O C C A S I O N A LP A P E R

S E R I E S

Napisali su ThierryCruvellier i Marta Valiñas za The International Centerfor Transitional Justice

D e c e m b e r 2 0 0 6

HRVATSKA: RAZVOJDOGADANJA U OBLASTITRANZICIJSKE PRAVDE

5 Hanover Square24th floorNew York, NY 10004TEL 917-637-3800FAX 917-637-3900

www.ictj.org | info@ictj.org

1

HRVATSKA:

RAZVOJ DOGAĐANJA U OBLASTI TRANZICIJSKE PRAVDEProsinac 2006∗

Sažetak

I. UVOD................................................................................................................. 5

II. SUDSKI POSTUPCI........................................................................................... 6

A. Haški sud..................................................................................................... 6

i. Promjena stava?........................................................................................ 10

ii. Optužnice koje je haško Tužiteljstvo podiglo za nepoštivanje suda ........... 13

iii. Broj ustupljenih optužnica koje je podiglo haško Tužiteljstvo................... 14

B. Sudski postupci pred domaćim sudovima................................................... 15

i. Suočenje sa zločinima protiv Srba ............................................................ 18

ii. Zaštita svjedoka i pravno zastupanje žrtava............................................... 22

iii. Suradnja među nadležnim tijelima i učinkovitost istraga........................... 24

III. TRAGANJE ZA ISTINOM............................................................................... 26

IV. REPARACIJE................................................................................................... 28

A. Materijalna reparacija ................................................................................ 28

B. Javne isprike.............................................................................................. 32

V. SPOMEN-OBILJEŽJA ..................................................................................... 32

VI. PROVJERA I DRUGE INSTITUCIONALNE REFORME ............................... 33

VII. ZAKLJUČAK ................................................................................................... 34

∗ Istraživanje su proveli i ovo izvješće napisali Thierry Cruvellier i Marta Valiñas. Uredila ga je i

recenzirala Caitlin Reiger iz ICTJ-a. Također se zahvaljujemo pomoći koju su pružili Suzana Grego, Vesna

Teršelić, Nataša Kandić, Refik Hodzić, Matthew Steinberg, Bogdan Ivanišević i Tiasha Paliković. Ovo

izvješće je treća po redu studija na temu tranzicijske pravde na prostoru bivše Jugoslavije. Dodatne

informacije o sukobima u regiji i komparativnom razvoju događanja u Srbiji i Crnoj Gori i u Bosni i

Hercegovini mogu se naći u prethodnim izvješćima koji su objavljeni u listopadu 2004. godine, na

www.ictj.org. Cilj svake studije je ograničen i odnosi se na pregled određene teme, a ne na cjelovitu

situaciju.

2

Sažetak

Od kraja sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, Hrvatska je prošla kroz period političkih

promjena i gospodarstvenog napretka. Od tada je napravila bitne korake ka pristupanju

Europskoj uniji (EU). Međutim, naslijeđe ratova koji su se dogodili tijekom tisuću

devetsto devedesetih je očito i dok su nastojanja ka rješavanju i okončanju pitanja koja

proistječu iz povreda tijekom rata evidentna, zemlja se još uvijek suočava sa znatnim

preprekama u svojim nastojanjima da se suoči s prošlošću.

Ova studija nudi pregled nekih glavnih pitanja te najnovijeg razvoja događanja u oblasti

tranzicijske pravde u Hrvatskoj. Ona predstavlja dio iz cijeloga niza studija čiji je cilj

pružiti informacije i analizu pitanja sa kojima se suočavaju zemlje u tranziciji. Slične

studije su objavljene i za neke druge zemlje u regiji, prije svega za Bosnu i Hercegovinu i

za Srbiju i Crnu Goru.

Zaključci iz izvješća su sažeti kako slijedi:

• Kazneni progon pred međunarodnim sudovima. Odnosi između Međunarodnog

kaznenog suda za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) i

Hrvatske su bili napeti, prije svega poremećeni hrvatskim suprotstavljanjem

kaznenim progonom nekih hrvatskih visoko-rangiranih vojnih časnika.

