaschi (Jedno Pero) koji je želio da me spasi?- Da. Sus-Homascha je imao dvije kćeri. Jedna od njih je bila žena mladog poglavice Pide. Njezin je brak bio veoma sretan, pa je još i danas. Santer ju je bio napao, udario je po glavi i ona se onesvijestila. Vjerovali su da je mrtva. Tada su tebe pozvali. Još i danas tvrde da si joj ti spasio život. Zato ti je pida još i danas zahvalan i tvoj je prijatelj. Zamisli i njegova žena je ovdje!~ Dolje kraj jezera? Kod Kiowa?~ Da. Kada se pročulo da je i Old Shatterhand pozvan na Mount Winnetou, nitko je nije mogao spriječiti da ne pođe. Htjela je da vidi svoga spasioca. Čini mi se da su se žene Kiowa udružile kao i žene Siouxa. l one žele da učestvuju u savjetovanjima.24*3Napustile su svoja sela, samo još nisam uspjela do-znati gdje se nalaze. :

— Zaboravila si o čemu si zapravo govorila. Pričala si o dvjema kćerkama staroga Sus-Homasche. Jedna je od njih bila Piddna žena. A druga...?Srdašce me je brzo prekinulo:

— Da, ona druga se zvala Kakho-Oto (Tamna Kosa). Ona je htjela i imala da postane tvoja žena samo da te spasi. Međutim, ti si je odbio. Unatoč tome bila je toliko plemenita da ti je pomogla pri bijegu. Još je živa. Nije se udala. Ni jedan je muškarac nikada nije smio dotaći. I ona je u toku dugog vremenskog razdoblja, sve do danas, radila na tome da se uspomena na tebe i Winnetoua probudi kod Kiowa i u njima probude ideali, to jest plemenitost, miroljubivost i ljubav prema bližnjemu. Ona ni za čim toliko ne čezne koliko za tim da dođe do Mount Winnetoua i da te ondje ponovo vidi. Ti je, međutim, ne smiješ prepoznati. U međuvremenu je ostarjela, a sigurno i poružnjela. Ona se nada da ćeš je vidjeti a da ne doznaš tko je. Poslala nam je u susret Kiowu da nas upozori i ovamo dovede. Mi se u njega možemo pouzdati. Vladat će se tako kao da ne pripada svome plemenu, već nama, i ispunit će nam svaku želju koja će biti u skladu sa njegovom ljubavlju prema domovini i čašću Indijanca. Da li se veseliš tome?— Da, od srca! Tvoja će radost biti dvostruka čim toga vjernog čovjeka budeš pobliže upoznala. Molim te da večeras pođemo rano na počinak. Nije isključeno da će sutrašnji dan biti pun događaja, pa radi toga moramo biti odmorni.S time se složila. Ubrzo se povukla u svoj šator i mi smo pošli na počinak. Pod drugim okolnostima ja bih bezuvjetno za ovu noć postavio stražu, ali sam znao tko je Kiowa i da se u njega mogu pouzdati, pa nije bilo potrebno da se poduzmu mjere predo-strožnosti. Naš je stari Pappermann o njemu drukčije mislio. Legao je nedaleko od Kiowa kako bi ga tokom noći mogao motriti. Smatrao sam da ga u tome ne treba sprečavati.

Slijedećeg jutra probudio me Pappermann. Bio Je sav uzbuđen, lice mu je bilo crveno. Rekao je:244— Oprostite, Mr. Burton, što sam vas probudio! Dogodilo se nešto strašno što me je navelo da vas smjesta probudim!— Sto je? — upitao sam skočivši brzo na noge.— Nešto grozno; Nešto strašno!— Dakle, što je? Recite brzo!. — Ne mogu tako brzo kao što želite. Potrebno je da vas najprije pripremim.— Nije potrebno! Recite!— Da nije potrebno! I to kako je potrebno! Ako vas prije toga ne pripremim, past ćete od straha kao klada koju'više nitko neće moći da podigne.- Ja? Od straha?— Baš t&ko kako sam i rekao: od straha!— Zar samo ja? A vi nećete?— Ne. ja neću! Iako sam se i ja prestrašio! Prestrašio sam se, kao da je moja vlastita žena u pitanju, a ne vaša!— O! Znači da se to odnosi na moju ženu?— Da! Naravno! Na vašu ženu!— Hvala bogu!Odahnuo sam. Taj stari, valjani lovac izgledao je tako kao da se stvarno radi o nečem veoma lošem, o nečemu što se više nikada neće moći pjpraviti, možda o nekakvom događaju koji bi ugrozio naše planove. Moram priznati da me je ipak malo uplašio, iako sam po prirodi hladnokrvan. Kad je spomenuo Srdašce, odmah sam se umirio.~ Vi zahvaljujete bogu? upitao je — Nemate što da njemu zahvaljujete!

~ Zar joj se desila kakva nesreća? ~ Hm, kako se uzme! Možda njoj ne, već vama! Udarat ćete i rukama i nogoma!— Ne vjerujem.~ Oho! Doduše, ja još nikada nisam bio oženjen, KO ipak mogu zamisliti kako je nekome pri duši kada se ovako što dogodi. Ja bih tog momka smrvio!— Kojeg momka?~ Kojeg? Znači, vi još uvijek ništa ne slutite?— Ništa! Naprosto ništa!~ Onda je potrebno da vam otvoreno kažem!245Samo mi prije toga obećajte da se nećete srušiti!— I nećete početi odmah udarati, pogotovo ne po meni!— I to obećavam, neću!— Well, reći ću vam. Čujte!Umjesto da mi je pristupio bliže, kao što se to obično čini kad nešto povjerljivo saopćavamo, ustuknuo je dva koraka unazad.— Ona vam je nevjerna! - Tko?— Kakvog li pitanja! Jasno, vaša žena! Ona koju nazivate Srdašce!— Hvala bogu! — ponovio sam. — Laknulo mi je! Mislio sam da ćete mi bogzna kakvu nesreću saop-, ćiti!— Ali devils! Naprosto mi je. pamet sitala! Lijepo mu govorim da ga je iznevjerila žena, a on i po drugi put kliče — .hvala bogu'! l ozbiljno me uvjerava da mu je laknulo! Neka ovo shvati tko može! Ja ne mogu!Ponovo mi se približio i nastavio veoma ozbiljnim glasom:— Vašu sam ženu i ja veoma, veoma zavolio. Cijenio sam je i poštovao. Smatrao sam je za najbolju, najmiliju, najrazumniju i najsavršeniju ženu na cijelom svijetu. Za ljubav njezinu pošao bih u vatru i u vodu.

Za nju bih dao i svoj stari život, deset, stotinu i tisuću puta. S time je sada svršeno, zauvijek svršeno! Zbog nje mi više ne bi nikada* palo na pamet da skočim u vatru, pa makar ona ne bila veća od plamena šibice, ili u vodu, pa makar je bilo toliko koliko stane u kavenu žlicu. Ona to ne zaslužuje! Pored takvog muža, a ipak nevjerna! I to s kime, s kime!— No, s kime?— Zar ne pogađate? - Ne.— Da, shvaćam! Zaista se to ne da zamisliti. Barem da sam ja u pitanju! Ili bilo koji drugi bijelac! Da vas netko vara zbog nekakva Crvenokošca, to je ipak malo odviše. Smatram da je podlo!246- Rekli ste Crvenokožac? .Mladi Orao' leži još uvijek na svom mjestu, samo Kiowe više nema, otišao je. Znači da na njega mislite?— Da, na njega! Naime, vaša je žena također otišla!— Zar je to sve?— Nije. Ima još mnogo, veoma mnogo toga da dodam. Hoćete li da vam ispričam?— Da, molim!— Zbilo se ovako: na tog sam momka bio bijesan jer je jučer popodne dugo i neprestano razgovarao s vašom ženom. Već sam vam napomenuo, da mi je to bilo sumnjivo. Pretpostavljao sam da je htio iskušati vašu ženu kako bi nas kasnije odao Indijancima. Odlučio sam da ga držim na oku, pa sam to i učinio. Cijelu noć nisam spavao. Probudio sam se rano u zoru. Vaša je žena napustila šator. Kada se udaljila, ustao je i Kiowa i krenuo za njom. To mi se učinilo sumnjivim. Čekao sam neko vrijeme, a kada se ni jedno od njih nije vratilo,

kradom sam krenuo za njima. Sta mislite što sam ugledao?- No, Sta?— Sjedili su na jednom kamenu!— I ništa više?— Jedan kraj drugoga!— I ništa više?Zabezeknuto me je pogledao i nastavio povišenim glasom:— Čvrsto zagrljeni!— I ništa više?Tada se izderao na mene:— Ljubakali su se!- I ništa više?— Crvenokožac je poljubio vašu ženu! — viknuo Je na mene.- I ništa više?— A vaša je žena njega poljubila? — zaurlao mi Je ravno u lice.- I ništa više? I Samo to? - upito sam veoma ljubazno i mirno.Tada je ustuknuo nekoliko koraka, sklopio ruke i stoo jađdkovati:247—. To sam i mislio! Eto ti nesreće! Iako je drukčije od onoga kako sam zamišljao! Eto, niti je pao, niti počeo udarati, već je od straha poludio! Sulud je, potpuno sulud! Osim riječi ,i ništa više' nije u stanju da nešto drugo kaže!.— O, umijem ja' i nešto drugo kazati — smijao sam se. — Sjede li oni još ondje na onom kamenu?— Mislim da sjede? - Sta? Vi mislite?— Da! Čak se i nadam da će mi uspjeti da vam ih izručim i da ih iznenadim zajedno s vama!

— To ćemo i uraditi!— Zaista?— Da, i to odmah!— Tada dođite! Odvest ću vas!— Pričekajte samo jedan časak! Naime, moram vam prije toga reći da s ovim Kiowom neću postupati onako strogo kao što vjerojatno- očekujete. Posljednjih dana smo u nekoliko navrata govorili o Kiowama. Poznato vam je što sam doživio tamo prilikom posljed-njeg boravka?— Da. To je svakome poznato. Putem mi je vaša žena o tome potanko pričala. Da su vas htjeli mučiti na smrt i da vas je kći slavnog ratnika, koji se zove ,Jedno Pero', spasila.— Tačno! Ta se kći zvala Kakho-Oto. Njoj imam da zahvalim što sam živ.— Zar ste voljni da za njenu ljubav oprostite tom Kiowi koji vas vara s vašom ženom?- Da.— Čujte! To ne može! To bi značilo popuštanje, neoprostivo popuštanje!— Imate pravo. A sada dođite!— I vj zaista ne želite da bilo što poduzmete, baš ništa?— Baš ništa!— A ni protiv vaše žene?- Ne. Planuo je:— Gospodine...! Mr, Burton! Moram vam reći, da, — da — da imam jednu molbu, veoma veliku molbu.- Kakvu?248— Dozvolite mi barem da pograbim tu crvenu bitangu i da ga išćuškam!

— Da li bi vam to pričinilo zadovoljstvo?— Veliko, veoma veliko!— Neka bude!— I vi nemate ništa protiv toga?- Baš ništa. Udarajte koliko god možete!— A sada ću ja kliknuti: hvala bogu! Ove će ćuške biti takve kakvih nikada nije bilo! A sada dođite! Brzo, brzo!Krenuo je naprijed, a ja za njim. Odveo me je kroz žbu-nje do male čistine, samo što nije odmah stupio na nju, već se zadržao na kraju grmlja, pokazao prstom kroza nj i tiho rekao:— Pogledajte! Još uvijek ondje sjede! Kako vam se to sviđa?Srdašce je sjedilo sa Kiowom na niskoj stijeni koja je pružala ugodno sjedalo. Desnom ga je rukom obgrlila oko ramena, a lijevom ga držala za obje ruke. Bio je nešto niži od nje. Njegova je glava bila nježno prislonjena na njeno rame. Pappermann je gledao u mene očima koje kao da su očekivale snažan izljev bijesa. Ja sam se, međutim, smiješio. To ga je naljutilo.— Vi se smijete? — upitao je, iako tiho, ali vrlo uvjerljivo. — Ozbiljno vas pitam kako vam se to sviđa?— Malo intimnije i ništa više — odgovorio sam.— Malo intimnije...! Ništa više...! — ponovio je. — Ja, međutim, smatram da je od strane te bitange to malo više ,nego intimno. Smatram da je to zločin! Budući da ste mi dozvolili da ga išćuškam, neću mu dati prilike da dugo na to čeka! Dakle, pazite! Počet ću! Odmah - odmah!Probio se kroz grmlje i žurno pošao prema nji-Tn^. Pošao sam istom brzinom za njim. Čim su nas ugledali, oboje

su smjesta ustali. Izgledalo je da je Pappermann naumio ostvariti svoju osvetu a da prije toga ni riječi ne kaže. Lijevom je rukom zgrabio Kio-wu za prsa, a desnom zamahnuo da ga udari. Ja sam Sa brzo zgrabio, zadržao ruku i rekao:— Stanite, dragi prijatelju! U ovakvim slučajevima vladaju izvjesni propisi i nikako ne smijemo dozvoliti da se o njih ogriješimo!249— Kakvi propisi? — upitao je dok je nastojao da se oslobodi moje ruke.— Kada dva džentlmena namjeravaju da se međusobno ćuškaju, obavezni su da se prije toga jedan drugome predstave!— To je ovdje nepotrebno jer se već poznajemo. Crvena bitanga, koju vj nazivate džentlmenom, zna da sam ja Makš Pappermann, a ja opet znam da on nije nikakav džentlmen, već crvena hulja. Zbog toga mogu— Ali još ne znate ni njegovo ime. Naime, ovaj džentlmen je zapravo lady, a otkad je poznam, svi je zovu Kakho-Oto! I sada udarajte!Pustio sam mu ruku, ali je nije pokrenuo. Ostao je bez riječi gledajući me u lice kao da je zanijemio.— Ka — kho — O — to? — najzad je upitao kao da je duhom odsutan. — \Nije — džentlmen — već lady!- Upravo onako kako sam rekao!— Možda čak i kći .Jednog Pera' koja vam je nekada spasila život?— Da, to je ona!Duboko, duboko je uzdahnuo i uzviknuo s očajnim izrazom lica:— To se samo meni može dogoditi, meni koji se zovem Makš Pappermann! Kakvog li nesretnog imena, nesretnog imena! Kada su se dvojica htjela tući, da li se

ikad dogodilo da se otkrije kako je jedan od njih žensko! I sada se to upravo meni moralo desiti, i to baš onda kada sam se osjećao toliko sretnim što mogu od srca rado udariti po drugome! Osramoćen sam zauvijek! Povlačim se! Neću da me itko vidi! Nestat ću!Okrenuo se i odjurio. Stigavši do grmlja, ipak je zastao jedan trenutak i doviknuo mi:— Samo, Mr. Burtone, ovo nikako nije prijateljska podvala!— Zašto? — upitao sam.— Mogli ste me poštedjeti ove sramote! Trebalo je da mi samo kažete kako ova Udy nije muškarac, već žena!250— Nisam bio ovlašćen da tu tajnu odam. Pred vama nisam tajio da se u Kiowu može pouzdati. To je bilo dovoljno. Zašto mi niste vjerovali?— Zato što sam magarac! Kompletan magarac! Sa svim oznakama koje pripadaju magarcu! Baš sam blesav!Nakon toga je nestao. Kakho-Oto stajala ie preda mnom otvorenih očiju. Od silne neprilike sva se zacrvenjela. Privukao sam je k sebi, poljubio u čelo i rekao na njezinom materinskom jeziku:— Zahvaljujem ti! Mislio sam stalno na tebe sve dok te nisam ponovo ugledao. Hoćeš li nam biti sestra? Nama dvonia?— Vrlo rado! Tebi i njoj! — odgovorila je. Tada je sva uzbuđena žurno pošla dalje.Srdašce me je najprije upitalo zašto je Pappermann zamahnuo rukom. Bilo je dovoljno samo nekoliko riječi da je o tome obavijestim. Od srca se nasmijala. Poslije toga mi se zahvalila što joj nisam saopćio tko je. zapravo Kiovva. Da sam to učinio, bilo bi joj uskraćeno

iznenađenje ovoga jutra. Nakon toga smo se vratili do šatora, kraj kojega sam zapalio malu vatru da priredim kavu. Kada je bila gotova, pojavili su se Pappermann i Kakho-Oto. Oboje su nastojali da budu što ravnodušniji. Ali stari, valjani Zapadnjak ipak nije mogao da preboli grešku koju je počinio. Stalno je iz prikrajka promatrao Indijanku. Odjednom je uzeo njezinu ruku, branio je usnama i pokajnički zagunđao!~ I ovakvo sam stvorenje htio išćuškati! Zar nisam zaslužio da budem išćuškan?Tako je ova stvar između njih bila okončana. Postali su najbolji prijatelji.KUĆA SMRTIPoslije doručka smo savll; šator. Kolce smo pri-vezali za sedla po dužini, jer nam je Kakho-Oto saopćila da je put prema ,Kući smrti' veoma uzan. Katkada se tako strmo spuštao da više nismo mogli jahati, već smo morali pješice. Išli smo duž uzanog ali veoma brzog potoka koji je izdubio duboko korito koje se u mnogobrojnim zavojima dolje spuštalo.251Odavde nam se nije pružao nikakav pogled. Možda smo i više od pola sata proveli u spuštanju nizbrdo, kada smo iznenada pred sobom ugledali visoki, skoro potpuno ogoljeli plato pun kamenja i gromada stijenja. Bili su naslagani sami ogromni komadi i čovjek je stjecao dojam kao da se ovdje prije mnogo stoljeća srušilo ogromno brdo.— Stigli smo do ,Kuće smrti' — rekla je Kakho--Oto, uperivši- prst u ono stijenje.— To je ,Kuća smrti'? — upitao sam. — Znači da su stijene šuplje?— Da. One se nisu survale odozgo, već su vješta-čki naslagane. Dođite!

Povela nas je oko ugla do mjesta gdje je bilo naslagano stijenje. Našli smo se pred nekakvim masivnim i više širokim nego visokim ulazom koji nije bio nadsvođen u luku, već ravan. Pobočne stijene bile su više od dva metra široke. Na njima smo ugledali dobro očuvane reljefne figure poglavica koji su stajali pred ulazom spremni da uđu u hram. Poglavice su bile označene sa jednim, dva ili tri orlovska pera koje su nosili u kosi. I stijena iznad ulaza je bila visoka nekoliko metara. Na njoj je bio prikazan žrtvenik kojemu su poglavice prinosile svoje kumire.— Ali ovo ne liči uopće na ,Kuću smrti', pa čak ni na mjesto gdje ss ljudi sahranjuju - rekao sam, — već više na nekakav hram za savjetovanja na čijem se žrtveniku čuvaju kumiri sve dotle dok se ne provede ono o čemu se savjetovalo!Kakho - O to se nasmiješila.— To je i meni poznato — rekla je — samo se to narodu ne smije reći, jer inače ovo mjesto ne bi poštovali onako kako to poglavice žele. Uostalom, ovdje imade toliko mnogo mrtvaca da je naziv ,Kuća smrti' opravdan. Hoćemo li odmah ući unutra?— Koliko ima odavde do jezera?— Samo dvije stotine koraka.— Onda moramo biti oprezni. Ovamo će osim domaćih stići i Indijanci iz drugih krajeva koji vje-rovatno neće poštovati zabranu pristupa ovom mjestu. Morat ćemo prije svega da sakrijemo naše konje i da nastojimo kako ne bismo ostavili tragove iza sebe.252

Kada to obavimo, ući ćemo u hram. Potražimo dakle pogodno mjesto za sebe j konje!

— Već je pronađeno — rekla je Kakho - Oto. — Za njim sam tragala još prije no što sam napustila jezero i pojahala vama u susret. Dođite!Odvela nas je kratak komad puta natrag, a zatim u bočni klanac iz kojeg se odvajala treća usjeklina koja je bila dovoljno velika za naše potrebe. Ondje je bilo vode i paše. Skinuli smo sedla i samare, vezali za kolce konje i mazge i postavili našeg starog Pappermanna za čuvara. S time se potpuno saglasio i bio zadovoljan što nije morao da se ,vuče s nama naokolo'. Tada smo se vratili do ,Kuće smrti'.Stigavši tamo, najprije smo cijelu okolinu pro-krstarili. Nigdje nije bilo nikakvog traga ni ljudskim, a ni životinjskim stopama. Uz pomoć grančica za sobom smo uklonili sve tragove. Kad smo se spuštali iz našeg jučerašnjeg logorišta, stigli smo do stražnjeg dijela građevine. Kao što je bilo opisano, ulaz se nalazio na toj strani. Prijašnjih godina zaklanjali su ga grmlje i stabla i nitko nije mogao ni naslutiti da se ovdje nalazi hram. Tek kada je slučajno napuštena i neugašena logorska vatra zahvatila grmlje, razotkrio se ulaz i tajna je bila odana. Tragovi vatre još se i sada vide po garavom stijenju. Stigavši do prednje strane naslaganog stijenja, za koje smo mislili da je prirodnim putem ovdje nagomilano, ugledali smo jezero koje je ležalo na udaljenosti koju smo već naveli. Naslagane i poredane kocke i gromade stijenja mogle su se jasno vidjeti sa jezera i ostalih strana. Djelovale su prirodno i nitko se ne bi sjetio da se ovdje radi o vještačkoj građevini. Provalija je bila toliko strma i takve prirode da se uz nju nitko nije mogao popeti. Usjekline je tokom vremena vjetar ispunio prašinom i jedino je u njima životarilo nešto zelenila, dok je sve ostalo bilo sam gladak, goli kamen. Sada smo

mogli pristupiti razgledanju unutrašnjosti. Prošavši kroz ulaz, stupili smo u prostoriju koja nije bila jako prostrana, ali zato veoma visoka i neobično građena. Zamislite prepolovljenu glavu šećera, &Ja je uspravna, presječena površina prislonjena uz stijenu. Zaobljeni, polukružni dio predstavlja zid podignut od gromada stijenja za koje smo mislili da su253se survale sa brda. Dakle, taj se zid nije dizao us-pravno, već koso prema središtu. Površina mu nije bila ravna, jer su ogromne kocke bile tako poredane jedna iznad druge i jedna do druge da su se izmjenjivale, i to tako da je jedna bila isturena, a druga uvučena. Na ovakav su način nastala udubljenja, koja su služila za čuvanje mumija, kostura ili pojedinih dijelova kostiju.Na podu, tačno u sredini, stajao je žrtvenik od kamena. Kasnije smo primijetili da je u sredini bio otvor pokriven teškom, ravnom pločom. Bočne plohe žrtvenika prikazivale su dvadeset; četiri reljefne figure, naime, dvanaest orlovskih pera i dvanaest stegnutih ruku, naizmjenično po jedno pero i po jednu ruku. Stegnuta ruka je simbol šutnje. Prema tome figure su kazivale da su se žrtveniku smjele približiti jedino poglavice i da se sve ono o čemu se ovdje govorilo mora držati u tajnosti. Ploča je u sredini bila crna. Prigodom svakog" savjetovanja goi'jela je na njoj vatra. Nigdje nikakvih sjedala, pa čak ni kamenih.Rasvjeta u toj neobičnoj prostoriji bila je, gotovo bih mogao reći, magična. U njoj je vladala zamalo potpuna tmica. Ono malo svjetla dopiralo je kroz zidove od kocaka. Ondje gdje je nedostajala po koja kocka, nastao bi otvor kroz koji je dopiralo danje svjetlo. Međutim, zid je bio vanredno debeo i svaki od tih otvora predstavljao je neku vrstu hodnika koji je vodio napolje, čiji se kraj

odozdo nije mogao vidjeti. S vanjske strane otvori su bili brižljivo kamuflirani, kako se slučajno ne bi primijetili sa jezerske strane. Znači da se najveći dio svjetla koji je dopirao u hodnik gubio još prije no što bi dopro u unutrašnjost hrama. Sličnu tajanstvenu rasvjetu imali su i neki egipatski kraljevski grobovi, samo što su i oni veoma niski. Hram kraj ,Jezera smrti' bio je veoma visok i dojam je bio snažniji. U svakoj niši po jedna tamna, šćućurena mumija, koju je čovjek jedva mogao da razazna, ili kakav svjetliji zgrčeni kostur, ili gomila lubanja, izmiješane kosti ruku ili nogu. Sve sami ostaci nekadašnjeg života! Nad svakom nišom je bilo uklesano orlovsko pero kao znak da su ti dijelovi kostiju nekada pripadali poglavicama.254Bilo je mnogo tih otvora kroz koje je prodirao svjež zrak. Dopirali su sve do vrha i bili u dodiru s vanjskom atmosferom. Smatrao sam za veoma važno to što je čovjek mogao lako da priđe tim otvorima, naime, prozorima. To se moglo prije izvesti, jer su u zidu bile ugrađene kamenite stepenice koje su vodile od prozora do prozora i od niše do niše i dopirale sve do poda. Najdonje stepenice su sada nedostajale. Netko ih je odvalio. Po plohi koja je iza toga ostala moglo se zaključiti da je to tek prije kratkog vremena urađeno, jer je bila mnogo svjetlija od ostalih.— Šteta što nema tih stepenica — reklo je Srdašce.— Zašto? — upitao sam.— Zato jer bih se rado gore popela.— Prava si divokoza! — našalio sam se. Naime, ona je vrlo rado planinarila. Pri tome samje uvijek morao odvraćati da se ne penje na opasna mjesta.

— Nemoj se samo pretvarati! -- odgovorila je. — Dobro te poznam. Nema čovjeka koji više čezne od tebe da se popne gore. Ti moraš u svaku nišu zaviriti i kroz svaki prozor pogledati da doznaš šta se napolju događa. Možeš li to poreći?— Ne. Malo je pretjerano to što kažeš da želim zaviriti u svaku nišu. Međutim ti moram reći da upravo osjećam obavezu da se jednom popnem do jednog od tih prozora. Nikako ne smijem propustiti da odozgo ne pogledam okolicu. Potrebno je da utvrdim odakle se može jezero sagledati. Možda se odozgo vidi nešto što se inače ne može primijetiti.~ Kako ćeš se samo popeti gore do prvih stepenica?~ Veoma jednostavno: napravit ćemo ljestve.~ Tačno! — odobravala mi je. — Napravit ćemo ljestve, i to odmah!Izišli smo napolje. Nije mi bilo teško da pronađem dvije dugačke drvene motke i da izradim potrebne prečke. Imali smo dovoljno kaiševa. Ubrzo su ljestve bile gotove. Ponovo smo se vratili unutra, prislonili ljestve i popeli se gore. Dopirale su upravo "° najnižih još postojećih stepenica. Odatle smo se Počeli dalje penjati po izbečenim kamenim komadi-255ma koji su predstavljali stepenice. Bilo je pomalo opasno jer stepenice nisu imale ogradu. Svaki se kamen morao najprije istražiti prije no što je čovjek na njega stao. Tako smo prošli kraj mnogih niša, u svaku pogledali da vidimo šta se u njoj nalazi. Mumije i skelete neću ovdje da opisujem. Ne volim da me smatraju za pisca koji svoj uspjeh traži u nečem senzacionalnom ili u nečemu što izaziva grozu.Kada smo se dovoljno visoko popeli, ušli smo u jedan od tih najgornjih otvora. Bio je toliko visok te smo u njemu

mogli uspravno stajati, čak je bio i viši od nas. Imao je oblik hodnika. Morali smo napraviti devet koraka prije nego stignemo do vanjske strane. Našli smo se visoko gore na vještački naslaganom brdskom kamenju odakle se pružao pogled na veliki dio jezera. Bili smo oprezni i nismo stajali, već smo sjeli. U blizini bi se lako mogao naći neki Kiowa ili Ko-manč koji bi nas smjesta opazio da smo bili nepromišljeni i stajali. I zaista! Nije bio samo jedan već mnogo njih. Na nekih dvjesta koraka od nas jahali su uz obalu jezera, polako, umorni i tihi u guščijem stroju, uvijek jedan iza drugog.— Ovo su Siouxi starog Kiktahan Schonke — rekao sam. — Utasi su ili prošli ili tek dolaze iza njih.— Znači da smo stigli baš u pravo vrijeme ~ reklo je Srdašce. — A sada postaje opasno?— Za njih da, ali ne i za nas — odgovorio sam. ,Mladi Orao' je šutio. Kahko-Oto je međutimrekla:— Sada vas moram napustiti. Imate li povjerenja u mene? Da li ste spremni da mi vjerujete da neću ništa poduzeti što bi vam naškodilo?— Vjerujemo ti — odgovorio sam joj na njezinom materinskom jeziku. — Kada te možemo opet oče-kivati?— Ne znam. Idem da izvidim što se događa, pa ću vas nakon toga obavijestiti. Ako ne bude ništa što vam mogu saopćiti, neću ni doći. Međutim, ako doznam nešto važno, vratit ću se veoma brzo. Gdje ću vas naći?— Ovdje, gdje god želiš.256— Tada te molim da po mogućnosti budete ondje gdje sada stoje konji. Nemoj se nepotrebno Slagati

opasnosti! Nemoj nikako poduzimati bilo što da nas uhodiš! Ja sam budna umjesto vas. Moje oči su vaše oči! Sto god uspijem da doznam, doznat ćete i vi.Obećao sam da 'ću joj ispuniti želju. Potom sa udaljila. Mi smo još ostali gore da promatramo Cr-venokošce. Dugo je trebalo dok Siouxi nisu prošli. Onda su došli Utasi. Naprosto me je zaboljelo gledajući te kratkovidne, mržnjom prožete ljude kako prolaze.— Tko će pobijediti? — upitalo je Srdašce. — Oni ili mi?— Mi! — odgovorio sam uvjerljivo. — Zar ne vidiš da oni ne znače našu propast već pobjedu?— Po čemu bih to mogla znati?— Po njihovoj sporosti, njihovom držanju, nji-hovoj ravnodušnosti, a prije svega po njihovim praznim zobnicama i bisagama.- Kako to?Čak me je i ,Mladi Orao' upitno pogledao.Nastavio sam:— Nemaju hrane ni za sebe, ni za konje.— To će oni sigurno dobiti od svojih sadašnjih saveznika, od Kiowa i Komanča.— To ne mijenja stvar, jer bi to moglo biti samo privremeno. Ovi stari Indijanci su lakomisleni, rnnogo lakomisleniji nego što su mladi ikada bili. Oni jedino misle na prošlost i ne mogu da shvate sadašnjost. Kada se prijašnjih godina polazilo u rat, išlo se u. manjim grupama, a ne odmah u jačini od tisuću ljudi. Održavanje i ishrana tih manjih grupa bila je mnogo lakša. Bilo je bivola za lov, a odabirali su put koji Je po mogućnosti vodio preko travnate prerije, gdje su konji nalaaili potrebnu hranu. U proljeće je Indijanac spremao sebi mesa za šest mjeseci, a u jesen °Pet mesa

za drugih šest mjeseci. Na taj način imali su velike zalihe ribanog i sušenog mesa, te su u svako doba mogli lako da se spreme za duge ratne pohode. GdJe su sada bivoli? A gdje ostale životinje za lov? "'dje je danas onaj Indijanac koji u svom šatoru imade zaliha mesa za nekoliko mjeseci? Gdje su konji kak-V1h je ranije bilo — u koje se čovjek mogao pouzdatiW Winnetouovi nasljednici . 257i onda kada su bili glađnt ili žedni, po mrazu ili vru-ćini, po vjetru i n "J vremenu, u svakoj opasnosti, pa čak i za najtežeg, najsmjelijeg smrtnosnog jahanja? Toga je ranije bilo, ali sada je sve drukčije. Tko god misli da će na stan način moči postupati, taj je izgubljen. Moja puška za medvjede visi kod kuće. Moja brzometka i revolver su u koferu. One su preživjele. A šta rade Kiktahari Schonka i Tusahga Saritsch? Krenuli su sa tisuću Siouxa i tisuću Utaha. Sa ljudima i konjima koji nemaju ratnog iskustva, j prije svega bez potrebnih zaliha hrane! Sada su prisiljeni da prosjače od Kiowa i Komanča. A gdje su njihove zalihe mesa i kruha? Nemaju ničega! I njih će biti po dvije tisuće, a sveukupno će ih vjerojatno biti če-tiri tisuće ljudi i četiri tisuće konja, bez prateće komore! A odakle dnevne zalihe hrane, hrane za konje i voda za tolike nerazumne ljude? Nije potrebno da bilo koji od njih bude ubijen ili proboden. Svj će oni izginuti od gladi, od gladi i žeđi, svi, svi! Dok ih sada gledam kako prolaze mimo nas, čini mi se kao da ne vidim JUiova tijela već umrle duše koje idu na onaj svijet 'q ondje u svojim praznim vječnim lovištima potpuno izgladne!- Uf f, uf f! - uzviknuo je ,Mladi Orao' koji Je odmah shvatio značenje mojih riječi.Srdašce je međutim šutjelo. Čak je i ona uvidjela da imam pravo, samo što je to saznanje nije mnogo

oduševljavalo već naprotiv tištilo. Njezino dobro srce je vidjelo propast četiri tisuće ljudi i bilo joj je žao i teško što se naš zadatak sastojao u tome da ubrzamo njihovu propast.Kada je i zadnji Utah prošao, sišli smo dolje. Ljestve smo dobro sakrili, tako da ih ni najoštrije oko ne bi moglo otkriti, a onda smo se vratili Papper-manu i našim konjima.— Kakho-Oto bila je ovdje — javio je. — Osed-lala je brzo konja i odjahala. Rekla je da vi već znate kamo.Sada smo razapeli šator i udobno se smjestili-Odlučio sam da poslušam želju naše prijateljice i đa se ne izlažemo opasnostima. Najbolje je da se ovdje sakrijemo i da se ne mičemo. Sada sam imao vre" mena i prilike da se prihvatim pregledan ja oporuke258moga Winnetoua. Otvorio sam pakete, te smo cijelo prijepodne i popodne bili zadubljeni u njihov sadržaj, ja i Srdašce. O sadržaju ću govoriti drugom prilikom, za sada želim samo toliko napomenuti kako do sada , još nikada nisam čitao nešto slično i da je blago koje se pred nama razotkrilo bilo veće i od nekoliko stotina kilograma novca i dragog kamenja.Pred večer se pojavila Kakho-Oto. Javila nam je da su Kiowe, Komanči, Utasi i Siouxj sada svi na okupu, i to u jačini od četiri tisuće ljudi, odnosno od svakog plemena nešto preko tisuću ratnika. Dakle, tačno onako kako sam pretpostavljao. Prije podne su jeli, dok su poslije podne održavali razna savjetovanja. Nakon mnogih prigovora su se najzad složili, tako da bi naknadno glavno savjetovanje zapravo bilo suvišno da nije završna ceremonija imala da bude kruna svega onoga što je ovome prethodilo.

— Znači da će se glavno savjetovanje održati? — upitao sam,— Da — odgovorila je prijateljica. - Kada?— U ponoć.~ Kada bih samo mogao prisustvovati a da me nitko ne vidi!Uvijek zabrinuto Srdašce dobacilo je:— Ne! Od toga neće biti ništa! I odviše je opasno'— Zašto opasno?~ Ako te uhvate, s tobom je svršeno! Kao tvoja žena moram u svako doba voditi brigu barem o tome da ostaneš na životu!Kakho-Oto se nasmiješila. To sam učinio i ja te upitao Srdašce:~ A ako bi se pokazalo da nije opasno?~ Onda ću s tobom poći kako bih to provjerila! NiJe nikakvo umijeće ako je stari momak Zapadnjak. Razumnom muškarcu, koji je već odavno oženjen, neće pasti na um da izigrava Zapadnjaka, pogotovo kada je sa sobom poveo t ženu. Ako mi žene nekoga Prisluškujemo, odmah se o tome naveliko priča. Ali se gospoda muškarci provlače kroz šumu da pri-259sluškuju Indijance, tada se tvrdi da je to u prvom redu potrebno, a drugo d n spada u^ smjelost i junaštvo. Imam jednu izvrsnu ideju, koja bi ovo opasno prisluškivanje uč'inila sasvim nepotrebnim.- Koja?— Kakho-Oto će učestvovati u ovome glavnom savjetovanju pa će nam poslije reći o čemu su razgo-varali.Glasno sam se nasmijao i odvratio:

— I ti nazivaš tu ideju dobrom? Glupa je da gluplje nema! Zsnsko stvorenje neće nikada smjeti da prisustvuje ovakvim skupovima poglavica!— Zaista? To je prava sramota! Mi u svakom slučaju moramo saznati šta su zaključili! Kako da to ostvarimo?Prijateljica se ponovo nasmiješila i odgovorila:— Moći ćete prisustvovati tome skupu.— Mi? Oboje? — brzo je upitalo Srdašce.- Da.— Mislila sam da kao žena ne smijem!— To ćemo izvesti u tajnosti. Nitko vas neće vidjeti. Poglavice će naime doći do .Kuće smrti'. To želi vrač Komanča, a vrač Kiowa se s time složio. Oni tvrde da je ,Kuća smrti' već više od tisuću godina kuća u kojoj vođe održavaju savjetovanja, i sada, poslije njezinog otkrića, treba to obnoviti. Ona je ujedno i mjesto gdje se sahranjuju poglavice. Ženama je pristup zabranjen. U protivnom slučaju očekuje ih smrtna kazna, kao i obične ratnike, ukoliko nisu došli kao poglavićine sluge".— To je izvrsno! — reklo je Srdašce. — Dakle, oni stižu u ponoć?— Da, nešto prije toga, jer tačno u ponoć ima da otpočne ceremonija.— Mi ćemo se onda ranije pojaviti, možda već u jedanaest!— Valjda ne misliš i ti? — upitao sam.— A zašto ne bih? — upitala je.— Upravo si čula da je ,ženama' zabranjen pristup, u protivnom slučaju stiže ih smrtna kazna! To je odviše opas.no! Kao tvoj muž moram prije svega u svako doba voditi računa o tome da mi barem ostaneš

.260na životu! Dužnost mi je da te upozorim kako je tvoje prisustvo sasvim suvišno u toj noćnoj pustolovini!— Oho! Odbijam poslušnost' Ako smjesta ne povučeš tu izjavu, otići ću odmah do ,Kuće smrti' i sa-krit ću se ondje do ponoći kako bih vas sve zajedno mogla prisluškivati, i to ne samo Indijance već i vas!— Gdje bi se sakrila?— Još ne znam.— To moram znati!— Već sada?— Svakako! Lako je reći: sakrit ću se. Čovjek prvo mora da razmisli gdje bi se najbolje sakrio, kako ne bi bilo prekasno. Mi još ne znamo koliko će osoba doći...— Ja znam — upade Kakho-Oto. — Doći će: Kiktahan Schonka, Tusahga Saritsch, To-kei-chun i Tangua, četiri vrhovne poglavice, nadalje vrači Komanča i Kiowa, a osim toga pet zamjenika poglavica iz svakog plemena. Među njima imade i nekoliko običnih ratnika koje će nositi drva'za vatru'kao i Tanguu koji ne može da hoda. Svako pleme će zapaliti vlastitu vatru. Zajednička vatra će gorjeti na žrtveniku gdje će biti položeni kumira poglavica i ostati sve dotle dok se ne provede ono što je bilo zaključeno.— Prema tome možemo pretpostaviti — nastavio sam — da će najmanje trideset osoba biti prisutno. Za sada još ne znamo gdje i kako će biti raspoređeni. U donjem dijelu kuće, to jest na podu, nema ni jednog mjesta gdje bismo mogli biti sigurni da nas neće opaziti. Ondje nema ni jednog jedinog predmeta iza kojega bismo se mogli sakriti. Tamo je samo žrtvenik oko kojega će se okupiti.

— Onda ćemo se gore sakriti! — reklo je Srdašce. — Uz pomoć Ijestava! U nišama, u zračnim otvorima; u prozorskim udubljenjima!~ Dobro! — potvrdio sam. — A da li si pri torne Pomislila i na vatru?- Zašto? Zbog čega?- Zbog čega? Kakvog li pitanja! Da se ne ugušiš !"• da se ne odaš stalnim nakašljavanjem! Gorjet će Pe^ vatri> četiri plemenske vatre i jedna vatra na žrtveniku. Gorjet će drva, šiblje i tome slično. Nastat će261velik dim i gusta para, pogotovo ako drvo nije do-voljno suho, tako da se gore, gdje ti misliš da se sa-kriješ, neće moći izdržati, osim ako ne nađemo mjesto gdje neće doprijeti gusta para i dim.— Misliš li da takvo mjesto postoji?— Nadam se. Mi se dolje, naravno, ne možemo sakriti i moramo poći gore, i to ne previsoko, jer inače nećemo uspjeti da čujemo. Potrebno je da provjerimo pravac vjetra i strujanje zraka. Ulaz, kao i svi prozori su otvoreni. Bit će više propuha no što je potrebno. Ali na kojoj strani? Imamo još čitav sat vremena dok ne padne mrak. Pođimo do kuće i zapalimo vatru pa da vidimo kuda ide dim.— I da nas pri tome uhvate! — upozorio je Pap-permann.— Neće nitko cloćj — uvjeravala je Kakho-Otb. To možemo bez ikakve opasnosti pokušati.Dakle, moj je prijedlog bio prihvaćen. Krenuli smo prema staroj građevini i uz put smo sakupili onoliko suhog granja koliko je bilo potrebno da izvedemo zamišljeni pokus. Donijeli smo opet ljestve. Pap-permann je ostao dolje kraj zapaljene vatre kako bi je pođsticao. Nas četvoro smo se popeli gore i promatrali

toplinom prouzrokovano strujanje zraka i kretanja dima. Tako smo otkrili koje je mjesto za nas najpogodnije te smo ponovo sišli da ugasimo vatru i da brižljivo uništimo svaki trag. Poslije tega smo se opet vratili našem logO'rištu. Kakho-Oto se međutim od nas oprostila. Dok je moja žena pripremala večeru na logorskoj vatri, mi smo od medvjeđeg loja, što smo ga imali, i uvrnute, bezbojne pamučne vrpce napravili nekoliko malih svijeća, koje su nam bile potrebne pri opasnom penjanju duž zida kuće. To nismo smjeli izvesti u potpunom mraku. Bilo bi i suviše opasno da se penjemo po isturenim stepenastim Stijenama zida uz koje nije bi'lo ograde ni prislona. Svaka omaška dovela bi do pada. Zbog toga sam naumio poći gore s .Mladim Orlom'. Srdašce je zapravo bilo više nego suvišno, pogotovo zato što ne bi nijednu riječ savjetovanja razumjela jer se savjetovanje održavalo na indijanskom jeziku. Ona je navaljivala da nas prati možda zato što je osjećala opasnost i što262je više bila zabrinuta za mene nego za sebe. Isto tako je bila uvjerena da ću u njezinom prisustvu biti oprezniji.Kada se približilo jedanaest sati, spremili smo se da krenemo. Fappernmnnu smo dali nalog, ako se do jutra ne vratimo, da oprezno krene do ,Kućc smrti' i da vidi zbog čega smo se ondje zadržali. Ponijeli smo svoje revolvere, iako smo vjerovali dan nam neće biti potrebni. Stigavši u kuću, zapalili smo tri svijeće. Penjanje je bilo mnogo teže no što sam predviđao, i to zbog lj ustava. Bile su nam potrebne da se dočepamo najnižih stepenica, a osim toga ih nismo smjeli ostaviti dolje jer bi nas odale. Morali smo ih gore ponijeti. Ja sam. se prvi popeo. Iza mene Srdašce, a za njom ,Mladi Orao'. On i ja smo držali

vodoravno ljestve koje su za moju ženu predstavljale pokretnu sigurnosnu ogradu za koju se mogla pridržati u slučaju potrebe. Gore smo stigli veoma sporo, a ipak sretno. Tada smo ugurali ljestve u duboki prozorski otvor tako da su u njemu potpuno nestale, ugasili naša malena oskudna svjetla, prošli kroz otvor koji je imao izlaz na vještački podignutu kamenitu naslagu i izašli napolje.Nad nama je bilo jasno zvijezdama posuto nebo. Vidljivost je bila takva da smo mogli vidjeti jezero sa njegovom blijedom srebrnastom površinom, obrubljeno sjenama obalnog grmlja. Nismo dugo morali čekati jer smo ispred sebe ugledali neko kretanje. Dolazile su nekakve prilike, polako i pojedinačno, jedna iza druge, Što su se više približavale tim smo ih jasnije raspoznavali. Nismo vidjeli crte njihovih lica, pa ni čitavu pojavu. Nije bilo sumnje da su Indijanci. Ugledali smo čak i nosila na kojima su nosili poglavicu Kiowa. Ona su se sastojala od jednog ćebeta koje je bilo pričvršćeno za dva kolca. Drugi su nosili velike hrpe drva i granja. Nabrojali smo trideset i četiri osobe. Cekalj grno dok je i posljednji nestao u kući, a onda, smo se i mi vratili unutra. Vladao je duboki mrak. Sjeli smo.Odozdo se začulo neko tajanstveno šuškanje i ništa više. Nitko nije progovorio, a nije «e čuo bilo kakav zvuk, zapovijest ili naređenje. Izgleda da je263sve unaprijed bilo određeno. Tada je negdje vrcnula iskra, pa druga i treća. Jskre su se pretvorile u malene plamenčiće. Od plamenčića su nastali plamenovi, a od plamenova goruće vatre. Bile su četiri vatre koje su predstavljale uglove jednog kvadrata, u čijem je središtu bio žrtvenik. .Oko ovih vatri posjedale su fantastične grupe Indijanaca — poglavice svakog plemena oko svoga zasebnog plamena. Dim se dizao gore, ali nam nije

smetao. Nestajao je kroz otvore na suprotnoj strani. I svjetlo vatri širilo se uvis, ali što je više dopiralo, tim je slabije bilo i avetinjski je djelovalo. Pri plamsanju vatre čovjek je imao dojam da se sve kreće, ne samo dolje već i ovdje gore: niše, mumije, kosturi, ispreturani dijelova kostiju. Srdašce me je primilo za ruku, grčevito je steglo i došapnulo mi:— Kako sve ovo djeluje avetinjski i mrtvački! Gotovo me je strah!— Hoćeš li da odeš odavde? — upitao sam.— Ne, ne! To više nikada nećemo vidjeti, nikada! Zamisli samo da smo u paklu!Njezino upoređenje nije bilo tako loše, samo bih ja prije rekao: u čistilištu. Ono što su dolje imali da zaključe, bio je grijeh, pravi grijeh! Mi smo zapravo radi toga i došli ovamo da cijelu stvar usmjerimo ka boljem i sretnijem završetku. Ja u tim osobama dolje nisam vidio potomke minulih stoljeća, već duše onih prastarih vremena koje se moraju spasit; i koje su se sakupile da izvedu posljednji rdav čin. Dok sam o tome razmišljao, odjeknula je prva izgovorena riječ:~ Ja sam Avat tovavh (Velika Zmija), vrač Ko-manča. Saopćavam: ponoć je!I drugi glas mu se priključio:— Ja sam Onto tapa (Pet Planina), vrač Kiowa. Pozivam vas da otoočnete s pregovorima!— Neka otpočne! — viknuo je Tangua.— Neka otpočne! — viknuo je Tusahga Saritsch. - Neka otpočne! - viknuo je Kiktahan Schonka. Mi još nismo mogli prepoznati crte njihova lica.Jedino smo razabrai; njihove pojave, dok je njihov glas dopirao do nas kao iz podzemlja koje nema veze sa

gornjim svijetom. Tada je vrač Komanda prišao žrtveniku i rekao:264— Stojim pred svetim mjestom gdje se čuvaju kumiri. U hramu našeg starog, slavnog brata Tatellah--Sataha visi ogromna koža već odavno izumrle pume na kojoj su ispisane slijedeće riječi: ..Čuvajte vaše kumire! Bljedoliki dolazi preko velike vode i preko široke prerije ovamo da vam oduzme vaše kumire. Ako je taj čovjek dobar, donijet će vam blagoslov. A . ako je zao, razlijegat će se kuknjava po svim vašim logorima i svim vašim šatorima.'Nakon toga je i vrač Kiowa pristupio žrtveniku i rekao:— Samo što pokraj 'pumine kože visi i koža velikog ratnog orla. Na njoj stoje slijedeće riječi: ,1 onda će se pojaviti junak kojega nazivaju ,Mladi Orao'. Ovaj će tri puta obletjeti oko brda kumira te će se spustiti kraj vas da vam ponovo vrati ono što vam je bljedoliki ukrao.' Pitam vas,-vas poglavice četiriju udruženih plemena: Hoćete li se vjerno pridržavati zaključaka koje ćemo danas donijeti?— Hoćemo — odgovorila su sva četvorica.— A jeste li spremni da ovdje položite svoje kumire kao garanciju da ćete sve poduzeti kako biste izvršili zaključke?Odjeknulo je glasno četverostruko ,da'.~ Onda ih donesite ovamo i predajte mi ih!To su i uradili. Čak je i Tangua dao da ga odnesu do žrtvenika kako bi vlastitom rukom predao svoje kumire. Kiktahan Schonka je počeo jadikovati dok je vraču predavao svoje kumire:— Ovo je samo polovina, drugu sam polovinu putem izgubio, jer je Manitou svoj pogled bio skrenuo s

mene. Neka opet pogleda na me kako ne bih i drugu polovinu izgubio! Teret mojih zima sve me više goni grobu. Zar da se poslije smrti na onom svijetu bez kumira pojavim i da zauvijek budem izgubljen? Već samo radi svoga spasa prisiljen sam da sve učinim i da održim ono što sam danas obećao!Sa žrtvenika su skinuli ploču i kada su u otvoru nestali svi kumiri, ponovo su je postavili na žrtvenik. Sada su na nj nabacali drva i granja i zapalili malu vatru, samo ne onako kako to mi radimo, već na indijanski način, naime, zapalili su samo vrhove drva265l granja. Kad su vrhovi sagorjell, uvijek su ih iznova gurali prema vatri. To je bila vatra ,savjetovanja', koje je sada otpočelo. Bilo je veoma svečano. Najprije su počeli pušiti lulu mira, što se dosta dugo oteglo. I unatoč već održanim prethodnim razgovorima, dugo se raspravljalo. Bilo bi veoma zanimljivo kad bih mogao te govore od riječi do riječi ovdje ponoviti. Neke govore nismo mogli ubrojiti u remek-djela indijanskog govorništva. Nedostatak prostora ne dopušta mi da budem opširan kao što su ovi • Indijanci. Dovoljno je ako kažem da smo sa našeg mjesta mogli veoma jasno razumjeti sve o černu su razgovarali. Gotovo nam ni jedna jedina riječ nije izmakla. Rezultat pregovora je bio slijedeći:Četiri plemena su skovala plan da izvedu prepad na logore Apača i njihovih prijatelja na Mount Win-netouu. Ovaj prepad trebao je da osujeti planiranu proslavu u čast Winnetoua. Ujedno su se nadali da će se tim prepadom domoći, velikog plijena i svega blaga koje se sada steklo u tom logoru. To se naročito odnosilo na dobrovoljne priloge u inuggetima i drugim plemenitim metalima koje su kao darove ponijeli sa sobom čitava plemena, klanovi i družine ili pak pojedinci. Namjeravali su da ostanu još

nekoliko dana kraj ,Tamne vode' kako bi se odmorili od provaljenog puta, zatim da krenu do onog mjesta koje se zove ,Dolina spilje'. Ta je dolina ležala u blizini Mount , Winnetoua i, prema pričanju, pružala je sigurno skro-vište čak i velikom broju ratnika. Odatle je trebalo izvesti prepad na Apače i na njihove saveznike.Za nas je bio veoma važan onaj dio razgovora koji se odnosio na planirani prepad. Naime, ova četiri udružena plemena imala su kod Apača jednog čovjeka čija je dužnost bila da ih o svemu obavještava, da pripremi prepad i da utvrdi najpogodnije vrijeme za početak prepada. Taj špijun i izdajica bio je tim opasniji što je bio član Komiteta za podizanje spomenika i zbog toga je uživao sveopće i veliko povjerenje. To je bio Mr. Antonius Paper, čije je indijansko ime glasilo Okih - tscha, koji je u hodu gegao. Ovo je saznanje za nas bilo veoma dragocjeno. Za ovo učestvovanje u zavjeri obećan mu je znatan dio u plijenu, samo se o visini nije govorilo. Izgleda ds266su se vrhovne poglavice ustručavale da pred svojim zamjenicima o tome nešto potanje kažu. Bila su spo-menta i braća Entersi, kao i to da neće primiti ono što im je obećano, jer se to isto ima isplatiti Antoniusu Paperu, i tu su riagrođu htjeli da zadrže s izgovorom da je moraju isplatiti dvojici Entersa. U svakom slučaju ovdje se radilo o velikoj podvali o kojoj ( nisu rado govorili. Naslućivao sam da su htjeli svu trojicu prevariti, isto tako Papera kao i Enterse, pa nakon toga bez traga nestati.Kada je ceremonija bila završena, oba su vrača ugasila na žrtveniku .vatru savjetovanja'. Očistili su pepeo sa ploče i povukli se nekoliko koraka od žrtvenika. Vrač Komanoa je sada svečanim glasom rekao:

