Poul Anderson / PLANET DJEVICA

LUKOM

biblioteka sf & fantasy knjiga 3.

glavni urednik MIRJANA ŠIGIR

urednik biblioteke KRSTO A. MAŽURANIĆ

naslovnica KARLO GALETAnaslov originala: Poul Anderson VIRGIN PLANET

copyright © by 1959 Poul Andersontiskano uz odobrenje agencijeBaror International, Inc.831 Mt. Kisco Road,Armonk, NY 10504-0868, USAprijevod prema izdanjuMayflower-Dell Paperback

Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb ISBN: 953-6337-53-3

400719067

Poul Anderson

PLANETDJEVICAprijevod PREDRAG RAOS

nakladaLUKOMZagreb 2000

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK 821 . 111 ( 73 ) - 31 = 163 . 42 ANDERSON, Poul Planet djevica / Poul Anderson ; prijevod Predrag Raos. - Zagreb : Lukom, 2000. - ( Biblioteka SF & fantasy ; knj. 3 ) Prijevod djela: Virgin Planet

ISBN: 953-6337-53-3

400719067

Ova bi bila za Johna

u spomen na Colorado, Copenhagen i Cowlitz County

GLAVA PRVA

Desetnica djeva Barbara Whitley iz Freetona, inače nasljedna lovica samostrelnog konjaništva i novica misterija, zaustavila je svog orspera i provirila kroz paravan grmlja. Začulo se oštro srkanje zraka kroza zube.

Spustila se niz šumovitu padinu cestom što zavija južno od grada. Pred njom je prestajala šuma, čisto odrezana, kao sjekirom odsječena, a od nje su se dalje valjali brežuljci u požaru zelenila i crvenog cvata plamenka, sve do širokoga dna doline. Iza doline i s obje strane dizalo se Gorje, i svijalo prema sjeveru tvoreći daleki modri bedem. Na vrhuncima se ljeskao snijeg, a iz njih se izvijao tanki dim vulkana. Ravno pred njom, skoro na obzoru, prostirao se drvored i kovinski bljesak pod niskim suncima, kao biljeg mjesta na kojemu se Sveta rijeka ulijeva u more.

Vjetrovitim su nebom koračali bijeli oblaci. U to doba i dana i godine, u očekivanju dugodnevnice, vidjela su se oba sunca. Prvo od njih, Ay, bio je iskra toli blistava da bi od nje zaboljele oči, i sad je tonulo niz nebo zapada. Drugo je bilo Bee, silan zlatni požar korak ispred Aya, i pri samome rubu sunca. Minos je pak, rastao, golem i isprugan, na svojoj vječnoj postaji malo južnije od zenita. Mjesec Ariadne bio je tek blijedi poludisk što se hitro odmicao od planeta. U svjetlosti dana najbliži mjesec Aegeus, sićušna zvjezdana točkica, nije se ni vidio, - ali u šesterosatnoj noći što se spušta, i on će postati svjetlilo.

Ipak se Barbarin pogled na kraju zaustavio na samo jednom, a to nešto je bilo u dolini, pet kilometara dalje, na samoj granici pribrežja.

To nešto stajalo je uspravno, preplavljeno bljeskom svoje čelične gordosti, nalik na vitku bojnu sulicu, iako bez krilaca. Kao lovica i samostrelnica, naša je desetnica nužno bila vješta u procjenjivanju prostornih veličina, pa mu je visinu odmjerila na četrdeset metara.

Što znači da je bio mnogo manji od Očeva broda. Ipak je oblikom bio gotovo isti, ako je vjerovati onom što se dalo naslutiti iz priča posvećenica. I sigurno je došao s neba.

Živcima joj prođe studen. Ona inače nije baš bila naročito pobožna; nijedna od Whitleyevki to nikada i nije bila, a sve su njih dale u lovice između ostalog i zato da s njima oko toga ne bude okapanja. Ali to je bio Misterij. Uvijek su tako govorile;

pjevale su to na obredima, i pričale to svojoj djeci za kišovitih noći kad bi u vojarni, na ognjištu, visoko lizao plamen...

Jednoga će dana doći Muški i zaiskati svoje... nas.Orsper se prebacio s noge na nogu, oboružane pandžama, i

nestrpljivo zagrgljao. Barbari Whitley i škripa kože i zveckanje orme upravo zagrmješe u ušima. "O Oče, vrag neka te nosi, daj se smiri", promrmljala je, pa se stresla i shvatila da bi ta njezina navika nepromišljenog huljenja na nju mogla dozvati gnjev Muških.

Ako su to bili Muški.Oko te velike sulice nije opažala nikakvo gibanje. Počivala

je mirno u dolini, i živce je od svega najviše trošio baš taj njezin mir. Kada je zapuh vjetra zašuštao lišćem iznad nje, Barbara se prenu i pod kožnim prsnim oklopom osjeti studen znoj.

Ruka joj odluta do roga što joj visješe o pojasu.Mogla je dozvati ostale. Kad su jutros vidjele to sjajno tijelo

kako se spušta s nebesa, i kada nijedna nije imala pojma ni što je to, ni što bi to moglo biti, a niti gdje je uopće sletjelo, Stara Udalla Claudia u izvidnicu je poslala čitavu vojsku. I slučaj je htio da ga nađe baš ona, Barbara. (No, postoji li uopće slučaj kada je riječ o Muškima? I je li to uopće brod Muških?) U krugu zova njezina roga zacijelo bi se našla još koja, možda i takva koja upravo gleda u isto.

Stara Udalla nije izdala nikakvu jasnu zapovijed. To joj baš nije bilo svojstveno, no i to što se dogodilo bilo je sasvim jedinstveno. Naravno da se predmnijevalo kako će prva izvidnica koja otkrije to nešto nepoznato, o svome nalazu smjesta dojaviti, ali...

Mogao bi to biti i brod Čudovišta. Čudovišta su bila bar napol sazdana iz narodne priče. Pričalo se da žive na zvijezdama, i da Muški s njima posluju - gdjekad prijateljski, gdjekad baš i ne.

Vjetar je Barbari ispod kacige izvukao nestašan pramičak hrđavo crvene kose, i on ju poškaklje po nosu. Kihnula je. I pritom kao da joj se nešto iskristaliziralo u glavi.

Kad malo bolje razmisli o svemu, u tom su brodu zacijelo Čudovišta, ako je to uopće brod.

Muški bi stigli mnogo pompoznije, pa bi sletjeli najprije u Očev Brod, a potom i u druge gradove. A oko njih bi se zacijelo širile aureole i sve te priče, i s njima bi došla i svita metalnih bića... mislim, tako bi bar trebalo biti. Čudesni

stvorovi - ta zar Pjesma Barbare Jednooke, kada govori o njezinoj vlastitoj pretkinji i napadu na Highbridge, ne veli: "I Minos će na nebu plesat, kada Muški prođu"?

Taj ep, istina, nije bio kanonski, ali se ipak bavio Whitleykama, što znači da je u njemu zacijelo bilo više istine nego su to Udalle i Doktorice bile spremne priznati. Ali, to je i tako samo hrpa starih vještica.

Desetnicu je Barbaru Whitley pomisao na Čudovišta prilično uplašila - osjetila je kako joj je pod željeznim štitovima za dojke poskočilo srce - no ona ipak nisu bila tako strašna kao Muški. Sasvim joj je jasno, kad bi se sada pokorno vratila u grad, da bi zapovjedništvo preuzela Claudia Udalla, na onaj svoj velevažan način. Skupila bi vojsku i pokrenula je u skladu s taktikom koja je, mislim, naprosto gnjila, baš kao onda kada ju je bila dovela ravno u zasjedu u Greendaleu. A nekakva desetnica, pa bila baš i krilnica, može biti baš svatko.

Barbari nikada nije trebalo previše vremena da donese odluku. Provjeri svu opremu brzo i profesionalno brižno. Oklopni kožni prsnik bijaše valjano zategnut, a kožne rese haljetka pokrile su joj bedra sve do koljena; ispod njih su bile visoke čizme, zaštita za cjevanice i stopala. Kaciga s limenim obodom stajala joj je sigurno na glavi, a modar ogrtač bijaše čvrsto zakopčan iglom. Sjekira na sedlu tek je jučer bila naoštrena; bodež joj bijaše oštar, a laso nauljeno. Napela je brzometni samostrel i uglavila ga u pregib ljevice. Desnicom je podigla uzde i pucnula orsperu.

On je zakaskao, iz šume na čistinu, pa onda niz padinu, brzim, zibljivim korakom svoje pasmine. Modro i bijelo perje bilo mu je zalizano, a krupna glavurda, s kljunom i krijestom te divljim žutim očima, bijaše strogo podignuta. Barbara se nadala da s njim neće imati problema - jer su orsperi vrlo hrabri kad shvaćaju situaciju, ali zato znaju ucvikati i zbrisati kada se pojavi nešto novo.

"Pa dobro, curo moja," promrmlja sebi u bradu, "idemo, i sam Otac zna što će biti. Mogu se samo nadati da mu posadu čine samo prijateljski nastrojena Čudovišta." Svim je Whitleykama bilo u krvi da naglas misle, što je još jedan razlog njihove pripadnosti dočasničkoj kasti. Glava grada ili časnik morao bi biti diskretniji.

U lice joj je pirnuo vjetar, pa zamrmorio o moru i Brodu, od kojih je došao. Sunce Bee tuklo ju je skoro ravno u oči, pa stoga krene okolo kako bi toj sulici prišla sa zapada. Zamislila

je kako je iz šume zadivljeno promatra stotinu izvidnica. Ali među svima njima - sasvim očito - nije bilo nijedne njezine Whitleyjke, jer bi ta smjesta pojahala za njom. Što zapravo i nije tako loše! Ta je mala vještica Valeria i tako već pokupila i previše nezaslužene slave.

Od objekta i dalje ni pokreta - ni zvuka, niti trzaja. Barbara se već bila sasvim priklonila mišljenju kako su na brodu Čudovišta. Muški bi već odavno bili izišli. A s Čudovištem se bar dalo razgovarati - ili se barem boriti - a u najgorem slučaju poginuti od njegova groma, ili čime li se već bore. Čudovišta su obdarena nepoznatim moćima, ali su još ipak iz ovoga svemira. Dok Muški...

Barbara baš nikada nije puno razmišljala o njima. Pjesme i izreke što ih je morala učiti, glatko su joj prelazile preko jezika, a da joj nikada nisu i prodrle u glavu. "Muški su mužjaci ljudskoga roda. Pošle smo se pridružiti Muškima, ali je Brod zbog naših grijeha skrenuo. Muški su viši i jači od nas, beskrajno mudriji i kreposniji, na bradi imaju dlake i nemaju dojki..." Najednom shvati da je Muškog oduvijek maglovito zamišljala kao biće nalik na vrlo krupnu ženu, na biće koje je mutno podsjeća na majku.

Jednom, dok su sve još bile male curice, Elinor Dyckman je pokušala naslikati Muškog, bez dojki i s dlakama na licu. Dyckmanovke su lijepo crtale, ali joj je slika bila tako šašava da se Barbara i protiv volje zahihotala.

A sada, dok je jahala prema brodu, sjećanja su joj se na sve to vratila, i odjednom ju obuzme još jedan strašan napad veselosti. Smijala se glasno, nadglasavajući svu napetost i oprez, i tako u smijehu i stiže do broda.

"Hej, ima li koga?"To je glasno kliknula, i onda začula vlastiti glas, odbijen u

prigušenim krhotinama od uglačane kovine. Bez odgovora. Iznad nje je prošlo jato sivih lugarki, međusobno se dozivajući, ne hajući upravo nevjerojatno za sve što se pod njima zbiva.

"Ahoj! Govori desetnica djeva Barbara Whitley iz Freetoona! Dolazim u miru. Pusti me ući!"

Brod je ostao oholo nijem. Barbara ga nekoliko puta objaha. Na trupu bijahu kružna vrata, ali izvan njezina dosega, i glatko zatvorena. Derala se dok nije promukla, ali odgovora nije bilo, niti se na ijednom od slijepih prozorčića pojavilo lice.

Mislim, to je bilo stvarno nesnosno!

Zabaci samostrel na rame i u vrata ispali strelicu. Projektil se uz zvek odbije, ne ostavivši iza sebe traga. Orsper se nervozno strese i zamlatara beskorisnim krilima. Barbara se na trenutak uplaši da će za odgovor dobiti smrt, ali se ništa nije dogodilo.

"Pusti me ući!" zavrišti.Sad je već bila u stanju potpune uspjenjenosti. Ispalila je

još jednu jalovu strelicu i iz sve snage zatrubila u rog. Iz visoke je trave jurnuo trčak i šmugnuo prema rijeci, i pritom smiješno zamahao repnim perjem. Barbara za njim odapne strelicu - i promaši, i to na takvoj udaljenosti!

Imaju pravo priče kad vele: nikad ne vjeruj Čudovištu!Bee se već bilo sasvim spustilo, oblaci na zapadu obojiše

se šafranski, a preko doline krenuše sjene. Ay je bio još visoko, ali se zato Ariadne pomakla a Minos postao opazivo puniji. Nad šumovitim brdima na istoku plutale su pruge magle.

Barbaru u stvarnost vrati preplašeni krič orspera. Nešto je sa zapada jurilo prema njima.

Barbara tu personu baš nije mogla sasvim razabrati... Ipak, obličje je bilo ljudsko, nije bilo Čudovište. Ali, s druge strane, to je biće bilo odjeveno kako - bar koliko je čula - nikada nije bila odjevena nijedna građanka. Na sebi je imalo nekakvu vojničku bluzu; noge su mu bile uvijene u tkaninu, na plećima je imalo malu naprtnjaču i...

Mamuznula je orspera."Hej-hoooj!" zazvala je to biće. "U ime ruševina, što ti radiš

tu?"Neznanac zastade. Barbara mu je već bila prišla dovoljno

blizu da shvati kako je riječ o doista neobično ružnom stvoru. Široka pleća ne bijahu odbojna oku, ali su mu zato kukovi bili groteskno uski. Žuta mu je kosa bila kratko podrezana, a lice mršavo, s previše i nosa i brade, sve u svemu previše kosti a premalo mesa.

Oče! Možda je to uistinu Čudovište!Kad je poletjela prema tom biću, kroz glavu joj poteče

potočić misli. To biće zacijelo nije pripadalo nijednome gradu, nijednoj obitelji - dobro je znala kako izgledaju svih pet stotina obitelji, pa ako su neke i bile ne baš za pokazat, nijedna ne bijaše toliko strašno loša. A osim toga se s ove strane Dimnog prijevoja nijedna građanka ne odijeva tako. A to je biće išlo prema brodu... zacijelo je, u trenutku kad je stigla, pošlo malo

se osvrnuti okolo, da, šiblje ga je bilo sakrilo od nje i bilo je nakazno !

Sjećala se iz starih priča kako Čudovišta poprimaju razna obličja, ali da neka sliče na nakazne ljude.

Samotno Čudovište!Barbara priškilji prema suncu i opazi kako je biće izvuklo

nešto iz korica. Bila je to cjevčica, stegnuta u šaci i naciljana u nju... Naglo se okrene da makne sunce s očiju i opazi da je grimizna bluza pri vratu otvorena, te da otkriva prsa, ravna i dlakava, a da mu guste dlake pokrivaju i ruke...

A onda joj jedva i ostade vremena za razmišljanje. To je čudovište moglo, ali ne i moralo biti miroljubljivo. Nije ga mogla naprosto oboriti strelicom. No, s druge strane, nije mogla ni pustiti da je ustrijeli kao glupoglavku u gnijezdu.

Popusti stisak na arbaletu i jednim ga zamahom oslobodi remena za nošenje. Koljenima usmjeri skokove orspera, a ruke joj zavitlaše laso.

Čudovište je samo stajalo i zijevalo. Pokušalo je svojim oružjem poći za njezinim vještim pokretima, skokovima i poskocima kojima je svrha bila da neprijatelja liše cilja. A onda je stvorenje duboko udahnulo, pa je začula riječi na vlastitom jeziku, ali nekako iskrivljene, tuđe:

"Kozmosa ti u Svemu, što se to zbiva?"A onda se laso razmotalo poput zmije i palo mu oko tijela.

Orsper odskoči, konop fijuknu kroz presušeno korito, a onda mu omča prikuje ruke uz trup.

Desetnica djeva Barbara Whitley trijumfalno je zagalopirala prema Freetoonu, i za sobom povukla Čudovište.

GLAVA DRUGA

Čitava je ta epizoda počela dva tjedna ranije, i gotovo dvije stotine svjetlosnih godina daleko.

Sav blistajući u modnoj vojničkoj bluzi i suknji-hlačama, s čizmama ulaštenim do zasljepljujućeg bljeska, Davis Bertram, preskačući stepenice, poleti uza stube zgrade Koordinacijske službe. Oko njega je bilo iskričavo jutro, a sirova rugoba novoga grada na novomu planetu u njemu je budila samo želju da zavrišti od veselja. Pred njim se otvoriše vrata; blago ih potapše i uđe u predvorje. Potplati su mu zalupkali po podu, a hodnicima odjekne njegov zvižduk.

Smith Hilary je lijeno pokušavao od robota na recepciji dobiti nekakvu informaciju. Uputi Davisu prokrvavljen pogled i reče nešto na račun mutanata s olovnom oblogom u želucu i lišenih duše.

"Samo kreposan život i razmišljanja o višim sferama", dobaci mu Davis Bertam. "Jesi probao aneurin?"

"Iskušao sam sve analgetike znane znanosti ljudskoj i neljudskoj", proštenje Smith. 'Ali nakon onog sinoć - ma što smo mi to zapravo pili?"

Davis mu u odgovor zaćurliće omiljeni napjev."Dabogda te ždrokala ždroknula", odgovorio je Smith. Pa

nastavi, s mamurnom zlobom u glasu: "Siguran si da možeš sasvim sam provesti čitav mjesec u svemiru?"

"Ne", prizna Davis bez okolišanja. "Ali to zapravo ni ne očekujem. Jer očekujem, naprotiv, da ću otkriti planet pun ljepotica i na njemu ostati godinama. Je li Ali Kozmos doma?"

"Ured se otvorio ima sat vremena", odgovori Smith. "Da nije stigao u sekundu, samo ga je supernova mogla zaustaviti. Samo idi. Toplo se nadam da će te pojesti."

Davis mu je dobacio beretu i produžio hodnikom. Tisuću svjetlosnih godina daleko od Sola, na granici poznatog i kroz jedva dva naraštaja napučen ljudima, Nerthus je bio mjesno sjedište Koordinacije, pa je od nje valjalo i ishoditi dozvolu. A za stelografsko je putovanje glavom trebao kimnuti sam šef.

Vrata ga prepoznaše i otvoriše se. Koordinator Yamagata Tesuo zaposjeo je prostran ured. Svi su mu zidovi bili prozirni i otvarali pogled na tornjeve Stellamonta i ravnice u pozadini. Koordinator mu kratko kimnu glavom, kao čovjek kojega je život proveden u borbi protiv svemira, učinio oporim.

"Sjednite, građanine", ponudi ga koordinator stolicom. "Zakasnili ste dva dana."

"Proveo sam ih u krevetu. Visoka temperatura." Yamagata mu uputi oštar pogled. Na novim je planetima

vladala vječna opasnost od novih boleština."Dijagnoza?" upitao je oštro."Ništa za prijaviti, gospodine", odgovori Davis krotko. A

uzročnik te visoke temperature zapravo bijaše organizam visok 1,6 metra, s plavim očima i izrazito povišenim težištem, ali on nije vidio razloga da to i spomene.

"Dakle..." Ispijeno je lice i dalje bilo bez izraza. Yamagata pritisne dugme i od infomastera zatraži Davisov dosje. Stroj je promrmljao nešto u bradu pa na stol ispljunuo papire. Dok je koordinator po njima prebirao svojim tankim prstima, Davis se nelagodno vrpoljio.

"Da, sad se sjećam. Školovali ste se na Zemlji." Starčev je pogled krenuo van, prema nebu, kao da želi probiti njegovu zasljepljujuću modrinu i preskočiti tisuću svjetlosnih godina do nezaboravnoga doma.

"Premješteni na Thunderhouse zbog astronautičke obuke. Zašto?"

Preko Davisova se mršavog, donekle preoštrog lica prelilo rumenilo. Bijaše to visok, plavi mladić — kakvi su se danas rijetko sretali — obdaren atletskom vitkoćom koje je bio itekako svjestan.

"Htio sam, mislim, vidjeti malo drukčiji planet. Do tada sam bio u samo dva sustava, Sigmi Hominis Volantis, tu sam se rodio, i onda još na Solu. Raznovrsnost mislim, djeluje poticajno..."

"Hm. Zemaljska je akademija najstroža u poznatom nam dijelu Galaksije, a na Thunderhouseu je notorno šlampava. Ali molim, mislim da se sve to mene, bar formalno, nimalo ne tiče. Upravo ste dobili dozvolu za neovisnu operaciju, i željeli biste obaviti izviđanje s bazom na Nerthusu. Svemirski je brod, koliko vidim, vaš."

Davis slegne ramenima. Privatni je imetak čak i u današnje doba nešto značio. Ako je otac znao okrenuti novac, mora li to značiti da je sin raspikuća? Davisu se Zemlja baš nikada nije previše sviđala; čitav mu je taj planet bio nekako trom i indo-lentan. Živa šteta što baš on dominira Savezom.

"Nemam vas baš nikakva prava u tome spriječavati", doda Yamagata kiselim glasom. "Bar ne na temelju ovoga dosijea.

Ali poći sam u ekspediciju u široki svemir - i to praktički bez ikakvog praktičnog iskustva... Čujte, planira se stelografska ekspedicija u Akvarijski roj. Polazak za tri tjedna. Posada prvoklasna, a kapetan Hamilton glavom. Možda vam mogu ishoditi mjesto."

"Ne, hvala", odvrati Davis."Ali zbog čega toliko želite poći na Deltu Vučje glave? Od

svih luđaka... Ta i sami znate da je u tom području vir. Baš zbog toga tamo nikad i nije bilo nikoga."

Tada je iz Davisa provalio ushit:"To znači da tamo može biti svega!""U to sve spada i vaša pogibija. Znate i sami da nećemo

moći poslati spasilačke ekipe. Svemir je prevelik - nikad vas ne bismo pronašli. A i nemamo ljudi na bacanje."

"Ja imam krstaš Tip XX, gospodine. Naoružan, robotski, taj samo što ne misli."

"To bi trebao biti vaš posao.""Znam što vas brine, gospodine", odgovori Davis. "Vi te

ekspedicije bez službenog nadzora ne volite zato što mogu naškoditi domorocima. Ali, ako pogledate moj psihogram, vidjet ćete da imam vrlo visok kvocijent dobronamjernosti. Sasvim je sigurno da nikoga neću ni ubiti niti orobiti."

Yamagata nestrpljivo odmahne glavom."No, dobro, dobro. Dajte da razmotrimo vaš orbitni plan."A taj je bio jednostavan. Zbog tog vira, inače neobično

velikog, čitavo je područje, s promjerom od pedeset svjetlosnih godina, bilo nesigurno još od doba kada su se u okolici prvi puta pojavili ljudi, što znači od prije nepunih šest desetljeća. I sada se napokon počeo povlačiti s područja zvi-jezde Delta Capitis Lupi. Služba je to dvostruko sunce nakanila istražiti u sljedećih dvadeset-trideset godina, to jest kada prestane vrebati propast. Sve je bilo isuviše opasno i pri uobičajenom načinu rada, pa nije bilo razloga da se tom riziku doda još i mrva. Ali u određenom trenutku se do te zvijezde možda ipak moglo doći. A Davis je nakanio poći do nje, obaviti standardno preliminarno istraživanje njezinih planeta, i onda se vratiti.

Ako bi na njima bilo razumnih domorodaca, ili bi se našao planet prikladan za kolonizaciju, Davisova bi zvijezda postala vrlo gordim znamenom u Pilotskom priručniku. A ako ne, to je onda samo nekoliko izgubljenih tjedana.

Yamagata je pogledao mladića preko stola, pa uzdahnuo i upitao se je li nekada tako i Kolumbo srljao kao budala.

"No dobro", odsjeće kratko. "Ako se ne vratite, građanine Davis, morat ćemo pretpostaviti da vas je sredio vir."

"Ili domoroci.""Sumnjam. Dobro nam je poznato da u tom sustavu ne

postoji vrsta upoznata s atomskom energijom. Da je imaju, naši bi to neutrinski detektori već odavno registrirali. Pretpostavljam da ćete znati s primitivcima, i da su vam poznata pravila koja brane pregrub odnos prema njima."

Davis kimne glavom, iako pomalo mrzovoljno. U glavi mu je bila maglovita slutnja da će postati veliki bijeli bog zahvalnoga pučanstva s repovima i ticalima... što je, dakako, sve adolescentska sanjarija; kulturni obrasci zahtijevaju zaštitu, i ne mogu se, bez velike štete, remetiti preko noći.

To bi za put trebalo biti dovoljno. Ako bi doista otkrio značajan planet - u Jupiterovoj ga je dolini čekala ona cura, a bila je tu i otkrivačka slava...

Yamagata ustade."Sretno vam bilo, građanine", reče formalno.Davis mu se nakloni i iziđe. Yamagata je začuo kako je, čim

se našao u hodniku, glasno zazviždukao.Istoga je trena ušao Smith, da se rutinski raspita. On je bio

strogo interplanetarni tovarni prijevoznik, a odredište mu je bila Hertha, susjedni planet prema suncu. Yamagata ga zaustavi.

"Znate tog tipa Davisa", rekao je. To nije bilo pitanje."Da. Mislim, koordinatore, to sam zapravo ja sinoć s njim

bio u gradu.""Bogatunsko derište." Yamagata se zagledao kroza zid.

"Nije li čudno kako se na granici sve uvijek ponovno ponavlja? I gradovi i samodopadna razmetljivost, sve ono što je Zemlja već odavno prerasla. Ponekad požalim što se dozvole za pilotiranje svemirskim brodovima ne izdaju samo Solarcima. Ljudi koji su emigrirali, bili su oni koji ne vole sputanost lancima civiliziranosti."

Smith se nelagodno nasmiješio."Što mislite, kakve su malom šanse?" upitao je Yamagata."Molim? Pa... pa rekao bih, mislim prilično dobre. Rođen je

za pilota, a ni glava mu nije loša, samo ako je ne zaboravi uključiti. A brod mu je bomba."

"Istrest će to iz njega podosta buha", odgovori Yamagata. "Nadam se samo da pritom neće izgubiti i glavu."

GLAVA TREĆA

U podvige se nečujno podigao na gravitacijskim zrakama, a nebo se smračilo i Nerthus se pretvorio u silan oblačni štit u hladnoj veličajnosti zvijezda. Davis Bertram je sav posao prepustio autopilotu, i zacrtavanje kursa i njegovo slijeđenje, te se nije potrudio čak ni provjeriti podatke. Jer roboti su uvijek u pravu - ili skoro uvijek. Sjedio je i gledao kako se Carstenova zvijezda skuplja i pritom osjetio dolazak samoće.

Na primjerenoj se udaljenosti brod prebacio na hiperpogon i prestigao svjetlo, napredujući prema zviježđu Vučja glava. Od cilja ga je dijelilo još desetak dana puta.

Nakana mu bijaše na putu se posvetiti proučavanju teorije više astrogacije. Bio je ponio vrpce, i ništa ga nije ometalo; nije više hvatao čak ni radio. Ali je zato na brodu imao solidnu zalihu stereofilmova, pa se mogao i opustiti.

Jedan mu se od njih učini zanimljivim: Umorstvo se događa dvaput. Ali film je bio sa Zemlje, i na kraju se otkrilo kako je to zapravo simbolična, stihovana drama u drevnoj, kruto stiliziranoj formi iz doba retribucije. Davis opsuje i otvori drugi kolut.

Treći se dan prihvatio udžbenika, pa se s prvim zadanim problemom hrvao dobrana dva sata. Početak ga posla razveseli, ali kada nije uspio riješiti zadatak, napravi pivsku stanku, a poslije mu se više nikad nije vratio. Na koncu konca, pred njim je bilo još sto pedeset godina, samo ako ga vir ne proguta.

Zato bi, međutim, savjesno na početku svake straže postavljao vanjsko polje na dvije gravitacije i prolazio kroz čitavu gimnastičku rutinu. Pritom se nasmrt izdosađivao, kao i uvijek, ali krepko je tijelo bilo kapital.

Tko je ono prvi ispalio misao da je svemirsko putovanje duga i neobuzdana pustolovina?

Davis je već na letovima proveo dovoljno vremena, u što ubraja i krstarenja u kadetskim danima, da bi dobro shvaćao koliko sati znadu biti prazni. Pa ipak je uvijek nekako maglovito pretpostavljao kako će to na njegovom brodu biti drukčije.

Izvadio je boje i kistove, postavio platno, pa otpočeo po sjećanju slikati Dorisin portret. Satovi crtanja u zemaljskim školama pripadali su onim malobrojnima koje je doista volio.

Blagovaonu akademije na Thunderhouseu resila je njegova freska, pogled iz unutrašnje prostorije.

Svemir sam, bez planeta na vidiku, i ništa osim milijuna zvijezda što svijetle bez treptaja, i protjecanje silne zgrušane bujice Mliječne staze i daleka studena klupka galaksija... to se, eto, nije dalo naslikati. Bio je dovoljno iskren prema sa-mome sebi da to shvati.

A u osmi zemaljski dan, iz kreveta ga, u slijepoj panici, izvuče frenetični bruj i drhtanje koje je izazivalo morsku bolest. Dotakao je rub vira.

Ipak se to dogodilo dovoljno daleko da zapravo i nije bilo važno. Vir je ostao za njim već za nekoliko sekundi. Ipak je, da smiri drhtavicu, morao progutati pilulu depresora.

S osjećajem nelagode otvori Priručnik i potraži trepidacijske virove. Priručnik ga ne nauči ničemu što već nije znao. Zbog nekih slabo objašnjenih razloga, na nekim je dijelovima puta geometrija kontinuuma bila iskrivljena. Prva je posljedica toga bila divlje pomicanje gravitacijskih polja, a kod većih bi anomalija ta odstupanja znala izazvati fluktuacije u rotaciji planeta u trajanju i od nekoliko sekundi. U slučaju pak, broda u hiperpogonu, kada bi se njegove diskontinuirane psi-funkcije splele s istim funkcijama vira, nastale su ga sile mogle razdrti u krpice... ili ga skrenuti tisuću svjetlosnih godina s kursa.

Svemir je nezamislivo golem. Nije bilo vjerojatno kako bi brod mogao slučajno naletjeti i na najveći vir. Ali se u prošlosti znalo dogoditi, prije nego što se i znalo za postojanje oluja, da brodovi naprosto nestanu. A danas je u svemiru bilo i sunaca i zvjezdanih rojeva kojima je, zbog vira u njihovoj blizini, bio zabranjen pristup.

Ali dobro... ovaj mu nije naudio. I tako ga sačuvao da sasvim privatno istraži Deltu Capitis Lupi!

GLAVA ČETVRTA

Minos je bio pun, pa je natapao Freetoon hladnim jantarnim svjetlom, a i zrak se već bio ohladio. Barbara Whitley koračala je kroz nijeme ulice, između zatamnjelih zgrada, i tako stigla do konjaničke vojarne. Ova je tvorila jednu stranicu kvadrata što je opasivao veliko dvorište, a prsten su zatvarale još i konjušnice i oružarnica. Povela je svog orspera prema njegovim jaslama, a čizme joj muklo bubnjaše po kaldrmi.

Kamena svjetiljka s police bacala je tamno svjetlo, a konjušarke što su glasno hrkale - sve redom Nicholsonke, pripadnice glupave obitelji prikladne samo za najniže poslove - kad je zatrumplala u konjušnicu, samo se nelagodno promeškoljiše na slami. Gurnula je vrškom noge jednu od tih stamenih žena zapletene kose, i ona se probudila.

"Jesti", zatraži. "I vode za pticu. Za mene pivo." "U ovo doba?" zagunđa Nicholsonka. "Ja znam svoja prava,

bogami ih znam. Vi vojnici mislite da možete upadati kad vam se svidi, kad pošten svijet spava nakon što se čitav dan krvavo naradio, i" - Barbara se nasmiješi, pa izvuče bodež i rastresenom mu kretnjom opipa oštricu - "no dobro, dobro, gospo."

Poslije se Barbara svukla i oprala u koritu u dvorištu. Sve cure nisu bile tako cifraste, ali je ona bila Whitleyka i morala je paziti na izgled. Samozadovoljno se zagledala u odraz svoga lica u vodi. Svjetlo je Minosa iskrivljavalo boje, rumenkasta kosa i izdužene zelene oči pretvorili su se u nešto sasvim drugo, ali pjegav prćasti nosić, široka usta i malena četvrtasta brada bili su mnogo privlačniji od... no, dobro, od građe te Dyckmanovke, navodno tako ženskaste. Dyckmanovke su bile naprosto šlampave.

Do njezina ju je mjesta odvela već zamrla vatra u ognjištu. Zavijugala je između krakatih prilika, prostrtih na slamaricama, pa objesila ormu na klin, a oružje spremi u njegovu škrinju, trudeći se pritom biti što tiša. Whitleyke su, međutim, imale lagan san, pa se njezina rodica Valeria probudi.

"O, to si ti. Dvije lijeve noge, kao i uvijek," zarežala je Valeria, "i to jedna veća od druge. Gdje si to čitav dan odmarala debelo dupe?"

Barbara joj pogleda u lice, taj zrcalni odraz vlastitoga. Njih su dvije bile jedine Whitleyke u Freetoonu, majke su im i tetke poginule prije petnaest godina u zasjedi u Greendaleu, pa bi trebale biti bliske kao što to sestrične obično jesu. Narav je njihova soja bila, međutim, da im nije trebalo puno, i kada se tražila nova desetnica krilnica, sveta je kocka izabrala Barbaru. Valeria joj to nikada nije oprostila.

"Svoje sam dvije lijeve noge i debelo dupe - ako baš moraš tako opisati i samu sebe - otpremila u dolinu, i tako zarobila Čudovište iz zvjezdanog broda", reče Barbara slađahno. "Laku noć." Legla je na svoju pričnu i sklopila oči.

Ali ne zadugo. Bee još nije bio ni izišao, kad se u vratima začuo zveket kovine, i Ginny Latvala iz Udalline garde glasno se zaderala:

"Dig' se, desetnice djevo Barbara Whitley! Traže te iz Velike kuće."

"Moraš li zbog toga probuditi i sve ostale?" obrecne se Valeria, ali ne baš preglasno. Probuđena je bila čitava četa, a satnica Kim Trevor bijaše bolesni pedant.

Barbara ustade na noge i osjeti kako joj srce tuče. Sve ono od jučer sada je izgledalo nekako nestvarno, kao neobuzdan san...

Ginny se naslonila na koplje, čekajući da krene. "Stara Udalla je, milo, upravo podivljala zbog tebe", povjeri joj. "Zbog toga što si vezala to Čudovište, mogli bismo imati beskrajnih problema. Što ako se naljuti? Što ako ima prijatelje?" Latvalke su bile mršave i plave, spretne na sulici i stoga u većini gradova nasljedne stražarice. Bile su prilično ugodna stvorenja, ali sklona snobiranju.

"Ja poznajem svoja prava", odvrati joj Barbara nabusito. "Sve izvidnice naredbe dobivaju pred svjedocima, a meni nikad nije bilo naređeno da Čudovište ne hvatam lasom."

Dok je oko nje zujala vojarna, pažljivo se odjenula za tu priliku: u kratku bijelu suknju, izvezeni zeleni plašt i sandale, a uzela je i bodež. Nitko izvan Velike kuće, izuzmemo li nekoliko pozornica koje je susrela, a koje su joj pomogle da Čudovište dovede kući, nije znao što se dogodilo. Zasad! Barbara i Ginny se prešutno sporazumiješe kako bi ostalima bilo zdravo za dušu da se još malo pitaju.

Kad je izišla, zrak je još bio studen, a polja ispod grada bijelila su se od magle. Iznad Gorja na istoku dizalo se blijedo

ružičasto svjetlo, a Minos je već blijedio. Mjesec Theseus postao je blijedi srp, uhvaćen u ruđenju zore.

Na nogama još nije bilo puno svijeta. Kraj Barbare i Ginny u punoj je spremi proklipsala ophodnja, sve odreda stamene Macklinke, a poljodjelska je kasta zijevajući izlazila iz svojih spavaonica, na putu u dan motičenja. Od konjaničke kuće ulica se strmo uspinjala, pa je Barbara krenula dugim i sporim planinarskim korakom, prezaokupljena brigama a da bi pratila Ginnyno klepetanje. Prošle su kraj tkaonice; pogled joj kroz vrata pade na tkalačke stanove i preslice, ali joj prizor ne dopre do svijesti - bio je to posao za nižu kastu. Malo je dalje bila kovačnica, poprište visokopoštovanoga zanata, ali je i ona bila prazna, jer su Hollowayke još spavale u obližnjoj kući.

Stacionar nije bio u toj ulici, ali je zato u njoj bilo rodilište - smjestilo se na drugoj strani širokoga trga. Odmah uza nj nalazile su se jaslice. Obje su te zgrade stajale pod zidovima Velike kuće, tako da se, u slučaju napada, djeca mogu prva skloniti.

Dok je prolazila kraj grilja na prozoru jedne od prostorija na koje jaslice bijahu podijeljene, Barbara začu tih, ojađen plač. Plač se pojačao, ljutit, pa umuknuo.

Taj se zvuk probio kroz njezine brige i na čudan način cimnuo je za dušu. Još možda godinu dana, pa će se i sama posvetiti, i krenuti na put do Broda. A kada se vrati, neće joj se više obraćati s djevo, a pod srcem će joj biti još jedna crvenokosa Whitleyka. Bebe su u izvjesnom smislu gnjavaža; morat će ostati u gradu sve dok je ne odbije od sise, a - a čekanje je tako teško.

Nad Barbarom se uzdizala silna palisada od golemih, oštro usiljenih i povezanih balvana, a na vratima je stražu držalo šest Latvalki. Spustile su koplja i Barbara je prošla.

Unutra ju je dočekalo široko, kaldrmom pokriveno dvorište, okruženo s nekoliko uredno poredanih zgrada. Bile su to spavaonice, konjušnice, skladišta, skloništa za nuždu, Očeva kapela. Sve su te zgrade izgrađene u uobičajenom freetoonskom stilu, dugačke brvnare sa zašiljenim krovovima, prekrivenim debelim slojem suhe trave i ognjištem u dnu prostorije. Dvorana u sredini bila je skoro ista, samo mnogo, mnogo veća, a krajevi su greda bili izrezbareni u obliku ptica grabljivica.

Na vratima dvorane stajala je Henrietta Udalla. Ona je bila najstarija od Claudijine tri kćeri: krupna i građena kao panj, s

oštrom crnom kosom i blijedim očicama pod raščupanim obrvama. Sva finoća izvezene suknje i perjem urešena ogrtača, pomisli Barbara, u njezinom je slučaju sasvim uzaludna, a ukupan dojam nije mogla popraviti ni sjekira što ju je Henrietta držala u ruci. Nijednoj Udalli ljepota baš nije išla od ruke. Ali su zato znale voditi!

"Stoj!"Barbara stade, raširi ruke i spusti glavu."Kosa ti je sva nikakva", reče Henrietta. "Daj ponovno

napravi pletenice.""Ali tvoja me mati želi smjesta vidjeti", usprotivila se

Barbara.Henrietta odvagne sjekiru. Ginny je pogleda s nelagodom."Dobro si me čula."Barbara se ugrizla za usnu i prihvatila rasplitanja brončane

grive. Bila joj je otfikarena malo ispod ramena.Zlobna puvanderka, pomisli. Samo bi me htjela uvaljati

u nevolju. Ali čekaj, čekaj, Henrietta, doći će dan kad ćeš uzalud tražiti moju pomoć.

Smrt Udalle bio je uvijek znak za početak previranja. Vlast je, u teoriji, prelazila na najstariju kćer. U praksi je, međutim, bilo mnogo vjerojatnije da će se kćeri za nju međusobno počupati. Ona koja bi doživjela poraz, sa svojim bi sljedbenicama pobjegla u divljinu i tu pokušala osnovati novo naselje. Freetoon je bio star, imao je već skoro sto godina, i već je bio rodio Newburh. Sada mu se stanovništvo opet diglo na skoro osam tisuća, otprilike na onoliko koliko su mogle hraniti oranice u sigurnom krugu oko grada.

Sanjarenje o putu u nepoznatu zemlju, u kojoj bi započela novi život, istjeralo je Barbari mrzovolju iz duše. Ako bi, recimo, stekla dovoljnu milost kod Gertrude ili Anne... mogla bi postati i nešto više od dočasnice, a onda bi njezine kćeri naslijedile višu kastu, i tada...

"Daj požuri! Nemoj da Stara Udalla čeka." Barbara ispod glasa izgovori lijep odabir iz konjaničkog žargona. Izgledi da joj se ostvari san bili su, napokon, zbilja mali. Whitleyke naprosto nisu bile političarke. Nije to bilo vrijedno tolikoga njihovog truda.

"Dobro", rekla je Henrietta kada je izašlo Bee. Povela ih je unutra. Barbara je pošla za njom, još zažarena lica.

Glavna prostorija Velike kuće bijaše duga, a usto i vrlo mračna, i to usprkos vatri i otvorenim prozorima te svijetlim

tapiserijama. Iznad sjedala Stare Udalle kapale su zublje u zidnim svijećnjacima, a kada je Barbara krenula prema njoj, pod nogama joj zapucketaše grane četinjača, rasprostrte po podu od nabijene zemlje. Okolo su trčkarale sluškinje, dok sredovječne žene iz visoke kaste, što su posjele na klupu ispod prijestolja, na njih ne obraćahu nikakvu pažnju. Baš su doručkovale, glodale trčkove batke, a kosti bacale orlovkama što se u lupingu sunovraćivahu s greda.

"No lijepo, dugo ti je trebalo," reče Claudia. Barbara je na vlastitoj koži naučila da nikada nijednu

Udallku ne krivi ni za što."Oprosti mi, gospo", promrmlja. Potrudila se istodobno iz

sebe istisnuti riječi i saviti koljeno.Stara je Udalla oglodala kost i pucnula prstima. Dok je

prema njoj trčala šiparica iz roda Craig, s drvenim tanjurom krcatim poslasticama, Stara se Udalla zavalila i prepustila sobarici da joj počešlja krutu sijedu kosu.

Taj je posao dobila Elinor Dyckman. Dyckmanke su, kada je trebalo laskati, zaista znale svoj zanat. Njih ni u jednom gradu nije bilo baš mnogo; materinski im instinkt ne bijaše osobito razvijen, pa su zapuštale djecu, tako da su im malene često umirale. Ali zato vele da su vrlo domišljate savjetnice.

Elinor je mogla imati oko dvadeset pet godina; beba joj je bila umrla, a drugu nije ni tražila. Bijaše srednje visine, podatna, zaobljena tijela i meke, crne kose modrog odsjaja. Njezino sitno, srcoliko lišće smiješilo se slatkasto na šeficu, koju je češljala dugim, polaganim potezima.

"Za to ću te morati kazniti", reče Stara Udalla. "Elinor, milo, što mi ti predlažeš?" Glasno se nasmijala.

Elinor trepne nevjerojatno dugim trepavicama preko crnih očiju što su se topile od milja, i izusti:

"Ne budite prestrogi, gospo. Babs nije mislila ništa loše. I malo kuhinjarenja bilo bi sasvim dosta za..."

Barbarina je ruka pala na bodež."Ja sam u vojsci, ti ženturčino mliječnih jetrica!""Daj obuzdaj jezičinu", reče savjetnica Marian Burke, sijeda

i reumatična.Barbara lupi nogom. Kako je bila bosa, to ju zaboli, pa je

suze ujedoše za oči."Gospo, poznato ti je što o tome veli zakon", rekla je

muklo. "Ako već moram biti tako obešćašćena — prati suđe, tako ti Oca! — tražim da mi najprije sudi vojni sud."

"Ne tražiš ti ništa!" odbrusi joj Claudia. Elinor se nasmiješila i nastavila je češljati. "To je bila samo mala šala", promrmljala je. "Ne bi li bilo bolje da prijeđemo na posao?"

Stara se Udalla zapilji u Barbaru. Htjela bi da skrenem pogled, ha? pomisli djevojka bijesno. Ali ga nije skrenula. Šutnja se otegnula.

A onda se obrušila orlovka, pa sa stola dograbila komad mesa, što su poslužiteljice popratile vriskovima zgražanja. Claudia se zasmijuljila.

"Dosta", reče. "Da, Elinor, u pravu si kao i obično, sad nemamo vremena za svađu."

Dostojanstveno se nagnula prema njoj."Čula sam izvještaje izvidnica", nastavi. "Većina njih,

naravno, nije vidjela ništa, i vratila se prije noći. Ali ih se u tvojoj blizini našlo pet-šest koje su ti pomogle u dovođenju Čudovišta. Njihova mi je najstarija časnica rekla što si učinila."

Barbara je nastavila šutjeti, ne pouzdajući se u vlastiti jezik. Da, iz šume je bila izronila kapetanica Janet Lundgard i preuzela zapovjedništvo. I baš je ona bila postavila stražu oko broda, bacila onesviješteno Čudovište na rezervnog orspera, pa odjahala u grad, s njima u pratnji. U gradu se javila izravno u Veliku kuću, a one su se vratile u svoje vojarne. Ali što je tada ispričala?

"Očito je da si, ničim izazvana, napala Čudovište", reče Claudia Udalla hladno. "Sam Otac zna kakvu nam to osvetu može dozvati na glavu."

"Ono je na mene poteglo oružje, gospo", odvrati Barbara. "Da nisam bacila laso, možda bi uništilo čitav Freetoon. Ali je sada, kako stvari stoje, ono naš zarobljenik?"

"Ono bi moglo imati i prijatelje", prošapće Elinor, a oči su joj bile vrlo krupne. Dvoranom se pronio drhtaj.

"Ali mi onda imamo taoca", odreže Barbara.Stara Udalla kimnu glavom."Da... to bi bilo to. Prema njegovu sam brodu poslala

nekoliko smjena straže. Nijedna nije izvijestila ni o najmanjem tragu života. To je Čudovište zacijelo stiglo samo."

"Koliko je još brodova sletjelo, mislim, na čitavom Atlantisu?" priupitala je Henrietta.