Odnedavno su sve bolja suradnja i dugo očekivano uhićenje generala Ante

Gotovine poboljšali odnose Hrvatske sa sudom u den Hagu i međunarodnom

zajednicom u cijelosti. Međutim, reakcije hrvatske javnosti na sud su i dalje

negativne usljed percepcije da je sud usmjeren protiv Hrvatske, unatoč činjenici

da su u većini predmeta u kojima se sudi pred haškim sudom u vezi sa zločinima

počinjenim na teritoriju Hrvatske optuženi baš Srbi. Iako najvjerojatnije više

nijedan predmet neće biti ustupljen pravosuđu Republike Hrvatske sukladno

pravilu 11 bis, uloga suda u den Hagu u kaznenom gonjenu osumnjičenih za ratne

zločine pred pravosuđem u Hrvatskoj se može ipak povećati ako haški sud odluči

ustupiti djelomice završene istrage na hrvatsko pravosuđe, u sklopu svoje

strategije okončanja sudskih postupaka i zatvaranja suda.

• Suđenja pred domaćim sudovima. Pravosudni sustav u Hrvatskoj u znatnoj je

mjeri napredovao u smislu svojih mogućnosti i spremnosti da procesuira zločine

koji su se dogodili tijekom rata. Konkretnije, formirana su posebna vijeća za

suđenje u predmetima ratnih zločina i usvojena je odredba o prebacivanju

predmeta u nadležnost drugih županijskih sudova u slučaju sumnje u

nepristrasnost suda. Osim toga, 2004. godine je izmijenjen hrvatski Kazneni

zakon tako da je sada zakonski uvedena doktrina zapovjedne odgovornosti kao

osnova odgovornosti, čime se dodatno jača moć pravosuđa u kaznenom progonu u

predmetima ratnih zločina. Na kraju, veća suradnja među državama u oblasti

pravosuđa pozitivno je utjecala na učinkovitost istraga. Ipak ostaju osnovni izvori

zabrinutosti: konstantne pritužbe na pristrasnost na etničkim osnovama tijekom

postupka, suđenje u odsutnosti optuženicima, nepostojanje adekvatne zaštite

svjedoka i nedovoljno pravno zastupanje žrtava.

3

• Traganje za istinom. Neovisni mediji i nevladine udruge odigrali su glavnu ulogu

u inicijativama potrage za istinom u Hrvatskoj organizirajući javnu debatu o

pitanju zločina počinjenih u prošlosti. Što se nje tiče, hrvatska je Vlada poduzela

vrlo ograničena nastojanja kako bi zvanično dala u javnost i podigla svijest o

činjenicama u svezi s zločinima počinjenim protiv nehrvata. Osim toga,

konstantno se sustavno poriču zlodjela Hrvatske vojske i njena uloga u etničkom

čišćenju srpskih civila. Umjesto toga, zvanični istupi su usredotočeni na tvrdnje

da je rat u Hrvatskoj bio obrambeni i opravdan, kao što je to navedeno u

«Deklaraciji o Domovinskom ratu» koju je hrvatski Sabor donio u listopadu 2000.

godine.

• Reparacije. Pitanje reparacija u Hrvatskoj se uglavnom odnosi na povrede

imovinskih prava koja se odnose na povratak izbjeglica. U tom kontekstu su

preduzete mjere kao što su povrat i obnova imovine te uvođenje programa

stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskih prava. Vladina politika prema

bivšim nositeljima stanarskih prava uveliko je kritizirana od udruga koje se bave

zaštitom ljudskih prava i bila je predmetom spora koji se vodio pred Europskim

sudom za ljudska prava. Vlasti su također ponudile simbolične geste u vidu

zvaničnog priznanja i isprika za zlodjela iz prošlosti. U tome kontekstu su u rujnu

2003. godine međusobne isprike uputili predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić i

predsjednik Državne zajednice Srbije i Crne Gore Svetozar Marović.

