OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO – E4E Znanstveno-stručni časopis o obrazovanju za poduzetništvo EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP – E4E International Journal of Education for En

OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO – E4E

Znanstveno-stručni časopis o obrazovanju za poduzetništvo

EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP – E4E International Journal of Education for Entrepreneurship

Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski

University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski

ISSN 1849-7845 (tisak) ISSN 1849-661X (online)

UDK 33:37

Volumen/Volume 8

Broj/Number 2

Glavni urednici/Editors in Chief

Ivica Katavić, Vitomir Tafra

Zagreb, 2018.

OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO – E4E / EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP – E4E

Znanstveno-stručni časopis o obrazovanju za poduzetništvo / International Journal of Education for Entrepreneurship

PRETHODNI NASLOV DO PROSINCA 2013. / PREVIOUS TITLE TO DECEMBER 2013: Učenje za poduzetništvo / Entrepreneurial learning

NAKLADNIK / PUBLISHER Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski /

University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski

ZA NAKLADNIKA / FOR PUBLISHER Ivica Katavić

GLAVNI UREDNICI / EDITORS IN CHIEFS Ivica Katavić, Vitomir Tafra

ZAMJENIK GLAVNIH UREDNIKA / DEPUTY EDITORS IN CHIEFS Danijel Knežević

POMOĆNICA GLAVNIH UREDNIKA / ASSISTANT EDITORS IN CHIEFS Palma Dizdarević

UREDNIČKI ODBOR / EDITORIAL BOARD Ivica Katavić (Zagreb, Hrvatska), Vladimir Grebenar (Vinkovci, Hrvatska), Vitomir Tafra (Zagreb, Hrvatska), Milan Matijević (Zagreb, Hrvatska), Andreja Rudančić

(Zagreb, Hrvatska), Marjana Merkač-Skok (Ljubljana, Slovenija), Siniša Zarić (Beograd, Srbija), Damira Đukec (Čakovec, Hrvatska), Slavko Vukić (Travnik, Bosna

i Hercegovina), Petar Vrgović (Novi Sad, Srbija), Mia Delić (Zagreb, Hrvatska), Fahrudin Fehrić (Travnik, Bosna i Hercegovina), Marina Gregorić (Čakovec,

Hrvatska), Nataša Zrilić (Rijeka, Hrvatska), Davor Širola (Rijeka, Hrvatska), Anita Prelas Kovačević (Virovitica, Hrvatska), Domagoj Karačić (Osijek, Hrvatska)

LEKTORICA ZA HRVATSKI JEZIK / CROATIAN LANGUAGE EDITOR Josipa Kvasina

LEKTORICA ZA ENGLESKI JEZIK / ENGLISH LANGUAGE EDITOR Sanja Gregić

RADOVI OBJAVLJENI U ČASOPISU REFERIRAJU SE U: / INDEXED IN: ERIH PLUS - European Reference Index for theHumanitiesandtheSocialSciences

CEEOL - Central andEastern European Online LibraryROAD - Directory of Open Access Scholary Resources

HRČAK - Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske

ČASOPIS IZLAZI DVA PUTA GODIŠNJE / PUBLISHED BIANNUALLY

ADRESA UREDNIŠTVA / ADDRESS OF THE EDITORIAL BOARD Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski

Selska cesta 119, Zagreb, Hrvatska

www.journal.zrinski.org

[email protected]

NASLOVNA STRANICA / FRONT PAGE Marina Rogić

GRAFIČKO OBLIKOVANJE / GRAPHIC DESIGN Invise savjetovanje j.d.o.o. za usluge, Jakovlje

SADRŽAJ

UVOD / INTRODUCTION 7

IZVORNI ZNANSTVENI ČLANAK / ORIGINAL SCIENTIFIC PAPER

1. Ivona Adrić, Marina Stanić, Ana Bilandžić

ULOGA STUDIJSKOG SMJERA U FORMIRANJU PODUZETNIČKIH NAMJERA I SKLONOSTI PRIMJENE EFEKTUALNE LOGIKE 9

2. Sara Delač, Marina Stanić, Tihana Koprivnjak

DETERMINANTS OF ENTREPRENEURIAL ALERTNESS: THE EFFECT OF DEMOGRAPHIC AND METACOGNITIVE VARIABLES 27

3. Roko Buterin, Ivica Katavić

UTJECAJ UPRAVLJANJA ZNANJEM NA KONKURENTSKU PREDNOST PODUZEĆA 39

4. Mirza Kulenović, Azra Pašić Mesihović, Ljiljan Veselinović

WHAT DRIVES A STUDENT TO START A BUSINESS? EVIDENCE FROM BOSNIA AND HERZEGOVINA 57

5. Ljiljan Veselinović, Mirza Kulenović, Azra Pašić Mesihović

TO LEAVE THE COUNTRY OR TO START YOUR OWN BUSINESS? EXPLORING THE RELATIONSHIP BETWEEN ENTREPRENEURIAL AND MIGRATION INTENTION 81

PRETHODNO PRIOPĆENJE / PRELIMINARY COMMUNICATION

1. Igor Buzov, Dimitrije Milojević, Mario Šimunković

KORIŠTENJE ANGOFF METODE ZA ODREĐIVANJE PRAGA PROLAZA NA PROVJERAMA ZNANJA IZ POSLOVNE INFORMATIKE U EDUKACIJI PODUZETNIŠTVA 99

2. Lucija Bačić, Marija Krstinić

UTJECAJ STRAHA OD UČENJA ENGLESKOG JEZIKA NA POSLOVNU KOMUNIKACIJU109

3. Maja Pauković, Lucija Bačić

TREND KRETANJA CJELOŽIVOTNOG OBRAZOVANJA I UČENJA KAO PREDUVJET STVARANJA DRUŠTVA ZNANJA 121

PREGLEDNI RAD / REVIEW ARTICLE

1. Mile Marinčić, Silvija Svetoivanec-Marinčić

PHILOSOPHY AND CORPORATE SOCIAL RESPONSIBILITY (ETHICAL, ECOLOGICAL AND CULTURAL APPROACH) 139

2. Dora Ljubišić, Sanja Španić

IGRIFIKACIJA U POUČAVANJU PODUZETNIŠTVA 153

STRUČNI RAD / PROFESSIONAL ARTICLE

1. Josipa Kvasina, Jasmina Radičević

JEZIČNA PISMENOST KAO JEDNA OD KLJUČNIH PODUZETNIČKIH KOMPETENCIJA 167

2. Danijel Knežević, Nikolina Žiljak

ANALIZA PODUZETNIŠTVA U REPUBLICI HRVATSKOJ I USPOREDBA S IZABRANIM ZEMLJAMA SVIJETA 179

3. Sanja Bračun

INTERES STUDENATA TEHNIČKOG VELEUČILIŠTA U ZAGREBU ZA PODUZETNIČKO OBRAZOVANJE 191

4. Petra Leonora Cvitanović

MOGUĆNOSTI DRUŠTVENO ODGOVORNOG PODUZETNIŠTVA NA HRVATSKOM TRŽIŠTU PRIRODNE I ORGANSKE KOZMETIKE 207

5. Matej Perkov, Lidija Križan, Zlatko Hodak

STRATEŠKO UPRAVLJANJE TALENTIMA U FUNKCIJI JAČANJA KONKURENTNOSTI PODUZEĆA 221

UPUTE ZA AUTORE 237

GUIDELINES FOR AUTHORS 241

7OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO / EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP VOL8 NR2 (2018)

Dragi čitatelji,

pred Vama je još jedan broj znanstveno-stručnog časopisa Obrazovanje za poduzetništvo u kojem su objavljeni radovi s 8. Međunarodne konferencije o učenju za poduzetništvo (ICEL 8) čija je glavna tema bila Održivo poduzetništvo: poslovni uspjeh kroz interakciju ekonomskog, društvenog, ekološkog i kulturnog sustava, kao i drugi radovi iz područja ekonomije, poduzetništva, upravljanja te obrazovanja za poduzetništvo.

Ovaj broj časopisa namijenjen je svima koji imaju izražen interes za promišljanje o ekonomiji kao znanosti i struci, a posebno onima koji se bave ili se žele baviti održivim poduzetništvom. Časopis daje poseban doprinos akademskoj i stručnoj zajednici povećavanjem ukupnog teorijskog i empirijskog znanja iz svih područja koje časopis pokriva.

Fokus je časopisa na društvenim znanostima, odnosno na područje ekonomije, poduzetništva i upravljanja te na disciplinama koje se bave odgojem, obrazovanjem i učenjem za poduzetništvo. S obzirom na to da je cilj časopisa doprinijeti razvoju empirijskih, metodoloških, teorijskih i praktičnih spoznaja u tim područjima, ovaj broj časopisa donosi radove na temu razvoja poduzetničkih kompetencija, povezanosti poduzetništva i gospodarstva i upravljanja poduzećem s naglaskom na specifične oblike poduzetništva.

Zahvaljujemo autorima, uređivačkom odboru, recenzentima i svim ostalim uključenim stranama u realizaciji ovoga broja časopisa. Nadamo se da ste prepoznali uloženi trud i rad te vas sve pozivamo da kao autori svojom znanstvenošću i stručnošću doprinesete budućim izdanjima časopisa Obrazovanje za poduzetništvo.

Glavni urednici

8

INTRODUCTION

Dear readers,

we are proud to present the new issue of the international journal Education for Entrepreneurship. This edition includes selected articles from the 8th International Conference on Entrepreneurial Learning (ICEL 8), whose main theme was Sustainable Entrepreneurship: Business Success Through the Interaction of an Economic, Social, Ecological and Cultural System as well as other articles that cover the fields of economics, entrepreneurship, management, and education for entrepreneurship.

This journal issue is intended for all those who have a strong inclination to perceive economics as a science and as a profession, and especially those who deal with or want to engage in sustainable entrepreneurship. The journal gives a special contribution to the academic and professional community by increasing the total theoretical and empirical knowledge in all areas covered by the journal.

The focus of the journal is on social sciences - in the fields of economics, entrepreneurship, and management, as well as in education and learning for entrepreneurship. Given that the goal of this journal is a contribution to the development of empirical, methodological, theoretical, and practical knowledge in these areas, this issue publishes works on the development of entrepreneurial competencies, the connection of entrepreneurship and economy, and company management with specific types of entrepreneurship.

In the end, we want to thank the authors, the members of the editorial board, the reviewers, and all other parties involved in the realization of this issue of the journal. We hope that you recognize the effort and work which have been invested and we invite you all to give your scientific and professional contribution as authors to future releases of the Education for Entrepreneurship journal.

Chief editors

Introduction


ULOGA STUDIJSKOG SMJERA U FORMIRANJU PODUZETNIČKIH NAMJERA I SKLONOSTI PRIMJENE EFEKTUALNE LOGIKE

Ivona Adrić, univ.bacc.oec.Faculty of Economics in Osijek, Josip Juraj Strossmayer University of Osijek

Trg Ljudevita Gaja 7, Osijek, CroatiaTelefon: +385 (0)31 224 400, e-mail: [email protected]

doc. dr. sc. Marina Stanić.Faculty of Economics in Osijek, Josip Juraj Strossmayer University of Osijek


Ana Bilandžić, mag.math. Faculty of Economics in Osijek, Josip Juraj Strossmayer University of Osijek


ABSTRACT

Doprinos poduzetništva i poduzetničkog ponašanja u povećanju zaposlenosti i ekonomskog blagostanja prepoznat je kao jedna od snažnih okosnica nacionalnih programa poticanja poduzetništva u mnogim zemljama. U skladu s tim, obrazovni programi u području poduzetništva nastoje povećati poduzetnički potencijal pojedinca kroz razvoj poduzetničkih znanja i vještina. Očekivani ishodi takvih programa obuhvaćaju povećanje broja novih poduzetničkih pothvata, ali i osnaživanje poduzetničkog načina ponašanja i promišljanja općenito. Fokus ovog rada usmjeren je na istraživanje povezanosti studijskog usmjerenja studenata završne godine ekonomskog fakulteta s dvjema zavisnim varijablama: poduzetničkim namjerama i sklonosti primjeni efektualne logike. Uzorak je obuhvatio 333 studenata koji studiraju na pet različitih studijskih smjerova ekonomskog fakulteta. Namjere za poduzimanje određenog ponašanja prihvaćene su kao najbolji prediktor tog ponašanja i u znanstvenim istraživanjima najčešće se proučavaju kroz okvir teorije planiranog ponašanja. Efektualna logika ili efektuacija interdisciplinarno je istraživačko područje koje u posljednjih 10 godina predstavlja atraktivnu varijablu u istraživanjima poduzetništva. Efektualna logika podrazumijeva model promišljanja i donošenja odluka u situacijama visoke neizvjesnosti kada je budućnost izrazito teško ili nemoguće predvidjeti. U ovom radu efektualna logika promatra se kroz pet osnovnih principa efektuacije te dodatni konstrukt sklonosti kontroliranju

Izvorni znanstveni članak / Original scientific paper

10 I. Adrić, M. Stanić, A. Bilandžić: Uloga studijskog smjera u formiranju poduzetničkih namjera i...

budućnosti. Empirijski dio rada sastoji se od dva dijela i obuhvaća metode bivarijatne statistike (t-test nezavisnih uzoraka i ANOVA) za utvrđivanje razlike među grupama. Prvo je ispitan odnos demografskih varijabli (s naglaskom na studijsko usmjerenje) i namjera za pokretanjem poduzetničkog pothvata. U konačnici, analiza je proširena objašnjenjem odnosa studijskog usmjerenja prema pet dimenzija efektualne logike i sklonosti kontroliranju budućnosti. Rezultati upućuju na snažnu pozitivnu povezanost studijskog usmjerenja i poduzetničkih namjera te na slabu povezanost studijskog usmjerenja i pojedinih dimenzija efektuacije.

Ključne riječi: efektuacija; poduzetništvo; obrazovanje; poduzetničke namjere


1. UVOD

Ovaj rad povezuje dva aktualna istraživačka područja u poduzetništvu – teoriju efektuacije i poduzetničke namjere, te ih stavlja u kontekst formalnog obrazovanja u poduzetništvu. Efektuacija se definira kao logika promišljanja i donošenja odluka u situacijama i u okolini čija neizvjesnost doseže razinu u kojoj je nemoguće predvidjeti promjene i trendove u budućnosti. Nelinearni karakter efektuacije ocrtava stvarnost kroz koju prolazi osoba koja namjerava pokrenuti poduzetnički pothvat. Za razliku od klasičnog promišljanja poduzetničke karijere koja je u najvećem broju slučajeva određena i vođena glavnim ciljem (npr. osnivanje određenog poduzeća ili razvoj, proizvodnja i prodaja određenog proizvoda ili usluge), efektualni pristup čini proces formiranja te samu definiciju konačnih ciljeva otvorenijom i fleksibilnijom. Efektuacija podrazumijeva dinamičnost u promišljanju odluke i odabiru aktivnosti koje vode novom poduzetničkom pothvatu.

Cilj rada jest ispitati odnos formalnog obrazovanja i poduzetničke namjere te sklonosti primjene efektualne logike. Rad daje pregled teorijskih i empirijskih istraživanja efektuacije i poduzetničkih namjera te otvara novo istraživačko pitanje stavljanjem efektuacije u kontekst studentske populacije.

2. RAZVOJ TEORIJE EFEKTUACIJE I PRETHODNA ISTRAŽIVANJA PODUZETNIČKIH NAMJERA

Efektuacija je princip koji je u ekonomsku i poduzetničku literaturu uvela Sarah Sarasvathy 2001. godine svojom knjigom „Effectuation: Elements of entrepreneurial expertise“ (Sarasvathy, 2009). Istraživanje, rezultat kojeg je stvaranje pojma efektuacija, bilo je drugačijeg koncepta od većine istraživanja u poduzetništvu i menadžmentu. Primjenom think aloud protokola, poduzetnicima ekspertima dane su realne problemske situacije iz svijeta poduzetništva te su zamoljeni da razmišljaju naglas, to jest, da govore sve o čemu razmišljaju prilikom donošenja odluke i rješavanja predstavljenog problema. Tako je zabilježen kognitivni proces i logika razmišljanja pri donošenju odluka te su, u konačnici, kompleksnom analizom prikupljenih podataka identificirani ponavljajući uzorci u načinima donošenja odluka. Specifičnosti kognitivnih procesa koje su bile zajedničke promatranim poduzetnicima ekspertima nazvane su efektuacija ili efektualna logika. Teorijski okvir efektuacije obuhvaća pet osnovnih principa. Prvi je fokus na resurse koji podrazumijeva da poduzetnici kao polaznu točku u odlučivanju ne uzimaju cilj koji treba ostvariti, već resurse kojima raspolažu. Proširivanjem skupa raspoloživih resursa poduzetnici stvaraju prilike i povećavaju šanse za uspjeh. Drugi princip odnosi se na prihvatljivi gubitak prema kojem su poduzetnici eksperti skloniji ulaganju resursa do razine koju su spremni izgubiti i tako sačuvati poduzetnički pothvat, nego što su skloni odluke o budućim ulaganjima temeljiti na očekivanoj dobiti ili nekoj drugoj projekciji budućnosti. Nadalje, treći princip ukazuje na to da su poduzetnici eksperti skloniji stvaranju partnerstva sa svima zainteresiranima za njihov pothvat, nego što su fokusirani na pobjeđivanje konkurencije u tržišnoj utakmici. Četvrti princip naziva se princip limunade i podrazumijeva shvaćanje i prihvaćanje činjenice da je došlo do


novih, neplaniranih događaja, a ne izbjegavanje istih. Efektualni poduzetnik prigrlit će iznenađenja koja proizlaze iz neizvjesnih situacija, pokušati ih pretvoriti u priliku i pri tome zadržati fleksibilnost. Konačno, peti princip pod nazivom pilot u zrakoplovu podrazumijeva oslanjanje i rad s ljudima kao ključnim pokretačima prilika, za razliku od ograničavanja poduzetničkih napora samo na egzogene čimbenike kao što su tehnologija i socioekonomski trendovi. Ovaj princip temelji se na uvjerenju da je svatko kovač svoje sudbine. Svaki od ovih pet principa u sebi sadrži tehnike tzv. nepredvidivog nadzora. Drugim riječima, efektuacija obuhvaća perspektivu kontrole neizvjesne budućnosti kao suprotnost logici predikcije budućih događaja (označene kao kauzalna logika).

Kasnija istraživanja povezivala su efektuaciju s drugim područjima poput psihologije, menadžmenta, ekonomije, investicijskih financija i marketinga. Ulogu efektuacije u kontekstu ulaganja do razine prihvatljivog gubitka, stvaranja strateških partnerstva te pretvaranja neplaniranih promjena na tržištu u prilike za rast i razvoj, promatrana je na slučaju internetske tvrtke u studiji Sarasvathy i Kotha (2001). Primjenu teorije efektuacije u marketingu proučavali su Read i suradnici (2009) te ustanovili kako poduzetnici eksperti vrlo malo pozornosti pridaju relevantnosti rezultata istraživanja tržišta, preferiraju razmišljati holistički i dugoročno, stvarati nova tržišta i uključivati distributere u proces izgradnje tržišta. Kuepper i Burkhart (2009) razvili su instrument za mjerenje efektuacije u kontekstu upravljanja I&R projektima i dokazali pozitivnu vezu između korištenja efektualne logike i uspjeha projekta s visokom razinom inovativnosti. Nadalje, Wiltbank i suradnici (2009) ukazali su na sličnosti između poslovnih anđela i poduzetnika eksperata u sklonosti primjene efektualne logike u donošenju poslovnih odluka.

Područje istraživanja poduzetničkih namjera ima puno dužu povijest od istraživanja efektuacije i prošlo je nekoliko faza s različitim fokusima pri identifikaciji faktora koji utječu na formiranje poduzetničke namjere. U kontekstu demografskih varijabli utvrđeno je kako rod osobe nije prediktor za njezin ulazak u poduzetništvo, ali rodno steoritipiziranje može imati prediktivnu snagu s obzirom na to da može imati velik i snažan utjecaj na ponašanje osobe i shvaćanje same sebe i svojih mogućnosti. Marlow i Patton (2005) zaključuju da stereotipna uvjerenja i shvaćanja nepovoljno djeluju na ulazak i razvoj žena u poduzetništvu. Nadalje, poznato je da su imigranti i etničke manjine iznadprosječno zastupljeni u poduzetništvu (Shapero i Sokol, 1982). Razlog često nije želja, već nužda pokretanja vlastitog posla zbog susretanja s predrasudama i različitim kulturnim normama zbog kojih postaju slabo zapošljivi. Kao prediktor, mnogi gledaju i godine kao važan faktor određivanja vjerojatnosti otvaranja vlastitog poduzeća (Reynolds i suradnici, 2004). Veza između godina i namjere za postajanje poduzetnikom, prema istraživanjima, krivudava je s vrhuncem oko 35 godina čovjekova života. Metode obrazovanja poput gosta predavača i studije slučaja pokazale su pozitivnu vezu s poduzetničkim namjerama (Cox et al, 2002). Naime, ako student određenu osobu iz poduzetništva smatra svojim uzorom na kojega se može ugledati ili se s njim poistovjetiti, to utječe na studentovu percepciju o poduzetništvu i o tome ima li on sam kvalitete potrebne za otvoriti vlastiti poduzetnički pothvat. Tu se ubrajaju i kvalitetne stručne prakse i stažiranja. Nažalost, većina obrazovanja ne stavlja dovoljnu važnost na navedeno (Aronsson, 2004). Nadalje, jedan od mogućih prediktora poduzetničkog ponašanja je procjena


samoefikasnosti. Bandura (1994) govori kako se samoefikasnost ili samopouzdanje u određenoj domeni temelje na percepciji osobe o samoj sebi, svojim sposobnostima i vještinama. Ovaj koncept odražava najdublje mišljenje pojedinca o tome ima li sposobnosti koje se smatraju važnima za izvedbu određenog zadatka, kao i vjerovanje da će moći učinkovito pretvoriti navedene vještine u željeni ishod.

Gartner (1989) vjeruje kako dugo postavljano pitanje „Tko je poduzetnik?“, koje fokus stavlja na karakteristike i osobnost poduzetnika, neće dovesti do definicije poduzetnika niti pomoći pri razumijevanju fenomena poduzetništva. U ovom pristupu pretpostavlja se da poduzetnik ima određeni set karakteristika, da je on opisana vrsta čije karakteristike i specifikacije možemo pronaći u vodiču. Gartner napominje kako se ovaj pristup koristio u mnogim istraživanjima koja nisu donijela željene rezultate te nisu pomogla boljem razumijevanju poduzetnika. Vjeruje kako je, uz ovaj pristup, potreban još jedan – bihevioralni. U tom kontekstu teorija efektuacije donosi novost i potencijal za povećanjem razumijevanja poduzetnika i način na koji donosi odluke. Teorija efektuacije ignorira prethodno postavljeno pitanje „Tko je poduzetnik?“ ili „Tko može postati poduzetnik?“, te u fokus stavlja pristup „Kakav poduzetnik mogu postati?“ podrazumijevajući da svatko ima potencijal postati poduzetnikom, samo je pitanje koji tip poduzetničkog djelovanja najbolje odgovara pojedinoj osobi. Tako primjena efektualne logike povećava percepciju izvodljivosti poduzetničke karijere i donosi novu perspektivu u istraživanja poduzetničkih namjera.

Pretpostavka ovog rada jest da formalno obrazovanje u području poduzetništva omogućava studentima veću izloženost primjerima poduzetničke prakse i načinima donošenja odluka te time utječe na njihovu sklonost primjeni efektualne logike. Studenti poslovnog ili ekonomskog usmjerenja imaju tendenciju tijekom studija poistovjetiti se s profesijom (npr. menadžeri), industrijom (npr. trgovanje nekretninama ili revizija) te statusom zaposlenja (npr. poduzetnici). Oni studenti koji odaberu poduzetnički put čine to najčešće jer ih nešto privlači tom odabiru, a rjeđe zbog toga što se osjećaju guranima u poduzetništvo (van Gelderen i suradnici, 2008). U tom kontekstu ovo istraživanje postavlja dvije osnovne hipoteze:

H1: Postoji razlika u intenzitetu poduzetničke namjere između studenata studijskog smjera Poduzetništvo i studenata ostalih studijskih usmjerenja.

H2: Postoji razlika u očekivanoj razini primjene efektualne logike između studenata studijskog smjera Poduzetništvo i studenata ostalih studijskih usmjerenja.

3. POVEZANOST STUDIJSKOG USMJERENJA I PODUZETNIČKIH NAMJERA

Empirijsko istraživanje provedeno je na Ekonomskom fakultetu u Osijeku te je obuhvatilo studente pet različitih smjerova druge (završne) godine diplomskog studija u području financijskog menadžmenta, marketinga, menadžmenta, poslovne informatike i poduzetništva. Studenti ekonomskih fakulteta predstavljaju vrlo čest izbor ispitanika u istraživanju poduzetničkih namjera s obzirom na pretpostavku da su kroz formalno obrazovanje stekli znanja i vještine potrebne za pokretanje poslovnog


pothvata. Također, Delmar i Davidsson (2000) navode kako su osobe između 25 i 34 godine najizgledniji kandidati za poduzetničku karijeru u smislu osnivanja vlastitog poduzeća. Studenti završne godine diplomskog studija najbliže su toj dobnoj granici, stoga su odabrani kao ispitanici u ovom istraživanju.

U istraživanju je sudjelovalo 333 studenata, a osnovne demografske karakteristike uzorka prikazane su tablicom 1. Reprezentativnost uzorka u odnosu na ukupnu populaciju diplomskih studenata na Ekonomskom fakultetu u Osijeku ostvarena je prema kriteriju spola, dok su prema kriteriju smjera prisutna veća odstupanja jedino kod smjera Menadžment.

Tablica 1: Osnovne karakteristike uzorka (n = 333)

Demografska karakteristika Frekvencija Postotak

SpolMuškiŽenskiUkupno

101227328

30,869,2

100,0Studijski smjerFinancijski menadžmentMarketingMenadžmentPoduzetništvoPoslovna informatikaUkupno

11848694243

320

36,915,021,613,113,4

100,0Radni status ispitanikaRad u vlastitom poduzećuPovremeni rad preko studentskog servisaZaposlenje u malom ili novom poduzećuRad u poduzeću bliskog člana obiteljiZaposlenje u velikom poduzeću ili korporacijiTrenutno nezaposlenUkupno

4116

8144

182328

1,235,42,44,31,2

55,5100,0

Prethodno osobno poduzetničko iskustvoVlasnik poduzećaRad u obiteljskom poduzećuBez poduzetničkog iskustvaUkupno

145

283329

0,313,786,0

100,0Poduzetničko iskustvo roditeljaJedan ili oba roditelja su vlasnici poduzećaBez poduzetničkog iskustvaUkupno

90238328

27,472,6

100,0Sudjelovanje u udruzi u sklopu fakultetaDa NeUkupno

23306329

7,093,0

100,0Sudjelovanje u udruzi izvan fakultetaDa NeUkupno

76251327

23,276,8

100,0

Izvor: autorski rad


Prosječna dob studenata uključenih u istraživanje je 24,6 godina (standardna devijacija = 1,7) i na fakultetu u prosjeku studiraju 5,3 godina (standardna devijacija = 0,7) na preddiplomskom i diplomskog studiju. Tijekom studija dio studenata sudjelovao je u aktivnostima udruga u sklopu fakulteta (AIESEC, EWOB – poduzetnici bez granica, DUHOS) i u udrugama izvan fakulteta (različite neprofitne organizacije, sportski klubovi i kulturno-umjetnička društva). Većina ispitanika planira nakon završetka studija zaposliti se u velikom poduzeću ili korporaciji (183 ispitanika ili 55% uzorka), dok ostali planiraju pronaći prvo radno mjesto u malom poduzeću (78 ispitanika ili 23,4% uzorka), raditi u obiteljskom poduzeću (23 ispitanika ili 6,9% uzorka) ili pokrenuti posao s partnerom (32 ispitanika ili 9,6% uzorka), odnosno samostalno osnovati vlastito poduzeće (50 ispitanika ili 15% uzorka). U kontekstu vremenskog razdoblja u kojem planiraju pokrenuti vlastito poduzeće, ispitanici su skloniji pokretanju vlastitog poduzetničkog pothvata kada tu odluku razmatraju duže razdoblje (grafikon 1).

Grafikon 1: Poduzetničke namjere u razdoblju od 3 i 5 godina

Podaci su prikupljeni ispunjavanjem upitnika, a analiza je provedena u statističkom programskom paketu Statistical Package for the Social Science (SPSS). Upitnik korišten u istraživanju nastao je dijelom preuzimanjem, a dijelom prilagodbom mjernih ljestvica korištenih u prethodnim istraživanjima. Sklonost primjeni efektualne logike mjerena je kroz pitanja koja su uključivala zamišljene scenarije nakon kojih su slijedili parovi izjava koji su ocrtavali efektualnu i kauzalnu logiku. Poduzetničke namjere mjerene su ljestvicom primijenjenom u istraživanju Liñán i Chen (2009) na Likertovoj skali od 1 do 5, uz dvije dodatne izjave koje poduzetničke namjere tretiraju kao vjerojatnost pokretanja vlastitog poduzeća u razdoblju od tri i pet godina (prema metodološkoj preporuci iz istraživanja Thompson, 2009). Mjerni konstrukti dimenzija efektualne logike i poduzetničkih namjera prikazani su u prilogu 1.

Kao što je prethodno napomenuto, ispitanici su u trenutku prikupljanja podataka studirali na pet različitih studijskih usmjerenja. Distribucija ispitanika prema studijskom smjeru te deskriptivna statistika varijable poduzetničkih namjera prikazana je u tablici 2.


Tablica 2: Deskriptivna statistika varijable poduzetničkih namjera prema studijskim smjerovima

Smjer N Aritmetička sredina

Standardna devijacija

Pogreška aritmetičke

sredine

Interval prave AS uz 95% pouzdanosti

Minimalna vrijednost

Maksimalna vrijednost

Financijski menadžment 118 2,73 0,97 ,08925 2,5487 2,9022

Marketing menadžment 48 2,81 1,19 ,17201 2,4665 3,1585

Menadžment 69 2,76 1,05 ,12646 2,5129 3,0176

Poduzetništvo 42 3,87 0,91 ,13968 3,5941 4,1583

Poslovna informatika 42 2,96 0,94 ,14484 2,6646 3,2496

Ukupno 319 2,93 1,07 ,06012 2,8109 3,0474

Izvor: autorski rad

Podaci prikazani u prethodnoj tablici upućuju na mogućnost postojanja statistički značajne razlike u poduzetničkim namjerama studenata različitih studijskih smjerova. Tijekom diplomskog studija studenti – ispitanici prošli su dio zajedničkih obveznih kolegija studija koji su određeni nastavnim planom Ekonomskog fakulteta, no naglasak svakog smjera je na specifično područje poslovne ekonomije, menadžmenta i poduzetništva što se ocrtava u velikom broju obveznih i izbornih kolegija smjera koji oblikuju specifični set znanja i vještina stečenih formalnim obrazovanjem. S ciljem utvrđivanja mogućih razlika u poduzetničkim namjerama studenata različitih studijskih usmjerenja, provedena je analiza varijance (ANOVA) čiji su rezultati prikazani u tablicama 3 i 4.

Tablica 3: Analiza varijance poduzetničkih namjera studenata različitog studijskog usmjerenja

Zbrojevi

kvadrata

Stupnjevi

slobode

Prosječni

kvadratF Značajnost

Između grupa 45,107 4 11,277 11,014 ,000

Unutar grupa 321,492 314 1,024

Ukupno 366,599 318

Izvor: autorski rad


Statistički značajna vrijednost F-omjera upućuje na zaključak da označava da razlike među grupama prema kriteriju poduzetničkih namjera postoje.

Tablica 4: Post hoc test (prema Scheffeovoj proceduri)

(I) Smjer studija

(J) Smjer studija

Razlika aritmetičkih

sredina (I-J)


sredineZnačajnost

Fina

ncijs

ki

men

adžm

ent

Marketing menadžment

-0,08708 ,17323 ,987

Menadžment -0,03979 ,15335 ,999

Poduzetništvo -1,15077* ,18181 ,000

Poslovna informatika -0,23172 ,18181 ,707

Mar

ketin

g m

enad

žmen

t

Financijski menadžment

0,08708 ,17323 ,987

Menadžment 0,04728 ,19018 0,999

Poduzetništvo -1,06369* ,21379 0,000

Poslovna informatika -,14464 ,21379 0,869

Men

adžm

ent


,03979 ,15335 ,999


-,04728 ,19018 0,999

Poduzetništvo -1,11097* ,19803 ,000

Poslovna informatika -,19193 ,19803 ,869

Podu

zetn

ištvo


1,15077* ,18181 ,000


1,06369* ,21379 ,000

Menadžment 1,11097* ,19803 ,000

Poslovna informatika ,91905* ,22028 ,000

Poslo

vna

info

rmati

ka Financijski menadžment

,23172 ,18181 ,707


,14464 ,21379 ,961

Menadžment ,19193 ,19803 ,869

Poduzetništvo -,91905* ,22081 ,000

* statistički značajna razlika aritmetičkih sredina (p < 0,05)

Izvor: autorski rad


Jednosmjerna analiza varijance za nezavisne uzorke pokazala je kako studenti smjera Poduzetništvo imaju značajno veće poduzetničke namjere od studenata preostala četiri studijska usmjerenja. To znači da je opravdano varijablu smjera inicijalno definiranu s pet modaliteta (pet studijskih usmjerenja) transformirati u dihotomnu varijablu koja studente u istraživanju dijeli na studente smjera Poduzetništvo i studente nepoduzetničkih smjerova (smjer Financijski menadžment, Marketing, Menadžment i Poslovna informatika). Raspodjela studenata prema novoj dihotomnoj varijabli smjera obuhvaća 42 studenta smjera Poduzetništvo (ili 13,1% uzorka) te 278 studenata nepoduzetničkih smjerova (ili 86,9% uzorka).

4. POVEZANOST STUDIJSKOG USMJERENJA I SKLONOSTI PRIMJENE EFEKTUALNE LOGIKE

Nakon razdvajanja studenata u dvije grupe, studente smjera Poduzetništvo i studente svih ostalih smjerova, analizirane su razlike unutar grupa ovisno o sklonosti primjene efektualne logike. Za potrebe ove analize, efektualna logika mjerena je kroz šest dimenzija. Prvih pet dimenzija odnosi se na pet principa efektuacije, dok je šesta dimenzija definirana kao sklonost kontroliranju budućnosti (kao suprotnost predviđanju budućnosti). Analiza je provedena t-testom koji uspoređuje vrijednosti aritmetičke sredine mjera efektuacije za dvije nezavisne grupe (studenti poduzetničkog i nepoduzetničkog smjera). Osnovni deskriptivni podaci o promatranim grupama dani su tablicom 5.

Tablica 5: Vrijednosti deskriptivne statistike za studente poduzetničkog i nepoduzetničkog usmjerenja

Dimenzija efektuacije Smjer N Aritmetička

sredinaStandardna devijacija


sredinePrincip 1: Fokus na resurse

Poduzetništvo 42 3,61 ,71 ,110Ostali smjerovi 278 3,68 ,65 ,039

Princip 2: Prihvatljivi gubitak


Princip 3: Razvijanje partnerstva


Princip 4:Princip limunade


Princip 5: Pilot u zrakoplovu


Sklonost kontroliranju budućnosti


Izvor: autorski rad


Podjednake vrijednosti varijance jedan su od uvjeta koji mora biti zadovoljen kako bi mogao računati t-test. Prema Levenovom testu jednakosti varijanci, dobiveni F-omjeri nisu statistički značajni na razini p = 0,05 (vidi tablicu 6.) što implicira da su varijance dovoljno slične za provođenje t-testa.

Tablica 6: Rezultati t-testa

Dimenzija

efektuacije

Leveneov test jednakosti varijanci

t-test jednakosti aritmetičkih sredina

F Značajnost t df ZnačajnostRazlika

aritmetičkih sredina

Interval prave AS uz 95% pouzdanosti

Min Max

Princip 1: Fokus na resurse ,241 ,624 -,709 318 ,479 -,07751 -,29263 ,13761


,789 ,375 -2,762 318 ,006 -,29501 -,50512 -,08489


,084 ,772 1,100 318 ,272 ,10021 -,07900 ,27941

Princip 4:Princip limunade

1,445 ,230 2,239 318 ,026 ,20047 ,02428 ,37665

Princip 5: Pilot u zrakoplovu ,005 ,943 1,424 317 ,155 ,12506 -,04772 ,29784


,179 ,672 2,024 317 ,044 ,18394 ,00514 ,36275

Izvor: autorski rad

Analiza razlika među grupama pokazuje da postoje statistički značajne razlike u trima dimenzijama efektuacije prema kriteriju studijskog usmjerenja. Razlike se odnose na drugi i četvrti princip efektuacije (prihvatljivi gubitak i princip limunade) te sklonost predviđanju budućnosti.

Studenti poduzetništva su efektualniji od studenata ostalih usmjerenja prema dvjema dimenzijama efektuacije – principu limunade i sklonosti kontroliranja budućnosti. S druge strane, prema rezultatima istraživanja, studenti nepoduzetničkih smjerova intenzivnije koriste efektualnu logiku kada je u pitanju fokus na mogući gubitak.


5. RASPRAVA I IMPLIKACIJE ISTRAŽIVANJA

Prva hipoteza ovog rada pretpostavlja povezanost formalnog obrazovanja u području poduzetništva i intenziteta poduzetničke namjere. Neovisno o tome je li poduzetnička namjera postojala i prije upisivanja studijskog programa u području poduzetništva ili je formirana kroz proces formalne edukacije usmjerene na stjecanje znanja i vještina potrebnih za pokretanje vlastitog poduzeća, analizom je identificirana pozitivna povezanost između studijskog smjera s fokusom na poduzetništvo i izražene namjere za pokretanjem vlastitog pothvata. U tom kontekstu potvrđeni su rezultati prethodnih istraživanja koja navode kako je obrazovanjem moguće pozitivno utjecati na poduzetničku aktivnost mladih osoba te je definiranje strukture i sadržaja obrazovnih programa u poduzetništvu od ključne važnosti za osnaživanje potencijala pojedinaca za karijeru poduzetnika. Ovakvi rezultati dodatno naglašavaju odgovornost i ulogu obrazovnih institucija u pružanju podrške i poticanju poduzetničkog načina razmišljanja i djelovanja u svim strukama, ne samo ekonomskim.

Druga hipoteza propituje povezanost između sklonosti primjene efektualne logike i studijskog smjera. Efektualna logika definirana je kao način promišljanja i donošenja odluka u uvjetima visoke neizvjesnosti, a proizašla je iz istraživanja modela donošenja odluka kod poduzetnika eksperata. Rezultati istraživanja pokazuju kako su studenti smjera Poduzetništvo skloniji primjenjivati efektualnu logiku u kontekstu triju dimenzija efektuacije. Jedno od mogućih objašnjenja ove relativno slabe povezanosti studijskog usmjerenja i sklonosti primjene efektualne logike jest činjenica da teorijski okvir efektuacije nije eksplicitno uključen u program studija u poduzetništvu. Imajući na umu da principi efektualne logike reflektiraju poduzetničku ekspertizu nužnu za uspješno djelovanje u visoko neizvjesnoj okolini, njezina relevantnost u okviru obrazovnih sadržaja studijskih programa u području poduzetništva nije upitna.

Preporuka autora usmjerena je prema snažnijem povezivanju saznanja i koncepata proizašlih iz znanstveno-istraživačkih radova u području efektualne logike i nastavnih sadržaja. Konkretnije, obogaćivanje pojedinih sadržaja poduzetničkih predmeta temama vezanim uz efektualnu logiku i modele odlučivanja dodatno bi približilo elemente poduzetničke ekspertize studentima poduzetništva. U kontekstu razvijanja poduzetničkih namjera, efektuacija pomaže potencijalnim poduzetnicima koji se susreću s izazovima nedostatka poduzetničke ideje, nedostatka financijskih i drugih resursa potrebnih za pokretanje pothvata te sa strahom od neuspjeha. Primjena efektualne logike u procesu promišljanja poduzetničkog pothvata rezultira povećanjem percepcije izvodljivosti pokretanja pothvata i smanjivanjem percepcije rizika koji prati poduzetničko djelovanje.

Rezultati i implikacije ovog istraživanja relevantni su i kreatorima i nositeljima politika te institucijama i organizacijama koje podržavaju razvoj poduzetništva. Mnoge dosadašnje top-down inicijative i programi bili su fokusirani na povećanje razine poduzetničke aktivnosti ili samozapošljivosti mladih kroz različite oblike sufinanciranja ili olakšice onima koji se odluče na poduzetničku karijeru. Uz očitu nužnost ovakvih programa, ne smije se ignorirati niti niz drugih faktora koji određuju uspjeh u poduzetništvu. Primjeri razvijenih zemalja pokazuju kako pojedinci i


gospodarski subjekti mogu biti efektualni u svom djelovanju unutar zajednice tako da se ne fokusiraju isključivo na razvoj svog poduzetničkog pothvata, već na stvaranje partnerstva (prvenstveno s konkurentnim poduzećima i obrazovnim institucijama) i oblikovanje sustava u kojem egzistiraju kroz bottom-up inicijative. Prema principima efektuacije, fokus poduzetnika početnika treba biti na povećanju fonda raspoloživih resursa kroz stvaranje partnerstva i povezivanje s ljudima koji dobrovoljno žele sudjelovati u izgradnji pothvata. Fokus nije na prikupljanju financijskih sredstava niti na pronalaženju novih izvora financiranja. Efektuacija nalaže ulaganje do razine prihvatljivog gubitka što u određenim slučajevima može značiti ulaganje manjeg iznosa od onog koji bi dobili kao rezultat poslovne analize ili plana. U skladu s tim, politike i programi poticanja poduzetništva mladih osoba trebale bi omogućiti razvijanje nefinancijskih resursa koje poduzetnik početnik veže uz razvoj pothvata.

U kontekstu budućih istraživanja efektuacije i poduzetničkih namjera, preporuke za znanstvenike i istraživače usmjerene su ka povećanju razumijevanja načina na koje formalno obrazovanje može poticati (ili sputavati) razvoj efektualne logike kod studenata. Imajući na umu da teorija efektuacije polako ulazi u kurikulume poduzetničkih programa na sveučilištima diljem svijeta, navedeni istraživački fokus dobiva dodatni značaj. Također, evidentna je i potreba za daljnjim razvojem novih mjernih instrumenata elemenata efektuacije, posebice u dijelu razlikovanja pojedinih dimenzija efektuacije od pojmova poput nesklonost riziku, interni lokus kontrole i samoefikasnost. Iz perspektive znanstvenih istraživanja poduzetničkih namjera i poduzetničkog ponašanja, prisutan je nedostatak saznanja i razumijevanja o tome što se događa u razdoblju između formirane namjere i pokrenutog poduzetničkog pothvata. Dosadašnja saznanja i istraživanja upućuju kako bi koristi od primjene efektualne logike mogle biti najveće baš u ovom dijelu poduzetničkog djelovanja.


THE ROLE OF STUDY PROGRAM IN FORMING ENTREPRENEURIAL INTENTIONS AND TENDENCY TOWARDS EFFECTUAL LOGIC

Ivona Adrić, BA in Economics, Faculty of Economics in OsijekTrg Ljudevita Gaja 7, Osijek, Croatia

Telephone: +385 31 224 400, e-mail: [email protected]

Marina Stanić, PhD, Assistant professor, Faculty of Economics in OsijekTrg Ljudevita Gaja 7, Osijek, Croatia


Ana Bilandžić, MSc in Mathematical Sciences, Faculty of Economics in Osijek Trg Ljudevita Gaja 7, Osijek, Croatia


ABSTRACTThe contribution of entrepreneurship and entrepreneurial behavior to boosting employment and economic well-being has been recognized as one of the strong cornerstones of many national programs focused on promoting entrepreneurship. Accordingly, educational programs in the field of entrepreneurship seek to increase the entrepreneurial potential of an individual through the development of entrepreneurial knowledge and skills. The expected outcomes of such programs include an increase in the number of new entrepreneurial ventures, as well as an enhancement of entrepreneurial way of behaving and thinking. The aim of this paper is to explore the relationship between the academic major of business students and two dependent variables: entrepreneurial intentions and propensity to apply effectual logic in the business decision-making process. The sample comprised 333 students studying five different majors within the field of economics and management. The intention for undertaking a certain behavior is regarded as the best predictor of the particular behavior and is usually explored within the theory of planned behavior. Effectual logic or effectuation is an interdisciplinary research field that has attracted many entrepreneurship scholars in the last ten years. It implies a way of reasoning and decision making in highly uncertain situations in which the future is difficult or even impossible to predict. In this paper, the effectual logic is observed through five main dimensions of effectuation as well as an additional construct that relates to one’s tendency to control the future. The empirical section of the paper consists of two parts and encompasses the methods of bivariate statistics (independent samples t-test and ANOVA) for determining the differences between the groups. First, the relationship between demographic variables (with the focus on the academic major) and entrepreneurial intentions was examined. Secondly, the analysis is expanded by explaining the relationship between the academic major and five dimensions of effectual logic, as well as the tendency to control the future. The results suggest a strong positive correlation between the academic major and entrepreneurial intention, and a relatively weak correlation between the academic major and some dimensions of effectuation.

Keywords: effectuation; entrepreneurship; education; entrepreneurial intention


LITERATURE

1. Aronsson, M. (2004). Education matters—but does entrepreneurship education? An interview with David Birch. Academy of Management Learning & Education, 3(3), 289-292.

2. Bandura, A. (1991). Social cognitive theory of self-regulation. Organizational behavior and human decision processes, 50(2), 248-287.

3. Cox, L. W., Mueller, S. L., i Moss, S. E. (2002). The impact of entrepreneurship education on entrepreneurial self-efficacy. International Journal of Entrepreneurship Education, 1(2), 229-245.

4. Delmar, F. i Davidsson, P. (2000). Where do they come from? Prevalence and characteristics of nascent entrepreneurs. Entrepreneurship & regional development, 12(1), 1-23.

5. Küpper, D. i Burkhart, T. (2009, August). Effectuation in the context of r&d projects: characteristics and impact on project performance. In Academy of Management Proceedings (Vol. 2009, No. 1, pp. 1-6). Briarcliff Manor, NY 10510: Academy of Management.

6. Liñán, F. i Chen, Y. W. (2009). Development and Cross-Cultural application of a specific instrument to measure entrepreneurial intentions. Entrepreneurship Theory and Practice, 33(3), 593-617.

7. Marlow, S. i Patton, D. (2005). All credit to men? Entrepreneurship, finance, and gender. Entrepreneurship theory and practice, 29(6), 717-735.

8. Read, S., Dew, N., Sarasvathy, S. D., Song, M. i Wiltbank, R. (2009). Marketing under uncertainty: The logic of an effectual approach. Journal of marketing, 73(3), 1-18.

9. Reynolds, P. D., Carter, N. M., Gartner, W. B. i Greene, P. G. (2004). The prevalence of nascent entrepreneurs in the United States: Evidence from the panel study of entrepreneurial dynamics. Small business economics, 23(4), 263-284.

10. Sarasvathy, S. D. (2009). Effectuation: Elements of entrepreneurial expertise. Edward Elgar Publishing.

11. Sarasvathy, S. D. i Kotha, S. (2001). Managing knightian uncertainty in the new economy. E-Commerce and Entrepreneurship. Greenwich, CT: IAP, 31-62.

12. Shapero, A. i Sokol, L. (1982). The social dimensions of entrepreneurship. Encyclopedia of entrepreneurship, 72-90.

13. Van Gelderen, M., Brand, M., van Praag, M., Bodewes, W., Poutsma, E., i Van Gils, A. (2008). Explaining entrepreneurial intentions by means of the theory of planned behaviour. Career Development International, 13(6), 538-559.

14. Wiltbank, R., Read, S., Dew, N. i Sarasvathy, S. D. (2009). Prediction and control under uncertainty: Outcomes in angel investing. Journal of Business Venturing, 24(2), 116-133.


PRILOZI

Prilog 1: Pregled čestica mjerenih konstrukata primjene efektualne logike

Čestica Izjava

Princip 1: Fokus na resurse

A01 Znanja, vještine i resursi kojima raspolažete predstavljaju startnu točku vašeg pothvata.

A02 U poduzetničkom pothvatu prvo krećete od znanja i vještina koje posjedujete, a onda na temelju tih resursa postavljate ciljeve koje želite ostvariti.

A03 Skup znanja, vještina i resursa kojima raspolažete ishodište je razvijanja vašeg pothvata.

A04 Opis vašeg pothvata proizlazi iz znanja, vještina i resursa kojima raspolažete.


B01 Iznos investicije u pothvat ovisi o tome koliko ste spremni izgubiti.

B02 Pri donošenju poslovnih odluka često razmišljate o tome što možete izgubiti u slučaju najgoreg scenarija.

B03 Pri donošenju odluke o pothvatu, većinom razmišljate o riziku neuspjeha i mogućem gubitku.

B04 Pri izboru pravca djelovanja kao glavne kriterije uzimate rizik i veličinu mogućeg gubitka.

B05 Iznos novca koji ste spremni uložiti u pothvat prvenstveno ovisi o riziku ulaganja i mogućim gubitcima.


C01 Rizik pokretanja vlastitog pothvata moguće je smanjiti uključivanjem drugih u pothvat te stvaranjem partnerstva.

C02 Stvaranjem partnerskih odnosa s konkurencijom također možete povećati šanse za uspjeh.

C03 U početnoj fazi izgradnje pothvata najvažnije je izgraditi odnos s dobavljačima i kupcima.

C04 Važnije je uključiti potencijalne kupce u proces stvaranja proizvoda nego se fokusirati na stvaranje proizvoda koji je bolji od konkurentskog.

Princip 4: Princip limunade


D01 Neplanirane promjene na tržištu moguće je iskoristiti kao priliku za daljnji rast poduzeća.

D02 Neočekivane promjene na tržištu nisu uvijek nepoželjne jer se u većini slučajeva mogu pretvoriti u novu priliku za razvoj poduzeća.

D03 Visoku neizvjesnost na tržištu moguće je iskoristiti kao poslovnu priliku.

D04 Fleksibilnošću i promjenom poslovnog modela poduzetnik može biti uspješan iako ne može znati što će se dogoditi u budućnosti.

Princip 5: Pilot u zrakoplovu

E01 Na temelju resursa koje posjeduje – znanja, vještina i mreže poznanstava – poduzetnik samostalno stvara prilike.

E02 Razvoj poduzetničkog pothvata prvenstveno je usmjeren znanjima, vještinama i mrežom kontakata koju poduzetnik i njegovi partneri imaju.

E03 Razvoj poduzeća najviše ovisi o poduzetniku i njegovom timu.

E04 Čak i kada se promijeni situacija na tržištu, razvoj poduzeća je pod poduzetnikovom kontrolom.


F01 Kada razmišljate o neizvjesnosti koja je prisutna na tržištu, ne gubite vjeru u svoju ideju jer svojim aktivnostima možete stvoriti budućnost kakvu priželjkujete.

F02 Uspjeh u razvijanju proizvoda mjerite u odnosu na viziju koju ste odredili za vaš proizvod.

F03 Na tržištima s visokom razinom neizvjesnosti važno je strategiju bazirati na vašim osobnim kompetencijama i sposobnostima.

F04 Općenito smatrate da je uspjeh pothvata pod vašom kontrolom.


Prilog 2: Izjave koje ulaze u konstrukt poduzetničkih namjera

Čestica Izjava Ljestvica mjerenja

Namjere_1 Spreman/spremna sam učiniti sve što je potrebno da postanem poduzetnik.

Likertova ljestvica od 5 stupnjeva

Namjere_2 Moj profesionalni cilj je postati poduzetnik.

Namjere_3 Uložit ću sav napor kako bi započeo(la) i vodio(la) svoje poduzeće.

Namjere_4 Ozbiljno razmatram pokretanje vlastitog poduzeća.

Namjere_5 Imam čvrstu namjeru jednom pokrenuti svoj posao.

Namjere_3_godine U sljedeće 3 godine namjeravam pokrenuti vlastito poduzeće. Postotak

Namjere_5_godine U sljedećih 5 godina namjeravam pokrenuti vlastito poduzeće. Postotak


DETERMINANTS OF ENTREPRENEURIAL ALERTNESS: THE EFFECT OF DEMOGRAPHIC AND METACOGNITIVE VARIABLES

Sara Delač, mag.psych.Faculty of Humanities and Social Sciences, Department of Psychology

Josip Juraj Strossmayer University of OsijekLorenza Jägera 9, Osijek, Croatia

Telephone: +385 (0)31 211 400, e-mail: [email protected]

Assistant professor Marina Stanić, Ph.D.Faculty of Economics in Osijek, Josip Juraj Strossmayer University of Osijek

Trg Ljudevita Gaja 7, Osijek, CroatiaTelephone: +385 (0)31 224 400, e-mail: [email protected]

Tihana Koprivnjak, MAFaculty of Economics in Osijek, Josip Juraj Strossmayer University of Osijek

Trg Ljudevita Gaja 7, Osijek, CroatiaTelephone: +385 (0)31 224 400, e-mail: [email protected]

ABSTRACT

Entrepreneurial alertness is a concept that merges two separate fields of research – cognition theory and the theory of entrepreneurial opportunity creation and discovery. Initially, entrepreneurial alertness was defined as an individual's ability to identify opportunities and recognize gaps with limited clues. The seminal work in entrepreneurial alertness was expanded later on with the notion of action and proactive stance as fundamental components of entrepreneurial behavior. Finally, researchers were able to parcel it into three distinct elements of alertness: scanning and search, association and connection, and evaluation and judgment. This study builds upon previous research by identifying determinants of entrepreneurial alertness. The purpose of the study is to explore the role of demographic variables (gender, education level, education focus, prior work experience, and having parents as entrepreneurial role models), as well as metacognitive knowledge and metacognitive experience as most frequently used measures of entrepreneurial metacognition. To observe these relations, a sample of 84 business students majoring in 6 different areas (marketing, finance, management, entrepreneurship, trade and logistics, and business informatics) was analyzed using linear regression as the primary method of empirical analysis. The results demonstrate a strong positive relationship between entrepreneurial alertness and metacognitive knowledge and

Original scientific paper / Izvorni znanstveni članak

28 S. Delač, M. Stanić, T. Koprivnjak: Determinants of entrepreneurial alertness: the effect of...

experience. Furthermore, prior work experience, year of the study program, and academic major play an important role in determining entrepreneurial alertness. Overall, the model explains 38.6% of the variance in the response variable.

Keywords: entrepreneurial opportunity; metacognitive knowledge; metacognitive experience


1. INTRODUCTION

Entrepreneurship has been recognized as one of the main drivers of value creation, competitiveness, innovation, and economic prosperity. Policies and programs aimed at boosting entrepreneurial activity on a local and national level have been implemented in the majority of countries worldwide. From the research and academic perspective, scholars are still looking for ways to increase our understanding of factors that influence entrepreneurial behavior on personal, organizational, and national levels. This paper investigates entrepreneurial alertness, a concept very close to entrepreneurial intention, which is a notion that many entrepreneurship scholars have focused on. Previous research has designated intentions as the most proximate predictor of a certain behavior (Armitage and Conner, 2001), and the theory of planned behavior (Ajzen, 1991) seems to be the most widely used theoretical framework for investigating intentions. However, there are several reasons why focusing solely on entrepreneurial intention may result in disregarding some important dimensions of entrepreneurial behavior. First, the entrepreneurial intention is in most cases defined as the perceived likelihood that a person will start their own company at some point in life. Contemporary entrepreneurship literature recognizes that starting and managing a company is only one manifestation of entrepreneurial behavior. Second, scholars tend to use quite different measurement constructs for entrepreneurial intention. The variable can be operationalized on a spectrum from a single yes/no question to multi-item constructs. This limits the comparability of the study and hinders the development of the field. Finally, we know the least about what happens in-between intention formation and actual behavior. Therefore, scholars have proposed some other constructs that assess the thought process of opportunity exploration and exploitation. Entrepreneurial alertness is a multidimensional construct that reflects perceptual and cognitive processes of an individual who is contemplating future situations with the aim of creating value.

This study observes entrepreneurial alertness in the context of graduate business students. The research question relates to the identification of entrepreneurial alertness determinants. The goal is to determine the relationship between entrepreneurial alertness and a preselected set of possible predictors – demographic variables, metacognitive knowledge, and metacognitive experience. In that sense, the paper contributes to the overall body of literature on entrepreneurial alertness with a special focus on exploring predictors of entrepreneurial alertness among prospective entrepreneurs.

2. PREVIOUS RESEARCH ON ENTERPRENEURIAL ALERTNESS

Discovering, exploring and exploiting entrepreneurial opportunities is an essential part of the entrepreneurial process. Entrepreneurial opportunities are situations in which individuals employ their creativity while contemplating certain outcomes that can be achieved by implementing particular methods and actions. This process involves close interaction of three dimensions – accumulated knowledge, cognitive structures, and behavioral factors – all of which are reflected in the construct of


entrepreneurial alertness (Li, 2012). In that sense, entrepreneurial alertness refers to the ability some people have to notice opportunities that have been overlooked by others. While this definition has been widely used in both academic and research literature, there are several other perspectives that highlight various aspects of entrepreneurial alertness. All of these definitions are closely related to the phenomenon of entrepreneurial opportunities and the way they emerge.

Kirzner (1979, 1985) was the first one to coin the notion of entrepreneurial alertness to highlight the uniqueness of entrepreneurs as the ones with a distinctive set of perceptual and cognitive processing skills, which enables them to notice an opportunity. In one of his papers, Kirtzner (1997) argues that opportunity, by definition, implies that something is unknown until discovered and therefore cannot be searched for. As stated in his study, the element of surprise accompanies the process of opportunity discovery, and entrepreneurial alertness is regarded as notice without search. Other authors followed this focus on the means that entrepreneurs employ in the process of opportunity identification. According to the rational information search model, people who have superior information position (determined by prior knowledge, information processing ability, search techniques, scanning behavior, or network position) will be more likely to discover opportunities. In that sense, Kaish and Gilad (1991) interpreted the notion of entrepreneurial alertness as having an aptitude to position oneself in the flow of information, so as to maximize the chance of encountering an opportunity without actively searching for it. Cooper et al. (1995) subsequently confirmed the results of their study. Later on, scholars have suggested that research on entrepreneurial alertness should start examining this construct as a motivated propensity by looking at how entrepreneurs behave in the marketplace, as well as their perceptions and interpretations of the marketplace. The psychological approach introduced a concept of a mental schema that describes entrepreneurial alertness as a set of cognitive properties and psychological processes (Gaglio and Katz, 2001). Rational models within the psychological approach aim to understand the specifics of those cognitive and perceptual processes, as well as ways in which knowledge stored in a mental schema can be used in opportunity identification. More recently, McMullen and Shepherd (2006) noted that alertness is entrepreneurial only if it comprises of judgment and action.

Building upon previous studies, primarily Kirzner’s work and McMullen and Shepherd’s (2006) advancements in behavioral aspects of alertness, Tang et al. (2012) developed a new, three-dimensional model of entrepreneurial alertness as shown in Figure 1.


Figure 1: Model of entrepreneurial alertness

Source: Tang, Kacmar and Busenitz, 2012, page 80.

The first dimension includes alert scanning and search and it implies a wide range of information sources that entrepreneurs use to build their knowledge base. It relates to the process of generating both tacit and explicit knowledge. By expanding their knowledge base, entrepreneurs are simultaneously developing their cognitive frameworks (i.e., an idiosyncratic accumulation of experience, knowledge, and beliefs about a specific domain). The second dimension involves alert association and connection. This is a creative process of contemplating various options and making connections to the big picture. It involves an intentional change of existing knowledge frameworks as a response to new information or a different interpretation of current information. Throughout this process, an individual may want to go back to the scanning and search phase and look for additional pieces of the picture that will add to the clarity of the big picture and even result in new associations and schemas. Hence, the circular relationship between the first and the second dimension. Finally, the third dimension incorporates evaluation and judgment. This two-stage process starts with an assessment of the situation, which may turn out to be an opportunity that is out there for everyone with the right combination of knowledge and skills to exploit it. It continues with evaluation of the opportunity in the context of entrepreneur’s personal resources (such as knowledge, skills, experience, network, motivation, etc.) to determine if this opportunity is the right for him or her. This last dimension of entrepreneurial alertness will result in a specific set of actions if an entrepreneur believes he or she has what it takes to seize the opportunity.

3. METHODOLOGY

The sample frame was composed of students enrolled in the third year of undergraduate study, as well as first-year and second-year graduate students at the Faculty of Economics in Osijek. Both undergraduate and graduate program offer six different academic majors: financial management, marketing, general management, trade and logistics, entrepreneurship, and business informatics. Similar to this study, Tang et al. (2012) selected students to be participants in the study aimed at developing a measurement instrument for entrepreneurial alertness.

Alert Scanning and Search

Alert Association and Connections

Evaluation and Judgment


Data was collected using self-report written questionnaires that were distributed at a pre-selected date and time to students who voluntarily decided to show up and participate in the research. On average, the participants were 21.8 years old (median was 21, a standard deviation of 1.6) and 72.6% of them were female. While a larger portion of the sample reported to have thought about starting their own company by themselves or with a partner (63 students or 75% of the sample), only three respondents have actually started their own company and gained first-hand entrepreneurial experience. Additional information about the sample is provided in Table 1.

Table 1: Sample description

n % n %

Gender Academic major

Male 23 27.4 Financial management 23 27.4

Female 61 72.6 Marketing 18 21.4

Year of study Management 8 9.53rd year of the undergraduate program 54 64.3 Entrepreneurship 26 31.01st year of the graduate program 23 27.4 Business informatics 7 8.32nd year of the graduate program 7 8.3 Trade and logistics 2 2.4

Entrepreneurial intention Parents as entrepreneurs

Yes 63 75.0 Yes 37 44.0

No 21 25.0 No 47 56.0

Source: Authors’ analysis

Entrepreneurial alertness, defined as a dependent variable, is comprised of three dimensions: scanning and search (Cronbach’s Alpha = 0.799), association and connection (Cronbach’s Alpha = 0.850), and evaluation and judgement (Cronbach’s Alpha = 0.797). It was measured using a scale adapted from Tang et al. (2012) on a seven-point Likert-type scale (Table 2) and the final score represents the average of scores on the items (where a higher average score indicates a higher level of entrepreneurial alertness).


Table 2: Measurement construct for entrepreneurial alertness

ItemScanning and search (Cronbach’s Alpha = 0.799)1. I have frequent interactions with others to acquire new information.2. I always keep an eye out for new business ideas when looking for information.3. I read news, magazines, or trade publications regularly to acquire new information.4. I browse the Internet every day.5. I am an avid information seeker.6. I am always actively looking for new information.Association and connection (Cronbach’s Alpha = 0.850)7. I see links between seemingly unrelated pieces of information.8. I am good at “connecting dots”.9. I often see connections between previously unconnected domains of information.Evaluation and judgment (Cronbach’s Alpha = 0.797)10. I have a gut feeling for potential opportunities.11. I can distinguish between profitable opportunities and not-so-profitable opportunities.12. I have a knack for telling high-value opportunities apart from low-value opportunities.13. When facing multiple opportunities, I am able to select the good ones.

Source: adapted from Tang, Kacmar and Busenitz, 2012

Dependent variables included gender, year of study, academic major, work experience, having parents as entrepreneurial role models, metacognitive knowledge, and metacognitive experience. Demographic variables were selected as prospective determinants based on previous research on entrepreneurial intentions and entrepreneurial alertness.

Metacognitive knowledge and metacognitive experience were measured using scales taken from Haynie and Shepard (2009) with a five-point Likert-type question format. The final score for each of the measurement constructs is the average of the scores on the items included in the construct.

4. RESULTS

The results of correlation analysis confirmed the following statistically significant relationships (Table 3). First, there is a statistically significant positive relationship between entrepreneurial alertness and metacognitive knowledge, as well as between entrepreneurial alertness and metacognitive experience. Both correlation coefficients indicate moderate strength of the relationship. Second, there is a statistically significant negative relationship between entrepreneurial alertness and entrepreneurial intention. In line with that, there are also statistically significant


negative relationships between entrepreneurial intention and two metacognitive variables – knowledge and experience. Finally, metacognitive knowledge and metacognitive experience are also positively correlated.

Table 3: Correlation matrix

1 2 3 4 5 6 7 8 9(1) Entrepreneurial

alertness1 -.045 -.177 -.130 .011 .508** .423** -.106 -.409**

(2) Gender 1 .005 .108 -.007 -.011 .000 -.164 .046

(3) Year of study 1 .000 -.101 .097 -.158 -.014 .118

(4) Work experience 1 .001 .103 .022 .024 .045(5) Parents as

entrepreneurs1 .122 .114 -.065 .014

(6) Metacognitive

experience1 .419** -.097 -.290**

(7) Metacognitive

knowledge1 -.197 -.309**

(8) Academic major 1 -.028(9) Entrepreneurial

intention1

* Correlation is significant at the 0.05 level

** Correlation is significant at the 0.01 level


Since there are no two independent variables with a bivariate correlation higher than 0.7, all variables are retained. Additionally, the possibility of multicollinearity is not an issue according to VIF (<1.319) and tolerance indicator (>.758). As shown in Table 4, the model explains 38.6% of the variance in entrepreneurial alertness. Table 5 displays the variables that contributed to the prediction of the dependent variable.

Table 4: Model summary

ModelR R Square Adjusted R Square Std. Error of the

Estimate

.622 .386 .330 .66730



Table 5: Regression coefficients

Model

Unstandardized coefficients

Standardized coefficients t Sig.