"To ćemo morati same otkriti", odgovori joj Claudia. Moralo se priznati da su Udalle prilično hrabre. Znale su se suočiti sa situacijom, brzo donijeti odluku i onda je se držati.

"Poslat ću poslanstvo do Broda - Očeva broda — da upita Doktorice što one misle o tome. A morat ćemo poslati izvidnice i u obližnje gradove, da vidimo je li i njih netko posjetio."

Obje bi te misije mogle biti prilično opasne. Barbara je svrabljivo pomislila kako bi mogla izgledati njezina kazna.

Ako kao neposvećena, nije mogla otići do Broda, ipak su je mogli poslati u Greendale, Highbridge ili Blockhouse, u špijunsku misiju. Pa to je prekrasno! Kad krećem?

Udalla se mračno nasmiješila. "A u međuvremenu, a to bi moglo potrajati tjednima, moramo se pobrinuti za Čudovište... i naš narod. To se ne da zataškati. Zacijelo se već po čitavom gradu širi panika.

Morat ćemo doznati istinu o tom Čudovištu... da, i bolje je da sve znadu činjenice. A napravit ćemo to ovako. Tesarice će za Čudovište sagraditi kavez, i to na samom trgu, i pred očima svih koje nisu na dužnosti, netko će ući u taj kavez, pa da vidimo što će se dogoditi."

Barbara je na koži osjetila vlastiti znoj, a pred očima joj se nakratko smrači.

"Tko će se dobrovoljno javiti za taj posao?" progunđa Marian Burke.

Elinor se nasmiješila."A tko drugi ako ne naša hrabra desetnica Whitley?"

odgovori.

GLAVA PETA

Davis Bertram se stalno iznova budio. A onda bi ga nov trzaj opet bacio u prazninu. Nekoliko je puta pokušao nešto reći, ali je iz sebe uspio istjerati samo promuklo krkljanje. A onda napokon sve prekrije težak san.

Probudio se kad su se otvorila vrata i ostao ležati mirno, na trenutak, pokušavajući se prisjetiti gdje se nalazi i što se to dogodilo, zašto ga tijelo boli na stotinu mjesta. Nakon dva kratkotrajna pokušaja, ipak je oči uspio natjerati na rad.

Ispred nosa mu se našla čizma s mamuzom. Prevrnuo se oprezno, i pustio da mu pogled otputuje gore. Sama čizma, čipkasta i od crvenkaste kože, završavala se lijepo oblikovanim koljenom. Iznad je bio kilt od kožnog remenja, ojačan željeznim trakama. Povrh bijaše široki pojas, s kojega je s jedne strane visio nož u koricama, a s druge mala kesa. Sam pojas dalje je prelazio u laminirani prsni oklop od otvrdle kože, s pločom sprijeda i straga, povezanim remenjem; sprijeda su virile kalote za dojke, izrađene od tankog željeza. A na samom kraju bio je tanak vrat, obilje plave kose, povezane u pletenicu, ispod ravne kacige s perjanicom, i vrlo privlačno, preplanulo lice.

Davis se uspravi i sjeti svega. Kozmosa ti! Ona cura na ptici, koja kao da je došla iz najcrnjih snova, pa laso i...

"što se to zbiva?" upita kreštavim glasom. "I tko ste vi?""O Oca ti!" zamucala je jedna od djevojaka. "Pa ovo

govori!"Izgovorila je to basicom - bijaše to njegov arhaični, frfljavi

oblik, no ipak je to bio basic kakav se govorio na Zemlji i na svim ljudima naseljenim planetima. Ona je zacijelo od ljudskoga roda, pomisli Davis donekle rasplinuto; nijedan vanzemaljac nije bio tako humanoidan.

A osim toga, nije ni loš komad, iako za malenkost premišićav za njegov ukus. Davis se natučenim usnama počeo smiješiti svima uokolo, a bilo ih je ukupno deset na broju.

"A-juh!", reče.Sve su bile slične kao jaje jajetu.Mislim, ne baš sasvim... jer su neke stajale naslonjene na

koplja dok su druge nosile lagane sjekire vrlo opaka izgleda, a trećima je pojas bio pun zataknutih malih sulica s iglom na

vršku. Čovjeka jako ne veseli kad baš tako mora razlikovati curu od cure.

Strese se i onda polako postade svjestan da su ga skinuli. Uspio se nekako osoviti na noge. Trzaj na zapešćima rekao mu je da su mu ruke vezane iza leđa. Opet sjedne, pa podigne koljena i oštro se u njih zagleda.

"Ginny, meni se čini da su to Čudovišta naučili ljudskom jeziku", reče jedna od posjetiteljica.

Kad ih je malo bolje promotrio, Davis opazi da je ona starija od ostalih - činilo se, zapravo, da su im godine u rasponu od dvadeset do četrdeset - te da na obrazu ima brazgotinu. Na prsnom joj je oklopu bila nabojana nekakva oznaka čina - sunčeva ti bljeska, pa to je šesterokraka zvijezda astrogatorskog časnika!

"Meni izgleda bezopasno", reče jedna od mlađih, s dvojbom u glasu.

"Onda idemo van", odluči časnica. "Ti, Čudovište!" drekne na nj, kao da će je tako lakše razumjeti. "Mi prijatelji. Mi žao tebi ne. Ti slušaš. Inače koplje u crijeva."

"Ali ja sam vam prijatelj!" zavapio je Davis. "Dig' se!" naredi časnica i podiže bojnu sjekiru. Cura je bila

napeta kao klavirska žica - sve su to zapravo bile, sve su ga se bojale malo više nego napol, zbog čega su bile dvostruko opasnije. Davis ustade.

Napraviše oko njega krug i izvedoše ga iz šupe. Oko sebe ugleda dvorište, grubo popločeno kamenjem, mnoštvo primitivnih zgrada te visoke palisade. Ispod vrhova brvana bio je uglavljen nogostup, a na njemu bijahu postavljene stražarice s nekakvim samostrelima.

Kad je izišao kroz vrata, Davis opazi čitavu malu vojsku koja ga je budno pratila da ne bi štogod pokušao. Neke stajahu na nogama, druge su pak, jašile na pticama sličnim onoj koju je već vidio. Ptice bijahu krupnije i deblje od noja, s bijelim perjem uljepšanim modrim vrškom i opakom sokolskom glavom. Zaključi kako mu je bolje ništa ne poduzimati.

Nepopločena ulica s dubokim koloderinama vijugala je nizbrdo između velikih, nezgrapnih kuća. Izašavši iz grada, prelazila je u svojevrsnu cestu što je lutala kroz obrađena žitna polja; na njima je mogao tek razabrati likove radnica koje je čuvalo nekoliko djevojaka na pticama. Polja su pokrivala nagnuti, krupnim kamenjem posut plato što se

spuštao u šumu i silazio u daleku riječnu dolinu. A iza zamka dizala su se brda, strma i šumovita.

Zanemarimo li botaničke detalje, mogla je to biti i Zemlja u nekom davnijem dobu. Sve dok čovjek ne bi pogledao u nebo. Da, nebo je bilo zemaljsko, da, modro i bistro, i u njemu su se, na zapadu, dizale bijele mase tornjeva kumulusa. Nad glavom su, međutim, bila dva mjesečeva srpa, izblijedjela od dnevnog svjetla. Jedan bješe prividno dvaput veći od Zemljina, a drugi, jedan i pol puta veći od Mjeseca kakvoga je vidio kod kuće. A bio je tu i carski planet, svijet kojega je ovaj bio samo još jedan satelit. Kad bi bio pun, protegao bi se preko neba četrnaest puta širi od Mjeseca. Sad međutim, bijaše tek uzani srp, blijedojantarne boje. Jutarnje mu se sunce već primicalo. Ili, bolje reći, ono manje sunce, Solove klase, Delta Capitis Lupi B po standardnom astrografskom jeziku, ono oko kojega se gibao taj divovski planet. Primarno sunce, plavičasto bijelo A, još se nije bilo diglo; no ono i tako nikada nije bilo ništa više od najsjajnije zvijezde.

Davis zavrtje bolnom glavom i teškom mukom opet prizemni svoje zanimanje. Ovo sliči Zemlji ko crni vrag, pomisli, i nastavi tako misliti čak i u trenutku kada su se oko njega počele jatiti žene i djeca, glasno klepećući. I to ne samo zbog njihove odjeće - jer su civili na sebi jedva i imali išta, a djeca baš ništa. Nego zbog njihove sličnosti. Žene i djeca - sve sama ženska, ta djeca - kao da su sva bila izlivena iz nekoliko stotina kalupa. A uzmi samo dvije iz istog kalupa, pri-mjerice one ženske tipa mljekarica, što sad odonud zijevaju na nj, pa ćeš otkriti da se međusobno razlikuju samo po godinama i ožiljcima.

Kozmosa ti, al' sam ožednio! Povorka je izbila na širok i otvoren prostor. Na drugom su

kraju bile tisuće civilki, zbijene jedna uz drugu, izvijenih vratova, koje je odbijao red stražarica. Njihovi visoki, vrištavi, uzbuđeni glasovi pilili su mu živce. U sredini dvorišta stajalo je visoko staro drvo, koje bi - ako ga ne bismo promotrili baš previše pozorno - podsjećalo na brijest, a pod njim je opet bio velik drveni kavez.

"Unutra", naredi plava kapetanica. Izvukla je nož i prerezala mu spone.

Davis se nevoljko uvuče kroz vrata kaveza."Je li to zoo?" upitao je. "I usput, gdje su vam svi

muškarci?"

"Zar to ne znaš?" Satnici je zamalo ispao nož iz ruke."Mislim čujte... ma nije ni važno!""Baš lijepo, Babs, baš da vidimo kako ćeš se izvući iz

ovoga!"Bio je to nov glas, vrlo tih i privlačan. Davis pogleda kroz

rešetke i među konjanicima ugleda riđokosu curu - onu istu koja ga je jučer uvezala lasom!

No, je li to baš ona? Njezina blizanka, također u oklopu, polaganim je korakom pošla preko trga, a u ruci joj bijaše poslužavnik. Kada je ta pridošlica ušla u njegov zatvor, Davis oprezno odstupi. Ona je plava časnica za njima zatvorila vrata i škljocnula zasunom, a onda se odmaknula, dok su se u njoj borili osjećaj olakšanja i dostojanstva.

Djevojka spusti poslužavnik i dotakne bodež. Nije loša, pomisli Davis; možda bi joj se, u nekim boljim prilikama, pokušao i upucati. Zelenkaste se oči raširiše, i začu njezino teško disanje.

"Hoćeš jesti, Čudovište?" upitala je šaptom.Davis pogleda hranu na poslužavniku, nekakvu pečenu

pticu i nekakav gomolj. Uz to je bio i vrč neke žute tekućine i tanjur voća. Zastao je, nećkajući se, jer je pomislio na otrov. Terestroidni su svjetovi u tom smislu prilično zaguljeni.

Njegovi su mu biotički analizatori, međutim, već rekli da je život ovdje i bezopasan i hranjiv; a osim toga nisu bili pronašli nikakve mikroorganizme koji bi ga percipirali kao mukte ručak. Istina je, doduše, da je uzorkovao samo jedno usko područje...

Ali ona je bila od ljudskoga roda. Sve su one bile takve. Ako su one mogle živjeti na tome, može i on.

Sasuo je u sebe piće, nekakvo tanko, kiselkasto pivo, od kojega mu se otvori vučji apetit. Čučne i počne onu pticu razdirati zubima.

Kavezu su prišle četiri žene, sve četiri od istoga nevoljno sivog genotipa. Najstarija je na glavi nosila nekakvu perjanicu.

"No daj, desetnice," reče joj oštro, "ispitaj ga.""Na zapovijed... gospo", odgovori djevojka sitnim glasom.

Odmaknula se od Davisa što je dalje mogla. "Čudovište, ja... ja sam desetnica djeva Barbara Whitley."

"Ona koja te je zarobila", reče jedna od starijih dama."Daj šuti, Henrietta", reče najstarija. Pa doda, s izvjesnom

neustrašivom gordošću: "Ja sam Claudia, Freetoonova Udalla."

"Čast mi je, građanko", odvrati Davis između zalogaja. "Ja sam Davis Bertram T."

Nije ga pitala što mu znači taj inicijal, a njemu baš nije bilo do objašnjenja da je to zapravo Terwilliger.

"Vidi... zvuči sasvim ljudski", primijetila je Barbara bojažljivim glasom.

"Pa kad i je", odvrati Davis. Počeo se osjećati bolje, skoro ugodno. "A što bi drugo i bilo?"

"O... o, da, priče govore da ste vi Čudovišta od Muških naučili mnoge vještine." Nato se nasmiješila, bar mrvicu.

"Ali ja..." Ustao je. "Tko je to rekao da sam ja čudovište?" Nije to, reče u sebi, zato što sam tašt; ali nije me samo jedna dama informirala da joj se sviđa moja faca.

"Ali kad jesi! Daj se samo pogledaj!""Ali kvragu, kad nisam! Ja sam čovjek kao i ti!""Sa svim tim dlakama?" oštro mu odreže Henrietta Udalla."Priču prepusti desetnici", reče Claudia.Davis opipa bradu. Ona mu nikad nije baš jako rasla, a

čekinje su se čak i sada jedva vidjele. Uputio je Udallama nimalo prijateljski pogled. "Kad imate veće brkove od mene", progunđa.

"Daj pazi vamo," reče Barbara razložno, "mi nismo slijepe. Ja priznajem da ti posjeduješ izvjesnu sličnost s ljudskim bićima. Imaš dvije noge i pet prstiju i nemaš perje."

Da ga glava još nije tako boljela, Davis bi vjerojatno bio došao u napast da istom počne mlatiti o rešetke. Bijesno je u sebi ponavljao kako nije poludio, kako nije u deliriju, da se zbilja sada nalazi tu, na trećem satelitu Delta Capitis Lupi B I., velikom kao Zemlja. No, ta spoznaja kao da mu je stalno klizila kroz prste.

Pokri lice dlanom i strese se."Siroto Čudovište." Djevojka je impulzivno pošla prema

njemu i položila mu ruku na mišicu. "Prema tebi baš nisu bili dobri?"

Podigao je pogled. Ona malo problijedi od straha pod glatkom smeđom kožom i ustukne pol koraka. A onda su joj se usne ukrutile - nepošteno privlačne usne - pa zastale u mjestu.

"Mi to ne možemo znati", reče. "Priče su tako stare i maglovite. Neka su Čudovišta s Muškima u prijateljskim odnosima, neka nisu. Zato se i ne igramo skupa."

"Ali ja sam čovjek, samo što sam muški!" drekne Davis.

Mnoštvom se pronio groktaj. Neka je ženska vrisnula.Barbara stisne šake."Zašto si to rekao?" upita teturavim glasom."Pa zar ne vidiš, curo?"

"Ali Muški... Muški su jaki, i lijepi, i...""O, tako ti Zla!" Davis ju uhvati za prste i osjeti kako su

hladni, pa ih položi na svoj obraz. "Osjećaš? Nisu mi baš još izrasli zalisci, ali..."

Barbara se oprezno okrenula prema Udalli."Istina je, gospo", prošapće. "Iz lica su mu počele rasti dlake." "Ali ti si ga uhvatila lasom!" odgovori plava satnica. "I

dopremile smo ga prebačena preko orspera kao vreću brašna!"

"Aha", usklikne neki glas iz mnoštva. "Ako je Muški, gdje su mu griva i krijesta?"

Davis se objema rukama uhvatio za vlastitu dušu, da mu ne odleti u ludilo.

"Čujte", počne kroz stisnute zube. "Čujte, daj da mislimo razumno. Tako vam sveg sumpornog ognja, kako vi uopće zamišljate muškarca?"

"Muškarac je... on je... mužjak ljudskoga roda." Jedva je uspio i čuti odgovor te cure Barbare.

"Bravo. A što je mužjak?""Zar to ne znaš?"Davis je nekoliko puta duboko udahnuo, i tek tada

odgovorio:"Da. Ja to znam. Ali želim vidjeti znate li to i vi." "Mužjak je... ovaj... imamo životinje muške i životinje

ženske. Mužjak oplođuje ženku i ona onda snese jaje... ili živo mlado, kao u slučaju nekih riba i zmija..."

"U redu. Htio sam samo da s tim budemo na čistu. A sada, jeste li ikada vidjele ljudskog mužjaka?"

"Naravano da ne." Hrabrost joj se počela vraćati. "Ti si, Čudovište, zacijelo došao baš izdaleka. Na čitavom Atlantisu nema nijednog muškog."

"O... a tako dakle zovete taj planet? Ali kako onda... koliko već..."

"Ljudi su ovamo stigli prije tri stotine godina", odgovori ona. "Pritom mislim, godina je vrijeme za koje Minos jednom obiđe sunce Bee."

Minos... naravno, onaj veliki planet. Davis je iz svemira bio izmjerio da je on od sunca udaljen za otprilike jednu astronomsku jedinicu, a da sunce B ima masu otprilike jednaku masi Sola. Što znači da jedna Minosova godina otprilike odgovara jednoj Zemljinoj. Tri stoljeća - mislim, tada su se tek počeli kolonizirati! Hiperpogon je bio tek izumljen i...

"Ali vi imate djecu!" reče Davis nesigurno."O, da. Za milost Oca, Doktorice na Njegovu Brodu to

mogu... i više od toga ne znam. Ja još nikada nisam bila tamo."

Davisu je trebalo vremena da to proguta.Te su barbarke, čini se, ipak uspjele sačuvati bar nešto:

malo elementarne astronomije, jezik basic, osnovna znanja iz zemljoradnje i metalurgije. Brodolom prije tri stotine godina, i nevjerojatna podvala što je izvodi nekakva banda koja sebe naziva Doktoricama...

"No dobro", reče napokon. "Hvala, Barbara. Sad smo došli bar do nečega. Eto vidiš, ja sam ti muškarac, ljudski mužjak."

"Glupost!" prezrivo otpuhne stara vojničina.Davis se osjetio stjeranim u kut. Bilo je to gore nego da je

netko od njega zatražio da logički neoborivo dokaže vlastito postojanje.

A onda mu se nešto vratilo u sjećanje. U onih nekoliko sati što ih je bio proveo na Atlantisu, prije nego što ga je ta cura Barbara zarobila, vidio je podosta i od biljnog i od životinjskoga svijeta. Bića nalik na guštere, ribe u potoku, ptice letačke i ptice trkačice. Neke su od tih ptica, već zapakirane za put na Zemlju, bile malo manje od bizona.

Ali nigdje ni traga od sisavaca. U svim tim krdima i jadma, nigdje živog sisavca. A cura je rekla...

Najednom ga obuzme ushit."Čekaj čas!" usklikne. "Ima li tu ikakvih... mislim, hoću reći,

žive li na Atlantisu ikakve toplokrvne životinje s dlakom, koje rađaju živo mlado i doje svoju mladunčad?"

"Pa mislim, ne", odgovori Barbara. "Nikoga osim nas, a naši su došli sa zvijezda."

"A-haaa. To znači da se ovdje nikada nisu razvili sisavci. Nije onda nikakvo čudo što niste prepoznale - hoću reći, ovaj..."

"Što si htio reći?" upita Barbara nedužno.Njemu se, međutim, zavezao jezik.

"Pa to je smiješno", drekne Stara Udalla. "Sasvim je jasno da će Muški doći u svoj svojoj moći i sjaju. Taj je nesretnik Čudovište, i sad je jedino pitanje što s njim."

Uto joj pristupi neka cura. Unatoč svemu, Davis je osjetio kako su mu iskočile oči. Bila je tamnoputa, malo promukla glasa, sa zlatnim grivnama na vitkim rukama i crvenim cvjetovima u dugoj crnoj kosi, visoke prove i hoda u ritmu sinusoide.

"Molim te, gospo", reče. "Imam ideju."Stara joj se Udalla nasmiješila."No daj, Elinor?""On veli da je Muški." Zatreperila je prema njemu

trepavicama. "Neka to i dokaže.""Kako?" upita Davis žudnim glasom."Barbara", rekla je Elinor znanstveno distanciranim glasom."Molim?"Barbara ustukne, problijedjela lica. "Ne!" dahnu."Pa mislim, daj malo misli i kolika je to čast, Babs", zaprela

je Elinor. "Prva žena nakon tri stotine godina koja će dobiti dijete sa živim Muškim. Hoću reći... ne misliš li, gospo, da bi svaka koja zasluži takvu čast, morala biti i promaknuta?"

"Naravno da mora", odgovorila joj je Claudia iskreno. "Desetnice Whitley, među nama je bilo nekih sitnijih neslaganja, ali možda u ovom trenutku o tebi ovisi budućnost Freetoona. Nećeš valjda zakazati na dužnosti."

"Moja dužnost nije...""Ili se možda bojiš?" promrmlja Elinor.Davis opazi kako se Barbara oblila rumenilom. Stegnula je

šake i zatvorila oči. Nakon vrlo dugog trenutka, ponovno ih je otvorila i pogledala ga ravno u oči, s izrazom koji je govorio da ima samo jedan život, ali da ga rado daje za domovinu.

"Da", reče prkosno.Davis pogleda u nekoliko tisuća živo zainteresiranih lica. I

poželi nestati.Kako da objasni djelovanje socijalnog kondicioniranja

jednom plemenu koje za takvo što nikada nije ni čulo?"Ne sada", progovori hrapavim i molećivim glasom. "Dajte

mi vremena... malo samoće... tu ne mogu baš ništa..."Stara je Udalla skeptično zadigla obrve."Dobro", reče Davis. "Neka bude po vašem. Onda sam

čudovište."

GLAVA ŠESTA

Barbara nije bila sretna.Ona žalosna priča na trgu vratila ju je u Claudijinu milost i

posvuda joj pribavila veliko poštovanje. Na koncu konca, tko zna, moglo je to Čudovište imati i otrovni zmijski jezik. Ipak, kad bi se u mislima vratila u prošlost, sjećala se samo koliko je to siroto stvorenje bilo izmarisano i izubijano. No, bio on zao ili ne, stvor koji je nekoć gordo plovio među zvijezdama, ne bi se smio ispitivati pred hrpom blesača.

Četiri dana što su od tada protekla, Barbara je provela u lovu. Velike ptice-preživači nisu se dale pripitomiti - već je dovoljno teško bilo ukrotiti i mesožderne orspere - a od sitne peradi oko kuće nikad pravog šnicla. Njezina je mirnodopska dužnost bila brinuti se da Freetoon ima uvijek dosta i mesa i kože. Obično bi lovice u lov odlazile u družini, jedna drugoj na pomoć i zaštitu; okolnoj je divljači, koja je postala bojažljiva, trebalo ponekad i danima slijediti trag. Ali je Barbara na ovaj izlet odlučila poći sama. Stalno joj je bilo sve teže s drugima naći zajednički jezik.

Mi smo Whitleyke mušićav soj, priznala je. Njezina su razmišljanja bar jednom bila više tmurna nego li arogantna. Možda joj se svjetonazor promijenio baš zbog pogleda na to samotno zarobljeno Čudovište. Da je u Freetoonu bilo više žena iz njezine porodice, možda bi sve bilo drukčije; sa svima se ne bi mogla posvaditi, a majka joj je u sjećanju ostala kao sušta dobrota.

Prijateljice iz djetinjstva sve se više udaljuju. I to je prokletstvo Whitleyjki. One imaju i dovoljno pameti i dovoljno gordu tradiciju da se mogu mjeriti s Latvalama, Trevorkama, Lundgardama... ali su i prenagle i prenepristojne a da bi mogle pripadati tako visokoj kasti. Nakon obreda primanja među pripravnice, nakon čega tek počinje prava obuka, najednom počinju rasti barijere. Na početku adolescencije svaka se Whitleyka skoro uvijek zateleba u kakvu stariju Trevorku.

Ali to Čudovište! Sve otkako je s njim bila u kavezu, drži je ta nekakva mrzovolja. Da je Čudovište nije popsihalo?

Već je sama neodređenost toga pojma izazivala stravu. O tome se šaptalo u zimskim noćima, o tom psihanju, a bilo je to nešto što se događalo pretkinjama, nešto nedefinirano, mračno i moćno. Niže su kaste posjedovale čarolije, koje su ih

štitile da ih ne popsihaju kreturi i avati i drugi nevidljivi stanovnici gora.

Zbog svega toga, da bi pobjegla od same sebe, Barbara je od Kim Trevor ishodila dopuštenje da ode u lov, pa osedlala orspera, povela još jednog za ulov, i zaputila se na sjever, prema Gorju.

Drugi je dan pošla za tragom krda luponoga, a trećega ga i dostigla. Kad se smračilo, na laganoj kiši, jednoga je ustrijelila a druge natjerala u stampedo. Bez toga bi je stari mužjak pokušao ubiti. Potom je morala čuvati stražu pred čagljikama koje su kašljale i bukale iz šume, privučene mirisom krvi. Kada se počelo bližiti jutro, kiša je prestala i nebo se pročistilo; prihvatila se rasijecanja ptice i s tim bijaše brzo gotova.

I onda je noć najednom postala studena, pretvorila se u blistav misterij u kojemu se mokro lišće iskrilo zlatom pod Minosom, širio se miris mladoga cvijeća, a Koščati Visovac uzdizao svoj strogi kameni vrhunac, nalik na koplje među zvi-jezdama. Nekakva joj iracionalna sreća ispuni dušu. Kroz čitavo su joj tijelo prolazili žmarci.

Ali to se nije dalo razumjeti. Nakon nekoga ju je vremena to počelo i plašiti, i dok je svanulo, opet se našla u najcrnjoj čamotinji.

"Pitam se što sad radi Čudovište?" izgovorila je naglas. Vlastiti joj glas u magli zazvuči neprirodno glasno. Bilo joj je već krajnje vrijeme da krene kući. Trag je bio opisao luk, što znači da bi se u Freetoonu mogla naći već noćas, samo ako udari preko Geyerove zaravni i dobro potjera orspera. Odjednom je silno poželjela oštru, znojnu udobnost vojarne.

San je nije mučio. Obično se spava po četiri sata od njih dvanaest između dva zalaska sunca, ali lovice mogu izdržati danima, uz tek pokoji kratki trenutak drijema. Barbara nahrani orspere, natovari tovarnu pticu, pa kasom udari natrag. Jela je u sedlu, ne zastajući ni u svetom trenutku pomrčine, kada bi Bee zašlo za Minos a na nebo izbile zvijezde. Ay i Ariadne davali su dovoljno svjetla da se premosti tih deset minuta, a promrmljana molitva za Oca zadovoljavala je neke minimalne zahtjeve.

Malo kasnije je naišla na cestu za Ironhill. Bila je šira i izbrazdana dubljim koloderinama od većine ostalih. "Svi putovi vode u Ironhill" - njegove su stanovnice iz rudnika vadile metale za čitavu zajednicu, pa ga šumaricama

prodavale za drvenu građu, stanovnicama naselja u dolini za žito i suho meso, a za sol i ribu stanovnicama mora. Na Ironhillu se uvijek moglo kupiti svega.

Inače među gradovima i nije bilo neke trgovine. Bili su preraštrkani i jedan prema drugom isuviše neprijateljski raspoloženi.

Dok je tako kaskala uronivši u vlastitu sumornost, Barbara zaboravi na svaki oprez. Zaokrenula je za okulu, i Greendalerice su je mogle i ustrijeliti prije nego što ih je i opazila.

Bilo ih je tucet, i sve su bile u punom oklopu, i jahale prema Freetoonu. Barjaktarka je na dugom koplju vijala njihov stijeg s amblemom dvostrukog sunca, ali je ispod toga lepršalo bijelo platno primirja. Barbara zauzda orspera, dahne, i zapilji se u samostrele koji su se zakrenuli prema njoj. Ona je na sebi imala samo prsluk i suknju lovice od zanata.

Vođa se Greendalki nasmija. "Danas ti nećemo ništa, milo, ako se budeš pristojno

ponašala", reče joj. Bila je to sredovječna Macklinka sa slomljenim nosom i prorijeđenim zubima. "I ti si Freetoonka, ha? Onda idemo istim putem."

Barbara je, u mislima daleka, kimnula glavom, pa im se pridružila. Nije ih mrzila, ali rat je normalni dio života baš kao i blagdan žetve. Otkako je odrasla, bila je već u nekoliko pljač-kaških pohoda i čarki, a mnoge su od njezine krvi već poginule od ruke Greendalki.

U družini je bila i jedna Whitleyka. Imala je čin narednika i pedesetak godina. Barbara joj priđe.

"Ja sam Gail", predstavila se ova. "Vidim da si imala sreće. Na našem području krda luponoga nije bilo već petnaest godina."

"Na kakvom ste zadatku?" upita je Barbara, i to prilično otresito.

"A što misliš?" odgovori joj Gail. "Tvoje bi ipak mogle biti toliko pametne da nam, kad sam ja u ophodnji, na put ne šalju uhode."

"O. To znači da ste ih onda sasjekle." Barbara duž čitave kičme osjeti ubod bola.

"Sve redom. Tri smo uhvatile žive. Jednu... Avis Damon, da, tako se zvala... u boju smo poprilično isjekle, pa nam je, da je ne pustimo da iskrvari, radije ispričala sve što zna."

Bila je to loša vijest - jako loša - ali je Barbari prva reakcija bila prezir.

"Uvijek sam govorila da te Davisice nisu za boj." A onda doda, mnogo sporije: "I što ste doznale?"

"U vašu je zemlju sletio zvjezdani brod." Gail je to izrekla oprezno, a u očima joj zaplamsa slutnja straha. "I u njemu je bio Muški."

"Čudovište", ispravila ju je Barbara. "Natjerale smo ga da prizna."

"Mmmmm... da... Tako sam i mislila. Muškog ne biste ni mogle uhvatiti protiv njegove volje."

Uto se uplela tanka, crnokosa Burkeovka, nadglasavajući topot nogu i škripu kože:

"Jesi li baš sigurna da je to bilo protiv njegove volje?"To je ta nevolja s Burkeovkama. Previše razmišljaju i nikom

ne daju mira. Barbara osjeti kako joj se dlanovi lijepe."Da", odgovorila je. "Sama sam ga privukla na kraju svoga

lasa.""Ako je to provjera vjere..." Burke je skeptično zavrtjela

glavom."Daj dosta!" U glasu se satnice Macklinke osjetio oštar i

strog ton. Okrenula se u sedlu i rekla Barbari: "I kakvi su vam sada planovi?"

"Pojma nemam. Mene nema već... Poslat ćemo, naravno, nekoga po Doktorice, da pita što da radimo."

"A u međuvremenu imate Čudovište. Brod može letjeti, a Čudovište ga zna na to natjerati." Na suncem uštavljenom licu pojaviše se zmije gnjeva. "I vi mislite da ćemo mi samo stajati i gledati kako vi s Čudovištem kujete savez?"

"I što hoćete?" upita je Barbara."Donosimo vam ultimatum", reče Gail Whitley. "Vaša

Udalla mora predati Čudovište da ga stavimo pod zajedničku stražu sve dok ne stigne riječ iz Očeva broda. To će potrajati podosta dana, i nama ne pada na um da vam dopustimo da za svo to vrijeme samo vi raspolažete tolikom moći."

"A što ako nećemo?" upita je Barbara sasvim izlišno."Rat", odgovori Gail, podjednako suvišno.Barbara se na trenutak nad time zamislila. Morala bi

jurnuti, i stići do Freetoona prije te družine... ne, time bi dobila samo strelicu među rebra. Izbit će dakle, rat, jer nijedna Udalla ne bi samo tako ispljunula takav dobitak. Njihova su dva grada prilično ujednačene snage. Greendalke

ne mogu osvojiti Freetoon, a usjevi su još nezreli za paljenje - a osim toga, tko veli da mi ne bismo znale braniti svoja polja? Bacit ćemo ih na guzicu, i šupirati ih otkud su i došle.

Boj će vjerojatno početi sutra, jer će ultimatum biti odbačen još noćas. Do Greendale je bilo tridesetak sati jahanja - cestama manje, ali vojska ih izbjegava, da ne bude preupadljiva. Neprijateljske vojnice zacijelo su već krenule i utaborile se negdje u Lancu.

Pa neka bude! Barbara je osjetila dobrodošlu napetost, skoro želju da se krene. Bila je to ugodna promjena, nakon svih onih crnih raspoloženja proteklih dana.

Ona je Burke iz bisaga izvadila malenu harfu, pa je družina udarila u pjesmu, jednu od onih starih i ganutljivih konjaničkih pjesama, koje vuku korijen još od Muških...

Barbara se pridruži, orsperi su udarili u žustar kas, pa su ostatak puta svi proveli u sjajnom raspoloženju.

Kad su zakloparali uzbrdo prema Freetoonu, Bee i Ay su još bili pod obzorom, ali su zato Minos, Ariadne, Theseus i dva sićušna mjeseca, Aegeus i Pirithous, davali obilje svjetla. Vanjske ih ophodnje zaustaviše na rubu žitnoga polja i tada, ne usuđujući se napustiti svoj položaj kada u blizini može biti vojska, pustile ih da produže pod Barbarinim vodstvom.

Emisarka je sjahala u dvorištu i krupnim korakom ušla u Veliku kuću, i tada je Barbara shvatila da im više nije potrebna. Predade svoj ulov sluškinjama, a dva orspera uvede u hambar zamka. Sirote ptice, koliko su se umorile. A onda se upita što dalje. Da se vrati u vojarnu, gdje djevojke sjede oko ognjišta i pričaju, piju, igraju društvene igre... da im se vrati i kaže što ih čeka? Morala bi to učiniti, ali joj se nije išlo; i tako će im već uskoro netko javiti. A ako je sutra čeka boj, onda se mora dobro naspavati, no bila je tako nervozna.

"Gdje čuvaju Čudovište?" upitala je prije nego što je i stigla razmisliti.

"U šupi pod sjevernim zidom, gospo", odgovori joj konjušarka Nicholsonka. "Nisu znale kud bi s njim, nisu se usudile, pa su ga stavile u posebnu zgradu, da, pa smo mu uredile šupu, i donosimo mu hranu i slamu i vodu i sve dok straža pazi, a on je bio dobar i..."

"On!" usklikne Barbara. "Zašto si rekla on?""Pa mislim, on veli da je muško, gospo, pa ovaj, mislim, on

veli..."

Barbara ju je vratila na posao, pa izišla na dvorište. Ne postoji nikakav razlog da Čudovište ne bude muško. Postoje muškarci i žene, u mudrom i sretnom narodu sa zvijezda, a nedvojbeno i kod Čudovišta... Ali zašto joj misao na muškost te kreature Davisa djeluje tako čudno, napol zastrašujuće, i stoga odbojno?

Prisjetila se onoga zadnjeg šašavog prizora u kavezu. Uši su joj planule... a zašto to? Ako je Davis Muški, onda bi to bila čast tako velika da... ali se onda ispostavilo da je Davis doživio poniženje uhvaćen u vlastitoj jadnoj laži. Ona osjeti strah, indignaciju, potpunu smetenost, sve to odjednom, pa ipak...

Dođavola i Davis!Barbara odjednom shvati da je obišla Veliku kuću i našla se

u njezinoj višestrukoj sjeni, okrenuta zatvoru u kojemu bijaše zatočeno Čudovište.

Na šupi su bila podignuta nova vrata od drvenih šipki. Ono... on... Davis je stajao naslonjen na rešetke, preplavljen hladnim svjetlom Minosa i mjesečinom. U tom se bljesku razabirao oštro i jasno, ali ga je vlastita čarolija nekako zamaglila; upali obrazi i ravna, dlakava prsa i nabrekli mišići nisu više bili ružni. Dali su mu odjeću, suknju, plašt i sandale; kosa mu bijaše počešljana, a iz lica mu je izrastala žuta brada.

Kroz rešetke se držao za ruku s djevojkom u dugom pernatom plaštu. Vjetar je do Barbare donio njihove glasove - Elinor Dyckman, ta mala kuga! Otkud joj samo pravo da nasamo razgovara s njim?

"O, Bertie, ali sada doista moram ići", rekla je. "Te grozne Greendalke... jesi ih samo vidio? Claudia će naprosto pobjesniti."

"Nemoj mi pobjeći, ljepotice." Smijuljenje toga Čudovišta naprosto ju je paraliziralo. Nakon što ga je čula, Barbara se nije mogla ni pomaknuti. "Isplatilo se i da me uhvate lasom, i šutaju na sve strane, i strpaju u kavez i bulje u mene, samo da se napokon s tobom nađem malo nasamo."

"Mislim... Bertie, daj me pusti - sad me već plašiš", zahihotala se Elinor.

"Hej, daj, pa neću te pojesti. Daj mi samo da se najedem tvoje svilene kose, tvojih zvjezdanih očiju, tvojih ustiju nalik na Kupidonov luk, tvog labuđeg vrata, tvog..."

"Kako ti to govoriš." Elinor se nagnula bliže vratima. "Ovdje nitko tako ne govori."

"Ah, kad te nitko ne zna pravo cijeniti, mala moja. Kad samo pomislim kraj kolikih sam zvijezda prošao i našao tebe. To je bio tako malen podvig. A trebao sam pomaknuti planete, poigrati se sa suncima i potući sa zmajevima da zaslužim samo jednu riječ s tobom. Daj dođi... posudi mi ta obožavana usta..."

"Bert! Ja... ja... mmmmmmm..."Pred Barbarom se zamutila noć. Upitala se zašto, pa

progutala nešto, i shvatila da su to suze, pa opsovala samu sebe.

"Ali kad ne smijemo, Berde, milo! Claudia će se tako ljutiti. Pa ti si..."

"Muškarac. A ti si žena.""Ali ti si rekao...""Što sam drugo i mogao?""Ali, Bertie, kad ne mogu, naprosto ne mogu! Ti si

zaključan, i...""Zar ne smiješ zdipiti ključ, zaista ne možeš? O, itekako

možeš. No dođi, daj mi još jednu pusu."Ovo je već bilo previše. A jedna Whitleyka nije podmukla

uhoda kao što su to... ovaj... Dyckmanke. Barbara zakorača preko dvorišta, zveckajući mamuzama što je glasnije mogla.

"Što se to zbiva?" drekne."O!" cikne Elinor. "O... Babs, to si ti? Babs, dušo, ja sam

samo...""Znam ja jako dobro što si ti samo. I sad se kupi, vještice,

prije nego što ti saspem zube u grlo!"Elinor je ciknula i pobjegla.Barbara se ljutito okrene Davisu."Kakvu ste to urotu pleli?"Čudovište je uzdahnulo, slegnulo ramenima, pa joj uputilo

skrušen pogled."Ništa baš jako opako", reče. "A ti opet? Čini mi se da mi je

suđeno da me ti prekineš uvijek kada postane zanimljivo."Preko Barbarina lica natjeravale su se studen i vrućina."Možda me je Otac izabrao za taj posao", odsiječe oštro.

"Netko mora čuvati Atlantis za Muške... a ne ovakve!""Znaš što," odgovori joj Davis, "o tako sam nečemu

sanjario u pubertetu. Sasvim nov svijet, sličan Zemlji, ali mnogo ljepši, i ja jedini muškarac među milijun žena. Mislim... sad sam ga otkrio, i sad hoću van!"

Barbara je podigla šaku.

"Da, tako da se možeš vratiti kući i pozvati prijatelje u napad."

"Tako nam nešto ni ne pada na pamet", odgovori joj Davis iskreno. "Mi vam želimo pomoći - kvragu i sve, nismo mi nikakvi krvožedni gusari. A ja jesam muškarac, i ljudsko sam biće baš kao i ti. Ako ne budeš surađivala, to bi mogla otkriti Elinor Dyckman."

"Elinor!" podsmijehne se Barbara."No dobro", reče Davis umiljato. Smiješak mu je postao baš

sasvim drzak. "Možda bi mi htjela pružiti još jednu priliku? Iskreno, ti si jedna od najzgodnijih cura što sam ih vidio u životu."

"Prokleta bila ako hoću!" Barbara mu okrene leđa."Daj nemoj ići", reče joj Davis molećivim glasom. "Ovdje je

samotno kao da sam usred svemira. A zgriješio sam samo to što sam se upustio u prepirku s tom vašom bačvastom kraljicom."

Barbara protiv ovoga nije mogla ništa. Epitet je legao i predobro. Prasne u smijeh i dobranu se minutu nije mogla zaustaviti.

"Tako je već bolje", reče Davis. "Jesmo li prijatelji?" Gurnuo je ruku kroz rešetke. Barbara se zagleda u nju, pa ga pogleda, a on je podrugljivo zadigao obrvu, našto mu ona hitro stisne ruku. Pokazat će ona njemu da se ne boji!

"Zašto tvrdiš da si Muški?" upita. "A već si priznao da nisi.""Rekao sam ti da mi nije bilo druge. Rekao sam gospi

Claudiji da sam dobroćudno Čudovište, i ako me puste natrag na brod - pod stražom, ako žele - da ću otići kući i dovesti Muške. I mislio sam to ozbiljno."

"Ali se ona nije usudila", reče Barbara polako."Mislim, ne još. Ne mogu reći da joj to zamjeram. Otkud da

zna kakvu moć mogu steći kad se jednom nađem na brodu, i što bih sve tada mogao? Reci, jesu li našle moj blaster?"

"Tvoj što?""Moje oružje. Bio mi je u koricama za pojasom, i ispao mi je

kad si me... Ne? Valjda leži negdje u travi. A u mojoj naprtnjači nećeš naći ništa baš jako korisno. Medicinski komplet, kameru, nekoliko takvih spravica. Ponudio sam da ću im pokazati kako to radi, ali mi ona stara krmača nije dala. I koliko bih ja tu još morao trunuti?" završi Davis svadljivim tonom.

"A što si radio kad... kad sam te našla?" upita Barbara.

"Samo sam se pošao malo osvrnuti. Osnovno sam stanje površine analizirao još iz svemira, a onda se spustio da mi roboti pogledaju kako stvari stoje s biokemijom i ekologijom. Sve mi je izgledalo vrlo sigurno, pa sam prekršio sve doktrine i pošao se proštetati. I baš sam se vraćao na brod kad... O, tako mi Zla, ne čini mi se da si od svega shvatila ni slova." Davis se nasmiješio. "Siroto dijete. Sirota mala amazonko."

"Znam se sama brinuti o sebi!" plane ona."U to ne sumnjam. Ali daj, dođi ovamo. Neću ti ništa."Barbara je prišla vratima. On ispruži ruke i pritisne lice na

rešetke."Htio bih ti nešto pokazati", rekao je smrtno ozbiljno.

"Možda ovako... samo jedna pusa, Barbara."Protiv toga nije mogla ništa; osjetila je slabost, kao da je

izgubila sve kosti, i nagnula se prema njemu.Glavna su se vrata Velike kuće uz tresak otvorila. Planulo je

svjetlo zublje i razlilo se po kaldrmi. Minos je najednom izblijedio. Zveknulo je željezo, i Greendalska Macklinka je izišla krupnim korakom, visoka i srdita, nakostriješena svim onim ženama oko sebe.

Taj glas je bio trzaj koji Barbaru vrati k svijesti. Odskočila je od Čudovišta, a ruka joj je sama poletjela prema samostrelu na ramenu.

"To znači rat!"

GLAVA SEDMA

Te su večeri unutar palisada sklonjene civilke i pokretna imovina, a iz njih se izlila naoružana ženskadija. Boj, međutim, nije otpočeo sve dok se nije već dobrano diglo sunce.

Davis je od svega čuo samo rogove i povike i zvek metala. Zacijelo je na rubu šume došlo do popriličnog boja, procijenio je. Pogledao je preko dvorišta posuta ženama, djecom i raznovrsnom komadnom robom, pa se upitao kog da bijesa radi.

Claudia Udalla zatrapala je prema njegovu zatvoru, u punom oklopu i s bojnom sjekirom u teglju. U njezinoj je brazdi vijugavo plovila Elinor Dyckman, tanko oklopljena i smrznuta od straha. Davis bi radije oči odmarao na njoj, ali pomisli kako bi bilo mnogo taktičnije pogledati kraljici u oči.

"Krasno, Čudovište, sad je zbog tebe izbio i rat", reče Claudia smrknuto.

Davis joj uputi blijedi smiješak."To nije bila moja ideja... ovaj, gospo. A mislim, za što sam

im ja potreban?""Zbog moći, naravno! Svaki grad koji ima tebe i tvoj brod

mogao bi za nekoliko dana pokoriti sve ostale." I onda, nakon nelagodne stanke: "I onda?"

"I onda," promuca Davis, "ja sam vam bio ponudio... ali sad je, mislim, već prekasno? Mislim, kad između nas i broda stoji čitava jedna vojska?"

Claudia prezrivo otfrkne."O, to! Tu ćemo Greendalsku pošast najuriti do pomrčine. A

onda ćeš nam pomoći?"Davis se premišljao. Zakon Saveza bio je nerazložno strog

kad je u pitanju bio odnos s primitivcima. Čovjek se smio boriti u slučaju samoobrane, ali upotreba atomskog pištolja za pomaganje lokalnoj agresiji povlačila je strogu kaznu.

"Pusti me na moj brod..." počeo je."Naravno", ozarila se Claudia. "Pod stražom.""Mislim, ovaj da, toga sam se i bojao." Davis je kanio samo

zbrisati na Nerthus i nikad se više ne vratiti. A onda neka Služba raspetljava tu atlantisku ujdurmu; za to su plaćeni. Proguta slinu i odmahne glavom:

"Žalim, ali ne mogu. Shvaćaš, da bi brod, ovaj, radio, moram biti sam. Postoje određeni obredi i mislim..."

"Bertie!" Prema njemu zatetura Elinor. Na bijelom su joj se licu, koje je rijetko izlazilo iz kuće, pojavile graške znoja. "Bertie, milo, moraš nam pomoći. Ako Greendalke osvoje grad, to za mene znači smrt."

"Ha?""Da", grozničavo je zaklepetala. "Kako ti nije jasno?

Greendalska Udalla već ima dvije sluškinje Dyckmanke. Neće joj trebati i treća... pa će se pobrinuti... Ber-r-rtie!"

Davis liznu usne. Kraljičina će miljenica nekome prišapnuti, i u metežu boja netko će Elinori prerezati grkljan. Činjenica da bi ona, da se nađe na pobjedničkoj strani, učinila sasvim isto, nije tješila baš nimalo.

"Gluposti, dijete moje." Claudia ih je oboje ljubomorno propalila očima. "One ne mogu osvojiti Freetoon. Njih nema više od nas, a mi smo na svojoj zemlji."