• Spomenici. U Hrvatskoj je podignuto nekoliko spomenika od kojih su svi osim

jednog podignuti u spomen hrvatskim žrtvama rata. Uz rijetke izuzetke,

spomenici su više podignuti u čast pobjede u Domovinskom ratu nego kao

doprinos zajedničkom priznanju činjenica iz prošlosti.

• Proces provjere (engl. vetting) i druge institucionale reforme. Iako je Hrvatska

poduzela korake ka institucionalnoj reformi, nije uveden postupak provjere

dužnosnika i kandidata radi riješavanja slučajeva koji se odnose na osobe koje su

bile umiješane u povrede ljudskih prava u prošlosti. Neovisnost pravosuđa se i

dalje dovodi u pitanje. Nacionalne manjine su izrazito nedovoljno zastupljene u

pravosuđu, policiji i oružanim snagama, što uz sustavnu nespremnost na potpuno

priznanje zločina počinjenih u ime Hrvatske, doprinosi nedostatku povjerenja

građana u državne institucije, osobito nedostatku povjerenja manjinskih zajednica

u Hrvatskoj.

Istražni i rad haškoga suda na kaznenom gonjenju je olakšan sve većom suradnjom

Hrvatske u tome smjeru, te sve veća spremnost i sposobnost sudova u Hrvatskoj da

kazneno gone počinitelje zločina počinjenih tijekom rata. Ovo je znatno doprinijelo

izvođenju pred lice pravde osoba odgovornih za zločine počinjene tijekom ratova u

Hrvatskoj. Osim toga, stalni angažman civilnoga društva i neovisnih medijskih kuća

osigurao je da loš tretman srpske manjine u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti ostane u

javnoj domeni. Ipak su ostali znatni problemi koji ukazuju na duboko ukorijenjeni

propust da se na odgovarajući način priznahrvatska uloga u povredama ljudskih prava

tijekom rata. Vladina politika po pitanju povratka izbjeglica, brojni nedostaci u kaznenim

procesima pred domaćim sudovima, nedostatak sveobuhvatne institucionalne reforme i

4

nepostojanje procesa traganja za istinom pod pokroviteljstvom državnih vlasti te

inicijativa za provjeru kandidata, prepreka su istinski cjelovitom i smislenom suočavanju

s prošlošću.

5

I. UVOD

Proglašenje neovisnosti Hrvatske, odnosno njeno razdruživanje od bivše Jugoslavije

1991. godine, do kog je došlo nakon prvih slobodnih izbora održanih u Hrvatskoj 1990.

godine, izazvalo je nasilne reakcije srpskih vojnih i paravojnih skupina kojima je

Beograd pružao potporu, a koje su se nalazile uglavnom u regiji Krajine i Slavonije. U

ratu koji je uslijedio između hrvatskih i srpskih snaga 1991-1992. godine te nakon toga

1995. godine, prema procjenama, 20.000 ljudi je izgubilo život ili se vode nestalima, dok

je na stotine tisuća stanovnika prognano unutar i izvan zemlje. Iako je prekid vatre

potpisan 1992. godine a neovisnost Hrvatske priznala Europeska unija (EU) te iste

godine, tek 1995. godine je Hrvatska povratila veći dio svoga teritorija koji je prethodno

bio pod kontrolom Srba, a čija je površina tijekom rata zauzimala gotovo jednu trećinu

zemlje. Povrat kontrole nad tim teritorijem je postignut uz masivan egzodus, u mnogim

slučajevima prisilan, preko 300.000 hrvatskih Srba.