B Std. Error Beta

(Constant) 1.039 1.031 1.008 .317

Academic major -.016 .052 -.029 -.308 .759

Work experience -.317 .161 -.179 -1.967 .053

Year of study -.252 .117 -.200 -2.148 .035

Gender -.045 .167 -.025 -.271 .787

Parents as entrepreneurs -.149 .149 -.091 -1.001 .320

Metacognitive experience .903 .196 .469 4.607 .000

Metacognitive knowledge .428 .217 .204 1.975 .052


To analyze the contribution of each independent variable, the values of standardized coefficients should be compared. Metacognitive experience stands out as the most prominent predictor of entrepreneurial alertness. In other words, metacognitive experience makes the strongest unique contribution to explaining entrepreneurial alertness. The next predictor variable is the year of study, which affects alertness in a way that students enrolled in later years of formal education exhibit higher levels of entrepreneurial alertness. All other independent variables do not make any statistically significant unique contribution to the prediction of entrepreneurial alertness.

5. DISCUSSION AND IMPLICATIONS FOR FUTHER RESEARCH

The aim of this paper was to examine the relationship between entrepreneurial alertness and prospective predictors. Independent variables were selected as suggested in the previous studies. Since the notion of entrepreneurial alertness is very close to the entrepreneurial intention, demographic variables were chosen based on their relationship with entrepreneurial intention. Additionally, metacognitive knowledge and metacognitive experience were expected to be positively related to alertness, since boosting one’s awareness about their own cognitive processes and acting upon that awareness, can result in enhancing one’s alertness. By definition, metacognitive knowledge involves knowledge about cognition in general, but also includes knowledge and awareness about one’s own cognition (Pintrich, 2002). Expansion of metacognitive knowledge enables an individual to be aware and critical about his or her learning process and to regulate that process if the outcome is not satisfactory. This leads to metacognitive experience, which represents feelings,


estimates and judgements related to the features of the learning task, cognitive processes, and the final outcome (Efklides, 2009).

Metacognition is often regarded as cognition of cognition (Flavell, 1979). It is a representation of cognition and it can influence behavior only indirectly through cognition. If regarded as a model of cognition, metacognition can support certain behavior only to the extent the model is accurate. This indicates that trajectory from metacognitive knowledge and experience to the development of specific behavior is not always straightforward.

The results of this study confirmed the predictive power of metacognitive experience in relation to entrepreneurial alertness. The main implication of this finding is that entrepreneurial alertness can be increased by focusing on the development of metacognitive experience. One way to do this is through formal education, starting as early as elementary school. Besides, study programs at university level are particularly suitable for introducing new and innovative forms of metacognitive teaching strategies. Moreover, in line with entrepreneurial behavior being desirable in all aspects of social and professional life (not just in the context of starting a business), entrepreneurial alertness can (and perhaps should) be set as an outcome of non-entrepreneurship study programs. The possibility of influencing alertness is also confirmed by the second finding of this study that indicates predictive power of the year of study toward entrepreneurial alertness. The higher the study year, the higher the level of entrepreneurial alertness among students. In other words, the more students are exposed to various forms of teaching and cognition processes, as well as to opportunities to interact with different people and expand their networks, the more alert they will be.

Finally, the last main finding of this research is conceptually conflicting and not aligned with the results of several previous studies on entrepreneurial intentions. The results indicated a negative correlation between entrepreneurial intention and entrepreneurial alertness. One explanation might be the operationalization of the intention variable. In this study, the intention relates solely to the notion of starting a business. While entrepreneurial alertness can lead to this type of entrepreneurial behavior, this may not always be the case. This explanation is supported by the fact that there is no relationship between academic major and entrepreneurial alertness. Particularly, regardless of the field of study (entrepreneurship or non-entrepreneurship), students’ alertness is not influenced by classroom topics, but by other factors that are not topic-related.

Overall, this study contributes to the understanding of the factors that influence entrepreneurial alertness and offers suggestions to educators and educational institutions about teaching strategies that may increase students’ entrepreneurial alertness by expanding metacognitive experience. Limitations of the study are primarily related to the sample, in the sense that deeper insights might be gained by increasing sample size and diversity, as well as by conducting additional statistical analyses. Future studies should focus on identifying specific teaching strategies and measuring their impact over time in different settings.


ODREDNICE PODUZETNIČKE BUDNOSTI: EFEKT DEMOGRAFSKIH I METAKOGNITIVNIH VARIJABLI

Sara Delač, mag. psych., Filozofski fakultet u Osijeku, Odsjek za psihologijuLorenza Jägera 9, Osijek, Hrvatska

Telefon: +385 31 211 400, e-mail: [email protected]

doc. dr. sc. Marina Stanić, Ekonomski fakultet u Osijeku Trg Ljudevita Gaja 7, Osijek, Hrvatska


Tihana Koprivnjak, univ. spec. oec. Ekonomski fakultet u OsijekuTrg Ljudevita Gaja 7, Osijek, Hrvatska


SAŽETAKPoduzetnička budnost je koncept koji spaja dva odvojena područja istraživanja – kognitivnu teoriju s teorijom stvaranja i otkrivanja poduzetničkih prilika. Prvotno je poduzetnička budnost bila definirana kao sposobnost pojedinca da u uvjetima ograničenih informacija uoči i prepozna prilike. Inicijalna istraživanja poduzetničke budnosti kasnije su proširena uključivanjem pojmova poput aktivnog djelovanja i proaktivnog stava kao temeljnih komponenti poduzetničkog ponašanja. U konačnici, istraživači su identificirali tri temeljna elementa budnosti: skeniranje i pretraživanje, udruživanje i povezivanje te vrednovanje i prosudbu. Ovo istraživanje nadovezuje se na prethodna istraživanja tako da nastoji identificirati odrednice poduzetničke budnosti. Svrha je studije istražiti ulogu demografskih varijabli (rod, razina obrazovanja, smjer studija, prethodno radno iskustvo i roditelji kao uzor u poduzetništvu) te metakognitivnog znanja i metakognitivnog iskustva kao najčešće upotrebljivanih indikatora poduzetničke metakognicije. Uzorak je obuhvatio 84 studenta poslovne ekonomije koji studiraju na šest različitih smjerova (marketing, financije, menadžment, poduzetništvo, trgovina i logistika te poslovna informatika), a podaci su analizirani metodom linearne regresije. Rezultati istraživanja ukazuju na snažnu pozitivnu povezanost između poduzetničke budnosti i metakognitivnog znanja i iskustva. Nadalje, prethodno radno iskustvo, godina studija i smjer studija imaju važnu ulogu u određivanju poduzetničke budnosti. U konačnici, model objašnjava 38,6% varijance.

Ključne riječi: poduzetnička prilika; metakognitivno znanje; metakognitivno iskustvo


REFERENCES

1. Ajzen, I. (1991). The theory of planned behavior. Organizational behavior and human decision processes, 50(2), 179-211. doi: 10.1016/0749-5978(91)90020-T

2. Armitage, C. J. & Conner, M. (2001). Efficacy of the theory of planned behaviour: A meta‐analytic review. British Journal of Social Psychology, 40(4), 471–499. doi: 10.1348/014466601164939

3. Efklides, A. (2009). The role of metacognitive experiences in the learning process. Psicothema, 21(1), 76-82.

4. Flavell, J. H. (1979). Metacognition and cognitive monitoring: A new area of cognitive developmental inquiry. American Psychologist, 34, 906-911.

5. Gaglio, C. M. & Katz, J. A. (2001). The psychological basis of opportunity identification: Entrepreneurial alertness. Small business economics, 16(2), 95-111. doi: 10.1023/A:101113

6. Haynie, M. & Shepherd, D. A. (2009). A measure of adaptive cognition for entrepreneurship research. Entrepreneurship Theory and Practice, 33(3), 695-714. doi: 10.1111/j.1540-6520.2009.00322.x

7. Kaish, S. & Gilad, B. (1991). Characteristics of opportunities search of entrepreneurs versus executives: Sources, interests, general alertness. Journal of business venturing, 6(1), 45-61. doi: 10.1016/0883-9026(91)90005-X

8. Kirzner, I. M. (1979). Perception, opportunity, and profit. University of Chicago Press, Chicago.

9. Kirzner, I. M. (1985). Discovery and the capitalist process. University of Chicago Press, Chicago.

10. Kirzner, I. M. (1997). Entrepreneurial discovery and the competitive market process: An Austrian approach. Journal of economic Literature, 35(1), 60-85.

11. Li, Z. (2012). Entrepreneurial alertness: An exploratory study. Springer Science & Business Media.

12. McMullen, J. S. & Shepherd, D. A. (2006). Entrepreneurial action and the role of uncertainty in the theory of the entrepreneur. Academy of Management review, 31(1), 132-152. doi: doi.org/10.5465/amr.2006.19379628

13. Pintrich, P. R. (2002). The role of metacognitive knowledge in learning, teaching, and assessing. Theory into practice, 41(4), 219-225.

14. Tang, J., Kacmar, K. M. M. & Busenitz, L. (2012). Entrepreneurial alertness in the pursuit of new opportunities. Journal of Business Venturing, 27(1), 77-94. doi: 10.1016/j.jbusvent.2010.07.001


UTJECAJ UPRAVLJANJA ZNANJEM NA KONKURENTSKU PREDNOST PODUZEĆA

Roko Buterin, struč.spec.oec., Veleučilište VERN'Trg bana J. Jelačića 3, Zagreb, Hrvatska


dr. sc. Ivica Katavić, prof. v. š.Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski

Selska 119, Zagreb, HrvatskaTelefon: +385 1 400 2301, e-mail: [email protected]

SAŽETAK

U radu je predstavljena tema utjecaja upravljanja znanjem na konkurentsku prednost poduzeća. Naglasak je stavljen na učinkovito upravljanje znanjem u poduzeću što dovodi do iskorištenosti punog potencijala znanja koja imaju svi zaposlenici poduzeća. Glavni cilj istraživanja bio je utvrditi doprinosi li upravljanje znanjem konkurentskoj prednosti poduzeća i kako te utvrditi postoji li razlika u upravljanju znanjem kod menadžera iz javnog i privatnog sektora. Za potrebe obrade ove teme provedena su dva istraživanja. Prvo istraživanje obuhvaćalo je prikupljanje i obradu različite stručne literature, a drugo provođenje empirijskog istraživanja. Istraživanje je provedeno metodom intervjua u 6 poduzeća na uzorku od 12 ispitanika tj. menadžera. Prvu skupinu obuhvaćali su ispitanici privatnog, a drugu ispitanici javnog sektora. Ispitanici su intervjuirani uživo i anonimno, a sve u svrhu dobivanja što vjerodostojnijih rezultata. Rezultati istraživanja potvrdili su utjecaj upravljanja znanjem na konkurentsku prednost poduzeća. Dokazano je da poduzeća koja imaju implementiran sustav upravljanja znanjem (dalje KM sustav) ostvaruju konkurentsku prednost u odnosu na ona koja tu praksu ne primjenjuju. Istraživanje je pokazalo da nema značajnih razlika u upravljanju znanjem u poduzećima koja dolaze iz različitih djelatnosti i sektora. U poduzećima u kojima nije implementiran KM sustav ili je on implementiran djelomično, prisutan je utjecaj politike na donošenje svih odluka, uključujući i odluke vezane uz upravljanje znanjem. S obzirom na to da je istraživanjem dokazano kako je utjecaj politike ključna prepreka, nužno je promijeniti takvu praksu te na odgovorne pozicije zaposliti ljude koji će prepoznati znanje kao najvažniji resurs.

Ključne riječi: znanje najvažniji resurs; sustav upravljanja znanjem; konkurentska prednost; primjeri (ne)implementacije KM sustava u javnom i privatnom sektoru


40 R. Buterin, I. Katavić: Utjecaj upravljanja znanjem na konkurentsku prednost poduzeća

1. UVOD

U današnjem okruženju, zbog vrlo naprednih tehnologija te same dinamike događaja, važno je stalno se prilagođavati nečemu novom, kako u osobnom životu tako i u životu poduzeća. „Poduzeće mora biti sposobno stalno iznova izgrađivati svoju konkurentsku prednost, identificirajući i unutarnje i vanjske sposobnosti“ (Tipurić, 1999, str. 7). Izgrađujući konkurentsku prednost, uspješno poduzeće znat će odgovoriti na izazove te ga ritam događaja neće dočekati nespremnog.

S obzirom na to da zaposlenici unutar poduzeća predstavljaju neopipljivu imovinu i svakako su veliki potencijal, nužno je njihova znanja i kompetencije razvijati kako ne bi bilo stagnacije. „Znanje se smatra sastavnim dijelom nematerijalne imovine, odnosno ´intelektualnog kapitala´. Vrijednost znanja počiva na oskudnosti i potencijalu stvaranja vrijednosti“ (North, 2008, str. 70). Upravo stoga, koristeći znanje i upravljajući njime, moguće je pronaći rješenja, odgovoriti na sve veće izazove tržišta, kao i uspjeti održati kvalitetu i dinamičnost ovog izuzetno važnog segmenta u poduzeću.

1.1. Važnost upravljanja znanjem

Važnost znanja kao osnovnoga ekonomskog resursa u moderno doba sve je više prepoznata. Budući da je upravljanje znanjem kompleksan i dinamičan proces, poduzeća moraju odrediti ciljeve upravljanja znanjem koja su za svako od njih jedinstvena. Za autore Zaied, Hussein i Hassan (2012), prema Hajdić (2015), neki od ciljeva upravljanja znanjem su:

• omogućavanje bržeg i kvalitetnijeg protoka informacija,

• unapređenje procesa dijeljenja znanja u svim poslovnim jedinicama,

• omogućavanje kvalitetnije komunikacije između zaposlenika u poduzeću te u globalnom sustavu,

• omogućavanje boljeg i efikasnijeg funkcioniranja poslovnih procesa.

Sustavnim prikupljanjem i upotrebom znanja u poduzeću stvara se intelektualni kapital koji ujedno predstavlja novu vrstu korporacijske imovine te je stoga nužno njime odgovorno upravljati (Hajdić, 2015). Naime, uslijed brzih i stalnih promjena koje dolaze s primjenom novih tehnologija i znanosti, znanja rastu brzinom koja je do nedavno bila nezamisliva. Ovaj trend stavlja nove zahtjeve pred poduzeće, budući da se pojavljuju sve složeniji problemi u poslovanju, zahvaćajući pritom i područje upravljanja znanjem. S obzirom na to da je prepoznato kako je vrijednost poduzeća ovisna o upravljanju znanjem, nameće se zaključak da ona poduzeća koja prepoznaju važnost te koja ulažu i vode brigu o upravljanju znanjem, postižu konkurentsku prednost.

U kontekstu važnosti upravljanja znanjem, neizostavno je spomenuti segment korisnosti upravljanja znanjem. Naime, kako bi se moglo govoriti o uspjehu koji je postignut implementacijom upravljanja znanja u neko poduzeće, nužno je mjerenje


korisnosti upravljanja znanjem. Na taj je način moguće saznati koliko dobro funkcioniraju pojedini elementi u poslovanju. Mjerenje, kada je riječ o uspješnosti u upravljanju znanjem, spada u one elemente koji su najmanje razvijeni. Iako su neka poduzeća odlučila investirati u ovaj segment poslovanja, još uvijek im problem predstavlja spomenuto mjerenje korisnosti. Brojni autori imaju različita stajališta o svrsi mjerenja, međutim, prevladavaju dva stava.

Za prvu grupu autora (Vidović, 2008), značajno je stajalište da je upravljanje znanjem nedovoljno razvijeno i istraženo te da je teško mjeriti, odnosno kvantificirati rezultate njegove provedbe, dok je po mišljenju druge grupe autora (O’Dell i Grayson, 1998b, prema Vidović, 2008) važno pratiti svaki segment poslovanja u koji su uložena financijska sredstva kako bi se moglo utvrditi jesu li ulaganja isplativa. Ipak, ostaje činjenica da su prednosti koje nosi upravljanje znanjem (npr. bolja komunikacija među zaposlenicima, povećano povjerenje među zaposlenima, vrijednost novih veza i odnosa) teško mjerljive.

Govoreći o mjerenju uspješnosti upravljanja znanjem, prema Vidović (2008), brojni teoretičari (Anantatmula i Kanungo, 2006; Clemmons Rumizen, 2002; Shih i Chiang, 2005) navode tri načina na koji se ono uglavnom provodi: mjerenjem čimbenika koji utječu na uspješnost upravljanja znanjem; mjerenjem isključivo rezultata upravljanja te ispitujući stavove zaposlenih. Dok je kod prvog načina pozornost na mjerenju pokazatelja usmjerenih na razvijenost čimbenika koji utječu na upravljanje znanjem, drugi je usmjeren na rezultate, to jest, stvarne efekte. Međutim, kod takvog načina nisu poznate dobre i loše strane funkcioniranja sustava upravljanja znanjem. Treći način vezan je uz ispitivanje stavova zaposlenih, to jest, mjerenje njihove percepcije o utjecaju čimbenika na uspješnost upravljanja znanjem, kao i o percepciji zaposlenika vezanoj uz rezultate uvođenja sustava upravljanja znanjem. Problem ovog načina je nepouzdanost mjerenja, budući da se ono temelji na percepcijama svakog pojedinog zaposlenika te ne mora pokazivati stanje kakvo zapravo jest. Uz spomenuta tri načina mjerenja uspješnosti upravljanja znanjem, postoji metoda mjerenja korisnosti upravljanja znanjem za koju se smatra da je najčešće korištena. Riječ je o metodi utvrđivanja stupnja razvoja, to jest, stupnja u kojemu je poduzeće otvoreno prema upravljanju znanjem.

Moguće organizacijske koristi od upravljanja znanjem za poduzeće su brojne. Jedna od značajnih je raspoloživost te dostupnost informacija i stručnih znanja. Zbog pristupa stručnim znanjima, lakše je prebroditi odlazak zaposlenika, to jest, fluktuaciju. Obrazovanje zaposlenika može se odvijati u kraćim vremenskim ciklusima zahvaljujući višem nivou organizacijskog znanja i kulture. Senzibilitet zaposlenika omogućava im bolje prepoznavanje informacija o stanju na tržištu. Sve poslovne zadatke moguće je riješiti na brži, bolji i efikasniji način što doprinosi zadovoljstvu svih uključenih. Zaposlenici su odgovorni, stručni, visoko motivirani te savjesno rade svoj posao i pridonose pozitivnoj radnoj atmosferi. Sve navedeno ukazuje na iznimnu važnost upravljanja znanjem u poduzeću te nesagledive negativne posljedice ako se ovom segmentu poslovanja ne pristupi na odgovarajući način.


1.2. Konkurentska prednost poduzeća

Korporativni donositelji odluka prepoznali su vrijednost znanja u toliko značajnoj mjeri da je znanje definirano kao intelektualni kapital, odnosno kao jedan od najvažnijih resursa poduzeća. Znanje čini bit, srž svega jer sve i jest proizvod znanja koje je u nekom vremenu, bilo u eksplicitnom, bilo tacitnom obliku, proizvelo sve vrijednosti kojima neko poduzeće raspolaže. Bilo da se radi o opipljivoj ili neopipljivoj imovini nekog poduzeća, ona je rezultat znanja proizašlog iz glava pojedinaca.

Imajući u vidu vrijednost znanja i njegovu posvemašnju prisutnost u svim segmentima poslovanja poduzeća, značajno je istaknuti da resursi, ako su shvaćeni kao ukupna imovina, sposobnosti, organizacijski procesi, to jest, čvrste osobine nad kojima poduzeće ima nadzor, omogućuju provedbu poslovnih strategija kako bi se znanje i svi ostali resursi što učinkovitije primijenili. Suštinska razlika jednog poduzeća u odnosu na drugo jesu njegovi specifični resursi koji ga čine jedinstvenim u usporedbi s ostalim poduzećima. Svako poduzeće posjeduje određena znanja, vrijednosti, sposobnosti, to jest, vlastite posebnosti koje ga na tržištu diferenciraju. U određenim okolnostima ta znanja, vrijednosti, sposobnosti i specifičnosti mogu postati konkurentska prednost za poduzeće ako se njima na sustavan način upravlja. Upravljanje znanjem, u tom smislu, predstavlja konkurentsku prednost poduzeća.

Suvremeno poslovno okruženje, zbog brzine tehnologija i kolanja informacija, možda više nego ikad do sada, izloženo je stalnim promjenama. U poduzećima koja nemaju razvijen, to jest, implementiran sustav upravljanja znanjem prisutne su potencijalne nestabilnosti. Kao odgovor na moguće prijetnje iz okruženja, u poduzećima koja su svjesna izazova i opasnosti, uvode se sustavi upravljanja znanjem. Oni ove izazove pretvaraju u priliku za uspjeh. To su temelji na kojima se gradi konkurentska prednost poduzeća. Upravo razvijena praksa upravljanja znanjem predstavlja jedan od ključnih faktora zaslužnih za uspjeh poduzeća, to jest, za njegove poslovne rezultate. Provodeći praksu upravljanja znanjem u poduzećima, ostvaruje se veća produktivnost jer motivirani zaposlenici ostvaruju bolje poslovne rezultate. Naime, u poticajnom poslovnom okruženju znanje se isprepliće sa svim ostalim ključnim čimbenicima kreirajući pritom novu vrijednost.

S obzirom na to da je istraživanjem kroz proučenu literaturu upravljanje znanjem prepoznato kao izvor konkurentske prednosti, treba naglasiti kako je time ujedno odgovoreno na glavni cilj istraživanja ovoga rada koji je glasio: „utvrditi doprinosi li upravljanje znanjem konkurentskoj prednosti poduzeća i kako“. U kontekstu konkurentske prednosti kao glavnog cilja istraživanja ovoga rada, kod brojnih autora, uključujući i autora ovoga rada, potvrđeno je da upravljanje znanjem doprinosi konkurentskoj prednosti poduzeća te da postoji značajna i neupitna povezanost ovih dvaju područja. Naime, poduzeća koja su shvatila da se upravljajući znanjem može postizati konkurentska prednost, usvojila su praksu uvođenja sustava upravljanja znanjem (eng. KMS – knowledge management system) u svoja poslovanja. Ta poduzeća ostvaruju bolje poslovne rezultati te su uspješnija u odnosu na ona koja tu praksu ne primjenjuju.

Primjena sustava upravljanja znanjem u poduzeću omogućuje uspostavljanje procesa upravljanja znanjem, uključujući uloge i odgovornosti te stvaranje sinergije


kroz procese njegove primjene u poduzeću. Također, uvođenjem KM sustava moguće je procese učenja, pospremanja, upotrebe te dijeljenja znanja učiniti održivim. Kada je spomenuti sustav uveden te kada zaživi u poduzeću, može se tvrditi da, kao što navodi Bobinac (2008), „´tvrtka zna što tvrtka zna´. Općenito gledano, KM sustav tvrtki omogućuje:

• povećanje profitabilnosti i prihoda,

• poboljšanje usluga korisnicima i njihovog zadovoljstva,

• osiguravanje stabilnije pozicije na tržištu,

• smanjenje troškova razvoja novih proizvoda,

• povećanje inovacijskih procesa,

• prikupljanje znanja kupaca i zaposlenika“ (str. 40).

Kako bi se upravljanje znanjem kao preduvjet za ostvarivanje konkurentske prednosti moglo adekvatno primjenjivati u praksi poduzeća, nužno je njegovo uvođenje kroz sustav upravljanja znanjem. U tom smislu, ovaj segment također se smatra važnim, u dijelu koji govori o konkurentskoj prednosti poduzeća jer njegovim uvođenjem u poduzeće moguće je ostvariti adekvatnu primjenu upravljanja znanjem koje time postaje izvor konkurentske prednosti.

Kao što je već spomenuto, značajno je istaknuti prepoznavanje važnosti tacitnog znanja. Naime, ono je zbog svoje specifičnosti shvaćeno kao najznačajniji izvor konkurentske prednosti poduzeća. Specifično je utoliko što se radi o znanju koje je jedinstveno jer je to znanje zaposlenika koje je pohranjeno u njihovim glavama, međusobnim odnosima te kulturi. Ono predstavlja, uz sva ostala znanja koja posjeduju zaposlenici poduzeća, intelektualni kapital. Riječ je o resursu po kojemu se poduzeća suštinski razlikuju. Važnost prepoznavanja vrijednosti intelektualnog kapitala te upravljanja njime ključna je u postizanju konkurentske prednosti.

Ulaganjem u osnaživanje svakog čimbenika koji utječe na upravljanje znanjem (ljudski potencijali, organizacijska kultura, menadžment, organizacijska struktura, IT – informacijska tehnologija), postiže se veća učinkovitost svakog pojedinog čimbenika, a samim time i cjelokupnog sustava. Za postizanje što veće učinkovitosti nužno je stvaranje poticajne i inovativne klime koja predstavlja jedan od načina na koji poduzeća mogu održati konkurentsku prednost. Zaposlenici stvaraju inovativnu klimu poštujući procedure, pravila i metode rada, ali istovremenu dajući tome obilježje svoje vlastite osobnosti.

1.1. Problem i ciljevi istraživanja te istraživačka pitanja

Na temelju istražene relevantne literature, problem istraživanja je neučinkovito upravljanje znanjem u poduzeću te posljedično neiskorištenost punog potencijala znanja koja posjeduju zaposlenici poduzeća. „Poduzeća koriste tek neznatan dio znanja (20%) i vrlo često ne znaju sa kojim sve znanjima raspolažu“ (Beijerse, 1999,


str. 99). Prikupljanje i korištenje znanja predstavlja proces upravljanja znanjem čija primjena dovodi do stvaranja konkurentske prednosti. „Suvremena poduzeća djeluju u uvjetima kompleksne, dinamične, heterogene i neizvjesne okoline“ (Dulčić, 1998, u Tipurić, 1999, str. 301). Poduzeća neprestano analiziraju kretanja u okolini te ponašanje svih aktera kako bi opstala i uspješno se razvijala odgovarajući na pozitivne i negativne utjecaje, prilike i prijetnje koje dolaze iz okoline.

Glavni cilj istraživanja bio je: (a) utvrditi doprinosi li upravljanje znanjem konkurentskoj prednosti poduzeća i kako i (b) utvrditi postoji li razlika u upravljanju znanjem kod menadžera iz javnog i privatnog sektora. U ostvarenju glavnog cilja definirana su sljedeća istraživačka pitanja:

IP1. Postoji li povezanost između upravljanja znanjem i postizanja konkurentske prednosti poduzeća?

IP2. Koji čimbenici upravljanja znanjem utječu na konkurentsku prednost poduzeća?

IP3. Kako upravljanje znanjem doprinosi postizanju konkurentske prednosti poduzeća?

IP4. Postoje li razlike u upravljanju znanjem u javnom i privatnom sektoru te ako postoje, koje su to?

2. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA

Sukladno identificiranom problemu, glavnom cilju istraživanja i istraživačkim pitanjima, u radu su korištena dva izvora podataka: sekundarni i primarni. Glavni izvori sekundarnih izvora podataka su relevantna znanstvena i stručna literatura i dokumentacija odabranih poduzeća. Fokus istraživanja bio je na upravljanju znanjem i njegovu utjecaju na konkurentsku prednost. Podaci iz sekundarnih izvora analizirani su metodom induktivne analize sadržaja što podrazumijeva sustavan proces klasifikacije kodiranja i identifikacije tema ili uzoraka (Hsieh & Shannon, 2005).

Za potrebe ovog rada provedeno je istraživanje metodom intervjua na ispitanicima dviju ciljnih skupina: menadžeri u privatnom i javnom sektoru (šest poduzeća, tri iz privatnog, tri iz javnog sektora, ukupno 12 ispitanika (N=12) na rukovodećim pozicijama [menadžeri]). U svakom navedenom poduzeću intervjuirane su dvije osobe. U privatnom sektoru intervjui su obavljeni u poduzećima koji su označeni šiframa A, B i C te se nalaze u sljedećim djelatnostima: farmaceutska industrija – proizvodnja i prodaja lijekova (veliko poduzeće – 1700 zaposlenika); društvo s ograničenom odgovornošću za medijske usluge (srednje poduzeće – 115 zaposlenika); djelatnost zastupanja stranih tvrtki, distribucija parfema i kozmetičkih preparata (malo poduzeće – do 20 zaposlenih).

U javnom sektoru intervjui su obavljeni u poduzećima označenim šiframa D, E i F te se nalaze u sljedećim djelatnostima: djelatnost osnovnoškolskog obrazovanja (30 zaposlenika); djelatnost pružanja poštanskih i logističkih usluga (99 zaposlenika);


djelatnost zdravstvene zaštite – osiguranja (60 zaposlenika). Intervjuirani menadžeri su šifrirani kao menadžer I do VI.

S obzirom na to da se radi o velikim poduzećima, intervjuirani su menadžeri koji rukovode jednim segmentom poslovanja tih velikih sustava. Intervjui su provedeni u siječnju i veljači 2018. godine. U atmosferi koja se temeljila na povjerenju i iskrenosti, stvoreni su preduvjeti da se na temelju dobivenih rezultata mogu donijeti odgovarajući zaključci o predmetnoj temi kao i sugestije za moguća poboljšanja u praksi.

S obzirom na to da su prikupljeni podaci tijekom intervjua dobiveni anonimno te da je ispitanicima zajamčena maksimalna diskrecija, to jest, zaštita, kako njih osobno, tako i njihovih poslodavaca (ujedno je to bio i uvjet za pristanak na provođenje intervjua), u radu su ispitanici kao i njihova poduzeća šifrirani slovima i brojevima. Svrha navedenih intervjua bila je istražiti primjenu upravljanja znanjem u cilju postizanja konkurentske prednosti. Nakon što su podaci i informacije bili prikupljeni, pristupilo se njihovoj analizi. Podaci su analizirani metodom induktivne analize sadržaja.

3. REZULTATI ISTRAŽIVANJA

Ovo poglavlje sumira rezultate primarnih istraživanja. Sastoji se od dva potpoglavlja. Dok jedno potpoglavlje prezentira rezultate istraživanja o sličnosti sustava upravljanja znanjem u privatnom i javnom sektoru, drugo potpoglavlje prezentira razlike istog sustava.

3.1. Sličnosti sustava upravljanja znanjem u privatnom i javnom sektoru

Na samom početku analize sličnosti KM sustava između privatnoga i javnog sektora, utvrđeno je da je u visokom postotku prepoznata važnost upravljanja znanjem u poduzećima iz oba sektora. U privatnom sektoru on iznosi 100%, a u javnom 67%, što znači da je u dva od tri poduzeća važnost upravljanja znanjem prepoznata. KM sustav implementiran je u svim poduzećima iz privatnog sektora, dok je u javnom sektoru paušalno implementiran u jednom poduzeću, u jednom u potpunosti, a u jednom nije uopće (F). U svim poduzećima (iz oba sektora) koja imaju implementiran KM sustav, kao i u poduzeću koje ga ima paušalno implementirano (D), predviđena su izdvajanja financijskih sredstava za investiranje u KM sustav te je znanje prepoznato kao važan strateški resurs. U dva od tri poduzeća (A i C) privatnog sektora te u jednom iz javnog (E), imenovana je osoba odgovorna za upravljanje znanjem. Poticajna klima koja djeluje motivirajuće na učenje, prijenos i korištenje znanja, prisutna je u svim privatnim te u dva javna poduzeća. U poduzećima u kojima postoji KM sustav zaposlenici su u proteklih godinu dana bili uključeni u razne edukacije i druge oblike usavršavanja, prosječno njih 87% u oba sektora, kao što je prikazano na Slici 3.1.


Slika 3.1. Prikaz uključenosti zaposlenika u edukacije (poduzeća s KM sustavom)

Izvor: Rad autora prema rezultatima empirijskog istraživanja na ispitanicima javnog i privatnog sektora

Praksa sustavnog prijenosa novih znanja na zaposlenike prisutna je u svim privatnim poduzećima i u dva poduzeća iz javnog sektora (D i E) u kojima je prepoznata važnost znanja, a prijenos novih znanja odvija se na tematskim sastancima. Bazu znanja imaju sva poduzeća koja su prepoznala važnost znanja, a dostupna je zaposlenicima ovisno o potrebama i zahtjevima njihovoga radnog mjesta, to jest, o hijerarhijskoj razini. Zajedničko obilježje svih poduzeća poticanje je zaposlenika na međusobno dijeljenje znanja s ostalim zaposlenicima u svrhu što efikasnijeg poslovanja poduzeća.

Znanja se dijele formalno, u obliku procedura (izvještaji, sastanci, obavijesti), i neformalno (razgovorima, uz kavu, neformalnim druženjima). Isto tako, karakteristika svih poduzeća razmjena je znanja koja se među zaposlenicima odvija vertikalno i horizontalno. Sličnost u svim poduzećima, izuzev jednog poduzeća (F) iz javnog sektora, jest praksa praćenja uključenosti zaposlenika u procese upravljanja znanjem. Situacija je jednaka i u pogledu jasno razrađene strategije upravljanja znanjem koju imaju gotovo sva poduzeća, osim jednog poduzeća iz javnog sektora (F). Ona je predstavljena u svim poduzećima privatnog sektora i u jednom poduzeću iz javnog sektora (D).

Zajednička karakteristika svih poduzeća u privatnom te jednog poduzeća iz javnog sektora (E), a koja imaju implementiran KM sustav, oslanjanje je na bazu znanja prilikom obavljanja zadataka i donošenja poslovnih odluka. Oslanjanje na iskustvo na drugom je mjestu u četiri poduzeća, u dva iz privatnog (B i C) te u dva iz javnog sektora (D i E). Intranet je zajednička softverska platforma koja pruža podršku upravljanju znanjem u svim poduzećima privatnog sektora te u jednom iz javnog i to u onom koje ima implementiran KM sustav (E).

Intranet, kao zajedničko obilježje, koristi i poduzeće F iz javnog sektora koje nema KM


sustav, ali ga u svakodnevnom poslovanju primjenjuje, međutim, ne u smislu podrške upravljanju znanjem. U poduzećima koja imaju implementiran KM sustav zadovoljni su postojećim platformama koje koriste u poslovanju. Važnost informacijske tehnologije u stjecanju, razmjeni te spremanju i korištenju znanja obilježje je po kojemu su slična sva poduzeća, uključujući i poduzeća iz javnog sektora (D i F) u kojima je KM sustav samo paušalno ili nije uopće implementiran. U svim poduzećima, osim jednog iz javnog sektora (F), postoji zajednički stav o nužnosti usklađenja upravljanja tacitnim i eksplicitnim znanjima. Nadalje, zajednička karakteristika poduzeća koja imaju KM sustav postojanje je pokazatelja kojima je moguće mjeriti korisnost od njegove primjene. Također, zajedničko im je što se na temelju tih pokazatelja može dokazati kako se primjenom KM sustava ostvaruje konkurentska prednost. Sličnost svih privatnih i jednog javnog poduzeća (E) nepostojanje je ključne prepreke upravljanju znanjem.

3.2. Razlike sustava upravljanja znanjem u privatnom i javnom sektoru

Analizirajući razlike KM sustava između privatnog i javnog sektora, utvrđeno je kako samo jedno poduzeće (F) iz javnog sektora, iz djelatnosti zdravstvene zaštite – osiguranja, nije prepoznalo važnost upravljanja znanjem te ono nema implementiran KM sustav. Nadalje, značajna razlika je postojanje tzv. paušalnog KM sustava u poduzeću D koje dolazi iz djelatnosti osnovnoškolskog obrazovanja i također pripada javnom sektoru. Iz ovoga proizlazi i razlika, s obzirom na izdvajanje financijskih sredstava za investiranje u KM sustav, u odnosu na sva ostala poduzeća. Spomenuta poduzeća nemaju predviđena financijska sredstva, osim za stručna usavršavanja. Poduzeće F koje dolazi iz javnog sektora jedino je u kojem znanje nije prepoznato kao strateški resurs. U jednom poduzeću iz privatnog sektora (B) te u dva iz javnog (D i F) nije imenovana osoba odgovorna za upravljanje znanjem, međutim, u poduzeću B i D, za razliku od poduzeća F, menadžment poduzeća aktivno sudjeluje u poboljšanju i primjeni upravljanja znanjem potičući klimu koja djeluje motivirajuće na učenje, prijenos i korištenje znanja. Za razliku od svih poduzeća, u poduzeću F, u kojem ne postoji KM sustav, samo je 20% zaposlenika (12 od njih ukupno 60) u proteklih godinu dana bilo uključeno u neki oblik edukacije ili usavršavanja, prikazano na Slici 3.2.


Slika 3.2. Prikaz uključenosti zaposlenika u edukacije (poduzeće bez KM sustava)

Izvor: Rad autora prema rezultatima empirijskog istraživanja na ispitanicima javnog i privatnog sektora

Također, jedino je poduzeće koje nema praksu sustavnog prijenosa novih znanja, već je ona svedena na individualni pristup pojedinog rukovoditelja. To poduzeće razlikuje se i po nepostojanju baze znanja, nego samo baze podataka koja je neophodna za poslovanje. Spomenuto poduzeće, za razliku od ostalih iz oba sektora, nema sustavnu, uređenu ni kontinuiranu razmjenu znanja. Praksa praćenja uključenosti zaposlenika u procese upravljanja znanjem također nije prisutna. Postoji razlika između privatnog i javnog sektora u dobiti (nagradama) za zaposlenike koji su aktivni i uključeni u procese upravljanja znanjem. U svim poduzećima privatnog sektora postoje dobiti, dok u poduzećima javnog iste ne postoje.

Razlika je prisutna i kod definiranja jasno razrađene strategije upravljanja znanjem koju poduzeće F nema. Poduzeće E, iako ima jasno razrađenu strategiju, ona nije jasno predstavljena svim zaposlenicima. Jedino u poduzeću F zaposlenici se, prilikom obavljanja zadataka i donošenja poslovnih odluka, prvenstveno oslanjaju na iskustvo. Poduzeće D ne koristi intranet, za razliku od svih drugih poduzeća (izuzev F) kojima je zajedničko obilježje korištenje intraneta kao softverske platforme koja pruža podršku upravljanju znanjem. U poduzeću F važnost informacijske tehnologije u stjecanju, razmjeni te spremanju i korištenju znanja nije prepoznata u dovoljnoj mjeri kao u ostalim poduzećima. U istom poduzeću, za razliku od ostalih, nije usuglašen stav o nužnosti usklađenja upravljanja tacitnim i eksplicitnim znanjima. Nadalje, u njemu ne postoje pokazatelji pomoću kojih je moguće mjeriti korisnost od primjene KM sustava budući da on nije implementiran.

Govoreći o ključnim preprekama upravljanju znanjem, ističu se dva poduzeća iz javnog sektora (D i F) u kojima, za razliku od ostalih, postoje ključne prepreke.


Kao zajednička ključna prepreka ističe se uključenost politike u donošenje odluka. Pored zajedničke prepreke, u poduzeću iz djelatnosti osnovnoškolskog obrazovanja (D) postoji i prepreka neadekvatnog sustava nagrađivanja motiviranih i naprednih zaposlenika, a u poduzeću iz djelatnosti zdravstvene zaštite – osiguranja (F) nedovoljna uključenost menadžmenta te niska motiviranost zaposlenika.

4. RASPRAVA I INTERPRETACIJA REZULTATA ISTRAŽIVANJA

Rezultati sekundarnih istraživanja pokazali su vrijednost znanja te kako je sve u poduzeću proizvod znanja koje je u nekom vremenu (bilo u eksplicitnom ili tacitnom obliku) proizvelo sve vrijednosti kojima poduzeće raspolaže. S obzirom na to da je riječ o svim vrijednostima poduzeća, iznimno je važno naglasiti koliko je ključno upravljanje znanjem. Poduzeća koja su shvatila da se upravljajući znanjem može postići konkurentska prednost te su usvojila praksu uvođenja KM sustava u svoja poslovanja, ostvaruju bolje poslovne rezultate.

Rezultati primarnih istraživanja dokazali su kako je neupitna povezanost između upravljanja znanjem i postizanja konkurentske prednosti poduzeća, a čime je odgovoreno na prvo istraživačko pitanje. Poduzeća koja imaju implementiran sustav upravljanja znanjem neosporno ostvaruju bolje poslovne rezultate od onih koja nemaju taj sustav, bez obzira na to dolaze li iz privatnog ili javnog sektora. Naime, nije ključna razlika sektor iz kojega dolazi određeno poduzeće, već spremnost menadžmenta da primjenjuje praksu upravljanja znanjem. Preduvjet za to je, naravno, stručnost, kompetentnost te svijest o važnosti upravljanja znanjem. Također, dokazano je da menadžment može donositi ispravne odluke ako nije opterećen političkim pritiscima kao što je to slučaj u poduzećima iz javnog sektora (školstvo i zdravstvo).

Za razliku od njih, menadžment privatnog sektora, kao i jednog poduzeća javnog sektora, gdje politika nije prepoznata kao ključna prepreka upravljanju znanjem, ima veću slobodu u donošenju odluka u svim segmentima poslovanja, uključujući upravljanje znanjem. Takav odgovoran menadžment prepoznao je znanje kao najvažniji resurs moderne ekonomije. Time su, u empirijskom dijelu rada, potvrđena saznanja iz teorijskog dijela, u kojemu je također prepoznata vrijednost znanja kao ključnog čimbenika za stvaranje konkurentske prednosti poduzeća. U poduzećima koja imaju implementiran KM sustav postoje mjerljivi pokazatelji koji su očit dokaz povezanosti, to jest, utjecaja upravljanja znanjem na konkurentsku prednost poduzeća. Istraživanjem je dokazano da nema razlike u upravljanju znanjem u javnom i privatnom sektoru ako nema uključenosti politike u donošenje odluka, čime je odgovoreno na posljednje, četvrto istraživačko pitanje.

Ulaganjem u jačanje čimbenika koji utječu na upravljanje znanjem (ljudski potencijali, organizacijska kultura, menadžment, organizacijska struktura, informacijska tehnologija), u poduzeću se stvara sinergija kojom raste učinkovitost svakog pojedinog čimbenika, a time i cijelog poduzeća. U promatranim poduzećima u kojima postoji poticajna i inovativna klima te se znanja dijele i razmjenjuju, postignuta je veća učinkovitost kojom se postiže i održava konkurentska prednost. Znanja


zaposlenika, kako ona tacitna (pohranjena u njihovim glavama), tako i sva ostala znanja u poduzećima u kojima je vrijednost znanja prepoznata, ključ su uspjeha i predstavljaju strateški resurs. Moderna informacijsko-komunikacijska tehnologija omogućava stvaranje preduvjeta nužnih za upravljanje znanjem u poduzeću. To je temelj svake uspješne implementacije KM sustava bez koje je teško zamislivo uspješno prikupljanje, „skladištenje“, razmjena, prijenos i korištenje znanja. Time je ujedno odgovoreno na drugo istraživačko pitanje o čimbenicima upravljanja znanjem koji utječu na konkurentsku prednost poduzeća te na treće o tome kako upravljanje znanjem doprinosi postizanju konkurentske prednosti poduzeća.

5. ZAKLJUČAK

Glavni cilj istraživanja u ovom radu bio je utvrditi doprinosi li upravljanje znanjem konkurentskoj prednosti poduzeća te postoji li razlika u upravljanju znanjem kod menadžera iz javnog i privatnog sektora. U ostvarenju glavnog cilja istraživanja, definirana su istraživačka pitanja koja su usmjerila istraživanje. S obzirom na prob-lem, ciljeve istraživanja i istraživačka pitanja, podaci i informacije prikupljali su se iz primarnih i sekundarnih izvora.

Sukladno očekivanjima, rezultati istraživanja pokazali su da upravljanje znanjem do-prinosi ostvarivanju konkurentske prednosti poduzeća, a samim time i da postoji povezanost među njima. Čimbenici upravljanja znanjem koji utječu na konkurentsku prednost poduzeća su ljudski potencijali, organizacijska kultura, menadžment, orga-nizacijska struktura i informacijska tehnologija, a njihovim jačanjem i osnaživanjem postiže se sve veća učinkovitost, kako njih pojedinačno, tako i cijelog poduzeća. St-varajući poticajnu i inovativnu klimu pri dijeljenju i razmjeni znanja te ulaganjem u modernu informacijsko-komunikacijsku tehnologiju koja doprinosi uspješnom upravljanju znanjem, postiže se konkurentska prednost. Nadalje, dokazano je kako ne postoje razlike u upravljanju znanjem u javnom i privatnom sektoru, izuzev u poslovanju onih poduzeća, to jest, institucija u kojima je prisutan utjecaj politike u donošenju poslovnih odluka, pa tako i odluka vezanih uz upravljanje znanjem.

Rezultati empirijskog istraživanja pokazali su visok postotak (87%) zaposlenih koji su u proteklih godinu dana pohađali edukacije ili druge oblike usavršavanja u poduzeći-ma gdje postoji KM sustav. Nasuprot njima, poduzeće koje nema implementiran KM sustav, ima tek 20% zaposlenih koji su pohađali neki oblik edukacije u proteklih godi-nu dana. Iz navedenog se nameće zaključak o nužnosti uvođenja sustava upravljanja znanjem u poslovanje svih onih poduzeća koja ga nemaju. Naime, promatrajući po-duzeće iz javnog sektora koje nema implementiran KM sustav i drugo koje ima tek paušalno, važno je upozoriti na negativne posljedice takvog lošeg i neodgovornog odnosa prema znanju. Pritom treba imati u vidu širi društveni kontekst u kojem se odvija njihovo poslovanje, kao i njihovu ulogu u zajednici. To su poduzeća, odnosno institucije školstva i zdravstva koje bi trebale odgovorno funkcionirati s obzirom na djelatnost kojom se bave.

Međutim, poznato je kako se upravo u ovim institucijama donose odluke kojima se pogoduje određenim strukturama ne razmišljajući o općem, javnom interesu. Primjenjuju se zapošljavanja po političkoj podobnosti, a ne po stručnosti te stručne


poslove nerijetko obavljaju najlošiji izabrani kandidati (negativna selekcija). To posl-jedično znači da u spomenutim sustavima radi određeni broj ljudi koji uopće ne razumiju sustav, važnost znanja, nisu motivirani te ne znaju do koje mjere svojim nečinjenjem prave nepopravljivu štetu. Takvu praksu trebalo bi što prije promijeniti te na odgovorne pozicije zaposliti ljude koji će biti svjesni važnosti znanja, to jest, upravljanja njime. S obzirom na to da su financirani iz državnog proračuna, njiho-va odgovornost je što kvalitetnije trošiti sredstva namijenjena boljem i efikasnijem funkcioniranju sustava. Primjenom moderne tehnologije u poslovanju te prepozna-vanjem važnosti znanja i upravljanja njime, moguće je bolje funkcioniranje ovih dviju institucija kao što se vidi iz pozitivnih primjera poduzeća u kojima je to već učinjeno.

Doprinos ovoga rada je vrijednost istraživanja (primarnog i sekundarnog) u kojima se došlo do rezultata koji su pokazali visok stupanj povezanosti upravljanja znan-jem s ostvarivanjem konkurentske prednosti. Praktična vrijednost ovih rezultata je u tome što mogu poslužiti menadžmentu svih poduzeća, koja nemaju ili imaju tek djelomično prisutnu praksu upravljanja znanjem, kao putokaz za uvođenje KM sustava. Naime, dobiveni rezultati nedvojbeno pokazuju kako nema alternative te da je implementacija KM sustava jedini pravi odgovor na sve izazove s kojima je suočeno poslovanje modernog poduzeća. KM sustav nije sam sebi svrha, već je suština njegove implementacije u poduzeću upravo u tome da omogući kvalitetnije i konkurentnije poslovanje.


THE INFLUENCE OF KNOWLEDGE MANAGEMENT ON THE COMPETITIVE ADVANTAGE OF COMPANIES

Roko Buterin, MSc, University of Applied Sciences Vern'Trg bana J. Jelačića 3, Zagreb, Croatia


Ivica Katavić, PhD, Senior Lecturer,University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski

Selska cesta 119, Zagreb, CroatiaTelephone: +385 1 400 2301, e-mail: [email protected]

ABSTRACTThe topic of this paper is the influence of knowledge management on the competitive advantage of companies. The emphasis is put on effective knowledge management in a company, which leads to utilizing the full potential of the knowledge that all the employees of a company possess. The main objective of the research was to: (a) identify the contribution of knowledge management to the company's competitive advantage and (b) determine whether there is a difference in knowledge management among managers from the public and private sector. The intent of the paper was to determine if and how knowledge management contributes to the competitive advantage of a company. In addition, by empirical research, it was to determine if there are any differences in approach to knowledge management between the public and private sector managers. Two research studies were conducted for the purpose of the elaboration of the topic. The first research study included gathering and analyzing various scientific literature. The second research study was an empirical research based on interviews with 12 sampled respondents, i.e. managers, in six companies. The first group consisted of the respondents from the private sector and the second group from the public sector. The respondents were interviewed in person and anonymously for the purpose of gaining credible results. The results of the study confirmed that there is an influence of knowledge management on the competitive advantage of a company. It was proven that the companies which implement knowledge management system (hereinafter KM system) gain the competitive advantage over the companies which do not implement them. However, the research study showed that there are no significant differences in knowledge management among companies from different industries and sectors. Furthermore, the influence of politics was present in all decision making situations, including those concerning knowledge management, in the companies which had not implemented the KM system or in which it had partially been implemented. Since the study proved that the influence of politics is the key obstacle, it is necessary to change such a practice and employ managers who recognize knowledge as a key resource.

Keywords: knowledge as a key resource, knowledge management system, competitive advantage, examples of (non)implementation of the KM systems in the public and private sector


LITERATURA

1. Agencija za odgoj i obrazovanje – AZZO (2016). Preuzeto s: http://www.azoo.hr/images/AZOO/Ravnatelji/RM/Upravljanje_velikim_skupinama_-_Austrija_.pdf (21.02.2018.)

2. Alavi, M. i Leidner, D.E. (2001). Knowledge management and knowledge management systems: Conceptual foundations and research issues. MIS Quarterly, 25(1), 107-136. Preuzeto s: https://moodle.ufsc.br/pluginfile.php/950622/mod_resource/content/1/MISQ%202001%20Vol%2025%20No.%201%20page%20107%20Alavi%20Leidner.pdf (3.11.2017.)

3. Anantatmula, V. i Kanungo, S. (2006). Structuring the underlying relations among the knowledge management oucomes. Journal of Knowledge Management, 10 (4), 25–42.

4. Bahtijarević-Šiber, F. (2014). Strateški menadžment ljudskih potencijala: Suvremeni trendovi i izazovi. Zagreb: Školska knjiga.

5. Beijerse, R. (1999). Questions in knowledge management: defining and conceptualising a Phenomenon. Journal of Knowledge Management, 3(2), 94–110. Preuzeto s: http://www.emeraldinsight.com/doi/full/10.1108/13673279910275512 (27.10.2017.)

6. Bobinac, S. (2008). Zna li tvrtka što sve zna? Zagreb: Infotrend, 158(2), 40–41.

7. Bosilj Vukšić, V., Milanović, Lj. i Gombašek, J. (2010). Uloga informacijske tehnologije i drugih čimbenika u upravljanju znanjem. Rovinj: 15 HROUG konferencija. Preuzeto s: http://www.hroug.hr/Konferencije-i-dogadanja/15.-HrOUG-konferencija-2010.-u-Rovinju/Predavanja/Strategija-i-upravljanje-informacijskim-sustavima-opce-ICT-teme/Uloga-informacijske-tehnologije-i-drugih-cimbenika-u-upravljanju-znanjem (23.11.2017.)

8. Clemmons Rumizen, M. (2002). The Complete Idiot’s Guide To Knowledge Management. Indianapolis: Alpha Books.

9. Dalkir, K. (2005). Knowledge Management in Theory and Practice. Burlington: Elsevier.

10. Davenport, T. H. i Prusak, L. (2000). Working knowledge: How Organizations Manage What They Know. Boston: Harvard Business School Press.

11. Đula, LJ. (2010). Upravljanje znanjem: Trendovi i izazovi. Ekonomski Vjesnik, 23(1), 224-238. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/57844 (15.12.2017.)

12. Galić, M. (2010). Učeće organizacije. MediAnali : međunarodni znanstveni časopis za pitanja medija, novinarstva, masovnog komuniciranja i odnosa s javnostima, 4(7), 179-194. Preuzeto s http://hrcak.srce.hr/55361 (27.11.2017)

13. Hajdić, M. (2015). Utjecaj razvijenosti elemenata upravljanja znanjem na performanse tijekom životnog ciklusa poduzeća (doktorski rad). Ekonomski


fakultet, Split. Objavljen u repozitoriju Ekonomskog fakulteta u Splitu. Preuzeto s: https://repozitorij.efst.unist.hr/islandora/object/efst%3A963/datastream/PDF/view (2.11.2017.)

14. Koenig, M. E. D. i Srikantaiah, T. K. (2004). Knowledge Management Lessons Learned: What Works and What Doesn’t. New Jersey: ASIST.

15. Ljubetić, V. (2005). Upravljanje znanjem primjenom alata poslovne inteligencije (magistarski rad). Ekonomski fakultet, Zagreb. Objavljen u Digitalnom akademskom repozitoriju (DAR). Preuzeto s: http://dar.nsk.hr/?pub=1&p=8713&s=publ (3.11.2017.)

16. McDermott, R. (1999). Why information technology inspired but canot deliver knowledge management. California Management Review, 41(4), 103–117. Preuzeto s:http://www.moderntimesworkplace.com/good_reading/GRKnowledgeWork/IT___Knowledge_Management.McDermott.1999.pdf (7.12.2017.)

17. Nonaka, I. i Nishiguchi, T. (2001). Knowledge Emergence: Social, Technical, and Evolutionary Dimensions of Knowledge Creation. Oxford University Press: Oxford.

18. Nonaka, I. i Takeuchi, H. (1995). The Knowledge Creating Company: How Japanese Companies Create the Dynamics of Innovation. New York: Oxford University Press.

19. North, K. (2008). Upravljanje znanjem: Vođenje poduzeća usmjereno prema znanju. Jastrebarsko: Naklada Slap.

20. OECD (1996). The knowledge-based economy. Organisation for economic co-operation and development, (96)102, 1–46. Preuzeto s: https://www.oecd.org/sti/sci-tech/1913021.pdf (1.12.2017.)

21. O’Hara, K.: (2003). Platon i Internet. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

22. Schwartz, D. G. (2006). Encyclopedia of Knowledge Management. London: Idea Group Reference. Preuzeto s: https://www.slideshare.net/wsharba/schwartz-d-encyclopedia-of-knowledge-management (10.11.2017.)

23. Shih, H. i Chiang, Y. (2005). Strategy alignment between HRM, KM, and corporate development. International Journal of Manpower, 26 (6), 582–603.

24. Sikavica, P. i Novak, M. (1999). Poslovna organizacija. Zagreb: Informator.

25. Spender, J.C. (2007). Data, meaning and practice: How the knowledge-based view can clarify technology’s relationship with organizations. Journal of Technology Management, 38(1/2), 178–196. Preuzeto s: https://www.researchgate.net/publication/228365917 (5.11.2017.)

26. Sveiby, K.E. (2001). A Knowledge-based Theory of the Firm to guide Strategy Formulation. Journal of Intellectual Capital, 2(4), 1–18. Preuzeto s: http://www.sveiby.com/files/pdf/knowledgetheoryoffirmfin-draft.pdf (2.12.2017.)


27. Sydänmaanlakka, P. (2002). An Intelligent Organization: Integrating Performance, Competence and Knowledge Management. Oxford: Capstone.

28. Tehnička pomoć organizacijama civilnog društva – TACSO (2013). Preuzeto s: http://programsalter.hr/publikacije/Sudjelovanje%20gradjana/WorldCafe.html (21.02.2018.)

29. The World Cafe – TWC (1995). Preuzeto s: http://www.theworldcafe.com/about-us/history/ (22.12.2017.)

30. Tipurić, D. (1999). Konkurentska sposobnost poduzeća. Zagreb: Sinergija.

31. Tsoukas, H. (2002). Do we really understand tacit knowledge? Handbook of Organizational Learning and Knowledge, Blackwell, 1–18. Preuzeto s: http://citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=10.1.1.18.8864&rep=rep1&type=pdf (20.11.2017.)

32. Van Beveren, J. (2002). A model of knowledge acquisition that refocuses knowledge management. Journal of Knowledge Management, 6(1), 18–22. Preuzeto s: http://www.emeraldinsight.com/doi/pdfplus/10.1108/13673270210417655 (20.11.2017.)

33. Veleučilište Vern´ (2012). Preuzeto s: http://www.vern.hr/striver---strengths-finder-na-vernu (22.02.2018.)

34. Vidović, M. (2008). Upravljanje znanjem u velikim hrvatskim poduzećima (magistarski rad). Ekonomski fakultet, Zagreb. Preuzeto s: https://www.scribd.com/document/118390407/Vidovi%C4%87-M-2008-Upravljanje-znanjem-magistarski-rad-EFZG (2.11.2017.)

35. Vidović, S. (2003). Upravljanje znanjem. Zagreb: InfoTrend, 107(1), 44–47.


WHAT DRIVES A STUDENT TO START A BUSINESS? EVIDENCE FROM BOSNIA AND HERZEGOVINA

Mirza Kulenović, MSc, College "Center for Business Studies"Josipa Bana Jelačića bb, Kiseljak, Bosnia and Herzegovina


Azra Pašić Mesihović, MSc, School of Economics and Business in SarajevoTrg oslobođenja - Alije Izetbegovića 1, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina


Ljiljan Veselinović, PhD, School of Economics and Business in SarajevoTrg oslobođenja - Alije Izetbegovića 1, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina


ABSTRACT

The existing literature pays particular attention to the investigation of motives and start-up intentions of potential entrepreneurs, especially investigating students’ intention to start a firm after the completion of studies. The purpose of this paper is to investigate the influence of fifteen motives and entrepreneurship experience of student’s family on the intention to start a business. Given the importance of entrepreneurship for the growth of developing countries, this insight from a post-conflict, transitional country such as Bosnia and Herzegovina will provide valuable feedback for policymakers and will deepen our understanding of motives and intention to start a business. Our research supports existing findings that growing up in a family where parents are entrepreneurs represents an important predictor of intention to start a business. These family-related early life experiences play a major role in molding an individual’s beliefs, attitudes, personality, and intentions. In addition, our findings suggest that the following motives have statistically significant effects on the intention to start a business: two independence motives (opportunity to be your own boss and proving that you can do it), propensity for risk acceptance, opportunity for better organization of work and private time, and ensuring appropriate care for future generations. In the context of Bosnia-Herzegovina, a possible explanation of our results might be that less attractive working conditions in the private companies combined with high unemployment rates influence the motives of potential entrepreneurs. Their intention to start a business comes from a perceived opportunity, but taking care of future generations and being independent can contribute to the explanation of the intention to start a business. Bosnia-Herzegovina is considered a collectivistic society, which explains


58 M. Kulenović, A. Pašić Mesihović, Lj. Veselinović: What drives a student to start a business? Evidence...

why one of the statistically significant motives is an opportunity to pass a business to future generations.

Keywords: entrepreneurship intentions, entrepreneurship motives, family business background


1. INTRODUCTION

The existing literature pays particular attention to the investigation of motives and start-up intentions of potential entrepreneurs, especially investigating students’ intention to start a firm after the completion of studies. The purpose of this paper is to investigate the influence of fifteen motives and entrepreneurship experience of student’s family on the intention to start a business. To understand the motives of entrepreneurs, it has become increasingly common to distinguish between ‘necessity’ entrepreneurs, pushed into entrepreneurship because other options for work are absent or unsatisfactory, and ‘opportunity’ entrepreneurs who seek to exploit some business opportunity and are pulled into entrepreneurship more out of choice (Williams, 2008; Harding et al. 2006; Maritz 2004; Minniti, Bygrave and Autio, 2006; Perunović 2005). The importance of examining entrepreneurial intentions has been recognized in the Southeast European countries. There have been several studies recently, for example in Bosnia and Herzegovina (Petkovic, 2017; Pašić Mesihović and Šestić, 2016; Macura, Konda, and Končar, 2015), in Croatia (Langer, Alfirević, Pavičić, and Krneta, 2016; Pfeifer, Šarlija, and Zekić Sušac, 2014), and in Serbia (Stanković, Dedjanski, and Vojteški-Kljenak, 2015). According to the broader study of entrepreneurial intentions in selected Southeast countries, the context matters and this might be even more important for post-transition countries (Rajh et al. 2016). As such, this paper examines the relationship between perceived opportunity, motives, and intention in the context of a post-conflict country with high unemployment rates. Our findings prove that perceived opportunity is an important predictor of entrepreneurial intention and that certain entrepreneurial motives, such as motives that explain risk propensity, willingness to be independent, better organization of time, and caring for future generations, foster the intention to start a business.

2. THEORETICAL BACKGROUND

This paper follows the mainstream theories in entrepreneurship in order to show what the most important antecedents of early start-up intentions are. First, we briefly go through the Theory of Planned Behavior (Ajzen, 1991), Entrepreneurial Potential Model (Krueger and Brazeal, 1994) and Model of Entrepreneurial Event (Shapero, 1984).

Social Learning Theory (SLT) proposes that learning can occur vicariously, through the observation of behaviors in others (Bandura, 1977). This theory explains how a role-model (mostly within a family) can motivate someone to become an entrepreneur. Ajzen’s Theory of Planned Behavior (Ajzen, 1991), designed to predict and explain human behavior, centers on the individual’s intention to perform a certain behavior. According to this theory, an important predictor of entrepreneurial intention is perceived behavioral control, personal attitudes, and social norms. Shapero’s model of entrepreneurial event formation focuses on how the cultural and social environment affects the choice of an entrepreneurial path. Their research confirms that the intent to start a business is derived from perceptions of both desirability and feasibility. Krueger and Brazeal (1994) have developed


an entrepreneurial potential model that fits Institutional Economic Theory. Their model takes a social psychology perspective and is a “process-based, theory-driven micro model with macro consequences”. The model draws upon Shapero’s work on the entrepreneurial event and Ajzen’s Theory of Planned Behavior. Krueger and Brazeal’s (1994) entrepreneurial potential model places Shapero’s work within the context of the intention process. According to the authors, Ajzen’s theory of planned behavior and Shapero’s model of the entrepreneurial event overlap (see Figure 1).

Figure 1. Intentions Model

Source: Krueger (2003, 116)

2.1. Entrepreneurial Intentions

From the works of Shapero, about 30 years ago (Shapero 1984; Shapero and Sokol 1982), there has been a rapid growth in the literature of entrepreneurial intentions. Generally, most of the research in this field is based around intention models (i.e. Theory of Planned Behavior and Entrepreneurial Event) supported by a premise that intention translates to action in terms of actually starting a business (Nabi and Holden, 2008). Entrepreneurial intentions can be seen as the first step in the process of venture creation (Lee and Wong, 2004). They could be described as processes of thought that are configured with both rational thinking or analytical thinking and intuitive thinking (Boyd and Vozikis, 1994). Also, Fishbein and Ajzen (1975, 368) define entrepreneurial intentions as a function of attitude that constitutes a link between belief and behavior for future opportunities. As stated by different authors (Ajzen, 1991; Fishbein and Ajzen, 1975) intention is considered as the single best predictor of behavior. Different factors, such as beliefs, habits or needs

Personal Desirability

Perceived Social Norms

Perceived

Self- EfficacyPerceived Collective Efficacy

Perceived Desirability

Perceived Feasibility

PERCEPTION OF OPPORTUNITY INTENTIONS Action

Propensity to Act

Exogenous Factors (personal, situational)-----------


Perceived Social

Perceived Self- Efficacy

Perceived Collective Efficacy



PERCEPTION OF INTENTIONS Action

Propensity to Act

Exogenous Factors (personal, situational


an entrepreneurial potential model that fits Institutional Economic Theory. Their model takes a social psychology perspective and is a “process-based, theory-driven micro model with macro consequences”. The model draws upon Shapero’s work on the entrepreneurial event and Ajzen’s Theory of Planned Behavior. Krueger and Brazeal’s (1994) entrepreneurial potential model places Shapero’s work within the context of the intention process. According to the authors, Ajzen’s theory of planned behavior and Shapero’s model of the entrepreneurial event overlap (see Figure 1).

Figure 1. Intentions Model

Source: Krueger (2003, 116)

2.1. Entrepreneurial Intentions

From the works of Shapero, about 30 years ago (Shapero 1984; Shapero and Sokol 1982), there has been a rapid growth in the literature of entrepreneurial intentions. Generally, most of the research in this field is based around intention models (i.e. Theory of Planned Behavior and Entrepreneurial Event) supported by a premise that intention translates to action in terms of actually starting a business (Nabi and Holden, 2008). Entrepreneurial intentions can be seen as the first step in the process of venture creation (Lee and Wong, 2004). They could be described as processes of thought that are configured with both rational thinking or analytical thinking and intuitive thinking (Boyd and Vozikis, 1994). Also, Fishbein and Ajzen (1975, 368) define entrepreneurial intentions as a function of attitude that constitutes a link between belief and behavior for future opportunities. As stated by different authors (Ajzen, 1991; Fishbein and Ajzen, 1975) intention is considered as the single best predictor of behavior. Different factors, such as beliefs, habits or needs


Perceived Social Norms

Perceived

Self- EfficacyPerceived Collective Efficacy



PERCEPTION OF OPPORTUNITY INTENTIONS Action

Propensity to Act

Exogenous Factors (personal, situational)-----------

affect the intention of carrying out entrepreneurial behaviors (Bird, 1988). In that sense, the use of intention models is well accepted in the literature, developing richer and more comprehensive models to predict the intention to start a business (Drennan, Kennedy, and Renfrow, 2005). However, as different factors can affect entrepreneurial intentions, we develop our model in order to include as many predictors as possible. Such research is needed as predictors of entrepreneurial intention differ in various contexts. As entrepreneurial activity leads to decrease in unemployment, useful recommendations can be drawn out from understanding how factors, such as perception of opportunity, motives for becoming entrepreneurs, gender, age, study program, and family business background, affect entrepreneurial intention of students in Bosnia and Herzegovina.