— Kad god se sveta vatra ugasi nad kumirima, moraju se ponoviti riječi koje stoje na koži pume: .Čuvajte vaše kumire! Bljedoliki dolazi preko velike vode i preko široke prerije ovamo da vam oduzme vaše kumire!'A vrač Kiowa je nadodao:— Kad god se sveta vatra ugasi nad kumirima, moraju se ponoviti riječi velikog ratnog orla: ,1 onda će se pojaviti junak koga nazivaju ,Mladi Orao'. Ovaj će tri puta obletjeti oko brda kumira te će se spustiti kraj vas da vam ponovo vrati ono što vam je bljedoliki ukrao. Duša crvene rase će se onda probuditi iz svog hiljadugodišnjeg sna, i što je dotle bilo razdvojeno sjedinit će se u naciju i predstavljat će veliki narod!Nakon toga više nije nitko govorio. Sjedili su ( sve dok se vatre jedna za drugom nisu počele gasiti i dok nije i zadnje iskre nestalo. Onda su se spremili za polazak. Indijanci su napustili kuću tačno onako *?° što su t došli: polako i tiho, jedan za drugim. Naši su ih pogledi pratili dok nisu stigli do jezera gdje su se razdvojili svaki na svoju stranu. Srdašce Je duboko, duboko uzdahnulo.- Kakvo veče! Kakva noć! - rekla je. - Ovo neću nikada, nikada zaboraviti! A ita ćemo sada?— Sidi ćemo dolje i uzeti kumire - odgovorio267— A smijemo li?— Zapravo je zabranjeno. To se smrću kažnjava. Ni jedan se Indijanac ne bi usudio da se o to ogriješi. Za nas je to zakon nužde.Ovo je čuo i ,Mladi Orao'. Na to ništa nije rekao. Ponovo smo zapalili naše tri svijeće, dohvatili ljestve i opet se polako i veoma oprezno spustismo dolje. Kad smo se spustili, prišli smo žrtveniku. Tada je mladi Apa'č upitao na svom materinskom jeziku:

— Zar ćeš ih zaista uzeti?— Da, bezuvjetno — odgovorio sam. — Oni u mojim rukama predstavljaju moć, i to veliku, blago-tvornu moć.— Znam. Međutim, ja sam Indijanac i poznato mi je značenje i nepovredivost kumira koji su na ovakvom mjestu ostavljeni. Znaš li šta mi nalaže moja duž-nost?— Da. Moraš me spriječiti kako ih ne bi do-taknuo. Čak i silom se možeš poslužiti. Imam li ja namjeru da ih oskrnavim?— Ne. Nemaš. Ti si Old Shatterhand, a ja sam samo dijete. Sukob s tobom donio bi mi samo smrt. Ipak te molim da mi dozvoliš da ti postavim jedan uvjet!— Možeš.— Ako misliš da si ti bljedoliki s kože pume koji treba da dođe ovamo pa da nam uzme naše kumire, dozvoli mi da ja budem mladi Indijanac s kože ratnog orla koji će se spustiti sa Mount Winnetoua kako bi svojoj braći ponovo vratio kumire!- Umiješ li ti to?— Da, ako to želiš!- Da letiš?- Da.— Tri puta oko brda?- Da.Ovaj trenutak je bio veoma značajan, pa čak i velik. Ova tama! Ovo jezovito mjesto! Bljedoliki u staračkim godinama! Jedan veoma nadaren, smjeli Indijanac mladalačkih godina, pun nada! Obojica ovdje kraj žrtvenika, stojeći jedan prema drugome, sa malenim sićušnim svjetiljkama u rukama, čija oskudna268

svjetlost već nakon dva tri k'oraka nestaje u tami! Go-vorio je o letenju. Uvjeravao me je da umije i to takvim glasom i na takav način da nije bilo nikakve sumnje! On je mislio na tjelesni let. Ja sam pak mislio na duševni i duhovni let koji je on kao predstavnik podmlađene nacije imao da izvrši, ako joj je mislio da vrati kumire izgubljene tokom .tisućljeća. Moje povjerenje je u njega bilo veliko i duboko.— Vjerujem ti! — odgovorio sam. — Uzet, ću ih. Čim ih budeš zatražio, dat ću ti ih odmah.— Pruži mi tvoju ruku u znak potvrde!— Evo je!Pružili smo jedan drugome ruke,— Sada ih uzmi! — rekao mi je. Dohvatio js ploču kako bi mi pomogao da je maknemo u stranu. Bila je još vrela. Izvadio sam kumire iz otvora žrtvenika. Navukli smo ploču ponovo na njezino prijašnje mjesto i, ugasivši svijeće, napustili kuću kako bismo se .vratili u naše logo-rište.. Ljestve smo ponijeli sa sobom kako nas ne bi odale. Tako je naš boravak kraj .Tamne vode' bio okončan. Makar koliko bio kratak — njegovim smo rezultatima mogli biti zado-voljni.TATELLAH - SATAHBilo je otprilike nedjelju dana kasnije. Posljednje noći bili smo se ulogorili kraj donjeg toka rijeke Klekih Tolija i sutradan smo jahali uz njezinu obalu uzvodno. Klekih Toli na jeziku Apača znači .Bijela rijeka'. Ova rijeka strmo teče. Spušta se u brojnim kaskadama sa Mount VVinnetoua. Po bijeloj pjeni tih kaskada dobila je i ime. Korito joj je duboko usječeno, i zbog toga su joj obale visoke i strme, na vrhu obrasle šumom, a pri dnu šipragom. Na mjestu gdje izvire iz snažnog masiva

Mount VVinnetoua pravi mnoge vodopade koji svojoj okolici daju živopisnu sliku.Bilo nas je četvoro: Srdašce, ,Mladi Orao'. Papper-man i ja. Dvojicu Entersa'kod ,Tamne vode' nismo vidjeli, a osim toga nismo imali nikakva razloga da se s njima susrećemo Bilo je sasvim sigurno da ćsmo se negdje ponovo susresti. Kakho-Oto je sutradan nakon savjetovanja u ,Kući smrti' došla k nama i saopćila nam da se u logoru crvenih nije ništa naročito dogodilo. Nije nas pitala što smo saznali dok smo prisluškivali. Zato smo i mi o tome šutjeli kako ne bi došla u sukob sa samom sobom i sa obavezama prema svome plemenu. Pred njom smo tajili da smo prisvojili kumire. Što je za to manje ljudi znalo, to je za nas bilo bolje. Kada smo joj saopćili našu odluku da smjesta krenemo dalje, taj nagli rastanak ju je zabolio. Rado bi nas pratila, no uvidjela je da bi nam bila na teretu i da će nam biti od veće koristi ako i dalje ostane sa Kiowama. Usprkos svemu tome do-govorili smo se da ćemo se svakako sastati kraj Mount VVinnetoua.Bili smo blizu planine, iako je još.nismo ugledali, a to smo zaključili po dubokom riječnom koritu kroz koje smo jahali. Od ,Tamne vode' vodio je još jedan lakši put do Mount VVinnetoua, samo onuda nismo krenuli, jer smo računali da se u sadašnjim prilikama tim putem više koriste nego što bismo to željeli. Htjeli smo da izbjegnemo nepotrebne susrete kako bismo se tamo iznenada pojavili a da nas prije toga nitko ne vidi i ne promatra. Zbog toga smo krenuli, ne baš sasvim prohodnim putem, ali smo ipak bili prisiljeni da skrenemo do Klekih Tolija kako ne bismo cilj promašili. Po tragovima ljudskih stopa i konjskih kopita zaključili smo da smo izbili na put kojim su već mnogi prošli.

Ubrzo smo ugledali i nekoliko Indijanaca koji su čučali u grmlju na onome'mjestu kraj kojega smo i mi morali proći. Bila su četvorica. Njihovi su konji kraj vode pasli. Na njima nije bilo ratnih boja i jedino su bili naoružani kopljima, ali smo ipak u njima prepoznali Pohonim Komanče. Primijetivši nas uspravili su se i pogledali prema nama. Ovdje su čuvali stražu i kontrolirali svakoga koji prolazi ovuda. ,Mladi Orao' je pojahao naprijed i prošao mimo njih tiho ih pozdravivši. Njega su pustili da prođe, dok su nas zaustavili.— Kamo smjeraju moja bijela braća? — upitao je najstariji među njima.— Do Mount Winnetoua — odgovorio' sam.- Sto tamo traže?— Želimo do Olda Surehanđa.— Nema ga tamo.— I do Apanatschke, poglavice Pohonim Ko-manča.~ Ni on nije tamo. dbojica su zajedno odiahala.— Onda ću tamo čekati dok se ne vrate.- To je nemoguće. Sada ni jedan bljedoliki ne smije do Mount VVinnetoua.- Tko je to zabranio?— Komitet.~ Čiji je Mount Winnetou? Pripada li on Komitetu?~ Ne — odgovorio je sav zbunjen. <•~ Prema tome taj Komitet nema ita da zapovijeda, a isto tako što da zabranjuje!l270271Potjerao sam svoga konja kako bih dalje krenuo. Uto me uhvati za uzde i reče:

— Ja vas moram zadržati. Ja vas ne smijem pustiti da prođete. Vi se morate vratiti!— Pokušaj!Pri tome sam privukao konja, ovaj se ustremio na njega i odgurnuo ga. Ostala su trojica htjela da zadrže Pappermanna i Srdašce. Moj se konj u skoku među njima našao i rastjerao ih. Pappermann je smijući se uzviknuo:— Mene da netko vrati natrag! Makš Papper-manna da zadrži! Za,r je itko ovako nešto doživio? Smjeste ću probosti onoga koji se usudi da me takne!U nekoliko skokova bio je sa svojom mazgom na mjestu gdje su četiri koplja bila zabodena u zemlju. U istom trenutku sam se i ja tamo našao. Dva brza zahvata i koplja su bila u našim rukama. Zavukao je ruku u omču jednog koplja, dok je drugo držao spremno da ga baci. Ja sam isto to učinio.— Tako! — smijao se. — Tko ne želi da bude proboden, neka se skloni sa puta! Naprijed!Produžili smo.Komanči su bili mlađi. Najstariji među njima nije još imao trideset godina. Nisu pripadali onim starim ratnim vremenima. Bili su toliko zbunjeni da nisu znali šta da poduzmu. Uzjahali su svoje konje i krenuli za nama. Molili su nas da im vratimo koplja i da dalje ne produžimo, već da čekamo dok nas naprijed ne prijave. Onda ćemo tek saznati smijemo li nastaviti naš put ili ne. Kako nismo imali namjeru da ih pred njihovim drugovima osramotimo, vratili smo im koplja, ali»smo i produžili putovanje. Nisu se više usuđivali da nas spriječe u tome i jahali su za nama, jer nas, vjerovatno, nisu smjeli da puste da produžimo bez nadzora.Otprilike nakon jednog sata jahanja stigli smo do druge straže koja se također sastojala od četiri čovjeka. Ovi su

također pokušali da nas zadrže. Nismo ih poslušali. Prva su se četvorica sada jačim osjećala nego t>rije. Sada sam sjahao s konja, pošao do mazge na kojoj je bio moj kofer, otvorio ga, iz njega izvadio oba revolvera kao i municiju, napeo ih, povukao se272dvadeset i pet koraka u stranu, naciljao d jedno za drugim brzo ispalio osam hitaca. Ruke Komanča u kojima su držali koplja trgle su se. Svih osam sam probušio. Ponovo sam napunio, vratio se svome konju, uzjahao ga i rekao:— Za sada sam gađao samo u koplja. Od sada ću gađati u ljude. To zapamtite!Jahali smo dalje. Još neko vrijeme su i dalje stajali i tiho između sebe razgovarali. Onda su pošli za nama sva osmorica i. nisu se usudili da nam se približe više no što nam je to odgovaralo.Nakon jednog sata ponovo smo stigli do slijedeće straže koja se sastojala od četiri čovjeka kao i prethodna. Ovi su također imali samo koplja. I oni su htjeli da nam prepriječe put. No kada su primijetili da nas prate, sklonili su se u stranu, propustili nas i priključili se osmorici plemenskih drugova koji su jahali iza rias. To je razveselilo Srdašce.— Sada ih je tačno dvanaest! — rekla je. — A nas je samo tri muškarca i jedna žena! Jesu li to oni smjeli jCrvenokošci' o kojima se čita i prepričava? Jesu li to oni Komanči o kojima se pisalo da su najod-važniji između svih Indijanaca?— Nemoj se samo prevariti — odgovorio sam. — Mladi su i neiskusni. Neka samo steknu iskustva i vidjet ćeš da neće ni u čemu zaostajati za svojim očevima. Jednostavno smo ih smutili, i to je sve!

Onda smo morali da jašemo sat i po dok nismo stigli do slijedeće straže. Ovdje je stajala prostrana brvnara pred kojom se nalazilo nekoliko panjeva koji su imali da služe kao sjedala. Ovdje ih je bilo više od četvorice. Izbrojao sam desetoricu: osam Indijanaca i dva bijelca. Toliko je i konja bilo. Dvojica bijelaca sjedila su odvojeno od njih jer im se Crvenokošci vjerovatno nisu učinili dovoljno otmjenima. Doručko-vali su iz bisaga i uz to pili brandy. Među njima je stajala boca. To smo još izdaleka primijetili. Stigavši bliže, utvrdili smo da smo se prevarili: ta dvojica nisu "ila bijelci, već jedan Indijanac, a drugi mješanac, sa-mo su nosili odijela kao i bijelci, dok su Komanči imali na sebi nošnju svoga plemena. Ta su nam dvojica već18 Wlnnetouovt nasljednici 273bila poznata* veoma dobro poznata. Naime, mješanac je bio gospodin Okih-tschin-tscha, zvani Antonius Paper, a čistokrvni Indijanac predstavio nam se kao Mr. Evening, agent za sve. Kraj njih su ležale puške i ne-, koliko ustrijeljenih ptica. Izgleda da su obojica bila u lovu.•> Prepoznavši nas, obojica su skočila na noge.— Hallo, hallo! - uzviknuo je Paper. — Pa to je onaj ogavni Burton sa svojim modrim boyem! Zato je ,Mladi Orao' tako brzo dojahao! Hoće da ih unutra proknjumčari! Zadržite ih! Oni ne smiju produžiti! Uhvatite ih! Zarobite ih!Taj je nalog dao Indijancima. Mr. Evening je nadodao upozoravajući:— Samo budite obazrivi! Ovi ljudi su siloviti! Ovaj Burton je navikao da se odmah tuče!Na. te riječi nismo obraćali pažnju, već skrenuli naše životinje prema vodi gdje smo sjaheli da ih napojimo.

Bilo je već vrijeme za to. Dok smo to obavljali, dvanaestorica naših pratilaca su ih obavještavala o nama. Doduše, nismo čuli što su govorili, ali smo i te kako dobro znali da nas nišu hvalili i uzdizali.~ Valjda ovaj Paper neće biti toliko glup da s tobom opet započne kavgu? — zabrinuto reče Srdašce.— Vjerovatno će to učiniti! — odgovorio sam. — Ovakvi ljudi se nikada ne opamete!- Hoćeš li opet da se tučeš?- Ne.— Hvala bogu! Ja to ne volim!— Ovo je drukčije mjesto. Ovdje se čovjek može l na drugi način obraniti.Tek što sam ovo rekao, imenovani se već dogegao do nas. isprsio se preda mnom i rekao:— Danas ćemo se obračunati, Mr. Burton. Vi ste moj zarobljenik!Nisam mu odgovorio.-" Jeste li me čuli? - upitao je. — Kada bi mi pri ruci bile lisičine smjesta bih vam sputao ruke. Ovakve bitange...— Bitange? — upitao sam brzo prekinuvši ga. - Da, bitange l Jer samo bitanga može...274Nije uspio da završi otpočetu rečenicu, jer sam ga objema rukama zgrabio poviše kukova, ponio do same vode, zavitlao i bacio u rijeku ko.la je ovdje bila prilično duboka.— U pomoć, u pomoć! — zaurlao je dok je još letio kroz zrak.Pao je u vodu i potonuo, ali se veoma brzo opet pojavio na površini i počeo da grabi rukama vodu kao pas, ali ga je brzak ponio sa sobom.— U pomoć, u pomoć! — vikao je.

— Izvucite ga iz vode! Izvucite ga iz vode! — viknuo je William Evening, • agent za sve. — Ne dajte da se udavi, ne dajte da se udavi!Dvojica Indijanaca su se požurila da stignu do onoga koga je nosila voda kako bi ga uz pomoć kopija izvukla na obalu. Ja sam se međutim uputio do agenta, nasmiješio se isto onako uljudno kao što ma se i on na-smiješio kod Nugget Tsila, još se uljudnije naklonio, nego on ondje i poslužio se njegovim vlastitim riječima:— Mi smo zbog neke važne stvari ovamo došli. Vjerovali smo da nećemo ni na koga tu naići Vaše nam prisustvo smeta.Gledao me je širom otvorenih očiju.— Sigurno ste me razumjeli? — upitao sam ga tačno onako kao što me je i on bio upitao.Tada mu je sinulo. Sjetio se scene i počeo naslućivati da sam sada ja spreman da okrenem kopiis.— Razumio sam vas — odgovorio je. - Bilo je dosta jasno rečeno.- Pa?~ Vi želite da se udaljimo?- Da.- Kada?— Smjesta! Inače ću vam potprašiti oete! Izvukao sam revolver. Istodobno je i Pappermannizvadio svoj iz džepa.~ Poći ćemo, poći ćemo! — uvjeravao nas js agent za sve, uporno i brzo. — Evo nose Mr. Papera. Nadam se da mu nije ponestalo snage od straha i da se može Popeti na konja!Ako je to zaista tako. spreman sam da mu snagu Ponovo vratim. Čiji Je ono šešir sto na grani visi?275'— Mr. Paperov.

— Izvrsno!Indijanci su izvukli iz vode gospodina Okih-taschin--tscha. Sa njega se cijedila vođa. Izgleda da mu je dosta bilo. Zurio se da što prije stigne u brvnaru. Još u nju nije ni stigao a ja sam podigao revolver i gađao u šešir. Pogodio sam ga. Paper je odmah zastao jer se uplašio hica. Pokazao sam mu probušeni šešir i rekao:— Za sada je to bio šešir! A sada dolazi na red čovjek koji me je htio uhapsiti! Mr. Antoniusu Pa-peru dajem samo pet minuta vremena. Ako se dotle ne izgubi, dobit će drugu rupu. samo ne kroz šešir, već kroz glavu. Sretno pošli, Mr. Evening! Nadam se da ćete i vi isto tako brzo nestati!U to je i Pappermann izvadio svoj revolver i dobacio mi:— Dakle, pet minuta, i ništa više! U protivnom slučaju vi ćete pucati u jednoga, a ja u drugoga!Gospodin Okih-tscha brzo je zgrabio svoj probušeni šešir, stavio ga na glavu i odjurio svome konju. Agent za sve upakirao je sve što je izvadio iz bisaga, čak i bocu sa brandvjem, pokupio obje puške, jer je Antonius Paper od straha zaboravio svoju. Pet minuta još nije minulo a obojica su odjahala u velikoj žurbi a da ss nisu ni okrenuli.Indijancu se najviše sviđa snaga i hrabrost. Našim srno držanjem u Komanča stekli poštovanje. To se odmah i pokazalo.. Najstariji od njih nam je prišao i upitao:— Kao što mi je rečeno, moja bijela braća poznaju Olda Surehanda?— Da — odgovorio sam.— A i Apanatschku, našeg poglavicu?— I njega. Poznajem čak i mladog Surehanda l mladog Apanatschku. I očevi i djeca me zovu prijateljem.— Jesu li ti rekli šta će ovdje biti?

— Da. O tome su mi pisali u pismima. Pozvali sil me da dođem do Mount Winnetoua.— Jeli li ponio sa sobom ta -pisma? - Da.— Molim te pokaži mi ih da ih pročitam!276- Vrlo rado, vrlo rado'I ako sam kofer morao ponovo otvarati, rado sam to učinio. Srdašce mi je u tome pomoglo. Ima trenu-taka kada joj vrag ne da mira, i onda neka se svatko pripazi. J sada je bio jedan od tih trenutaka. Ona nije otvorila moj, već svoj kofer, izvadila četiri podmirena hotelska računa, pružila ih Komanču i rekla: '— Izvolite! Od oba oca i oba sina!S poštovanjem je pružio ruku i prihvatio papire. Podrobno ih je razgledao. Lice mu je sve više poprimalo ozbiljan izraz kao da je sve razumio. Obratio se svojim ljudima i u znak potvrde posebno podigao uvis svaki raiun i rekao:— Tačno je; istina je! Ovo je pismo Olđa Surehanda, a ovo mladog Surehanda, ovo je Apanatschkino, a ovo mladog Apanatschke. U svim ovim pismi.ma stoji da su im bljedoliki prijatelji i da moraju doći do Mount Winnetoua!Njegovi su drugovi vjerovatno dobro znali šta se od njega može očekivati, a što ne, jer je jedan od njih upitao:- Umiješ li ti to pročitati?. — Ne — odgovorio je — ali vidim. Hov/gh!Predao je ,pisma' onome koji mu je postavio pitanje. Ovaj ih je podrobno pregledao i uzviknuo pružajući ih dalje:- l ja vidim. Howgh!.

I tako su računi išli od ruke do ruke, i svaki je odlučno dodao:— I ja vidim. Howgh!Zatim su nam vratili , pisma', a predvodnik je donio odluku:~ Dakle, bijelu braću i njihovu squaw možemo mirne duše pustiti da produže. Ratnici Pohonim Ko-ro. -moiraju biti poslušniji svojim poglavicama nego Komitetu!Račune smo ponovo stavili u kofer. Srdašce je na rastanku pružilo ruku hrabrom čitaocu pisma i rekla:~ Moj crveni brat ne samo da je mudar i razu-ttian već poznaje naše toteme i vampume. U njega je veoma dobro srce. Ja mu se zahvaljujem i uvijek ću ga se rado sjećati.277To Je za njega bilo previše. Sav se ukočio, očd su ttiu iskrile. Čvrsto je držao njezinu ruku kao da je ne želi više ispustiti i mucajući najzad reče:— Riječi moje bijele sestre su kao sunčevi zraci. Ja joj se zahvaljujem! Nadam se da ćemo je opet vidjeti!I mi smo mu pružili ruku te krenuli dalje.,Mladi Orao' požurio je naprijed, i moja je žena pretpostavljala da će se negdje zadržati kako bi nas dočekao. Ja sam međutim drukčije mislio. On se odvojio od nas kako nam ne bi smetao pri zanimljivim prizorima koji su se začas očekivali. Želio je da se oni koji s'U bili protiv nas osramote, a da bi se to ostvarilo, nije smio s nama-ostati. Bio sam uvjeren da ćemo ga tek na pravom mjestu ugledati.Prošli smo još kraj mnogih stražarskih mjesta. Međutim nas Indijanci na tim mjestima nisu zaustavljali. Pred nama su se sklanjali. Po njihovim sumnjičavim pogledima bilo nam je sasvim jasno da su primili neka

uputstva koja za nas nisu bila nimalo prijateljska. Slutio sam da nam Mr. Okih-tschin-tscha sprema takav doček kojemu se ne bismo smjeli veseliti.Neki su nam znaci ukazivali na to da se približavamo cilju. Na određenim zavojima iujeke vidjeli smo brdskog giganta, veoma neobičnog oblika. Sto smo više napredovali, sve je više rastao i daleko nadvisivao sve ostale visove između kojih se probijala rijeka. Najzad smo kraj puta ugledali šator ili polušator, ubrzo još jedan, pa drugi i treći. Bilo ih je sve više i sve tješnje poredanih. Imali smo dojam da prolazimo pokrajnom. ulicom koja vodi u centar veoma prostranog logorskog grada. Pred tim šatorima su sjedile Indijanke koje su nas Ijubopitljivo i s neobičnim interesiranjem promatrale. Po njima se vidjelo da su bile obaviještene o našem dolasku. Djece nije bilo. Nisu Ih smjeli sa sobom povesti do Mount Winnetoua. Nismo ni muškaraca vidjeli. Otišli su naprijed.da prisustvuju prizoru koji nas je očekivao.Riječna dolina se ovdje nagl6 širila i visoke riječne obale odjednom je nestalo, te smo jednim pogledom mogli obuhvatiti cijelu visoravan. Vlsaravan je ostavila takav dojam na nas da smo odjednom svi zaustavili svoje konje i mazge i od ushićenja sam uzviknuo:278— Divno! Divno!— Kako je lijepo, kako je lijepo! — reklo je Srdašce. Zar ovako nešto na zemlji stvarno postoji?Stari Pappermann se pridružio:— Naravno, takvo mjesto još nikada nisam vidio, nikada!Zamislite katedralu gigantskih razmjera koja je preko hiljadu metara visoka i ispred koje se pruža isto tako ogroman prazan prostor koji čitav niz stepenica dijeli u

gornju i donju polovinu. Ova takozvana katedrala leži na zapadnoj strani prostora i prelazi postepeno u mnogobrojne tornjeve koji se stapaju i nestaju u tajanstvenom sivilu zapada. S ostalih triju strana prostor je okružen unaokolo niskim planinama, dok riječna dolina na njegovoj istočnoj strani, kojom smo mi stigli gore, predstavlja jedini otvor koji u nj vodi. Ova je divovska katedrala zapravo Mount Winnetou. Glavni njegov toranj diže se visoko iznad oblaka i sliči gotskom tornju koji su najsmjelije prirodne sile improvizirale. Njegovi zupčasti šiljci iz golog su kamenja, koji se iz mekanog, zelenkasto sjajnog pokrivača dižu uvis. Izme-đu šiljaka prostire se sjajno bijeli snijeg, koji stalno miluje sunce i pretvara ga u vodeni prah, mlaz, koji se od kamena do kamena, od klanca do klanca ruši u dubinu. Na ovom mjestu gdje se toranj počinje širiti u obliku građevine skupljaju se te vode i zajedno s ostalim potocima susjednih planina stvaraju jezero iz kojeg se s obje strane ruši po jedan vodopad visok preko šezdeset metara. Jedan od tih vodopada teče prema jugu, a drugi prema zapadu, da bi na kraju obrubili visoravan, to jest prazan prostor pod katedralom, pa da se na istoku sastanu l stvore rijeku Klekih Toli, duž koje smo danas jahali i dojahali gore. Ispod zelenog pokrivača počinje rijetka šuma koja prema jezeru postaje sve tamnija i gušća i obrubljuje ga. Od katedrale pa do praznog prostora raste grmlje koje prelazi u sočnu preriju. Jezero se zove Nahtowa-pa-apu (Tajanstveno jezero). Na istočnom dijelu katedrale nalazi se portal, t° jest široka visoravan kojom se penje do visokog vrha brdskog masiva i do .Tajanstvenog jezera'. Nad tim portalom diže se bočni toranj Mount Winnetoua *°Ji, doduše, nije tako visok, a ni masivan kao glavni.

279Obrastao je gustom šumom. Kroz tamne smreke i jele vide se svijetli brdski pašnjaci. Na pola puta prema vrhu stoji staroinđijanska stražarnica s koje čovjek može da vidi čitavu ravnicu i gornje zavoje rijeke. Samo nekoliko koraka ispod nje nestaju i planina i šuma da bi ustupile mjesto istaknutom platou sličnom neosvojivoj tvrđavi. S obje strane platoa nalazi se niz građevina koje vjerovatno potječu još iz vremena Tolteka i Azteka i ukazuju na mračnu prošlost čiji su ostaci danas rijetki. Ovdje gore živi Tatellah-Satah, ,čuvar velikog kumira'. Da bi do njega došao, čovjek mora preći prednji dio doline, a zatim krenuti bočnom dolinom. Međutim, nijednom čovjeku nije dozvoljeno da krene tim putem bez njegova odobrenja.Glavni toranj divovske katedrale je zapravo Mo-unt Winnetou, a bočni toranj ,Planina kumira'. Oko te planine treba ,Mladi Orao' tri puta da obleti kako bi crvenom čovjeku vratio izgubljene kumire.Prerija na visoravni ispred Mount Winnetoua bila je tako velika da je jahaču trebalo čitav sat da je prođe s kraja na kraj. Sada je bila puna koliba i šatora koji su predstavljali čitav grad. Kako je ta ravnica bila podijeljena na višu i nižu, to se i ovaj grad sastojao iz gornjeg i danjeg. To se ticalo samo njegova položaja. Da li je među gornjim i donjim dijelom grada postojala neka razlika, to u ovom kratkom vremenu, dok smo ga promatrali, nismo mogli utvrditi. Donjd grad je bio gušće naseljen od gornjeg — u ovom zadnjem su se nalazili samo šatori. U donjem je bilo i malih brvnara, kao i dugačkih drvenih građevina za koje nismo mogli odmah utvrditi čemu služe. Neke od njih su vjerovatno bile logorske kuće za održavanje zborova. Pred šatorima su bila zabodena koplja vlasnika. Između njih su konji pasli. Gorjele su mnoge vatre kraj

kojih se peklo i pržilo jer se približavalo vrijeme ručku. Općenito uzevši, svuda je bilo živo. Nigdje nismo ugledali nijednog bijelca — svuda Crvenokošci. Većina od njih je imala na sebi indijansku odjeću. Jedan veliki prostor bio je označen za borbene i viteške igre, drugi za savjetovanje i za druge javne stvari. Na ovom posljednjem ugledao sam dvadeset mjesta z3 sjedenje, koja su bila jedno do drugoga i uzdizala s«280iznad zemljišta - vjerovatno za Komitet i za druge istaknute ličnosti. Upravo u ovom trenutku ja bilo na onom mjestu mnogo ljudi čija je pažnja bila usmjerena na nas. To smo po tome zaključili što su u trenutku kada smo se pojavili pokazivali prema nama i prd tome veoma glasno govorili.Pred nama je isfcrsnuo stari kameniti most koji se pružao u obliku luka preko rijeke. Takvi su mostovi veoma pogodni da brane prijelaz preko rijeke. Znači da je ovo mjesto još u prastaro vrijeme bilo smatrano za geografski i strateški veoma važno. Na drugoj je strani stajala čitava četa Indijanaca. Gledali su u nas kao da nas očekuju. Nama se nije žurilo. Uživali smo u prizoru grandiozne i neuporedive brdske panorame i veoma interesantnog života koji se činio sićušan i bezbrižan unutar označenih velikih površina. Da li su ljudi ranijih stoljeća bili možda viši od današnjih? Ovdje bi više pristajali sinovi Enaka koji jašu na ko-• njima velikim poput slonova i knezovi čija prijestolja sežu do oblaka! Sunce je visoko stajalo, vjerovatno nad nama. Bacalo je samo male sjene oko naših nogu. Osvjetljavalo je svaki kutak, svaku pukotinu, svaku rupu i sve što je skriveno. Ni jednog oblačka na nebu, ni daška vjetra. Zemlja je ovdje snažna i u srži zdrava! Dašak snage i volje godi oku i srcu. Ovo je pravo

mjesto da nadahne čovjeka novim, dobrim i sretnim mislima!Sada smo pojahali dalje, uz most pa preko njega. Kad smo stigli na drugu stranu, Crvenokošci su nas odmah opkolili. Da, čekali su na nas. Imali su nalog da nas uhapse. Svaki od njih je nosio oko ruke šarenu traku. Kako smo kasnije doznali, oni su predstavljali policiju Komiteta i služili za održavanje reda. Kada smo se našli između njih, upitao je njihov predvodnik na engleskom jeziku:~ Jesteli vi oni bljedoliki koji ste našeg Mr. An-toniusa Papera bacili u vodu?~ Da, mi smo — odgovorio je Pappermann šaljivim glasom.~ Bit ćete kažnjeni! ,- Od koga? - Od Komiteta!281— Pshaw! A gdje je taj famozni Komitet?— Tamo, prijeko!Pokazao je prema mjestu koje je bilo određeno za savjetovanje.— Pođite tamo i recite da ćemo odmah doći! Treba takve ljude pogledati izbliza!— Mi ćemo postupiti po svojoj volji! Mi ćemo poći tamo, ali s vama! Uhapsit ćemo vas i odvesti prijeko!— Vi nas? — smijao se. — Pokušajte samo! Podbo je svoju mazgu koja se u krugu okrenula,a i mi smo to isto uradili. Crvenokose! su se raspršili. Neki su od njih pali na zemlju. Mi smo, međutim, od-jurili ravno prema onom mjestu. Vičući pojurili su za nama. Kad smo tamo stigli, natjerali smo svoje konje ravno usred mnoštva, raspršili ga te sjahali.— Ovdje je sasvim dobro — rekao sam — ovdje ćemo ostati. Skinite prtljag!

— Oho! — začuo sam glas iza svojih leđa — ovaj se ponaša kao da nije zarobljenik, već kao zapovjednik!Okrenuo sam se da vidim tko je. Bio je to gospodin Okih-tschin-tscha, nazvan Antonius Paper. Do njega je stajao Williiam Evening, agent za sve.— Zatočenik? — upitao sam dok sam Išao prema , njima ispruženih ruku.Brzo su nestali iza ostalih. Na njihovom se mjestu pojaviše Simon Bell i Edvvarđ Summer, oba profesora. Prvi je dao zapovjednički znak rukom i rekao:— Odbijte! Nemojte gubiti iz vida odnos koji postoji između vas i nas! Uhapšeni ste!— Od koga?— Od nas! Vi ste još kod Nugget Tsila čuli da nam vaše prisustvo smeta. To važi i danas!- Zaista?— Da, zaista!— Hm! Naprosto čovjek ne može vjerovati!— Mislite što god hoćete, ali ono što ja kažem ostaje: vi ste uhapšeni!- Znači da ćete nas uhapsiti i zadržati?— Da, tako je!— Prema tome, ako vam netko smeta, vi ga hapsite t zadržavate! Čudnovato! Ovakvu logiku nisam očekivao od jednog profesora filologije!282Bijesno me je napao:— Šutite! Mi vas ne hapsimo zato što nam je vaše prisustvo neugodno, .vsć zato što ste se ogriješili o jednu ličnost iz našeg Komiteta! To zahtijeva kaznu!— Dobit će batina, batina! — viknuo je Antonius Paper.

Sada je Pappermann stegnuo pesnicu i, probivši se, krenuo prema njemu. Zbog toga se razdvojila skupina koja nas je bila opkolila i tada smo ugledali dvije osobe koje su se približavale. Prizor koji se ovdje odigravao privukao je njihovu pažnju. Na sebi nisu imali evropsku odjeću, već indijansku. I unatoč tome, a možda i zbog toga, odmah sam ih prepoznao. Bili su to Athabaska i Algongka, dvojica poglavica iz hotela kraj slapova Niagare.— S ta se ovdje događa? — upitao je Athabaska obrativši se profesoru Bellu.— Uhapsili smo dvije opasne skitnice sa njihovom squaw, koje su se ogriješile o Okih-tschin-tscha ba~ civši ga u vodu. Sudit ćemo im po zakonima prerije l kazniti ih. Molimo vas da tom zasjedanju prisustvujete.Govorio je glasom punim poštovanja.— Pokažite nam ih! — naredio je Algongka. Sklonili su se u stranu kako bi nas mogli vidjeti.Da, to su bile poglavice1 starog kova! Na njihovim se licima nije mogao primijetiti ni najmanji trag iznena-đenja. Poljubili su Srdašce u ruku, kao da smo se tek sinoć rastali, stegli i moju i nakon toga se obratili profesoru.~ O skitnicama ne može biti ni govora — rekao im je Athabaska. — Ovo su Mrs. i Mr. Burton, koje veoma cijenimo i volimo. Tko vrijeđa njih, vrijeđa i mene! Howgh!__ ~ Tako je — suglasio se Algongka. — Tko njih vrijeđa, vrijeđa i mene! Hovvgh!~ Ali me je ovaj Burton bacio u vodu! — uzbuđivao se Antonius.

Athabaska ga je vjerovatno već dobro poznavao. Upitao ga je glasom u kojem se očitovao prizvuk iro-niJe i omalovažavanja.~ Trebalo je da se utopite?~ Da, svakako! — odgovorio je.283— A jeste li se utopili?— Nisam!— Mr. Burton sigurno znade što radi. Pođite, dakle, ponovo tamo, skočite u vodu, i kada se utopite, vaši će računi biti izravnani!S gospodinom Okih-tschin-tschaom na taj je na-čin račun bio izravnat. Profesor Summer ss kao zamjenik predsjednika osjećao uvrijeđenim u svome dostojanstvu. Kao teoretičar nije se nikako mogao osloboditi snažnog dojma koje su na njega ostavile ove dvije ličnosti koje su prošle tešku ali korisnu školu života. Ulijevale su mu poštovanje, i zato se ljutio. Sada je pokušavao da pred njima istakne svoj autoritet i uputio im je slijedeće riječi:— Upozoravam vas, Messieurs, da je prema našim odredbama zabranjeno svakom bijelcu da se pojavi na Mount Winnetouu. A ove csobe ovdje su bijelci!Ovo je rekao prilično oštrim glasom. Po zvuku njegova glasa osjećalo se da je ovdje već došlo do nekih trzavica, ali o njima još nismo ništa znali.Athabaska se sasvim uspravio. Oko njegovih usana je zatitrao ponosan i ironičan smiješak dok je odgovarao pitajući:— Mogu li doznati od koga odredbe po,tječu?— Od nas, od Komiteta! Mi smo ih donijeli pošto smo dobro promislili!— A od koga potječe taj Komitet? Tko ga je osnovao? Tko ga ovlastio da izda zakone i da ih sprovodi silom? Vi predstavljate Komitet po"milosti Olda Sure-handa i

Apanatschke, ništa više. Vi ste sami sebe izabrali. Sada smo mi došli da provjerimo taj izbor i vaše odredbe!Govorio je ozbiljno i ponosno, kao kakav vladar. Oba su profesora bila beznačajna pred njegovom veličinom. Pogledao je oko sebe i nastavio:— Ovo je mjesto određeno da bude savjetovalište na kojem će se odlučiti sudbima crvene rase. Tko su ti muškarci koji će odluku donijeti? Vidim ovdje dvadeset sjedala. Pet je veoma visokih, a os/tala su nešto niža. Za koga je određeno tih pet sjedala?— Za nas, za Komitet.284- A ostala?— Za poglavice koje će biti pozvane na savjetovanje.— Kako se zovu?Rekao je njihova imena. Među njima su bili i Athabaska i Algongka, kao i svi ostali koji su mi bili pisali. Athabaska je nastavio:— Ne vidim poglavicu, i to upravo onoga čije ime najradije slušam, naime Olda Shatterhanda.— On je bijelac!— Možda ga niste uopće ni pozvali?— Jesmo! Dali smo mu uputstva da kod zapisničara uzme broj za svoje mjesto.— A vi vjerujete da će on to učiniti? Kakvi ste vi ljudi! I to vi nazivate Komitetom! Velim vam: u slučaju da Old Shatterhand stvarno stigne, odabrat će sebi ono mjesto koje njemu odgovara, a ne ono koje mu vi nudite! Nas dvojica, Athabaska i Algongka, odričemo se mjesta koje ste vi odredili. Kojim je pravom Komitet sebi odredio viša mjesta od onih koja ste odredili za stare, slavne poglavice pozvanih plemena? Tko vas je ovlastio

da iznad naših sjedala sebi dižete prijestolje? Maknite se! Odlazimo. Za nas ovdje nema mjesta!Uhvatio je mene i moju ženu za ruku i pošao naprijed. Crvenokose! su se pred nama sklonili u stranu. Brzo je opet zastao, okrenuo se; i obrativši se profesorima rekao:— Upravo je to riajveća greška što bljedoliki koji vole našu rasu ne prisustvuju savjetovanju na Mount Winnetouu. Nitko se ne može veličati bez pomoći dru-gog čovjeka. To se odnosi na narode, nacije i rase. Mo-žete išarati sebe i svoga kamenitog Winnetoua crvenom bojom koliko god želite, ali sve to neće moći prikriti crvenilo stida zbog vašeg glupog postupka.Tada -se obratio meni:~ Meni su poznati vaši osjećaji i naklonosti prema Jednom narodu Indijanaca. No ipak me iznenađuje što vas ovdje vidim. Znate li o čemu se ovdje radi?~ Čini mi se da žele Wiflnetouu podići gigantski i ili metalni spomenik.285- Tako je. Tu je ideju dao Old Surehand i Apa-aatschka, koji bi htjeli na taj način proslaviti svoje si-nove. CJpravo bi oni morali izraditi spomenik. Osnovan je Komitet da time upravlja. Poslani su pozivi svim plemenima crvene rase. Pripreme su izvršene s istom prepredenošću kao i osnivanje željezničkih i petrolejskih kompanija Otpočele su dosta davno i veoma tiho. Prije svega su dirnuli u divan dio prirode gdje se sada nalazite. Planinu su nazvali Mount Winnetou. Oni ovdje namjeravaju da osnuju grad koji treba da nosi ime Winnetou-City i u kojem će samo Indijancima biti do-zvoljeno da stanuju. U blizini već crpu naftu. Već su sputali jedan od vodopada kako bi došli do električne energije. Time je otpočelo razaranje jednog diivnog di- ' jela prirode i obeščašćavanje i prljanje svih ideala našeg

velikog Tatellah-Sataha. Krči se šuma. Buše se ka-menolomi, koji treba da daju materijal za divovski spo-menik, kao i za kuće. Žele čak da unište i čudo prirode, onaj divni slap koji pada ,kao koprena', kako bi došli do mjesta za podizanje profane građevine. To vam vje-rovatno još nije poznato. Ubrzo ćete saznati sve to kao i mnogo drugog.Zaista je. To je Algongka iskoristio i nadodao: — Oni misle da će ovim spomenikom ujediniti sva crvena plemena. Time će baš suprotno postići. Na taj način oni nas sve više otuđuju i u duši i u srcu. To pokazuje i slika koja vam se pred očima pruža: ovdje donji, tamo gornji grad. Ovdje su se naselile pristalice izgradnje spomenika, a gore stanuju protivnici, među koje i mi spadamo. A visoko gore nad svima narna bjesni Tatellah-Satah i ne želi da mu bilo tko na oči iziđe. Od kada su ovdje počeli izgrađivati, nije se joS nijednom dolje spustio i ni jednom čovjeku nije dozvolio da se popne gore, On jedino još saobraća sa ,Win-netouovima' i preko kojih održava vezu sa spoljnim svijetom. I mi ga1 još nismo vidjeli. Najavili smo mu naš dolazak. Zahtijevao je od nas strpljenje dok ne stigne onaj kojega bolno očekuje. Tada će biti vrijeme da napusti kuću i da se pokaže onima čiji su osjećaji i volja isti kao i njegovi.- A tko bi to mogao biti? - upitalo je Srdašce.— To ne znamo ni mi, kao ni onaj Winnetou kojinam je prenio poruku. Čekat ćemo i želimo da taj brzo288stigne. Vaš nam cilj Mr. Burton također nije poznat. Da H ste vi samo slučajno ovdje?— Nisam — odgovorio sam.— Znači da ste namjerno došli na Mount Win-netou?

- Da.— I ostat ćete ovdje?— Ostat ću dok se sve ne rasplete.— Gdje ćete stanovati? U donjem ili u gornjem gradu?— Gore, kod vas.— Onda vas molimo da svoj šator razapnete u samoj našoj blizini. Možda ćemo tada doznati, naravr.o. ako ste za to raspoloženi tko je vas, bijelca, naveo na to da dođete ovamo.— O, što se toga tiče, možete već i sada doznati. Pozvali su me da dođem ovamo. A osim toga ja bih i onako dojahao na Mount Winnetou, jer vi ste mi ne samo mnogo zanimljivog pričali o toj planini, već i o planovima koji ovdje treba da se provedu. •— Mi? Nas dvojica? — upitao je.— Da, vas dvojica.- Kada i gdje?— U Clifton-hotelu, kod slapova Ntagare.— Tamo? Mi smo vas ondje doduše upoznali i odmah smo prema vama osjetili duboko poštovanje, ali o Mount Winnetouu nismo govorili!- Da, ne sa mnom, već između sebe! To sam slučajno čuo jer sam sjedio za susjednim stolom.~ Uf f, uf f! — uzviknuo je.- Uff, uff! - reče i Athabaska. - Razgovarali smo na jeziku Apača. Bili smo uvjereni da ga ondje mtko ne razumije. A vi ste nas ipak razumjeli?U trenutku kada sam htio odgovoriti, do nas sudoprli iz gornjeg grada glasni uzvici. Počelo je kretanjezmeđu šatora koje nam se sve više približavalo. Jurilisu na sve strane da pronesu vijest. Uskoro smo čuli što&u govorili.