Sukobi u kojima je Hrvatska bila upletena završili su se 1995. godine potpisivanjem dva

ključna mirovna sporazuma. Prvo, Daytonskim sporazumom je zvanično okončan rat u

Bosni i Hercegovini u koji je Hrvatska također bila umiješana. Također, Erdutskim

sporazumom stvorena je prijelazna uprava UN-a u regiji Istočne Slavonije koja je trajala

do 1998. godine kada je Hrvatska povratila puni suverenitet nad svojim cjelokupnim

teritorijem1

Poslije smrti hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana 1999. godine, koji je bio na vlasti

otkako je Hrvatska proglasila neovisnost, na izborima 2000. godine vlast je od

Tuđmanove Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) prešla u ruke koalicije na čelu sa

Socijaldemokratskom partijom. Ali 2003. godine HDZ se vratio na vlast sa Ivom

Sanaderom na funkciji predsjednika Vlade. Stipe Mesić, koji je bio ključna figura u

HDZ-u 1990. godine s tim da je kasnije izašao iz te stranke zbog nesuglasica s

Tuđmanom, izabran je na funkciju predsjednika države na izborima 2000. godine, te

ponovo 2005. godine.

Kroz gospodarstveni rast i politički pragmatizam Hrvatska je pretekla susjedne Bosnu i

Hercegovinu i Srbiju i Crnu Goru, pri čemu je pokazivala sve veću spremnost na

suradnju s tim zemljama.2

Od 2000. godine u Hrvatskoj je prisutan relativno ujednačen i

1Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 1037, koja je usvojena 15. siječnja 1996.

2U lipnju 2005. godine su predsjednici Hrvatske, Srbije i Crne Gore, i Bosne i Hercegovine potpisali

zajedničku deklaraciju kojom su pozvali na normaliziranje i jačanje odnosa između te tri zemlje, u svjetlu

njihovog zajedničkog cilja, članstva u EU, putem suradnje u suđenjima za ratne zločine, utvrđivanja istine

o prošlosti, promidžbe povratka izbjeglica, i osiguranja poštivanja prava nacionalnih manjina. Vidjeti

Southeast European Times, “Presidents of BiH, Croatia, Serbia-Montenegro call for boosting ties, facing

legacy of past conflicts,” 28. lipnja 2005., na

http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/document/setimes/features/2005/06/28/feature-01.

Nakon toga je predsjednik Hrvatske Mesić zvanično posjetio Srbiju i Crnu Goru u srpnju 2005. godine

kada su on i njegov kolega Svetozar Marović dogovorili suradnju na rješavanju preostalih pitanja kao što su

povratak izbjeglica, nestale osobe i imovinska pitanja. Vidjeti “Croatian, Serbia-Montenegrin Presidents

say remaining problems must be resolved,” Southeast European Times, 7. srpnja 2005., na

http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/features/setimes/features/2005/07/07/feature-01.

6

značajan gospodarstveni rast koji prati postupno sve veća otvorenost prema Zapadu. I

jedno i drugo su stimulirani perspektivom priključenja Europskoj uniji. U listopadu 2005.

godine Glavna tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za zločine počinjene na prostoru

bivše Jugoslavije je izjavila da Hrvatska «u potpunosti» surađuje sa sudom, što je odmah

rezultiralo otvaranjem pregovora o pristupu Europskoj uniji između Hrvatske i EU.3

Dva

mjeseca nakon toga uhićenjem generala Ante Gotovine na španskim Kanarskim otocima,

protiv kojeg je haško Tužiteljstvo prije više godina podiglo optužnicu, uklonjena je jedna

od najvećih prepreka percepciji da Vlada Hrvatske u potpunosti surađuje sa Zapadom.

Time je utrt put za bolje međusobne odnose.

Bez obzira na te uspjehe, ostaje velika zabrinutost u pogledu hrvatskog tranzicijskog

procesa suočavanja s prošlošću. Kazneni progon osumnjičenih za ratne zločine, osobito

za zločine počinjene nad hrvatskim Srbima, opterećeno je nedostacima i naišlo je na jak

otpor vodećih političkih stranaka i opće javnosti. Javne percepcije o haškome sudu

daleko su od laskavih, dok je javna debata o povredama ljudskih prava tijekom rata od

strane Hrvata ograničena. I dalje postoji zabrinutost zbog etničke pristrasnosti u

pravosuđu.