2.2. Motives

As noted by (Chu, Kara, Zhu, and Gok, 2011, 87) “reasons for becoming a business owner differ from person to person, from one country to another depending on the economic, political, social, and cultural environment in which entrepreneurs operate”. In Table 1 we identified several relevant studies that analyze entrepreneurial motives (Stefanovic, Prokic, and Rankovic, 2010; Robichaud, Cachon, and Haq, 2010; Benzing, Chu, and Kara, 2009; Chu et al., 2011; Williams 2008). These studies determine similar underlying factors/constructs for a set of measured variables: income, intrinsic, independence, security, and achievements. However, different statements were assigned to each specific factor in those studies. In addition to discovering the underlying structure of motives, Stefanovic et al. (2010) concluded that in developing countries, income increase is the most important motive for starting a business. Benzing et al. (2009) found similar results in Turkey, where income reward was a more important motive for small and medium-sized enterprises than intrinsic reward. Contrary to these findings, the intrinsic factor seems to be the most important driver for Canadian female small business owners (Robichaud et al., 2010).


Table 1: Entrepreneurial motives in selected studies

No Statement / Motives Source and Factor Classification

1 Self-employment Williams (2008)

2 To increase my income Greater Business Achievement (Stefanovic et al., 2010), Income (Robichaud et al., 2010, Benzing et al., 2010)

3 Business opportunity observed Williams (2008)

4 For my own satisfaction and growth Intrinsic (Stefanovic et al. 2010, Robichaud et al. 2010, Benzing et al. 2010)

5 To be able to use my past experience and training

Greater Business Achievement (Stefanovic et al., 2010), Independence (Robichaud et al., 2010, Benzing et al., 2010)

6 So I will always have job security Job Security (Stefanovic et al., 2010), Income (Robichaud et. al., 2010), Security (Benzing et al., 2010)

7 To maintain my personal freedom Greater Business Achievement / Independence Factor (Stefanovic et al., 2010), Income (Robichaud et al., 2010, Benzing et al., 2010), Intrinsic (Benzing et al., 2010)

8 The financial security of the family Williams (2008)

9 Risk propensity Williams (2008)

10 To prove I can do it Greater Business Achievement / Job Security (Stefanovic et al., 2010), Independence (Robichaud et al., 2010), Security (Benzing et al., 2010)

11 To be my own boss Greater Business Achievement / Intrinsic Factor (Stefanovic et al., 2010), Independence (Robichaud et al., 2010, Benzing et al., 2010)

12 Unsatisfied with the previous work Williams (2008)

13 Better organization of private/family time Williams (2008)

14 To have fun Intrinsic (Stefanovic et al., 2010, Robichaud et al. 2010, Benzing et al. 2010)

15 To build a business to pass on Independence Factor / Job Security Factor (Stefanovic et al., 2010), Family / Security (Robichaud et al., 2010), Income (Benzing et al., 2010)


2.3. Family Business Background

Adapting the principles of Social Learning Theory to career selection, Krumboltz, Mitchell, and Jones (1976) and Mitchell and Krumboltz (1984) propose role models as an important environmental factor in forming career preferences and making a career path salient to the observer (Scherer, Adams, Carley, and Wiebe, 1989). The basic idea is that one is more likely to express a preference for a certain career if that person has observed the model in the family or important “others” (friends, teachers, etc.) who successfully perform activities associated with that career. In other words, the primary role in the socialization process is taken by parents and one’s career aspiration very much depends on their parents’ behavior and (lack of) support. This role-modeling process may thus explain the findings of descriptive studies that entrepreneurial individuals are often the children of entrepreneurial parents.

The entrepreneurial family background is related to individuals whose family members (mostly parents) are involved in self-employment (Bae, Qian, Miao, and Fiet, 2014). Kolvereid (1996) alleges that an entrepreneurial family background may impact vocational choice to pursue an entrepreneurial career through the formation of attitudes, subjective norms, and perceived behavioral control. Parents, serving as role models, are considered to influence entrepreneurial attitudes and behavior (Dyer and Handler, 1994) and students from those families should have more motivation in starting their own business than students without this background (Kolvereid, 1996).

Different arguments may confirm this relationship. Students raised by self-employed parents are often closely exposed to the challenges and opportunities of an entrepreneurial career (Chua, Chrisman, and Sharma, 1999). They have the possibility to learn from their parents’ actions and to gain the necessary experience for starting a business. Also, many of them are placed on the position with responsibility at the very young age (Dyer and Handler, 1994). On the other hand, student entrepreneurs have more possibilities to benefit from their parents in the terms of networking (contacts with suppliers, business partners) (Laspita, Breugst, Heblich, and Patzelt, 2012) and gaining necessary initial financial resources for starting a business (Dunn and Holtz-Eakin, 2000). In that sense, students whose parents are self-employed have higher intentions and fewer concerns in starting their own business. With the possibility of obtaining the necessary experience and advice in the early stages of a business, they have a much easier decision to opt for entrepreneurship.

Literature also confirms a positive relationship between family business background and entrepreneurial intentions (Carr and Sequeira, 2007; Zellweger, Sieger, and Halter, 2011; Hadjimanolis and Poutziouris, 2011; Shirokova, Osiyevskyy, and Bogatyreva, 2016; Wang, Wang, and Chen, 2017; Egger, Dimitrova, and Misoska, 2018). Using a sample of 308 individuals in the USA, Carr and Sequeira (2007) confirmed that the higher level of prior family business exposure is predicted to be positively associated with entrepreneurial intent. In the case of more than 5,000 students


at 87 universities in eight different countries (Austria, Belgium, Finland, Germany, Hungary, New Zealand, Norway, and Switzerland), the findings from Zellweger et al. (2011) showed that students with family business background are pessimistic about being in control in an entrepreneurial career, but optimistic about their efficacy to pursue an entrepreneurial career. Hadjimanolis and Poutziouris (2011) reported a low, but statistically significant correlation between a family business background and the intention to start a new business in Cyprus. Shirokova et al. (2016) concluded that the positive relationship between entrepreneurial intentions and the scope of start-up activities was stronger for student entrepreneurs with the family entrepreneurial background than for student entrepreneurs without such background. From the sample of 131 Chinese business family offsprings Wang et al. (2017) concluded that perceived parental entrepreneurial rewards are positively related to entrepreneurial intentions, and this relationship is found to be partially mediated by entrepreneurial self-efficacy; additionally, offspring’s family business involvement weakens the positive impact of perceived parental entrepreneurial rewards on entrepreneurial intentions but strengthens the impact of entrepreneurial self-efficacy. Regarding the region of Western Balkans, Egger et al. (2018) analyzed the level of entrepreneurial intentions among students from Slovenia and Macedonia. Using secondary data from the GUESS Project the authors confirm a positive relationship between the experience in the family business and the decision to become an entrepreneur in the future.

3. MODELS AND METHODS

This paper seeks to test how different motives for starting a business contribute to the explanation of the variability of the intention to start a business. In this section, we specify models and explain the methods used to make conclusions about the relationship between motives and intention. First, we start by explaining the data and afterwards variables included in each model.

3.1. Data and Sample

We collected 245 questionnaires from 1000 students of one private college in Bosnia and Herzegovina. Our focus on one education institution limits opportunities for generalization of our results. However, the private college was selected because it offers five types of studies: (a) Business studies, (b) Security studies, (c) Energetics, (d) Occupational health, safety, and fire protection and (e) Traffic engineering. In addition, our population includes students of various ages. While the typical student at publicly financed faculties is younger than 25, our respondents represent students that decided to get educated at a different stage of life. However, 62% of the individuals in our sample are younger than 26. Authors of the study collected data between May and July 2018. In order to ensure higher response rates, we decided to use a printed questionnaire. We used convenience sampling as a specific type of non-probability sampling method. Our sampling strategy entails collecting data from respondents participating in different activities during the day at the


College. In order to achieve randomization, students were asked to fill in the printed questionnaire at different parts of the day.

The survey contained questions regarding students’ intention, their perceived desire to start a full-time business in the following four years, fifteen different motives, entrepreneurial activities of students’ family and demographic data from research participants (gender, age, and type of study). The largest number of participants is in the 22-26 age group (32%) and 18-21 age group (31%). About 16% of students are older than 36 years. The most dominant type of study among student is a business: those participants represent 35% of the sample. However, other majors are not negligible: about 21% of participants are involved in Security studies, 6% in Energetics, 15% in Occupational health and safety and fire protection and, finally 23% in Traffic engineering. Male participants represent about 64% of the sample. However, this is in accordance with our expectation as more male students are involved in the institution where the data collection process was undertaken. Figure 2 shows two key variables (the type of study and age) for both males and females.

Figure 2. Type of study and age by gender


Table 2 provides additional information about our sample. We calculated the average value for each motive and ranked them in order to get some understanding of their importance. Different motives simultaneously can lead students to become entrepreneurs. However, two out of the top five motives are related to financial stability (motive number 1 and 3). The least common motives for starting a business are dissatisfaction with the previous work, risk-propensity, having fun, and self-employment. We provide separately average values and standard deviation for two groups: male and female. The largest difference between women and men can be observed for the statements “for my own satisfaction and growth”, “to prove I can do it” and “so I will always have job security”.

Table 2: Ranking of students’ motives to become entrepreneurs

Women Men Overall

Rank Statement / Motives Mean SD Mean SD Mean SD

1 The financial security of the family 4.46 1.01 4.32 0.90 4.37 0.94

2 To be able to use my past experience and training 4.43 0.98 4.28 1.01 4.33 1.00

3 To increase my income 4.22 1.23 4.35 0.99 4.30 1.08

4 Better organization of private/family time 4.34 1.07 4.17 1.08 4.24 1.08

5 Business opportunity observed 4.23 1.13 4.18 0.96 4.20 1.02

6 To maintain my personal freedom 4.25 1.04 4.17 0.94 4.20 0.97

7 For my own satisfaction and growth 4.37 1.11 4.10 1.11 4.19 1.12

8 So I will always have job security 4.31 1.09 4.10 1.04 4.17 1.06

9 To build a business to pass on 4.15 1.31 4.18 1.07 4.17 1.16

10 To be my own boss 4.17 1.22 4.07 1.19 4.11 1.20

11 To prove I can do it 4.20 1.10 3.97 1.08 4.05 1.09

12 Self-employment 3.84 1.40 3.85 1.29 3.85 1.33

13 To have fun 3.87 1.32 3.72 1.23 3.78 1.26

14 Risk propensity 3.49 1.44 3.64 1.14 3.58 1.25

15 Unsatisfied with the previous work 3.47 1.38 3.43 1.37 3.44 1.37

Legend: SD: Standard Deviation

Almost 60% of questionnaire participants have a high intention to start a business (score higher than 4), while only 13% have no desire to start it at all. Figure 1 shows a box-plot graph for a variable that represents the intention to start a business. As we can observe from Figure 3, there is a difference between male and female participants in the research: 62.23% male participants have high intention to start a business compared to 55.17% female participants (score higher than 4).


Figure 3: Intention to start a business

3.2. Models and method

We specified four models. The dependent variable in each model is the entrepreneurial intention. We used a Likert-type scale with six items from Linan and Chen (2009). In order to employ six items as a dependent variable, we calculated the average value of items representing entrepreneurial intention. In the first model, we added only one explanatory variable: a proxy for a perception of opportunity. According to the theory of planned behavior, a perception of opportunity is an important predictor of entrepreneurial intention. We assumed that individuals, who want to start a business in the next four years and work full-time on it, have perceived a business opportunity. Perceived opportunity is measured using the Likert-type scale as well. Our first model is:


Model 1

INT = a + b OPP (1)

INT - entrepreneurial intention

OPP - perceived opportunity

In the second model, we added a series of motives that we identified in the existing literature. Therefore, a total of 15 new variables representing different motives were added. Our initial idea was to run exploratory factor analysis, but existing studies show that different motives can have high loadings on different factors. Since we did not discover a high correlation between 15 motives used in this study (see Appendix 1), we decided to proceed with all individual variables. While some variables might represent a similar factor, they all represent unique motives that can influence intention to start a business.

Model 2

INT = a + b OPP + c1 M1 + c2 M2 + … + c15 M15

M - motives to start a business

In addition to previous variables, the third model adds the entrepreneurial experience of family members. More specifically, we added five variables measuring if father, mother, brother, partner or other family member had entrepreneurial experience in the past. We assumed that such experience can increase intention to start a business since it increases chances that student interacted with them at some point in the past. Role models have been proposed as important environmental factors in forming career preferences and making a career path salient to the observer (Scherer et al., 1989).

Model 3

INT = a + b OPP + c1 M1 + c2 M2 + … + c15 M5 + d1 E1 + d2 E2 + … + d5 E5

E - family experience related to entrepreneurship

Finally, we added several control variables: gender (dummy variable representing males), age group (five categories with 18-21 age group as a reference group), and type of study (five categories with business studies as a reference group). Therefore, the specification of model 4 is as follows:


Model 4

INT = a + b OPP + c1 M1 + c2 M2 + … + c15 M5 + d1 E1 + d2 E2 + … + d5 E5

+ e Male + f Age + g Major

Male - dummy variable for gender

Age - categorical variable (age group 18-21 as a reference group)

Major - type of studies (business studies as a reference group)

4. RESULTS AND DISCUSSION

In this section, the regression results for previously specified models are presented. The results in all four models confirm a positive statistically significant effect of the perceived opportunity on the intention to start a business. The R2 in the first model indicates that the perception of opportunity can account for 36% of the variation in entrepreneurial intention. We argue that those students who perceive opportunity in the environment, have a higher intention to start a business, which is in line with findings from the existing literature.

The addition of entrepreneurial motives in the second model led to an increase in adjusted R2 by 9%. Perception of opportunity still has a significant and positive effect on entrepreneurial intention. Among total 15 motives, self-employment, risk propensity, one intrinsic motive (“proving that you can do it”), and one independence motive (“to be my own boss”) have a statistically significant influence on entrepreneurial intention. On the other hand, better organization of a private/family life has a statistically significant, but negative effect on the intention to start a business. However, motivation to start a business that reflects a willingness to be own boss or to better organize private/family time is significant at 0.1 level. The third model increases R2 slightly, more precisely by 3%. Perception of opportunity and the same motives still have a statistically significant effect on entrepreneurial intention. However, all effects are now significant at 0.05 level. Entrepreneurial experiences of different family members do not have any effect on our response variable. Finally, the fourth model increases R2 additionally by 3%. Self-employment has no longer a significant effect, while other motivational variables from the previous model have significant effects on entrepreneurial intention, significant at 0.05 level. Entrepreneurial experience of the mother positively influences the intention of students to start a business; however, this is significant at 0.1 level. Male students have higher entrepreneurial intention than females (b=0.37, p<0.05). Entrepreneurial intention also varies among different age groups: older participants have lower entrepreneurial intentions than our reference group (18-21), though not all results are significant at 0.05 level. Regarding the type of studies, we identified a negative coefficient for all majors, however, the only statistically significant and negative coefficient is found for students at Energetics. In other words, students studying Energetics have lower intentions that those students at business studies.


Table 3. Estimation results

Model 1 Model 2 Model 3 Model 4B (SE) B (SE) B (SE) B (SE)

Constant 2.8*** (0.21)

1.05** (0.53) 0.87 (0.54)

1.2** (0.58)

Perception of opportunity 0.66***

(0.06)0.53***

(0.06)0.53***

(0.06)0.55***

(0.06)Motives

M1. Self-employment

M2. To increase my income

M3. Business opportunity observed

M4. For my own satisfaction and growth

M5. To be able to use my past exp. & training

M6. So I will always have job security

M7. To maintain my personal freedom

M8. The financial security of the family

M9. Risk propensity

M10. To prove I can do it

M11. To be my own boss

M12. Unsatisfied with the previous work

M13. Better organization of private/family time

M14. To have fun

M15. To build a business to pass on

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

0.17** (0.08)

0.12 (0.11)

0.10 (0.12)

0.08 (0.11)

-0.09 (0.12)

0.01 (0.10)

-0.05 (0.13)

-0.18 (0.14)

0.16** (0.08)

0.21** (0.11)

0.17* (0.09)

-0.02 (0.06)

-0.19* (0.11)

-0.05 (0.08)

0.11 (0.09)

0.13* (0.08)

0.13 (0.11)

0.13 (0.12)

-0.07 (0.12)

-0.02 (0.12)

-0.07 (0.10)

-0.09 (0.14)

-0.11 (0.14)

0.20** (0.08)

0.22** (0.11)

0.23** (0.10)

-0.01 (0.07)

-0.27** (0.11)

-0.11 (0.08)

0.18* (0.10)

0.11 (0.08)

0.07 (0.11)

0.12 (0.12)

-0.01 (0.12)

-0.01 (0.12)

-0.03 (0.11)

-0.09 (0.14)

-0.10 (0.14)

0.20** (0.08)

0.24** (0.12)

0.21** (0.10)

0.01 (0.07)

-0.35*** (0.12)

-0.13(0.08)

0.19** (0.10)


Entrepreneurial Experience

E1. Father

E2. Mother

E3. Brother/Sister

E4. Partner

E5. Other family members

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

0.12 (0.08)

0.12 (0.08)

0.02 (0.07)

0.00 (0.06)

-0.04 (0.06)

0.07 (0.08)

0.14** (0.10)

0.03 (0.07)

0.01 (0.06)

-0.04 (0.06)

Gender (Male) - - -0.38** (0.18)

Age

18-21 (reference)

22-26

27-30

31-35

36+

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

Ref. group

-0.34* (0.21)

-0.73** (0.32)

-0.41 (0.30)

-0.44* (0.26)

Major / Type of study

Business studies

Security studies

Energetics

Occupational health & safety, fire protection

Traffic engineering

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

Ref. group

-0.34 (0.21)

-0.73** (0.32)

-0.41 (0.30)

-0.44* (0.26)

Number of observations 244 223 211 206R2 0.36 0.49 0.53 0.58Adjusted R2 0.36 0.45 0.48 0.51

*** Significant at 0.01 level, ** Significant at 0.05 level, *Significant at 0.10 level.

Note: standard errors are between brackets

Among 15 motives, our results confirm that five have a statistically significant influence on the intention to start a business. Risk propensity reflects an individual’s characteristics but also represents a motive why some students decide to become


entrepreneurs. When translated into “motivation”, it has a positive and significant effect on the intention to start a business. We argue that students, whose motivation to become entrepreneurs comes from the willingness to accept the risk, perceive entrepreneurship as a more attractive way of earning money and living fulfilling lives, hence increasing intention to start a business. Two motives that belong to the independence factor, i.e. “to prove I can do it” and “to be my own boss” also have positive effects on our dependent variable. We argue that an increase of this motivation can lead to a higher intention to start a business because as students want to become more independent, entrepreneurship is perceived as a more desired choice in life and a solution for becoming independent, thus leading to increase of entrepreneurial intention. Bosnia-Herzegovina is considered a collectivistic society, which explains why one of the statistically significant motives is the opportunity to pass a business to future generations. Entrepreneurship could also be a solution to taking care of future generations, therefore the increase of this type of motivation leads to an increase in entrepreneurial intention. Finally, we argue that students with higher motivation to start a business in order to better organize their private/family life have lower entrepreneurial intention because they have low-developed time management skills. Their dissatisfaction with the current use of time and inability to organize private and family life in more satisfying ways might provide less time to think about starting a business and more about spending time with loved ones.

5. CONCLUSION

The purpose of this paper was to investigate the influence of fifteen motives and entrepreneurship experience of student’s family on the intention to start a business. Given the importance of entrepreneurship for the growth of developing countries, this insight from a post-conflict, transitional country such as Bosnia and Herzegovina provides valuable feedback for policymakers and deepens our understanding of motives and intentions to start a business. Our research proves that growing up in a family where parents are entrepreneurs represents an important predictor of intention to start a business. However, only the entrepreneurial experience of the mother positively influences the intention of students to start a business. This might be explained by the traditional role of the mother in raising children, where mothers traditionally have assigned roles to take care of children from the early days. In that sense, Dietrich and Kracke (2009) state that parents, especially mothers, are found to be the most important advisors of their children in the process of making career plans. Therefore, in cases when the mother has gained entrepreneurial experience, this can be passed on to the children because of more frequent and more qualitative interaction between the child and the mother. Interestingly, we run a separate regression model for female and male participants. The experience of the mother has a statistically significant influence on the intention of male students to start a business, while the entrepreneurial experience of the father has a positive effect on female participants. These family-related early life experiences play a major role in molding an individual’s beliefs, attitudes, and personality. In addition, our findings suggest that following motives have statistically significant effects on the intention to start a business: two independence motives (opportunity to be your own boss and


proving that you can do it), propensity for risk acceptance, opportunity for better organization of work and private time and ensuring appropriate care for future generations. The findings of Glas, Drnovšek, and Mirtic’s (2000) research show that achievement (success) and independence also represent the two most important motives for starting a business in the context of Slovenia and Croatia. Achievement (success) is reported by 31% of respondents as a motive to start a private company in Croatia; whereas 22% reported this motive is important for starting a private company in Slovenia. On the other hand, independence is reported to be an important motive for starting a private company for 27% and 29% of respondents in Croatia and Slovenia, respectively. Independence and achievements seem to be important for both entrepreneurs and those who are considering to start a business. As we already noted in our introduction, the context matters for the entrepreneur’s decision to start the business. In the context of Bosnia-Herzegovina, a possible explanation of our results might be that less attractive working conditions in private companies combined with high unemployment rates influence the motives of potential entrepreneurs. Their intention to start a business comes from perceived opportunity, but taking care of future generations and being an independent can contribute to the explanation of antecedents of the intention to start a business. Bosnia and Herzegovina is considered a collectivistic society, which explains why one of the statistically significant motives is the opportunity to pass a business to future generations. However, the results should be taken with caution. Our focus on one education institution limits opportunities for generalization of our results. Therefore, the results might be only specific to our population. In addition, as our sample is collected based on the convenient sampling method, a truly random sample with students coming from different universities (both private and public) might lead to different conclusions. Therefore, future studies should focus on eliminating the limitation of our study in order to provide stronger arguments for our conclusions.


ŠTO POKREĆE STUDENTE DA ZAPOČNU VLASTITI BIZNIS? DOKAZI IZ BOSNE I HERCEGOVINE

pred. VŠ. Mirza Kulenović, Visoka škola "CEPS-Centar za poslovne studije" Josipa Bana Jelačića bb, Kiseljak, Bosna i Hercegovina


mr. sc. Azra Pašić Mesihović, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Univerziteta u Sarajevu

Trg oslobođenja - Alije Izetbegovića 1, Sarajevo, Bosna i HercegovinaTelefon: +387 33 564 394, e-mail: [email protected]

doc. dr. sc. Ljiljan Veselinović, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Univerziteta u Sarajevu


SAŽETAKPostojeća literatura posebnu pažnju pridaje istraživanju motiva i poduzetničke namjere potencijalnih poduzetnika, a posebice istraživanje namjere studenata da započnu biznis nakon završetka studija. Svrha ovog rada je istraživanje utjecaja petnaest motiva i prethodno poduzetničko iskustvo obitelji studenta na namjeru da pokrene biznis. S obzirom na važnost poduzetništva na razvoj države, pogled iz post-konfliktne, tranzicijske zemlje kao što je Bosna i Hercegovina, pruža korisne povratne informacije za stvaratelje politike i produbljuje naše shvaćanje motiva i namjere za pokretanje biznisa. Naše istraživanje podržava postojeće spoznaje u literaturi da odrastanje u obitelji u kojoj su roditelji poduzetnici predstavlja važan prediktor namjere za pokretanje biznisa. Ova životna iskustva iz ranih obiteljskih dana igraju važnu ulogu u oblikovanju vjerovanja, stavova, osobnosti i namjera pojedinaca. Pored toga, naša istraživanja sugeriraju da sljedeći motivi imaju statistički značajan utjecaj na namjeru za pokretanje biznisa: dva motiva koja opisuju neovisnost (prilika da se bude vlastiti gazda i dokazivanje da on/ona to može učiniti), sklonost prihvaćanju rizika, prilika za boljom organizacijom vremena i osiguranje odgovarajuće brige za buduće naraštaje. Neodgovarajući radni uvjeti u privatnim kompanijama kombinirani s visokom stopom nezaposlenosti čine identificirane motive značajnim prediktorima namjere za pokretanje biznisa. Njihova namjera da započnu biznis primarno potječe iz uočene prilike, ali briga o budućim naraštajima i želja za neovisnošću mogu doprinijeti objašnjenju namjere za započinjanje biznisa. Bosna i Hercegovina spada u kolektivistička društva što može objasniti razlog zbog kojega statistički značajan utjecaj ima i mogućnost da se biznis prenese na buduće naraštaje.

Ključne riječi: poduzetnička namjera; poduzetnički motivi; poduzetnička pozadina obitelji


REFERENCES

1. Ajzen, I. (1991). The theory of planned behavior. Organizational Behavior and Human Decision Processes, 50(2), 179–211.

2. Bae, T. J., Qian, S., Miao, C., & Fiet, J. O. (2014). The relationship between entrepreneurship education and entrepreneurial intentions: a meta-analytic review. Entrepreneurship Theory & Practice, 38(2), 217e254.

3. Bandura, A. (1977). Self-efficacy: toward a unifying theory of behavioral change. Psychological review, 84(2), 191.

4. Benzing, C., Chu, H. M., & Kara, O. (2009). Entrepreneurs in Turkey: A factor analysis of motivations, success factors, and problems. Journal of small business management, 47(1), 58-91.

5. Bird, B. (1988). Implementing entrepreneurial ideas: the case for intention. Academy of Management Review, 13(3), 442–453.

6. Boyd, N. G., & Vozikis, G. S. (1994). The influence of self-efficacy on the development of entrepreneurial intentions and actions. Entrepreneurship Theory and Practice, 18, 63–77.

7. Carr, J. C., & Sequeira, J. M. (2007). Prior family business exposure as intergenerational influence and entrepreneurial intent: A theory of planned behavior approach. Journal of Business Research, 60(10), 1090-1098.

8. Chua, J.H., Chrisman, J.J., Sharma, P., 1999. Defining the family business by behavior. Entrepreneurship Theory and Practice, 23 (4), 19–39.

9. Chu, H. M., Kara, O., Zhu, X., & Gok, K. (2011). Chinese entrepreneurs: Motivations, success factors, problems, and business-related stress. Journal of Chinese Entrepreneurship, 3(2), 84-111.

10. Dietrich, J., & Kracke, B. (2009). Career-specific parental behaviors in adolescents’ development. Journal of Vocational Behavior, 75(2), 109-119.

11. Drennan, J., Kennedy, J., & Renfrow, P. (2005). Impact of childhood experiences on the development of entrepreneurial intentions. The International Journal of Entrepreneurship and Innovation, 6(4), 231-238.

12. Dunn, T., & Holtz-Eakin, D. (2000). Human capital and the transition to self employment: evidence from intergenerational links. Journal of Labor Economics, 18(2), 282e305.

13. Dyer, W.G., Handler, W., 1994. Entrepreneurship and family business: exploring the connections. Entrepreneurship Theory and Practice, 19 (1), 71–84.

14. Egger, E., Dimitrova, M., & Misoska, A. T. (2018). Entrepreneurial intentions of students in relation to family business experience: Evidence from Macedonia


and Slovenia. International May Conference on Strategic Management – IMCSM18 May 25 – 27, 2018, Bor, Serbia. In Book of Proceedings. Volume XIV, Issue (2) (2018) pp. 131-140 (p. 131-141).

15. Fishbein, M. ve Ajzen, I. (1975). Belief, Attitude, Intention and Behavior: An Introduction to Theory and Research. Reading. MA: Addison-Wesley.

16. Glas, M., Drnovšek, M., & Mirtic, D. (2000). Problems faced by new entrepreneurs: Slovenia and Croatia–A Comparison. Population (in’000), 4, 1-991.

17. Hadjimanolis, A., & Poutziouris, P. (2011). Family business background, perceptions of barriers, and entrepreneurial intentions in Cyprus. International Journal of Entrepreneurial Venturing, 3(2), 168-182.

18. Harding, R., Brooksbank, D., Hart, M., Jones-Evans, D., Levie, J., O’Reilly, J., and Walker, J. (2006), Global Entrepreneurship Monitor United Kingdom 2005, London Business School, London.

19. Kolvereid, L. (1996). Prediction of employment status choice intentions. Entrepreneurship Theory and Practice, 21, 47e57.

20. Krueger, N. F. (2003). The cognitive psychology of entrepreneurship. In Handbook of entrepreneurship research (pp. 105-140). Springer, Boston, MA.

21. Krueger Jr, N. F., & Brazeal, D. V. (1994). Entrepreneurial potential and potential entrepreneurs. Entrepreneurship theory and practice, 18(3), 91-104.

22. Langer, J., Alfirević, N., Pavičić, J., & Krneta, M. (2016). Intentions and Perceptions of the Entrepreneurial Career Among Croatian Students: Initial Results of a Longitudinal Empirical Study. In Contemporary Entrepreneurship, Bogenhold, D., Bonnet, J., Dejardin, M., & Garcia Perez de Lema, D. (Eds.), (pp. 213-228). Cham: Springer International Publishing. doi: 10.1007/978-3-319-28134-6_14

23. Laspita, S., Breugst, N., Heblich, S., & Patzelt, H. (2012). Intergenerational transmission of entrepreneurial intentions. Journal of Business Venturing, 27(4), 414e435.

24. Lee, S. H., & Wong, P. K. (2004). An exploratory study of technopreneurial intentions: a career anchor perspective. Journal of Business Venturing, 19(1), 7–28.

25. Linan, F., Chen, Y. (2009). Development and Cross-Cultural Application of a Specific Instrument to Measure Entrepreneurial Intentions. Entrepreneurship Theory and Practice.

26. Macura, R., Konda, I., Koncar, M. (2015). The entrepreneurial desirability within students’ intentions: Bosnia and Herzegovina case study. Actual problems in Economics, 168, 293-304.

27. Maritz, A. (2004). New Zealand necessity entrepreneurs. International Journal of Entrepreneurship and Small Business, 1(3-4), 255-264.


28. Minniti, M., Bygrave, W., and Autio, E. (2006). Global Entrepreneurship Monitor: 2005 Executive Report, London Business School, London.

29. Nabi, G., & Holden, R. (2008). Graduate entrepreneurship: intentions, education and training. Education and Training, 50(7), 545–551.

30. Pašić Mesihović, A., & Šestić, M. (2016). Model of entrepreneurial intentions among students in Bosnia and Herzegovina. In International Conference on Economic and Social Studies (ICESoS’16) “Regional Economic Development: Entrepreneurship and Innovation” Proceedings Vol. 3. Obralić, M. & Mekić, E. (Eds.), (pp.291-300). Sarajevo: International Burch University, April 2016. Retrieved from https://icesos.ibu.edu.ba/assets/icesos/userfiles/file/icesos2016/ICESoS2016- ProceedingsBook(FullBook)1.2(PRINT).pdf (18.10.2018)

31. Perunovic, Z. (2005). Introducing opportunity-based entrepreneurship in a transition economy. Policy Briefs, 39.

32. Petković, S. (2017). Univеrsity students’ еntrеprеnеurial intentions: insights from BiH (Republic of Srpska). Acta Economica, 15(27), 59. Retrieved from https://doi.org/10.7251/ACE1727059P

33. Pfeifer, S., Šarlija, N., & Zekić Sušac, M. (2014). Shaping the Entrepreneurial Mindset: Entrepreneurial Intentions of Business Students in Croatia. Journal of Small Business Management, 54(1), 102–117. doi: 10.1111/jsbm.12133

34. Rajh, E., Budak, J., Ateljević, J., Davčev, Lj., Jovanov, T., Ognjenović, K. (2016). Entrepreneurial Intentions in Selected Southeast European Countries. In EIZ, 10-32.

35. Robichaud, Y., Cachon, J. C., & Haq, R. (2010). Motives, success factors, and barriers among Canadian female entrepreneurs: The case of Greater Sudbury. Entrepreneurial practice review, 1(2), pp. 36-65.

36. Sexton, & K. H. Vesper (Eds.), Encyclopedia of entrepreneurship (pp. 72–90). Englewood Cliffs: Prentice Hall.

37. Scherer, R., Adams, J., Carley, S. & Wiebe, F. (1989). Role Model Performance Effects on Development of Entrepreneurial Career Preference. Entrepreneurship Theory and Practice, pp. 53-72.

38. Shapero, A. (1984). The entrepreneurial event. In C. A. Kent (Ed.), The environment for entrepreneurship. Lexington: Lexington Books.

39. Shapero, A., & Sokol, L. (1982). Social dimensions of entrepreneurship. In C. A. Kent, D. L.

40. Shirokova, G., Osiyevskyy, O., & Bogatyreva, K. (2016). Exploring the intention–behavior link in student entrepreneurship: Moderating effects of individual and environmental characteristics. European Management Journal, 34(4), 386-399.

41. Stanković, R., Dedjanski, S., & Vojteški-Kljenak, D. (2015). Entrepreneurial values


research in Serbia. International Review, (1-2), 63-73.

42. Stefanovic, I., Prokic, S., & Rankovič, L. (2010). Motivational and success factors of entrepreneurs: the evidence from a developing country. Zbornik radova Ekonomskog fakulteta Rijeka, vol. 28, No. 2, pp.251-269

43. Wang, D., Wang, L., & Chen, L. (2017). Unlocking the influence of family business exposure on entrepreneurial intentions. International Entrepreneurship and Management Journal, 1-24.

44. Williams, C. (2008). The motives of off-the-books entrepreneurs: necessity- or opportunity-driven? International Entrepreneurship Management Journal, 5:203–217.

45. Zellweger, T., Sieger, P., & Halter, F. (2011). Should I stay or should I go? Career choice intentions of students with family business background. Journal of Business Venturing, 26(5), 521-536.


APPENDIX 1: PEARSON CORRELATION MATRIX

Correlations

M1 M2 M3 M4 M5 M6 M7 M8 M9 M10 M11 M12 M13 M14 M15

M1 1.00 0.51 0.45 0.33 0.29 0.25 0.30 0.17 0.16 0.18 0.20 0.18 0.23 0.24 0.28

M2 0.51 1.00 0.48 0.48 0.33 0.30 0.31 0.38 0.24 0.18 0.32 0.13 0.38 0.20 0.27

M3 0.45 0.48 1.00 0.47 0.53 0.38 0.47 0.21 0.28 0.26 0.28 0.22 0.26 0.21 0.25

M4 0.33 0.48 0.47 1.00 0.53 0.24 0.40 0.36 0.38 0.39 0.46 0.20 0.36 0.31 0.39

M5 0.29 0.33 0.53 0.53 1.00 0.42 0.45 0.34 0.23 0.35 0.27 0.17 0.25 0.10 0.20

M6 0.25 0.30 0.38 0.24 0.42 1.00 0.55 0.47 0.14 0.25 0.32 0.26 0.44 0.27 0.33

M7 0.30 0.31 0.47 0.40 0.45 0.55 1.00 0.59 0.36 0.51 0.46 0.22 0.45 0.39 0.40

M8 0.17 0.38 0.21 0.36 0.34 0.47 0.59 1.00 0.30 0.42 0.50 0.22 0.54 0.28 0.41

M9 0.16 0.24 0.28 0.38 0.23 0.14 0.36 0.30 1.00 0.47 0.31 0.15 0.26 0.40 0.35

M10 0.18 0.18 0.26 0.39 0.35 0.25 0.51 0.42 0.47 1.00 0.49 0.17 0.50 0.44 0.43

M11 0.20 0.32 0.28 0.46 0.27 0.32 0.46 0.50 0.31 0.49 1.00 0.19 0.59 0.43 0.42

M12 0.18 0.13 0.22 0.20 0.17 0.26 0.22 0.22 0.15 0.17 0.19 1.00 0.25 0.19 0.18

M13 0.23 0.38 0.26 0.36 0.25 0.44 0.45 0.54 0.26 0.50 0.59 0.25 1.00 0.41 0.50

M14 0.24 0.20 0.21 0.31 0.10 0.27 0.39 0.28 0.40 0.44 0.43 0.19 0.41 1.00 0.44

M15 0.28 0.27 0.25 0.39 0.20 0.33 0.40 0.41 0.35 0.43 0.42 0.18 0.50 0.44 1.00

M1. Self-employmentM2. To increase my incomeM3. Business opportunity observedM4. For my own satisfaction and growthM5. To be able to use my past exp. & trainingM6. So I will always have job securityM7. To maintain my personal freedomM8. The financial security of the familyM9. Risk propensityM10. To prove I can do itM11. To be my own bossM12. Unsatisfied with the previous workM13. Better organization of private/family timeM14. To have funM15. To build a business to pass on


TO LEAVE THE COUNTRY OR TO START YOUR OWN BUSINESS? EXPLORING THE RELATIONSHIP BETWEEN ENTREPRENEURIAL AND

MIGRATION INTENTION

Ljiljan Veselinović, PhD, School of Economics and Business in SarajevoTrg oslobođenja - Alije Izetbegovića 1, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina


Mirza Kulenović, MSc, College "Center for Business Studies"Josipa Bana Jelačića bb, Kiseljak, Bosnia and Herzegovina


Azra Pašić Mesihović, MSc, School of Economics and Business in SarajevoTrg oslobođenja - Alije Izetbegovića 1, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina


ABSTRACTThe aim of this study is to explore the relationship between the entrepreneurial intention and the intention to leave the country. We collected data from 245 students in Bosnia and Herzegovina about their intentions to become entrepreneurs, intentions to leave the country, and their perception about different sources of conflict: interreligious and interethnic tolerance, gender inequality, sexual discrimination, and economic situation. As expected, social interactions seem to be an important predictor of the intention to migrate. Those respondents whose friends and family members migrated have higher chances of migrating themselves. None of the conflict sources influence willingness to leave the country either. Contrary to our expectations, the entrepreneurial intention has a statistically significant and positive effect on the intention to leave the country. A possible explanation might be that individuals with higher entrepreneurial intention also have higher expectations regarding life achievements; which might be achieved in developed countries. However, it seems that preference for opportunity-driven entrepreneurship plays an important role in decreasing the intention to migrate. If individuals prefer opportunity-driven instead of necessity entrepreneurship, these preferences have a statistically significant and negative influence on the intention to migrate. A possible explanation for this might be that individuals who can perceive opportunity in the environment, have a higher motivation to stay in the country because their motivation comes from observing and pursuing an opportunity rather than out of necessity. Policymakers should create an environment to stimulate opportunity instead of necessity entrepreneurship.

Keywords: migration, entrepreneurial intention, opportunity-driven entrepreneurship, necessity entrepreneurship

Original scientific paper / Izvorni znanstveni članak

82 Lj. Veselinović, M. Kulenović, A. Pašić Mesihović: To leave the country or to start your own business?

1. INTRODUCTION

A recent study that employs comparative, multilevel analysis conducted by Williams, Jephcote, Janta, and Li (2018), points out that research in the area of migration intentions is not straightforward and is still fragmented. While their research addresses many limitations from the existing research, they observe that the majority of studies in the area of migration intention are conducted on small survey samples coming from a single country. In addition to this, most studies rely on public opinion polls, which reduce the number of potential explanatory variables. In this context, our paper is not different from the majority of studies; but we designed our survey with plenty of explanatory variables. In addition, we introduced a new variable that might potentially reduce the intention to leave the country of origin.

The aim of this paper is to investigate the relationship between several proxy variables of life satisfaction, the perception of different social issues, and the intention to migrate. In addition to these, we explore the relationship between the entrepreneurial intention and the intention to leave the country. The underlying reason for including the entrepreneurial intention is our understanding that the intention to start a business in home country can increase motivation to stay in the country: individuals that intend to become entrepreneurs are expected to have lower willingness to leave the country since the implementation of the business idea should force them to stay. However, our results confirm that this is not the case, but preference for opportunity-driven entrepreneurship plays an important role in decreasing the intention to migrate. This paper is divided into five sections: (1) Introduction, (2) Theoretical background, (3) Research methods, (4) Results and discussion, and (5) Conclusions.

2. THEORETICAL BACKGROUND

The decision to migrate and the factors that affect this decision have long been a question of primary interest for academics and policymakers. Thus, different theories have emerged that try to explain an individual’s decision to leave the country. We will look back on three main theories that analyze the problem of migrations: Neoclassical Theory, The New Economics of Labour Migration, and The World System Theory.

The Neoclassical Theory (Lewis, 1954; Harris and Todaro, 1970) dominates in explaining the causes of migration. The main factor that influences a person’s decision to migrate is the economic factor. According to this theory, each migrant seeks an optimal combination of financial benefits, job security, and travel costs (Roman and Vasilescu, 2016). On the other hand, the critics of this theory state that the rationality is that not only poor people leave a country, but also a significant number of highly skilled workers, a phenomenon known as brain drain. Stark and Bloom (1985) developed a theory known as “The New Economics of Labor Migration”. This theory focuses on the motivations of people to migrate and it states that migration is not an individual decision, but is taken by large groups of individuals, i.e. households or families, individuals acting together to maximize


revenues and minimize the risks arising with the constraints of a variety of markets, not only the labor market. World System Theory, attributed to Wallerstein (1974), views migrations in the context of globalization. This theory refers to the polarized world as seen today, where there are countries that have benefited from and some have been exploited by the world economic system. Given the new technologies and new ways of transportation, every country participates in this world system, as a source of raw materials, production, or consumption. In that sense, migration is seen as the main element of production (Roman and Vasilescu, 2016).

Otrachshenko and Popova’s findings (2014) show that individuals who are dissatisfied with life have a higher intention to leave a country. Their research confirms that environmental variables such as socio-economic and macroeconomic conditions affect the intention to leave a country, however through life satisfaction. Similar results were found by Lapshyna and Duvell (2015) in the case of Ukraine. In their research, life dissatisfaction is one of the most important drivers of migration; while better-educated individuals have stronger intentions to migrate abroad. Van Dalen and Henkens (2007) confirm that an important factor in triggering emigration comes from social networks. Other factors that contribute to the intention to emigrate from a high-income country such as the Netherlands are age, education, and income. Their findings can help us understand what a typical potential migrant looks like: he or she is “young, better educated, with a high income, and with family or friends abroad” (p. 58). Roman and Valinescu (2016) confirm that age, the use of the internet, and social class of the family are the factors that determine teenagers’ propensity to migrate, while the feeling of discrimination and the entrepreneurial behavior are the key factors that influence the migration intentions of young adults in Romania. Similarly, Williams et al. (2018) identified family attachment as an important predictor of migration intentions at meso-level, i.e. strong family attachment can decrease the intention to migrate from a country. Santric-Milicevic, Terzic-Supic, Matejic, Vasic, and Ricketts (2014) come to a different, yet similar conclusion in Serbia: push factors for leaving the country are the quality of life and limited vacancy. Their findings show that a large proportion of medical undergraduates consider emigrating (more specifically 80.6%).

Dimova and Wolff (2015) investigated the relationship between the intention to migrate to a foreign country in the coming year and whether individuals are receiving remittances. Their research was conducted on the 2001-2004 panel data collected in Bosnia and Herzegovina. The sample consisted of 10,129 people (approximately 3,500 for each year) including individuals between 15 and 45 years. Three questions (proxies) were used to measure the probability to migrate: two that measure the desire to migrate to a foreign country and another that measures probability to migrate in the upcoming year on the scale from not likely at all to very likely. Based on these questions, the dummy variable was created indicating a desire to emigrate to a foreign country. Their results show that 30.2% of the respondents would like to migrate to a foreign country; whereas 69.2% of the individuals indicated that emigration in the upcoming year is not likely. Regarding the relationship between migration and remittance, their results support the hypothesis that remittances can stimulate chain migration of individuals receiving remittances. The intention to emigrate increases for respondents receiving remittances. Interestingly, their


research indicated that young, healthy, and well-educated people in Bosnia and Herzegovina have a higher probability to migrate. Two possible explanations are provided: remittances are viewed as “a signal of better economic prospects in the host country”; whereas for older people migrations are triggered by the desire to keep strong family links or to provide support in raising kids.

Poulain (2008) presents descriptive statistics extracted from the Eurostat database showing that 8.6% of Bosnia and Herzegovina’s citizens were living in the EU. The number of people from Bosnia and Herzegovina that were living in the EU is higher by 1% than the number of citizens from Croatia and Serbia and Montenegro. According to the World Bank (2016), in 2013 Bosnia and Herzegovina had emigration rate of 44.5%. This rate is even higher than in Albania (43.6%), which has been the leading country in Europe for years by the rate of emigration compared to the total number of inhabitants living in the country. The more recent data (Klix, 2017) show that 150,000 people left Bosnia and Herzegovina in the period from 2013 to 2017, which is 3.84% of the total population compared to the total population used in Poulain (2008) or 4.3% compared to the average total population in the period 2013-2017. Connor (2016) shows that 30% of the native-born population are living in another country, ranking Bosnia and Herzegovina the first among nine countries whose population migrated or sought refuge abroad. Figure 1 illustrates that the total population of Bosnia and Herzegovina had two decreasing trends: (1) the first one was after the 1992-1995 war and (2) the second one happened after 2008. Therefore, the migration from Bosnia and Herzegovina is an evident trend, which identifies a need for conducting research studies that will establish the relationship between possible manipulation variable (intention to become an entrepreneur) and the intention to migrate.

Figure 1: Total population of Bosnia and Herzegovina


Data Source: United Nations World Population Prospects

Based on the previous discussion, this paper aims to explore the relationship between the entrepreneurial intention, a preference for opportunity-driven entrepreneurship, and the intention to leave the country. We also examine how perception about different issues in Bosnia and Herzegovina (religious and ethnic intolerance, gender inequality, urban/rural division, etc.) contribute to the explanation of variability in the intention to leave the country. Therefore, with this paper, we contribute to the stream of research that addresses an important gap in existing literature, i.e. determinants of intentions to migrate (see Williams et al., 2018).

3. RESEARCH METHODS

This study employs a quantitative approach. Data collection took place in Bosnia and Herzegovina between May and July 2018. The data were collected by the authors of this study. In order to ensure higher response rates, we decided to use a printed questionnaire. Our population represents all students at a private college that offers more than five types of studies in the different discipline: (a) Business studies, (b) Security studies, (c) Energetics, (d) Occupational health, safety, and fire protection and (e) Traffic engineering. Such varieties allowed us to examine the relationship between the entrepreneurial intention and the intention to leave the country; including students that might be more entrepreneurship oriented (business studies). The College currently enrolls more than 1,000 students at the undergraduate (the first cycle) level from Bosnia and Herzegovina. Therefore, we used convenience sampling as a sampling technique where respondents were selected because of their accessibility and proximity to the researcher. However, we tried to ensure randomization by collecting data at different activities (such as


lectures or when students were visiting the College) at different times of the day. This research is a part of our previous research regarding the entrepreneurial intention; therefore, we used our existing primary data in order to gain an understanding of the relationship between the new variables. As such, the limitation comes from using the existing dataset, not allowing us to include all questions that might contribute to the explanation of the variation in our variable of interest, i.e. the intention to migrate. However, our research design included plenty of variables that were not used in previous research, allowing us to make contributions to the current stream of research. We collected data from 245 students in Bosnia and Herzegovina about their intentions to become entrepreneurs, intentions to leave the country, and their perceptions about different sources of conflict: interreligious and interethnic tolerance, gender inequality, sexual discrimination, urban/rural divisions, and divisions between the rich/the poor. We also selected proxies that represent the quality of a respondent’s life: understanding of the economic situation, a respondent’s decision to vote in the elections, and whether Bosnia and Herzegovina requires radical changes, or if respondents have friends or family members who already emigrated from the country. We included these variables since negative perception regarding these aspects of life and social issues might contribute to greater dissatisfaction in life, which in turn can lead to a higher intention to leave the country. Originally, the questions were designed using bipolar scales contrasting two opposites. However, we re-coded these variables into unipolar in order to make the interpretation of results possible and meaningful. For example, we used a bipolar scale that includes choices from -3 (high religious intolerance) to 3 (high religious tolerance). All answers from the respondents in our dataset that were equal or above zero were coded as an absence of intolerance (zero), while values from -1 to -3 were re-coded into positive values (1 to 3) indicating different levels of respondent’s perception of intolerance in the society.

The question regarding the intention to migrate represents the average value of five questions designed by authors to assess respondents’ intentions to leave the country (see Table 1). The Cronbach alpha coefficient for the five items is .87, suggesting that the items have relatively high internal consistency. The migration intention question used by researchers varies, as presented in the literature review conducted by Williams et al. (2018). We wanted to measure intention in combination with different underlying reasons: search for better work, better political-legal system, education, social and cultural experiences, and avoiding potential future conflicts.

We used a Likert type scale with five items for measuring the entrepreneurial intention, validated by Liñán and Chen (2009). We calculated the average value of these items in order to use it in the regression model.


Table 1: Survey Design

Variable Items

Migration Intention

(average K1, K2, K3, K4, K5)

Dependent variable

Five-point Likert Scale

K1: I intend to emigrate from my country in search of better work and increased salary

K2: I intend to emigrate from my country in search of a better political-legal system

K3: I intend to emigrate from my country in search of education

K4: I intend to emigrate from my country in search of new social and cultural experiences

K5: I intend to emigrate because of constant tensions and fears of new conflict

Entrepreneurial intention

(average EI1, EI2, EI3, EI4, EI5, EI6)

Six-point Likert Scale

EI1: I am ready to do anything to be an entrepreneur

EI2: My professional goal is to become an entrepreneur

EI3: I will make every effort to start and run my own firm

EI4: I am determined to create a firm in the future

EI5: I have very seriously thought about starting a firm

EI6: I have the firm intention to start a firm someday

Life satisfaction

(Proxy)

Bipolar scale recoded into unipolar

LS1: I have close friends and family members who emigrated from BiH

LS2: The general economic situation in BiH is poor

LS3: I don’t vote in the elections

LS4: BiH requires radical changes

Perception of social issues

Bipolar scale recoded into unipolar

SI1: Religious intolerance

SI2: Ethnic intolerance

SI3: Urban/rural divisions

SI4: Diversities between the rich/the poor

SI5: Gender inequality

SI6: Sexual orientation discrimination


Type of entrepreneurship Bipolar scale recoded into unipolar

OP: In case you decide to start your own business, you will do this mainly because exploiting business opportunities.

Gender Dummy variable (1 if male)

Age Categorical variable: 18-21 (reference), 22-26, 27-30, 31-35, 36+

The dependent variable in our models is the intention to migrate, i.e. the intention to leave the country. We specified four models in order to observe changes in R2. In the first model, four proxies for life satisfaction are used as predictors for the intention to leave the country. In the second model, we add variables that describe perception about different social issues. The third model includes our key variables of interest: the entrepreneurial intention and preference for opportunity-driven entrepreneurship. Finally, we add gender and age group as control variables. We use multiple regression to understand whether an intention to leave the country can be predicted based on the entrepreneurial intention and preference for opportunity-driven entrepreneurship.

In order to answer our research questions, we define the following hypothesis:

H1: Social interactions increase migration intention

H2: Perception of intolerances/inequalities increases migration intention

H3: Higher entrepreneurial intention decreases migration intention

H4: Preference for opportunity-driven intention decreases migration intention

4. RESULTS AND DISCUSSION

First, we provide a description of the sample. The data used in this research paper were collected between May and July in 2018 at a private College in Bosnia and Herzegovina that has more than 1,000 students enrolled at five types of studies. Students participating in different types of activities were asked to fill in the printed questionnaire. The questionnaire was designed, so it could be automatically scanned with a scanner. However, due to many errors produced by the software, the answers were entered manually. The sample characteristics are presented in Table 2. The majority of respondents belong to the age group 18-30 (73%), whereas 11% are in the 31-35 age group and 16% older than 36. Male students predominated across all age groups. Our sample consists also of respondents from different types of studies. Business studies are the predominant major at the College where 57% of research participants are women. In all other types of studies, men are predominant. Other types of studies are almost equally represented in the sample (from 15% to 23%), whereas students from energetics consist only 6% of our sample.


Table 2: Sample Characteristics

Variable TotalGender

Female Male Missing Total

Age

18-21 76 (31%) 35 (46%) 40 (53%) 1 (1%) 76 (100%)

22-26 79 (32%) 20 (25%) 58 (74%) 1 (1%) 79 (100%)

27-30 23 (9%) 9 (39%) 14 (61%) 0 (0%) 23 (100%)

31-35 26 (11%) 6 (23%) 19 (73%) 1 (4%) 26 (100%)

Older than 36 40 (16%) 15 (38%) 23 (58%) 2 (5%) 40 (100%)

Missing 1 (0%) 1 (100%) 0 (0%) 0 (0%)1 (100%)

Type of study

Business studies 85 (35%) 48 (57%) 37 (44%) 0 (0%) 85 (100%)

Security studies 50 (20%) 14 (28%) 35 (70%) 1 (2%) 50 (100%)

Energetics 15 (6%) 4 (27%) 11 (73%) 0 (0%) 15 (100%)

Occupational health and safety and fire protection

36 (15%) 9 (25%) 26 (72%) 1 (3%) 36 (100%)

Traffic engineering 57 (23%) 11 (19%) 43 (76%) 3 (5%) 57 (100%)

Missing 2 (1%) 0 (0%) 2 (100%) 0 (0%) 2 (100%)

Total 245 (100%) 86 (35%) 154 (63%) 5 (2%) 245 (100%)

Second, we provide a description of the sample by analyzing key independent variables. As we can observe from Table 3, our sample is well balanced since we have respondents in each category. Neutral perceptions range from the lowest 17% (perception about diversity between the rich and the poor) to the highest 34% (perception about gender equality).

Lower intention to leave the country has 45% of respondents, while higher intention to migrate has 44% of survey respondents. The remaining 11% of respondents indicated number three on the scale from 1 (totally disagree) to 5 (totally agree), placing themselves somewhere between those with lower intention and higher intention to migrate.


Table 3: Students’ Perception of Different Social Issues

Question: In your opinion, where does the BiH stand when it comes to...?

Code Issue -3 -2 -1 0 1 2 3 Issue

SI1 Religious intolerance34 24 21 50 20 22 34 Religious

harmony17% 12% 10% 24% 10% 11% 17%

SI2 Ethnic intolerance33 31 20 50 20 23 32

Ethnic harmony16% 15% 10% 24% 10% 11% 15%

SI3 Urban/rural divisions24 24 27 62 23 20 24 Urban/rural

synergies12% 12% 13% 30% 11% 10% 12%

SI4 Diversities between the rich/the poor

58 26 17 35 24 18 28 Closeness among the rich/the poor28% 13% 8% 17% 12% 9% 14%

SI5 Gender inequality29 19 16 71 22 24 26

Gender equality14% 9% 8% 34% 11% 12% 13%

SI6 Sexual orientation discrimination

41 18 24 63 19 22 22 Respecting others' sexual orientation20% 9% 11% 30% 9% 11% 11%

LS2

General economic situation in BiH is very poor, without prospects

62 23 23 37 19 19 25 General economic situation in BiH is improving, it has prospects

30% 11% 11% 18% 9% 9% 12%

LS3 I do not plan to vote in the elections

30 7 16 45 12 28 70 I do plan to vote in the elections14% 3% 8% 22% 6% 13% 34%

LS4 BiH requires radical changes

69 9 9 41 13 23 37 BiH requires gradual changes34% 4% 4% 20% 6% 11% 18%

Figure 1 shows that, in general, more respondents have a negative perception of identified social issues. The differences between the number of respondents with negative views and positive views of these issues range from 1.5% to 27.40% of total questionnaire participants. In general, more respondents have a negative perception of the division between the rich/ the poor and general economic situation. On the other hand, more respondents plan to vote in the elections (52.88% of those who are going to vote versus 25.48% who are not).


Figure 1: Perception of social issues

The value of R2 in our first model is .34, which tells us that life satisfaction proxy variables can account for 34% of the variation in the intention to migrate. There are many factors that can explain this variation, but our first model can explain approximately 34%. However, LS1 variable is the only with a significant effect on the intention to migrate. As expected, social interactions seem to be an important predictor of the intention to migrate. The respondents whose friends and family members migrated have higher chances of migrating themselves. This effect is significant at 1% and does not change in Model 2, Model 3 or Model 4. It could be explained by the findings of Dimova and Wolff (2015): friends and family members living abroad and sending remittances can stimulate chain migration of individuals receiving remittances. Other proxies for life satisfaction and a perception about different social issues have no effect on the intention to migrate. Presence of all sorts of intolerance and inequalities does not increase an individual’s willingness to migrate to another country. We argue that friends and family members initiate chain reactions increasing individual’s intention to leave the country. Other factors might be important predictors for individuals directly affected by social issues themselves: for example, gender inequality might increase the intention to migrate for female citizens, while sexual discrimination might increase the intention to leave the country for the LGBT population. However, we could not test this since our dataset does not contain these variables. But, our models confirm that these issues do not matter for overall participants in the research.

Contrary to our expectations, the entrepreneurial intention has a statistically significant and positive effect on the intention to leave the country. We expected that those individuals with higher intention to become an entrepreneur would rather consider staying in the country while pursuing their business idea. A possible


explanation might be that individuals with higher entrepreneurial intentions also have higher expectations regarding life achievements; which might be achieved in developed countries. However, it seems that the preference for opportunity-driven entrepreneurship plays important role in decreasing the intention to migrate. If individuals prefer opportunity-driven instead of necessity entrepreneurship, these preferences have a statistically significant and negative influence on the intention to migrate. A possible explanation might be that individuals who can perceive opportunity in the environment, have a higher motivation to stay in the country because their motivation comes from observing and pursuing an opportunity rather than out of necessity.

We did not observe a statistically significant effect of our two control variables: age and gender. In other words, this means that the intention to migrate does not prevail more to men or women, nor it depends on the age of respondents.

Table 4: Results Estimation

Model 1 Model 2 Model 3 Model 4

B (SE) B (SE) B (SE) B (SE)

Life satisfaction

LS1 0.48*** (0.04) 0.48*** (0.04) 0.45*** (0.05) 0.45*** (0.05)

LS2 -0.02 (0.06) -0.05 (0.08) 0.02 (0.08) 0.03 (0.08)

LS3 0.04 (0.07) 0.03 (0.07) 0.07 (0.07) 0.06 (0.07)

LS4 0.02 (0.06) -0.01 (0.06) 0.00 (0.07) -0.01 (0.07)

Social issues (perception)

SI1 - 0.10 (0.11) 0.12 (0.12) 0.12 (0.98)

SI2 - 0 (0.12) 0.02 (0.13) 0.02 (0.17)

SI3 - 0.16 (0.1) 0.14 (0.1) 0.11 (1.06)

SI4 - -0.03 (0.08) -0.10 (0.08) -0.07 (-0.82)

SI5 - -0.04 (0.09) -0.01 (0.09) -0.05 (-0.55)

SI6 - -0.03 (0.08) -0.05 (0.09) -0.04 (-0.46)

Entrepreneurial intention - - 0.07 (0.05) 0.10** (0.05)

Opportunity-driven intention - - -0.14** (0.06) -0.15** (0.06)

Gender (Male) - - - -0.25 (0.16)

Age - -

18-21 (reference) - - - -

22-26 - - - -0.09 (0.18)

27-30 - - - 0.32 (0.26)

31-35 - - - 0.27 (0.26)

36+ - - - 0.16 (0.22)


Const 1.50*** (0.15) 1.47*** (0.15) 1.38*** (0.25) 1.41*** (0.29)

R2 0.34 0.36 0.41 0.43

Adjusted R2 0.33 0.34 0.37 0.38

Number of observations 238 238 204 199

*** Significant at 0.01 level, ** Significant at 0.05 level, *Significant at 0.10 level.

Note: standard errors are between brackets

Our results support H1 and H4, meaning the social interactions increases the intention to migrate, while preference for opportunity driven entrepreneurship decreases it. H2 is not supported: we could not confirm that perception of intolerances/inequalities increases the intention to migrate. Finally, H3 is not supported. However, the entrepreneurial intention has a statistically significant and positive effect on the intention to migrate.

Table 5: Hypothesis Testing Summary

Hypothesis Results

H1: Social interactions increases migration intention Supported

H2: Perception of intolerances/inequalities increases migration intention Not supported

H3: Higher entrepreneurial intention decreases migration intention Not supported

H4: Preference for opportunity-driven intention decreases migration intention Supported

5. CONCLUSION

As expected, our finding supports the idea that social interactions are an important predictor of the intention to migrate. As noted by Dimova and Wolff (2015), the existing literature does not pay particular attention to the examination of the relationship between migration and remittances sent back to the country of origin and whether they can stimulate chain migration. Drawing on their work, our research additionally enriches the literature related to the issue of migration, taking into account the data from 2018. It offers additional clarifications of possible antecedents of migration. Similar to their work, our results can be explained by the concept of “chain migration”: those respondents whose friends and family members migrated have higher chances of migrating themselves. None of the conflict sources influences the willingness to leave the country either: the presence of all sorts of intolerance


and inequalities does not increase an individual’s willingness to migrate to another country. Contrary to our expectations, the entrepreneurial intention has a statistically significant and positive effect on the intention to leave the country. We expected that those individuals with higher intentions to become entrepreneurs would rather consider staying in the country while pursuing their business idea. Implementation of a business idea requires to be close to target market; but a possible explanation might be that individuals with higher entrepreneurial intention also have higher expectations regarding life achievements; which might be achieved only in more developed countries. However, it seems that preference for opportunity-driven entrepreneurship plays an important role in decreasing the intention to migrate. If individuals prefer opportunity-driven instead of necessity entrepreneurship, these preferences have a statistically significant and negative influence on the intention to migrate. A possible explanation for this might be that individuals who can perceive opportunities in the environment, have a higher motivation to stay in the country because their motivation comes from observing and pursuing opportunities rather than out of necessity. We did not observe a statistically significant effect of our two control variables: age and gender. In other words, this means that the intention to migrate does not prevail more to men or women, nor it depends on the age of respondents. Policymakers should create an environment to promote opportunity instead of necessity entrepreneurship.


NAPUSTITI ZEMLJU ILI ZAPOČETI VLASTITI BIZNIS? ISTRAŽIVANJE POVEZANOSTI IZMEĐU PODUZETNIČKE NAMJERE I NAMJERE ZA

MIGRIRANJE

doc. dr. sc. Ljiljan Veselinović, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Univerziteta u Sarajevu


pred. VŠ. Mirza Kulenović, Visoka škola "CEPS-Centar za poslovne studije" Josipa Bana Jelačića bb, Kiseljak, Bosna i Hercegovina


mr. sc. Azra Pašić Mesihović, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Univerziteta u Sarajevu


SAŽETAKCilj ovog rada je istražiti povezanost između poduzetničke namjere i namjere da se napusti domovina. Prikupili smo od 245 studenata iz Bosne i Hercegovine podatke o njihovoj namjeri da postanu poduzetnici, namjeri da napuste zemlju i percepciji o različitim izvorima konflikta: međureligijska i međuetnička netrpeljivost, nejednakost spolova, spolna diskriminacija i stav o ekonomskoj situaciji. Kao što je i očekivano, društvene interakcije važan su prediktor namjere po pitanju migracija. Oni sudionici čiji su prijatelji i obitelj migrirali imaju veće šanse da i sami napuste svoju domovinu. Ni jedan izvor konflikta ne utječe na želju pojedinca da migrira. Suprotno našim očekivanjima, poduzetnička namjera ima statistički značajan i pozitivan utjecaj na namjeru da se napusti domovina. Smatramo da pojedinci s visokom razinom poduzetničke namjere imaju također veća očekivanja po pitanju životnih postignuća, a koja je moguće ostvariti u razvijenim zemljama. Ipak, čini se da preferencije za poduzetništvo iz prilike igraju važnu ulogu u smanjenju namjere za emigriranje. Ako pojedinci preferiraju poduzetništvo iz prilike umjesto poduzetništva iz nužde, te preferencije imaju statistički značajan i negativan utjecaj na namjeru za emigriranje. Stvaratelji politike trebali bi kreirati okruženje koje će stimulirati poduzetništvo iz prilike.

Ključne riječi: migracije; poduzetnička namjera; poduzetništvo iz prilike; poduzetništvo iz nužde


LITERATURA

1. Connor, P. (2016). In nine countries, 20% or more born there have migrated or sought refuge abroad. Pew Research Center. Retreived from http://www.pewresearch.org/fact-tank/2016/11/10/in-nine-countries-20-or-more-born-there-have-migrated-or-sought-refuge-abroad/ (22.08.2018.)

2. Dimova, R., & Wolff, F. C. (2015). Remittances and chain migration: Longitudinal evidence from Bosnia and Herzegovina. The Journal of Development Studies, 51(5), 554-568.

3. Harris, J., & Todaro, M. P. (1970). “Migration, unemployment and development: A two-sector analysis”. American Economic Review No. 60, pp 126-142.

4. Klix (2017). Od 2013. godine do danas iz BiH iselilo 150 hiljada ljudi. Klix News Portal. Retreived from https://www.klix.ba/vijesti/bih/od-2013-godine-do-danas-iz-bih-iselilo-150-hiljada-ljudi/171030011 (22.08.2018.)