~ Dolazi Tatellah-Satah! Dolazi Tatellah-Satah! -i Dovikivali su jedan drugome.~ Zar je moguće? - upita Algongka.287— Zar je istina? — raspitivao se Athabaska. — Bit će da je stigao onaj na koga je čekao! Tko je to? Tko ga je vidio?Uto ugledasmo dva jahača, bolje rečeno dvije jahačice koje su u galopu dojahale iz gornjeg grada. Jednim su pogledom obuhvatile donji grad, ugledale mnoštvo ljudi gdje smo se i mi nalazili, i svoje konje upravile prema nama. Bile su to obje Aschte, majka i kći.Stigavši do nas, skočiše sa svojih konja, požuriše prema nama ne gledajući ni u koga drugog i pozdra-više nas dirljivom, gotovo neshvatljivom radošću. Odmah sam shvatio u čemu je stvar, jej je majka uz pozdrav dodala i slijedeće riječi:— Sada smo spašeni, sada smo ~spaseni! I to za-hvaljujući vama, Mr. Burton!— Spašeni? Zahvaljujući meni? — upitao sam.— Da, zahvaljujući vama! Sada je došao kraj čekanju i Tatellah-Satah će otpočeti akciju, akciju! Kada je ,Mladi Orao' ovamo stigao, odmah je odjahao k\ njemu gore da vas najavi. Iz stražarnice su vas posmat-rali, i kada ste stigli, dali su znak onima dolje. Veliki vrač svih crvenih naroda napustio je sada prvi put, nakon dugog vremena, svoj visoki stjenoviti dvorac i pošao vama u susret. Mi se veoma veselimo, veoma veselimo'Nekoliko puta mi je stegla ruku i onda poljubila Srdašce. Nakon toga došao je na red i naš stari valjani Pappermann koga su srdačno pozdravili. Mada su At-habaska i Aigomgka znali da se savladaju, ipak nisu uspjeli da sakriju svoje iznenađenje. .Nisu mogli da to

riječima iskažu jer se iz glavnog grada približavao odred konjanika koji je svu našu pažnju zaokupio.Na čelu je jahao ,Mladi Orao'. Iza njega su nastupala dva odreda vračeve tjelesne garde, na konjima crnim kao ugljen čiji su pokrivači bili od pumina krzna. Jahači su bili sve mladi odabrani ljudi u odijelima kakva je nekada i Winnetou nosio. Nisu bili naoružani kopljima i puškama, već samo noževima i revolverima koji su bili zadjenuti za pojas, a oko ramena imali su smotani lasso koji im je visio do kuka. S^J su na grudima imali znak klana ,Winnetou'. Stigavši u našu bli-. zimi, ,Mladi Orao' upravio je svoga konja prema nama, pokazao na našu grupu i zaustavio se. I svi ostali su se288zaustavili. Njihovi redovi su se razdvojili, a u sredini se pojavio zapovjednik, koji je polako po jahao prema nama, i došavši sasvim blizu nas, zaustave je svoga konja i pogledao u nas ispitivačkim pogledom.Jahao je na divnoj snježnobijeloj mazgi čija je griva dopirala gotovo do zemlje u dugačkim spletenim viticama. Pokrivač je bio od izvanrednog staroindijan-skog pletiva čiji je svaki kvadratni decimetar predstav-ljao čitavo imanje. Uzengije su bile od čistog zlata, iša-rane — cizelirane inka-peruanskim motivima. Na njemu je bio ogrtač, a odijelo se nije moglo vidjeti. Ogrtač je bio plave boje, takve koju cio sada još nikada nisam vidio i vjerovatno nikada više neću ni vidjeti. Materijal je bio vanredno fin, poput najfinije indijske svile, samo što to ipak nije bila svila, već davno nestalo legendarno sukno o kojem se priča da su ga jedino žene starih južnoameričkih vladara znale izatkati. Bio je gologlav. Imao je vanredno gustu, jaku, srebrnasto-sjajnu kosu,

koja mu je s obje strane u viticama padala čak do uzengija.— Marah Durimeh! — došapnulo mi je Srdašce.Pogodila je. Isto ovakvu kosu je imala i moja stara, divna, mojim čitaocima dobro poznata Marah Durimeh. Umalo da nisam zanijemio jer su i njegove crte lica bile neobično slične njezinim. Prije svega te velike, širom otvorene, nedokučive, pronicljive oči koje su i pored neumoljive strogosti zračile i toplinom, oči koje su^umjele sve da shvate i sve da praštaju. Kada je počeo govoriti, umalo se nisam prestrašio. Podišla me Jeza. Njegov glas je bio potpuno isti kao i u Marah purimeh, topao, dubok, snažan, jedino malo više mu-škiji, ali ipak potpuno sličan!~ Tko je od vas Old Shatterhand? — upitao je dok nas je mjerio pogledom.Kada je stigao, svi su ušutjeli, toliko je duboki dojam ostavila njegova tajnom obavljena, neodoljiva ličnost. Spomenuvši moje ime, čuo sam kako su se svi °ko mene počeli došaptavati:~ Old Shatterhand? Old Shatterhand? On nije °vdje! Nije moguće da je ovdje! Možda je ipak ovdje? . ~ Ja sam — odgovorio sam, stupio naprijed i po-ak° krenuo prema njemu.19'innetouovi nasljednici28015 jednom trenutku imao sam osjećaj kao da me je svojim pogledom htio svega obuhvatiti i sažeci. Zatim je s mladenačkom lakoćom skočio sa sedla, krenuo nekoliko koraka meni u susret da mi prihvati obje ruke. Ovako smo sada stajali jedan prema drugome, ozbiljni, vanredno ozbiljni, ali ipak duboko radosni. Oči u oči. Pogledi su nam bili čvrsto prikovani. Obojica smo bili

svjesni značenja i važnosti ovoga momenta. Tada je ponovo progovorio:— Rečeno mi je da si ostario. Vidim da nisi: Ljudska bol može čovjeka pretvoriti u matronu, ali ne i ljubav koja nas sjedinjava, iako sam tek u zadnje vrijeme počeo da te shvaćam. Dobro došao!Poljubio me je, privukao me k sebi i opet poljubio. Zatim me je uhvatio za ruku pa se obratio prisutnima:— Ja vas ne poznajem. Ja sam Tatellah-Satah, a ovdje kraj mene stoji Old Shatterhand. Samo se u nama nemojte pre variti! Mi nismo samo to već i više od toga. Ja sam oličenje čežnje crvenog naroda, koji, gledajući prema istoku, očekuje spasenje. A on je dan koji se budi i prelazi preko zemalja noseći nam budućnost. Svaki čovjek treba da predstavlja i čitavo čovječanstvo, i što god budete ovdje pod mojom planinom uradili, bilo dobro ili zlo, nećete to učiniti za se, i ne samo za danas već za stoljeća i tisućljeća i za sve narode na svijetu!Obrativši se ponovo meni, nastavio je:— Uzjaši svoga konja i pođi za mnom! Ti si moj gost! Najmiliji koga poznajem! Sto god je moje, neka bude i tvoje!— Nisam sam — odgovorio sam.— Poznato mi je. Tu su mi vijest dostavili sa - Nugget Tsila. Dovedi mi squaw o kojoj su moje uhodegovorile da je kao sunčev sjaj! A dovodi mi i onog starog vjernog lovca!Pošao sam po Srdašce. Bilo joj je pri srcu tako kao da će pred njim kleknuti i poljubiti mu ruku. On ju je, međutim, privukao k sebi i rekao:— Moje usne još nikada nisu dotakle ženu. Ti ćeš biti prva, a i posljednja, jedina!290

Poljubio ju je u čelo i lice." Onda Ju je- Uzjaši! Podignut ću te!Pappsrmann je doveo njezinog konja .Čuvar velikog kumira" isprepleo je svoje prste : pružio ih umjesto uzengija. Srdašce je položilo nogu na njegove ruke i on ju je podigao u sedlo. Nakon toga je i Pappermann primio ljubazan stisak ruke i nalog de se s prtljagom nama priključi. Prije no što će i sam Tatellah-Satah da uzjaše, upoznao sam ga s našim prijateljicama, dvjema Aschtama, kao l s Atha-baskom i Algongkom. Način na koji je to učinio osvojio je odmah njihova srca. Iza toga je uzjahao svoju mazgu, odveo nas do svoje pratnje koja je s nama ođjahala u istom poretku u kojem je i došla: na čelu ,Mladj Orao', zatim prva polovina ,Wlnnetoua', iza njih. Tatellah - Satah sa Srdašcem i sa mnom, pa Papper-mann sa tovarnim mazgama, a na kraju druga polovina tjelesne garde. Ovako smo krenuli iz donjeg grada u gornji, pa prema visoravni koju sam bio označio kao portal Mount Winnetoiua. Prolazili smo kroz dvored Indijanaca, koji su nijemo, ali ipak na jasan način odali poštovanje i iskazali vjernost svom najvećem i najslavnijem istraživaču i naučenjaku. Ponašali su se kao da kraj njih prolazi kralj. Srdašce je bilo sasvim blijedo od silnog dojma, a ni ja se nisam osjećao bolje.Ostavivši za sobom ravnicu punu šatora, koja se prostirala ispred Mount Winnetoua, ugledali smo pred sobom, u kompaktnoj masi planinskog ogranka, visoku, široku, stjenovitu kapiju, kroz koju smo došli na ravnicu koja je vodila u srce same planine. Stijene doline su bile veoma visoke. Bile su obrasle šumom.~ Prije no što ćemo odjahati gore do ,dvorca', odvest ću vas do svoga čuda - rekao je Tatellah --Satah. — Pri tome mislim na slap koji sliči kopreni i kakvog nigdje

više nema. Prije toga ću vam još nešto pokazati, naime, čuveno ,Uho đavolje', čija svrha više jwje poznata, kao i model Winnetouova spomenika, na kojemu rade mladi Surehand i mladi Apanatschka.Na to nisam ništa rekao, šutio sam. Pretvarao se kao da me ,Uho đavolje' uopće "ne interesira, što vam je poznato, starog Kiktahan Schonku i291njegova saveznika Tusahgu Saritscha upoznali smo na planinskoj elipsi koja nos-i ime .Božje uho'. Ondje smo doznali da postoji loš i jedna druga, slična elipsa, koja se zove .Đavolje uho'. Da li se to odnosilo na mjesto o kojem "je sada vrač govorio? Srdašce je pogledalo u mene. Mislila je da moram nešto reći u vezi s time. Ja sam, međutim, blago odmahnuo glavom. Kad je .Mladi Orao' kod Devils pulpita govorio0 .Božjem uhu' i o ,Đavoljem uhu', napomenuo je da se nada da će tajnu obaju mjesta saznati od Tatellah-Sataha. Ja sam, međutim, mislio da ni sam vrač o tome ne zna sve. Zbog toga sam smatrao za korisnije da ne govorim o tome sve dotle dok ne saznam dokle dopire njegovo znanje u vezi s time.Tlo po kojem smo jahali nije uopće slično divljem puteljku, već nekakvoj staroj, očajno izrovanoj seoskoj ulici kojom saobraćaju teška teretna vozila. Vidjeli su se duboko urezani tragovi kotača kola, kao1 tragovi konja, po čemu se moglo zaključiti da su morali mučiti životinje kad su prenosile teret. Srdašce nije moglo izdržati a da ne stavi primjedbu punu sa-žaljenja. Ja sam joj odgovorio. Tatellah - Satah je šutio. Bio se namrštio i lice mu je postalo strogo,Ovaj , je kolnik vodio 'uzbrdo, samo veoma blago da se to jedva primjećivalo. Ubrzo smo stigli do širokog

puteljka za jahače koji je skretao ulijevo, i odmah se strmo penjao.— To je naš put do dvorca — objasnio je starac. - Mi ćemo, međutim, ostati još dolje i produžiti dalje.Možda nakon četvrt sata ova je dolina odjednom izbila na čistinu koja je iz početka bila uska, a postepeno se sve više i više širila. Sto se više širila, to su i stijene postajale vrletnije. One su s obje strane našeg puta stvarale ne baš sasvim kružne usjekline koje su stajale jedna prema drugoj. U njihovim stijenama bilo je s jedne i druge strane po jedno ogromno udubljenje. Udarilo mi je u oči da su bile tačno istih razmjera i jednako zaobljene. Dobio sam dojam da je to doduše priroda stvorila, ali da je i ljudska ruka potpomogla, i to vjerovatno još prije nekoliko tisućljeća. Razumije se da ljudska pomoć292nije imala samo određenu svrhu, već i dublji smisao. Odmah sam stvorio vlasiti sud, pogotovo što sam uočio nešto što me je podsjećalo na Devils pulpit, gdje smo prisluškivali dogovor između Utaha i Siouxa. Naime, tlo u prednjem dijelu obaju udubljenja bilo je obloženo kamenitim pločama koje nisu dozvoljavale da ondje bilo šta raste. Nad tim pločama izdizala se u objema udubljenjima stijena slična propovjedaonici, nalik na mali otok na koji su vodile stepnice. To me je odmah podsjetilo na onu propovjedaonicu na čijim sam stepenicama našao male pseće šapice koje su predstavljale dio kumira starog Kiktahan Schonke. Zadnji dio obaju udubljenja bio je gusto obrastao džbunjem, guštarom i stablima. Čovjek je mogao lako da zamisli još jednu propovjedaonicu iza grmlja, sličnu onoj na kojoj je medvjed imao svoj brlog i kojega smo bili ustrijelili. Ako čovjek ne razmišlja malo dublje, lako je

mogao doći na ideju da svako od ovih .udubljenja predstavlja sliku elipsaste kotline koju smo upoznali kao Devils pulpit. Namjerno sam rekao, ,ako čovjek ne razmišlja malo dublje', jer sam s osobitim zadovoljstvom to uspoređenje smatrao ne toliko aa ludo koliko za, površno. Više nisam imao vremena da d tome razmišljam jer je Tatellah-Satah prekinuo šutnju i, pokazavši na obje sirane, rekao:'— To su ,Đavolje uši', jedno s jedne, a drugo s druge strane/Jesi li ikada o njima štogod čuo?— Samo o jednome, a ne o dva — odgovorio sam.— Ovdje je zapravo samo jedno. Jedno je pravo, a drugo lažno. Danas se, međutim, još ne zna koje Je pravo, a koje lažno.~ Da li se to ranije znalo?~ Da. Samo se s vremenom izgubilo. Mnogo sam se trudio da ponovo saznam, ali, na žalost, bez uspjeha. Postoje dvije ,Đavolje propovjedaonice'. Ova ovdje, a druga gore u Coloradu. Ona tamo je ,Božje uho', a ova ovdje je .Đavolje uho'. Ispričat ću ti šta znače ta imena, samo ne sada već kasnije.Jahali smo dalje.Mjesto na kojem smo se sada nalazili bilo je još * »ada obraslo hiljadugođišnjim, širokoilarošnjatim li-293stopadnim stablima koja su nam zaklanjala vidik. Kad smo prošli mimo njih, pružio nam se slobodan vidik. Zaustavili smo konje, jer ono što smo ugledali toliko nas je zanijelo da se od silnog uzbuđenja nismo mogli maknuti.— To je ono čudo o kojem sam govorio, slap koji pada ,kao koprena' — rekao je vrač dok je rukom pokazivao na njega.

Sada smo mogli da vidimo i posljednji visoki dio širokog prostora. Tamo gore se pružalo već spome-nuta .Tajanstveno jezero', ali za nas nevidljivo, jer smo se mi nalazili duboko pod njim. Stijene, koje su se odozdo dizale, bile su svom svojom širinom veoma strme, gotovo okomile. Već sam spomenuo da je voda ovog jezera stvarala dva slapa koji su se rušili niz obje strane Mount Winnetoua i dolje sjedinjeni pro-dužavali kao .Bijela rijeka'. Međutim, ovim slapovima nije otjecao sav višak vode, već je postojao i. treći put, a to je bio ,Slap koprene'. Dok je sa oba kraja voda otjecala u vidu tankih slapova, jezero se sa čitavom svojom širinom prelivalo od jedne do druge strane onoga mjesta na kojem smo dolje stajali. Gornji rub, gdje se: voda prelivala, bio je potpuno ravan, horizontalan, i vođa se podjednako i ravnomjerno rušila u dubinu, pa je njezina površina bila glatka i ravna kao ogledalo.Ovo je ogledalo bilo nekih pedeset metara visoko. Njegovu ravnu površinu nije ništa prekidalo i nigdje se nije mogao opaziti ni najmanji prekid. Kako je zapremalo čitavu širinu unutrašnjeg dijela doline, možete i samj zamisliti kakav je silan dojam na nas ostavilo! Bilo je upravo pred podne. Sunce je stajalo visoko. Njegovi su zraci koso padali na površinu vode koja ih je odbijala i prelamala, te je čovjek imao dojam da to nije voda, već tekuće zlato, srebro ili bakar, i da se u mlazovima ruše dijamanti, rubini, safiri, smaragdi, topazi i drugo drago kamenje. To je na svaki način djelovalo kao čudo! Još je čudnije bilo to što taj slap dolje nije stvarao jezero ili rijeku, već je odmah i bez ikakvog traga nestajao u zemlji.— Gdje ta voda ponovo izlazi? — upitao sam Tatellah-Sataha.

294- U .Dolini spilje'. Odavde ima pet sati jahanja -odgovorio je.Ovo je za mene bilo veoma važno, jer je ta .Dolina spilje', predstavljala mjesto na kojem se Kiktahan Schonka htio sakriti sa svim saveznicima. Tatellah --Satah je nastavio:— U ovo doba dana slap izgleda kao da je satkan od zlata i dragog kamenja, kao da nije koprenast. Promatrajte ga u drugoj prilici! Uveče ili po noći, po mraku, u sumraku, po mjesečini, pod sjajem zvijezda, i čovjek se tada osjeća kao da je na nekoj drugoj zvijezdi, u nekom drugom svijetu, a ne u ovoj zemlji.Pri tome je pokazao na otpočetu građevinu koja se ispod samog vodopada dizala prema nebu kao da ima zadatak da obeščasti ovo čudo. Ondje je stajalo ogromno, teško, masivno postolje koje je sačinjavalo deset ogromnih stepenica koje su bile veoma široke i visoke, pa im je težina iznosila i mnogo hiljada centi sračunatih da izdrže ogromnu težinu. Na tom postolju su se uzdizale dvije s^ele pomoću kojih su se vršili rado.vi na donjem dijelu nekakve ogromne statue. Jedna je noga bila dovršena do koljena, a druga već do polovine bedara. Jasno se vidjelo da ta figura ima na sebi indijanske hlače za jahanje i mokasine.— Kakvog li grijeha! — jadikovalo je Srdašce. — Ovako nakazno djelo ljudske ruke pred ovakvim čudom prirode! Kome je ovo na um palo?— Ne jednom, već četvorici! — odgovorio je Tatellah - Satah. - Oldu Surehandu, Apanatschki^ i njihovim sinovima!— Što? Kako? — uzvikauo sam. — Zar bi trebalo da ova figura predstavlja Winnetoua?

Na to je vrač samo kimnuo glavom. ~ Nije moguće! Ovdje!? Ja sam mislio da ga žele Podići na vrhu planine!Stigavši u ovu dolinu, nismo više bili u sredini, već na čelu tjelesne garde. .Mladi Orao' je prema tome bio s nama. Odgovorio je:7 To je tačno. Figura će biti postavljena na vrhu Planine, što ću vam već pokazati. Model se nalazi u295donjem dijelu grada, u posebnoj zgradi. Ovo ovdje je samo probni pokušaj. O njegovom će uspjehu ovisiti konačni plan. Za ovakvo divovsko djelo potrebna su i divovska sredstva Da bi čovjek došao do tih sredstava, potrebno je da se darovatelji oduševe za to djelo. Upravo su radi tega i izabrali ovo mjesto za probnu statuu. Ovo mjesto kraj ,Slapa koprene' najpogodnije je da ih oduševi. Ovdje će biti izložen spomenik. Za noći će ga osvjetljavati pomoću struje, lampiona i vještač-kog vatrometa. Pri tome svakako računaju i na veličanstveni, silni prizor što ga pruža ,Slap koprene'.— A vi to dozvoljavate? — upitalo je Srdašce koje je imalo veoma izoštren osjećaj za umjetnost, pa se zbog toga osjećala povrijeđenom.— Ja ne' — odgovorio je Tatellah - Satah, pri čemu je podigao ruku kao da se želi zakleti. — Bio sam jedini među njima. Mogao sam samo da izvršim neke pripreme pa da čekam. A sada kada je stigao onaj kojemu sam se nadao, postavit ću mu isto pitanje: zar ti to dozvoljavaš?Ove je riječi uputio meni U tom se trenutku u meni počelo da budi nešto neobično, nešto neopisivo.— Imam li ja upliva na tvoj narod, na tvoju rasu? — upitao sam ga. — Ne!— Ne? — upitao je. — Pa da ga i nemaš, ipak si taj koji jesi. Potrebno mi je tvoje oko. Potrebno mi je tvoje uto.

Potrebna mi je tvoja ruka. Potrebno mi je tvoje srce. Budeš li mi sve to dao, pobijedit ću!Sada sam mu pružio ruku i odgovorio:— Evo ti moje oko i uho, evo ruke i srce. Tvoj sam!Na to mi je stegnuo ruku da me je skoro zaboljela i rekao:— Dobro došao i po drugi put, dobro došao! Budi inoj gost onako kako do sada još nitko nije bio...Brzo sam ga prekinuo:— Bit ću tvoj gost, ali onako kako ja želim'— Kako ti želiš?— Da budem slobodan čovjek i da mogu doći i otići a da me u tome nitko ne sprečava i da stekhem tvoje povjerenje kao što ga ti imaš u samoga sebe!— Neka bude! Svoj si gospodar, i što god imam tvoje je!296Opet me je zaokupilo maloprijašnje raspoloženje. Pokazao sam prstom na tešku građevinu i rekao:— A ja ti kažem: ovi će blokovi sami od seba' nestati pod zemljom još prije no što uspiju da nagrde Winnetoua lampionima i vatrometom! Pokušajmo za sada lijepim načinom!— Da, za sada lijepim načinom — saglasio se. — Dođite, vratimo se. Ovdje više nemamo posla;Vratili smo se istim putem kojim smo i došli, dok nismo stigli do onog mjesta na kojem je puteljak za jahaće skretao prema dvorcu. Produžili smo njime. Putem smo doznali od .Mladog Orla' da je mjesto kraj ,Slapa koprene' stalno puno radnika i da je danas bilo prazno i pusto samo zato jer su svi radnici morali da odu do kamenoloma kako bi dopremili nove blokove. Srdašce je bilo veoma ozbiljne i zamišljeno. Vidjela ja da sam to

primijetio i da želim doznati razlog. Zbog toga je i ne čekajući moje pitanje rekla:-- Tvoje riječi da će ovi blokovi priie nestati pod zemljom nego što dozvoliš da upotrijebe lampione i va-tromet tište me. Često se dešava da se sve ono što kažeš i obistini, makar svi ostali smatrali to za nemoguće. Katkada se to ispuni doslovce. Dok si maloprije govorio, imala sam us jecaj kao da je to što si rekao jedno od onih proročanstava koje ti je sinulo a da nisi svjestan njegova izvora~ I to te tišti? — upitao sam.~ Tišti? Ne! Naprotiv, uzdiže me, očvršćuje me. Imam osjećaj kao da čujem glas neumoljive sudbine koja nam dolazi u pomoć. Zbog toga sam tako šutljiva i zamišljena.Za ove kratke izmjene riječi stigli smo na ono mjesto s kojeg se pružao slobodan pogled n;i vrh porigorja. Ovdje je Tatellah-Satah zaustavio svoju mazgu, pokazao prema vrhu i upitao: — Vidite li unutar najjuini-JeS stjenovitog šiljka ono ogromno orlovsko gnije7do koje se čovjeku čini da njega ne može dosegnuti?Vidjeli smo ga. Vrač je nastavio:~~ Još kao dječak ,Mladi Orao' se popeo gore.Htio je da po gnijezdu velikog ratnog orla dobije imekumire. Remen o kojem je visio prekinuo se. Srušiose u gnijezdo i nije više mogao da se izvuče napolje.297Usmrtio je dva mladunčeta. Uto ]e stigla majka orlića. Bo*rio se s njome i prisilio je da ga s one strašne visine prenese dolje u dolinu. Sada mu njezino perje, kandže i kljun služe kao ukras, a kandže i kljunčići mladih kao kumiri. Od tada nosi ime ,Mladi Orao'. Ja sam mu kum, jer sam upravo u trenutku kada je orlušica

stigla s njime i spustila se ispred mojih nogu, sjedio pred vratima.Ovo je zvučalo kao bajka, a možda čak kao i priče Minhauzenove, a ipak je bilo istina. To se samo po sebi razumije. Ovo nije čuo ,Mladi Orao'. Bio je odmaknuo ispred nas, a mi smo išli za njim a da starca nisam zamolio de mi to potanko ispriča. Međutim sam primi-jetio da je Srdašce odlučilo da to što prije sazna i da se u vezi s time lično obrati mladom čovje^ku.Puteljak za jahače vodio je u brojnim zavojima duž unutarnje strane planine prema vrhu sve dok nismo stigli u visinu ,dvorca'. Tada je skrenuo prema prednjoj, to jest prema istočnoj strani Mount Winne-toua. Kada smo tamo stigli, ugledali smo duboko ispod sebe gornji i donji grad. Odatle je ,Mladi Orao' odja-hao gore kako bi Tatellah-Satahu najavio naš dolazak. Visoko nad nama ugledali smo stražarnicu. ,Čuvar velikog kumira' pokazao je prema vrhu i rekao ,Mladom Orlu':— Ondje gore ćeš stanovati. Ali, sada ćeš poći sa nama da popušimo lulu mira i gostoprimstva.Dvorac nije sačinjavala jedna ili možda nekoliko građevina. On je predstavljao stjenoviti grad koji je izgrađivan stoljećima i tisućljećima. Zato su ovdje i bili zastupljeni svi američki stilovi, kao i vrste građevina, od prvobitne spilje j prve kordiljerske kolibe do staro-peruanske tvrđave, staromeksikanske kuće namijenjene zborovima i do kamenitog wigwama sjevernih krajeva. Bilo je ovdje čvrstih građevina od kamena onako kako su ih gradila Pueblo plemena. Kasnije sam utvrdio da su ove građevine služile kao magazini u kojima su se tko zna od kada spremale u velikim količinama žitarice i sušeno meso, kako se sve to ne bi pokvarilo. Ovdje su stršile zidine, građene od većih kamenih blokova nego što su

oni koje sam vidio u Baalbeku i u drugim poznatim orijentalnim mjestima. Jahali smo duž svakojakih indijanskih šatora, koliba, kuća, palača, balkona,298verandi, krovova, gumna, Staglja, pojata, koji su sta^ jali pripijeni uz vrh planine i predstavljali dugačku, čvrstu traku zidina i kao kamenit pozdrav iz prastarih vremena gledali dolje u dubinu gdje se u gornjem i donjem gradu svim silama borio jedan mali narod sadašnjice protiv toga da bude velik. Koliko god volio crvenu rasu i o njo.i mislio samo dobro, plemenito, ipak moram istini za volju otvoreno priznati da su mi se ove građevine unatoč njihovoj impozantnosti ipak učinile bezvrijedne i prazne i nisu mi imponirale niti me oduševljavale. Sve su one na mene ostavljale indijanski pečat. Vidjeli smo samo gdjekoji prozor. Izgleda da nisu čeznuli za slobodom, zdravim zrakom, za suncem i dnevnom svjetlošću.Stjenoviti dvorac je bio veoma naseljen. Svuda su stajali ljudi, na zupčastim otvorima, po krovovima, kraj otvora, pred vratima, na ulicama — muškarci, žene i djeca. Muškarci su bili odjeveni tačno onako kao i Winnetou, sa zvijezdom na grudima, a i žene su bile vanredno čiste, inteligentnog pogleda, a tako i djeca. Nigdje indolentnog lika koji čovjek inače često susreće. • Ni na jednom se licu nije opažao izraz nijemog bola ili nacionalne sjete, što se inače primjećuje kod ljudi koji ne znaju za radost i sreću. Vidio sam samo inteligentne crte, samo vedra lica. Svi su bili veseli. Nasmijani. Tatellah-Sataha su pozdravili uz duboke naklone i pokretima ruku s mnogo poštovanja. Odavali »u mu najveće, najdublje poštovanje, i — voljeli su ga. Njihovi pogledi puni iščekivanja bili su upereni u mene i Srdašce. Znali su za osobu koju je ovamo lično dopratio ,čuvar velikog

kumira'. Izgovarali su moje ime s ushićenjem, jer su znali da će najzad otpočeti akcija k°ja se toliko odugovlačila.— A ovo je njegova squaw — njegova squaw — njegova squaw! - čuo sam kako govore.Napominjem da riječ ,squaw' ne znači nešto što ne-ffia cijene. Ima takvih pisaca romana koji prikazuju in-dijanske žene kao bespravne, kao robove svojih muževa- To je sasvim pogrešno. Bilo je indijanskih žena -Plemenskih poglavica. Položaj žena je još i više istaknut jer je nasljedno pravo na strani žene. Pokojnika ne "isljeđuje njegov sin, već sin njegove sestre. Zbog toga299nije bilo ništa neobično što su i Srdašcu poklonili istu pažnju kao i meniProšli smo na konjima kroz široku, veoma duboku kapiju zgrade, koja je bila dugačka i u čijim su se vanjskim zidovima nalazili uzani, ali veoma visoki otvori slični puškarnicama. Svaki otvor imao je izlaz na kameniti balkon s kojega je čovjek mogao da vidi čitavu ravnicu pred Mount Winnetouom. Prošavši kroz kapiju stigli smo u veoma prostrano dvorište,' gdje smo nasuprot ovoj ugledali drugu, sličnu građevinu. I ova je imala kapiju kroz koju se ulazilo u drugo dvorište do treće zgrade. Ovako su se jedna za drugom nizala dvorišta i zgrade duž stjenovite usjekline koja je pri dnu bila veoma široka, a sve se više sužavala prema vrhu. Prema tome su i zgrade i dvorišta imala sličan izgled. Oba zida stjenovite usjekline predstavljala su bočne stranice dvorišta i sa svih su strana vodili duboko uklesani puteljci desno i lijevo, gore prema šumi, gdje su na livadama pasli dragocjeni konji slavnog vrača.U.najdonjem, najvećem dvorištu smo sjahali. Tatel-lah-Satah odveo nas je u kuću, mene, Srdašce i .Mladog Orla'. Nitko nije smio za nama da pođe. Odveo nas je

stepenicama na sprat u prilično veliku i visoku prostoriju. U sredini prostorije stajala Je ploča koju je držalo šest ogromnih grizzlv-međvjeda. Na njoj je ležalo više od dvanaest lula mira sa svim što im pripada. Ovdje su se dočekivali obični gosti. Međutim, nas je odveo dalje, kroz čitav niz najrazličitijih prostorija sve dok nismo stigli do kožnatog, lijepo uštav-Ijenog i šarenog zastora. Povukao ga -je i zamolio: — Uđite unutra i sjednite. Ja ću se brzo vratiti. To smo učinili. Već smo na prvi pogled utvrdili da se ovdje nalazimo u malom, ali s velikom ljubavlju očuvanom svetilištu. Kroz stakla dvaju otvora dopirala je svjetlost. Sve je bilo uređeno kao u šatoru, ali ne kao u ratnom, već kao u šatoru mira, čije su se strane sastojale od naizmjenično poredanih krzna rijetkog, bijelog dabra i bijelih prerijskih kokoši. Na podu su bila četiri snježnobijela krzna bivola, tako složena da su stvarala mekana sjedala, dok su glave i jaki rogovi služili kao nasloni za laktove i leđa. Između njih, u sredini, bile su četiri glave jaguara koje su držale ve-300liku izglačanu zdjelu izrađenu od svete gline sa Sjevera od koje se i lule prave. U njoj je ležao kalumet. Nije bio velik, a ni dragocjen, prije bi se reklo da je malen i sasvim običan. Na njemu nije bilo baš ničeg što bi privuklo pažnju, a ipak sam u njemu odmah prepoznao najdragocjeniju i najskupocjeniju lulu mira što sam ih uopće vidio.— Winnetouova lula! — uzviknuo sam. — Lula koju je imao uza se kada sam ga upoznao! Kakvo iz-nenađenje, kakva radost!— A da se možda ne varaš? — upitalo je Srdašce. - Ne!— Željela bih da je podrobnije razgledam. Htjela je da pođe po nju i da je uzme.

— Stani! — zamolio sam je. — Nemoj se ničeg doticati! Vidim da je ovo mjesto sveto,,pa ga moraju poštovati čak i prijatelji kao što smo mi!Odveo sam je do <prozora. Pod nama se prostirala ravnica sa šatorima i brvnarama. Po pokretima smo zaključili da su vjerovatno stigle neke važne ličnosti. Nismo mogli da to i utvrdimo jer se upravo vratio Ta-tellah-Satah. Sada je bio bez ogrtača i mogli smo vidjeti odijelo koje je imao na sebi. To je odijelo bilo sasvim obično, indijansko, izrađeno od mekane uštavljene kože, prirodne boje, na kojemu se nigdje nije primjećivao trag bilo kakvog veza ili ukrasa.Prišao je ravno Srdašcu, primio je za ruku i odveo do njezinog mjesta. Nasuprot njezinome bilo je njegovo sjedalo. Desno đ\> njegova bilo je moje, a lijevo ,Mla-dog Orla'. Stari Pappermann je ostao dolje kraj konja. Tatellah-Satah nije odmah sjeo. Dok je stajao, rekao je:— Moje srce je veoma uzbuđeno, a moja se duša bori s jadima minulih vremena!' Kada smo zadnji put ovdje pušili kalumet, bio je to dim rastanka. Na mjestu gdje sada sjedi naša bijela sestra, sjedila je Nscko-tschi, najljepša kćer Apača, nada našeg plemena. Tu gdje sada sjedi Old Shatterhand, sjedio je Winnetou, moj ljubile, kojega nitko tako dobro nije poznavao kao ja. °vdje gdje je sada ,Mladd Orao', sjedfo je Intschu--tschuna, mudri i hrabri njihov otac. Došli su ovamo da se od mene oproste. Nscho-tschi je namjeravala da pođe na Istok, u gradove bljedolikih, kako bi usvojila obrazovanje bljedolikih. Moje su se oči tada napunilesuzama. Ona u koju smo polagali sve naše želje i nade napuštala nas je, jer njezina ljubav više nije nama pripadala. Dan je bio tmuran. Vani je bjesnjela oluja i na moju se dušu spustio mrak. Otišli su. Nscho-tschi se više

nije vratila. Ubili su je zajedno s ocem. Naljutio sam se na onoga zbog kojega nas je naša kći napustila. Tada je Winnetou odložio svoj kalumat u zdjelu i zakleo se da tu lulu neće uzeti u ruke sve dotle dok njegovom bratu Shattrarhandu ne dozvolim da i on sjedne ovdje i s nama popuši lulu mira. Često, cesto je nakon toga dolazio k meni. Mjesecima je znao stanovati pod Monut Winnetouom, provodeći vrijeme u vježbama i radu, a da u ovaj šator više nikada ne stupi. U ovu prostoriju nije nitko imao pristupa. U njoj je ostala njegova zakletva i čekala, dugo, dugo čekala. Winnetou je umro. Umro je na Old Shatterhandovu srcu. Ljutio sam se više nego ikada. Imao sam osjećaj da je s njime umrla i budućnost Apača. Bio sam čuvar kumira, znao sam ponešto o historiji i o tajnama naše rase. Tu sam rasu htio da spasim od propasti, od smrti. Trebalo je da njezina duša uskrsne u Winnetouu, u najplemenitijem i duhom najsnažnijem biću među svim Indijancima. Bio je mrtav, a vjerovao sam da je s njime umrla i duša njegove rase. Ovako sam ja mislio, ja luđak!Zastao je i za trenutak pogledao kroz prozor koji sam bio otvorio, te nastavio:— Osvanuli su svijetli, sunčani dani. U meni se ponovo počeo buditi glas života. Koga god sam čuo, taj je govorio o Winnetouu. Znači da je živio. Vraćao se S planine Hancock, gdje je bio ubijen, preko prerija, dolina i brda, natrag u svoju domovinu. Približavao se sve više i više. Nije više bio mrtav. Zar je uopće on ikada i umro? Njegova su djela počela da oživljuju. Njegove su riječi išle od šatora do šatora. Duša mu je progovorila. Prolazila je dolinama. Penjala se preko brda. Stigla je do mene, gore do ,Planine kumira'. Ušla je u moju kuću, i prepoznavši je, utvrdio sam da to nije samo duša moga

Winnetoua već i duša njegova plemena, njegova naroda, njegove rase. Ostala je kod mene. Iz dana u dan, iz sata u sat, čuo sam joj glas. Kroz sva vrata, sve otvore, sve rupe dopiralo je do mene ime Winnetoua. Spominjale su ga sve crvene nacije. Njegovo je ime u misilima svih predstavljalo302vječiti plamen koji se nadvio nad savanama i brdima. Tko god je htio da poduzme nešto što je dobro, čisto i plemenito, pozivao se na Wmnetoua. Tko god je težio ka nečem uzvišenijem, spominjao bi njega. Winnetou je postao idealom. On je prva duhovna ljubav njegove rase. Naučio sam da shvaćam mnogo štošta što ranije nisam. Bio sam uvijek tih i miran kada god bih pored imena Winnetouova čuo i ime Olda Shatterhanđa. Došao sam do saznanja da su ova dvojica u borbi za ljudske ideale bili nerazdvojivi. Kad god bih u časovima unutrašnje borbe stupio u ovaj šator, u kojem vam sada govorim, svaki put bih pred sobom vidio Winnetoua kako odlaže kalumet u zdjelu i diže ruku u znak zakletve da ga nikad više neće dotaći bez Olda Shatterhanđa.Ponovo je zastao. Kroz otvorene prozore čuli smo glasove koji su izdaleka dopirali. Dolazili su iz grada. Bili su to usklici pozdrava. Tatellab-Satah pošao je k prozo.ru, pogledao dolje i rekao:— Stigle su poglavice. Ukrašeni su perjem. Ubrzo ćemo saznati tko su.Ponovo se vratio i nastavio:— Još nikada nisam ovako jasno osjetio kao u ovom času da je Winnetou još živ.. Old Shatterhanđ je došao preko kopna i mora. Pisao sam mu. Zamolio sam ga da dođe, da spasi svoga brata Winnetoua. Međutim, ja sam uvjeren da Old Shatterhanđ veoma dobro osjeća tko

ga je u stvari zamolio: ne Tatellah-Sa-tah, već Winnetou, duša crvene rase, koju njezini vlastiti sinovi žele da zgaze i uguše. Ona želi da se uzdigne, da dobije krila! Ona ne želi više da ostana nejako dijete, jer teško narodu koji ne teži razvoju1 Veoma se veselim i sretan sam što je Old Shatterhanđ došao da mi pruži svoju ruku. On sjedi s moje desne strane kao Winnetou nekada i -naprosto mi se nameće ^ misao da je on VVinnetou. U našoj bijeloj sestri vidim Nscho-tschi, ljubimicu našeg naroda. Ja sam Tatellah--katah, ,čuvar velikog kumira'. Osjećam u sebi prisustvo onoga koga sam volio više nego bilo koga drugog. Neka vidi i čuje da se ispunjava danas njegova zaklet-Va- O1d Shatterhanđ je ovdje. Mrzio sam ga, a sada ga ..olim. Neka mi bude brat, kao što sam i ja njemu.eka torne bude svjedok kalumet našeg Winnetoua!303Dohvatio je lulu, napunio je i pripalio, povukao kao prvi šest puta, otpuhnuo dim gore, dolje, i na sve četiri strane svijeta, i pri tome je izgovorio uobičajene riječi. Tada ju je meni pružio. Ustao sam i rekao:— Pozdravljam svoga Winnetoua i čujem prvo buđenje njegova naroda. On i ja smo uvijek bili jedno b'iće. Tako je i danas, i neka zauvijek ostane! Time sam dovoljno rekao, a sada neka djela govore! Došlo je vrijeme!Potom sam i ja povukao šest puta i vratio kalumet vraču. Pružio ga je Srdašcu rekavši:— Primi ga kao naša Nscho-tschi! Neka ona progovori kroz tvoje riječi!To je bila velika čast. Tome sam se veselio, ali s nekom strepnjom. Trebalo je da govori! Sto će kazati? A treba i da puši! Oštar duhan izmiješan sa su-mahom! Hrabro se nasmiješila, uzela lulu, ustala i rekla:— Zavoljela sam Nscho-tschi, kćerku Apača. Bila sam kraj njezina groba. Imala sam osjećaj da to nije grob i da

u njemu nema ništa što ne živi. Sve što je suvišno nestaje, dok duša i dalje živi. Daj mi tvoje srce, Tatellah-Satahu, moje je već tvoje!Hrabro je povukla šest puta i vratila lulu. Kada je sjela, primijetio sam da su joj oči bile vlažne, samo što nisam mogao utvrditi da li je to. od uzbuđenja ili uslijed duhana.Zatim je i .Mladi Orao' dobio kalumet. Ustao je i rekao:-• Vrijeme velikih zbivanja je došlo. Ali je ono tek u začetku. Još je nejako, treba da se 'razvije, a i mi s njime. Čovječanstvo se uzdiže i teži za svojim idealima. Uzdižemo se i mi! Ne klonimo kao do sada! .Mladi Orao' širi svoja krila. Kad tri puta obleti oko planine, crveni čovjek će se probuditi iz prividne smrti i svanut će dan na koji je tako dugo čekao!I on je po svim propisima povukao šest puta te vratio kalumet .čuvaru velikog kumira'.On ga je sada morao do kraja popušiti a da se pn tom nije smjela ni jedna riječ progovoriti. Obred i« time bio završen. Poslije toga nas je Tatellah-Satah od-304veo u veliku prostoriju u kojoj su se nalazile lule mira. Pokazujući na ogromnog Indijanca koji nas je čekao, rekao je:— Ovo je Intschu-inta (Dobro Oko), vaš sluga. On će vas odvesti do vašeg stana i dat će vam'obavještenja o svemu što budete željeli. On je bio Winneto-uov ljubimac. Neka sada bude i vaš. Zamolit ću vas da mi samo danas budete gosti za stolom, i to samo jedan sat. Poslije toga ste u svemu slobodni, a k meni možete navratiti! kad god vas je volja.Tada nam je pružio ruku i povukao se. Najprije smo pošli dolje u dvorište, u kojem smo ostavili svoje konje. Tu

smo našli samo ždrijepca ,Mladog Orla' i mazgu sa prtljagom. ,Mladi Orao' je uzjahad konja i odjahao prema stražarnici koja mu je bila određena za stanovanje. Od Intschu-inte smo saznali da je Papper-mann odveo konje i mazge do našeg stana kamo smo i mi pošli.1

Kao što je već rečeno, Intschu-inta je bio pravi gorostas, preko šezdeset godina star, ali još uvijek mladalačkog držanja. Bio je istinoljubiv i vjeran. Poveo nas je kroz već spomenute kapije i dvorišta. U šestom dvorištu dizala se zgrada koja je bila namijenjena samo nama.— Ovo je Wlnnetouova kuća — objasnilo nam je ,Dobro Oko'.— Zar je on ovdje stanovao? — upitao sam.~ Kad .god bi došao ovamo — odgovorio je sluga. - Prostorije 'u kojima će stanovati Old Shatterhand nalaze se još i sada u istom stanju u kojem su bila onda kada je posljednji u njima boravio Winnetou. Kad god bi došao Intschu-tschuna, uvijek bi stanovao kod svog slavnog sina. Isto tako i Nscho-tschi. Naša wjela sestra će stanovati u sobama u kojima je stanovala lijepa, mila sestra Winnetoua.I ova je zgrada imala sa frontalne strane balkone, ispred uzanih otvora sličnih puškarnicama. Zbog visokog položaja zgrade odavde se svakako moglo više Bdjeti nego kod Tatellah-Sataha. Naši konji i mazge 'U su smješteni u sporednoj prostoriji, sličnoj staji. renuH smo stepenicama gore u stambene prostorije. aJprije smo ušli u vel'iku sobu uređenu na indijanski20 Wirwetouovi nasljednici305način, u kojoj su stajale velike glinene posude za umivanje. Bi'o je mnoge sjedala najrazličitijih oblika, kao i zdjela sa lulama mira.— To je soba za primanje — nasmiješilo se Srdašce.

Zidovi su bili ukrašeni svakojakim oružjem. Ugledao sam nekoliko noževa, pištolja i pušaka, koje sam poznavao. Bili su svojina naših drugova iz lova. Sluga nas je proveo kroz čitavu zgradu. U njoj je bilo dovoljno prostora za trideset do četrdeset gostiju.U SPILJIMount Winnetou leži u jugoistočnom kutku između Arizone i New-Mexika. Tamošnji slobodni Indijanci na priznaju nad sobom nikakvu vladu. ,Komitet za po-dizanje spomenika Winnetouu' bio je toliko prepreden c!a se obratio Kongresu Sjedinjenih Država i dobio do-zvolu da kod Mourit Winnetoua izgradi grad koji će se zvati Winnetou, -i da nekadašnjem poglavici Apača ondje podigne spomenik proizvoljne visine i razmjera, i da može sve poduzeti za podizanje zgrada koje su im za to potrebne. Tako je glasilo odobrenje koje je nadležni delegat uspio da dobije.Nakon toga su počeli izgradnju a da nisu vodili računa o tradiciji, kao i pravima drugih. Nije bilo teško pridobiti plemena Apača jer se ovdje radilo o njihovom ljubimcu Winnetouu, kao i nekoliko plemena Ko-manča, jer je Apanatschka zapravo bio poglavica Po-honim-Komanča. Poslije Winnetoua plemena Apača nisu htjela više da slušaju ni jednog poglavicu. Tatel-lah-Sataha nitko nije uspio da nagovori da se složi s projektom, iako je imao veliki utjecaj na sva crvena plemena. Old Surehand i Apanatschka vjerovali su da će ga ipak pridobiti. Računali su da će ga na osnovu započetih radova prisiliti na to. Radili su i otpočeli graditi ne obazirući se na njegove prigovore. Odbija'i su svako njegovo protivljenje, tvrdeći da imaju odobrenje Kongresa, što je odgovaralo istini. Old Surehand i Apanatschka nisu više bili onakvi Indijanci i Zapadnjaci kakvi su nekada bili.

Stekli su veliko bogatstvo, razgranali trgovačke veze i otuđili se od svega u što su306nekada vjerovali. U duši već odavno nisu više pripadali Crvenokošcima, već bijelcima. Zaboravili su da je svaki Indijanac spreman da gine za svoju boju. Oni su sa svo-jim projektom htjeli da naprave ,posao', da im se sinovi proslave i na osnovu toga steknu još veće bogatstvo. Međutim Tateliah-Satah nije bio čr^je-k koji se lako odriče onoga što je smatrao za pravilno. On ih nije mogao spriječiti da vodopad okuju električnim žicama, da šumu obeščašćuju kamenolomima i da dovedu veliki broj crvenih radnika koji ih sigurno ne bi poslušali da nisu bili izopćeni iz svojih plemena. Poslao je glasnika Mescalerosima, Llanerima, Jicaril'asima, Taraconeima, Navajosima, Chirichausima, Pinalenjosima, Kojoterosi-ma, Gilasima, Lipansima, Mimbrnjosima i Indijancima u rudnicima bakra. Ovo su sve sama plemena Apača koji ,čuvara velikog kumira' poštuju kao najznačajnijeg čovjeka čitave rase.Pozvao je njihove poglavice. Razgovarao je s njima. Objasnio im je da se ovdje manje radi o odavanju časti Winnetouu, a više o tome da se proslave mladi Surehaind i mladi Apanatschka i da je cijela ova stvar obična trgovina. Uspio je da ih uvjeri da je pravi grijeh prema Winnetouu dizati ga na ovako visoki prijeđestal, < pogotovo što je on u svakom pogledu bio veoma skro-man. Dokazivao im je kako se time ne odugovlači pro-past naroda, već ubrzava, i to zbog toga što će ostala plemena zavidjeti Apačima. Ukratko, njegovi su razgo-vori sa poglavicama bili uspješni. Poslao ih je natrag njihovim ljudima da i njima objasne u čemu je stvar. Klan »Winnato>ua« bio je već osnovan i djelovao je.

Pravu, otvorenu akciju protiv Komiteta grada i spome-nika Tatellah-Satah odložio je do prilike kada bude održan veliki miting na Mount Winnetouu. Ovaj mome-nat se približavao. On je za sada čekao jer je htio da S£>zna tko je od poglavica za, a tko protiv njegovog Plana. Do sada se još nikome nije odao i pokazao. Skri-vao se u svome zamku i danas je prvi put nakon dugog vremena izišao i došao da me povede sa sobom gore.Ovo nam je ispričao to-kom ručka na koji smo bi'iPozvani. Nije mu uopće palo na um da se požali naogađaje zbog kojih je nastala svađa. Imao je oštreOci i gledao daleko u budućnost. Uvidio je da je jedino307on mogao pružiti pomoć kako bi se sadašnja situacija raščistila i pretvorila u novu budućnost punu nada. Zbog toga je Tatellah-Satah toliko dugo odugovlačio. Zato je i želio da dođem i da što prije sazna na čijoj sam strani, na njegovoj ili na strani onih koji dižu spomenik. Od onog časa kada je sa Nugget Tsila primio vijest da sam uz njega, imao je osjećaj da se oslobodio najveće brige. Iz dana u dan. se nadao mome dolasku, a sada kada sam konačno stigao, upito me je jesam U stvarno spreman da mu pružim sVoju pomoć kako bi zajednički onemogućili protivnike.— Spreman sam — odgovorio sam. — Predlažem da odmah otpočnemo, po mogućnosti već sada, još danas. Najprije malom, a ako to ne uspije, silom!To ga je umirilo. Opunomoćio me je. da činim što me je volja i. da raspolažem svim što mi je potrebno. Na osnovu toga bio sam svoj gospodar i nije me ništa sputavalo. Time sam se, naravno, bez ustručavanja ko-ristio.Najprije smo htjeli da pogledamo model za statuu. Zbog toga smo odmah iza ručka odjahali dolje u grad, ja,

Srdašce, Pappermann i Intschu-inta, sluga. Ovaj me je zamolio za dozvolu da povede šest mladih, ali iskusnih i snažnih članova klana ,Winnetou' koji sačinjavaju moju tjelesnu gardu. Tako je želio Tatellah-Saitah. Rado sam se s time složio. Imao sam mnogo štošta da obavim, pa su mi ovi ljudi mogli pri tome biti od velike koristi.Mi nismo odmah odjahali u grad, već sam, stigavši u dolinu, skrenuo najprije do ,Slapa koprene'. Pregledali smo cijelu njegovu okolinu kao i dvije Đavolje propovjedaonice koje su se nalazile na oba kraja slo-bodnog prostora. Paziili smo da to ne udari u oči, i nisam odao ni jednom riječju što sam pri tome mislio. Sluga je međutim bio veoma oštar promatrač, što sam veoma brzo utvrdio. Tome se nisam ni najmanje čudio jer ga je Winnetou bio odgojio. Pokušavao je da odgo-netne svaki moj pogled. Razmišljao je. Zahvaljuju« svojoj oštroumno&ti veoma je brzo otkrio pravi trag. Dok smo se vraćali i spuštali se već ranije opisanim, duboko izlokanim putem prema gradu, pritjerao Je svoga konja uz moga i rekao:- Old Shatterhand nije imao namjeru da promatra,Slap koprene'.Upitno sam ga pogledao.— A ni započeti spomenik Winnetoua što ga na-mjeravaju podići — nastavio je,.~ Sto sam onda namjeravao? — ispitivao sam ga.— Da promatraš dva ,Đavolja uha', ono pravo i ono lažno.Bio je u pravu. Pošao sam u dolinu jedino zbog ta dva ,ĐavoJja uha'. Oni su mi bili važniji, mnogo va~ žniji od divnog ,Slapa koprene'.— Hm! — progunđao sam.To mu je dalo povoda da nastavi.

— Ja ih poznajem — uvjeravao me je. — Samo ono što se o njima govori nije istina. Čovjek može da stoji gdje bilo i ništa ne možp čuti.— Jesi li ti već tamo bio?- Da, na svakom mjestu. Čak i straga, kamo nitko ne smije poći, jer je zabranjeno. Ali ni ondje se ništa ne čuje.— Hoćeš li mi obećati da ćeš šutjeti? Prinio je ruku k srcu i odgovorio:- Tebi rado obećajem, kao nekada našem Win-netouu!— Tada ćeš brzo naučiti kako možešj čuti. Pokazat ću ti kako se to radi. Poznaješ li možda ^Dolinu spilje' kraj Mount Winnetoua?~ Sasvim dobro!~ A možda čak i spilju?— Također.- Da li je velika? Da li je duga?- Veoma je velika i veoma duga! Čovjeku treba gotovo -punih pet sati odavle do nje. Veoma je duga i seže čak do ,Slapa koprene', i tek u njegovoj blizini završava.- Sutra ćemo odjahati do nje da je pregledamo, ripremi sve, samo inemoj nikome ništa reći!o 7lme Je naš razgovor bio okončan. Nutarnja dolinaaja je za nama. Projahali smo kroz stjenovitu ka-wju i ugledali ispred sebe grad šatora. U njemu je sada1 o življe nego onda kada smo mi stigli. U susret nam su ^Olazila četa Jahača. Po svemu sudeći, namjeravali sam °dU g01'e do dvorca- Ugledavši nas zastali su, i•""o su dvojica produžila dok nisu stigli do nas. Bili309su to Athabaska i Algongka. Milina ih je bilo gledati kako sjsde na konjima. Pošto su nas na najutjudniji indijanski način pozdravili, rekao je Athabaska:

~ Htjeli smo da odemo na planinu da pozdravimo Olda Shatterhanda, gosta svih crvenih ljudi. Zavoljeli smo ga još prije no što smo ga vidjeli. Upoznali smo se s njime a da mu pravo ime nismo znali. A sada kada je stigao ovamo i kada je rekao svoje ime, smatrali smo da ne smijemo čekati da on prvi dođe do naših šatora, i krenuli smo k njemu jer smatramo da je on veći od svih nas.— Zar među braćom može biti netko koji stoji nad ostalima? — upitao sam. — Jednaki smo. Posjetit ću moju braću. Želim da u njihovim šatorima popušim lulu dobrodošlice!To ih je obradovalo. Algongka je odgovorio:— Ponosimo se željom našeg bijelog brata. Neka pođe s nama. Ugledat će prijatelje, znance iz ranijih godina koji su stigli. Kad su čuli da je bijeli brat već stigao, zamolili su nas da im dozvolimo da i oni pođu u planinu i da ga pozdrave. Oni tamo čekaju.Pokazao je na grupu koja se bila zaustavila. Krenuli smo prema njima. Tko su? Koga sam odmah prepoznao unatoč mnogim godinama koje su odonda prošle? To su bili Wagare-Tey poglavica Schoschona, Mat-to Schahko, poglavica Osaga, i nekoliko njihovih zamjenika. Koliko sam se samo obradovao ovome susretu! Čak i Avaht Niah je tu bio, taj stogođišnjak! Zar je to moguće? Jasno, on sada nije mogao da s njima krene u planinu. Ostao je dolje sjedeći kraj svoga šatora. Zamolio sam ih da njega najprije obiđem i pozdravim. Htjeli su da nagovore Wagare-Teya i Matto Schahka da razapnu svoje šatore u donjem gradu. Ovi su međutim bili toliko razumni da se raspitaju najprije o situaciji. Ono što su doznali navelo ih je da od-jaše u gornji grad i da se pridruže Athabastoi i Al-gongki.

