krizni

IV. MEUNARODNA KONFERENCIJADANI KRIZNOG UPRAVLJANJA

Zbornik radova25. 26. svibnja 2011.

Velika Gorica, Hrvatska

4th INTERNATIONAL CONFERENCECRISIS MANAGEMENT DAYS

Book of papers25 - 26 May 2011

Velika Gorica, Croatia

Veleuilite Velika GoricaUniversity of Applied Sciences Velika Gorica

Velika Gorica, 2011.

IV. MEUNARODNA KONFERENCIJADANI KRIZNOG UPRAVLJANJA

Velika Gorica, 25. i 26. svibnja 2011.

ZNANSTVENI ODBOR / SCIENTIFIC COMMITTEEMeunarodna konferencija DKU

Izet Beridan BiH, Istvan Endordi Maarska, Orszagh Imre Maarska, Teodora Ivanua Slovenija, Andrej Sotler Slovenija, Vlatko Cvrtila

Hrvatska, eljko Dobranovi Hrvatska, Nenad Kacian Hrvatska, Sanja Kalambura Hrvatska, eljko Keetovi Srbija,

Dragutin Funda Hrvatska, Dejan kanata Hrvatska, Ivan Toth Hrvatska, Zvonko Orehovec Hrvatska, Marinko Ogorec Hrvatska, Branko

Mihaljevi Hrvatska, Renata Peternel Hrvatska, Vlado Kuk Hrvatska

ORGANIZACIJSKI ODBOR / ORGANIZING COMMITTEEMeunarodna konferencija DKU

Marina rnko, Hrvoje Jane, Marina Manucci, Melita Mihali, Martina Mihalini, Damir Pavlovi, Alen Stranjik, Bruno Vali,

Teodora Huski, Igor Mili

Predsjednik Organizacijskog i Programskog odboraPresident of Organization and Programme Committee

prof. dr. sc. Vlatko Cvrtila

UrednikEditor

Ivan Toth

PokroviteljSponsor

Predsjednik Republike Hrvatske prof. dr. sc. Ivo JosipoviIvo Josipovi D. Sc., President of the Republic of Croatia

CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 768972

ISBN 978-953-7716-18-9

SADRAJ

UVODNO PREDAVANJE

ETIKI ASPEKTI KRIZE - OSNOVNE SOCIOLOKE DILEMEOgnjen aldarovi ............................................................................................... 11

KRIZNO UPRAVLJANJE: IZAZOVI I PROCESI

UPRAVLJANJE KRIZOM I IGRE OKO ODGOVORNOSTIelimir Keetovi, Ivan Toth, Nedad Korajli, Semir ut ............................... 20

NEMATERIJALNI ASPEKTI KRIZNOG MENADMENTAIztok Podbregar, Nejc Podbregar, Teodora Ivanua ....................................... 39

UPRAVLJANJE KRIZOMDragutin Funda, Tomislava Maji ..................................................................... 47

KONCEPCIJE SLOENOSTI KAO FAKTOR ODLUIVANJA O POSEBNIM BEZBEDNOSNIM ZADACIMADane Suboi ........................................................................................................ 61

KRIZNI MENADMENT: REGIONALNA ISKUSTVA I PREDIZVIKE ZA MAKEDONIJUMarina Mitrevska ................................................................................................. 77

MAKEDONSKI KONCEPT I REGIONALNI KRIZNI MENADMENT U JUGOISTONOJ EUROPIMarjan Gjurovski, Lazar Gjuriv .......................................................................... 89

JEZINA ANALIZA PREVEDENICE KRIZNO UPRAVLJANJEJadranka Maji, Marina Manucci .................................................................... 100

ANALIZA I OPTIMIZACIJA PRAVNE REGULATIVE NA TEMELJU MODELA PROCESA SUSTAVA KRIZNOG UPRAVLJANJAAlen Stranjik, eljko Dobrovi, Ivan Toth ....................................................... 113

KARTOGRAFIJA U SLUBI RANOG UPOZORAVANJA I UPRAVLJANJA U KRIZNIM SITUACIJAMAAna Kuvedi Divjak, Robert upan, Miljenko Lapaine .............................. 124

EVALUACIJA VJEBI KRIZNE SITUACIJENikola Lebeda, Melita Mihali .......................................................................... 145

KRIZNO KOMUNICIRANJE

INTERNA KOMUNIKACIJA U KRIZNIM SITUACIJAMAeljka Zavii, Ivana Bili, Senka Zavii .......................................................... 162

MJESTO I ULOGA ODNOSA S JAVNOU U KRIZAMAJadran Perini ...................................................................................................... 172

FACEBOOK NOVA DIMENZIJA KRIZNOG KOMUNICIRANJASenka Zavii, eljka Zavii .............................................................................. 191

UPORABA LJESTVICE VJERODOSTOJNOSTI U KRIZNOJ KOMUNIKACIJIKsenija lof .......................................................................................................... 198

VANOST UPRAVLJANJA KOMUNIKACIJSKIM PROCESIMAU KRIZNIM SITUACIJAMAMartina Mihalini ............................................................................................. 215

VANOST I ULOGA INTERAKTIVNE KOMUNIKACIJE U KRIZNOM UPRAVLJANJUBranko Mihaljevi, Martina Mihalini ........................................................... 223

IZVORI INFORMACIJA NA PRIMJERIMA NESREA S LJUDSKIM RTVAMAJosip erina .......................................................................................................... 238

EUROPSKA UNIJA I UPRAVLJANJE KRIZAMA

EU I IZAZOVI CIVILNOG KRIZNOG UPRAVLJANJA POLITIKI, UPRAVNI I FINANCIJSKI ASPEKTISaa egvi, Mirko Klari, Zoran inkovi ....................................................... 252

UPRAVLJANJE KRIZAMA U EU POUKE ZA REPUBLIKU HRVATSKURobert Bari ......................................................................................................... 277

UPRAVLJENJE KRIZAMA: INTEGRALAN PRISTUP EUTamara Kopal, Arabela Vahtari ....................................................................... 294

UPRAVLJANJE RIZICIMA

PROCJENA RIZIKA U VOENJU PROJEKTA: IZBOR METODE ANALIZE RIZIKAMira Mileusni krti, Andrea Ruk ................................................................... 311

PRIMJENA NORME ISO 31000 U UPRAVLJANJU RIZICIMA ZATITE ZDRAVLJA I SIGURNOSTI NA RADUDarko Palai ...................................................................................................... 322

UPRAVLJANJA RIZICIMA PRIMJENOM KONCEPTA INTERNE REVIZIJEMirela Karabati, Tamara endo Metzinger, Ivica Karabati ..................... 336

IMPLEMENTACIJA KONCEPTA UPRAVLJANJA RIZICIMA PODUZEADubravko Maeevi .......................................................................................... 345

KORPORATIVNA SIGURNOST U FUNKCIJI UPRAVLJANJA RIZICIMAAnte Perin ........................................................................................................... 359

UPRAVLJANJE RIZICIMA U PROJEKTNOM FINANCIRANJULjiljana Inkret ...................................................................................................... 374

SUVREMENI TERORIZAM I KRIZE

SUVREMENI TERORIZAM KAO IZAZOV EUROPSKOJ SIGURNOSTIDario Kunti ........................................................................................................ 386

SPECIFINOST KRIZNOG UPRAVLJANJA U TERORISTIKOJ PRIJETNJIMarinko Ogorec .................................................................................................. 402

ULOGA VENTILACIJSKO-KLIMATIZACIJSKIH SUSTAVA U KEMIJSKOM, BIOLOKOM I RADIOLOKOM TERORISTIKOM NAPADURenata Peternel, Predrag Hercog ..................................................................... 418

HRVATSKI DOPRINOS GLOBALNOJ BORBI PROTIV TERORIZMABoo Vukasovi ................................................................................................... 428

ZATITA KRITINE INFRASTRUKTURE

UPRAVLJANJE KRITINIM INFRASTRUKTURAMADamir emerin ................................................................................................... 442

NEPREDVIENI DOGAAJI U PROMETNOM SUSTAVU KAO SEGMENTU KRITINE INFRASTRUKTUREMarko Amidi, Ivica Oroli ............................................................................. 458

CIVILNA INDUSTRIJA KAO RATNI I TERORISTIKI CILJGordana Filipovi ............................................................................................... 470

ZDRAVSTVO I IZAZOVI UPRAVLJANJA KRIZAMA

JAVNOZDRAVSTVENE INTERVENCIJE U MENADMENTU KATASTROFAIskra Alexandra Nola, Jagoda Doko Jelini .................................................... 493

KEMIJSKE KATASTROFE PREDNOSTI PRAVOVREMENOG JAVNOZDRAVSTVENOG DJELOVANJAJagoda Doko Jelini, Iskra Alexandra Nola .................................................... 501

IZAZOVI SUVREMENE SIGURNOSTI

DEMOGRAFSKA DINAMIKA KAO HARBINGERI NESTABILNOSTI, KRIZE I SUKOBADragan Lozani ................................................................................................. 509

MEUNARODNA ZAJEDNICA I IZAZOVI HUMANOJ SIGURNOSTIU POSTKONFLIKTNOM DRUTVUIzet Beridan, Sead Turalo, Mirza Smaji ........................................................ 524

GEOPOLITIKA KAO UPRAVLJANJEFilip Tunji ............................................................................................................ 541

POSLOVANJE, SIGURNOST, KRIZNE SITUACIJE

SUSTAVI RANOG UPOZORENJA TEMELJENI NA METODAMAPOSLOVNE INTELIGENCIJEGoran Klepac, Robert Kopal, Darija Korkut ................................................... 567

UPRAVLJANJE MARKETINGOM TVRTKE U PROCESU IZLASKA IZ KRIZEBoris Juri, Dijana Vukovi ................................................................................ 583

KOGNITIVNO PROJEKTIRANJE VIDEO NADZORNOG SUSTAVASarajko Baksa, Ines Baksa, Aleksandar Hani ............................................. 589

INFORMACIJSKE TEHNOLOGIJE U FUNKCIJI PREVENCIJE KRIZNIH SITUACIJA Vjekoslav Stojkovi, Ivan Boaji, Darko Podvorac ....................................... 611

MEUOVISNOST KVALITATIVNIH SIMPTOMA KRIZE U PODUZEUDanko Suevi ..................................................................................................... 629

ULOGA ZELENE EKONOMIJE U KRIZAMASanja Kalambura, Dejan Kalambura, Boidar uri .................................... 641

POSEBNA PODRUJA SIGURNOSTI: PROMETNA, INFORMACIJSKA I EKOLOKA SIGURNOST

PRIJEVOZ VISOKORIZINIH OPASNIH TVARIJosip Kunac .......................................................................................................... 648

SUSTAVNO UPRAVLJANJE KRIZNIM SITUACIJAMA U ELJEZNIKOM PROMETUVinko Jeni, Marjana Petrovi, Tomislav Petanovi ...................................... 663

KONCEPT REGULATIVNOG OKVIRA INFORMACIJSKE SIGURNOSTIAleksandar Klai, Anita Perein ........................................................................ 678

PREKOGRANINA SURADNJA U OUVANJU OKOLIASilvana Tome ....................................................................................................... 708

NOVI IZAZOVI I KRIZNE SITUACIJE

PROBLEMATIKA OSPOSOBLJAVANJA ODGOVORNIH OSOBA LOKALNE ZAJEDNICE ZA PROVEDBU ZATITE I SPAAVANJADamir Pilik ......................................................................................................... 722

PERCEPCIJA RAIRENOSTI I DOSTUPNOSTI ORUJA KOD ADOLESCENATA U HRVATSKOJBlaevi Matea, Celjak Ana, ular Ida, Lugomer Armano Goranka, Perii Kristina, Sudar Martina, Toth Marko .................................................. 742

CASE STUDY: SOCIJALNO PODUZETNITVO U REPUBLICI HRVATSKOJ ZA VRIJEME GOSPODARSKE I FINANCIJSKE KRIZEIvana Bujan ......................................................................................................... 776