U ovom dokumentu dat je pregled nekih temeljnih pitanja i najnovijih događanja u

oblasti tranzicijske pravde u Hrvatskoj. Iako je u središtu kazneni progon počinitelja

ratnih zločina pred haškim sudom i sudovima u Hrvatskoj, u ovom dokumentu se također

analiziraju i nastojanja u smjeru otkrivanja istine (ili pak odsutnost takvih nastojanja),

reparacije i relevantne institucionalne reforme koje je Republika Hrvatska poduzela.

II. SUDSKI POSTUPCI

A. Haški sud

Iako je došlo do znatnih pomaka u suđenju u predmetima ratnih zločina počinjenih

tijekom rata, pred domaćim sudovima, o čemu se govori u daljnjem tekstu, postojanje

suda u den Haagu i dalje je bila osnova na kojoj je došlo do pomaka u Hrvatskoj. Odnosi

između Hrvatske i haškoga suda u zadnjih pet godina su bili napeti, a u njihovoj

središnjici je bio kazneni progon nekoliko visokih hrvatskih časnika, među njima i

generala Ante Gotovine. Kada im je zaprijećeno da će Hrvatskoj biti odbijen pristup

pregovorima o pristupanju Uniji sve dok Hrvatska ne bude u potpunosti surađivala sa

haškim sudom, hrvatske vlasti su počele postupno zauzimati sve pragmatičniji, ali još

uvijek ambivalentan pristup.

Iako su suđenja Hrvatima dominirala hrvatskim reagiranjima na sud u den Hagu, u većini

predmeta pred haškim sudom optuženi su Srbi za ratne zločine počinjene na teritoriju

Hrvatske: od ukupno 23 predmeta u vezi s ratnim zločinima počinjenim u Hrvatskoj

3Iako je u listopadu 2005. godine postalo jasno Glavnoj tužiteljici haškoga suda da je Hrvatska locirala

Gotovinu na Kanarskim otocima i da je sa španskim vlastima radila na njegovome uhićenju, odluka EU o

otvaranju pregovora također se vremenski podudarila sa političkim dogovorom kojim je Austrija, pobornik

Hrvatske u EU, pristala na odbacivanje prigovora na pregovore s Turskom: vidjeti BBC “EU opens Turkey

membership talks”, 4. listopada 2005., http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/4305500.stm.

7

nakon što su podignute sve optužnice u den Hagu, u njih 14 se sudi Srbima (među njima i

Srbima iz Bosne i iz Srbije), dok se s druge strane u 5 predmeta sudi Hrvatima.4

Među značajnijim rezultatima postignutim u predmetima protiv Srba za zločine počinjene

tijekom rata u Hrvatskoj su: presude donesene protiv generala Pavle Strugara5

i vice-

admirala Miodrag Jokića,6

obojica bivši časnici Vojske Jugoslavije, zbog toga što nisu

spriječili ni zaustavili napad na Dubrovnik krajem 1991. godine. Također vrijedna pažnje

je kontroverzna kazna zatvora u trajanju od 13 godina izrečena Milanu Babiću, koju je

prizivno vijeće potvrdilo 2005. godine, za učešće u zajedničkom zločinačkom pothvatu

1991. i 1992. godine u cilju prisilnog protjerivanja većine ne-Srba iz otprilike jedne

trećine Hrvatske za stalno.7

Babić je bio prvi predsjednik samoproglašene Republike

Srpske Krajine.8

Pred haškim sudom se izjasnio krivim po točki optužnice koja ga tereti

za progone kao zločin protiv čovječnosti i surađivao je sa Tužiteljstvom. U okviru te

suradnje bio je svjedok optužbe u procesu protiv bivšeg jugoslovenskog predsjednika

Slobodana Miloševića. Unatoč toj suradnji i javnim isprikama za svoja djela, osuđen je

na kaznu zatvora u dužem trajanju od 11 godina, koliko je to tražila optužba. Dana 5.

ožujka 2006. godine je Babić počinio samoubojstvo u svojoj pritvorskoj ćeliji u den