Naprije smo odjahali do šatora Wagare-Teya, koji je stanovao zajedno sa svojim starim ocem. Tek što samo bili krenuli, stigla su nam u susret dva Pohonim--Komanča s namjerom da i oni pođu gore do zamka. Kad me ugledaše, zaustaviše se i obratiše se meni. Mladi Surehand i mladi Apanatschka ih je poslao d*310me pozovu k sebi jer su u času našeg dolaska bili odsutni Kada su stigli, saznali su da smo došli i pozvali nas preko svojih glasnika da dođemo k njima jer su namjeravali da mi još danas pokažu svoje umjetničko djelo statuu Winnetoua. Već sam zaustio da ini odgovorim, ali mi je Athabaska pokretom ruku dao znak da šutim i odgovorio Komančima:— Vi ovdje pred sobom vidite Athabasku i Al-gongku, poglavice najudaljenijih, najsjevernijih naroda, nadalje Matto Schahka, poglavicu Osaga i Wagare--Teya, poglavicu Schoschona. Vratite se smjesta mladom Surehandu i mladom Apanatschki i recite im da moramo hitno s njima razgovarati, hitno! Neka'' smjesta dođu. Radi se o nečemu veoma važnom!Po njegovom se glasu dalo zaključiti da je posrijedi nešto veoma hitno. Ni jedan od glasnika se nije usudio da protuslovi, te hitro pojuriše natrag. Mi smo sada nastavili put prema šatorima. Šatori Athabaske, Algongke, Matto Schahka i Wa>gare-Teya stajali su jedan blizu drugoga. Još prije no što smo do njih stigli, ugledali smo stogodišnjaba kako sjedd pred svojim šatorom. Njegova bijela, s+tra povezana kosa padala mu je niz leđa. On nije sličio na skelet poput Kiktahan Schonke. Još se prilično lako kretao. Oči su mu bile bistre, a zvuk glasa svjež i siguran kao u čovjeka od pedeset ili šezdeset godina. Ugledavši nas, ustao je bez ičije pomoći. Od Waga:re-

Teya, svoga sina, čuo je da se četa vraća taiko brzo zbog toga što su mene neočekivano susreli, mene i moju squaw. Lice mu je bilo izbrazdano sa bezbroj malih bora koje ga nisu nagrđivale. Bio je Ujep, zaista lijep starac! Ugledavši me, odmah me je Prepoznao. Njegove stare dobre oči iskrile su od radosti. Pošao mi je u susret, zagrlio me objema rukama, Privukao me k sebi i uskliknuo:— O veliki, o dobri Manitou! Hvala ti na ovoj sreći i radosti! Koliko li sam čeznuo za tim da još jednomim najboljeg, najiskrenijeg prijatelja svih crvenih naroda. Moja je nada ispunjena. Doznao sam da će doći. rada sam odlučio da i ja dođem. Starost je pružila svo-Ju suhu ruku prema meni da me zadrži. Ja sam se, me<Jutim, otrgnuo od nje jer se osjećam mlađim. Glas srcu govorio mi je da moram pohitati svome311bijelom bratu Jer nam on ponovo vraća dobrotu, ljubav i jedinstvo koji su nas bili napustili. I tek što sam stigao, stigao je i on! A ti si njegova žena?To je pitanje uputio Srdašcu. Bili smo sjahali s konja. Ona je stajala do mene.— Da — odgovorio sam.Tada je pružio svoju ruku prema njoj, privukao je k sebi isto onako kao i mene i nastavio:— Doveo nam je prijateljicu, bijelu sestru. Dobro nam došla u našim šatorima i našim dušama! Ja sam od svih najstariji. Posjedajte u krug i donesite mi ka-lumet. Rukovođenje ovim pozdravnim skupom smatram za svoju posljednju i najveću čast. Old Shatter-hand neka sjedne desno od mene, njegova squaw lijevo. Neka se zapali vatra radosti!Kako je rečeno, tako je i učinjeno. Dobrodošlice, koje su se sada izmjenjivale, bile su veoma dirljive. Lula je

neprestano išla od ruke do ruke. Oživljavali smo hiljade sjećanja, i sva su bila vezana za VVinneto-uovo ime. Sada nismo imali vremena da o tome više govorimo pa smo to ostavili za kasnije.Ta živa i vesela scena bila je prekinuta dolaskom mladog Surehanda i mladog Apanatschke. Bili su na konjima kao i svi ostali. Sjahali su, ali nitko na njih nije obraćao pažnju. Htjeli su da sjednu do nas, ali im nitko nije ustupio mjesto. Ovako su stajali dugo, dugo, a zatim opet prišli svojim konjima s namjerom da odu. Najzad smo im se obratili, i Athabaska im reče:— Neka sinovi Olda Surehanda i Apanatschke stupa bliže!Vratili su se ponovo. Zvuk njegova glasa bio je takav da mu se nitko ne bi usudio suprotstaviti i svatko bi ga poslušao čak i onda kada za to ne bi bio raspoložen. Odjednom su svi zašutjeli. Nitko nije govorio. Čulo se čak tiho pucketanje male vatre. Tada je Athabaska obojicu upitao:— Jesu li mladi Surehand i mlađi Apanatschka po-glavice?— Nisu — odgovoriše obojica.— Da li je Olđ Shatterhamd poglavica?- Da.- Proživio je skoro sedamdeset teških zima, do« oni nisu prevalili još ni trideset lakih ljeta, pa iP8*312nisu prvi P°^' k nJemu> vgć zahtijevaju da on dođe k njima! Od kada je običaj kod crvenih ljudi da starost mora slušati mladost i iskustvo neiskustvo? Mi želimo da se naš narod ponovo probudi. Želimo da umije razlikovati prava od dužnosti i da se ubroji u obrazovane nacije. A kako ćemo to postići ako ne umijemo da poštujemo

zakon najdivljijih među divljima, naime, da omladina poštuje starije?Mladi Surehand ponosno dobaci:— Mi smo umjetnici!— Uf f, ut'f! — uzviknuo je Athabaska. — Zar je to nešto bolje nego biti čovjek, još ako je star i iskusan? Vi ste umjetnici? Jeste li to već i dokazali? Možda je i Old Shatterhand također umjetnik. On se još nije predstavio kao umjetnik. Vi se, međutim, takvim nazivate i zbog toga ćemo vas podvrgnuti ispitu da vidimo imate li prava na to ili ne. Upitajte svoje očeve i Kolmu Puschi što sve imaju da zahvale Oldu Shat-terhandu! Zar bi on zbog tih svojih dobrih djela i zbog svoje ljubavi prema njima morao sada da trči za sinovima zato što oni tvrde da su umjetnici? Čemu služi ta vaša umjetnost? Da nam stvori divovsku statuu Winnetoua! A možete li vi da to učinite? Ne vjerujem! Naš veliki Winnetou je iznad svega bio veoma skroman. Bio je pokoran. Umio je da cijeni i poštuje starost, pa čak i u najjednostavnijem čovjeku. Njega je najviše veselilo to što je mogao nekome pomoći, da ga usreć; *i da s njime zajedno snosi tegobe. Vi ste, međutim, toliko ponosni da ne želite prići njegovom najboljem prijatelju i kao prvi iskazati mu poštovanje. Prema tome vi Vinnetoua niste nikada ni shvatili ni razumjeli. Kako onda možete stvoriti njegovu sliku koja treba da je istinita i poštena? Gdje su vaši očevi? Jesu li došli?~ Još nisu. Danas su ujutro odjahali. Vraćaju se tek uveče., ~ Kađa budu stigli, recite im slijedeće: ovdjeKupljene poglavice zahtijevaju od njih da dođu doda

v Shatterhanda i da ga umjesto sinova mole zaProštenje. Mi ćemo nakon jednog sata poći do vašeg

•s menog Winnetoua da provjerimo jeste li umjetnici iliniste. Sada možete ići!313Uzjahali su svoje konje i odjahati a da se ni jednom riječju nisu izvinili ili nešto rekli u svoju oJbranu. Kada smo nakon jednog sata stigli pred veliku, visoku kuću od balvana, u kojoj su radili na svome modelu, stajali su pred vratima i dočekali su nas tiho i ponizno kao ljudi koji bi htjeli da se ljute, ali to ne smiju. Uostalom, oni su bili krasni i simpatični mladi ljudi. Po Srdašcu se vidjelo da je bila spremna da ih odbrani. Potajice im je kimnula glavom i nasmiješila se. Ja sam im samo dobacio pogled u znak pozdrava, i ništa više, kako ne bih uvrijedio Athabasku.Kada smo ušli u zgradu, primijetili smo da je cio ,Komitet' bio na okupu. Došli su ovamo da utječu na poglavice. Međutim, poglavice nisu na njih uopće obra-ćale pažnju, a oni se nisu usudili da im se približe ili da čak nekoga i oslove.Kuća je bila okrugla, slična cirkuskom šatoru, i u njoj se nalazila samo jedna jedina prostorija. Zid od balvana je bio prekriven platnom i na njemu smo ugledali vrlo uspjelu panoramu ovdašnjeg kraja sa Mount Winnetouom i njegova dva ogromna, stjenovita tornja. Onaj prednji, manji toranj sa dvorcem ,Tatellah-Sata-ha', i onaj viši na kojem je sada stajala ponosno gigantska figura Winnetoua, jasno, samo kao projekt. Kao nadopuna tome u sredini se nalazio model, Bio je nekih osam metara visok. Kroz gornji otvor dopiralo je danje svjetlo. U mračnim večernjim časovima služili su se električnom rasvjetom. Električnu energiju, koja je za ovu svrhu bila potrebna, stvarao je slap bez velikih troškova. Izračunali su da će je kasnije biti dovoljno za cijeli grad Winnetou.

Pogledao sam najprije lice Winnetouovo. Bilo Je vjerno, izvanredno vjerno, no ipak mi se učinilo stranim. Bile su to njegove crte, potpuno njegove crte, samo što nisu bile onako prijazne, ozbiljne, blage i mile kao što sam ih ja poznavao. Primijetio sam neki tuđ izraz na licu koji on nikada nije imao. Ovaj je izraz svakako bio u skladu s agresivnim pokretom koji su rnu dali njegovi tvorci. Odjeća mu je bila u tančine savjesno izrađena. U njegovu isturenom pokretu bilo Je nešto što je ličilo na zmiju ili panteru koja je iskočila iz svog zaklona da se obori na plijen.314- Šteta, grdna šteta! - đošapnulo mi je Srdašce.— Na žalost, imaš pravu! - odgovorio sam. — Umjetnici su, pravi umjetnici!- Nema nikakve sumnje! Samo im je shvaćanje pogrešno. Ne shvaćani kako su mogli da ovako prikažu Winnetoua! l tu bi figuru trebalo postaviti na vrh planine!— Nikada, nikada! To neću dopustiti. I ako me ne budu poslusali, posegnut ću za posljednjim sredstvom i uništit ću figuru pred svima!Poglavica su šutjele. Obišli su polako figuru kako bi je sa svih strana pogledali, ali rekli nisu ništa. Mladi Surehand -i mladi Apanatschka stajali su u blizini. Na njihovim se licima nije moglo opaziti ni najmanje uzbuđenje. Bili su potpuno uvjereni da će njihovo djelo na nas ostaviti dubok dojam. Gospoda iz Komiteta su isto mislila. Očekivali su da ćemo uzvicima dati oduška našem oduševljenju. A kako je prolazilo vrijeme a da nismo ni jednu riječ izustili, onda su oni učinili ono što mi nismo, Čuli su se hvalisavi uzvici kako bi nas naveli da isto učinimo. Postigli su sasvim suprotno: poglavice su se

okrenule, pošle prema izlazu i jedan za drugim izišli napolje. Srdašce i ja smo za njima pošli. Tada je Komitet, na čelu s umjetnicima, pojurio za nama. Htjeli su da čuju naše mišljenje. Athabaska se prvi bacio u sedlo. Čekao je dok svi nismo uzjahali, pa se zatim obratio onima koji su jurili za nama:. ~ Te l, vaš Winnetou predstavlja najveću laž koja Je ikada postojala među ovim planinama. Razbijte tu "guru! Ona neće nikada biti postavljena na vrh platne, nikada, nikada!Tada je pokazao gore prema vrhu na kojem je tre-Dalo da bude postavljena figura.~ Nikada! - suglasi se Algongka.Nikada - nikada - nikada - nikada! - slo-no rekoše ostale poglavice i njihovi zamjenici.Ipak će biti postavljena na vrh planine! - vik-nu» .je mladi Surehand.A_ ~ Da> b't će postavljena! - potvrdio je mladi "-Panatschka. - Dokažite da je laž! dem Antonius paper, koji bi se uvijek prenaglio, monstrativno se dogegao do nas i počeo vikati!315— Mi predstavljamo Komitet za podizanje spome-nika Winnetouu. Sto god zaključimo, to se mora i ostvariti. Figura će biti postavljena na vrh planine!Pri tome je mlatarao rukama ispred konja Matto Schahkova. Ovaj je bedrima brzo stegnuo konja, pre-gazio ga i odgovorio:— Zaista? Vi ste Komitet? Onda ćemo vas raspustiti i drugi izabrati!— Da, drugi, drugi! — viknuli su zamjenici, dok se Mr. Antonius Paper dizao sa zemlje i zaklonio iza leđa ostalih članova Komiteta. Tada je prvom predsjedniku, profesoru Bellu, bilo jasno da njihova namjera nije tako

sigurna kao što je do sada pretpostavljao i da je sadašnji trenutak veoma odlučan. Prišao je nekoliko koraka bliže meni i upitao:— A što vi mislite, Mr. Shatterhande? Molim vas, recite mi!— Ovdje nije važno što ja mislim — odgovorio sam.— Nije istina! — odvratio je. — Uvjeren sam da će se učiniti ono što vi predložite. Zbog toga vas molim da mi kažete: šta vi predlažete?— Sada nije pravo vrijeme, a ni pravo mjesto da to kažem. Ja uopće ne znam. koje ste mi mjesto odredili. Govorit ću tek onda kada primim svoj broj. Možda će vaš zapisničar biti toliko ljubazan da mi ga dostavi u moj sadašnji stan.Tada sam odjahao. Ostali su odmah za mnom krenuli. Kad smo stigli u gornji grad, trebalo je da se samo još o nečemu posavjetujemo. Mislili smo da se ne može ništa poduzeti dok ne budemo govorili sa Ol-dom Surehandom i Apanatschkom. Dakle, na to se moralo čekati. Nakon toga smo se oprostili od poglavica i odjahali do šatora žena Siouxa da naše prijateljice, obje Aschte, pozovemo da dođu večeras k nama. Rado su pristale. Tada smo se vratili u dvorac, predali naše konje i pješice krenuli u šumu, gore do osmatračnice, da posjetimo ,Mladog Orla' pa da i njega pozovemo večeras. Kod njega smo zatekli nekoliko In" dijanaca i Indijaniki koje je bio zaposlio. Radili su nešto od đrveta i like, ali nisam pitao zašto i u koju svrhu.316Tatellah-Sataha danas više nismo vidjeli. Smatrao je za ispravno ako me pusti da budem potpuno slobodan. Uostalom, to sam i sam odlučio, kao i to da ga neću posjećivati sve doile dok se zato ne ukaže potreba. Tako

smo ostali sami ovo veče sa naša tri mila gosta i s tihom radošću promatrali kako su se srca mla-1 dih ljudi sve više približavala jedno drugome. Mislio sam da će se možda Old Surehand i Apanatschka još danas pojaviti i doći k meni. To se, međutim, nije dogodilo. Ujutro, kada sam ustao, zatekao sam njihovog glasnika. Poručili su mi da ja sigurno znam koliko me vole i cijene i koliko se raduju ponovnom viđenju, samo što me ne mogu posjetiti u stanu svoga protivnika Tatellah-Sataha. Moram odlučiti za koga sam, za njih ili za njega, treće ne postoji. U slučaju da dođem u donji grad, u svako vrijeme mogu s njima razgovarati. Osim toga oni smatraju da njihovi sinovi nemaju razloga da se izvinjavaju, jer nemaju pristupa dvorcu.Ovu poruku nisam primio k srcu. Postojalo je nešto što je meni bilo nepoznato i što nisam morao ni da znam. Čovjek se morao pridržavati samo jednog načela, naime: tko neće, taj mora! Jutros sam bio najmanje raspoložen da se pozabavim pitanjima ličnih svađa. Morao sam da odem u ,Dolinu spilje' kako bih upoznao njezin položaj u slučaju da neprijatelji stignu i ondje se sakriju.Intschu-inta, naš sluga gorostas, bio je još od sva-nuća spreman sa svojom tjelesnom gardom da nas ot-prati tam,p. O svemu se pobrinuo, o hrani i piću, o svjetlu, bakljama, konopima, kukama i svim mogućim drugim predmetima koji su nam bili potrebni da spilju upoznamo onako kako je trebalo. Za mene je ona bila od ogromne važnosti. Ne bi mi bilo lako da dam neke određene i jasne razloge, jer se ovdje radilo više ° slutnji, a manje o nekom određenom, sigurnom zna-nJu. Otkada sam primijetio da ,Slap koprene' naglo Ponire u zemlju i kada sam doznao da podzemna spilja Dopire čak do ovog

slapa, stekao sam utisak da će ona sadašnjim prilikama imati značajnu ulogu.Radi jasnije slike, podsjećam vas na slavnu ma-"Hitsku Sipilju u Kentuckvju, u Sjedinjenim Državama,°Ja Je sa svojim bočnim spiljama dugačka preko tri317stotine kilometara Njezin se glavni dio pružao pad zemljom u dužini od šesnaest kilon-.-tara. U spilji imade bezbroj okna. potkopa, hodnika, klanaca, dvorana, sobica, galerija, padina, katedrala, jezerceta, jezera, potoka, rijeka i vodopada. Tako sam otprilike zamišljao i spilju pod Mount Winneto.uom i kasnije se pokazalo da se nisam prevario. Ona, doduše, nije bila tako ogromnih razmjera, ali čudnih prirodnih pojava bilo je i ovdje mnogo. Naročito smo se divili bogatoj i neuporedivoj tvorevini stalaktita.Put prema spilji nije vodio kroz grad i duž ,Bijele rijeke', već se spuštao s druge strane vrha i pro-dužavao uz potočić, ponovo onamo otkuda je i krenuo. Stalno je zaokretao u obliku zavrtnja i sve se više spuštao dolje. Zahvaljujući torne, uspjeli smo da sagledamo mali Mount Winnetou, na kojem je stanovao Tatellah-Satah, sa svih mogućih strana. U jednom smo trenutku veoma jasno ugledali veliko gnijezdo ratnog orla do kojeg se naš prijatelj, ,Mladi Orao', bio popeo. To je dalo povoda Srdašcu da upita slugu da li je i njemu poznat taj događaj. Danas je s nama bio jedino Pappermann, a ne i ,Mladi Orao'. Dakle, mogli smo o tome razgovarati mirne duše a da ne budemo neb'oazrivi.— Da, sve mi je poznato - odgovorio je Intschu--inta. Kada je ,Mladi Orao' odletio sa timora ratnog orla i sletio upravo pred naše noge, stajao sam kraj Tatsiiah-Sataha, koji je sjedilo pred vratima. Pomogao sam da se ubije ženka koja je bila mnogo veća od

mužjaka. Otkada je sviieta i vijeka, veće, jače i snažnije ptice od ove ženke nije bilo. Koliko je bila stara, to se nije moglo znati. Svi su je poznavali. Ona nije trpjela mužjaka kraj sebe, ujedala bi i tjerala ga. Pripisivali su joj ogromnu snagu. Tvrdili su da bi mogla ponijeti čak i razvijenog prerijskog vuka gore do timora. Tada je ,M!adi Orao' imao dvanaest godina. Stanovao je ovdje kod nas. Bio je rođak Winnetoua i ljubimac svih koji su ga poznavali. I unatoč mladim godinama pošao je na Sjever da iz svetih kamenoloma u Dakoti donese glinu za svoju lulu mira-Kada je sa glinom stigao natrag i kada je lula bila napravljena, izjavio je da sada želi imati i svoga kumira. Otišao je u pustinju i u njoj postio četrdeset318dana. Ondje mu se u snu najavilo ime .Mladi Orao' i zadatak da mora iz gnijezda uzeti oba mlada ratna orla Njihove kandže i kljunovi bit će mu kumiri. Bio je sav iznemogao od posta. Izgubio je u težini više od polovine, a ipak se usudio da ostvari san. Uzeo je konop, zadjenuo nož za pojas i opremio se mnogim Kaiševima i počeo se penjati prema timoru. Stigavši gore, utvrdio je da je gnijezdo nepristupačno. Da bi stigao do gnijezda, morao je da se popne još više i. da se uz pomoć konopa spusti dolje. To je i uradio. Pričvrstio je konop za natkriljenu stijenu i počeo se spuštati niz konop. Konop je međutim bio prekratak. Stigavši do njegova kraja, još je uvijek .lebdio visoko nad gnijezdom i snage su ga napuštale. Opustio je ruke i skočio u gnijezdo.« Konop se njihao amo-tamo, visoko nad njim, i nije ga više mogao dohvatiti.- Grozno! — reče Srdašce. — Zar nije bilo nikakvog izlaza iz gnijezda?

— Ne — smiješeći se odgovori pripovjedač. — Orlovi nemaju običaj da svoje gnijezdo savijaju na pri-stupačnom mjestu. Orlušica je bila odsutna, a oba mladunčeta su ležala u njemu. Razjapili su svoje malene kljuniće i počeli preplašeno da kriješte na na-metljivca. Ubio ih je, odrezao im glave i kandže, strpao ih u džep, a tijela bacio u dubinu. Tada je počeo da razmišlja kako bi se izvukao. Nije vidio nikakvu mogućnost. Visoko nad njim bio je konop koji nije mogao dohvatiti, a pod njim jezovita dubina, a on sam na vrtoglavom stjenovitom timoru iz kojega ne bi našli izlaza ni štakor, ni miš, a kamoli čovjek! Kada je postao svjestan u kakvoj se situaciji nalazi, ugledao je staru kako dolazi držeći među kandžama mladu divljač koju je ulovila za svoju mladunčad. Čim ga je ugledala, ^pustila je divljač i kreštavim glasom se okomila na njega. Izvukao je nož da se brani. U isti mah učinilo mu se kao da do njega dopire jasan, upozoravajući S'as: ,Nemoj je ubiti, nemoj je raniti, inače, si izgub-yen! Ona je tvoj jedini spas!'~ Aha, da poleti! — reklo je Srdašce duboko uz-dahnuvši.~ Da, da poleti! — potvrdio je Intschu-inta. —' Urugog izlaza nije bilo.319- Jadan dječak! Kako je samo uspio?— Ne jadan dječak, već od važan, mudar, hrabar dječak! Ovdje nema mjesta sažaljenju, već samo divljenju! Timor leži na malom stjenovitom ispustu odakle je vodila uzana pukotina u unutrašnjost stijena. U njoj su bila drvca i granje iz prijašnjih godina, jer ratni orao svake godine iznova gradi svoje gnijezdo, i to uvijek više. Dječaku je uspjelo da se skloni u pukotinu još prije no što je kreštava ptica grabljivica stigla do samog timora i prešla u bijesan napad. Sve više i više se

zavlačio pod granje i njime se branio. Pri tome je stalno razmišljao kako bi se spasio. Uvidio je da je jedina mogućnost u tome da ga orao odnese dolje. Pitao se da nije možda i unatoč svojoj ma težini ipak pretežak za pticu. Dok je o tome razn,,sljao, stara je odustala od napada i počela da traži svoju mladunčad. Tako je dobio u vremenu da mirno razmisli.— Bio je pretežak! — bojažljivo je ubacilo Sr-dašce.— To se svakako moglo pretpostaviti — složio se Intschu-inta. - Slijetanje nije moglo biti sigurno i mirno ako se uzme u obzir da se" orao svim snagama odupirao da ga ponese. Iako to nije bio pravi let, nije to bilo ni pravo survavanje u dubinu. Postojala je pretpostavka da će pokreti krila ublažiti nagao i snažan pad. Orla je trebalo vezati tako da dječaka ne rani kljunom ni kandžama, a da ipak može letjeti. Svaki Indijanac, pa i svako dijete zna kako ga treba vezati i sputati. Tek što je to smislio, već je počeo vršiti pripreme da to izvede. Kaiševa je imao više nego što treba. Uz pomoć prikladnog drvete> što ga je bio izvukao iz gnijezda, i tri kaiša napravio je pritegu, kojom je orla prisilio da drži ispružen vrat i glavu. Ovako nije mogao da se posluži opasnim kljunom. Za kandže je pripremio peterostruku omču koju će kasnije još i pojačati. Kaiš oko tijela trebalo je da posluži za pritezanje krila, naravno, samo dotle do« ne poleti. U stjenovitu pukotinu je zabio nekoliko ko-• laća koji su poput ograde imali da zaštite dječaka. Ako bi orao htio da ga zgrabi, morao je najprije provuci glavu kroz ogradu. Tada bi ga veoma lako mogao uz pomoć omče uloviti i pritegnuti.320

Moja ga je žena napeto slušala, a i ja. Papper-mann je gotovo svaku riječ gutao. Intschu-inta je nastavio:— Kratko vrijeme1 nakon obavljenih priprema vratila se orlušica. Izgleda da je bila pronašla tijela svoje djece jer se na svog neprijatelja okomila još većom žestinom. Nije uopće razmišljala i odmah je proturila glavu kroz ogradu. Smjesta joj je omča pala oko vrata. Mada se je branila, već nakon nekoliko minuta pritega je bila pričvršćena .prisiljavajući je da drži ravno ispružen vrat i glavu. Počela se braniti svom snagom krilima i kandžama. Sada je lako mogao oko njih da prebaci kaiševe i da ih čvrsto pritegne. Zatim je dječak morao ogromnoj ptici grabljivici da umiri krila. Ona sada nije više mogla da se brani, pa ju je privukao do polovine k sebi u stjenovitu pukotinu. Priljubio joj je krila uz tijelo i kaiševima ih svezao. Kada je sve to obavio, orao se više nije mogao maknuti. Bio ga je potpuno svladao. Pobjednik, me-đutim, nije pretrpio ni najmanju ozljedu, a isto tako ni ptica. Najteže je bilo obavljeno, pa je najsmjelije moglo otpočeti, naime, leteći pad ili rušeći let u jezovitu dubinu.— Hvala bogu što to nisam bio ja! — mislio je Pappermann. - Meni to sigurno ne bi uspjelo. Kada je nekome suđeno da se zove Pappermann, taj mora Ostati na čvrstoj zemlji, inače može loše proći! Pričajte dalje, brzo! Sav sam uzbuđen!Sluga je nastavio:~ Kada je grabljivica bila ukroćena, dječak je roogao da napusti pukotinu. Stao je uz rub i pogledao u bezdan. Nije se uopće kolebao. Nije ni pomišljao . da odustane od naumljenog pothvata. Orao je bio još PV' pun°J snazi. Ako mu snaga oslabi, bit će opasniji ok sa timora dolje u zjapeći

bezdan. Ptica je mirisala na divljač i krv. Njezine su se velike oči žarile od 'Jesa i mržnje. I usprkos tome jedino je ona mogla a ™u bude spasilac! Dječak je podvukao pod pazuha, reko grudi i leđa svoje najbolje kaiševe, privezao za orlove kandže — ali je vodio računa o tome da sad Ptice u letu ne rane po licu — pa ju jea povukao do same ivice bezdana. Tu je sada erezao 0°a kaiša kojima su joj krila bila privezana39,1uz tijelo. Orao je počeo da se miče. Pokušavao je da ih raširi, ali nije uspio da se uspravi jer su mu kandže bile ^vezane Tada je dječak zatvorio oči, polako se spustio niz stijenu i povukao pticu za sobom. - Dalje, dalje i — viknuo je Pappermann. — Nestrpljiv sam!— Da, brzo, brzo! — zamolilo ga je i Srdašce. Intschu-inta ih posluša:— Rekao sam da je dječak zatvorio oči. Vi možda mislite da se survao? Nije. U tom bi se slučaju za nekoliko trenutaka survao u dubinu. Sekunde .su me-đutim prolazile i on je još bio živ. Nad njim su šuštala krila. Lebdio je u prostoru. Orao nije prestajao da kriješti. Njegovo je kriještanje odjekivalo planinom i dolinom. Tko god ga je čuo, morao je gore da1 pogleda. Dječak je otvorio oči. Vidio je da pada, stalno pada, samo što se nije rušio, već polako kružio. Orao se branio i protivio. Nije htio dolje. Borio se svim snagama svojih krila. Dječak je međutim bio pretežak i vukao ga je prema zemlji sve do blizine dvorca. Tamo su sletjeli na čvrsto tlo. Dječak, međutim, još nije bio spašen. Uza'se nije više imao noža Nije imao čime da prereze kaiševe kako bi se oslobodio ptice koja je pokušavala ponovo da se vine uvis. Došlo je do borbe u kojoj se orao pokazao jačim od dječaka. Tukao je po njemu krilima,

vukao ga amo-tamo. Ljudi su dojurili. Orlove su se snage udvostručilo od straha pred njima. Svladao je teret koji je na njemu visio. Još se jednom podigao u zrak, iako ne visoko. Poletio je malo, a onda se opet srušio na zemlju ravno ispred Tatellah-Sataha i mene. Ondje je ležao nekakav kamen. Podigao sam ga i njime smo ubili ogromnu pticu. Dječak je bio spašen. Udarci krila su ga prilično izranili. On se. međutim, srniješio, čak je i klicao, jer je postigao ono što je bio naumio, naime, da dođe do svojih kumira. Od tada mu je ime ,Mladi Orao'. Najradije priča o letenju. Čak je otišao u gradove i sela bljedolikih da se tome obučava,— Da li je naučio? — upitalo je Srdašce.— To još ne zinam. Znam samo toliko da je još jučer počeo izrađivati krila. Izgleda da je ipak naučio. Samo što to nitko drugi osim nas ne smije znati.322Dok je trajalo pripovijedanje, bili smo prevalili dobar komad puta i prolazili kroz čitav niz dolina i klanaca koji su bili međusobno povezani. Njihov je pravac vodio na sve strane, i teško je bilo reći ja-šemo li prema sjeveru ili jugu, istoku ili zapadu. Već smo preko tri sata putovali kada smo stigli do neke male rijeke, po čijoj se bistroj vodi moglo utvrditi da ne dolazi iz kraja čije je tlo od zemlje ili gline, već stjenovito.— Ovo je ,Voda spilje', duž koje ćemo jahati dalje uzvodno — rekao je Intschu-inta. — Dolazi iz spilje l prema tome će nas dovesti tačno do našeg cilja.Krenuli smo tim pravcem. Stigavši, do vode, došli smo i do najniže tačke našeg današnjeg puta. Sada smo ponovo počeli da se penjemo prema Mount Win-netouu, iako sada sa druge strane. Mnogo smo zaobilazili. Zračna linija do planine bila je mnogo kraća. Dolina kraj rječice

je bila uzana i gusto obrasla četinarima. Šuma je na mjestima bila toliko gusta da smo jedva uspjeli da se probijemo. To je trajalo više od jednog sata. Strane uz riječnu dolinu bivale su sve više i više. Stigli smo do mjesta gdje su se odjednom počele jako širiti i trebalo nam je sigurno pola sata dok nismo stigli do drugog kraja. Ovo je mjesto sličilo velikoj, izduženoj udubini, nalik na tiganj, koju je rijeka presijecala ravno kao da je ravnalom povučena linija. S obje strane prostirala se čudesna vegetacija ogromnih stabala. Među gigantskim stablima raslo je gusto šipražje. Tlo stjenovitog tignja bilo je također prekriveno gustim grmljem. Bilo je u izobilju lišća i trave za hranu naših konja, toliko da bi i tisuće konja moglo ovdje dugo pasM a da sve ne popasu.~ To je Dolina spilje — rekao je Intschu-inta.~ A gdje se spilja nalazi? — upitalo je Srdašce.~ Sasvim straga, na kraju doline, gdje izravno dodiruje Momi Winnetou. Dođite!Jahali smo dalje.Dakle, na ovom su se mjestu htjeli sakriti saveznici Mouxi, utasi, Kiowe i Romanci. Nisu odabrali loše ™Jesto. Samo je bilo mnogo udaljeno od nas. Tko god ^odavde htio da izvrši napad na nas, morao je prije da prevali pet sati dugog i napornog puta. Možd-323postoji neki kraći, pogodniji put? Možda su naši pro-tivnici znali za nj? Takve su mi misli prolazile glavom. Učinilo mi se da to vrijedi razmotriti. I čudnovato, tek što sam počeo o tome razmišljati, zaustavio sam svoga konja i dao znak ostalima da i oni stanu. Naime, ugledao sam nekakav trag. Sjahao sam da ga provjerim. Potjecao je od dva konja koji nisu došli istim putem kojim i mi,' već odozgo, lijevo od nas, i to najviše prije jednog sata. Znači da su prije nas ovdje bila dva jahača. Po tragovima

nisam mogao zaključiti tko je bio. li svakako Indijanci. Izvukao sam iz džepa revolver, Pojahali smo dalje polako i oprezno, što tiše, uvijek jedan iza drugog, dok sam ja jahao na čelu. Stalno smo slijedili tragove koji su se veoma jasno vidjeli na zemlji koju je voda nanijela sa vrhova. Vodili su duž rijeke i probijali se kroz grmlje prema kraju doline.— Odjahali su prema spilji — rekao je Intschu--inta. — Znači da znaju za nju!— I to veoma dobro — nadodao sam — jer su je pronašli, iako su se koristili prečicom preko divljih podgorina. Oni su mnogo bolje upućeni nego ti.Približavali smo se kraju doline. Ona je završavala na onom mjestu gdje je rijeka izvirala ravno iz planine. Nekakav otvor je vodio unutra. Bio je tri puta širi od rijeke, ali visok samo onoliko koliko je trebalo da jahač prođe a da se ne sagrie. Bio je to ulaz u veliku spilju koju smo htjeli upoznati. Ispred ulaza bio je malen, slobodan prostor, prekriven odronjenim kamenjem, pa zbog toga nije bilo nikakve vegetacije. Stigavši do ivice toga prostora, zaustavili smo se i ugledali oba jahača koja smo tražili. Bili su sjahali i potrbuške ležali na zemlji. Glave su nadnijeli nad nešto bijelo, što je, po svemu sudeći, bio nekakav papir ili nešto slično. Njihovi su konji krčkali suhe grane grmlja. Oba sedla su ležala u blizini, a kraj njih nekoliko torbi i paketa, kao i puške. •,Sjahali smo i odveli naše konje malo natrag da ih ondje privežemo, jer bi nas inače odali. Zatim smo se ponovo dovukli do grmlja da promatramo onu dvojicu.— Poznaješ li ih? — upitao sam Srdašce.— Ne — odgovorila je. .324— Ti si ih, međutim, već vidjela!

— Nisam, sigurno nisam!- Ipak Jesi! Čak si ih gledala nekoliko sati!- Gdje to?— U .Kući smrti', prilikom savjetovanja poglavica. To su ona dva vrača Kiowa i Komanča koji su otvorili ži-tvenik.— Oko ti je oštrije od inoga. Vidjela sam ih samo pri onom oskudnom, treperavom svjetlu vatre.— Ja također. Međutim, Zapadnjak se prije svega trudi da što bolje pamti crte onih lica koja su važna. Tomu ti nisi vična. Papir nad koji su se nadnijeli sigurno je važan. Čini mi se da je nekakva karta ili nešto slično tome. Uporno povlače prstima po njoj kao da se svađaju i govore tako glasno da se gotovo do nas može čuti. Odšuljat, ću se onamo da prisluškujem.- Hoću li i ja?— Ne, drago Srdašce — nasmijao sam se. — Na kome jeziku želiš da prisluškuješ? A tvoje šuljanje bi moglo da ispadne malo bučnije nego što treba.- Šteta! Rado bih učestvovala! A što ako te ubiju? Da te ustrijele, ubiju 'ili prohodu?— Tada ćeš mi brzo priteći u pomoć!— Dozvoljavaš li?— Da, dozvoljavam! Dozvoljavam ti da čak i vi-češ, urlaš i zapomažeš koliko god-želiš!~ Tada pođi! U svakom slučaju ću doći! Pappermannu i Intschu-inti sam dao potrebna uputstva, a onda sam zašao u grmlje kako bi se došuljao do Indijanaca. To mi nije bilo teško jer su bili toliko zaokupljeni sobom da nisu obraćali pažnju na druge stvari. Prišuljao sam im se tako blizu da sam iz grmlja, u kojem sam se skrivao, mogao rukom do-teknuti nogu Kiowe koji je potrbuške ležao na

zemlji. Tema njihova razgovora bila je od velike važnosti ne samo za njih već i za nas.Ono što sam smatrao >da je papir, zapravo je bila za. poput svile tanka, slična pergamentu, ispisana s Je strane, iša-rana crtežima*. Na jednoj se strani nalazio tačan crtež Mount Winnetoua i položaj .dvorca' u kojem je stanovao .čuvar velikog kumira'. Na drugoj Se strani nalazila tačna karta unutrašnjosti velike spi-325Ije pred kojom smo se nalazili. Sve sam to doznao već nakon nekoliko minuta prisluškivanja. Njihov je raz-govor bio veoma bučan, Okt-etali su kartu amo-tamo, spominjali su, tražili i pronalazili najrazličitija imena mjesta i tačke. Sve sam to čuo i zapamtio. Doznao sam da karta pripada vraču Komanča. Ona je bila prastaro nasljeđe njegove porodice. Nitko osim njeg& nije znao za nju. Velika, važna stvar zbog koje su danas ovamo stigli dala mu je povoda da sada otkrije tajnu. Vrač Klowa se veoma trudio da što bolje upozna sadržaj kožnatog dokumenta i da ga zapamti.— Zar je zaista tako kako je ovdje prikazano? — upitao je.— Tla", zaista je tako! — potvrdio je Romane.— Mi se sada nalazimo na ovom mjestu?— Da — odgovorio je onaj drugi.— I ovdje se može podzemnim putem doći do samog Mount Winnetoua? l to ne samo pješice već i jašući?- Da.— I ti nas tim putem želiš povesti zajedno s naših četiri hiljade ratnika kako bi izvršili prepad na Tatellah-Sataha i na njegove pristalice? Uff, uff! To je zamašan plan, veoma zamašan! Da li se moj crveni brat već jednom koristio tim putem? Da li je već bio gore?

— Nije, ali jedan od mojih predaka je tajno pokušao, i to s uspjehom. Put završava na nekoliko mjesta. Uspio je da stigne do jednog mjesta do kojega i ja želim stići.— A taj je iza .Slapa koprene'?— Da. To je jedina tačka do koje se na konju može doći. Do ostalih se tačaka može stići samo pješice.— A što ako pothvat ne uspije? Sto će biti ako se četiri tisuće ljudi nađe u spilji pa ne mogu krenuti ni naprijed ni nazad? Neka moj brat razmisli što je sve potrebno za toliki broj'ljudi i konja!,- Mislio sam i na to. Odjahao sam zbog toga naprijed kako bih prije mogao pregledati spilju, A tebe, moga crvenog brata poveo sam sa sobom je-326dino zbog toga što si i ti čuvar kumira isto onako kao što sam i ja Tatellah-Satah. U tebe se mogu pouzdati.— Nemojmo dalje gubiti vrijeme, već počnimo! Ustao je.Znači da se nisu svađali, nego mi se to samo učinilo zbog njihova živog razgovora. I Komanč je ustao. Složio je polako i pažljivo kartu kako bi je .stavio u džep. U to sam se i ja podigao, izišao pred grm i rekao:— Moja će crvena braća izgubiti malo vremena prije no što otpočnu!— Uff! — prestrašeno viknu Kiowa. Jedan bijelac!— Uff, uff! Bljedoliki! — istovremeno je uzviknuo i Komanč.Istrgao sam mu pergament iz ruku, stavio ga u svoj džep, postavio se tako da nisu mogli doći do svo^ jih pušaka i nastavio:— Kartu ću za sada zadržati, jer ću vam pomoći da pronađete pomoću nje put kroz spilju!

Pribrali su se i spremili za borbu.— Tko si ti što se usuđuješ da me kradeš? upitao je Komanč.Zatim mi se približio kako bi posegnuo za svojom puškom. Izvukao sam revolver, zapeo ga i odgovorio:— Ja ne kradem! Ako je karta zaista tvoje vlasništvo, dobit ćeš je ponovo. Dalje od pušaka, inače pucam! Ja nisam sam!Dao sam znak rukom. Na to su stigli Pappermann, Intschu-inta i odred ,Winnctoua', za njima Srdašce.~ Uff, uff! — uzviknuo je Kiowa kada je ugledao Pappermanna. - Pola modrog lica!~ I jedna bijela squaw! — nadodao je Komanč, koji je sada zaista bio prestrašen.~ Vi ste o tom modrom licu i ovoj squaw već čuli. A tko sam ja? — upitao sam.~ Old Shatterhand! — viknu i Kiowa. — Naš ne-Prijatelj, naš najogorčeniji neprijatelj!~ To je laž! Ja nisam nikome neprijatelj. Da, mene bi prije mogli nazvati neprijateljem bijelaca, a ne Crvenokožaca! Upitajte samo vaše poglavice kako &am ih nekada poštedio! Upitajte vaše stare ratnike da327li su bilo kada od mene čuli i jednu riječ mržnje: da li mi možda mogu pripisati makar i jedan jedini čin osvete! Ja volim sve ljude, a i vas volim. Želim vam sreću. Zbog toga se suprotstavljam svakoj vašoj namjeri koja bi vas odvela u propast. Ovo sto ste danas naumili također vas vodi u propast. Ne dozvoljavam da se to dogodi. Sjednite ponovo i predajte mi vaše noževe. Vi ste zarobljeni!— Mi nismo zarobljeni, već ...Izgovorivši te riječi, Komanč je skočio prema meni. Ja sam se, međutim, izmaknuo u stranu, zahvatio ga bočno i bacio na zemlju. Gorostas Intschu-inta kleknuo mu je na

grudi i svladao ga bez napora. Isto tako je postupio i sa Kiowom hrabri stari Pappermann. Ubrzo su oba zarobljenika bila sputana i nisu se mogli ni maknuti. Sjeli smo do njih. Odred .Winnetoua' dopremio je naše konje. Najprije sam izvukao kartu iz džepa, rastvorio je kako bih je podrobno pregledao. Već pri prvom pogledu znao sam na čemu sam. Obratio sam se Komanču:— Neka mi vrač Komanča, Avat-tovavh, sada kaže ima li o-n veliku zbirku knjiga, to jest biblioteku?— Nemam — odgovorio je. — Nema je ni jedan Komanč.— A znade li možda Avat-tovavh gdje postoji takva biblioteka?— Ovdje na Moumt Winnetouu, kod Tatellah--Sataha.— I nigdje drugdje?— Nigdje.— Onda ti ovu kartu nećeš dobiti natrag. Morat ću je vratiti njezinom pravom vlasniku. Ona pripada Tatellah-Satahu. Ukradena mu je.— To je laž! - planuo je vrač.— Nije laž, već istina.— Dokaži!— Odmah! Smatram da ti nećeš moći sve razumjeti što ću ti reći. Ova je karta označena brojevima, i to na starom Pokontsch-dijalektu jeziku Maya. Ovdje dolje u ovom uglu su upisani brojevi koji označuju stotinu: Jo — tuc: što znači pet puta dvadeset, dakle jedna stotina. A ovdje u drugom uglu stoje desetice i328jedinica: wuk — laj; to znači sedam i deset, dakle sedemnaest. Ova karta ima broj sto i seđamnaes-t, što znači da je pod tim brojem zavedena u biblioteci ili

jednom njezinom odjelu. Pokazat ću je Tatellah--Satahu i sigurno će se utvrditi da je njegova.— Nemaš ti njemu šta da pokazuješ! Ova karta je svakako ukradena, ali tek sada jer si je ti ukrao! Ti si lopov!— Umukni, inače ću te udariti po ustima, stari mangupe! prekinuo ga je Pappermann. — Gdje su braća Entersi?Nije bilo loše smišljeno što je upitao za braću Enterse. Tako su obojica Crvanokožaca saznala da nismo neznalice, kako su to oni pretpostavljali. Svoje iznenađenje nisu mogli prikriti, ali su se ipak brzo svladali. Komanč upita ravnodušnim glasom:— Enters? Tko je to?— To su dva brata koji su obećali da će nas izručiti vama. Time smo vas dovoljno uvjerili da nismo voljni da s vama postupamo u rukavicama. Ako izustite samo i jednu riječ koja nam se ne bi svidjela, dobit ćete batina! <Doduše, bolje bi bilo da je Pappermann pustio mene da govorim. Nakon mnogo godina, on je danas prvi put imao pred sobom zarobljenike, pa sam omogućio tom starom valjanom momku da malo izigrava junaka. Od toga trenutka oba su vrača šutjela. Postali su sumnjičavi kada su čuli za ime Enters.Prije svega smo mo-rali da jedemo. Srdašce je razmotalo hranu koju smo ponijeli sa sobom i poslužila nas. Rasedlali smo konje. Pustili smo ih da se napiju i da potraže zelenu hranu. Naravno, k-irta je za mene bila važnija od jela. Taćno ram je prostu-dirao i potražio savjet u Intschu-intc, koji rne je uvjs-ravao da tačno pozna spilju. Pri tome se pokazalo da se karta i on ne slažu. Prema karti bio je samo Jedan ulaz u spilju pred

kojim smo se sa'da nalazili, a Šore na vrhu tri različita izlaza, dva uska i jedan Široki. Široki put je bio za jahače, a izlaz mu je bio Iza_.Slapa koprene'. Ostala dva puta koja su bila za Pješake, na određenom mjestu odvajala su se od Puta za jahače i još neko vrijeme išla usporedo, a za-tim se odvojila. Jedan je završavao u dvorcu. Na kojem mjestu, to se nije moglo utvrditi jer je crtež bio premalen. Drugi nije išao onoliko visoko jer je završavao u planinskoj dolini, u blizini, kako se činilo, započete ogromne statue Winnetoua, ili kraj jedne od Đavoljih propovjedaonica. Intschu-inta za ova tri izlaza nije znao. Sjeća se da je ranije, u starim vremenima, postojalo nekoliko izlaza iz spilje, samo što su ti. bili zatrpani. Zbog čega, to nije znao reći. Tvrdio je da put kroz spilju postaje sve širi, da je prohodan i da se stalno penje do onog mjesta gdje se naglo počinje sužavati, i da završava pred skupom siga. Taj skup je stajao nešto po strani od ,Slapa koprene' i njegov se pad može čuti u samoj spilji ako čovjek ima oštro uho.Tko je u pravu? Intschu-inta ili karta? U svakom slučaju karta. Odlučio sam da se oslonim na nju, barem u vezi s gornjim dijelom spilje i izlaza koji se tamo nalaze. Do toga sam se mjesta mogao potpuno osloniti na slugu i njegovo' poznavanje spilje. Zbog toga sam odlučio da konje ne ostavimo ovdje, već da ih sa sobom povedemo. Naša je namjera bila da se poslije razgledanja ponovo vratimo. Međutim, ako je go>re stvarno postojao onakav širok i pogodan izlaz, kao što je bio ucrtan na karti, onda smo već morali biti kod kuće i ne bi onda trebalo da se ponovo vraćamo kroz spilju i da ponovo jašemo pet sati do kuće. Intschu-inta je, doduše, uporno tvrdio da ćemo se morati vratiti, dok sam ja bio mišljenja kako nd jednom razumnom čovjeku nije moglo pasti na um da

zatrpa ona tri izlaza. Staviše. pretpostavljao sam da su samo kamuflirani, dakle prikriveni, i zbog toga sam se oslanjao na svpju snalažljivost i dobre oči.Čim smo završili jesti, odmah smo počeli vršiti pripreme za pregledanje spilje. Bili smo ponijeli baklje i sviieće. Kada smo otvorili pakete dvojice zarobljenika, utvrdili smo da su se i oni dobro opskrbili. Zbog vlage i svježine sa sobom smo ponijeli velike, tanke, nepropusne indijanske pokrivače kojima smo se mogli zaogrnuti umjesto kaputa. Konje smo opet osed-lali, vračeve privezali za njihove konje, zapalili ne~ koliko baklji i otpočeli pregledanje spilje.330Jahali smo kroz divan podzemni svijet. Na čelu Intschu-inta sa jednim od ,Winnetoua' koji je nosio baklju, za njima ja i Srdašce, pa zarobljenici, onda Pappermann s preostalim ,W.tnnetouima', od kojih je jedan nosio drugu baklju. Gdje god se ukazala potreba, upalili bismo osim baklji i svijeće.Put se stalno penjao, često i veoma strmo. Čak i na najnižim mjestima spilja je bila dovoljno visoka za naše konje. Svaka je od podzemnih prostorija kroz koju smo prolazili bila različita. Redale su se raznolike slike, iznenađenje za iznenađenjem. Dok su sa stropa visili raznoliki stalaktiti, odozdo su se dizali divni sta-lagmiti i zajedno predstavljali cijevi, stupove, orgulje i druge predmete, tako da čovjek nije mogao vjerovati da je sve to priroda stvorila. Na žalost, sada nismo Imali vremena da to podrobnije promatramo. Zurilo nam se naprijed sve do onog mjesta gdje se moralo utvrditi možemo li dalje ili ne. Jahali smo hodnicima i tunelima, kroz male sobičke i ogromne dvorane, kroz predvorja i prostrane dvorane sa stupovima, kroz verande i prolaze. Prolazili

simo kraj bezdana u čijoj je dubini žuborila rijeka, Išli smo sve dalje i dalje, dok konačno nismo došli do kraja širokog puta. Odjednom je postao toliko uzan i tijesan da je samo pješak mogao dalje da se probije.— Vidiš da sam bio u pravu — rekao je Intschu--inta.— Put za konje je pri kraju i dalje ne ide. Nema ovdje nikakvog otvora koji bi izlazio iza ,Slapa koprene'.Izgleda da je bio u pravu. Nalazili smo se u širokom hodniku i pred nama su se ispriječile dvostruke skupine stalaktita i stalagmita, dok je uzani puteljak skretao udesno. Na karti ovo skretanje nije bilo označeno, već je put produžavao ravno dalje. Ovo Je mjesto bilo presudno. Sada se moralo pokazati koliko se mogu osloniti na svoje oči i moć rasuđivanja! Počeo sam istraživati skupinu siga. Ubrzo sam utvrdio da nije potrebna nikakva mudrost da se otkrije prava istina.Stalaktiti su sige koje vise sa stropova spilje. Sta-su sige koje se dižu uvis sa dna spilje. Kada331se spoje, predstavljaju stupove i skupine stupova. Sta-lagmiti nastaju drukčije od stalaktita. Oni se veoma lako mogu razlikovati jer im struktura nije ista. Ovdje sam odmah utvrdio da su sdge na,stropu bile prave. Međutim one koje su se dizale sa dna spilje nisu bile prave. Bili su to stalaktiti, a ne stalagmiti. Oni nisu ovdje nastali, već su ih dopremili i složili. Zašto i u koju svrhu? Veoma jednostavno: da bi se presjekao široki puteljak, da ga kamufliraju, prikriju, tačno onako kako sam naslućivao,Prodrmao 'sam jednoga od prednjih. Pokrenuo se. Odvukao sam ga u stranu. Ostalj su slijedili moj primjer i pomogli mi da uklonimo i druge. Već nakon kratkog vremena put je bio toliko slobodan da smo se mogli uvjeriti u njegov nastavak. Proširili smo otvor toliko da

se čovjek kroz njega mogao provući. Tada sam pozvao Pappermanna i jednoga od ,Winnetoua' sa bakljom da pođu za mnom kroz otvor. Htio sam da vidim šta se iza toga nalazi. Ostali su morali da čekaju i da razmaknu onoliko kamenja koliko je bilo potrebno da konji prođu.Osim baklje koja je gorjela ponijeli smo još jednu kao rezervu, te se počesmo probijati dalje, naravno pješice. Put je bio još strmiji nego do sada. Ubrzo smo ispred nas začuli neko šuštanje, huku, pa romo-renje, kao da se nalazimo u samoj blizini slapova Nia-gare. Ta huka i romorenje postali su tako glasni da ni vlastite riječi nismo čuli. Stijena, desno od nas, rušila se u dubinu Odozgo je dopiralo slabo svjetlo kao da se dan probija kroz debelo mliječno staklo. Iza jednog zavoja smo odjednom ugledali ,Slap koprene' kako se uz buku ruši u podzemni svijet, u kojem pro-dužava kao mala rječica duž koje smo maloprije u spilji jahali. Duvao je tako oštar vjetar da smo morali šešire pridržavati. S jedne strane bio je stjenoviti zid, dok je na drugoj zjapio bezdan u kome je slap nestajao. Ivica nije bila zaštićena ogradom. Put je međutim bio toliko čvrst i širok da su i četiri konja mogla usporedno ići. Tako smo prošli slap cijelom njegovom širinom. Kada smo stigli na drugi kraj, nestalo je svjetla odozgo, i opet smo se morali osloniti na naše baklje. Produžili smo potkopom koji se dizao uvis,332samo ne u ravnom smjeru već u luku. Ovdje smo opet začuli šum vodopada. Postajao je sve jači i jači. Kada je postao toliko jak da smo gotovo oglušili, ugledali smo ponovo danje svjetlo, samo što nije prodiralo odozgo, već ispred nas. Uputili srno se prema njemu i već nakon nekoliko trenutaka bili smo pod vedrim nebom. Zapravo nismo bili pod vedrim nebom, već između pobjesnjele

mase ,Slapa koprene' i visoke strme stijene sa koje se rušio. Stajali smo uz sam rub ponora u kojem je nestajao, kuda smo upravo bili prošli.Sada sam dovoljno znao. Vratili smo se do onog mjesta gdje su se naši pratioci nalazili. Stigavši onamo, utvrdili smo da još nisu završili posao. Kamenje koje su imali da uklone bilo je veoma teško i trebalo irn je još podosta vremena da to obave. To sam vrijeme iskoristio za dalja istraživanja. Htio sam da doznam kuda vodi uzani puteljak. Ovoga puta nisam poveo Pappermanna, već Intscha-intu i jednog sa bakljom. Srdašce me je zamolilo da i nju »ovedem. Pristao sam. ' 'Nije bilo daleko do onog mjesta na karti gdje se dva puteljka razdvajaju. Stigavši tamo, odmah sam utvrdio da su i ovdje stajali stalaktiti umjesto sta-lagmita. I ovdje je izvršeno kamufliranje. Intschu--inta nije ništa primijetio, i nije zastao. Nije ni slutio da se jedan od uzanih puteljaka ovdje odvaja i produžio je sa čovjekom koji je nosio baklju. Pošao sam za njima ništa ne govoreći. Put koji su mimoišli sigurno je vodio prema Đavoljoj propovjedaonici. Na osnovu karte put kojim smo išli vodio je gore prema dvorcu. Želio sam da ga još danas otkrijem. Zbog toga smo išli ovim puteljkom sve do onog mjesta gdje je prividno završavao.~ Ovdje prestaje — rekao je Intschu-inta, za-stavši.~ I ne ide dalje? — upitao sam.— Ne. Tačno onako kao i onaj maloprije!~ Da, taćno onako kao i onaj maloprije! Ako seukloni kamenje cdmah ćemo primijetiti da ovdje ne završava, već da se 'produžava dalje. Uklonimo ka-