PREGOVORI I/ILI TAKTIKA SOLUCIJA U SLUAJEVIMA TALAKIH SITUACIJAAdnan Durakovi ............................................................................................... 788

SPAAVANJE I EVAKUACIJA KUNIH LJUBIMACA U KRIZNIM SITUACIJAMAeljko Benkovi ................................................................................................... 801

PRIMANJE MEUNARODNE POMOI U KATASTROFAMAIgor Mili .............................................................................................................. 817

PRIKUPLJANJE I ANALIZA PODATAKA U KRIZNOJ SITUACIJI KORITENJEM ZRAKOPLOVNIH MODELAMladen Vinkovi ................................................................................................. 830

POTRANI PSI U SUSTAVU ZATITE I SPAAVANJATomislav Marevi ............................................................................................... 838

TEMELJI RAZVOJA VOJNE PROIZVODNJE U DOMOVINSKOM RATU 1991.-1993.Dinko Mikuli, Zdenko Matijai, Vjekoslav Stojkovi ................................ 849

Dr. sc. Ognjen aldarovi*

Etiki aspekti rizika-osnovne socioloke dileme1

1. Uvod

Osnovni pojmovi i koncepti sociologije rizika

U suvremenoj se sociologiji moderno drutvo definira i kao drutvo rizi-ka. Konceptualizacije drutva u takvoj perspektivi polazi od stajalita da se rizici proizvode na dnevnoj razini u razliitim segmentima drutva, ali da s porastom svakodnevne proizvodnje rizika, raste i proizvodnja metoda, ureaja i sredstava za suprotstavljanje neeljenim posljedicima poveanog civilizacijskog rizika u svakodnevici. U tom se smislu moe rei da su suvremeni rizici neizbjeni, ali da suvremena tehnologija i ekspertiza razvija paralelno efikasne naina suprotstavljanja rizicima. Osim pojma drutvo rizika, uvrijeio se i pojam kultura rizika ime oznaavamo specifino kulturno okruenje rizicima, s kojima ivimo u svakodnevici (vidi preciznije u aldarovi, 1995, 1997a.).Jedna od osnovnih dilema koja su u perspektivi sociologije postavlja je da li se na rizik moe gledati kao na objektivan ili subjektivan fenomen, da li je rizik akcidentalan ili je strukturno proizveden? Odgovor na prvu dilemu bi bio sljedei: rizik je objektivna injenica, on postoji neovisno o tome da li ga je drutvo (ve) registriralo, ali je istovremeno i drutvena injenica po tome to se i sam socijalno konstruira, odnosno nekim elementima naeg svakodnevnog civilizacijskog okruenja pridaju se ele-menti rizika, iako objektivno to ne mora biti istina. U toj optici govorimo o socijalnoj konstrukciji rizika koja nastaje neovisno o tome da li stvar-ni rizik postoji, koje su njegove dimenzije, kakve su njegove posljedice te koliko je stupanj kontrole nad percipiranim rizinim pojavama (vidi preciznije u aldarovi, 2005a). Problemi koji najee proistjeu iz takve konceptualizacije mogu se nai u pojavi sindroma NIMBY (Not in my backyard), u porastu nepovjerenja prema ekspertnim prosud-

11

* Profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu1 Pozivno uvodno predavanje za znanstvenu konferenciju DANI KRIZNOG UPRAVLJANJA, Veleuilite Velika Gorica, Velika Gorica, 25.-26. 05. 2011.

12

bama o stvarnimm karakteristikama rizika, o njegovim dimenzijama kao i o mjerama prevencije posljedica. Moglo bi se rei da u ureenijim drutvima, vlada i vee povjerenje najire javnosti prema prosudbama eksperata u odnosu na ona manje ureena drutva u kojima vlada vea razina nepovjerenja prema prosudbama bilo kakvih autoriteta, pa i onih koji se bave procjenom rizika (aldarovi, 1995; 2005b.).Razliiti rizici su i neoekivani udar meteorita, svemirska katastrofa, potresi, tsunami, itsl., ali i oekivani (rizik zagaenja vode, oneienje prirode) (aldarovi, 2006), mogu biti samostalno izabrani (primjerice, paragliding, ekstremni sportovi), ali i nametnuti izvana (svi oni rizici koje sami ne biramo, najee dogovoreni na institucionalnim razinama vuiih razina). Mogli bismo stoga rei da u modernom drutvu postupno dolazi sve vie do umnoavanja vrsta i tipova rizika. Takoer, i pored razvoja tehnologije detektiranja pojave razliitih rizika i razvoja naina prevencija posljedica rizinih pojava, jo uvijek postoje mnogobrojne nesigurnosti, neodreenosti i razliite procjene o potencijalnim uncima rizika. Znaajan problem u kojem se kriju i vane etike dileme moemo nai i u ocjeni o tome tko zapravo preuzima pojedinaan ili sloeni rizik u konkretnom drutvu, odnosno kako prihvaeni (odobreni) rizik u ne-koj sredini (dravi) moe imati razliite posljedice na ui i iri teritorij, odnosno na druge drave, ljude i situacije. U tom se smislu moe govoriti i o naelu raspodjela odgovornosti o tome tko, kada i zato ima pravo unijeti rizik u neki konkretan habitat a koji ima potencijalno tetan utje-caj na uu i iru okolicu (aldarovi, 1995; 1997a.). Va smo napomenuli da je za drutvene znanosti najinteresantnija per-cepcija rizika, ime se osobito bavi psihologija ali i sociologija. Naime, interesantna injenica da razliite osobe na razliit nain percipiraju iste ili razliite stvari-fenomene pobuuje panju istraivaa u raznim zem-ljama i disciplinama. Percepcija (uoavanje) rizika je uvjetovana nizom varijabli koje su mnogobrojnim istraivanjima testirane. U ovom radu nemamo prostora nabrajati mnogobrojne varijable u navedenom smis-lu, nego emo se orijentirati prema procjeni osnovnih etikih dilema u procjenjivanju rizika u suvremenom drutvu. Rizici su svakako znaajno povezani s vrednovanjem, odnosno s vri-jednostima koje postoje u nekom drutvu, koje su prihvaene meu stanovnitvom neke zemlje i koje se uzimaju kao elementi zauzimanja stavova u mnogim dimenzijama drutvenog ivota pa tako i u rizicima. Vrednovanje je pak direktno vezano i uz etike dimenzije to je za ljud-ski ivot vanije, postavlja se u tom smislu osnovno pitanje? Navedene

Ognjen aldarovi

13

dileme etike naravi postavljaju se posebno u onim sluajevima kada tre-ba donijeti odluke o razliitim aspektima lociranja pojedinih postrojenja koja kriju i mogunosti pojave razliitih dimenzija tehnolokih rizika. Da li je etiki ispravno u naelu donositi odluke o smjetanju po-tencijalno rizinih postrojenja u neije tue dvorite (a ne u moje)? Naravno, racionalna logika odluivanja polazi od ocjene mogunosti prihvata nekog rizika u nekoj lokalnoj sredini s obzirom na kalkuliranje mnogobrojnih indikatora, prvenstveno tehnike naravi, a mnogo manje

humane prirode. No, lokalna sredina u najveem broju sluajeva ne ra-zumije tehniku racionalnost i buni se protiv izbora lokacije. Stvaraju se razliite varijante teorije urote, postavljaju se pitanja zato ba nama a ne njima? Takve je dileme teko rijeiti samo tehnikom eksperti-zom, a mnogo vie dobrim komunikacijskim alatima, odnosno situiran-jem rizinih pojava u jasne dimenzije javnosti s kojom se komunikacija ostvaruje. Sasim je razumljiva potreba o tome da se rizici jasno i nedvosmisleno dobro komuniciraju javnosti (vidi u aldarovi, 1995; 1997a; 2005b; 2001c; 2004;), te da je potrebno primijeniti mnogobrojne tehnike komu-niciranja, primijeniti znanstvene spoznaje o tehnologiji komuniciranja ali se ne smije izostaviti i openitija razina koja podrazumijeva razumi-jevanje odnosa politike rizika pojedine drave. Naime, etika dilema se mora postaviti i na najopenitijoj razini (kako pojedina drava, prim-jerice, vidi razvoj svoje energetske politike; da li e se oslanjati prven-stveno na nuklearne elektrane ili e razvijati obnovljive izvore energije?), a ta najopenitija razina zavrava na kraju na razini mikrozajednice, u kojoj ive konkretni ljudi u blizini neke budue nuklearne elektrane ili termoelektrane. Dakle, etika dimenzija u ovom sluaju odnosi se na injenicu da pojedina drava stavlja svoje graane u specifian poloaj rizika izborom odreenog tipa razvoja energetskih potencijala, odnos-no energetskom politikom.Etika se pitanja postavljaju i u svim onim sluajevima kada se razmilja o rizicima i budunosti. Da li primjerice mi ve sada ivimo s nekim rizicima a o tome ne znamo dovoljno? Da li e neka budua istraivanja potvrditi da je na okoli optereen nekim supstancama, stanjima ili pogonima koji su rizini, a da to do danas jo nismo ustvrdili? Stoga moemo potvrditi jednu od tvrdnji u teoriji rizika da rizici dolaze iz budunosti. Drugim rijeima reeno, budunost je ve u velikoj mjeri definirana u smislu rizika s obzirom na njenu dananju transformaciju i optereenost. No, jo uvijekm oszaje tajnom to e se u budunosti

Ognjen aldarovi

14

otkriti etnima neki novi azbest, zraenja od transformatora ili neka druga do sada neregistrirana opasnost? S obzirom na mnogobrojne dileme koje se odnose na procjenu rizika (aldarovi 2005a) u drutvenim znanostima, posebno u sociolog-iji razvijeni su razliiti pristupi analizi rizika kao fenomena suvreme-nog drutva. U tom je smislu razvijeno nekoliko osnovnih pristupa koje moemo svrstati pod opi naziv socijalna teorija i rizici a koja obuhvaa psihologijsku paradigmu, kulturoloki pristup, teoriju o so-cijalnoj areni rizika, teoriju o socijalnoj drami rizika, kontekstualnu teoriju te sociologijsku teoriju rizika u uem smislu. Socioloka analiza se prihvatila i analize sigurnosne kulture kao cjeline oblika ponaanja koja se oekuju od strane stanovnitva s obzirom na postojanje rizika. Pojam koji se poeo prvo primijenjivati u poslovanju radnika zaposlenih u nukelarnim elektranama, danas se proirio na mnogo ire podruje oekivanih ponaanja stanovnika u sluajevima akcidentalnih situaci-ja. Upravo je to i tema naeg savjetovanja gdje se razmatraju elementi upravljanja krizama a u kojima se sa sociolokog stajalita oekuje pretpostavljeno ponaanje piojedinaca, grupa i irih zajednica u krizinim situacijama. Dakle, radi se o predvianjima, ali i o stvaranju solidnih pretpostavki za razvijanje oekivanih oblika ponaanja stanovnitva koje e se nai u nekoj kriznoj situaciji (aldarovi, 2001b).