"Ali...""Kuš! Čuj, Čudovište, u ovom času Greendalke drže teren

na kojem je tvoj brod. Mogu li u nj i ući?"Davis se nervozno nasmije."Sjekire i poluge protiv inertnog čelika? Volio bih to vidjeti,

neka samo pokušaju!"Bez atomskog se oružja izlazna komora mogla otvoriti na

samo jedan način. Namjestio je bravu da reagira na njegov glas, točnije, na zviždukanje nekoliko taktova izvjesne balade.

"I nećeš nam pomoći nakon što ih otjeramo?" Claudia je priškiljila oči.

Sad je Davis počeo dugu govoranciju o prijateljima koji će osvetiti sve što mu učine nažao. Baš je bio stigao do odjeljka o topovnjačama, kada Claudia prezrivo frknu i okrene se. Za njom je pošla i Elinor, bacajući preko ramena molećive poglede.

Davis sjedne u slamu i zastenje. Kao da već nije imao dovoljno vlastite nevolje, ta se namiguša morala vrckati u tankoj suknji s nekoliko perli... pri samom vrhu ispruženih prstiju.

A onda je otkrio kako se pita što je s Barbarom Whitley. Jako se nadao da joj se ništa neće dogoditi.

Onda je došla pomrčina. Dolazila je svakodnevno, na ovim dužinama u podne, u trenutku kada bi se između Atlantisa, vječno okrenutoga prema primarnoj zvijezdi, i te zvijezde B našao Minos. Bio je to doista dojmljiv prizor: planet, sumračno osvijetljen dalekom zvijezdom pratilicom sunca, i četrnaest

puta širi od Zemljina Mjeseca, prelijevao bi se plamenim svjetlom odraženim od njegove guste atmosfere... Sumrak na zemlji i noć na nebu. Davis se gladno zagleda u zvijezde. Civilizirane, urbane, ugodne zvijezde.

Procjena Stare Udalle nije bila daleko od istine. Sat kasnije boj je bio gotov, i freetoonske su se cure vratile u zamak. Davis opazi da su ratnice podijeljene u otprilike trideset, ne više, genotipova. Kad je svaka nasljedna linija genetski identi-čna, onda se iz toga mora prirodno razviti kastinski sustav. I da, sad mu je postalo jasno zašto su se Atlantiskinje vratile starom običaju stavljanja prezimena na kraj. Obitelj u normalnom smislu riječi ovdje više i nije bila važna; nije ni mogla biti.

Oklopljene djevojke, vojnice što su se borile pješice i na orsperima (konjskim pticama?), bučno su tražile ručak i pivo. Sa sobom su dovele i mnoštvo zarobljenica; Davis opazi i neku odrpanu ženu, koja je bila samo starija verzija Barbare. Uznosito je krenula prema šupi za zarobljenike, ne obazirući se na posjekotinu na nozi. Bila je vrlo lijepa, usprkos tim sijedim pramenovima u kosi; Barbara će, dakle, zauvijek ostati lijepo djevojče. Ako je još živa. Davis je pogledom istra-živao freetoonske gubitke. Nije bilo mnogo ni mrtvih niti teško ranjenih - a nije ni moglo biti, kada je riječ o tako nezgrapnom oružju, koje, osim toga, pokreću ženski mišići. Ipak je bilo i poginulih, i to zbog rana zadanih što sjekirom, što nožem, što sulicom, što strelicom...

"Barbara!" ispali Davis.Visoka je riđokosa cura pogledala prema njemu i krenula

kroz mnoštvo. Lijeva joj je ruka bila zamotana u promočen grimizni zavoj.

"Barbara! Tako mi kozmosa, tako mi je drago sto...Ona mu se naceri ne baš sasvim prijateljski."Greška, Čudovište. Ja sam njezina rodica Valeria.""O. No dobro, što je s njom?"Djevojka slegne ramenima."Sve u redu. Nema štete. Sada pomaže kod postavljanja

straže oko tvoga broda.""O, znači da ste pobijedile.""Za sada. Otjerale smo ih natrag u šumu, ali nisu otišle."

Valeria mu uputi tvrd zeleni pogled. "Sad znam da si Čudovište. Muški bi se borili."

"Dale ste mi priliku za ubit se", odgovori joj Davis. "A osim toga, nisam ja na ovo pozvao. Zašto ta vaša plemena ne naprave nekakav kompromis?"

"Tko je ikad čuo da bi jedna Udalla na to bila spremna?" nasmije se Valeria.

"Zašto im se onda pokoravate?""Zašto? Zato što su one, mislim... Udalle!" Valeria je bila

šokirana. "Kad sam uzela oružje u ruke, zaprisegnula sam...""A zašto jesi? Moj je narod bio toliko pametan da nikom ne

prepusti apsolutnu vlast. Tu imate čitav planet za sebe. Za što da se onda borite?"

"Za zemlju, lovišta, čast, plijen...""Zemlje ima koliko hoćete, samo se preselite.""Tako nešto može reći samo kukavičko Čudovište", rekla je

Valeria i otišla.Davis je izgubio volju. Na koncu konca, ljudski rod baš nije

na glasu po svojoj razumnosti, a zakon najmanjeg otpora teško je pobijediti. Kad je jednom gradovima ušlo u krv da slušaju te Udalle...

Dani su se vukli. Civilke su ga izbjegavale, praznovjerno, a vojnice su uvijek imale drugoga posla, jer su se odmarale, preustrojavale, smjenjivale na straži. Redovito su ga hranile, no inače se na nj malo obazirale. Došla je noć, i on je pokušao zaspati, no bilo je isuviše bučno.

Nekako prema jutru uhvatio ga je drijem, i onda se skutrio ispod perina da se zaštiti od visinske studeni. Probudio ga je jek vojničkih trublji i trk užurbanih nogu.

Opet boj! Naslonio se na rešetke i napregnuo oči pokušavajući prodrijeti u tamu, pa se upitao zašto je ova toliko bučnija. I ne prilazi li mu sve bliže? Stražarice gore na nogostupu, na palisadama, odapinjale su strelice i...

Preko dvorišta vrišteći dotrči Elinor. Mnogostruke sjene što su ih bacali Minos i mjeseci, sablasno su se mreškale pred njom.

"Bertie, moraš nam pomoći! Potiskuju nas!"Ispružio je ruku i potapšao je ne baš pretjerano bratski."No daj, daj, daj, daj."Kad je otkrio da od toga samo postaje još histeričnija,

zadere se na nju. Nakon malo natezanja, došao je i do činjenica.

Greendalke su se vratile sa saveznicama. Omjer je bio tri na jednu, pa su Freetoonke bile potisnute kroz ulice vlastitoga grada.

Iza zidova su se vijorile zastave Newburtha, Blockhousea i Highbridgea. Davisu je bilo sve jasno. Kad je greendalska Udalla doznala za svemirski brod, bilo joj je jasno da ga ne može osvojiti sama, pa je poslala po pomoć - vjerojatno još prije mnogo dana. A plijen je bio dovoljno zamaman da na trenutak ujedini čak i te zavađene gradove.

"Ali sad će Claudia morati pristati na ustupke", promrmlja."Za to je već prekasno!" zajecala je Elinor. "Zar ti nije

jasno, sad kada su se napokon ujedinile, svršit će s nama, među sobom razdijeliti našu zemlju... Bertie, pomozi! U pomoć! Auhhhh..."

"Daj me prvo pusti da izađem", drekne Davis. Zadrmao je nezgrapnim lokotom. "Kad ne mogu... uh!"

"Što?""Zaboravi." Davis najednom shvati kako nema nikakvog

smisla izlagati se projektilima iz samostrela što su tako gnusno padali po dvorištu. Ako ostane u sigurnoj neutralnosti, pobjedničke ga saveznice neće ubiti. S njima bi se možda mogao čak i bolje pogoditi.

Elinor je zajaukala i potrčala prema Velikoj kući. Posvuda su se vidjele samo radnice, ostale su se povukle u svoje duge kolibe.

Boj nije prestao čak ni radi pomrčine. Sredinom popodneva otvorile su se dveri i preživjele su vojnice potekle u dvorište.

Za njima je, povlačeći se korak po korak, stigla i zalaznica. Davis na kraju reda ugleda Barbaru. Na ruci joj je bio okrugao drveni štit, a drugom je vitlala dugom sjekirom. Ispod izubijanog limenog šešira pao joj je crveni uvojak i zalijepio se za sitno, izmučeno lice.

Na nju je navalila krepka ratnica. Barbara podiže štit i dočeka udarac sjekire. Njezino je pak, oružje zveknulo o kacigu dušmanke, pokušalo dohvatiti vrat, ali promašilo i ujelo u kožnati oklop. Ipak ga nije i probilo; meki se čelik brzo tupi. Dušmanka se samo nacerila i zasula je tučom udaraca. Barbara odskoči. Ona je druga pošla za njom. Onda joj je Barbara ubacila sjekiru među noge. I pade žena. Barbari je u ruke poskočio bodež; skočila je na tu drugu i sada su se vidjeli vješti pokreti porenja.

Davisu je zastenjao želudac; okrenuo se da to ne gleda.

Kad se vratio vratima, u boju je došlo do zastoja. Freetoonke su s nogostupa obasipale saveznice strelicama i sulicama, tako da su izgubile volju za napredovanjem taman dovoljno da se zatvore vrata. Bio je to nekakav uredni kaos, mrtve i ranjene su odvlačile, a zdrave su skakale na zid, dok su se istodobno palile vatre i na njih stavljali kotlovi s vodom. Davis je čuo ljutite ženske vriskove.

A onda je k njemu došla Barbara. Sva je drhtala od umora, a oči što su ga gledale imale su crne podočnjake. Prsni su joj oklop i ruke bili pošpricani krvlju.

"Što je s tobom?" upita promuklim glasom."Sve u redu." Pa je upitao brižljivije nego što bi se to moglo

očekivati od neutralne stranke: "Jesi li ranjena?""Ne. Ali se bojim da je to kraj. Mi ne možemo izdržati dugu

opsadu. Tek je početak godine, i zalihe su nam pri kraju.""Što... što misliš da će biti? S tobom, mislim." "Na kraju ću pobjeći, samo ako budem mogla." Glas joj

bijaše tup.Davis je sebi rekao, i to vrlo strogo, da za sav taj rusvaj on

nije nimalo kriv. On je ovamo stigao da na dar donese civilizaciju Saveza. Od svega mu je na svijetu najmanje bilo do...

Pa ipak, pomisli, od svega mi je ipak najvažnija bila slava pronalaska još jednoga naseljenog planeta. Baš kao što su mu bile važne i novčane nagrade, i unosne istraživačke koncesije, a i brojne obožavateljice.

I nije on nimalo kriv što sad ta žena stoji nijema, crvenih ruku i pognuta vrata, i čeka da je ubiju.

"Ma Kozmos vas prokleo!" drekne. "Što vam ja mogu kad ste tako glupe!"

Barbara ga je pogledala slijepim, zamagljenim pogledom, i onda se odvukla.

Boj se nastavio. Napadači su posjekli mlada stabla i od njih napravili opsadne ljestve, i na bedemu je došlo do žustroga boja. Pod golemim su kotlovima urlale vatre, ali se to posebno sredstvo za uništavanje nametnika zagrijavalo polako.

Kada je zašlo Bee, neprijatelj je privremeno odustao od daljnjih pokušaja, pa je nastupio predah, da se nešto pojede i malo odspava. Davis, koji je oduvijek gojio izvjesne romantične simpatije prema starim barbarskim danima na Zemlji, sada zaključi kako se našao pred njihovim vjernim uzorkom, i da mu on veli kako u njima nije bilo ničega

glamuroznog - da su to naprosto bili dani kada su se ljudi sjekli sjekirama i probadali strelicama.

Kad se Ay spustilo pod obzor, kraj njegova je kaveza prošla Claudia Udalla. Zastala je da mu se obrati sumornom riječju.

"Jesi li nam sada spreman pomoći?""A kako da se borim?" upita je Davis razložno. "Tu nemam

ništa od svog oružja. Ali ako me pustiš da iz naprtnjače izvadim neke stvari, možda bih mogao bar malo pomoći ranjenicama."

Kraljica mu opsuje sve po spisku, i to vrlo stručno, pa doda:"Ako ne možeš biti naše, ti Čudovište... možda se

pobrinem da onda ne budeš ničije.""A-joj!" usklikne Davis i ustukne."Čekaj čas, nek odem po samostrel", rekla je Udalla i otišla."Au!" cikne Davis. "Hej! Daj se vrati! Znam kako ću vam

pomoći!"S druge strane zida došlo je do nove gužve. Zatulile su

trublje, a vojnice, što su se odmarale prostrte po zemlji, skočile su na noge. U svjetlu Minosa Davis opazi kako Claudia žuri prema vratima tvrđavice.

Prasnuo je grom, a drvo je zastenjalo. Dame iz Greendalea zacijelo su navalile s opsadnim ovnom. Možda su posjekle kakvo veliko stablo, na nj stavile nekakav krov, na nekom drugom mjestu prislonile ljestve da odvuku hraniteljice...

Negdje se podjarila vatra; plamen je poletio u vis i raspljuskao se o nebo. Očito je plamen, tko zna kako, zahvatio i neku kuću. Vrh se palisada dizao crn iznad plamenova. Nalikovao je na red zubi, a ratnice na nogostupu bile su sotonske silhuete. Davis se sumanuto pitao koja je od njih Barbara, ako je još uopće živa.

Glavna su se vrata potresla i izvalila iz stožera. Freetoonke skočiše sa zida i složiše se u već unaprijed poražen red. Kada su se dušmanke uspele ljestvama, začula se buka kao u tvornici parnih kotlova. Vatra je urlala, dizala se sve više i više, sve dok nad dvorištem nije zatreptalo crveno svjetlo.

Netko je na orsperu sumanuto zagalopirao prema njemu. Žena je za sobom vodila još dva. Skočila je iz sedla i zastala pred šupom sa sjekirom u ruci.

"Barbara!" prošaptao je."Opet Valeria." Djevojka se nasmije oskudnim smijehom.

"Makni se. Vadim te iz ovog." Njezina je sjekira zveknula o lokot. "Ali što... zašto..."

"Gotove smo", kratko odreže Valeria. "Bar za sada. Ili zauvijek, ako nam ti ne pomogneš. Čuj Čudovište, ja ću te izvući odavde. Možda uspijemo i pobjeći, pa da onda vidimo čime bi ti mogao popraviti situaciju."

"Ali ja sam neutralac!"Valeria se vrlo neljubezno naceri."Dušo draga, ja imam sjekiru i nož, i ništa više ne mogu

izgubiti. Još si neutralan?""Ne, ne ako se tebi čini da je tako bolje."Valeria nastavi tesati. Iza nje su se srušila vrata tvrđavice, i

osvajačice se baciše na liniju obrane.Iz konjušnice je izletio još jedan orsper, a za jahačicom je

išlo još jedno, rezervno grlo. Valeria se okrenula, podigla sjekiru, pa je opet spustila.

"O, ti.""Vidim da imamo iste ideje", odgovori Barbara. Naravno,

pomisli Davis, genetske blizanke obično slično i misle."Nabaci plašt, Čudovište", zapovijedi Valeria između dva

udarca. "I navuci kukuljicu. Baš njih briga što troje bježe iz svega toga... ukoliko ne shvate tko si ti!"

Oko vrata je došlo do kaotičnog boja. Mala je družina osvajačica počistila nogostup, i sada su skakale s palisada da Freetoon napadnu s leđa.

Zasun napokon popusti. Valeria otkine lokot i zamahom otvori vrata. Davis je zateturao van.

"Penji se u sedlo, ti!" zapovjedi mu Valeria i zamahne sjekirom prema glavi.

Davis ubaci nogu u stremen i uskoči u sedlo. Valeria je uzjahala drugu pticu i zajahala kraj njega; Barbara preuzme vodstvo. Zakaskali su prema razvaljenim vratima, gdje su Claudia i još nekoliko njezinih gardistica i dalje divlje mlatile po krugu dušmanki. Hod orspera nije tako odmjeren kao konjski, što je Davisa na bolan način podsjetilo da jahač mora nositi tijesne hlače. A ta glupa suknjica nije baš nimalo popravljala situaciju. Opsovao je i uspravio se u stremenima.

Neka je istrčala iz Velike kuće, i za njima je poletio njezin krik.

"U pomoć! Auhhhh..." Davisu je pogled na trenutak pao na Elinorino lice, podivljalo od straha. Nagnuo se iz sedla, uhvatio je za zapešće, pa je bacio prema onom praznom orsperu.

"Daj vodi tu pišulju otale!" drekne Valeria.

Elinor se uspentrala na orspera. Barbara oslobodi sjekiru i udari u galop. Hoćeš-nećeš, Davis je morao za njom.

Pred njima je stajala ženska družina. Kraj uha mu zlobno prozuji strelica ispaljena iz samostrela. Barbarin se orsper ritnuo nogom punom jezivih pandži. Valeria se povila i stručno zamahnula prema sjenovitom liku; uslijedio je pljusak iskri.

A onda su već izašli iz kreševa, i već su bili na ulici, pa u polju i šumi iza njega.

GLAVA OSMA

Do jutra već bijahu tako daleko u brdima da su stekli dojam kako bi se mogli bez opasnosti odmoriti. Davis se sa svog orspera skoro srušio u travu.

Probudio se poslije pomrčine. Na trenutak postade svjestan samo jednog - pulsirajućeg bola koji mu je obuzeo čitavo tijelo, a onda su se sjećanja vratila i on je dahnuo.

"Jesi dobro?" upita ga Barbara."Nisam baš siguran. Ufff!" Davis se uspravio. Netko je

umjesto njega razmotao njegovu ponjavu, pa u nju stavio njegovo već ushrkalo tijelo. Noge su ga već toliko boljele od stajanja u stremenima, da je pomislio kako više nikada neće moći hodati.

"Gdje smo mi to?" upita mutno."Udarili smo na sjever kroz Gorje." Barbara prstom pokaže

kroz šumovit klanac prema silnom tankom vrhuncu, obavijenom maglom. "Koščati Visovac, što će reći da smo prevalili četrdesetak kilometara. Uskoro ćemo i jesti."

U bisagama je bila prilično kompletna oprema za kampiranje. Barbara je bila zapalila bezdimnu vatricu, i sada je na njoj prepecala remenje suhoga mesa. U blizini je ležao i hljeb gruboga crnog kruha, a kraj njega i hrga slanine. U blizini bijaše i izvor, koji je žuborio iz stijenja zelenog od pseudomahovine; Davis dopuže do njega i potegne mnoštvo dubokih gutljaja.

Već se osjećao tako dobro da se osvrnuo. Bilo je to visoko zemljište, a strme je padine prekrivala stara šuma. Na sjeveru je postajalo još više; na ne baš predalekim hrptovima gorja i pepelnim padinama vulkana vidio se snijeg. Dan je bio bistar i vjetrovit; sunce se prelijevalo preko zelenih cvijetnih padina, Minos je daleko nad njima lebdio u visinama, a povrh njega je bio mjesec u mlađaku. Ay je bila prljeća iskra na istoku, koja je iz dana u dan sustizala bližu im zvijezdu.

Mislim, kad bi te klafrače od ptica imale bar malo uvažavanja prema čovjeku kojeg boli glava..!

"Bertie!"Kad je Elinor izašla iz šume, Davis je klimavo ustao na

noge. Isplela je sebi vijenac od cvijeća, velik i debeo, koji mu je draškao oko, i prema potiljku poravnala dugačku kosu. Pala mu je u naručje i poljubila ga.

"Bertie, spasio si mi život. O, tako sam ti zahvalna. Znaš, Bertie, ja zaista vjerujem da si ti Muški."

"Onda bi svom muškarcu mogla odrezati malo kruha", reče Barbara jetkim glasom.

Elinor odstupi, a lice joj preplavi rumenilo."Zar si zaboravila da sam ja Udallina družica?" zakričala je."Nema tu više nikakvih freetoonskih Udalla, ako koja nije

uspjela pobjeći, kao eto mi", odbrusi joj Barbara. "Ali nikada neću shvatiti zašto je Davis s nama dovukao i tu beskorisnu gvalju sala. A sad mi dođi pomoći, ili ću te ispeći za doručak!"

Elinor se okrene Davisu."Bertie, zar ćeš dopustiti da ta vještica iz najniže kaste...""Ne bih se htio miješati", odgovori on oprezno.Ona brizne u plač. Barbara je ustala, savila joj ruke za leđa,

i potjerala je prema vatri."Radi, ako želiš jesti."Elinor se nadurila, ali je ipak počela nespretno piliti kruh.

Barbara pogleda Davisa."Zašto si je doveo?" upita polako."Svetoga ti Kozmosa," pobuni se on, "pa one bi je ubile

kad...""Danas su umrle i mnoge bolje od nje. Kim, Ginny,

Gretchen - nemam pojma ni da li su žive, a ti si morao... O, bolje ti je šuti!" Nato se Barbara vrati svom poslu.

Sad im se pred očima pojavila Valeria. Preko ramena joj je bio prebačen samostrel, a u ruci je nosila bucmastu pticu.

"Sve se to dade lako riješiti", rekla je unjkavo. "Ta životinja Dyckmanka ne mora s nama. Ostavi je tu.

"Ne!" vrisne Elinor i ustane."Mogla bi se i vratiti", posprdno će Valeria. "Bilo bi ti dobro.

Jer bi, usuđujem se reći, podmazala nekoga da ti dade siguran posao."

"Ali ja bih umrla!" zavrišti Elinor. "Šuma je puna čagljika! One bi me ubile! Pa ne možete me... Bertie!"

"Bolje da ostane s nama", reče Davis. "Ti se u to ne miješaj", frkne Valeria. Našto je on eksplodirao."Vrag neka me prokune ako bude tako!" zaurlao je. "Dosta

ste me već vozale okolo!"Valeria je potegla nož. Davis je pripremio šake. Naučili su

ga bili i nauci samoobrane i umjetnosti boksanja - što nipošto nije jedno te isto. U svome sadašnjem raspoloženju pozdravio

bi svaku ispriku da tu bakrom pokrivenu sotonesu prasne u bradu.

Barbara je svojoj rodici spustila ruku."Sad bi bilo dosta", reče hladno. "Dosta od sviju vas.

Moramo se držati zajedno. Davis, ako baš inzistiraš, pustit ćemo da ta... Elinor ostane s nama do prvoga grada. A sada sjedi i jedi!"

"Da, gospo", odgovori joj Davis krotko.Uslijedila je dobra mjera smrknute tišine. Ali je zato hrana

bila okrepljujuća; kao da je Davisu vratila i muškost. Na koncu konca... mislim, situacija bijaše prilično gadna, ali se bar izvukao iz prljavoga zatvora i usto je bio i najkrupnije i najjače ljudsko biće na tom planetu. Već bi bilo vrijeme da aktivira svoje pravo izbora.

Whitleyke su se ohladile brzo kao što su i planule, a Elinor je imala dovoljno takta da ostane neprimjetljiva. Davis je silno žudio za šalicom kave i cigaretom, ali kako ništa od toga nije bilo dostupno, otvorio je vijeće.

"Kakvi su vaši planovi?" upita."Nemam pojma", odgovori Valeria. "Sinoć sam mislila samo

o bijegu. A što ti misliš što bismo mogli?""Ovisi o." Davis se pogladi po bradi. Svrbjela ga je, ali se

vjerojatno na čitavom Atlantisu ne bi našla jedna britva. "Što će se zapravo dogoditi s Freetoonom? Hoće li osvajači sve pobiti?"

"O, ne", odgovori Barbara. "Gradove tu i tamo znadu i osvojiti, i onda Udalla pobjednica postaje njihovom glavaricom. Od civilki se očekuje samo da slušaju novu gazdaricu i daju joj danak i tlaku. Djeca za vojnice odgajaju se kao i u pobjedničkom gradu... da, obično čak i pomiješaju stanovništvo."

"Vjerovati se ne može samo starijim članicama vojničke kaste", dodala je Valeria. "Ženama poput nas, koje su se zaprisegle na službu samo jednoj liniji Udalla. Neke od njih znaju položiti i novu prisegu..."

"Demonsko sjeme", prezrivo otfrknu Barbara. "Burke. Hauserke."

"... ali ostatak se mora što pobiti, što otjerati. Pretpostavljam da je većina naših cura uspjela pobjeći. One će sada živjeti po šumama kao odmetnice, ili odlutati nekoj drugoj u službu. Do nekog dalekog grada s kojim nikada nismo bili u neprijateljstvu... znaš."

"Zašto ste vi i dalje vjerne svojim Udallama?" upita Davis. "Nije mi jasno da su vam ikad one bile od neke velike koristi."

"Vjerne smo zato što smo vjerne!" dreknule su Whitleyke, i to skoro jednoglasno.

"No, dobro, dobro. Ali vidite - Claudia i njezine kćeri sada su već skoro sigurno mrtve. Drugu poglavarku nemate. Sad ste slobodne."

Rodice su najprije pogledale njega, a onda jedna drugu. To im je i prije bilo nekako intelektualno jasno, ali im je tek sada ta činjenica doprla do svijesti.

"Možda je koja od njih pobjegla", reče Barbara nesigurno."Možda. Ali što kanite učiniti?""Ne znam." Valeria se namršti. "Znamo samo to da moći

tvojega broda neće dopasti šaka Bess Udalle od Greendalea! Ne nakon što je pobila moje družice iz vojarne."

"Mislila sam..." Barbara pogleda Davisa. Bila je otkrila da joj je teško gledati mu u oči, iako joj baš nije bilo jasno zašto. "Mislila sam da bismo se mogli krišom vratiti, dovesti te do tvog broda..."

"Ma baš sjajni izgledi!" reče on ogorčeno."Sigurno je da će se savez raspasti čim se počne dijeliti

plijen", rekla je Valeria. "Ako bismo malo pričekali... Ne, netko će u tome morati pobijediti, i brod će ostati pod stražom."

"Možda bismo i mi mogli potražiti saveznike", rekla je Barbara i pogledala prema sjevernim planinama. "Vele da iza Dimnog prijevoja živi nekakav čudan svijet. Nitko tako daleko nije otišao već generacijama. Kad bi nam netko pomogao... kad bismo im obećali plijen otet neprijatelju..."

"Čekaj čas!" Sad je Davisa oblio novi znoj. Nije mu baš bilo sasvim jasno kako bi u ovakvom slučaju presudili zakoni Saveza. Istraživač koji se nađe u nasilnoj situaciji, smio je i sam posegnuti za silom ako mu ona može spasiti glavu ili po-praviti očito loše odvijanje događaja; ipak nije vjerovao da bi Vijeće koordinatora imalo baš sasvim iste poglede kao i Barbara glede pitanja što zapravo znači popravljanje situacije.

"Čekaj!" reče hitro. "Možda to ipak možemo izvesti, možda možemo." Mozak mu se zavrtio brzinom kakva lomi zupčanike. "Ali, ali, ali... vidi ovo... niste li već bile poslale poruku tom svojem, mislim, svetom Brodu?"

"Doktoricama? Da", odgovori Valeria."I znaš li što će Doktorice odlučiti?""Ne... ništa takvoga nikad..."

Propisi su govorili: U slučaju dvojbe, istraživač treba surađivati s postojećim mjesnim vlastima. A te su tajanstvene Doktorice na tom planetu bile nešto najbliže centralnoj vladi. Uz to, one su živjele u tom Brodu... onom prvom, kojim su sti-gle njihove pretkinje? I bile su dovoljno znanstveno upućene da mogu upravljati strojem za partenogenezu. Izgledi da njih uvjeri mnogo su veći nego u slučaju ijedne druge.

"I onda, kako konačna odluka i tako u svakom slučaju ovisi o Doktoricama, zašto da ne pođemo do njih?" iznio je svoj prijedlog. "Možemo im sve to objasniti, a osim toga ishoditi i zadovoljštinu za Freetoon."

"Ne, ne možemo!" odgovori Valeria, poprilično zgranuta. "Barbara i ja nismo sasvim posvećene. A ti... Brod je Ocu svet!"

Davis je i dalje ubrzano mislio. "Ali ja sam muškarac," reče, "ili čudovište, ako baš

inzistirate. Na mene se taj zakon ne odnosi." Kratko pogleda Elinor. "Ti si već bila tamo?" Ona je gorljivo zakimala glavom. "Onda dobro. Kad stignemo u tabu područje, ti ćeš me ispratiti ostatak puta."

Nakon toga je uslijedilo podosta natezanja. Jednom je Davis morao čak i zaurlati. Činjenica da su ih bar jednom nadglasala veća pluća, predstavljala je za Whitleyke novo i ozdravljujuće iskustvo. Na koncu su se ipak složile.

"Ali ne možemo kroz dolinu", reče Barbara. "Cesta uz Svetu rijeku bit će pod stražom. Valjda shvaćaš, Davis, da je za tobom već krenula potjera, i to kroz čitavo Gorje."

Davis proguta slinu."Skrenut ćemo na sjever", odlučila je Valeria. "Preko

Dimnog prijevoja, i zatim kroz dolinu s druge strane, sve do obale. A onda se možda uspijemo prebaciti brodom pomorkinja." Oči su joj zasjale. "Doktorice će vrlo vjerojatno odlučiti da ti se vrati tvoj brod. Što se, međutim, tiče Freetoona, one se nikada ne pletu ni u rat niti u politiku. I onda, ako se usput uspijemo s nekim sporazumjeti..."

"Hej!" grakne Davis.Valeria je iz kese izvukla brus i počela njime oštriti sjekiru.

Nije mu se činilo da bi se daljnja rasprava imalo isplatila. Bar ne sada.

"Ima li iza brda ikoga?" bojažljivo će Elinor.Davis kimne glavom.

"Moralo bi biti. Vidio sam iz svemira, pomoću teleskopa, da se na čitavom tom dijelu kontinenta obrađuje zemlja."

Koliko je ukupno amazonskih gradova - i koliko žena? O tome je mogao samo nagađati. Daj da vidimo, oko pet stotina prototipova, i tri stotine godina da im se poveća broj... manje trošenje što ih donose ratovi, divlje zvijeri i druge pogibli... sve u svemu, četvrt milijuna bila bi vjerojatno poštena procjena. A sve te stanovnice nisu mogle stvoriti društva po uzoru na ova u ovom području.

To je budilo nadu. Teško je mogao i zamisliti kulturu manje ugodnu od one što je vladala u Freetoonu i Greendaleu.

"Što misliš, koliko će nam za to trebati?" upita.Valeria slegnu ramenima."Nekoliko tjedana, ako ne naiđemo na neprijatelja ili

zakašnjelu mećavu."Na Atlantisu, koji se okretao gotovo uspravno u

ekvatorijalnoj ravnini matičnoga tijela, nisu postojala godišnja doba u zemaljskom smislu. Putanja je, međutim, Minosa bila silno ekscentrična, kako se i moglo očekivati od planeta u dvojnom zvjezdanom sustavu. Sad je bio početak ljeta, i dalje su se primicali Beeu, ali će se za šest mjeseci to sunce početi udaljavati, i na visočjima će se pojaviti snijeg. U tim širinama, oko dvadeset stupnjeva sjeverno, i na toj visini, podneblje bi moralo biti - sudio je Davis - slično kao, mislim, recimo u Švicarskoj.

Na planetu je, uz to, postojala i stalna plimna kvrga, zapravo skamenjena stijena, jer je gravitacija Minosa, s masom pet tisuća puta većom od Zemljine, deformirala taj veliki satelit. Zbog toga je većina kopna ležala na unutrašnjoj polutki, dok je središnji kontinent bio labirint brda. Bit će to gadno putovanje.

Davis je pogledao zavezane orspere kako kukastim kljunovima razdiru svoje sljedovanje. "Imate li pribor za šivanje?"

"Naravno", odgovorila je Barbara. "Imaš pravo, Davis, za prelazak preko brda trebat će ti toplija odjeća."

"A i meni", zapiskuće Elinor. Whitleyke se na to nisu ni obazrele.

"Meni treba, mislim, posebna odjeća", reče Davis."Ja ću ti je sašiti", izusti Barbara gorljivo. "Samo neka ti

uzmem mjeru."Davisove su uši planule kadmijsko crvenim.

"Ne, hvala! Ti to ne bi razumjela."Sad kao da se i Elinor vratilo malo samouvjerenosti."Ako to potraje toliko," rekla je, "freetoonske će teklice do

Broda stići dobrano prije nas. Doktorice će na to odgovoriti...""Tako je", složi se Valeria. "Samo da ne padnemo

Greendalkama u ruke." Povukla je prste preko grla."Moraš li baš?" upita je Elinor slabašnim glasom."A ti, Davis Bertram", nastavi Valeria. "Ja ne znam bi li

Greendalke ubile i tebe ili ne. Vjerojatno ne. Ali ima načina da te natjeraju da učiniš sve što Bess Udalla od tebe zatraži."

"Zar bi se usudila?" upita Davis."Kako jučer nisi učinio baš ništa osim što si pobjegao... da.

Claudia je govorila o štipaljkama usijanim do crvenog žara. Svojim sam je ušima čula."

Davisu se baš nije činilo da laže.Kratko je podigao pogled na Minos. Veliki je planet bio već

gotovo upola pun. Nije baš bilo svjetlo kao po danu, ali je ipak jasno vidio... njegovo jantarno lice zamagljeno zgromljujuće gustom atmosferom, sastavljenom od vodika uz primjesu para vode, metana i amonijaka; i oblačne pruge preko njegova lica, tamnozelene, modre i smeđe; tamne fleke, zapravo oluje dovoljno velike da progutaju čitavu Zemlju; sjenu vanjskog mjeseca. Stresao se. Bio je to dug i samotan put kući. Svjetlu bi trebala dva stoljeća da stigne do najbliže civilizacije; Služba nije planirala posjet Delti kroz bar još jednu generaciju.

Nije vjerovao da bi mogao toliko opstati. Zato je morao ponovno steći svoj brod, i to ili pomoću Doktorica ili pomoću plana Whitleyki da pokušaju pronaći saveznice. Bilo mu je sasvim jasno da mu Bess Udalla od Greendalea - ili njoj analogna dama u savezničkim gradovima, ovisno već o tome tko pobijedi koga u neizbježnom ratu - neće pružiti nikakvu šansu za bijeg.

Ukratko rečeno, baš i nemam što birati. Već sam u njihovoj ekipi.

Pogledao je najprije rodice, pa Elinor; ona mu odgovori smiješkom. Moglo je biti i mnogo gore, pomisli samozadovoljno.

GLAVA DEVETA

Prva dva tjedna - ili jedan, mjerimo li ih zemaljskim danima - putovali su usiljeno. Jednom su čuli jek trublji, pa se na čitav dan sakrili u špilju; Elinor je zacmizdrila i sva se užasnuta bacila Davisu oko vrata, ali je on bio isuviše zabrinut da bi u tome uživao.

Inače su dani prolazili u stalnom jahanju, što po suncu što po Minosu, s tri do četiri sata odmora u dvanaest. Davis je bio u prilično dobroj kondiciji, no za održavanje u orsperovu sedlu trebali su mišići za koje on nikada nije ni čuo, a ti gore navedeni su se tome i protivili, i to vrlo glasno.

Živjeli su od onoga što bi našli. Nije bila sezona ni oraha ni kupina; divljači je, doduše, bilo u obilju, ali je Davisa takva mesožderska prehrana ubrzo premorila. Obično bi on i Elinor jahali dalje s jednom od Whitleyki, dok bi druga pošla napuniti torbu dnevnim sljedovanjem. Pritiskao ga je osjećaj beskorisnosti.

Iskušao je arbalet koji je našao kao standardni dio opreme sedla. Bijaše to pomno promišljen izradak; onaj je prvi vjerojatno izradila neka od prvih otpadnica, nakon što je odustala od potrage za sastojcima puščanoga praha. (Pretpostaviti je da na Brodu nije bilo vatrenog oružja; kolo-nizacijska ih plovila u pravilu ne nose.) U jednoj je komori bilo šest kratkih strelica sa željeznim vrškom, koje su se automatski ubacivale u ležište; u čvrsto je napetoj opruzi bilo dovoljno energije da se luk nekoliko puta nategne. Bješe to precizno oružje velike udarne sile i visoke vatrene moći, a Davis je bio dovoljno vješt baratanju vatrenim oružjem da bi se i u ovom mogao iskazati.

Valeria mu je, međutim, hladno rekla da je naprosto prebučan za slijeđenje divljači.

Brda u kojima je ležao Freetoon, bila su tek pribrežje u usporedbi s gorjem što je sad raslo pred njima. A dizalo se strmo i strašno, s dugom, golom prugom iznad granice šuma, svo u snijegu i izrovano ledenjacima. Nigdje nije bilo staze, i Whitleyke su morale napamet tražiti put do prijevoja, koji su poznavale samo po glasinama.

Njegovo se tijelo polako privikavalo, pa je uskoro počeo osjećati i nekakav višak energije. Posljednje noći što su je proveli ispod granice šume, ponudio se za stražu. Nakanili su

otpočinuti kroz čitavo razdoblje mraka, i tako skupiti snagu za forsiranje gorja.

"Pa mislim..." Na Valeriji se vidjela sumnja. "Ne, što će nam to. Tebi se svatko može prišuljati."

Barbara se namršti."To nije pošteno, Val", rekla je. "Davis se možda još nije

navikao na ovo zemljište, ali je jači od nas. A dobro bi mi došlo malo sna."

"No dobro." Njezina se rodica nasmije. "U blizini nema ni čagljika ni vukovki, pa nek se veseli."

Davis je za ovo Barbari bio zahvalan, iako baš nije bio siguran je li mislila ozbiljno. Možda je to rekla samo u prkos Valeriji; možda je smatrala da mu treba malo podići ego. Što se i dogodilo, to je činjenica, a i govorila je vrlo ljubezno.

Žene se umotaše u deke i usnuše. Davis je obukao grubi kožni kaputić što ga je Barbara za nj bila skrpila, preko toga navukao svoj plašt, pa protegao odrvenjele noge prema vatri. Sandale su mu se raspadale, a za nj nije bilo cipela.

Noć bijaše oblačna. Davis je uhvatio jedan pogled na Theseus, skoro pun iznad Minosa, rumeni mjesec u izmaglici vlastite rijetke atmosfere, koji kao da je letio kroz silan mrak, nošen vjetrom. Njegov je teleskop i na njemu bio opazio znakove razumnog života, i on je na to pomislio sa žaljenjem, ali je ipak najprije sletio na Atlantis, ostavljajući za kasnije posjet toj okernoj, marsolikoj piluli.

Pročačkao je vatricu da iz nje izvuče ono malo topline koliko je ona uopće mogla dati. Kroz vidno polje zapuh mu je pronio nekoliko suhih pahulja. Oko njega se skupilo grmoliko raslinje, demonski trnovito, izvijenih grana i škripavo. Nešto se izdaleka oglasilo nečim nalik na kretenski smijeh.

Sumračni je odsjaj žara izdvojio Barbarino lice... ili je to bilo Valeria? Ne, jer na lijevoj ruci, što je virila iz deka, nije bilo krastave brazgotine. Barbara, dakle. Tako u snu, djelovala je neobično nedužno. Elinor je čak i kroz deke bila vrlo zamam-na, ali je hrkala.

Najbliža kava i duhan bili su na njegovu brodu, a brod je bio okružen kopljima. Davis se smilio nad samim sobom, sirotim, usamljenim i progonjenim. Glava mu je počela padati, no onda ju zabaci pa se probudi, opsuje, pa se prepusti pohot-nim mislima na šampanjac, sitne morske kozice u majonezi, jastoge mutante, tartar bifstek - opa! Odjednom je otkrio kako je izgubio svaku volju za tom delikatesom.

"Pip!" oglasi se netko."Joj!" odgovori Davis. Dohvatio je luk.Pipavac mu je gizdavo stupio pred oči. Bijaše to paperjasta

ptičica, okrugla kao kuglica maslaca, s kljunom papige i krupnim, turobnim očima. Davis pomisli da li da ga skine - ali ne, jer mesa već imaju dovoljno, a i ptica se počela sretno gnijezditi kraj njega. Očito voli vatru, zaključio je. Odvažio se da je pomiluje, i pipavac se promeškoljio od užitka.

"Samo izvolite, osjećajte se kao kod kuće", prošapće Davis. "Lijepe li ptičice. A volio bih s nekim popričati. Osjećam se tako usamljeno."

"Pip", odgovori pipavac s razumijevanjem.Davis je čavrljao s njim sve dok ga nije počeo neizdržljivo

obuzimati san. Bolje da sad preuzme Valeria. Ispružio je nožne prste preko ugljevlja i gurnuo je s izvjesnim zlobnim užitkom.

"O... o, da." Djevojka zijevnu i izvalja se iz deke. "Nije važno... Hej!" I na mjestu se skameni.

"O, to?" upitao je Davis i pomilovao pipavca koji mu se sklupčao u krilu. "Da te upoznam s Georgeom W. Sam je došao i..."

Valeria je bila sasvim blijeda."Nemoj se micati", dahne kroz stisnute usne. "Ne miči se

ako ti je život mio."Ruka joj se prikrala pojasu; a onda je, sasvim polako,

izvukla malu sulicu."Kad ga ubijem, smjesta se prevrni. Jasno? Sad!"Iz ruke joj je izletio projektil i proburazio pipavca. Davis se

pokušao iskobeljati, udaljiti od njegovih smrtnih muka."Kako, što..." dreknuo je.Barbara i Elinor su se uspravile. Elinor zavrišti. Valeria je

prasnula u čegrtav smijeh. "U jednom je njegovu ugrizu dovoljno otrova za desetero ljudi."

Davis nije odgovorio."Oslobođen si od daljnjih stražarskih dužnosti", odreže

Valeria. "Možeš na spavanje - ako možeš!""Sve u redu", reče Barbara i tiho se vrati u deke. "Ti to nisi

ni mogao znati.""Ali mi smo još veće glupače, kad to nismo shvatile", frkne

Valeria. "On da je Muški? Ha!"Ujutro su osedlali orspere i krenuli preko prijevoja. Valjalo

je prijeći preko izdanka glečera, što su orsperi popratili

prosvjedom koji je Davisa i Elinor bacio u snijeg. Whitleyke su udarcima prislile životinje na pokornost, i pritom vješto izbjegavale udarce nogom koji bi im mogli rasuti crijeva.

Davis nije mogao kriviti orspera. Stopala su im bila velika i gola. Nakon nekoliko sati učinilo mu se kako se već čitavu vječnost nije zagrijao.

Kada su podigli bijedni logor i skutrili se radi topline, još su bili ispod prijevoja. Današnji su dan utrošili na prelaženje. Pod nogama im je bio nabijen snijeg, s obje su im se strane dizali sumorni modrosivi zidovi, a vjetar im je hukao u lice. Za oči ih je pekao jetki dim obližnjeg vulkana. Barbara se glasno brinula o stanju njihovih orspera.

"Ojađeni, s ozeblinama, šepavi, i ruše se od gladi. Kad se opet spustimo u šumu, morat ćemo ih pustiti da se dobro odmore."

Sa sjeverne se strane brdo spuštalo sve strmije. S prijevoja je Davis pogledao preko zelenog beskraja što se valjao nizbrdo, zelenila prošaranog žilama rijeka, i tu i tamo bljeskom jezera. Poželio je da ima boje, da uhvati taj prizor. Nigdje nije uhvatio ni slutnju obrađene zemlje, ali je negdje morala biti, jer su njegove teleskopske kamere zabilježile male čistine i točke koje bi mogle biti kuće.

"Imate li ikakvu predodžbu o tome kako izgledaju oni dolje?" upita. "Koliko sam shvatio, sve se sastajete kod Broda."

"Ne", odvrati Elinor. "Shvaćaš, Bertie, svaki grad šalje svoje družine koje treba oploditi, i to svojim putom. Rijetko se događa da se dvije skupine istodobno nađu kod Broda, no čak i kada se to dogodi, onda pričaju samo sa... Oh, ne bih smjela dalje."

"Hm. A što je s pratnjom? Zar takvu družinu ne bi netko mogao i napasti?"

"O, ne. Svi znaju da je povorka na putu za Brod, sa zastavama i dankom i darovima i svim tim... mislim, mi smo svete. Kad krenemo na takav put, nitko nam ne smije ništa. Ako bi nas netko napao, mislim, onda Doktorice više nikad ne bi htjele oploditi nijednu iz toga grada."

Što bi bila svojevrsna ekskomunikacija, ali jedina koja i stvarno pali, pomisli Davis. Pogledao je Elinor iskosa. Na nosu je imala ozebline i ljuštio joj se, nešto je bila i smršavila, ali bi i dalje bila zanimljivo nastavno pomagalo za demonstraciju geometrijskih tijela. A od nje je želio dobiti još informacija, bez

obzira bile one za neposvećene tabu ili ne. I u tom će uvjeravanju silno uživati.

U međuvremenu, pomisli, morat će sići u dolinu, gdje je toplo.

Kasnije će se ta dva dana sjećati samo kao ružnog sna, ispunjenoga borbom. U to bi teško mogao i povjerovati u trenutku kada su napokon stigli do granice šuma i kad se skoro okomiti spust počeo izravnavati.

Bila je to crnogorična šuma, a široko razmaknuta stabla donekle su sličila na kanadski bor, iako im je miris bio drukčiji, blaži i opojniji. Tlo bijaše gusto prekrito smeđim iglicama, a iz njih su izbijala visoka debla i lišajevima pokrivene gromade. Čuli su se samo koraci orspera, njihov prigušeni plop-plop. Putem su vidjeli samo sitne, bučne ptičice, što su prelijetale crvene i zlatne kroz modrikastozeleno granje, ali bi se znao pojaviti i trag kakve krupnije divljači.

Čak je i Davis opažao koliko su se orsperi istrošili. Nije se imalo što misliti; morali su se odmoriti.

Na koncu dana su stigli do jezera kraljevske veličine. Ono je ljupko žmirkalo na niskom suncu, na obali je šuštala trska, a iz vode su se bacale ribe.

"Čini mi se da bolje mjesto za logor i ne bismo mogli naći," reče Barbara.

"Komaroni", upozori Valeria."Ne u tako rano doba godine.""Daa? Ma čuj, glavurdo, vidjela sam ih kad sam...Dok su se rodice prepirale, Davis sjaši. Elinor je na nj

spustila pogled."O, kako sam umorna", rekla je."Allons! Skoči, ljepotice." Davis ispruži ruke. Ona se

zahihoće i skoči mu u naručje.Sad ili je bila mnogo jača ili mnogo slabija nego što je

mislio. U svakom su se slučaju zajedno srušili i zakotrljali se niz padinu. Položaj u kojem se zaustaviše bijaše prilično kompromitantan.