333Ovi stalaktiti nisu bili teški. Sklonio sam nekoliko u stranu. Intschu-mta je pomogao. Šta sam mislio, to se i obistinilo: put je produžavao. Ovdje nijg bilo potrebno da sve kamenje uklonimo. Više nam nije stajalo ništa na putu da bismo mogli produžiti. Počevši odavde, nije bilo više siga, već sumo gole spilje. Redale su se jedna za drugom. Morali smo se penjati. Na kraju nije bilo više ovih prirodnih šupljina, već je put vodio kroz stjenovitu pukotinu u kojoj su bile uklesane stepenice i hodnici koji su bili nadsvođeni. Zrak je bio nevjerovatno suh i čist. Nisam pogledao na sat, ali sam osjetio da smo se više od četvrt sata penjala. Odjednom su prestale stepenice. Dalje nismo mogli. Pod nama stepenice, desno zid, lijevo zid, nad nama zid. Nigdje vrata, prozora, otvora! Kako da se odavde iziđe?Upravo nad posljednjom stepenicom' bila je smještena ploča od kamena. Ona nije mogla biti teška jer joj stranice nisu bile duže od tri pedlja. Pokušao sam da je maknem. Nije mi uspjelo. U njoj su bila dva udubljenja i mogao sam u njih da zavučem držak noža. To mi je pomoglo da pomaknem ploču. Najprije sam pokušao da je "povučem naprijed, pa natrag; pa udesno — uzalud. Ali kada sam povukao ulijevo, ona se konačno pomakla. Imao sam osjećaj da se pokreće na kotačima. Nada mnom se ukazao četvero-uglasti otvor, kroz koji sam se mogao provući/Opreza radi sam najprije provukao samo glavu. Sto sam ugledao?Preda mnom se ukazala jedna osmerouglasta prostorija sa dvojim vratima. Zidovi su joj bili potpuno obrasli pleterom čije su grane sezale čak do stropa u kojem su' svuda unaokolo b,ili brojni otvori kako bi prodirala svjetlost. Prema meni nalazila su se zatvorena vrata. A tu gdje sam se sada nalazio vjerovatno su bila još jedna,

samo što ih nisam mogao vidjeti dok se ne provučem kroz otvor. Kad sam "ušao u pro-' storiju, utvrdio sam da su to bile stepenice koje su vodile gore prema izlazu koji je bio zabravljen. Popeo sam se gore, uklonio rezu i otvorio ih. Našao sam se pod vedrim nebom, samo nisam htio da utvrđujem gdje se nalazim. Zatvorio sam opet vrata, spustio se dolje i pozvao Intschu-intu da i on dođe gore da mi kaže334zna H možda gdje se nalazimo. Čim je ugledao prosto-riju, zadovoljno je uzviknuo:'- Uff! To je tajna sobica Tatellah-Sataha u kojoj se on češće zadržava!— Kuda vode ona vrata na suprotnoj strani?— U spavaonicu Tatellah-Sataha.— A ona tamo na vrhu stepenica?— Napolje, na planinu. Nitko ovdje nije naslućivao da postoje ova prijeklopna vrata kroz koja smo sada stigli!Sada je i Srdašce ušlo, a iza nje i čovjek sa bakljom. Ona je izrazila želju da ovdje ostane. Rekao samjoj:— Mi ostali se opet vraćamo, no ubrzo ćemo opet doći.— Ovamo? — upitala je. — Kada?— Možda već za pola sata. Vraćam se u podzemni svijet da dovedem oba zarobljenika kako bih ilf ovim tajnim putem otpremio u dvorac. Osim nas, nitko ih drugi neće vidjeti. Ne želim da bilo tko od njihovih pripadnika ili drugova sazna gdje se nalaze.— Dobro, ja ću vas1 ovdje sačekati. Međutim, što ću raditi ako me netko ovdje zatekne?~ Bilo tko da dođe, postupit će prema tebi kao prema prijateljici. Uostalom, nije ni potrebno da te netko

zatekne, jer se možeš poslužiti onim stepenicama i izići napolje, pa te neće nitko primijetiti.— Dobro! Dakle, ovdje ću čekatiSjela je na klupu. Mi ostali počesmo da se spuštamo kroz hodnik. Kamenu ploču sam ponovo namjestio. Vratili smo se do onog mjesta na kojem su nas čekali naši drugovi. Gotovo su bili završili posao, naime, uklanjanje stalaktita. Sjeo sam da sačekam doktone završe. Dok sam sjedio, osjetio sam da nešto sastropa pada na mene. To nije bila voda, već kameni Pješak. Pogledao sam gore. Svjetlost naših baklji nije dopirala visoko, a ipak sam upravo nad sobom ugledao uzanu pukotinu iz koje je padao pijesak. U ovakvim spiljama to nije bilo ništa neobično i zato nisam ni Pomišljao da istražujem uslijed čega je nastala pukotina., Kada je široki put bio oslobođen, rekao sam da cerno se ovdje razdvojiti. Oba vrača, Intschu-inta i335čovjek sa bakljom poći će pješice sa mnom gore. Ostali će jahati dolje i dovesti naše konje, i to pod vodstvom Pappermanna. Poći će onim putem koji smo malo prije otkrili i koji završava iza .Slapa koprene'. Odande će smjesta krenuti prema dvorcu. Čekali smo dok ne odu. Vračima sam zavezao oči. Ja sam uhvatio za ruku Komanča, a Intschu-inta Kiowu. Čovjek sa bakljom je išao naprijed. Tako smo se penjali prema tajnoj sobici. Zbog zavezanih očiju zarobljenika sporo smo napredovali i tek nakon jednog sata smo stigli do zadnjih stepenica. Počeo sam da povlačim u stranu ploču. Tek što sam to uradio, začuo sam glasove. Izgledalo je kao da je netko kod moje žene. Otvorio sam prijeklop-na vrata pri čemu sam pazio da budem što tiši. Pomakao sam opet samo gornji dio glave da vidim tko govori. Srdašce je

nestalo, vjerovatno kroz stepenišna vrata koja vode napolje. Sada je Tatellah-Satah sjedio na klupi. Pred njim je stajalo dvanaest poglavica Apa-ča, svi mlađi ljudi od kojih nisam nijednog poznavao. Najstariji među njima nije imao ni pedeset godina. ,Stari čuvar velikog kumira' govorio im je nešto uzbudljivim glasom. Do mene je dopro nastavak započetog govora:— Ovdje je Old Shatterhand kojega sam mrzio, a sada ga volim. Svjestan sam da bez njega ništa ns mogu, isto onako kao što ni crvena rasa ne može ništa bez bijele. On će nas opet sjediniti u ljubavi i unatoč tome što sami idemo putem mržnje koja nas može uništiti. I dok mi...Zastao je usred rečenice. Nismo uspjeli da ugasimo baklju i ona je počela glasno pucketati. Bacala je iskre. Dimila se, pa se dim dizao kroz otvor gore, i Indijanci su odmah osjetili njegov miris i ugledali nas. Svi su gledali u mene. Tatellah-Satah je iznenađen ustao sa klupe. Nije mi ništa drugo ostalo već da se provučeni kroz otvor.- Old Shatterhand! - uzviknuo je. - Old Shatterhand, o kome upravo govorim!— Old Shatterhand! Da li je to on? Zaista on? -• upitali su ga poglavice.- Da, on je! — odgovorio je. — Otvor u pj>đu! Kuda vodi? Odakle dolaziš?336Ove su riječi bile upućene meni. Prišao sam mu, izvukao iz džepa kartu, koju sam oduzeo vraču Komanča, rastvorio je, predao mu je i odgovorio:— Pogledaj ovo! Vidjet ćeš i sam odakle dolazim. Pogledao je u naslov, primijetio brojke i uzviknuo:— Iz tajne biblioteke! Veoma važna karta koju je netko mojim precima ukrao! Sve naše traganje za njom do sada

bilo je uzaludno! Sumnja je bila pala na nekadašnjeg vrača Komanča koji je ovdje nekoliko tjedana boravio kao gost i koji je veoma često zalazio u biblioteku. I sada mi ju je Old Shatterhand donio! To je pravo čudo! Pravo čudo! Tko ti je dao tu kartu?— Dobio sam je od praunuka lopova. Pokazat ću ti ga.Bio je dovoljan samo jedan zov i već su gore stigli: Intschu-inta i čovjek s bakljom, koji su sa sobom vodilj oba zarobljenika. Poglavice Apača su ih odmah prepoznali. Htjeli su da dadu ođuška svome iznenađenju, ali sam ih ja jednim pokretom ruke umirio i tiho rekao:— Mir! Oni ne smiju ni da vide, ni da čuju gdje se nalaze. Kasnije ću vam sve ispričati. Postoji li u dvorcu kakvo mjesto gdje bismo mogli zarobljenike skloniti tako da ne mogu pobjeći i da ih nitko ne vidi?— Imamo mi ovdje veoma dobre i sigurne zatvore - odgovorio je Tatellah-Satah.~ Neka ih Intschu-inta tamo smjesti i neka se ponovo vrati. Bit će mi još potreban.Tatellah-Satah je tihim glasom dao potrebne naloge svom ogromnom sluzi. Ovaj se s oba vrača kao i sa čovjekom koji je nosio baklju udaljio da ih otpremi u ćeliju. U tom trenutku otvorila su se vrata iznad stepenica i na njima se pojavilo Srdašce. Uspjelo joj 3e j3a se blagovremeno povuče. Primijetila me je kroz odškrinuta vrata i smatrala je da se i ona sada može Pojaviti.Ispričao sam im samo onoliko koliko sam smatrao °a je potrebno. Upravo u času kada sam završio, vra-11 o se Intschu-inta. Javio je da su zarobljenici na si-šurnom mjestu i da je Pappermann sa svojom prat-Jorn stigao sa slapa u dvorac. Rekao sam mu da ćemo •>°s Jednom dolje u spilju i neka nabavi dvije nove22 vri-

nnetouovi nasljednici337baklje. Srdašce me je upitalo mora li i ona poći. Od-govorio sam joj da ne mora, pa me je Tatellah-Satah zamolio da njemu povjerim svoju squaw. On očekuje posjet Kolme Puschi i raduje se što će se obje žene upoznati. Nisam ništa imao protiv toga. Kada je In-tschu-inta stigao sa bakljama, pošao sam sa njime opet dolje u spilju. Napominjem da je dvanaest poglavica Apača tek danas stiglo ovamo za moga odsustva. Svoje su šatore podigli u gornjem gradu. Predstavljali su štab svih plemena Apača na koje se Tatellah-Satah mogao osloniti.Imao sam naročitih razloga da se još jednom spustim u spilju. Kada sam počeo da je upoznajem, želio sam da je cijelu istražim jer je postojao još jedan maleni dio koji mi je bio nepoznat. U spilji se odvajao i drugi uzani puteljak kraj kojega smo prošli a da ga naši pratioci nisu primijetili. To je mjesto samo meni palo u oči jer su stalaktiti umjesto stalagmita ukazivali na to da je i ovdje zakamufliran put koji je prije bio prohodan. Vratili smo se ponovo na to mjesto. Poveo sam Intschu-intu zato jer sam ga smatrao za povjerljiva čovjeka i jer je to novo otkriće moralo također ostati tajnom. Povezujući mjesta nad zemljom s onim pod zemljom, zaključio sam slijedeće: široki put je imao izlaz u planinsku dolinu, iza slapa. Uzani put vodio je gore u dvorac. Između ova dva se nalazilo mjesto gdje se odvajao uzani puteljak koji se prema tome morao završavati negdje gore između slapa i dvorca. Kad god bih se zapitao koje bi mjesto tome najviše odgovaralo, uvijek sam pomišljao na .Đavolju propovjedaonicu' ili na .Đavolje uho', kako ga ovdje nazivaju. U svakom slučaju ono je bilo povezano sa tajanstvenom, velikom spiljom. Tko zna kakve su važne

veze postojale između gornjeg i donjeg dijela prije nekoliko tisuća godina.Kada smo stigli do onog mjesta na kojem je uzani puteljak skretao, stali smo. Uklonili smo nekoliko siga koliko je trebalo da vidimo što je bilo iza njih. Ubrzo smo otkrili slobodan puteljak koji je gore vodio. Moje me slutnje nisu prevarile. Bilo je samo pitanje gdje se završava. •Najprije smo se malo odmorili, jer uklanjanje teških siga baš nije bilo lako. Svuda oko nas vladala je338potpuna tišina. Jedino je izdaleka dopirao nekakav ne-običan šum, i to vjerovatno odanle gdje se naš uzani puteljak odvajao od širokog. Sto je to bilo, ili tko je to bio? Da nije možda tamo netko bio? Sigurnosti radi morali smo to što prije saznati. S podignutim bakljama žurno smo pošli u onom pravcu iz kojega je šum dopirao. Ondje smo utvrdili da se ne radi o prisutnosti ljudi, već o padanju kamenja sa stropa, i to baš na onom mjestu gdje sam bio sjedio i primijetio načetu pukotinu. Sada je ta pukotina bila šira i veća. Bili su otpali prilično veliki komadi siga. Vjerovatno je gore nešto popustilo. Tko od sada onuda namjerava proći, mora biti veoma oprezan. Ja, međutim, o tome nisam brinuo brigu jer nisam ni slutio što je tomu uzrok.Vratili smo se na ono mjesto gdje smo uklonili sige i pošli novootkrivenim uzanim bočnim hodnikom čiji izlaz još nismo otkrili. Gorostas Intschu-inta je bio grdno iznenađen.— Imam osjećaj da si ti Winnetou - rekao je. — Sve čuješ, sve vidiš, sve pronalaziš! A mi koji već odvajkada ovdje živimo, niti čujemo, niti vidimo, a niti pronalazimo! Ti sa kao on, a on je bio kao ti!

I ovaj je puteljak vodio gore kroz same spilje, samo što je bio mnogo strmiji od onog prvog. Pri kraju smo naišli na stepenice koje su bile uklesane u tvrdom kamenu. Konačno smo stigli do kraja. Ovdje nije bilo vrata, ni zida, ni kamena, već bezbroj korijenja i žila što su virili iz zemlje jer tlo nije bilo kamenito. Bilo je sve gušće i morali smo upotrijebiti noževe. Sjekli smo sve što nam je smetalo i bacali iza ^a' Probijali smo se korak po korak. Pred nama nije V1se bilo korijenja i žilica, već gusto grmlje kroz čije je granje dopiralo do nas danje svjetlo. Ugasili smo baklje.Grmlje i džbunje raslo je iz hrpe kamenja koje, vjero vatno, nije ovdje nastalo prirodnim putem, već ga Jietko dopremio da bi zaklonio ulaz iz kojega smo Probijajući se kroz grmlje, nastojali smo da što lomimo granje i grančice. I stigli smo do kojeg Stigli smo do lijevog .Đavoljeg uha', znači onako kako sam i naslućivao. Desno uho leža-g druge strane kolnika, upravo prema nama.,339— Uff, uff! — viknuo je Tntsctiu-inta. — Događaju se čuda!— Ponovno otkriće nečeg starog ne predstavlja nikakvo čudo — odgovorio sam. — Mi smo sada kod vašeg Devils pulpita.— Čiju tajnu nitko ne može otkriti!— Ne? Zaista ne?— Ne. Čak ni Wmnetou nije mogao!— Pri čekaj samo! Možda ćeš ti to moći! '— Ja? — začuđeno upita. — Nemoguće!— Ne samo što nije nemoguće već je sasvim vje-rovatno. Hoćeš li šutjeti, barem neko vrijeme, pa čak" i pred Tatellah-Satahom?

— Hoću! — obećao je gledajući u mene s velikim očekivanjem.- Dobro! Onda najprije da pogledamo? Popnimo se na ,Đavolje uho', da se gore sa svime upoznamo!Popeli smo se gore. Našao sam se gotovo u istoj situaciji i u istim prilikama kao i na prvom Devils pulpitu, gdje je .Mladi Orao'-ustrijelio medvjeda. I tu su bile dvije propovjedaonice, tačno kao i ondje. S druge strane ceste bile su još dvije na istom odstojanju. Zapravo je sve to predstavljalo dvostruku elipsu sa četiri žarišta, s jedne strane dva i s druge strane dva, koja su pri pravilnom korišćenju omogućavala razne glasovne eksperimente, što je za neupućene ljude predstavljalo čudo.Kao'što je rečeno, to sam utvrdio već na prvi pogled. Međutim, nešto mi je probudilo pažnju. Nastale su krupne promjene otkada smo zadnji put ovdje prošli. Iz početka kip Winnetouov je rastao velikom brzinom. Putem su prolazila mnoga teretna kola sa gotovim blokovima što su ih dovlačili iz kamenoloma, kao i veliki broj radnika koji su imali zadatak da iz blo-kova sastave figuru. U njima su već bile izbušene rupe u koje će se zabiti željezne spojnice, kuke i kolci-Figura je bila izrađena gotovo do trupa. Skele, na kojima &u imali da rade monteri, bile su tek danas podignute. Kada je Inschu-inta primijetio da mi je sva pažnja usmjerena na spomenik, rekao je:-- Grozničavo rade. U svaju stvar nisu više sl~ gurni. Iz dana u dan sve jasnije vide da se s nj-340vim mišljenjem ne slažu svi. Zbog toga se i žure da što prije završe spomenik, kako bi u času kada stignu hiljade uzvanika na njih ostavio jak dojam. Kada sam maloprije pošao po baklje, doznao sam da su naumili da rade i dan

i noć, jer su čuli da si.i ti protiv spomenika. Vjerovali su da će te lako onemogućiti.— Ah! Naročito Mr. Okih-tschin-tscha, zvani An-tonius Paper? Treba da mislimo na današnje naše dužnosti. Ovdje ispred nas su dvije .propovjedaonice'. S druge strane su također dvijev Mi se nalazimo -na prvoj. Ovdje ću ja ostati Ti ćeš otići prijeko, na prvu. Kada stigneš tamo, izgovorit ćeš običnim glasom deset brojki. Ja ih ovdje neću čuti. ali ću ipak ponoviti iste brojke.- Ponoviti? - upitao je. - Da li ću ih ja čuti?- Da.— Nije moguće1

— Čekaj, pa ćeš se uvjeriti! Idi! Nemoj nikome reći kamo ideš i što tamo tražiš!S nevjericom me je pogledao pa se udaljio. Gledao sam za njim pazeći da me nitko od radnika i vozača koji su putem prolazili ne primijeti. Nitko na njega nije obraćao pažnju. Kad je tamo došao, popeo se na prvu .propovjedaonicu'. Možete i sami zamisliti koliko sam bio radoznao da li će mi pokus uspjeti. Slušao sam. I stvarno, čuo sam samo deset brojki, naime, sve Parne od dva do dvadeset. Čakao sam samo časak i ponovio ih isto onako polako i razgovijetno kao što ih .Je d on izgovorio.~ Uff, uff! — čuo sam kako je sav iznenađen uzviknuo. - Da li si zaista to ti?~ Jesam — odgovorio sam.~ I ti si me čuo?~ Tačno onako kao što sada i ti mene čuješ. Sada ćeš otići na drugu .propovjedaonicu' i nešto ćeš drugo reći.- Sta?~ Bilo šta. Postavit ćeš neko pitanje, a ja ću ti odgovoriti. Kreni!

- Dobro, već'idem!Napustio sam svoju .propovjedaonicu' i pošao na u§u. Na njoj nije bilo [grmlja, i brzo sam se popeo.341Čuo sam njegov dolazak s druge strane. Granje je za-pucketalo, u grmlju je zašuštalo. Stigavši gore, upitao je:- Jesi U još tu? Čuješ li me?— Da, čujem te — odgovorio sam mu a da mu nisam rekao da sam u međuvremenu promijenio mjesto.— Hoću H opet da brojim?— Da. Deset drugih brojeva.Izgovorio je neparne brojeve od trideset i jedan do četrdeset i devet, a ja sam mu ih ponovio. Tada sam ga zamolio da se vrati ponovo na prvu propovjedaonicu' i da ponovo izgovori nekih deset brojki. Vidio sam da je stigao. Popeo se gore. Vjerovatno je sada brojio, ali ga nisam čuo. Sada sam sve znao. Ovdje se stvarno radilo o dvostrukoj elipsi. Čovjek je ovdje mogao čuti i ne čuti, prema njegovoj želji. Sve je ovisilo o odabranom mjestu. Sišao sam sa svoje ,pro-povjedaonice' i uputio se prema kolniku. Uto me je Intschu-inta ugledao, pa je i on krenuo.— Posljednji put nisi odgovorio — rekao je. — Ili te možda ja nisam čuo? Pravo čudo, čudo! Uf f! Na toj razdaljini nitko ne može čuti riječi drugoga, a ja sam te ipak razumio! Kako da to čovjek objasni?— Razmisli! Pa ti bi morao odgonetnuti tajnu!— Šališ se! Zašto da se mučim pogađajući ono što ti dobro znaš, jer da nije tako, ne bi me nd poslao na pravo mjesto. Hoćeš li mi reći?— Da, ako dozvoli Tatellah-Satah.~ Zar ja zaista ne smijem njemu za sada ništa reći?— Nikome! Mogao bi počiniti najveće zlo ako to bilo kome odaš. Vratimo se gore u dvorac. Sunce već zalazi!

Nebo je bilo prekriveno tankim slojem oblaka. Stigli smo do zavoja ceste odakle smo, kada smo dalazin iz gornjeg grada, prvi put ugledali ,Slap koprene'. Zaustavili smo se da uživamo u njegovoj ljepoti. Smetao nam je kip koji je odudarao od nježne koprena. Drvene skele su ukrivo bile postavljene. Među njima je bio jedan jedini nosač koji je uspravno stajao. To sam samo uzgred primijetio i nisam smatrao da le

342važno. Uskoro sam morao utvrditi da nema događaja koji nisu važini.ISTINSKI VVINNETOUVraćali smo se prema dvorcu. Intschu-inta je putem šutio. Razmišljao je o ishodu naših istraživanja. Stigavši gore, rastali smo se. Otišao je do Tatellah--Sataha, a ja prema svome stanu gdje sam očekivao da ću zateći Srdašce. Tamo sam je i našao, ali ne samu. Kod nje je bila Kolma Puschi, Sjedile su jedna kraj druge. Kada sam ušao, ustale su i pošle, mi u susret. Na njihovim sam licima primijetio duboku ganutost Ime Kolma Puschi u dijalektu Moquija znači ,Crno Oko' ili ,Tamno Oko'. Bila je mnogo starija od mene. Njezino nekada elastično tijelo, sada je bilo pogrblje-no. Njena sijeda sjajna kosa bila je spletena oko glave. Njezino ostarjelo lice bilo je naborano, a ipak lijepo. Kolma Puschi sada nije Više bila obučena kao muškarac, već kao žena. Stajala je ispred mene i gledala me dugo ispitivačkim pogledom i rekla ozarenog lica:— Da, to je on! Isti kao i ranije! Unatoč mnngim i mnogim godinama koje su otada prošle! Dozvoljavate li da pozdravim Olda Shatterhanda?Odgovorio sam:— A zbog čega to ne biste mogli?

— Zbog neprijsteljstva!— Kakvog neprijateljstva? Ja ne znam ni zo kakvo neprijateljstvo!~ Nisam ni ja znala dok ga nisam sada osjetila, '51d Shatterhand je U vezi sa spomenikom naš pro-Uvnik!— Protivnik možda, ali nikako neprijatelj. Otkako Poznam Kolmu Puschi, uvijek sam je cijenio, volio i divio se, i dok budem živ, to ću prijateljstvo s;!.';uvali. Molim je da mi pruži ruku koja je znala bi U tako SmJeIa i hrabra, a istovremeno blaga i plemenita.Pružili smo jedno drugome ruku. Čvrsto sam je zagrlio i poljubio u oba dobra i nekada tako. tužna °ka. Iza toga smo sjeli kako bismo nastavili prekinuti razgovor. Utvrdio sam, a i čuo da je Kolma Puschi Badnjih deset godina mnogo, veoma mnogo naučila, "a se duševno uzdigla sa svojim unucima, mladim343Surehandom i mladim Apanatschkom. Bila je oduševljena planiranom apotezom Winnetoua, a isto tako je bila uvjerena da ćemo i ja i Srdašce biti isto tako ushićeni. Kada su nastala razmimoilaženja i odvajanja, vjerovala je da će jedino naš dolazak riješiti te sporove. Zadnjih dana nije bila ovdje jer se vratila sa Oldom Surehandom i Apanatschkom. Doznala je da smo stigli, da su s omalovažavanjem postupili s nama i da nam je Tatellah-Satah pružio zadovoljštinu i lično nas doveo u dvorac da ondje kao njegovi gosti stanujemo. To je samo povećalo razdor između donjeg i gornjeg grada. U donjem gradu su se bojali da će sada upravo Old Shatterhand, koga su mislili izgurati, imati odlučnu riječ u vezi sa spomenikom. To je Olda Su-r^handa i Apanatschku navelo da izjave kako su čvrsto odlučili da me ne posjete u mome stanu kod Ta-tellah-Sataha. Kolma Puschi, međutim, nije imala srca da postupi tako

grubo. Javila se ,čuvaru velikog kumira' i zatražila dozvolu da nas posjeti, a on je to veoma rado odobrio. Obje žene su tokom mog odsustva satima sjedile zajedno i razgovarale. Iako je vrijeme bilo kratko Srdašcu je uspjelo da svoju gošću podari onim što je ona od nje očekivala. Naime, u pismu koje nam je Kolma Puschi uputila, bile su riječi: — Dođi, podari me svojom ljubavlju, svojom dobrotom.Kada me je zamolila da unatoč svemu pođem s njom u donji grad i posjetim Olda Surehanda i Apanatschku, odgovorio sam joj:— Ne smijem. Ja sam Tatellah-Satahov gost, a tko njega izbjegava, toga moram i ja.- Zar je zaista tako? — zabrinuto je upitala.— Da, tako je! — potvrdio sam. — Prema zakonima crvenih ljudi kuća moga domaćina je i moja kuća. Tko je prezire, prezire i mene!- Oprosti! Varaš se ako govoriš o preziranju. Nitko se neće usuditi da te prezire!— Pogrešno! Ja se ne varam. Pozvan sam da dođem na Mount Winnetou. Došao sam. Trebalo je da me netko dočeka, pozdravi i poželi mi dobrodošlicu.^ A tko je to učinio? Nitko nije izašao preda me. Traži" su da ja dođem k vama i da trčim za vama. Sada ću ti .dati odgovor na to.344Srdašce mi je dalo potajice znak da ne budem toliko oštar jer je pred nama žena. Znao sam, međutim, što želim i nastavio istim glasom:'— Molim Kolmu Puschi da se vrati Oldu Sure-handu i Apanatschkj i da im saopći da ih pozivam sutra na ručak, i to ovamo u moj stan. Pozvat ćemo još i neke druge osobe, ali za sada još ne znam koga.

Lice joj postade još ozbiljnije.— I ti misliš da će moji sinovi doći? — upitala je.— Ja se nadam!— Na ručak?— Da, tačno u podne i ni minutu kasnije.— A ako ne dođu?Pri tome je u me napeto gledala. Odgovorio sam:— To ću smatrati za najveću uvredu koja mi je ikada bila nanesena. Smjesta bi se odredilo borilište l tada bi meci progovorili!— Zar između takvih prijatelja kakvi ste nekada bili?— Prijatelj koji me vrijeđa gori je od neprijatelja! To im reci! Saopći im da sam osijedio, ali da sam još uvijek o-naj stari! Ako ne dođu, pucat ćemo. U tom bi slučaju čitav Komitet bio raspušten i izabran drugi, dostojniji. Winnetou je bio poglavica Apača, a oni jedino mogu odlučiti na koji se način njemu ima iskazati počast!— Kada Old Shatterhand prijeti, to je isto kao da je već izvršeno. Misliš li ti ozbiljno?— Sasvim ozbiljno! Radi čega je živio Winnetou? Radi čega je umro? Da ne mislite možda radi toga da proslavi mladog slikara i mladog kipara? A kako su ga prikazala ta dva neiskusna čovjeka? Gdje mu je duh, gdje mu je duša? Glinena figura tamo dolje može jsto tako da predstavlja bilo kojeg kauboja, trčkarala ili skitnicu, a govore nam da predstavlja Winnetoua! Molim te,.drago Srdašce, pokaži im onog drugog Win-netoua, to jest našeg!Moja je žena pošla da otvori kofer i donijela kopije slika koja je kod kuće izradila. Kad sam joj prišao °a uzmem onu na koju sam mislio, iskoristila je primku da mi tiho došapne:

~ Budi dobar! Ne budi tako grub! Još malo pa će zaplakati! Nije ona kriva!345Kriva je više nego što misliš! — odgovorio sam išlo tako tiho. Ona o umjetnosti ništa ne zna i obožava svoje unuke. Prepusti to meni!Već sam ranije napomenuo da smo ponijeli Win-netouovu sliku. Imali smo nekoliko kopija. Uzeo sam jednu i pričvrstio je sa četiri čiode za zid te upalio svjetlo, jer je u međuvremenu pao mrak.— Ovo je naš Winnetou — rekao sam. — Pogledaj ga!Podigla je oči, ali ništa nije rekla. Prišla je bliže i opet ništa nije rekla. Povukla se nekoliko koraka unazad a da nije ništa govorila. Kad se približila suprotnoj strani zida, sjela je na pod držeći stalno uperen pogled u sliku. Još uvijek je šutjela. Na njezinom licu smo međutim primijetili radost. Uto se pomakao zastor pokraj mene i netko je ušao. To je bio Tatellah-Satah čiji dolazak nismo očekivali. Dao mi je potpunu slobodu i odlučio da me što manje uznemiruje. Međutim, poslije današnjeg otkrića i izvještaja, koji mu je vje-rovatno podnio Intschu-inta, smatrao je to kao dobar razlog da me posjeti i nešto pobliže dozna. Ugledao je sliku, zastao na vratima i promatrao je raširenih očiju. Ušao je u sobu, prišao bliže slici, zatim se povukao natrag i ponovo krenuo prema njoj. Oči su mu se sve više i više sjajile.— Uff, uff! — uzviknuo je. — Ovo je Winnetou? Istinski Wi<nnetou? Znači, naš Winnetou?Potvrdio sam.— Samo ne tijelom, već dušom! — nastavio je. Bio je sav očaran. Usne su mu se micale, ali seriječi nisu čule. Tek nakon nekog vremena glasno je progovorio:

— To je on. Da. to je on! Samo kada bismo ga našem narodu mogli pokazati ovakvog kakvog ga rni ovdje vidimo! Samo kada bismo mogli postaviti spomenik koji bi ga prikazao onako kako ga ja sada u duši osjećam!— Da! To možemo i to ćemo uraditi! — odgovorio sam.— To je nemoguće!— Zašto je nemoguće?— Da iz mramora, kovine ili kamena zrači nJe" gova duša?346— Ni iz kamena, a ni iz kovine!— Ne shvaćam te!— Shvatit ćeš me. Možda već sutra. Dođi! Sjedni! Imam još nešto da ti pokažem.Sjeo je. U to je Kolma Puschi ustala sa svog mjesta i meni se obratila riječima:— Old Shatterhand je pobijedio, kao i uvijek. Pobijedio je sa svojim prijateljem i bratom Winnetouom.Pri tome je pokazala na sliku i nastavila:— Naravno, ovakvog Winnetoua ne mogu prikazati ni mladi Surehand, a ni Apanatschka! Sada odlazim. Predat ću mojim sinovima poziv za ručak i nadam se da će doći. Hoćeš li im pokazati tvoga Wihnetoua?— Ako žele, onda hoću.— Ostajte mi zdravo! Do sada nisam znala da slike mogu snažnije djelovati od riječi!Otišla je.Ona do sada nije naslućivala kakva'moć leži u pravoj umjetnosti. Ja sam, međutim, znao i zato sam joj i pokazao sliku. Ona ga je lično poznavala. Poštovala ga je i voljela. Njemu je imala da zahvali što se nekadanji njezin tužan život obratio u sreću. Moja je strogost bila

sračunata i očekivao sam da će se razvijati onako kako treba. Kada se udaljila, otpočeo je Tatellah-Satah:— Došao sam da mi ispričaš što si otkrio u spilji i da ti onda pokažem biblioteku iz koje je karta ukradena. Razgovarajmo najprije o slici. Da li imaš samo ovu sliku?— Imam ih nekoliko.~ Onda bih te zamolio da mi jednu pokloniš!— Uzmi ovu! Tvoja je!~ Hvala! Zar nije čudno što Old Shatterhand uvi-Je>k nešto drugome daje kad boravi među svojom crve-nom braćom? Sto god od njih dobije, to je neznatno, Jer su siromašni. On daruje bogatstva koja se ne mogu Platiti. Vjeruješ li da ćeš ovom slikom moći savladati Protivnike?~ Ne slikom, već uz pomoć Wimnetoua. Slika tre-"3 da posluži zato da im se otvore srca i razum. Dok °ni dolje kraj .Slapa koprene' rade na spomeniku, radit ću i ja.347- Sto?— Lik, lik Winnetoua. Sanio što će ovaj biti mnogo . jći, ljepši i plemenitiji nego što bi ga bilo koji umjetnik mogao izraditi.— A tko će ga podići? Zar ti?— Ja? Ne! Ako to umjetnik ne umije, ja još manje! Graditelj, kipar je sam Winnetou! Njegovo djelo je majstorsko djelo. Već je završeno. Moram jedino da ga postavim.— A gdje ti je?— Ovdje, u susjednoj sobi. Iskopao sam ga na Nugget Tsilu. To je njegovo zavještenje To su manu-skripti koje je napisao. Pusti samo Surehande i Apa-natschke neka grade pred slapom! l mi ćemo! Ovdje gore, kod tebe, u dvorcu. Vidjet ćemo čije će djelo biti

dragocjenije! Zamolio bih te da mi dozvoliš da sutra priredim ručak. Tačno u dvanaest. Preko Kolme Puschi pozvao sam Olda Surehanda i Apanatschku.- Uf f! Neće doći!— Doći će! Poručio sam im da će, u slučaju da odbiju, progovoriti meci.— Onda će doći!— Ujedno i sve tvoje poglavice pozivam na ručak, a i Athabasku i Algongku, Wagare-Teya, Avaht-Niaha, Matto Schahka i druge. Ali tebe ne. Ti si u mojim očima uzvišeniji od svih koje sam spomenuo.— Uradi kako god želiš. Znaš da .si ovdje gospodar. Dogovori se sa Intschu-intom o svemu što ti je potrebno, a naročito što se tiče jela koja ćeš odabrati. On će se o svemu pobrinuti. Smijem li upitati: radi čega taj ručak?— Prije svega da bih prisilio Olda Surehanda i Apanatschku da dođu ovamo. Nadalje, što je veoma važno, da svim ovim poglavicama priredim ono što bljedoliki nazivaju čitalačkim kružokom. Oni će svako veće morati doći ovamo gore, u dvorac. Ti ćeš predsje-davati, a ja ću glasno čitati ono što je pisao Winne-tou i što je ostavio svim crvenim, bijelim i drugim ljudima.- Uf f, usf! Izvrsno, izvrsno! - uzviknuo je ,čuvai velikog kumira'.348— Dok budem čitao, oni će. zahvaljujući sadržaju, steći pravu, vjernu slika moga i tvoga Winnetoua. Tko god bude shvatio njegove riječi, okrenut će leđa Komitetu i Mr. Okih-tschin-tschuu, zvanom Antonius Papper. Slažeš li se sa mnom?Pružio mi ]e ruku i rekao:- Od svega se srca slažem! Iako ne znam što je Winnetou doslovno napisao, često sam imao priliku da upoznam

njegove misli, pa vjerujem da će ovaj tvoj potez vjerovatno dovesti do mira i da neće doći do borbe. Dakle, slažem se.— Uzmi svoju sliku i dozvoli mi da ti pokažem još jednu.Dao sam mu sliku i 'na isto mjesto pričvrstio veliku kopiju Marah Durimeh. Čim ju je ugledao, već je ustao i upitao:— Tko je to? Ja? Moja sestra? Možda moja majka? Ili netko od mojih predaka?— Ovo je Marah Durimeh o kojoj ću ti još mnogo pričati.— Rekao si Marah Durimeh. Da li je to naša kraljevska kći Marimeh?— Da, O tome kasnije. Kad već govorimo o slikama, pokazat ću ti i treću.Uz Marah Durimeh prikačio sam kopiju Abu--Kitala. Slika je vanredno djelovala na Tatellah-Sataha. Ukočeno je gledao u nju, zatim zatvorio oči, razmišljao i rekao ne otvarajući oči:— Znam ga! Winnetou mi ga je opisao. Pri tome mi Je govorio da si mu ga ti opisao! To može biti samo °naj siloviti čovjek od čijeg pogleda čovjeka srce zaboli! Rekao si Abu-Kal.— Tačno! Samo što mu 1e ime Abu-Kital. Cesto sam o njemu govorio sa Winnetouom~ Molim te dozvoli mi da ga kasnije bolje pogledam.— •Uzmi ga. Uzmi i Marah Durimeh. Možeš obje slike zadržati. Imam nekoliko primjeraka.— Zamotaj mi ih!To sam učinio. Kada ih je osjetio-u rukama, otvorio je oči i rekao:

349— Odlazim. Ponijet ću sa sobom sve tri. Svega su me zaokupile. Danas, na žalost, više niču imati vremena da ti pokažem biblioteku. Učinit ću to sutra ili kasnije. Razgovaraj sa Intschu-intom o svemu što ti je potrebno! Odoh.Srdašce je sada imalo da obavi mnogo važnih stvari u vezi sa sutrašnjim ručkom Smatrala je da sa Intschu-intom treba sastaviti jelovnik. Pozvala je slu-. gu. Kada je stigao, uvjeravao nas je da ovdje imade napretek svega, i to mesa, brašna i drugih stvari. Sastavila je jelovnik: juhu sa trgačieima, kokoš, ribu, pečenku, kuhano meso, salatu, slatkiše, sir, i tako dalje. Prije svega bilo joj je mnogo stalo do ragua od divljači i pudinga od krupice sa voćnim prelivom. In-tschu-inta ju. je predano slušao i sve potvrđivao. Imao je sve. Znao je sve. Poznavao je sve i obećavao sve. Međutim, lice mu se odužilo kada ga je upitala postoji li ovdje mlinac za biber. Uvjeravao ju je da ima više od dvadeset komada. Bila je veoma zadovoljna.— Jesi H čuo, ovdje.svega ima, svega! — ushi-ćeno ie rekla — Bit će to sjajan ručak!- Drago Srdašce, bilo bi dobro da 'najprije sve te lijepe stvari pogledaš! — rekao sam.— Da, učinit ću to! — odgovorila je. — Samo ti ne smiješ biti prisutan.- Zašto ne?- Nisi mi potreban! Ljudi koji zaviruju u lonac znaju pokvariti kašu!— Onda idi i kuhaj! Želim ti sreću!— Hvala! Ubrzo ću se vratiti.Udaljila se sva razdragana. Intschtu-inta je pošao za njom i u posljednjem trenutku se još jednom okrenuo i dobacio mi bespomoćan i zbunjen pogled. Morao sam se

uzdržati da se glasno ne nasmijem. Nakon jednog sata donijeli su mi večeru. Srdašce mi je poručila da sam jedem. Ona još neće doći. Nakon drugog sata poslala je Intschu-intu s porukom da su joj P°" 'trebna još čitava dva sata dok ne završi. Htio sam da od njega doznam nešto pobliže. Međutim, on je tako brzo nestao da nisam stigao izustiti ni jednu riječ. Čitao sam Winnetouove manuskripte. Kada su prošla dva sata, začuo sam iza svojih leđa glas moje žene:350— Idi spavati ako si umoran! Ja imam još mnogo posla!Brzo sam se okrenuo prema njoj, ali sam uspio da vidim samo zastor kako se miče. Bila je već nestala. Čekao sam još jedan sat, a zatim pošao u Winnetou-ovu spavaonicu i legao. Ne znam koliko sam dugo spavao, probudio sam se. Srdašce je stajalo na vratima koja su vodila u njezinu sobu. Nakašljao sam se. Nato me ona upita:— Jesi li budan?— Da, upravo sam se probudio — odgovorio sam — Koliko je sati?— Blizu tri. *— I sve do sada si bila u kuhinji?- Da. To se zapravo i ne rnože nazvati kuhinjom. Pokazat ću ti je po danu.— Šta je s juhom?— Juhe, naravno, neće biti.— A ragu od divljači?— Ni toga.— A puding sa voćnim prelivom?— Slušaj, sve mi se čini da me želiš zadirkivati!— A šta je sa dvadeset mlinaca za biber?— Molim te šuti! Rugaš se sa mnom! Zar je to hvala što sam se toliko namučila da ti priredim ovakav ručak?

Zamisli samo devet Indijanka i četiri Indijanca u velikoj, ogromnoj, nadsvođenoj prostoriji, koja se ovdje, smatra za kuhinju! Šta su se ti natrčali, najurili i naradili! I koliko će samo još da se narade dok ručak ne bude gotov! Bit će veličanstven! Pravim čak i uštipke. Svega imaju! A sada laku noć!- Dokle?~ Samo dva sata. Do pet sati. Onda moram ponovo otići. Svih trinaest osoba mora doći u pet sati.~ Jadno moje Srdašce!~ Nema razloga jadikovanju! Osjećam se neizmjer-no sretnom što za toliko slavnih indijanskih poglavica smijem kuhati, peći! To nikada ni u snu ne bih po-»Uslila! Dakle, laku noć!Povukla se u svoju sobu, a ja sam ponovo zaspao, robudio sam se kasno ujutro i pronašao na svom po-ču listić koji mi je napisalo Srdašce. Glasalo je:351»Budna sam od pet sati. Sve ide kao po loju. Ručak će biti veličanstven. Možeš spavati do pola dvanaest kada ću doći da te probudim. Blagovaonica je već gotova i pripravna. Ako se ranije probudiš, pogledaj da li možda štogod nedostaje. U vezi s gostima nismo se ništa dogovorili i zbog toga sam umjesto tebe pozvala sve poglavice. Jesam li pogriješila? Jela će biti dosta. Imat ćemo čak i kineskog čaja od prženih listova jagoda i čitavo brdo divlje salate. Tvoje Srdašce.«To ti je Klara! O svemu se brine umjesto mene. Brzo sam ustao i dozvao Intschu-intu. Kada je stigao, saopćio mi je da su stigla dva bijelca i da me već čitav sat čekaju.— Dva bijelca? - upitao sam. — Mislio sam da je bijelcima ovamo zabranjen pristup!— Prijatelji su Okih-tschin-tscha. On im je dao dozvolu.

— O, tako! Jesu li kazali imena?— Da, braća su i zovu se Enters.— "Poznajem ih. Gdje su?— U dvorištu. Hoću li ih dovesti gore?— Ne. Otići ću ja dolje. Sta radi moja žena? Gdje je ona sada?— Još uvijek u kuhinji i radi kao najobičnija žena kojeg Covoite-Indijanca. Danas ujutro joj je stigla pomoć kojoj se veoma obradovala.- Tko je došao?— Aschta, žena Wakona, slavnog vrača Siouxa. Ćula je u logoru da je Old Shatterhandova žena preuzela ulogu da bude domaćica današnjim gostima. Smjesta je otišla k njoj da joj ponudi svoju pomoć. A sada ćemo imati dvije domaćice koje su preuzele dužnost da nadgledaju posluživanje poglavica. Ah gl£> tko je to stigao?Stajali smo kraj prozora. Pokazao je prema donjem gradu. Stigla je četa nekih stotinu Indijanaca koji su svi bili obučeni u kožna odijela i jahali dobre konje. Nismo mogli utvrditi kojem plemenu pripadaju. Oni se nisu dolje zadržavali, već krenuli prema gornjem gradu. Na čelu je jahala osoba koja se držala gordo J uspravno. Nisam imao vremena da ih duže promatram jer su me čekala braća Entersi. Kada sam stigao udvorište, vidio sam da su se povukli malo dalje da ih nitko ne primijeti. Hariman se obradovao kada me je ugledao. Sebulon je, kao i uvijek, bio uzdržljiviji.— Sigurno ste iznenađeni što nas ovdje vidite — rekao je Hariman. — Ne smijemo se dugo zadržavati jer se dolje ne smije saznati da s vama održavamo veze. Kako to da vas nismo sreli kod ,Tamne vode'?

— Morali smo brže otići no što smo mislili — od-govorio sam. — Jesu li ona četiri plemena još tamo?- Danas više nisu. Krenuli su dalje. Stići će ovamo za tri dana.- Koliko ih je?— Više od četiri hiljade jahača.— Gdje će se sakriti?— U dolini koja je daleko odavde i zove se ,Do-lina spilje'.— Poznajete li je?— Ne Još danas ćemo poći onamo da utvrdimo na čemu smo. Za nas je bilo važnije da se s vama vidimo.— Kako to da su vas propustili? Oni zapravo ne propuštaju nijednog bijelca!— Uputili su nas Mr. Antoniusu Paperu.— Tko vas je uputio?— Kiktahan Schonka. Zbog toga su nas i propustili.— Gdje ste sada?~ Kod one hulje, Antoniusa Papera!— Šta? Kako? Hulje? Zbog čega ga tako nazivate? ~ -Zato što je hulja! Došli smo k njemu s poštenimnamjerama. Sve smo mu kazali i što nam je povjerio Kiktahan Schonka. Pretvarao se kao da nam je najbolji prijatelj. Čak nas je nagovarao da ostanemo kod nJega. Mi smo, međutim, prisluškivali njegov razgovor s agentom Eveningom i zaključili da je on najveća hu-!ja na svijetu. Zamislite samo, Mr. Burton, Kiktahan Schonka, Paper i Evening su namjeravali da nas iskoriste i da nam. ništa ne dadu! Da, još i gore: Oni nas niisle maknuti kada im više ne budemo potrebni! Mo-žeti li tako što zamisliti?~ Ne samo što mogu zamisliti, već to davno znam. Znam još i više. Kiktahan Schonka ima namjeru da Prevari [

Papera i Eveninga isto tako kao i vas. I oni *i morali da nestanu u času kada im uspije podvala.23 Winnetouovi nasljednici 353Udružene poglavice ne misle ništa dati, već sve za sabe zadržati.— Ali devils! Između svih ovdje vi ste jedini pošten čovjek! Mi se nalazimo među samim lazovima i izdajicama! Dajte nam dobar savjet, Mr. Burton, po-treban nam je'Savjetovao sam im da ostanu i dalje kraj Pa-pera i da drže otvorene oči i da mi sve saopće što primijete. Ostalo će samo po sebi doći. Kada su otišli, za njih sam bio sigurniji nego prije. Prije nego što su krenuli, upitao je Sebul;jn bojažljivo:— Smijem li znati kako je Mrs. Burton?— Hvala — odgovorio sam. Dobro joj je i često govori o vama.— Je li istina?— Da. Mislim da vas je čak i zavoljela. Bio je sav sretan.Kada su htjeli proći kroz kapiju, morali su se skloniti u stranu jer je dolazio jahač. U njemu sam prepoznao onog visokog, ponosnog muškarca koji je jahao na čelu Indijanaca koji'su maloprije stigli. Na braću nije obraćao pažnju, dojahao je do mene, pogledao me i upitao kratko i određeno'— Još te nikada nisam vidio! AH znam da si Old Shatterhanđ!— Da, jesam — odgovorio sam.— Došao sam ravno k tebi. Čuo sam da si odsjeo ovdje i da je moja squaw s tvojom. Upravo sam stigao. Ja sam Wakon. Doveo sam vam odabranu omladinu svoga plemena.