2. Rizik i vrijednosti

Uobiajena je zabluda da se rizik treba razmatrati kao neutralna injenica. Rizik je senzacija, impresija, zamiljaj, percipiran na razliite naine, ob-jektivno ili subjektivno, koji izaziva emotivne, aktivistike i nepovjerljive reakcije ire i ue javnosti u nekom konkrentom kontekstu. Rizik treba biti shvaen kao situacija u kojoj se kao osobe, stanovnici nekog konk-retnog teritorija izlau potencijalnom gubitku neega to vrednuju, to cijene. Postavlja se pitanje a to to i na koji nain vrednujemo? Ovdje emo samo ukratko podsjetiti da su vrijednosti kompleksne prosudbe o koristima ili nedostacima situacija koje drimo vrijednima a koje esto postoje neovisno o objektivnim procjenama o tome tio je to vrijedno. Osim uobiajenih znanja i spoznaja o tome tom je to vrijedno (zla-to, novac, dragulji, nekretnine, pokazni elementi statusa,... itsl.) treba potovati i injenicu da se visoko mogu vrednovati i sasvim materijalno na izgled beznaajne stvari kakve su vrijednost ljudskog ponaanja,

Ognjen aldarovi

15

vrijednost date rijei, vrijednost prijateljstva, ljubavi, potovanja... Ovom kratkom nabrajanju moemo pridodati i pojam okolia (mog, naeg, njihovog...) kao neupitne vrijednosti. Ugroavanje mog okolia

primjerice, prijedlog o smjetanju nekog potencijalnog rizinog po-gona moemo doivjeti jedino kao ugroavanje mog habitata, naeg okolia, kao smetnju i kao napad na odreeno vrednovanje krajolika.2 Stoga s punim uvjerenjem moemo ustvrditi da vrijednosna neutralnost u prosuivanju rizika zapravo ne postoji. Svako vrednovanje je vaganje alternativa gdje, koliko, kada i s kakvim posljedicama. Nema tog po-gona, instalacije ili situacije koja nema posljedica na lokalni, ali najee i na iri okoli. Ukliko se razmotri rizike kao vrijednosti onda emo vrlo brzo shvatiti da se radi o emocijama obogaenim konstrukcijama koje se individualiziraju u svakoj konkretnoj situaciji (lokacija, kontekst, prostor, vrijeme) te da se najee i socijalno uokviruju to znai da se kontekstualno odreuju u perspektivi pojedinaca ali i zajednice (naselja, kvarta) u kojem se rizik dovljava opasnim i prijeteim. Takoer, pridaju im se razliita znaenja, osnovana na prolim dogaajima i percepcijama, kognicijama, strvorenim slikama, situacijama i zamiljajima situacija, sadanjih i buduih. Percepcija rizika u konkretnoj situaciji poiva na razliitim vrijednosnim pretpostavkama i sustavima vrijednosti koje su univerzalne ali i lokalizirane naravi. Moemo se stoga ukratko upitati to su to vrijednosti uope? Vrijednosti, kratko reeno, kao i specifini vri-jednosni sustavi, su temeljni stavovi koji upravljaju ljudskim ponaanjem, a pojedinac ih stjee socijalizacijom, nosi ih cijeli ivot te ih u pravilu ne mijenja.3 Vano je uoiti da se stavovi koji se oslanjaju na neke vri-jednosti vrlo teko i rijetko mijenjaju ovjek najee ostaje dosljedan

svojim vrijednostima do kraja ivota, neovisno tome kako ih moemo prosuditi izvana. Razlikujemo u tom smislu implicitne (internalizirane) i eksplicitne vrijednosti koje djeluju kao dobro ugoeni orkestar koji up-ravlja ljudskim ponaanjem, pa i u pitanjima rizika. Vrijednosti su ute-meljene na moralnim normama (npr. pravednost, korisnost, sloboda) koje opstoje u konkretnom drutvu u presjeku konteksta prostora i vre-mena.

Ognjen aldarovi

2 Primjerice, ukoliko netko ima vikendicu u lijepom krajoliku, ambijentu, a kroz neko se vri-jeme izgradi neka tvornica u blizini, tada e postojei krajolik biti stigmatiziran s takvom tvor-nicom. Prijatelji e vlasnika vikendice zapitati a nije li tvoje vikendica sada u blizini tvor-nice?. Dakle, predjel vie nee biti prepoznat kao lijepi kraj nego kao mjesto u kojem se nalazi ta tvornica!3 Navedeno se ne odnosi na promjene politikih stranaka u suvremenoj Hrvatskoj. Prebjezi iz stranke u stranku su postali toliko tipini da nisu vie nikakav izuzetak!

16

Zanimljivo je razmotriti, sa stajalita etikog prosuivanja, da li moemo i na koji nain shvatiti okoli kao vrijednost? Okoli se najee shvaa kao vrijedno dobro koje ukljuuje procese posvajanje i identifikacije s njim pa se u sluaju njegovog ugroavanja ili doivljaja ugroavanja postavlja opravdano pitanje tko ima pravo ugroavati moj, na okoli? Lokalni se okoli najee eli kontrolirati, on predstavlja svakodnevnu perceptivnu okolicu svakodnevice te u tom smislu sam za sebe ima specifinu vrijednost. U tom smislu, ugroavanje mog okolia najee se doivljava kao ugroavanje mojih vrijednosti vezanih uz okoli kao takav (aldarovi, 2006;). Takoer, gubitak kontrole nad okoliem doivljava se kao gubitak okolia, ali i kao gubitak nad vrijednostima, nad ivotom openito mojim, naim. Okoli kao vrijednost pred-stavlja vrlo zanimljivu polazinu toku za razumijevanje i razmatranje problematike etikih dimenzija rizika o emu emo raspraviti u sljedeem poglavlju.

3. Etiki aspekti rizika

Kako smo vidjeli iz dosadanjeg izlaganja, etiki aspekt rizika sadran je o procjeni opravdanosti procjena razliitih subjekata, aktera i dimenzija socijalnog sistema. Osnovne dimenzije etikih aspekata rizika sadrane su u sljedeem:

1. Tko su subjekti procjene rizika osoba-ekspert, institucija, personalizi-rani ili impersonalni autoritet?

2. Da li je procjena posredovana ekspertnim sustavima?3. Da li su ekspertni sustavi ili procjenitelji rizika uzeli u obzir razmatranja

o tome da li je mogue postii podjednakost raspodjele posljedica rizika? Da li je takva situacija uope mogua? Mogu li biti svi teritoriji neke zemlje podjednako ugroeni ili pak neugroeni?

Ekspertno prosuivanje rizika esto zanemaruje i pravo na osobnu valor-izaciju pojma kvaliteta ljudskog ivljenja te na postojanje mogunosti razliitih procjena pojmova normalnosti, pravednosti i jednakost u raspodjeli rizika i njegovih potencijalnih posljedica. Etika dimenzija sadrana je svakako i u razmatranju mogunosti postizanja principa jednakosti, odnosno podjednakosti zatienosti od rizika da li ju je mogue postii? Moraju li uvijek postojati (ipak) dobitinici i gubit-nici?U ekspertnim prosudbama rizika i njegovih potencijalnih posljedica esto se preferiraju kvantitativni nad kvalitativnim aspektima prosud-

Ognjen aldarovi

17

be rizika. Kvalitativne aspekte mnogo je tee izmjeriti, ljudsku pri-rodu teko je analizirati, kao i neoekivane ljudske reakcije. Gotovo je nemogue postii stanje jednakosti nejednakosti (teritorija, ljudi) koji su izloeni nekom riziku. Stoga se etika dilema prelama kroz neobinu

fiziku dimenziju svijest o nunom postojanju nejednakosti teritorija, odnosno uvjeta ivota koji su, unosom nekog rizika vie ili manje poten-cirani ili tek potaknuti. Opravdano je upitati se takoer da li postoji etika ispravnost doda-vanja vika nejednakosti (rizika) u bilo koji teritorij zbog percipiranog porasta nejednakosti u uvjetima ivota. Najea reakcija, kako smo to ranije napomenuli, je reakcija NIMBY sindroma koja zapravo pokazuje razinu nepovjerenja u ukupan socijalni sistem nekog drutva. NIMBY sindrom jednostavno pokazuje etiku dilemu iskazanu kroz nepovjeren-je u pravednost, a govori i o aspektima distributivne nejednakosti kroz (razliitu) distibuciju rizika . Takvim se postupcima koji su neosporno neizbjeni - nuno poveava stupanj nejednakosti teritorija, odnosno uvjeta ivota zbog dodatnog unosa dodatnog rizika u konretan teritorij, naselje, uvjete ivota.

4. Zakljuak

Nunost postojanja etikih dilema u distribuciji rizika?

Da li danas postoji nunost etikih dilema u distribuciji rizika? Po naem sudu, ta nunost postoji zbog jednostavne injenice da unos nekog rizika u neki konkretan okokli trajno mijenja njegovu narav, image, percepciju. Mogli bismo rei da su u mnogim okolnostima donosioci odluka kra-jnje neosjetljivi na postojeu prirodu nekog okolia koji e unosom neke instalacije biti trajno izmijenjeni. Drugim rijeima, postavlja se pitanje tko su i kakvi su subjekti donoenja odluka, najee eksperti i politiari. U svim donoenjima odluka o rizinim postrojenjima krije se implicit-nija ili ekspklicitnija etika dilema tko je taj koji ima pravo prosuditi o globalnim etikim dilemama koje se tiu odreivanja obrisa budunosti zbog dananjih odluka? U svim tim dilemama, sigurno se moe detekti-rati utjecaj globalnih i lokalnih elemenata u odluivanju. Odluivanje e biti racionalnije, razumnije i odgovornije, pa i etiki primjerenije u onoj situaciji u kojoj moemo rei da nam je razvijeno civilno drutvo i da

Ognjen aldarovi

18

ivimo u ureenom drutvu koje je konano zavrilo tranziciju. Tada e biti svakako manje primisli o teoriji urote koja predstavlja racionali-zaciju zavjerenikog ponaanja elita, klika i halapljivih poduzetnika. Jed-no od kljuni pitanja vezano je uz percepciju bilo kojeg rizika, koji treba smjestiti u neku lokalnu okolicu. Da li e taj viak rizika ikada biti mogue racionalizirati u tom smislu da nee izazivati osjeaj nanoenja

vika nepravde nekom lokalnom okoliu i njegovim stanovnicima? Dosadanja iskustva govore u prilog tezi da e to biti vrlo teko postii jer se distribucija rizika najee doivljava kao specifian osjeaj o koncen-triranoj teti na jednoj strani i o disperziranim koristima (mi i oni) na drugoj strani.4 Iskustva dakle govore o tome da nuna nejednakost distribucije rizika mora postojati, da je razliitost teritorija neke zemlje s obzirom na rizike takoer neizbjena te da je potena raspodjela rizika i njihovih uinaka zapravo nemogua. Etike dileme stoga ostaju, uvijek su prisutne ne samo kao koncepti nego i kao rezultati ljudskog ponaanja vezanog uz distribuiju i lociranje rizika.Etike se dileme ne mogu rijeiti vjerojatno nikada, ali se mogu djelomino anulirati kroz naknade, odnosno kompenzacija koje mogu

sanirati potencijalne posljedice rizinih situacija. Pitanje je naravno do koje granice? Da li se etike dileme miogu kompenzirati novanim iznosima? Da li se drava moe pojaviti kao globalni koordinator i zatitnik interesa svakog graanina? Navedeno pitanje se moe kon-tekstualizirati jedino u efektivnoj politici drave koja e vie ili manje potovati etike principe i dileme. Stoga se etika dimenzija u racionalnoj raspravi o rizicima uvijek mora vezivati uz elemente potenja, priznanja problema i razloga zabrinutosti najireg graanstva, uz posebno razumi-jevanje problema lokalnog stanovnitva. Navedeno pretpostvlja posto-janje racionalnog procesa donoenja odluka, jasne moralne vrijednosti i potenu tehniku ekspertizu uz tradiciju potovanja autoriteta i osnov-no povjerenje u organe vlasti. Tranzicijsko drutvo jo uvijek ne prua mogunosti za takvu situaciju.

Ognjen aldarovi

4 Dobar primjer moe biti elektrina centrala koja postoji u nekloj mikrilokaciji, proizvodi elektrinu energiju koja se distribuira i prodaje cijelom svijetu. Ona u ovoj optici predstavlja primjer koncentrirane tete za lokalnu okolicu (trajno, svojim djelovanjem, i stigmatizacijom, a posebno u hazardnoj situaciji), ali i disperzirane koriti prodana i rasprena elektrina energija u zemlji i meunarodnoj zajednici gdje proitira kompanija a indirektno i drava, a najmanje lokalna zajednica, izuzev ako nije dogovorila dobre kompenzacije.