Elinor se uskoprca."Kako mi se švind-la..." reče. "Daj me digni.""Ne još," odvratio je Davis i nacerio se."O... Bertie, daj prestani! O! O, ti si tako..."A onda im je u vidno polje dojurila Valeria. I bacila bojnu

sjekiru. Sjekira se uz tup udarac zabije u zemlju točno između Elinorinih pletenica.

"Tu ćemo se utaboriti," kliknula je. "A ti se diži, dupe lijeno, i priskoči."

Davis je došao do konačnog zaključka. Valeria mu ne šmeka baš nimalo.

Komarona nije bilo. Što Valeriji nije baš nimalo popravilo raspoloženje.

Orsperi su, da bi se zdravstveno oporavili, morali puno jesti. Ujutro bi obje Whitley polazile u lov, kaneći se u njemu zadržati skoro čitav dan. Davis i Elinor su trebali paziti na logor i pokušati nešto upecati. U bisagama su bile udice i uzice, a plovke i štapove bilo je lako odsjeći, iako se Valeria pjenila što joj sjekira služi za tako profanu svrhu.

Davis je blizanke ispratio pogledom, Barbaru na istok a Valeriju na zapad. Dan je bio hladan i natopljen suncem, a u blizini je biglisalo jato ptica posebno lijepa glasa. Davisov se smiješak proširio.

"Čemu se toliko veseliš?" Elinor smrknuto podiže pogled sa stolnog pribora koji je upravo prala.

"Tome što smo sasvim sami." Poznavao je njezin tip."No, daj... Bertie! Možda su okolo najstrašnije zvijeri...""Zbog tebe bih rado u oči pogledao i zmaju," odgovori joj

Davis. "Iako bih to radije učinio tebi. Idemo se malo prošetati." Zabacio je kažiprst prema vezanim orsperima. "Nikad još nisam vidio nikoga da bulji kao ova izđikljala pilad."

"Bertie, ne!" rekla je Elinor i napućila usne. "Tako sam umorna. Htjela bih samo malo odspavati."

"Kako te volja," reče on i odskakuće. Trenutak kasnije i ona je zašljapkala za njim. On ju uhvati za ruku i stisne je malo jače nego što je nužno.

"Bertie! Bertie, daj pazi, tako si jak..."Davis je obalom jezera krenuo na istok, a oči su mu budno

tražile skrovito mjesto. Nije mu se nimalo žurilo; čitav je dan bio pred njim, a zabavit će se i pecanjem. Nije pecao već godinama.

"Prava si cura, Elinor," reče joj. "Prevalila si tolik put..." zastao je da duboko udahne i tako se pripremi za Veliku laž... "A ni da bi se požalila."

"A imala bih se i našto", rekla je gorko. "Te grozne Whitleyke. Sama kost i koža i odvratna riđa kosa, a jezici kao turpije. Naprosto su ljubomorne."

S tim bi se bilo vrlo profitabilno složiti, ali Davis zbog nečega nije mogao Barbaru ogovarati iza leđa.

"Pred nama je još dug put,"reče, "ali se nadam da smo najgore već prošli. Moraš mi reći što da očekujem kad stignemo do Broda."

"Ne mogu, Bertie, ne smijem. Nijedna koja je bila tamo ne smije o tome pričati nijednoj koja nije bila. To je presveto za djecu."

"Ali ja nisam dijete," usprotivi se on. "Ja sam zapravo Muški. Ti mi vjeruješ?"

"Da... sigurno jesi... čak i ako me tvoji zalisci škaklju."Davis je pokretom patrijarha pomilovao kratku žutu

bradicu. Već je postala laskavo gusta."Mislim, ovaj," reče, "Doktorice samo, mislim, obavljaju

muški posao... htio sam reći... Sunčeva mi bljeska!" Vratio se na početak i počeo s drugog kraja. "A kako izgledaju te Doktorice?"

"Ali kad ne mogu..." Davis se zaustavio radi malo ugodne tjelesne prinude... "Ne smijem - mmmmm - Bertie!"

I onda, malo kasnije: "Ali kad to zaista ne smijem reći. Imaju taj svoj veliki lijepi grad, s Brodom u samom središtu. Kroz močvaru vodi nasip. Ali još nikada nisam vidjela Doktoricu. One su uvijek zastrte velom."

Davisa je obuzela strašna sumnja."Ali to su sigurno žene?" drekne."O, da. Da, toliko sam vidjela. Ali Bertie, molim te! Ne

smijem ti reći ništa.""Mogu si misliti. Ali taj, mislim, obred oplodnje - to radi

nekakav stroj? S mnoštvom cijevi i žica i svega toga?""Ako već toliko znaš," odgovori Elinor, "da." Iskrivila je lice.

"Ali to mi se nije svidjelo. Malo je zaboljelo, i bilo je tako zastrašujuće. Ali su zato drugi obredi lijepi."

Davis rastreseno kimnu glavom, u kojoj mu se već počela stvarali slika.

Prije tri stotine godina hiperpogon je bio novost, a kolonizacija prije umjetnost nego znanost. A zemljolikim planetima nije bilo za vjerovati; sva je zgoda da je biokemija na njima za čovjeka smrtonosna. Bila je rijetka sreća naći svijet poput Atlantisa.

Čak se i na prividno nastanjivim planetima mogla kriti kakva neslućena klica na koju čovjek nije imun. Zbog toga bi se planet najprije temeljito istražio. Potom bi se spustila isključivo muška ekipa, koja bi utrošila dvije-tri godine na građenje, analiziranje, testiranje. Na koncu bi stigle i žene.

Priča o Atlantisovu Brodu nije mu bila poznata. Negdje u arhivima Službe leži izvještaj o brodu sa ženskim putnicima i ženskom posadom - na takvim se putovanjima, da se skrati priča, nisu nikada miješali spolovi. Sudeći po imenima i fra-gmentima kršćanske vjere, žene su bile isključivo iz Sjeverne Amerike. U to su se doba regionalne razlike još smatrale jako važnima. Brod je krenuo prema novoj koloniji, ali je nestao. Naravno, zbog trepidacijskog vira - možda baš onoga kojeg je on izbjegao za dlaku. Bilo je to u doba kada o tome nitko još nije imao pojma.

Ali Brod pritom nije propao, nego ga je nezamisliva pseudobrzina odbacila preko dvije stotine, a možda i više svjetlosnih godina. Pritom se zacijelo pokvario hiperpogon, jer se brod nikada nije vratio kući. Ali je zato zacijelo izronio u ne-posrednoj blizini Delte Capitis Lupi.

Čistom igrom slučajnosti Atlantis je bio nastanjiv. Žene su nedvojbeno sletjele ne obavivši prethodna istraživanja, za koja nisu ni bile opremljene... kao što ništa nisu mogle ni izgubiti. Vjerojatno je Brod doživio brodolom. I tako su ostale odsječene, nemajući sredstava ni da dozovu pomoć niti da se vrate.

Imale su samo nešto malo strojeva, bile su bez oružja, a tehnička im znanja bijahu krajnje oskudna. Posada je učinila što je mogla, ali bez izvjesnih se strojeva ne mogu reproducirati ni blasteri niti nuklearni konverteri. One su otkrile koje se žitarice dadu jesti i koje ptice pripitomiti, pa su se počele baviti primitivnom zemljoradnjom. Otkrile su ležišta željezne i bakrene rude i podigle primitivne metalurške peći, nadjenule imena planetu i mjesecima u klasičnoj tradiciji... no to je ujedno bilo sve, a osim toga su i sva njihova znanja iz njih naprosto istekla već nakon nekoliko nepismenih naraštaja.

Ali u prvoj generaciji među njima je bila i jedna biokemičarka. Sigurno je bila. Pomisao da bi mogle ostarjeti i poumirati, sve jedna po jedna, a da ne ostane nitko da se brine za onemoćale još žive, bila je krajnje neprivlačna. Humana partenogeneza bila je naprotiv, već odavno poznat postupak. I tako je ta biokemičarka na Brodu potražila opremu potrebnu za slaganje takvoga stroja.

Prava supstanca pri pravim uvjetima mogla je natjerati na diobu i neoplođeno jajašce. Kad bi se taj proces jednom

pokrenuo, on bi se nastavio svojim prirodnim tokom, pa bi se nakon devet mjeseci rodilo dijete, genetički identično majci.

"To je strašna situacija", reče Davis. "Koja se mora popraviti."

"O čemu ti to?""Daj da vidimo."Stigoše do malene dražice, u kojoj se meka trava spuštala

do ruba vode, šumorile krošnje hladovki, a iznad svega su se dizale titanske planine. Pod nogama je plamtjelo cvijeće u punom cvatu, i čuo se šapat valića što su pljuskali o obalu. Tu se obala zacijelo strmo rušila u neznane dubine, jer je voda bila tako mračna. Ali se zato površina ljeskala srebrom.

Bilo je to, ukratko rečeno, mjesto kao stvoreno za romantiku.

Davis je uglavio štap u rašlje, i na udicu, kao meku, stavio komadić sušenoga mesa. Položio je kraj sebe luk i sjekiru koju mu je bila posudila Barbara, pa je pozvao ispruženom rukom.

Elinor je uzdahnula i prišmajhlala se k njemu."Daj zamisli", prošaptala je. "Prvi Muški u tri stotine

godina!""Nije li već bilo i vrijeme?" Davis ju uze u zagrljaj. Ona je

zatvorila oči, a disala je teško.Nešto mu zaurliče za leđima.Davis odskoči čitav metar u zrak. Elinor vrisne.To je stvorenje izgledalo kao morž, s perjem pingvina i

pilastim kljunom, samo sto je bilo mnogo veće. Progutalo je njegovu udicu i držalo se vrlo indignirano. Peraje su ga izbacile na obalu i potjerale preko trave brzinom ekspresnog vlaka.

Elinor je pokušala skočiti na noge. Perajaste noge udarile su je kao bazometna palica. Zakotrljala se i ostala ležati nepomično. Davis zagrebe prstima u potrazi za sjekirom. Oko lijevog mu se gležnja zatvorio kljun. Divlje je zasjekao, opazio kako je potekla krv, ali meko željezo nije htjelo zasjeći u tu debelu glavu...

Moržolika ga je ptica srušila, pritisla perajom i pljusnula po licu. Čeljusti su se sklopile oko držala sjekire i skršile ga popola. Davis je uhvati za gornju i donju vilicu. Nekako se uspio osloboditi, prebaciti joj nogu preko dugih i vitkih leđa i potegnuti. Zvijer je urlala i izvijala se. Osjetio je kako iz njega istječe snaga, i zubi su mu polako stezali prste.

Zazujala je strelica iz arbaleta i zabila se u mokri bok. Zatim još jedna i još jedna - Barbara je trčala kroz travu i u trku pucala. Čudovište okrene glavu i Davis trzajem oslobodi ruke.

"Bježi!" dreknu Barbara.Luk joj se ispraznio. Čučnula je, potegla nož i bacila se na

stvorenje. Ono je zaurlalo, no ipak ustuknulo. Zabila mu je lijevu ruku pod kljun, zabacila mu glavu i potegla nožem.

Peraje su zalepršale, i moržolika ju je ptica prevalila. Davisov je pogled na trenutak uhvatio vitku nogu pod njezinim trbuhom. Dohvati luk i odapne iz neposredne blizine, jedva svjestan što radi. U glasu je čudovišta zagrgljala krv.

A onda se srozalo, a šikljanje se iz arterije pretvorilo u crvenu bujicu preko klizave trave.

"Barbara..." Davis je potegao silnu težinu, ali bez snage i rezultata. I njegov je glas drhtao.

Noga se pomakne. Barbara se uspije izvući ispod stvorenja.Zatim je ustala, sva zasoptana, i zapiljila se u njega. S lica i

prsa i ruku tekla joj je krv, pa kapala na tlo, u lokvicu krvi u kojoj je stajala. Davis osjeti kako ga izdaju koljena.

"Jesi dobro?" prošaptala je. "Bert, milo, jesi dobro?" Zateturala je prema njemu.

"Aha..." Na gležnju je imao gnusnu posjekotinu, a dlanovi su mu bili svi izrezani, no sve to nije bilo ništa ozbiljno. "A ti?"

"O, to-o-o nije moja krv." Kratko se nasmijala, pa pred njima pala na koljena i briznula u plač.

"No daj, daj." Pomilovao ju je po brončanoj glavi, nespretno i nesiguran u sebe. "Sad je sve gotovo, Barbara, s tim smo gotovi... Sunčeva ti bljeska, sad bar imamo mesa za napuniti lonac..."

Ona se strese, otre oči i ljutito ga pogleda."Ti glupane!" šmrcne. "Da se s-s-slučajno nisam našla u

blizini... čula buku... o, ti slijepi bilmezu!""Znao sam da to sada dolazi," odgovori joj Davis. "Zašto si

me uopće i vukla sa sobom?""Nemam pojma", rekla je Barbara i ustala. "Diži se!"Elinor se promeškolji, pa pogleda oko sebe, i brizne u plač.

Budući da sama nije bila baš jako teško ranjena, nije joj pripala baš nikakva pažnja.

"Krasno!" promrmljala je.Barbara je progutala svoj bijes.

"Nikada nisam vidjela ništa ni slično tome," priznade. "Bert, valjda nisi ni mogao znati. Ali si joj dao pošteno po repu."

"Hvala," reče on s nekom nelagodom u glasu."I, kao što reče... bit će mesa." Ispravila je ramena. "Ja ću

je pričuvati. Ti otprati Elinor u logor, pa kad se Valeria vrati, možemo je odvući."

"Da", odgovori Davis tiho. "Mislim da će tako biti najbolje."

GLAVA DESETA

Kad je Valeria veličanstvenim opisom Davisove inteligencije, naobrazbe i ličnosti dovoljno snizila tlak pare, iznijela im je i novosti. Opazila je jasne znakove naselja koje bi moralo biti negdje na zapadu i u blizini: nedavno napuštena taborišta, ugažene staze, dim nad krošnjama.

"Oni će nas sigurno naći", reče. "I možda bi ostavilo loš dojam da ne odemo ravno njima."

"O, da!" zablebetala se Elinor. "Tu stvarno ne možemo ostati, ta stvorenja u jezeru..." Valeria ju šutke propali pogledom.

Barbari bljesnuše oči."A možda se s njima možemo i dogovoriti. Dok se vratimo

kući, donoseći pomoć, savez će se već i raspasti, a naše nam se družice od stola i postelje, što se sad skrivaju po šumama, pridružiti. Idemo!"

"Ujutro, dijete drago," odgovori joj Valeria."Ja za tebe nisam nikakvo dijete drago!" drekne Barbara.

"Od tebe sam mlađa samo tri dana, ali mi je zato mozak stariji bar dvadeset godina!"

"No dajte, cure," počeo je Davis. Ipak je očito još jednom promislio, pa se zavalio i naćulio uši.

Rane su ga strašno pekle, ali ga je onda čista iscrpljenost bacila u san. Kada se, međutim, diglo Bee, ipak je već mogao zašepesati i pomoći Barbari da u sjekiru uvali novi držak.

Ona ga je pažljivo promatrala. Stvarao je dojam tako velike kukavice, razmišljala je... pa ipak nije ni pokušao pobjeći od one ptice iz jezera, nego je Elinor spasio život - ma kvragu i ona! Zbog nje je mogao i poginuti... A on je, osim toga, prevalio i taj neopisiv studeni ponor daljina, i stigao u svijet skriven od svih njegovih sunarodnjaka. Možda se ponaša tako samo zato što nije prošao obuku kao ona. Ideja kulturnih razlika za nju je bila nova; u pokušaju da je shvati splela je obrve. Na kakav način razmišlja Muški, okružen robotima, i oružjem što riga vatru, i kolima bez orspera, i zgradama visokim kao planine?

Bila bi, međutim, hereza priznati da je to stvorenje, visoko niti dva metra, koje se i znoji i krvari a znade se i uplašiti, da takvo svorenje može biti Muški!

Sve to može značiti i da su Muški i hladniji i dalji nego što je mislila. Davis je bio tu, bio je topao i disao je. Njušila je

oštre miomirise njegove kože; brada mu je u ranom jutarnjem suncu bila kao zlatna srma, a oči plave, i kad bi se nasmijao okružile bi se najfantastičnijim borama. Da, kad bi radili, on bi zapjevao onu svoju prpošnu pjesmicu, i smijao se s njom, što je ispod dostojanstva skamenjeno ozbiljnih Muških.

Slučajno je o njega očešala koljeno, i na trenutak joj se učinilo da gori, i čitav se svijet zaljuljao. Što se to s njom zbiva? Istodobno ju je spopadala želja i da plače i da se smije. Jučer se čak i rasplakala, što se još nikada nije dogodilo nijednoj Whitleyki starijoj od dvanaest godina.

"Kvragu!" reče Barbara. "Što je bilo?" upita je Davis. "O, ništa. Daj mi mira, može?" I onda: "Ne, nisam tako

mislila."Davis joj uputi jedan vrlo dug pogled. Ona mu nije mogla

pogledati u oči, i sva se uzvrpoljila. Divljim je pokretima završila djelanje držača i zatjerala ga kroz ušice sjekire. Davis je držao glavu dok je ona kamenom zabijala klin, ljutito sabrana na posao.

Valeria, kojoj je Elinorina pomoć samo smetala, u međuvremenu je rastrančirala onu pticu iz jezera. Njezina bi koža mogla biti dragocjen dar za Udallu kojoj su krenuli u pohode. Rasporedila je teret po orsperima te rekla kako bi bilo bolje da im dadu poštedu i krenu pješice.

"Osim Davisa", rekla je Barbara. "Tko šljivi Davisa!" odvrati Valeria. Barbara je zamahnula sjekirom tako jako da je zviznula.

Nova je držaljica bila izdjeljana iz dozrele grane i njezina se snaga osjećala.

"Sve je počelo tako što smo ga ugrabile dušmankama iz šaka", odgovorila je hladno. "Sada je još i povrijedio nogu. Zašto da ga uopće i vodimo sa sobom, šuplja glavo, ako se za njega ne mislimo brinuti?"

"Neka ti bude", odgovori joj rodica i slegne ramenima.Polako su nastavili obalom. Davis se povremeno selio s

orspera na orspera. Podveče su otkrili nabijenu stazu što je vodila preko livade, a na pozadini Theseusa što je tonuo za obzor, ugledali su viticu dima.

Barbara je prema sjenovitoj šumi bacila pogled pun nelagode i podigla arbalet. Obuzeo ju je osjećaj da ih netko promatra... da, pjevice su utihle. No dobro...

"Čini se da ova cesta vodi prema gradu", rekla je. "Možemo njom."

Tkogod bila ta koja ih je slijedila kroz šumu, nedvojbeno je tome bila vrlo vješta. Barbara bijaše sve uvjerenija da u šumi ima nekoga.

A to nečujno slijeđenje nije bilo u stilu svijeta što živi oko Svete rijeke. Barbara se stresla i prisjetila mračnih priča što su ih mumljali heloti, kretura i avata. Opazila je kako se sve bliže primiče Davisu.

Zašli su za okuku, na mjestu gdje je visoki trstik skrivao ono što je bilo iza, i naišli na strankinje.

Bilo ih je šest, bile su na orsperima, a pred njima su se protezale njihove duge i crne sjene. Sve su bile Burke: visoke i vitke žene, crne, kratko podšišane kose i s plavim očima; lica im bijahu malo previše izdužena, ali čela široka, a elegantni nosovi bili bi im lijepi da im usne ne bjehu tako tanke. Kod kuće su Burke u doba mira bile vojnice, umjetnice i obrtnice - nisu baš bile pretjerano omiljene, jer su stalno dolazile s nekonvencionalnim idejama, no Udalle su ih ipak često uzi-male za savjetnice.

Sa sobom su imale arbalete i sulice, a za pojasom uz to, i oružje za Barbaru sasvim novo, krivi nož dug gotovo metar, očito namijenjen sječenju neprijateljica u sedlu. Bile su neobično odjevene: u suknene hlače, košulje napuhanih rukava i kožnate kaputiće, a na svakom su od njih bile izve-zene oznake za raspoznavanje.

Barbara je iza sebe začula nekakav šum. Naglo se okrenula i opazila kako ih iz šume dolazi još desetak, da opkole njezinu družinu. I opet Burke!

Valeria je podigla prazne ruke."Mi smo iz Freetoona preko brda", reče. "Dolazimo u miru."Najstarija žena, stara pedesetak godina no još okretna,

izjahala je poprilično pred svoj odred."Preko Dimnog prijevoja?" Izgovorila je to istrzano i teško

razumljivo. "Zašto? A što je to s vama?"Davis raspoloženo kimnu glavom."Ja sam Muški", reče."Ha?" Burke ga pogledaše strogo. I pritom se nisu

rasklepetale, kao što bi to učinile Freetoonke. "Muški?" odrezala je najstarija. "Otkuda?"

Davis upre prstom u nebo.

"Odozgo, sa zvijezda." Široko im se nasmiješio. "Ja sam originalna marka. Čuvajte se patvorina."

Uslijedila je duga šutnja. A ta je zbunjivala."Što hoćete?" upitao je netko."O tome ćemo s vašom Udallom", odgovori Valeria

uznosito."Naša... o. Mi nemamo Udallu. Razgovarajte s Vijećem.

Idemo."Nemaju Udallu! Barbaru je to toliko zaprepastilo, da joj

nije preostalo drugo nego krotko poći za jahačicama koje su je potjerale naprijed.

"Ali to je strašno", prošapće Elinor. Sva se tresla.Davis je priškiljio očima."Čekaj čas", reče. "Ima li medu vama ikoga tko nije od vaše

pasmine?"Njihova se glavarica nasmiješila."Ne. Burke iz Burkevillea. Ja sam Gwen, vojna poglavarica.""Ne'š ti vojske", reče Valeria drsko.Zauzvrat je dobila prezriv pogled."Veća nam i ne treba. Rat je glupost. Nas napadnu, sve se

Burke bore."I to je bilo sve. Barbara je ostala sasvim smućena. 0,

naravno, pomislila je ošamućeno, naravno, ako su sve Burke, onda sve mogu i nositi oružje. Ali da nemaju Udallu? Kako onda odlučuju što da rade? A onda, nakon što se neko vrijeme hrvala s tim pitanjem: Pretpostavljam da sve zapravo žele isto, tako da to pitanje za njih i nije baš jako teško.

Kada su stigli u Burkeville, oba su se sunca već bila spustila, a Minos je već dobrano zašao u drugu četvrt. Bilo je dovoljno svjetla da se može vidjeti. Grad bješe izgrađen na kolju u uzanom zaljevu jezera, a sastojao se od pedesetak dugih zgrada od tesanoga drveta i s krovom od šindre, izvedenih u ljupkom, prozračnom i neobuzdano izrezbarenom i obojenom stilu. Uz stupove su bili privezani vitki čamci, opremljeni mrežama i smotanim jedrima - iako ih Barbara nije prepoznala. Bio je tu i pokretni most što se spuštao preko deset metara slobodne vode, koji zatutnji pod nogama orspera.

Vijest je zacijelo stigla prije njih. Pred svojim su spavaonicama stajale Burke svake životne dobi. Međusobno su malo razgovarale, što se Barbari učinilo neprirodnim. Tu i

tamo, iznad daščane palube grada, dizali su se visoki drveni kipovi. Bili su to stilizirani prikazi ljudi i životinja u divljoj borbi. Miris ribe rekao joj je da Burkeville većinu hrane izvlači iz jezera, te da vjerojatno na obali ima tek pokoje malo polje... da, jer tu ribu mogu i trampiti...

Oko dvije tisuće odraslih, procijenila je kroz modru noć, i još toliko djece. I sve su bile oskudno odjevene i kratko podšišane kose.

Družina se zaustavila pred kućom u središtu grada. Ušli su u nju bez formalnosti, a vrata su ostala otvorena, tako da i ostale žene mogu pratiti što se unutra zbiva. Niz dvoranu je stupao red crvenih stupova, s izrezbarenim viticama i ptica-ma. Bilo je tu i ognjište, ali je većina svjetla dolazila od svijeća u zidnim svjećnjacima - prostorija je upravo blistala. A i vrlo je lijepa, pomisli Barbara, zagledana u stolove i stolice, pernate tapiserije i bakrene plakete.

U dvorani je odnos prema odijevanju bio još ležerniji nego li u Freetoonu. Većina je žena na sebi imala tek po nekoliko perli. Davisu su oči išle kao čunak na tkalačkom stanu. Barbara osjeti kako se u njoj zgušnjava gnjev. Pokazat će ona tim zmijoguzim i sprijeda pohoblanim kreaturama što sve zna i umije!

Nekoliko je zrelih žena sjedilo protegnuto u velikim naslonjačima uz ognjište. Ustale su i zagledale se u Davisa. On se nakon nekoliko trenutaka počeo osjećati nelagodno.

"Bok", reče."Pozdrav." Žena koja je to izgovorila, bila je urešena

neznatno bogatije od ostalih; na sebi je imala pernatu košulju, a u kosi joj bijaše perjanica. Imala je trideset i koju. "Kathleen Druga. Ja govorim u ime Vijeća. Sjedni."

Davis se spustio u stolicu, pa zatresao ošamućenom glavom.

"Što se to zbiva? Nije mi jasno. Zar ste sve vi samo, mislim, Burke?"

"Tako je. I živimo kako nas je volja. Sve su druge glupače." Kathleen uputi Whitleykama pogled pun izazova; obje se zajapuriše, no ipak odlučiše iz toga ne praviti pitanje. "Počelo to prije sto i više godina, Flormead se razlila, i nekoliko Burka uspjelo se prebaciti."

"Shvaćam. Ali...""A sad vi o vama. O, sigurno gladni, sigurno žedni."

Kathleen je kimnula nekolicini adolescentica što su stajale u

blizini. One su tiho izašle. "Drago vas vidim. Što s druge strane, samo glasine."

Valeria je pročistila grlo."Stigosmo kao izgnanice, gospo", reče s pravom smjestom

ponosa i uvažavanja. "Ali ne kao prosjakinje. Naše je oružje na službi naših domaćica, i ako od nas prihvaćate maleni dar, kožu silne ptičurine što smo je jučer ubile..."

Čitava je dvorana zazvonila smijehom. Valeria je skočila na noge.

"Par-don." Kathleen obriše oči. "Ne običaj naš. Priča kruži imate poglavaricu i takve gluposti. Točno? Kao neke žene s druge strana, valjda."

"A što bismo drugo i imale?" upita je Barbara jedva svladavajući bijes.

"Mi sve mislimo na isti način. Naravno. Vijeće donosi rutinske odluke. Zbog toga vijećnice nisu ništa bolje od ostalih. Ah!"

Djevojke su se stale vraćati s natovarenim pladnjevima. Davis, Barbara i Valeria gladno se baciše na hranu. Elinor je pripazila na manire. Piće je bilo samo neprovreli kupinov sok. Barbara se prisjeti da njezine Burke ne vole pivo. Kathleen i ostale gledale su ih kako jedu.

"No dobro", reče glasnogovornica kada su bili gotovi. "A sad, tko ti?" Pogledala je Davisa.

"Davis Bertram", odgovori on sa smiješkom. "Muški... mužjak ljudske vrste."

Začuo se žamor šapta, ali samo dječjeg.To on veli! pomisli Barbara. Već je htjela izvaliti kako laže,

ali je zatvorila usta. Istog se trena zaključala i Valeria. Možda ne bi bilo loše da Burke u to povjeruju.

"A priča?" reče Kathleen napokon. Na licu joj ne bijaše nikakvog osjećaja.

Davis joj u najkraćim crtama ispriča svoju priču.Opet je uslijedio mir. Glave su se zatresle, vrlo polako, a

vitka se tijela pomakla. S druge se strane podiglo nekoliko kopalja.

"Čekaj malo", reče Kathleen. "To nešto sasvim novo... moramo razmisliti... Možeš to i dokazati?"

"Naravno", odgovori Davis samodopadno. Barbari je došlo da ga pljusne.

"Hmmmm... nikad puno držale do priča nam ih prodavale na Brodu. Ako Muški mužjaci ljudskoga roda, znači to oni ljudi - kao mi - ništa više.

Kathleen je razmijenila pogled sa svojim blizankama. "Čudno je. Teško primiti, ali..."

I onda naglo: "Što naka-niste?""Tražimo pomoć za oslobađanje Freetoona", reče Barbara.Opet je zapljuštao smijeh."Nas ne zanima", odgovori Kathleen. "Što će nama

miješani grad?""Idemo do Broda", umiješa se Davis."Hm... da, jasno." Kathleen je ustala. "Sad ja već umorna.

Dobro amo došli. Sutra pričamo."Bio je to znak da je razgovor završen.

GLAVA JEDANAESTA

I Burke su živjele u vojarnama kao i Freetoonke, ali bez kastinskih razlika. Barbaru su odveli do kuće urešene koliko i vijećnica. Ukrasi nisu bili rađeni ni po kakvom općem planu, nego bi svaka žena dobila komad zida nad svojom niskom po-steljom da s njime učini što želi, no pritom se ipak stvorio opći dojam harmoničnog ponavljanja. U prostoriji je bilo i nekoliko slobodnih postelja koje su se doimale upravo raskošno nakon Freetoonskih slamarica i deke prostite po tlu na putovanju.

Probudila ju je jutarnja vreva. Pridružila se ostalima u redu za klopu, kojem su kuharice dijelile kruh i prženu ribu. Bilo bi skoro kao i kod kuće, samo što su ovdje Burke bile i kuharice.

"Kako se samo uspijevaju dogovoriti koja će kuhati?" upita se glasno.

"Kućne poslove sve naizmjence obavljaju", odgovori žena iz grada. "Inače svaka svoj posao."

Ribarska je flota već bila isplovila. A posvuda uokolo sjedile su Burke pa rezbarile, slikare, tkale; jedna je imala harfu, i baš je skladala pjesmu. Barbara zavrtje glavom.

"Pa ne mogu se baviti s toliko poslova!""Svaki je nadareni čovjek sposoban za mnogo toga", reče

joj Davis. "Na Zemlji sam poznavao dva brata, inače identična blizanca. Jedan je bio psihotehničar, a drugi kapetan svemirskoga broda. A obojica su druge violine u amaterskom orkestru. A i ja sam u neku ruku slikar."

"Oh, umjetnik!" cikne Elinor.Davis kao da je prema njoj danas pokazivao manje

zanimanja. Bar je imao toliko ukusa da pokaže zanimanje za Burke, pomisli Barbara ojađeno... iako to još ništa ne govori. Između stupova plivalo je i nešto djece; čudovišta su iz jezera zacijelo već shvatila da im se u tom zaljevu ne piše dobro. Da-vis pogleda studenu, blistavu vodu, pa se svuče i skoči. Čas potom za njim su pošle i Whitleyke.

Davis je bio dobar plivač. Viknuo je, zaronio i uhvatio Barbaru za gležanj. Ona izroni i zagrcne se. On se pojavi kraj nje, široko se nasmiješi i pričvrlji joj pusu na usne.

"Nemoj!" dahnula je ona."A zašto ne? U povjerenju, ti i Val ste najbolje građene

mačke na čitavom Atlantisu.""Daj prestani!" javi se Valeria. "Vidiš da smo na

promatranju. A ovo mi se ne sviđa baš ni najsitniju mrvu."

Otplivala je od njih dugim i čistim zamasima. Davis ju je gledao ozlojađeno. Barbara iskoristi priliku da pobjegne... Da pobjegnem od čega? upitala se. Na usnama je još osjećala hladno i vlažno škakljanje.

Poslije su sjedili na daskama i sušili se, a oko njih su se sjatile Burke. Gorljivo su ih ispitivale, ali su i na njihova pitanja odgovarale prilično slobodno. Barbara je, međutim, opazila i postojanje izvjesne štafete, naime činjenice da se njezine riječi kroz mnoštvo prenose sve do vijećnice. Zbog toga se osjetila nelagodno.

Opazila je da Burke između sebe govore malo; obično, zapravo, ne bi imale ni o čemu. Zaključi kako ovdje vlada nekakva psihička atmosfera - jer se nikada nije bojala nijedne žene, čak ni Stare Udalle, no ove su Burke bile tako čudno predaleke, a da bi se među njima osjećala ugodno.

"Jesi li ti zaista Muški?" upitala je Davisa neka djevojčica. Djeca su bila neposredno iskrena čeljad, izdignuta iznad neobičnih unutrašnjih inhibicija.

Davis potvrdno kimne glavom."Jesam. Ali kao što reče Kathleen, i ja sam samo čovjek."Valeria i Barbara samo su se pogledale. Lupeta kao

šmrkavac! Slijepac pilećeg mozga! Kad bi se samo počeo ponašati kao Muški, mogle bi čitav Burkeville preplaviti stravom.

Neka se postarija žena namrštila."Za te stare priče nikad ne dasmo ni pišljiva boba", reče.

"Burke vlastitom glavom misle. Sigurno bio brodolom, zbog razloga prirodnih, u staro doba..."

"Tako je", potvrdi Davis."Doktorice imaju moć jer samo one oplođuju. Mi pokušale

jesmo stroj napraviti za oplodnju. Badava trud. Zbog toga plaćati danak moramo, i kroz njihove glupe obrede proć, kao sve druge."

"Oh!" prošapće Elinor. "Pričati o tome... pred djecom!""Vi dakle s vaše strane brda inicijacije imate? Velike tajne.

Baš kao močvaranke. Mi sve još male znamo istinu."Barbarin svemir, koji je već bio dobrano uzdrman, opet se

uzdrmao i ostao bez još nekoliko opeka. Te su Burke prekršile sve kanonske zakone, a opet im dobro ide. Je li moguće da iza Doktorica ne stoji Otac?

Čekala je da udari grom. Ali od groma ni glasa. Onda izazovno ponovi tu misao. Pogledala je na svoje preplanulo tijelo, i nije opazila nikakvo skupljanje.

Ali tada, pomisli neobuzdano, onda sve ono što je Davis tvrdio, ima smisla! Onda je on možda zaista Muški!

A onda je nejasno, kroz brenčanje vlastitoga srca, začula suhi Burkin glas:

"Naravno Doktoricama ne kažemo što mislimo. Učimo djecu jezik za zube kad legatice stignu."

"Pametne cure", primijeti Davis.Sad se već bio osušio, pa se vratio u suknju i pod plašt.

Whitleyke su splele mokru kosu pa učinile isto. Potom su ih sve poveli po gradu i pokazali im znamenitosti. Pritom su se hvalile mirom i obiljem koji vladaju u Burkevilleu, i Barbara morade priznati da u tom hvastanju ima istine.

"Ali je ovdje sigurno jako dosadno", promrmlja Valeria. Rodice su našle nekakvu izliku da odlutaju same; svo se zanimanje i tako sabralo oko Davisa. "Jedna te ista žena, uvijek i svuda."

"Ali zato prilično mnogostrana.""Da... Val, baš sam razmišljala... mi, i taj način života...

možda nas je on nekako skučio. Svatko zna samo jedno, jednu vještinu - a svaka od tih Burka može pričati o svemu."

"Možda si u pravu", odgovori Valeria i kimne glavom. "I meni su se po glavi danas motale slične misli, a Otac me zbog njih nije ubio. Ali ne mislim da su Burke išta bolje od nas, zaista ne."

"Mmmmm... da. Shvaćam što misliš. One prave sve te krasne rezbarije i sve to, ali su te umjetnine tako međusobno slične. A ne znaju ni kakvo je to veselje pričati s nekim drukčijim. Sjećaš se kako smo se znale prepirati s Kim i Ginny?"

Najednom je suze zapekoše za oči. Pred njom se odjednom stvorio sasvim jasan Freetoon - ali sad je bio gotov, dotučen, mrtav. Čak i kada bi se vratila kao pobjednica, kad bi otjerala neprijatelja i sve prijateljice zatekla na životu - za nju sve to više nikada ne bi bilo ono staro, sve bi to bilo i prepusto i preusko.

Nikada se neće moći vratiti kući.Poželjela je potražiti Davisa i pred njime izbaciti iz sebe sav

svoj jad.

"Bilo bi bolje da dođu Muški", reče Valeria tiho. "Mi nikada nismo željele kako je to želio Otac - ili tko li je već stvorio zvijezde. Naprosto smo živjele od danas do sutra, u nadi, i tako tri stotine godina."

Barbara osjeti kako joj smiješak poteže usnu."Baš bi bilo krasno imati dijete od Muškog", reče

zamišljeno. A onda kao da ju je probola iznenadna spoznaja: "Ali Val! Pa Bert je Muški!"

"Ali truli primjerak", odbrusi joj Valeria.Barbara se osjetila zbunjeno. One su inače razmišljale na

tako sličan način, pa sada nije mogla shvatiti zašto Val toliko prezire Davisa.

Misli joj odlutaše natrag na Muškog, pa je zaboravila na pitanje.

"Bolje da se vratimo", reče Valeria. "Ja tom Davisu ne vjerujem kad god ga ne držim na oku."

Elinor je sjedila pred njihovom spavaonicom. Kao da se nekako smanjila i bila je vidno uplašena. Nikoga drugog ne bijaše u blizini; Burke su se opet skupile oko vijećnice.

"Gdje je Davis?" upitala je Barbara. Osjetila je kako joj se steže grlo.

"Unutra." Elinor pokaže prema kući. "Poslali su po nj... ona Kathleen!" Podigla je pogled, a oči su joj bile razrogačene. "Kad ćemo se maknuti iz ove strahote?"

"Čim bude moguće", odgovori Valeria smrknuto. "Pa kad bilo da bilo. Od njih nikakve pomoći, i vjerujem da su za sve sposobne."

Elinor se na ovo rasplakala, pa počela glasno izražavati želju da se vrati svojoj dragoj Claudiji. Whitleyke je prostrijeliše pogledom i odmaknuše se.

"Dala bih sve na svijetu da čujem što govore", prošapće Valeria. "Ako nas nisu pozvale... to mi ne sluti na dobro."

"Možda o tome nisu ni mislile." Barbara je preko dasaka, uz glasnu lupu, otrčala do ruba gomile. "Pustite nas, molim vas."

"Žalim, ne." Naoružana je Burka zamaknula sabljom. "Nije za javnost."

"Ma šta tu može ne biti za javnost?" planula je Barbara.Nato im se primakoše i druge ratnice u hlačama. Sunce je

usijalo vrške njihovih kopalja. Barbara opsuje i vrati se u spavaonicu.

"Mislim da bismo mogle zbrisati", reče Valeria. "Most je još spušten, a preko ceste su svježi orsperi. I nitko nas ne gleda."

"A za koju korist?" usprotivi se Barbara. "Bez Davisa smo čiste otpadnice. Ali da mogu čuti..."

Zbijene su se Burke nešto došaptavale te jedna drugoj prenosile što se zbiva u dvorani. Mlađe su krišom pogledavale u smjeru Freetoona.

"Uđi unutra", reče Barbara. "Imam ideju."Nakon svih je onih očiju praznina spavaonice bila

dobrodošla. Na podu je bio kapak koji se otvarao nad jezerom; Burke bi kroza nj znale ponekad pecati, a kroza nj se moglo bacati i kamenje na neprijateljske čamce.

"Mislim da bih ovuda mogla doći do dvorane", reče Barbara. "S druge strane nema nikoga."

"Idem ja", rekla je Valeria."Ne, ti ne ideš! Ja sam se prva sjetila!""Aha... a netko mora i paziti na ovo." Valeria uputi Elinor

nimalo prijateljski pogled. "Onda idem. Ako se bace na mene, imam sjekiru, i neko ću ih vrijeme moći odbijati."

Barbara se svukla i podigla kapak. Objesila se za prste... voda je bila tri metra niže. Valeria se ukočeno nasmiješi i pruži joj laso iz svoje opreme. Barbara se oprezno spustila i zaplivala.

Između stupova su strujale sjene i sunce. Kroz bistru je vodu vidjela travom obraslo dno i ribe što klize preko kamenja. Kroz čitavih pet kilometara u daljinu blistala su crvena i modra jedra flote, a iza toga je bila zelena šuma, a iznad svega blistavo nebo. Još samo malo pa će i pomrčina.

Pričekala je da Bee zađe za Minos. Ay je i dalje bacalo slabašno svjetlo, planet se žario izbrazdan i sablasan, ali je preko svjetlila protjecala gusta tmina.

Barbara se brzo uzvere ljestvama s druge strane platforme. Jedva je i vidjela mnoštvo s druge strane dvorane. Njihovi su svijetli plaštevi svjetlucali. A njezino je tijelo, potamnjelo od sunca, na toj udaljenosti zacijelo bilo nevidljivo.

Ovdje se zbog pomrčine ne prekidaju poslovi... imaju li te vještice ikakva poštovanja i prema čemu? Barbara potrči preko dasaka, skrivajući se od kuće do kuće. Pred njom je bila dvorana. Kliznula je do jednoga od njezinih velikih prozora i pažljivo povirila.

Unutra je bilo tek nekoliko Burki, u izravnom razgovoru s Davisom. Sve su, osim Kathleen, bile stare, očito njihove najiskusnije savjetnice. Zbog pomrčine su bile upaljene svijeće, a u tom se sjaju veličanstveno dizao Davis.

On je govorio, a Barbara pomisli - čak i u takvom trenutku - kako je lijepo slušati duboki glas. Whitleyke bijahu kontraaltovi, no sve su te Burke bile blebetavi soprani, i...

"Onda dobro, Kate, sad sam te uvjerio da sam Muški.""Ne baš sasvim. I dalje treba konačan dokaz." Pa ni da bi

pocrvenjela!"Nema frke! Treba mi samo malo privatnosti.""O, hoćeš biti sam? Dobro.""Mislim, koja će... ovaj...""Ja... ako sve prođe dobro, i ako ne boli...""Neće nimalo." Davis se cerio riblje, kao gluparan."Onda dobro.""Ali čekaj malo, ljubavi. Ja mogu shvatiti tvoju, ovaj,

prirodnu radoznalost. Ali planiraš li ti i nešto preko toga?""Naravno." Kathleen mu se nasmiješi. "Dobro nam poznato

je, Muške trebamo. Gledale ptice u proljeće. Ti dati nama nov doživljaj, zdrav život, čitavom gradu."

"Mmmmm... da-a... pomalo!""I djecu!" Kathleenin je glas sad pomalo podivljao. "Ti

misliš mi volimo Doktorice nam tako šefuju? Ti osloboditi budeš nas od Doktorica. Mi morati tebe ćemo sakriti, najprije, igrati na kartu vremena. Ali kad tvoji sinci počnu rasti - shvaćaš? Čitav će Atlantis biti naš!"

Davisu se ovjesila čeljust. Ustuknuo je."Čekaj!" usklikne. "Daj čekaj čas. Mislio sam da ćete mi

pomoći da opet dobijem svoj brod - pa da vam dovedem Muških koliko vam srce želi..."

"A Burkeville postaje ništa? Ne, ne, Davis. Tu ostaješ.""Ali..."Kathleen nije dala nikakav znak. Ali nikakav znak i nije bio

potreban. Desetak je ratnica stupilo iz mnoštva, ušlo u dvoranu i spustilo koplja.

Davis se divlje osvrnuo na sve strane."Ali moje prijateljice!" promuca."Riblja meka."U tom se času naglo digao studen vjetar i namreškao

mračne vode jezera. Barbara se odgurne od prozora. Nitko ne gleda na njezinu stranu - i ne smije! Pronašla je ljestve i vratila se do jezera. Plivala je polako, da bude što tiša, i to je bio napor koji ju je gotovo slomio.

Uzverala se uz konop i našla u spavaonici."Onda?" upita je Valeria.

"Oca ti, Val! Te vještice... misle nas zadržati... pobiti... gdje mi je oklop?"

Elinor vrisne. Barbara je pljusne. "Kuš! Kuš ili crkni!"Whitleyke su si počele pomagati, pa uvezivati prsne oklope

iznad željeznih suknjica, navlačiti čizme, vezivati kacige."Brže!" zagrcne se Barbara. "Pomrčina samo što nije

prestala. Elinor, vidiš onu štalu preko puta? Daj uzmi četiri naša orspera - svježa - i... da!" Istrgla je ugarak iz vatrice na ognjištu. "Gurni to u slamu."

"Ali ja, ja, ja..."Valeria joj jednim sladostrasnim vritnjakom pomogne

pokrenuti se."Ili to, ili te, ljubavi, zakoljem ko pile", reče joj.Kad su se Whitleyke obukle, zapadni se rub Minosa već bio

zažario. Pohitale su ulicom baš u trenutku kada je Elinor kroz vrata štale istjerala četiri ptice. Nije bilo vremena ni za sedlo ni za deke - no bez uzdi se ipak ne može, a ta je riblja glava na to, dakako, sasvim zaboravila. Barbara jurne u štalu. Plamen je već lizao uz stog suhoga sijena. Strgnula je ormu sa zida pa istrčala.

Neka ih je mala Burke opazila i vrisnula. Gomila se polako okrenula, usporena vlastitom masom. Barbara je orsperu u kljun ubacila žvale, čula kako su škljocnule, nabacila ptici oglav i ormu oko krutih modrih prsa, natjerala ga da čučne, pa zajašila i pritegla kopču. Elinor je zajaukala. Valeria se nagnula prema njoj.

"Opremi jednog za Davisa!" dovikne joj.I tad su Whitleyke jurnule na Burke.Slava budi Ocu, orsperi su bili dovoljno glupi da se dadu

okrenuti i protiv vlastitih gospodarica, a ovi bijahu dresirani kao i ptice u Freetoonu. Barbara je prepustila kljunu i pandžama da joj prosijeku put, a sama se, što s lijeva što s desna, poigrala sjekirom. Nije znala je li pritom koju i ubila, a niti ju je bilo briga.

"Bert! Bert, odmah van!"Bačeno joj se koplje odbilo od oklopa. Sablja joj je

zamahnula prema nozi i zasjekla čizmu. Uzvratila je udarac i skoro pala. Burke se upravo uskuhale: vrištale su i pokušavale pobjeći i rušile se jedna preko druge. Naoružane bi žene, da su bile same, ostale na mjestu, ali ih je gomila pomela.