5. Lapshyna, I. & Düvell, F. (2015). Migration, life satisfaction, return and development: the case of a deprived post-Soviet country (Ukraine). Migration and Development, 4(2), 291-310.

6. Lewis, W. A. (1954). Economic development with unlimited supplies of labor. The Manchester School of Economic and Social Studies, No 22, pp 139-191.

7. Liñán, F. & Chen, Y-W. (2009). ‘Development and cross-cultural application of a specific instrument to measure entrepreneurial intentions’. Entrepreneurship Theory and Practice, 33(3), 593–617.

8. Otrachshenko, V. & Popova, O. (2014). Life (dis)satisfaction and the intention to migrate: Evidence from Central and Eastern Europe. The Journal of Socio-Economics, 48, 40-49.

9. Poulain, M. (2008). European migration statistics: Definitions, data and challenges. Mapping linguistic diversity in multicultural contexts, 94, 43.

10. Roman, M., & Vasilescu, M. D. (2016). Explaining the Migration Intentions Of Romanian Youth: Are Teenagers Different?. Romanian Statistical Review, 64(4), 69-86.

11. Santric-Milicevic, M. M., Terzic-Supic, Z. J., Matejic, B. R., Vasic, V., & Ricketts III, T. C. (2014). First-and fifth-year medical students’ intention for emigration and practice abroad: a case study of Serbia. Health Policy, 118(2), 173-183.

12. Stark, O., Bloom, D. E. 1985. The New Economics of Labor Migration. The American Economic Review, No 75, Issue 2, pp 173-178.

13. Van Dalen, H. P., & Henkens, K. (2007). Longing for the good life: understanding emigration from a high-income country. Population and Development Review, 33(1), 37-66.


14. Wallerstein, E. (1974). The Modern World System. Capitalist Agriculture and the Origins of the European World Economy in the 16th Century, Academic Press

15. Williams, A. M., Jephcote, C., Janta, H., & Li, G. (2018). The migration intentions of young adults in Europe: A comparative, multilevel analysis. Population, Space and Place, 24(1), e2123.

16. World Bank (2016). Migration and Remittances Factbook 2016, 3rd edition. Washington, DC: World Bank. doi: 10.1596/978-1-4648-0319-2


KORIŠTENJE ANGOFF METODE ZA ODREĐIVANJE PRAGA PROLAZA NA PROVJERAMA ZNANJA IZ POSLOVNE INFORMATIKE U EDUKACIJI

PODUZETNIŠTVA

Igor Buzov, dipl. inf., predavač, Veleučilište VERN'Trg bana J. Jelačića 3, Zagreb, Hrvatska


Dimitrije Milojević, mag. pol., Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo

i upravljanje Nikola Šubić ZrinskiSelska cesta 119, Zagreb, Hrvatska


Mario Šimunković, mag. oec., Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo

i upravljanje Nikola Šubić ZrinskiSelska cesta 119, Zagreb, Hrvatska


SAŽETAK

Znanja i vještine iz Poslovne informatike važan su dio modernoga poduzetničkog kurikuluma. Razlikovanje između onih studenata koji su stekli potrebna znanja i vještine te onih studenata koji nisu kompetentni važan je dio edukacijskog procesa. U ovome radu istražuje se uspostava vjerodostojnog, pouzdanog i branjivog praga prolaza za ispite iz Poslovne informatike te se uspoređuju dobiveni rezultati s postojećim pragom prolaza od 50% iz Poslovne informatike na Veleučilištu Vern'. Postojeći prag prolaza od 50% proizvoljno je određen prije nekoliko godina. Nakon pažljivog ispitivanja svih postojećih metoda za određivanje praga prolaza na ispitu, odabrana je Angoff metoda kao ona koja najbolje odgovara. Nakon što je metoda predstavljena ekspertnim sucima, panel od 6 eksperata proveo je Angoff metodu na uzorku od 30 testnih pitanja. Ekspertni suci imaju različito radno iskustvo, razinu obrazovanja i poziciju na Veleučilištu Vern'. Ne postoji zlatno pravilo za određivanje praga prolaza na ispitima, ali izbor praga prolaza trebao bi biti branjiv, baziran na znanstvenoj metodologiji i dokaziv. Rezultati ove studije pokazuju da bi se prag prolaza na ispitu iz Poslovne informatike trebao podignuti s arbitrarnih 50% na 60%.

Ključne riječi: Angoff metoda; prag prolaza; poslovna informatika; edukacija poduzetništva

Prethodno priopćenje / Preliminary communication

100 I. Buzov, D. Milojević, M. Šimunković: Korištenje Angoff metode za određivanje praga prolaza na...

1. UVOD

Obrazovanje za poduzetništvo jedna je od ključnih aktivnosti potrebnih za razvijanje poduzetništva, osobito među mladima. Bez stjecanja poduzetničkih kompetencija vjerojatnost uspjeha u poduzetničkom pothvatu značajno opada.

Dugogodišnja neusklađenost kompetencija koje se stječu u sustavima visokoga obrazovanja i potreba tržišta rada rezultirala je iznimno visokom stopom nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj. Upravo je stoga sustav visokoga obrazovanja s izraženom poduzetničkom usmjerenošću prepoznat kao alat za rješenje aktualnih ekonomskih problema (Biondić, 2013, 111). Stoga je stjecanje kompetencije implementacije informatičke tehnologije, kao i primjena e-poslovanja u poduzeću, jedan od ciljeva obrazovanja na Veleučilištu Vern’. Studenti se na kolegiju Poslovne informatike upoznaju s korištenjem osnovnih i naprednih uredskih alata kao i njihovom praktičnom primjenom u modernom poslovanju.

Pri licenciranju, testiranju ili certificiranju vrlo je važno razlikovati polaznike/studente koji su stekli potrebne kompetencije od onih koji ne posjeduju minimum kompetencija za to zvanje. Postavlja se pitanje koliko mora polaznik znati, odnosno koliko je dozvoljeno ne znati. Smije li se osoba smatrati kompetentnom za korištenje informatičkih tehnologija ako ne posjeduje 30%, 40%, 50% ili čak više traženih znanja i vještina?

Procjenu toga je li osoba kompetentna ili nekompetentna vrše ispitivači koji dizajniraju testove te temeljem njihovih odluka polaznici prolaze na provjeri znanja ili moraju ponovno pristupiti provjeri, nakon što su se dodatno pripremali (Yousef, 2017).

2. PREGLED LITERATURE

Loše postavljene provjere znanja na kojima prolaze osobe koje nisu stekle tražene kompetencije, zbog preniskog praga prolaza, ili čak provjere znanja na kojima osobe koje imaju minimum kompetencija ne prolaze zbog previsokog praga prolaza, mogu imati značajne posljedice. I u jednom i u drugom slučaju doći će do neispravne procjene kvalitete obrazovnog sustava, i od strane polaznika i njihovih obitelji te od strane tržišta rada.

Greške kao što su lažno pozitivna (prošao polaznik koji nije trebao) i lažno negativna (nije prošao polaznik koji zadovoljava kriterije) u fokusu su edukacijskih standarda i normi.

Od standarda pri dizajniranju provjera znanja traži se da su nepobitni i neosporni – provjere znanja mjere što se od studenata očekuje da znaju. Također, provjere znanja trebaju biti pouzdane – konzistentan rezultat i ocjena kad bi ispitanik više puta pristupio istoj provjeri znanja. Nije dozvoljena situacija u kojoj bi polaznik za isti broj bodova na provjeri znanja jedanput dobio pozitivnu, a jedanput negativnu ocjenu (Wheaton, 2018).


Standardi za određivanje praga prolaza dijele se u dvije grupe (Elfaki, 2015):

Standardi koji se zasnivaju na normi (relativni) – uspjeh ispitanika uspoređuje se s drugim ispitanicima koji su pristupili provjeri znanja.

Standardi koji se zasnivaju na kriteriju (apsolutni) – uspjeh ispitanika uspoređuje se s već preddefiniranim kriterijem te je nezavisan od uspjeha drugih ispitanika.

Postoji nekoliko načina postavljanja normativnog praga. Prag može biti arbitrarno postavljen pri čemu se javlja problem u tome je li student kompetentan nakon položene provjere znanja, ne postoji metodološka potvrda postavljanja praga. Drugi način normativnog određivanja praga prolaza je postavljanje praga na 50% bodova koje je ostvario najbolji ispitanik. U tom slučaju javlja se problem kod situacija gdje je najbolji kandidat ostvario 70% i manje bodova na provjeri znanja. U tim slučajevima granični kandidat može proći provjeru s 35% bodova i manje.

Kriterijski prag prolaza je postavljen prag, od recimo 60% ukupno mogućih bodova, a sam prag dobiva se jednom od metoda, kao što su Angoff metoda, Ebel metoda itd. Kao što se vidi, problem kod normativnih standarda je nepouzdanost.

Ne postoji zlatni standard za određivanje savršenog praga prolaza. Ključ za obranjive i prihvatljive standarde je implementacija oprezno provedenih, sistemskih metoda koje se baziraju na znanstvenim dokazima. Različita okruženja zahtijevaju različite standarde. Ključ je u odabiru procesa koji je metodološki ispravan i branjiv (Kane, 1999).

Većina kriterijskih metoda fokusira se na ideju graničnog studenta ili ispitanika. Granični student je osoba koja jedva zadovoljava minimum obrazovnih standarda te će dobiti na provjeri znanja pozitivnu ocjenu. On pritom izvodi zadatke s minimumom kompetencija, ne pokazuje interes, redovito ponavlja iste greške, često koristi krive alate i metode za rješavanje problema te, ključno, ne može povezati znanja i vještine koje su prezentirane na nastavi s praktičnim zadacima i pitanjima na samoj provjeri znanja. (Yousef, 2017)

Za odabir praga prolaza iz kolegija Poslovna informatika i provjeru stečenih informatičkih kompetencija odabrana je Angoff metoda umjesto arbitrarno postavljenog praga. Razlozi za odabir Angoff metode leže u njezinoj jednostavnosti i mogućnosti brzog treninga sudaca. Također, u fokusu Angoff metode su ispitna pitanja, a ne ispitanici. Prag se postavlja prije provjere znanja i nisu potrebni podaci s prijašnjih provjera znanja (Downing, 2006). Također, i zainteresirani dionici u procesu odlučivanja postavljanja praga prolaza (voditelj katedre, voditelji studija) davali su potporu provedbi jednostavne i brze metode koja ima dugogodišnju tradiciju i visoku pouzdanost.


3. METODOLOŠKI OKVIR ISTRAŽIVANJA KORIŠTENJA ANGOFF METODE

Pri korištenju Angoff metode potrebno je odabrati dobar uzorak kako ne bi došlo do pristranosti pojedinih članova panela. Time bi sami rezultati postali nerelevantni i čitav proces postavljanja novog praga ne bi više imao smisla. Članovima panela mora se jamčiti anonimnost pri davanju ocjena što osigurava njihove iskrene i stručne odgovore.

3.1. Odabir uzorka

Za potrebe provođenja Angoff metode potrebno je odabrati panel sudaca kao i popis pitanja / zadataka koji će se koristiti tijekom provođenja metode.

Kao namjerni uzorak odabran je panel od 6 sudaca, predavača kolegija Poslovna informatika. Tri žene i tri muškarca, starosti od 25 do 45 godina. Troje je stalno zaposleno, troje je vanjskih suradnika. Jedan od sudaca nositelj je i izvođač kolegija, dok su ostali samo izvođači. Po iskustvu variraju od 2 godine iskustva, na početku karijere, pa do dvadesetak godina iskustva u predavanju informatičkih kolegija u visokom školstvu. Svi predavači imaju iskustva u sastavljanju i ispravljanju ispita iz područja informatike. Suci imaju različito završeno formalno obrazovanje – Fakultet elektrotehnike i računarstva, Filozofski fakultet, Fakultet organizacije i informatike, Prirodoslovno-matematički fakultet. Svi su suci pristali dobrovoljno sudjelovati u istraživanju.

S obzirom na broj sudaca te heterogenost skupine (spol, starost, radno iskustvo, afilijacija, obrazovanje) spriječena je pristranost i utjecaj sudaca.

Za potrebe provođenja Angoff metode odabrano je 28 problemskih zadataka iz populacije od pedesetak zadataka koji pokrivaju sadržaj predmeta i postizanje ishoda.

Za provođenje Angoff metode preporučuje se imati između 5 i 30 sudaca. Što se tiče broja zadataka koji će se koristiti, u slučaju manjeg broja zadataka (manje od 10), preporučuje se povećati broj sudaca (Shulruf, 2016). S obzirom na heterogenost sudačkog panela i broj zadataka, ne očekuje se pogreška pri određivanju praga prolaza korištenjem Angoff metode.

3.2. Angoff procedura

Angoff metoda jedna je od prvih i najpoznatijih apsolutnih metoda i ima dugu povijest uspješnog korištenja, čak i u visokorizičnim situacijama, a sastoji se od pet koraka (Downing, 2006):

U prvom koraku suci koji su odabrani kao ekspertno tijelo za provođenje Angoff metode raspravljaju o karakteristikama graničnog studenta te navode specifične primjere takvih graničnih studenata iz određenog područja. Granični student je


osoba koja posjeduje minimalna potrebna znanja za pozitivnu ocjenu. U drugom koraku suci dolaze do konsenzusa o minimalnim kompetencijama koje treba posjedovati granični student. Svaka kompetencija koju treba posjedovati određeni student nakon što je odslušao i položio kolegij pokriva se jednim ili više pitanja / problemskih zadataka. U trećem koraku svaki sudac daje procjenu o postotku (od 0% do 100%) graničnih studenata koji bi znali ispravno riješiti problemski zadatak ili odgovoriti na ispitno pitanje. U četvrtom koraku bilježe se procjene sudaca u zajedničku tablicu. U petom završnom koraku provodi se statistička obrada i izračun sume, prosjeka i standardne devijacije radi određivanja praga prolaza na provjeri znanja iz određenog područja.

Na samome početku istraživanja voditelju katedre predočena je problematika arbitrarnog praga iz kolegija Poslovna informatika te se on složio s provedbom istraživanja. Angoff metoda provedena je u lipnju i srpnju 2017. godine korištenjem elektroničke pošte. Potencijalni suci su kontaktirani te su svi pristali na sudjelovanje u provođenju Angoff metode. Objašnjena im je problematika, Angoff metoda i njezina svrha te način provedbe metode.

Popis od 28 zadataka u obliku tablice poslan je svakom pojedinom sucu e-mailom te su suci na svakom zadatku davali procjenu koliki bi postotak graničnih studenata točno riješio taj zadatak (od 0% do 100%). Time se spriječio utjecaj starijih i iskusnijih sudaca na mlađe članove panela. Ispunjenu tablicu suci su mailom vraćali voditelju istraživanja nakon čega su svi podaci unijeti u zbirnu tablicu. Nakon računanja aritmetičke sredine za svaki zadatak i pojedinog suca, izračunata je i standardna devijacija za svaki pojedini zadatak.

4. REZULTATI

U Tablici 1. predočeni su rezultati provedbe Angoff metode.

Preporuka je u korištenju Angoff metode povesti raspravu među sucima za zadatke u kojima standardna devijacija iznosi više od 10% (Wheaton, 2018). Svrha rasprave je razjasniti zašto su pojedini suci dali određenu procjenu za određeni zadatak te usuglasiti mišljenja nakon rasprave. Suci imaju mogućnost, ako žele, revidirati svoja mišljenja.

Nakon što su članovima ekspertnog tima predočeni podaci u zbirnoj tablici, provedena je kraća rasprava te su na nekim zadacima usuglasili mišljenja, a na nekima su rezultati ostali nepromijenjeni.

Aritmetička sredina za prosjek procjena svih sudaca iznosi 63%, što bi bila preporuka Angoff metode za novi prag prolaza.

U suglasju s voditeljem katedre te članovima panela, donijeta je preporuka za postavljanje praga prolaza na 60% umjesto dosadašnjih 50%. Prije promjene praga prolaza, odlučeno je tijekom dvije školske godine proučiti koje bi posljedice mogle nastati.


Tablica 1. Rezultati Angoff metode

s u d a c 1

s u d a c 2

s u d a c 3

s u d a c 4

s u d a c 5

s u d a c 6

aritmetička sredina

standardna devijacija

zadatak 1 40% 30% 10% 20% 20% 50% 28% 14,72%

zadatak 2 90% 80% 100% 100% 70% 70% 85% 13,78%

zadatak 3 90% 80% 70% 90% 70% 100% 83% 12,11%

zadatak 4 80% 70% 70% 90% 50% 80% 73% 13,66%

zadatak 5 70% 60% 50% 60% 70% 80% 65% 10,49%

zadatak 6 60% 50% 30% 60% 90% 50% 57% 19,66%

zadatak 7 60% 60% 50% 90% 80% 50% 65% 16,43%

zadatak 8 30% 30% 30% 90% 30% 40% 42% 24,01%

zadatak 9 100% 80% 100% 100% 90% 100% 95% 8,37%

zadatak 10 80% 60% 70% 100% 60% 80% 75% 15,17%

zadatak 11 80% 80% 50% 80% 60% 100% 75% 17,61%

zadatak 12 60% 50% 70% 30% 90% 50% 58% 20,41%

zadatak 13 70% 50% 70% 30% 60% 50% 55% 15,17%

zadatak 14 70% 40% 70% 40% 30% 50% 50% 16,73%

zadatak 15 50% 40% 50% 30% 30% 50% 42% 9,83%

zadatak 16 80% 70% 50% 30% 90% 80% 67% 22,51%

zadatak 17 50% 50% 50% 30% 70% 80% 55% 17,61%

zadatak 18 60% 70% 50% 50% 70% 60% 60% 8,94%

zadatak 19 60% 70% 70% 60% 80% 60% 67% 8,16%

zadatak 20 90% 70% 90% 100% 70% 100% 87% 13,66%

zadatak 21 60% 60% 50% 30% 70% 80% 58% 17,22%

zadatak 22 50% 60% 50% 30% 40% 50% 47% 10,33%

zadatak 23 50% 50% 50% 20% 70% 100% 57% 26,58%

zadatak 24 30% 50% 30% 50% 60% 50% 45% 12,25%

zadatak 25 70% 75% 100% 90% 90% 100% 88% 12,55%

zadatak 26 60% 50% 30% 50% 70% 80% 57% 17,51%

zadatak 27 80% 80% 70% 90% 90% 80% 82% 7,53%

zadatak 28 20% 30% 30% 50% 40% 50% 37% 12,11%

aritmetička sredina 64% 59% 58% 60% 65% 70% 63%

Izvor: vlastiti rad autora


5. ZAKLJUČAK I PREPORUKE

U školskoj godini 2016./2017. i 2017./2018. ukupno je 22 studenata položilo kolegij Poslovne informatike s ocjenom dovoljan, imajući između 51% i 65% bodova na završnom ispitu. Uspoređujući s ukupnom populacijom svih studenata koji su tijekom te dvije godine upisali taj kolegij, ti studenti čine oko 5% ukupne populacije studenata. Ti studenti pripadaju skupini graničnih studenata.

Od 22 studenata koji su imali ocjenu dovoljan, njih 16 ostvarilo je između 51% i 60% bodova na ispitu što predstavlja značajnu dvojbu o tome imaju li oni potrebne kompetencije iz informatičkih znanja i vještina koje bi jedna buduća visokoobrazovana osoba trebala imati. Stoga postavljanje praga prolaza na 60% u školskoj godini 2018./2019., odlučeno temeljem znanstveno provedene metode, umjesto 50% koji je bio postavljen arbitrarno, predstavlja razumnu odluku.

Povećanje praga prolaza imat će značajne implikacije na broj studenata koji prolaze ili padaju na finalnim provjerama znanja iz Poslovne informatike, ali će i omogućiti ispitivačima pouzdano mjerilo je li student stekao tražene informatičke kompetencije.

Preporuka za buduća istraživanja je provjeriti kako je postavljen prag prolaza na drugim informatičkim kolegijima na Veleučilištu Vern’.


USING THE ANGOFF METHOD TO SET CUTOFF SCORES ON BUSINESS INFORMATICS EXAMINATIONS IN

ENTREPRENEURSHIP EDUCATION

Igor Buzov, MSc, VERN' University of Applied SciencesTrg bana J. Jelačića 3, Zagreb, Croatia


Dimitrije Milojević, MAUniversity College of Economics, Entrepreneurship

and Management Nikola Subic ZrinskiSelska cesta 119, Zagreb, Croatia


Mario Šimunković, MScUniversity College of Economics, Entrepreneurship

and Management Nikola Subic ZrinskiSelska cesta 119, Zagreb, Croatia


ABSTRACT

Business informatics knowledge and skills are an important part of the modern entrepreneurship curriculum. The distinction between those students who have the required knowledge and skills and those students who are not competent is an important part of the education process. In this paper, the establishment of a credible, trustworthy and defensible passing score for Business Informatics exams is researched and the obtained results are compared to the existing threshold of 50% in Business Informatics at Vern' University. The existing passing score of 50 % was arbitrarily determined several years ago. After careful examination of all the existing methods for setting the cutoff score, the Angoff Method was selected as the most suitable one. After presenting the method to a panel of 6 expert judges, they conducted the Angoff Method on a sample of 30 test items. The expert judges have various working experience, education level and teaching position at Vern' University. There is no golden rule for setting the passing score in exams, but the choice of the cutoff score should be defensible, based on scientific methodology and verifiable. The results of this study show that the passing score for Business Informatics should be raised from an arbitrary 50 % to 60 %.

Keywords: the Angoff Method; cutoff score; business informatics; entrepreneurship education


LITERATURE

1. Biondić, I., Katavić, I. i Zelić, A. (2013). Doprinos suvremenoga poduzetničkog obrazovanja povećanju zapošljivosti u republici Hrvatskoj – studija slučaja Veleučilišta Vern’. Učenje za poduzetništvo, 3(1), 111–120.

2. Downing, S. M., Tekian, A. i Yudkowsky, R. (2006). Procedures for establishing defensible absolute passing scores on performance examinations in health professions education. Teaching and Learning in Medicine, 18(1), 50–57. doi: 10.1207/s15328015tlm1801_11

3. Elfaki, O. E. i Salih, K. M. A. (2015). Comparison of Two Standard Setting Methods in a Medical Students MCQs Exam in Internal Medicine, American Journal of Medicine and Medical Sciences, 5(4): 164–167.

4. Kane M. T., Crooks T. J. i Cohen A. S. Designing and evaluating standard-setting procedures for licensure and certification tests. Advances in Health Sciences Education 1999; 4:195–207.

5. Shulruf, B., Wilkinson, T., Weller, J., Jones, P. i Poole, P. (2016). Insights into the Angoff method: Results from a simulation study, BMC Medical Education 16(1), doi: 10.1186/s12909-016-0656-7

6. Wheaton, A. i Parry, J., Using the Angoff Method to set cut scores, Questionmark. Preuzeto s https://www.questionmark.com/sites/default/files/PDF/2012_pd_uscg.pdf (25.06.2018.)

7. Yousef, M. K., Alshawwa, L., Tekian, A. i Park, Y. S. (2017). Challenging the arbitrary cutoff score of 60%: Standard setting evidence from preclinical Operative Dentistry course, Medical Teacher, doi: 10.1080/0142159X.2016.1254752


UTJECAJ STRAHA OD UČENJA ENGLESKOG JEZIKA NA POSLOVNU KOMUNIKACIJU

mr. sc. Lucija Bačić, v. pred., Tehničko veleučilište u ZagrebuVrbik 8, 10 000, Zagreb, Hrvatska

Telefon: +385915364727, e-mail: [email protected]

Marija Krstinić, pred., Tehničko veleučilište u ZagrebuVrbik 8, 10 000, Zagreb, Hrvatska

Telefon: +385915336380, e-mail: [email protected]

SAŽETAKStrah je normalna, prisutna reakcija u svim segmentima svakodnevnog života, ali samo ako je povremeno prisutna. Nerijetko se i u velikoj mjeri javlja kod učenja i komunikacije na stranom jeziku. Rezultat je često smanjena sposobnost i učinkovitost primjene stranog jezika u realnim životnim i poslovnim situacijama. Negativni stavovi i osjećaji spram učenja stranog jezika mogu uvelike usporiti, čak i onemogućiti napredak studenata u učenju. Ovim se radom istražuje problem učestalosti te uzroci i posljedice straha kod učenja engleskog jezika i time njegove buduće primjene u usmenoj i pisanoj poslovnoj komunikaciji studenata preddiplomskog studija elektrotehnike Tehničkog veleučilišta u Zagrebu. Podaci su prikupljeni anketom i upitnikom FLCAS (Foreign Language Classroom Anxiety Scale) na uzorku od 60 redovnih i 60 izvanrednih studenata. Dobiveni rezultati ukazuju na to da su glavni uzroci postojanja anksioznosti pristup u nastavi, nedovoljan broj sati engleskog jezika koji se izvodi u okviru redovite nastave, kao i nedovoljna razina predznanja koja onemogućava uspješnu komunikaciju čime se umanjuju prilike pri zapošljavanju i napredovanju na globalnom tržištu rada, kao i uspješnom obavljanju poslovnih aktivnosti u međunarodnom poslovnom okruženju.

Ključne riječi: engleski jezik; negativni stavovi; strah; učenje; poslovna komunikacija; međunarodno poslovno okruženje


110 L. Bačić, M. Krstinić: Utjecaj straha od učenja engleskog jezika na poslovnu komunikaciju

1. UVOD

Vrijediš onoliko, koliko stranih jezika znaš stara je izreka koja danas više nego ikada, u doba globalizacije i povezanih tržišta, ima svoju težinu.

Biti poduzetnik, raditi u nekoj korporaciji i ne poznavati barem jedan strani jezik smatra se velikom preprekom i otegotnom okolnošću, tim više što je u suvremenom poslovnom svijetu engleski jezik neizostavan i gotovo prihvaćen kao službeni jezik međunarodne korespondencije.

2. STRAH OD STRANOG JEZIKA

Učenje stranog jezika nije lak posao, zahtijeva puno truda i odricanja, uostalom kao i bilo koja druga vještina. Nažalost, učenje jezika često mogu pratiti negativne emocije, kao što su nelagoda, strah, frustracija, ljutnja i slično.

Strah od jezika, kao jedan od važnih afektivnih faktora, uz stavove prema jeziku i motivaciju za učenje, počeo se proučavati tek u drugoj polovici 20.st jer je do tada bilo uvriježeno mišljenje da su kognitivni faktori važniji za proces usvajanja znanja (Mihaljević Djigunović, Legac, 2008).

Bilo da strah od jezika promatramo samo kao jedan od općenitih vrsta strahova ili kao posebnu vrstu straha koja se manifestira pri učenju stranog jezika, radi se o vrlo složenom fenomenu koji traži našu pozornost. Mnogo je razloga tomu, a jedan od važnijih je negativna povezanost između straha i uspjeha od učenja. To znači da što je strah veći, uspjeh u učenju jezika je manji.

Brojna su istraživanja utvrdila tu negativnu povezanost, npr. Young (1986, prema Mihaljević Djigunović, 2002:13) je utvrdila da su oni ispitanici koji su osjećali veći strah, pokazali slabije rezultate na usmenom ispitu.

U Hrvatskoj nema puno istraživanja na tu temu. Ono u novije vrijeme provela je prof. Mihaljević Djigunović (Mihaljević Djigunović, 2000, prema Mihaljević Djigunović, 2002:13) sa 169 učenika jedne opće gimnazije. I tu je utvrđena negativna povezanost, to jest, što su učenici osjećali veći strah od jezika, to su njihov uspjeh i krajnja ocjena bili slabiji.

Postoji nekoliko različitih teorija o strahu od stranog jezika. Jedna od najpoznatijih i najzanimljivijih je ona kanadskih psihologa Gardner i MacIntyre (1989) prema kojoj je to posljedica ponovljenih negativnih iskustava tijekom učenja stranog jezika.

Studenti 1. godine Elektrotehničkog odjela na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu često ističu na nastavi, a tako se pokazalo i u istraživanju, da su tijekom godina učenja engleskog jezika također imali negativnih iskustava. Radi se ili o neadekvatnom pristupu nastavnika, velikim grupama u kojima često nisu imali prilike vježbati, a nastavnik ispravljati njihove greške ili pak prekratkom periodu učenja, to jest, nedovoljnoj izloženosti jeziku.

Isto se tako uočava da što je broj godina učenja jezika veći, to je i njihova kompetencija


veća, a strah se smanjuje. Zaključak je da je strah veći i prisutniji u početnim stupnjevima učenja u odnosu na naprednije grupe. To potvrđuje i istraživanje Gardner i suradnika (1979) provedeno s odraslim polaznicima tečaja francuskog jezika u kojem je uočeno kako se strah od jezika smanjuje s porastom znanja.

Osim ovih teorija i kategorija, govori se i o osobinama ličnosti kao bitnim faktorima u predodređenosti osobe za razvijanjem straha od jezika. Tako su Brown, Robson i Rosenkar (2001) otkrili kako su introverti, koji preferiraju individualan pristup u učenju, češće izloženi strahu od jezika od njihovih kolega ekstroverta (Brown, Robson i Rosenkar, 2001, prema Puškar, 2010:5).

Također se u nekim istraživanjima pokazalo da žene osjećaju veći strah od svojih muških kolega (Campbell i Shaw, prema Puškar, 2010: 12; Mihaljević Djigunović, 2000:11).

Strah od učenja smanjuje samopouzdanje i samopoštovanje učenika te pozitivnu sliku o sebi u komunikaciji u razredu i s profesorom. Time se smanjuje i spremnost na rizik na nastavi koji se smatra važnim faktorom u usvajanju znanja. (Oxford, 1990; prema Mihaljević Djigunović, 2002: 53).

Zanimljivo je također kako učenici s velikim strahom od jezika koriste jednostavnije, kraće i konkretnije rečenice od njihovih samopouzdanijih kolega. Strah od jezika, dakle, utječe i na strategije komuniciranja koje učenici koriste na nastavi (Horwitz i sur., 1986: 126).

Osim Gardnerove i MacIntyreove teorije, govori se i o tri opća izvora straha od jezika; strahu od komunikacije, strahu od ocjenjivanja i strahu od negativne društvene evaluacije.

Strah od ocjenjivanja i time neuspjeha velika je kočnica u usvajanju znanja.

Negativna društvena evaluacija, to jest, briga o tome što kolege i vršnjaci misle te strah da će ispasti smiješni i manje vrijedni u očima drugih, često kao posljedicu imaju blokadu u razgovoru, strah, šutljivost, paniku pa čak i izbjegavanje komunikacije.

U ovom radu i istraživanju najveću smo pozornost usmjerili upravo na strah od komunikacije i njegove posljedice kod studenata.

3. ZNAČAJ I SPECIFIČNOSTI KOMUNIKACIJE

Pojam komunikacije u literaturi se ne koristi jednoznačno i u mnogim definicijama se izjednačava s pojmovima kao što su reakcija, interakcija ili ponašanje, a kako bi se to izbjeglo, treba istaknuti šest osnovnih značajki ljudske komunikacije (Reardon,1998):

a) ljudi komuniciraju, odnosno prenose informacije iz velikog broja različitih razloga;

b) komuniciranje rezultira namjeravanim, ali i nenamjeravanim učincima, odnosno rezultira željenim i neželjenim učincima i ishodima;

c) komunikacija je najčešće obostrana;


d) komuniciranje uključuje najmanje dvije osobe, pri čemu jedna na drugu ne utječu u jednakoj mjeri;

e) komunikacija se dogodila i onda kada nije bila uspješna;

f) komuniciranje uključuje uporabu simbola.

Komunikaciju karakteriziraju tri bitne karakteristike, a uključuje stvaranje raznovrsnih socijalnih interakcija kroz veze i odnose među ljudima, aktivno sudjelovanje u procesu osmišljavanja i razumijevanja poruka čak i kada je uloga pasivna, te stalno učenje kako steći i poboljšati komunikacijske vještine i tako ostvarivati bolju i uspješniju komunikaciju.

Sa sociološkog aspekta, ljudi kao društvena bića imaju snažnu i trajnu potrebu i želju za stvaranjem složenih društvenih struktura u vidu brojnih i različitih zajednica i grupa te njihovim pripadanjem što je moguće ostvariti interakcijom i komunikacijom sa socijalnom okolinom, odnosno s drugim ljudima (Miljković Krečar i Kolega, 2013). Komunikacija je u tom kontekstu elementarni oblik društvene interakcije posredstvom koje razmjenjujemo svoje misli, stavove, ideje i osjećaje, koristeći se dogovorenim sustavom verbalnih, neverbalnih i paraverbalnih znakova u usmenom ili pisanom obliku komuniciranja, prilagođen sugovorniku i prirodi situacije u kojoj se odvija. Osim ključne uloge s društvenog aspekta, ključna uloga komunikacije je i s aspekta razvoja ličnosti, stvaranja slike o sebi i vlastitom identitetu jer se formiraju i iskazuju samo i jedino posredstvom i uzajamnim djelovanjem pojedinca i socijalnog okruženja.

Globalizacija, ubrzani razvoj tehnologije i masovni mediji rezultirali su novim oblicima, načinom i interakcijom u komunikaciji s drugima i time pred složeni i slojeviti proces komuniciranja stavili nove izazove i zahtjeve prilagodbe (Muchacka, 2001). Sve to ukazuje na značaj i važnost usvajanja komunikacijskih kompetencija i vještina, ali i nužnost praćenja svih promjena kako bi se one sukladno njima stalno razvijale i unapređivale, budući da se svakodnevno potvrđuje koliko i kako sposobnost uspješnog komuniciranja u jednakoj mjeri utječe i na osobni i na poslovni život pojedinaca (Gibson, 2002).

Cilj komuniciranja je prenošenje određene poruke sugovorniku, odnosno recipročna razmjena informacija. Poruka se, međutim, smatra smislenom samo ako je primatelj i pošiljatelj interpretiraju na jednak ili približno jednak način. Zbog složenosti procesa, unatoč obostranim nastojanjima, rezultat nije uvijek željen i uspješan jer poruka za pošiljatelja i primatelja nije uvijek identična. Željeno razumijevanje poruke i uspjeh komunikacijskog procesa ovisi o vještinama pošiljatelja i primatelja. Ako pošiljatelj oblik i sadržaj poruke ne kreira tako da je primatelj interpretira kako bi za obje strane poruka imala što sličnije značenje, dolazi do različitog tumačenja simbola, znakova i ponašanja, što dovodi do nesporazuma, a ponekad i prekida u komunikaciji (Fox, 2006).


Iz navedenog proizlazi da su pretpostavka uspješne komunikacije razvijene komunikacijske kompetencije koje sačinjavaju znanje komuniciranja, a čine ih:

• poznavanje jezika,

• poznavanje osobe,

• poznavanje situacije u kojoj se komunikacija odvija.

3.1. Poslovna komunikacija

Poslovna komunikacija jedan je od važnijih segmenata poslovanja i iznimno je značajna vještina i aktivnost kako menadžera tako i zaposlenika (Gibson, 2002; Rouse i Rouse, 2005). Odvija se svakodnevno, a ogleda se u prijenosu, razmjeni i obradi informacija svih oblika i načina korespondencije unutar tvrtke kao i s poslovnim okruženjem, pri čemu je u načelu svatko odgovoran, s obzirom na dodijeljene zadatke i ovlasti, za učinkovitost vlastite komunikacije (Ashley, 2003).

Osnovni ciljevi poslovnog komuniciranja su uspostaviti pozitivan poslovni odnos s partnerima kroz razumijevanje, recipročnu komunikaciju te ostvariti koristi za organizaciju (Fox, 2006). Pri tome treba posebno obratiti pozornost na važne komponente koje čine ciljevi koji se komunikacijom žele postići, izbor sudionika komunikacijskog procesa, oblikovanje poruke, sredstva i način te mjesto i vrijeme komuniciranja, kontrola tijeka, analiza rezultata ostvarene komunikacije te podržavanje i poticanje njezina nastavka (Bovee i Thill, 2012).

Vidljivo je, stoga, kako je uspješnost poslovanja u uskoj svezi s komunikacijskim kompetencijama i vještinama kojima se ostvaruje ne samo prijenos i razmjena informacija s poslovnim okruženjem, već su ključne u promociji proizvoda i usluga kao i u kreiranju imidža tvrtke.

4. ISTRAŽIVANJE

Istraživanje je provedeno od siječnja 2018. do ožujka 2018. U istraživanju su sudjelovali redoviti (N=60) i izvanredni (N=60) studenti preddiplomskog studija Elektrotehnike Tehničkog veleučilišta u Zagrebu.

4.1. Ciljevi i hipoteze istraživanja

Osnovni cilj istraživanja bio je utvrditi povezanost straha kod učenja engleskog jezika i njegove primjene u svakodnevnoj poslovnoj komunikaciji.

Na temelju ovako definiranog cilja hipoteze istraživanja su:

H1: Postoji statistički značajna povezanost pristupa u nastavi i straha kod učenja engleskog jezika i poslovne komunikacije.


H2: Postoji statistički značajna povezanost nedovoljne razine predznanja i broja sati u nastavi i straha kod učenja engleskog jezika i poslovne komunikacije.

H3: Postoji statistički značajna povezanost poznavanja engleskog jezika i uspješne poslovne komunikacije.

4.2. Metodologija i uzorak istraživanja

Podaci su prikupljeni pomoću upitnika FLCAS (Foreign Language Classroom Anxiety Scale) autorice Horwitz (1986), a za potrebe ovog istraživanja preuzet je hrvatski prijevod upitnika autorice Mihaljević Djigunović (2002). Upitnik se sastojao od tri dijela. U prvom dijelu ispitanici su odgovarali na pitanja o spolu, godini studija, godinama učenja te doticaju s engleskim jezikom. U drugom dijelu upitnika korištena je hrvatska inačica FLCAS upitnika koja se sastoji od 33 tvrdnje. Od ispitanika se tražilo da uz pomoć Likertove skale procjene s rasponom od 1 (uopće se ne odnosi na mene) do 5 (u potpunosti se odnosi na mene) ocijene kako se osjećaju u različitim situacijama gdje moraju koristiti strani jezik, u ovom slučaju engleski.

U trećem dijelu upitnika ispitanici su odgovarali na 7 kvalitativnih pitanja o povezanosti engleskog jezika i uspješne poslovne komunikacije.

Podaci su prikupljeni na uzorku od 60 redovitih i 60 izvanrednih studenata 1. godine Elektrotehničkog odjela Tehničkog Veleučilišta u Zagrebu.

Provjera prve i treće hipoteze izvršena je jednostavnim izračunom relativnih frekvencija (postotaka), dok se za provjeru druge hipoteze koristio Pearsonov koeficijent korelacije.

4.3. Rezultati istraživanja

Provjera prve hipoteze izvršena je jednostavnim izračunom relativnih frekvencija (postotaka).

Rezultati istraživanja pokazali su kako se najveća razlika u mišljenju odnosi na stav da su redoviti studenti vrlo sigurni (23%) na nastavi, a time i u poslovnoj komunikaciji, iz čega proizlazi zaključak da strah kod učenja engleskog jezika bitno utječe na poslovnu komunikaciju, za razliku od izvanrednih studenata koji su se u odnosu na ostale tvrdnje najmanje odlučili za ovaj odgovor (10%). Razlika je također vidljiva i u nesigurnosti izvanrednih studenata na nastavi, kao i u poslovnoj komunikaciji (25%), dok je kod redovitih studenata taj postotak bitno manji (15%). Razloge različitih stavova između redovitih i izvanrednih studenata moguće je potražiti u razlici životnog i radnog iskustva, kao i u pauziranju u obrazovanju izvanrednih studenata u odnosu na redovite.

Za provjeru druge hipoteze koristio se Pearsonov koeficijent korelacije kojim se dokazalo da postoji statistički značajna povezanost nedovoljne razine predznanja i broja sati u nastavi i straha kod učenja engleskog jezika i poslovne komunikacije.


Slika 1. Struktura redovitih i izvanrednih studenata preddiplomskog studija Elektrotehnike Tehničkog veleučilišta u Zagrebu prema pristupu u nastavi i straha kod učenja engleskog jezika u poslovnoj komunikaciji.

Izvor: Izradili autori prema rezultatima ankete


Slika 2. Distribucija redovnih i izvanrednih studenata preddiplomskog studija Elektrotehnike Tehničkog veleučilišta u Zagrebu prema godinama učenja engleskog jezika


Pearsonov koeficijent korelacije za redovite studente iznosi 0,86, a za izvanredne 0,79, što za obje grupe ispitanika, iako se mogu uočiti razlike u broju godina učenja, ukazuje na vrlo visoku povezanost između godina učenja engleskog jezika i straha u komunikaciji na engleskom jeziku. Studenti koji su više godina učili engleski jezik sigurniji su i strah se od komunikacije, pa tako i one u poslovnom okruženju, smanjuje. Drugim riječima, rastom broja godina učenja engleskog jezika, raste i sigurnost u njegovoj svakodnevnoj uporabi.

Provjera treće hipoteze izvršena je jednostavnim izračunom relativnih frekvencija (postotaka).


Slika 3. Struktura redovitih i izvanrednih studenata preddiplomskog studija Elektrotehnike Tehničkog veleučilišta u Zagrebu prema važnosti engleskog jezika i uspjeha u poslovnoj komunikaciji


Slika 3. prikazuje kako i redoviti i izvanredni studenti smatraju da je iznimno velika važnost poznavanja engleskog jezika i mogućnost njegove uporabe u poslovnoj komunikaciji. Razlozi ovakvog stava, iako su izvanredni studenti u odnosu na redovite s većim radnim iskustvom, ukazuju na to da su obje grupe ispitanika svjesne važnosti poznavanja engleskog jezika i njegove primjene u poslu.

5. ZAKLJUČAK

Strah od učenja stranog jezika problem je koji kao takav može imati brojne negativne posljedice. Sve strane uključene u proces učenja, bilo da se radi o nastavniku ili učeniku, trebaju mu pristupiti strpljivo i pokušati pronaći rješenje. Nastavnik bi trebao razmisliti o pristupu podučavanja, prilagođavajući se tako situaciji i osobnosti samog učenika, dok učenik treba pronaći najefikasnije strategije učenja.

Posjedovanje komunikacijskih kompetencija i poznavanje engleskog jezika u međunarodnom poslovnom ozračju ima još veću važnost jer se ne odnosi samo na vještine kojima se ostvaruje poslovna suradnja i stvara imidž, već se njima preveniraju i otklanjaju moguće poteškoće vezane uz poznavanje pravila komunikacije i kulturoloških razlika čime se izbjegavaju negativni ishodi. Jedinstvenih


i općeprihvaćenih smjernica koje će omogućiti uspješnu komunikaciju nema jer komunikacija ne ovisi samo o vlastitom, već i o sugovornikovom znanju, iskustvu, željama i potrebama te, u konačnici, o cilju uspostavljanja kontakta i ostvarivanju komunikacijskog procesa, kao i situacijama u kojima se ona odvija. Tako pred sve nas stavlja naglasak na otvorenost te stalno učenje i usavršavanje kako bi odgovorilo na svakodnevne izazove složenog i promjenjivog procesa komunikacije u svakom aspektu života, a posebno poslovnom.


THE IMPACT OF ENGLISH LANGUAGE LEARNING ANXIETY ON BUSINESS COMMUNICATION

Lucija Bačić, MSc, Senior Lecturer, Zagreb University of Applied SciencesVrbik 8, Zagreb, Croatia


Marija Krstinić, MSc, Lecturer, Zagreb University of Applied SciencesVrbik 8, Zagreb, Croatia


ABSTRACT

Anxiety is a normal human reaction that is present in everyday life, but only when it is present occasionally. It often occurs, even to a great extent, in learning and communicating in a foreign language. The result can often be a reduced ability and efficiency of foreign language use, both in private and business life situations. Negative attitudes and feelings about foreign language learning can greatly slow down or even disable students' progress in learning. This paper researches the problem of the frequency as well as the causes and consequences of anxiety in English language learning and thus its future applications in oral and written business communication of undergraduate students of Electrical Engineering at the Zagreb University of Applied Sciences. Data were collected through a survey and Foreign Language Classroom Anxiety Scale (FLCAS questionnaire) on a sample composed of 60 full-time students and 60 part-time students. The results of the research indicate that the main causes of anxiety that prevent successful communication are teaching methods, insufficient time spent studying English language within regular classes as well as the insufficient level of knowledge. All of the above results in reduced opportunities for employment and advancement in the global labour market and also inhibits successful business activities in the international business environment.

Keywords: English language; negative attitudes; anxiety; learning; business communication; international business environment


LITERATURA

1. Ashley, A. (2003). Commercial Correspondence, Oxford: Oxford University Press.

2. Bovee, C.L., Thill, J.V. (2012). Suvremena poslovna komunikacija. Zagreb: MATE.

3. Fox, R. (2006). Poslovna komunikacija. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

4. Gardner, R.C., Smythe, P.C. i Clement, R. (1979). Intensive second language study in a bicultural milieu: An investigation of attitudes, motivation and language proficiency. Language Learning, 29, 305–320.

5. Gibson, R. (2002). Intercultural business communication. Oxford: Oxford University Press.

6. Horwitz, E.K., Horwitz, M.B. i Cope,J. (1986). Foreign language classrom anxiety. The Modern Language Journal, 70, 125–132.

7. MacIntyre, P.D. i Gardner, R.C. (1989). Anxiety and second-language learning: Towards a theoretical clarification. Language Learning, 2, 251–275.

8. Mihaljević Djigunović, J. (2002). Strah od stranog jezika: kako nastaje, kako se očituje i kako ga se osloboditi. Zagreb: Naklada Ljevak.

9. Mihaljević Djigunović, J., Legac, V. (2008). Foreign language anxiety and listening comprehension of monolingual and bilingual EFL learners. Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, 53: 327–347.

10. Miljković Krečar, I., Kolega M. (2013). Psihologija u poslovnom okruženju, Zagreb: Grupa Vern.

11. Muchacka, B. (2001). Interpersonalna komunikacija u vremenu informacijske revolucije, Informatologia, 40(3), 234–236.

12. Puškar, K. (2010). A comparative study of foreign language anxiety among major of English and German. Diplomski rad. Sveučilište u Zagrebu.

13. Reardon, K. K. (1998). Interpersonalna komunikacija: gdje se misli susreću. Zagreb: Alineja.

14. Rouse, M.J., Rouse, S. (2005). Poslovne komunikacije, Zagreb: Masmedia.

15. Young, D.J. (1986). The relationship between anxiety and foreign language oral proficiency ratings. u: Horwitz, E.K. i Young, D.J. (ur) (1991)., 57–63.


TREND KRETANJA CJELOŽIVOTNOG OBRAZOVANJA I UČENJA KAO PREDUVJET STVARANJA DRUŠTVA ZNANJA

Maja Pauković, pred., Tehničko veleučilište u ZagrebuVrbik 8, Zagreb, Hrvatska


mr. sc. Lucija Bačić, v. pred., Tehničko veleučilište u ZagrebuVrbik 8, Zagreb, Hrvatska


SAŽETAKZadnjih nekoliko godina svjedoci smo znatnog povećanja demografskog starenja stanovništva. Tržište rada, koje je iznimno promjenjivo i dinamično, selektira radno aktivne osobe po stupnju stručne spreme i vještinama koje su, bilo formalnim ili neformalnim oblikom obrazovanja, stekli tijekom života.Tako cjeloživotno obrazovanje i učenje postaje najjače oruđe za osobni i profesionalni rast i razvoj što omogućava veću mobilnost i zapošljavanje. Obrazovanje odraslih i cjeloživotno učenje prioritetna je zadaća stvaranja društva znanja i održivog razvoja društvenog i gospodarskog života. U ovom radu prikazan je trend kretanja obrazovanja i učenja radno aktivnog stanovništva s obzirom na produljenje životnog i radnog vijeka stanovništva, kao i trend osnivanja različitih studijskih programa za potrebe dosadašnjih i novih zanimanja kako bi se zadovoljili zahtjevi tržišta. Podaci prikazani u ovom radu dobiveni su uvidom u bazu podataka upisanih studentica i studenata na izvanrednom studiju Računovodstva i financija Sveučilišnog odjela za stručne studije u Splitu od 2005. godine.

Ključne riječi: cjeloživotno obrazovanje i učenje; društvo znanja; produljenje životnog i radnog vijeka


122 M. Pauković, L. Bačić: Trend kretanja cjeloživotnog obrazovanja i učenja kao preduvjet stvaranja...

1. UVOD

U radu se istražuje cjeloživotno obrazovanje i učenje kao preduvjet stvaranja društva znanja. Na osnovi dostupnih informacija o trendu osnivanja novih studijskih programa kao i strukturi stanovnika u Republici Hrvatskoj prema završenom obrazovanju i spolu, cilj rada je na uzorku studenata koji su u periodu od 2007/08 do 2017/18 upisali izvanredni studijski program Računovodstvo i financije Sveučilišnog odjela za stručne studije, Sveučilište u Splitu, utvrditi kretanje broja upisanih studenata i njihovu strukturu prema spolu.

2. DEFINICIJA I PODJELA OBRAZOVANJA

U današnje vrijeme znanje kao glavni pokretač razvoja društvenog i gospodarskog života uvelike utječe na potrebu za cjeloživotnim obrazovanjem i učenjem s ciljem unapređivanja postojećih znanja, stjecanja novih vještina i sposobnosti kako bi se zadovoljili zahtjevi na dinamičnom tržištu rada.

Društvo znanja, kojemu se teži, danas je zahvaljujući informacijsko-komunikacijskim tehnologijama u progresivnom napretku čemu pridonosi i veliki interes radno aktivnih osoba za uključivanje u programe cjeloživotnog obrazovanja i učenja.

Cjeloživotno obrazovanje podrazumijeva stjecanje i osuvremenjivanje svih vrsta sposobnosti, interesa, znanja i kvalifikacija od predškolskog razdoblja do razdoblja nakon umirovljenja. Promicanje razvoja znanja i sposobnosti koje će omogućiti građanima prilagodbu „društvu znanja” i aktivnom sudjelovanju u svim sferama društvenog i gospodarskog života te tako utjecanje na vlastitu budućnost. U kontekstu cjeloživotnog obrazovanja uvažavaju se svi oblici obrazovanja: formalno obrazovanje, neformalno obrazovanje, informalno obrazovanje i samousmjereno učenje (Zakon o obrazovanju odraslih, 2007).

Formalno obrazovanje odraslih označava djelatnost koja se izvodi u institucionalnim i javno verificiranim oblicima obrazovanja radi stjecanja stručnog znanja, vještina i sposobnosti. Formalno obrazovanje odraslih obuhvaća: osnovno školovanje odraslih, srednjoškolsko obrazovanje odraslih (stjecanje srednje školske ili stručne spreme, niže stručne spreme, prekvalifikacije, osposobljavanje i usavršavanje) i visoko obrazovanje.

Formalno obrazovanje odraslih provodi se u skladu s posebnim propisima kojima se uređuju ove djelatnosti, osim u pitanjima koja su uređena ovim Zakonom (Zakon o obrazovanju odraslih, 2007).

Neformalno obrazovanje odraslih označava organizirane procese učenja usmjerene na osposobljavanje odraslih osoba za rad, za različite socijalne aktivnosti te za osobni razvoj (Zakon o obrazovanju odraslih, 2007).

Informalno učenje odraslih označava aktivnosti u kojima odrasla osoba prihvaća stajališta i pozitivne vrednote te vještine i znanja iz svakodnevnog iskustva i raznolikih drugih utjecaja i izvora iz svoje okoline (Zakon o obrazovanju odraslih, 2007).


Samousmjereno učenje odraslih označava aktivnosti u kojima odrasla osoba samostalno uspostavlja kontrolu nad procesom učenja kao i odgovornost za rezultate učenja (Zakon o obrazovanju odraslih, 2007).

Koncept cjeloživotnog obrazovanja i učenja prvi se put pojavljuje u šezdesetim godinama prošlog stoljeća kao odgovor na problem neusklađenosti između obrazovanja mladih i odraslih što je rezultiralo razvojem teorije cjeloživotnog obrazovanja i učenja kao integriranog pristupa poučavanju učenja kao trajnog procesa.

3. PRIORITETI POLITIKE I PROGRAMA CJELOŽIVOTNOG UČENJA U EUROPSKOJ UNIJI

Do 2000. godine čelnici Europske unije shvatili su da moraju modernizirati europsko gospodarstvo kako bi sačuvali konkurentnost u odnosu na SAD i ostala vodeća svjetska gospodarstva. Na sastanku u Lisabonu u ožujku 2000. godine, utvrđena je strategija razvitka EU temeljena na znanju kojom bi se povećala zaposlenost i životni standard. Europsko vijeće, na temelju doprinosa država članica, postavilo je Uniji vrlo ambiciozan cilj: do 2010. godine mora postati „najkonkurentnije i najdinamičnije gospodarstvo temeljeno na znanju, s tendencijom porasta razvoja, praćeno kvalitetnijim i boljim poslovima te većom socijalnom povezanošću“ (Ministarstvo uprave, 2018).

Lisabonskim procesom odgovorilo se na zahtjeve velikih transformacija, u prvom redu na prelazak u novom društvu znanja, nalazeći uporište teorijskih premisa i instrumenata provedbe te praćenje procesa na postavkama dvostrukog kretanja suvremenog društva (Rodrigues, 2002). Tako se definirala platforma usklađivanja i paralelnog ostvarivanja dva krucijalna izazova koja su, svaki po sebi, specifična i definiraju specifične institucionalne ciljeve, a čine ih konkurentnost i trajna zapošljivost prema načelima i u uvjetima ekonomskog liberalizma te društvena zaštita, odnosno socijalna kohezija i zadržavanje svih dosadašnjih stečevina države blagostanja (Žiljak, 2005).

Zajednički dogovoreni i prihvaćeni ciljevi obrazovanja i osposobljavanja, sadržani u programu ostvarivanja definirane obrazovne strategije na razini zemalja EU, definirani su kroz:

• razvoj i aktivnu ulogu pojedinca koji može ostvariti svoj puni individualni potencijal i živjeti sretan i svrhoviti život

• razvoj društva, osobito poticanjem demokracije, smanjivanjem nejednakosti i nejednakosti pojedinaca i skupina te promicanje kulturne raznolikosti

• razvoj gospodarstva koje će osigurati da potrebne vještine i sposobnosti zaposlenika odgovaraju ekonomskom i tehnološkom zahtjevima i potrebama (Council of the European Union, 2001).

Pristupom otvorene metode koordinacije, dan je odgovor na realnost trenutnih,


ali i odgovor budućih društvenih i političkih izazova, a tiču se promjena u prirodi rada, odnosno u radnom životu, društvenim i demografskim promjenama kao i sve većim migracijama te nastojanjima da se osiguraju jednake mogućnosti i socijalna uključenost svih skupina i proširenje EU novim članicama.

Na temelju navedenih razvojnih izazova i novoga strateškog cilja EU, s fokusom na najosjetljivija područja implementacije, usvojeni su sljedeći strateški ciljevi: povećanje kvalitete i učinkovitost obrazovanja i osposobljavanja, dostupnost obrazovanja i osposobljavanja svim društvenim skupinama u svim razdobljima života, otvorenost institucija i sustava obrazovanja i osposobljavanja širom svijeta, jednako prema lokalnim zajednicama unutar europskih i ostalih zemalja svijeta (EUR-Lex, 2018).

U kontekstu dosadašnjih, nastavljaju se aktivnosti promocije i razvoja u okviru strategije Europa 2020. tako da se svim članicama EU olakša stvaranje sustava obrazovanja odraslih koje karakterizira visoka fleksibilnost, kvaliteta i izvrsnost u poučavanju te bitno veća i uloga i angažman lokalnih vlasti, poslodavaca i ostalih partnera i organizacija socijalnog, civilnog i kulturnog sektora. Revidiran je program obrazovanja odraslih u EU naznačujući viziju razvoja obrazovanja i usavršavanja do 2020. kroz prioritete u domeni upravljanja, ponudi i sudjelovanju, fleksibilnosti i pristupu te kvaliteti formalnog, neformalnog i informalnog obrazovanja i usavršavanja odraslih (European Commission, 2018).

Tablica 1. Struktura stanovništva EU u dobi od 25 do 64 godine koji su pohađali programe cjeloživotnog obrazovanja i osposobljavanja za 2011. i 2016. godinu

Ukupno Muškarci Žene

2011 2016 2011 2016 2011 2016

Belgija 7,40 7,00 7,00 6,50 7,80 7,50

Bugarska 1,60 2,20 1,50 2,10 1,60 2,30

Češka 11,60 8,80 11,40 8,60 11,90 9,00

Danska 32,30 27,70 25,60 22,80 39,00 32,70

Njemačka 7,90 8,50 7,90 8,70 7,80 8,30

Estonija 11,90 15,70 9,20 12,90 14,50 18,40

Irska 7,10 6,40 6,70 6,10 7,50 6,70

Grčka 2,80 4,00 2,90 4,00 2,60 4,00

Španjolska 11,20 9,40 10,30 8,60 12,10 10,20

Francuska 5,50 18,80 5,10 16,30 5,90 21,20

Hrvatska 3,10 3,00 2,90 3,10 3,30 2,90

Italija 5,70 8,30 5,30 7,80 6,10 8,70

Cipar 7,80 6,90 7,70 6,70 7,90 7,10

Latvija 5,40 7,30 4,10 6,10 6,50 8,50


Litva 6,00 6,00 4,50 5,10 7,30 6,80

Luksemburg 13,90 16,80 14,50 16,70 13,30 16,90

Mađarska 3,00 6,30 2,80 5,60 3,10 7,00

Malta 6,60 7,50 6,20 6,90 7,10 8,10

Nizozemska 17,10 18,80 16,90 18,00 17,30 19,60

Austrija 13,50 14,90 12,30 13,50 14,60 16,30

Poljska 4,40 3,70 3,90 3,40 4,90 4,00

Portugal 11,50 9,60 10,80 9,60 12,10 9,70

Rumunjska 1,60 1,20 1,70 1,20 1,50 1,20

Slovenija 16,00 11,60 13,80 10,20 18,30 13,20

Slovačka 4,10 2,90 3,50 2,60 4,60 3,20

Finska 23,80 26,40 19,90 22,60 27,70 30,30

Švedska 25,30 29,60 18,70 22,70 32,00 36,70

Ujedinjeno Kraljevstvo 16,30 14,40 14,40 13,00 18,20 15,80

Island* 26,40 24,70 23,30 21,30 29,50 28,30

Norveška* 18,60 19,60 17,50 17,90 19,70 21,40

Švicarska* 29,90 32,90 31,00 33,30 28,70 32,40

Makedonija* 3,60 2,90 3,60 2,80 3,50 3,00

Turska* 3,40 5,80 3,50 6,00 3,20 5,60

*Zemlje koje nisu članice EU

Izvor: Eurostat, 2011; 2016


Slika 1. Struktura stanovništva EU u dobi od 25 do 64 godine koji su pohađali programe cjeloživotnog obrazovanja i osposobljavanja za 2011. i 2016. godinu

Izvor: Izradili autori prema Tablici 1.


Iz slike 1. evidentno je da je najveći postotak stanovništva u programima cjeloživotnog obrazovanja i osposobljavanja u 2016., u odnosu na 2011. godinu, u Švicarskoj, Švedskoj i Finskoj dok su jednako uspješne Island i Danska zabilježile pad postotka sudionika programa obrazovanja i osposobljavanja u 2016. u odnosu na 2011. godinu u čemu ih prate Makedonija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Slovačka, Slovenija, Rumunjska, Portugal, Poljska, Cipar, Hrvatska, Španjolska, Irska, Češka i Belgija.

Francuska je, u odnosu na prikazane zemlje, ostvarila najveći porast postotka sudionika u programima cjeloživotnog obrazovanja i osposobljavanja u 2016. u odnosu na 2011. godinu i to za čak 13,30 postotna poena.

Slika 2. Struktura stanovništva EU u dobi od 25 do 64 godine koji su pohađali programe cjeloživotnog obrazovanja i osposobljavanja prema spolu za 2011. i 2016. godinu

Izvor: Izradili autori prema Tablici 1.


Rezultati prikazani na slici 2. pokazuju kako je najveća razlika u postotku muškaraca i žena koji su sudjelovali u programima cjeloživotnog obrazovanja i osposobljavanja u Švedskoj, Finskoj i Danskoj, dok je u ostalim zemljama razlika bitno manja.

4. CJELOŽIVOTNO OBRAZOVANJE I UČENJE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Sukladno preporukama Europske komisije ne samo sadašnjim, već i budućim zemljama članicama EU, da se ulažu još veći napori kako bi se unaprijedili postojeći i razvijali novi fleksibilniji i jasniji načini provedbe cjeloživotnog obrazovanja i osposobljavanja, brojne međunarodne deklaracije, dokumenti, strategije i akcijski planovi ukazuju na važnost širenja i jačanja koncepta cjeloživotnog obrazovanja i usavršavanja, kako na razini EU kao cjeline tako i na razini pojedinačnih država (European Commission, 2010, Europski fondovi, Strateški dokumenti Republike Hrvatske 2014.–2020., 2018).

Koncept cjeloživotnog učenja kao cjelovitog pristupa kojim će se ostvariti konkurentnost gospodarstva, veće zapošljavanje i socijalna kohezija, obuhvaćen je Strateškim okvirom promocije cjeloživotnog učenja u Republici Hrvatskoj 2017.–2020. (European Commission, EPALE, 2018), a također je dio brojnih drugih strateških dokumenata Republike Hrvatske (Europski fondovi, Strateški dokumenti Republike Hrvatske 2014.–2020., 2018).

Temeljne strateške smjernice definirane su na temelju analize cjeloživotnog učenja u Republici Hrvatskoj (Cjeloživotno učenje, 2017; DSZ, 2016), a usmjerene su na daljnju promociju svih aktivnosti cjeloživotnog učenja kroz socioekonomski kontekst promocije učenja odraslih, povećanje svijesti, informiranje i motiviranje za sudjelovanje u cjeloživotnom učenju kao i promociju za pojedine ključne ciljane skupine. Fokus je stavljen na sudionike formalnog sustava odgoja i obrazovanja i obrazovanja odraslih kroz kontinuirano strukovno obrazovanje i osposobljavanje obiju skupina uključujući i druge oblike i područja učenja te ranjive skupine društva, institucije koje pružaju usluge cjeloživotnog obrazovanja, poslodavce i donositelje odluka u obrazovnoj politici.

Glavni problem obrazovnog sustava Republike Hrvatske neusklađenost je kompetencija polaznika i potreba tržišta rada, što je vidljivo iz činjenice da je u srednjoškolskom strukovnom obrazovanju i osposobljavanju uključeno 71,3% učenika što Hrvatsku svrstava u sam vrh EU, ali je zato stopa zaposlenosti učenika netom završenog srednjoškolskog obrazovanja svega 46,1%, što je znatno ispod prosjeka zemalja EU. Još je veći problem sa stjecanjem i razvojem kompetencija u kontekstu usavršavanja postojećih, odnosno cjeloživotnim obrazovanjem odraslih, budući da u njemu sudjeluje svega 3,2% zaposlenika životne dobi između 25 i 64 godina (Eurostat, 2018).


4.1. Struktura sudionika cjeloživotnog obrazovanja

Opće karakteristike odraslih koji sudjeluju u obrazovanju jesu da u manjem postotku u njemu sudjeluju žene u odnosu na muškarce, manje obrazovane osobe, populacija lošijeg životnog standarda i socioekonomskog stanja, nezaposleni i imigranti (Desjardins, Rubenson i Milana, 2006:110).

Međutim, prema podacima Eurostata (2016) za Hrvatsku, situacija je nešto drugačija i odstupa od općih trendova kada su u pitanju žene koje više od muškaraca i sudjeluju i iskazuju želju za sudjelovanjem u obrazovanju odraslih, a razlike su vidljive i kad je riječ o vrstama obrazovnih programa, kompetencijama koje se njima stječu i poslovima koji će se obavljati te su u nekim slučajevima dominantno privlačniji ženama, odnosno muškarcima. Sudionici uključeni u obrazovanje odraslih, prema kriteriju radnog statusa, najvećeg su broja, u odnosu na zaposlene i nezaposlene osobe, u populaciji ekonomski neaktivnih osoba, osoba koje ne participiraju u dijelu radne snage, pri čemu su žene zastupljene s 5%, a muškarci s 4,7%. Istraživanja pokazuju kako i u kvoti zaposlenih i nezaposlenih osoba žene također sudjeluju u nešto većem postotku u odnosu na muškarce.

Prema kriteriju razine obrazovanja, u cjeloživotnom učenju osobe slabijeg obrazovanja, osobe s nezavršenom osnovnom školom čine svega 0,3% sudionika, dok su osobe boljeg obrazovanja, oni sa završenom srednjom školom uključeni s 3% te osobe s visokim obrazovanjem sa 6,6%), na što se nadovezuje i profesionalni status i poslovi koji iz njega proizlaze, pa su tako osobe koje su ostvarile uspjeh u svojim dosadašnjim profesijama uključene u cjeloživotno učenje sa 62,1%, dok je svega 19,6% osoba čiji je posao uglavnom fizičke naravi (Eurostat 2017).

Kada je riječ o životnoj dobi osoba koje su zastupljene u cjeloživotnom učenju, podaci govore o 10,2% osoba od 25 do 34 godine, 2% osoba od 35 do 44 godine, 0,7% osoba od 45 do 54 godine te 0,3% osoba od 55 do 64 godina.