19

7. Literatura

aldarovi, O. (1995) Socijalna teorija i hazardni ivot. Rizici i suvre-meno drutvo. Zagreb: Hrvatsko socioloko druto.aldarovi, O. (et. al.) (1997a) Kako ivjeti s tehnikim riziikom? Zagreb: APO-Agencija za posebni otpadaldarovi, O. (1997b). Social and Ecological Consequences of Nautical Marinas in Tourist Development: the Case of the Croatian Part of Adriat-ic Sea, (1997) /in English/. Sociologia urbana e rurale (xix) 52-53: 147-163.aldarovi, O. (1998). Social and Economic Analysis in Relation to Water Pollution. Vienna: Danube Pollution Reduction Programme, UNDP/GEFaldarovi, O. (2001a), Socio-economic Analysis of the Neretva Delta Area Regional Environmental Center Budapest/Zagreb, Zagreb, 48 pp.aldarovi, O. (2001b). Risk production at the Global Scale: Ethical Questions and Social Responsibility. Lock Haven International Review 15: 24-44.aldarovi, O. (2001c), The Research on the Awareness on the Need to Protect the Natural Habitat Between Different Interest Groups in the Neretva Delta Area, Regional Environmental Center Budapest/Zagreb,43 pp.aldarovi, O. (2004). Socioloka studija za potrebe Studije utjecaja pro-jekta Druba Adrija (sa Mikuli, ., Rendeli, N., Tretinjak, M., Zori, I.), Janaf Jadranski naftovod, Zagreb, 135 str.aldarovi, O. (2005a). Social Assessment A Tool for Social Analysis of Potentially Risky Initiatives (Drutvena procjena sredstvo za soci-jalnu analizu potencijalno rizinih inicijativa). Work and Safety (Rad i sigurnost), 9, 1:1-29. (na hrvatskom i engleskom jeziku).aldarovi, O. (2005b). Socioloki aspekti informiranja kao pretpostavka efikasnog suprotstavljanja opasnostima (Efficient Information as a Pre-requisite for Confronting Risks ad Dangers: Major Sociological Consid-erations), Socijalna ekologija (Social Ecology), XIV, 4:353-376.aldarovi, O. (2006). Konceptualizacija prirode kao vrijednosti javnog dobra i aspekti njene valorizacije, Revija za sociologiju, 37 (12):47-63.

Ognjen aldarovi

20 20

udk 65.012.4:351.78

Dr. sc. elimir Keetovi, mr. sc. Ivan Toth, dr. sc. Nedad Korajli, mr. sc. Semir ut*

Upravljanje krizom i igre okoodgovornosti

Saetak

Finalno razrjeavanje svake ozbiljne krize podrazumijeva i neku opu sug-lasnost o pitanjima njezinih uzroka, te o krivici i odgovornosti pojedinih aktera. Nakon to je operativni dio suoavanja s krizom zavren, nastaje svojevrsna bitka za znaenja, odnosno tumaenja proteklog dogaaja, te mjesta i uloge lidera i njihovih organizacija u protekloj krizi u kojoj su potrebna sasvim drugaija znanja i vjetine od onih koje je podrazumijevao operativni dio krize. Od ishoda te bitke, odnosno od toga tko e biti i u kojoj mjeri proglaen krivim za nastanak krize ili za nekompetentno suoavanje s njom ovise sudbine politikih lidera, najviih administrativnih dunosnika ili menadera koji su na vrhu upravljake ljestvice u korporacijama, kao i reputacija, kredibilitet i legitimitet organizacija i agencija na ijem se elu oni nalaze. U radu e biti razmotrene dimenzije odgovornosti, glavni sudio-nici u utvrivanju odgovornosti, taktike koje oni najee koriste, te situaci-jski i konteksutalni faktori od znaaja za utvrivanje odgovrnosti.

Kljune rijei: krizna, krivica, igre oko odgovornosti

* Dr. sc. elimir Keetovi, Fakultet bezbednosti, Beograd, prof. mr. sc. Ivan Toth, Veleuilite Velika Gorica, dr. sc. Nedad Korajli, Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, Sarajevo, mr. sc. Semir ut, MUP BIH

KRIZNO UPRAVLJANJE: IZAZOVI I PROCESI

21

1. Openito o odgovornosti za krizu i igrama oko nje

Finalno razrjeavanje svake ozbiljne krize podrazumijeva i neku opu suglasnost o pitanjima njezinih uzroka, te o krivici i odgovornosti po-jedinih njezinih aktera. Nakon to je operativni dio suoavanja s krizom zavren, nastaje svojevrsna bitka za znaenja, odnosno tumaenja proteklog dogaaja, te mjesta i uloge pojedinih aktera, lidera i njihovih organizacija u protekloj krizi u kojoj su potrebna sasvim drugaija znanja i vjetine od onih koje je podrazumijevao operativni dio krize. Od ishoda te bitke, odnosno od toga tko e biti i u kojoj mjeri proglaen krivim za nastanak krize ili za nekompetentno suoavanje s njom ovise sudbine politikih lidera, najviih administrativnih dunosnika ili menadera koji su na vrhu upravljake ljestvice u korporacijama, kao i reputacija, kredibilitet i legitimitet organi-zacija i agencija na ijem se elu oni nalaze. Valja naglasiti da ovdje, kao i esto u ivotu, sama istina i injenice nisu od presudnog znaaja, ve se u prvom redu radi o tumaenju, odnosno interpretaciji injenica i njiho-vom smjetanju u razliite znaenjske kontekste. Nije, naime, od presudnog znaaja je li netko doista radio dobro ili loe svoj posao za koji je kompe-tentan, odgovoran i plaen, nego kako i koliko je uspio oblikovati znaenje i tumaenje proteklih dogaaja i svoje mjesto i ulogu u njima. U mnogim sluajevima krizom pokrenuti procesi utvrivanja odgovornosti proizvode pravu krizu poslije krize u kojoj se postavljaju teka pitanja o vladanju, rukovoenju i sposobnosti. Naime, ovi procesi podiu i premjetaju poetni skup dogaaja s operativnog nivoa u politiku arenu. Ono to je poelo kao akcident ili serija incidenata pretvara se u priu o moi, kompetentnosti, rukovoenju i legitimnosti (ili njenom nedostatku).1 Osim toga, esto moe doi do pokretanja znatno ireg kruga tema i problema od onih koje su vezani za sam inicijalni dogaaj.2 U suvremenom svijetu brojne afere, problemi, izvanredne i krizne situaci-je izazivaju panju medijia koji ukratko opisuju dogaaj i, kao centralno, postavljaju pitanje tko je za to odgovoran, odnosno kriv. U kontekstu borbe za poveanje gledanosti/itanosti za autore tekstova esto je vanije utvrditi

1 Boin, A., Hart, P. t , tern, E. i Sandelijus, B., Politika upravljanja krizama, Slubeni glasnik/Fakultet bezbednosti, Beograd, 2010. str. 92.2 Tako su, na primjer, nakon uragana Katrina u New Orleansu pokrenuta pitanja sigurnos-ti obojenih i najsiromanijih graana SAD-a pred terorizmom i prirodnim katastrofama, odnosno problemi ekonomske nepravde, siromatva, rasizma, neosjetljivosti vlade prema na-jranjivijem dijelu populacije i neodgovornost prema okoliu.

elimir Keetovi, Ivan Toth, Nedad Korajli, Semir ut

22

tko je kriv i koga eventualno treba kazniti, nego li izvijestiti o patnjama lju-di koje je situacija uzrokovala, kao i o njezinim dubljim strukturalnim uz-rocima i uvjetima, potencijalnim rjeenjima i mjerama koje treba poduzeti kako bi se u budunosti sprijeilo ponavljanje slinih situacija.3 Odgovor-nost, ili jo preciznije krivica, se utvruje i u graanskim, odnosno kaznen-im sudovima koji se bave samo na zakonski nain utvrenim injenicama, odnosno pravnom istinom, ne ulazei u socijalnu i ljudsku pozadinu i okolnosti koje su do konkretnog dogaaja dovele. Okrivljavanje drugoga i/ili skidanje odgovornosti sa sebe je konstanta politikog ivota u koju su ukljueni slubeni dravni organi i agencije, pojedini dunosnici i politike stranke. Od ovih opih tendencija nije izuzet ni poslovni svijet, osobito u uvjetima kada su dominantna percepcijska poduzea iji je osnovni kapi-tal reputacija.4 Ponekad se stjee dojam da pronalaenje rtve, u izvjesnom smislu, ini da se svi osjete bolje i da nakon toga svi ubrzo mogu zaboraviti to se dogodilo i krenuti dalje.5 Napori koji se poduzimaju u cilju oblikovanja javnog razumijevanja dogaaja obino poinju jo usred akutne faze krize, ali ono dolazi u centar interesa tek kad se slegne praina. Niti jedan profesionalni sudionik u krizi ne moe sebi dopustiti izbjegavanje ove igre, tako da su sasvim u krivu oni koji bezbrino i samozadovoljno misle da je dovoljno to to su oni dobro radili i da njihova djela govore sama za sebe. Uljuljkani u osobni uspjeh oni mogu, onda kada ve bude prekasno, shvatiti da proces utvrivanja odgo-vornosti moe kriti neugodne posljedice kada, nakon operativnog, zapone politiko upravljanje krizom. Davanje objanjenja o tome to se zapravo dogodilo podrazumijeva taktiku mjeavinu injeninih rekonstrukcija, manipulacija slikama i izvlaenja pouka. U navedenom kontekstu sastavni dio svake krize, osobito na njezinom kra-ju, jest nastojanje aktera u negiranju kriznog dogaaja, izbjegavanju, uk-lanjanju ili znaajnom umanjivanju vlastite odgovornosti za protekli krizni dogaaj, odnosno u pokuaju prebacivanja krivice na nekog drugog, ili

3 Sklonost ka traenju odgovora na pitanje TKO, prije nego li na pitanje TO esto dolazi do izraaja nakon pada zrakoplova, poara, ruenja zgrada i drugih katastrofa koje nisu uz-rokovane prirodnim faktorima. Prema Drabecku i Quarantelliju, personalizacija krivice na ovaj nain nije samo standardni odgovor, ve je i sasvim u suglasnosti s moralnim okvirom amerikog drutva. Drabeck, T.E. and Quarantelli, E.L.Scapegoats, Villains and Disasters, Transaction, 4, 1967. pp. 1217.4 O tome vie u Novak, B. Krizno komuniciranje, Binoza press, Zagreb, 2001.5 Hein, M., he Blame Game, www.heinsights.com/sitebuildercontent/sitebuilderiles/thebla-megamev2.doc


23

barem podjele odgovornosti. Svi ovi pokuaji se esto oznauju sintagmom igre oko odgovornosti (eng. blame game),6 to je termin koji se iroko i donekle neodreeno koristi u politikim raspravama.7 Primjenjujui ovu sintagmu na podruje kriznog menadmenta Boin i suradnici navode da se ona odnosi na interakciju izmeu sudionika koji su spremniji tititi svoje sebine interese prije nego li sluiti zajednikom dobru. Kada se pokuaji istraivanja kriza pretvore u igre oko odgovornosti, pronalaenje istine kroz dijalog i raspravu gubi se pred obrambenom racionalizacijom (mi nismo nita pogrijeili), namjernim preuivanjem i iskrivljavanjem injenica. Ukoliko bi svi akteri krize (pojedinci i institucije) bili potpuno spremni maksimalno objektivno u iskrenom i ravnopravnom dijalogu i kroz svestranu analizu injenica i razmjenu snage argumenata (a ne argu-menata snage) istraiti svi aspekte kriznog dogaaja i djelovanje svakog pojedinanog aktera s ciljem utvrivanja njihovih uinjenih propusta i pogreaka, pa sukladno tome i njihove krivice i odgovornosti i prihvatiti konzekvence koje idu zajedno s tim, onda ne bi ni bilo igara oko odgovor-nosti. To je, meutim, u realnosti koju i pojedinci i institucije percipiraju i u kojoj djeluju prije svega kroz prizmu svojih interesa i pozicija moi, vrlo rijedak sluaj. Naime, igre oko odgovornosti se ne dogaaju uvijek i nuno. U nekim postkriznim kontekstima javljaju se i oblici suradnje koji nisu op-sjednuti pripisivanjem krivice ili obnovom naruenog imida ili reputacije.8 Ovakve organizacije su sposobne stvoriti okvir dogaaja koji pojaava mo-tivaciju onih koji su pogoeni krizom i potie suradnju s drugima i njihovu podrku.