Uto se pojavio i Davis. Zamahnuo je ostatkom stolice te ispustio bojni poklič. Barbari je dio svijesti rekao da nitko nikad u čitavom svemiru nije vidio tako junačan prizor.

Bee se oslobodio Minosa, i punina je dana preplavila jezero. Whitleyke i Davis su se nekako uspjeli vratiti do štale. Na vratima se lelujala blijeda vatra, a unutra su vrištali orsperi. Barbari su se smilili, sirote ptice; nadala se da će ih stići oslo-boditi, i bilo bi joj draže da ih nije morala toliko ustrašiti da se neko vrijeme neće dati jahati.

Davis je povukao slobodnog orspera za krijestu. Ptica se pognula i on ju zajaši, na nesigurnom sjedalu bez stremena. Barbara, pomalo iznenađena, opazi da je i Elinor zajašila svoje grlo - očekivala je, naime, da će ta Dyckmanka lomiti ruke i kukati sve dok je Burke svu ne isjeckaju na komadiće.

Pod njima je zagrmio pokretni most. A od njega je dalje vodila cesta, što se prema zapadu, dugom nizbrdicom, spuštala do mora. Od ptičjih se pandži u vis vitlala prašina, i Barbara se prepustila ljuljnom ritmu jahanja punom brzinom.

Burke će ugasiti požar, pomisli sumorno, umiriti orspere, pa krenuti u potjeru na rezervnim grlima, ali u sedlu. Nadala se samo da je njezina družina stekla dovoljnu prednost.

GLAVA DVANAESTA

Nekoliko kilometara od jezerskoga grada, Valerijin je orsper iskašljao krv i pao na prsa.

"Ranjen u boju", reče s gorčinom u glasu. "Jahat ću skupa s Elinor."

"To će joj brzo zamoriti pticu", zadihano odgovori Barbara."Možemo se mijenjati", reče Valeria.Nastavili su lakšim korakom. Cesta bijaše široka i

izbrazdana dubokim kolotečinama; zacijelo je to bio važan trgovački put. S obje se strane gusto stiskala visoka šuma. Zrak je već bio topliji. Stabla bijahu od neke vrste tvrdoga drva; na suncu bi zasvijetlili kukci nalik mušicama. Zemljište se strmo rušilo u veliku riječnu dolinu.

"Maknimo se s ceste što je prije moguće", reče Barbara.Davis kimne glavom."Ja nikad... Mislim, neću reći, malena, da si me spasila od

sudbine gore od smrti, ali sam ti ipak zahvalan.""Možda se sad upristojiš", odbrusi mu djevojka.Davis slegne ramenima. I to ga je skoro stajalo sjedala na

skliskim orsperovim leđima. Svu je pažnju usmjerio na održavanje na ptici.

No cijepaj ga! pomisli pomalo ogorčeno, zaista nije pošteno iskrcati čovjeka na planet na kojem se upravo roje ljepotice, i onda ga prekinuti svaki put kada postane zaista zanimljivo. Osjećao se upravo zlostavljanim.

Misli mu se vratiše na napuštenog orspera što umire na vrućoj, prašnjavoj cesti... i Burke, Freetoon, Greendale, osakaćene i poklane, na Barbaru i Valeriju, te žene otjerane iz vlastitog doma i progonjene kroz visoka gorja. Sve to zajedno nije pošteno ni prema kome. A do svega je toga doveo Davis Bertram.

Nijedan ga sud ne bi proglasio krivim. No, baš je on ipak katalizirao svu tu okrutnost i umorstva, a njegove glupe pogreške samo su sve još i pogoršale. Snaga, naobrazba, i valjan, pa makar pomalo i zahrđali um, dali su mu moć, a time i nametnuli dužnost da donosi ključne odluke. Do sada se na tom poslu baš nije iskazao.

Odjednom ga obuzme toliki žar donošenja dobrih odluka da je skoro opet pao. Bilo je zaista naporno bez sedla jahati te ptice.

Cesta je vijugala i spuštala se i spuštala, ovijajući se oko puzavicama obraslih litica. Nisko im je sunce blještalo u oči. Povremeno bi zastajali da zamijene dvostruki teret; inače su stalno išli sa sjećanjem na koplja uperena u leđa. Davis je vje-rovao da bi ga Burke, kad na njegovu muškost ne bi dobile monopol, zacijelo ubile. Isuviše su ljubomorno čuvale svoje malo i u sebe zatvoreno društvo. Bila je to kultura kakvu bi Služba smatrala nevrijednom zaštite.

U međuvremenu su se, međutim, orsperi približili granici iscrpljenosti.

Valeria prekine dugu šutnju."Nikakva korist da te beštije jašemo dalje. Time samo

iscrpljujemo i sebe i njih, a neprijatelj sigurno ima i rezervne.""A ima i sedla", doda Barbara. "Ne možemo se boriti s

protivnikom koji je u sedlu.""Bolje da nastavimo pješice", završila je Valeria. "Ako ih u

toj šumi ne možemo skinuti s vrata, onda smo zaista zaslužile da nas ispeku na gradelama za doručak."

"Nemoj!" Elinor je malčice pozelenjela."Istina", reče Davis. "Hranu mi ne spominji. Čitav dan

nisam ništa stavio u usta."Bee je tinjalo u bakrenastim oblacima sutona. Desno od

sebe čuli su tihi šum slapa. Barbara zamišljeno potrlja nos."Nismo li možda prije jedan kilometar prešli preko nekakve

staze?" upita."Da... preko stazice obrasle zelenilom i grmljem", osvježi

joj Davis pamćenje."Mislim, to upućuje na ljude, a ne vjerujem da se itko

prema Burkama može odnositi baš jako prijateljski. Napose, Bert, u slučaju da staviš jezik za zube i počneš se ponašati kao Muški."

Ouh!Siđoše s orsperima s ceste, pažljivo sjašiše i potjeraše ptice

niz cestu. Valeria klizne u šumu; Barbara je bila zaštitnica, pa je zagladila sve tragove. Dalje sve bijaše mučno probijanje kroz mračni gustiš na putu prema stazi.

Svjetlo je Minosa škropilo studen kroz gusto lišće. Staza bijaše uzana, očito rijetko gažena, a rušila se nizbrdo između izbačenih gromada i suptropskih trstika. Ćutio se težak vonj živog zelenila, bilja što raste i trune; stabla uprskana svijetlećim gljivicama gušila su se u povijušama; šum se slapa pojačao.

Dok su stigli do izvora prošla su još dobrana dva sata. A onda su izašli na mokro stijenje i ugledali silnu rijeku, slap srebra obasjan Minosom, kako skače čitav kilometar u strmi ponor. Na mjestu gdje su plesale tamne duge, kraljevski se planet maglio u studenoj sumaglici. U rušenju su se voda utopili svi glasovi; od njega je ljudima zvonilo u glavi.

Staza pak, gola i skliska, spuštala se niz rub u kanjon. Valeria pokaže u tom smjeru. Kroz hladno i maglovito svjetlo, Davis je vidio kako upitno zadiže obrve, a onda je kimnula glavom. Zatim je stala na čelo i počela oprezno napipavati put, dok je kraj nje tutnjala smrt u svim duginim bojama.

Davis krišom baci pogled na Barbaru. Djevojka je gledala bujicu. Oči su joj bile razrogačene, a usne razdvojene. Kapljice rose blistale su joj u kosi poput dragulja. Osjetio je kako mu je srce zveknulo.

Kad su stigli do dna litice, već je bila prošla i ponoć. Na trenutak se odmoriše, zagledani u vir i bijeli stup slapa. A onda je Barbara kratko uzdahnula, pa ustala na noge i nastavila klipsanje.

Staza je slijedila obalu rijeke. U blistavom i nestvarnom bljesku planeta, Davis vidje kako se pred njim šire zidovi kanjona, da bi se na koncu razmaknuli nekoliko kilometara. Širila se, međutim, i rijeka, sve dok između drvlja i kamenja nije potekao gladak vodeni list širok kao jezero. On je zaposjeo gotovo čitavo dno kanjona; rijeka je bila velika kao Colorado.

Kroz izlomljeno svjetlucanje u Minosovu sjaju, vidjeli su kamenite otočiće kojima je bila posuta čitava površina. Sada, kada su se udaljili od slapa, zrak se opet ugrijao. Ipak dolje nije bilo mjesta za šumu, pače ni za travu. Slab će tu biti ulov, ako ga uopće i bude.

Davis napravi malu inventuru. Djevojke su imale svoju bojnu opremu: oklop, sjekire, lukove, bodeže, lasa namotana na rame, te u kesama udice i uzice. Ali zato nije bilo ni gunjeva ni tava... ali mislim, sad su i tako već bili u blagom podneblju.

On i Elinor nisu imali ništa osim izderanih suknji i sandala u poluraspadnutom stanju na nogama.

I, naravno, moje snage. Davis samodopadno pogleda mišiće na ruci. S obzirom na početnu zbunjenost zbog napada Whitleyki, nije se baš morao puno mučiti da se probije iz

vijećnice Burka. Kathleen Drugoj na glavi je ostavio kvrgu, u znak dugog sjećanja. I, naravno, mog znanja.

Nevolja je bila samo u tome što su se strelice iz samostrela malo obazirale na mišićnu snagu, a od znanja pilotiranja svemirskim brodom i pucanja iz blastera bilo je malo koristi s obzirom na to da nije imao ni jedno ni drugo.

Negdje pred jutro, pod ružičastim istočnim nebom, Davis pred sobom razabere zaista velik otok. Bio je gotovo kružnoga oblika. Promjer mu je iznosio oko deset kilometara, a bio je obrastao gustom šumom. Obali se približio na svega nekoliko metara, pa je pomislio kako bi do njega mogao i doplivati.

Onda mu je, međutim, žarenje zore pokazalo da je otok nedostupan. Pred njim je bila divovska bazaltna stepenica, crne su se litice dizale okomito deset metara u visinu, a na vrhu je rasla šuma. Bez antigravitacijske opreme ili magnetronskih cipela, nitko ne bi mogao...

"Hoj!" Valeria zastade, a pod nogama joj se zakotrlja kamenje.

Trenutak ga je kasnije opazio i Davis. Bio je to vitak viseći most, napet između vrška litice i obale. Bio je usidren kablovima od upletenih lijana, i to za hrđavu alku s njihove strane, a na otoku za debla papranjača.

Barbara zvekne arbaletom i postavi ga na rame."Tu, dakle, netko živi", prošapće."Tu staza završava", složi se Valeria. "Pitanje je samo tko, i

od čega ih sve možemo odgovoriti?"Davis se osjeti pozvanim da stane na čelo, iako su mu pri

pomisli na strelicu zakruljila crijeva. A onda je progovorio brzo i suhim ustima:

"Tko bile da bile, jedno je ipak sigurno, da ne daju Burkama da im se popnu na glavu, a ni drugima, s iznimkom Doktorica. Taj je otok zacijelo samodostatan, i nemoguće ga je osvojiti."

"Zaista?" progunđa Valeria. "Ma sama ću se probiti preko tog mosta."

"Dovoljno je samo da te ustrijele zaklonjene šumom. A u međuvremenu i presijeku kablove. I pade most. I kako ćeš onda napraviti novi, ako ti otočanke budu pucale u inženjerce kao u glinene golubove?"

"Kako su na nj uopće i došle?""Ljestvama, pretpostavljam. Koje bi bile beskorisne protiv

svake valjane obrane."

"Mmmm... da. Shvaćam." Izgovorila je to polako, kao da joj se ne žuri priznati da je on bio u pravu.

Davis se zaustavio na početku mosta. S druge ih je strane netko zacijelo promatrao, skriven u sumraku ispod stabala. Ovio je dlanove oko usta i zaderao se:

"Hej, vi tamo! Dolazimo u miru!"Iznad rijeke i sipina, pa zatim uz zidine kanjona, zabrenčali

su odjeci. Uslijedilo je kratko čekanje.A onda je na kraj mosta stupila vitka djevojka, odjevena u

vlastitu smeđu kosu i nekoliko cvjetova. Imala je samostrel, ali ga nije u njih uperila.

"Tko ste vi?" dozvala je plaho."Ona je Craigova", prišapne Barbara Davisu. "Kod kuće su

sve poetese i prelje. Ma tko je to na stražu mogao postaviti jednu Craigovu?"

Davis pričeka, a onda se da stvori dojam, ispravi."Znaj da sam ja Davis, Muški stigao sa Zemlje da ispunim

staro obećanje", izrecidrao je i pritom se osjetio prilično glupo. Barbara je u sebi smlavila kikot.

"Došao sam ovamo kao prethodnica svih Muških, e da bismo se mogli vratiti svojim vjernim ženskama i s planeta Atlantisa otjerati zlo", gromoglasno je objašnjavao Davis. "Pusti me da pređem preko tvog mosta, e da bih, mislim, od tebe mogao zaiskati pomoć na mom, mislim, svetom pohodu. Da, to je baš to, sveti pohod."

Craigova je skiknula i pala nosom u prašinu. Davis je krenuo preko mosta. Uspinjao se prestrmo da bi njegov nastup bio baš jako impresivan, ali je trenutak bio savršeno odabran, jer se Bee upravo, u zlatnom sjaju, dizalo preko slapa. Barbara i Valeria hrabro su zagazile za njim; čak je i Elinor, čini se, povratila dovoljno snage da zagladi zapetljanu kosu.

Iza mosta, staza se spuštala; otok je očito imao oblik zdjele. Prave je šume bilo samo na njezinu rubu; drugdje su stabla rasla u urednim šumarcima. Trava im je pod nogama bila podrezana, a posvuda su bile živice i blistave gredice cvijeća.

Iz šume iziđe još nekoliko žena; sve su položile samostrele i sjekire. Bile su redom mršave, preplanule i neformalno odjevene kao i ona prva. A i njihova je reakcija bila podjednako zadovoljavajuća - bio je to čitav spektar, koji je sezao od poniznosti do zijevanja od silnog strahopoštovanja.

"Još nekoliko Craigovih, dvije Salmonke, jedna Holloway, jedna O'Brien", promrmljala je Valeria. "Slikarice, primijenjene umjetnice, zabavljačice i poetese - kod kuće pripadaju tim klasama, to je ta vrsta."

Davis se nadvije nad prvu djevojku i podigne je."Samo me pogledaj, dušo draga", reče usrdno. A i ona je

bila vrijedna gledanja. "Dolazim kao prijatelj."Ona je zakopala nožne prste u blato i pocrvenjela na

nekoliko mjesta.Ona Hollowayeva, okrupna i podebela, bojažljivo pročisti

grlo."Nikad nismo mislile da će nam se ukazati tolika čast",

prošapće. "Mislile smo, kad stignu Muški, da će oni, mislim..."Davis se naduo."Sumnjaš li u to da sam ja Muški?" zatulio je."O, ne, gospo!" Hollowayeva je stala lomiti ruke i sva se

skutrila pred mogućim gromovima. "Ti si baš kako pjesma veli, velik i lijep, s glasom nalik na pljuskanje vode."

I ona je, kao i sve druge otočanke, imala vrlo ugodan glas. Mjesno je narječje bilo čudna smjesa točnog izgovora i melodioznih upletenih tonova; očito su sve prošle prvorazrednu vokalnu obuku. Kad je Davis malo pažljivije pogledao iza nje, opazio je da su živice i vrtovi poredani s rafiniranim ukusom.

Ali bit će mu pametnije da bez okolišanja iznese svoju teologiju.

"Učinjeno je već i previše zla," izjavi, "i da bih ga popravio, ja, Muški, moram hoditi svijetom kao... kao i sve druge žene, s tek nekoliko vjernih učenica. Došao sam među vas da k sebi pozovem sve žene dobre volje. Koja samoj sebi pomaže, njoj i Muški pomaže."

"Hoćeš li ući u naš dom, gospo?""Ispravno obraćanje glasi 'gospodine'. Da, odmorit ćemo se

i okrijepiti s vama, a nakon toga porazgovarati s vašim vodama." Davis se ozari i pljesne rukama. "Nemojte... mislim, nemojte me se bojati. Radujte se!"

"Kakva si ti velika blebetuša", prosikće mu Barbara u uho."Daj šuti", promrmljao je Davis. "I ovako još jedva

uspijevam sačuvati ozbiljnu facu."Stražaricama je trebao još samo njegov pristanak pa da

počne veselje. Neke su pojurile, izvikujući vijest, dok su druge požurile nabrati cvijeća i baciti mu ga na put. Nakon što je

tako propješačio kroz dva kilometra perivoja, smiješeći se kao političar u kulturi zastupničke demokracije, otkrio je da su ga sve stanovnice došle dočekati.

Među njima opazi dvadesetak genotipova, no svi su bili umjetničko-umjetničkoobrtničke sorte. Sve u svemu, na broj ih je bilo oko tisuću, računajući i djecu. Došle su u najboljoj odjeći, u tkanim haljinama, čipkanim šalovima, pernatim šeširićima, vijencima što su se spuštali kao slapovi. Ukupni ga je dojam upravo zgromio, bio je to pravi metež brižljivo izabranih boja, plameno crvene i kobaltno modre, šumski zelene, tople zlatne i paljene bakrene. Na svima su se vidjeli jasni znaci dobroga i lagodnog živiota. Starije su žene bile stravično debele, mlade vitke i pune dražesti, a lica su im i tijela bila bogato oslikana.

Plesale su oko njega, pjevale u zboru, kroz šumu su ćurlikale frule i grmio veliki bubanj. Po njegovoj je stazi pljuštalo cvijeće i uplitalo mu se u kosu. Majke su prema njemu pružale djecu da na njih položi ruke. Pitome ptice, s repovima nalik na zahuktalu vatru, kočoperile su se u hladnoj travi; iznad njega su šuštale čitave krošnje potkresane u žive kipove; jutarnji se vjetar širio po svoj zemlji poput blagoslova.

Selo se bilo ugnijezdilo na dnu zdjele, začuđujuće veliko. Ipak je svaka od jednostavnih travnatih koliba mogla udomiti tek nekoliko žena... Tako ti Kozmosa, bilo je to jedino mjesto na Atlantisu gdje čovjek ima nekakvog prava na privatnost! Jedna duga kuća usred naselja bijaše izgrađena od rascijepljenoga materijala sličnog bambusu, i vjerojatno je služila za javne svrhe. Gledala je na malen zeleni trg, okružen jamama za kuhanje.

Baš nekako u tom času, na Davisa su se napokon oborila ona protekla dvadeset četiri sata. Uspio je nekako u svoj zahtjev za doručkom i posteljom utrpati dovoljno pompe. Donijele su mu jaja, voće, slatke kolačiće i vino od kupina. Nakon toga su ga odvele u kuću glavarice i ugurale u pernate jastuke, a na kraju mu još otpjevaše i uspavanku.

Svo vrijeme dok je spavao, nijedna nije prozborila ni riječi glasom glasnijim od šapta.

GLAVA TRINAESTA

Davis se probudio pri smiraju. Djevojka što je čuvala stražu kraj njegova kreveta, mahne rukom kroz zavjese na vratima. Nato su ušle i ostale, koje su očito bile s druge strane, pa su kleknule s ručnicima i lavorima s toplom vodom, ili su pak, ostale stajati i zasvirale u harfu.

"O, vidi, vidi", reče Davis i silno zijevnu. "Ovo mi se već sviđa. Što jedemo?"

"Priredile smo gozbu, najbolje od nevrijednog što imamo, ako se Muški udostoji to blagovati."

"Muški će se udostojiti nakrkati kao svinja", odgovori Davis i ustade iz postelje. Pod je bio pokriven cvjetnim laticama. Djevojke su ga očito bile nakanile i okupati, ali ih on otjera.

Preda nj su položile izvezeni kilt, pernati šešir, zlatne grivne i bodež u nožnicama od ornamentirane kože. Davis se odjenuo i pohitao kroz vrata.

Bee se već bilo spustilo nisko između stabala na obodu otoka; veliku su zdjelu već lizale sjene, ali je zrak bio blag. Oko jama za pečenje trčkarale su žene. Kad se Davis pojavio na vratima, mnoštvo je sviračica udarilo u strune, a druga je družina djevojaka, poizbor mladih ljepotica, izišla na travu i zaplesala pred njim.

Valeria je stajala i čekala. Rasplela je svoje riđe kose, odložila oružje u korist jednostavne suknje i cvjetnoga vijenca, ali joj je uplašena ljevica i dalje počivala na nožu.

"Dakle ljudi," reče, "koliko ti je trebalo. Nitko ne želi početi bez tebe, a gladna sam kao vuk."

"Čini mi se da smo napokon našli mjesto po zasluzi", odgovori joj Davis. Krenuo je oko trga prema podiju bogato obloženom pernatim ogrtačima. Kraj njega se šetkala Barbara, u razgovoru s Craigovom, urešenom poglavarski i s izrezbarenom palicom u ruci.

"Ne znam", reče Valeria. "Drže se prijateljski, to je istina, ali nemaju petlje. Taj se otok tako lako brani, pa im ratnička kasta nije ni potrebna - nikad je nisu ni imale."

"Kako se zove?""Lysum. To je još jedan odvjetak osvojenog grada iz kojeg

su pobjegle i Burke. U ovom se slučaju uspjela složiti samo određena klasa žena. Te cure pecaju u rijeci, a imaju i pitomu perad, voće i orahe kroz čitavu godinu, kao i zaliha drveta i

metala koliko im srce želi - zbog toga nikad i ne idu nikamo!" reče Valeria zgranuto.

Davis je smatrao da je prema njima nepravedna. Njezine prilično odvratne vrline, nesalomljivost i neustrašivost, ovdje bi bile suvišne kao koljači na kornjači.

"Pa u što im onda prolaze dani?" upita."O, rade to nešto malo nužnih poslova, a ostalo vrijeme

troše na slikanje, pjesništvo, umjetnički obrt, glazbu, cvijeće... Pih!"

Davis baci pogled na profinjeno izrezbareno drvo, na pomno smišljene urese, na zapletene plesne figure, te posluša doista sjajni koralni poj i otkrije kako mu je Valerije zapravo pun nos. Nitko nema pravo biti tako uskogrudan. Tu, na Lysumu, žene su bile slobodne kao u Burkevilleu - ne, bile su neizmjerno slobodnije; tu nije bilo ubitačne monotonije jedincatoga genotipa. Na kraju bi ta kultura, prepuštena sama sebi, nedvojbeno doživjela stagnaciju - ali je zato danas bila mlada, kreativna i sretna.

Craigova na podiju ustala je pred njim. Još nije bila tako stara da bi se udebljala; da je imala jaču bradu, bila bi čak i lijepa... iako joj je Barbara, u kiku i s cvjetnim vijencem, bila nelojalna konkurencija.

"Dobro došao među nas, Muški." Sad, kada se prvi šok istutnjao, u glasu se Craigove osjetila sigurnost. "Atlantis nikada nije upoznao dan sretniji od ovoga - o, tako smo ushićene! Čitav je Lysum tvoj."

"Hvala." Davis sjedne, a ona se pred njim spustila na zemlju. "Ti si ovdje glavarica?"

"Da, gospodine. Yvonne Craig, predsjednica Lysuma i tvoja sluškinja."

Davis se osvrne."Gdje je Elinor?""I dalje, naravno, ubija oko", prezirno frkne Barbara. "Da je

pričekamo?""Ma tako ti Kozmosa, ne! Daj da već jednom... hoću reći,

predsjednice Yvonne, neka počne gozba!"Zatrubile su trublje, ples se prekinuo, a žene Lysuma

požurile su na svoja mjesta. Čini se da su bile rangirane strogo prema godinama, jer je najstarija sjela na do odmah do Davisa - što je u neku ruku bilo baš šteta, iako je bilo ugodno jednom vidjeti i bezkastinsko društvo. Djeca su ih počela smjesta posluživati, i od toga mu je odmah bilo lakše.

Jela bijahu izvanredno ukusna; bila je to prva prava kuhinja na koju je naišao na Atlantisu. A jela su se redala i redala, i drveni su čančići za vino stalno bili puni.

Preko čitavog je neba tinjao suton. Iza Minosa je izišao Theseus, napola pun, da upotpuni njegovo rumeno svjetlo; baršunasto nebo bijaše posuto praškom zvijezda, a topli se lahor, ispunjen mirisom mirodija, slijevao s ruba otoka. Davis je hrabro nastavio jesti.

Svirala je glazba, ali nitko nije govorio. Davis se nagne prema Yvonne.

"To što sam vidio, jako mi se svidjelo", reče."A ti si tako sladak... hoću reći, dražestan", rekla je ona u

sretnom ushitu."Svuda su drugdje svi vrazi pušteni s lanca. Želja je Muških

da među svima zavlada mir, ali se prije toga moraju kazniti zlikovke."

"Tvoja sluškinja" - na ovo se Barbara namrštila a Valeria posprdnula - "mi je rekla da su se Burke usudile na te nasrnuti silom."

"O, da. Poznate su ti, dakle, Burke iz Burkevillea?""Tek ovlaš, gospodine. Pasje pleme! Zaista, nije mi jasno

kamo ide taj svijet. Zašto žene ne mogu jedna s drugom živjeti u miru?" Yvonne je bila popila malo više nego što je pametno - baš kao i sve ostale - pa je govorila brzorječicom. "Iskreno, gospodine, ne bi mi vjerovao na što sliče neki od tih gradova! Hvala Ocu što s njima ne moramo imati posla. Tako su divlje!"

Obje su Whitleyke okružile Davisa na njegovoj stolici, svaka sa svoje strane. Valeria se nagne i prošapće:

"Jasno ti je što mislim? Od ovih nikakve pomoći. Rekla sam toj pernatici da bi mogle za nama poslati koje koplje, pa se skoro onesvijestila."

"Mmmmm... da." Davis se na trenutak smrknuo. Od Lysuma se nije mogao nadati vojnoj pomoći - jer čak i kad bi mu je ponudile, bila bi još gora od ničega. Ipak nije mogao ni zauvijek ostati tu, zavučen u rupu. Nije nikakvo čudo da je Val o otočankama imala tako nisko mišljenje; bila je više razočarana negoli netrpeljiva. Ali zapravo ta Val i nije tako loša cura, onako na svoj oštar način. Slobodna mu se ruka prikrade Barbarinu struku i obujmi ga. Barbara ga pogleda maglovitim pogledom.

"Jako im je to piće", rekla je. "Kako se zove?"

"Vino i ti", nasmiješi se Davis."Sve mi mjehurići idu kroz glavu..." reče Barbara i nasloni

se na nj."O, evo i deserta", rekla je Yvonne.Davis je tu rafiniranu poslasticu jedva uspio strpati u sebe.Predsjednica mu uputi razrogačen pogled. Po rasprostrim

ženskim djelima točilo se svjetlo Minosa."Želiš li nas, gospodine, za noćas sve redom?" upitala je

zainteresirano."Ju-hu!" odgovori joj Davis."Samo naprijed." Valerijin je tihi ton bio naduren. "Ne

vjerujem da to može išta pokvariti.""Hoćeš vraga crnoga!" Barbara je otvorila oči, sasvim se

uspravila i propalila ga pogledom.Yvonne se sasvim zbunila. Barbara je bila baš orna za

svađu, a to nikako ne bi bilo dobro. Davis stavi masku ponešto nacugane dobrohotnosti.

"Iskreno zahvaljujem", reče. "Ipak mi danas ne bi pasalo. Noćas moram, mislim, razmišljati o vrlo teškim pitanjima. Radije bih bio sam."

Yvonne je spustila glavu s dugim viticama."Kako Muški želi. Moja je kuća njegova." Njezino se

dostojanstvo srušilo u kikot. "I ja sam njegova, ako se predomisli. I svaka bi od nas bila ushićena da..."

Sunčeva ti bljeska! pomislio je Davis. Takva se prilika ne propušta. Ali koji je to vrag ušao u Barbaru? Ona sjedi i pilji u Minos, na granici suza. Bit će da je malo previše popila.

Yvonne je ustala i pljesnula rukama."Muški noćas želi biti sam", viknula je. "Sve djevojke

razlaz!"Nakon pet minuta zastor se na vratima zatvorio i za

zadnjom otočankom. Davis je zinuo. Nije mu to bilo na pameti.

Valeria ustade i stavi ruku Barbari pod pleća."Ja ću je otpratiti u postelju", reče hladno. "Laku noć.""O ne, nećeš", odgovori joj Davis. "Prošetaj se sama. A ja i

Babs moramo raspraviti o jednom malom pitanju, tko je tu gazda."

Valeria se naceri."Ma ti ćeš mi zabraniti... Muški?" Davis ih je gledao kako nestaju u jednoj od koliba. "Smrt i rasap!" reče mrgodno, pa si natoči još jedno piće.

Bio je pomalo drven, ali sna ni od korova. Smjesta je zašalabajzao preko tradne blistave od rose, u svjetlom usprskanoj hladovini visokih krošanja.

Činjenica je, i s njom se moramo suočiti sa svom našom uobičajenom skromnoću, da se Barbara u mene zaljubila. Možda to ni njoj još nije jasno, ali su mi simptomi poznati. I što sad?

Davis je shvatio da se malo prepao... Ne nje, zaključi nakon kraćeg razmišljanja, nego posljedica koje bi zbog toga za njega mogle nastupiti. S vremena na vrijeme znala bi se pojaviti takva cura, i on bi pobjegao kao fobični zec. Još mu nije bilo do vezanja!

Uspeo se dugom uzbrdicom, zastao na obodu otoka i zagledao se preko uzvitlanog mraka rijeke. Ona je pod njim i oko njega mrmorila i smijuljila se, a svjetlo Minosa i dva mjeseca i nekoliko zvijezda koje se još nisu utopile, treperilo je i lomilo se na površini; na mjestu gdje je iz vode izbijala stijena, stvarala se pjena.

Stajao je tako neko vrijeme i gledao. On, napokon, i nije bio važan; nitko to, napokon, u toj krševitoj divljini kamena i vode i mjesečine, i nije bio. Od Barbare nije mogao naprosto otići; ako ništa drugo, trebao ju je za vodiča. A on zbilja nije tako svemoćno predivan da ga ne bi zaboravila čim stignu drugi svemirci.

Ako se na nj jako naljuti, pomisli smušeno, to bi joj moglo pomoći da preboli zaljubljenost. A zbog čega bi se na njega mogla naljutiti? Mislim, ljubomora bi obavila posao. I Muški se ima pravo predomisliti; Lysum se ne bi razočarao u njemu kada bi... Ali da, on ga je već razočarao; bit će mu pametnije da smjesta popravi situaciju.

Hitro je pošao natrag u selo. Da vidimo sad, protokol zacijelo za noćašnju kandidatkinju propisuje Yvonne... Mislim, u kojoj je sad kolibi?

Izišao je iz šumarka, i pred njim se otvorila dolina, sve dolje do zamračenih kuća, i tu zastao.

Prilazila mu je visoka prilika. "Barbara", rekao je tupo.Primakla mu se, pa nasmiješila i trzajem niz leđa prosula

raspuštenu riđu kosu, ali su joj oči bile krupne, svečane i pomalo uplašene.

"Bert", prošaptala je. "Htjela sam s tobom razgovarati."Nije imala pravo biti tako lijepa. Davis se zagrcne. Zastala

je i ostala tako, s rukama spojenim iza leđa, kao dijete. Ali to

je ujedno bilo i sve djetinje na njoj, što je Minos svojim svjetlom činio više nego očitim.

"Mislim... naravno... vidim, riješila si se te svoje nadžak-rodice", počo je slabašnim glasom.

"Spava. A htjela sam da ovo bude samo između nas dvoje.""O, naravno. Ne mogu ništa riješiti dok ta Valeria stalno

zabada nos u moje poslove. Postavi joj građanski uljudno pitanje i odmah imaš sasvim neuljuden građanski rat."

"Val... oh." Djevojka skrene pogled. Preko nje su se prelili svjetlo i sjena. Najednom je opet zabacila glavu prema njemu. "Što ti imaš protiv Valerije?"

'A što ona ima protiv mene?" Slegnuo je ramenima. "Valjda zato što je rođena nadžak-baba."

"Ona misli sve najbolje. Samo što... samo što zapravo nikad ne zna što bi rekla... i što te se boji."

"Boji!" Davis se nasmija."Znam ja nju. Od iste smo krvi. Zar ti ne možeš...""Ma daj je kvragu!" odgovori Davis muklim glasom. "Daj

dođi."Kliznula mu je u naručje, ruke su joj krišom zašle iza leđa i

obujmile ga oko vrata. On ju je poljubio, bez imalo hitnje i uživajući u svakom trenutku... Njezina je reakcija bila dražesno nespretna.

Položila je lice na njegova prsa."Ne mogu to izdržati, Bertie", priznade mu. "Ti i sve te

druge žene...""Kad mi to tako kažeš, sve druge žene u galaksiji za mene

prestaju postojati", reče Davis.Ona je opet podigla pogled; na suzama je svjetlucalo

hladno zlatno svjetlo."Stvarno to misliš?""Naravno da mislim", odgovori joj Davis, pa zaključi da je

zapravo iskren. U najmanju ruku, bio bi spreman odreći se svega u Lysumu samo kad bi...

"Tako sam se bojala", reče ona skrhano. "Nisam znala što se to sa mnom zbiva. Mislila sam da sam psihana."

"Sirota mala Babs." Pomilovao ju je po kosi. "Sjedni."Neko su vrijeme proveli bez riječi. Bilo mu je jako drago što

cura tako brzo uči."Oduvijek sam bila sama", reče ona napokon. "I morala

sam biti, kako ti to nije jasno? Bilo mi je teško priznati i samoj sebi... da ne mogu pripadati nikoj drugoj..."

On ju je, dirnut, poljubio još nježnije. Bili su u sjeni papratnjače; on ju je jedva razabirao, samo kao toplu priliku što je disala kraj njega.

Počekala je malo, jer je skupljala hrabrost, pa rekla:"Bert, učini što želiš."Davis pruži ruke prema njoj - i zaustavio se, naglo ohlađen.Jedno je bilo ljubovati s Elinor, Kathleen i Yvonne. Ali

Barbara je bila sasvim drugi slučaj. Od nje nije mogao naprosto pobjeći i ostaviti je; poslije toga bi se morao pogledati u zrcalo. Takva hulja zaista nije bio; ona mu se predavala tako punim srcem, nju bi i previše zaboljelo kad on napokon ode.

Istodobno je, međutim, nije želio ni poniziti tako da naprosto dade petama vjetra. Takav je bio plan, ima tome pola sata, no okolnosti su se u međuvremenu promijenile. Trebalo mu je vremena da zaključi što zapravo želi.

"Dakle?" upitala je ona."Dakle, to je prilično ozbiljno pitanje", odgovori joj Davis.

"Bilo bi bolje da o tome malo razmisliš.""Razmišljala sam o tome danima, ljubavi." "Da, ali...""Ali ništa! Daj dođi." Male ga žuljevite ruke uhvatiše za

zapešća.Davis je govorio. I govorio. I govorio. Ne sjeća se što je

govorio, ali zna da se pritom spominjala i riječ svetost. Na koncu, dok mu se niz rebra slijevao znoj, upitao ju je li shvatila.

"Ne", reče ona i uzdahne. "Ali valjda ti znaš najbolje.""Pitam se... ma nije ni važno! Bit će da znam.""Meni je već i to bilo dovoljno, što sam tu bila s tobom. Bit

će i druge prilike. Kad god poželiš...""Daj prekini s tim!" proštenje Davis. "Poljubi me pa u krpe."Uslijedio je jedan dugi poljubac. A onda je ustala:"Ima tu još nešto, ljubljeni moj. Druge iz naše družine...""Mmmmm, da. S Elinor bi znao, ali ne volim ni misliti što bi

rekla Val.""Ne spominji to ni pred kime. Ni meni niti... samo kad smo

sami.""Dobro. To će mi mnogo olakšati život. A sad bježi, milena.

Htio bih malo razmišljati.""A Craigova?" upitala je hladno."Ma tako ti Kozmosa, ne!"

"Ubit ću te ako mi to napraviš. I to ozbiljno.""Da," promrmljao je on, "držim te za riječ.""Laka ti noć, Bertie. Jako mi je do tebe stalo.""To se kaže volim te", odgovori joj on."Dobro, onda te volim." Nasmijala se, pa sitno šmrcnula, i

požurila nizbrdo.Davis je ustao na noge, ne baš neugodno ošamućen. Trči

kao srna, pomisli - zašto ne bi prošla obuku za svemirskog istraživača? Bračni su parovi na tom poslu sasvim uobičajeni...

Djevojka se spotakla. Raširila je ruke, povratila ravnotežu, pa nastavila.

Davis osjeti kako je iz njega izišao sav dah. Barbara je na ljevici imala brazgotinu.

GLAVA ČETRNAESTA

Barbara se probudila i zbog toga odmah požalila. Iza očiju su joj lupali čekići i mučila ju je jeziva žeđ. Kraj kreveta je stajao vrč s vodom. Natočila si je lijep gutljaj. A onda je odjednom oko nje čitav planet zaplesao valcer.

Uhvatila se za glavu i razmotala dugu nit konjaničkih psovki. Mlada O'Brienica, koja je povirila u sobu, na ovo je pocrvenjela.

"Želi li možda nešto moja gospodarica?" upitala je bojažljivo.

"Daj se ne deri!" zareži Barbara. "Kakvom ste me to vatrom i gromovima sinoć natrpale?"

"Bila je to samo gozba, gospo, i vino... O. Shvaćam. Ako mi moja gospodarica dopusti..." O'Brienica se izgubila.

Barbara se prevalila na trbuh i zakopala lice u dlanove. Vratila su joj se maglovita sjećanja; da, Val joj je pomogla da stigne do postelje, a onda je otplovila... A Davis je dreljio oči na tu drapačozu Yvonne... O, Oče!

O'Brienica se vratila sa zdjelicom čaja od trava. To je pomoglo. Uslijedio je doručak, pa je život bio samo pust. Barbara istetura van.

Tek je bila prošla pomrčina. Otočanke su išle za svojim uobičajenim poslom na svoj uobičajeno ležeran način. Poglavarica joj je Yvonne, ćurličući potrčala ususret da je pozdravi, ali ju je dočekao zakrvavljen pogled, pa je ustuknula. Barbara je pogledom propalila put do voćnjaka.

Pred očima joj se pojavi Valeria. Tresla je kosu i presijavala se od vlage.

"O bok, malena", reče i široko joj se nasmiješi. "Preporučujem kupanje. Voda je prekrasna."

"Što ti je da si danas tako vesela?"Valeria je napravila nekoliko koraka vojničkog plesa sa

sjekirom."Kakav krasan, krasan, prekrasan dan", zapjevuši. "Kako

volim ovaj otok!""Utoliko gore, jer ćemo morati odavde.""A zašto to?"'A zbog čega da ostajemo? Da Davis može opslužiti sve

žene na Lysumu?" Barbara je ojađeno šutnula zemlju. "Valjda još spava, odmara se od svega."

"Pa mislim, ubogo milo moje, prilično je kasno otišao u krevet", rekla je svojoj blizanki. "Ali se samo šetao i razmišljao."

Barbara je blenula u nju."Kako znaš?"Valeria je pocrvenjela."Nisam mogla zaspati. Zato sam sjedila u krevetu i gledala

sve što se zbiva sve dok Bee nije izašlo." "Onda ti se još hrče.""Baš mi se nimalo ne spava." Valeria je skočila za crvenim

plodom, dohvatila ga i zdrobila bijelim zubićima. "Vidi, Babs, nama se ne žuri kao tebi. Moramo se odmoriti, a ovo je pravo mjesto. Osim toga, moramo nabaviti orspera... pregovarati s nekim drugim gradom, tu ih nemaju..."

"Mislila sam da znaš. To mi je rekla jedna od mjesnih cura. Rijeka teče sve do mora, a slap iza nas je posljednji. A ovdje imaju čamce. Rekvirirat ćemo jedan, pa ćemo putovati dvaput brže. Eto kako Lysumke stižu do Broda. Plate pomorkinjama vozarinu i..."

"O, kvragu, Babs." Valeria joj položi ruku na rame. "Imamo sve šanse da nas usput netko i ubije, a život je prelijep za bacanje. Daj da bar uzmemo koji slobodan dan."

"Koji ti je zapravo vrag?" Barbara je priškiljila oči.Valeria joj ne odgovori, nego se nizbrdo zaputi prema selu.Barbara je mrgodno otplovila u suprotnom smjeru.

Prijedlog je rodice bilo teško pobiti, ali joj se ipak nije svidio. Ovaj je otok bio naprosto bljutavo sladunjav. I ta Yvonne - uff!

Prošla je kraj stražarica na mostu, a da im nije uzvratila počasni pozdrav, i prešla na obalu. Voda bijaše čista i hladna. Sljuštila je sa sebe odjeću i zlovoljno se izgegala na obalu.

Plivanje joj je pomoglo. Kada je sjela na stjenovitu obalu, glava joj bijaše dovoljno bistra da se pozabavi problemom. A koji se svodio na pitanje kako Davisa sačuvati za sebe.

Što to zapravo znači, nije joj bilo baš sasvim jasno, ali su joj se od te misli i studen i vrućica počeli igrati lovice po koži. Taj njegov čudan, usporeni smiješak, te njegove pjesme i blagost...

Treba sve reći Davisu - eto što treba učiniti. Večeras, kad svi zaspu, iskrast će se i potražiti ga i... Od te joj se misli zbog nečega zavrtjelo u glavi. Ali misao da zna na čemu stoji i što kani učiniti, bila je kao još jedna čaša onoga, kako se ono

zvaše pića. A možda i podjednako podmuklo opasna, ali se bez rizika ne može živjeti.

Opet je obukla kilt i vratila se skoro veselo.Elinor je ispred Velike kuće čavrljala s Hollowaykom."O, draga moja, nećeš mi vjerovati, ali na prijevoju je bilo

naprosto strašno, zbilja sam mislila da ću se živa smrznuti, a znaš da sam se u Freetoonu bila navikla na toliko bolji život, i bilo mi je zaista vrlo ne... O, Barbara."

Whitleyka najednom osjeti toliku želju da zagrli čitav svijet, da od toga nije bio izuzet čak ni Davis.

"Bok, milo", reče i nasmiješi se, pa djevojku pomiluje po kosi. "Izgledaš prekrasno." Kimnula je glavom i otplovila.

"Dakle ljudi!" reče Elinor. "Dakle, da me ubiješ! Nakon svega kako se prema meni ponašala, da sad dođe sva se rastapajući... Oprezno, draga moja, daj mi da ti kažem..."

Iz poglavaričine je kolibe izišao Davis. Izgledao je jadno. Barbari se od samilosti okrenulo srce. Potrčala je prema njemu, dozivajući ga milim imenom, i zapitala se zašto se trznuo.

"Bert, što je bilo? Kakav prekrasan dan. Nije ti dobro?""Ne", odgovori Davis šuplje.Pridružila im se Valeria. Barbara još nikada nije vidjela da

joj rodica toliko ziba bokovima - mislim, skoro kao kakva Dyckmanka. Jesu li to sve sišle s uma?

Davis je krenuo."Mičimo se odavde", promrmlja. Valeriji su planuli obrazi."Bok", reče. Glas joj baš nije bio hladan kao obično."Gumpf", rekao je Davis i ustuknuo.Barbara ga uhvati pod ruku i prijekorno pogleda Valeriju."Prava šteta što se vas dvoje ne slažete", reče. "A nas smo

dvije toliko toga prošle skupa."Valeria je izvukla nož i palcem mu opipala oštricu. Davis je

sav pozelenio i odvojio se od Barbare."Nije mi dobro", reče klimavim glasom. "Ostavite me na

trenutak nasamo, obadvije, molim vas."Kad se odgegao, Barbara se bijesno okrene svojoj blizanki."Kad ćeš prestati gurati šape u moje stvari?" "Kakve stvari?" Valeria je u zrak bacila nož i uhvatila ga."Kad s njim želim razgovarati o svojim privatnim stvarima,

ne pleti mi se pod noge!"

"O... tako?" Valeria se na trenutak zadubila u misli. "Nadala sam se da ćeš biti toliko pristojna da noću ne izlaziš iz svoje kolibe."

"Samo zato što si ti tupa ribetina s klinkerom umjesto srca..."

"Ustvari," počela je Valeria, "moram ti vrlo odlučno kazati, Babs, da..."

Prekinulo ih je melodiozno zavijanje roga.Obje su Whitleyke osjetile kako im se napinju tetive."Od mosta", reče Barbara kroz stisnute usne. "Netko

dolazi.""To ne mora ništa značiti", odgovori Valeria. "Ali nemojmo

riskirati. Bolje da im budemo dalje od očiju. Ti idi po Elinor, ja ću skupiti Berta. Čekam te u onom guštiku na obodu."

Barbara kimnu i otrča. Elinor, koja se tromo protezala pred kršnom Hollowaykom, odjednom je nešto zbacilo s nogu.

"Idemo", naredi Barbara."Kako to misliš, ti... ti kreaturo?""Skači." Potegnuti je bodež bljesnuo preko neba. Elinor je

skočila.Valeria je za njima povela Davisa. Bilo je to malo čudno, no

on je, naslutivši boj, gotovo osjetio olakšanje. Ušli su u šumarak i iz tog skrovišta pogledali prema stazi što je vodila do mosta.

"Svi su nas vidjeli da smo došli ovamo", reče Davis. "Ako je to neprijatelj..."

"... skočit ćemo s litice i otplivati do lučice za čamce", reče Barbara. U žilama joj je bubnjalo.

Elinor je zatvorila oči i u nesvjestici se srušila prema Davisu. On se izmakne, pa je tresnula o zemlju, poprativši to ogorčenim pijukom.

U selu se stvorila gužva; njegove su stanovnice skočile da se složi ceremonijalni red. Iz parka je izišla postrojba gardisdca. Iza njih je svečano zakaskala žena pod koprenom i na orsperu, i s još četiri ptice na povodcu.

"Tako ti Oca!" prošapće Valeria. "Pa to je legatica!""Što to?" upita Davis."Glasnica Doktorica. Što ta hoće?"Barbara poviri između grana, i u njoj se opet podigla ona

pobožna strava od prije osam godina. Tad je, naime, legatica posljednji puta bila u Freetoonu. Godina je bila izdala, pa je došla dogovoriti novo plaćanje godišnjega danka.

Bila je visoka, neprepoznatljiva pod dugom i od puta zamrljanom bijelom haljom, modrim, pod grlom zakopčanim plastom i zlatnom šarom urešenim čizmama, kao i teškom koprenom. Jedan je od onih dodatnih orspera nosio tovar, dok su ostali bili samo osedlani. Kad je legatica sjašila, Yvonne se preda njom prostrla.