Lice mu se sjalo od sreće. Sjahao je s konja, pozdravio me i zagrlio kao starog dobrog znanca.— Tvoj sam prijatelj - nadodao je. — Dozvoli da ti budem brat. Pokaži mi svoju squaw, kao i moju, kako bi ih obje pozdravio!Nisam znao ni gdje se nalazi takozvana kuhinja. U tom se času na sreću pojavio Intschu-inta koji nas je tamo odveo. Nalazila se u prizemlju iza velike pro~ strane dvorane. Primijetili su naš dolazak. Izašle su napolje obje žene koje smo tražili: Srdašce zavrnutih rukava i Aschta, majka, također zavrnutih rukava. Glasno smo se nasmijali.354Intschu-inta se pobrinuo za vračeva konja. Ja sam se međutim osjećao obaveznim da ga prije svega od-vedem Tatellah-Satahu. Stigavši u njegovu kuću, saznali smo da je u biblioteci. Bila je u drugoj zgradi. Nemam namjere da ovdje opisujem međusobne pozdra-. ve. Tatellah-Satah nas je zatim vodio kroz sve prostorije biblioteke, a poslije u treću i če'tvrtu zgradu u kojoj smo ugledali hram i nekoliko prostranih prostorija u kojima su se čuvale uspomene na minula stoljeća. Vrijeme je bilo prekratko da ih podrobnije pregledamo. 2elim samo jedno napomenuti, naime, u hramu smo ugledali ogromnu kožicu ,davno izumrle pume', a o kojoj je govorio vrač Komanča u ,Kući smrti'. Ovaj primjerak je bio mnogo veći od današnjih puma. Slova su još bila na njoj. Kraj nje visila je koža velikog ratnog orla koju je spomenuo vrač Kiowa.Još nismo ni izdaleka sve to pregledali kada sam morao zamoliti Tatellah-Sataha da za danas prekinemo. Samo je još nekoliko minuta ostalo do dolaska naših gostiju.

Primanje se nije obavilo u prostoriji gdje smo morali ručati, već u onoj u kojoj je bila zdjela sa lulama mira. Tek što smo stigli u nju, počeli su da stižu i prvi gosti. I ostali su brzo došli jedan za drugim. Posljednji su bili Old Surehand i Apanatschka. Ušavši potražiše me pogledom. Kad su me ugledali, nestao je svaki trag naše prepirke. Ushićeno su pošli prema meni i grljenju nije bilo kraja. Zamolili su me da sjednu s moje desne i s lijeve strane. To me je jako obradovalo. Sada sam bio uvjeren da sam pobijedio.Napunili smo lule. Moja je dužnost bila da pozdravim goste, što sam obavio kratko, a ipak srdačno. Nije potrebno da ovdje ponovimo opis ceremonije pušenja. Kada je to prošlo, trebalo je da razmotrimo važnost današnjeg dana. Upravo sam htio ustati da održim govor kada su se vrata otvorila. Ušao je Tatellah--Satah, ,čuvar velikog kumira'. Ugledavši ga, svi su prisutni ustali sa svojih mjesta. Zapalio sam jednu lulu i Pružio mu. U znak pozdrava povukao je šest puta, vratio mi je i rekao kratko i sažeto kao čovjek koji umije zapovijedati:355— Ja sam Tateliah-Satah. Vi ste glas moga Iju-bljenog naroda. Govorite, a ja ću vas slušati. Najple-menitiji među svim muškarcima našega naroda bio je Winnetou, poglavica Apača. Vi mu dižete spomenik, a to zapravo znači da ga želite uobličiti u kovinu i kamen. Stajat će na hladnom, osamljenom vrhu planine. Mi ostali ne zamišljamo spomenik kao mrtvu stvar, već kao nešto od krvi i mesa, dakle živo. Svaki pripadnik crvene rase treba da predstavlja kap te tople, plemenite krvi. Vaš se Winnetou kleše, teše i lije, dok će se naš roditi u našim srcima. Ujedinjena crvena rasa mora da predstavlja Winnetoua koji će stajati iznad svega što je podlo i nečasno! '

Obrativši se Oldu Surehandu i Apanatschki, nastavio je:— Vi i vaši sinovi ste za Winnetoua od kamena. Ja ne želim sam da odlučim da li je to pravilno ili nije. O tome ćete vi odlučiti. Vaš će Winnetou stajati ispred slapa kako bi ga svi mogli vidjeti i diviti mu se. Sada vas molim da i mi nešto slično uradimo. Pružit ćemo vam priliku da se upoznate s našim Winne-touom i da ga u srcu osjetite. Usporedite poslije vašega Winnetoua sa našim, pa ćemo vidjeti za kojega ćemo se mi odlučiti. Tko je uz mene?— Howgh! — odgovorio sam.— Howgh! — rekoše oni koji su dijelili moje mišljenje.— Howgh! — uzviknuli su čak i Olđ Surehand i Apanatschka, djelomično zbog toga što su ih starčeve riječi oduševljavale, a djelomično zbog toga što ga nisu sasvim shvatili i još uvijek svoj projekt smatrali kao siguran. Zatim je Tatellah-Satah nastavio:— Pozivam vas sve da večeras dođete k meni. Povedite i mladog Surehanda i mladog Apamatschku, dva umjetnika koji znadu samo za svog kamenog Winne-toua, a ne za onog drugog, živog. Oni ovdje moraju upoznati pravu umjetnost. Oni će večeras čuti glas onoga kojega namjeravaju gore u planini prikazati u kamenu. Potrebno je da saznaju što on od njih zahtijeva. Kada to budu čuli, upitat ćemo ih ostaju li J°š uvijek pri svojoj odluci. Dakle, očekujem vas sve, &ve-Ja sam govorio!356Mahnuo je rukom, okrenuo se l nestao Iz sobe. Ostavio je na sve prisutne dubok dojam i nitko nije odgovorio. Uto je iskrsnuo Intschu-inta i javio da je ručak spreman.Dobro Srdašce me je iznenadilo sa dvije stvari: obukla je svoju indijansku haljinu od kože, mekane poput svile,

ukrašenu prastarim biserima i resama: ona i Aschta su preko svakog moga očekivanja sve dobro organizirale. Jelo je bilo veoma ukusno. Poglavice su potvrdile da je sve izvrsno. Sto god je bilo izneseno, nestalo je kao da ga nije ni bilo. Iznosili su sve više i više jela, i tome nije bilo kraja sve dok nisu najzad jedan za drugim počeli ostavljati noževe izjavljujući da im ponestaje daha. Crveni ljudi jedu veoma rado i mnogo. Nakon toga su dostojanstvene poglavice sjedile mimo jedan kraj drugoga.Razgovor za vrijeme jela bio je veoma živ. Kao što je već spomenuto, ja sam sjedio između Olda Surehanda i Apanatschke i brzo smo ispričali jedan drugome što smo tokom godine doživjeli. Primijetio sam da im je mnogo stalo do toga da me pridobiju za svoj projekt. Nisam se ni u što upuštao, nisam se svađao. Ispričao sam im što sam kod Nugget Tsila iskopao.Nakon svečanog ručka svi su se vratili svojim šatorima. Jedino su Wakon i njegova squaw ostali s nama. Nas četvoro smo se veoma brzo zavoljeli. Njihova kći je bila gore na osmatračnici s radnicima koje je ,Mladi Orao' zaposlio. Predložio sam da se gore od-šetamo. Aschta je brzo pristala i zamolila da sa sobom povedemo starog dobrog Pappermanna. Wakon je, međutim, izrazio želju da ostane u Winnetouovoj sobi jer bi htio da prelista ,oporuku'. Rado sam pristao. Pozvali smo Pappermanna i krenuli šumom gore do ,Orla'.Ovaj se veoma obradovao kada nas je ugledao i odveo nas na ravan krov svoga stana. Gore se nešto u tajnosti pripremalo. Odmah sam primijetio da se radi o nekakvom aparatu za letenje. Ugledao sam dva tanka neobična krila, koja još nisu bila gotova, i dva šuplja

trupa koja su veoma vješto bila izrađena od jakog ali lakog pletera. Osim toga bio je tu i jedann, lagan, ali snažan motor, koji je ponio sa sobom357s Istoka. Ovaj motor je nosio u onom paketu koji smo vidjeli kada je stigao k nama u Triniđad. Trup još nije bio gotov.Odavde se pružao divan vidik. Potom smo se ponovo spustili dolje do našeg prebivališta gdje smo zatekli Wakona zadubljena u čitanje WinnetO'Uove oporuke. Gotovo nije ni primijetio- da smo ušli unutra. Odložio je svezak koji je upravo čitao, ustao je i rekao:— Da, to je Winnetou, pravi Winnetou! Kada večeras budemo čitali, izazvat će to ogroman i snažan dojam kod svih protivnika, i bit će nam lako da ih pobijedimo. Želim i da moja squaw bude prisutna, Povest ću i Aschtu!— I mene! — zamolilo je Srdašce. — Ili je možda ženama zabranjeno da prisustvuju?— Zapravo da — odgovorio sam. Nitko se neće usuditi da vas spriječi. Ovdje se ne radi o skupu po-glavica, jer su pozvani i mladi Surehand i mladi Apa-natschka. Gdje je njima pristup dozvoljen, tu je i vama.Upravo kada sam to rekao, ušla je Kolma Puschi. Saopćila nam je da su Old Surehand, Apanatschka i njihovi sinovi već kod Tatellah-Sataha. Došla je s njima da utvrdi jesu li Aschta i Srdašce voljni da i oni prisustvuju. U tom slučaju htjela bi se njima priključiti. To joj je naravno bilo omogućeno. Kada smo po-šli, ponio, sam samo prva dva sveska koja je W.innetou namijenio meni.Stigavši do Tatellah-Sataha, primijetili smo da su već svi pozvani bili prisutni. Dao ih je odvesti u onu divnu

skrovitu prostoriju u koju je i nas sada odveo. Ondje su bila mnoga sjedala izrađena od kožica. Gorjele su dugačke svijeće. Da bi zrak bio svježiji, vrata nad stepenicama bila su otvorena. Večeras sam ja morao čitati. Moje je sjedalo bilo više od ostalih i oko mene je bilo više svijeća kako bih imao dovoljno svjetla. Kada smo ušli, svi prisutni su ustali. Nisu se začudili što smo i svoje žene poveli. Tatellah-Satah im je rukom dao znak da sjednu. On je i dalje stajao. Sve je pozdravio i objasnio svrhu današnjeg našeg sastanka i čitanja. Zamolio je prisutne da i dušom J srcem prate čitanje kako im ne bi izmakao dolazaK358onoga kome je ovo veče posvećeno. Tada sam počeo čitati. Prvi redovi su glasili:»Ja sam Winnetou. Zovu me poglavicom Apača. Pišem svom narodu. Pišem svim ljudima na zemlji!«Ove su riječi duboko potresle sve prisutne.— Winnetou! — Winnetou! — Winnetou! — čuo se šapat.Čitao sam dalje. Riječi moga crvenog brata ostavljale su veoma snažan dojam kada je govorio, a isto tako i sada u pisanoj oporuci. Sadržaj ovoga što čitam bit će objavljen kada se odštampa oporuka. Kako se nekada razvijala duša dječaka Winnetoua, tako se nekada razvijala i mlada crvena ra*a. Razvijala se i rasla. Winnetouova sudbina je bila i sudbina njegove nacije. U prvoj svesci je opisao svoje djetinjstvo, a u drugoj dječaštvo. Sjedio sam prema .otvorenim vratima, Kada sam načas pogledao prema njima, ugledao sam osobu koja se pred vratima pojavila. Nije ušla unutra. Ostala je vani da sluša. Bila je mlada. Lice joj nisam mogao prepoznati. Kosa joj je bila dugačka i padala niz leđa.

Svi su me sa napetošću slušali. Njihove su oči čitale s mojih usta. Cesto se začuo tihi, a ponekad i glasan »uff!« Bili su sve više napeti. Osoba pred vratima nije se pomakla jer je bi}a sva obuzeta onim što je čula. Čitao sam do pola noći i tada sam htio prestati. Međutim, nijedan od prisutnih se s time nije složio.— Dalje, dalje! — svi su molili.Wakon se ponudio da čita umjesto mene. Pristao sam. Čitao je i čitao, satima, dok vani nije počelo sva-njivati. Tada sam prepoznao onoga koji je vani sjedio. BIO je to ,Mladi Orao'. Ustao sam i zamolio ih da prestanemo. Bit će bolje da večeras nastavimo. Svi su ustali. Nitko nije progovorio. Vjerovatno su osjećali da bi svaka izgovorena riječ bila svetogrđe. U to je Tatel-lah-Satah pokazao rukom prema istočnom horizontu i rekao:— Pogledajte, braćo, kako se budi dan, novi dan ljudi obično nazivaju jutrom. Istodobno se budi iu meni, pa ako je volja Manitoua, i u vama, novi, mladi, lijepi dan, ljepši od svih proteklih. Time mislim na :Vediki divan dan crvene rase. U časovima posveće-359nim našem Winnetouu, on se i u vama budio. Osjeća-te li ga? A osjećate li u svojoj duši šta nam je rekao i nagovijestio? Osjećate li njegovu sliku koja u vama nastaje?— Osjećam! — odgovorio je Athabaska.— Da, osjećam! — uzviknula je Aschta sva odu-ševljena.— Osjećam, osjećam! — začuli su se i ostali. Čak su i Old Surehand t Apanatschka potvrdili.Jedino im još sinovi nisu ništa rekli. I oni su bili duboko potreseni onim što su čuli. Međutim, znali su i to da im se plan neće ostvariti ako se ti osjećaji u njima još više probude. Zato i nisu još ništa rekli.

- A hoće li moja braća večeras ponovo doći? — upitao je Tatellah-Satah. — Očekujem ih tačno u isto vrijeme.— Doći ćemo — obećao je Algongka.— Da, doći ćemo — rekla je Kolma Puschi, koja je sada bila uz nas.— Doći ćemo, doći ćemo! — čuli su se i ostali. Ovoga puta čuli su se čak i glasovi obaju mladih um-jetnika.Razišli smo se i pošli svojim kućama.Iz dana u dan smo nastavljali čitanje. Stvaralo je čuda. A najveće čudo je bilo to što su mladi Surehand i mladi Apanatschka uvijek prvi došli. S velikim su nestrpljenjem čekali nastavak čitanja. Iako nas je to veoma veselilo, ipak smo se pretvarali kao da ne primjećujemo. I unatoč njihovom velikom interesiranju za našeg Winnetoua, ipak nisu odustajali od grozničavog rada na spomeniku od kamena kraj ,Slapa koprene'. Vidno je napredovao jer su pojedini dijelovi već bili pripremljeni i samo ih je trebalo sastaviti. Bilo je kao da se međusobno takmičimo koji li će spomenik biti prije gotov, njihov od kamena, ili naš koji se rađa u duši.Treće večeri, nakon posjeta braće Enters, Han-man me je ponovo potražio. Odlučio je da me posjeti kad padne mrak jer nije želio da ga itko vidi. Pred samu večer stigle su u donji grad nove pridošlice. F« uzbuđenju koje je njihov dolazak izazvao, izgleda da se među njima nalaze važne osobe čija imena još ni-gmo doznali. Hariman Bnters je sada došao da nam ih saopći. Dočekao sam ga u prisustvu moje žene.— Znate li. Mr. Shatterhand, tko je danas pred večer stigao? - upitao je.— Ne — odgovorio sam.— Vaši smrtni neprijatelji, one četiri poglavice.

- O? Je li istina? Sami?— U pratnji nešto više od trideset ljudi.— I nijedan zamjenik?- Ne.— Kako su samo neoprezni! Po tome se dade zaključiti što namjeravaju! Oni zamjenici su svakako njihovi ljudi. Ako ih nema, to znači opasnost. Vje-rovatno su ostali sa onih četiri hiljade jahača koje su poslali do ,Doline spilje'?— Sasvim sigurno! To je. međutim, sada sporedna stvar. Najvažnije je fo što vas oni sutra žele da izazovu na dvoboj.— Ah! Veoma zanimljivo! Srdašce je međutim brzo prekinulo:— To uopće nije veoma zanimljivo, već veoma bezobrazno i opasno! Tko je taj čovjek koji je naumio da ubije moga muža?Pitanje je bilo upućeno Entersu. Odgovorio je:— Ne radi se o jednom, već o četvorici.— Kako? Jesam li dobro čuo? Četvorica? Tko su ta četvorica?— Kiktahan Schonka, Tusahga Saritsch. Tangua i To-kei-chun.— Zar četvorica istovremeno misli da udare, pro-bodu ili ubiju moga jadnog muža?— Samo žele da pucaju, ništa više.— Tako! Ništa više! Kao da to ništa ne znači! Zar sva četvorica istodobno?— Ne, već jedan za drugim.~ To neću dopustiti! Baš lijepo, jedan za drugim! Kao da se nalaze na strelištu! Ako jedan ne pogodi, pogodit će drugi! Hvala' Tako bi se čovjek teško mogao živ izvući!

— To oni i misle! Old Shatterhand bi bezuvjetno morao poginuti. Tako ne bi zadovoljili samo svoju osvetu, već bi i Winnetouov kameni spomenik bio sparen. Oni su uvjereni da ste vi jedini opasni protivnik361podizanja spomenika. Ako vas ne bude više bilo, bit će im lako da uz pomoć četiri hiljade jahača ostvare sve...— Oho! — Ijutito upade Srdašce. — On, međutim, neće poginuti! Pirije no što bi im uspjelo da ga ubiju, ubila bih ja onih četiri hiljade isto tako jednog za drugim, a onda...Naglo je zašutjela jer je tek sada postala svjesna onoga što je rekla i počela se veselo smijati.Bilo je tačno da su me četiri poglavice h'tjele izazvati na pravi indijanski dvoboj — na život i smrt. Samo se po sebi razumije zašto su takav dvoboj željeli, jer bi mi to onemogućilo da se spasim. U vezi s time večeras nisam mogao donijeti nikakvu odluku, a isto tako bilo što poduzeti. Morao sam se najprije upoznati s uvjetima. Pida, sin Tangue, trebalo je da mi preda izazov. Kao što vam je poznato, bio mi je prijateljski naklonjen, te sam se mogao pomadati da ću uz njegovu pomoć uspjeti da uklonim sve što bi po mene bilo opasno.Dok sam to izlagao Srdašcu, postala je mirnija i rekla je:— Sve mi se to ne čini toliko opasnim koliko smiješnim. One četiri hulje će se osramotiti. Potrebno je da se pokažeš kao pravi muškarac, i ništa drugo!— Hm! Sta si time mislila? — raspitivao sam se.— Stvar je jednostavna: zar nisi protiv svakog dvoboja?— I još kako!— E, pa onda! Kada te oni budu izazvali, reći ćeš: ja nisam pristalica dvoboja i ne želim da se tučem! Oni će se povući i postidjet će se!

- Hm, hm! - nasmijao sam se. - I ti još tvrdiš da bih se morao pokazati kao pravo muško?— Da! Zar ti ne smatraš da je muški gest ako netko otvoreno i pošteno priznaje da je protivnik dvoboja?— O, svakako! Čak sam veoma spreman da se pokažem muško, i to pravo muško!- Pravo muško! - upitala je. - Čuj, to mi sumnjivo zvuči. Čini mi se da ovdje nije nešto u redu. Počinjem sumnjati!— Sumnjaš? Tom ću Pidi muški priznati da sam protivnik dvoboja. A uz to ću isto tako muški na-dodati da sam spreman da se sa četvoricom poglavica ogledam, Zar to ne znači biti pravo muško?— Kakvo pravo muško, to je nepopravljiva pogreška! Nadam se da se ti samo šališ!— Ako sam se i našalio, ipak sve to smatram za vrlo ozbiljno. Iskreno rečeno, taj izazov ću primiti kao lakrdiju i tako se i vladati, iako je s neprijateljske strane krvavo smišljeno. Za sada još ne znam kako ču sve to izvesti i što ću odlučiti. Reci da dovedu Pidu i čut ćeš šta ću govoriti!— Znači, ti ovu stvar ne smatraš kao opasnu? - Ne.— I misliš da ćeš izvući čitavu kožu?— Svakako.— Poglavice su mislile i na to — ubacio je Ha-riman Enters. - Nepovjerljivi su i boje se vaše lu-kavštine i snalažljivosti. Zbog toga su pozvali mene i moga brata i upoznali nas sa svojim planom. U slučaju da izmaknete smrti, dobili smo nalog, moj brat i ja, da vas maknemo, vas i vašu ženu...— I mene? — upitalo je Srdašce. — Jeste li pristali na to?~ Naravno!— Vjerovatno samo prividno?

— Da, samo prividno! — potvrdio je. — Nije nam ni na kraj pemeti da se o vas ogriješimo. Vjerni smo vam. Mi ćemo vas zaštititi, a ne ubiti!— To vam vjerujem! — rekla je sva uzbuđena.— Istina? Zaista vjerujete? — upitao je ozarenog lica.— Da, istina - odgovorila je.— A vi, Mr. Shatterhande?~ I ja vjerujem — potvrdio sam.— Veselim se tome! Neobično se veselim! Čak Vam rftogu i dokazati da u vezi s vama pošteno mislim. Pobrinuo sam se za to. Donio sam vam dokaz, neoboriv dokaz. Imam uza se nešto što sliči ugovoru.~ Da nije i napisano? — upitao sam.- Da.- Nevjerojatno! Od koga potječe?362363— Od četiriju poglavica, a kao svjedoci su se potpisali Mr. Evening i Mr. Paper. Evo, tu je.Predao mi ga je. U stvari to nije bio ugovor, već obaveza za isplatu nagrade, čija je zapravo svrha bila da prevari obojicu braće, kao i potpisane. Sastavljači su bili uvjereni da to neće dospjeti u ruke protivnika. Oni su- ga predali braći s namjerom da im ga ponovo .oduzmu. Kada sam ga pročitao, htio sam ga ponovo vratiti Harimanu Entersu. On je, međutim, rekao:— Da li bi vam koristilo ako ga zadržite?— I te kako — odgovorio sam.— Meni više ne treba. Smatrajte ga kao svoje vlasništvo!— Hvala. Vi ste time svakako dokazali da je vaš stav prema nama pošten. Zašto niste poveli i svoga brata?— Zato što o tome ne treba nitko bilo šta da zna, i što bi se dvojica mnogo lakše otkrila nego jedan. Javit ću vam

se čim nešto važno doznam. Sada vas molim da mi dozvolite otići.— Zaista je vjeran — reklo je Srdašce kada je otišao.— Pitanje je samo da li je i njegov brat? — rekao sam— Ne vjerujem da bi mi bilo što nažao učinio.— Da, tebi! A meni? Ne voli me. To je sigurno. Ja se pred njim samo zato osjećam sigurnim jer bi svako zlo koje bi meni htio da nanese ujedno i tebe pogodilo. Kao uvijek, tako i sada, ja se nalazim pod tvojom zaštitom.— U svakom slučaju ona ti je i potrebna! — našalila se. — Pogotovo sutra kada na tebe budu pucale četiri poglavice, i to-jedan za drugim! Nemoj samo biti lakomislen! Moraš bezuvjetno izvući živu glavu. Tvoj život ne pripada samo tebi već i meni!Slijedećeg jutra pojavila su se dvojica Kiowa Indijanaca i javili mi da njihov poglavica Pida želi sa mnom govoriti. Htjeli su da im kažem kada ću ga primiti. Zakazao sam sastanak za podne. Kada su otišli, naredio sam Intschu-inti da pozove sve one osobe koje su prisustvovale čitanju i da im kaže da budu ovdje364četvrt sata prije podneva. Kada su stigli, ja sam im ukratko izložio o čemu se radi. Htio sam da u trenutku izazova bude prisutno što više svjedoka,Pida je stigao s velikom pratnjom. Međutim, unutra u pustili samo njega. Na njemu se vidjelo da je bio veoma iznenađen što me nije samog -zatekao. Srdašce, Aschta i Kolma Puschi bile su također prisutne. Kada je ušao, ustao sam sa svog mjesta, pošao mu nekoliko koraka u susret i rekao:— Pida, poglavica Kiowa jednom je osvojio moje srce. Ono je još i danas njegovo, iako baš nisam siguran

hoću li s njime moći govoriti jezikom koji iz srca izvire. Neka mi kaže kakav 'je njegov stav, da li je došao da me pozdravi kao gosta ili kao izaslanik svoga oca koji me ne bi udostojio nikakvim pozdravom!Kada sam ga upoznao, još je mladić bio, a sada već čovjek pedesetih godina. Crte njegova lica bile su oštrije nego prije, ali ipak simpatične. Njegove su me oči prijateljski gledale, iako mu je glas bio ozbiljan dok mi je odgovarao:— Old Shatterhand veoma dobro zna da li ga Pida voli ili mrzi. Došao sam kao izaslanik svoga oca i njegovih saveznika.— Neka onda Pida sjedne i govori!Dok sam to govorio, vratio sam se na svoje mjesto i rukom mu pokazao da sjedne ispred mene. On je, međutim, to odbio, nastavivši:— Pida mora da stoji. Sjeo bih samo onda da među nama vlada mir. Old Shatterhand treba da gleda u meni izaslanika četvorice slavnih ratnika. Navest ću im imena: Tangua, poglavica Kiowa, To-kei-schu, poglavica Tacurroha Komanča, Tusahga Saritsch, Poglavica Kapote Utaha, i Kiktahan Schonka, najstariji Poglavica Siouxa. Već su mnoge godine prošle otkada 3e Old Shatterhand svojim postupkom prisilio poglavice da ga izbrišu iz redova živih. Umakao im je. Još uvijek je živ. Njegova krivica još uvijek postoji, i zato rnora biti kažnjen. Usudio se da zađe u njihovu zemlju i da pođe putevima koji su zabranjeni njegovim stopama. Zbog toga im se sam predao. On je njihovo vlasništvo i mora da umre. Međutim, vremena mučenja "•a stupu su prošla i poglavice žele da budu plemeniti365l humani. Žele da mu pruže priliku da se spasi od

zaslužene smrti Om se žele s njime boriti. Došao sam da ga pozovem na borbu i da ga izazovem. Sto on ima da mi na to odgovori? Ustao sam i rekao:— Nisu minula samo vremena mučenja na stupu već i vremena dugih govora. Ono što imam da kažem, kratko je. Ja nisam nikada bio neprijatelj ni jednom crvenom čovjeku, niti sam zaslužio mržnju, a ni smrt. Ja se čak ni danas ne služim zabranjenim putevima i ne osjećam se krivcem koji treba da bude izručen poglavicama. Ostario sam i obazriviji sam. Proklinjem svako prolijevanje krvi. Protivnik sam sva-kog dvoboja...Tada me je Srdašce potajice gurnulo i došap-i nulo mi:— Dobro si rekao, dobro! Budi muško!To joj je uspjelo jer sam stajao tik do nje. Nastavio sam:— Kako mi je poznata slava poglavica i kako po-• štujem i cijenim njihovu sijedu kosu, ne želim da ihuvrijedim time što bih odbio njihov izazov. Spreman sam da se s njima borim.— Jesi li poludio? — došapnulo mi je Srdašce. Potom je Pida ponovo prihvatio riječ:— Old Shatterhand je još uvijek onaj stari. On nikada nije znao za strah, samo sada neka bude smo-treniji! Uvjeti koje poglavice postavljaju su oštri, neumoljivi. Istina, on će moći i svoje da postavi, jedino se ne može očekivati da...— Nikakve uvjete neću postavljati — prekinuo sam ga brzo. — Prihvaćam sve što poglavice od mene traže.Sumnjivo me pogledao i upitao:- Govori li Old Shatterhand u šali ili ozbiljno?- Ozbiljno!

— Neka mi tada ponovi još jednom to što mi je rekao. No prije neka čuje zahtjev poglavica. Oružje će biti puška. — Morat će da se bori sa svom četvoricom. — Kocka će odrediti redoslijed. — Pucat će se iz sjedećeg stava. Svaki ima pravo samo na jedan hitac. — Protivnici će sjediti jedan prema drugome,^! to na udaljenosti od samo šest koraka. — Prvi će366pucati onaj koji je stariji. — Drugi pucanj će slijediti tačno minutu iza prvoga. — Borit će se do smrti. — U slučaju da Old Shatterhand ostane na životu, iako su se sve četiri poglavice izredale, borba počinje iznova. — To su uvjeti. Neka Old Shatterhand o njima razmisli!Nakon svake tačke uvjeta zastao je i ispitivački, gotovo zabrinuto, gledao u mene. Tada sam mu odgovorio:— Već sam razmislio. Tko će određivati početak paljbe?— Prvi predsjednik Komiteta.— Koliko treba čekati na drugi hitac u slučaju da prvi ne padne?• — Da ne padne? Poglavice su starije od Old Shat-terhanda koji još nije navršio sedamdesetu. Svaki će od njih pucati. Čim padne komanda, pucat će.— Tko to može da tvr-đi? Ja sam već često doživio da se nemoguće ipak ostvari. Dakle, pitam: svaki od poglavica ima pravo na prvi hitac, a ja na drugi. Ako prvi ne padne, kada smijem pucati?— Tačno minutu nakon prvoga!— Prihvaćam. U što treba da se puca?— U srce, tačno u srce.— Ni u jedan drugi dio tijela? ~ Ni u jedan!— Gdje će se odvijati borba?

— Na granici između gornjeg i donjeg jgrađa. Mjesto će biti označeno.- Kada?~ Sat prije zalaska sunca iza Mount Winnetoua.— Tko je odgovoran za strogo pridržavanje uvjeta?~ Sa svake strane po dvije osobe. Poglavice su-izabrale agenta Wiliiama Eveninga i bankara Antoniusa Papera. Old Shatterhand neka tako isto izabere dvojicu.~ Onda ću kao svoje odabrati moga prijatelja i brata Matto Schahka, poglavicu Osaga, i moga prijatelja Wagare-Teya, poglavicu Schoschona. Oni će stajati kraj mene i smjesta ubiti onoga poglavicu koji bi,367prekršivši, gađao u drugo mjesto, a ne u srce. Da li g® Pida, izaslanik mojih neprijatelja, slaže s time?— Da — odgovorio je. — A Old Shatterhand?— Prihvaćam borbu jedino pod uvjetima koji su sada ugovoreni.— Sačuvaj bože! — došapnulo mi je Srdašce tako glasno da su je svi čuli. — Protivim se! Ti si iz-gubljen!— Ima li Old Shatterhand još nešto da mi saopći?— pitao je Pida.— Jedino to da ću se sa svojom puškom pojaviti tačno u određeno vrijeme i ništa više. Pida, poglavica Kiowa je prenio poruku. Može ići! .Podigao je ruku u znak pozdrava i okrenuo se da pođe. Kod samih vrata još jednom je zastao, malo razmislio, okrenuo se, brzim korakom mi prišao, uhvatio me objema rukama i sasvim izmijenjenog izgledarekao:— Pida voli Olda Shatterhanda. On ne želi smrt Oldu Shatterhandu, već želi da i dalje živi i da bude sretan. Zar

Old Shatterhand ne može ništa izmijeniti u vezi s borbom, jer mu ona sigurno donosi smrt.— Mogao bih, samo neću — odgovorio sam. — Pida je moj brat, a ja sam njegov. Ova mi borba neće donijeti smrt. Old Shatterhand zna uvijek što govori. Neka Pida i sada vjeruje u mene kao i uvijek. Mene neće uspjeti da ubije nijedan Komanč, nijedan Kiowa, nijedan Utah i nijedan Sioux! Neće dugo potrajati i Oni će svi biti naši prijatelji. Molim te da mi vjeruješ!- Vjerujem, a to je i moja želja - uvjeravao me je. — Old Shatterhand uvijek govori u zagonetkama, ali mu je svaka riječ smišljena A određena. On sve vidi i čuje što drugi ne vide. Zbog toga i zna sve unaprijed što drugi ne mogu znati. Ja sam govorio. Odlazim!Stegnuo sam mu ruke i poljubio ga u čelo. Oči su mu se sjale. Sve je naokolo pozdravio i uzdignutogčela izišao.I sami možete zamisliti kako su me svi obasuii pitanjima. Nisam mogao da im onako odgovorim kako su željeli. Morao sarn šutjeti ako nisam želio da upropastim ishod onoga što sam bio naumio. Uzbuđenje368prisutnih sve je više raslo. Pošli su dolje u grad i tamo razglasili vijest o tome. Pred svojim Srdašcem nisam o tome smio šutjeti. Bilo je potrebno da je umirim. Rekao sam joj da imam četiri pancira koji štite od svakog metka. Ti panciri su bili kumiri koje smo iz ,Kuće smrti' bili ponijeli sa sobom. Nijedan Indijanac se neće usuditi da povrijedi vlastiti kumir. Radije će poći u smrt nego da to uradi. Kiktahan Schonkin kumir je zapravo bio pojas i pseće šapice koje sam tada našao na stepenicama. Sto su predstavljali kumiri preostale trojice, to se nije moglo vidjeti, jer su bili ušiveni u kožnate vrećice. Kaiševe koji

su na njima visili tako sam učvrstio da su mi, stavljajući ih oko vrata, padali tačno na mjesto gdje je bilo srce. To su bile pripreme koje sam imao da obavim prije dvoboja koji je izgledao tako opasan. Kada je Srdašce čulo sve to, odmah se umirila. Taj ju je dvoboj počeo čak i razveseljavati.Nije dugo potrajalo kad smo dolje u logoru primijetili veliko komešanje. Označili su mjesto za borbu i pobrinuli se za prostor za stotine gledalaca. I u donjem, kao i u gornjem gradu, zavladala je velika živost. Obilazili su jedni druge. Razgovor se vodio samo o predstojećoj borbi na život i smrt između Olda Shat-terhanda i četvorice slavnih poglavica. Za onog prvog su govorili da je upravo lud što je prihvatio onako krvave uvjete. Međutim, znali su da je on često sasvim nešto drugo smišljao i da se i sada zbog toga ne smiju istrčavati, već jednostavno sačekati ishod borbe. Ukrat-ko, o pustolovini se prepričavalo, i samo se po sebi razumije da je za nju doznao i Tatellah-Satah, iako ga ja nisam o tome obavijestio. Bilo je to poslije ručka. Posjetio me je. Bio sam sa Srdašcem. Nije sjeo. Rekao je kako namjerava odmah da ode. Ispitivački me je pogledao i upitao:~ I ti ćeš se zaista boriti puškom s tom četvoricom poglavica?— Neću — odgovorio sam. Lice mu se ozarilo te je nastavio:— Mislio sam! Old Shatterhand nije samoubica! Samo ćeš se tačno u naznačeno vrijeme pojaviti!- Da.VVinnetouovi nasljednici369- Tada neću pitati šta si naumio. Svoj si gospodar i nemaš koga da pitaš za dozvolu. Samo ću i ja doći!

— Sam? Ili možda sa svojim — Winnetouima?— Bit će onako kako god želiš.— Dođi sam! Neka vide da umijemo pobijediti i bez velike vojske.— Hoćeš li večeras čitati?— 'Da. Ovo je dan kao i svaki drugi. Ovaj dvoboj nije ništa drugo već samo lakrdija, iako se iza toga skriva nešto veoma ozbiljno.— Tada ti želim da ova lakrdija svrši onako kako je zamišljaš!Pružio nam je ruku i otišao. Nakon izvjesnog vremena primijetili smo ga dolje u logoru. Provjeravao je označeno mjesto i izgleda da ja izdavao zapovijesti. Nama prijateljski naklonjene poglavice su mu se pri-družile. Potom sam sa svojom ženom pošao u šetnju, samo ne u logorski grad već do planinske doline i pre-ma .Slapu koprene'. I ondje je sve bilo živo, iako na drugi način. Zabijali su visoke kolce. Vukli su mnogobrojne gajtane i žice. Na zemlji smo vidjeli čitava brda papirnatih fenjera. Bilo je tu električnih kabela, sijalica svih mogućih oblika. Jurili su tamo-amo sa fotografskim aparatima. Jedan inžinjer, također Indijanac, imao je zadatak da montira na stijeni .Đavolje propovjedaonice' veliki projekcioni aparat. Srdašce je brzim koracima prišlo inžinjeru, jer je željela da sazna što se ovdje dešava. Za to vrijeme sam sjeo i promatrao užurbane radove.Kip još nije bio gotov. Još su jedino glava i vrat nedostajali. I gle, dok sam razmišljao i pogledom prešao preko kipa, učinilo mi se kao da on više ne stoji uspravno, već ukoso. Vjerovatno se sjećate da sam ga zadnji put promatrao na onom mjestu gdje. cesta zaokreće. Tada mi se učinio kao da su se svi nosači skele

bili nagnuli i da je samo jedan stajao uspravno. Sada sam otišao do onog mjesta. I stvarno, skele i kip su bili nakrivljeni, iako ne mnogo, ipak toliko da se primijeti. U tome nije bilo sumnje. Greda, koja je u početku stajala potpuno uspravno, sada je bila nagnuta, dok su sve ostale grede bile još više nagnut« udesno.370Kada sam to primijetio, prestrašio sam se. Sjetio sam se naprslina i pukotina koje sam primijetio dolje u stropu spilje iz kojeg se osipao pijesak i padalo sitno kamenje. Da nije možda težina kipa bila preteška za šuplju podlogu? Možda ta podloga ne može da izdrži tolike tone? Kakva li nas katastrofa očekuje? Dok sam o tome razmišljao, Srdašce se vratilo. Inženjer joj je sve rekao. Za sada se radilo jedino o probnom osvjetljenju koje će se izvršiti sutra uvečer. Naumili su da sve prisutne pozovu.— A čemu služi onaj ogromni projekcioni aparat? upitao sam.— U njemu su montirane slike mladog Surehanda i mladog Apanatschka koje će biti projicirane na glatkoj površini vodopada, i to s obje strane spomenika. Dakle, tvorci spomenika s desne i lijeve strane svoga djela!— To ne dozvoljavam! — viknuo sam.— Sto ćeš poduzeti? — upitala je.- Zabranit ću! To je dovoljno!— Da, svakako! Nemoj zaboraviti da je to za sada samo proba! Zar ne bi bilo pametnije pustiti da se nesmetano izvrše probe, a da zabranimo pravo izvođenje?— Da, možda je to pravilnije. Međutim, uvjeren sam da ta stvar više nije u našim rukama. Umiješala se u cijelu stvar viša sila.

~ Sta si time mislio?— Pogledaj bolje i reci mi: stoji li uspravno kip ili koso?Provjeravala je pogledom i odgovorila:— Uspravno. Valjda nisu htjeli da ga postave ukrivo?- Svakako ne namjerno, a ipak je nakrivljen. Ti ovo ne primjećuješ, jer ti oko nije toliko izvježbano ka0 moje, a još k tome ni odstupanje od prave linije nije tako veliko da to možeš primijetiti. Usporedi to sa pravcem slapa i reci mi...Već mi je upala u riječ:- Nakrivio se, da, nakrivio se! Vjeruješ li da tone?~ Za sada se još ne može reći da tone. Moramo čekati pa onda ustanoviti da li se odstupanje povećava.371Danas nemam vremena. Međutim, sutra ću poći dolje u spilju da vidim da li se strop još mrvi.— Nije li to opasno po život?- Nije.— Samo ti smatraš ipak za moguće da se to sruši!— Nije samo moguće, već i vjerovatno. Jedino se to neće dogoditi tako brzo. Molim te da o tome nikome ne govoriš!— Nikome?- Da.- Ni Tatellah-Satahu?— Ni njemu. Želim da sam budem gospodar situacije. Ne želim da me bilo tko smeta i da md sve pokvari!— Jesi li svjestan odgovornosti?— Da. U svakom je slučaju velika. Sada dođi, Srdašce, moramo se vratiti kući. Ne smijem ni minutu zakasniti zbog borbe.— Sto se toga tiče, nisam baš bezbrižna! — uz-disala je.

— Budi ti samo bezbrižna, jer imaš više razloga da se smiješ nego da se bojiš!Kada smo stigli gore u dvorac, poručio nam je Tatellah - Satah da će doći po nas. Od poglavica je stigao glasnik i javio mi da će me i oni ispratiti. Ja sam ih, međutim, zamolio da to ne čine jer ne vrijedi truda. Obukao sam odijelo poglavice. Napunio sam svoju brzometku, iako sam pretpostavljao1" da neće biti ispaljen ni jedan hitac. Kumire četvorice poglavica nisam smio nositi. Srdašce ih je stavilo u svoju putnu torbu. I ona je htjela, sjedeći kraj mene, da učestvuje u borbi. Nisam imao ništa protiv. Kada je stiglo vrijeme i kada smo stupili u dvorište u kojem je Intschu--inta već spremio naše konje, naišli smo na ,Mladog Orla' i našeg starog Pappermanna, koji su također željeli da me otprate do mjesta moje vjorovatne pobjede. Istodobno se pojavio i Tatellah - Satah na svojoj bijeloj mazgi. Bio je sam. Krenuli smo. ,Cuvar velikog kumira', Srdašce i ja na čelu, a za nama ,Mladi Orao' i Pappermann.Još odozgo smo primijetili da su se ljudi, koji su do sada bili raštrkani u donjem i gornjem gradu, svi372okupili oko borilišta. Svi su'već ondje bili. Svi oni koji su morali biti prisutni već su bili došli. Mi smo bili posljednji.Moja četiri protivnika već su sjedila. Kada smo stigli do njih, ustali su svi osim Tangue, jer ovaj nije mogao da stoji. Tatellah - Satah je zahtijevao da mu se odredi takvo mjesto za sjedenje kako bi mi bio ravno iza leđa, odakle je četvoricu poglavica mogao držati na oku. Bilo mi je rečeno da će prvi predsjednik Komiteta održati govor, a poslije njega svaki od četvorice poglavica. Na kraju je trebalo da održim ja, a zatim je mogla otpočeti borba.

Tada sam stupio korak naprijed i rekao glasno, teko da me je svaki mogao čuti:— Old Shatterhand nije došao da drži govor, već da se bori. Govore oni koji se boje bliske opasnosti. Hrabar čovjek šuti i djeluje. Pida mi ni jednom riječju nije spomenuo govore, a ja samo dopuštala ono na što sam pristao!Prvi predsjednik Komiteta mahnuo je rukom i rekao:— Komitet je odlučio da govorim, a što Komitet zaključi, to ću...— Šuti! — zagrmio sam. — Vrijedi samo ono što smo Pida i ja zaključili! Vaš Komitet za mene ne postoji. Tebe jedino mogu podnijeti. Dozvolio sam jedino da određuješ kad će opaliti poglavice, a kada ja, minutu poslije njih. Više od toga ti nije dozvoljeno!~ Valjda ne misliš da ja ovdje stojim da...~ Ako nećeš da stojiš, sjedi! — prekinuo sam ga. Zakoraknuvši, snažno sam ga dohvatio i prisilio da sjedne. Uplašio se. Nastavio sam isto tako glasno i energično:~ Dok sam pregovarao sa Pidom, izabrao sam kao svoje svjedoke slavnu braću Matto Schahka i Wagare - Teya i dao im zadiitak da vode računa o uvjetima i o tome da se ti uvjeti poštuju. Neka sada oni govore i iznesu uvjete!Ustali su sa svojih mjesta i rekli: iako su moja četiri protivnika kao svjedoke odobrali Williams Eve-ninga i Antoniusa Papera, ipak im ne dozvoljavam da govore. Matto Schahko i Wagare-Tey pobrinut će373se za kocku. Poglavice se nisu protivile Jer su bili uvjereni da mi je to ionako posljednja i uzaludna želja. Kocka, je odredila slijedeći redoslijed mojih protivnika: Tusaga Saritsch, To-tei-chun, Kiktahan Schonka i Tangua. Tim su redoslijedom i sjeli nasuprot meni. Svi

su imali dvocijevku i na njihovim se licima opažala samouvjerenost u sigurnu pobjedu. Prije nego što sam zauzeo svoje mjesto, prišao sam Avaht-Niahu, onome stogodišnjaku, poglavici Schoscho-na, koji je također sjedio. Sagnuo sam se do njega, poljubio ga u staru vjernu ruku i rekao:— Ti si najstariji od svih prisutnih i nisi došao ovamo da vidiš krv onih koji su ti dragi. Ti si najmudriji i najiskusniji među nama, i prvi ćeš potvrditi da je o>va borba ludost.U znak pozdrava privukao je moju ruku svojim usnama i odgovorio:—' Neka Old Shatterhand počini tu ludost kako oni koji za nama dolaze ne bi više činili ono što su činili njihovi preci. Neka je pobjeda tvoja!Pošao sam na mjesto koje mi je bilo određeno i sjeo. Srdašce je sjelo do mene. Uto je Kiktahan . Schonka viknuo:— Sta traži ova squaw među ratnicima? Maknite je!— Zar se ti bojiš jedne squaw? — odgovorio sam. Hajde! Ona se ne boji i ostat će ovdje!— Zar je Old Shatterhand postao baba i ne osjeća uvredu koju ja, kao ratnik, osjećam? — upitao je.- Kao ratnik? Pshaw! Pitao si šta moja squaw traži među ratnicima? Zar ti stvarno vjeruješ da ste ratnici? Vi ste stare babe, ništa drugo! Zbog toga sam i prihvatio sve vaše uvjete bez ikakva odlaganja. Oldu Shatterhandu i ne pada na pamet da se bori s vama, jer je on muško. Doveo je svoju squaw samo zato što je jedan pokret njezine ruke dovoljan da svakoga od vas uništi. Ako se nje bojite, odlazite!

— Neka ostane! — bijesno viknu Kiktahan Schonka. — Samo moj prvi metak je tebi namijenjen, » drugi njoj!- Da, neka ostane, neka ostane! Neka padne i • njime umre! — složno rekoše ostala trojica. — Neka otpočne borba!374Nas petorica protivnika sjedili smo u sredini označenog mjesta. Naši svjedoci su bili sasvim uz nas. Kao što je već spomenuto, Tatellah - Satah je sjedio ravno iza mene. Prvi veliki krug oko nas sačinjavale su prisutne poglavice. Čak je i dvanaest poglavica Apača bilo ovdje. Iza njih su bili zamjenici poglavica i ličnosti koje su imale neki položaj. Dalje od njih sjedili su ostali. Među ovima su naročito udarali u oči već jednom spomenuti radnici koji su bili zaposleni u kamenolomima i oko dizanja spomenika. Napustili su posao kako bi uživali u prizoru borbe i vladali su se kao prave siledžije, iako se u prisustvu ovolikih poglavica nisu usuđivali da budu odviše bučni. Među poglavicama su osim Kolme Puschi i obje Aschte sjedile još i dvije druge žene čije sam prisustvo smatrao za važno, naime, Pidina žena i njezina sestra, koja je sada, nosila žensko odijelo. Znači da su obje uspjele u tome da ih povedu do Mount Winnetoua. Njihovo prisustvo mi je dokazivalo da je četiri hiljade ratnika stiglo u .Dolinu spilje'.Samo se po sebi razumije da su oči svih s velikom napetošću bile uperene u nas. Gospodin predsjednik Komiteta, koga sam prisilio da sjedne, odjednom se sjetio svoje dužnosti. Ustao je spreman da objavi početak borbe. Matto Schahko i Wagare-Tey izvukli su revolvere, napeli.ih i zaprijetili da će svakog od moje četvorice protivnika smjesta ustrijeliti ako učine nešto što

nije dozvoljeno. Čvrsto su odlučili da izvrše prijetnju. Sada je Tatellah-Satah progovorio. Rekao je:~ Svaki od četvorice može otpočeti borbu tek onda kada podignem ruku i nikako prije. Hici se ne smiju opaliti dok ne podignem ruku. Prvi borac je Tusahga Saritsch, poglavica Kapote Utaha. Da li je spreman?Upitani je prinio pušku i odgovorio:— Spreman sam. Sada neka Old Shatterhand dokaže kako je jedan jedini pokret ruku njegove squaw dovoljan da svakoga od nas uništi!Dao sam znak Srdašcu. Brzo je iz putne torbe izvadila kumire mog prvog protivnika i objesila ih wieni oko vrata. Ležali su na mom srcu. Potom sam javio ,čuvaru velikog kumira':375—• I ja sam spreman. Borba može otpočeti. Neka puca Tusahga Saritsch! Minutu kasnije pucat ću ja.Svi su zanijemili. Svaki je gledao u kesicu koju tni je moja žena objesila oko vrata. U prvi mah nisu shvatili zašto je to urađeno. Tada je Tatellah-Satah naredio:— Došao je trenutak. Neka otpočne borba.Odjeknula je komanda predsjednika Komiteta. Tusahga Saritsch međutim nije pucao. Pušku je doduše držao u ruci, ali nije naciljao. Njegove širom razroga-čene oči, pune straha i bojazni, zurile su u moje grudi.— Moji kumiri! Moji kumiri! — mucao je.— Pucaj! — doviknuo sam mu.— Zar da pucam u svoje vlastite kumire? — ja-dikovao je. — Kako si došao do njih? Tko ti ih je dao?— Ne pitaj, već pucaj! — izazvao sam ga i po drugi put.Primijetilo se kako su svi prisutni glasno i s olakšanjem odahnuli. Oni zapravo još nisu shvatili u čemu je stvar, ali su ipak primijetili da baš nisam onako nezaštićen kao

što su pretpostavljali. Lica mojih prijatelja su se ozarila. Glas Tatellah - Sataha bio je zvonak i zvučao radosno, dok je po drugi put dao znak rukom. Rekao je:— Zašto ne puca Tusahga Saritsch? I zbog čega nije dan znak Oldu Shatterhandu? On ima da čeka samo jednu minutu, i ne više! Počnimo iznova! Neka Old Shatterhand spremi pušku!To sam uradio. Komanda je i po drugi put odjeknula. Kriknuo je:— Ne mogu pucati! Ne smijem pucati! Tko puca u vlastiti kumir, puca u svoj vječni život!- Minuta je prošla! - viknuo je Tatellah - Satah. Uto je odjeknula komanda za mene.- Sada će Tusahga Saritsch otputovati U vječita lovišta! —. rekao sam dok sam cijev svoje brzometke uperio u njegove grudi.- Uf f, uf f! - zaurlao je iz svega glasa, skočio na noge i odjurio.376— Hvala bogu! — došapnulo mi je Srdašce. — Laknulo mi je! Iako sam vjerovala u tebe, ipak sam se bojala!Naprosto je bilo smiješno gledati starog poglavicu kako juri brzinom mladog momka. Nitko se nije smijao. On je prema starim ranijim zakonima prerije izgubio sada čast. Morao je dozvoliti da ga ubijem.Moj slijedeći protivnik bio je To-kei-chun. Znao je da su zajedno bili kumiri sve četvorice. Ako sam imao jedne, sigurno sam i ostale imao, dakle i njegove. Nije bio dugo u nedoumici. Srdašce mi je objesilo i njegove preko onih prvih. Tada sam rekao:— Sada je na redu To - kei - chun, poglavica Ta-curroh-Komanča. Spreman sam!