6 Bukvalni prijevod glasio bi igre krivice, ili igre oko krivice to upuuje u prvom redu na pravnu, odnosno sudsku krivnju. Meutim, ovu je sintagmu prilino teko adekvatno prevesti na hrvatski jezik.7 Istraivai u politikim znanostima esto igre oko odgovornosti shvaaju kao skup inter-akcija izabranih politiara i ope javnosti ili glasaa u najirem smislu. Postoje najmanje tri opa naina na koja politiari upravljanju odgovornou i krivicom iako ih nije mogue uvijek precizno razgraniiti. Prvi je kroz prezentaciojske strategije tako to se izabiru argumenti da bi se minimizirala ili izbjegla krivica, na primjer kroz izbor izmeu isprike koja treba umanjiti odgovornost i opravdanja koje treba preobratiti odgovornost u povjerenje. Drugi je kroz strate-gije politike - npr. izbor izmeu politika koje podravaju kreatore rizika i onih koje podravaju rtve rizika. Trei nain upravljanja odgovornou se odnosi na agencijske strategije odnosno izbor institucionalnih aranmana da se minimizira odgovornost kao to je primjerice izbor izmeu direktne kontrole i njezina prenoenja. Hood, C., he Risk Game and the Blame Game, Government and Opposition, 37(1),2002, pp. 1537.8 Seeger, M.,W., Ulmer, R.R., Novak, J., M., Sellnowp., T.Post-crisis discourse and organiza-tional change, failure and renewal, Journal of Organizational Change Management, Vol. 18 No. 1, 2005 p.81.


24

Igra oko odgovornosti ukljuuje interakciju izmeu dvije skupine sudi-onika onih koji okrivljuju i onih kojih prebacuju odgovornost s jedne strane, i okrivljenih odnosno onih na koje se prebacuje odgovornost, s dru-ge strane.9 Ukoliko se u istrazi poslije krize otkriju greke u spreavanju kriznog dogaaja ili reagiranju na njega, tada situacija postaje politiki de-likatna i izaziva dvije vrste reakcija. U centru rasprava koja nuno uslijede u politikoj areni moe biti isticanje potrebe za uenjem na grekama, re-definiranjem politike i unapreenjem organizacije u skladu s tim, ili se pak ona moe koncentrirati na pitanja odgovornosti i krivice kao svojevrsni produetak krizne politike.10 Ova se dva pristupa esto sasvim iskljuuju, iako su u odreenim sluajevima mogue i njihove kombinacije, odnosno sinergija.

2. Dimenzije odgovornosti

Brndstrm i Kuipers opisuju igre oko odgovornosti nakon krize kao drvo odluivanja koje se sastoji od sudionika koji se suoavaju sa stratekim izbo-rima u procesu utvrivanja odgovornosti. Svi sudionici odluuju na temelju slijedee tri dimenzije: teina(kolikojesituacijaloa?), uzroci(kakosetomoglodogoditi?)i odgovornost(kogakazniti?)Sudionici prvo moraju procijeniti dogaaje: koje vrijednosti i interesi su u pitan-ju i u kojim aspektima su one naruene/ugroene. Ukoliko oni sami zakljue da su naruene bitne vrijednosti, ili kada meu drugim monim sudionicima prevlada miljenje da je tako, postaje neophodno objasniti vlastito ponaanje i ponaanje drugih ljudi.Drugo kljuno pitanje jest moe li se situacija promatrati kao incident uzroko-van ad hoc grekama na operativnoj razini ili kao simptom pogreno postav-ljene politike. U ovom drugom sluaju kriza se obino opisuje kao oekivani sluaj za koji ne treba optuivati ni operativce niti izvrne organe i agencije

9 Seeger, M.,W., Ulmer, R.R., Novak, J., M., Sellnowp., T.Post-crisis discourse and organiza-tional change, failure and renewal, Journal of Organizational Change Management, Vol. 18 No. 1, 2005 p.81.10 Ovo vai i za manje krize koje se dogaaju u okviru jedne organizacije. Kojim e putem stvari nakon krize krenuti dobrim dijelom ovisi i od toga prevladava li u organizaciji kultura uenja ili kultura okrivljavanja (blame culture).


25

ve, u prvom redu, funkcionare i institucije koje su kreatori sporne politike (strukture, pravila, procedura) koji su doveli do krize.Tree pitanje glasi koliko je bitan pojedinani sudionik (osoba ili organizacija) u stvaranju krizne situacije. Jesu li kljune radnje i propusti izvedeni od strane jedne organizacije ili cijele mree organizacija?Dominantna procjena koja proizlazi iz kombinacije izbora koje ine razliiti sudionici u odreivanju odgovornosti moe imati etiri oblika (ishodi A-D na slici). Kada sudionici stignu do ishoda A (ispatanje), krivica se usmjerava prema speciinom sektoru ili agenciji nadlenoj za postupanje u kriznim sit-uacijama (vidi dalje dolje). Kada se kolektivno odlue za neuspjeh mree (ishod B), sankcije protiv cijelog opsega operativnih organizacija postaju mogue. To moe pripremiti pozornicu za podeavanje i prilagoavanje politika, pravila i procedura kojima se ureuje mrea za provoenje u dotinom sektoru politike.

Slika 1 Politika upravljanja krizama str. 96.

Politiki najeksplozivniji ishod, barem sa stanovita krivice, jeste C, odnos-no sluaj kada se kriza deinira kao proizvod greaka i propusta konkretnih nositelja politikih funkcija na viim pozicijama. Iz pozicije nepristranog istraivaa ishod D je moda najistaknutiji. Zakljuak je taj da nije problem u pojedinanim ljudskim grekama ili slaboj odgovornosti ve da je to mana politikog sustava ili izvrnih tijela koja se nalaze u centru krize. Kada su krize deinirane na ovakav nain, teko je izbjei neke vrste institucionalne reforme i velike promjene u politici, bez obzira na politiku sudbinu aktualne elite. Do ove procjene ne dolazi se jednostavnim uzimanjem dokaza, pristojnim ar-

11 Boin et al. Ibid, str.105.


26

gumentima i racionalnom odlukom. Odgovornost za krizu treba shvatiti kao dio visoke politike, gdje nije bitna samo karijera pojedinih dunosnika ve budunost cijele organizacije i politike upravljanja mreama koje su ukljuene. Politiki pronicljivi akteri su izrazito svjesni svojih uloga (ali ne i svaka grupa ili agencija koja je ukljuena u krizu) i djeluju u cilju zatite vlastitih interesa.

3. Sudionici u igrama oko odgovornosti

Ukoliko bi se utvrivanje odgovornosti ograniilo samo na raspravu u parla-mentu gdje vladajue snage imaju veinu ono bi se svelo na ritual ispranjen od smisla. Meutim, igre oko odgovornosti se ne odigravaju samo u kon-troliranim ureenjima parlamenata gdje vladajue stranke imaju veinu, ve i u promjenjivom stanju javnog mnijenja, koje moe biti mnogo opasnije za politiare. Najvaniji initelji u ovim igrama su mediji, izvrni i upravni or-gani i agencije, agencije za reagiranje u kriznim situacijama, zakonodavni organi, ad hoc komisije, istrani odbori, graani, rtve i interesne skupine. Politiko preivljavanje politikih lidera, kao i onih koji neposredno rukovode krizom ovisi u znatnoj mjeri od pozicioniranja pojedinih sudionika u procesu utvrivanja odgovornosti za krizu.U suvremenom svijetu socijalno konstruirane stvarnosti masovni mediji u pro-cesu utvrivanja odgovornosti distribuiraju nove informacije o rizicima, opas-nostima, nesretnim sluajevima, neuspjesima, i tokovima koji mogu odravati ili promijeniti tekuu priu o aktualnoj krizi. Stoga je razumljivo da predstavn-ici medija imaju znaajnu ulogu u oblikovanju prevladavajueg shvaanja koje e proizai iz procesa utvrivanja odgovornosti. Oni zapravo daju tumaenja i interpretacije proteklog kriznog dogaaja svodei sloene analize uzroka i posljedica na jednostavne ivotne prie o herojima i zloincima. Pored novin-skih izvjestitelja ukljuuju se, ovisno od situacije koja je u pitanju, po potrebi i razliiti strunjaci, pri emu su izvjea pojedinih medija prilino objektivna i ostavljaju publici prostor da sama donese objektivne zakljuke, neki zauzimaju aktivniji stav pokuavajui doi do biti? sluaja (tzv. istraivako novinarstvo), a ima i otvoreno pristranih medija koji se pretvaraju u kriare, koristei ot-vorenost procesa utvrivanja odgovornosti, kako bi dokazali svoju unaprijed zauzetu poziciju. Takoer, svi mediji su otvoreni za anonimne izvore koji pos-toje u svim krizama i koji mogu biti i zlonamjerni, tako da voe ne trebaju imati iluziju da je proces utvrivanja odgovornosti proces rekonstrukcije injenica.U svakoj veoj krizi na ozbiljan ispit su stavljeni izvrni i upravni organi (mini-starstva i sl.) i agencije i politiari koji su postavljeni na elo ovih institucija.


27

One u normalnim uvjetima sukcesivno na profesionalnoj osnovi rjeavaju sluajeve po uhodanoj birokratskoj proceduri, dok ih akutna faza krize u ko-joj se daje neposredan odgovor na situaciju izbacuje iz svakodnevne rutine, zahtijeva transformaciju i istovremeno bavljenje mnotvom problema i poslova u okviru vrsto povezanih meuorganizacijskih mrea u uvjetima vremenske stiske. Proces utvrivanja odgovornosti moe donijeti dva tipa zadaa. Ukoliko je rije o krizi u nacionalnim granicama ove se institucije optuuju to je nisu predvidjele i sprijeile eskalaciju problema dok su bili mali. Tako je primjerice kritizirana amerika obavjetajna zajednica nakon napada 11. rujna, ili kineske zdravstvene ustanove zbog umanjivanja opasnosti od SARS-a. Meutim, ak i onda kad institucija nema nikakve veze s izbijanjem krize ve je pozvana pomoi u njenom suzbijanju, ona moe biti kritizirana kao slabo pripremljena, spora i nekooperativna u odgovoru na krizu. Tako se specijalizirane organizacije za borbu protiv kriza kao to su policija ili vatrogasne postrojbe esto se ale na dezorganiziranu ili rigidnu birokratsku prirodu neurnih uslunih djelatnosti (poduzea za stambene usluge, socijalnu skrb, javni prijevoz, javne radove) s kojima moraju raditi tijekom velikih nesrea. Svakako da puno toga ovisi od formalne podjele posla i odgovornosti izmeu kreatora politike i izvrnih or-ganizacija. Kada, sukladno decentralizaciji, delegiranju i outsource-ingu koje proklamira doktrina novog javnog menadmenta (new public management), punomo za provoenje politike i obavljanje usluga dobiju privatni akteri, kva-zineovisne organizacije, ili nie razine upravljanja, onda je kreatorima politike i regulatornim tijelima relativno lako prebaciti krivicu na njih. Nositelji moi i kreatori politike nee oklijevati u isticanju injenice da oni vie nisu oni koji odreuju prirodu, nivo i kvalitetu provoenja politike, preusmjeravajui pitan-ja odgovornosti i krivice na aktere provoenja. Uspjenost ovakve strategije skretanja krivice ovisi od mnogih initelja. Za agencije za reagiranje u kriznim situacijama kriza predstavlja istovremeno i izazov i blagoslov. One su upravo stvorene i dizajnirane za krizne situacije i kriza je osnovni razlog njihovog postojanja i prilika da se dokae njihov znaaj i potvrdi sposobnost njihova djelovanja. Krize su prilika za testiranje kapac-iteta agencije, uenje iz kriza i poboljanje performansi. Bez takvih prilika ove organizacije su suoene s problemom da nikada nee doi u poziciju nauiti uspjeno djelovati jer organizacijska memorija vremenom blijedi, a zapovjed-nici koji su iskuani u krizama odlaze na druge poloaje ili u mirovinu. Dakle organizacije za reagiranje na krize mogu mnogo toga dobiti iz kriza i procesa

12 O ovome detaljnije vidjeti u Hood, C.,he Risk Game and the Blame Game, Government and Opposition, 37(1), 2002, pp. 1537.