Valja napomenuti još neka obilježja koja ukazuju na lošu poziciju Hrvatske u odnosu na druge zemlje EU. Tako je, primjerice, EU prosjek u sudjelovanju zaposlenika u neformalnim oblicima osposobljavanja koje organiziraju poslodavci 34,1%, dok je podatak za Hrvatsku 23,8%, pri čemu je vidljiva razlika u obrazovanju u urbanim – 5,4%, u odnosu na ruralna područja – 1,9% (Eurostat, 2017).

Prema popisu stanovništva Republike Hrvatske iz 2011. godine, struktura stanovništva starog 15 i više godina prema najvišoj završenoj školi prikazana je na slici 3.


Slika 3. Prikaz strukture stanovništva starog 15 i više godina prema najvišoj završenoj školi

Izvor: napravili autori prema podacima DSZ, 2016.

Iz samog prikaza vidljivo je kako je najveći udio stanovništva Republike Hrvatske, prema podatcima iz 2011. godine, imao završenu srednju školu (64,07%), što je u odnosu na podatke iz 2001. godine (45,82%) za skoro 20 postotnih poena više. Broj visoko obrazovanih (stručni studij, sveučilišni studij i doktorat) također je u porastu u odnosu na broj visoko obrazovanih prema popisu stanovništva iz 2001. godine i to za 12,68 postotna poena, što ukazuje na to da Republika Hrvatska ide u dobrom smjeru ka stvaranju društva znanja i time jačanju konkurentnosti na sve zahtjevnijem inozemnom tržištu rada. Naime, s obzirom na ekonomsku situaciju u Republici Hrvatskoj, sve veći broj visoko obrazovanih migrira i time se gubi ekonomska korist od željenog cilja stvaranja društva znanja i održivog razvoja društvenog i gospodarskog života.


Slika 4. Struktura aktivnog stanovništva Republike Hrvatske prema završenom visokom obrazovanju i spolu

Izvor: napravili autori prema podacima DSZ, 2016.

Stupcima je prikazana struktura aktivnog stanovništva Republike Hrvatske prema završenom visokom obrazovanju i spolu. Iz prikazanog se može zaključiti kako je postotak žena u odnosu na postotak muškaraca za prosječno 10 postotnih poena veći prema završenom stručnom i sveučilišnom studiju, dok je prema završenom doktoratu situacija obrnuta. Mogući razlozi su što je žena, iako smo u 21. stoljeću, više okrenuta obiteljskim vrijednostima za razliku od muškaraca.

Prema podatcima Agencije za znanost i visoko obrazovanje, trend osnivanja studijskih programa u Republici Hrvatskoj u periodu 2012.–2017. prikazan je na slici 5.


Slika 5. Trend osnivanja studijskih programa u Republici Hrvatskoj u periodu 2012.–2017.godine

Izvor: AZVO, 2018.

Iz samog linijskog grafikona vidljivo je kako trend osnivanja studijskih programa ima uzlaznu putanju što ukazuje na to da je i potražnja za novim studijskih programima u porastu.

5. OSVRT NA REZULTATE

Istraživanje je bazirano na broju upisanih studenata i studentica na izvanrednom studiju Računovodstvo i financije Sveučilišnog odjela za stručne studije u Splitu od 2007. godine.


Slika 6. Kretanje broja novoupisanih studenata na izvanredan studijski program Računovodstvo i financije Sveučilišnog odjela za stručne studije u Splitu za akad. godine 2007/08 – 2017/18.

Izvor: Izradili autori prema podacima istraživanja

Kao što je vidljivo iz linijskog grafikona, broj studenta zadnjih godina ima tendenciju pada što ukazuje na opravdanost osnivanja novih studijskih programa.


Slika 7. Struktura upisanih studenata na izvanrednom studiju Računovodstva i financija Sveučilišnog odjela za stručne studije u Splitu prema spolu (2007.–2017. godina)

Izvor: Izradili autori prema podacima istraživanja

Stupcima je prikazana struktura upisanih studenata na izvanredni studij Računovodstva i financija Sveučilišnog odjela za stručne studije u Splitu prema spolu. U svakoj akademskoj godini postotak žena je, u odnosu na postotak muškaraca, znatno veći. Prosječan postotak upisanih žena iznosi 77,14%, dok prosječan postotak upisanih muškaraca iznosi 22,86 %.

6. ZAKLJUČAK

Suradnjom zemalja EU ostvareni su ne samo preduvjeti, već i konkretni pomaci u izgradnji i provođenju zajedničke politike cjeloživotnog učenja, obrazovanja i osposobljavanja. Međutim, unatoč dosadašnjim naporima i nastojanjima, kako u kontekstu nacionalnih tako i zajedničkih europskih politika, u istodobnom ostvarenju konkurentnosti i postizanju socijalne kohezije u društvu znanja, ostaju otvorena pitanja vezana uz praksu obrazovanja i političkih interesa i ciljeva koja se otvorenom metodom koordinacije svih dionika i na svim razinama moraju uskladiti.

Globalizacija, brzina promjena i rastući izazovi i kompleksnosti gospodarskog, ali i društveno-kulturnog života, sve više kao odgovor na navedene izazove stavlja fokus na buduće ciljeve koncepta i sustav obrazovanja i osposobljavanja. Nove gospodarske strukture i društva zahtijevaju i nova znanja, tako se i koncept cjeloživotnog učenja, kao kontinuirani proces motiviranosti i učenja u svim životnim razdobljima i u svim oblicima u kojima se ostvaruje, mora prilagoditi kako bi se odgovorilo zahtjevima konkurentnosti i socijalnoj koheziji na globalnoj razini. Ona se temelji na informacijskim i komunikacijskim tehnologijama, pa se tako i planiranje


budućih strategija obrazovanja i osposobljavanja mora prilagoditi trendovima kao preduvjet za buduće izazove.

Koncept cjeloživotnog učenja, na razini EU, a time i Republike Hrvatske, u dosadašnjoj je praksi najčešće označavao obrazovanje i obučavanje odraslih osoba u kontekstu stjecanja različitih kompetencija nakon završetka redovnog obrazovanja koje će biti kompatibilne potrebama na tržištu rada i time osigurati fleksibilniju i efikasniju zapošljivost. Međutim, posebnu pozornost i poticaje treba usmjeriti prema osobama koje rano napuštaju redovno obrazovanje, kao i odraslim osobama koje nisu uključene u procese cjeloživotnog obrazovanja i osposobljavanja.

Prema samom istraživanju koje je provedeno među izvanrednim studentima i studenticama na izvanrednom studiju Računovodstvo i financije Sveučilišnog odjela za stručne studije u Splitu od 2007. godine, vidljiv je interes za cjeloživotno obrazovanje i učenje iako za ovaj studij taj interes ima tendenciju pada, a koja je opravdana upravo osnivanjem novih studija koji prate potrebe na tržištu rada.

U promoviranju i poticanju cjeloživotnog učenja, u prvom je redu potrebno kroz redovno, strukovno i nestrukovno obrazovanje stvoriti temelj za cjeloživotno učenje i obrazovanje uključujući i neke druge oblike učenja kojima će se omogućiti slobodni razvoj pojedinca, jasno ukazati na dobrobiti i koristi za pojedinca i zajednicu koje ono donosi te potaknuti aktivno uključivanje svih aktera na svim razinama čime će se otkloniti sve potencijalne prepreke i povećati motiviranost za uključivanje u procese.


TREND OF LIFELONG EDUCATION AND LEARNING AS A PREREQUISITE FOR CREATING KNOWLEDGE SOCIETY

Maja Pauković, MSc, Lecturer, Zagreb University of Applied SciencesVrbik 8, Zagreb, Croatia


Lucija Bačić, MSc, Senior Lecturer, Zagreb University of Applied SciencesVrbik 8, Zagreb, Croatia


ABSTRACT

In recent years we have witnessed a significant increase in demographic aging. The labour market, which is extremely variable and dynamic, selects the economically active population by the level of qualification and skills they have acquired during their lifetime, by either formal or informal education. This way, lifelong education and learning have become the most powerful tools for personal and professional growth and development, enabling greater mobility and employability. Adult education and lifelong learning are the priority tasks for creating the knowledge society and sustainable development of social and economic life. This paper presents the trend of education and learning of the active working population, with regard to the extension of lifespan and work-life, as well as the trend of establishing various study programs for the needs of current and new professions, in order to meet the market demands. The data presented in this paper were obtained from the student registration database of the part-time study programme of Accounting and Finance at the University Department of Professional Studies at the University of Split of 2005.

Keywords: lifespan and working life extension; lifelong education and learning; knowledge society


LITERATURA

1. Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih. Preuzeto s http://www.asoo.hr/default.aspx?id=1173 (14.04.2018.)

2. Agencija za znanost i visoko obrazovanje. Trend osnivanja studijskih programa u Republici Hrvatskoj u periodu 2012.-2017. Preuzeto s https://www.azvo.hr/hr/vrednovanja/postupci-vrednovanja-u-visokom-obrazovanju/inicijalna-akreditacija-studijskih-programa (14.04.2018.)

3. Cjeloživotno učenje. Preuzeto s http://www.cjelozivotno-ucenje.hr/wp-content/uploads/2017/10/ASOO_Obrazovanje-odraslih_report_za_web.pdf (12.04.2018.)

4. Desjardins, R., Rubenson, K. i Milana, M. (2006). Unequal Chances to Participate in Adult Learning. International Perspectives. Paris: UNESCO International Institute for Educational Planning.

5. Državni zavod za statistiku (2016). Rezultati Ankete o radnoj snazi Hrvatska 2015. – Europa 2015., Statistička izvješća. Preuzeto s http://www.dzs.hr/ Hrv_Eng/publication/2016/SI-1575.pdf (12.04.2018.)

6. Državni zavod za statistiku (2015). Statistički ljetopis 2015. Preuzeto s http://www.dzs.hr/Hrv_Eng (12.04.2018.)

7. Državni zavod za statistiku. Preuzeto s https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2016/SI-1585.pdf (12.04.2018.)

8. EUR LEX Access to European Union Law. Preuzeto s https://eur-lex.europa.eu/oj/direct-access.html (15.04.2018.)

9. European Commission (2015). Science Education for Responsible Citizenship. Report to the European Commission of the Expert Group on Science Education. Preuzeto s http://ec.europa.eu/research/swafs/pdf/pub_science_education/KI-NA-26-893-EN-N.pdf (17.04.2018.)

10. Eurostat (2016) Education and training / Participation in education and training (Database). Preuzeto s http://ec.europa.eu/eurostat/data/database/ (14.04.2018.)

11. Eurostat (2007) Obstacles to participation in education and training. Preuzeto s http://ec.europa.eu/eurostat/web/education-and-training/data/main-tables (18.04.2018.)

12. From STEM to STEAM (education); Maria Xanthoudaki. Preuzeto s http://www.ecsite.eu/activities-and-services/news-and-publications/digital-spokes/issue-28#section=section-indepth&href=/feature/depth/stem-steam-education-necessary-change-or-theory-whatever (18.04.2018.)

13. Ministarstvo uprave Republike Hrvatske. Preuzeto s https://uprava.gov.hr/sto-predstavlja-lisabonski-proces-14043/14043 (12.04.2018.)


14. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta (2014). Strategija znanosti, obrazovanja i tehnologije. Zagreb: MZOS. Preuzeto s http://www.kvalifikacije.hr/fgs.axd?id=713 (12.04.2018.)

15. Obrazovanje i izobrazba. Potpora obrazovanju i izobrazbi u Europi i šire. Preuzeto s http://ec.europa.eu/education/policy/adult-learning_hr (13.04.2018.)

16. Obrazovanje i izobrazba. Potpora obrazovanju i izobrazbi u Europi i šire. Preuzeto s http://ec.europa.eu/eurostat/statisticsexplained/index.php?title=File:Lifelong_learning,_2011_and_2016_(%C2%B9)_(%25_of_the_population_aged_25_to_64_participating_in_education_and_training)_YB17.png&oldid=342814 (13.04.2018.)

17. Obrazovanje i izobrazba. Potpora obrazovanju i izobrazbi u Europi i šire. Preuzeto s http://ec.europa.eu/education/policies/2010/doc/comm481_en.pdf (13.04.2018.)

18. Obrazovanje i izobrazba. Potpora obrazovanju i izobrazbi u Europi i šire. Preuzeto s https://ec.europa.eu/epale/sites/epale/files/strateski_okvir_hr_priprema_za_tisak.pdf (13.04.2018.)

19. Programi osposobljavanja i usavršavanja. Preuzeto s http://europski-fondovi.eu/edukacije/programi-osposobljavanja-i-usavr-avanja (14.04.2018.)

20. Rezultati istraživanja. Obrazovanje odraslih u Hrvatskoj 2017. i Strateškog okvira promocije cjeloživotnog učenja u RH 2017.–2020. Preuzeto s http://www.cjelozivotno-ucenje.hr/promocija-rezultata-istrazivanja-obrazovanje-odraslih-u-hrvatskoj-2017/ (15.04.2018.)

21. Rodrigues, João, Maria (2002). The Knowledge Revolution: Old Myths and New Opportunities in a Networked Society, u: Conference “Social and Human Capital in the Knowledge Society: Policy Implications” Presentations and Proceedings, Brussels. Preuzeto s http: //europa.eu.int/comm/employment_ social/knowledge_society/conf_en.htm (14.04.2018.)

22. Strateški dokumenti Republike Hrvatske. Preuzeto s http://europski-fondovi.eu/strateski-dokumenti-republike-hrvatske-2014-2020 (16.04.2018.)

23. Vlada RH (2016). Program razvoja sustava strukovnog obrazovanja i osposobljavanja. Preuzeto s https://public.mzos.hr/fgs.axd?id=25751 (12.04.2018.)

24. ZAKON HR. Pročišćeni tekstovi zakona. Zakon o obrazovanju odraslih. Preuzeto s https://www.zakon.hr/z/384/Zakon-o-obrazovanju-odraslih (12.04.2018.)

25. Žiljak, T. (2015). Obrazovanje i učenje odraslih. EPALE. Preuzeto s https://ec.europa.eu/epale/hr/resource-centre/content/obrazovanje-i-ucenjeodraslih.http://www.aic.lv/bolona/Bologna/contrib/EU/report%20on%20the%20concrete%20objectives%20of%20ed%20sys.pdf (14.04.2018.)


PHILOSOPHY AND CORPORATE SOCIAL RESPONSIBILITY (ETHICAL, ECOLOGICAL AND CULTURAL APPROACH)

Mile Marinčić, PhD, Senior Lecturer, University College Ivanić-GradMoslavačka 11, Ivanić-Grad, Croatia


Silvija Svetoivanec-Marinčić, MSc, High School Ivan Švear Školska 12, Ivanić-Grad, Croatia


ABSTRACT

Corporate social responsibility (CSR) is defined as an intelligent and objective concern of a company for the wellbeing of a society which limits the behavior of individuals as well as corporations from highly destructive activities, regardless of their profit-making potential. It should lead into the direction of positive contributions to the welfare of people, which can be specified in different ways. In addition, CSR implies private companies’ policies and programmes which go beyond the legal obligations as a response to public pressure and expectations of society and entails ethical as well as socially responsible attention to interest groups which are both outside and inside an organization. In this paper we will try to consider the importance and meaning of the corporate social responsibility within one company in the way it has been described in numerous definitions in which it was pointed that along with the fulfillment of the legal obligations it is actually about the investment in human capital, environment, and relationships with environment ad intra and ad extra. Our focus will be on the external elements and the contributions to the corporate social responsibility such as cultural, religious, and ecological contributions and demands. On the basis of briefly presented cultural, religious, and ecological contributions and demands, in the conclusion of this paper, we will try to offer directions for high-quality implementation of corporate social responsibility into a society.

Keywords: ecology; ethics; culture; integrativity; religion

Review article / Pregledni rad

140 M. Marinčić, S. Svetoivanec-Marinčić: Philosophy and corporate social responsibility...

1. INTRODUCTION

When we speak about corporate social responsibility we can distinguish between two dimensions of social responsibility, inner and outer. Both dimensions participate in their own way in the strengthening of an institution, either on an internal or external level.1 The inner dimension (ad intra) of corporate social responsibility refers to events and processes within the company itself, and it includes human resources, health, and security at work, adjustment to change as well as influence on the environment and natural resources. The outer dimension (ad extra) of corporate social responsibility refers to local community, relationships with partners, suppliers and consumers, respect for human rights, religious contributions, cultural differences, and views, as well as global environmental concern.

Environmental protection is by all means one of the most important topics of sustainable development and social responsibility. It is also evident in the planning document The Environmental Protection Plan of the Republic of Croatia for the period between 2016 to 2023, which will be used as a reference in this paper, along with the other sources. This plan is a national strategic planning document concerning the protection of the environment, which is connected with the corporate social responsibility. Although the corporate social responsibility is a concept with which companies and firms integrate social and ecological concerns into business activities and relationships with copartners on a voluntary basis, governments should do more to provide support with measures, policies and regulations, as well as strategic and planning documents.

The research conducted in 2013 as a part of a project and also the making of the national study Corporate Social Responsibility for all (CSRforall), financed by The European Commission (EC), showed that government activities to support CSR are almost non-existent in Croatia. There are some exceptions, like the existence of the anti-corruption policy, the general interest of some individual structures in developing CSR strategy, and finally some strategic documents which are important for responsible business activities and sustainable development. The research conducted showed that the environmental issues were well perceived, however, the positive examples are mostly the result of the progressive activities of individual companies, and not the result of a systematically good practice on the national level which can be contributed to by measures, policies, and regulations passed by the government.

The basic concept and one of the reference points for the draft of The Plan is the good practice of CSR and sustainable development in the protection of the environment. The Plan is the example of how the Government should support CSR through measures and activities connected with the area of environmental protection. The procedure of public discussion and online counseling has been done for this Plan.4 However, although there is a legal obligation for the passing of the Plan, it still has not been adapted and accepted. It is absolutely clear that the necessity and importance of the passing of such an act has not been developed and established yet, especially in terms of commitments taken by the state, ministries, and agencies to implement stipulated activities and measures.


This paper will focus on one segment of the corporate social responsibility – environmental protection. Nevertheless, the stated focus in the development of the topic – environmental protection, will be considered in the wider context of the new paradigms (integrative economic ethics, world ethos, the social doctrine of the Church), through the aspects of the stated paradigms of social responsibility.

Besides the above-mentioned foundation, Küng’s project world ethos, Ivan Cifrić’s reflections on the subject (sociologically), as well as religious values (the social doctrine of the Church) will be used through the method of comparison and analysis, in order to raise awareness to the cultural moment. Considering all that, the essence of the paper will suggest possible ways to strengthen CSR and enable its foundation for the more concrete effects both for humans and the world (planet) in the future.

2. THE PLANNING DOCUMENT ON ENVIRONMENTAL PROTECTION FOR THE REPUBLIC OF CROATIA

The Environmental Protection Plan of the Republic of Croatia for the period between 2016 to 2023 is one of the basic national documents for sustainable development and environmental protection which determines priorities in the protection of the environment and represents the main framework for the enforcement of the environmental protection policy for the sustainable development and corporate social responsibility in the Republic of Croatia. The Plan has its vision which should connect the comfortable life of citizens – a healthy and clean environment – with sustainable development economy now and in the future. Here, we can ask, as Jonas would, what we are leaving for the future generations and if the future generations will have at least the same living conditions and the environment we have (Marinčić, 2016, Jonas 1990). Contrary to the focus of humans to their own artifice and themselves (anthropocentrism), it is inevitable for the environment (nature) to become the field of human responsibility. According to Jonas, the characteristic of ethics to date has been anthropocentrism plus the orientation towards the present without the plan for the future. A whole new dimension of responsibility focused on the future is being implemented. Theology according to Jonas has already offered the answer to this question while philosophy has yet to find the answers (Marinčić, 2016, p. 113-114).

Considering all this, the Plan clearly determines the key measures for better integration of both horizontal and vertical cohesion of policies with the aim to protect the environment and provide sustainable development in Croatia. The Plan further includes the vision of the contemporary environmental protection policy which supports sustainable production and consumption. It also supports the measures towards the transformation of the Croatian economy into a sustainable and competitive low-carbon economy with the clear view to the problem of climate change which is becoming a bigger and bigger threat to sustainable development.

As a part of the European Union Croatia actively participates in creating and implementing the common environmental policy. With the membership in the EU


Croatia faced new requests to harmonize regulations and obligations with the EU acquis communautaire. Croatia also agreed with the mechanisms of acceptance and implementation of the EU strategic documents regarding the area of environmental protection, and at the same time, the European Funds became accessible. The funds should be used to significantly improve environmental protection for sustainable development of Croatia.

The most important challenges of the protection of the environment in Croatia are connected with sustainable development and corporate social responsibility.

They are, as presented in the Plan:

- to reduce the environmental print of production and consumption,

- climate changes,

- air pollution in cities,

- waste economy,

- management and protection of water resources,

- maintaining biodiversity,

- challenges connected with the supervision and implementation of reforms in accordance with the EU legislative and strategic framework.

The Plan follows the guidelines of the Europe 2020 strategy, the 7th European Action Programme to 2020 (“To live well within the limits of our planet”), Closing the Loop – an EU Circular Economy Action Plan, the 2030 Agenda for Sustainable Development of the United Nations, and the Roadmap for Moving to the EU Competitive Low-carbon Economy in 2050. The necessary price of the technological civilization is the loading of an environment which undoubtedly requires both ecological and cultural legislative (religious, intercultural, multicultural) as the essential criteria for the definition of the future direction of the development of both people and the world. The ethical dimension (social responsibility) must also follow the field of environmental protection. Regardless of the omnipresent anthropocentrism (focus on people), a new environmental law is inconceivable without the clear redefining of the ethical attitude towards nature and the environment.

All this clearly states the need for a bigger synergy of the environmental protection and economy, which will lead to a green transition of the economy by promoting a larger share of renewable energy, reducing the amount of waste and pollution, as well as protection of biodiversity and ecosystem services. Of course, it is of the utmost importance to consider the possibilities to make the afore-mentioned processes faster, bearing in mind not to lose sight of the call for the universal responsibility. It will be possible to achieve a faster progress if eco-innovations are encouraged in addition to wider usage of the information and communication technologies (ICT), which have not had a sufficiently big role in the environmental protection so far.

A novelty regarding the former plans is an even stronger need to integrate different topics and horizontal actions, a stronger coordination of the economic development


planning and environmental protection, a development of the environmental management system which should be dynamically adaptable to changes, in the context of one’s own needs and global aims of sustainable development. Namely, almost all the sectors today have their own strategic and planning documents. Therefore, the draft of the Plan aims to connect those documents and recognize the measures which will have an integrative function and support their implementation. In addition, the Plan introduces some new topics which are not covered in other documents and which should be elaborated upon for the purpose of the protection of the environment for the sustainable development of Croatia.

With due respect for the vision of the relevant national, European and international strategic documents connected with the protection of the environment, sustainable development, corporate social responsibility, and circular economy transition, the Plan determines thematic priorities, specific aims and key measures which should be implemented on a national, regional and local level, respectively.

All the facts mentioned above will systematically help create the platform for a long-term social responsibility and development, as sustainable as possible. However, as always, problems arise the moment we need to put into practice something planned ahead. When carrying the Plan into action, it is important to reflect on the other segments of the society and look at other possible views and perspectives, thus taking religious, cultural or scientific settings on both local and global level into consideration.

2.1. Hans Küng’s World Ethos

The kind of technological development we see today in the world is extremely accelerated and it is necessary to raise a justifiable question of each individual’s responsibility. We are witnesses of numerous different consequences caused by people’s irresponsible behavior towards nature, whether it is about actions done in the past or the ones being done today (deforestation of rainforests, gas emissions, overwhelming amounts of plastic materials both on land and in the oceans, natural resources depletion), with which people have put not only their own health but also their own survival at risk. The facts show that we have gone too far with such conduct where the focus of our interest is only the profit, accelerated progress, and economic development. They are consequently used only for competition in making fortunes, while little or no care is taken to protect the very natural resources we owe to preserve for the future generations. “Thus ecological problem becomes the question of the world democracy, humanistic and democratic consciousness, especially in the post-socialist world.” We are called upon, as Küng says, to be responsible for our actions and procedures and therefore, in given circumstances, social management can still achieve real effects, not only with constant state interventions but also with its influence on convictions and consciousness about the responsibility of each individual citizen (Čović, Marinčić, 2016).

Humanity needs social and ecological reforms. Religions can provide people with basic confidence in life and the atmosphere of meaning with a demonstration of


respect for tradition. Nobody is above good and evil, not a single person or a social class, not a single interest group, not a single center of power, not a single police apparatus, not a single army, and not a single state.

The world needs economy and economics which will not be aimed only at an economic judgment or market value of a trade, but the economy and economics which will be connected with true humane reasons. That was exactly the way in which the German economy functioned after World War II. It is interesting to notice, while reading Kung, that the German economy at that time was neither socialist-oriented nor capitalist-oriented: it was simply socially responsible. The father of the concept which regenerated the German economy is Ludwig Erhard. He is the one who introduced free-market competition into the German economy. Although he was not popular at the beginning (both chancellors and Adenauer barely tolerated him), Erhard distinguished himself with his professionalism, political dignity, and complete honesty.

In the Universal Declaration of Human Rights (UDHR) the important approaches which should help humans during their walk into the future have clearly been emphasized. Küng has taken those approaches as foundations for his project World Ethos putting all his hopes and expectations into two basic principles: humanity and reciprocity, from which he derived four guidelines or commands which he has modernized to fit the needs of the contemporary people. The guidelines are a commitment to a culture of non-violence and respect for life, solidarity and just economic order, tolerance and a life of truthfulness, equal rights and partnership between men and women.

Historical dialogue existed, but the question is how it was possible to overlook the achievement of the concrete tasks which that dialogue had posted before an individual and the society. It is exactly in this oversight that Küng sees the task of World Ethos: to correct those historical oversights which have disappeared in the dialogue and make an honest and responsible step towards the realization of those things which have so far been in vain. Küng says that the crisis of the present moment in the world is not the result of a short-term, but the product of a long-term crisis development. It was actually the human pursuit of power and authority which lead humans into many conflicts and wars throughout history. Suffice it to mention the consequences of the First and the Second World Wars where unexpected amounts of hatred, famine and death were experienced. Not to mention thousands of demolished homes and towns, while it is even more unnecessary to talk about the present day destruction in the war-torn areas. We undoubtedly live in a very dynamic globalized society where individual problems quickly become global. Therefore, Küng claims that the globalization of economy and technology requires constant management of the global politics. The global economy, technology, and politics need a foundation in the global ethos. World politics and world economy require a single world ethos (Küng, H. 2007, p. 34).

Facing the need for the development of such a concept in the form of world ethos, Küng will, by way of two basic ideas “World Ethos for World Politics” and “World Ethos for World Economy”, specify who should take responsibility regarding the world and an individual, emphasizing how meaningless it is to pass the new laws


if there is no consciousness, that is, responsibility, ethical will, and motivation in people to respect and accept those laws.

Küng says that it is essential to start from an individual and to change an individual’s consciousness. An individual becomes two, then a family, a community and in that way, a shift in collective consciousness happens.

A modern individual faces a double challenge, ecological and ethical. The problem of water and air is becoming central to humanity. The legislature is unable to solve all newly created problems. Laws can make a good foundation for initiating something within an individual and directing human conscience towards responsibility. Corporate responsibility in the future will certainly require integration of both economic strategies and ethical judgments as well as the constant review of economic activities concerning their effects on society (individuals) and also on the environment.

Regarding the development so far, Ivan Cifrić states that there have been several disorders in the field of social law and the fields of ecology and economics. These disorders had substantially different causes and characteristics because their participants were substantially limited in their actions, while the consequences of the economic crisis were resolved in a more or less successful way. The situation today is factually completely different and also more alarming. Pollutants are becoming more mass-produced, there are even more advanced technological means which help natural resources depletion more devastatingly than ever. The question is how to resist such a system which regenerates itself, that is, it produces its own agents in the incurred crisis, increasing in that way general anxiety and instability. In such “a revelation of knowledge, people use the Earth as a laboratory in which they themselves become Guinea pigs” (Cifrić, 1988, p.26-27). Ivan Cifrić says that the new ethical paradigm as a bioethical ecumene may be needed. Here the institutionalized educational system is not the only important participant (family, kindergarden, school, university) there are other equally important participants as well: mass media, private enterprises, civil society, unions, religious communities, etc. (Cifrić, 2007, p. 10-77).

2.2. The social doctrine of the Church

Hans Küng’s World Ethos the author refers to is not the only work on this subject. This implies that The Environmental Protection Plan mentioned before in this paper makes a theoretically good foundation, the same as the World Ethos itself. We can also add certain religious contributions to the list for the promotion and enlargement of the social responsibility on all levels. The social doctrine of the Church has been especially prominent in this field for over one hundred and twenty years. However, it would be wrong to think that the social doctrine has lasted for only 120 years (from the encyclic Rerum Novarum). It would be more correct to say that the Church has been dealing with the social needs of society for the last 120 years. The importance of the instructing believers for the social activities of the Church was indicated by the Second Vatican Council. Late Pope St. John Paul II


said that crises the modern world goes through, like the environmental crisis, are primarily the crises of morality and the real contempt for an individual.

The most important principles of the social doctrine of the Church are:

the principle of personality, which is, as Iris Ticac said, inevitable for the ethical orientation and essential in the ethics of John Paul II (Ticac).

the principle of subsidiarity, which enables the distribution of responsibility. What a lower instance can do, should be left for the lower instance to do, and the higher instance should only be there to help if the lower instance has problems.

the principle of the greater good which includes the absolute good starting with the individual, through groups for the good of all (the world) including the care, survival, and sustainability of both the world and an individual.

the principle of solidarity which means that each person is responsible for the good of others as well as the common forms of coexistence, including sustainable life and economy.

The social doctrine of the Church is not only possible but also necessary as a part of any context which considers the survival of humans (society) and the world (environment, natural and other resources) in the context of social responsibility.

2.3. Cultural approach

One could question on a daily basis if there is any social responsibility at all, in Croatia or other countries in the world. Is it at all possible to guarantee any responsibility based on scientific, political, economic, cultural, religious or other preferences? Will, otherwise, the profit, the wish for success, power, or other things arbitrarily direct the rules of the game creating thus their space with their own “laws” and behaviors, disrespecting everybody in the process? The European Union has several times confirmed the importance of CSR, including 2005, which was the year proclaimed as the year of corporate social responsibility. The corporate social responsibility itself does not only refer to the basic business concepts (business subjects and workers), but also to the determinants of the company production, purchase, sale, the environmental impact, employees, society, human rights, interpersonal, intercultural, interreligious, and multicultural relationships.

The involvement of philosophy in the holistic approach and an attempt to reconcile the situations in which an individual is alienated from nature becomes almost inevitable. We have already mentioned Jonas before because he warned us of all the traps of the technical and technological progress and the tendency of an individual towards the pure materialism without the sense for immaterial. Küng also warned against the same conditions. Maybe there is a small piece of a solution hidden in the so-called alter-globalization and its assumptions and modalities such as the globalization of solidarity, justice, human rights, and finally the globalization of responsibility (Letunić, 2016, p. 171). It is also possible to mention here the civilization of love which is based on the social doctrine of the Church and Pope John


Paul’s doctrine. The golden rule can be quoted as a moral principle (only do unto others as you would have them do unto you) as the particularity of Christian ethics but it can also be found in Hinduism, Confucianism, Hellenism, Judaism, and Islam.

The fact is that something has to be done regarding social responsibility. Here are some examples of initiatives: SA8000 - Social Accountability 8000, The European Union Initiative, International Chamber of Commerce: The Approach to Responsible Business Conduct, OECD: Guidelines for Multinational Enterprises, ETI Basic Code Ethical Trade Initiative, World Business Council for Sustainable Development: The Social responsibility matrix, and so on. It would certainly be good to work on a reflective consideration of the above-mentioned initiatives because partialization can mean the loss of their original essence. In addition to this, people should systematically be informed, trained, and educated about the need for universal social responsibility, as well as the need for environmental protection responsibility.

Several important elements which CSR should fulfill were published on the Croatian CSR website. Among other things, there is ISO 26000 which comprises the influence of the enterprises to society and environment, the comparison with the best enterprises, investing in the community, reputation, and effectiveness of the measures which the planned results achieved according to the norm HRN EN ISO 9000, measurement of the contribution of CSR when people – profit - planet are concerned (three Ps: People – Profit – Planet) and finally corporate social responsibility. CSR is an attempt of a committed economy to contribute to sustainable economic development by working with people, their families, local community and society in general so that all of them could improve their living conditions. The European Commission defines social responsibility of enterprises as a concept through which companies integrate social and ecological aims into their business activities as well as their relationships with their copartners on a voluntary basis.

In 1996 Jasna Omejec clearly indicated institutions whose scope includes environmental protection activities in the Republic of Croatia. She also identified that ecological ethics should be developed through communicative ethics and that it will play a very important role in the future. Omejec stated that the institutionalization of the environmental legislation through the normative institutions such as the legal system, state administration, etc. (institutions for environmental protection in the Republic of Croatia) will be of an utmost importance (Lončarić-Horvat, Cvitanović, and others 1997).

Even social scientists slowly realize that the history of humanity is standing on a threshold of a new and uncertain period which requires a special philosophical engagement because the essence and survival of the world and people are concerned. Individual corrections will surely not be found in political handbooks but first and foremost in history. New historic period in which the values will change should be developed through a long-term process of both cultural and spiritual self-reflection which could influence both the attitudes of the western and non-western world. It is always possible to ask how to raise awareness among private entrepreneurs, CEOs and managers about the need to transcend their existing considerations in the business where the only aim is profit and winner principle. It


is essential to understand that the future of business activities, economy but also of the world is in an individual human being who will know how to exist and live in the environment and also how to value and protect it the right way.

How to make a highly responsible society and an individual the driving force of the new rules of the game, not only in political and economic but also in cultural, scientific, technological or technical, religious, ecological, and in any other sense which will guide to good?

3. CONCLUSION

CSR is defined as a responsibility of an organization for the influence of its decisions and activities on the society and environment, which includes transparent and ethical conduct and contributes to sustainable development, health, and well-being of society.

In modern states, the support to organizations is given and the development of CSR is covered even on a national level through the measures of policy and regulations passed by governments. As a part of national politics, regulations, and measures the Environmental Protection Sector is, by all means, one of the key sectors which should be the platform for the activities connected with corporate social responsibility. In the period of the National Environmental Policy Plan for 2002, most of the monetary resources were spent on waste management, reduction of the industrial pollution, remediation of the locations highly loaded with waste, water supplies, and air and water protection. Looking at the Plan in hindsight we can notice numerous challenges of this documents. To start with, the Plan was too long and individual measures too general. The Plan is in a way a mixture of strategic and planning documents. One of the reasons for this is that the appropriate authority hadn’t previously made a new and real strategy with which the strategic aims important for the Republic of Croatia would be determined. Instead, the basis for the Plan was the strategy for the year 2009. In addition to that, the EU guidelines for the development of the Plan included the need for the inclusion of numerous sectoral strategies and plans. There are many sectoral strategies in Croatia, but there isn’t one integrated national strategy with national aims, which would unify the sectoral strategies and provide a good foundation for the development management in Croatia. The Plan should, without doubt, take into consideration attitudes and opinions as well as the good suggestions of the civil society, scientific community contributions, religious and cultural views, and other contributions. However, how to act globally if there are no solutions offered even locally.

On the basis of the Environmental Protection Act (Narodne Novine, issues 80/13, 78/15) Croatia is obligated to pass the Plan for an eight-year period which will substitute the current National Plan of the Environmental Impact from 2002 (Narodne Novine, issue 46/02). The draft of the Plan is prepared but it hasn˙t been administratively accepted yet.

The draft of the Plan is in concordance with The Environmental Protection Act as well as with the Strategy of the Sustainable Development of the Republic of


Croatia (Narodne Novine, issue 30/09), which is a strategic document and a long-term guideline with which economic and social development and environmental protection lead to sustainable development of the Republic of Croatia.

The making of the Plan itself raises the question of responsibility for the implementation of the individual measures. The challenge of the Plan is also the question of the responsibility of the implementation of the measures. The problem of taking responsibilities is one of the reasons why some plans never attain the objective although they pass through all the necessary administrative processes and preparations.

The Plan undoubtedly has its own value and that value should be recognized, accepted, and modified, if necessary improved, and then implemented within the deadlines. It is necessary to take the responsibility because the Plan identifies the key measures for better integration and horizontal and vertical cohesion of the policies with the aim to protect the environment for the sustainable development of Croatia. The Plan also has a visionary note. It is setting a modern environmental protection policy which supports the sustainable production and consumption and the measures towards the transformation of the Croatian economy into a sustainable, competitive low carbon economy. It is absolutely clear that the importance and the necessity to pass this kind of a document is not developed and accepted well enough, especially when it implies the commitment of the state, ministries and agencies to implement the regulated activities and measures.

Regardless of all the listed disadvantages of the Plan (there is bound to be more of them), the rejection of it would be a considerable mistake. Certain activities of the Plan could have already been completed or at least started with. The Plan could have already been revised, improved, and discussed with all the relevant national and European partners. All possible shortcomings of the Plan can be solved through scientific discussion which allows all the segments of society to express their attitudes and opinions within the framework of the afore-mentioned Plan. When the Plan was not passed and the responsibility for the implementing of the Plan was not taken, it also led to the failure to form the firm platform for the activities connected with corporate social responsibility.

Together with the listed plans, strategies, and legal documents it was inevitable to take into consideration innovative steps of some religions as well as some scientific paradigms which have been established in a special way at the end of the second and the beginning of the third millenium (World Ethos, the Social Doctrine of the Church, Integrative Bioethics, Integrative Economy Ethics, etc.) all of which warn us of the inhumane consequences of the technical and technological progress and globalization (the issue of resources, traffic problems, environmental pollution, deforestation, acid rains, waste, climate changes, unemployment, migrations, debt crisis) but theoretically they are making foundations for the possible solutions of the described problems.

How to connect markets and politics into a universal world order for the good of all, equalize human rights, set culture which will overcome political, economic, socio-


cultural, and religious diversities and offer global ecological consciousness filled with universal world ethics?

As an answer in the right direction, an integrative (integrated) moment is offered. This would enable the cooperation of the science, philosophy, theology, religious traditions, and cultures, the union of interdisciplinary and multidisciplinary approaches to the complex problem of the sustainable development and the meaningful reflection on the problem.

From everything shortly listed here through the ethical-environmental-cultural-religious view, we can see the need for one common integrated, or even better, integrative approach to the problem. This would enable introduction of different thesis and perspectives into one horizon with the aim to find the best quality solutions in the relationships business-society-economics-politics-environment so as to accomplish an objective and sustainable development which will at the same time take good care of an individual, nation, unions of nations, but also of the planet and the survival of the planet Earth in general. There already are some good examples of the integrative and integrated approach to the problem. For example, there is a project Integrative Bioethics at the Faculty of Humanities and Social Sciences in Zagreb, but there are also good examples of higher education institutions such as University College Nikola Šubić Zrinski which has a programme which comprises the following subjects: Integral Enterprise Management (College Lecturer: Zdravko Tkalec) and also Economy Ethics (which strides towards the integrative economy ethics; College Lecturer: Mile Marinčić). We still have to see how many of the good theoretical concepts it will be possible to put into practice. Unless there is a more serious turn in education starting with kindergarden children, continuing through elementary school, and then through secondary school and higher education, we will have hardly any progress in the field of social responsibility, regardless of what kind and how many quality documents we pass concerning those topics. On a well-prepared foundation of the education for CSR, it would be easy to establish and implement quality legislation framework and regulations prescribed by either states or international institutions. Very often everything looks good on paper (everything is regulated), but the problem arises when the regulations should be brought into practice.

To conclude, we have the Plan we made along the lines of the EU Laws, but which is being implemented at a slower pace than it should be. On the other hand, there are reflections of philosophers, sociologists, theologists, culturologists and others who all overlap in the same fact - that for the sustainable development it is necessary to educate the future generations. Therefore, we suggest to first offer the strategy for education and training of generations to come whenever the environmental protection plan or sustainable development plan is concerned.


FILOZOFIJA I DRUŠTVENO ODGOVORNO POSLOVANJE (ETIČKO-EKOLOŠKO-KULTUROLOŠKI POGLED)

dr. sc. Mile Marinčić, v. pred. Visoka škola Ivanić-GradMoslavačka 11, Ivanić-Grad, Hrvatska


Silvija Svetoivanec-Marinčić, dipl. oec. Srednja škola Ivan ŠvearŠkolska 12, Ivanić-Grad, Hrvatska


SAŽETAK

Društveno odgovorno poslovanje (DOP) definira se kao inteligentna i objektivna briga poduzeća za dobrobit društva što ograničava ponašanje pojedinaca i korporacija od krajnje destruktivnih aktivnosti, bez obzira na to koliko one brzo bile profitabilne te vodi u smjer pozitivnih doprinosa dobru ljudi što može biti definirano na različite načine. Nadalje, DOP podrazumijeva politike i programe privatnih poduzeća koji idu izvan zakonskih obveza kao odgovor na pritiske javnosti i očekivanja društva te podrazumijeva pažnju s kojom se na etičan i društveno odgovoran način odnosimo prema interesno-utjecajnim skupinama koje se nalaze izvan, ali i unutar organizacije. U ovom radu pokušat će se sagledati važnost i značenje termina društveno odgovorno poslovanje poduzeća onako kako ga opisuju brojne definicije koje upućuju da se uz ispunjavanje zakonskih obveza, u osnovi radi o investiranju u ljudski kapital, okoliš i odnose s okolinom ad intra i ad extra, a u fokusu rada bit će eksterni elementi i doprinosi društveno odgovornom poslovanju poput kulturoloških, religijski i ekoloških doprinosa i zahtjeva. Na temelju ukratko predstavljenih kulturoloških, religijskih i ekoloških doprinosa i zahtjeva, zaključak rada pokušat će ponuditi smjernice za što je moguće kvalitetniju implementaciju društveno odgovornog poslovanja u jedno društvo.

Ključne riječi: ekologija; etika; integrativnost; kultura; religija


LITERATURA

1. Cifrić, I. (1988) „Suvremeno industrijsko društvo i ekološka kriza“, u: Društvo i ekološka kriza, Sociološko društvo Hrvatske, Zagreb, str. 26-27.

2. Cifrić, I. (2007) Bioetička ekumena. Zagreb: Pergamena.

3. Čović, B. & Marinčić, M., Društvena odgovornost za zdravo društvo u kontekstu promišljanja Küngova projekta svjetski etos. Filozofska istraživanja, 36 (3), 473-491.

4. Jonas, H. (1990) Princip odgovornost. Sarajevo: Veselin Masleša.

5. Kundid, A. (2012) Društveno odgovorno poslovanje banaka u Republici Hrvatskoj. Split: Sveučilište u Splitu.

6. Küng, H. (2007) Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo. Zagreb: Interkon.

7. Küng, H. (2007) Svjetski ethos za svjetsku politiku. Zagreb: Interkon.

8. Letunić, S. (2016) Bijeda filozofije razvoja, Zagreb: Razlog.

9. Lončarić-Horvat, O. Cvitanović, L. Gliha, I. Josipović, T. Medvedović, D. Omejec & J. Seršić, M. (1997). Osnove prava okoliša. Zagreb: Državna uprava za zaštitu okoliša, Pokret prijatelja prirode „Lijepa naša“.

10. Marinčić, M. (2016) Integrativna gospodarska etka Petera Ulricha i novija etička strujanja. Zagreb: Pergamena.

11. Vrdoljak-Raguž, I. i Hazdovac, K. (2014) Društveno odgovorno poslovanje i hrvatska gospodarska praksa. Dubrovnik: Oeconomica Jadertina.


IGRIFIKACIJA U POUČAVANJU PODUZETNIŠTVA

Dora Ljubišić, struč.spec.oec., Privatna gimnazija i ekonomska škola Katarina Zrinski,

Selska cesta 119, Zagreb, Hrvatskae-mail: [email protected]

Sanja Španić, prof.,Privatna gimnazija i ekonomska škola Katarina Zrinski,


SAŽETAK

Rad se bavi uvođenjem igrifikacije u nastavu, s fokusom na nastavu poduzetništva, u svrhu povećanja motivacije i razvijanja vještina kod suvremenih učenika. Igrifikacija je postala popularna metoda poučavanja u 21.stoljeću, a dosadašnja iskustva pokazuju da nosi mnogo prednosti, ali i mana. Razlog uspješnosti igrifikacije postizanje je stanja zanosa u procesu učenja koje rezultira najboljim stupnjem motivacije i uspjehom. U radu se za poučavanje poduzetništva predlaže korištenje igara simulacije, u svim dobnim skupinama, jer one omogućuju učenje kroz igru u stvarnim situacijama bez rizika. Kao primjere igrifikacije učenja ekonomskih tema u Hrvatskoj, navodimo predmet Vježbenička tvrtka u strukovnim školama te projekt Kesh Up. U konačnici definiramo smjernice kojima se treba voditi pri uvođenju igrifikacijskih elemenata u poučavanje poduzetništva kako bi se unaprijedio trenutni kurikulum i rezultirao zainteresiranim učenicima, uspješnim savladavanjem ishoda kojima je cilj pripremiti mlade ljude za ekonomiju 21. stoljeća.

Ključne riječi: obrazovanje; poduzetništvo; igrifikacija; vježbenička tvrtka; računalne igre

Pregledni rad / Review article

154 D. Ljubišić, S. Španić: Igrifikacija u poučavanju poduzetništva

1. UVOD

Suvremeno obrazovanje susreće se s brojnim izazovima modernog društva koje pod utjecajem informacijsko-komunikacijske tehnologije doživljava preobrazbu u svim svojim dijelovima. Današnje školstvo obrazuje učenika za poslove i radna mjesta koji još ne postoje. Kritičari obrazovnih sustava u Hrvatskoj, ali i u svijetu, naglašavaju tromost i nesposobnost obrazovanja da prati brze promjene u gospodarstvu i društvu. Ekonomija 21. stoljeća treba proaktivnu i inovativnu radnu snagu visoke produktivnosti, s razvijenim vještinama timskog rada, kritičkog mišljenja, fleksibilnosti i prilagodljivosti (Vrkić Dimić, 2014). Stoga je potrebno mnogo ulagati u transformaciju obrazovnog sustava, primijeniti učinkovite alate i metode poučavanja koje su prilagođene tzv. „generaciji Z”, mladim ljudima rođenim između 1995. i 2009. godine, u potpuno umreženom svijetu, koja je u kontaktu s računalima od najranijih dana te nose karakteristike koje ih razlikuju od prethodnih generacija: sposobnost multitaskinga, zahtijevaju lagan pristup informacijama koje potom brzo obrađuju te se mnogo lakše snalaze u svijetu hiperprodukcije informacija koja ih okružuje.

Sadašnji hrvatski obrazovni sustav u kojem dominiraju tradicionalne metode poučavanja neprilagođen je takvim učenicama što rezultira smanjenom motivacijom za učenjem i nepostignutim ishodima. Stoga se ovaj rad posvećuje metodi učenja pomoću uvođenja elemenata igre u nastavu kako bi se postigao što veći stupanj angažiranosti učenika i usvajanja ishoda, navode se moguće prednosti i nedostaci takvog načina učenja i poučavanja pripadnika spomenute „Z generacije”. Cilj je rada analiza korištenja računalnih igara i njihovih mogućnosti u poučavanju, s fokusom na poučavanje poduzetništva. Strukovno obrazovanje u hrvatskom obrazovnom sustavu u procesu je reforme koja stavlja naglasak na primjenu naučenog znanja i praktičnu nastavu. U ekonomskim školama, osim prakse, bitna je i simulacija ekonomskih okolnosti i situacija. Upravo zbog tih razloga uvođenje igara koje to omogućuju, u proces poučavanja poduzetništva, potencijalno je dobar način postizanja predviđenih ishoda.

2. IGRIFIKACIJA U OBRAZOVANJU

S razvojem računalne tehnologije koja obilježava ljudsku civilizaciju posljednjih nekoliko desetljeća, obrazovanje i procesi učenja također doživljavaju transformaciju pod utjecajem novih alata i mehanizama koje je računalna tehnologija omogućila.

Jedan od važnih fenomena koji se razvio u svijetu posljednjih desetljeća jest rastuća industrija igara koja koristi i kapitalizira instinktivnu potrebu čovjeka za igranjem. Homo ludens, čovjek koji se igra, sintagma je koju je skovao Johan Huizinga kako bi opisao igru kao sastavnicu ljudske prirode, temelj njegove kulture i civilizacije. Igra je najviše očita u dječjoj dobi, ali prisutna je u svim razdobljima ljudskog života. Elementi igre važan su dio ljudskog djelovanja, zabave, a i učenja. Huizinga je u svojoj knjizi „Igra i znanje“ opisao kako je igra neizostavan način stjecanja ljudskog znanja jer je u njezinom temelju natjecanje. Igra i natjecanje potiču djecu, a i odrasle, na usvajanje novih sposobnosti i znanja. (Kragić, Ćurko, 2009)


„Prednost igre je njezina sposobnost da potpuno zaokupi djetetovu pozornost i koncentraciju, probudi maštu i kreativnost te stvori osjećaj neopterećenosti u radu. Dijete u trenutku zaigranosti stječe određene spoznaje koje su mu do maloprije predstavljale veliki psihički napor.“ (Kragić, Ćurko, 2009.)

Brojni znanstvenici, poput Piageta, Schulza i drugih, promatraju važnost igre u razvoju djeteta te u sklopu kognitivnog razvoja. Svi oni promatrali su, kao najvažniji element igre, motivaciju koja nastaje iz igre i stanje zanosa ili budnosti (Kragić, Ćurko) koje treba iskoristiti u obrazovnu svrhu, razvoj kreativnosti i doživljaja svijeta igrača svih dobi.

Pojam igrifikacije zbog svega navedenog danas je vrlo popularan u kontekstu obrazovanja i motivacije te je sve popularniji u poslovnom svijetu gdje su velike korporacije prepoznale važnost elemenata igre u motiviranju zaposlenika i upravljanju njihovim djelovanjem, motiviranjem i nagrađivanjem korisnika. Upisom pojma gamification u internetske tražilice, sve su veći udio rezultata stranice iz oblasti poslovnog svijeta što govori o važnosti igre koju su korporacije prepoznale kako bi povećale svoju uspješnost.

2.1. Razvoj računalnih igara

Industrija video igara prisutna od 70-ih godina 20. stoljeća bilježi neprestani rast u svim dijelovima svijeta. Od prvih video igara, poput igre Pong iz 1972. koju je izdao Atari, zatim Space Invaders, Dungeon i sličnih, pojave igraćih konzola, strelovitom brzinom igra je penetrirala u domove kao oblik obiteljskog provođenja slobodnog vremena i utjecala na motivaciju svih dobnih skupina na korištenje te nove računalne tehnologije koja je tek bila u povojima. S razvojem hardvera, povećanjem brzine i trodimenzionalnih grafičkih mogućnosti računala krajem 20. stoljeća, pojavile su se razne vrste igara koje su iz dana u dan bile sve kvalitetnije i korisnicima sve zanimljivije. (Egenfeldt-Nielsen et al., 2016)

Vrste igara koju je računalna industrija iznjedrila mogu se podijeliti u nekoliko skupina (Bilić et al., 2010): igre za učenje i zabavu, akcijske igre i strategije te igre igranja uloga.

Razvoj interneta i globalno umrežavanje pospješilo je pojavu, rast i napredak različitih vrsta igara, od kojih je ovom radu najzanimljivija podvrsta simulacijskih igara o kojima će više biti riječi kasnije u tekstu.

U 2017. godini vrijednost računalnih igara dvostrukoje veća od filmske industrije (109 milijardi dolara). Brojevi pokazuju da se udio muškaraca i žena kao konzumenata igara iz godine u godinu izjednačuje (2017. udio ženskih igrača je 46%). Od ukupnog broja igrača u svijetu (2,4 milijarde u 2018.godini), 22% odnosi se na populaciju između 10 i 20 godina. Statistike pokazuju kako je igranje računalnih igara prisutno u svim dobnim skupinama, s tendencijom porasta prosječne dobi igrača. Najpopularnije su akcijske igre (28%), „pucačine” (21.7%) i sportske igre (13%). Uređaji na kojima se igraju igre sveprisutni su u svakodnevnom životu – pametni telefoni, računala, televizori i konzole. Pritom, pametni telefon ima važnu ulogu u


shvaćanju i promatranju navika igranja i mogućnosti igrifikacije zbog činjenice što je zauzeo primat među uređajima po količini vremena koje korisnici provedu koristeći ga.1

Ovi brojevi i trendovi potvrđuju igrajuću prirodu čovjeka koji svoje ostvarenje pronalazi u sferi slobodnog vremena i zabave, no ima sve važniju ulogu u procesima učenja i poslovanja.

2.2. Igrifikacija

Pojam koji označava korištenje mehanizama i elemenata igara u neigrajućim kontekstima naziva se igrifikacija2. Igrifikacija kao takva prisutna je kroz povijest u raznim kontekstima, no s pojavom računalnih igara postala je zanimljiva kao metoda postizanja motivacije i angažmana učenika, studenata, kupaca, zaposlenika... (Kim et al., 2017)

Kim i skupina autora u svojoj knjizi „Gamification in Learning and Education: Enjoy Learning Like Gaming“ naglašavaju kako igrifikacija ne doprinosi samo igračevoj zabavi i zadovoljstvu, već se njome potiče motivacija, angažman, učinak učenja i akademski uspjeh, poboljšava pamćenje, omogućuje trenutna povratna informacija o učeničkom napretku i aktivnostima, omogućuje učenicima stalan uvid u svoj napredak te unapređuje suradničke vještine (Kim et al, 2017). Ovi autori temelje svoju tezu na teoriji zanosa Mihály Csíkszentmihályia prema kojoj učenik postiže najveći stupanj angažiranosti, zanosa u aktivnosti ako su izazovi u ravnoteži s vještinama i njegovim mogućnostima. Ako je pak neka aktivnost prezahtjevna u odnosu na učenikove vještine, velika je vjerojatnost da će se osjećati tjeskobno i odustati od aktivnosti. Dakle, kad zahtjevi u aktivnosti ne prelaze mogućnosti učenika, velika je vjerojatnost da će nadići moguća mentalna stanja tjeskobe, apatije, dosade i biti u stanju zanosa, stanju „očaravajuće obuzetosti” koje proizvodi najviši stupanj angažiranosti, motivacije i najbolji uspjeh. Autori zaključuju da, temeljem ove teorije, edukatori mogu razmotriti uvjete i okoline učenja kako bi motivirali i angažirali učenike u aktivnostima učenja. Ti uvjeti moraju uključivati ciljeve, izravnu povratnu informaciju, ravnotežu izazova i vještine te učenikovu kontrolu nad aktivnosti.

Igranje igara sadržava sve ove nabrojane elemente te su zato pretpostavka igrifikacije i pozitivnog učinka na proces učenja.

2.3. Obilježja edukacijske igre

Prema Scotu Osterwildu (Izvješće World Government Summita, 2017), kreativnom direktoru Instituta za Tehnologiju Obrazovanja Massachusetts, glavna obilježja uspješno implementirane igre u proces učenja su:

1 Statistički podatci preuzeti sa statističkog portala Statista, tema: video games2 Prijevod eng. riječi, u hrvatskom jeziku koristi se još i izraz gejmifikacija


• „Sloboda neuspjeha“ – mogućnost pogrešaka bez stvarnih negativnih posljedica;

• „Sloboda eksperimentiranja“ – istraživanje i pronalaženje novih strategija i načina prikupljanja informacija ili rješavanja problema;

• „Sloboda preuzimanja različitih identiteta“ – sagledavanje problema iz različitih perspektiva;

• „Sloboda utrošenog vremena“ – mogućnost intenzivne aktivnosti ili relativne neaktivnosti pri čemu pojedinac može stati i razmisliti o svojim odlukama, odnosno može sagledati uzročno-posljedične veze.

Temeljeno na toj ideji, igrifikacija može biti podijeljena u nekoliko elemenata, od kojih svaki nosi prednosti i mane obrazovnom procesu. Autori Izvješća podijelili su te elemente u 3 kategorije: mehaničke, osobne i emocionalne.

Pod mehaničkim elementima misli se na se na sustav kontinuiranog napretka, neposrednu povratnu informaciju, jasne ciljeve i radne zadatke. Primjena ovog modela u obrazovnom procesu potiče pojedinca na kontinuiran rad. Naime, pojedincu je predstavljen određen zadatak te nakon što je zadatak odrađen dobiva novi zadatak koji je za određenu razinu teži i kompliciraniji nego li je bio zadatak prije. Motivacija za rješavanje zadataka je nagrada koju pojedinac dobiva nakon što uspije razriješiti određenu „razinu“, slično kako to biva u računalnim igrama gdje se nagrada dobiva nakon što se prijeđe određen dio igre. Za dodatno poticanje motivacije moguće je implementirati vidljive simbole postignuća (značke, bedževe).

2.3.1. Zanos kao ključ uspješnog učenja

Jedan od ključnih principa igara je da igrače uvedu u mentalno stanje zanosa, „očaravajuće obuzetosti”, stanja u kojem je pojedinac izrazito fokusiran na tekući zadatak. Kako bi se postigao zanos, potrebni su jasni ciljevi koji čine strukturu i usmjeravaju pojedinca na pravi put, trenutna povratna i jasna informacija te ravnoteža između potrebne vještine i predstavljenog izazova. Vrlo je važno da razina izazova bude uravnotežena s igračevim mogućnostima, naime, pojedincu izazov ne smije biti niti prelagan, stoga i dosadan, niti smije biti pretežak i u pojedincu pobuđivati anksioznost.

Osim već navedenih elemenata igrifikacije u razredu, možemo navesti još neke koji mogu povećati uspješnost provođenja, odnosno poticanja učenika na suradnju i zainteresiranost. Ograničeno vrijeme može aktivnosti učiniti zanimljivima. Učenici se moraju fokusirati na zadatke kako bi ih uspjeli obaviti u zadanom vremenskom okviru. Ako ne postoji vremensko ograničenje, lako je moguće da će se učenici previše opustiti i da će im trebati daleko više vremena za ispunjavanje zadanih zadataka. Sljedeći bitan element igrifikacije jest natjecanje koje može aktivnosti učiniti zabavnijima i društvenijima. Negativna strana ovog pristupa je da može doći do otuđenja učenika koji se ne smatraju dovoljno kompetentnima za izvršavanje zadataka.


Istraživanje je dobar igrifikacijski način motivacije učenika slobodnog duha. Istraživanje se u obrazovanju može uvesti organiziranjem „lova na blago“ ili pomoću terenskih putovanja. Na ovaj način potiče se sloboda i radoznalost učenika. Također, može se uvesti i glasanje i pravo izbora u razredima. Tako se učenici osjećaju važnima i žele sudjelovati jer se uvažava njihovo mišljenje i pomažu u moderiranju sata.

2.4. Prednosti i nedostaci igrifikacije

Igrifikacija nije univerzalno uspješna tehnika te mora biti osmišljena kako bi odgovarala ciljevima koje želimo postići u učionici. Proces uvođenja igrifikacije mora biti fleksibilan i kontinuirano se mora prilagođavati potrebama učenika.

Igrifikcija treba biti dizajnirana kako bi zaokupila učenike, no ta zainteresiranost može biti izgubljena ako su zadaci i izazovi preteški i iziskuju previše napora ili je pak za rješavanje problema potrebna prevelika količina prethodnog znanja i vještina. Stoga je potrebno igrificirati postojeći kurikulum, uvodeći i predstavljajući elemente igara unutar nastavnog programa, a ne izmišljati potpuno nove aktivnosti u kojima učenici neće vidjeti svrhu (Furdu et al, 2017).

Moramo biti svjesni da uvođenjem igrifikacije možemo naići na određene probleme, pa je tako igrifikacija usko vezana uz tehnologiju i velikim se dijelom oslanja na hardware i software. Ako škola ne posjeduje tehnološke resurse, proces igrifikacije bit će znatno otežan. S druge pak strane, ako elemente igre želimo provesti kroz zadatke koji učenici obavljaju kroz domaću zadaću, penaliziramo učenike koji možda nemaju financijska sredstva za kupnju računala ili pristup internetu.

Neki pak učenici bolje funkcioniraju primjenjujući konvencionalne metode te se u tim slučajevima nastavnici moraju prilagoditi i okrenuti tradicionalnim metodama poučavanja. No koliko god uvođenje elemenata igara može nastavni proces učiniti zanimljivijim, ono se ne može uvesti i primijeniti u svim elementima nastavnih predmeta. Tako je, primjerice, teško igrificirati pisanje eseja.

Pogreške u igrama se ne kažnjavaju oštro te se od samih igrača i očekuje da će izgubiti „živote“ učeći kako se određena igra zapravo igra. Prirodna ljudska sklonost izbjegavanja neuspjeha u školi povezana je s pravim posljedicama od neuspjeha na čak i manjim zadacima. Posljedica straha od neuspjeha jesu učenici koji zadržavaju u sebi potencijalna nadahnuća kako bi izbjegli mogućnost pogreške. U igrama se pretpostavlja da će do pogrešaka doći, a posljedice će biti minorne, neuspjeh postaje manja briga i učenici više nisu u okovima vođenih strahom od neuspjeha (Furdu et al., 2017). Nadovezujući se na prethodno rečeno, učenici koji nisu opterećeni brigama oko neuspjeha puno će više eksperimentirati i pri tome samostalno učiti. Metodom pokušaja i pogrešaka učenici će učiti na vlastitom iskustvu.

Sloboda preuzimanja drugih identiteta još je jedna od prednosti igrifikacije. Mogućnost sagledavanja situacije iz druge perspektive učenike uči kako reagirati u raznim situacijama. Ovo načelo igrifikacije kao pedagoška mjera najčešće se koristi kod mlađe djece i to kroz igru. Također, kao primjena u razredu ovo načelo moglo bi se promijeniti zamjenom uloga nastavnika i učenika. Učenik bi u ovakvoj zamjeni


uloga naučio baratati komunikacijskim vještinama u moderiranju razreda, naučio bi se izražavati i prenijeti naučene informacije kolegama.

Većina igara ima neki svoj unutarnji utvrđeni ritam. U igrama na poteze, od igrača se očekuje povećana koncentracija kada je njegov potez te faza odmora dok ostali igrači odigraju svoj potez. Istraživanja su pokazala da je prosječno vrijeme pažnje djeteta od 5 godina 10 minuta, dok je prosječno vrijeme pažnje tinejdžera 20 minuta. Nakon tih 20 minuta učenici gube fokusiranost. U igrificiranom okruženju vremena visoke koncentracije izmjenjuju se s periodima odmora. Istraživanja su također pokazala kako se uzimanjem pauza u učenju i vježbanju zapravo povećava opseg zapamćenih informacija, odnosno sam je proces učenja mnogo efikasniji.

Ono u čemu igrifikacija također pomaže je takozvano automatiziranje učenja. Riječ je, naime, o tome da smanjuje ulogu nastavnika u procesu učenja i zadataka koje nastavnik mora obavljati u tradicionalnom pristupu učenja. Za primjer možemo uzeti jedan od klasičnih alata tradicionalnog učenja, a to su ispiti. Nakon što učenici riješe ispite, nastavnik svaki pojedini ispit mora ispraviti, dok s druge strane, u igirficiranom sustavu koji koristi moderne tehnološke alate i aplikacije, sustav sam odmah pokazuje točne, odnosno netočne odgovore te tako učenici imaju trenutnu povratnu informaciju o razini svojeg znanja (Furdu et al., 2017).

Igrifikacija pomaže i u individualiziranom pristupu učenju. Danas je generalno prihvaćeno da manji razredi pokazuju bolje rezultate. U igrificiranom okruženju učenik sam bira tempo ili područje učenja te kreira obrazovni program prema svojim preferencijama. Ovako se simulira razred veličine jednog učenika čime škola zapravo nudi povlastice malih razreda bez zapošljavanja novih nastavnika.

Međutim, ako se igrifikacija koristi na neispravan način, može dovesti do nepoticajne okoline za učenje. Problem se može javiti ako program koji je namijenjen za učenje i svladavanje određenog gradiva nije dobro dizajniran. Učenici tada možda mogu pronaći načine za savladavanje određenog problema bez da su zapravo učili i razmišljali. U ovom slučaju učenici nisu zadovoljili uvjete dolaska do zadanog cilja i sam se proces tada može smatrati neuspješnim. Također, igrifikacija može usmjeriti pažnju učenika na pronalaženja „rupa“ u programu, umjesto da je koncentriran na predstavljenu temu.

3. KORIŠTENJE IGARA U UČENJU PODUZETNIŠTVA

Poduzetništvo se kao obrazovno područje neprestano širi i mijenja te je danas multidisciplinarna tema koja se pojavljuje u svim stupnjevima obrazovanja. Kako i u svijetu, tako je to cilj i u Hrvatskoj. Učenje poduzetništva u školama i fakultetima, pa i od vrtića, temelj je svakog uspješnog gospodarstva. Ako je uspješno implementirano i primijenjeno, pridonosi manjoj nezaposlenosti, poboljšava konkurentnost i utječe na razvoj i odnose u društvu. Razvoj poduzetničkih kompetencija važna je tema gospodarskih smjernica razvijenih zemalja koje teže povećati svoju konkurentnost na svjetskom tržištu, pa je tako i Europska Unija jasno artikulirala razvoj poduzetničkih sposobnosti kod građana kao jedan od ključnih ciljeva svoje politike (EntreComp, 2016). Kurikulum učenja za poduzetništvo, čija se implementacija očekuje u


hrvatske osnovne i srednje škole, uvodi poduzetništvo kao međupredmetnu temu, a koji se ostvaruje kroz tri domene: Promišljaj poduzetnički, Djeluj poduzetnički te Ekonomska i financijska pismenost.