Valeria pucne prstima."Mislim da sad shvaćam", reče uzbuđeno. "Sjećaš se kako

smo, kad je Bert stigao, iz Freetoona poslale tekliće do Broda? One su do njega trebale stići prije dva tjedna. I sada Doktorice šalju u sve gradove... vijest o Muškom..."

"Čekaj čas", reče Davis. "Brod je podaleko. Nitko ne bi mogao stići tako brzo."

"Legatica bi mogla", odgovori mu Barbara. "One mogu rekvirirati što god im treba - hranu, orspere, vodilice - a izvježbane su da mogu bez predaha jahati danima i noćima."

"E onda", reče Davis. "E onda, pa to je fantastično! Cure moje, našim je mukama došao kraj. Idemo do nje."

"Ne još", promrmlja Barbara. "Kad nas bude trebala, poslat će po nas."

"A daa?" Davis se sav nakostriješi. "Ma što ona misli, tko je ona?"

"Znam, znam", reče Valeria. "Ali zašto je bez potrebe vrijeđati."

Davis slegne ramenima."Kako te volja."Zabrađena je žena ušla u Veliku kuću. S orspera su joj

skinule prtljagu i unijele je za njom, pa je ostavile samu. Uzbrdo je prema njima potrčala družina djevojaka.

"Muški! Muški, trebaju te - legatica te želi vidjeti!"Davis se važno nasmiješi pa iziđe iz guštika. Za njime su

pošle i Whitleyke, ne obazirući se na klepetanje svih ostalih.Siđoše na trg. Yvonne, koja je na glavu natakla svoj najbolji

pernati šeširić, stavi prst na usta."Psssst!""Želio bih vidjeti legaticu.""Da, gospodine, da... doći će kad bude spremna... samo

pričekaj tu."Davis krene prema podiju."O, ne, gospodine, ne smiješ sjesti!" reče Yvonne i povuče

ga za mišicu. "Ne dok je tu legatica!"Davis joj uputi ledeni pogled.

"Čisto za tvoju informaciju," reče, "rang je Muškog šest mjesta ispred legatice."

Yvonne ga pogleda nesretno.Na otok se spustio gusti muk. Lysumke su se skutrile jedna

uz drugu, uplašeno pogledavajući čas Davisa, čak Veliku kuću. Barbara i Valeria su mu se pridružile, ali se nisu usudile sjesti. Elinor se stisnula uz poglavaricu i počela se tresti.

Uslijedilo je pola sata čekanja. Davis je zijevao, protezao se, češao, i držao sve buntovnije. Barbara se počela sve više bojati toga što bi legatica mogla pomisliti.

A onda se ukrutila. On je njezin Muški, i za njega će se, bude li potrebno, boriti i protiv čitavog Broda!

Otac je nije na mjestu ubio. Obuzeo ju je osjećaj trijumfa, kao da se iza te činjenice krije neka sasvim njezina pobjeda.

Pa ipak, kad se legatica pojavila, koljena su joj se sudarila.Žena se presvukla u potpuno ceremonijalno ruho. Zelena

joj se halja okomito rušila do nogu, a ruka u rukavici stiskala je dug štap od nekog nepoznatog svjetlucavog metala, dok joj je lice pokrivala pernata maska u obliku orsperove glave, tako da je dojam bio hladno neljudski.

Davis ustade."O bok, gospo", reče i nasmiješi se.Visoka se žena nije ni pomakla. Stajala je na nekoliko

metara od njega, nestvarna i čudna u dugim sunčevim zrakama, i čekala.

Na Valerijinom je čelu zablistao znoj; a i Barbara ga je osjetila na svojemu. Stajala je ukrućena kao na paradi.

A Davis je rekao:"Ja sam Muški. Ti si za mene, mislim, već čula?""Da", odgovori legatica. Glas joj je bio tih, čudno iskrivljen

maskom, a izgovor krut."Ti si, mislim, došla zbog mene?""Da. I Brod i cijeli Atlantis čitave su tri stotine godina čekali

na Muške. Koliko vas je stiglo?""Došao sam sam. Inače to nitko ne bi učinio još dugo.""Hoće li za tobom doći i drugi?""Naravno da hoće. Ako se vratim i ispričam im kako je tu,

ovdje će sve vrvjeti od Muških." "Ali inače ne?""Ne znam koliko ti je poznata moja situacija..." reče Davis i

korakne prema njoj.

"Iz Freetoona je stigla vijest da je sletio brod s nekim tko bi mogao biti Muški. Zato su na sve strane poslane legatice da vide ima li ih još. Kako si stigao ovamo, tako daleko od Freetoona... Jesi li doletio?"

"Pa mislim, ne", reče Davis i pročisti grlo. "Vidi, tamo je došlo do malog nesporazuma. Četiri druga grada udružila su se protiv Freetoona, pa krenula oteti i mene i moj brod. Pa su nas tako i nadvladali. Kako nisam imao oružja, pobjegao sam s tri prijateljice. I tako smo krenuli prema Doktoricama, da od njih zatražimo pomoć, e da bi mi vratile moj brod."

Glas koji mu je odgovorio ostao je i dalje sasvim bez emocija; to uopće nije ljudski na takav način dočekati takve vijesti, pomisli Barbara i osjeti čudnu hladnoću.

"Ali ti saveznički gradovi ne bi znali upravljati tvojim brodom?"

"O, ne. U nj žene ne bi znale čak ni ući. Ne bez mene." Davis joj se približi, a čitavim mu se licem prelije smješak. "Ali će ga one, po tvojoj naredbi, opet predati meni, pa da vam odem dovesti Muških koliko vam srce želi."

"To je bilo jako riskantno", rekla je legatica mirno. "Da si na tom putu poginuo, za tobom više ne bi došao nijedan Muški."

"Istina", reče Davis. "Ja sam, shvaćaš, istraživač, a galaksija je tako velika..."

Kako se šepuri, pomisli Barbara. Kako se samo samodopadno drži. Pa ipak je to pomislila sa simpatijama.

"Imaš li uza se kakvo oružje?" upita legatica."Ne, već sam ti rekao. Samo taj bodež... ali...""Shvaćam."Legatica se odmaknula od njega, pa krenula prema

čuvaricama mosta koje su stajale i držale lukove u jadnoj, pomisli Barbara, imitaciji počasne straže. A onda joj je zazvonio glas:

"To nije Muški, nego Čudovište. Ubijte ga!"

GLAVA PETNAESTA

Čitav se trenutak nitko nije ni mrdnuo. Legatica se naglo okrenula Yvonne. "Zapovijedam ti u ime Oca", drekne. "Ubij to smeće!"Davis raširi ruke, ošamućen do bespomoćnosti. Žene su iz

Lysuma zakukale; neka je curica briznula u plač; Elinor Dyckman je zavrištala.

Barbara nije imala vremena za razmišljanje. Skočila je, istrgla luk iz ruku napol paralizirane stražarice i podigla ga na rame.

"Prva koja se pomakne, dobit će strelicu kroz crijeva", obznanila je.

Valerijin je bodež bljesnuo legatici pod nosom."A ja ću ovoj vještici prerezati grkljan", doda ona. "Ni

mrdac, hej, ti!"U Freetoonu bi sad već fijukale tetive. Ovdje je, međutim,

živio krotki soj, koji već naraštajima nije znao za boj."Bacite oružje", zapovijedi Barbara. Ona je sama svojim

samostrelom pošla od stražarice do stražarice, povlačeći se prema kući.

"Brzo! E, ne, nećeš!" Opalila je, a Salmonka koja je podigla samostrel, smjesta ga je i bacila, i glupo se zabuljila u probodeni dlan, pa se onesvijestila. "Sljedeći put pucam u srce", reče Barbara.

Oružje je zaštropotalo u travi. Kroz gusto se mnoštvo pronese jecanje.

Davis strese odrvenjelu glavu."Što je to bilo?" upita kreštavim glasom. "Ja jesam Muški.

Dajte mi samo priliku da to i dokažem...""Već si dokazao tko si", drekne legatica. "Dokazao da si

Čudovište, čim si napao poslanicu samoga Broda. Poglavarice, izvrši svoju dužnost!"

Yvonne Craig se drhtureći počela povlačiti i bespomoćno podigla ruke.

"Ne smijete", zacmizdrila je. "Ne možete...""Ma baš ne možemo?" posprdno se naceri Valeria. Zavitlala

je bodežom oko duge zelene halje. "Ponašaj se kako priliči, ili će Lysum postati prvi grad na svijetu u kojem su proburazili legaticu."

Potom se obrati zakrabuljenoj ženi:"Što sve to znači?"

"Jalove ćete sve biti," reče legatica, "i na Atlantisu odmetnice."

Barbara je kroz izmaglicu strave pogledala prema Davisu. Valjda Muški može poništiti takvu kletvu!

On se strese, pa hitro odgovori:"Lijepa damo, ako ti se ne umire, reci tom narodu da nas

sluša."Valeria je njegov zahtjev naglasila još jednim vitlanjem

noža. A Davisu je odgovorila čista zloba:"Neka bude... za sada! Ali nemojte misliti da ćete pobjeći

Ocu."Davis se okrene Whitleykama. Bio je blijed i disao je teško,

ali su iz njega u štropotu izletjele riječi:"Moramo se pokupiti odavde. Daj drži te cure na nišanu. Ja

preuzimam komandu. Ti, ti, ti, ti..." Prst mu je odabirao mlade, stravom zgromljene djevojke. "Izvadite sve naše stvari. I legatičin zavežljaj. Ti tamo, treba mi hrane, i to puno. Kruh, voće, perad, sušena riba. Sve u zavežljaj!"

Yvonne je pala na koljena i rukama pokrila lice."Oprosti nam, o gospo", zacmolji. "Učinit ćemo sve što

kažeš... sve...""Neka za sada bude po njihovu", reče legatica hladno.

"Otac ih još ne želi pobiti gromovima.""Elinor, daj pokupi nekoliko samostrela", reče Davis."Ne... ne, ti si Čudovište..." dahne ona."Kako te volja", odgovori joj Davis i hripavo se nasmije.

"Ostani tu, ako baš želiš da te raskomadaju čim se okrenemo."

Sva se tresući, Elinor je pokupila čitav naramak samostrela.Iz koliba su izašle djevojke sa zavežljajima."Amo, daj mi sjekiru", reče Davis. "A sad idemo. Babs, Val,

štitite nam odstupnicu... Neka nas svi prate izdaleka, tako da ne mogu po nama strijeljati iz šume. A ja ću pripaziti na našu dragu legaticu."

Barbara posluša, ali sasvim mehanički. U glavi joj je i dalje bila čista želatina; nije više znala bi li mogla napraviti i korak da on ne misli i za nju.

Krenuli su stazom uzbrdo, dok ih je uplašeno i smrknuto selo pratilo na nekoliko metara, zagledano u nišane arbaleta dvije Whitleyke. Davis je rekao ženama da se zaustave na mostobranu, nakon čega je preveo svoju družinu pa s

nekoliko udaraca sjekirom presjekao kablove. Most se sruši u vodu i prelomi.

"Pa kako ćemo na kopno?" krikne mlada Hollowayka."Hoćete li nas pojesti?" upita mlada Craigova i strese se."Ne ako budete dobre", dobaci joj Davis. "Što se pak, tiče

povratka, otplivajte pa neka vam bace konop. Naprosto ne želim da se o ovom još neko vrijeme šire glasi, a proći će još bar dva tjedna dok opet napravite most preko kojega bi mogli i orsperi. A sad nas vodi do tih čamaca koje je netko bio spomenuo."

Natovarene su ih žene povele obalom od škriljca. Yvonne je stajala na litici i urlala mjesne psovke. Kada se nađoše izvan dometa samostrela, Valeria se okrene i polako izgovori:

"Bert, nikad ne bih ni pomislila da si tako...""U takvoj se situaciji ja snalazim", odgovori on.Kad ga je pogledala, u Barbari se naprosto rastalila sva

čvrstoća. Tjelesna je hrabrost prilično jeftina, napose kad si u očajnoj situaciji, pomisli, no on je, kad je trebalo donijeti odluku, bio brz kao Udalla... a osim toga i od nje je mnogo ljepši.

Pred njima se u rijeku pružao jezičac pošumljene obale, skrivajući dražicu u kojoj su Lysumke napravile lučicu. Na obalu je bilo izvučeno dvadesetak dugih vitkih kanua od kore, s izrezbarenim kljunovima. Davis zarobljenicama naredi da jedan natovare.

"A druge zapali", dobaci Barbari. "Jako mi je žao, ali vijest o ovome mora u bocu sve dok se ne izvučemo."

Ona kimne glavom, pa iz kese izvadi gubu i ognjilo. Plamen lizne po trupovima, a cure iz Lysuma udare u plač.

"Dobro je." Davis izabere vesla i materijale za krpanje. "A sad vežimo našu gošću i krenimo. Razlaz, ženskadijo. Buu!" Zavitlao je rukama, i curčad se razbježala u oblaku vriskova.

Kad je legatici vezala ruke i noge i bacila je među stvari, Barbara osjeti izvjesno zadovoljstvo. Elinor se skutrila kraj zarobljenice; ona im, ukoliko iz nje ne izvuku sva njezina znanja o Brodu, baš i neće biti od velike koristi... Ali takva jedna šupljoglavka ionako nije mogla opaziti ništa korisno... Gurnuše kanu u dublju vodu i uzveraše se u nj.

"Jeste li ikad plovile takvim čamcem?"upita Davis. "Ne? Dobro, uskoro ćete skužiti foru. Bit će najbolje da veslamo dvoje po dvoje... Val, ti ideš na pramac, ti Babs na krmu.

Onda preuzimamo Elinor i ja; nadam se da mogu potegnuti i za nju. A sad, najprije kleknite, pa uhvatite vesla ovako..."

Struja je u matici bila vrlo brza. Barbara ubrzo uhvati ritam veslanja; to baš i nije bio težak posao, samo je trebalo paziti na stijenje.

Nad Ay se na zalasku digla Ariadne, a Theseus je već bio na nebu. Noć će biti bistra i Barbari bi bilo milije da su se pojavili oblaci; pod golim nebom osjećala se tako izloženom; gore je bila pjega Minosa, nalik na veliko krvavo oko što zuri u nju.

Ne, reče u sebi, Otac je laž... u najmanju ruku taj strogi Otac što baca gromove, taj bog od Broda zapravo i ne postoji; ili, ako već i postoji, onda je Bert sa svojim dugim nogama i plavim očima i žućkastom bradicom bog jači od njega. Čim bi ga pogledala, došlo bi joj da zaplače.

On se široko nasmiješio njezinu pogledu i s lica obrisao znoj.

"Ne prolazi mi se još jednom kroz sve to!" reče. "Trebat će mi tjedan dana da dođem k sebi."

Valeria ga pogleda preko ramena."Ali smo uspjeli pobjeći", prošapće. "Zahvaljujući tebi,

uspjeli smo pobjeći.""Zahvaljujući meni? Gromopucateljstvo! Da vas dvije

niste... Dobro, a sad je pitanje, što i kako dalje?"Kako, zaista kako? pomisli Barbara. Jedan Muški i tri

žene... dvije i pol žene... na koje se digla ruka čitavog Atlantisa... Ali će on već nešto smisliti. Naprosto je znala da hoće.

Davis se zamišljeno zapilji u poleglu legaticu. "Sve se pitam što je ispod te fantašne kacige", promrmlja. "Baš da vidimo."

"Za ovo ćeš se peći!" ispalila je ona. "Nemoj", zavapi Elinor."Daj šuti." Davis se nagne prema legatici i skine joj

pozlaćenu orsperovu glavu. Barbara, koja je napol očekivala aureole i slične priče, zamalo se razočarala kad se pojavila pepeljastosiva, kratko podšišana kosa i hladno pravilne crte lica Trevorice.

Elinor pokrije oči i čučne, drhteći od straha."Ja ne-ne-ne-ću gledati, gospo", reče molećivim glasom."Dijete drago, zapala si u loše društvo," reče Trevorica. Pa

se obrati Davisu: "Jesi li sad zadovoljan, Čudovište?"

"Ne." Protjerao je ruku kroz neurednu žutu kosu. "Što ti to imaš protiv mene? Zar ti nije jasno da sam ja Muški? Sasvim sigurno o biologiji znate bar nešto, toliko da možete upravljati tom partenogenetskom skalamerijom."

"Ti nisi Muški. Ne možeš ni biti. To nije moguće." Trevorica se zavalila, mrgodeći se na svjetlo što se slijevalo s neba. "Postoji jedan znak po kojem se muški prepoznaju..."

"Kakav to znak? Brže!""To je sveta tajna", odreže mu ona."Hoćeš reći da nisi stigla ništa izmisliti", odgovori joj Davis.

"No, čak i u Freetoonu, gdje su također sumnjali u moju muškost, nisu se žurili da me ubiju samo tako."

A onda je, nakon trenutka tišine, nastavio skoro za sebe:"To se počesto ponavljalo u povijesti. Vi ste Doktorice tristo

godina živjele kao bubreg u loju - dobro, dvije stotine, nakon što su cure potonule u toliki strah i neznanje, zahvaljujući kojima je i mogao izrasti postojeći sustav. Zacijelo ste živjele u stalnom strahu od dana kada će napokon doći Muški i zamutiti vam vašu bistru vodu. Kad sam ti rekao - glupo od mene, no što sam ja znao? - kad sam ti rekao da sam sam i da, ako se ne vratim, još dugo neće doći nitko drugi - mislim, tvoje su ti gazdarice na Brodu zacijelo već rekle što ti je u tom slučaju činiti."

"Ti si Čudovište!" reče Trevorica. Dogmatičarka i badava."Čak i da si uistinu mislila kako sam doista Čudovište, ipak

im ne bi rekla da me posijeku. Jer se čak i Čudovište može vratiti kući i dozvati prave Muške. Ne, ne, draga moja, vi ste tamo na Brodu velike mudrice, pa ste već unaprijed zaključile kako valja maknuti konkurenciju."

"Daj se smiri dok te Otac nije ubio gromom!"Davis se nacerio. Pustio ju je da se neko vrijeme izvija."Bez tolikog bacakanja, ako smijem moliti", reče. "Kanu

nije teško prevrnuti. Mi svi možemo isplivati na obalu, ali ti si uvezana kao kobasica."

Trevorica se ukočila.Davis kimne glavom i pogleda Barbaru."Legatice su poslane u sve gradove na kontinentu", reče.

"Naredba je da se upoznaju s činjenicama. S Muškima će se pogađati ako ih je mnogo, ili ako mogu pozvati pomoć - u suprotnom će ih pobiti i sve zanijekati."

"Kako bih je voljela ubiti", procijedi Barbara kroza zube.

"Vi ste Whitleyke oduvijek bile crne neznaočnice", reče Trevorica.

"Ma otkud ti to znaš?" odbrusi joj Davis. "Babs, imaš li ikakvu predodžbu o tome tko bi te Doktorice mogle biti... koliko ih je, iz koje su obitelji?"

"Nisam baš sigurna." Namrštila se i pokušala se prisjetiti. Dijete uvijek pokupi mrvice informacija namijenjenih samo posvećenima... a ovo je slučajno čula, nešto što je izbrbljala neka blagoglagoljiva helotica... "Ima ih, čini mi se, nekoliko tisuća. I vele da su iz najboljih obitelji."

"Uh-uh. Tako sam i mislio. Inferiorni tipovi ne bi mogli održavati sustav. Čak i uz tako golemu prednost - da svaki sljedeći naraštaj ovisi o njima - između crkve bi i države bilo više sukoba, ukoliko ne... Aha, Trevor, Whitley, Burke, ta sorta - visoke kaste iz Freetoona, s dovoljno domišljatosti i hrabrosti i karaktera da nadigraju svaku mjesnu poglavaricu... no dobro."

Barbara je gurala vesla kroz mrmorne vode. Čamac je brzo klizio. Zidovi su se kanjona već bili spustili s obje strane, u pustoši prožetoj Minosovim svjetlom.

"Ali što da radimo?" upita ona bespomoćno."Ja mislim... da. Ja zbilja mislim da možemo zbrisati. Koliko

nam treba do mjesta gdje žive neke ratnice?""Djevojka s kojom sam razgovarala na otoku, rekla mi je da

nam kanuom do mora treba desetak dana, a tu je sjedište pomorkinja."

"Odlično! Do tada još nitko neće ni krenuti s Lysuma.""Ja bih kliznula niz konop i pješice krenula po pomoć", reče

Valeria."One neće. Znaš i sama kakve su. No, čak da to i učine,

dok stignemo do obale, glasi bi već daleko zaostali za nama", reče Davis i duboko uzdahne. "No, dobro. Obje ste stasom velike otprilike kao i naša dama. Zbog toga i same možete proći kao legatice..."

Barbara se zagrcnula. Trenutak kasnije, i Valeria je odmahnula glavom.

"Ne, Bert. To neće ići. Na tu ideju dođe svako dijete iz vojničke obitelji čim prvi puta progovori... zašto ne prošvercati Whitleyku iz Freetoona za Greendalku? Postoje lozinke i znakovi koji ne dopuštaju da se to dogodi."

"Što me i ne čudi", odgovori Davis. "Ali nisam tako mislio. Vidi ovo. Nećemo pokušati ući u Brod, ali će jedna od vas na

se staviti tu halju i masku. Kako će narod s mora znati da ti nisi prava legatica i da im ne dovodiš pravog Muškog? A onda, u njegovo ime, rekviriraš pratnju i mnoštvo brzih orspera. Jašimo natrag u Freetoon, tražimo moj brod - o, da, naša pitoma legatica može zatražiti i da se vaš grad oslobodi. Nakon toga svi uskačemo u moj svemirski brod i vozimo se do Nerthusa - a vraćamo se s tisuću naoružanih Muških!"

Barbara je, sva ošamućena, pomislila kako je samo on mogao smisliti takav plan.

GLAVA ŠESNAESTA

Osam atlantiskih dana kasnije, kanu se zabio nosom u vode luke Shield Sherry.

Morske su mijene na tom planetu varirale u skladu s položajem drugih mjeseca, ali su uvijek bile goleme - i do sedam puta veće od zemaljskih. Plimni je val tu u estuariju bio pravi cunami. Izuzmemo li - ne baš rijetka - mjesta na kojima su se dizale strme litice, kontinenti i nisu imali čvrsto određene obalne crte; granica su uglavnom bile slane močvare što su se stapale s oceanom. Na dvije stotine kilometara od mora, rijeka je već bila boćatna; nakon još stotinu kilometara, njezin se estuarij gubio u močvarama.

Bila je to sablasna siva zemlja, što se iz sata u sat mijenjala, čas poplavljena, čas pretvorena u razmočenu ravnicu pokritu žitkim blatom, iznad koje su morske ptice ispunjavale zrak svojim krilima i prodornim krikovima u potrazi za nasukanom ribom, stalno na udaru vlažnoga zraka sa zapada, koji je donosio smrad kelpa u raspadanju. Život se svemu tome ipak prilagodio. Stabla su turobno dizala krošnje iznad plime; oseka je pak, otkrivala vodozemnu travu na nestalnim brežuljcima; perajama obdareni rođaci čudovišta iz Loch Nessa graktali su iz svojih gnijezda. Bilo bi to putovanje kroz žednu zemlju, izgubljeno tumaranje kroz rasolom natopljenu divljinu, da ih nisu dočekale močvaranke.

Tu je živjelo tek nekoliko žena, koje su svoje bijedne kolibe izgradile na ono malo povišenoga zemljišta, i klizile pirogama u lov i ribolov, i skupljale kišnicu u grube čartnje. Bješe to odvjetak slabijih i tupljih obitelj, sluganska klasa iz Freetoona, koja se naselila na zemlju koju nitko drugi nije poželio, pa se na koncu srozala do golog neolitskog stupnja, s ritualima uz tam-tam i s kostima provučenim kroz nos. One, međutim, nisu bile nimalo ratoborne, a specijalizirale su se kao vodiči družina na putu između baze stanovnica mora i gornje doline. Na tome bi zaradile ponešto od robe što se prevozila.

Valeria, onako impresivna u halji i pod velom, naprosto im je zapovijedila da im pomognu. Nekoliko stamenih Nicholsonki veslima je potjeralo kanu kao podmazanu munju. Za to je vrijeme Barbara sjedila kraj Trevorice s nožem u ruci i sladahnim smiješkom na licu.

Nekoliko dana prije toga Valeria je bila predložila da zarobljenicu naprosto prikolju, ali Davis za to ne htjedne ni čuti.

"A zašto ne?" upita Valeria. "To je savršeno normalna mjera opreza. Ona je samo opasni gnjavež."

"Mislim, to se naprosto ne radi. O, tako mi Kozmosa! Psihotehničarima će trebati sto godina da vas đavolice uvedu u civilizaciju." Davis je pokušao pronaći razlog koji bi ona mogla razumjeti. "Možda bi nam još mogla zatrebati... zbog informacija, ili kao talac..."

Valeria sumnjičavo slegne ramenima. Nijedna od njenih rodica, međutim, nije bila raspoložena za prepirku s njihovim Muškim.

To što nema privatnosti, i što stalno treba pažljivo veslati, i paziti i paziti, zapravo je sretna okolnost, pomisli Davis. Ona je odgađala i rješavanje njegovog problema. Od pomisli da bi se jednoga dana s njim ponovno mogao suočiti - možda u svemiru, sam s dvije ljubomorne Whitleyke, i to samo zato što ih ne bi mogao ostaviti same i bez obrane, prepuštene osveti Doktorica - živci su mu se frčlali i treperili na krajevima.

Pokušao je legaticu podvrći malom kvizu. Ona mu, međutim, nije htjela reći ništa - osim što ga je informirala da se zove Joyce, a on da je Čudovište kojemu je suđeno da završi na najusijanijem roštilju pakla. Barbara je čisto praktično zamijetila da se Trevorice nikad ne lome pod torturom, a nestabilni kanu i tako nije mjesto za primjenu lomignjata. Davis se stresao.

Elinor je za čitavoga putovanja bila sasvim tiho. Ona se Joyce bila stavila na uslugu, i vjerojatno se i jedne i druge strane preplašila toliko da nije ni mogla donijeti odluku. Davisu se smilila.

I onda su najednom izašli iz močvare.Glavarica Nicholsonki reče im svojim jedva razumljivim

narječjem da su se našli u velikom zaljevu... da, čula je da ga dalje zatvara niz otoka i štiti od silnih valova otvorene pučine... mnogo, mnogo morskog naroda na mnogo, mnogo otoka, svakojakih naroda. Shield Skerry je samo luka u kojoj trgovkinje, što plove uz obalu, ostavljaju žene pred put u kopno, ili ih pak, ukrcavaju; to je sve što zna. A glede Muškog nije čak bila ni jako radoznala.

Greben bijaše vrlo dug, i preplavljivala ga je plima. Bio je gotovo sakriven kamenim zidovima, podignutim u pozadini.

Bio je to stručno obavljen posao, bedem složen od četvrtasto isklesanih blokova, primitivni svjetionik u kojem je, ispred reflektora od poliranog bakra i iza staklene ploče gorjela uljanica, a uza nj su bila dva duga lukobrana što su zatvarala lučicu. Kanu se zario nosom u val, podigao ponjave pjene, propeo se, zaljuljao, pa se opet ugnijezdio u dubini vala. Elinor se nagnula preko razme, poželjela da nestane, te bojažljivo spomenula gnjev Oca.

Davis se osvrnuo. Močvare su se pretvorile u zapareno sivilo, utonulo u more; oluja razgraktalih ptica podvukla je oblake bijelih krila pod Minos i dva sunca; uz ovo su još bili samo veliki, pjenom obrubljeni valovi što su marširali sa zapada. More je imalo studenu čeličnu zelenkastomodru boju, a vjetar je prodorno kričao u ušima.

Površina se među lukobranima umirila. Davis je opazio da je u luci već popriličan brod - bar po mjerilima toga planeta. Drvena dizalica s krakom uravnoteženim protutegom i pokretana vitlom, upravo je iskrcavala teret u balama, vjerojatno namijenjen trgovini s kopnom. Oko broda je vladala vreva jakih i preplanulih žena, bosih i u širokim hlačama s naramenicama, i s kosom podrezanom pod ušima. Iza doka se nalazila mala zbirka skladišnih i stambenih zgrada. Bijahu kamene, pokrivene šindrom, izgrađene u istom beskrompromisno strogom stilu kao i gradski bedem i svjetionik.

Brod bijaše preklopne građe, poširoka trupa, visoke krmene palube, a pod provom mu je bila patinom pokrivena brončana pulena - krilata riba. Davis je slutio da ima i popriličan i gaz i širinu i poduboku kobilicu kako bi se mogao slobodno kretati u tim podmuklim vodama. Od jarbola nigdje ni traga, ali se zato iz sredine trupa dizao kostur drvene skele, na čijem su se vrhu lijeno okretala krila vjetrenjače. Kakvo je sad to čudo?

Inače je u luci bilo još samo nekoliko brodica, sudeći po izgledu vrlo brzih, sa snasti manje-više konvencionalne jole.

"To je najviša tehnologija što sam je dosad vidio tu", zamijeti.

"Kako? O, misliš na njihovu vještinu", odgovori Barbara."Da, vele da su pomorkinje najbolji kovači na svijetu. Priča

se dapače, da neki njihovi kapetani znadu čak i čitati.""Nadam se da bar ja to neću morati", promrmljala je

Valeria iza koprene. "Mislila sam da to znaju samo Doktorice."

Davis je pretpostavljao da su te pelagijske kolonije vrlo stare, utemeljene možda i prije konačnog sloma te izgnaničke civilizacije. U moru je bilo obilje hrane za onoga tko ju je znao izvaditi. I one su zacijelo s Brodom bile u tješnjoj vezi od ijednoga drugog plemena. Ta će okolnost za njih nedvojbeno biti neprocjenjiva; do tih su znanja vjerojatno došle ploveći kraj estuarija Svete rijeke, s pogledom na koloniju Doktorica.

"Kakav je to narod?" upita."Mi gore, na visočju, o njima ne znamo baš mnogo", odvrati

Barbara. "Čula sam da su divlji soj, da je s njima teško, makar toliko i trgovale i prevozile tolike žene."

A ako ona tako misli..!"No dobro," reče Davis, "to ćemo vrlo brzo doznati."

Želudac mu se pretvorio u studeni čvor u tijelu. "Val, priču prepusti meni. Njima moje omaške neće biti tako sumnjive."

Rad na molu usporio se i stao. Zvonko je jeknula truba, i iz zgrada su se izlili rojevi žena, pa požurili vijugavom kaldrmom ulica.

"Legatica, još jedna legatica, i tko je to s njom?"Kormilarica Nicholsonka vješto je privela kanu obali. Četiri

ostale močvaranke položile su vesla i dohvatile dobačeni konop. Nicholsonka poglavarica je pognula glavu.

"Izlazak tu, gospo", rekla je smjerno.Valeria joj nije zahvalila; to se ne bi ni slagalo s njezinom

ulogom. Prihvatila je ruku stamene Macklinke i stupila na obalu. Za njom iziđe i Davis. Barbara je gurnula nožem Trevoricu vezanih zapešća i potjerala je za njima. Elinor se pokunjeno vukla za njima.

Već se bilo skupilo i mnoštvo; žene su se gurale i rivale. Neke su od njih zacijelo bile policajke ili stražarice; na glavi su imale stožaste kacige s vizirom, a nad hlačama ljuskaste prsne oklope. Ostale su bile bez oružja. Davis opazi bujne tetovaže, naušnice, debele zlatne narukvice... i to na svim klasama. Neka je Nicholsonka stajala ruku pod ruku s Latvalom; Craigova se, da bolje vidi, gurala među Whitleyke i Burke; Hollowayka s kovačkim čekićem u ruci prijazno je čavrljala s Trevoricom u oklopu i s kopljem u ruci. Što je sad ovo?

Valeria podiže palicu. "Tišina!" viknula je.Žamor je malo-pomalo zamro. Neka sijeda žena, zdepasta i

ružna, s bakrenom trakom oko mišice, vrlo službena izgleda, pridružila se urlikom:

"Hej, ti, kuš! Pa to je legatica!""Da gospo," zapijuće glas, "ali što je to s njom?"Ta sijeda žena - Davis je u njoj tjeskobno prepoznao Udallu

- okrenula se prema Valeriji i zaljuljala glavom."Molim da nam oprostiš, gospo, baš smo se vratile s

gadnog putovanja, pa su se neke cure nalile.""Ti si ovdje glavna?" upita Valeria."Bit će, valjda, gospo, kao kapetan te kade... Pticoribe s

otoka Farewell, tako se zove. Nelly Udalla, gospo, na tvoju službu."

Joyce Trevor je otvorila usta. Bila je sva problijedila od bijesa. Barbara ju je munula, pa ih je opet zatvorila.

Valeria je na trenutak stajala vrlo svečano. Tišina postade tako duboka da se začuo mlat valova o lukobran. A onda je podigla zastrto lice i povikala:

"Radujte se! Grijesi su majki oprani i dolaze Muški!"Reakcija je na ovo bila željena, iako pomalo eksplozivna.

Davis se pobojao da će ga obožavateljice nogama zabiti u zemlju. Nelly Udalla je stala preda nj, pa odbila najoduševljenije i dreknula na njih:

"Maknite se! Ostanite gdje jeste! Pokažite malo poštovanja, vi..." Ono što je potom uslijedilo, natjeralo je i Barbari djevičansku rumen u obraze, iako je inače bila kavaleruša.

Kad se larma malo stišala, Davis odluči uzeti stvari u svoje ruke.

"Ja sam Muški", rekao je najdubljim glasom. "Legatica me našla u brdu i dovela amo. Ona zna da ste vi pobožan svijet."

"Blagoslovljen bio, mileni", reče Udalla kroz najednom nadošle suze. "Da, pobožne smo ko sam vrag. Otac te maznuo, sve što tražiš, gospo, to ćeš i dobiti."

"Ali na ovom planetu zlo je diglo glavu", poviče Davis jakim glasom. "Ja sam samo predhodnica Muških. Ako mi dostojno ne pomognete istrijebiti zlo na Atlantisu, nijedan vam više neće doći."

U te je tvrde tikve počela prodirati izvjesna doza svete strave. Predstava je tekla dalje, i Davis se oraspoložio prema pomorkinjama.

"S tobom ću i tvojim savjetnicama razgovarati iza zatvorenih vrata", reče. "Moram vas upoznati sa svojom voljom."

Nelly Udalla se očito zbunila.

"Naravno... naravno, gospo. Da, tvoja muškosti, sve kako ti kažeš. Samo... mislio si na moju prvu časnicu?"

"O... mislim, tu nema nikakve vlasti? Mislim, gdje živi Udalla pomorkinja?"

"Kakva Udalla?" Žena se osvrnula kao da očekuje da će dotična iskočiti iz kakve doline. "Imam jednu rodicu, ona je kopneni kapetan u Angry Fjordu, ali to je samo gradić."

Davis je odmahnuo glavom."Tko vam je vladarica - kraljica, glavatica, predsjednica, ili

kako je već zovete? Tko tu odlučuje?""Pa ovaj, mislim, premijerka je Laura Macklin, gospo, ako

joj već nisu izglasali smjenu", zamuca Nelly. "Ona je u Novoj Terri, to nam je glavni grad. Ali ti bi, gospo, htio da svi dođu ovamo i glasuju?"

Od svega čemu se nadao, republika je bila zadnje. Ali, kad je malo bolje razmislio, bilo mu je to sasvim razumljivo. Čak i na ovom planetu, gdje se beskonačna raznovrsnost ljudskoga roda neprirodno sledila, bilo bi krajnje teško u narodu mornara uspostaviti despociju. I najjeftinija jedrilica s nekoliko ozlovoljenih robova plovi brzo kao i najveći ratni brod.

"Nisam baš shvatila", reče Barbara sitnim glasom."Nije ni važno", odgovori joj Davis majestetično. "Bojim se

da si me krivo razumjela, kapetanice Udalla. Odvedi nas nekamo gdje s tobom možemo razgovarati nasamo."

"Da, gospo!" Nellyn se pogled spusti na smrknuto lice Joyce Trevor. Zabacila je prema zarobljenici orožnatjeli palac. "Tvoja dušmanka, gospo? Sama ću je isjeckati na komade."

"To neće biti potrebno", reče Davis. "Vodite je s nama."Nelly se dovaljala do Elinor i poškakljala je ispod brade."Siroto moje malo", reče. "Sama kost i koža, je li, malena?

Ma pile moje, ništa ne brini, ugojit ću ja tebe."Elinor ustukne i pogleda Udallu užasnutim očima."No dobro, dobro, daj, mičite se s puta!" zaurlala je Nelly.

"Mjesta za Muškog! Daj se makni, ti tamo! Sve ćete ga se poslije nagledati. S puta!" Svoj je zahtjev pojačala pesnicom i masnicama, ali nikoga nije bilo baš briga. Vraške babe.

Davis povede za njom družinu, uskom ulicom sve do zadimljenog brloga sa sidrom naslikanim na zabatu.

"Tu ćemo se uvaliti", reče Nelly. "Otvaraj bačvu... ne, riblje glavurde! Ovo je tajno! A bačvu ćemo vam izvaljati kad budemo gotove s Muškim. Crta!" rekla je i zalupila im vrata pred nosom.

Davis se zakašljao. Kad su mu oči prestale suziti, ugledao je prostoriju pod začađenim gredama, punu stolova i klupa. Uz čitav je jedan zid bila poredana plemenita zbirka bačava; inače su po krčmi visjele rezbarije i punjene ribe. U ognjištu se pekla čitava fokoriba.

Joyce su pospremili u kut. Elinor je otpuzala i sjela do nje. Ostatak se društva skupio oko stola u zgodnoj blizini bačve, našto je Nelly dohvatila pehare herojskih proporcija i počela cijediti bačvu.

"Što ne skineš tu koprenu, gospo?" upita Valeriju. "Čak i legatice ponekad ožedne."

"Hvala, hoću." Što je cura i učinila, pa dohvatila krčag i u nj zabila nos. "Auhhhhh!"

"O... oprosti, malena... hoću reći, gospo. Mislila si da je vino? Nije nego konjak."

Davis je, upozoren, gucnuo vrlo oprezno. Bome ljuto, ali ga je iznutra baš ugodno žarilo. Pomorkinje, dakle, poznaju destilaciju... sjajan svijet!

"I sad, mislim, tvoje mužjaštvo, govori." Nelly se zavalila i po podu raširila svoje stupove od nogu. "Smrt i propast! Muški, nakon toliko godina!"

Na nju se ne isplati trošiti formalnosti, zaključi Davis. Ako pomorkinje već nisu zagrizle, one ih baš ne bi previše dojmile. Odmah joj ispriča cenzuriranu priču, dogovorenu još u Lysumu.

"Krdo ženturača", prezrivo otfrkne Nelly. "Mislim, gospo... oprosti, rekao si 'gospodin'?... I što je onda bilo?"

"Pojavila se ta Trevorica", odgovori Davis. "Službenica zla, ona ista koja je potjerala Greendale i druge gradove da napadnu Freetoon. Pokušala je protiv mene pokrenuti čitav Lysum. A ja sam je zarobio, kao što i sama vidiš, pa smo se spustili rijekom i tako stigli amo."

"A što joj nisi prosuo drob, gospodine?""Muški su milostivi", reče Davis. "Imaš li nešto gdje bismo

je mogli staviti u izolaciju?""U što to? Imamo prdekanu.""Bit će dobro." Davis je nastavio s nizanjem zahtjeva: da ih

prebace do ušća Svete rijeke i doprate do Freetoona, gdje će legatica prenijeti zapovijed Broda.

Nelly kimne glavom.

"Bit će moguće, gospodine. I ne trebamo čak ni preko Nove Terre, ako ti se žuri. Na Pticoribi imam dvadeset pravih mornaruša, a do Broda, preko močvara, vodi nasip..."

"Ne moramo svraćati do Broda", reče Valeria žurno. "Zapravo mi je zapovjeđeno da mu ne prilazim sve dok Muški ne ode dovesti ostale Muške. I to mora ostati tajna, jer bismo mogle imati još nevolja s, ovaj, slugama pakla."

"Može, gospo. Onda ispadamo iz broda na Bow Islandu, penjemo se na orspere i jašimo ravno u kopno. Kroz močvare vodi hrbat, idemo ravno njim."

Davis se namršti. Legatica koja je otišla u Freetoon, mogla je uvaliti i priču da je on zaista Čudovište koje treba ubiti bez pitanja. Ili ne, vjerojatno ne... ta legatica nije mogla znati da je on jedino muško ljudsko biće na Atlantisu; morala se vratiti po upute...

"Što brže to bolje", reče."Dižemo sidro odmah sutra, čim izađe Bee, gospodine",

rekla je Nelly Udalla. Zavrtjela je glavom i zapiljila se u pehar. "Muški! Pravi i živi Muški! Neka me Otac ubije, ja sam već prestara... ali sam te vidjela, gospodine. I to mi je valjda i dosta."

GLAVA SEDAMNAESTA

Prdekana Shield Skerryja bijaše ušljiva jazbina, ali solidno građena. Nelly je njezinim pitomicama snizila kaznu na nekoliko srdačnih vritnjaka, pa u nju ubacila Joyce, zaključala vrata i pred njih postavila stražaricu e da se zatvorenica ne bi vidjela ni sa kime, osim sa sluškinjom koja joj donosi hranu - te da ne bi razgovarala niti s njom.

Potom je povela družinu niz molo, gdje je Davis večerao, a poslije večere održao kratak ali vrlo informativan govor okupljenim ženama. Propitkivanja predhodne legatice - o tome jesu li vidjele Muškog - poravnala su put za njegov dolazak. Sve su mu redom vjerovale. Dvojio je da će njegov zahtjev najstrože tajnosti poštovati baš mnogo dana; to bi bilo u ljudskom smislu nemoguće. Pticoriba bi, međutim, mogla zaploviti na jug i naći se na Svetoj rijeci već nakon tri-četiri okretaja Atlantisa. A poslije, bude li jahao brzo i mijenjajući orspere, uvijek bi mogao biti brži od vijesti... Tako ti Kozmosa! Za dva Atlantis tjedna - za samo jedan zemaljski - već bi se mogao vratiti u svemir!

Na zapadu su se slagale crne mase oblaka, a zalaz je Aya skrivala dimljivo siva naoblaka. U snasti i kroz ulice dizao se krik vjetra, valovi su grmjeli po lukobranu, škropac ga je ujedao za lice. Osjećao je oprez čovjeka koga love. Koliko je već vremena prošlo?

"A sad bih se povukao", reče. "Hoćete li u zoru biti spremne za plovidbu?"

"Da, gospodine, ako se cure odletvare." Pogledala ga je čeznutljivo. "Sigurno nisi sišao na Atlantis k nama samo da..."

"Sasvim sigurno jest!" odgovorile su Barbara i Valeria uglas.

Mnoštvo ih otprati do duge kuće, po Nellynim riječima rezervirane za brodske časnike.

"To je najbolje što imamo, gospodine. Nije bogzna što, ali sve što budemo mogle učiniti za tebe... ovamo, gospodine, i moje dame."

Bila je to svojevrsna zajednička prostorija, iz koje je vodio hodnik s redom malih spavaonica. Elinor je kliznula u prvu; čuli su kako su se iza nje zakračunala vrata. Sljedeću je uzela Valeria, pa Davis, pa Barbara...

Zatvorio je kapke, ugasio uljanicu, pa kroz odjednom nadošlu, tešku tminu, otpuzao u krevet. Ahhhh!

Sada kad se protegao, a olujni se vjetar pretvorio u puku uspavanku, nije mu bilo nimalo lako zaspati. Tolike su mu se misli rojile, tolike uspomene na domovinu...

Kad su se vrata otvorila, bio je još samo napola pri svijesti. Kad je čuo kako su se zatvorila, iz njega se izlio san pa se uspravio u krevetu. Preko poda su zatapale bose noge.

"Tko je to?" Davis prstima potraži bodež, odbačen s odjećom. Skalp mu se naježuri.

"Psst!" Promukli mu se glas stvorio skoro u uhu. Podigne ruku i napipa toplu zaobljenost. "Bertie... Nisam više mogla izdržati. Moram biti s tobom."

Davis se pokušao obraniti neodlučnim pokretima. Djevojka se bojažljivo nasmijala i uvukla mu se u krevet. On zamigolji i pokuša se odmaknuti, ali su mu vrat obujmile dvije jake ruke.

"Bert, ti to sigurno znaš", prošapće. "Ti znaš još toliko toga."

Davisov se moral digao u indignaciji, poskliznuo se i otklizio. Muškarca možeš kušati samo do neke granice.

"Majko moja!" rekao je promuklim glasom."Bert... Bert, ljubavi, ja ne znam kako... kako je to biti s

Muškim... ali mi je do tebe toliko stalo...""Rekao sam ti da se to kaže 'volim te'," zasmijulji se on."Zbilja? A kada to?""Pa sjećaš se, Val, ljubavi... te me noći nisi uspjela

navući...""Val! "Izravnala se kao metla i zavrištala to ime u mrak."Kako?" Davis se sav sledio. "Mislim... ti..." "Val? Što je to bilo?""O, ne!" prostenje Davis. "Barbara, čuj me, sve ću ti

objasniti...""Objasnit ću ja tebi!" zaurlala je. Kraj obraza mu prozviždi

šaka. Da ga nije promašila, baš bi ga pošteno opaučila.Davis se nezgrapno pokušao osloboditi. Bio je, međutim,

zarobljenik posteljine. Barbara je opsovala i uhvatila ga za grkljan. "Akh!" reče Davis. Uspio se otrgnuti, ali se ona opet bacila na nj, s teškim tjelesnim ozljedama na umu.

Vrata su se otvorila, i u sobu se prosulo svjetlo. Visoka riđokosa cura u desnici je držala sjekiru, a lijeva, kojom je držala fenjer, očito se uplašila.

"Što se to zbiva?" drekne Valeria.

Za neizvježbano oko, rvanje se na prvi pogled mnogo ne razlikuje od jednog drugog sporta. Valeria je opsovala, spustila fenjer, pa krenula s podignutom sjekirom. Barbara ga je pustila, iskočila iz kreveta, trgnula Davisov nož i postavila se pred blizanku.

"Dakle, to se ti glupiraš!" zaurlala je."Na tvome bih mjestu držala jezik za zubima", odgovorila

joj je Valeria kroz stisnute zube. "Čim sam okrenula leđa, odmah si se utrpala i..."