28

utvrivanja odgovornosti koji slijede pod uvjetom da su dobre u izvravanju svojih dunosti. One tada mogu istaknuti svoje uspjehe i poveati svoj ugled meu poreznim obveznicima, novinarima, i u javnosti uope. Ali kada njihove operacije naiu na probleme, proces utvrivanja odgovornosti nije vie prilika, ve naprotiv postaje velika prijetnja. Neuspijeh u savladavanju kriza ozbiljno naruava njihovu legitimnost i daje njihovim konkurentima priliku da ih dis-kredituju. Svjesne toga, napadnute agencije i njihovi elnici mogu u toku pro-cesa utvrivanja odgovornosti pribjegavati taktikama prikrivanja, izbjegavanja i svaljivanja krivice. Za zakonodavne organe proces utvrivanja odgovornosti nakon krize pred-stavlja igru u kojoj su motivi pomijeani. U parlamentu kao zakonodavnom tijelu izvjesne grupe ( u prvom redu oporbe) i pojedinci (ambiciozni politiki akteri) u njima koriste krize kao prilike za vlastitu promociju ili izazivanje pu-kotina u redovima politikih protivnika. Takoer zakonodavno tijelo moe koristiti krizu kako bi pokazalo svoju sposobnost nadziranja i kontroliranja vlade i dokazalo svoju vrstinu kao snage protutee izvrnoj vlasti. Meutim zakonodavci mogu zauzeti ovaj proaktivan stav samo kada u svojoj ulozi (ko)regulatora nisu bili ukljueni u stvaranje i odobravanje politike i statuta agen-cija koje ele kritizirati u svijetlu kriznog iskustva. Istine radi treba rei da se ponekad dogodi i obrnuto - da u uvjetima krize postanu otri kritiari zakona lako zaboravljajui da su jo jue bili njegovi kreatori, ime se izlau opasnosti da ih mediji (izvana) i politiki suparnici (iznutra) optue za hipokriziju. Ove unutarnje svae i borba za mo i poboljanje pozicije u birakom tijelu mogu znaajno utjecati na napore istrage, formuliranje njezinih rezultata i izvoenje politikih zakljuaka iz tih nalaza.U cilju davanja sveobuhvatne i neovisne procjene krize esto se formiraju specijalno izabrane ad hoc komisije. One deiniraju parametre procjene politike, pravne i inancijske odgovornosti s ambicijom da daju slubeno potvrenu verziju jednog znaajnog dijela skorije nacionalne povijesti. Meutim, ni one nisu u stanju sprijeiti da se politika stranarenja i defanzivnosti ispolji u pro-cesu utvrivanja odgovornosti. Upravo zbog njihove uloge zastupnika istine, menadera politikih sukoba i autora institucionalnih programa, sastav, man-dat i modus operandi kriznih komisija se lako pretvara u predmet politikih borbi. Kada njihov istrani rad ili rezultati do kojih su u istrazi doli postanu kontroverzni, u potaknutoj fazi krize prikupljaju se tvrdnje i protutvrdnje, to samo odrava razliite verzije pria o krizi kojima su u osnovi suprotstavljeni interesi njihovih tvoraca.Vlade, u razliitim zemljama i razliitim sektorima (transport, uvanje hrane, javno zdravstvo i dr.) postavljaju stalna istrana tijela s razliitim mandatima i


29

stupnjevima neovisnosti od nadlenih ministara u iji sastav ulaze strunjaci, a koja esto raspolau znatnim inancijskim sredstvima za provoenje istraivanja. Ova tijela mogu provoditi istraivanja na vlastitu inicijativu ili po vladinim ili parlamentarnim zahtjevima, a izvjea podnose jednoj ili objema stranama. Pretpostavlja se da ova tijela trebaju dati neovisnu, nepristranu, profesionalno valjanu analizu i formulirati preporuke. to se vie percipiraju kao neovisna, vjerojatnije je da e se njihova izvjea smatrati autoritativnim od svih zainter-esiranih strana. Poloaj istranih tijela poslije krize je slian poloaju agencija za odgovor na krizu. Dio njihovog posla je da na visokokvalitetan nain sud-jeluju u procesu utvrivanja odgovornosti i uenja poslije krize, i stoga se nal-aze pod pritiskom da rade brzo, pouzdano, tono i uspjeno, to ne ide uvijek zajedno. Situacija postaje jo sloenija kada se u posao ukljui vie istranih tijela: suparnitvo meu njima e ubrzati istrani proces, ali ne mora nuno unaprijediti i kvalitetu istrage.13 ini se da s napretkom demokracije i jaanjem civilnog drutva raste i uloga obinih graana, rtava i interesnih skupina u procesima utvrivanja odgovor-nosti poslije krize. Dok su do nedavno bili prilino marginalizirani, danas se graani vie uju, mogu se bre i lake organizirati u interesne skupine i imaju vie prilika za oglaavanjem i uporabom izvora svoje organizacije kada tretman koji dobivaju od privatnih i javnih sudionika ukljuenih u odgovor na krizu ne odgovara njihovim standardima. Graani su se nauili organizirati, privlaiti medijsku pozornost, osnivati koalicije s drugim segmentima graanskog drutva, kao i pojedinim politikim akterima u tenji da pozovu kreatore politike i funkcionare da poloe raune za krizu i da je ponovo otvore, ili da kreiraju neku novu. Pri tom novinari, oporbeni politiari, aktivisti interesnih grupa, i odvjetnici imaju mnogo poticaja kao i prilike da zastupaju graane, a na raspolaganju im je jedno prilino novo oruje - mogunost kreiranja inter-netskih stranica na kojima se objavljuju liste preivjelih.14 Suvremena politika klima favorizira restorativno pravo, to rtvama daje vie anse da svoju patnju i traume postave visoko na javnim programima. Oni ne moraju ekati slijeganje praine i poetak formalne istrage i procedura obeteenja, ve se pojavljuju odmah na televiziji kako bi dali izjave ili doveli svoj sluaj do suda: za nekoliko sati od graanina i rtve postaje se netko tko se bori za svoja prava preko suda.

13 Charles, M. T., he fall of TWA light 800, in Rosenthal, U., Boin, R. A., and Comfort, L. K. (eds.) Managing Crises:hreats, dilemmas, opportunities, Charles C. homas, Springield, 2001,pp. 21634.14 Na primjer Paddington Survivors Group www.paddingtonsg.org.uk


30

4. Taktike u igrama oko odgovornosti

U igrama oko odgovornosti nakon krize svi akteri e, sukladno svojim poz-icijama, interesima i idejama, koristiti niz razliitih strategija kojima e nas-tojati obraniti svoje djelovanje u krizi i smanjiti svoju krivicu. Akteri mogu pokuavati: prikazatidogaajkaougroavanjekljunihvrijednosti krizuprezentiratikaoizoliraniporemeajilijedanodsimptoma dubokih sistemskih greaka ili pogrene politike, i konstruiratikrivicukaopovezanusnekimakterimailirairenu izmeu sloenih mrea aktera.15

Politike elite koriste mnotvo alata i tehnika kojima nastoje oblikovati raspravu16 a neki od njih su: Izbjegavanjejavneistrage Ograniavanjeuvjetaobavljanjaistrage Izborpredsjedavajuegilanovakojisubliskipozicijivlade Odbijanjedavanjadokaza;odbijanjedavanjaodreenihinformacija ili davanje dokaza pod odreenim uvjetima Intervencijekojimajeciljdiskreditiranjetekueistrage Koritenjezvaninestatistikedaseretrospektivnoumanjiznaajkrize Koritenjeipojaavanjepostojeihprocedurainormidabisesuzbio kriticizam Nema garancija da e ovakve taktike funkcionirati u korist elita koje ih prim-jenjuju. Dosta ovisi od naina na koji su priroda krize i njene posljedice prezentirane u javnoj i profesionalnoj raspravi. Takoer dosta ovisi i o tome koje potencijalne lekcije privlae podrku unutar i izvan vlade, a koje ne. Bitka za tumaenje krize odvija se u istoj areni kao i uenje i traenje odgovornosti. U liberalnoj demokraciji puno aktera se ukljuuje u ovu bitku. Oni koji uspiju pridobiti najveu podrku za svoje deiniranje situacije i rjeenja koja ga prate imati e najvei utjecaj na odreivanje sudbine politikih lidera, javnih in-stitucija i javne politike.17

16 Elliot, D., and McGuiness, M. WPublic inquiry: panacea or placebo?WJournal of Contin-gencies and Crisis Management 10(1) 2002,pp.1425.; Tot, B., and Reynolds, S. Learning from disasters: a management approach. 3rd edn. Perpetuity Press, Leicester, UK, 2005.17 Boin, A., McConnell, A., and t Hart, P. Governing ater Crisis - he Politics of Investigation, Accountability and Learning,Cambridge University Press, Cambridge 2008


31

Kada proces istraivanja krize ue u politiku arenu i njegovi ishodi postanu znaajni za aktere, tada sudionici poinju primjenjivati irok opseg retorikih taktika i argumenata koji se meusobno ne iskljuuju, ve mogu biti kom-plementari. Oni se odnose na sve tri ranije opisane dimenzije odgovornosti: teinu, doprinos i odgovornost u uem smislu i prikazani u donjoj tabeli. Treba istaknuti da se odrivost neke pojedine taktike ili argumenta mijenja: kada se koriste (vrijeme), gdje se koriste (forum), tko ih koristi (kredibilitet), i koliko dobro su prikazani (predstavljanje). One se koriste istovremeno u razliitim forumima na kojima se upuuju razliita pitanja odgovornosti. Takoer, one se mogu koristiti uzastopno, na primjer kada naglasak u igri meusobnih optuivanja postepeno prelazi s pitanja uzroka na pitanja odgovornosti, ili kada su se ranije primjene pojedinih taktika pokazale neuspjenima.