U današnjem kontekstu, kad obrazovanje traži uspješne načine kako se prilagoditi postojećim generacijama djece i mladih ljudi, učenje poduzetništva također može pronaći način kako učiniti tu temu zanimljivom djeci i mladim ljudima i pripremiti ih za stvarne situacije koje ih očekuju.

Jedan od tih načina, a koji se u ovom radu analizira, jest korištenje igara i igrifikacije u učenju poduzetništva. Smatramo da je igrifikacija i korištenje igre u poučavanju poduzetništva efikasan način kojim ta tema može biti uvedena već u niže razrede osnovne škole, pa čak i kod djece vrtićke dobi. Većina literature koja se bavi poučavanjem poduzetništva, a i dosadašnja praksa, usmjerila se na igrifikaciju i poslovno simuliranje u višim razredima srednjih škola te u sklopu visokog obrazovanja. No, uvjerenja smo kako uspješno dizajnirane igre i primjerene nižoj dobi mogu pridonijeti uspješnom postizanju ishoda učenja poduzetništva i zanimljivom pristupu toj temi kojim bi se djecu i mlade uvelo u poduzetničko ponašanje i razmišljanje.

Fox et al. (2018) analizirali su ulogu korištenja igara u poučavanju poduzetništva, ishode i postavili okvir kriterija prema kojima se mogu uspoređivati postojeće igre.

U radu se simulacije ističu kao najuspješnija vrsta igre za učenje poduzetništva. To je vrsta računalnih igara koje pružaju igraču učenje kroz modele stvarnih poslovnih scenarija. One imaju velik potencijal za aktivno učenje (learning by doing). Simulacijske igre omogućuju učenicima pokretanje i vođenje „stvarnih” tvrtki iz svojih učionica i domova. Većina takvih igara u sebi ima uključene elemente natjecanja, poučavaju vještine pregovaranja, dogovaranja, upravljanja u kriznim situacijama, rješavanja problema, posjeduju jasna pravila, bodovanje, nagrade, trenutnu povratnu informaciju…

Dobro dizajnirane igre zaokupljaju i motiviraju igrača te ga dovode u situacije u kojima mora donositi poslovne odluke i strategije usvajajući time vještine za poduzetništvo u okruženju bez rizika. Autori kao najvažnije dobrobiti simulacija ističu razvijanje vještina rješavanja problema i donošenja odluka te snalaženje u scenarijima stvarnih poslovnih situacija.

3.1. Mogućnosti igrifikacije u poučavanju poduzetništva u Hrvatskoj

Na današnjem tržištu računalnih igara, aplikacija za pametne telefone i tablete, postoji veliki broj onih koje simuliraju menadžment, marketing i poslovanje, bazirani na scenarijima ili financijama. Većinski su na engleskom jeziku i neprilagođene hrvatskom tržištu i socioekonomskim prilikama, tako da ne pružaju najbolji izbor za implementaciju u poučavanju poduzetništva.

Ističemo predmet Vježbenička tvrtka u ekonomskim školama te „Kesh up“ aplikaciju grada Rijeke koja simulira poduzetničko okružje prilagođeno učenicima, a koje pružaju dobar temelj za daljnji razvoj u smjeru korištenja igrifikacije u obrazovanju poduzetništva.


3.1.1. Vježbenička tvrtka

Vježbenička tvrtka virtualna je učenička tvrtka koja pomaže u stvaranju i razvijanju poduzetničkih kompetencija koristeći principe preuzete iz poslovanja stvarnih tvrtki te posluje na virtualnom tržištu s ostalim vježbeničkim tvrtkama. Upotrebljavajući stvarnu dokumentaciju, učenici uče procese te stječu znanja i vještine otvaranja tvrtke, upravljanja njom, vođenja ljudskih resursa, marketinga, vođenja financijskog poslovanja i računovodstva i drugo. Učenici također vođenjem virtualnih tvrtki razvijaju kreativnost, komunikativnost, poduzetnički duh, uče se toleranciji i uvažavanju različitosti. U okviru ekonomskog obrazovanja, vježbenička tvrtka u biti je simulacija stvarnog gospodarskog života.

Agencija za strukovno obrazovanje (2009) navodi kako bi nastavnici kod učenika trebali potaknuti razvijanje svijesti o vrijednosti svake osobe te potencijala koji leži u njima te bi trebali stvoriti poticajno okruženje za učenje. „Učenje treba biti zabava, a ne strah i teret.“

Prije uvođenja predmeta Vježbenička tvrtka, nastavnici u hrvatskim ekonomskim školama koristili su koncepte stvaranja mini poduzeća unutar razreda te su primjenjivali koncepte učeničkih tvrtki u okviru nastavnih sadržaja pojedinih ekonomskih predmeta. Predmet Vježbenička tvrtka razlikuje se od tog prvotnog koncepta, ovdje je riječ o predmetu koji se kroz cijelu godinu u sklopu jednog predmeta bavi svim aspektima poslovanja, a učenici znanja koja su stekli na ostalim ekonomskim predmetima primjenjuju u radu svojih vježbeničkih tvrtki.

Predmet Vježbenička tvrtka u sebi sadrži elemente igrifikacije koje su već prije navedeni. Tako učenici posluju na virtualnim tržištima bez stvarnog poduzetničkog rizika te su stoga slobodni donositi odluke bez straha od neuspjeha. Trenutna povratna informacija također je dio vođenja virtualnih tvrtki pa učenici momentalno mogu znati koje su posljedice i rezultati poslovanja temeljem odluka koje su donijeli. Na ovaj način učenici akumuliraju znanja temeljem vlastitih pozitivnih ili negativnih iskustava. Još jedan element igrifikacije možemo pronaći u modelu vježbeničkih tvrtki – igranje uloga, odnosno učenici preuzimaju razne uloge unutar svojeg virtualnog poduzeća, od voditelja prodaje, marketinga, nabave te moraju donositi odluke vezane uz svoje trenutne funkcije.

Uvođenje prakse vježbeničkih tvrtki u strukovne škole velik je pozitivni pomak ka razvijanju poduzetničkih kompetencija, no potrebno je pobuditi veći interes i angažman samih učenika. Sljedeći korak bilo bi razvijanje mobilnih aplikacija koje bi povezale vježbeničke tvrtke diljem Republike Hrvatske, u početku, a potom i vježbeničke tvrtke diljem Europe. Pri razvoju aplikacije potrebno bi bilo voditi računa o tome da ona sama sadržava elemente igara koji će potaknuti interes učenika.

3.1.2. Kesh Up

Inicijativom Odjela za poduzetništvo grada Rijeke, u sklopu projekta „EnterYouth“ kojem je cilj promocija poduzetništva među mladima, nastala je igra „Kesh Up“ koja u virtualnom okruženju pruža mogućnost iskušavanja vještina igrača u poduzetničkim vodama. Cilj projekta bio je razvoj modela za poticanje poduzetnosti, razvoj općih i specifičnih vještina koji će mlade osobe potaknuti na samozapošljavanje i


prepoznavanje poduzetničkih prilika u svome okruženju te na uspješno vođenje poduzeća s jasnim dugoročnim ciljevima razvoja. Igrači se mogu okušati u pet različitih djelatnosti, a pri tome se susreću s nizom izazova kao što su upravljanje zalihama, odnosi s dobavljačima i kupcima, opremanje poslovnog prostora, računi, plaćanja te ostali administrativni poslovi. Najbolje će rezultate imati oni koji uspiju balansirati između troškova i prihoda, a „Kesh Up“ od igrača zahtijeva umijeće brzog reagiranja, strateškog planiranja i kompleksnog rješavanja problema te dokazano razvija sposobnost zaključivanja, kreativnost, inteligenciju te brzinu snalaženja u novim situacijama. Igra je prvenstveno namijenjena mladima od 13 do 18 godina, ali okušati se mogu svi zainteresirani za stjecanje znanja o poduzetništvu. (Grčić Filipović, 2018)

Na službenoj web stranici projekta, navedeno je kako je igru do 2017. odigralo preko 1300 djece i mladih, a sama je igra odigrana preko devet tisuća puta što govori da se igrači vraćaju. Trenutno u virtualnom svijetu „Kesh Up“-a posluje preko 930 virtualnih poduzeća. U planu je razvijanje mobilne aplikacije koja bi igru još više približila mladim generacijama. „Kesh Up“ je dobio priznanje na globalnoj razini od MEDEA Awards komisije koja je ovu računalnu simulaciju svrstala u jedan od jedanaest najboljih projekata te vrste na svijetu, u konkurenciji od dvije stotine prijavljenih.

4. ZAKLJUČAK

Kroz povijest igre su uvijek bile popularan oblik zabave mladih generacija. U pokušaju moderniziranja obrazovnog sustava krenulo se uzimanjem elemenata igara te njihovoj primjeni u obrazovnom procesu. Taj proces nazvan je igrifikacija te se ona u poučavanju pokazala kao dobra, popularna i uspješna metoda. Sama po sebi ona nosi prednosti, ali i nedostatke kojih je potrebno biti svjestan kako bi ih se na vrijeme izbjeglo jer se u suprotnom postiže efekt suprotan od željenog. Najbitnije je postizanje stanja zanosa u procesu učenja koje utječe na motivaciju pojedinca. U svrhu poticanja i popularizacije učenja poduzetništva, preporučujemo korištenje igrifikacije kao jedne od metoda. Jedna od mogućnosti provedbe igrifikacije je korištenje igara simulacije koje omogućuju učenje i donošenje odluka u stvarnim situacija bez da su izloženi riziku od neuspjeha. Kao pozitivne primjere provedbe igrifikacije u nastavnom procesu u Republici Hrvatskoj naveli smo primjere predmeta „Vježbenička tvrtka“ i projekt „Kesh up“. Za još uspješniju provedbu igirifikacije u osnovnim i srednjim školama te fakultetima potrebno je usklađivanje kurikuluma s modernim metodama poučavanja koje bi mlade pripremilo za ekonomiju 21. stoljeća.


GAMIFICATION IN ENTREPRENEURIAL TEACHING

Dora Ljubišić, MScPrivate Grammar School and Economic School Katarina Zrinski

Selska cesta 119, Zagreb, Croatiae-mail: [email protected]

Sanja Španić, MAPrivate Grammar School and Economic School Katarina Zrinski

Selska cesta 119, Zagreb, Croatiae-mail: [email protected]

ABSTRACT

This paper deals with the introduction of gamification into the teaching process with a particular focus on teaching in the field of entrepreneurship with a view to increasing the motivation and skills development in present-day students. In the 21st century, gamification has become a popular teaching method and the experience shows that it is connected with many strengths and weaknesses. The success of gamification as a teaching method lies in its ability to create enthusiasm (“flow”) in the learning process which, in turn, leads to higher levels of motivation and ultimately success. In order to teach entrepreneurship to students in all age groups, the paper suggests using simulation games, since they enable learning in real-life situations without taking actual risks. As an example of gamification teaching in the field of business, this paper presents the practice of using virtual companies as a learning tool in vocational schools in Croatia, as well as the Kesh Up project. Finally, we provide a set of guidelines for the introduction of gamification elements in the teaching process in the field of entrepreneurship. Within the context of the existing curriculum, these guidelines will help by increasing the level of interest among students, enabling them to achieve the desired outcomes and preparing young people for the 21st-century business environment.

Keywords: education; entrepreneurship; gamification; training firms; computer games


LITERATURA

1. Agencija za strukovno obrazovanje. (2009). Vježbenička tvrtka – priručnik za nastavnike. Preuzeto s http://www.asoo.hr/UserDocsImages/Dokumenti/Vjezbenicka%20tvrtka-web.kon.pdf (05.09.2018)

2. Bilić, V., Gjukić, D. i Kirinić, G. (2010). Mogući učinci igranja računalnih igrica i videoigara na djecu i adolescente. Napredak, 151 (2), 195–213.

3. Dichev C. i Dicheva D. (2017). Gamifying education: what is known, what is believed and what remains uncertain: a critical review. International Journal of Educational Technology in Higher Education. 14:9. Preuzeto s https://www.researchgate.net/publication/313872357_Gamifying_education_what_is_known_what_is_believed_and_what_remains_uncertain_a_critical_review (10.06.2018.)

4. Egenfeldt-Nielsen, S., Smith, J. H., i Tosca, S. P. (2016). Understanding video games the essential introduction. New York: Routledge.

5. EntreComp: Okvir za razvoj poduzetničkih kompetencija, objavila: Europska komisija. (2016). Preuzeto s https://www.s c h o o l e d u c a t i o n g a t e w a y. e u / h r / p u b / r e s o u r c e s / p u b l i c a t i o n s / entrecomp-the-entrepreneurshi.htm (19.06.2018.)

6. Filipović Grčić, A. M. (2017). Putem računalne igre djecu i mlade upoznajemo s poduzetništvom, Poslovni dnevnik. Preuzeto s http://www.poslovni.hr/tehnologija/putem-racunalne-igre-kesh-up-djecu-i-mlade-upoznajemo-s-poduzetnistvom-329746 (20.06.2018.)

7. Fox, J., Pittaway, L. i Uzuegbunam, I. (2018). Simulations in Entrepreneurship Education: Serious Games and Learning Through Play , Entrepreneurship Education and Pedagogy. Vol. 1(1) 61–89. Preuzeto s https://doi.org/10.1177/2515127417737285 (19.06.2018.)

8. Furdu, I., Tomozei, C. i Köse, U. (2017). Pros and Cons Gamification and Games in Classrom. Broad Research in Artificial Intelligence and Neuroscience. 8. 56-62.

9. Jerković, H. (2013, 17.siječnja). Gamification – trend koji je osvojio velike svjetske kompanije. Poslovni.hr. Preuzeto s http://www.poslovni.hr/komentari/gamification- trend-koji-je-osvojio-velike-svjetske-kompanije-227530 (12.06.2018.)

10. Kim, S., Song, K., Lockee, B. i Burton, J. (2017). Gamification in Learning and Education: Enjoy Learning Like Gaming. Springer. Preuzeto s https://www.springer.com/la/book/9783319472829 (15.06.2018)

11. Kragić, I. i Ćurko, B. (2009). Igra – put k multidimenzioniranom mišljenju, Filozofska Istraživanja 114 God. 29 (2009) Sv. 2 (303–310). Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/file/64993 (15.06.2018.)


12. Ministarstvo odgoja i obrazovanja (2017). Međunarodna tema: Poduzetništvo. Preuzeto s https://mzo.hr/hr/rubrike/ medupredmetne-teme (19.06.2018.)

13. Vrkić Dimić, J. (2013). Kompetencije učenika i nastavnika za 21. stoljeće. Acta Iadertina, 10 (1), 0-0. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/190113

14. World Government Summit. (2016). Gamification and future of education, [izvješće]. Oxford Analytica, Oxford. (10.06.2018.)


JEZIČNA PISMENOST KAO JEDNA OD KLJUČNIH PODUZETNIČKIH KOMPETENCIJA

Josipa Kvasina, mag. educ. philol. croat., Privatna gimnazija i ekonomska škola Katarina Zrinski

Selska cesta 119, Zagreb, HrvatskaTelefon: +385 1 3010 617, e-mail: [email protected]

Jasmina Radičević, mag. educ. philol. croat. et mag. educ. hist., Privatna gimnazija i ekonomska škola Katarina Zrinski

Selska cesta 119, Zagreb, HrvatskaTelefon: +385 1 3010 617, e-mail: [email protected]

SAŽETAK

U Nacionalnom okvirnom kurikulumu (2010) navode se kompetencije za cjeloživotno obrazovanje, a prva među njima je komunikacija na materinskom jeziku. U svijetu poduzetništva, ali i općenito, često se jezična pismenost podrazumijeva i izjednačava s urođenim znanjima, međutim, lektori i profesori hrvatskoga jezika dužni su podizati svijest o važnosti učenja hrvatskoga standardnog jezika. S obzirom na to da se među spomenutim kompetencijama nalaze i poduzetnost i inovativnost, cilj je ovoga rada pokazati važnost jezične pismenosti na materinskom jeziku u poduzetništvu. Stručnjaci i poduzetnici svakodnevno su izloženi pisanome tekstu te se čini neophodnim svladati osnovne jezične norme akademskoga pisma kako bi suvereno vladali tekstom unutar svoga područja rada i interesa. Temeljem načela opće naobrazbe i stručne usmjerenosti, hrvatski se jezik poučava u okvirima odabrane struke, ali primarno je i od izuzetne važnosti ovladati osnovama akademskog pisma na hrvatskome jeziku kako bi se razvila svijest o standardnom jeziku kao stranom i onom koji se uči kako bi se, u konačnici, jezična pismenost mogla širiti na stručno područje. U radu su korišteni razni jezični priručnici, slučajem prikupljeni primjeri pogrešaka u akademskom pismu, ali i znanstveni radovi poduzetničkih tema kako bi se pokazala svrha učenja i usvajanja pravila hrvatskoga jezika s ciljem konačnog prožimanja i supostojanja tih dvaju područja interesa.

Ključne riječi: jezična pismenost; važnost materinskog jezika; kompetencije za cjeloživotno obrazovanje; poduzetništvo; pogreške u pisanoj i govorenoj komunikaciji.

Stručni rad / Professional paper

168 J. Kvasina, J. Radičević: Jezična pismenost kao jedna od ključnih poduzetničkih kompetencija

1. UVOD

Sporazumijevanje na materinskom jeziku prva je i temeljna kompetencija za cjeloživotno obrazovanje navedena u Nacionalnom okvirnom kurikulumu (2010). Naime, Hrvati često podrazumijevaju poznavanje hrvatskoga standardnog jezika i normu izjednačuju s govorenim jezikom. Standardni jezik sustav je propisan normom, pravilima koja se uče, savladavaju i koja s vremenom postaju dio ljudskog znanja i vještina. Također, to je sustav podložan promjenama pa njegovo učenje nikad ne smije prestati niti se jezikom može u potpunosti ovladati. U cilju ovoga rada, a koji je pokazati važnost jezične pismenosti na materinskom jeziku u poduzetništvu, izdvojeni su neki primjeri čestog kršenja norme standardnoga jezika i pravila akademskoga pisma. Primjeri su prikupljeni slučajem, tijekom lektoriranja znanstvenih radova poduzetničkih i inih tema te su u radu prikazani u ispravnom kontekstu u skladu s Hrvatskim pravopisom (2013).

S obzirom na to da su poduzetnost i inovativnost također kompetencije navedene u NOK-u (2010), ovaj je rad pokušao pokazati povezanost tih područja, to jest, uvjetovanost poznavanja hrvatskoga standardnog jezika za dobru pisanu komunikaciju u znanstvenom diskursu poduzetničkih tema.

U drugom dijelu rada prikazan je put jasne poruke od pošiljatelja primatelju koja čini uspješnu komunikaciju te su navedena obilježja administrativno-poslovnog funkcionalnog stila kojim se odvija poslovna komunikacija. S obzirom na to da je ovaj rad samo temelj potrebnoga opširnijeg istraživanja o učestalim pogreškama u akademskom pismu na hrvatskome standardnom jeziku u poduzetništvu, prikazane su česte, a velike pogreške s kojima se lektori i profesori hrvatskoga jezika gotovo svakodnevno susreću u znanstvenim i inim radovima poduzetničkih tema.

Iz navedenog je jasno da je šira svrha rada, osim samog cilja isticanja važnosti jezične pismenosti na materinskom jeziku u poduzetništvu, otvaranje teme o nužnosti savladavanja osnovnih jezičnih normi kako bi svatko suvereno vladao tekstom unutar svog područja interesa.

Temeljem načela opće naobrazbe i stručne usmjerenosti, hrvatski se jezik poučava u okvirima odabrane struke, ali primarno je i od izuzetne važnosti ovladati osnovama akademskog pisma na hrvatskome jeziku kako bi se razvila svijest o standardnom jeziku kao stranom i onom koji se uči te kako bi se, u konačnici, jezična pismenost mogla širiti na stručno područje.

2. OVLADAVANJE JEZIČNOM PISMENOŠĆU U PODUZETNIŠTVU

2.1. Poslovna komunikacija

Komunikacijom ostvarujemo povezanost sa svijetom, ostvarujemo ciljeve i stvaramo svoje životne i poslovne mogućnosti. Temelj za razvoj uspješnih poslovnih komunikacijskih vještina jest poznavanje ključnih zakonitosti komunikacijskog procesa.


Komunikacijom ili sporazumijevanjem nazivamo prenošenje poruke od pošiljatelja do primatelja, a da bi ta poruka bila uspješna, do primatelja mora stići nepromijenjena, u potpunosti razumljiva te jezično pravilno oblikovana. Dakle, riječ je o vrlo osjetljivom procesu u kojem često može doći do nerazumijevanja zbog sadržaja koji se prenosi i načina na koji se taj sadržaj ostvaruje. Poslovna komunikacija osnova je svakog poslovanja u svim vrstama djelatnosti, stoga je nemoguće ostvariti kvalitetne poslovne odnose bez kvalitetne komunikacije. Za nedostatak kvalitetne komunikacije u poslovnom svijetu mogu se okriviti problemi poput nerazumijevanja poruke uzrokovanog neadekvatnim prijenosom komunikacije. S obzirom na to da svaki čovjek želi ostvariti uspješan posao, govorna i pisana komunikacija od ključnog je utjecaja za uspješno komuniciranje u poduzetništvu. Upravo su to pokazatelji njegove opće i ne samo jezične obrazovanosti kojim postiže suvereno ovladavanje jezičnom pismenošću u poduzetništvu.

U ostvarivanju adekvatne poslovne komunikacije podrazumijeva se uporaba stručne terminologije, izricanje činjenica, izbjegavanje fraza, sinonimičnosti i pleonazama. Poruka koja bi u potpunosti bila razumljiva primatelju mora biti oblikovana tako da u njoj ne bude suvišnih riječi i izraza, odnosno da rečenice budu kratke, jasne te u skladu s pravilima o jezičnoj pismenosti. U nastavku ovoga rada donosi se objašnjenje jezičnih pravila popraćeno brojnim primjerima pravilne i nepravilne uporabe u govoru i pismu.

2.2. Najčešće pogreške u govorenoj i pisanoj poslovnoj komunikaciji

Poželjno je da u poslovnoj komunikaciji prevladavaju elementi poput neutralnosti, izrazite objektivnosti te nepristranosti ostalim funkcionalnim stilovima. U poslovnoj komunikaciji treba obratiti pažnju na elemente jezične pismenosti kao dijelove sustava koji je podložan jezičnim zakonitostima i na hrvatski standardni jezik koji je podložan društveno-jezičnim zakonitostima. Hrvatski standardni jezik valja promatrati kao kompaktnu cjelinu jer se sastoji od funkcionalnih stilova u kojima različito funkcionira.

Funkcionalni stilovi hrvatskoga standardnog jezika prema J. Siliću (2006) jesu: administrativno-poslovni funkcionalni stil, znanstveni funkcionalni stil, novinarsko-publicistički funkcionalni stil, književnoumjetnički funkcionalni stil i razgovorni funkcionalni stil. Svaki funkcionalni stil ima svoje posebnosti i zakonitosti. Ni jedan govornik hrvatskoga jezika ne govori standardnim jezikom koji je apstraktna cjelina, nego funkcionalnim stilom potrebnim za govornu realizaciju. Administrativno-poslovni stil ima značajniju ulogu nad drugim funkcionalnim stilovima u cjelini standardnoga jezika, stoga je i pojam hrvatskoga standardnog jezika u najbližoj vezi s njim. Značajke karakteristične za ovaj stil jesu pragmatičnost, točnost, ujednačenost i konkretnost. Tako se može reći da se u administrativno-poslovnom stilu mogu rabiti riječi koje su karakteristične upravo za taj stil. Neki od primjera koje se često koristi u poslovnoj komunikaciji su nadnevak umjesto datum, zamolba umjesto molba, privitak umjesto dodatak, izvješće umjesto izvještaj, djelatnik umjesto radnik. Umjesto zatvorenih struktura koje su izražene gramatikom, ovaj je stil privrženiji izričitim i jasnim strukturama izraženim leksikom (radi poboljšanja položaja: sa


svrhom poboljšanja položaja). Takav način dovodi do ponavljanja i gramatičko se značenje zamjenjuje leksičkim te ostavlja mogućnost za stvaranje pleonazama koje je nužno izbjegavati ako se želi ovladati zakonitostima jezične pismenosti kao ključnom poduzetničkom kompetencijom.

U nastavku ovoga dijela rada prikazane su najčešće pogreške u pisanju poslovno-administrativnoga stila.

2.2.1. Pravila o pisanju sintagme temeljem toga ili na temelju toga / sukladno s tim ili u skladu s tim

Nepravilni primjeri:

Temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji radnici obavljaju ugovorene poslove.

Sukladno prilikama treba što prije odlučiti o ishodu.

Pravilno je samo na temelju, u skladu s/sa, npr. na temelju dogovora, u skladu s propisima. Izraz na temelju dolazi uz genitiv, a izraz u skladu s/sa dolazi uz instrumental i u njemu se uvijek javlja prijedlog s/sa.

Pravilni primjeri:

Poštovani gospodine, na temelju Vaše izjave odlučili smo odobriti molbu. Sve je trebalo biti u skladu s Ustavom i zakonima.

2.2.2. Pravilna uporaba veznika pošto ili budući da


Pošto boljeg rješenja nema, prihvaćamo Vašu ponudu.

Budući da je prijavljen velik broj pristupnika, očekuje se detaljnija priprema.

Govori li se o nekoj uzročno-posljedičnoj vezi ili se želi objasniti zašto je došlo do čega, tada nije pravilno upotrijebiti veznik pošto, nego budući da. Valja napomenuti kako ova dva veznika nikako nemaju ista značenja. Naime, veznik pošto je vremenski veznik u zavisnosloženim rečenicama i označuje da se radnja zavisne surečenice zbiva prije radnje glavne rečenice. Može se usporediti i s veznicima kada, nakon što. Veznik budući da ima uzročno značenje i znači isto što i veznici jer, kako, zbog toga što, zato što. Prilog pošto može se upotrijebiti i u značenju koliko, po kojoj cijeni, no u toj varijanti pripada razgovornom, a ne standardnome hrvatskom jeziku.

Pravilni primjeri:

Ministar je podnio ostavku pošto (kada, nakon što) je saznao za taj propust.


Ne možemo se zaustaviti na svim pojedinostima budući da (jer) ih je mnogo. Budući da se uvjeti nisu promijenili, dogovor ostaje isti.

2.2.3. Pravila u imenovanju titula u ženskom rodu

Nepravilni primjer:

Ivana Matić na položaju je vršiteljice dužnosti ravnateljice / v.d. ravnateljice.

Pogrešno je nazvati žensku osobu koja se nalazi na položaju vršitelja dužnosti ravnatelja vršiteljicom dužnosti ravnateljice jer se položaji, funkcije i dužnosti uvijek označuju imenicama muškog roda. Iako ne postoji položaj, funkcija i dužnost ravnateljice, nego položaj, funkcija i dužnost ravnatelja, na tu dužnost mogu doći osobe obaju spolova. U ovome nazivu stoji da je riječ o dužnosti, stoga je ispravno napisati Ivana Matić na položaju je vršiteljice dužnosti ravnatelja / v.d. ravnatelja.

2.2.4. Raspored enklitika u rečenici


Cilj istraživanja je bio ispitati razumijevanje koncepta održivog razvoja.

Bartol Kašić je napisao prvu hrvatsku gramatiku.

U hrvatskome standardnom jeziku enklitika uz subjekt uz koji ne stoji atribut ni apozicija u pravilu dolazi na drugome mjestu u rečenici, odnosno iza prve naglašene riječi u rečenici s kojom čini naglasnu cjelinu, na primjer: Kašić je autor prve hrvatske gramatike. Ako uz rečenični subjekt stoji atribut ili apozicija, zanaglasnica može stajati iza semantički nosivoga dijela predikata (Cilj istraživanja bio je ispitati razumijevanje koncepta održivog razvoja. / Bartol Kašić napisao je prvu hrvatsku gramatiku.) ili na drugome mjestu u rečenici, odnosno iza prve naglašene riječi u rečenici s kojom čini naglasnu cjelinu (Cilj je istraživanja bio ispitati razumijevanje koncepta održivog razvoja. / Bartol je Kašić napisao prvu hrvatsku gramatiku.), ali u potonjem su slučaju rečenice stilski obilježene i ne preporučuje se njihova uporaba u administrativno-poslovnome stilu.

2.2.5. Pisanje nadnevka

Postoji nekoliko pravila o pisanju nadnevka u hrvatskome standardnom jeziku. Između mjesta s prijedlogom i samoga nadnevka nema mjesta zarezu, dok se jednoznamenkasti nadnevci i prvih devet mjeseci u godini ne pišu s nulom. Također, ako je mjesec naveden nazivom, potrebno ga je napisati u genitivu.


Pravilni primjeri:

U Zagrebu 29.6.2018.

Zagreb, 29.6.2018.

29.6.2018.

29. lipnja 2018.

1.7.2018.

2.2.6. Razlikovanje spojnice (-) i crtice ( – )

Riječ je o dvama različitim pravopisnim znakovima. Crtica je nešto duža od spojnice i koristi se za označavanje odnosa (Hrvatska – Nigerija), mjesnih i vremenskih relacija od – do (Zagreb – Split; 8 – 13 sati; 2015. – 2020.), u frazama te pri zapisivanju stranica, ali se pritom piše bez bjelina (str. 7.–12.; 2005: 100–102).

Spojnica se pak koristi pri spajanju dviju sastavnica i piše se bez bjelina, na primjer: manje-više, dan-dva, e-pošta, pri pisanju razdoblja (50-ih godina; 1970-ih) te pri sklonidbi kratica (FINA-e, EU-a). Potrebno je naglasiti pravilo o odabiru i dosljednosti pisanja crtice i prijedloga od – do. Ako se koristi prijedlog od na početku rečenice, potrebno je rečenicu završiti i istim prijedlogom do (od 23. rujna do 23. listopada) te izbjegavati slaganje rečenice tako da se započne dodavanjem prijedloga od te umetne crtica s namjerom završetka rečenice (od 23. rujna – 23. listopada).

Pravilni primjeri:

Cilj je pokretanje start-up poduzeća.

Rad donosi izvješće o poduzetničkim inkubatorima – primjerima dobre prakse.

2.2.7. Pravila o pisanju prijedloga između i među

Riječ je o dvama prijedlozima sličnoga značenja, ali drukčijega uporabnog konteksta. Naime, pogrešno je reći: Između zaposlenika osjeća se snažna kolegijalnost. Prijedlog između zahtijeva dvije riječi u genitivu (koga, čega), dok se prijedlog među odnosi na jednu cjelinu, skupinu, mnoštvo i dolazi uz riječ u instrumentalu (kim, čim).

Pravilni primjeri:

Nema kolegijalnosti između Petra Ivića i Ivana Anića.

Među zaposlenicima osjeća se snažna kolegijalnost.


2.2.8. Pisanje prijedloga uz neodređene zamjenice ni od koga / od nikoga

Ako se u rečenici prijedlog nađe uz neodređenu zamjenicu, tada se predmetak odvaja i dolazi ispred prijedloga kao u primjeru: Nismo to čuli ni od koga.

2.2.9. Razlikovanje pridjeva sljedeći i glagolskog priloga sadašnjeg slijedeći

U većini rečeničnih konstrukcija koje se svakodnevno koristi, pravilno je upotrijebiti pridjev sljedeći u značenju idući te uvijek stoji uz imenicu (npr. sljedeći projekt, sljedeći klijent, sljedeća stranica). Suprotno tomu je značenje izgledom sličnoga glagolskog priloga sadašnjeg slijedeći u značenju činiti nešto na način da ga slijedimo (npr. slijedeći ispravan put, došao sam do odredišta).

2.2.10. Pravilna uporaba futura prvog

Futur prvi glagolski je oblik kojim se izražava buduće vrijeme. Posebno treba obratiti pažnju kad se futur prvi tvori od infinitiva i nenaglašenih oblika pomoćnoga glagola htjeti jer ti nenaglašeni oblici mogu dolaziti i iza infinitiva i ispred infinitiva. Kad dolaze iza infinitiva, onda se u njegovoj tvorbi gubi završni nastavak –i: bit ću, bit ćeš, bit će, bit ćemo, bit ćete, bit će. Tada može doći i do glasovnog ispuštanja glasa [t] ispred oblika prezenta pomoćnog glagola htjeti. Kad dolaze ispred infinitiva, on se rabi sa završnim –i: ću biti, ćeš biti, će biti, ćemo biti, ćete biti, će biti. Ovim primjerom treba osvijestiti nepravilnu uporabu futura prvog u rečenici: Zvati ću te sutra te promijeniti u pravilan primjer: Zvat ću te sutra/ Ja ću te sutra zvati.

2.3. Pleonazmi

Pleonazmi su česta jezična pojava u hrvatskom jeziku. Riječ je o gomilanju suvišnih izraza ista ili bliska značenja koji nastaju kako bi se temeljno značenje posebno naglasilo i pojačalo. Najčešće dolaze u obliku sintagmi (dvije ili više riječi koje čine jednu izgovornu cjelinu manju od rečenice i veću od riječi). Moguće ih je susresti u razgovornom stilu, a posebno njima obiluje administrativno-poslovni funkcionalni stil hrvatskoga jezika. U standardnome jeziku, a osobito u spomenutom stilu, uporabu namjernih pleonazama treba izbjegavati. Jezikoslovci i književni teoretičari Josip Silić i Ivo Pranjković (2005, 379–380) pleonazme nazivaju „jednom od najvećih bolesti administrativno-poslovnoga stila“, ističu da su posebno karakteristični za taj stil te donose primjere: no međutim, kako i na koji način, na vrijeme od dvije godine, u sastavu od pet članova, oko desetak, djelokrug rada, pod najoptimalnijim uvjetima, biti nazočan/prisutan na, tijekom prošle godine, mobing na radnom mjestu. Navode da su tipični za administrativni stil i sljedeći pleonazmi: u području znanosti (znanost je područje), u oblasti zdravstva (zdravstvo je oblast), u domeni poljoprivrede (poljoprivreda je domena), u sferi privređivanja (privređivanje je sfera), u procesu stjecanja neovisnosti (stjecanje je proces) i u stanju rezignacije (rezignacija je stanje). Takvi su i izrazi pomoću, posredstvom, preko i putem u izražavanju instrumentala sredstva, na primjer: To možete riješiti pomoću računala (umjesto: To možete riješiti


računalom); Ljudi će biti obaviješteni putem javnih medija (umjesto: Ljudi će biti obaviješteni javnim medijima) i slično. Nesporna je činjenica da se takve rečenice mogu pronaći u administrativno-poslovnom funkcionalnom stilu, no postavlja se pitanje do koje su mjere takve rečenice dopustive i treba li ih ispravljati ako ih se želi uklopiti u administrativni funkcionalni stil kakvim obiluje poslovna komunikacija. Kovačević i Badurina u Temeljnim pitanjima funkcionalne diferencijacije jezika (1999) zastupaju tvrdnju da administrativni stil teži normativnoj korektnosti, ali je u praksi neće dosljedno i ostvarivati (1999, 409).

2.3.1. Nepotrebno nizanje veznika no i međutim

Obje riječi, i no i međutim imaju isto značenje pa ih je nepotrebno izgovarati zajedno. Problem je u nepotrebnom gomilanju veznika. Veznik no povezuje suprotne rečenice, a međutim je rečenični konektor suprotnih značenja. Tako rečenicu: Jučer je trebao doći na razgovor za posao, no međutim nije se pojavio treba oblikovati ovako: Jučer je trebao doći na razgovor za posao. Međutim, nije se pojavio.

2.3.2. Udvajanje značenja: vremensko razdoblje ili vremenski period


Zahtjev nije moguće izvršiti u tom vremenskom periodu.

Vremensko razdoblje od sedam godina.

U ovim se primjerima nepotrebno udvaja značenje jer je razdoblje uvijek vremensko. S obzirom na to da se izrazom sedam godina izriče vrijeme, izraz vremensko razdoblje od sedam godina valja zamijeniti samo primjerom sedam godina.

Pravilni primjer:

To ćemo riješiti u sljedećem razdoblju.

2.3.3. Ponavljanje riječi: Kako i na koji način

Nepravilni primjer:

Današnje će predavanje utvrditi kako i na koji način postići željeni cilj.

Ponekad govornici / autori tekstova zbog nedostatka pravih riječi ponavljaju one koje su im prve pale na pamet. Ipak, pravilnije je reći ili kako ili na koji način jer su oba značenja zapravo identična.


2.3.4. Pisanje izraza u vezi toga ili u vezi s / obzirom na to ili s obzirom na to


U vezi sporazuma nije moguće izvršiti dogovor.

Obzirom na Vaš zahtjev, postupili smo u skladu s Pravilnikom.

Pravilno je napisati u vezi s/sa i s obzirom na, na primjer u vezi sa sporazumom ili s obzirom na dogovoreno. Izraz u vezi s/sa dolazi uz instrumental i u njemu se uvijek javlja prijedlog s/sa, kao i u izrazu s obzirom na, iako uz izraz s obzirom na dolazi akuzativ.

Pravilni primjeri:

Djelatnici su prosvjedovali u vezi s nepridržavanjem donesenih odluka.

Ona je potvrdila sve u vezi s onim što si pitao.

Postigli smo najbolje rezultate na natjecanju s obzirom na to da se provjeravalo poznavanje jezične norme.

S obzirom na rezultat, bilo je jasno da će pobijediti.

2.3.5. Pravilno pisanje priloga: često puta ili često

Nepravilni primjer:

Voditelj stručnog aktiva je često puta spominjao taj prijedlog.

Prilog često označava „mnogo puta ili u malim vremenskim razmacima“, stoga je umjesto često puta ispravnije koristiti samo prilog često bez dodatnog pojačavanja značenja.

Pravilni primjer:

Voditelj stručnog aktiva često je spominjao taj prijedlog.


3. ZAKLJUČAK

Jezikom i pismom služe se svi ljudi neovisno o odabranoj struci i području interesa. Cilj ovoga rada bio je osvijestiti potrebu učenja hrvatskoga standardnog jezika, normiranog sustava kojim se ne ovladava prirodno i u najranijoj dobi. Također, komunikacija na materinskom jeziku navedena na prvom mjestu kompetencija za cjeloživotno obrazovanje, a ovdje sužena na područje jezične pismenosti, ključna je kompetencija uspješnosti neovisno o stručnoj usmjerenosti. Dakle, u radu je prikazana važnost ovladavanja osnovnim normama hrvatskoga jezika kako bi se na tom temelju gradila poslovna komunikacija i akademsko pismo svake struke. Poduzetnici su oni kojima je jezična pismenost izrazito važna. Osim pri objavama znanstvenih radova i napredovanja u zvanju, oni su stalno izloženi pismu u poslovnoj komunikaciji. Ovaj je rad pokazao neke česte jezične pogreške i njihova objašnjenja s pravilnim primjerima te pokušao otvoriti veliku i važnu temu učenja i ovladavanja osnovama jezične norme kako bi svaki ostvaraj akademskoga pisma poslovno-administrativnim stilom bio uspješan. Ako pri pisanoj poslovnoj komunikaciji kod poduzetnika – autora ubuduće bude prisutna svijest o važnosti jezične pismenosti i zanimanje za ovladavanje njome, cilj ovoga rada bit će ostvaren.


LITERACY AS ONE OF THE KEY BUSINESS COMPETENCIES

Josipa Kvasina, MAPrivate Grammar School and Economic School Katarina Zrinski


Jasmina Radičević, MAPrivate Grammar School and Economic School Katarina Zrinski


ABSTRACT

The first competency for lifelong learning mentioned in the National Curriculum Framework (2010) is communication in the mother tongue. In the world of entrepreneurship, but also the world in general, language literacy is often perceived as one's innate knowledge. However, Croatian language lecturers and professors are obliged to raise awareness of the importance of learning the standard Croatian language. Given that entrepreneurship and innovation are among the aforementioned competencies, the aim of this paper is to show the importance of language literacy in the mother tongue with regard to entrepreneurship. Experts and entrepreneurs are exposed to written texts on a daily basis and it seems necessary to master the basic language norms of the academic letter so that they can sovereignly rule the written text within their field of work and interest. Based on the principles of general education and professional orientation, the Croatian language is taught within the chosen profession, but it is also of primary importance to master the basics of the academic alphabet in the Croatian language in order to develop awareness of the standard language as foreign and taught so that language literacy could spread to the professional field. Various language manuals, case examples of mistakes in academic papers as well as scientific papers of entrepreneurial topics have been used in this paper to demonstrate the purpose of learning and adopting Croatian language rules with the final objective of permeation and coexistence of these two areas of interest.

Keywords: literacy; the importance of mother tongue; competencies for lifelong learning; entrepreneurship; case examples of mistakes in academic papers


LITERATURA

1. Alerić, M. (2011). Poslovni jezični savjetnik. Zagreb: Hrvatska gospodarska komora.

2. Anić, V. (2009). Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.

3. Frančić, A., Hudeček, L. i Mihaljević, M. (2005). Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

4. Hrvatski jezični portal. Preuzeto s http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (15.06.2018.)

5. Hrvatski pravopis. (2013). Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

6. Hudeček, L. i Mihaljević, M. (2009). Hrvatski terminološki priručnik. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

7. Kovačević, M. i Badurina, L. (1999). Temeljna pitanja funkcionalne diferencijacije jezika. Teorija i mogućnosti primjene pragmalingvistike. Zagreb – Rijeka: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku.

8. Nacionalni okvirni kurikulum. (2010). Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa.

9. Jojić, Lj. (2006). Pravopisni priručnik: dodatak Velikom rječniku hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi liber.

10. Opačić, N. (2006). Hrvatski u zagradama: globalizacijske jezične stranputice. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

11. Silić, J. (2006). Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput.

12. Silić, J. i Pranjković, I. (2005). Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta. Zagreb: Školska knjiga.

13. Težak, S. (1996). Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika 1. Zagreb: Školska knjiga.

14. Visinko, K. (2010). Jezično izražavanje u nastavi hrvatskoga jezika: pisanje. Zagreb: Školska knjiga.


ANALIZA PODUZETNIŠTVA U REPUBLICI HRVATSKOJ I USPOREDBA S IZABRANIM ZEMLJAMA SVIJETA

Danijel Knežević, mag.oec., Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski

Selska ceste 119, Zagreb, Hrvatskae-mail: [email protected]

Nikolina Žiljak, bacc. oec., Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski


SAŽETAK

Poduzetništvo kao čimbenik i nositelj gospodarskog rasta i razvoja u mnogim zemljama posebno je važno za istraživanje i proučavanje. Najpoznatije istraživanje poduzetničke aktivnosti diljem svijeta provodi se u okviru Global Entrepreneurship Monitor (GEM) istraživanja, a kojega je dio i Republika Hrvatska. U okviru tog istraživanja za utvrđivanje poduzetničke aktivnosti koriste se pokazatelji potencijalnih poduzetnika, novih poduzetnika, „odraslih“ poduzetnika i poduzetničke aktivnosti zaposlenika. Cilj ovog rada je, osim prikaza rezultata GEM istraživanja za Republiku Hrvatsku, istražiti i poduzetništvo u Republici Hrvatskoj odabranim pokazateljima iz statističke baze OECD-a, a to su broj novootvorenih poduzeća, broj zatvorenih poduzeća i broj stečaja poduzeća te ga usporediti s izabranim zemljama svijeta. Glavna je hipoteza rada da Republika Hrvatska po poduzetništvu značajno zaostaje za izabranim zemljama svijeta. Rad daje detaljan uvid u aktivnost poduzetništva u Republici Hrvatskoj čime predstavlja temelj za daljnja istraživanja i utvrđivanje korektivnih mjera kako bi se poduzetništvo u Republici Hrvatskoj značajnije unaprijedilo.

Ključne riječi: poduzetništvo; poduzetnička aktivnost; poduzetničko stanje


180 D. Knežević, N. Žiljak: Analiza poduzetništva u Republici Hrvatskoj i usporedba s izabranim...

1. UVOD

Važnost poduzetništva za gospodarstva diljem svijeta proizlazi iz podatka da poduzetnici (s malim i srednjim poduzećima) zapošljavaju oko 60% svih zaposlenika, a da se njihov udio u dodanoj vrijednosti kreće između 50 i 60%. Tako oni svojom veličinom i značajem mogu utjecati na učinkovitost, rast i razvoj gospodarstava u cjelini, a mogu utjecati i na razne druge aspekte društva (primjerice, demografiju i slično) (OECD, 2018.).

Cilj je rada analizirati stanje i aktivnost poduzetništva u Republici Hrvatskoj i napraviti usporedbu s izabranim zemljama svijeta. Na temelju rezultata rada moći će se utvrditi potencijalni smjer u kojemu bi Republika Hrvatska trebala ići, a isto tako utvrdit će se poduzetnički najuspješnije zemlje čije poduzetničke prakse (zakonodavne, poticajne i druge) kvalitetnom implementacijom mogu pridonijeti i razvoju poduzetništva u Republici Hrvatskoj.

Glavna hipoteza rada polazi od pretpostavke da po aktivnosti poduzetništva Republika Hrvatska zaostaje za odabranim zemljama svijeta. Izvori podataka na temelju kojih će se raditi usporedba sekundarni su i velikim dijelom preuzeti iz statističke baze OECD-a. Manji dio podataka preuzet je iz drugih izvora (Kovačić, 2018.; Biznet – Registar poslovnih subjekata Hrvatske gospodarske komore; Wiesner Mijić, 2009.).

Rad je napravljen u pet dijelova. U uvodu se ističe važnost i aktualnost teme poduzetništva, cilj rada, metode istraživanja, kao i doprinos rada. U prvom dijelu rada daje se pregled razvoja istraživanja poduzetništva kroz povijest. Treći dio prikazuje teorijski okvir istraživanja poduzetništva, dok se u okviru četvrtog dijela daje empirijski prikaz stanja i aktivnosti poduzetništva u Republici Hrvatskoj prema odabranim pokazateljima, a prikazuje se i usporedba poduzetništva u Republici Hrvatskoj s odabranim zemljama svijeta. U zaključku se rezimiraju ključne teze rada i prikazuju rezultati istraživanja.

2. POVIJESNI RAZVOJ ISTRAŽIVANJA PODUZETNIŠTVA

Poduzetništvo se, može se reći, razvija od gotovo samog početka ljudskoga postojanja. Zbog toga se začeci poduzetništva vrlo lako mogu prepoznati kroz kreativno djelovanje starih kultura poput Babilonaca, Egipćana, Arapa, Kineza i slično. (Kolaković, 2006.).

Kroz povijest se, općenito, najveći razvoj poduzetništva ogledao kroz trgovinu, a najpoznatiji poduzetnik, koji se tako može okarakterizirati današnjom definicijom poduzetništva, jest Marko Polo koji je uspostavljao trgovačke pravce prema Dalekome Istoku. On bi, kao poduzetnik, potpisivao ugovore s osobama koje su imale novac, a sve u svrhu prodaje vlastitih dobara. Takav bi ugovor, u ono vrijeme, omogućavao trgovcu preuzimanje zajma uz kamatu od 22,5%. Novcem od zajma trgovac bi mogao nesmetano prodavati vlastita dobra diljem svijeta, preuzimajući rizik na sebe. Nakon završetka prodaje dobara, dobit se je dijelila u omjeru 75:25 pri čemu je davatelj zajma dobio 75% ukupne dobiti, a zajmoprimac, odnosno trgovac, 25% (Hisrich, Peters, Shepherd, 2008.).


Poduzetništvo se, kao znanstvena disciplina, proučava od najranijeg doba, a veća su istraživanja započela u srednjem vijeku. U to se doba poduzetnikom nazivala osoba koja je izvodila velike proizvodne projekte. Takva definicija poduzetnika, u to doba, nije podrazumijevala preuzimanje rizika, već samo koordinaciju raspoloživih resursa. Ponovni odnos između poduzetništva i rizika uspostavljen je u 17. stoljeću kada je poduzetnik zapravo bila osoba koja je s vladom potpisivala sporazumne ugovore u svrhu dobavljanja sporazumom određenih proizvoda i/ili pružanja usluga. U ovome se slučaju rizik ogledao kroz činjenicu da je ugovorena cijena bila fiksna, ali bi poduzetnik preuzimao rizik u vidu povećane dobiti ili gubitka. U 18. stoljeću definicija poduzetnika bila je ponešto drugačija. Naime, poduzetnikom se smatrala osoba koja je imala poslovnu ideju, ali nije imala financijskih resursa za njezinu realizaciju. Današnjim bi se rječnikom poduzetnik 18. stoljeća mogao poistovjetiti s izumiteljem. U kasnom 19. te početkom 20. stoljeća definicija je poduzetnika bila jednaka definiciji menadžera. Poduzetnikom se smatrala osoba koja je upravljala poduzećem i organizirala poslovne aktivnosti u cilju ostvarenja vlastite dobiti. Također, u ovome su se razdoblju poduzetnici smatrali inovatorima jer su se inovacije uvelike cijenile, ali su ujedno bile i najteži zadaci za poduzetnike. Ovo je razdoblje poduzetništva usko vezano uz industrijsku revoluciju tijekom koje su proizašle mnogobrojne inovacije koje su bile izuzetno cijenjene u novonastalim industrijama. No, ubrzo nakon pojave masovne proizvodnje, poduzetništvo kao dio industrije nestaje. Najpoznatije lice prve industrijske revolucije, Henry Ford, na početku karijere bio je poduzetnik, a kasnije, razvojem masovne proizvodnje, više nije mogao nositi istu titulu. Krajem 20. stoljeća, nakon propasti socijalizma te razvojem informacijsko-komunikacijske tehnologije, započinje ponovni razvoj poduzetništva, a njegova važnost doseže toliku razinu da je upravo ono postalo temeljna gospodarska djelatnost (Kolaković, 2006.).

Tako se razvio današnji pristup poduzetništvu koje smatra da je poduzetnik osoba koja preuzima inicijativu, prihvaća rizik i neuspjeh te organizira društvene i ekonomske resurse u praktičnome smjeru (Hisrich, Peters, Shepherd, 2008.).

3. TEORIJSKI OKVIR ISTRAŽIVANJA PODUZETNIŠTVA1

Global Entrepreneurship Monitor (GEM) istraživanje najveće je svjetsko istraživanje poduzetništva u kojemu Republika Hrvatska sudjeluje od 2002. godine.

Provođenje GEM istraživanja donijelo je različite prednosti zemljama koje su u njega uključene. Prije svega, GEM istraživanje, zbog ujednačenog i posebnog konceptualno okvira istraživanja i jedinstvenih indikatora koji bilježe promjene u poduzetničkoj aktivnosti (na individualnoj razini i na razini poduzetničke okoline prateći više elemenata), predstavlja temelj za usporedbu podataka (kako horizontalnu, tako i vertikalnu).

1 Treći dio rada temelji se na dokumentu: Singer, S., Šarlija, N., Pfeifer, S., Oberman Peterka, S. (2017.) Global Entrepreneurship Monitor (GEM): Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom, GEM HRVATSKA 2016, CEPOR – Centar za politiku razvoja malih i srednjih poduzeća i poduzetništva, Zagreb


Na individualnoj razini bilježi se poduzetnička aktivnost kroz dva elementa. Prvi element čine faze poduzetničkog ponašanja (prepoznavanje poslovnih prilika, namjere za poduzimanjem poslovnog pothvata, pokretanje poslovnog pothvata, rast poslovnog pothvata i izlazak iz poslovnog pothvata). Drugi element su obilježja poduzetničkog ponašanja (poduzetničke kompetencije, strah od promašenog poslovnog pothvata i društveni status koje poduzetništvo nosi sa sobom).

Što se tiče elemenata poduzetničke okoline, prvi je od njih poduzetnička aktivnost zaposlenika koja se bilježi od 2011. godine. Poduzetnički ekosustav jedan je „široko“ postavljen element poduzetničke okoline, a bilježi se pristupom novcima, politikom i programima države, obrazovanjem, društvenim i kulturološkim normama i drugo.

Iz tako postavljenoga konceptualnog okvira GEM istraživanja proizlazi definicija poduzetništva koja gleda na poduzetništvo kao na kompleksan fenomen ponašanja koji se proteže kroz sve društvene organizacije (pa tako uključuje i obrazovane, istraživačke, kulturne, vladine organizacije i organizacije lokalne uprave, a ne samo organizacije iz gospodarstva). Međutim, u okviru GEM istraživanja prate se samo poslovni pothvati.

GEM istraživanja u različitim zemljama svijeta dovela su do zaključka da su intenzitet i tipovi poduzetničkog djelovanja povezani s razvojnom fazom u kojoj se neko gospodarstvo nalazi (odnosno da ovise o njoj), tako da GEM istraživanje ima i snažnu empirijsku komponentu.

4. EMPIRIJSKA ANALIZA PODUZETNIŠTVA U REPUBLICI HRVATSKOJ I USPOREDBA S IZABRANIM ZEMLJAMA SVIJETA

Empirijski dio istraživanja sastoji se od prikaza poduzetništva u Republici Hrvatskoj prema odabranim pokazateljima iz statističke baze OECD-a, a to su broj novootvorenih poduzeća, broj zatvorenih poduzeća i broj stečaja poduzeća te usporedbe stanja poduzetništva u Republici Hrvatskoj s izabranim zemljama svijeta.

Ključ odabira zemalja za usporedbu bila je pripadnost OECD-u, ali i dostupnost barem dijela podataka koji će omogućiti usporedbu sa stanjem poduzetništva u Republici Hrvatskoj. Kako u statističkoj bazi OECD-a ne postoji prikaz odabranih pokazatelja za Republiku Hrvatsku, podaci o broju otvorenih poduzeća, o broju zatvorenih poduzeća i o broju stečaja poduzeća preuzeti su iz drugih izvora (Kovačić, 2018.; Biznet – Registar poslovnih subjekata Hrvatske gospodarske komore2; Wiesner Mijić, 2009.). Pri tome je važno naglasiti da se odabrani pokazatelji u 2017. godini prikazuju kao indeksi u odnosu na baznu 2007. godinu koja predstavlja indeks 1003.

2 Podaci iz Bizneta korišteni uz odobrenje Hrvatske gospodarske komore i Sudskog registra.3 Indeks broja osnovanih poduzeća u 2017. u odnosu na 2007. godinu izračunat je na način da se podatak o broju osnovanih poduzeća u 2017. podijelio s brojem osnovanih poduzeća u 2007 i pomnožio sa 100. Po istom principu su izračunati i indeks broja ugašenih poduzeća kao i indeks broja stečaja poduzeća.


U 2017. godini u Republici Hrvatskoj osnovano je 15 289 poslovnih subjekata, što je u odnosu na godinu prije (2016. godinu) porast od 7,1% u broju osnovanih poduzeća. Isto tako, u 2017. godini bilo je za 20,9% više osnovanih od ugašenih poduzeća, što je napredak u odnosu na 2016. kada je bilo više ugašenih nego osnovanih poduzeća. Kada se promatra broj stečaja poduzeća, situacija za 2017. je slična. U 2017. je 836 subjekata ušlo u stečajni postupak, što je za 4,8% manje nego u 2016. kada ih je ušlo 878 (Kovačić, 2018.).

Prema indeksu broja otvorenih poduzeća u 2017., a koji iznosi 215,20, može se zaključiti kako se u promatranoj godini dogodio značajno veći porast broja otvorenih poduzeća u odnosu na 2007. godinu i to za 2,15 puta, što bi promatrano samo za sebe označavalo pozitivan pomak u aktivnosti poduzetništva u Republici Hrvatskoj.

Ako se, pak, promatraju ostala dva odabrana pokazatelja, slika poduzetničke aktivnosti u Republici Hrvatskoj značajno je drugačija. Tako je u 2017. broj zatvorenih poduzeća veći za više od 26,5 puta u odnosu na 2007. godinu, što je negativan podatak o poduzetničkoj aktivnosti u Republici Hrvatskoj. Isto vrijedi i za broj stečaja poduzeća u 2017. u odnosu na 2007. Tako je broj stečaja poduzeća narastao za više od 2,94 puta.

Tablica 1. Broj otvorenih poduzeća, broj zatvorenih poduzeća i broj stečaja u Republici Hrvatskoj i izabranim zemljama svijeta za 2017. godinu (izraženo kao indeks u odnosu na baznu 2007. godinu)

DRŽAVA

BROJ OTVORENIH PODUZEĆA

2017. godina (u odnosu na baznu

2007. godinu)

BROJ ZATVORENIH PODUZEĆA

2017. godina (u odnosu na baznu

2007. godinu)

BROJ STEČAJA2017. godina (u

odnosu na baznu 2007. godinu)

Australija 114,27 - -Belgija 131,38 101,995 113,75Danska 46,49 205,74 -Finska 85,25 103,74 115,54

Francuska 181,36 - -Njemačka 65,30 71,95 89,03

Island 87,17 109,22 -Italija 65,68 - 80,70

Nizozemska 89,78 58,72 -Norveška 96,72 - -Švedska 120,53 109,51 -

Sjedinjene Američke Države

103,43 - -

Republika Hrvatska 215,451 2650,632 294,363

Izvor: statistička baza OECD-a, Kovačić (2018.), Biznet – Registar poslovnih subjekata Hrvatske gospodarske komore i Wiesner Mijić (2009.)


Što se tiče usporedbe broja otvorenih poduzeća u 2017. godini u odnosu na odabrane zemlje, iz grafikona 1. može se zaključiti kako se u Republici Hrvatskoj dogodio najveći porast broja otvorenih poduzeća u odnosu na 2007. godinu.

Grafikon 1. Broj otvorenih poduzeća u 2017. godini (izraženo indeksno u odnosu na 2007. godinu)

Izvor: izrada autora prema statističkim podacima OECD-a, Bizneta – Registra poslovnih subjekata i Kovačića (2018.)

Kada se promatra usporedba broja zatvorenih poduzeća u Republici Hrvatskoj u 2017. godini u odnosu na odabrane zemlje, iz grafikona 2. može se zaključiti kako se u Republici Hrvatskoj dogodio najveći porast broja zatvorenih poduzeća u odnosu na 2007. godinu. Podatak je to po kojemu Republika Hrvatska značajno odstupa od ostalih promatranih zemalja. Tako je u 2017. broj zatvorenih poduzeća veći za više od 26,5 puta u odnosu na 2007. godinu, dok je druga zemlja s najvećim porastom broja zatvorenih poduzeća u 2017. u odnosu na 2007. godinu Danska, u kojoj je broj zatvorenih poduzeća u 2017. veći za 2,05 puta u odnosu na 2007. godinu.


Grafikon 2. Broj zatvorenih poduzeća u 2017. godini (izraženo indeksno u odnosu na 2007. godinu)

Izvor: izrada autora prema statističkim podacima OECD-a, Bizneta – Registra poslovnih subjekata i Kovačića (2018.)

Prema broju stečaja u 2017. godini u odnosu na 2007. godinu, Republika Hrvatska značajno odskače od ostalih promatranih zemalja. Broj stečaja poduzeća u Republici Hrvatskoj narastao je za više od 2,94 puta u 2017. u odnosu na 2007. godinu. U ostalim promatranim zemljama broj stečaja nije ni približno toliko rastao. Poslije Republike Hrvatske, najveći porast broja stečaja u 2017. godini u odnosu na 2007. godinu imala je Finska i to za nešto više 1,15 puta.


Grafikon 3. Broj stečaja poduzeća u 2017. godini (izraženo indeksno u odnosu na 2007. godinu)

Izvor: izrada autora prema statističkim podacima OECD-a, Bizneta - Registra poslovnih subjekata i Wiesner Mijić (2009.)

Ograničenje rada ogleda se u različitim izvorima podataka za odabrane zemlje i za Republiku Hrvatsku što bi potencijalno moglo utjecati na rezultate rada.

5. ZAKLJUČAK

Cilj rada bio je prikazati stanje poduzetništva u Republici Hrvatskoj i usporediti ga s izabranim zemljama svijeta. Stanje poduzetništva u Republici Hrvatskoj u odnosu na 2017. godinu, prema pokazateljima otvorenih poduzeća, broja zatvorenih poduzeća i broja stečaja poduzeća, nije jednosmjerno određeno. Broj otvorenih poduzeća 2017. godine više je nego dvostruko veći u odnosu na 2007. godinu, međutim, s druge strane, broj zatvorenih poduzeća narastao je za više od 26,5 puta, dok je broj stečaja poduzeća narastao za više od 52,25 puta u 2017. u odnosu na 2007. godinu. Ipak, gledajući apsolutno, u 2017. godini osnovano je više poduzeća nego što ih je ugašeno što je pokazatelj pozitivne poduzetničke klime u Republici Hrvatskoj.

Glavna hipoteza rada postavljena je tako da pretpostavlja da Republika Hrvatska poduzetnički značajno zaostaje za izabranim zemljama svijeta. Međutim, usporedba triju odabranih pokazatelja, broja otvorenih poduzeća, broja zatvorenih poduzeća i broja stečaja poduzeća, nije pružila rezultate koji bi u potpunosti išli u prilog


postavljenoj hipotezi, prema tome, može se reći da se hipoteza djelomično prihvaća. Prema pokazatelju broja otvorenih poduzeća u Republici Hrvatskoj, može se zaključiti da Republika Hrvatska ima najveći porast broja osnovanih poduzeća u 2017. godini u odnosu na 2007. među svim promatranima zemljama, po čemu Republika Hrvatska prednjači. Međutim, prema pokazateljima broja zatvorenih poduzeća i broja stečaja poduzeća, Republika Hrvatska je značajno lošija od svih promatranih zemalja, odnosno, ima najveći porast broja zatvorenih poduzeća i broja stečaja poduzeća u 2017. godini u odnosu na 2007. godinu od svih promatranih zemalja.

Rad pruža podlogu za daljnja istraživanja stanja i aktivnosti poduzetništva u Republici Hrvatskoj, posebno u smjeru istraživanja uzroka značajne razlike u broju zatvorenih poduzeća i broju poduzeća u stečaju u Republici Hrvatskoj s obzirom na ostale promatrane zemlje u 2017. godini u odnosu na 2007. godinu.


ANALYSIS OF ENTREPRENEURSHIP IN THE REPUBLIC OF CROATIA IN COMPARISON TO THE SELECTED COUNTRIES OF THE WORLD

Danijel Knežević, MScUniversity College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski

Selska cesta 119, Zagreb, CroatiaE-mail: [email protected]

Nikolina Žiljak, BA-

Selska cesta 119, Zagreb, CroatiaE-mail: [email protected]

ABSTRACT

Entrepreneurship as a factor and bearer of economic growth and development in many countries is particularly important for research and study. The most well-known exploration of entrepreneurial activities around the world is carried out within the framework of the Global Entrepreneurship Monitor (GEM) research, and the Republic of Croatia is also a part of it. Within this research, to identify the entrepreneurial activity, we used indicators of potential entrepreneurs, new entrepreneurs, "adult" entrepreneurs and entrepreneurial activities of employees. The aim of this paper is to explore entrepreneurship in the Republic of Croatia, as well as the GEM research results for the Republic of Croatia, selected indicators from the OECD statistical base, namely: the number of newly opened enterprises, the number of closed enterprises, and the number of bankruptcy firms compared to the selected countries of the world. The main hypothesis of the paper is that the Republic of Croatia is significantly behind the entrepreneurship for the selected countries of the world. The article provides a detailed insight into the entrepreneurship activity in the Republic of Croatia, which is the basis for further research and the identification of corrective measures to improve entrepreneurship in the Republic of Croatia significantly.

Keywords: entrepreneurship; entrepreneurial activity; entrepreneurial condition


LITERATURA

1. Bačić, L. i Priskić, E. (2012). Stečaj u funkciji revitalizacije trgovačkog društva. Učenje za poduzetništvo, 2(2), 357. – 368.

2. Biznet, Registar poslovnih subjekata. Broj otvorenih i ugašenih subjekata u 2007. godini. Preuzeto s http://www1.biznet.hr/HgkWeb/do/extlogon (26.08.2018.)

3. Hisrich, R. D., Peters, M. P. i Shepherd, D. A. (2008). Poduzetništvo. Zagreb: MATE d.o.o.

4. Kolaković, M. (2006). Poduzetništvo u ekonomiji znanja. Zagreb: Sinergija.

5. Kovačić, B. (2018, 8. veljače). Analiza hrvatskog gospodarstva u 2017. godini. Bisnode. Preuzeto s https://www.bisnode.hr/znanja-misli/nase-misli-znanje/analiza-hrvatskog-gospodarstva-u-2017-godini/ (26.08.2018.)

6. OECD, Better policies for better lives. Financing SMEs and Entrepreneurs 2018: An OECD Scoreboard. Preuzeto s http://www.oecd.org/industry/business-stats/ (26.08.2018.)

7. Singer, S., Šarlija, N., Pfeifer, S. i Oberman Peterka, S. (2017). Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom, GEM HRVATSKA 2016. CEPOR – Centar za politiku razvoja malih i srednjih poduzeća i poduzetništva. Preuzeto s http://www.cepor.hr/wp-content/uploads/2017/05/GEM2016-FINAL-za-web.pdf (26.08.2018.)

8. Wiesner Mijić, V. (2009, 20. prosinac). U blokadi 1787 tvrtki, zatraženo 375 stečajeva. Večernji list. Preuzeto s https://www.vecernji.hr/biznis/u-blokadi-1787-tvrtki-zatrazeno-375-stecajeva-69639 (26.08.2018.)