Primijetio sam da mu je od užasa ponestalo daha. Hvatao je zrak. Oči su mu se smanjile i ovlažile.— Da li je To-kei-chun spreman? — upitao je Tatellah - Satah.— Nije! Nisam spreman! — viknuo je upitani, skočio na noge, odjurio isto onako brzo kao i maloprije Tusahga Sairitsch.Sada su se već i prisutni počeli smješkati.— Sada je na redu Kiktahan Schonka, poglavica Siouxa — rekao sam.Ovaj je međutim počeo da viče na mene ozlojeđenim glasom:— Old Shatterhand je šugavo pseto, bitanga, hulja. Krade kumire! Da nisu možda i moji u njega?— Jesu — odgovorio sam, dok mi je moja žena stavljala oko vrata samo pojas.Ugledao ga je, nacerio se posprdno i upitao:— Da ne misli možda Old Shatterhand da ću i ja pobjeći? Moj će ga metak sigurno pogoditi, jer polovina kumira nema snage kad druga polovina nedostaje.— Tu su svi — tvrdio sam.— Gdje su! — dobacio mi je. — Nema ih!— Evo ih! Tu su! Neka se u to uvjeri Kiktahan Schonka!Dohvatio sam pseće šapice i držao ih tako da ih on jasno vidi i objesio ih gdje im je bilo mjesto.Ukočio se od straha. Zasiktao je vilo ozlojeđenim glasom:377— Zar su šugava pseta svemoćna? Tko ti je dao ono što sam izgubio?— Nitko. Našao sam ih.- Gdje?— Na stepenicama .Đavolje propovjedaonice' na kojoj su se poglavice Siouxa i Utaha dogovarale u

vezi s pohodom na Mount Winnetou. Oni su se tamo dogovarali kako bi uhvatili Olda Shatterhanda. Dok su pregovarali, odjeknuo je glas velikog duha. Uplašili su se i dali u bijeg. Pri tom bijegu si izgubio svoju periku i polovinu kumira. Periku su ti predali. Polovinu kumira sam ja uzeo kako bi ih priključio drugoj polovini.— Znači da si nas prisluškivao? Ondje na 'Đavoljoj propovjedaonici'?- Da.- Uf f, uf f!Izgledao je kao da će na mjestu izdahnuti. Sav se presavio oborivši glavu na koljena.— Spreman sam na borbu — javio sam ,čuvaru velikog kumira'.Ovaj je upitao:— Da li je i Kiktahan Schonka spreman? Upitani je na to podigao glavu, pogledao premasvojim ljudima davši im znak. Prišli su dvojica.— Dignite me i odnesite! — zapovjedio im je. To su učinili, podigli ga na konja i pratili, kakobi ga podržali na konju.Sada je još samo Tangua ostao, otac Pide, najogorčeniji i najnepomirljiviji moj neprijatelj. Sjedio je na zemlji kao oduzet, sklopljenih očiju s dvocijevkom u ruci. Ni jedna crta nepomičnog lica nije odavala ono što je mislio. Tada sam rekao:— Tangua, najstariji poglavica Kiowa, napisao mi je: ,Ako imaš smjelosti, dođi prijeko do Mount Win-netoua! Moj jedini metak koji čuvam za tebe, .čezne za tobom!' Došao sam. Evo me gdje sjedim. Gdje je tvoj metak?

Dok sam ovo govorio, pustio sam da mi Srdašce objesi njegove kumire. Dok je gledao u njih, razrogačio je oči i rekao:- To sarn i mislio? I moji su s njihovima! U njih neću pucati! Odričem se svoga hica. Tebe međutim378molim: pucaj mi ravno u.srce nakon jedne minute! Kada budem mrtav, položi mi moje kumire u grob! Hoćeš H to učiniti?— Neću! — odgovorio sam.— Znači da sam se u tebi prevario. Mrzim te kao ito do sada nisam mrzio nikoga. Želim tvoju smrt. Učinio bih sve, sve. da mi se to omogući. Smatrao sam te za poštenog neprijatelja!— Varaš se. Pošten jesam, ali ne i tvoj neprijatelj. Neću pucati u tebe. Ne želim tvoju smrt, i zbog toga nemam šta da ti položim u grob, a pogotovo ne tvoje kumire. .— Što si s njima naumio! Sta ćeš $ njima uraditi? Hoćeš li ih uništiti?— Ne. Vaši kumiri ne pripadaju meni. Neću ih.zadržati. Kome ću ih predati, to za sada još ne mogu reći. O tome ćete sami odlučiti.— Sami? Sva četvorica?— Da. Kušat ću vas. Ako dokažete da ih zaslužujete, dobit ćete ih. Ako ih ne budete zaslužili, predat ću ih Tatellah - Satahu. On je čuvar velikog kumira i prilož-it će ih svojoj zbirci kako bi djeca vaših unučadi saznala kako su njihovi pradjedovi bili nepopravljivo zli ljudi. Dakle: poklanjam ti život, ali ti ne poklanjam kumire. Moraš ih zaslužiti! Ja sam govorio. Howgh!Ustao sam. Srdašce također. Uto se podigao i Tatellah-Satah i glasno objavio:

~ Borba je završena! Old Shatterhand je pobijedio! Pobjeda bez krvi! Desetostruka pobjeda!Prišli smo našim konjima i uzjahali. Prije nego što sam napustio to mjesto, obratio sam se još jednom Tangui i rekao mu:— Prijatelj sam Tangui, poglavici Kiowa, bez obzira da li me mrzi ili voli Zbog njegova dobra želim da mi ubuduće bude prijateljskije naklonjen nego što je to do sada bio. Ima li što da mi kaže u vezi s time?— Mrzim te, i mrzit ću te do kraja života! — odgovorio je. — Progonit ću te do zadnjeg časa tvoga života?~ Hi do tvoga!— Svejedno!379— Onda te samo toliko molim, l to samo radi tvoga vlastitog dobra, da nadalje ne održavaš tijesne veze s Komitetom i da ne poduzimaš ništa protiv onih koji se s njima ne slažu!— To neću obećati, već ću suprotno učiniti!— Velim ti: to vodi tvojoj i tvoga plemena propasti!Uspravio se, uzeo pušku u ruku i prijeteći viknuo:— Šuti! Udalji se! Ako to smjesta ne učiniš, zabit ću ti dva metka u glavu! 9— Usudi se samo da uperiš pušku u me, smjesta ćemo te sravnati sa zemljom! — odgovorio sam i pokazao na Pappermanna koji mu je brzo prišao i pri-nio mu cijev revolvera pod nos. — Najprije ste se udružili protiv podizanja spomenika, a sada ste se pridružili Komitetu da se -borite protiv njihovih protivnika. Zar je to dostojno jednog poglavice? Zar tako postupa pošten čovjek? Ti želiš moju propast. Ja te međutim upozoravam, i to iskreno: čuvaj se ,Doline spilje', prije svega same spilje!

Zgrčio se kao mačka, 'prostrijelio me nemirnim očima i upitao:— Kakve to veze ima sa spUjom? Kakve veze sa njezinom dolinom?— Upitaj samoga sebe. Nekada si ustajao protiv mene, a zatim si morao da okaješ vlastitu krivicu. Tvojom krivicom život ti se pretvorio u bogalja. A sada kada sa pri kraju svoga bijednog života, ponovo mi prijetiš i gomilaš'Tmvicu za krivicom. Razmisli o posljedicama! Ti ne živiš samo radi sebe! Za posljedice koje su u vezi s tobom ti si odgovoran. Međutim, posljedice koje će pogoditi tvoga sina, tvoju obitelj i tvoje pleme nećeš rnoći opravdati. U vječnim lovištima tražit će tvoje kumire. Sta ćeš im odgovoriti? Tako! Ja sam završio. Howgh!Udaljio sam se s istom pratnjom s kojom sam i došao ovamo. Moj prijatelji su mi sa svih strana klicali. Neprijatelji su šutjeli. Prolazeći kraj mnoštva radnika, čuo sam riječi koje su privukle moju pažnju.- Old Shatt'erhand! Hulja! Uljez! Pseto! Kojot! Neprijatelj! Osveta! Zadaviti! Ubiti! - bile su prijetnje koje su dopirale do moga uha.380To me je iznenadilo. Nisam uopće mislio da bi to moglo biti moguće. Nisam vidio razloga za toliku mržnju. Kada sam to saopćio -Tatellah - Satahu i ,Mladom Orlu', objasnio mi je stari Pappermann:— Da, radnici vas mrze. Mr. Shatterhande. Ogorčeni su na vas, od prvog do posljednjeg. Oni to i ne taje. Njima je poznato da ste se naročito vi okomili protiv podizanja spomenika i da im time uskraćujete mogućnost zarade. Već nekoliko dana održavaju tajne sastanke na kojima se dogovaraju kako da se oslobode Olda Shatterhanda i

Tatellah-Sataha. Tim sastancima prisustvuju i gospoda iz Komiteta!— O! Tako! To je važno, veoma važno! rekao sam. - Otkuda to znate?— Doznao sam od Sebulona Entersa!— A ne od Harimana?— Ne, od Sebukma: Znam da u ovoga imate još manje povjerenja nego u brata. Međutim, od onog časa kada je saznao da ga žele prevariti, stoji čvršće uz vas nego uz bilo koga drugog. Braća dolaze uveče potajice k meni. Ja se s njima savjetujem ...— A da me niste ni pitali? — prekinuo sam ga.— Ne brinite! — odgovorio je. — Za sada je važno da od njih sve doznamo. Čim budem čuo nešto važno, doći ću sam k vama. O vama se najviše govori u kantini.— U kojoj kantini?— U onoj brvnari kraj kamenoloma u kojoj se radnici hrane.~ Da li ste vi već bili tamo, Mr. Pappermanne? - Da.— Ja još nisam. Moram je vidjeti, i to smjesta, još prije no što padne mrak. Pođimo zajedno na konjima!~ Zar obučen kao poglavica? — upitalo je Srdašce.— Da. Nemam vremena da odem do dvorca i da se presvučem. Skinut ću pernati ukras. Ponijet ćeš ga sa sobom. Ponijet ćeš i brzometku.— Mislila sam da ću i ja s tobom?~ Ovoga puta, drago dijete, nećeš. Ovdje se radi o kratkom i veoma brzom izviđanju, što bi tebe jako zamorilo.381— Postoji li kakva opasnost?— Ni govora'— Onda hajde'

Predao sam loj pernati ukras, ,Mladog Orla' pušku, oprostio se od Tatellah-Sataha, krenuo sa starim Pappermannom prema .Slapu koprene' pa duž njega nastavio zaobilaznim putem prema kamenolomima.Sunce je već odavno zašlo iza Mount Winnetoua, ali se još nije počeo hvatati mrak. Jahali smo u galopu, kroz bočnu dolinicu. Planinska dolina je ostala iza nas, a mj smo produžili rijekom koja je sa Mount Winnetoua tekla prema sjeveru. Kamenolomi su sličili neizlječivim ranama koje su zadali planini. Uočili smo odvratne skele, zidove, žičane konope i balvane pomoću kojih su htjeli da ukrote vodopad. Ondje su stajale prljave konjušnice sa čitavim nizom teških teretnih vozila. Čuo se rezak zvuk pilane koja je uništavala jele. Raskidani šatori povlačili su se po zemlji. Niske barake ležale su razađute bez ikakva reda. Pappermann je pokazao jednu veliku, izduženu brvnaru.— Ono je kantina -• rekao je. — Gostioničar je pravi gorostas. Zovu ga ,Nigger'.— To je za Indijanca pogrdna riječ, a ujedno i uvreda! - primijetio sam.— On je na to naviknut. Nikome ne zamjera iako je inače veoma surov i silovit. On nije čistokrvan Indijanac. Govori se da mu je majka bila Crnkinja. Braća Enters zalaze k njemu.— Teško meni! Zbog čega?— Da ga ispipaju. On je zapravo vođa ovdašnjih radnika. Čak se govori i to da mu neke poglavice ukazuju svoje povjerenje. Jedno je međutim sigurno, a to je da je ljubimac ,gospode iz Komiteta'. Priča se da Mr. William Evening i Mr. Antonius Paper znaju po čitave noći sjediti kod njega uz piće i kocku. Želite li da ga vidite?— Ako je to moguće, da.

— Moguće je. Samo još nekoliko minuta, pa će pasti mrak, a onda ću vas odvesti do one sobice gdje smiju zalaziti samo oni koji uživaju njegovo povjerenje. Ne dozvolimo da nas netko primijeti i bolje je da se malo na konjima prošetamo!382Cijelo smo se vrijeme držali grmlja koje nas je veoma dobro zaklanjalo. Odavde smo mogli vidjeti sve a da ne budemo primijećeni. Produžili smo tim putem bez namjere da još nešto otkrivamo, već jedino da nam prođe vrijeme do prvog mraka. To nije dugo trajalo. Brzo se spustio sumrak. Brzo je i prošao, pa je nastupila potpuna tama, jer je upravo bio mlad mjesec, a svjetlost zvijezda još nije mogla da jače osvijetli nebo. Skrenuli smo prema brvnari. Iza posljednjeg grma smo stali, vezali naše konje za kolce i naredili im da legnu, što su i uradili. Zatim smo oprezno produžili prema brvnari kako bi neprimijećeni stigli do stražnje strane brvnare. To nije bilo teško izvesti.Kada smo tamo stigli, primijetili smo sanduke i bu-rad koji su stajali duž stražnjeg zida. Oni su nam mogli dobro poslužiti ako bude potrebno da se sakrijemo. Na sreću, to nije bilo potrebno. U brvnari je gorjelo svjetlo. To nam je pomoglo da vidimo njenu unutrašnjost. Ona se sastojala iz nekoliko malih i jedne velike prostorije. Pappermann me je odveo do jedne od onih manjih.-Ona je imala samo jedan prozor koji je sada bio otvoren. Pod njim je stajao težak, čvrst sanduk, na kojem je čovjek mirne duše mogao stajati a da se nije morao bojati da će izdajnički zaškripati ili pak kroz njega propasti. Iznutra su dopirali glasovi.

— To je ,Niggevova' sobica — rekao je tiho Pap-permann. — Prepoznao sam je. Entersi su mi je tačno opisali. Čujete li razgovor?— Da. Popet ću se na sanduk i zaviriti unutra.— Dobro. Ja ću stražariti!Kada sam se popeo na sanduk, mogao sam da vidim sve u sobici. U njoj su bila dva stola od sirovih dasaka sa isto takvim stolicama. Razgovor je vodilo pet muškaraca, od kojih sam četvoricu odmah prepoznao. Peti je vjerovatno bio gostioničar, pravi gorostas, s indijanskim crtama lica, samo što mu je nos bio prćast, a boja kože kao u pravog Crnca. Razgovor je bio veoma živ. Upravo u trenutku kada sam Prvi put pogledao u sobu, rekao je .Nigger':— Čini mi se da tamo gore još ni sada ne znaju da su im ona dva vrača umakla. Neka je proklet onaj Shatterhand koji je prisvojio kartu spilje! Srećom, ona nam nije potrebna. Vrači i bez nje znaju da pronađu383put. Shatterhand je unatoč svemu pravi glupak. Kada je stigao na mjesto borilišta i hvastao se ukradenim kumirima, nije ni slutio da su se njegovi zatvorenici ponovo dočepali slobode i da je plan za sutra već skovan. Današnja, njegova navodna pobjeda mu ništa ne koristi. Samo je jedan dan dobio u vremenu i ništa više! Sutra će uveče sa svojom ženom već biti mrtav! , Nadam se da ćete održati svoju riječ? Pitanje je bilo upućeno braći Enters.— Sto god smo obećali, to ćemo i održati! — odgovorio je Hariman.A Sebulon je nadodao:— Velik je obračun što ga imam s tim čovjekom i njegovom ženom. Nije nam ni na kraj pameti da im ga poklonimo!

— Ne bi vam ni koristilo! — zaprijetio je ,Nigger'. — Još jednom vam velim: sutra će bezuvjetno pasti dvije glave, ili bračni par, ili braća Enters! U to budite sigurni! Naime, ja u vas još nisam siguran! Ovdje se radi o našem zaposlenju, o našem opstanku, o mnogim hiljadama koje želimo.i koje možemo ovdje zaslužiti. Zbog toga sam i stavio na raspolaganje poglavicama za sutra sve radništvo i zato zahtijevam da se tačno onako postupi kao što smo se i dogovorili. Tako mora biti!Zatim je ustao To-kei-chun, poglavica Racurroh Komanča i rekao:— Da, tako mora biti! Svi smo pozvani na svečanost. Mj ćemo doći. Znamo već i mjesta koja će nam biti dodijeljena. Vrači će voditi kroz spilju naših četiri hiljade ratnika. Onj neće jahati, već ići pješice. Svoje će konje ostaviti u dolini jer nismo sigurni da li je zadnji dio podzemnog puta stvarno takav da se njime može jahati.— U međuvremenu ću ovdje postaviti svoje radnike — prekinuo ga je ,Nigger', a oba Entersa se moraju pobrinuti za Olda Shatterhanda i njegovu ženu. Čim vaši ratnici izbiju kod ,Slapa koprene', dat će nam pucnjem znak da su stigli. Odmah poslije pucnja En-tersi će obračunati s Olclom Shatterhandom i njegovom ženom, a ja ću sa svojim radnicima izvršiti prepad na čitavu drugu bandu, kako bi vašim ratnicima osigurao slobodan put i slobodne ruke.384Sada je i Tusahga Saritsch ustao i rekao:— Dobro je to! Tako mora biti! U slučaju da se nešto mora izmijeniti, reći ćemo ti ili saopćiti preko glasnika. Mi odlazimo.

Krenuli su, a gostioničar ih ie otpratio. Entersi su ostali sami. Gledali su zabrinuto jedan u drugoga.— To može da krene po zlu! — rekao je Sebulon.— Zašto? - upitao je Hariman. — Saznali smo što smo htjeli. Sutra ujutro ćemo obojica poći Oldu Shatterhandu da mu sve ispričamo i da ga upozorimo. Što onda može po zlu krenuti?- Ne rad; se o meni i tebi. Mi ćemo se već nekako probiti, samo to prolijevanje krvi ne vdlim! Ni sam Shatterhand neće moći da ovakav prepad odbije bez borbe. Ne brinem se ja toliko za njega koliko za nju. Ako već svi moraju da umru, ona ne smije!Dosta sam saznao i skočio onda sa sanduka.— Jeste li što važno čuli? - upitao je Pappermann.— Nešto veoma važno! — odgovorio sam. — Čovjek bi morao povjerovati da ga je sam nagon doveo ovamo da čuje kraj toga razgovora. Uz put ću vam ispričati. Jedno vam međutim moram odmah saopćiti, naime, da su dva vrača, koje smo na ulazu pred spiljom zarobili, pobjegla.~ Nije moguće! Kada?— Vjerovatno danas ujutro! Odmah su potražili svoje poglavice ; s njimu utvrdili plan koji sam upravo čuo. Dođite brzo! Moramo se vratiti kući!Odšuljali smo se do naših konja, odvezali ih, uzja-hali ; krenuli. Uz put sam starom, vjernom drugu ispričao šta sam doznao Znao je da je jedan povjerljivi Indijanac bio isključivo zadužen da čuva oba vrača. Stanovao je u prizemlju velike kuće koja se nalazila ispred dvorca Tatellah-Sataha. U njoj se nalazila i prostorija u koju su bih smješteni zatvorenici. Predali smo naše konje i odmah pošli prema njegovom stanu. Njega nismo našli. Bio je čovjek bez ikoga svoga, stanovao je sam i nitko nam nijt: mogao dati obavještenja 0 njemu. Tada smo

pošh do zatvora. Zatvor je bio na zabačenom mjestu, gdje nitko nije stanovao i rijetko 110 zalazio. Tek što smo počeli da ih otvaramo, za-5 VVinnetouovi nasljednici sčuli smo da netko iznutra kuca na njih i moli nas da se požurimo. Kada smo povukli reze — tko ]e izašao? Čuvar zatvora! 'Kada je jutros zatvorenicima donio jelo i vodu, iznenada su ga napali. Izudarali su ga, i on se onesvijestio. Kada je ponovo došao k sebi, utvrdio je da je zatvoren u mračnom podrumu. Zatvorenici su pobjegli. On je dozivao i dizao galamu, ali uzalud. Nitko ga nije čuo < nitko nijo dolazio. Bojao se da će ga zbog toga Tatellah-Saf.ah strogo kazniti, te me je zamolio da mu pomognem. Obećao sam mu i pustio ga da ode.Zatim sam pošao u svoj stan. U njemu nisam zatekao Srdašce. Ostavila je ceduljicu na kojoj je pisalo da je otišla Tateliah-Satahu i ponijela sa sobom manuskripte, jer !se nisam pojavio na vrijeme. Wakon će čitati, a ja neka dođem kada stignem.POBJEDAStigavši u stan ,čuvara', pošao sam do njegove spavaće sobe. U susjednoj skrovitoj sobi vladala je tišina. Zbog toga sam tiho otvorio vrata. Upravo u tom trenutku čuo se glas Olda Surehanda:— Da, zaista, bio je veći, mnogo veći od svih nas! Mnogo veći no što smo mislili!— I postao je veći a da to nismo ni primijetili! ~ nadodao je Apanatschka.— Sta mislite sada o svome spomeniku? — upitao je Athabaska.— Odviše je malen, vrlo malen, podigli ga mi ne znam koliko visoko! — uzviknula je Koima PuschiAschta, majka, nadodala je:

— Nama ne treba slika od kamena! Želimo da ga imamo samo u našim srcima! Dragocjene riječi koje smo upravo slušali treba da odjeknu za sva vremena u duši naše nacije!Primijetili su me na otvorenim vratima.— Stigao si u pravo vrijeme! — pozdravio me je Tatellah-Satah - Prekinuli smo za časak. Nismo nastaviti jer smo bili i odviše dirnuti. Čitali šino386gov opis tvoje pobjede nad njim, a nakon toga njegovu pobjedu nad svim poglavicama Apača. Zavjesa se po-digla i sada vidimo šta se iza nje skriva i iza naših sićušnih djela. To je potreslo čak i Olda Surehanda, Apanatschku, i njegove sinove ..,— Nije nas potreslo — prekinuo ga je mladi Apa-natschka — već su nam se otvorile oči, lako još ne sa-svim. Jedna je koprena pala sa naših očiju. Hoće li i druga, još ne znamo Rečeno nam je da je naša umjetnost samo prikaz vanjskog i da joj nedostaje duša i osjećaj. Pozvali smo vas da sutra uveče budete naši gosti kraj vodopada. Ondje ćemo pokušati da uz pomoć svjetlosti oživimo kamen. Uspije li nam to, bit ćemo zadovoljni. Ne uspije li...— Uspjet će! — upade mu pobjedonosno u govor mladi Surehanđ.Primijetio sam da su mu neki htjeli proturječiti pa sam brzo nadodao:— Počeka jmo'— Da, počekajmo! — sa mnom se suglasio i Athabaska. — Ako i uspije, ugledali bismo samo oživotvo-renje siledžije, siledžije spremnog na napad s revolverom u ruci. Ovdje, međutim, vidimo sasvim drugog, onog pravog Winnetoua, punog duha, osjećaja i plemenitosti

što zahtijeva da i mi budemo isto takvi, l mi moramo poput njega težiti za nečim višim, mi, kao i čitava njegova rasa. On nas naprosto vuče za sobom i nastoji da nas uzdigne'Dok je to govorio, pokazao je na Winnetouovu sliku koju sam poklonio Tatpllah-Satahu. Objesio ju je na zid, kao i slike Marah Durimeh i silovitog Abu Kitala. One su na prisutne ostavile dubok dojam. To Js ujedno bio i razlog zbog kojega ih je današnje čitanje toliko potreslo. Zapravo je trebalo nastaviti čitanje, ali se nisu mogli smiriti. Old Surehand je zato Predložio da se za danas prekine čitanje. Svi su pristali. Nakon toga su otišli, dok smo ja i Srdašce ostali kod Tatellah-Sataha.~ Danas smo izvojevali veliku pobjedu — rekao Je stari vrač. — Čini su stigli i vidjeli sliku Winne-touovu, sudbina kamenog kipa je bila zapečaćena. Čak387ni oba umjetnika, kao ni njihovi očevi l Kolma Puschi nisu mogli odoljeti utisku koji je na njih ostavila slika. Oni su pošteni i ne pretvaraju se. Sutra će pokušat, da kod vodopada spase svoju ideju. Međutim, oni već danas i suviše dobro osjećaju da. će i najveće njihovo zalaganje biti uzaludno. Ti si odjahao sa Papper-mannom do kamenoloma. Kasno si se vratio. Po tome naslućujem da vaš put nije bio uzaludan?— Nije — odgovorio sam. — Rezultat je još i veći nego što smo mislili, iako je neugodan. Doznali smo mnogo toga. Na primjer, oba su vrača Kiowa i Ko manča pobjegla— Uff. uff! — prestrašeno je uzviknuo. Srdašce je isto tako bilo iznenađeno. Nastavio sam: ~ To još nije najgore. Ono tek dolazi. Sjednimo.Ispričat ću vam. '

Izvijestio sam ga o svemu što sam doznao. Kada sam završio, rekao je Tatellah-Satah:— Sigurno bih se više uzbudio kada ne bih vidio da si ti staložen! Zašto to nisi ispričao dok su još poglavice bile ovdje?— Zar je trebalo da to doznaju? Zar su nam oni potrebni? - upitao sam. — Sto sam mogu obaviti, to drugima ne saopćavam.— Misliš li da ćeš moći sam sve obaviti?- Da— Usprkos četiri hiljade neprijatelja?- Da,Gledao je u mene raširenih očiju, kimnuo glavom i nastavio:— Sada tek shvaćam ono što ranije, dok je Win-netou bio živ, nisam shvatio, naime, njegovo neopisivo povjerenje u te. Danas to i ja osjećam. A reci mi: što namjeravaš poduzeti protiv svega što nam prijeti?— Najjednostavnije što može biti: zatvorit ću im put kroz spilju! Ujedno ću im zatvoriti i izlaz iz ,Doli-ne spilje' sve dotle dok od gladi ne budu molili za milost. Zarobit ću njihove poglavice i iskoristiti ih kao taoce. Koliko imaš naoružanih ,Winnetoua'?— Danas tri stotine. Sutra uveče može ih bita i P«1

stotina, a kasnije još i više.388— To je sasvim dovoljno. Za sada mi je potrebno samo dvadesetak i naš vjerni Intschu-lnta. Sada idem kući da se presvučem jer na sebi još uvijek imam indijansku odjeću. Poslije ću se opet vratiti i spustiti s njima ovim skrivenim stepenicama dolje u spilju kako bih stalaktite ponovo postavio da vrači, kada budu došli sa svojim četama, ne otkriju daljni put.

— A ako ga ipak otkriju? Ako kamenje isto onako maknu u stranu kao što si to ti učinio?— To bi se moglo dogoditi jedino kad naiđu na široki put čiji ću izlaz iza ..Slapa koprene' tako zatrpati da se neće moći probiti. To je dovoljno za danas i sutra. Da zatvorimo neprijatelja u dolinu, imamo vremena i prekosutra.Potom sam htio krenuti. Međutim je Srdašce prije toga imalo još nešto obaviti. Zamolila je starog .čuvara velikog kumira' da joj dozvoli da ga sutra fotografira. Umalo se nisam zaprepastio. Bila je to smjelost koju sebi nikad ne bih dozvolio. On se, međutim, blago nasmiješio i upitao:— Smijem li znati kome je i radi čega je slika potrebna?— To je tajna — odgovorila je odvažno. — To je draga, mila i veoma korisna tajna koja će mnoge, mnoge obradovati.— Nemoguće mi je odbiti njezinu želju i neka dođe kad god hoće. Ja sam spreman.Kada smo se nakon toga udaljili, uz put sam je upitao šta će joj fotografija. Odgovorila je:— Reci mi tko je ovdje na Mount Winnetouu mje-rodavna osoba ti ili Tatellah-Satah?— On, to je sasvim razumljivo!— Dobro! On se zadovoljio mojim odgovorom. Tražiš li nešto više od njega.- Da.— Kojim pravom?— Reci mi tko je u našem braku mjerodavna ličnost, ja ili Tatellah-Satah?— Razumije se. on! —. nasmiješila se.— Well! Bit ću skroman! Pobijeđen sam! Zadrži tajnu!389— I ja sada idem u spilju.

- Nećeš.- Zašto ne?— U prvom redu zato što ti dolje nisi od koristi, a osim toga nisam dovoljno mjerodavan da ti ispunim tu želju. Drugo ništa ne mogu za te učiniti, već jedino da ti zaželim ,laku noć'.— To me jako žalosti! Znaš što, ja ću ti radije saopćiti tajnu u vezi sa slikom, a ti mi dozvoli da te pratim. Ionako ne bih mogla spavati kada znam da si u spilji'.— Dobro! Slažem se! Dakle? U čemu je tajna?— Slika, našeg starog, slavnog prijatelja mi je potrebna za projekcioni aparat.— U koju svrhu?— Večeras treba da se slike dvaju umjetnika pojave na vodopadu s obje strane spomenika. Moja je ideja da se s obje strine pojave slike Tatellah-Sataha i Marah Durimeh. Što veliš na to?— Ideja je dobra, veoma dobra. Samo su ti potrebni razni aparati, razna sočiva...— Svega toga ima! — brzo je nadodala.- Gdje?— U inžinjera sa kojim sam već razgovarala.— I ti vjeruješ da će on to uraditi?— S osobitim zadovoljstvom!— I da neće ništa prije vremena odati?— Sigurno neće! Ja garantiram!— Tada se slažem!— A hoćeš li me sada povesti u spilju?— Da. Po starom običaju obavezan sam da izvršavam sve što naređuješ!Kada smo se nakon izvjesnog vremena ponovo pojavili kod Tatellah-Sataha, zatekli smo Intschu-intu spremnog sa svojih 'dvadeset ljudi. Bili su dobro opremljeni

bakljama i raznim oruđem. Otvorili smo kamenu ploču nad stepenicama i spustili se u hodnik koji je vodio dolje. Kad smo tamo stigli, potražili smo najprije mjesto na kojem se uzani puteljak odvajao od širokog. Stalaktite smo ponovo postavili na njihova prijašnja mjesta. Donijeli smo još čitavu gomilu drugog390kamenja i naslagali ga tako da smo prikrili čak i po-stavljene stalaktite. Hodnik je bio od vrha do dna potpuno zatrpan i nitko se ne bi mogao dosjetiti da to nije nastalo prirodnim putem.Za vrijem tih radova pošao sam k onome mjestu koje mi je već prije bilo sumnjivo. Sada sam primijetio u stropu više pukotina. Na zemlji je već ležala hrpa popadanog kamenja. Čitava kiša razdrobljenog vapnenca padala je neprekidno iz zjapećih otvora. Ujedno se čuo tihi ali oštar zvuk, kakav se čuje kada se dvije staklene plohe trljaju. Bilo je jezovito. Tu i tamo se odnekuda začulo praskanje stijena i kao da kamenje pada sa vrha u dubinu. Čovjeka je obuzimao neki neodređen, stravičan osjećaj. Morao sam se jako savlađivati da bih ostao miran. Stalno sam mislio na to da će me odozgo nešto prignječiti, i bio sam sretan kada je naš posao najzad bio gotov, pa smo se mogli udaljiti. To se nije odnosilo samo na me, jer je i Srdašce reklo kada smo krenuli:— Hvala bogu što je gotovo! Na kraju sam se počela plašiti.— Zbog čega? — upitao sam.— Zato što sam imala dojam da će se ovdje sve srušiti!— Zar si i ti imala isti osjećaj?— Čim smo došli. Nisam ti ništa rekla kako te ne bih uznemirila. Sta je nad nama?

— Vjerojatno težak spomenik Winnetouov. Ja barem tako mislim. Tačno ne mogu reći.Uto je kriknula:— Pazi, srušit će se!— Tiho, tiho! Nemoj da te tkogod čuje! ~ Dakle, zbog toga se nakrivio?— I sve se više krivi!— Smatraš li da se može dogoditi katastrofa? ~ Smatram da je neizbježna!- Kada?~ Vrijeme se ne da odrediti, jer bi se zato morala istražiti kamenita podloga. Nadam se da će se to kasnije dogoditi, nikako ovih dana.391Da sam samo znao koliko je bio blizu taj strašni događaj, ne bi me moglo ništa zadržati da upozorim četiri hiljade Indijanaca koji su imali da ovamo stignu. Vratili smo se uzanim putoljkom do onog mjesta gdje se strma stazica odvajala i vodila prema ,Đavoljoj propovjedaonici'. I ovaj smo otvor zatrpali i maskirali kako se nitko ne bi sjetio da u njemu traži skriveni izlaz. Odavde smo se počeli penjati do zadnjeg dijela koji je vodio gore u skrovitu sobicu. I ovdje smo sve zatrpali sa .gornje strane ne želeći da se nađemo iza ustave, jer smo se morali vratiti u dvorac. Stigavši tamo, dan je već svitao. Tatellah-Sataha nismo našli. Zabravili smo tajanstvene stepenice i rastali se od naših pratilaca. Pošli smo u naš stan da još odspavamo nekoliko satiKada smo se probudili, već nas je čekao Intschu--inta i javio da su braća Entersi već odavno ovdje i žele s nama da govore. Rekli smo mu da ih dovede. Prijateljski smo ih dočekali. Bili su zabrinuti. Nisu znali kako da otpočnu. Pritekao sam im u pomoć upitavši ih: ' -- Jeste li. došli da nam kažete kako večeras moramo poginuti?

Sada su se prestrašili. Ja sam, međutim, mirno nastavio:— Pobjegla su oba vrača.,Naumili su da večeras povedu kroz s.pilju četiri hiljade neprijatelja i da nas prepadnu. Radnici sa svojim vođom ,Niggerom' spremni su da im se pridruže. Čim stignu iza vodopada, Crvenokose! će pucnjem dati znak. Čim bude odjeknuo pucanj, moraju braća Entersi mene i moju ženu ubiti, a radnici će izvršiti prepad na poglavice i na ostale naše prijatelje!Gledali su u nas nijemo i ukočenog pogleda. Nisu uspjeli izustiti nijednu riječ, toliko su bili iznenađeni.— No? — upitalo je Srdašce. — Sviđa li vam se to? Priznajete li? Ili možda mislite da nas ubijete?Sada je Sebulon odgovorio:— Da ubijemo? Ne' Mi smo samo radi toga i došli ovamo da vam to saopćimo i da vas upozorimo. Mi, smo iznenađeni što ste već o svemu obaviješteni. I to u tančine! A trebalo je da to ostane najveća tajna!— Tajna? Pshaw! — ubacio sam. — Uvijek smo392na vrijeme doznali sve što je važno, i to mnogo bolje od vas. I sami uviđate! Znamo mi čak i to da ste sinoć u kantini, kada su Tusahga Saritsch i To-kei-chun .na-pustili sobu, zaključili da ćete danas rano doći ovamo da nam sve ispričate.— Kako je to moguće? Niste se mogli sakriti ispod stolova i stolica!— O, ne! Nije nam bilo potrebno da se izlažemo takvoj opasnosti. Budite sretni što vam je namjera poštena, a da to nije bili biste večeras prvi pali od naših metaka.

~ Sto se toga tiče, možda nam ne bi ni bilo krivo da sutra budemo mrtvi! Nismo mi ljudi koje prati sreća, već prokletstvo, koje prelazi s oca na sinove.— Ne prokletstvo, već dobro djelo! — proturječio sam mu.— Kako to? — upitao je.— Da vašim dobrim djelom spasite sjećanje na . svoga oca.- — I vi vjerujete u to, Mr. Shatterhanđe?- Da.— Je li istina? Je li istina? Recite mi, iskreno!— Da, istina je!— Hvala bogu! Znači da za nas ipak postoji neka svrha u životu. Vi znate da imamo nalog da vam se večeras prišuljamo?- Da.— Hoćete li nam to dozvoliti?— Rado.— I nećete u nas posumnjati?— Uvjereni smo da vam je namjera poštena.— Imate li kakav nalog za nas?— Za sada još ne. Možda večeras.1 Vjerovatno do borbe uopće neće doći. Prepad će u svakom slučaju biti onemogućen.— Bilo što da se desi, ,Niggera' se morate čuvati. On vas strahovito mrzi. Za sve što se događa va' okrivljuje. U stanju je da vas ubije bez obzira da ! je primio nalog za to ili ne! Sada moramo otići. Duge smo čekali i nitko ne smije doznati da smo ovdje bili.Udaljili su se.— Zao mi ih je, veoma žao! - reklo je Srdašce.393— Nisu više onakvi kao prije. Želim da im budući život bude veoma, veoma sretan!

Dok smo sjedili pri kasnom doručku, pojavile su se dvije drage osobe koje su došle da nas posjete. Bile su to žena poglavice Pide i njezina sestra ,Tamna Kosa'. Srdačno smo ih dočekali. Srdašce je odmah skuhalo još kave kako bi s nama doručkovale. Od njih smo doznale da su sinoć stigle žene Komanča i Kiowa. One su se odmah pridružile sa ženama Siouxa, na čelu sa Aschtom, kako bi i njihovi glasovi pri savjetovanju o spomeniku došli do izražaja. Danas ujutro su svi bili svratili u zgradu, u kojoj se nalazio model spomenika. Napustile su zgradu razočarane. Ono što su vidjele nije imalo ničeg zajedničkog s onim divnim Winnetouom kojega vole i cijene. Ne sviđa im se Win-netou koga su tamo vidjele. Došle su ovamo da mi to saopće.' Osiim toga imale su još i nešto drugo da mi saopće, a na to se nisu mogle lako odlučiti. Nisu znalo kako da otpočnu i na koji način da me upozore a da ujedno ne počine izdajstvo protiv vlastitih ratnika. Ohrabrio sam ih i objasnio im da mi je već sve poznato. Rekao sam im da će danas onih četiri hiljade Indijanaca proći velikom spiljom kako bi pomogli starima u ostvarenju njihova plana. Od njih sam saznao da je Pida danas veoma rano odjahao prema ,Dolimi spilje' jer je određen da rukovodi podzemnim maršom. Ona je na to ovako gledala: ako on pobijedi, tada ona mora nestati, a ako ona pobijedi, bit će zlo po njega. Te brige su je nagnale da me potraži i da mi se povjeri. Obećao sam im da ću šutjeti i da se neće ni Pidi, a ni meni ništa zlo desiti. Kada su nas nakon nekog vremena napustile, bile su potpuno smirene.Zatim je Srdašce pošlo Tatellah-Satahu da ga slika. Pošao sam s njom. Kada je snimak bio gotov, napustila nas je. Žurila je do inžinjera. Mi smo međutim pošli u šetnju prema stražarnici da posjetimo ,Mla-đog Orla'.

Izgleda da je ovaj već bio obaviješten o dolasku našeg dostojanstvenog prijatelja i zaštitnika. Stajao je gore na krovu i kada smo stigli blizu, doviknuo aam je:394— Dođite gore! Sve je spremno. Moj ,orao' je gotov!Zašli smo u toranj i peli se mnogim stepenicama dok nismo stigli do ravnog krova. Tu smo ugledali na četiri stalka nešto što je sličilo ptici. Bilo je veliko, sa dva trupa, dva ispružena snažna krila i dva repa. Vratovi obaju trupova bili su sprijeda spojeni i završavali jednom jedinom glavom, glavom kao u orla. Oba trupa su bila isprepletena čvrstim ali veoma lakim pleterom. Sto je u njima bilo, to se nije vidjelo. Vje-rovatno je to bio motor. Aparat je bio napravljen od vrlo lake materije, samo što je ta materija bila nesalomljiva i veoma otporna. Repovi su bili čudno izrađeni. Između dva trupa je bilo ugrađeno sjedalo za dvije osobe. Bile su ti i razne žice. Nisam odmah shvatio čemu služe, ali sam ipak pretpostavljao da su postavljene radi upravljanja velikom pticom. Osim ,Mla-dog Orla' bio je ovdje i naš stari Pappermann, a i mlađa Aschta.Nisam ovlašten da dajem tačniji opis aparata. Međutim, kada nam je ,Mladi Orao' sve objasnio, bili smo obojica, Tatellah-Satah 1 ja, uvjereni da je aparat siguran i pouzdan. Odmah smo l sami pomislili da bi ga trebalo što prije isprobati— Čak i leti, leti! — uvjeravao nas je Pappermann. ~ Lično sam se uvjerio.— Kada? — upitao sam.— Danas ujutro odgovorio je — dok su još svi spavali i kada je tek počeo da sviće dan, jer ga nitko nije smio vidjeti. Došao sam ovamo gore da mu po-mognem. .Mladi Orao' se smjestio na sjedištu i povukao

jednu od žica. U oba trupa je smjesta nešto oživjelo. Ptica je počela da diše. . Povukao je još jednu žicv i repovi su se raširili. Krila su počela da se kreću. Dv? tri zamaha, i ptica se digla uvis, napustila krov tornjf poletjela visoko nad ravnicom. Dizala se sve više i vis' izvela luk, vratila se ponovo i počela se polako b-trzanja spuštati na krov. Još i sada stoji onako kai-je prispjela! -— Je li istina? Zaista iitina? — upitao sam ,M1 dog Orla'.3SSmiješeći se potvrdio je. Nije se smiješio iz gor-dosti, već od sreće. Tatellah-Satah je s krova gledao u daljinu.— Hajdemo! — začuo se njegov glas tek nakon dužeg vremena.Napustili smo toranj. Stigavši dolje, odveo nas je u visoku šumu. On je išao na čelu, a mi za njim. Nitko nije govorio. Odveo nas je na drugu stranu planine, i to do onog mjesta odakle smo pod sobom ugledali jezero, a niže njega ,Slap koprene'. S druge strane jezera dizao se glavni vrh Mount Winnetoua, a iza njega susjedni giganti među kojima se naročito isticao jedan vrh. Dizao se ponosno i strmo, oštro i uspravno, kao da brani pristup svome vrhu svakom čovjeku. Stari je pokazao na nj i rekao;- Ono je ,Planina kraljevskih grobova'. Dok se rasa Indijanaca nije raspala u sićušna plemena, njome nisu upravljale male poglavice, već moćni carevi i kraljevi, koji su sahranjivani na platou te planine. Grobovi sii izrađeni od kamena. Oni svi zajedno predstavljaju grad mrtvaca s ulicama i trgovima u kojima nema ni traga života. U njima se ne nalaze samo leševi pomrlih vladara već se u svakoj kosturnici u zlatnim kutijama nalaze knjige koje govore o vladavini onoga koji je u njoj sahranjen. Tu, dakle, nisu sahranjeni samo veliki vladari

crvene rase već i povijesti, kao i izvještaji i dokumenti prošlosti mnogih stoljeća. Čovjek do njih ne može doći. Kada je zadnji kralj sahranjen, uništili su put kroz stijene, koji je vodio gore do kraljevskih grobnica, tako da nijedan smrtnik više nije mogao stići do njih. Doduše, govori se da postoji nekakav strmi sporedni puteljak koji nisu uništili, samo što do danas nikome nije uspjelo da ga otkrije. U jednoj od mnogih najstarijih knjiga stoji da se ključ za ovaj puteljak nalazi visoko gore na ,Planini kumira', tačno u podnožju posljednje, najviše litice, i to pod jednim kamenom koji ima oblik polukugle. ,Mladi Orao' na koga crveni ljudi već toliko dugo, dugo čekaju, tri puta će obletjeti planinu, — kao što stoji na koži ratnog orla.— i zaustavit će se kod tog kamena da ga podigne i izvadi ključ. Kada to uspije,396tada će biti slobodan put za planinu .Kraljevskih grob-nica', i onda će izvještaji i dokumenti minulih pra-vremena nioći da progovore i da nam otkriju tajne naše prošlosti.Pogledao je u pravcu litice na čijem je podnožju trebalo da se nalazi ključ. A pogledao je i prijeko prema planinskoj kupoii na kojoj su sahranjeni crveni carevi i kraljevi. Zatim je nastavio:— Znao sam za sve to. U mojim je grudima bila sjedinjena žarka čežnja naše crvene rase. I gle, sjedio sam pred svojim vratima i pred moje noge je sletio iz visine odvažni dječak, koji je prisilio najsnažniju među pticama da ga preko ponora smrti spusti dolje na zemlju. Od onda ga zovu ,Mladi Orao'. Prihvatio sam ga i brinuo se za njega. Bio je rođak moga Winnetoua. Usadio sam mu čežnju za letenjem. Kada sam saznao da su prijeko u Kalif orni ji izvedeni prvi pokusi letenja, odlučio sam da

ga pošaljem bljedolikima kako bi od njih naučio letjeti. Otišao je i učinio što sam od njega očekivao. Sada }e ovdje. On tvrdi da umije letjeti. Rekao je da je pronašao svoga vlastitog orla u čija se krila može pouzdati. Ja mu vjerujem, jer je medu mojim ,Winnetou'ima' prvi i najviši po činu, a preko njegovih usana još nikada nije prošla neistina. A ipak ću ga danas, i to'sada, još jednom upitati: usuđuješ li se da odletiš onamo gore i da pogledaš da li se ondje stvarno nalazi kakav kamen pod kojim se skriva ključ pomoću kojeg se može doći do groblja kraljeva?,Mladi Orao" je odmah odgovorio, i to glasom iz kojeg je izbijala sigurnost:— Ne samo da se usuđujem već je to i veoma lako izvesti.— A kada ćeš pokušati?— Čim zaželi. Sada ili kasnije. Svejedno mi je koje ćeš vrijeme odrediti!— Još ne. Naša pažnja mora danas da bude usmjerena na nešto drugo.Kao što je već spomenuo, naši su pogledi dopirali čak do ,Slapa koprene'. Tamo smo ugledali Srdašce 6 inžinjerom i nekoliko Indijanaca koji su nosili foto-grafske aparate. Bila je u poslu i učinilo mi se da je397inžinjera pridobila za sebe. Vratili smo se u toranj, a odande u dvorac gdje me je prisustvo Olđa Sure-handa i Apanatscke veoma iznenadilo. Ctkali su mene.— Nemojte se čuditi što nas ovdje vidite — rekao je prvi. — Došli smo k vama zbog*1 nekakve nejasne, ali po svemu sudeći veoma važne stvari. Poznajete li tako-zvanog .Niggera' koji upravlja radničkom kantinom?— Vidio sam ga jedanput — odgovorio sam.— Jeste li s njime razgovarali?— Nisam.

— Znači, vi ga niste vrijeđali?— Nikada.— I unatoč tome on vas strašno mrzi. Zbog čega, to i sami možete znati. On je na našoj strani. Zbog toga se na njega ne možemo ljutiti. Taj čovjek je veoma nepromišljen, nagao i silovit, a izgleda da je naumio da pretjera u mržnji prema vama. Maloprije bio je kod nas u vezi s nekim poslovnim stvarima i tada je govorio o vama tako da smo se zabrinuli. Rekao je da je danas vaš posljednji dan života i da će se u to i drugi uvjeriti. Danas će se pokazati tko je gospodar i majstor na Mount Winnetouu. Čini mi se da je bio pijan. Do sada smo ga smatrali za pouzdana, ali su ove riječi u nama pobudile sumnju. Došli smo da vas upozorimo. Izgleda da se nešto sprema protiv vas, samo, na žalost, nismo doanali što,— Hvala vam t — odgovorio sam. — Već sam upo-zoren.— Zaista? Tome se veselimo! Vi ste još uvijek onaj stari. Uvijek znate više od nas! Onda nam recite jesu li naše sumnje opravdane? Namjeravaju li što protiv vas poduzeti?— Ne samo protiv mene već i protiv vas. - Stvarno? A što?— Žele da uklone mene i vas, sve nas. Obaviješten sam o svemu, i o tome nisam htio prije govoriti dok sve to ne prođe. Ali kada ste već toliko pošteni da mene, vašeg protivnika, upozoravate, voljan sam da vas upoznam sa svime.Ispričao sam im gotovo sve što sam znao. Djelovanje mojih riječi možete i sami zamisliti. Htjeli su od-398mah da sa raspoloživim snagama odu do .Doline spilje' kako bi pobili neprijatelje u spilji. Srećom im nisam ništa

rekao o samoj spilji i o njezinim izlazima. Tre-balo je mnogo truda da ih umirim i da mi obećaju punu slobodu djelovanja, kako bih sam riješio stvar. Jedno međutim nisam uspio spriječiti, naime, da ne odu do kantone i pozovu na odgovornost ,Niggera'. To mi je, doduše, moglo lako pokvariti račune, te sam, htio ne htio, morao odjahati s njima kako bi uspio spasiti barem ono što se još dalo spasiti.Dok smo prolazili kraj ,Slapa koprene', primijetio sam veliku užurbanost. Pripreme za svečano osvjetljenje večeras zaokupile su sve raspoložive snage. Kada sam pogledao prema skelama i odmjerio njihov položaj, učinilo mi se da je kip danas nešto više nagnut nego prije. O tome, međutim, nisam ništa govorio.Stigavši do kantine, zatekao sam Srdašce s inži-njerom. Snimali su. S njima su bili i oba Entersa. Doznao sam da su sjedili u kantini i tek kasnije izišli da gledaju šta rade. Upravo u času kada smo sjahali s konja, izišao je i ,Nigger' iz kuće. O.ld Surehand i Apanatschka su ga odmah pozvali na odgovornost.— Došli smo da te uhapsimo! — rekao je Old Surehand. — Baš si nam dobro došao!— Da me uhapsite? Mene? — upitao je ,Nigger'. Htio bih da vidim onoga kojem bi to uspjelo! A smijem li pitati zbog čega?— Zbog onog cirkusa koji se večeras ovdje sprema. Čovjek se uplašio, ali se brzo snašao. Nije pokušaoda pobije. Glasno se nasmijao i rekao:— Zar me zato želite uhapsiti što sam naumio da skinem s vrata vaše protivnike? Well! Zar je to zahvalnost?— Da ne misliš možda da nas zavaraš? — upitao je Apanatschka. — Znamo mi veoma dobro da se ovdje ne radi samo o našim protivnicima već i o nama! U plan,u

je da ne samo njih poubijate, već i nas! Mi znamo za to!— Od koga ste doznali? •— upitao je ,Nigger', dok su mu se oči zaiskrile.Apanatschka je odgovorio:399— Zar sinoć nisu bili kod tebe To-kei-chun i Tu-sahga Saritsch? Zar se nije dovoljno jasno govorilo0 tome što se mora dogoditi? Zar nisu bila prisutna1 oba Entersa?Apanatschka je time počinio neoprostivu .grešku. Posljedice su odmah nastupile. ,Nigger' je zavukao ruku u džep, vjerovatno da izvuče revolver. Uspravio se pred nama. pogledao redom u svakoga od nas i rekao pistavim glasom:— Znači da sam izdan! Sve je izdano! Ništa za to! Sto mora biti, bit 62!Srdašce je pojurilo k meni jer je vjerovala da sam u opasnosti. Čak su se i oba Entersa približila. Stajali su kraj ,Niggsra'. Ova} ih je prezrivo gledao i nastavio:— A znate h tko je sve odao? Vi, vi, vi! Ona dvojica poglavica ne bi sami sebe izdali! Zapravo bih vas morao smjesta ustrijeliti! Samo što ću to kasnije učiniti! Najpriie dolazi na red ovo strano šugavo pseto sa svojom squa\v koje će smjesta ...Trgnuo je iz džepa revolver, zapeo ga i uperio ga u mene i moju ženu. Oba Entersa su ga u tom času zgrabila te nije uspio da puca. Old Surehand i Apanatschka su hitro izvukli svoje revolvere. Srdašce je stalo preda me da me zaštiti. Ja sam je, međutim, odgurnuo iza svojih leđa i upozorio:— Samo nikakvih gluposti! Neće nam se ništa dogoditi!,Nigger' je pokušao da se oslobodi braće. Nisu ga puštali.