Slika 2 Igre izbjegavanja odgovornosti: argumentativne taktike

Tijekom istrage krize, na politikoj sceni akteri mogu primjenjivati irok spek-tar retorikih argumenata i taktika. Primjena odreenih taktika ili argumenata varira: kada se koriste (tajming, vrijeme), gdje se koriste (rasprave), zbog ega se koriste (kredibilitet) i kako su navedeni (prikazani, primijenjeni). One se mogu koristiti povezano kada je rije o igri krivice koja postepeno pomie


32

pitanje odgovornosti na agencije ili, na primjer, kada je rije o odreenoj taktici koja se odavno pokazala kao neeikasna.Kad je rije o teini krize, odnosno o tome koje su bitne vrijednosti ugroene, odnosno naruene, akteri igara mogu poricati da se bilo to loe dogodilo, ili pak umanjivati dimenzije priinjene tete, odnosno isticati da je ona nadoknaena, ili da je bila neminovna, pa ak i da ima pozitivnu konotaciju. Glede promatranja situacije kao pojedinanog izoliranog incidenta ili simpto-ma pogreno koncipirane politike mogue je potpuno pobijanje ili umanjivan-je odgovornosti, odnosno tvrenje da su stvari bile izvan kontrole, ili se pak moe pobijati sama mo utjecaja na procese bilo kroz nedostatak informacija ili praktine mogunosti da se donose neophodne odluke, a mogu se optuiti i prenositelji poruke ili diskvaliicirati sam proces istrage i njegovi rezultati.Najzad kad je rije o znaaju pojedinca odnosno organizacije za nastanak krize mogua su razliita opravdanja i izgovori, traenje rtvenog jarca, izbjegavanje etiketiranja tvrdnjom da je rije o atipinom ponaanju, te kajanje zbog onoga to se dogodilo i uvoenje promjena na simbolikom nivou. Neto detaljnije emo opisati izgovore i opravdanja nakon krize. Kako ukazuje Kathleen McGraw izgovorima je cilj odvajanje javnog slubenika od problema, odnosno distanciranje od situacije u kojoj se ne moe pobijediti i to je ono to izgovore razlikuje od slinog koncepta poricanja. Izgovor se fokusira na uzrono-posljedinu vezu izmeu aktera i ishoda i ukljuuje djelomino ili pot-puno negiranje odgovornosti (ako akter nije potpuno odgovoran, ne pripisuje mu se krivica, ili je ona manja).18 S druge strane opravdanja priznaju uzrono-posljedinu vezu izmeu aktera i ishoda, ali pokuavaju stvoriti alternativnu politiku stvarnost, odnosno redizajnirati? nepoeljan ishod prikazujui ga u povoljnijem svjetlu.19

Ova autorica identiicira pet izgovora i sedam opravdanja koja su, meutim, bila namijenjena istraivanju reakcija glasaa u odnosu na odgovornost politiara, pa ih je Olson prilagodio za potrebe istraivanja katastrofa.20 On navodi est izgovora za katastrofu koje najee koriste dravni dunosnici:

1. Kriviti dogaaj. U sluaju uporabe ovog izgovora tvrdi se da je bilo nemogue predvidjeti posljedice dogaaja, jer se radi o neemu izuzetno velikom, loem i intenzivnom to je izvan svih standarda i to nas onda vraa na vano pitanje deiniranja dogaaja (slino kao to je nekada

18 McGraw, K., M. Managing Blame: An Experimental Test of the Efects of Political Ac-counts. American Political Science Review 85, 1991p. 1135.19 Ibid, p. 113720 Olson, R.S., Toward a Politics of Disaster: Losses, Values, Agendas, and Blame, Interna-tional Journal of Mass Emergencies and Disasters, 18(2) , 2000, pp. 265287.


33

koriten pojam Boja volja). 2. Kriviti prethodnike. Ovim se izgovorom pokuava pomaknuti fokus na

politiku prethodne uprave. Bit je da su mandati politiara i vlasti rela-tivno kratki, a da se katastrofe ponavljaju u duim intervalima tako da je mogue kriviti prethodnike za glupost, pohlepu i/ili nedostatak vizije.

3. Kriviti kontekst, ili ja bih to volio, ali... Uporabom ovog izgovora se pokuava skrenuti pozornost na nedostatak resursa nasuprot dobrim namjerama.

4. Svi smo krivi. Ono to McGraw naziva izgovorom zasnovanim na hori-zontalom rasprostiranju odgovornosti, a ija je bit u tome da se krivica ne moe i ne treba pripisati jednom ili nekolicini pojedinaca ili ak jednoj agenciji poto je u krizni dogaaj ukljueno mnogo ljudi i institucija. iroko je primjenljiv u sloenim modernim sustavima.

5. Kriviti nadreene/podreene Ovu taktiku McGraw naziva vertikalnim rasprostiranjem odgovornosti, a sastoji se, na primjer, u okrivljavanju pretpostavljenog ili podreenog. Omiljena je neposredno nakon katastrofe kada se odgovor na nju nae na meti kritike. U sluaju uragana Andrew lokalno stanovnitvo je krivilo dravu i federalne vlasti, osobito FEMA-u za spor i neorganiziran odgovor i nedovoljnu brigu prema rtvama. S druge strane Washington je krivio dravu, odnosno guvernera Chilesa jer nije dovoljno brzo uputio formalni zahtjev za pomo.

6. Nisam znao. Citirajui Ronalda Reagana McGraw objanjava ovu strate-giju kao slubenu izjavu da on/ona nisu eljeli ili predvidjeli nepoeljne posljedice. U katastrofama ovakve izjave mogu biti uinkovite ukoliko se kombiniraju s nekom od prethodnih taktika, u prvom redu s okrivl-javanjem dogaaja.

Dok se prethodni tipovi McGraw-ovih? politikih strategija koncentrirani na izgovore prilino jasni, postupak opravdavanja katastrofa neophodno je potkrijepiti argumentima, djelomino i zato to su opravdanja u kontekstu katastrofe rjea. Meutim, ova opravdanja mogu biti prilino iznenaujua:

1. Vidjeti nevidljivu korist. Prema McGraw-u prva strategija ukljuuje ukazivanje na neprepoznate koristi povezane s nepoeljnom odlukom (u

ovom sluaju katastrofom). Ova autorica je promatrala javne dunosnike u trenucima neopreznosti kada su primjenjivali Malthusianski pristup katastrofama, ukazujui da su gubici prihvatljivi budui da su kon-centrirani u niim slojevima drutva, meu manjinama i/ili stoga to su ponudili ranije nezamislive mogunosti za redizajniranje/obnovu gradskih podruja.


34

2. Povijest e me osloboditi krivice. Ovaj argument naglaava budue ko-risti od politikih odluka i naroito je koristan u analiziranju pokuaja ublaavanja krize.

3. Proli smo i loije. Jedan od naina za ublaavanje situacije jest da se promjeni referentna toka i mehanizme usporedbe koji aktualnu situaciju ine podnoljivijom. Nakon uragana Hugo 1989., stanovnike June Caroline su podsjetili da je slian uragan 1883. ubio tisue ljudi, te da bi trebali biti utjeeni, ako ne i zahvalni.

4. Drugima je tee (negdje drugdje). Ponovo je promjena referentnog ok-vira u usporeivanju, pri emu se na drugim mjestima trae ljudi koji pate. Primjer je uragan Hugo: poto je Loma Prieta zemljotres udario na podruje San Francisca ubrzo nakon to je Hugo pogodio Junu Carolinu, graani ove drave su tjeeni da je uragan nanio manje zla nego potres.

5. Drugima je tee (ovdje). esto je sluaj da najmarginaliziraniji nisu uvi-jek i najglasniji u adresiranju krivice za svoj poloaj. Nakon katastrofe preivljavanje ima prioritet u odnosu na politiku mobilizaciju za siromane i marginalizirane. Dunosnici tada mogu ukazati na pojedince i grupe koji su patili vie od onih koji su bili glasni, ali nisu dizali puno buke.

6. Moglo je biti gore. McGraw navodi da je konana komparacija u sferi hipoteze. Ma kako da je situacija sada teka moglo je biti daleko gore da je potres bio jai, ili da se dogodio tokom pica kad se ljudi vraaju s posla, da je epicentar bio blie gradu i slino tome.

Kako tvrdi McGraw sva ova opravdanjaukljuuju pokuaje da se promjeni per-cepcija ishoda. Ona ine i znatno vie, a etiri opravdanja putem usporedbe su vrijedna spomena: svatko nastoji delegitimizirati medije, skupine i/ili pojed-ince koji nastoje pozicionirati krivicu, a time i odgovornost i mjesto na kome je potrebna promjena ili reforma.21

21 McGraw, K., M. Ibid, 1991, p. 1137.


35

5. Zakljuna napomena

Nakon svake krize, kada se operativni napori na njenom gaenju zavre poinje njezino tumaenje i analiza koji ukljuuju i pripisivanje zasluga i/ili krivice pojedinim sudionicima u kriznom dogaaju. U tom speciinom tra-ganju za istinom nakon krize svaki od uenika ulazi sa svojom percepcijom dogaaja, a na njegovu interpretaciju svakako utjeu i interesi i pozicija sva-koga od aktera. Mali je broj ljudi (ali i organizacija) koji e odmah prihvatiti krivicu za svoje pogrene odluke i htjeti otvoreno o tome priati, te stoga oni koriste razne igre i taktike kako bi sa sebe skinuli odgovornost ili je makar znaajno umanjili. Najee u igrama oko odgovornosti stanovnitvo tvrdi da su politiari krivi za krize, politiari krivicu svaljuju na organizacije i agencije koje sudjeluju u krizama, ovi pak nalaze izgovore i opravdanja vraajui kri-vicu na politiare i stanovnitvo. Prikrivene napetosti koje inae postoje u svakoj zajednici izmeu javnih, opozicijskih i vladinih interesa ne nestaju tijekom kriza, ve naprotiv, budui da su vidljivost i politiki ulozi krize tako visoki, ove napetosti postaju jo izraenije nego u normalnim (nekriznim) uvjetima. Krize izazivaju i poveavaju podjele ne samo unutar i izmeu (segmenata) drutva i vlade ve i izmeu slubenika, grupa i organizacija unutar vlade. U tom smislu je jedna od najoiglednijih pukotina ona koja se stvara izmeu operativnih jedinica, njihovih zapovjednika i voditelja u stoerima i njihovih politikih ili birokratskih voa na vrhu vladine hijerarhije.Dok voe na nacionalnoj razini tijekom krize tee centralizirati vlast i mo donoenja odluka, im se pojave problemi oni istiu da se ne mogu sma-trati odgovornim za aktivnosti i postupke koje su svojim odlukama povjerili, odnosno prenijeli na druge organizacije i lokalne organe vlasti. Ni oni na koje su prenijeta ovlatenja i odgovornosti nisu tek tako spremni prihvatiti krivicu te vraaju lopticu istiui da uz ovlasti nisu dobili neophodna (inancijska i druga) sredstva i/ili faktiku slobodu nesmetanog djelovanja. U ovakvoj sit-uaciji objektivno postoji veliki rizik da obje strane zavre u podjeli krivice i gubljenju dijela svog kredibiliteta.Krize stavljaju na provjeru i demokratsku autentinost sustava vladanja u drutvu u kojem se javljaju. U uvjetima postojanja nedemokratskog sustava igre oko odgovornosti se ne bi ni odvijale u javnoj sferi ve bi javnosti samo bio priopen rezultat, odnosno slubena ocjena dogaaja koju daju nositelji politike moi (voa ili stranka). Ipak, ak i u demokratskim sustavima, vrlo je teko, ako ne i nemogue biti otvoren i transparentan kada doe do pola-ganja rauna za djela i propuste uinjene tijekom krize, ali s druge strane kriza


36

ipak provjerava snagu institucionalnih mehanizama da elite poloe raune, pogotovo kada one same vie vole ne razmiljati o onome to se dogodilo.22

Konana prosudba i ocjena proteklog kriznog dogaaja i mjesta i uloge po-jedinih aktera u njima je rezultanta djelovanja, umjenosti, argumentacije i utjecaja kako glavnih kriznih aktera tako i izvrne vlasti, politike oporbe, medija i spin doktora koji ih koriste, nevladinog sektora i posebno formiranih tijela. Ulog u ovoj igri je velik i stoga se u njoj koriste sva sredstva, ukljuujui i prikrivanje, preuveliavanje ili umanjivanje, pa i otvorenu manipulaciju. Ovaj dinamiki proces se ne rukovodi u prvom redu principima pravinosti, uspjenosti, zakonitosti ili dobrobiti graana, ve vie partikularnim inter-esima pojedinih aktera. Stoga i njegov rezultat nije objektivna evaluacija pro-tekle krize i pravedno pripisivanje zasluga i odgovornosti svakom od kriznih aktera. Naime, proces utvrivanja odgovornosti je samo jednim dijelom di-jalog u traenju istine, a drugim dijelom on prerasta u inkviziciju i igru iz-bjegavanja odgovornosti. Dananje krize su viedimenzionalne, ne mogu se jasno identiicirati i ograniiti i obuhvaaju irok krug sudionika. Mogue je predvidjeti kako e se odreena kriza odvijati, ali ne i kako e se zavriti i tko e snositi odgovornost. Osobito je bitno sauvati od politizacije proces eval-uacije krize i izvlaenja pouka, ali je to vrlo teko u uvjetima kada politiari u velikim krizama igraju uloge staratelja.