INTERES STUDENATA TEHNIČKOG VELEUČILIŠTA U ZAGREBU ZA PODUZETNIČKO OBRAZOVANJE

mr. sc. Sanja Bračun, Tehničko veleučilište u ZagrebuVrbik 8, Zagreb, Hrvatska


SAŽETAK

Poduzetništvo je često korišten pojam u javnim nastupima raznih čimbenika koji definiraju strategiju gospodarskog razvoja Republike Hrvatske posljednjih desetljeća. Lako izgovoren deklaratorni stav prema važnosti poduzetništva još uvijek ne prate i konkretni pomaci u pokretanju poduzetničkog obrazovanja na svim obrazovnim razinama. Iako postoje pozitivni pomaci, oni su još uvijek sporadični. Tako proces obrazovanja propušta prepoznati i pravovremeno nadograditi poduzetničke kompetencije, ne samo nekog potencijalnog poduzetnika, već i svakog budućeg poduzetnog zaposlenika. Bez osviještenih poduzetničkih kompetencija i najbolje osmišljena ideja o poduzetništvu, ostat će samo ideja. U ovom članku predstavljeni su rezultati istraživanja u kojem su sudjelovali studenti završnih godina preddiplomskih i diplomskih studija na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu (TVZ). Svrha provedenog istraživanja je razumjeti stav studenata prema poduzetništvu, njihovu percepciju osobnih poduzetničkih kompetencija te saznati prepoznaju li mogućnosti koje im poduzetničko obrazovanje nudi. Istraživanje je provođeno tijekom dvije akademske godine kako bi se dobili što reprezentativniji rezultati, na temelju kojih bi se nastavio rad na izradi prijedloga modela poduzetničkog obrazovanja na TVZ-u. Iako studenti TVZ-a izražavaju pozitivan stav prema poduzetništvu, prema osobnom poduzetništvu kao i prema poduzetničkom obrazovanju imaju posve neutralan stav. Unatoč tome što su svjesni da im nedostaju potrebna znanja i vještine za uspješno poduzetništvo, studenti ne prepoznaju prednosti poduzetničkog obrazovanja.

Ključne riječi: poduzetničko obrazovanje; poduzetništvo; prepoznavanje prilika na tržištu; uspješnost poduzetničkog pothvata


192 S.Bračun: Interes studenata Tehničkog veleučilišta u Zagrebu za poduzetničko obrazovanje

1. UVOD S TEORETSKIM PRISTUPOM PODUZETNIČKOM OBRAZOVANJU

Poticanje poduzetništva već je duže vrijeme u središtu pažnje onih koji kreiraju gospodarsku politiku razvijenih zemalja Europske unije. Od početka konstituiranja EU, ulažu se veliki napori kako bi se što više razvila dinamična poduzetnička kultura te poticalo stvaranje novih poduzeća kao dodatni izvor održive konkurentnosti (EU Parliament, 2000).

Ulaganje u obrazovanje mladih potiče razvoj njihovih vještina koje im u budućnosti može povećati produktivnost pa slijedom toga i ukupni društveni dohodak cijelog društva. Upravo iz tog razloga obrazovanje je iznimno korisno za ukupni gospodarski rast društva. Poduzetničko obrazovanje, bilo kao dio formalnog ili neformalnog obrazovanja, značajno utječe i na njihove buduće potencijalne poduzetničke namjere. Stoga ne čudi da je problematika međuzavisnosti obrazovanja i uspješnog poduzetništva među znanstvenicima koji se bave područjem obrazovanja često istraživana tema čiji rezultati potvrđuju pozitivan utjecaj obrazovnog procesa na poduzetništvo (Charney, 2000).

Kako bi poduzetništvo postalo što snažniji generator gospodarskog rasta, važno je početi s uočavanjem i razvijanjem poduzetničkih kompetencija potencijalnih poduzetnika što ranije (Paço, 2011). Prepoznavanje i nadogradnja poduzetničkih kompetencija djece već na razini osnovnog obrazovanja u cijelosti je u skladu s Europskim kompetencijskim okvirom (McCallum, 2018).

Sve dok poduzetništvo, pa tako i poduzetničke kompetencije, ne postanu dio nastavnih programa na svim obrazovnim razinama, poduzetništvo će i dalje ostati nedovoljno prepoznat dio društvenih vrijednosti. Iako se u većini razvijenih zemalja poduzetničko obrazovanje nastoji implementirati na svim obrazovnim razinama, ono je još uvijek najzastupljenije unutar visokog obrazovanja (Kuratko, 2005). Unatoč tome, procjenjuje se da više od 50% studenata u Europi još uvijek nema pristup poduzetničkom obrazovanju (EIDG, 2008). Ako uzmemo u obzir sve mlade ljude unutar EU koji su u nekoj od razina obrazovnog procesa, svega njih 10% ima pristup poduzetničkom obrazovanju (Jenner, 2017). Nedostatak vremena, uslijed preopterećenosti obaveznim dijelom studijskih programa, i kod studenata i kod nastavnog osoblja, glavni je čimbenik zbog kojih je poduzetničko obrazovanje u sklopu formalnog obrazovanja još uvijek nedovoljno zastupljeno (Erzetič, 2008).

Svjesni ove činjenice, Centar za poduzetničko učenje unutar EU u svoje je ciljeve do 2030. godine uključio ambiciozan plan prema kojem će najmanje 35% srednjoškolaca i studenata u svim državama članicama EU imati mogućnost sudjelovanja u nekom od programa poduzetničkog obrazovanja (EE-HUB, 2017). Kako bi u tom periodu ostvarili zacrtani cilj, obrazovni sustavi u svim zemljama članicama EU, svaka na svojoj nacionalnoj razini, nastoje implementirati razne programe poduzetničkog obrazovanja potičući inovativna partnerstva između poslovnih sustava i obrazovnih institucija.


2. DOSADAŠNJA ISTRAŽIVANJA NA TEMU PODUZETNIČKOG OBRAZOVANJA

Interes istraživača za poduzetništvo, pa tako i za temu uzročno-posljedičnih veza između obrazovanja i poduzetništva, uglavnom je vezan uz razvijene zemlje EU i SAD-a, čime obrazovni sustavi brojnih ostalih zemalja ostaju izvan tog kruga. Rezultati istraživanja koji se odnose na EU ukazuju na to da se europska sveučilišta sve češće suočavaju s izazovom usklađivanja svojih postojećih studijskih programa s potrebama tržišta rada (Flavian & Lozano, 2004). U tom smislu, poduzetništvo postaje ne samo opcija izbora radnog mjesta, već i jedan od važnih preduvjeta profesionalnog razvoja studenata kako bi nakon završetka obrazovanja što više njih postali ne samo uspješni poduzetnici, već i poželjni poduzetni zaposlenici.

Obrazovanje neposredno povećava buduću zaradu svakog zaposlenika, što je osnova teze prema kojoj je i poduzetničko obrazovanje pozitivno povezano s uspješnošću potencijalnog poduzetništva. Naravno, poduzetničko obrazovanje nije usko vezano samo uz mlade ljude koji su trenutno u nekoj od faza svoga obrazovnog procesa. Poduzetničkom obrazovanju treba omogućiti kontinuirani pristup svim dobnim skupinama, a koji omogućava realizaciju potrebe pojedinca za inicijativom koja treba trajati cijeli život. Takvi pozitivni ishodi koji uključuju osobnu inicijativu, sudjelovanje u poduzetničkom obrazovanju i samo pokretanje poduzetničkog pothvata, opravdavaju sva potrebna ulaganja u cjeloživotno učenje o poduzetništvu i za poduzetništvo, i to na svim obrazovnim razinama (EU Commision, 2018).

Pored obrazovnog procesa, na svakog potencijalnog poduzetnika velik utjecaj ima i njegova obitelj u kojoj odrasta. Vjerojatnost da i sami postanu poduzetnici veća je među onima čiji su roditelji i sami bili ili još uvijek jesu poduzetnici (Krueger, 2000). U gospodarski razvijenim zemljama poput Švedske i Danske, roditelj koji je uspješan poduzetnik može povećati vjerojatnost da i njegovo dijete u budućnosti postane poduzetnik za čak 60% (Lindquist, 2015). Izniman utjecaj roditelja na buduće poduzetničko usmjerenje svoje djece potvrđuju i rezultati istraživanja provedeni u SAD-u, prema kojima djeca poduzetnika imaju veću vjerojatnost i sami postati poduzetnici od djece roditelja koji nisu poduzetnici. Odnos je 52% prema 35% (Calderon, 2016).

Dodatna je prednost poduzetničkog obrazovanja da studenti koji su kroz svoje formalno obrazovanje imali mogućnost razvijanja poduzetničkih kompetencija imaju ujedno i veću vjerojatnost za pokretanje vlastitog poduzetništva (Elert, 2015). Ono što je i dalje ostalo pomalo nedorečeno jest uspješnost pojedinih modela poduzetničkog obrazovanja. Rezultat poduzetničkog obrazovanja vidljiv je kroz uspješnost svakog poduzetničkog pothvata, a mjeri se promjenom postotka pokretanja poduzetničkih pothvata nakon završenog poduzetničkog obrazovanja (OECD, 2009). Problem takvog načina mjerenja uspješnosti pojedinih modela poduzetničkog obrazovanja je činjenica da većina poduzetnika započinje svoj poduzetnički pothvat tek kasnije, najčešće pet godina nakon što su završili svoje obrazovanje (Golla, 2006). Kako bi se jasnije konkretizirali rezultati pojedinih modela poduzetničkog obrazovanja, provedena je Meta-analiza koja objedinjuje čak 84


različita istraživanja koja propituju uspješnost pojedinog modela poduzetničkog obrazovanja. Njezini rezultati pokazuju da je svaka dodatna godina poduzetničkog obrazovanja rezultirala rastom profita pokrenutih poduzetničkih pothvata za 5,5% u zemljama u razvoju te 6,1% u razvijenim zemljama (Van der Sluis, 2005).

Koliko je poduzetničko obrazovanje važno za daljnji gospodarski rast društva potvrđuju i rezultati zajedničkog istraživanja koje kontinuirano, od 2011. godine, provode Gallup i Operacija HOPE u SAD-u pod nazivom Gallup-HOPE indeks. Gallup-HOPE indeks formira se na temelju stavova mladih prema poduzetništvu i njihovoj financijskoj pismenosti – kao iznimno važan dio poduzetničkih kompetencija. Svrha je ovog istraživanja utvrditi potencijal budućih poduzetnika SAD-a među učenicima i studentima koji već tijekom svog obrazovanja pokazuju pozitivan stav prema poduzetništvu te talent i kompetencije potrebne za pokretanje vlastitog poduzeća. Posljednji raspoloživi podaci govore da je 16% američkih đaka i studenata uvjereno da će nakon završenog školovanja, svojim poduzetničkim stavom, kreativnošću i inovativnošću osmisliti nešto novo što može nabolje promijeniti današnji svijet (Calderon, 2016). Rezultati ovog izražavanja poduzetničkih stavova ukazuju na postojanje određene razine poduzetničkih kompetencija već tijekom obrazovanja, a zbog kojih itekako vrijedi tim mladim ljudima i dalje omogućiti sudjelovanje u poduzetničkom obrazovanju.

Već se dulji niz godina za gospodarstvo Hrvatske i njezin obrazovni sustav (koji tek sporadično svojim učenicima i studentima omogućava poduzetničko obrazovanje) vežu sve manje optimistični rezultati raznih istraživanja u kojima sudjeluje. Intelligence Capital Index (ICI), koji mjeri sposobnost zemlje da „kapitalizira na ekonomiji znanja“ (Perić, 2018), formira se na osnovi ocjene razvijenosti i kvalitete obrazovnog sustava, kreativnosti njezinih studenata i potencijala tržišta da privuče i zadrži potrebne zaposlenike. Prema ICI, Hrvatska je 44. od 128 zemalja svijeta (Kahn, 2017), što je pozicionira na posljednje mjesto među svim članicama EU. Prema izvješću Nacionalnog vijeća za konkurentnost u 2017.godini, prezentirano u sklopu Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu, Hrvatska je pozicionirana već dvije godine za redom na 74. mjesto od ukupno 137 zemalja koje u tom istraživanju sudjeluju. U dobivenim preporukama sve se jasnije ističe područje obrazovanja kao ono u kojem su potrebne intenzivnije reforme. U odnosu na prethodnu godinu, uočen je pad kvalitete visokog obrazovanja za čak 13 mjesta (NVK, 2017). Ovakvo zaostajanje Hrvatske u odnosu na zemlje koje prepoznaju važnost obrazovanja, stručnosti i kompetencija radno aktivnog stanovništva kao nužnih preduvjeta konkurentnosti i gospodarskog rasta, zahtijeva promptno poduzimanje konkretnih promjena. Proširenje postojećeg opsega znanja kroz mogućnost sudjelovanja i u poduzetničkom obrazovanju, jedna je od aktivnosti koja treba biti dio te obrazovne reforme u cilju unapređenja kvalitete obrazovanja u Hrvatskoj.


3. METODOLOŠKI OKVIR PROVEDENOG ISTRAŽIVANJA INTERESA STUDENATA TVZ-A ZA PODUZETNIČKO OBRAZOVANJE

Analiza stavova studenata TVZ-a prema poduzetništvu, poduzetničkim kompetencijama i interesa za sudjelovanje na izbornim kolegijima, rađena je na temelju dodatnog bloka pitanja koji su bili dio sveobuhvatnog istraživanja o stavovima, motivima i zadovoljstvu studenata preddiplomskih i diplomskih studija.

Interes za poduzetništvo kao i stav prema pokretanju vlastite poduzetničke aktivnosti procjenjivan je na temelju Ajzenove teorije planiranog ponašanja (Ajzen, 1991). Osobna procjena određenih poduzetničkih kompetencija, kao i interes za pojedine kolegije koji su dio poduzetničkog obrazovanja, kreirani su na temelju Astee mjernog instrumenta (Astee projekt, 2014) koji kao indikatore koristi pet međusobno povezanih dimenzija: vještine, znanje, samoprocjenu, stavove o obrazovanju i budućoj karijeri.

Radi jednostavnosti provođenja kao i brzine prikupljanja podataka, u istraživanju je korištena web anketa. Anketiranje je provedeno tijekom dvije akademske godine, 2016./2017. te 2017./2018. Tako je osiguran dostatni udio studenata koji su redovno prisutni na nastavi te mogu realno iznijeti svoje stavove i razmišljanja na zadane teme.

Uzorak čini 419 studenata V. semestra preddiplomskih studija te 239 studenata III. semestra diplomskih studija. Ovakvim odabirom osigurano je sudjelovanje u istraživanju onih studenata koji su pri kraju studija i u poziciji da razmišljaju o svom zapošljavanju.

Kako bi se utvrdilo postojanje (ili nepostojanje) statističke veze i njezina jakost, korištena je metoda χ2 testa (hi-kvadrat test) koji se upotrebljava kad se želi utvrditi postojanje zavisnosti među određenim varijablama. Deskriptivni statistički testovi za statističku značajnost testirani su sa +/- 5% odstupanja.

4. REZULTATI PROVEDENOG ISTRAŽIVANJA INTERESA STUDENATA TVZ-A ZA PODUZETNIČKO OBRAZOVANJE

Studenti poštuju poduzetnike i vjeruju kako od njih mogu puno naučiti. Iako im se čini da su poduzetnici pomalo drugačiji od ostalih, pa čak im i ponešto zavide na uspjehu, stav studenata prema vlastitom poduzetništvu posve je neodređen.


Grafikon 1. Stav prema poduzetništvu

Izvor: Istraživanje stavova studenata o poduzetništvu i poduzetničkom obrazovanju, TVZ, 2017.–2018., N= 658.

Poduzetnički interes studenata tek je deklaratoran, znanje o poduzetništvu krajnje nedostatno, a vjerojatnost za pokretanje poduzetništva posve neodređena. Unatoč tome što je 20% studenata TVZ-ovih preddiplomskih studija i 70% studenata diplomskih studija stalno zaposleno (izvanredni studenti), dobiveni rezultati ukazuju na to da njihovo radno iskustvo nema utjecaj na stav prema poduzetnicima, kao ni prema vlastitom poduzetništvu.

Grafikon 2. Poduzetnički interes, planovi i raspolaganje potrebnim znanjima


Studenti su svjesni činjenice da kroz svoje dosadašnje obrazovanje nisu stekli dostatna znanja potrebna za realizaciju uspješnog poduzetničkog pothvata, no to


ih ne sprečava da svoje poduzetničke kompetencije procjenjuju relativno visokim ocjenama.

Grafikon 3. Osobna procjena poduzetničkih kompetencija


Studenti preddiplomskih studija većinu svojih poduzetničkih kompetencija procjenjuju nešto boljima nego njihove starije kolege. Iako je statistička značajnost te razlike zanemariva, ukazuje na postojanje nešto izraženije samouvjerenosti kod mlađih studenata. Posve očekivano, studenti TVZ-a svoje sposobnosti korištenja ICT tehnologija ocjenjuju najvišom razinom. Ono što nije očekivano jest njihova podjednako zadovoljavajuća razina gotovo svim ponuđenim poduzetničkim kompetencijama. Tek na nešto nižoj razini (iako još uvijek višoj od 3) studenti procjenjuju svoju uspješnost upravljanja financijama, sposobnost uvjeravanja i pregovaranja, uočavanja poslovnih prilika te komunikacijskih vještina nužnih za provođenje aktivnosti marketinga i prodaje.

Samoprocjena poduzetničkih kompetencija studenata nije u korelaciji s njihovom svjesnosti nedovoljnog znanja za pokretanje uspješnog poduzetništva, što ukazuje na to da studenti TVZ-a ne percipiraju samo znanje o poduzetništvu kao važan dio poduzetničkih kompetencija.


Tablica 1. Korelacija dostatnosti znanja o poduzetništvu i poduzetničkih kompetencija

Dostatnosti znanja stečenih kroz dosadašnje obrazovanje i …Pearson

kor.Sig.

Prilagodljivost promjenama ,223** 0,000Uočavanje poslovnih prilika ,209** 0,000Komunikativnost ,200** 0,000Uvjeravanje i pregovaranje ,192** 0,000Upravljanje financijama ,177** 0,001

Analiza i razumijevanje obrađenih podataka ,161** 0,003

Svjesnost rizika ,108* 0,048Rad pod stresom 0,096 0,077Korištenje ICT usluga 0,071 0,060** Korelacija je signifikantna na 0.01 razini (2-tailed). * Korelacija je signifikantna na 0.05 razini (2-tailed).


15% studenata preddiplomskih te 12% studenata diplomskih studija ima roditelje koji su poduzetnici. Unatoč tome, ti studenti nemaju ni veće znanje ni veći interes, kao ni konkretniji plan pokretanja vlastitog poduzetništva nego ostali studenti čiji roditelji nisu poduzetnici.

Tablica 2. Interes studenata prema poduzetništvu s obzirom na to jesu li im roditelji poduzetnici ili ne

Roditelji N Mean Std. Devijacija

Std. greška Mean

Interes za poduzetništvoPoduzetnici 567 3,766 1,2424 0,0730Nisu poduzetnici 91 3,938 1,2784 0,1845

Vjerojatnost pokretanja poduzetništva u 5 godina nakon završetka studija

Poduzetnici 567 2,969 1,1775 0,0691

Nisu poduzetnici 91 3,229 1,3086 0,1889

Dostatnost znanja kroz dosadašnje obrazovanje

Poduzetnici 567 2,638 1,0340 0,0607Nisu poduzetnici 91 2,458 1,2021 0,1735



Interes studenata TVZ-a prema pojedinim ponuđenim poduzetničkim kolegijima, kao i prema samom poduzetništvu, ponovo je deklaratoran i posve neutralan. Tek nešto veći interes studenti pokazuju za kolegije u sklopu kojih imaju mogućnost simuliranja poduzetničke prakse kroz pokretanje studentskih poduzeća u poduzetničkom inkubatoru.

Grafikon 4. Interes za pojedine poduzetničke kolegije


Posve kontradiktorno iskazanom interesu za simuliranje poduzetničke prakse, studenti su istovremeno najmanje zainteresirani za kolegije koji produbljuju njihovo razumijevanje poduzetničkih vrijednosti kroz gostujuća predavanja već afirmiranih poduzetnika unutar svoje struke i kroz zajedničko rješavanje konkretnih poduzetničkih problema.

Studenti pokazuju relativno nizak interes za sudjelovanje u projektima, analizama slučajeva te izradi poslovnih planova s već afirmiranim poduzetnicima unutar njihovog područja.

Iako su studenti svjesni da ne prepoznaju poslovne prilike na tržištu, kolegiji koji bi im kroz analizu tržišta i konkurencije mogli unaprijediti tu uočenu slabost nisu pobudili njihov značajniji interes. Da trenutno nisu zainteresirani za korekcije svojih sadašnjih uvjerenja, govori i rezultat prema kojem studenti pokazuju veći interes prema klasičnim predavanjima koja im pojašnjavaju teoriju i praksu poduzetništva, nego prema aktivnom sudjelovanju u zajedničkom radu s poduzetnicima iz svoje struke.

Percepcija studenata da su lako zapošljivi nakon završetka studija jedan je od razloga njihove nemotiviranosti za vlastito poduzetništvo, kao i nezainteresiranosti za samo poduzetničko obrazovanje.


Grafikon 5. Vjerojatnost brzog zapošljavanja nakon završenog fakulteta


Studenti TVZ-a svjesni su nedostatka ICT stručnjaka na tržištu rada (i to ne samo u Hrvatskoj) te vjeruju da će se vrlo brzo nakon završetka studija zaposliti. Za razliku od gotovo svih prethodnih rezultata, gdje su mlađi studenti samouvjereniji od svojih starijih kolega, kod procjene skorog zapošljavanja, situacija je obrnuta. Studenti diplomskih studija nešto su uvjereniji od svojih mlađih kolega da će se ubrzo nakon završenog studija uspjeti zaposliti.

4.1. Prijedlog modela poduzetničkog obrazovanja

Na osnovi rezultata provedenog istraživanja, predlaže se model poduzetničkog obrazovanja koji će studentima TVZ-a omogućiti cjelokupni izborni modul koji će:

• krenuti s realizacijom nakon prve godine preddiplomskih studija te se nastaviti tijekom dvije godine diplomskih studija,

• učiniti znanje o i za poduzetništvo prepoznatljivim i važnim dijelom poduzetničkih kompetencija,

• pretvoriti postojeću samouvjerenost studenata u poželjnu kompetenciju prvenstveno poduzetnih zaposlenika, a onda i potencijalnih poduzetnika,

• nadoknaditi manjkavost komunikativnosti i ne uočavanja poslovnih prilika na tržištu,

• povezati teorijska poduzetnička znanja s:

• analizom poslovnih slučajeva,


• aktivnim sudjelovanjem u projektima s gospodarstvom i

• gostujućim predavanjima poduzetnika gdje bi studenti s njima sudjelovali u rješavanju poduzetničkih izazova.

Tako će sadašnji postojeći kolegiji:

• Komunikacijske vještine,

• Tržišne komunikacije,

• Tehnološko poduzetništvo,

• Gospodarenje imovinom,

• Digitalna ekonomija te

• Poslovna etika i pravo

biti povezani u jedinstveni izborni modul koji će studentima omogućiti stjecanje i nadogradnju potrebnih poduzetničkih kompetencija bez obzira na to hoće li u budućnosti biti poduzetnici ili poduzetni zaposlenici unutar drugih poslovnih sustava.

5. ZAKLJUČAK

Poduzetnički interes studenata TVZ-a tek je deklaratoran, znanje o poduzetništvu nedostatno, a interes za sudjelovanje u poduzetničkom obrazovanju te pokretanju poduzetništva neodređen. Mlađi su studenti otvoreniji prema promjenama nastavnog programa koji uključuje poduzetničko obrazovanje nego njihovi stariji kolege. Studenti preddiplomskih studija imaju nešto izraženiji interes prema poduzetništvu i poduzetničkom obrazovanju od njihovih starijih kolega na diplomskim studijima. Uočena samouvjerenost mlađih studenata ukazuje na to da su upravo oni ciljna skupina kojoj bi TVZ prvo trebao ponuditi mogućnost poduzetničkog obrazovanja. Stariji studenti koji su na završnoj razini svog obrazovanja, na TVZ-u su već propustili dio vremena u kojem su mogli promijeniti svoj stav o poduzetništvu, osvijestiti svoje poduzetničke kompetencije te izgraditi interes za njihovo unapređenje. Pored toga, svjesni su nedostatka ICT stručnjaka na tržištu i žele što prije provjeriti svoje stečene stručne kompetencije.

Zemlje u kojima je poduzetništvo važan generator gospodarskog rasta, a mogućnost poduzetničkog obrazovanja tradicija (npr. Finska, Švedska, Poljska, Malta i dr.), svojim primjerom pokazuju na važnost njegova pokretanja u što ranijoj fazi obrazovanja. Već u osnovnoj školi učenicima se nastoji ukazati na najvažnije prednosti i nedostatke poduzetništva te osvijestiti osnovne karakteristike koje poduzetnici posjeduju kako bi učenici što prije i sami počeli razmišljati o tome vide li se u svijetu poduzetništva ili ne. Na razini srednjoškolskog obrazovanja, učenicima se kroz dodatnu edukaciju nastoje unaprijediti već uočene poduzetničke kompetencije koje će im kasnije olakšati put kroz avanturu poduzetništva. Oni koji nastavljaju svoje obrazovanje na


visokoškolskim ustanovama, nadopunjavaju svoja do tada stečena znanja potrebna za uspješno poduzetništvo kroz suradnju s gospodarstvom i već etabliranim poduzetnicima unutar struke.

TVZ ne može utjecati na uvođenje poduzetničkog obrazovanja na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini obrazovanja. Ono što može jest da unutar obveznih i izbornih kolegija na preddiplomskim i diplomskim studijima omogući svojim studentima da se pripreme za tržište rada, bez obzira ne to hoće li nakon studija postati poduzetnici ili poduzetni zaposlenici unutar već definiranih poslovnih sustava. Iz tog razloga, prepoznavanje i izgrađivanje poduzetničkih kompetencija treba krenuti što je moguće prije kako bi tijekom obrazovanja mladi ljudi imali dovoljno vremena donijeti racionalnu odluku o pokretanju poduzetništva.

Nekonzistentnost u izražavanju interesa studenata TVZ-a prema pojedinim kolegijima kroz koje bi mogli unaprijediti svoje poduzetničke kompetencije te se pripremiti za potencijalno poduzetništvo, ukazuju na njihovo nerazumijevanje važnosti pojedinih poduzetničkih kompetencija, ali i na strah od suočavanja s realnim problemima na koje ih već etablirani poduzetnici unutar struke mogu upozoriti. U takvoj direktnoj suradnji studenata TVZ-a i poduzetnika dodatno bi se potvrdila njihova nedostatnost znanja o poduzetništvu, ali i rasplinuli samouvjereni stavovi o vlastitim razinama poduzetničkih kompetencija.

Bez osobne želje za samoostvarenjem kroz realizaciju jasno osmišljenog poslovnog projekta te poticajnog okruženja, uspješno poduzetništvo je nezamislivo. Kada tome dodamo činjenicu da hrvatsko tržište rada prethodnih godina kontinuirano iskazuje nezadovoljenu potrebu za ICT stručnjacima, lakše je razumjeti trenutno neutralni interes studenata TVZ-a za poduzetništvo i poduzetničko obrazovanje. Razumijevanje trenutne situacije na tržištu rada za TVZ ne treba biti ujedno i isprika za izbjegavanje odgovornosti unapređenja kvalitete nastavnih programa, već dodatni poticaj na daljnjoj izradi modela poduzetničkog obrazovanja koji će promijeniti sadašnje stavove studenata prema poduzetništvu i poduzetničkom obrazovanju. U tom smislu, kroz buduća istraživanja treba detaljnije istražiti uzroke uočenih neutralnih stavova koji zasigurno nisu vezani samo uz obrazovni proces te s već etabliranim poduzetnicima unutar ICT-a procijeniti u kojem smjeru treba nadopunjavati postojeće kolegije s ciljem unapređenja poduzetničkih kompetencija studenata TVZ-a.


INTEREST OF ZAGREB UNIVERSITY OF APPLIED SCIENCES STU-DENTS IN ENTREPRENEURIAL EDUCATION

Sanja Bračun, MSc, Zagreb University of Applied SciencesVrbik 8, Zagreb, Croatia


ABSTRACT

Entrepreneurship has been a very often used term in public appearances of various stake-holders defining the strategy of economic development of the Republic of Croatia over the past couple of decades. However, the easily uttered declaratory attitude towards the im-portance of entrepreneurship has not yet been accompanied by concrete advancements that would initiate entrepreneurship education at all educational levels. Although there ha-ve been some positive developments, they are still only sporadic. It seems that what we miss in the educational processes is the recognition and timely upgrade of entrepreneurial competencies, not only in potential entrepreneurs but also in every future entrepreneurial employee. Without conscious entrepreneurial competencies, even the best concept of en-trepreneurship is bound to remain merely an idea. In this article, we will present the results of a research conducted among the students of final years of undergraduate and graduate studies at the Zagreb University of Applied Sciences (Tehničko Veleučilište u Zagrebu – TVZ). The purpose of the research is to understand their general attitude towards entrep-reneurship, how they evaluated their personal entrepreneurial competences and to find out if they recognized the possibilities offered by entrepreneurial education. The research was carried out during two academic years, in order to get the most representative results based on which we would continue working on the proposal of the entrepreneurship education model at TVZ. Although the students of TVZ express a positive attitude towards entrep-reneurship, their attitude towards personal entrepreneurship and entrepreneurship educa-tion is completely neutral. In spite of being aware of their insufficient knowledge and skills required for successful entrepreneurship, the students do not recognize the advantages of entrepreneurship education.

Keywords: entrepreneurship education; entrepreneurship; market opportunities identification; successfulness of entrepreneurial venture


LITERATURA

1. Ajzen, I. (1991). The theory of planned behavior, Organizational Behavior and Human Decision Processes, Vol. 50, Issue 2, str. 179-211.

2. Charney, A. i Libecap, G. D. (2000). The economic contributional entrepreneurship education: An evaluation with an established program. Vol. 12. Preuzeto s https://www.emeraldinsight.com/doi/abs/10.1016/S1048-4736%2800%2912002-8

3. Calderon, V. J. (2016). U.S. Schools Can Help Win the “Entrepreneurship Championship”, Gallup web news. Preuzeto s http://news.gallup.com/opinion/gallup/191309/schools-help-win-entrepreneurship-championship.aspx

4. EE-HUB, C. F. (2017). Preuzeto s http://switchoneurope.org/first-ever-european-summit-entrepreneurship-education/

5. EIDG, (2008). Survey of entrepreneurship in higher education, European Commission. Preuzeto s http://ec.europa.eu/enterprise/policies/sme/ñles/support_measures/training_education/highedsurvey_en_pdf

6. Elert, N. (2015). The Impact of Entrepreneurship Education in High School on Long-Term Entrepreneurial Performance, Journal of Economic Behaveior&Organization, str. 209-223. Preuzeto s http://www.jaeurope.org/component/attachments/attachments.html?task=attachment&id=416

7. Erzetič, B. H. (2008). Means of Knowledge Acquisition of Entrepreneurs, Managing Global Transitions, Vol. 6, Number 2. Preuzeto s http://www.fm-kp.si/zalozba/issn/1581-6311/6_157-175.pdf

8. EU Commision (2018). Council recommendatation on Key Competences for Lifelong Learning, Brussels. Preuzeto s https://ec.europa.eu/education/sites/education/files/recommendation-key-competences-lifelong-learning.pdf

9. EU Parliament. (2000). Conclusions of Lisbon European Council. Preuzeto s http://www.europarl.europa.eu/summits/lisl_en.htm

10. Flavian, C. i Lozano, F. J. (2004). Market orientation in public, International Review on Public and Non Profit Marketing, Vol. 1(2), str. 9-28.

11. Golla, S. H. (2006). Gründungsneigung Studierender - Eine empirishe Analyse in Deutchland und der Schweiz, (S. B. Heidelberg, Ur.) Jahrbuch Entrepreneurship, str. 209-238. Preuzeto s http://dx.doi.org/10.1007/3-540-28361-7_10

12. Jenner, C. (2017). First ever European Summit for entrepreneurship education, Brussels: European Network for Entrepreneurship Education consortium. Preuzeto s http://switchoneurope.org/first-ever-european-summit-entrepreneurship-education/

13. Kahn, K. L. (2017). Intelligence Capital Indeks, INSEAD. Preuzeto s http://www.kailchan.ca/wp-content/uploads/2017/04/KC_Intelligence-Capital-Index-full-results-and-methodology_Apr-2017_v2.pdf


14. Krueger, N. R. (2000). Competing models of entrepreneurial intentions, Journal of Business Venturing, Vol. 15, Issue 5-6, str. 411-432. Preuzeto s http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0883-9026(98)00033-0

15. Kuratko, D. (2005). The emergence of entrepreneurship education development, trends and challenges,Journal of Business Venturing, Vol.15, str. 411-432. Preuzeto s http://dx.doi.org/10.1016/S0883-9026(98)00033-0

16. Lindquist, S. (2015). Why Do Entrepreneurial Parents Have Entrepreneurial Children?,Journal of Labor Economics, Vol. 33. Preuzeto s https://www.journals.uchicago.edu/doi/abs/10.1086/678493

17. McCallum, W. M. (2018). EntreComp into Action: get inspired, make it happen, Luxembourg: Publications Office of the European Union. doi: 10.2760/574864, JRC109128

18. NVK (2017). Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2017-2018. Preuzeto s http://konkurentnost.hr/novosti/konkurentnost-hrvatske-izmedu-armenije-i-albanije/

19. OECD (2009). Evaluation of Prgrammes Concerning Education for Entreprenurship, Preuzeto s http://www.oecd.org/cfe/smes/42890085.pdf

20. Paço, A. F. (2011). Behaveours and entrepreneureal intention: Empirical findings about secondary students, Journal of International Entreprenurship. Preuzeto s http://dx.doi.org/10.1007/s10843-010-0071-9

21. Perić, Ž. (2018). Hrvatska je opet na stazi promocije prosječnosti, Jutarnji list, 26.5.2018., str. 30.

22. US Census Bureau (2015). Preuzeto s https://www.census.gov/acs/www/data/data-tables-and-tools/data-profiles/2015/

23. Van der Sluis, J. (2005). “Entrepreneurship Selection and Performance: A Meta-Analysis of the Impact of Education in Developing Economies”,World Bank Economic Review, Vol. 19, Issue 2, str. 225-261. Preuzeto s http://d o c u m e n t s .w o r l d b a n k . o rg /c u ra te d /e n / 6 8 6 1 8 1 4 6 8 1 5 2 7 2 0 5 3 6 /pdf/774890JRN020050reneurship0Selection.pdf


MOGUĆNOSTI DRUŠTVENO ODGOVORNOG PODUZETNIŠTVA NA HRVATSKOM TRŽIŠTU PRIRODNE I ORGANSKE KOZMETIKE

Petra Leonora Cvitanović, mag. oec., Microsoft Hrvatska d.o.o.Horvatova 82, Zagreb, Hrvatska


SAŽETAK

Predmet istraživanja su neiskorištena poduzetnička prilika i još neistražene mogućnosti poslovanja na hrvatskom tržištu prirodne i organske kozmetike. U ovom trenutku u Hrvatskoj postoji jedinstvena prilika za osnivanje poduzeća koje će se baviti proizvodnjom i prodajom kozmetičkih proizvoda prirodnog i organskog porijekla. Cilj istraživanja jest analizirati postojeću situaciju, tržišne uvjete i poduzetničku klimu za pokretanje ovakvog poduzeća te odrediti ciljeve poslovanja i ispravnog pozicioniranja nove marke proizvoda u percepciji potrošača. Izborom optimalnih prodajnih i komunikacijskih kanala, poduzeće će moći doprijeti do većeg broja ciljnih potrošača, ostvariti veću svijest o marki, a posljedično i veći tržišni udio. Kako bi ostvarilo željeni tržišni udio, obujam prodaje, prihod od prodaje i druge ciljeve, poduzeće treba stvoriti primarnu potražnju te djelovati na stavove i namjeru kupnje naglašavanjem jedinstvenog imidža poduzeća. Marketinške i financijske ciljeve nužno je povezati s društvenim ciljevima poslovanja i tako doprinijeti lokalnoj zajednici kroz društveno odgovorno poslovanje. Društveni ciljevi poduzeća trebaju uključivati otvaranje novih radnih mjesta, podizanje razine svijesti hrvatskog društva o važnosti savjesnog odnošenja prema prirodi, smanjenje zagađenja okoliša te edukaciju hrvatskog društva o štetnim sastojcima standardnih kozmetičkih proizvoda. Rizici koje poduzetnik pritom može očekivati su nespremnost potrošača u Hrvatskoj na kupovinu nove marke proizvoda na tržištu prirodne i organske kozmetike i nerazumijevanje ekološkog usmjerenja poslovanja. Ako će poduzeće pratiti nove tehnologije i u svoje poslovanje integrirati brigu prema okolišu te etički kodeks pri donošenju odluka o marketinškim aktivnostima, moći će prepoznatljivim imidžom i načinom poslovanja razviti konkurentsku prednost. Prilikom provođenja sekundarnog istraživanja korišteni su online izvori podataka na temu prirodne i organske kozmetike te stručne knjige i članci koji obrađuju područje društveno odgovornog poslovanja, etike u marketingu i poduzetništva.

Ključne riječi: društveno odgovorno poduzetništvo; etika u marketingu; prirodna i organska kozmetika; svijest o marki; ekološki osviješteno poslovanje


208 P. L. Cvitanović: Mogućnosti društveno odgovornog poduzetništva na hrvatskom tržištu prirodne...

1. UVOD

U ovom trenutku u Hrvatskoj postoji jedinstvena prilika („prozor mogućnosti“) za osnivanje poduzeća koje će se baviti proizvodnjom i prodajom kozmetičkih proizvoda prirodnog i organskog porijekla. Predmet istraživanja su nedovoljno iskorišten pozor mogućnosti i još neistražene mogućnosti poslovanja na hrvatskom tržištu prirodne i organske kozmetike. Osnovni cilj ovog rada jest analizirati tržišne uvjete i poduzetničku klimu u Hrvatskoj za pokretanje poduzeća koje će se baviti proizvodnjom i prodajom kozmetičkih proizvoda prirodnog i organskog porijekla. Cilj sekundarnog istraživanja tržišta bio je prikupiti potrebne podatke koji će poduzetniku pomoći sagledati jedinstvenu poduzetničku priliku i odrediti način na koji bi bilo najpogodnije pozicionirati novu marku proizvoda prirodnog i organskog porijekla u svijesti potrošača na području Hrvatske. Krajnji cilj rada jest potaknuti čitatelje na primjećivanje poslovnih mogućnosti na tržištu Hrvatske, koje na prvi pogled možda nisu lako uočljive, ali koje motiviranim budućim poduzetnicima mogu sugerirati smjer poslovanja.

Osnovne pretpostavke istraživanja su:

H1: Novo poduzeće može doprijeti do ciljnih potrošača, ostvariti veću svijest o marki i veći tržišni udio ako odabere optimalne prodajne i komunikacijske kanale.

H2: Ako će poduzeće naglašavati imidž društveno odgovornog poduzeća, moći će djelovati na stavove potrošača, stvoriti primarnu potražnju te razviti konkurentsku prednost.

H3: Društveno odgovorno poslovanje imat će pozitivan utjecaj na financijske rezultate.

H4: Najveći potencijal za društveno odgovorno poslovanje u Hrvatskoj čine mogućnost otvaranja novih radnih mjesta, mogućnost smanjenja zagađenja okoliša, mogućnost edukacije društva o štetnosti standardnih kozmetičkih proizvoda i važnosti savjesnog odnošenja prema prirodi.

H5: Potrošači u Hrvatskoj nisu spremni za novu marku proizvoda na tržištu prirodne i organske kozmetike i ne razumiju ekološko usmjerenje poslovanja poduzeća.

1.1. Određenje osnovnih pojmova

Prirodni i organski kozmetički proizvodi poznati su i pod nazivima eko-kozmetika ili bio-kozmetika. Za razliku od regularnih kozmetičkih proizvoda koji sadrže boje, mirise, sintetičke konzervanse, mineralna ulja, silikone, parafin i druge petrolate, prirodni i organski kozmetički proizvodi sadrže ih gotovo nimalo ili ih uopće ne sadrže. Čak i mnogi proizvodi koji se nazivaju prirodnim kozmetičkim proizvodima sadrže genetski modificirane sastojke, ozračeni su u laboratorijima, a prilikom uzgoja sastojaka od kojih se izrađuju, često su upotrebljavani pesticidi (WellBeing, 2015). Sve navedeno izrazito je štetno za ljudsko zdravlje jer nanošenjem takvih proizvoda na kožu, ljudi unose u svoj organizam toksine i druge tvari štetne za zdravlje. Iz te


spoznaje rodila se potreba za organskim / bio / eko kozmetičkim proizvodima koji nisu štetni za zdravlje potrošača, koji nisu testirani na životinjama, koji ne sadrže genetski modificirane sastojke i koji nisu bili izloženi iradijaciji. Potrošači sve više uviđaju važnost kupovine proizvoda za koje proizvođači posjeduju potvrde o kontroliranom porijeklu proizvoda. Sastojci proizvoda mnogih proizvođača, poput proizvoda marke The Body Shop, potpuno su organski jer potječu iz ekološki očuvanog i kontroliranog prirodnog okruženja. To su, primjerice: esencijalna ulja, ulje mente, maslinovo ulje, ulje oraha, ulje kamilice, ulje čajevca, ulje šipka, kokosovo ulje, sezamovo ulje, ulje konoplje, sojino ulje, ulje limunske trave, arganovo ulje, ulje lavande, organski alkohol, med, kakao, metvica, zeleni čaj, aloe vera, pčelinji vosak, itd. (The Body Shop, 2018)

1.2. Svjetsko tržište prirodne i organske kozmetike

U 2016. godini na svjetskom tržištu prirodnih kozmetičkih proizvoda ostvarena je vrijednost od 11 milijuna USD. Prema istraživanju provedenome od strane Grand View Research (Formula Botanica, 2017), svjetsko tržište prirodnih kozmetičkih proizvoda očekuje ekspanzija u narednih šest godina. S obzirom na činjenicu da potrošači sve više traže proizvode za njegu kože i kose te šminku prirodnog ili organskog porijekla, za očekivati je porast tržišta do 16 milijardi USD do 2020. godine. Prema istraživanju provedenom od strane Persistence Market Research (Formula Botanica, 2017), ako se usporedi rast tržišta prirodne kozmetike iz godine u godinu (prosječan rast 8 – 10% godišnje), može se očekivati rast svjetskog tržišta do 22 milijarde USD do 2024. godine. Najveći udio svjetskog tržišta prirodnih kozmetičkih proizvoda (33,50%) čini tržište Sjeverne Amerike, nakon kojeg slijede tržišta Europe i Azije, s naglaskom na Japan, Indiju i Kinu (Formula Botanica, 2017). Na rast tržišta prirodne kozmetike utječu ekspanzija distribucijskih kanala, rastući broj dosegnutih potrošača online, kao i sve češće svrstavanje prirodnih i organskih proizvoda u premium kategoriju proizvoda u dućanima te intenzivno oglašavanje i kontinuirani razvoj novih proizvoda. Tržište prirodnih i organskih kozmetičkih proizvoda nalazi se u različitim fazama rasta životnog ciklusa u različitim zemljama, ovisno o stupnju njihovog ekonomskog razvitka. Zbog niskog stupnja obrazovanja i niske kupovne moći stanovnika, u siromašnijim zemljama svijest o važnosti konzumiranja prirodnih i organskih kozmetičkih proizvoda još uvijek nije dosegla potrebnu razinu. U posljednjih deset godina kozmetička je industrija izdala standarde za prirodnu kozmetiku, za prirodnu i ekološku kozmetiku i samo za ekološku kozmetiku (Makrovita, 2018). Svaki kozmetički proizvod koji se stavlja na tržište Europske unije mora biti zdravstveno ispravan i posjedovati Izvješće o sigurnosti proizvoda, tzv. „Safety Assessment” (Borić, 2015).

1.3. Razvoj potražnje za prirodnim i organskim proizvodima

Sve više potrošača širom svijeta svjesnije je važnosti vlastitog zdravlja, stoga svjesno odlučuju konzumirati zdrave sastojke kroz hranu i kozmetičke preparate koje svakodnevno nanose na svoju kožu i kosu. Zbog današnje razvijenosti tehnologije


i dostupnosti informacija online, potrošači imaju više znanja o porijeklu i štetnosti sastojaka proizvoda koje kupuju i koriste, stoga donose promišljenije odluke prilikom odabira istih. Zbog porasta broja oboljelih osoba od neizlječivih bolesti uzrokovanih neosviještenim, a kontinuiranim unosom toksičnih sastojaka u organizam tijekom dužeg perioda, potrošači danas više pažnje obraćaju na sastav i porijeklo sastojaka kozmetičkih proizvoda nego prije tridesetak godina. Pojavom prvih prirodnih i organskih kozmetičkih proizvoda na tržištu, interes za njima bio je slab u odnosu na današnju potražnju. Tada potrošači još nisu bili pogođeni promjenama u prirodi, uzrokovanima efektom staklenika, još nisu imali prilike svjedočiti ekološkim katastrofama i razini zagađenja okoliša koja je uslijedila pri porastu broja korporacija kojima je u interesu jedino ostvarenje vlastitog profita, a koje pritom zanemaruju važnost odgovornog poslovanja prema zajednici i prirodi.

1.4. Analiza tržišta prirodne i organske kozmetike u Hrvatskoj

Među potrošačima u Hrvatskoj postoji uvjerenje da je za prirodne i organske kozmetičke proizvode potrebno izdvojiti previše sredstava i da su takvi proizvodi preskupi u odnosu na prosječne kozmetičke proizvode kojima zbog osrednje kupovne moći teži većina hrvatskih stanovnika. Mnogim hrvatskim potrošačima nedostaje informiranosti i hrabrosti za iskušavanje nepoznatih marki proizvoda, stoga oni radije ostaju vjerni markama koje poznaju, a nove marke sporo usvajaju. Mnogi potrošači u Hrvatskoj još uvijek nemaju dovoljno povjerenja u online kanal prodaje niti imaju razvijenu naviku kupovati u specijaliziranim prodavaonicama prirodne i organske kozmetike. Također, zbog visoke cjenovne osjetljivosti, potrošači će radije odabrati zamjenske proizvode (supstitute) koji pripadaju u niže cjenovne kategorije, a koje su dostupne u drogerijama poput DM-a, Douglasa, Bipe ili Müllera. Pritom se misli na kozmetičke proizvode koji nisu prirodnog porijekla te koji stoga konkuriraju novom poduzeću / marki proizvoda na širem tržištu kozmetičkih proizvoda.

Na hrvatskom tržištu prirodne i organske kozmetike danas je prisutno tridesetak konkurentskih marki koje su vrlo kompetitivne zbog slične filozofije poslovanja i sličnog asortimana proizvoda. U Hrvatskoj je rast svijesti o potrebi očuvanja prirode vidljiv u porastu broja trgovina s organskim namirnicama, ali i u inicijativama raznih udruga i organizacija, na koje se odaziva sve veći broj ljudi. Neke međunarodne marke prirodnih i organskih kozmetičkih proizvoda, poput L’Occitane, Lush, Kiehl’s ili Yves Rocher, moguće je pronaći u specijaliziranim trgovinama ovih poduzeća, dok je ostale marke poput Oshadi, Dr. Organic, Green People, Aromatični kutak, Kemig i druge, moguće kupiti u dućanu Terra Organica u Zagrebu. Dodatno, u dućanu hrvatske prirodne i eko kozmetike Kantarion moguće je pronaći proizvode mnogih hrvatskih proizvođača. U drogeriji Müller moguće je kupiti i domaće i inozemne marke proizvoda Nikel, Dr. Scheller, Annemarie Borlind, Weleda, Sante, Terra Naturi, Le Couvent des Minimes. U drogerijama DM i Bipa, mogu se pronaći marke: Ulola, Nikel, Adria Spa, Olival, Mala od lavande, Tinktura, Biobaza, a u drogeriji Douglas prodaju se proizvodi marki Douglas Naturals i Hej Organic. Neke marke proizvoda moguće je kupiti jedino online, putem internetskih trgovina na internetskim stranicama, primjerice:


Marke Biovitalis, Nutrimedica, Pranarom, Soul Food (Terra Organica, 2018)

Marke Argital, Alva, Madara, Dr. Stribor (Prirodna kozmetika, 2018)

Marke Kneipp, Organic Surge, Eco Cosmetics, MaterNatura (Ecco Verde, 2018)

U kanalu direktne prodaje, Oriflame je dominantni ponuđač jer nudi kozmetičke proizvode prirodnog porijekla, za razliku od ponuđača Avon. Također, mnogi mali obrtnici i poduzetnici proizvode prirodnu kozmetiku koristeći prirodne sirovine te su svojom ponudom kvalitetnih proizvoda učvrstili svoj položaj na tržištu. Od kućnih proizvođača prirodne i organske kozmetike treba izdvojiti Helena delirijum prirodnu kozmetiku. Neke marke prirodnih i organskih kozmetičkih proizvoda koje postoje na drugim tržištima još uvijek nisu prisutne na hrvatskom tržištu, primjerice Sephora, Boots ili Bath and Body Works. Ocjenjuje se da će porastom atraktivnosti Hrvatske kao turističke destinacije u narednim godinama i nakon otvaranja novih prodajnih kapaciteta, porasti interes velikih međunarodnih kompanija za ulaskom na hrvatsko tržište. Također, za očekivati je da će konkurencija biti snažnija i da će sve više međunarodnih proizvođača prirodne i organske kozmetike željeti plasirati svoje proizvode na hrvatsko tržište. Iz toga razloga, u trenutku dok se takve marke još nisu pojavile na hrvatskom tržištu, postoji „prozor mogućnosti“ koji predstavlja jedinstvenu, možda i posljednju priliku koju bi poduzetnici trebali iskoristiti jer ona dosta obećava, a neće još dugo postajati.

Na privlačnost djelatnosti i tržišta prirodne kozmetike u Hrvatskoj utječu ulazne barijere poput cjenovne osjetljivosti i postojanja snažnih konkurentskih proizvoda i marki proizvoda. Tržište prirodne i organske kozmetike još uvijek nije toliko veliko (kao, primjerice, tržište standarde kozmetike). Ova je djelatnost privlačna i zbog pozitivne stope rasta. Na hrvatskom tržištu prirodne i organske kozmetike svako novo poduzeće bit će u fazi uvođenja sve dok ne počne ostvarivati profit i neminovno je da će u početku biti tzv. „upitnik“ jer nije moguće predvidjeti kako će tržište reagirati na novu marku. Iz toga razloga bit će potrebno primijeniti strategiju marketinga prikladnu za penetraciju na novo tržište i uzeti u obzir da poduzeće na njega ulazi relativno kasno, u ulozi sljedbenika, kad su već poznate opasnosti i nedostaci djelovanja, kad je konkurencija već dobro pozicionirana, a tržišne mogućnosti smanjene. Novo poduzeće će niskim, penetracijskim cijenama moći oslabiti utjecaj konkurenata.

2. PODUZETNIŠTVO NA HRVATSKOM TRŽIŠTU PRIRODNE I ORGANSKE KOZMETIKE

2.1. Određivanje ciljeva poslovanja

Poduzetnik koji odluči započeti poslovanje na hrvatskom tržištu prirodne i organske kozmetike, trebat će definirati društvene ciljeve poslovanja koji će uključivati doprinos smanjenju nezaposlenosti u Hrvatskoj (službeni broj nezaposlenih u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje), povećanje broja zaposlenih osoba – u prodavaonicama, u kanalu direktne prodaje, studenata, promotera, zagovornika nove marke i filozofije poslovanja novog poduzeća te aktivista za zaštitu životinja i


okoliša. Također, društveni ciljevi poslovanja trebali bi biti sljedeći: podizanje razine svijesti hrvatskog društva o važnosti savjesnog odnošenja prema prirodi; doprinos smanjenju zagađenja okoliša kroz recikliranje plastične ambalaže proizvoda; edukacija društva o štetnosti kemikalija u kozmetičkim proizvodima (kako za ljude, tako i za životinje) i sl. Osim definiranja željenih financijskih ciljeva, poduzetnik će trebati odabrati i konkretne marketinške ciljeve poput djelovanja na stvaranje primarne potražnje (potaknuti potrošače na inicijalnu kupnju proizvoda), djelovanja na stavove i namjeru kupnje kroz naglašavanje imidža poduzeća, informiranje javnosti o koristima prirodnih sastojaka i posljedične kvalitete proizvoda, stvaranje snažne svijesti o marki i zauzimanje pozicije percepcijskog monopola u svijesti potrošača na hrvatskom tržištu prirodnih i organskih kozmetičkih proizvoda te povećanje broja sljedbenika nove marke proizvoda i formiranje baze vjernih potrošača.

2.2. Pozicioniranje novog poduzeća i nove marke proizvoda

Poduzetnik bi trebao predstaviti svoje poduzeće kao poduzeće koje provodi ekološki osviješteno poslovanje i koje će stoga primjenjivati društveno odgovorno oglašavanje. Na taj način će se poduzeće moći diferencirati od konkurencije i maksimizirati lojalnost kupaca zbog njihove percepcije da se zalaže za više ciljeve. Nova marka proizvoda trebala bi komunicirati da želi poboljšati kvalitetu života potrošača tako što će na ekološki način i u skladu s prirodom proizvoditi i plasirati proizvode na tržište. Primjenjujući snažnu promociju korporativne i društvene odgovornosti kroz uključivanje u kampanje za zaštitu prava životinja, ljudi ili zajednica u kojima djeluje, djelovat će na jačanje pozicije marke proizvoda. Prema ovoj jedinstvenoj poziciji poduzeća, ono će moći ostvariti jasno, zasebno i poželjno mjesto u svijesti ciljnih potrošača u odnosu na konkurente. Potrebno je unaprijediti aktivnosti upravljanja markom i pozicioniranja u percepciji potrošača. Pored komuniciranja cijena nižih od tržišnog lidera L’Occitane i jednako visoke kvalitete proizvoda, nova marka bi trebala naglašavati ekološku komponentu poslovanja i dobrobit za životinje, ljude i društvo za koje će se novo poduzeće zalagati. Novu marku proizvoda novo poduzeće treba pozicionirati u svijesti potrošača kao posebnu, vrijednu i najpovoljniju marku (koja nudi optimalan omjer vrijednosti / kvalitete i novca), s najvećim koristima za sve uključene.

2.3. Odabir optimalnih prodajnih i komunikacija kanala

U početku, dok se ne stvori zamjetna razina prepoznavanja nove marke u svijesti potrošača u Hrvatskoj, najpogodnije je rješenje koristiti online marketing kao osnovni kanal komunikacije. Pritom su nužni web stranica i profili na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram te internetska trgovina preko koje će potrošači moći direktno naručivati proizvode. Potrebno je redovito objavljivati novosti online kao i fotografije proizvoda, članke o aktivnostima poduzeća, kratke ankete, nagradne natječaje i igre te organizirati potpisivanje peticija protiv testiranja kozmetičkih proizvoda na životinjama. Također, YouTube predstavlja važnu platformu putem koje novo poduzeće treba hrvatskom tržištu predstaviti svoj koncept poslovanja i ponuditi


mogućnost prenamjene ambalaže proizvoda nakon potrošnje u cilju smanjenja negativnog utjecaja na okoliš. Interakcijom na društvenim mrežama potrošači će dobiti odgovore na pitanja o cijenama, dostupnosti proizvoda, biti informirani o aktualnim promocijama i moći se pretplatiti na newsletter. Održavanjem odnosa s potrošačima i kontinuiranim aktivnostima za zadržavanje potrošača, rast će i njihova lojalnost marki. Uvijek je dobra ideja organizirati nagradne natječaje i igre u dućanima i online, poput akcije „Platiš 1, dobiješ 2“. U kasnijoj fazi poslovanja, poduzeće će moći otvoriti fizičke prodavaonice na nekoliko lokacija te će one s vremenom postati primarni kanal prodaje i distribucije. Potrošačima treba omogućiti popust na kupnju novog proizvoda ako donesu praznu ambalažu već potrošenog proizvoda natrag u dućan sa zahtjevom za ponovnim punjenjem iste ambalaže (engl. „Re-fill“). S obzirom na to da se prilikom ovakve kupovine ne radi o kupovini sasvim novog proizvoda, potrošačima bi trebalo omogućiti popust od 5% prilikom plaćanja. Ovaj oblik recikliranja osmišljen je kako bi se smanjilo zagađenje okoliša na način da se potrošače aktivno uključi u savjesno odnošenje prema prirodi jer se time pozitivno utječe na njihovu osviještenost i razumijevanje vlastite uloge u cjelokupnom procesu zaštite okoliša i smanjenja zagađenja okoliša.

Poželjno je jednom kvartalno organizirati prezentacije na javnim površinama u Zagrebu (primjerice, u zoološkom vrtu, na trgovima gradova ili u trgovačkim centrima). Prilikom ovih događanja pojedinci–aktivisti mogu promovirati koncept poslovanja poduzeća, educirati hrvatsko građanstvo o ekologiji i štetnosti kemikalija u kozmetičkim proizvodima (kako za životinje na kojima se testiraju proizvodi, tako i za ljude koji će ih kasnije koristiti) i o gospodarenju i zbrinjavanju otpadne ambalaže, potpisivat će se peticije, bit će dozvoljeno dovođenje kućnih ljubimaca. Novo poduzeće bi ovakva edukativna i aktivistički usmjerena događanja moglo provoditi u suradnji s hrvatskim udrugama za zaštitu životinja i okoliša, poput Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Ministarstva poljoprivrede, Državnog zavoda za zaštitu prirode, Agencije za zaštitu okoliša, Hrvatske agencije za okoliš i prirodu, Udruge za zaštitu životinja i okoliša Šapica, itd. Za očekivati je da će pojedinci koji prate aktivnosti ovih društava, kao i oni zaposleni u istima, postati potrošači nove marke proizvoda i time njezini sljedbenici – oni će djelovati kao zagovornici / ambasadori marke. Osim njih, poželjno je angažirati i poznate osobe, zaštitnike životinja, zagovornike zdravog života, vegetarijance i sl., influencere i bloggere koji će utjecati na ostale potrošače tako što će iznositi vlastita iskustva s proizvodima koje su osobno isprobali, konkretne situacije gdje su imali prilike svjedočiti da poduzeće dobro radi, na koji način pomaže zajednici, itd. Putem kanala direktne prodaje, poduzeće bi moglo stvoriti mrežu korisnika koji će promovirati njegove proizvode i filozofiju poslovanja iz vlastitog doma. Pritom će omogućiti stanovnicima Hrvatske da zarade od kuće, a to će biti još jedan dobar način za povećanje upoznatosti tržišta s markom. Bilo bi poželjno, s vremena na vrijeme, objaviti tiskane oglase u časopisima koji targetiraju potrošače koji brinu o svojem zdravlju i ljepoti, koriste prirodne i organske proizvode, vole životinje i ne podržavaju testiranje kemikalija na životinjama, kao i u časopisima koji pokrivaju ekološke teme.


3. DRUŠTVENO ODGOVORNO PODUZETNIŠTVO NA HRVATSKOM TRŽIŠTU PRIRODNE I ORGANSKE KOZMETIKE

3.1. Strategija društveno odgovornog poslovanja

U praksi poslovanja poduzeća marketinški program često je integriran s programom društvene odgovornosti poduzeća. Kako bi poduzeće donijelo ispravnu odluku o strategiji društveno odgovornog poslovanja, treba istražiti na koji način su se druga (slična) poduzeća uključila u pomaganje zajednici. Analiza njihovoga društvenog djelovanja, pomoći će poduzetnicima u donošenju odluke o projektima u koje je nužno uključiti se i u spoznavanju pothvata koje će društvo ocijeniti najviše vrijednima, čak i ako tim aktivnostima poduzeće neće ostvariti značajne financijske rezultate. Ipak, poduzeće će provođenjem ovakvih aktivnosti privući pažnju potrošača, a vjerojatno i pridobiti dio potrošača od konkurenata. U trenutku kad je pažnja javnosti usmjerena na poduzeće zbog njegove uključenosti u rješavanje društvenih problema, postoji prilika za uvođenje novih proizvoda na tržište. Nakon situacijske analize, poduzeće će trebati napraviti usporedbu poduzetih aktivnosti s najboljim praksama drugih poduzeća, a nakon analize i vrednovanja alternativa, trebat će osmisliti plan akcije za buduće djelovanje. (Price, 2012)

Rukovodstvo poduzeća u određenom će razdoblju htjeti steći bolji uvid u miks strateškog društvenog marketinga, dok će u drugom razdoblju svoju pažnju usmjeriti na društveno odgovorno poslovanje poduzeća ili primjenu etike u marketingu. Uz ova područja od interesa, moguće je provesti i analizu uloge društvene odgovornosti u sklopu marketinške strategije. Pritom će poduzeće posljedično ostvariti povoljniji publicitet i pozicionirati se u svijesti javnosti kao poželjni entitet kojemu je stalo do društva i zajednice u kojima djeluje i koji stoga prilagođava svoje poslovanje potrebama i očekivanjima lokalne zajednice (Kerin, Hartley, Rudelius, 2009, 109). Poduzeće treba u sklopu analize društveno odgovornog poslovanja napraviti popis svih područja u koja se može aktivno uključiti i svojim doprinosom unaprijediti kvalitetu vlastite društvene okoline. Nakon utvrđivanja svih dionika i ostalih interesnih skupina (poput škola, crkava, lokalnih poduzeća i ustanova), poduzeće treba utvrditi društvene potrebe koje na njih utječu i kontinuirano ih nastojati rješavati, što će doprinijeti većem percipiranom kredibilitetu poduzeća. Poduzetnik treba nastojati u svakom trenutku voditi poštenu tržišnu utakmicu i transparentno djelovati, a naročito u slučaju marketinških aktivnosti.

3.2. Mogućnosti društveno odgovornog poslovanja

Odgovorno odnošenje prema društvu uključuje brigu za ekonomsku dobrobit onih najugroženijih, među koje se ubraja i nezaposleno stanovništvo. Otvaranjem radnih mjesta i zapošljavanjem domaće radne snage, poboljšat će se kvaliteta života većeg broja ljudi. Osim radnika koji će raditi u proizvodnji i na punjenju ambalaže proizvoda, prodavača u prodavaonicama, također će biti moguće zaposliti i uredsko osoblje, radnike u skladištu, distribuciji i dostavi, prodajne predstavnike, promotore, aktiviste, itd. Pri zapošljavanju treba dati prednost iskusnim, a nezaposlenim ljudima iz evidencije Hrvatskog zavoda za zapošljavanje te mladim ljudima bez radnog staža


kojima treba omogućiti radna mjesta na kojima će steći svoja prva radna iskustva. Angažman u zajednici, donacije ili podržavanje društvenog napretka u operativnim aktivnostima može biti izvor prilike, inovacije i konkurentske prednosti. (Swiatkiewicz, 2017, 307, prema Porter i Kramer, 2006, p.80)

Moguće je od svake kupoprodajne transakcije odvajati dio iznosa (npr. 1 kunu) za određenu humanitarnu svrhu, u cilju podizanja razine svijesti o nekom konkretnom društvenom problemu i pritom utjecati na donositelje odluka na promjenu na bolje. Ako se kupcima u prodavaonicama neće izdavati računi u fizičkom obliku već će im se slati računi na njihovu email adresu, smanjenjem potrošnje papira za izdavanje računa, poduzeće će doprinijeti očuvanju okoliša, a pritom će ovakvim inovativnim pristupom unaprijediti korisničko iskustvo i njihovu lojalnost marki. Novo poduzeće može putem benchmarkinga učiti od najboljih. Neki od ciljeva poslovanja, koji uključuju ekološku orijentaciju poslovanja koje novo poduzeće može usvojiti, mogu biti: pomoći nezaposlenim stanovnicima Hrvatske da dobiju posao, osigurati da se može ući u trag izvorima sastojaka proizvoda, štititi šume i staništa, smanjiti ekološki otisak svake godine u odnosu na prethodnu, smanjiti korištenje energije u svojim dućanima, osigurati da pakiranja / ambalaže proizvoda ne sadrže fosilna goriva i sl.

4. ETIKA U MARKETINGU PRIRODNIH I ORGANSKIH KOZMETIČKIH PROIZVODA NA HRVATSKOM TRŽIŠTU

Prilikom analize etičnoga marketinškog poslovanja, bitno je uzeti u obzir ekonomske, društvene i tehnološke izazove s kojima se suvremeni marketing suočava. Njime treba unaprjeđivati dobrobit pojedinaca i/ili društva i pomagati im u pronalasku optimalnih rješenja za konkretne probleme. Pogrešne odluke mogu imati dugoročne neželjene i nepredviđene posljedice, primjerice, na zdravlje potrošača. Promoviranjem svojih proizvoda, poduzeće ne bi smjelo poticati potrošače da kupuju proizvode za koje zna da su štetni za njih. Ako poduzeće svjesno koristi neispravnu ili nesigurnu tehnologiju proizvodnje hrane ili lijekova, mora biti spremno na neželjene posljedice koje mogu proizaći iz takvog djelovanja (sudske tužbe, žalbe potrošača, prigovori, itd.). Ako poduzeće namjerno potrošačima uskrati informacije o štetnosti svojih proizvoda, ono manipuliranjem informacijama nanosi direktnu štetu potrošaču. Zavaravajuće oglašavanje u Hrvatskoj je regulirano Zakonom o nedopuštenom oglašavanju (Narodne novine, 2009) i Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, 2014) kojima su između ostalog predviđene i novčane kazne poduzećima koja provode zavaravajuće oglašavanje.