Obadvje su poletjele prema Davisu. On je brisnuo iz kreveta i skočio pred sjekirom i natraške se uvalio u kut.

"No dajte, cure", zamucao je. "Moje dame, moje dame, molim vas!"

Nešto mu je reklo da mu pristup baš nije najispravniji. Rodice mu priđoše još nekoliko koraka.

"Čujte," reče molećivim glasom, "to nije bila moja ideja, kunem se, nije bila, na časnu riječ!"

Valeria je bacila sjekiru na pod. Ona se u nj i zabila i ostala tako, drhteći.

"Neću mazati tako dobro oružje tvojom krvlju", rekla je.Barbara je zabila nož u zid tako žestoko da mu je pukla

oštrica."Ne bih ga držala ni u kokošinjcu", glasio je njezin prilog

raspravi.Njihov je stav postao osjetno pitomiji nego prije, pomisli

Davis. Pa ipak je tu još dosta falilo."Sve je to pogreška!" zahtrljao je."Pogreška je što sam te uopće povela sa sobom", reče

Valeria. Naglo se okrenula prema Barbari. "I tebe!""Ti olinjala svrako", odgovori joj rodica. "Gubi se dok te

nisam ubila!"Primakle su se jedna drugoj, ukočene i napete, a prsti su

im se skupili u pandže. Davis se skutrio u kutu.Zahukao je vjetar i tresnuo kapcima. A kroza nj je

odjednom začuo urlik. Prilazio je sve bliže, teške su cipele uz zveku tukle po kaldrmi, zveketalo je željezo, čulo se tuljenje mnoštva.

Sve su to čule i Whitleyke. Valeria je iščupala sjekiru iz poda. Barbara je odjurila u svoju sobu i vratila se sa samostrelom. Mutno je svjetlo na zid bacalo njihove čudovišne sjene.

"Što se to zbiva?" upita Davis. "Što je to..?" Otišao je otvoriti kapke i pogledati van. Kroz drvo se uz mukli tresak probila strelica iz arbaleta. Zaključi kako će biti bolje da ih ne otvara.

Kroz hodnik su zabubnjale noge. U sobu je uletjela Nelly Udalla. Na zdepastom tijelu bile su posjekotine, a sa sjekire u ruci kapala je krv.

"Sumpor i pakao, Muški!" zaurlala je. "Hvataj se za oružje! Dolaze te ubiti!"

Za njom su došle i Macklinka i mladolika Lunguardka. I one su bile ranjene, i na brzinu naoružane, i plakale su.

"Što je bilo?" zakloparao je Davis."Zakračunala sam vanjska vrata", reče Nelly između dva

hripava daha. "Svaki čas mogu provaliti." Pridružio joj se zbor zlostavljanog drva. Okrenula se prema Davisu, pa žmirkanjem pokušala otjerati suze.

"Jesi li ti, maleni, zaista Muški, ili mi prodaješ muda pod bubrege?"

"Ja... naravno da sam Muški", odgovori joj Davis.Sijeda se glava zavrtjela."Morat ću ti, bit će, povjerovati na riječ. Što i jesam... pa

sam tako i zaradila sve te rane... kuga i brodolom! Legatica veli da nisi. Gdje ti je, dijete, bila pamet da ne ucmekaš tu morsku kučketinu?"

"Legatica..." Valeria se uspravi. "Ja sam legatica.""A da? A ta Trevorica priča nešto sasvim drugo. Što je

uspjela sasvim lijepo i dokazati.""Trevorica!" Davis zgrabi Udallu za ramena i prodrma je.

"Što se dogodilo? Zar se oslobodila?""Da", odgovori Nelly mirnim glasom. "Sve smo bile dolje u

Sidru, i pile u tvoje zdravlje, kad najednom upada ta Trevorica s onom vašom Dyckmankom - veli da je ona legatica a ti da si Čudovište - i dokazuje to tako što navodi sve obrede s Broda, za koje znade svaka mati - pa izaziva tvoju Whitleyku da učini isto..." Nelly je opet zavrtjela glavom. "Kakva makljaža. Ali smo se nas tri uspjele probiti iz krčme i stići prije njih."

"Elinor!" prosikće Barbara uskipjelim glasom."Sigurno se iskrala", reče Davis šuplje. "Došla je do

prdekane, rekla straži da joj donosi nove zapovijedi od mene, oslobodila Joyce... i što ćemo sad?"

"Boriti se", odgovori Nelly. Pljunula je u šake, zavitlala sjekirom i čvrsto se postavila u vrata.

Začuo se onaj zadnji prasak, i kroz hodnik je nagrnula rulja. Neka je Salmonka kriknula i skočila potegnuvši nož. Nellyna se sjekira spustila uz gromovit tresak i pred noge joj se svali tijelo. Neka ju je Hauserka pokušala nabiti na koplje. Nju je ustrijelila Barbara.

Onda se sve malo stišalo. Uskim je hodnikom miljelo još svega nekoliko žena. Buka se stišala do tigrovskog gunđanja.

Davis duboko udahne, skupi sve znanje iz psihologije što su mu ga u školi zabili u glavu, pa korakne prema njima.

"Tko to o meni širi laži?" poviče.Odazvala mu se stara Damonka, sva pokrita ožiljcima,

neustrašiva pred prijetnjom Nellyne sjekire."Jeste li za primirje?" upitala je."Da", odgovori Davis. "Prekini paljbu, Babs. Možda ovo

uspijemo nekako srediti."Kroz mnoštvo se probila Joyce Trevor. Ni poderana haljina

ni raščupana kosa nisu joj oduzeli ništa od sleđena dostojanstva.

"Ja velim da si ti lažac i Čudovište", izjavila je."Elinor", reče Davis vrlo tiho, još u nevjerici. "Elinor, zašto

si to učinila?"Opazio ju je uz same prednje redove rulje, onako tanku,

uzdrhtalu, s pregolemim očima. Usne su joj bile blijede i ukočene.

"Kad jesi", prošaptala je. "Napao si legaticu. A legatica veli da si Čudovište."

Davis iskrivi usta. Sad je već bilo prekasno za strah."Ja sam sam, a Doktorica je mnogo. To je zato, ha? Dođu li

ikad Muški, zapjevat ćeš drugu pjesmu.""Daj umukni, Čudovište!" zavrištala je Elinor. "Ti i te tvoje

Whitleyke šutnuli ste me jedan put previše!""Ja te ne krivim", odgovori Davis. "Ja sam kriv, jer sam te

zamolio da učiniš nešto za što te tvoja narav nikad nije pripremila."

"Dyckmanka, jednog ću ti dana taj tvoj muljavi mozak sabiti pod čelo," obeća joj Valeria.

Elinor zacmizdri i povuče se u gomilu."Samo gubimo vrijeme", odrezala je Joyce. "Ako je ta

Whitleyka zaista legatica, nek' to i dokaže. Neka nam izrecitira ritual."

"Daj pusti to", odgovori Davis. "Jer nije."

"Trebao si nam odmah reći istinu, maleni", reče kapetanica Udalla. U tonu se osjetio prijekor. Paradoks: da bi čovjek postigao neki cilj, mora u ljude imati povjerenja, no u svakoga se ono ne može imati.

"To mi je jasno... sada", reče Davis. "Ali sad je već prekasno. Ali ja jesam Muški. I mogao bih vam ovamo dovesti sve Muške. A legatica o meni laže zato što Doktorice ne žele da vam oni dođu. Zato što bi to onda bio kraj njihove vlasti."

"Tako sam si nešto i mislila", promrmlja ona mlada Lunguardka. "Zato sam i došla."

"Pustite me do moga svemirskog broda", reče Davis. "Više od toga i ne tražim."

"Naravno da ne traži", jetko će Joyce. "O, žene s mora, kada se Čudovište vine u visine, koliko još mislite da ćete živjeti?" Naglo se okrenula prema mnoštvu. "Zazivam vječnu kletvu Oca na glavu svake koja pomogne tom stvoru!"

Davis je pročistio grlo i zaurlao svoj odgovor:"Otac je samo još jedna laž! Ako postoji, neka me na

mjestu ubije! A ako to ne učini, vidjet ćete i same da su vam Doktorice lagale!"

"Mi smo oruđe u rukama Oca!" drekne Joyce. "Ubijte ga!"Nelly je odvagnula sjekiru i nacerila se."Koja je sljedeća?" upita."Muški dolaze", izjavi Davis mirno. "Što god da se sa mnom

dogodilo, Muški će doći već u sljedećoj generaciji. I onda će kažnjavati ili nagrađivati, već prema tome kako ste dočekale prvoga Muškog na Atlantisu."

Bila je to laž masna četrdeset karata. Služba se nikada nije osvećivala nijednom društvu, pa ni pojedinim njegovim pripadnicima, ukoliko su djelovali u skladu s njegovom strukturom. Davis, međutim, nije bio nimalo raspoložen za objašnjavanje zakona Unije.

Začuo je vučenje nogu u hodniku, zuj glasova i lom, koplja koja se vuku po podu. A čulo se i nekoliko novopridošlih. Nekoliko je Davisu sklonih žena ušlo glasno lupajući nogama, a jedna je od njih izgovorila ljupke, rječite i razborite riječi:

"Tko takne Muškog, omasti'će uže!"Većina žena iz Shield Skerryja nije znala što da misli; bile

su sklone povjerovati legatici, ali su se ipak malo ohladile. Žene su za malenkost manje od muškaraca sklone djelovati u gomili. Davis se uspravi, lizne usne, i krene prema njima.

"Idem van , rece. "S puta."

Barbara, Valeria, Nelly i njezine dvije pratilje, pošle su za njim u stopu. Kroz paralizirano mnoštvo probila se šačica odlučnih prostakuša. Krenule su prema njemu, da mu se pridruže.

"Ubijte ih!" zadere se Joyce. "Pobijte ih, il' Očeva kletva na vašu glavu!"

Barbara se naglo okrenula i podigla arbalet."Ako nešto pokušate", izusti ledenim glasom, "legatica se

prva oprašta sa životom."Davis se probio kraj Elinor. Ona je pred njim sakrila oči.

Nije se ljutio; bilo bi besmisleno. Sada se samo treba što prije pokupiti, prije nego što se neka zagrije dovoljno da razbije tu eksplozivnu tišinu.

Najmirnije što može, prošao je kroz ženama prenabijen hodnik i našao se u pretrpanoj zajedničkoj prostoriji. Sad je s njime već bilo dvadesetak naoružanih žena, tvoreći oko njega umirujući krug. Krenuli su prema molu.

Na ulici je bilo mračno kao u rogu, i kroz nju je bjesnio vjetar. Davis se strese i prisili da zaboravi na studen i teške valove što su mlatili o lukobran. Čuo je kako ga mnoštvo slijedi, ali je bilo pretamno da ga i vidi.

Barbara - napipao je tvrd kundak njezina arbaleta - šapnula mu je otrovnim glasom:

"Nemoj misliti da idem zbog tebe, ljigavi dvoličnjaku. Nego mi nije bilo druge."

Davis se spotakne o kaldrmu i opsova. Udarac biča vjetra oteo mu je psovku. Tih nekoliko desetaka metara bio mu je najduži put u životu.

Kad je izronio iz kanjona zidova i našao se na molu, sa svjetionika je dokapalo taman toliko svjetla da vidi put pred sobom. Nelly ih povede prema brodu.

"Stavila sam na kocku i crnoga vraga, kladeći se da si stvarno Muški", viknula je u vjetar.

"Hvala", odgovori Davis prilično nedostatno."Ne usuđujem se povjerovati ni u što drugo", dodala je

praznim glasom.Od mola do broda prebacili su mostić. Davis je jedva

uspijevao razabrati mnoštvo što se komešalo u sjeni. Mogle su ga sasvim lako i ustrijeliti. Ipak, hvala budi svim ljubeznim suđenicama, ove su se ipak već bile navikle misliti svojom glavom, makar na pomalo grub i žuljevit način, pa su još prežvakavale to novo i nepoznato.

Joyce će ih uskoro svojim pričama ipak uspjeti okrenuti, no do tada će oni već dati petama debeloga vjetra.

Valeria se primakla i prosiktala:"Da, i ja ću ti povjerovati da si Muški... i kvragu i svi Muški!

Pošla sam samo zato što mi i nije bilo druge."Nelly je teškim korakom pošla preko mostića. Kad je

napokon pod nogama osjetila palubu, kao da je iz nje izvukla novu snagu.

"Svi na brod, mufovi! Momci na motovilo! Živo, živo, otkinut ću vam uši!"

Krenula je prema krmi, uspela se na palubac, do noćnom tminom obavijena kormilarskog kola. Druge su se žene uzmuvale i počele neshvatljivo baratati konopcima i koloturama. Golema vjetrenjača, što je krakom brisala i na samo metar od glavne palube, poskočila je, pa zacviljela, pa nastavila hod, ali sporije. Za krmom se bijelo zabućkalo, i Pticoriba se izvukla iz luke.

GLAVA OSAMNAESTA

Jutro je bilo sivo nad ledenosivim morem, kojim su od obzora do obzora frktali valovi. Mračna je pruga na istoku bila kopno. Brod se valjao i stalno gubio kurs.

Davis je izišao ih malene kajite, jedne od nekoliko njih u krmenom kaštelu, i otkrio da se sva posada poredala pred kuhinjicom, čekajući na doručak. I sam je stao u red i još tjesnije koži privio ogrtač što ga je negdje bio našao. Valeria je bila ispred njega, a Barbara je već jela u zavjetrini brodske ograde. Obje su se pretvarale da ga ne opažaju. Mornarice pak - uglavnom mlade žene iz ratobornijih obitelji - veselo su čavrljale, no on nije bio baš nimalo voljan za slušanje njihovih razgovora.

Pogled mu prijeđe preko palube. Na krmi se nalazila kormilarnica i u njoj nekakav stup - da, nedvojbeno su raspolagale nekakvim kompasom. Na glavnoj su palubi bili brodska kuhinja i skladišta. A uz provu, odmah iza pulene, bio je postavljen katapult nalik na harpunski top.

Vjetrenjača je bila okrenuta u oštri sjeverozapadnjak. Cviljela je manje nego što bi se očekivalo - očito je bila dobro nauljena. Iz kućišta zupčanika na vrhu, kroz drvenu se rešetku spuštala željezom okovana osovina. Osovina se okretala i ne-stajala u brodskoj utrobi.

Dobro smišljeno, pomisli Davis. U glavi su vjetrenjače zacijelo univerzalni zupčanici, tako da se može izravno zakrenuti u svaki vjetar. Njezino se okretanje potom pomoću osovina i drugih zupčanika prenosi na vijak. Zato Pticoriba, ako to kapetanica poželi, može ploviti i ravno u vjetar. Zup-čanike je, naravno, trebalo izraditi vrlo precizno, a kako su bili od prilično mekog čelika, često ih je trebalo mijenjati; ipak, ako ne znaš napraviti parni stroj, ni ovo nije tako loše.

Kad su mu napunili pladanj, s krme se dogegala Nelly Udalla.

"Jutro, mileni", reče gromko. "Muči te more?""Ne", odgovori Davis. Svemircu, istreniranom za

podnošenje svake gravitacije, od nule pa naviše, nije smetalo malo ljuljanja.

"Odlično. Malo je teško povjerovati u Muškog s morskom bolešću, ha? Ha, ha, ha!" Tako ga je pljesnula po plećima da je zateturao. "Ma drag si mi, pile malo, vrag neka me nosi ako nisi."

"Hvala", reče Davis slabašnim glasom."Dođi u moju kajitu. Bolje da o tome malo popričamo."Prostorija bijaše tijesna. Sjeli su na njezin ležaj, a Davis je

rekao:"Ne znam ni sam što i kako dalje. Da odemo do Svete

rijeke?""Ne bih ti preporučila", odgovori Nelly. Izvadila je lulu, pa je

počela puniti zelenkastim ljuskicama iz teglice.Davisu su prosinule oči. To nije bio duhan, ali bi se dao

pušiti. A onda su ga njezine riječi naglo ohladile."Ukoliko baš ne želiš strelicu kroz jetra." "Molim?""Daj promisli malo, mileni. Ta legatica, Otac je prokleo,

onima je tamo u Shieldu isprodikala oganj pakleni. U ovom času mnoge brodice s veselim vijestima zacijelo već plove prema Brodu. A one oko ovih propelerskih kada mogu plesati kolo, samo ako ih posluži vjetar... A sad im je dobar, za letenje. Dok stignemo do Bow Islanda, sva će se već zemlja dići na oružje."

"Bljak!" reče Davis, a nešto ga je steglo u grlu.Nelly je ognjilom upalila gubu, pustila lulu u pogon i

zapućkala oblake od kojih mu je pozlilo."Valjda ti nije slabo od mora, patkice?" upita ga.

"Najednom kao da ti nije dobro.""Pa što ćemo učiniti?" promrmlja Davis."U ovom času", reče mu Nelly, "držimo kurs prema mojoj

domicilnoj luci, Farewellu. Imam tamo neke frendice, a tko bi mislio, bar još neko vrijeme, da njima nešto javlja. Nitko neće reći nije, to što ćeš im reći. A to je?"

Promatrala ga je sitnim očicama punim očekivanja. Davis se zagleda kroz nabrano staklo prozorčića. O njega je pljesnuo val, niz prozorčić je potekla voda i brod se trgnuo.

"Misliš da će, kad čuju, i dalje biti uz nas?""Znam mnoge koje hoće, mileni. Ja bar jesam, istina?

Osamnaest nas, pa još tvoje dvije Whitleyke, i to dok nam je legatica hukala u oči. Slabo nam je više od tih Doktorica, doboga nam ih je dosta, kad ti velim. Viđamo ih češće nego žabarke, i..." Potom Nelly posveti nekoliko minuta iznošenju bogatog kataloga djela koja su odavala gramzljivost, aroganciju i opću slinavost Doktorica.

Neće baš biti da su sve redom tolike ništarije. Vrlo je vjerojatno da ga mnoge iskreno smatraju Čudovištom; njegov

se dolazak nije poklopio s vrlo pomno razrađenom eshatologijom koju su, po svemu sudeći, uspjele razviti. Druge su se prema tome nedvojbeno odnosile s više cinizma, no Davis u tome nije vidio nikakav zločin.

Pa ipak - dovoljno je poznavao zakone Unije da bi mu bilo jasno jedno: skoro sve što je učinio Doktoricama, sasvim bi lijepo prošlo u Koordinacijskoj službi. Nije se radilo o donošenju antropomorfnih presuda nad nekom neljudskom civilizacijom; vrijednosti homo sapiensa bile su strogo utvrđene, i među njih se ubrajao i normalan obiteljski život.

Ideja je u njemu rasla polagano. Jedva je i čuo Udallu, koja je i dalje gudila svoje:

"Računam da bismo mogli napuniti nekoliko brodova. Zatim idemo daleko uz obalu, pa onda udaramo u kopno, da tvom brodu dođemo s leđa..."

"Ne!" prekine je Davis."Ha?""Preopasno. Čuvat će ga svim snagama. Doktorice se neće

smiriti dok mi ne usalamure glavu. A u Brodu im je još možda ostalo dovoljno oruđa da mi, kad stignu do Freetoona, unište brod. Moramo biti brzi."

"Što znači..." Nelly je čekala, dok joj je u zdepastim prstima tinjala lula.

"Što znači da u Farewellu moramo skupiti flotu... da. Ako zaista vjeruješ da su tvoje cure spremne za slobodu staviti i glavu na kocku... A jesu li?"

Nelly se nasmiješi."Pile, s takvom bradom i takvim glasom možeš ih povesti u

juriš i na sama vrata pakla.""Neće baš biti tako gadno", odgovori joj Davis. "Bar se

nadam. Jer ćemo jurišati samo na Brod."

GLAVA DEVETNAESTA

Plima je na dan boja nastupila odmah poslije izlaska Beea. Kad se jutarnja magla razbila u razderane sive pramenove, pobunjenička je flota već ležala pred Brodovim gradom.

Davis je stajao na palubi Pticoribe i promatrao primicanje svojih snaga. Skupilo se bilo još dvadesetak propelerskih brodova i otprilike još toliko ribarskih škuna i manjih brodica. Vjetrenjače i bijela jedra na vodama su muljavo modrim, namreškanim i izbrazdanim ranim jutarnjim vjerom, ležala poput galebovih krila. Na njihovim se krmama vijorila nova zastava po njegovu nacrtu. Cure su se naprosto zaljubile u mrtvačku glavu i prekrižene kosti.

Pobunjeničke su snage brojale oko dvije tisuće žena s otočja Farewell. Procijenili se da ih oko Broda ima još upola toliko - ali ne tako prekaljenih, i s mnogo manje borbenog iskustva (jer mornarušama nije bilo ispod časti povremeno se baviti i piratstvom), a među njima je bilo i mnogo starica i dje-ce. Izgledi im, po svemu sudeći, i nisu bili tako loši.

Valeria lupi nogom tako jako da je zveknula paluba."Idem na obalu", rekla je buntovnim glasom."Ne, ti ne ideš, picpilence." Nelly Udalla je u rukama vrtjela

klin za razmrsivanje. "Nego ćeš lijepo malo pripaziti na Muškog. Čemu sve to ako nam on zgilja?"

Barbara hladno kimnu glavom."Potpuno je u pravu, što je jasno svima osim glupim

ceketušama", pridruži se i ona. "Iako bih radije čuvala pticu smradušu! Ali ako su naše prijateljice tako glupe da zaista žele Muškog, ja im neću kvariti igru."

Davis uzdahne. Sve otkako su prije tri tjedna krenuli iz Shield Skerryja, nijedna mu se od rodica nijednom nije obratila bez psovke, kao što se bez nje nisu obraćale ni jedna drugoj. Nakon što su ga i po stoti put odbile, on je digao ruke od pokušaja da ih pomiri.

Nelly je dohvatila doglas i dreknula na plovilo što se spremalo pristati uz molo.

"Skreći! Skreći, vidiš da ćeš se nasukati!"Onaj prvi Brod je zacijelo pretrpio velika oštećenja, pomisli

Davis, kad je tu pristao. Vjerojatno se spustio gdje je stigao, zadnjim snagama pokvarenog motora. Zidine što su ga sada okruživale, dizale su se na brežuljku što je jedva virio iz plime. Na istoku su bile močvare, turobno zemljište presječeno

širokim kamenim nasipom što je vodio prema vrhuncima Gorja, pomodrijelim od daljine.

Brod je sa sobom zacijelo doveo i teške strojeve za zemljane radove i građevinske robote. Sve to nije moglo golim rukama podići tek nekoliko tisuća žena. U međuvremenu su se strojevi zacijelo već istrošili, ali je njihovo djelo ostalo.

Grad je bio opasan bijelim betonskim zidovima, visokim pet metara, a na svakom mu se uglu dizala četvrtasta stražarska kula. Zidovi su se za plime rušili ravno u vodu, a za oseke u mulj: sasvim nedostupni, osim preko nasipa što je stizao do istočnih vrata ili širokoga mola, sagrađenog sa zapadne strane. S brodova su poletjeli mostići, i na molo su izletjele naoružane žene. Brodovi izvana trknuli su unutrašnje, i tako su stvoreni mostovi kojima se prebacio i ostatak posade. Pticoriba je ležala malo podalje od male flote.

Davis je pustio da mu pogled odluta do grada. Vidio je kako se iznad zidova dižu vrhovi zgrada, primjerci već tri stoljeća starog karolinškog graditeljskog stila sa svojim kupolastim krovovima. A vidio je i silna kitovska leđa samoga Broda, koji se protezao tri stotine metara od sjevernog do južnog zida, trupinu na kojoj je metal još bio sjajan, iako s izbočinom na boku što je jasno govorila koliko je silan bio udarac pri srazu.

Mornaruše su zaurlale, i Barbara ih je pogledala. Bila je odjevena kao i one, s kacigom na riđoj kosi i opremljena vizirom, s haljetkom od kitoribine kože s čeličnim ljuskicama, u hlačama i čizmama sa šiljcima na prstima. Od oružja je ima-la sjekiru, nož, samostrel i tobolac - pretvorila se u dvonožni stroj za mljevenje mesa. I ona i Valeria i dalje su preko ramena nosile laso.

Davis, opremljen kao i one, osjećao se podjednako beskorisno. Ne stoga što se baš žarko želio naći oči u oči s nabrušenom oštricom; ali ako su te žene bile spremne ginuti zbog njega...

Bee ga je dugim zrakama pogodilo u oči. Ay je bilo tako blizu da ga je skrivao sjaj bližega sunca. Nad njima je sjedio Minos u orijaškoj posljednjoj četvrti. Na kraljevskom je planetu bjesnila oluja, gotovo se moglo vidjeti izvijanje pruga i pjega.

Na zidinama su jeknule trublje, pod gradskim barjakom, crvenim križem. Počele su se pojavljivati i žene, gipke i žilave legatice i njihove pripravnice, odjevene u kožne oklopne

prsluke, štitnike za noge i kacige s maskom, sve izrađeno od modrog čelika. Arbaleti su počeli odapinjati strelice.

Nitko nije ni pokušao udaracima srušiti dvostruka vrata na kraju mola; bila su od masivnog željeza, a stožeri su im bili ukopani u beton. Masa je vojnica zaurlala, pa podigla ljestve i u rojevima poletjela put neba.

"Tako ti Kozmosa!" promrmlja Davis.Neka je Doktorica pokušala odgurnuti vrh ljestava, ali im je

na kraju bio čestit mornarski mačak; stoga ih i nije bilo lako prevaliti. Davis je vidio kako je isukala dugi rapir. Prva buntovnica koja je uspjela uspeti se na zidine, dobila ga je kroz grlo i svalila se, pa tako srušila i ženu ispod sebe.

"Daj me pusti!" zaurlala je Valeria."Daj miruj", dreknula je Nelly. Zabrinute su joj oči skrenule

na Davisa. "Nisam, pile, ni mislila da imaju tako dobru obranu. Nikada se nisu morale ni s kim boriti, no čini se da su bile stalno dobro pripremane. Bit će nam bolje da im što prije damo po repu."

Davis je kimnuo glavom. Još samo dva sata i more će pasti tako nisko da će svi zaostali brodovi ostati nasukani sve do sljedeće plime. Bilo je tu i dokova za uobičajene goste, ali bi brod u takvom bazenu bio zarobljen jednako dobro kao da leži u mulju.

"Dakle ostajemo", progunđala je Barbara. "No, nismo li to i htjeli?"

"Istina", odgovori Davis. Krepko je potegao iz posuđene lule. "Čini se samo da su Doktorice digle vojsku iz gradova dublje u kopnu, kako bi nas spriječile da stignemo do Freetoona. Sada će poslati po nju, da im dođe u pomoć. Ako bi pošlo po zlu, bilo bi mi drago da imamo odstupnicu."

"Bome bi", složila se i okrenula mu leđima.Gore su se na zidu sudarale sjekire, koplja i mačevi, a

strelice iz samostrela i sulice bljesnule bi u hladnom početku noći. Borkinje Doktorica polako su bile nadjačane. Jedna od njih, u crvenom plastu vođe, puhne u rog. Njezine se žene počeše probijati prema njoj.

Nelly Udalla je počela skakati i cerekati se."Pobijedile smo!" krikne i tresne Davisa po plećima. "Već

smo osvojile bedem!"On zatetura i uhvati se za ogradu. To naprosto nije moglo

proći samo tako! Ne, snage Doktorica su se skupile i sad su se niza stube slijevale u grad. Vitka je mlada Burke zakričala

pobjedu; kroz svu su onu halabuku čuli njezin sokolski krik i vidjeli kako joj crna kosa leprša dok je gradu u bedem zabijala zastavu s mrtvačkom glavom.

Žene s mola potekle su uz ljestve kao mravi. Iznad Broda sve se zgusnulo od pobunjenica.

A onda se iza nazubljenog kruništa dvije bočne kule nešto pokrenulo. Na prsobranima su se zavrtjeli veliki drveni zamašnjaci. Davis primijeti kako Doktorice upravljaju složenom mašinerijom. U utore kotača bio je utaknut nazubljeni remen, i iz njih je briznula kiša sulica.

Primitivni mitraljez, pomisli bijesno. Ali služi svrsi!Bedemom je divljao pokolj. Ona mlada Burke barjaktarka

sad je ispustila stijeg. Uhvatila se za prsa i svalila s bedema. Pala je i jedna Tottinka, i na beton joj je potekla krv.

"K obali tu prokletu kantu kaljuže!" zaurlala je Valeria. Bjesomučno je strijeljala prema najbližoj kuli, a niz lice joj je šibala bujica suza.

"Ne", prostenje Nelly. "Muški..."Barbara je podigla sjekiru."Dabogda istrunuo u paklu! Gore ih kolju kao ovce! Iskrcaj

nas!"Družina je mornaruša stigla do stuba i krenula u grad.

Doktorice su se branile mačem, kopljem i lukom. Prolaz je bio preuzak da bi se mogao forsirati u minuti. A s prsobrana je svjetlucala i zviždala smrt.

Neka je kriknula, dohvatila pali crni stijeg, pa potrčala prema kuli. Za njom je poteklo stotinu djevojaka. Strelice ih nisu mogle sve pokositi. Doprle su do sigurnoga kuta, unutar kojega se rafali nisu mogli usmjeriti, pa počele udarati kopljima u zid pred sobom.

Nelly je zagrmjela u megafon:"Još jedne ljestve! Još jedne ljestve, još dvije, vi glupače

kovane u glavu!"Odred starijih žena, zadržanih u pričuvi, sad je s ljetvama

izletio na obalu. Prislonile su ih na gradske zidine, odmah do kula. Pobunjenice iznad njih podigle su ih i prislonile na prsobrane.

Gore i preko! Crveno su bljesnule sjekire. Bacači sulica okretali su se i dalje, ali više nisu bljuvali strelice... sve dok ga jedna nije dohvatila, pa spustila polugu za umetanje strelica i počistila stube.

Nelly je dohvatila Davisa i zaplesala s njim u divljem i bučnom kovitlacu po palubi.

"Sad su gotove, gotove, gotove!" zapjevala je. Pod njom su drhtale daske.

Jurišni se odred spustio niza stube. Za njima su pošle i druge, naoružani val koji se uspinjao ljestvama i slijevao u grad. S kule je smaknut crveni križ, i sada je na njegovom mjestu lepršala gusarska zastava, lubanja što se cerila nad stotinom leševa i dvije stotine ranjenih žena.

Davisu se smučilo. Čitava ga je njegova kultura odgajala protiv rata. Sjećala se ta kultura i predobro kako su gradovi odlazili u zrak u radioaktivnom dimu i kako se golo tlo podmuklo širilo zelenim bregovima.

"Prpa?" zavriskala je Barbara. "Ovdje si na sigurnom.""Naravno", dometnula je Valeria. "Ako se pojavi opasnost

da bi ipak mogao stradati, već ćemo te maknuti.""Ne mislim se povlačiti!" odgovori joj Davis hrapavim

glasom."O, itekako hoćeš, pile moje, budemo li morali", odgovorila

je Nelly. "Ako te ubiju, što nas čeka?" Njezino se smrknuto lice okrenulo prema kopnu. "Mi moramo pobijediti... nema nam druge... Ako pobijede Doktorice, na našim se otocima više nikad neće roditi dijete."

Eto što njih pokreće, pomisli Davis.Izuzmemo li poginule i nekoliko stražarica, gotovo su se

sve pobunjeničke snage izgubile iz vida i nestale u gradu. Bitku je sad samo čuo. Buka kao da je jenjavala... što znači da je njegova strana potiskivala Doktorice.

No, što ako pobijede? Pobjeda u kojoj nisi sudjelovao, za tebe i nije pobjeda.

Kvragu! Lula mu se ugasila.Željezna su se vrata naglo otvorila. S mjesta na kojem je

ležala Pticoriba kroz njih se nije moglo vidjeti, ali se pokazalo da njegova strana čvrsto drži zapadni dio grada.

"Mislim da ćemo grad osvojiti prije oseke", izvijesti Nelly. "Ali što tada?"

"Dobit ćemo partenogenetski stroj", podsjeti je Davis. "A da ni ne spominjemo prestiž što ga donosi pobjeda. Onda je čitav planet naš."

"O da, istina. Stalno zaboravljam. Pomalo već starim, mileni." Nelly zavitla sjekirom. "Ipak bih voljela bar nekoj Doktorici napraviti razdjeljak!"

Kroz vrata se pronio krik.Kroz njih su se izlile mornaruše, padajući jedna preko

druge, i u slijepoj panici bacale oružje. Dvjestotinjak žena nagrnulo je prema brodovima.

"Što se dogodilo?" zaurla Nelly. "Kud ste navrle, gluperdušine glupe! Dajte stanite!" I potom je prešla u plačljivu tiradu prostota.

Barbara joj otrgne megafon."Priđi obali!" drekne. "Iskrcavamo se!"Kormilarici kao da je pozlilo, no ipak je potegla signalnu

uzicu. Dolje u utrobi, strojarice su gurnule poluge i spojile vijak s vjetrenjačom. Zupci su zagrizli u zupce uz metalni huk i Pticoriba se zakrenula. Prednja je stražarica otišla do motovila, sidro se diglo i brod se zavaljao preko uzanog po-teza otvorene vode.

Nelly Udalla je čekala bez riječi. Njezino je plovilo tuknulo u jednu od privezanih škuna. Dvije su djevojke na ogradi izbacile mačke.

"Idemo", dreknnula je Valeria. S podignutom je sjekirom skočila na palubu škune.

Barbara shvati da Davis ide za njom."Ne!" drekne."Da", odvrati on grubo. "Dosta mi je više stajanja."Uhvatila ga je za mišicu. On je se otresao, slijep od bijesa,

pa preko palube poletio na molo.Kroz vrata je i dalje izlazilo mnoštvo, i prelijevalo se preko

mola, i miljelo na brodove. Jedno je sidro već bilo dignuto. Davis dohvati neku Craigovu i naglo je okrene prema sebi.

"Što je bilo?" drekne.Ona ga pogleda očima koje ga nisu vidjele. "Vatra", zacmoljila je. "O, ta vatra." On ju pljusne."Govori razgovjetno! Što se to unutra zbiva?""Mi... ulične borbe.... vojska Doktorica... plamen, bijeli

plamen, i spalio je naše prve redove..." Craigova se srušila.Davis osjeti kako mu se nešto u glavi spaja. Polako se

okrenuo posadi Pticoribe."Jeste li ikad čule za vatreni pištolj?" upita."Ne", odgovori Nelly. "Ne, nikada.""To je bio sam Otac glavom!" dahne neka Macklinka."Kuš!" drekne Davis. "Ja znam što je to. Zacijelo su u

Freetoonu pronašle moj blaster, i legatica ga je donijela

ovamo. Možda je opis blastera ostao sačuvan u spisima Broda." Tupo zavrti glavom. "Žene, to nije dobro."

"I što ćemo sad?" prošapće Barbara."Moramo se domoći tog blastera", odgovori on. "To je samo

oružje. U ionskoj struji nema ničega nadnaravnog. I samo je jedan."

"Tebe će ubiti", reče Valeria. "Ne, ti čekaj tu, Bert...""Za mnom", odgovori on. "Ako se usudite!"Zakaskale su za njim, desetak sa Pticoribe i još mnogo od

onih koje su bježale, no kojima se opet digao moral.Prošao je kroz vrata i ugledao urednu rešetku popločanih

ulica između visokih betonskih kuća. Na kraju svih avenija dizala se golema trupina Broda. Iz te je blizine mogao pročitati čak i ime ugravirano u pramac: Nova nada. Ime je zvučalo upravo okrutno.

Iz druge je dvije ulice do njih doprla vreva boja. Boj se proširio, i većina borbenih grupa još nije ni vidjela vatreni pištolj. Ali će ga vidjeti ako ne požuri; i to je onda kraj čitave pobune.

"Idemo ovuda", reče Latvala iz one prve družine i pokaže prstom. "Još tri ulice, pa ćemo se sresti s tom grupom neprijatelja lijevo."

Davis potrči između zatvorenih vrata i širokih staklenih prozora. Kad je zirnuo unutra, opazio je da su si Doktorice znale urediti život, jer takve raskoši nije bilo nigdje na Atlantisu. Mogao je shvatiti njihovu nevoljkost da se odreknu takvog načina života.

Odjednom se ukppao na mjestu. Iza ugla pred njima najednom su se pojavile Doktorice.

Bilo ih je dvadesetak. Družina mladih legatica, s kacigama praznim i bez lica, raširila se od zida do zida, preklopivši štitove. Iza njih su se dizali mačevi i helebarde.

"Na njih!" drekne Nelly.Tri su djevojke skočile ispred Davisa. Jedna je od njih bila

Whitleyka; na trenutak je pomislio da je to jedna od njegovih, no onda opazi da mu Barbara i Valeria i dalje stoje sa strane.

Iznad vrha štitova podiglo se lice Burke. Bilo je to staro lice, krezubo i smežurano ispod visoke, draguljima optočene krune, a tijelo je ispod bijele halje bilo pogureno. Ipak je u toj koščatoj ruci blistao njegov blaster.

Davis izbaci ruke i baci se na zemlju, a za sobom povuče i Barbaru i Valeriju. Iznad njega je zacvrčao modro-bijeli plamen.

Tri su mlade djevojke pale, probijene blasterom. Na njihovu su mjestu mogle ostati ležati i Val i Barbara, pomisli Davis bijesno. I sad se prisjetio koliko ih voli.

Zavaljao se i uletio u kućna vrata."Bjež'mo!" kriknuo je.Družina je već udarila u stampedo. Nelly ostade na svome

mjestu, a Barbara i Valeria su bile uza nj. Nelly je bacila sjekiru. Okrznula je štit. Legatica je posrnula i pala na staru Doktoricu. Zato je sljedeći pucanj promašio, pa je Nelly poradila debelim nogama preko ulice.

Masivnim je ramenom udarila o vrata. Ona su se srušila, iscijepana u triješće. Davis je uskočio u salon neke očite ljubiteljice mekušnoga života.

"Brzo!" reče. "Van na stražnja vrata!"U vratima su se pojavile dvije legatice. Barbarin je arbalet

dvaput prasnuo. Valeria i Nelly su već bile izašle iz salona.Davis poleti za njima i opazi stepenice."Daj mi to tvoje laso, Babs", reče. "Imam ideju.""Evo nas." Razmotala je uže dok su ostale teškim korakom

trčale za njim.Spavaonica je gledala na ulicu. Davis gurne prozor prema

gore. Družina s blasterom bila je točno pod njima. Davis baci sjekiru, promaši staru vješticu i opsuje. Njezin se pištolj zakrenuo prema njemu.

Barbara ga gurne ustranu, nagne se kroz prozor i baci laso. Uže se steglo oko glavne Doktorice; Barbara se naceri pa potegne uže i tako joj jače steže omču.

"Upomoć!" kriknula je Burke. "Uhvatila me konopom!"Davis iskoči na ulicu. Pritom se zamalo nabio na helebardu.

Dočekao se na oklopljenu legaticu, i sad su se oboje srušili uz tresak i zvon.

Nije se micala. Davis skoči i najbližu gubicu počasti lijevim krošeom. Valerijino se laso spuštalo s prozora kao zmija, pričvršćeno za nešto. Kliznula je niza nj, a sjekira joj je pritom radila vrlo marljivo. Za njom je krenula i Nelly. Barbara ispali nekoliko dobro odmjerenih strelica, a onda im se i sama pridruži.

Stara je iskezila zube. S mukom se oslobodila i pružila ruku prema blasteru.

"O ne, nećeš!" krikne Davis i na njega stavi nogu. U ljuskavi mu je ogrtač udario rapir, skrenuo uvis i zaderao mu obraz. Ritnuo se i žena je zateturala i pritom srušila još neku. Najednom mu se približila vitka prilika i pokušala mu bode-žom napipati vrat. Uhvatio ju je za pojas, podigao i bacio u kreševo.

Nelly dohvati sjekiru."Jupiii!" zaurlala je i počela sjeckati. Barbara i Valeria

stajale su leđa uz leđa, a oružje se pred njima pretvorilo u izmaglicu. Davis je još osjećao averziju prema primjeni naoštrenog čelika na ženama, ali svaki udarac što bi ga zadao, oslobađao ga je djelića osjećaja krivice.

Borba je bila gotova za nekoliko minuta. Davis se sagne, dohvati blaster, i onda utroši minutu na spaljivanje oružja što su ga ispustile Doktorice.

"Idemo", prodahće."Zar ćeš te mufove pustiti samo tako?" upita Nelly i pokaže

na pale dušmanke."Naravno. Jer smo im povadili zube." Davis zatakne pištolj

za pojas. "Zar vam to ne može ući u tvrdu glavu, da se borimo za sve na Atlantisu - uključujući i Doktorice?"

"Ne", progunđala je. "No, dobro."Produžili su ulicom. Između već propalih gravitacijskih

stožaca Broda i zida vodio je uzani prolaz. S druge je strane ležao poširok trg, okružen impresivnim hramovima, a po njemu je bilo razbacano nekoliko što mrtvih što ranjenih žena.

Ali od boja više ni glasa... čudno!Iza jednog od svetišta s kolonadama odjednom je izronila

postrojba mornarica."To je Muški!" zaciči jedna. Potrčale su prema njemu i

uspravile se, sve pocrvenjele. Njihova mu je zapovjednica improvizirano odsalutirala.

"Mislim da je grad praktički već naš, gospodine", reče otpuhujući. "Provela sam patrolu istočnom stranom. Nisam vidjela nikoga."

"Sjajno!" Davis se strese od olakšanja. Svojim blasterom ne bi nikad mogao pucati na žene; sjećanje na mrtvu Whitleyku upeklo mu se preduboko u svijest.

"Dozovi sve naše ovamo", reče. "Na kule i gradska vrata postavi stražu. Skupi sve preostale Doktorice, stjeraj ih u koju od ovih kapela... i nemojte na njima vježbati gađanje! Podignite bolnicu za ranjene - u što ubrajam i neprijateljske

ranjenice. Nelly, preuzmi zapovjedništvo. A ja bih se rado malo osvrnuo."

Prošetao se kroz puste ulice. Iza sebe je čuo klicanje i trublje, topot nogu i pobjedonosni zvek oružja, no za sve to nije bio ni najmanje raspoložen.

Minos je bio tek tanka kriška, prema kojoj je polako klizilo Bee. Još malo pa pomrčina... no je li sve to zaista trajalo samo tri sata? Izgledalo mu je kao čitavo stoljeće ispunjeno najcrnjim snovima.

Whitleyke su ga pratile. Čuo je jednu:"Val, povlačim sve što sam rekla. Borila si se kao lavica.""Kvragu, Babs, ni ti nisi neka mimozica. Na koncu, dušo,

nas smo dvije identične."Ulica se otvorila na još jedan trg, ovaj puta vrlo uzak, što je

tekao duž čitavoga istočnog zida. U sredini su mu bila vrata, zatvorena vratnicama od kovanog željeza. Davis je pogledao kroz šipke i ugledao nasip i močvare. Na hrptu kojim je tekla cesta, svjetlucao je mulj, a ptice su se s krikom obarale na ribe što su se u njemu praćakale. More se povlačilo u oseci, brodovi su se nasukali... No, do zla i još goreg, zar nismo pobijedili?

Hej, čekaj čas!Cesta je zavijala oko šumarka morskovodnih stabala

možda tri kilometra od grada. Davis opazi što im prilazi s druge strane i objema rukama zgrabi šipke.

"Vojska!" izgovorio je kreštavim glasom.Pred oči mu se slijevao red za redom. Učinilo mu se da čuje

pljeskanje orsperskih nogu i bojne krike što su se dizali između visokih barjaka. A onda je razabrao i željezne prsluke, željezne kacige, čizme i mamuze i lepršave plastove. Bile su to brđanke, i sad su jahale u pomoć Doktoricama.

"Dvije tisuće, najmanje", promrsi Barbara. "Čim smo napale, legatice su zacijelo otišle po njih... Samo su čekale da te ubiju, najmiliji moj..." Naglo se okrenula prema njemu i lice, pokriveno vizirom, utisnula u njegov bok. "I sad je već prekasno za odstup - sabile su nas u mišju rupu!"

"Ali nije prekasno za boj!" Valeria poletje prema unutrašnjem dijelu grada, vičući iz svega glasa. Mornaruše na zidinama prinijele su rogove usnama i jeknule uzbunu.

Davis pogleda na vrata. Bila su zaključana, ali su se dala slomiti i razdvojiti. Ruka mu je pošla prema blasteru. U ime

Kozmosa! To bi ih moralo zaustaviti - bilo je to najmanje što je mogao učiniti za te djevojke koje su mu toliko vjerovale.

Ne!Pobunjenička se vojska hitro slučila na trg. S lijeva i s

desna, arbaletistice su u roju potekle stubama na bedeme. Bacači sulica zakrenuli su se u svojim kulama. Tako ti Kozmosa, pomisli Davis, zar već nije bilo dosta ubijanja?

Iza njega, Nelly Udalla je trčkarala duž redova žena, pa ih gurala da se stvori makar nekakav privid reda. Davis ih je gledao. Umorna lica, ranjena lica, usne što su pokušavale biti čvrste, no bez uspjeha; one će se, nema dvojbe, hrabro boriti, ali protiv svježih trupa nemaju baš nikakvog izgleda.

Na koplju iznad gradskih vrata prkosno je lepršala piratska zastava. Konjanice, sve bliže, podigle su kriku. Zazviždale su strelice, hoteći je pretvoriti u krpu.

"Pucaj!" vrisne Barbara. "Sve ih spali, Bert!"U ruci mu je bio blaster. On ga pogleda ošamućeno.A gore na kruništu zaštrobotali su bacači sulica. Orsperi su

se propeli, zakriještali, počeli se sklanjati s ceste, upadati u mulj i lepetati zakržljalim krilima. Juriš se uz zveku zaustavio, razbio, i počeo se povlačiti, uzimičući cestom... Bio je to njegov kraj. Zapovjednice su kaskale između jahačica zahvaćenih panikom i podstrjehivale ih.

Brđanke sjašiše. Sjekire su im zagrizle u stablo uz cestu. Neće im trebati dugo da naprave opsadnog ovna. Potom će zapuzati naprijed pod kišom sulica; nastat će pokolj, ali će druge zauzeti njihovo mjesto. A onda će ovan ući u mrtvi ugao i srušiti vrata.