Literatura

Boin Arien, McConnell, A., and t Hart Paul. Governing after Crisis - The Politics of Investigation, Accountability and Learning, Cambridge Univer-sity Press, Cambridge, 2008.Boin Arien, t Hart, Paul tern, Eric. i Sandelijus Bengt, Politika upravljanja krizama, Slubeni glasnik/Fakultet bezbednosti, Beograd, 2010.Douglas Mary and Wildavsky Aaron., Risk and Culture: An Essay on the Selection of Environmental Dangers, California University Press, Berkeley, 1982.Douglas, Mary, Risk and blame: essays in cultural theory. Routledge, Lon-don,1992.Drabeck Thomas,.E. and Quarantelli Enrico, L.Scapegoats, Villains and

22 Douglas, M. and Wildavsky, A. Risk and Culture: An Essay on the Selection of Environmen-tal Dangers, California University Press, Berkeley1982.; Douglas, M., Risk and blame: essays in cultural theory. Routledge, London, 1992


37

Disasters, Transaction, No.4, 1967, pp.12-17.Elliot Dominic and McGuiness Martina, Public inquiry: panacea or place-bo? Journal of Contingencies and Crisis Management 10(1), 2002. pp.1425.Flinders, M. V., and Smith Matthew,. J. (eds.). Quangos, accountability and reform. Basingstokes, UK: Palgrave Macmillan,1999.Hein, M., The Blame Game, www.heinsights.com/sitebuildercontent/site-builderfiles/theblamegamev2.doc pristup 20.01.2011.Hood Christopher,The Risk Game and the Blame Game, Government and Opposition, 37(1), 2002., pp. 15-37.McGraw Kathleen, M. Managing Blame: An Experimental Test of the Ef-fects of Political Accounts. American Political Science Review 85, 1991.Novak Boidar, Krizno komuniciranje, Binoza press, Zagreb, 2001Olson Richard Stuart, Toward a Politics of Disaster: Losses, Values, Agen-das, and Blame, International Journal of Mass Emergencies and Disasters, 18(2), 2000, pp.265287Rosenthal Uriel, Boin Arien ,R. and Comfort Louis. K. (eds.) Man-aging Crises:Threats, dilemmas, opportunities.Charles C. Thomas, Springfield,Il.2001.Seeger, Matthew W. Ulmer, Robert R. Novak, Julie M. and Sellnow Timothy.Post-crisis discourse and organizational change, failure and re-newal, Journal of Organizational Change Management, Vol. 18 No. 1, 2005, pp.78 - 95.Toft, B., and Reynolds, S. Learning from disasters: a management approach. 3rd edn. Perpetuity Press, Leicester, UK, 2005

Crisis management and playing around responsibility

Abstract

Final resolution of serious crisis implies kind of general consensus on caus-es and responsibility of each actor. Operative crisis response is followed by battle for meaning and interpretation of the event, and the role of the lead-ers and their organizations in past crisis in which different knowledges and skills are important. Result of this battle, eg. who will be blamed for the be-ginnig of the crisis or for incompetent facing the crisis wil shape the future of political leaders, top administrative officials and managers in corpora-


38

tions, and reputation, credibility and legitimacy of their organzations and agencies. Paper is dealing with dimensions of accountability, main actors in assigning blame, tactics they use and situational and contextual factors that are important for this process.

Keywords: crisis, blame, blame game


39

udk 351.78

Iztok Podbregar, D. Sc., Nejc Podbregar, Teodora Ivanua, D. Sc.*

The intangibles of crisis management

Abstract

Troubles caused by natural disasters can hardly be solved with one-sided and innovation-hating behavior. The usual training of people to be special-ists is necessary, but not enough for them to cope with risk and threat eval-uation and mitigation in order to avoid subsequent danger and use of force and to find humankinds way out from the troubles resulting from natural disasters. Requisite holism is unavoidable for success and will be exem-plified in this short informative contribution. The usual education fails to cover these capacities, if the specialized knowledge of concrete profession is not completed up with knowledge of interdisciplinary creative cooperation based on system thinking, i.e. requisitely holistic behavior having the inno-vative capacity to reveal the complex relation between reality and percep-tion of risk/threat and relation between perception and resilience as well as the capacity to incentive individual security/safety as a crucial precondition for collective/global security/safety.

Keywords: requisite holism, risk evaluation, risk mitigation, natural disaster

* Iztok Podbregar, D. Sc., Nejc Podbregar, Teodora Ivanua, D. Sc., University in Maribor, Faculty of Criminal Justice and Security

40

Introduction

People do not act according to objective information on realities around us and in us, but based on our perceptions of them. This is also true when natural disaster is threatening or has already occurred.

Perception, the idea of the threat of natural disaster as a threat

Each person shapes ones own perceptions of reality based on received infor-mation, their perception and interpretation. In addition to individual level of perception, it is yet necessary to take into account the organizational or group level, since modern man does not function in an enclosed environ-ment, but mostly in the context of small groups, organizations, as a member of a community and citizen, and in international relations, etc. The latter with their stable organizational processes in a sense also affect the users ordinarily perception. Generally looking, each individual is constantly in a state or in a certain gap between his own perception and the reality of the threat. The larger this gap, the more time we need for decision-making and thus for the beginning of a successful problem resolution. Why does it come to this phenomenon the difference between perception and reality of the threat? Simply, because in our daily life we are dealing with things, that are normally far away from threats such as natural disas-ter of any kind. We start to be engaged in these issues, when in some way we obtain information about them. We become more profoundly occupied with them when our everyday matters happen in an environment where we could be directly affected by the consequences of the natural disaster. At that time the question, whether we are rapidly able to search and obtain the appropriate number of necessary information on current crisis for quality decision-making, arises.Is our thought pattern obtained by upbringing and education of such a kind that in the time available we will be able to truly obtain sufficient data and information for decision-making? Time, which is our permanent enemy and ally, is working relentlessly and is running in its completely independent rhythm and also causes a difference between our perception and reality of the threat. We must strive for our-selves to outgo the events, which we have to take decisions upon, but most of the time we are a step behind the events, and therefore, we are capable of

Iztok Podbregar, Nejc Podbregar, Teodora Ivanua

41

more or less successfully manage only the consequences (Podbregar, 2011). In a period of uncertainty and the gap between perception and reality of the threat, the following situations and considerations inside the individual somehow come to the fore:

- Something like this can never happen to me; therefore, this is not my problem;

- he responsible will take care for all the necessary; - It is pointless anyway, because in any case, there is nothing I can do;- I have no time to think about this matter;- Apathetic environmental observation; - Hyperactive, extremely quick panic reaction. - Modesty checking with the responsible, if maybe we are not infected ater all,

- Other. We described only few of the states and phenomena that have already oc-curred in some past crises. Descriptions of previous situations are also very limited, but they still offer some guidelines that can help reduce uncertainty and the gap between perception and uncertainty (reality). It is utterly clear that it is impossible to cover all possible uncertainties raised by the indi-vidual. Man is unique and all his processes are matchless. How can we com-ment aforementioned cases? They are all characterized by the absence of correct or incorrect questions and their answers and that every individual must clarify within himself as quickly as possible whether all the listed situ-ations are only the product of uncertainty and the gap between perception and reality. Therefore, we must first focus on -deliberate- reduction of the several times mentioned gap between our perception and reality to a mini-mum in the shortest possible time. Therefore: what should our steps to reduce the gap between perception and reality be? Based on past experience each person searches answers within himself first, after that one searches for answers in the environment that has the ability for the individual to communicate with it different dimensions and hence very different quantitative and qualitative data and information.One of the searching ways is asking simple questions and constantly trying to answer these questions. The magic words that we need to cover all can help us with this: When; What; How; Why; Where; Who; Whom; How; With whom; Other (Podbregar, 2011). The more questions and answers, of course, that we obtain based of the presented questions and answers and based on repeated or new questions,


42

as the process must be ceaseless, the greater the likelihood that actions, re-actions and solutions will be properly measured out, as the perception will be increasingly more identical to reality. Obviously this is one of the simple ways of exceeding our uncertainty. It can also be used by those who within themselves didnt form a better decision-making model yet. In this model we also didnt use all the possible magic words, which ask us questions on the way to the answers. Each individual must find for himself the best, the most rational way out of uncertainty.In order to cope better with natural disaster, or even prevent it, it is good to know it. Without useless panic and without useless delay we should ask the aforementioned basic questions and by communication obtain and spread the helpful information among people. As this is about a complex phenom-enon, it is, in case of potential or existing natural disaster of any kind as well, necessary to observe, ponder, make inferences, take decisions, show emotions, communicate and operate - in short: behave - so that the mini-mum possible significant effects, events, phases of the process and conse-quences are overlooked (Podbregar, 2011; Ivanua et al, 2009).

Natural disaster complexity and interdependence and systemic/integrated behavior some viewpoints

of dealing with

Natural disasters are sufficiently frequent and complex, while at the same time exceptional phenomenon in contemporary society and its security system can-not be avoided and successfully coped with, if we are not sufficiently holistic, but too one-sided. As individuals who do not cooperate with each other, of course, we cannot be sufficiently holistic, therefore we need to take the natural and economic fact that we are interdependent, although we are trying to be le-gally independent, lest anyone would be allowed to abuse us, as or practical, es-pecially mental premise. As individuals - due to immense amounts of mankind expertise and knowledge we just are necessarily narrowly specialized to some fragment of expertise, knowledge and realty, therefore indispensible to others and in need of others, thus interdependent (Mulej et al, 2000, 2008, and 2009).Since reality is complex and the humanity as whole knows a lot about it, indi-viduals we necessarily specialize and inevitably simplify. The question is how much. The answer of great scientist Albert Einstein is said to be as follow: Eve-rything should be made as simple as possible, but not simpler.Thus, lets make an attempt to be holistic to the extent possible and necessary at


43

the same time. Otherwise we will not survive as a mankind either personally or businesslike. That holism is necessary, applies markedly also to the crisis man-agement and the eruption of natural disasters: one-sided created and applied insight and measure cannot be useful, at least not in the longer term. It causes oversights and uncontrolled consequences (Mulej et al, 2000, 2008, and 2009).

Therefore, holism should be defined in this way (Figure 1):

Holism covers (1) The Whole (Systemic)

(2) Parts (Systematic) (3) Relations (Correlation, Dialectics, Interdependence) and

(4) Realism (Closeness to reality, Materialism)as a system (i.e. interlacement), i.e. everything simultaneously and

interlaced,interdependently and with interaction.

Lets consider, therefore, that specialization is inevitable, holism likewise is. Systems theory and cybernetics support holism as defined by developing and applying

holistic, i.e. broad and deep perception,perception and management

of complex and highly complex phenomena (of course within the decisions of the authors, researchers, decision-makers)

at the necessary and sufficient holistic level ( Mulej, 2000).

This is easier to attain with creative inter-expert cooperation than without it. It is therefore, essential to move from one-expert to inter-expert crea-tive cooperation whenever it appears that an individual profession probably does not provide necessary and sufficient holism and a broader definition of holism is needed. If is not necessary, this would mean a waste of pos-sibilities/resources, which are so often lacking, the narrow one would be sufficient. Which holistic variant should be relevant, essentially depends on the subjective basic premise that is on human personality the values, emo-tions, talents, knowledge, and proficiency, on deliberation bases, decision-making, action and behaviour which is especially of crucial importance in circumstances of crisis (Mulej et al, 2000, 2008, 2009).

Figure 1 Definitio

Documents

krizni