Etička pitanja u marketingu uključuju pogrešno predstavljanje poduzeća, manipulaciju ili pogrešnu upotrebu podataka, iskorištavanje skupina koje su u nepovoljnom položaju, narušavanje privatnosti potrošača, itd. Poduzeće bi trebalo u svakom trenutku biti svjesno svojeg djelovanja te se pobrinuti da (slučajno ili namjerno) ne zataškava nedostatke proizvoda, ne smanjuje sadržaj proizvoda bez da smanji veličinu ambalaže proizvoda, da ne dogovara cijene s konkurentima, da ne vara potrošače glede povrata novca, da ne prešućuje dostupnost proizvoda, zatim da prodavači ne vrše pritisak na kupce, da ne primjenjuje zavaravajuće prodajne tehnike, itd. (Ferrell i Hartline, 2008, 61-65). Poduzeća su često u etičkoj dilemi.


Prva mogućnost uključuje orijentaciju na vlastitu dobrobit i ostvarenje dobiti „pod svaku cijenu“, bez većeg fokusa na potrebe drugih i na moguće posljedice. Pritom sustavno pronalaženje lakših i bržih načina do ostvarenja svojih ciljeva može biti kratkoročno uspješna strategija. Druga mogućnost je igrati „čisto i pošteno“ i činiti dobro drugima, a time i sebi. Dugoročno je ovo mnogo logičnija i isplativija opcija. Novo poduzeće na hrvatskom tržištu prirodne i organske kozmetike trebat će u svoje poslovanje kontinuirano uključivati marketinške aktivnosti kojima nije cilj isključivo prodaja proizvoda, promocija marke, ostvarenje prihoda i dr. nego kojima će osigurati dugoročnu dobrobit socijalno ugroženim pojedincima, očuvanje prirode i okoliša, zaštitu dobrobiti životinja te promicati djela i aktivnosti kojima će se masama ljudi skrenuti pažnja na određene probleme u društvu. U današnjem su poslovnom okruženju poslovni klijenti, krajnji potrošači, distributeri, dobavljači i sve javnosti umreženi i stalno u kontaktu zbog elektronske prirode posla i novih medija koji omogućavaju promptnu komunikaciju, interakciju i izvještavanje. Iz tog razloga, svaka poduzeta sumnjiva ili nepoštena radnja bit će vrlo brzo razotkrivena što će nanijeti štetu ugledu poduzeća. Posljedice nepoštenog poslovanja, kršenja zakona, netočnog izvještavanja, zloupotreba povlaštenih informacija i slično, neminovno će uzrokovati smanjenje prodaje i prihoda u budućnosti, gubitak povjerenja potrošača i njihov odlazak ka konkurenciji. Poduzetnik će u svojem poslovanju postići uspjeh brže i učinkovitije od konkurencije ako savjesno donosi odluke o marketingu koje se neće kositi sa zakonskim i etičkim pitanjima. Nesavjesno postupanje ili oglašavanje unazadit će poslovanje, usporiti daljnji napredak, a svi dotadašnji napori bit će zaboravljeni. Prema Kotleru (1997:783), odluke na koje poduzetnik treba obratiti posebnu pažnju, a koje se tiču etike u marketingu uključuju: odluke vezane uz prodaju (poput krađe trgovačkih tajni, podmićivanja, omalovažavanja ili diskriminacije kupaca, razotkrivanja prava potrošača), odluke o odnosima s konkurencijom (poput nekonkurentnog preuzimanja, barijera kod ulaska na tržište, predatorske konkurencije), odluke o proizvodu (dodaci proizvodu i povlačenje proizvoda s tržišta, zaštite patenata, kvalitete i sigurnosti proizvoda, garancije proizvoda), odluke o oglašavanju (lažno oglašavanje, zamke i prijevare u oglašavanju), odluke o kanalima prodaje (ekskluzivno zastupanje, ekskluzivna distribucija za neko područje, obvezujući dogovori), odluke o pakiranju (pošteno pakiranje i etiketiranje, prekomjerni trošak), odluke o cijeni (fiksno određivanje cijene, održavanje cijene kod ponovne prodaje, diskriminacija cijenama ili zavaravajuće određivanje cijena).

5. ZAKLJUČAK

Nakon provedene analize prikupljenih podataka sekundarnim istraživanjem, mogu se usvojiti sve pretpostavke ovog istraživanja. Ako budući poduzetnik odluči pokrenuti poduzeće na hrvatskom tržištu prirodne i organske kozmetike, trebat će u svoje djelovanje uključiti i društveno odgovorno poslovanje. Zbog ekonomske situacije u Hrvatskoj, stanovnici će podržati otvaranje novih radnih mjesta i spremnije prihvatiti novu marku na hrvatskom tržištu, čemu inače ne bi bili skloni. Ako se novo poduzeće aktivno uključi u aktualne probleme društva i dade svoj doprinos zajednici u obliku smanjenja zagađenja okoliša, edukacije stanovništva o važnosti savjesnog odnošenja prema prirodi i o štetnosti kemikalija u standardnim kozmetičkim


proizvodima, smanjiti će se nerazumijevanje ekološkog načina poslovanja, koje je još uvijek prisutno kod mnogih građana. Kako bi se u što kraćem razdoblju stvorilo prepoznavanje nove marke u svijesti potrošača, poduzeće treba razviti prepoznatljivi imidž „zelenog“ poduzeća koji će istovremeno biti njegova održiva prednost pred konkurencijom. Nakon djelovanja na stavove i namjeru kupnje kod potrošača, generirat će se primarna potražnja, a porastom obujma prodaje i prihoda od prodaje, rast će i tržišni udio. Ostvareni profit trebalo bi koristiti za zaštitu prava ugroženih pojedinaca, zaštitu prirode i dobrobit životinja te unapređenje ekološke osviještenosti potrošača. Navedeni model poslovanja predstavlja okosnicu održivog i društveno odgovornog poduzetništva.


POSSIBILITIES FOR CORPORATE SOCIAL ENTREPRENEURSHIP AT CROATIAN NATURAL AND ORGANIC COSMETICS MARKET

Petra Leonora Cvitanović, MSc., Microsoft Hrvatska d.o.o.Horvatova 82, Zagreb, Croatia


ABSTRACT

The research focuses on an underused „window of opportunity“ and still undetected business possibilities at Croatian natural and organic cosmetics market. At this moment there is a unique opportunity for starting a company in Croatia which will produce and sell cosmetic products of natural and organic origin. The aim of this research is to analyze the existing market situation and the entrepreneurial climate for starting of such business, and to define business goals and correct positioning of the new brand in the minds of the consumers. By choosing optimal sales and communication channels, the company will be able to reach more consumers, gain greater brand awareness and larger market share. In order to reach desired market share, sales volume, sales revenue, and other goals, the company should create primary demand, affect consumers' attitudes and purchase intention by highlighting specific image of the company. Marketing and financial goals should be connected to social goals and the company should contribute to the local community through corporate social responsibility. Social goals should include the opening of job vacancies, raising of awareness with Croatian society on the importance of conscientious treatment of nature, reducing pollution, and educating Croatian citizens about toxic substances in standard cosmetic products. Main risks which the entrepreneur can expect is unreadiness of consumers in Croatia to purchase the new brand and low comprehension of ecological business focus. If the company implements new technologies, integrates environmentally friendly actions in its business and ethical code in its decisions on marketing activities, it will be able to develop a competitive advantage with its recognizable image and business conduct. In this secondary research, online sources discussing natural and organic cosmetics were used, as well as books, scientific papers and online articles on corporate social responsibility, marketing ethics, and entrepreneurship.

Keywords: corporate social entrepreneurship; marketing ethics; natural and organic cosmetics; brand awareness; environmentally friendly business


LITERATURA

1. Ecco Verde (2018). Ecco Verde Internet stranica. Preuzeto s www.ecco-verde.hr

2. Ferrell, O.C. i Hartline, M.D. (2008). Marketing Strategy, 4th Edition. Thomson, South-Western.

3. Formula Botanica (2017). Natural and Organic Beauty Market to Reach $22bn by 2024. Preuzeto s https://formulabotanica.com/global-organic-beauty-market-22bn-2024/

4. Helena Delirijum prirodna kozmetika (2018). Facebook stranica Helena Delirijum prirodna kozmetika. Preuzeto s www.facebook.com/helena.delirium

5. Kerin R.A., Hartley S.W. i Rudelius W. (2009). Marketing, 9th Edition. McGraw-Hill / Irwin.

6. Kotler, P. (1997). Upravljanje marketingom – Analiza, planiranje, primjena i kontrola, deveto izdanje. Prentice-Hall Inc. A Simon i Schuster Company, str. 783.

7. Makrovita (2018). Prirodna kozmetika. Preuzeto s www.makrovita.ba/bs/pitanja-i-odgovori/prirodna-kozmetika

8. Narodne novine (2014). Zakon o zaštiti potrošača. Preuzeto s https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2014_03_41_723.html

9. Narodne novine (2009). Zakon o nedopuštenom oglašavanju. Preuzeto s https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/full/2009_04_43_984.html

10. Price, R. W. (2012). What is a corporate social responsibility audit? Global Entrepreneurship Institute. Preuzeto s https://news.gcase.org/2012/01/21/what-is-a-corporate-social-responsibility-audit/

11. Prirodna kozmetika (2018). Službena Internet stranica. Preuzeto s www.prirodna-kozmetika.com

12. Swiatkiewicz, O. (2017). Linking CSR to strategy: a practical view. Foundations of Management, Vol. 9, str. 299.-312.

13. Terra organica (2018). Terra organica Internet stranica. Preuzeto s www.terra-organica.hr

14. The Body Shop (2018). The Body Shop Internet stranica. Preuzeto s https://www.thebodyshop.com/en-us/

15. WellBeing (2015). Organic vs non-organic beauty. Preuzeto s www.wellbeing.com.au/body/beauty/Organic-vs-non-organic-beauty.html


STRATEŠKO UPRAVLJANJE TALENTIMA U FUNKCIJI JAČANJA KONKURENTNOSTI PODUZEĆA

v. pred. Matej Perkov, mag.rel.int.et dipl., Visoka škola Aspira Heinzelova 62 a, 10 000 Zagreb, Hrvatska

Telefon: +385 91 6055 006; e-mail: [email protected]

mr. sc. Lidija Križan, „Auto Hrvatska“ d.d. Radnička cesta 182, 10000 Zagreb, Hrvatska


dr. sc. Zlatko Hodak, v. pred., „Narodne novine“ d.d.Savski gaj, XIII. put 6,, 10020 Zagreb, Hrvatska


SAŽETAK

Globalizirano, digitalizirano i dinamično tržište rada zahtijeva više razine i različite kombinacije kompetencija i kvalifikacija. Uz osnovne vještine, traže se talenti s fleksibilnijim kompetencijama primjerenima svakoj poslovnoj situaciji. Talentirani pojedinci strateški su resurs čije angažiranje i razvoj dovode do izvrsnosti organizacijskih performansi, a zadržavanje tih pojedinaca jača ekonomsku snagu same organizacije. Stoga je upravljanje talentima daleko više od traženja prave osobe za pravo radno mjesto. U ovome radu iznose se teorijske postavke i opisuju najbolje prakse strateškog upravljanja talentima (IKEA, LVMH, P&G i druge) u funkciji jačanja konkurentnosti poduzeća. Pod talentom se podrazumijeva ukupnost svih sposobnosti određene osobe, njezinih nadarenosti, vještina, znanja, iskustava, inteligencije, prosudbi, stavova, karaktera, motiva i kapaciteta da uči i raste. Strateško upravljanje talentima dio je upravljanja ljudskim resursima i temeljni preduvjet za donošenje i provedbu kvalitetnih korporativnih i poslovnih strategija. Cilj je rada istražiti pojam, značenje, osobitosti, pojavne oblike i multidimenzionalne utjecaje upravljanja talentima na konkurentnost poduzeća. Istraživačka hipoteza jest da učinkovito upravljanje talentima može rezultirati distinktivnom tržišnom konkurentnošću poduzeća, učestalijim uvođenjem novih ili renoviranih proizvoda i usluga, višom razinom zadovoljstva kupaca, manjim troškovima proizvodnje te većim povratom na ulaganje.

Ključne riječi: strateško upravljanje talentima; konkurentnost poduzeća; upravljanje ljudskim resursima; tržište rada; globalizacija; IKEA; LVMH; P&G


222 M. Perkov, L. Križan, Z.Hodak: Strateško upravljanje talentima u funkciji jačanja konkurentnosti poduzeća

1. UVOD

Općeprihvaćena paradigma jest da su ljudi ključan čimbenik uspjeha, no što to zapravo znači? Diljem svijeta traju brojni ratovi i bitke, prije svega za energente i druge prirodne izvore. Međutim, malo je prikrivenijih i važnijih bitki od onih za talente na tržištu rada. Sintagmu „rat za talente“ prvi je spomenuo Steven Hankin prije dvadesetak godina (Chambers i sur., 1998). Označavala je sve žešće natjecanje poslovne zajednice u privlačenju i zadržavanju zaposlenika.

Zaposlenici u poduzeću raspolažu vrijednim informacijama, ali je dijeljenje istih kroz sve organizacijske razine pravi izazov. Zaposlenici trebaju uzajamno dijeliti probleme, iskustva, stavove, učinkovite alate i najbolje prakse. No, mnoga se poduzeća koncentriraju na hard tehnologiju kao jedini put za stjecanje konkurentske prednosti ignorirajući pritom krucijalnu strategiju – upravljanje znanjem u mozgovima zaposlenika (talentima) kao jedinim organizacijskim resursom koji se ne može imitirati. Razvoj talenata postaje najvažnija zadaća u poslovanju, to jest, condicio sine qua non konkuriranja u ekonomiji znanja. Strategija upravljanja talentima (eng. Strategic Talent Management) temeljna je pretpostavka donošenja i provedbe kvalitetnih korporativnih i poslovnih strategija u poduzećima diljem globusa. Kako u suvremenim poslovnim uvjetima ljudi i znanje, odnosno intelektualni kapital postaju ključni izvor konkurentske prednosti, tako i upravljanje talentima postaje primarni čimbenik organizacijske uspješnosti.

Kako navode Pološki Vokić i Naoulo Bego (2012), pojmovi talent i upravljanje talentima nisu jednoznačno određeni, ali se u definicijama većine autora uočavaju tri zajednička elementa: (1) iznadprosječno nadareni pojedinci, (2) njihov doprinos uspješnosti poduzeća i (3) posebna briga za te pojedince unutar poduzeća, odnosno prilagođavanje aktivnosti upravljanja ljudskim resursima specifičnim potrebama i zahtjevima talenata. Pod pojmom „talent“ u ovome se radu podrazumijeva ukupnost svih sposobnosti određene osobe, njezinih nadarenosti, vještina, znanja, iskustava, inteligencije, prosudbi, stavova, karaktera, motiva te njezine sposobnosti da uči i raste.

U ovome radu sistematiziraju se teorijske postavke i analiziraju najbolje prakse upravljanja talentima u funkciji jačanja konkurentnosti poduzeća. Cilj je istražiti pojam, značenje, osobitosti, pojavne oblike i multidimenzionalne utjecaje strateškog upravljanja talentima na suvremena poduzeća. Istraživačka hipoteza jest da učinkovito upravljanje talentima može rezultirati većom tržišnom agilnošću poduzeća, učestalijim uvođenjem novih ili renoviranih proizvoda i usluga, višom razinom zadovoljstva kupaca, manjim troškovima proizvodnje te većim povratom na ulaganje (ROI). Drugim riječima, talenti su ti koji najviše mogu doprinijeti razvoju i dostizanju ciljeva te stvaranju dodane vrijednosti za poduzeće. Zato je upravljanje talentima daleko više od pukog postavljanja prave osobe na pravo radno mjesto.


2. PREGLED LITERATURE

Uz ekonomsku djelotvornost i društvenu odgovornost, upravljanje talentima možda je i najteža od triju ključnih zadaća menadžmenta u 21. stoljeću. Razvojem globalizacije, pred suvremeno se tržište rada postavljaju novi zahtjevi za bržim prilagodbama, posebice usmjerenost na cjeloživotni razvoj kompetencija. Izražena je potreba za mobilnošću radne snage, fleksibilnošću zaposlenika, odnosno za prijelaz sa „sigurnog radnog mjesta“ na „sigurnu zapošljivost“ (CISOK, 2018). U budućnosti će se zahtijevati više kvalitativne razine i različite kombinacije stečenih kompetencija i kvalifikacija zaposlenika.

Glavne kompetencije koje se traže na tržištu rada odnose se na prenosiva znanja, vještine i stavove koji su potrebni svim pojedincima za njihov osobni razvoj, uključivanje u društvo i zapošljavanje (HZZ, 2015). Na globalnoj razini dopunski se traži i poznavanje stranih jezika, matematička i prirodoslovna pismenost, digitalna kompetencija, umijeće organiziranja vlastitog učenja, socijalna i građanska kompetencija, osjećaj za inicijativu i poduzetništvo te kulturološka svijest i izražavanje. Utjecaj globalizacije, dakle, nije prisutan samo na makro, već i na mikrorazini. Čak i ona poduzeća koja nemaju globalnih ambicija moraju zadovoljiti globalno postavljene standarde na tržištu rada budući da je tržište lokalno, ali je zato konkurencija globalna.

Preko 70 posto europskih poduzeća u stalnoj je potrazi za talentiranim zaposlenicima (Mujanović, 2012). Istovremeno, prema recentnom globalnom istraživanju konzultanata kuće McKinsey iz 2017. godine na uzorku od 1820 ispitanika, golema je većina izvršnih menadžera (95%) uvjerena da su njihova poduzeća neučinkovita u upravljanju talentima, to jest, pokazuju relativnu nesposobnost da privuku, motiviraju i zadrže talente (Andrianova i sur., 2018). Pod pojmom „učinkovito upravljanje talentima“ podrazumijevao se takav program vođenja ljudi koji je „učinkovito“ ili „vrlo učinkovito“ poboljšao ukupnu izvedbu (rezultate) poduzeća.

2.1. Pojam i značenje upravljanja talentima

Moglo bi se ustvrditi da se upravljanje talentima više odnosi na stratešku razinu, dok HRM više tendira taktičkoj razini. Upravljanje talentima (eng. Talent Management) široka je i holistička strategija poduzeća za zapošljavanje, educiranje i zadržavanje zaposlenika s najvišom razinom kvalitete izvedbe i radnih učinaka (Ingwersen, 2018). Pojam upravljanja talentima Collings i Mellahi (2009) opisuju kao proces kojega čine sljedeće tri sastavnice:

1. sustavna identifikacija ključnih pozicija koje pridonose održivoj konkurentskoj prednosti poduzeća

2. razvoj talenata kojima će se popuniti ključne pozicije

3. razvoj specifične HR prakse u svrhu podrške talentima u cijelom procesu i osiguranja njihove predanosti poduzeću.


U istraživanju među 300 poduzeća koje su proveli Hay grupa i Chief Executive magazin, ispitanici su – prema Stahlu i sur. (2012) – „pronalaženje dovoljnog broja lidera“ rangirali kao najveći izazov s kojim se suočavaju danas i sutra. Preko 75% svjetskih kompanija vjeruje da će imati probleme s razvojem budućih lidera (Lee i Simmons, 2012). Ti izazovi, prema Stahlu i sur. (2012), potiču još veće potrebe za razvijanjem učinkovitih procesa i praksi upravljanja talentima. U tu su svrhu danas razvijeni i mnogi softverski programi namijenjeni poduzetnicima i poduzećima (ovisno o veličini i djelatnosti). Tako su, na primjer, među najnovijima:

• SAP Success Factors – automatizira sve ključne HR procese uključujući evidencije o talentima, plaće i zakonska izvješća.

• Oracle Taleo Cloud Service – daje sofverska rješenja koja omogućuju kvalitetno poboljšanje i izgradnju liderskih osobina.

• iCIMS Talent Platform – softver za preuzimanje brige o cjeloživotnom napredovanju talenata u poduzeću.

Može se zaključiti da je upravljanje talentima sposobnost korištenja strateškog planiranja ljudskih resursa u svrhu poboljšanja vrijednosti poslovanja i ostvarenja ciljeva poduzeća. Sve aktivnosti koje menadžment poduzima da pribavi, privuče, zadrži, nagradi, razvije i motivira ljude za izvrsnost izvedbe dio su sustavnog upravljanja talentima, jednako kao što je to i strateško planiranje radne snage.

2.2. Četiri pristupa strategiji upravljanja talentima

Sparrow i sur. (2011:10) među zagovornicima su mišljenja da svi zaposlenici imaju talenta i u skladu s time da bi upravljanje talentima trebalo biti fokusirano na optimiziranje individualnih potencijala svakog pojedinca. U tom smislu izdvajaju četiri različita pristupa:

1. Pristup ključnim ljudima: upravljanje talentima kroz kategorizaciju zaposlenika

2. Pristup ključnim praksama: talent menadžment kao ključna praksa menadžmenta ljudskih potencijala

3. Pristup ključnim funkcijama: upravljanje talentima kroz identifikaciju najvažnijih funkcija

4. Ključni pristup bazi talenata.

Pristup ključnim ljudima

Na tržištu se nalaze talenti s jedinstvenim skupom vještina koje su rijetke i vrlo su tražene od strane poslovne zajednice. Teško ih je pronaći ili zamijeniti jer dodaju nesrazmjernu količinu vrijednosti organizaciji u odnosu na druge zaposlenike, to jest, svojim potencijalom imaju pozitivan neposredan i dugoročni utjecaj na rezultate poduzeća.

Pristup ključnim praksama


Svi HR sustavi – osobito ocjenjivanje zaposlenika, nagrade, bonusi ili dizajniranje posla (job description) – kreirani su po načelu plaća-za-osobu, a ne plaća-za-posao. Veliki broj konzultantskih kuća tvrdi da postoji potreba za segmentacijom radne snage i da treba strateški razlikovati njihov značaj (npr. kako doprinose prihodima te u kojem dijelu lanca vrijednosti poduzeća se nalaze).

Pristup ključnim funkcijama

Mnoga poduzeća vide upravljanje talentima kao zbir ključnih funkcija ili praksi koje treba integrirati (prepoznavanje i zapošljavanje talenata, identificiranje ključnih unutarnjih talenata, upravljanje tijekovima talenata, razvijanje talenata i učinkovitosti izvedbe).

Ključni pristup bazi talenata

Poduzeća privlače energiju ljudi, njihove individualne snage, interese i motivacije, pa ih u svrhu jačanja tržišne konkurentnosti moraju bolje uskladiti s dugoročnom poslovnom strategijom. Poslovni lideri trebaju razviti okvire kojima utvrđuju koje su odluke o ljudskom kapitalu najvažnije i kako te odluke logično povezati s učinkovitošću poduzeća.

3. METODE ISTRAŽIVANJA

Kvantitativni podaci i informacije o temi ovoga rada prikupljeni su iz sekundarnih izvora, iz relevantne inozemne stručne literature, znanstvenih i stručnih članaka te znanstvenih bibliografskih baza na internetu. U istraživačkom je pristupu primijenjeno stožerno metodološko načelo usporedbe teorije i prakse. Tijekom obrade sekundarnih izvora i sukladno postavljenoj hipotezi, u radu se koristilo više znanstveno-istraživačkih metoda: metoda deskripcije (ponajviše iz strane literature), metode analize i sinteze, dedukcije i indukcije. Ponajprije je korištena desk metoda.

4. ČETIRI PODRUČJA DJELOVANJA MENADŽMENTA

Poduzeća čine ljudi koji stvaraju vrijednost kroz provjerene poslovne procese, inovacije, uslugu kupcima, marketing, prodaju i niz ostalih aktivnosti. Da bi postiglo ciljeve, poduzeće prema Bersinu (2008) mora ustrojiti kontinuirane i integrirane procese za regrutiranje, edukaciju, upravljanje, podršku i nagrađivanje tih ljudi. Slika 1. pokazuje zaokruženi proces upravljanja talentima.


Slika 1. Proces upravljanja talentima

Izvor: obrada autora prema: Bersin (2008).

Planiranje radne snage integrirano je s poslovnim planom (eng. business plan), a sadrži godišnje planove zapošljavanja, budžete za nagrađivanje i ciljeve zapošljavanja. Integriranim procesom regrutiranja, procjene, evaluacije i zapošljavanja, pridobivaju se novi talenti za poduzeće. Nakon zapošljavanja, u što kraćem roku mora se obučiti zaposlenike i omogućiti im da budu produktivni i integrirani u poduzeće. Za upravljanje izvedbom kao kompleksnom aktivnosti (eng. Performance Management) koristi se poslovni plan kojim poduzeća uvode procese za mjerenje i upravljanje talentima. Edukacija i podrška izvedbi iznimno je važna faza u procesu upravljanja talentima jer se sastoji u organizacijskom učenju i razvojnim programima na svim hijerarhijskim razinama. U tom kontekstu sve više izvršnih direktora inzistira na točnom izračunu koristi, odnosno doprinosa pojedinaca izvedbi poduzeća ostvarenih dodatnom izobrazbom i općim razvojem organizacijskoga intelektualnog kapitala (Horvat i sur., 2017, 2016).

Kako se poduzeće mijenja i evoluira, pojavljuje se kontinuirana potreba da se ljudi izmjenjuju na svojim pozicijama. Plan sukcesije (nasljeđivanja) je neophodan jer omogućuje menadžerima da odaberu prave kandidate za prava mjesta. I ova funkcija mora biti usklađena s poslovnim strategijama da bi se mogli razumjeti kadrovski zahtjevi za ključne pozicije u sljedećih 3 – 5 godina. Nagrađivanje i povlastice integralni su dio upravljanja talentima da bi plan kompenzacija bio u izravnoj


korelaciji s upravljanjem izvedbom, odnosno s izvršenjem poslovnih ciljeva. Osma funkcija jest analiza jaza kritičnih vještina u svrhu primjerenog utvrđivanja uloge, osobnih vještina i kompetencija onih koji odlaze u mirovinu (ima ih sve više). Valja definirati kako popuniti i premostiti jazove koji se pritom javljaju. U središtu opisanog procesa važni su opisi i podaci: radne uloge, opisi poslova, modeli kompetencija i sadržaj učenja.

Najbolja svjetska poduzeća znaju da im budućnost zavisi o relativno malom broju visoko talentiranih i produktivnih zaposlenika pa se zato, s aspekta radne snage, usmjeravaju na ova četiri područja djelovanja:

1. prilagodljivost i fleksibilnost zaposlenika prema tržišnim tendencijama

2. sposobnost vodstva u upravljanju promjenama

3. integriranost modela upravljanja talentima

4. učinkovitost strateških odluka vezanih uz radnu snagu

Prilagodljivost zaposlenika i fleksibilnost tržišta rada ide posebice u prilog multinacionalnim kompanijama. No, kako navode Lee i Simmons (2012), u samo 14% svjetskih poduzeća menadžment vjeruje da se njihovi zaposlenici mogu prilagoditi promjenama i biti fleksibilni bez obzira na lokaciju i političke granice.

Drugo područje povezano je s učinkovitošću menadžmenta u upravljanju poslovnim promjenama koje je krucijalno za uspješne ishode vođenja talenata, inovativnost i razvoj poduzeća. Današnje poslovno i digitalizirano okruženje prepuno je izazova, posebice kada je riječ o dobi i mobilnosti radne snage, globalnoj ekonomiji, težnji poduzeća prema inovacijama, rastu i sve većoj stopi povrata na kapital (ROI). Radikalne promjene poput aktualne digitalne transformacije traže i radikalne promjene u radnoj snazi. Kako navodi Marson (2012), kultura i zrelost poduzeća determinirat će ekstenziju i duljinu trajanja projekta upravljanja promjenama (eng. lead-time) da bi se ostvarili željeni učinci.

Treće područje podrazumijeva izgradnju integriranog strateškog modela upravljanja talentima kako bi se na tržištu rada pribavili oni zaposlenici koji su svojim znanjem, iskustvom i mentalnim uvjerenjima komplementarni s poduzećem. Stoga strategija upravljanja talentima mora biti dio korporativne strategije poduzeća o kojoj zavisi kvaliteta donošenja i izvedbe poslovnih i funkcijskih strategija na nižim razinama u hijerarhiji. Sikavica i sur. (2008) ističu da strategija upravljanja talentima odgovara na ova pitanja:

• Koliko i koji su ljudi potrebni za provođenje korporativne i poslovne strategije pojedinih organizacijskih divizija?

• Kako osigurati te privlačiti stručnjake i talente?

• Kako osigurati specifična i opća znanja i stalno ih usavršavati i aktualizirati?

• Kako upravljati znanjem i ljudskim kapitalom na razini poslovne jedinice i cijelog poduzeća?


• Kako zadržati ključne ljude i potrebite talente?

• Kako osigurati sukcesiju1 te fleksibilnost i mobilnost talenata?

Za četvrto područje djelovanja menadžmenta znakovita je inkorporiranost strateškog upravljanja talentima u temeljnim odlukama korporativne strategije poduzeća. Lee i Simmons (2012) navode da samo 6% poduzeća smatra da su vrlo učinkovita u korištenju informacija za donošenje strateških odluka o radnoj snazi.

Strateško upravljanje talentima se, prema Amitu i Shoemakeru (1993), bavi dvama oblicima resursa:

Prvi oblik resursa je organizacija ljudskog kapitala. To su znanja, vještine i sposobnosti zaposlenika. Učinkovito korištenje ljudskog kapitala Kannan i Akhilesh (2002) nazivaju „dodanom vrijednosti znanja“. Odnosi se na temeljno organizacijsko znanje ugrađeno u rutinu i poslovne procese poduzeća. Ova dodana vrijednost predstavlja kolektivnu i integriranu uporabu sposobnosti. Izazov za menadžment poduzeća jest transformirati ljudski kapital u vrijednu i konzistentnu sposobnost koja je rijetka i konkurentima teška za kopiranje.

Drugi oblik resursa je organizacijski sustav. To su politike i prakse za podršku razvoju ljudskog kapitala. Izazov ovog resursa jest odabrati odgovarajući troškovno učinkoviti paket koji će zaposlenicima omogućiti najbolju izvedbu.

Budući da globalno otvoreno tržište nameće visoke kriterije kvalitete, kao i učinkovitost razvojnih sposobnosti poduzeća i kompetencija menadžera, nužan je konstantan razvoj znanja, vještina i sposobnosti produktivnog prilagođavanja promjenjivim zahtjevima zapošljavanja tijekom radnog vijeka. Poslovni procesi se na globalnom tržištu sve više informacijski intenziviraju i gotovo ne postoji više profil djelatnosti koja ne zahtijeva aktivno praćenje, zaprimanje i produciranje sve veće količine informacijskih sadržaja.

4.1. Izazovi oblikovanja strateškog upravljanja talentima

Strateško upravljanje talentima (eng. Strategic Talent Management – STM) dio je upravljanja ljudskim resursima (eng. Human Resource Management – HRM). Dok se HRM uglavnom fokusira na sve zaposlenike u poduzeću, STM se usredotočuje na veću ili manju skupinu talenata u poduzeću (Collings i Mellahi, 2009). Osnovnim izazovom u strateškom upravljanju talentima smatra se zadaća transformacije ljudskog kapitala u čvrstu sposobnost poduzeća kao izvora konkurentske prednosti. Odgovarajuća evaluacija, monitoring, mjerenje i analitika znakovito podupiru strateško odlučivanje o razvoju i raspoređivanju talenata. S obzirom na to da talenti, posebice u uvjetima globalizacije, mogu poduzeću omogućiti ostvarenje tržišne diferencijacije i konkurentske prednosti, strateško upravljanje talentima je, prema Van der Kampu (2015), dio upravljanja ljudskim resursima u poduzeću. Globalizacija utječe na tržište rada mijenjajući dosadašnji način poslovanja, kao i profil, odnosno kvalifikacije radnika.1 Misli se na smjenu generacija, nasljeđivanje, odnosno zamjenu jednog menadžera drugim (novim).


Nažalost, rezultati rijetkih istraživanja o upravljanju talentima u hrvatskim poduzećima (Pološki Vokić i Naoulo Bego, 2012; Marković Mileusnić, Naoulo Bego i Vrhovski, 2013) pokazuju kako njihove prakse uz neke rijetke izuzetke (npr. Atlantic Grupa, Poliklinika Bagatin ili INA) nisu razvijene i da su restriktivnog tipa (za razliku od promjena u upravljanju talentima u uspješnim europskim i svjetskim poduzećima koje su fleksibilnog, a ponekad čak i proaktivnog tipa).

4.2. Utjecaj globalizacije i demografskih trendova na tržište rada

Globalizacija je na tržište rada unijela ubrzane promjene te posljedično neusklađenost ponude i potražnje neophodnih vještina za obavljanje određenih poslova. Većina radnika ne posjeduje potrebne kvalifikacije što je jedan od uzroka nezaposlenosti i potencijalne socijalne isključenosti. Utjecaj globalizacije na tržištu rada očituje se i u razlikama u plaćama zaposlenika između razvijenih i nerazvijenih zemalja. Srednja plaća zaposlenika u razvijenim zemljama čak je dva i pol puta veća od plaće za isti posao u slabije razvijenim zemljama (Dadush i Shaw, 2012).

Tržišta rada u sve se većoj mjeri susreću sa zahtjevom za većom konkurentnošću i fleksibilnošću kojom se pokušava riješiti problem nezaposlenosti u brojnim državama. Postoje četiri glavne vrste fleksibilnosti: fleksibilnost zaposlenja, fleksibilnost radnog vremena, fleksibilnost organizacije rada i fleksibilnost plaća (Lowther, 2003). Pozitivni primjeri fleksibilnog tržišta rada su SAD, Irska, Nizozemska ili Njemačka za razliku od, na primjer, Hrvatske, Italije ili Španjolske gdje vladaju rigidna tržišta koja zato bilježe niže stope gospodarskog rasta i visoku razinu nezaposlenosti.

Aktualni demografski trendovi potiču nedostatak talenata. Starenjem radne snage mlađe je zaposlenike teže zamijeniti umirovljenicima. Temeljem pokazatelja američkog ureda za statistiku (Bureau Labor Statistics-BLS), slika 2., primjerice, pokazuje promjene u američkoj radnoj snazi prema dobi. Od 1970. godine pa sve do kraja 20. stoljeća, stariji radnici (u dobi od 55 ili više) činili su najmanji segment ukupne radne snage. No, u 1990-ima ova populacija starijih (najniža oker krivulja na slici) počinje povećavati svoj udio, dok mlađe dobne skupine radnika započinju smanjivati svoje udjele. Od 2003. godine naovamo populacija starijih radnika ne samo da više ne predstavlja najmanji udio u ukupnoj američkoj radnoj snazi, već joj projekcije do 2020. predviđaju konstantan i najbrži godišnji rast (oko 4,5%) u odnosu na druge dobne skupine. Sa 17,5% udjela u 1970., stariji radnici će prema projekcijama BLS-a do 2024. držati 24,7% udjela. Kako navode Toosi i Torpey (2017), do 2024. ukupna američka radna snaga narast će na oko 164 milijuna ljudi od kojih će oko 41 milijun njih (25%) biti u dobi od 55 i više godina.


Slika 2. Struktura radne snage SAD prema dobi (1970. – 2014. i projekcije do 2024. u %).

Izvor: obrada autora prema: Toosi i Torpey (2017)

Očekuje se da će među starijim radnicima biti aktivno 13 milijuna ljudi u dobi od 65 i više godina. Kao što se može uočiti, od kraja 1980-ih naovamo, dobna skupina od 16 do 24 godine (plava krivulja u sredini) bilježi kontinuirani pad udjela (s 24,2% na projiciranih tek 11,5% u 2024. godini). Prosječna godišnja stopa zabrinjavajućeg smanjivanja najmlađe američke radne populacije do 2024. je -1,4%! Najviše oscilacija bilježi najzastupljenija dobna skupina od 25 do 54 godine. No, njihov udio je tijekom promatranog razdoblja značajno varirao: od 60,9% u 1970. do 72,3% u 1996. godini. Projekcije do 2024. ovoj populaciji (najgornja crvena krivulja) predviđaju pad na 63,9% udjela u ukupnoj američkoj radnoj snazi.

Na tržištima u nastajanju poput Indije i Kine, demografija je povoljnija, međutim, ove zemlje produciraju premalo visokoobrazovanih zaposlenika s vještinama potrebnima u sofisticiranijim područjima njihovih ekonomija (Farrell i sur., 2005). Izazovi vezani uz talente dodatno su složeni s obzirom na izbirljivije pripadnike novih generacija i drastično povećanje mobilnosti među stručnjacima (Gerdes, 2006). U okruženju u kojem se tehnologija brzo mijenja, potrebu za sigurnošću posla talenti zamjenjuju s „potrebom za fleksibilnošću“. To znači da se poduzeća za talente moraju natjecati na međunarodnoj razini (Stahl i sur., 2012).

Spomenuli smo nove generacije i njihove specifičnosti. Iz Deloitteovog (2018) sedmog godišnjeg istraživanju stavova milenijalaca (eng. Millennial Survey) proizlazi da su u vremenu širenja ekonomskih migracija i bujanja honorarnih poslova,


raznovrsnost poslovnih zadaća i fleksibilnost na poslu ključni za zadržavanje mladih talenata. Milenijalci2, a sada i generacija Z3, iznimno su priklonjeni mišljenju da financijska uspješnost nije jedino mjerilo poslovnog uspjeha poduzeća. Smatraju kako bi prioriteti menadžmenta trebali biti stvaranje novih radnih mjesta, inovacija, poboljšanje života i karijere zaposlenika te pozitivan utjecaj na društvo i okoliš. Kada je riječ o milenijalcima, 43% njih planira napustiti svoje trenutačno radno mjesto u roku od dvije godine, a samo ih 28% namjerava ostati na istom radnom mjestu dulje od pet godina. Razina odanosti poduzeću još je i niža među talentima koji pripadaju generaciji Z. Njih 61% tvrdi kako bi odmah napustili svoja radna mjesta ako bi za to imali priliku. Milenijalci i generacija Z smatraju da su čimbenici kao što su tolerancija i uključivost, poštovanje i različiti načini razmišljanja osobito važni. Premda ih mogu privući plaća i poslovna kultura poslodavca, uključivost i fleksibilnost ključni su faktori koji bi zadovoljili potrebe pripadnika novih generacija.

4.3. Primjeri najboljih praksi: IKEA, LVMH i P&G

U pristupu talentima poduzeća djeluju dvojako. Postoje, naime, ona koja talente pronalaze isključivo među zaposlenicima sofisticiranih znanja i vještina, dakle, onima koji stvaraju dodanu vrijednost, ali postoje i ona poduzeća koja svim svojim zaposlenicima pristupaju kao talentima (Collings i Mellahi, 2009). U ovome radu naglasak je bio na analizi drugog pristupa kojega primjereno ilustriraju švedska multinacionalna kompanija IKEA, francuski koncern Moët Hennessy-Louis Vuitton (LVMH) s preko 60 luksuznih brendova i američki Procter&Gamble. To su tri primjera poduzeća koja sve svoje zaposlenike percipiraju kao talente.

IKEA se zauzima za politiku naklonjenu zaposlenicima koji sudjeluju u procesu odlučivanja te ih se potiče da preuzmu odgovornost na određenom području poslovanja. Moglo bi se kazati da se menadžeri ponašaju kao demokratski vođe. Nastoje poticati zaposlenike na suradnju i donošenje zajedničkih ideja kao rezultat grupne rasprave te uvijek hvale zajednički trud (Bell, 2018). U ovoj multinacionalnoj kompaniji ne postoji tipična karijera, ali zaposlenici mogu puno naučiti i napredovati. Potiče ih se na to da tijekom svoje karijere isprobaju različite uloge i mnogi od njih promjene više radnih pozicija (u različitim zemljama). Zaposlenici mogu dizajnirati svoj vlastiti put karijere u skladu s planom svog osobnog razvoja i ciljevima za budućnost. U IKEA-i vjeruju da je svaki zaposlenik talent koji ima potencijal za rast.

LVMH svojim zaposlenicima nudi jedinstveno profesionalno okruženje oblikovano izvrsnošću. Ovo je kompanija u kojoj svaka osoba ima priliku izgraditi svoju karijeru, gdje muškarci i žene čine razliku. Njihovi su talenti bitna konkurentska prednost koja podupire uspjeh brendova LVMH-a. Zato je sposobnost privlačenja i razvijanja najtalentiranijih ljudi temelj strategije ljudskih resursa kompanije (LVMH, 2018). Slika 3. pokazuje gornji dio naslovne web stranice kompanije LVMH.

2 Generacija ‘‘Mi’’ (milenijalci) rođena je između 1978. i 2000. Godine. Odlikuje ih socijalna tolerantnost, ekološka osviještenost, miroljubivost i tehnološka briljantnost.3 Generacija Z rođena je između 1995. i 2009. godine. Svojevrsni su “pioniri“ u poznavanju i korištenju moderne tehnologije i društvenih medija. Popularno se naziva i Fejs generacijom ili Phone generacijom.


Slika 3. Web stranica LVMH

Izvor: obrada autora prema: LVMH- https://www.lvmh.com/

Ispod akronima kompanije dosadašnja je uobičajena kratica HRM zamijenjena pojmom „Talenti“ kojima nude „jedinstveno okruženje posvećeno izvedbi i razvoju njihovih Kuća4“. Na web stranici nadalje stoji da „priključivanje timu LVMH-a znači postati dio akademije talenata i zajednički doprinositi Budućnosti tradicije“.

Svaki izvršni direktor kompanije Procter & Gamble (P&G) u prosjeku troši jednu trećinu, do pola svoga radnog vremena na razvoj talenata. U skladu s politikom interne sukcesije talenata i uvjerenjem da je sustav razvoja lidera glavni izvor konkurentske prednosti, upravljanje talentima prožima cjelokupnu organizacijsku kulturu ove velike FMCG multinacionalne kompanije. Svi zaposlenici dobivaju tzv. 360 stupnjeva povratnu informaciju (eng. 360° feedback) i mogu iskoristiti razne programe razvoja tijekom svoje karijere u P&G-u. Procjene i naknade linijskih menadžera djelomično ovise i o razvoju njihovih suradnika u timu (Duckworth, 2007). Sustav se pokazuje učinkovitim što zorno potvrđuje i devetogodišnje istraživanje Hay grupe (2014) na velikom uzorku od 17 000 ispitanika iz 2100 različitih organizacija iz cijelog svijeta. Anketiranjem se utvrđuje ranking tzv. „najboljih kompanija za liderstvo“. Od 2004. je u kontinuitetu P&G prvi ili među prvih 5 najbolje rangiranih kao globalna „meka“ za lidere zbog zavidne selekcije talenata za vođenje, razvoja i HR izvedbe. Iza P&G-a su General Electric, Coca-Cola, IBM i najveći konkurent Unilever.

5. ZAKLJUČAK

Ovim radom autori su skrenuli pažnju na potrebu za boljim razumijevanjem funkcije strateškog upravljanja talentima, ukazali na to kako upravljanje talentima integrirati s drugim cjelinama u poduzeću i na koji način optimizirati taj poslovni proces. Upravljanje talentima shvaćeno je kao nastojanje poduzeća da selektira, privuče, pribavi (regrutira), zadrži i razvija najnadarenije i najkvalitetnije zaposlenike 4 Misle na svojih šest poslovnih grupa (divizija), odnosno različite skupine brendova.


koje može naći na tržištu rada i uposliti. Uloga upravljanja talentima ima stratešku dimenziju jer je dugoročnog karaktera i u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi s prihodima, inovacijama i organizacijskom efektivnošću (ROI). Visoki stupanj unutarnje, kulturne i strateške prilagodbe pokreće izvrsnost u upravljanju talentima te doprinosi organizacijskom učenju i upravljanju znanjem u digitalno doba. Napori strateškog upravljanja talentima trebaju biti u korelaciji s najvažnijim ciljevima poduzeća jer istraživanja pokazuju pozitivne učinke upravljanja talentima na ukupne rezultate i održavanje konkurentnosti u dinamičnoj i sve kompleksnijoj globalnoj ekonomiji. Zbog demografskih promjena i preferencija novih generacija, poduzeća imaju poteškoće u ispunjavanju svojih baza talenata, ali uz to moraju razviti nova znanja i revitalizirati svoje poslovanje.

Cilj ovoga rada bio je istražiti pojam, značenje, osobitosti, pojavne oblike i multidimenzionalne utjecaje upravljanja talentima na konkurentnost poduzeća. Na temelju svega navedenoga, zaključujemo da smo potvrdili istraživačku hipotezu po kojoj učinkovito upravljanje talentima može rezultirati distinktivnom tržišnom konkurentnošću poduzeća, učestalijim uvođenjem novih ili renoviranih proizvoda i usluga, višom razinom zadovoljstva kupaca, manjim troškovima proizvodnje te većim povratom na ulaganje.


STRATEGIC MANAGEMENT OF TALENTS IN THE FUNCTION OF COMPANY COMPETITIVENESS

Matej Perkov, MA, Senior Lecturer, Aspira University CollegeHeinzelova 62 a, Zagreb, Croatia


Lidija Križan, MSc, „Auto Hrvatska“ d.d.Radnička cesta 182, Zagreb, Croatia


Zlatko Hodak, PhD, Senior Lecturer, „Narodne novine“ d.d.Savski gaj, XIII. put 6, Zagreb, Croatia


ABSTRACT

The globalized, digital, and highly variable labor market requires higher levels as well as different combinations of acquired competencies and qualifications. Apart from those basic skills, talents are sought with more flexible and transferable competencies appropriate to every business situation. Talented individuals are a strategic resource whose engagement and development lead to excellence in organizational performance while retaining these individuals strengthens the economic power of the organization itself. That is why talent management is far more than just putting the right person in the right job. This paper systematizes theoretical settings and analyzes the best practices of strategic talent management (IKEA, LVMH, P&G, and others) in order to strengthen a company's competitiveness. Strategic talent management (STM) can be described as a process around attracting, hiring, training, and retaining great employees. By talents, the totality of each person's abilities, their skills, knowledge, experience, intelligence, judgment, attitudes, character, motivation, and capacity to learn and grow is understood. STM is a part of human resource management and is a fundamental prerequisite for the adoption and implementation of high quality corporate and business strategies. The aim of the paper is to explore the term, significance, peculiarity, appearance patterns, and the multidimensional influence of talent management on a company’s competitiveness. The research hypothesis is that effective talent management can result in distinctive market competitiveness of a company, more frequent introduction of new products and services, higher customer satisfaction, lower production costs, and higher return on investment.

Keywords: strategic talent management; company competitiveness; human resource management; labor market; globalization


LITERATURA

1. Amit, R. i Shoemaker, P. J. H. (1993). Strategic assets and organizational rent. Strategic Management Journal, 14, str. 33–46.

2. Andrianova, S., Maor, D. i Schaninger, B. (2018). Winning with your talent – management strategy. McKinsey Global Survey. Preuzeto s https://www.mckinsey.com/business-functions/organization/our-insights/winning-with-your-talent-management-strategy (28.08.2018.)

3. Argote, L. i Ingram, P. (2000). Knowledge Transfer: A Basis for Competitive Advantage in Firms. Organizational Behavior and Human Decision Processes, 82, str. 50–169.

4. Bell, J. (2018.) IKEA: Strategic Analysis. Preuzeto s https://myassignmenthelp.com/free-samples/ikea-strategic-analysis (18.02.2018.)

5. Bersin, J. (2008). How Talent Management Changes HR. Deloitte. Preuzeto s https://blog.bersin.com/how-talent-management-changes-hr/ (28.09.2018.)

6. Chambers, G., Foulon, M., Handfield-Jones, H., Hankin, S. M. i Michaels, E. G. (1998). The war for talent, McKinsey Quarterly, 3: str. 44–57.

7. CISOK (2018). Centar za informiranje i savjetovanje o karijeri. Preuzeto s http://www.cisok.hr/ (01.07.2018.)

8. Collings, D. G. i Mellahi, K. (2009). Strategic Talent Management: A review and research agenda. Human Resource Management Review, 19(4), str. 304–313.

9. Dadush, U. i Shaw, W. (2012). Is the labor market Global? Current History, Philadelphia, 111 (741), str. 9–13.

10. Deloitte (2018). Millennial Survey. Preuzeto s https://www2.deloitte.com/global/en/pages/about-deloitte/articles/millennialsurvey.html (27.09.2018.)

11. Duckworth, A. L., Peterson, C., Matthews, M. D. i Kelly, D. R. (2007). Grit: Perseverance and passion for long-term goals. Journal of Personality and Social Psychology. 92(6), str.1087–1101.

12. Farrell, D., Laboissière, M. i Rosenfeld, J. (2005). Sizing the emerging global labor market, McKinsey Quarterly, 3: str. 92–103.

13. Gerdes, L. (2006). Get ready for a pickier workforce, Businessweek, str. 1–2.

14. Hay Group (2014). 20 Best global Companies for Leadership. Preuzeto s https://www.consultancy.uk/news/1028/hay-group-the-20-best-global-companies-for-leadership (22.09.2018.)

15. Horvat, Đ., Perkov, D. i Trojak, N. (2017). Strategijsko upravljanje i konkurentnost u novoj ekonomiji (2. dop. i izmij. izdanje). Zagreb: Effectus.

16. HZZ (2015). Koje kompetencije su tražene na tržištu rada? Preuzeto s http://www.hzz.hr/default.aspx?id=11878 (12.08.2018.)


17. IKEA (2018). Preuzeto s http://www.ikea.com (22.01.2018.)

18. Ingwersen, H. (2018). What Is Talent Management and How Is It Different From HR? Preuzeto s https://blog.capterra.com/what-is-talent-management-and-how-is-it-different-from-hr/ (12.09.2018.)

19. Kannan, G. i Akhilesh K. B. (2002). Human capital knowledge value added. Journal of Intellectual Capital, 3, str. 167–179.

20. Lee, J. i Simmons, T. (2012). Talent Management with SAP ERP HCM. Boston: Galileo Press.

21. Lowther, J. (2003). Fleksibilnost radne snage i uloga hrvatskih socijalnih partnera u njezinu povećanju. Financijska teorija i praksa, Zagreb, 27(4), str. 457–479.

22. LVMH (2018). Preuzeto s https://www.lvmh.com/ (25.07.2018.)

23. Marson, L. (2012). Preparing for an SAP HCM Talent Management Implementation. Preuzeto s https://blogs.sap.com/2012/10/12/preparing-for-an-sap-hcm-talent-management-implementation/ (11.09.2018.)

24. Mujanović, E. (2012). Talent menadžment u kompanijama. Preuzeto s http://balkans.aljazeera.net/vijesti/talent-menadzment-u-kompanijama (11.06.2018.)

25. Pološki Vokić, N. i Naoulo Bego, H. (2012). Upravljanje talentima u vrijeme krize - teorijska polazišta i stanje u Hrvatskoj. Ekonomski pregled, 63 (3–4), str.162–185.

26. Sikavica, P., Bahtijarević-Šiber, F. i Pološki Vokić, N. (2008). Temelji menadžmenta. Zagreb: Školska knjiga.

27. Sparrow, P., Hird, M. i Balain S. (2011). Talent Management: Time To Question The Tablets of Stone? Centre for performance – led HR White paper 11/1, Lancaster University Management School.

28. Stahl, G., Björkman, I., Farndale, E. i Shad, S. (2012). Six principles of effective global talent management. Sloan Management Review, 53, str. 25–42.

29. Toosi, M. i Torpey, E. (2017). Older workers: labor force trends and career options. Bureau of Labor Statistics (BLS). Preuzeto s https://www.bls.gov/careeroutlook/2017/article/pdf/older-workers.pdf (12.06.2018.)

30. Van der Kamp, M. (2015). The ‘encyclopedia’ of decision frameworks in talent management: supporting the development of a talent management strategy, 5th IBA Bachelor Thesis Conference, Enschede, The Netherlands. University of Twente, str. 1–19.

31. Walsh, K., Sturman, M. C. i Longstreet, J. (2010). Key issues in strategic human resources. U: C. Enz (Ed.).The Cornell School of Hotel Administration handbook of applied hospitality strategy, str. 394–414.


UPUTE ZA AUTORE

NASLOV RADA

<dva reda razmaka >

Autor s titulom, tvrtka ili visoko učilište

Adresa: Ulica, mjesto, država

Telefon: + 000 00 000, e-mail: autor@domena

(red razmaka)

SAŽETAK

Uredništvo prima neobjavljene radove na hrvatskom i engleskom jeziku. Sažetak rada treba biti napisan u jednom odlomku na hrvatskom i engleskom jeziku italic/ukošenim fontom, treba ukazati na problem i ciljeve istraživanja, korištene metode istraživanja, populaciju, veličinu uzorka, najvažnije rezultate i zaključak. Prilaže se u posebnom dokumentu s navedenim naslovom rada, imenom i prezimenom autora, afilijacijom autora na oba jezika i naslovljeno sa SAŽETAK, eng. ABSTRACT veličine od 150 do 300 riječi. Sažetak na jeziku članka treba smjestiti između naslova i teksta članka, a sažetak na drugom jeziku iza teksta članka, prije popisa literature. Cjeloviti rad treba dostaviti na engleskom i/ili hrvatskom jeziku. Autori su odgovorni za kvalitetu teksta.

(red razmaka)

Ključne riječi: ispod sažetaka navesti 3 do 5 ključnih riječi, razdvojiti ih „;“ (točka sa zarezom)

(dva reda razmaka)

1. UVOD

(red razmaka)

Časopis OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO objavljuje izvorne znanstvene, pregledne i stručne radove koji neposredno ili posredno reflektiraju tematiku učenja i obrazovanja za poduzetništvo te povezanih tema. Objavljuju se samo prethodno neobjavljeni radovi. Autor ili autori snose odgovornost za uvažavanje etike znanstvenika, napose glede korištenja dijelova teksta preuzetih od drugih autora te odgovornost da isti rad nije prethodno već negdje objavljen. Časopis izlazi dva puta godišnje. Prema potrebi, izdavat će se i izvanredni brojevi.

238 Upute za autore

Radove uredništvu treba dostaviti u elektroničkom obliku, u Word dokumentu na adresu: [email protected]. Zadatak je autora što detaljnije poštivati pravila izgleda rada i dostaviti lektoriran tekst pregledan odgovarajućim spelling checkom (hrvatski, engleski). Opseg radova, uključujući sažetak, bibliografiju, bilješke i mjesto za grafičke priloge, može iznositi najviše 5000 riječi.

(dva reda razmaka)

2. NASLOV

(red razmaka)

Nužno je koristiti obostrano poravnanje, prored 1,5 redak, Arial, veličinu slova 12 točaka. Između poglavlja treba koristiti dva reda razmaka, a između naslova poglavlja i teksta red razmaka.

- Naslov poglavlja poravnati na sredinu između dviju margina članka, pisati velikim tiskanim slovima veličine 14 točaka, stil fonta podebljano/bold.

- Naslove potpoglavlja pisati malim tiskanim slovima, veličine 14 točaka, koristiti lijevo poravnanje i stil fonta podebljano/bold.

- Naslove poglavlja i potpoglavlja numerirati arapskim brojevima.

- Za format stranice odrediti margine: gornja, donja, lijeva i desna 20 mm.

(red razmaka)

2.1. Citati

(red razmaka)

Svaki put kada se u tekstu navode tuđe riječi, rečenice, sintagme, podaci i sl., izvor se daje u tekstu (APA stil), a ne u bilješkama ispod teksta. U bilješkama se mogu navoditi samo pojašnjenja (terminologija itd.). Referenca se stavlja u zagradu te sadrži prezime autora, godinu izdanja i stranicu, npr. (Holmberg, 1977, str. 23), a u slučaju parafraziranja navoda u zagradu se stavlja prezime autora i godinja izdanja, npr. (Holmberg, 1977).

(red razmaka)

2.2. Slike, tablice, grafikoni

(red razmaka)

Svaku tablicu, sliku i grafički prilog treba numerirati (slika 1, 2, 3, …), a njihove nazive navesti iznad priloga veličinom slova 12 točaka, a izvore ispod veličinom slova 12 točaka.

(dva reda razmaka)


ZAKLJUČAK

(red razmaka)

U zaključku sumirati ključne spoznaje i rezultate istraživanja te praktičnu primjenu rezultata istraživanja.

240 Upute za autore

LITERATURA

(red razmaka)

U popis literature na kraju rada navesti podatke o svim djelima koja se spominju u referencama i to abecednim redom po prezimenu autora te numerirati arapskim brojevima.

1. Aras, G. i Crowther, D. (2009). The durable corporation. Farnham: Gower Publishing.

2. Avery, G. C. i Bergsteiner, H. (2011). Sustainable leadership practices for enhancing business resilience and performance. Strategy & Leadership, 39(3), 5-15. doi:10. 1108/108785711 11128766

3. Baker, M. (2003). Corporate Social Responsibility – What does it mean? Preuzeto s http://www.mallenbaker.net/csr/CSRfiles/definition.html (23.04.2011.)

4. Brenner, S. (1995). Stakeholder theory of the firm: Its consistency with current management techniques. In Näsi, J. (Ed.), Understanding Stakeholder Thinking (str. 75-96). Helsinki: LSR-Julkaisut Oy.

5. Državni zavod za statistiku (2009). Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2008. Zagreb: Državni zavod za statistiku.

6. Hisrich, R. D., Peters, M. P. i Shepherd, D. A. (2011). Poduzetništvo. Zagreb: Mate.7. Kopecki, D. i Katavić, I. (2011). Emotional intelligence: The challenge for managing

resources in the globalized and changing world - a case of the insurance industry. U K. Afrić Rakitovac, V. Šugar i V. Bevanda (ur.), Conference proceedings: Vol. 2. Entrepreneurship and Macroeconomic Management: Reflections on the World in Turmoil (str. 1317-1341).

8. Nancy, S. (2011). The Chemistry Teaching Program for Developing the Senior High School Students’ Entrepreneurial Attitudes. US-China Education Review A&B, 7, (str. 909-923). Preuzeto s http://www.eric.ed.gov/PDFS/ED529908.pdf

9. O' Keefe, E. (n. d). Egoism & the crisisin Western values. Online Originals. Preuzeto s http://www.onlineoriginals.com/showitem.asp?itemID=135 (15.08.2014.)

10. Narodne novine (1996). Zakon o visokim učilištima. Preuzeto s http://narodnenovine.nn.hr/clanci/sluzbeni/264876.html (02.05.2014.)

11. Pfeifer, S. i Borozan, Đ. (2011). Fitting Kolb´s learning style theory to entrepreneurship learning aims and contents. International Journal of Business Research, 11(2), 216-223.

12. Stewart, T. A. (2006). Corporate social responsibility: Getting the logic right. Harvard Business Review, 84(12), 14–14. Preuzeto s http://hbr.org/

13. Škrtić, M. i Mikić, M. (2011). Poduzetništvo. Zagreb: Sinergija nakladništvo d.o.o.

RADOVI KOJI SE NE PRIDRŽAVAJU UPUTA PISANJA NEĆE BITI PRIHVAĆENI ZA OBJAVU U ČASOPISU. UREDNIŠTVO PRIDRŽAVA PRAVO ODLUČIVANJA O IZBORU TEKSTOVA I REDOSLIJEDA OBJAVLJIVANJA. NAJMANJE DVA NEOVISNA RECENZENTA RECENZIRAT ĆE SVE PRISPJELE RADOVE. RADOVI OBJAVLJENI U ČASOPISU OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO NE HONORIRAJU SE.


GUIDELINES FOR AUTHORS

TITLE OF THE PAPER

<2 line spacing>

The name of the author, title, affiliation

Complete address

Telephone: +000 00 000, e-mail: author@domain

(one line spacing)

ABSTRACT

The editorial board accepts unpublished papers in Croatian and English language. The abstract must be submitted in English and Croatian language. The text of an abstract has to be written in one paragraph in italic.The abstract should address the problem and the goals of the research, the methods used, population, sample, the most relevant results and the conclusion. It should be submitted separately, together with the title, the name of the author, their affiliation, in both languages and should be marked SAŽETAK, eng. ABSTRACT. The length of the abstract is between 150 and 300 words. The abstract written in the same language as the paper should be placed between the title and the text, and the abstract in a different language should be placed after the text before the literature.The full paper should be submitted in English or/and Croatian language(s). The authors are responsible for the quality of the translated text.

(one line spacing)

Key words: provide 3 – 5 key words separated by semicolon immediately after the abstract

(two line spacing)

1. INTRODUCTION

(one line spacing)

Journal EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP publishes original scientific papers, scientific reviews, professional reviews and professional papers directly or indirectly related to learning and education for entrepreneurship and related topics. The journal publishes only previously unpublished papers. Authors are responsible for adhering to scientific ethics, especially with regards to using parts of texts from other authors as well as submitting papers that have not been previously published. The journal is published twice a year. If necessary, extra editions will be published.

Papers should be submitted electronically, in word format to: [email protected]. Authors should follow the guidelines for paper submission and their texts have to be previously proofread and spell checked. The length of the paper, including abstract, bibliography, notes and appendices should not exceed 5000 words.

242 Guidelines for authors

(two line spacing)

2. TITLE

(single line spacing)

It is mandatory for the title to be fully justified with 1.5 line spacing, font Arial and text size 12 pt. Paragraphs must be separated by two line spacing whereas the title of the paragraph and the text should be separated by single spacing.

Paragraph title should be centrally justified between the two article margins, with mandatory use of upper case letters size 14 pt, font bold

Subparagraph title should be written in lower case letters size 14 pt with left justify and font bold

Paragraph and subparagraph headings must be numbered as Arabic numerals

Set margins for page form: upper, lower, left and right 20 mm


2.1. Quotations


Every time someone else's words, sentences, phrases, data, etc. are quoted, the source must be cited in the text (APA style), not in the footnotes below the text. The footnotes can only include explanations (terminology, etc.). References should be quoted in brackets and they should include the author's name, year of publication and page number, e. g. (Holmberg, 1977, p. 23). In case of paraphrasing quotations the author's name and the year of publication is placed in brackets, e. g. (Holmberg, 1977).


2.2. Figures, tables, graphs


All tables and figures should be numbered (figure 1, 2, 3, ...). The title of the graphic file formats needs to be cited above the tables or figures and the sources are cited below with text size 12 pt.

(double line spacing)

3. CONCLUSION


Conclusion should contain key notions and research results as well as their practical application.


LITERATURE

(one line spacing)

1. The literature at the end of the paper should contain information on all sources mentioned in the references. They should be listed alphabetically according to author’s last name and numbered using Arabic numerals.

2. Aras, G. & Crowther, D. (2009). The durable corporation. Farnham: Gower Publishing.

3. Avery, G. C. & Bergsteiner, H. (2011). Sustainable leadership practices for enhancing business resilience and performance. Strategy & Leadership, 39(3), 5-15. doi: 10.1108/108785711 11128766

4. Baker, M. (2003). Corporate Social Responsibility – What does it mean? Retrieved from http://www.mallenbaker.net/csr/CSRfiles/definition.html

5. Brenner, S. (1995). Stakeholder theory of the firm: Its consistency with current management techniques. In Näsi, J. (Ed.), Understanding Stakeholder Thinking. (pp 75-96). Helsinki: LSR-Julkaisut Oy.

6. Državni zavod za statistiku (2009). Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2008. Zagreb: Državni zavod za statistiku.

7. Hisrich, R. D., Peters, M. P. i Shepherd, D. A. (2011). Poduzetništvo. Zagreb: Mate.8. Kopecki, D. i Katavić, I. (2011). Emotional intelligence: The challenge for

managing resources in the globalized and changing world - a case of the insurance industry. In K. Afrić Rakitovac, V. Šugar i V. Bevanda (Eds.), Conference proceedings: Vol. 2. Entrepreneurship and Macroeconomic Management: Reflections on the World in Turmoil (pp 1317-1341).

9. Nancy, S. (2011). The Chemistry Teaching Program for Developing the Senior High School Students’ Entrepreneurial Attitudes. US-China Education Review A&B, 7(909-923). Retrieved from http://www.eric.ed.gov/PDFS/ED529908.pdf

10. O' Keefe, E. (n. d). Egoism & the crisis in Western values. Online Originals. Retreived from http://www.onlineoriginals.com/showitem.asp?itemID=135 (15.08.2014)

11. Narodne novine (1996). Zakon o visokim učilištima. Retreived from http://narodnenovine.nn.hr/clanci/sluzbeni/264876.html (02.05.2014.)

12. Pfeifer, S. & Borozan, Đ. (2011). Fitting Kolb´s learning style theory to entrepreneurship learning aims and contents. International Journal of Business Research, 11(2), 216-223.

13. Stewart, T. A. (2006). Corporate social responsibility: Getting the logic right. Harvard Business Review, 84(12), 14–14. Retrieved from http://hbr.org/

14. Škrtić, M. & Mikić, M. (2011). Poduzetništvo. Zagreb: Sinergija nakladništvo d.o.o.

PAPERS WHICH DO NOT COMPLY WITH THE GUIDELINES WILL NOT BE PUBLISHED IN THE JOURNAL. THE EDITORIAL BOARD DECIDES ON THE CHOICE OF THE TEXTS AND THE PUBLICATION ORDER. ALL PAPERS WILL BE REVIEWED BY AT LEAST TWO INDEPENDENT REVIEWERS. AUTHORS DO NOT RECEIVE FEES FOR THE PAPERS PUBLISHED IN THE JOURNAL.

BILJEŠKE

BILJEŠKE

BILJEŠKE

Documents

OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO – E4E Znanstveno-stručni časopis o obrazovanju za poduzetništvo EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP – E4E International Journal of Education for En