— Nemoj pucati na Olda Shatterhanda. Pucaj radije na mene! — viknuo je Hariman Enters.- Ne smiješ da pucaš na ovu ženu, već pucaj na mene! — rekao je Sebulon.Uto je ,Niggeru' uspjelo da oslobodi desnu ruku.— Neka bude! -- zaurlao je. — Znači, najprije treba da se vas dvojice oslobodim! Poslije će oni doći na red!Strelovitom brzinom uperio je cijev revolvera na Sebulona, a onda i na Harimana. Zapraskali su hici. Istodobno su pala još i druga dva hica iz revolvera Apanatschke i Olda Surehanda. Meci su se zabili u čelo diva. Okrenuo se, zaljuljao i pao istodobno kada su i oba Entersa pala pogođena u grudi. Srdašce je klek-400nulo do Sebulona, a ja do Harimana. Obojica su bila . smrtonosno pogođena. Hariman je još jednom otvorio oči.— Ja sam od one večeri kod Nugget Tsila bio vaš ,Winnetou' — rekao je šapćući. — Da li mi je sada sve oprošteno?— Sve, sve! — odgovorio sam.— A mome ocu?— I njemu!— Onda — mogu — mirno umrijeti!Ove posljednje riječi jedva su se čule. Izdahnuo je. Sebulon je mirno ležao. Očni su mu kapci međutim poigravali. I on je bio blizu smrti. Srdašce je plakalo. Blago ga je milovala po obrazima. Uto je odjednom otvorio oči, podigao se na jedan lakat, pogledao u nju i upitao gotovo normalnim glasom:

— Vi plačete, Mrs. Burton? Tako sam sretan! Nasmiješio se i posljednjom snagom privukao njezinu ruku svojim usnama.— Pročitajte ime koje se nalazi pod mojom Win-netou-zvijezdom! — zamolio je.Kimnula je glavom.Nakon kratke stanke nastavio je sve slabijim glasam:— Vjerujete li — da je sada moj otac — spašen "•" spašen?— Vjerujem — odgovorila je.— Hvala bogu — ovo nije bilo uzaludno — uzaludno!Srušio se na leđa i ispružio. Ustali smo. ,Nigger" je ležao mrtav rasikolačenih očiju među svojim žrtvama.— Zar se to moralo dogoditi? — upitalo je Srdašce.— Nije! — odgovorio sam gotovo Ijutito.— Da, to se nije moralo dogoditi — rekao je Olđ Surehand. — To smo mogli izbjeći. Bili smo i suviše na#\i i nepromišljeni!— Kao što se to i prije događalo, i to često, ve-ona često — nadodao sam, jer nisam uspio da se sasvim savladam.— A šta će sada biti? — upitao sam. — Mislite li da ste smrću vođe uspjeli spriječiti zavjeru radnika? Možda će upravo ova smrt ubrzati pobunu koju smo htjeli suzbiti?K Winnetouovi nasljednici401— Hm — zbunjeno progunđa Old Surehanđ. — Da, da! Sta ćemo sada?Gledali su jedan u drugoga, ali nisu našli odgovora.— Koliko je vremena potrebno da dvanaestak vaših Pohonim Komanča stigne ovamo? — upitao sam.— Ako lično odem, najviše četvrt sata — odgovorio je Apanatscka.

— Još nitko ne zna što se ovdje dogodilo. Radnika nema jer su kod kamenoloma i vodopada. Dopremite vjerne ljude koji će odnijeti .Niggera' i privremeno ga sakriti. Oni će najprije doznati da je u svađi ustrijelio braću Enters i da je zbog straha od kazne pobjegao. Na taj način neće doznati što se ovdje odigralo i ostat će mirni.— To je dobra ideja! — složio se Olđ Surehanđ. — Pođi brzo i dovedi ljude!To se odnosilo na Apanatschku koji je smjesta pojurio na konju i već nakon nekih deset minuta doveo Komanče koji su podigli mrtvog ,Niggera' na konja i udaljili se s njime. Dvojica od njih su ostala kraj ustrijeljene braće kao .straža kraj mrtvaca'.Srdašce je bilo duboko potreseno i željela je da pođe kući. Odjahao sam s njom do dvorca koji je napustila tek popodne kada se bila smirila. Pošla je in-žinjeru da nastavi s radovima oko snimanja. Vratila se tek predveče i javila mi da se kraj ,Slapa koprene' već počinju sakupljati prvi učesnici. Poslije večere smo sa .čuvarom velikog kumira' i sa .Mladim Orlom' krenuli dolje. Pappermann, Intschu-inta i ostali pošli su već prije nas.Tatellah-Satah se sa innam dogovorio u vezi s onim što je bilo potrebno, a zatim izdao naloge. Radnici su morali da se zadrže kraj spomenika. Običnim gledaocima bio je određen velik prostor pred spomenikom na kojem je bilo mjesta za tisuću ljudi. Ovaj prostor dopirao je čak do obje ,Đavolje propovjedaonice gdje su smjeli stajati jedino poglavice i njihovi zamjenici. Između radnika i gledalaca bio je postavljen trostruki red ,Klana Winnetoua' naoružanih revolverima. Njihov je zadatak bio da odmah savladaju radnike ako se usude da postupe po planu .Niggera' i četiriju poglavica,

Potrebno je -napomenuti da su danas stigle prve kolone kola sa živežnim namirnicama. Ovim kolima sti-402gli su i mnogi novi hodočasnici koji su se veoma veselili kada su čuli da će još večeras vidjeti divno osvjet-Ijenu pojavu njihovog voljenog Winnetoua. Poglavice su bile raspoređene na .Đavoljim propovjedaonicama' na slijedeći naćin: lijevo od kolnika bile su .propovje-daonice' l i 2, desno od njega ,propovjedaonice' 3 i 4. Onaj koji se nalazio na .propovjedaonici' l mogao je čuti što se govori na .propovjedaonici' 3, a tko je bio na .propovjedaonici' 2, čuo je sve što se govorilo na .propovjedaonici' 4. Tako, a i obratno: glas sa .pro-povjedaonice' 3 dopirao je do .propovjedaonice' l, a zvuk sa .propovjedaonice' 4 dopirao je do .propovjedaonice' 2. Kako sam htio da čujem sve što će četiri poglavice i njihovi pristalice govoriti, naredio sam im da pođu na .propovjedaonicu' 3, dok smo mi zauzeli .pro-povjedaonicu' 1. Prema tome, oni su mogli sve čuti što mi govorimo. Znali smo i to da se mogu čuti samo jasni glasovi, i ono što će biti njima namijenjeno izgo-vorit ćemo glasno, a ostalo tiho. Od .propovjedaonice' broj 2 i 4 samo je ova posljednja bila zauzeta. .Propovjedaonicu' broj 2 odredili smo za nas.Kada smo stigli na mjesto proslave, bilo je još slabo osvijetljeno.. Napravili su nam mjesta kako bismo mogli do naše .propovjedaonice' 1. Bila je to ona ista propovjedaonica' sa čijeg je podnožja vodio tajni hodnik u spilju. Ondje su nas dočekale prijateljski raspoložene poglavice. Svi su bili na okupu, čak i stogodišnji Avaht-Niah. Poručio sam im da nikako ne idu na ,propovjedaonicu', već da se ulogore pod njom. To su

i uradili. Sada sam se požurio da im saopćim zbog čega. Bili su 'iznenađeni kada su čuli da se ovdje radi0 jednoj staroj tajni. Onda sam im rekao da se mogu popeti na .propovjedaonicu', ali da govore samo tiho i da drže ruke pred ustima. Još sam im i to rekao da ću poći našim neprijateljima da s njima porazgovaram. Tu će se čuti svaka riječ.Otišao sam. Stari Kiktahan Schonka je već sjedio sa svojim pristalicama na propovjedaonici" 3. Ta ,pro-povjedaonica' je bila opkoljena četom naoružanih ,Win-netoua'. To sam ja naredio. Rekao sam im da su sve osobe na propovjedaonici' zarobljenici i da bez moje dozvole ne smiju nikoga pustiti da ode. Tada sam se1 ja popeo.403— Old Shatterhand! — uzviknuo je stari Tangua, koji me prvi ugledao i prepoznao.— Da, ja sam — odgovorio sam glasno. — Došao sam da vam saopćim nešto važno kako ne biste uzaludno čekali. Jeste li obaviješteni o tome da je vaš saveznik .Nigger' pobjegao?— Znamo — odgovorio je To-kei-chun. — Samo što on nije naš saveznik.— .Ipak je on vaš saveznik! — tvrdio sam. — Sinoć sam stajao kraj otvorenog prozora kantine kada ste s njim i sa oba Entersa skovali plan za večeras!— Uf f, uf f! — uzviknuo je sav prestrašen.Nastavio sam:— Entersi su mrtvi, a i ,Nigger'. Old Surehand i Apanatschka su ga ustrijelili!— Uff, uff, uff, uff! — začulo ze svuda naokolo. t

— A Pida, koji je odjahao do ,Doline spilje', kako bi poveo četiri hiljade Siouxa, Utaha, Kiowa i Koman-ča, kroz spilju do slapa, neće moći da izvrši prepad. Zatvorili

smo mu puteve i zarobit ćemo ga sa svim njegovim ratnicima.- Uff, uff!— A vaš Komitet je rasturen. Braća Entersi su mi predali izjavu koju ste vi potpisali. Vaša podvala, kao' i vaša namjera da me ubiju, poznata je. Sada slijedi kazna! Vi ste zarobljeni! Naši ,Winnetoui" su opkolili ovo mjesto. Svaki onaj koji pokuša da pobjegne bit će ubijen!Strašno su se uplašili. Tu su bila i ona četiri člana .Komiteta'. I oni su šutjeli. Nitko nije progovorio. Odjednom smo osjetili kao da se pod nama zemlja ljulja. Začuo sam pod mojim nogama kratak, ali oštar potres i škripu. Morao sam se požuriti da odavde odem.— Čujete li? — upitao sam. — Ovo je bio glas spilje u kojoj su vaši nesretni ratnici! Oni su izgubljeni!Nakon toga sam brzo napustio propovjedaonicu* i pojurio tamo gdje mi je bilo mjesto. Svuda je vladala duboka tišina. Potres zemlje je sve uplašio. Uto sam začuo glas Olda Surehanda. Izdao je zapovijest da za-' počne iluminacija. Inžinjer ga je poslušao. Otvorio j« projekcioni aparat. VVinnetouova figura je bila osvi-jetljena kao po danu. a s obje njezine strane pojavile su se na površini .Slapa koprene' uveličane crte lica mladog Surehanda i mladog Apanatschke. Nije se čuo nikakav uzvik oduševljenja, kako je to Old Surehand očekivao. Svi su šutjeli. Kamena figura bez glave, a i portreti obojice mlađih umjetnika nisu oduševili nikoga. Stigao sam do svoje ,propovjedaonice'. Dao sam znak prisutnima da glasno ne govore i upitao tiho:— Jeste li sve čuli?Kimnuli su glavom.— A i podrhtavanje zemlje?

— I to — šapatom mi odgovori Srdašce, dok je ruku držala pred ustima.— Izgleda da je katastrofa na vidiku — nastavio sam. — Slutim da se približava!U zemlji je opet zatutnjalo. Nakon toga nam se učinilo kao da se negdje nešto ruši. Uto je i po drugi put odjeknuo Old Surehandov glas. Inžinjer je zatvorio aparat i namotao vod. Slike su nestale. Sada su odjednom sva svjetla počela da gore, mala i velika, pa čak i ona na balvanima. Međutim, ni to nije djelovalo. Svjetlost ih nije zagrijala, a isto tako ni kip.Primijetio sam da se kip sada još više u stranu nakrivio, i to prilično, tako da je Srdašce prestrašeno dohvatila moju ruku i došapnula mi:— Pogledaj, kip propada, propada!Tek što je to rekla, već je pod nama počelo tutnja-ti uz prasak i lomljavu. Kip se nagnuo ulijevo, zaljuljao se i iskrivio udesno. Ispod nas je protutnjala grmljavina — za praskalo je kao da će cijeli svijet potonuti...— Bježite, bježite! Spašavajte se! — urlali su rad~ nici, dok su u trku napuštali kip.Tek što su izgovorili te riječi, iznova je pod nama nastao lom, krš, pucanje, tresak i tutnjava. Zemlja se otvorila. Zjapio je bezdan. Kip se sa čitavim svojim postoljem okrenuo oko sebe i uz tresak nestao u dubini. Nije nestao samo kip, već i sve oko njega, skele, balvani, grede, kolci sa 'žaruljama. Slijedećeg trenutka zavladala je mrkla tama. Prolomio se krik užasa. Iza toga je nekoliko trenutaka zavladala mukla tišina u kojoj se prolamao očajan glas starog Tangue:— Pida, Pida! Moj sin, moj sin! Izgubljen je!404

405Galamili su, urlali i vriskali. Kao da Je ta čitava masa odjednom izgubila razum. Nitko nije htio da dalje ostane na svom mjestu. Svi su pojurili da napuste dolinu. Katastrofa je mogla da se ponovi i da bude još veća. I naše su poglavice brzo napustile ,propovjedaonicu' i dogovarali se što bi trebalo poduzeti. Gore smo ostali samo nas troje, Tatellah-Satah, Srdašce i ja. Stari vrač me je zamolio:— Nemojte nikoga puštati gore. Nas troje treba da čujemo &to će se na .propovjedaonici' govoriti.— Ne troje, već samo vas dvoje — odgovorio sam. — Ja sada nemam vremena da prisluškujem. Treba spasiti što se još dad« spasiti!Intschu-intu i Pappermanna sam poslao u dvorac da donesu baklje. Ja sam potražio Olda Surehanda i inžinjera kako bismo brzo mogli uspostaviti električno osvjetljenje. Obećali su da će sve učiniti jer je žica i žarulja bilo dovoljno. Zatim sam naredio šestorici po-glavica Apača da sa svojim ljudima unatoč mraku smjesta odjašu do ,Doline, spilje' i da me čim prije obavijeste što se tamo događa. Čim sam to uradio, opasnost je poprimila nove oblike. Vodopad više nije mogao ponirati u zemlju. Masa zemlje i kamenja zatrpala je odljev i voda je sve više rasla u ogromnoj rupi. Još malo pa će poplaviti čitavu dolinu i ljudima u spilji biće nemoguće pružiti pomoć. Na sreću do toga nije došlo. Snaga vode bila je veća od težine nagomilane zemlje. Voda je počela da nosi. Nastali su vr-tlozi, i voda je prokrčila novi put.Iz dvorca su stigli Intschu-inta i Pappermann. Nosili su baklje. Osim njih odabrao sam još nekoliko po-uzdanih ,Winnetoua' i skupa smo pošli u hodnik -koji je završavao pod ,propovjedaonicom'. Baklje smo tek

unutra zapalili. Produžili smo stepenicama koje su dolje vodile. Primijetili smo da je potres i ovdje ostavio tragove. Sa zidova i stropa popadalo je kamenje, i što smo dalje napredovali, toga je više bilo. Ponekad ga je toliko bilo da smo ga morali uklanjati. Zbog toga smo polako napredovali. Na onom mjestu gdje se hodnik spajao s onim koji je vodio u skrovitu sobicu, bilo je jezovito. Uz stalaktite, koje smo bili nagomilali, bilo je čitavo brdo drugog kamenja i trebalo nam je čitav sat da oslobodimo put. Zatim smo stigli do onog mjesta406gdje se uzani put spajao sa širokim, čiji je izlaz za-vršavao iza ,Slapa koprene', to jest, stigli smo do one tačke gdje sam primijetio prvu pukotinu u stropu i .osipavanje kamenja. Bila je sva zatrpana, i nismo mo-gli da joj se sasvim približimo. Međutim, naišli smo na dvije osobe koji su zgurene sjedile i koje se nisu ni pomakle kada smo im se približili. Kraj njih je bila ugašena dogorena baklja. Bila su to na dva odbjegla vrača koji su bili na ćelu četiri hiljade neprijatelja, što su ih vodili kroz spilju. Nisu se pomakli, a niti nas prepoznali. Zbog pretrpljenog straha um im se pomutio. Zurili su preda se i teško je bilo da ih navedemo na razgovor. Trebalo je mnogo vremena i muke dok smo iz njihovih odgovora doznali što se dogodilo. Svoje su konje ostavili u dolini pod stražom i pješice su pošli u spilju. Budući da su imali dovoljno vremena, nisu se žurili. U času katastrofe stigli su tačno na kraj širokog puta za konjanike. Srećom, to nije bilo središte, već periferija katastrofe. Došlo je do naglog prodora zraka od kojega su se sve baklje ugasile. Stijene su zadrhtale. Tlo se zaljuljalo. Strop se prolomio. Kamenje, koje je počelo da pada, mnoge je ranilo. Nastala je panika. Počeli su

bježati. Samo kuda? Jedni su pojurili naprijed, drugi nazad. Svi su vikali i urlali. Gazili su jedni preko drugih.I onda je odjednom nestala rijeka. Ali je ubrzo iza toga nadolazila još većom snagom, te je sve više rasla i onima koji se nisu čvrsto držali prijetila je opasnost da ih ponese. Poplava je imala takvu" ogromnu snagu da je valjala velike, teške komade stijena koje je dolje na ušću naitaložila, i tako je nastala prepreka kroz koju Crvenokošci nisu mogli proći i izići u dolinu. Znači da je spilja bila potpuno zatrpana i voda jedva mogla da otječe. Indijancima nije ostalo ništa drugo već da se spašavaju onim putem koji vodi gore. Samo je i ondje put bio zatrpan. Ogromne rnase kamenja ostavljale su samo uzani otvor koji su najprije morali oprezno istražiti kuda vodi. Taj su zadatak preuzela oba vrača. Utvrdili su da je otvor prohodan. Kada su htjeli da se vrate kako bi obavijestili svoje ljude, odjeknuo je nov, gromoglasan potres, Tlo se zaljuljalo i sve se naokolo počelo klatiti kao da će se slijedećeg trenut-407ka srušiti. Obojica su od užasa pojurila naprijed dok nisu pali jedan preko drugog i izgubili svijest.Po tome sam zaključio da je spašavanje zatrpanih moguće jedino putem koji vodi gore. Morali smo da dovedemo radnike s lopatama, pijucima i bakljama. Vrači nisu htjeli da pođu s nama, pa smo ih silom natjerali i opet vratili do .Đavolje propovjedaonice'. In-žinjeru i njegovim ljudima uspjelo je u međuvremenu da osposobe električnu rasvjetu. Uhvatio sam oba vrača ispod ruke i odveo ih do .propovjedaonice' na kojoj je sjedio Tangua sa svojim drugovima.— Spašeni slu! — uzviknuo je kada je prepoznao obojicu. — Spašeni su! Oni su im bili vođe! Ako je

njima uspjelo da izvuku živu glavu tada je i moj sin Pida živ!Ništa mu nisam odgovorio. Doveo sam mu oba vrača i udaljio se kako bi se s Oldom Surehandom dogovorio o spašavanju. Radnici uopće više nisu ni pomišljali na pobunu. Bili su spremni da smjesta odu u spilju i da prokrče put do srušenog i nagomilanog kamenja. Žice su bile provedene u hodnik, i sada se tek pokazalo koliko nam je bila od velike koristi električna rasvjeta. I Tatellah-Satah se spuštao jedanput u spilju da vidi kako posao napreduje. Zadržao se na propovjedaonici' s koje je mogao sve nadgledati i promatrati. Mogao je da čuje svaku riječ neprijateljski raspok>7 ženih poglavica. Doznao je mnogo toga o čemu su do sada šutjeli, a i sto tako koliko je djelovala na njih katastrofa.Srdašce je očekivalo veliki posao. Sa Aschtom, Kolmo>rh Puschi i ostalim crvenim pirijateljicama mo-rala je da pripremi sve za doček spašenih. Mnogi su od njih vjerovatno bili ranjeni, čak smo morali misliti i na mrtve. Ni mi muškarci nismo smjeli dangubiti. Iako spašavanje ugroženih nismo mogli ubrzati, sada je bilo najpotrebnije da se pobrinemo za smještaj i prehranu četiri hiljade ljudi. Da su se naši neprijatelji počeli polako pretvarati u prijatelje, to smo primjećivali ne samo kod potčinjenih već i kod pretpostavljenih. To sam naročito uočio tokom ove noći kada sam prišao Oldu Surehandu i Apanatschki koji su razgovarali sa svojim sinovima. Moj dolazak ih je u prvom408momentu zbunio. O] d Surehanđ se međutim veoma brzo snašao i rekao:— Dobro je što ste došli, Mr. Shatterhanđe, baš sada kada smo sami. Upravo smo razgovarali o tome da li smo

dužni da vam otvoreno priznamo. Ja mislim da jesmo, vama kao i starom, divnom Tatellah-Sata-hu kojem smo toliko briga i nevolja zadali. Zao nam je. Molim vas, recite mu to!— Da, molim vas, recite mu! — dodao je Apanat-schka. — Spremni smo da sve ispravimo. Ideja u vezi sa spomenikom bila je velika zabluda! Vaše čitanje je na nas djelovalo. To je gorka škola za nas. Naši su sinovi žrtvovali veliki dio svoga umjetničkog samo-uvjcrenja. dok smo mi očevi uložili velike iznose koje sada, na žalost, moramo smatrati kao izgubljene!— Izgubljeno? — upitao sam. — Nikako!- Ipak!— .Ne! Čak se i povrijeđeno umjetničko samouvje-renje dade brzo izliječiti. Da su dva mlada gospodina imala u mene više povjerenja, drukčiji bi bio rezultat vaših ideja i ne biste bili izloženi gubicima koji sada zapravo i nisu gubici, već sticanje iskustva, a to nije nikada skupo plaćeno!— Zar je zaista tako? — upitao je Olđ Surehanđ.— Tako je! Sto se spomenika tiče, morate nas smatrati kao pobjednike. Drugi dio vašeg plana ostaje na snazi.- Koji?— Osnivanje grada Winnetou.— Zar ne mislite da će i to propasti, kao što je i spomenik propao?— Neće! Naprotiv, bit ću prvi koji će raditi na tome da se to ostvari— Kad bi tako bilo! — radosno je uzviknuo.— Kad bi tako bilo! — složno rekoše i ostala trojica.

— Bit će! — obećao sam im. Ako želite da se duša crvene rase probudi, nije dovoljno da se brinemo samo za njezin duhovni život već i za prebivalište iz kojega će crpsti novu snagu. A to treba da predstavlja grad Winnetou. Razmislite samo kakve će nam ulice, trgovi, kuće i zgrade biti potrebne! Za svako pojedino409crveno pleme po jedna zgrada za sjedište plemena! Dom za svaki 'pojedini klan, a najveći i najljepši za novoosnovani klan ,Winnetou'. Tome nedostaje dvorac visoke gore nad gradom1 Nadalje, računajte i s tim da će se otvoriti put do ,Planine kraljevskih robova' koja skriva mnogo blaga! To su samo neke stvari koje sam za sada spomenuo. Želite li možda još nešto?— Ne, ne! — odgovorio je Old Surehand. — VI nam otvarate perspektive o kojima do sada nismo imali pojma! Hoćemo li se o svemu tome i dogovoriti?- Da.— Hoćemo li i mi biti prisutni?— Razumljivo!— Hvala vam! Hvala! — rekao je sav oduševljen. — To je više od onoga čemu smo se ikada mogli nadati! Samo da smo prije više mislili na vas!— Možete nadoknaditi, još nije kasno! — savjetovao sam ga. — Vaši će sinovi imati prilike da pokažu svoje umjetničke sposobnosti još više nego na nesretnom kipu. Kasnije ćemo o svemu govoriti!Ono što su čuli veoma ih je oduševilo, i bio sam uvjeren da sam ih pridobio za našu stvar.Ujutro, kada sam razgovarao sa ,Mlađim Orlom', stigao je glasnik poglavica Apača koje smo poslali do ,Doline spilje'. Javili su nam da su • sretno stigli i savladali jedan dio čuvara konja. Drugi dio bit će onemogućen kada svane. To je bio nepotpun izvještaj. ,Mladi Orao' nije bio

zadovoljan polovičnim izvještajem. Kada smo ostali sami, upitao je:— Spreman sam da donesem bolje vijesti. Dozvoljavate U?— Nisam za to — rekao sam. — Imamo mi ovdje ljudi koji nisu ni za što korisni, pa neka oni budu glasnici na konjima.— Glasnici na konjima? Nisam mislio da jašem!— Nego što? - Da letim!— O! Zaista! — iznenađeno sam upitao.— Da. Potrebno mj je samo pola sata da onamo stignem.410— To bi svakako bilo veoma korisno. Postoji 11 kakva opasnost?— Ne! — nasmiješio se.— A ako ipak postoji? Čini mi se odviše smjelo da to dozvolim!— Tada ću vas samo jedno upitati: da li mi je zabranjeno?— Zabranjeno? Nije. Svoj si gospodar!— Hvala ti! Samo još jedno, što je u vezi s letećim orlom: u ,Kući smrti' si mi obećao da ćeš mi predati kumire četvorice poglavica ako te za to zamolim. Smijem li te na to podsjetiti?- Da. Želiš li da ti ih predam?— Jesu li ti još potrebni?— Nisu. Za mene su izvršili svoju ulogu.— Za mene još nisu. Ja ću biti čovjek koji će ponovo vratiti kumire koje je bljedoliki oduzeo.— Dat ću ti ih!— Sada odmah?— Sada odmah! Pođi sa mnom u dvorac, u moj stan!

Pošli smo odmah gore, iako je još vladao mrak. Ondje sam uzeo kumire i predao mu ih. Objesio ih je sebi oko vrata.— Hvala! — rekao je. — Mogu li ih predati po-glavicama; kada god zaželim?- Kako hoćeš!— Ili da ih za sada samo pokažem?— Možeš i to! Ovo tvoje pitanje mi govori da su ti poznate moje namjere i da nećeš ništa poduzeti što se s njima ne slaže.— Imam samo još jednu želju. Treba da vidiš koliko je letenje lako, sigurno i bezopasno, ako čovjek imade potreban aparat. Molim te, otprati me do tornja!Pristao sam. Pošli smo gore. Kad smo stigli, ostao sam kraj podnožja tornja. Sjeo sam na klupu dok se on penjao na platformu. Na istoku je počelo da sviće. Samo još nekoliko časaka i svjetlost će doprijeti i do nas. Počeo se nazirati čitav kraj. U tom sam trenutku začuo nad svojom glavom tihi šum.— Sada će krenuti! '— začuo sam glas mladog prijatelja.411Pogledao sam gore. Pojavila se ptica. Odbila se s krova tornja i poletjela zrakom. Zamahnula je nekoliko puta krilima. Nakon toga je počela da leti, da • lebdi, gore, dolje, desno i lijevo, već prema želji ,Mladog Orla'. Ovaj je sjedio između oba trupa i upravljao svojom letilicom kao kakvim poslušnim konjem. Izveo je nada mnom nekoliko krugova i doviknuo mi:— Sada ću produžiti dalje, prema jugu, prema .Dolini spilje'. Ostajte mi zdravo!Krenuo je označenim pravcem, vinuo se nešto više uvis i nestao tako brzo da je već nakon kratkog vremena nestao ispred mojih očiju. Spustio sam se opet do ,Slapa koprene'. Bilo je već potpuno vidno i ugledao sam pustoš

i veliku provaliju. Još se nitko nija usudio da priđe samom rubu i da dolje pogleda. Ljudi su dolazili i odlazili. Svi su htjeli doznati kada će stići prvi preživjeli. Na žalost, ovdje se nije radilo o. satima. Hodnik u kojem su radili bio je veoma uzak i u njemu nije moglo da radi mnogo ljudi. Zbog toga je sve sporo napredovalo, i bilo je potrebno više od cijelog dana dok nisu stigli do zatrpanih. Prostorom je katkad odjeknuo ielek starog Tangue:— Pida — moj siin — moj sin!Ili se pak začuo koji od ostalih poglavica kako kuka:— Moji Komanči! Moji Utasi! Moji Siouxi! Odjednom su svi u jedan glas počeli da viču lpokazuju uvis:— Jedna ptica. Ptica! Ogromna ptica!To se desilo nakon nepuna dva sata otkada je ,Mladi Orao' poletio. .Vraćao se. Znao je gdje će me naći. Izveo je nad nama velik luk, pa sve kraći, dok se nije sigurno spustio na zemlju. Sletio je na kolnik, tačno između propovjedaonica'.- To je ,Mladi Orao'! ,Mladi Orao'! - čulo se sa svih strana.Svi su pohitali da mu budu što bliže. Uto je odjeknuo snažan glas Athabaske:— Natrag! — Dajte mjesta. To je onaj ,Orao' koji ima da obleti tri puta oko ,Planine tajne' kako bi vam ponovo vratio izgubljene kumire!Ljudi su ustuknuli. Bili su začuđeni.412— To je,onaj .Orao' — koji ima tri puta da obleti oko ,Planine tajne' — kako bi vam ponovo vratio kumire! — začulo se unaokolo.

Tatellah - Satah je napustio svoju ,propovjedaonicu' i prišao ođvažnom pilotu. Prišao sam mu i ja.— Letiš a da me nisi pitao? — ukorio ga je. Na njegovom starom, divnom licu vidjelo se koliko je bio ponosan, jer je sada ,Mladi Orao' dokazao da umije letjeti.— Ja nisam letio radi tebe ili sebe — izvinjavao se — već radi Old Shatterhanda.- Kamo?— Prema ,Dolini spilje'.— Sta se ondje dešava?— Čuvari konja su svi zarobljeni. Još danas zajedno s konjima će ih ovamo dopremiti. Ulaz u spilju je potpuno zatrpan stijenama koje je voda donijela, i s te strane se nitko ne može probiti do zatrpanih. To sam lično vidio. Oni se mogu spasiti jedino odavde, odozgo. Kada će mi izdati zapovijest Tatellah - Satah da tri puta obletim oko planine i da pođem u potragu za ključem koji vodi do ,Planine kraljevskih grobova'?— Danas! — odgovorio je upitani.— Hvala! To će se dogoditi tačno u podne kada se sunce bude nalazilo ravno- iznad naših glava. Samo ja ne smijem letjeti sam. Morat će još netko da pođe sa mnom, jer bi mi inače orao odletio dok budem tragao za ključem.Pri tome se ogledao i primjetivši Wakona s drugim poglavicama, uputio mu je slijedeće riječi:— Smjelost je sa mnom letjeti. Ja to ne mogu ni od koga zahtijevati, već samo ako se netko dobrovoljno javi. Achta, tvoja kći, zamolila me je da je povedem sa sobom. Dozvoljavaš li?Wakon ga je dugo i ozbiljno gledao te odgovorio:

— Veoma si smion! Znaš li što zahtijevaš od mene?— Da — odgovorio je ,Mladi Orao' isto onako ozbiljno.— Jesu li ti poznate posljedice koje bi nastale ako je povedeš sa sobom?— Jesu. Achta će biti moja žena!— Umiješ li da cijeniš njezinu vrijednost?413,Mladi Orao' je skupio vjeđe l odgovorio:— Zar bih je mogao poželjeti kad ne bih umio cijeniti njezinu vrijednost? Jesam li ja manje vrijedan od nje?Wakon se blago nasmiješio i jasnim glasom saopćio Odluku da su svi mogli čuti:. — Ti si prvi Winnetou i naučit ćeš svoj narod da leti. Postat ćeš velik, slavan poglavica. Dozvoljavam ti da povedeš moje dijete gore!Nastalo je sveopće oduševljenje. ,Mladi Orao' je počeo rukovati žicama svoga aparata, krila su zamah-nula, podigao se malo uvis i doviknuo dolje:— Zahvaljujemo ti se, ona i ja. Poći ću po nju. Prije toga moram uputiti riječi poglavicama, koji su naši zarobljenici.Podigao se još više uvis i obletio tri puta oko nas te se opet spustio dolje, i to ravno ispred propovjedaonice' na kojoj je sjedio Kiktahan Schonka sa svojim saveznicima. Kumire koje sam mu predao nosio je na grudima. Smjesta su ih primijetili i To-kei-chun mu je doviknuo:— Naši kumiri! — Ovamo s njima! — Onaj tko ih zadrži, lopov je!— Da, to su vaši kumiri — odgovorio je ,Mladi Orao'. — Nismo ih ukrali, već ih samo pričuvali. Vama će se suditi. Presuda će odlučiti kako će se s vama i kumirima postupiti. Old Shatterhand vam ih je uzeo.

Dozvolio mi je da vam ih vratim. Budući da smo u vama upoznali lazove, pljačkaše i ubice, odnijet ću ih ponovo sa sobom!- Uff, uff, uff, u£f! - prestrašeno su kriknuli i ispružili ruke prema njima.On se na to nije obazirao, već ponovo uzletio, opet tri puta obišao oko nas te nestao iza ,Planine kumira' da se spusti na svoju stražarnicu.Tačno u podne se ponovo pojavio, i to s Aschtom, njegovom vjerenicom. Sjedio je kraj nje. Na hiljade ljudi unaokolo pozorno je gledalo u njih. Staloženo i mirno obletio je u širokom luku tri puta oko planine. Iza toga se vinuo uvis prema vrhu litice kako bi sletio na njezino podnožje. On je ostao na aparatu kako bi ga zadržao. Aschta se, međutim, spustila, što smo pri-414mijetili unatoč velikoj visini. Nestala je. Nakon izvjesnog vremena se ponovo vratila i popela. Ptica se odvojila od litice, udaljila se od planine i u luku se spuštala sve niže i niže. Obletjevši ponovo tri puta oko nas, spustila se tačno na ono mjesto kolnika na kojem je već jednom stajala. Svi smo bili veoma uzbuđeni i pojurili smo onamo.Josi li našao što si tražio? — upitao je Tatellah --Satah.Da — odgovorio je ,Mlađi Orao'. — Kamen i pod njim ova dva tanjura.Predao ih je našem starom prijatelju. Bila su to dva mala, prastara, glinena tanjura, čiji su rubovi bili slijepljeni. Morali smo ih razbiti kako bismo došli do onoga što se između njih nalazilo. Bio je to komad presavijene tkanine od koprive, sivkastobijele boje. Kada smo je otvorili, vidjeli smo da je to karta s ucrtanim znacima. Tek što je Tatellah-Satah bacio pogled na crtež, odmah je radosno uzviknuo:

— To je ključ! Tu je ucrtan tačan put koji vodi s Planine kumira do vrha Planine kraljevskih gro-bova! Uspjeli smo! Izvojevali smo pobjedu, i to veoma važnu pobjedu nad mrakom s kojim se do sada povi jest crvene rase borila! Sutra ili prekosutra ćemo poći gore da vidimo šta će nam otkriti kraljevski grobovi!I unatoč ozbiljnoj situaciji u kojoj su se nalazili zatrpani, oko Mount Winnetoua je zavladalo svečano raspoloženje. Vratili smo se gore do zamka kako bismo u biblioteci usporedili ,ključ' s ostalim kartama i proučili prohodnost puta. Srdašce je cijelo vrijeme bilo zauzeto s inžinjerom kraj fotografskih aparata. Predvečer se vratila i saopćila mi da je sada sve u redu.— Tko i što je u redu? — upitao sam.— Naš Winnetou — odgovorila je — samo ne onaj potonuli od kamena. Nemaš pojma koliko će biti lijep kada se bude pojavio na površini Slapa koprene, dok će lijevo i desno od njega biti Tatellah-^Jatah i Marah Durimeh. Slike će se pojaviti tek onda kada doznamo što je sa zatrpanima. Da li se s time slažeš?— Pravo mi je sve što činiš. Najprije večerajmo, a poslije ćemo poći dolje! Moram da se spustim u spilju, da pogledam zašto još uvijek nema rezultata.415Kada sam stigao u spi; ju, utvrdio sam da su ljudi mnogo radili. Međutim, još uvijek je bilo čitavih hrpa kamenja i zemlje, i nitko nije mogao da kaže kada će se završiti otkopavanje. Prošlo je još mnogo sati. U međuvremenu su stigli konji zarobljenih. I konačno je stigla vijest da su dospjeli tako blizu zatrpanih da se čuje i njihovo Hučanje. Smatrali su da će im još čitav sat trebati dok ne stignu do njih. Pozvao sam sve prijateljske poglavice da pod predsjedništvom Tatellah - Sataha donesu odluku što će uraditi sa zarobljenicima.

Savjetovanje je održano na našoj propovjedaonici', jer smo željeli da čuju sve što ćemo zaključiti. Presuda je glasila: Simon Bell i Ed-ward Summer bit će isključeni iz Komiteta. Wiliiam Evening i Antonius Paper bit će protjerani. Kiktahan Schonka, Tusahga Saritsch, Tangua i To - kei - chun će završiti na stupu mučenja. Njihovi kumiri će biti spaljeni. Njihovi zamjenici će biti strijeljani. Sto se tiče četiri hiljade ratnika, bit će im oduzeto oružje i kumiri, a skinuti perčini. Tada mogu bježati kamo god ih je volja!Svi smo znali da među nama nitko ne želi izvršenje ove presude. Za vrijeme našeg savjetovanja nije nitko među njima progovorio, iako su jasno čuli svaku našu riječ. A sada, kada je bila presuda objavljena, nastala je odjednom galama koja nam je svjedočila da su bili veoma pogođeni. Jedino Tangua nije u toj galami učestvovao, jer je stalno ponavljao iste riječi: — Pida, moj sin! — Mora da ga je veoma volio. Od svih kojima smo sudili jedino smo prema njemu osjećali poštovanje.Uto je iz spilje doprla vijest da su stigli do zatrpanih i da Pida želi razgovarati sa Oldom Shatterhan-dom. Izdao sarn nalog da ga dovedu k meni, i to samo njega, jer se svi ostali smatraju kao naši zarobljenici. Nije dugo potrajalo a on je stigao. Bio je bez oružja. Oduzeli su mu ga. Pružio sam mu ruku i rekao:— Pida je moj zarobljenik, ali i prijatelj. Hoće H pokušati da bježi?— Neću! — odgovorio je ponosno.— Neka ode svome ocu kako bi se s njime dogovorio. Nakon toga neka ponovo dođe k meni! Sto to416brže završi, to će brže njegovi unesrećeni ratnici biti oslobođeni!

Dao sam mu vodiča. Otišao je. Kada je stigao na drugu stranu, čuli smo svaku njegovu riječ. Nakon toga se opet vratio. Pretvarao sam se kao da ništa nisam čuo i kao da ništa ne znam i zapitao ga:— Šta ima Pida da mi kaže?— Poglavice žele s vama pregovarati.— O čemu?— O svojoj sudbini.— Da li znaju za nju? - Da.— Od koga? - Tko im je saopćio?— Nitko. Čuli su. Vi ste se savjetovali. Ćuli su svaku riječ. Na Mount Winnetou se događaju čuda!— Da, događaju se čuda! — složio sam se. — A najveće je čudo to što želimo biti milostivi. To se odnosi jedino na vaše ratnike! Ostavit ćemo im njihove kumire. Oružje, međutim, moraju u spilji odložiti. Iz nje smiju izići samo jedan po jedan. Gladni će biti nahranjeni, žedni napojeni, a ranjeni previjeni. Ako je Pida voljan da da svoju riječ da će se svi ratnici mirno vladati, vjerovatno ćemo i prema poglavicama biti obazrivi!— Dajem ti riječ. Radi toga ću još jednom morati dolje u spilju da ljude upozorim kako se moraju vladati!— Idi i brzo se vrati!Htio je već da krene, ali je još jednom zastao i rekao mi toplim glasom:— Tangua, moj otac, doznao je od mene da si ti još i sada moj prijatelj. Zamolio me je da ti se u njegovo ime zahvalim. On me voli. Mnogo je bio zabrinut zbog mene!Udaljio se. Srdašce je sve do sada bilo kraj svojih prijateljica, i sve su spremno čekale ljude iz spilje da ih snabdiju hranom, pićem i zavojima. Došla je k meni da me upita kada će stići prvi.

— Već je stigao! — odgovorio sam. — Bio je Pida. Vratio se u spilju, ali će brzo natrag. Poslije njega doći će i ostali.27 Winnetouovi nasljednici417— Onda je krajnje vrijeme! Moram se požuriti! idem .do inžinjera! Čim stignu spašeni, pojavit će se i naš Wimnetou!Žurno je otišla. Uto je i Pida došao. Inžinjer je otvorio aparat i na površini grandioznog vodopada pojavila se slika Wi.nnetoua. Kosa mu je lelujala, kao i pero poglavice.— To je Winnetou! Moj VVinnetou! Naš Winnetou! — u mrtvoj tišini su odjeknule riječi Tatellah-Sataha.Uto se začuo i glas Wakona:— Da, to je VVinnetou!Sa svih strana zaorili su se radosni uzvici, čak je i Intschu - inta uskliknuo:- Tatellah-Satah! Naš Tatellah-Satah!To se odnosilo na sliku koja se pojavila desno od Winnetoua.- Tatellah-Satah! Naš Tatellah-Satah! klicali su..Mladi Orao' je uzviknuo:— A ona druga glava predstavlja Marimeh, kraljicu iz priča, prijateljicu s-vih naših predaka!- Marimeh! Kraljica! Prijateljica! - išlo je od usta do usta.U tom trenutkal nitko više nije mislio na potonuli kip. Stizali su prvi spašeni iz otvora hodnika. Prizor ih je očarao. Stali su. Morali su krenuti dalje, uvijek dalje. Za njima su stizali drugi.- To je trajalo satima. Počeli su izlaziti oko ponoći, a posljednji je izišao tek ujutro kada je počelo svitati.

Pida nije sjedio skrštenih ruku. Cijelo je vrijeme išao od nas do poglavica i natrag, trudeći se da presuda bude što blaža. To nam je godilo iako smo se pretvarali da nam nije stalo do novih pregovora. Zbog toga sam odlučio da donesemo zaključak što će biti s običnim ratnicima. Dobit će slobodu, svoje kumire i konje i moći će da odu čim to odluče. To ih je veoma obradovalo. I unatoč opasnosti zbog katastrofe nije ni jedan poginuo, a i ozljede nisu bile opasne. Žene su ih previjale. Ratnici su vidjeli zvijezde koje su nosile njihove dobrotvorke. Počeli su se raspitivati šta one znače. Objasnili su im, a ujedno su im rekli da sada više neće raditi na podizanju spomenika. U planu je sada osnivanje velikog klana ,Winnetoua', kojiod svojih članova zahtijeva samo to da budu plemeniti i da šire ljubav. ,Mladi Orao' je prvi član ,Win-netoua'. Pošao je k njima da im o svemu priča kako bi ih pridobio za ovu ideju.Pida se veoma razveselio kada je to čuo i rekao je:— Neće potrajati dugo i svi će vaši neprijatelji zatražiti da budu primljeni u klan ,Winnetou'. Da li je moguće da im se ispuni ta želja?— Rado ćemo im ispuniti tu želju! — odgovorio sam.— A meni? - I tebi!— A nama? <•Pri tome je pokazao na propovjedaonicu' gdje su bili naši protivnici. Odgovorio sam smješeći se:— Moj brat Pida je veoma mudar posrednik. Ako bih mu sada odgovorio da će i uhvaćene poglavice biti primljene u klan, tada bih ih morao pustiti na slobodu i sve im oprostiti!

— Ako to uradiš, onda si ,Winnetou', inače nisi! Hoćeš li mi dozvoliti da odem svome ocu?— Idi! — rekao sam, ali tek nakon izvjesnog vremena. — Vrati se što prije. Jutro se približava.Otišao je. Kada je stigao do svojih, čuli smo s druge strane opet sve što su govorili. I tamo se pokazao kao vrstan posrednik. Vrativši se javio mi je:— Tangua, moj otac, poglavica Kiowa, rado bi došao k tebi, samo ne može da hoda. Želi da te zamoli za oproštaj i da se s tobom pomiri!— Neka me ondje čeka! — zadovoljno sam odgovorio. — Ja ću otići k njemu. Molim te, odvedi me k njemu.Prije no što sam se udaljio, zamolio sam poglavice da se odavle ne miču, već da dobro paze i slušaju ako ih zamolim da mi nešto odgovore. U podnožju naše .propovjedaonice' pojavio se ,Mladi Orao'. Htio je nešto da me pita. Nisam mu dao da dođe do riječi, već sam mu rekao:— Poglavice treba odmah da prime svoje kumire. Koliko vremena treba da ih doneseš?— Da poletim pticom? - upitao je.— Da, ako je to moguće.— Bit će potrebno pola sata.418419— Slažem se. Molim te, idi smjesta! Kada smo Pida i ja stigli na drugu stranu, zatekli smo na propovjedaonici' njegovu ženu sa sestrom. Pida je sjeo do poglavica, dok sam ja i dalje stajao. Tangua je počeo govoriti. Rekao je da bi veoma rado ustao i tako sa mnom razgovarao, samo, na žalost, ne rnože ustati. Nisam mu dozvolio da nastavi, već sam ga pre-• kinuo. Rekao sam mu: ako već netko nekoga treba da moli za oproštenje, onda to nije Indijanac, već bljedoliki,

a to sam ja. Zatim sam spomenuo prošlost ispričavši mu kako je bljedoliki došao preko mora da svom ,crvenom bratu' oduzme sve ,kumire'. Ispričao sam mu sve kako se dogodilo. Nisam ništa pretjeravao a ni uljepšavao. Iznio sam golu istinu. Nadalje sam mu skrenuo pažnju na greške crvene rase, na njezine.vrline, njene patnje, a prije svega na njezin bezizlazan položaj. Sve to imaju da zahvale bljedolikima. Danas bljedoliki drukčije misli jer želi da mu crvena braća i dalje žive kao jedan narod onako kako mu je od samog početka bilo suđeno. Bljedoliki je spreman da prizna sve te greške i da ih ispravi. Osjeća da je dužan zamoliti crvenog brata za oproštenje.Dok sam to govorio, prišao sam mu i pružio mu obje ruke. U početku su svi šutjeli. Potom su mi svi pružili ruke i uvjeravali me da su i oni svi griješili, pa su dužni i oni da mole za oproštenje kao i ja, bljedoliki.— Dužni smo jedni drugima da praštamo, vi nama, a mi vama! — rekao je Tangua. — I da pružimo jedni drugima pomoć! Mrzio sam te, a od sada ću te voljeti! Kada umrem, neka nad mojim grobom vlada mir! Jesmo li još vaši zarobljenici?— Niste! — odjeknuo ie glas Tatellah-Sataha, još prije no što sam uspio odgovoriti.- Uff - viknu Kiktahan Schonka. — Tko je govorio?— ,Cuva.r velikog kumira'.- Gdje?— S druge strane, sa Đavolje propovjedaonice.— Zar smo i ml na propovjedaonici?— Da. Prisluškivao sam vas s istočne Đavolje pro-povjedaonice, koja je nazvana ,Božje uho'. Odatle dobro420

čovjek sluša što zli ljudi govore. Poglavica Tangua me je pitao da li ste još naši zarobljenici. Neka nastavi! Nije bilo potrebno da mu se ponovi, već je odmah produžio:— Hoćemo li svršiti na stupu mučenja?— Ne — odgovorio je Tatellah - Satah na drugoj strani.— Znači da nećemo umrijeti?- Ne.~ Ostavit ćete nam oružje i konje?- Da.— Smijemo li ostati ovdje i postati članovi klana jWinnetou'?- Da.— Slažu li se s time sve vaše poglavice?— Svi, svi; svi, svi! — ćulo se onoliko glasova koliko je poglavica bilo kraj Tatellah - Sataha.— A šta će biti s našim kumirima?— Pogledaj gore! Što vidiš?Inžinjer je zatvorio svoj aparat jer je počeo da se hvata mrak. Winnetouova slika je nestala sa Slapa koprene. Ali zato S3 visoko gore pojavio ,Mladi Orao', spuštajući se sve niže i niže, obletio tri puta oko nas i sletio tačno pred .propovjedaonicu' na kojoj sam se nalazio. Izišao je, popeo se gore i rekao:— Old Shatterhand vam preko mene vraća vaše kumire. Vi ste slobodni!Kako su samo pojurili da ih što prije objese sebi oko vrata! Glasno su klicali! Tatellah - Satah je prekinuo njihovo ushićenje, rekavši im:— Vi ste naši prijatelji! Sutra ćemo osnovati novi Komitet koji će rješavati o klanu ,Winnetou'. Preko-sutra će sve poglavice kao i njihovi zamjenici odjahati gore do ,Planine kraljevskih grobova' da tragaju za historijom naše prošlosti. Howgh!

421SADRŽAJUVOD............ 5U ZEMLJI INDIJANACAKod velikih slapova....... 37»Zapadnjaci« .'....... 67Aschta.......... . 98Kod »Uha Manitoua« . . . .• . . . 124KROZ MRAČNE l KRVAVE KRAJEVEDruga oporuka........ 164Klan anđela čuvara....... 197»Tamna kosa« ......... 216Kuća smrti......... 251TATELLAH-SATAH........ 270U spilji . ........ 306Istinski Winnetou........ 343Pobjeda.......... 386