"Kad ti se nađu na dometu", posprdno se nasmijala Nelly, "daj im što ih sljeduje!"

Bee je kliznulo iza Minosa. Planet se pretvorio u krug crnine u prstenu crvenog plamena. Od svih se mjeseca vidjela još samo krijesnica Aegeusa. Zvijezde su i dalje hladno svjetlucale. Nad napol isušenim močvarama uzdahnuo je vjetar, a sumrak je teško pritisnuo svijet.

"Daj da probam nešto", rekao je Davis.Opalio je u zrak. Plavkasta munja prepalila je nebo, a za

njom je prasnuo i tihi grom. Iz sjena vojske na cesti doprli su krikovi; opalio je još jednom i pričekao da udare u bijeg.

"Čvrsto se držite! Stojte gdje jeste, Otac vas prokleo!" Kroz mrak su do njih doplutali hrapavi glasovi. "Ako Čudovištu

prepustimo Brod, umrijet ćete bez ijednog novog djeteta u naručju!"

Davis odmahne glavom. Mogao se i sam domisliti.Nešto je zakloparalo cestom. Četiri kratka jeka trublje

poslala su razgraktale morske ptice u naglo nadošlu noć."Poziv na primirje", promrmlja Valeria. "Pustimo ih, neka

pregovaraju. Odgovorite im na znak.""I bit će bolje", odgovori Nelly. "Nemam baš nikakve želje

vidjeti ih žive ispečene." Dohvatila je rog od djevojke kraj sebe i puhnula u nj.

Žena u sedlu sad im se približila. Bila je to Udalla glavom i bradom. Barbara je priškiljila, pa kroz mrak razabrala nabojane oznake čina.

"Bess od Greendalea!" prosiktala je. "Ubij je!"Davis je mogao misliti samo o tome kako se očaj Doktorica

mogao izmjeriti time što su po pomoć poslale sve do Greendalea. Močvara i gornji dio doline zacijelo vrve vojskama kojima je cilj ne dati mu da dođe do svoga broda.

"Ne", reče. "Tu je zbog pregovora, zar si zaboravila?"Udalla je prezrivo dojahala do zidina. "Je li Čudovište tu?" "Muški je tu", odgovori Barbara. Nato joj Davis stupi pred oči, pa proviri kroz željezne

rešetke i gusti sumrak. "Što hoćeš?""Tvoju glavu, a i Brod prije nego što upropastiš stroj

života.""Ja te mogu ubiti", reče Davis. "Mogu ubiti i tebe i čitavu

tvoju vojsku. Gledaj!" Opalio je prema cesti. Kamen je proključao i potekao rastaljen.

Bess Udalla je jedva uspjela zaustaviti svoga bezglavog orspera.

"Misliš da je to važno?" upita zadihano. "Mi se borimo za svu nerođenu djecu Atlantisa. A bez toga stroja kao da smo i umrle."

"Ali ja ne kanim ničim nauditi tom prokletom stroju!""Tako ti kažeš. Ali si srušio Doktorice. Neću vjerovati da si

mrtav sve dok ti kroz srce ne protjeram kolac.""Daj je vragu", zareži Valeria. "Što se više gnjaviš? Neka

samo dođu, pa da vide da misliš ozbiljno."Davis se zagleda u blaster."Ne... postoje i neke granice pristojnosti."Stresao se pa pogledao prema maglovitom liku žene."Hajde da se nagodimo", reče.

"Kako?" kriknule su Barbara i Valeria uglas."Daj dosta. Bess, evo što ti nudim. Vi možete ući u grad.

Mornarice će se vratiti na brodove i otploviti sa sljedećom plimom. Zauzvrat će dobiti pristup stroju života, onako kako su ga oduvijek imale.

"A ti?" zahriplje Udalla. "Nećemo se prestati boriti sve dok si živ."

"Ja izlazim iz svega", odgovori joj Davis. "Dogovoreno?""Ne!" krikne Barbara i baci se na njega. On zamahne

rukom i sruši je na tlo."Odbij!" Glas mu je zaštropotao. "Ipak sam ja još Muški."Bess Udalla se zagledala u nj."Dogovoreno", odgovori. "Otvori vrata i izađi. Ocem ti se

kunem da ću poštovati tvoje uvjete."Pobunjenice su vukući noge krenule naprijed, masa sjena u

svijetu sjena. Davis je u svemu jedva uspijevao razabrati svoje Whitleyke. Valeria je pomogala Barbari da ustane.

"Ne mičite se", odgovori. "Nije to vrijedno toga... moj život... Muški će tu i tako biti već u sljedećoj generaciji."

Blaster je prasnuo i progrizao bravu na vratima. Gurnu ih, vruće mu željezo propali ruke, a onda potrči. Grčevitom je kretnjom bacio blaster u lokvu blata.

"No dobro", reče. "Idemo."Bess mu se primakla orsperom."Kreći!" dreknula je. Nekoliko je žena proletjelo kroz vrata.

Zavitlala je kopljem. "Odbijte, ili će Čudovište smjesta dobiti svoje!"

Minos bijaše samo prsten paklenske vatre na nebu."Čekaj!"Bio je to glas Whitleyki. Davis se okrene. Osjećao je samo

beskrajan umor; neka ga ubiju, pa da je sa svime gotovo.Nije mogao vidjeti je li to progovorila Barbara ili Valeria:"Čekajte vi tamo! Mi smo te koje postavljaju uvjete.""Daa?" progunđala je jahačica. Koplje joj se uzdiglo nad

Davisom."Mi imamo stroj života. Vrati nam ga ili ćemo ga razbiti i

pobiti sve Doktorice u gradu prije nego što nas u tome stignete spriječiti!"

Kroz mnoštvo se pobunjenica pronio uzdah. Nelly ih psovkom natjera da utihnu.

"Tako je, mileno", uklikne. "Kog vraga vrijedi taj smrdljivi stroj ako možemo imati Muškog?"

Davis je čekao, sleđen.Whitleyka mu priđe mačjim korakom."To su naši uvjeti", rekla je razgovjetno. "Položite oružje.

Nećemo vam ništa. Tako mi Oca, sve do sada nisam ni znala što to znači biti Muški! Vi možete zadržati grad i stroj - da, i Doktorice - ako to želite. Samo nas pustite da Muškog odve-demo do njegova broda kako bi nam doveo Muške!"

Bess Udalla baci koplje na zemlju."Vi ne znate je li on Muški", promucala je."Itekako znamo, sestrice. Zar zaista misliš da bismo zbog

Čudovišta jurišale na Sveti brod?"Na čitavoj su zemlji ležali gusta noć i tišina. Slani je vjetar

plakao oko crveno zamrljanih prsobrana."Svemogućeg mi Oca", reče Bess gušeći se. "Mislim da si u

pravu."Naglo je okrenula orspera i poletjela niz cestu.Davis je samo stajao, u nadi da se neće srušiti.Čuo ih je kako razgovaraju u mnoštvu orspera. Činilo mu se

da zvuk dolazi iz vrlo velike daljine. Kad je polako krenuo natrag prema vratima, koljena su mu se kočila.

Nekoliko je jahačica požurilo za njim. Potegle su uzde, skočile na tlo i pred noge mu položile oružje.

"Dobro nam došao", rekao je glas. "Dobro nam došao, Muški."

Sunce je izletjelo iza Minosa, i preko vodene pustoši i dalekoga gorja na istoku planuo je dan.

Davis ih je pustio da kliču oko njega. Barbara mu je kleknula pred noge i obgrlila mu koljena. Valeria se probila do njega i položila svoje usne na njegove.

"Bert", prošaptala je. On je okusio njezine suze. "Bert, ljubavi."

"Uzmi koju hoćeš od nas dvije", zajecala je Barbara. "Uzmi nas obje, ako želiš."

"No dobro, hura za Muškog!" rekla je Nelly. "Triput hur... auh! Drži'te ga! Bit će da se onesvijestio!"

GLAVA DVADESETA

Put kroz dolinu bio je vrlo polagan. U svakom su usputnom gradu morali zastajati na gozbi.

Davis Bertram je stajao u visokoj travi, na jutarnjem vjetru, i podizao pogled na ljubljeni svoj brod, čitavu njegovu dužinu. Zviznuo je, pa se izlazna komora otvorila, i za njega su se spustile ljestve.

"Vratit ću se", reče nespretno. "Dok stignem do Nerthusa trebat će mi malo više - želim biti siguran da neću opet upasti u vir - ali za najviše stotinu vaših dana ovdje će biti Muški."

A što će reći kad se ušeće u Stellamont odjeven u kilt, pernati plašt i s bojnim šeširićem na glavi? Od same se pomisli nacerio.

Freetoonska je vojska stajala, isprsivši se, u paradnom nizu nekoliko metara podalje. Sunce je plamtjelo na uglačanoj kovini i nauljenoj koži, a na vjetru su se klimale perjanice i lepršali plaštovi.

Invaziju je preživjelo više ratnica nego što se nadao. Kada je zapovijedio da se grad oslobodi, izašle su iz šume da mu iskažu štovanje kao svom izbavitelju. Bio je to zaista jeftin podvig; mjesni će suverenitet i tako uskoro biti sasvim zastario.

Iza njega su kroz livade gacale civilke razjapljenih laloka. Davis se pitao koliko je njihovih beba dotaknuo da im donese sreću. Mislim, bolje i to nego da te male majmune mora i ljubiti... što ipak ne znači da ne bi bilo loše jednoga dana imati i koje svoje.

Pred njim su stajale Barbara i Valeria. Pod kacigama od modrog čelika lica su im bila napeta, jer su čekale na njegovu riječ.

Obrazi su mu gorjeli. Skrenuo je pogled s njihovih netremičnih zelenih očiju i sandalama zastrugao po zemlji.

"Ovdje sad vi zapovijedate", promrmlja. "Ako zaista želite Freetoon proglasiti republikom... a to bi bilo od velike pomoći - pred vama je, narode, teško razdoblje privikavanja... Bar jedna od vas mora ostati da vidi radi li se kako treba."

"Znam", odgovorila je Valeria. Glas joj je najednom postao čeznutljiv. "A ti ćeš donijeti taj svoj psiho-stroj, o kojemu si nam govorio... koji će je natjerati da te zaboravi?"

"Ne baš zaboravi", reče Davis. "Nego samo da to u njoj izazove druge osjećaje. Ali bit će tu i nešto još bolje. Dovest ću vam stotinu mladića, pa birajte koliko vas volja!"

"Onda dobro", složi se Valeria. "Ja biram tebe.""Hej, čekaj", reče Barbara.Davis otare znoj s čela. Ali što tu čovjek uopće i može

učiniti? Osjećao se kao u stupici."Možda će biti najbolje da ostanete obje", promrmlja. "Čeka

vas... teško razdoblje... uklapanja u civilizaciju.""Ti to zaista želiš?" upita Barbara hladno."Ne", odgovori Davis. "Milostivog mi Kozmosa, ne!Na koncu konca, on je bio samo istraživač. On se još jako

dugo neće civilizaciji ni primaknuti, ako se to ikada i dogodi. A čak se i barbarka, ako ima duha i pameti, može obučiti za svemirku.

A poneka nezgrapnost i nije tako važna. Whitleyka u večernjoj haljini doslovce bi bacala s nogu.

"No dobro", reče Valeria. Prsti su joj se stegli oko koplja. "Onda biraj."

"Kad ne mogu", odgovorio je Davis. "Naprosto ne mogu."Rodice su se pogledale. I kimnule glavom. Jedna je od njih

iz kese izvukla dvije kocke."Jedno bacanje", rekla je Barbara."Koja dobije više, njegov je", odgovori Valeria.Davis Bertram se odmaknuo i počekao. I blagoizvolio

porumenjeti.

BILJEŠKA PISCA

Čitatelje znanstvene fantastike zanima znanost, pa je prava šteta što je dobivaju tako malo.

Uz nekoliko časnih iznimaka, pisci su i preskloni stvaranju svjetova što očito nemogućih, što pak, takvih koji tek neznatno odstupaju od već poznatih nam civilizacija i Zemlje i Zapada. Koliko mi je poznato, do sada je tek Hal Clement stvarno izveo nekakve proračune, pa je njegova Misija gra-vitacije fascinantna vježbenica logike.

Priča koju vam podastirem, ne pretendira na tako visok intelektualni status, no ipak bi moglo biti zanimljivo navesti i nekoliko detalja građe koji nisu mogli ući u nju.

U fantastičnom trileru u pravilu je dopuštena samo jedna pretpostavka koja odstupa od činjenica. Ja sam u ovom slučaju postavio postulat - koji prema svemu što je ljudima poznato, može biti i istinit - da nam teorija relativnosti daje samo djelomičnu sliku građe svemira te da će se jednoga dana pojaviti nova otkrića, koja će nas natjerati da preradimo našu teorijsku fiziku.

Ja sam, ukratko, pretpostavio da je moguće putovati brže od svjetla. To, po pretpotavci, nije ostvarivo naprosto ubrzavanjem - ta je ideja pobijena kako teorijski tako i eksperimentalno. No, dok je grupna brzina valno-čestičnog paketa ograničena brzinom svjetla, to isto ne vrijedi i za faznu brzinu. Na temelju toga, u ovoj "povijesti budućnosti", otkriće uređaja koji barata diskontinuiranim psi-funkcijama omogućuje svemirskom brodu postizanje pseudo-brzine (što nije isto što i brzina u mehaničkom smislu riječi), ograničene frekvencijom oscilatora pogonskoga stroja.

Na temelju te postulirane fizike, razumno je, čini mi se, pretpostaviti da je upravljanje gravitacijom, i to kako za stvaranje unutrašnjeg polja tako i u svojstvu pogonskoga mehanizma za putovanje nadsvjetlosnom brzinom, zapravo posve ostvarljivo, te da stvarno postoje i pojave poput "trepidacijskog vira". Nijedna od tih pretpostavki nije nužna za radnju, ali su joj itekako pomogle.

Sve ostalo ostaje strogo u okvirima današnje znanosti. Danas bi se mogao napraviti blaster, iako samo u obliku glomaznog i nezgrapnog stroja. (Pištolj u ovoj priči svoj rad temelji na skoro savršenom dielektriku, dakle na materijalu na kojem se danas radi u Bell Laboratories.) Elektroničko

prepravljanje emotivnoga stanja dade se već danas naslutiti zahvaljujući raznim terapijskim postupcima, primjerice elektrošoku i lijekovima za smirivanje. Naša današnja računala i automati zapravo su roboti na embrionalnom stupnju razvoja. Partenogeneza je kod sisavaca već ostvarena, i nije poznat nijedan razlog zbog kojega je buduća istraživanja ne bi mogla ostvariti i na čovjeku.

Ako bi postalo moguće putovanje između zvijezda, uslijedile bi i neke logične društvene posljedice. Ljudi bi se, zbog ovoga ili onog razloga, počeli doseljavati na nove svjetove. U ovoj priči motiv za odlazak sa Zemlje nije ekonomski, ali zato postoji psihološki poticaj, analogan onome koji je poslije 1848. izazvao opće iseljavanje europskih liberala u Ameriku, a koji se svodi na to da većina ljudi mehaniziranu i visoko intelektualiziranu kulturu na Zemlji ne nalazi sebi primjerenom.

Međuzvjezdani rat i međuzvjezdana vlada podjednako su nevjerojatni: svemir je, naime, prevelik, a čitav planet isuviše samodostatan. Ipak je vjerojatno da bi došlo do organiziranja labavog saveza između civiliziranih svjetova (Saveza) kao i zajedničkog patroliranje s ciljem zaštite pojedinca i zaostalih društava od najkrupnijih oblika izrabljivanja (Koordinacijska služba).

Druge značajke moje buduće civilizacije, primjerice basic (pojednostavljeni engleski) i filozofski panteizam, opredmećen u vjeri u Kozmos - pri čemu nijedno od to dvoje nije sasvim zamijenilo svoje starije analoge - nužno su tek puka na-gađanja; sigurni zapravo, možemo biti samo u to da će budućnost biti zaista drukčija od sadašnjosti. Priču, zapravo, koja se zbiva nekoliko stoljeća u budućnosti, morali bismo zamišljati kao prijevod, i to ne samo jezika, nego i likova i shvaćanja koji tek približno odgovaraju svemu što znamo.

Baš kao i svako novo tehničko dostignuće, i let između zvijezda postavit će mnogo više problema nego što ih uspije riješiti. Od njih problemi vezani uz kartografiranje zacijelo neće biti najneznatniji. Ne mislim time reći i da će se itko pri zdravoj pameti gnjaviti s izradom trodimenzionalnih karata galaksije; mnogo je prikladniji naprosto katalog astronomskih podataka. Galaksija je, međutim, tako velika da bi nabrajanje svih pojedinačnih zvijezda urodilo sustavom koji je i prenezgrapan i prepodložan pogreškama.

Zbog svega toga pretpostavio sam da se manje više nasumce uzimaju velike prostorne regije, te da se potom imenuju zviježđa kakva se vide s ishodišnog planeta te regije. Zbog toga se sve zvijezde te regije mogu imenovati unutar sustava zviježđa, onako kako je to bilo uobičajeno u astro-nomiji 20. stoljeća.

Zato Pilotski priručnik katalogizira te ishodišne planete, ili bolje, njihova sunca, i svaki se od tih podataka odnosi na čitavu regiju. Naravno da će pritom veće zvijezde, primjerice Kanopus, vidljive iz više regija, u svakoj od njih dobiti drukčiju oznaku, no to se jednostavno rješava usporednim tablicama.

Zemljoliki planet Nerthus jedno je od takvih ishodišta. On je od Sola udaljen otprilike tisuću svjetlosnih godina, a leži u smjeru Argusa. Vučja glava jedno je od upadljivijih zviježđa na njegovu nebu. Ispravna oznaka Atlantisova dvostrukog sunca, prevedena s basica na današnji latinski, jest stoga (Ar 293) Delta Capitis Lupi. Prema astronomskom označavanju, uvriježenome u 20. stoljeću, "Delta" nam govori da je riječ o zvijezdi po sjaju četvrtoj u Caputu Lupi, gledano s Nerthusa.

Članice se dvostrukog zvjezdanog sustava okreću oko zajedničkog težišta. U praksi se masivnija zvijezda izabire za središnju i označava slovom A, a njezina pratilja slovom B. (Počesto im se, naravno, daju i kolokvijalna imena.)1 Planeti se neke zvijezde označavaju od središta prema periferiji kao I, II, III itd., a slično vrijedi i za satelite svih planeta.

(Ja nisam pretpostavio da skoro sve zvijezde - bar one Populacije I - imaju planete. To se već 1959. smatralo dokazanom činjenicom.)

Imena pojedinih tijela u nekom sustavu, kao dodatak brojevima, obično su izabrana tako da se uklapaju u neki konzistentni obrazac. Vulkani i vodna vanjska polutka našega svijeta uputili su na ime Atlantis; mitski krećanski i grčki motivi u slučaju drugih tijela slijedili su logično iz toga, i to stoga što Atlantida iz legende možda i nije drugo do li mutno sjećanje na Minojsko carstvo.

Delta Capitis Lupi A (kasnije nazvana Daedalus) pripada zvjezdanoj klasi A0, što znači da je riječ o modrikastoj zvijezdi mase otprilike četiri puta veće od Sunčeve, i osamdeset i jedan put jačega sjaja (što sam iščitao iz dijagrama masa-sjaj). Njezina pratilja B (Icarus) pripada klasi G0, pa je skoro identična Solu.

1 A i B se na engleskom sriču kao Ay i Bee. (Op. pr.)

Promatramo li A kao središte sustava, što možemo učiniti sasvim opravdano, tad možemo reći da se B okreće oko A na prosječnoj udaljenosti od devedeset osam astronomskih jedinica i s periodom od četiri stotine osamdeset pet zemaljskih godina.

Promatramo li A iz blizine B, njezin će vidljivi sjaj biti ravan 0,0085 vidljivoga sjaja Sola promatranoga sa Zemlje. Toliki bi, poslužimo se usporedbom, bio sjaj Sola na udaljenosti od 11 astronomskih jedinica, dakle gledanog podosta iza Saturna, ali je kutni promjer A, gledanog s B, mnogo manji. Za golo oko u blizini B, A je jedva nešto više od izvanredno blistave zvijezde.

A ima tri vlastita planeta, no nijedan od njih nije prikladan za naseljavanje. B ima dva, i od njih je prvi Minos. Uz to, zbog gravitacijskog djelovanja obiju zvijezda, postoje još samo asteroidi.

Minos je od B prosječno udaljen jednu astronomsku jedinicu. Zbog toga on prosječno prima svjetla i topline koliko i Zemlja. Gravitacijska je, međutim, privlačnost A izdužila tu orbitu prema sebi, zbog čega njezina elipsa ima ekcentricitet jednak 0,2. Zbog toga na Atlantisu nastaju godišnja doba: zima kad je Minos najdalji od B i najbliži A, a ljeto kada je obratno.

Minos, općenito govoreći, pripada klasi ekstrasolarnog planeta 61 Cygni C, što ga je 1944. otkrio Strand. Masa mu je otprilike pet tisuća puta veća od Zemljine, ekvatorski mu promjer iznosi pedeset jednu tisuću i dvije stotine kilometara, dok se oko svoje osi okrene za oko deset sati. Poput svih divovskih planeta, i on ima gustu atmosferu, sazdanu uglavnom od vodika.

Oko njega kruži osamnaest satelita. Oni su uglavnom maleni i do beznačajnosti daleki, ali se zato oni unutrašnji jasno razabiru s Atlantisa, koji je zapravo treći Minosov satelit, velik otprilike kao Zemlja.

U tablici koja slijedi, u stupcu 1 navedeni su ekvatorijalni promjeri prvih pet satelita, izraženi u kilometrima. (Gustoća im je otprilike jednaka Zemljinoj, tj. 5,5 g/cm3.) U drugom su stupcu navedeni prosječni promjeri orbite, također u kilo-metrima, dok nam treći stupac kazuje trajanje jednog njihova obilaska u satima. Četvrti stupac navodi njihove kutne promjere (u kutnim stupnjevima) kad ih promatramo s Atlantisa, i to u trenutku najvećeg približavanja. (Radi

usporedbe navedimo da kutni promjer Mjeseca, promatranog sa Zemlje, iznosi oko 0,5 kutnih stupnjeva.) U petom su stupcu navedeni periodi između dviju opozicija prema Atlantisu, također u satima. U šestom su stupcu, napokon, navedena i njihova imena.

Mjesec 1 2 3 4 5 6

I 162 161 000 2,25 0 3,1 Aegeus

II 3218 272 000 5,2 0,9 9,05 Ariadne

III 2502 483 000 12,2 - - Atlantis

IV 4793 720 000 22,2 0,7 26,9 Theseus

V 1610 1920 000

97,0 0,07 14,0 Pirithous

Sve su te putanje oblikom elipse male ekscentričnosti, a leže približno u ekvatorijalnoj ravnini Minosa, iako su jedna prema drugoj pomalo nagnute.

Privlačnost je velikog planeta tim satelitima nametnula period rotacije jednak periodu revolucije, tako da su prema središnjem tijelu stalno okrenuti istom stranom. Zbog istog je razloga unutrašnja polutka izbočena prema Minosu, a i os je samo malo nagnuta, iako prilično precesira.

Napose u slučaju Atlantisa, ta je stalna deformacija dovela do koncentriranja većine kopna na unutrašnjoj hemisferi, kao i do silne brdovitosti glavnoga kontinenta na kojem se i oko kojega zbiva naša priča. (Kasnije će taj kontinent biti nazvan Labyrinthom.)

Nad unutrašnjom hemisferom Atlantisa širi se spektakularno nebo. Kutni promjer Minosa iznosi oko sedam stupnjeva, a budući da ima albedo od 45 posto, on je upravo blistavo svjetao, pa je za uštapa svijetliji od punog Zemljinog Mjeseca za otprilike tisuću dvjesto puta. Uz njega su, osim toga, tu i Ariadne i Theseus, sateliti po nekoliko puta svijetliji od Mjeseca. Aegeus i Ariadne nikad ne zalaze, nego se pomiču preko Minosa sa zapada na istok, pa se zatim vraćaju iza Minosa u suprotnom smjeru.

Kao što nam pokazuje peti stupac, promatraču naviklom na Zemljin Mjesec, činilo bi se skoro kao da ti sateliti jure. Aegeus svoj put preko neba prevali za 3,1 sat, i za oko trideset sati prođe kroz pun ciklus faza; promjer te prividne

staze osamnaest je stupnjeva. Taj se satelit, međutim, vidi samo kao malena i brza zvijezda kojoj se sjaj stalno mijenja. Ariadne pak, zatvara svoju prividnu putanju, široku otprilike trideset dva stupnja, za 9,05 sati, dok joj ciklus faza traje otprilike šezdeset tri i pol sata, ili otprilike pet Atlantiskih dana. Zbog nagnutosti putanje, svi se ti sateliti u trenutku prolaza, nalaze "iznad" ili "ispod" Minosa.

Povremeno se pojavljuje i prizor ponoćnog tranzita pune Ariadne preko punog Minosa, i njezina obojenja u tamnu bakrenu nijansu u trenutku ulaska u stožac Atlantisove sjene. Veliki vanjski mjesec Theseus izlazi i zalazi sasvim obično, krećući se za malenkost sporije od Mjeseca, a svoj ciklus faza završava za otprilike sto trideset pet sati ili jedanaest atlantiskih dana.

S vanjske se strane nikad ne vidi Minos, a unutrašnji mjeseci izlaze i zalaze nisko na nebu, ostajući stalno pri rubu hemisfere, a i od Theseusa se s nje vidi manje.

Sustav Ariadne-Atlantis-Theseus novi ciklus nebeskog gibanja započinje otprilike svake tri stotine i pedeset sati.

Za zimske polovice minoske godine, koja traje otprilike koliko i zemaljska, sunce pratilica, zvijezda A, osvjetljava Atlantis nakon zalaska sunca B. Ljeti se čini da se dvije zvijezde međusobno postupno približavaju, sve dok za dugodnevnice B ne zakloni A.

S vanjske se hemisfere Atlantisa svakodnevno vidi potpuna pomrčina B-a, i to u trenutku kad se Minos nađe između toga satelita i zvijezde. Točan trenutak te pojave ovisi o geografskoj dužini; na mjestu zbivanja ove priče do nje dolazi skoro u podne. Ta pomrčina teoretski traje oko jedanaest minuta, ali je u stvarnosti nešto kraća zbog loma svjetla u atmosferi Minosa. Do pomrčine sunca A ljeti dolazi danju a zimi noću. Povremeno ta sunca pomračuju i drugi sateliti.

Ariadne i Theseus na oceanima Atlantisa stvaraju jake plime. Plime što ih uzrokuje prvi, velike su otprilike kao one na Zemlji, dok su plime što ih stvara drugi, šest puta veće. Uza sve se to osjeća i manje-više stalan utjecaj Minosa kao i promjenjivo, slabije djelovanje B-a i manjih satelita. Sve to izaziva silno vrtloženje oceana, te silno složene obrasce stvaranja valova, plima i oseka. Plitke su se obale zbog toga pretvorile u slane močvare, a visoke obale bičuju ubitačni valovi. Duž neravnomjernih kontinentalnih šelfova vrlo su

česti i plimni valovi u estuarijima. Samo unutrašnja mora do-nekle slične zemaljskim.

Iste te gravitacijske sile dovele su na Atlantisu i do diastrofizma (nabiranja) mnogo bržeg nego li na Zemlji. Na satelitu postoje područja s jako izraženim vulkanizmom, a malo je regija sasvim pošteđenih potresa. Ispuštanje vulkanskog ugljikova dioksida u tektonskoj eri, iza kojeg je slijedilo podjednako brzo njegovo trošenje pri otapanju ogolje-log stijenja netom izniklih gora, pretvorilo je geološku povijest u niz naglih klimatskih promjena. Zbog mnogo jače Coriolisove sile, ciklonske su oluje na Atlantisu i češće i žešće nego na Zemlji.

No, u doba kada se zbiva naša priča, već je bilo nastupilo blago interglacijalno razdoblje, te je stoga došlo do procvata života, biokemijski vrlo zemljolikog - što se i moglo očekivati u svijetu toli sličnom Zemaljskom. Na tom planetu ne postoje polarne ledene kape, ali je na najvišem gorju uspjelo opstati nekoliko ledenjaka, a na visočjima zimi pada snijeg.

Moglo bi se možda učiniti neizbježnim da se pri tako promjenjivim uvjetima razviju i sisavci, no u evoluciji baš ništa nije neizbježno. Napredovanje života na Atlantisu zapravo se usporilo zbog nepouzdane klime i kataklizmičke geologije, što je sve znalo potamaniti nove kopnene vrste prije nego su se stigle utvrditi. Samo su ptice opremljene tako da mogu pobjeći pred promjenama, naglijim i snažnijim od svih što ih je Zemlja ikada upoznala - a geolozi iz 20. stoljeća sve su bliže vjerovanju da su se klimatske revolucije na našem planetu odvijale brže nego što se mislilo. Kad bi god prilike ponovno postale povoljne, ptice s Atlantisa upravo bi eksplodirale u novu mnogostrukost vrsta, među kojima su bile i vrste divovskih neletačica.

Na Atlantisu, međutim, ipak postoji i nekoliko primitivnih sisavaca: nalazimo ih na vanjskoj polutci, na kojoj su, zahvaljujući velikoj površini pokrivenoj vodom, vremenske prilike za malenkost stalnije. One se, međutim, još nisu stigle proširiti i do unutrašnjeg dijela planeta, pa ih odmetnice od ljudskoga roda, koje se ne mogu otisnuti daleko na to opasno more, nikad i ne vide.

Eto, to je znanstvena pozadina naše priče. Čitatelja pak, pozivam da na temelju mojih podataka i sam obavi proračune, pa ospori moje ako sam negdje pogriješio. I to je jedan od elemenata koji znanstvenu fantastiku čine tako zabavnom.

Krsto Mažuranić

UMJESTO POGOVORA

Modernom čitatelju, naviklom da s*e*k*s eksplicitno curi iz glazbenih video-spotova i tv-reklama za pivo i mišomor, ovaj je roman vjerojatno čista gola frustracija. Ta zamislite: skroviti san svakoga normalnoga muškarca: naći se sam samcat, u punoj snazi, na pustom otoku sa... što ja znam, zbirkom biranih Playboyevih ljepotica s duplerice... ili kime već... a one još nisu vidjele muškarca u živo nego samo sanjaju o susretu s njim... i jedva čekaju! ti Bokca...

...i - ništa! Sve što se dogodi samo je poneka sramežljiva maglovita pomisao i nekoliko bezazlenih pusa!?

Mora da se D. H. Lawrence i Henry Miller okreću u grobu!Koga je vraga Anderson uopće slao svoga naočitog junaka -

samog samcatog - na planet koji vrvi četama — oprostite na izrazu - jebozovnih uspaljenih radodajnih djevica što jedva čekaju da spopadnu muškarca... ako se sve završi na - tako-rekuć - cviki-pusama?!

Ne! Čekajte malo:Ovo je američki znanstveno-beletristički roman (kraće:

esef-roman), pisan 1959. godine. Valja vam imati na umu:Ne postoji književni žanr koji bi bio sramežljiviji puritanskiji

od američkoga esefa prije sedamdesetih godina 20-oga stoljeća. Ovdje nažalost, nije prilika da se nadugačko analiziraju uzroci i razlozi - neka bude dovoljno ovo: netko je jednom rekao da je najbliže erotskom programu na HTV-u izvještaj o turističkoj sezoni na Jadranu. U donedavnom američkom esefu vide se, slikovito rečeno, tek snimke nudističke plaže u Vrsaru, ali bez protagonista i prave akcije...

Legenda govori kako je među nekim manje esefično zadrtim piscima zlatnih godina - četrdesete-šezdesete - (Sturgeon, Farmer, itd.) haralo prešutno nadmetanje kome će uspjeti da u svoj tekst prokrijumčari ponešto kamufliranoga seksa mimo kerberskog pogleda puritanskog urednika.

Ipak, to i nije baš tako čudno; sve je to stvar žanra. Zamislite da Zane Grey krene mudrovati o izotopima olova u metku za colt, ili mogućim mutacijama u krava što ih kauboji

gone kroz preriju, ili pak o difrakciji posljednjih zraka zalazećeg Sunca u Tombstonu i orbitalnoj mehanici Mjeseca što obasjava indijanski logor...? Svakome svoje!

Ovo je roman tzv. tvrde znanstvene fantastike (pri čemu u onome "tvrd" ne valja zločesto tražiti skrivene erotične konotacije), dakle, roman u kojemu se istražuju posljedice tekovina znanosti na sudbinu ljudske vrste. Pomislite: ovdje Anderson analizira posljedice partenogeneze (što je parnjak kloniranju) i genetike trideset godina prije ovce Dolly! Također razmatra svemoć vlasnika tehnologije nad nemoćnim neukim pukom, zloporabu religije u svrhu... opet vladanja nad istim neukim pukom - sjetimo se samo scijentologije i inih američkih sljepačkih sekti što sišu novac od naivnjaka...

Očešao se Anderson u ovom romanu i o ruglo života u rigidnom sustavu kasti (sjetimo se zaprepaštenosti dviju Whitleyki kad se suoče s onom komunom na sojenicama u kojoj svi genotipi barataju oružjem), i na moć mita nad zdravim razumom, i na još koješta.

Uostalom, kažu da je nagoviješteno upečatljivije od bukvalnog (sindrom bikinija na najlon-plaži). Bi li ovaj roman bio "bolji"da je Davis konzumirao obje Whitleyke i Dickmanicu? Ako mislite da bi, promašili ste: čitajte Erotiku i slične magazine, esef nije za vas...

POUL (William) ANDERSON - pozor!: Poul, a ne Paul... izgovara se "Pul"... napisao je više ujednačeno dobrog esefa (za razliku od štancanog šrota nekih inače plodnijih pisaca) nego bilo tko drugi. Ovo nije olako izrečena tvrdnja: taj je čovjek ispisao raznih serijala od po tucet i više romana koliko mnogi pisci pojedinačnih naslova! Također, o njemu se ne može sročiti sažeta Bilješka o piscu kraća od 3-4 kartice a da se ne izostavi štošta važno ili zanimljivo.

Rodio se u Pennsylvaniji 1926. godine u obitelji doseljenih Skandinavaca. Kao dječak živio je do pred Drugi svjetski rat kod svojte u Danskoj. Poznavanje više skandinavskih jezika i skandinavske/"vikinške" kulture uopće, snažno se očituje u njegovim djelima. (Inače je ovisok, crne kovrčave kose, kratkovidan, tih i povučen, pa ostavlja dojam dobroćudnog, dežmekastog mede. Ako koga zanima, tast je Gregu Bearu.)

Godine 1948. diplomirao je fiziku u Minneapolisu, gdje se kao član tamošnjeg Fantasy Society-ja družio s budućim velikanima esefa2 zlatne ere, Simakom i Dicksonom. Sva su trojica stekli etike tu "desničara" pišući tzv. libertarijanski esef u duhu romantičnog anarho-liberalnog individualizma. Taj se njegov svjetonazor najjasnije vidi u tridesetak romana i

2 U SFRJ se rabio izraz „naučna fantastika“ (prema ruskom, naučnaja) sve dok sredinom sedamdesetih časopis Sirius nije izborio hrvatski „znanstvena“.U „SFeri“, koja je dugo okupljala sve što je imalo reći o tom žanru, prihvaćen je izraz „znanstvena beletristika“ (science fiction: sf) kako bi se naglasila razlika od raznih oblika „fantastike“ (science fantasy, heroic fantasy, adult fantasy).

Kad su se negdje osamdesetih žanrovi science fiction i fantasy pomirili, pa je među njima izblijedila dotad oštra granica, u nas je prihvaćen izraz "znanstvena beletristika i fantastika" (science fiction and fantasy).

Kako hrvatska inačica inače općeprihvaćene uvezene kratice "sf&f" zvuči pomalo klaunovski (ZBiF), nikad nije ušla u upotrebu. S vremenom je stvar pojednostavljena do krajnosti, pa se danas pod izrazom "sf" često prešutno podrazumijeva cjelokupna skala podžanrova "fantastične književnosti" - od temeljne tzv. "tvrde znanstvene fantastike" sve do "mača i magije" tipa "Barbarin Conan".

U općoj eroziji obrazovanja u nas je uglavnom zaboravljeno da slova imaju imena: "be", "ce", "de"... pa se čak i u elektronskim medijima događa da se izgovaraju samo "b", "c", "d"... neuka mlađarija sklona je kraticu "sf" umjesto ispravno "es-ef" izgovarati "s-f" ili čak - čovik ne bi virova!- "sf" s naglaskom na "f". S hrvatskom inačicom kraticom - koja, nota bene, nije ni prihvaćena -"zf" - problem neukosti i dalje ostaje isti.

U Siriusu se kratkotrajno rabio bedasti izraz "znan-fan", koji na sreću, nije uhvatio korijena. Štoviše, tu se dogodila paralela s američkim izrazom "sci-fi", kojeg je, valja priznati, duhovito smislio Forrest Ackerman po uzoru na audio-tehnički "hi-fi". Danas je to nepogrešivi znak raspoznavanja: esefičarima je "sci-fi" (umjesto "saj-faj" izgovaraju ga posprdno "skifi") predmet ruganja, jer ga koriste "civili" (nevježe, ljudi koji ni ne poznaju niti razumiju esef - holivudlije i njima slični ignoramusi). Stoga u svim svojim tekstovima rabim akronim "esef", za što imam dva argumenta: 1. zadržavam ispravan način čitanja kratice "sf" ("es-ef"), i 2. s akronimom "esef" kud i kamo se elegantnije barata u sintaksi ("o esefu" umjesto nezgrapnog "o sf-u", da ni ne spomenem izvedenice: "esef-roman", "esefični", "esefovski", "esefičar", itd.). K. M.

novela tzv. "Tehničke historije", međusobno povezana tri serijala:

U "Psihotehničkoj Ligi" opisuje Čovjekovo širenje diljem Sunčeva sustava i dalje, među zvijezde. Knjiga koju držite u ruci jedan je od naslova s kronološkog kraja te serije.

Inače je u toj "Ligi" značajna zamisao o koloniziranju asteroida, čime se bavio više nego bilo tko drugi: "Priče o letećim hridima", svojevrsnu povijest nastanka Asteroidne republike po uzoru na zbivanja u britanskim kolonijama u Sjevernoj Americi, objavila je u nas Futura 1993./4.

Dosljedno svome libertarijanskom shvaćanju da će motiv Čovjekova izlaska u Svemir biti prozaični merkantilizam a ne nekakva romantično-idealistična znanstvena znatiželja, u serijalu o "Polezotehničkoj Ligi" opisuje pustolovije svoga najpopularnijeg junaka, dovitljivog hedonista Nicholasa van Rijna, neodoljivog trgovca-pustolova po uzoru na trgovce-trapere s prvobitnog Divljeg zapada u Americi.

Onako usput, Anderson je ovdje opisao Ythrije, fizikalno i fiziološki potpuno uvjerljivu krilatu čovjekoliku rasu. Tu se bjelodano vidi osnovna značajka tzv. "tvrdog" esefa čiji je dosljedan sljedbenik: smiješ izmisliti svakojake dosjetke, ali samo pod uvjetom da ih se ne može oboriti (danas dostupnim) znanstvenim saznanjima. Taj je svoj tvrdi vrhunac dosegao u "Tau Zero", gdje u književnoj formi traži krajnje konzekvence Lorenz-Fitzgeraldovih jednadžbi dilatacije vremena.

Romanu "Tau Zero" nužno je posvetiti još nekoliko redaka e ne bi li se bolje razumjelo Andersonovo poimanje esefa kao žanra:

Mjereno strogo literarnim mjerilima, roman je poprilično tanak. Ali to i nije tako važno: onaj tko od književnosti očekuje vrhunsku stilistiku, neka se lati recimo, Oscara Wildea, pa neka uživa do mile volje. "Tau Zero" je uzorak za često prezreni didaktički aspekt esefa. Da se razumijemo: ro-man je dovoljno zabavan (zaplet, humor, itd.) da ga se pročita nadušak. A usput, potpuno bezbolno, kad čitatelj dosegne posljednju stranicu, bit će mu cjelokupan inventar Einsteinova svemira (granica brzine svjetlosti, odnos brzine i mase, dilatacija vremena, širenje svemira, Veliki prasak, i sve to) razumljiv poput pravila preferansa, belota ili... nogometa. Takorekuć: dajte djeci neka pročitaju "Tau Zero", pa možete nastavnika fizike poslati na plandovanje.

Inače, tau je simbol za odnos brzine (recimo, svemirskog broda) i c, brzine svjetlosti.

T=√1− v2c2Srednjoškolska matematika nam kazuje da kad se brzina

svemirskog broda v izjednači s brzinom svjetlosti c, T postaje nula: 300.000 na kvadrat podijeljeno s 300.000 na kvadrat (rješenje razlomka) daje jedan, jedan minus jedan je nula, a drugi korijen iz nule je opet nula (to je taj "tau zero" u naslovu). Einstein nam, naprotiv, kazuje da se brzina v može približiti c (na primjer, 299.999,999 km/sek), pri čemu tau postaje, recimo, 0,0000001, ali ga nikad ne može doseći, tj. tau se nikada ne može spustiti na nulu.

Treći roman u serijalu o Dominicu Flandyju "The Rebel Worlds" ("Pobunjeni svjetovi") posebno je intrigantan hrvatskim čitateljima, jer je jedan od onih tako čestih anglo-američkih esefičnih tekstova u kojima Svemirci govore hrvatski: Galaktički imperij ima cara koji se zove Josip III. (baš Josip, a ne Joseph, Josif ili kakoveć), na Flandryjevu brodu se jedan od marinaca preziva Petrović (da, baš sa "-ć"), a na planetu Eneji posvuda raste trava i po njoj trčkaraju domoroci noge i ruke.

Faktografski pobrojano, Anderson je spisateljsku karijeru započeo 1947. objavivši u kultnom časopisu Astounding, u suautorstvu s F. N. Waldropom, "Tomorrow's Children" ("Djeca budućnosti"). Sljedećih par godina objavljuje tu i tamo tek ponešto, 1952. prvi roman "Vault of the Ages" ("Grobnica vjekova"), a onda je 1953. eksplodirao s 19 pripovijedaka i tri romana. Odonda piše poput manijaka, uglavnom pod pravim imenom, ali i kao "A. A. Craig" i "Winston P Sanders" (optužbu za pseudonim "Michael Karageorge" žustro poriče), većinom samostalno, ali i u suautorstvu (s Dicksonom očaravajući serijal o Hokama te či-sti fantasy sa svojom ženom Karen).

Naravno, tu su i serijali o Povijesti Rustuma, o Vremenskoj Patroli, o Posljednjem Vikingu, itd.

Zbirka od sedam osvojenih nagrada publike "Hugo" i tri nagrade kolega-pisaca "Nebula", te "Gandalf" ("Velemajstor") za cjelokupan opus, zorno govore o kvaliteti njegova esefa.

Naročita mu je "forca" da najšašaviju zamisao zaogrne u tako uvjerljive znanstvene i zdravo-razumske argumente da

mu jednostavno morate vjerovati: u "High Crusade" ("Križarska vojna u visinama") ukrcava vitezove - zajedno s njihovim konjima, ženama, kmetovima, pajcekima, kokošima, oklopima, mačevima, štitovima i kopljima! - u vanzemaljski svemirski brod, koji se pukom zabunom spustio na ledinu ispod njihova srednjovjekovnog zamka taman kad su se lijepo spremili na odlazak u Svetu zemlju tući Saracene, pa ih šalje diljem svemira gdje nadmudre, nasamare i nadbiju sve vanzemaljske rase što imaju peh da im se ispriječe na putu, ne bi li naposlijetku osnovali svoju svemirsku feudalnu! imperiju.

Korak dalje otišao je u "The Makeshift Rocket" ("Sklepana raketa"), gdje se noštromo Syrup ("sas-ma legitimno dansko prezime"!) s teretnjaka što trgujući obilazi asteroide, nađe usred terorističkog prepada IRA-e (s asteroida New Belfast, naseljenog, naravno, Ircima) na asteroid naseljen... a kime drugim nego Englezima. Nakon niza svakojakih neopisivo operetnih cirkusarija Syrup-

povremeno vičući "Fanden i helvede" i "Pest og forbandelse" - bježi u društvu lijepe gospođice Croft, koja studira antičku grčku književnost i odijeva se u odgovarajući kostim što izlaže njezine duge noge i ine izazovne tjelesne krivulje, i Herr Sarmishkidu von Himmelschmidtom, koji je odjeven u tirolske lederhosen i jadikuje "Ach, es ist ganz schreklich", a inače je hobotnici sličan Marsovac koji je kupio "Alt Heidelberg Rathskeller" kada mu je vlasnik otišao u penziju, pa sad izigrava Tirolca ne bi li mu zadržao imiđ pivnice (reklamni slogan, Gutes Bier und junge Weiber sind die besten Zeitvertreiber).

Naravno, na asteroidima je slabašna gravitacija, pa oni bježe u pivskom buretu na pogon pivom što se žustro pjeni u svemirskom vakuumu i tako raketno tjera bačvu po orbiti...

Nu, tu leži odgovor zašto pametni ljudi vole esef: em se dobro zabavljaš, em mnogo štošta naučiš...

Naravno, uza svu tu nepobrojivu hrpu esefa, Anderson je našao vremena da napiše tek nešto manju hrpu bajki mača i magije, da sa svojom ženom Karen bude aktivan u Medijevalistima (koji se zabavljaju njegovanjem tzv. trubadurske kulture Srednjega vijeka i srkanjem autentične domaće medovine), a povrh toga je 1972.-3. odradio mandat predsjednika Science Fiction Writers of America, američkog ceha pisaca esefa koji broji sedamstotinjak članova.

Poul Anderson / PLANET DJEVICA

nakladnikLUKOM ZAGREB

D. Hotko 6, 10000 Zagrebtel./ fax: (*385 *1) 614 84 59e-mail: msigir@email.hinet.hr

prijevodPredrag Raos

izbor i pogovorKrsto Mažuranić

urednikMirjana Šigir

naslovnicaKarlo Galeta

korekturaBrigita Stojsavljević

oblikovanje i pripremaStudio Lukom

fotolitiStudio Damaž

tisakOffset Markulin, Lukavac

naklada1000 primjeraka

tiskano u Hrvatskoj, srpanj 2000.