Hagu. Prije nego što je izvršio samoubojstvo Babić je svjedočio protiv još jednog

optuženika, Milana Martića – koji je tijekom rata zamijenio Babića na mjestu

predsjednika Srpske Krajine – komu je suđenje počelo krajem 2005.9

Samoubojstvo se

smatralo teškim udarcem Tužiteljstvu jer se od Babića očekivalo da će svjedočiti u

nekoliko postupaka protiv optuženih Srba, među njima i protiv bivšeg načelnika Službe

državne sigurnosti MUP-a Srbije, Jovice Stanišića.10

Uz predmet Martić, najpoznatiji sudski postupak za zločine počinjene u Hrvatskoj, koji je

u tijeku pred haškim sudom i kojemu je možda dat i najveći publicitet, je suđenje

“vukovarskoj trojci”: Miletu Mrkšiću, Miroslavu Radiću i Veselinu Šljivančaninu, bivšim

časnicima Jugoslovenske narodne armije (JNA). Oni su optuženi za ubojstvo preko 260

Hrvata i drugih nesrba na Ovčari kod Vukovara u istočnoj Slavoniji 1991. godine.11

Tužiteljica haškoga suda je u početku dala prijedlog da se predmet ustupi pravosuđu

Hrvatskoj ili Srbiji i Crnoj Gori, ali je nakon toga, u lipnju 2005. godine, odlučila povući

prijedlog i zatražila da predmet ostane u den Hagu. Suci su to prihvatili, zaključivši da se

4Prema informacijama sa web stranice haškoga suda (www.un.org/icty) četiri preostala predmeta se

odnose na jednog Albanca iz Hrvatske i tri Crnogorca, pripadnike bivše Jugoslavenske narodne armije.5

Tužitelj protiv Pavla Strugara, predmet br. IT-01-42, presuda raspravnog vijeća, 31. siječnja 2005.

Strugar je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.6

Tužitelj protiv Miodraga Jokića, predmet br. IT-01-42/1, presuda prizivnog vijeća, 30. kolovoza 2005.

Okrivljeni je priznao krivnju i osuđen je na sedam godina zatvora. Treći okrivljeni, Vladimir Kovačević,

optužen je za napade na Dubrovnik. Taj predmet se još uvijek nalazi u predraspravnoj fazi. Tužitelj protiv

Vladimira Kovačevića, predmet br. IT-01-42/2.7

Tužitelj protiv Milana Babića, predmet br. IT-03-72, presuda prizivnog vijeća, 18. srpnja 2005.8

Krajina je područje u južnoj Hrvatskoj.9

Tužitelj protiv Milana Martića, predmet br. IT-95-11.10

Samo tjedan dana nakon što je Babić počinio samoubojstvo, Slobodan Milošević je umro prirodnom

smrću u svojoj ćeliji u pritvorskoj jedinici haškoga suda, što je dodatno obeshrabrilo haški sud. Vidjeti

OESS, “Spot Report: Reactions in Croatia to the deaths of Slobodan Milošević and Milan Babić,” 12.

ožujka 2006., str. 1.11

Tužitelj protiv Mileta Mrkšića, Miroslava Radića iVeselina Šljivančanina, predmet br. IT-95-13/1-PT.

8

“ne radi o očitom predmetu koji bi se mogao ustupiti.”12

Suđenje trojici optuženih počelo

je konačno u listopadu 2005. godine – 10 godina nakon što je podignuta optužnica.13

Odluka da se predmet ne ustupi pravosuđu u regiji je, međutim, doživljena kao

propuštena prilika iz više razloga. Nevladina udruga iz Beograda, Fond za humanitarno

pravo, zagovarala je ustupanje predmeta s obzirom da su se već vodili sudski postupci

pred Vijećem za ratne zločine u Srbiji protiv izravnih počinitelja zločina na Ovčari, ali

nižega ranga. Nataša Kandić, ravnateljica Fonda za humanitarno pravo, tvrdila je da bi se

tijekom suđenja vukovarskoj trojci razotkrila zapovjedna odgovornost JNA na višoj

razini za zločine počinjene nad hrvatskim žrtvama, za koju se nije sudilo pred sudovima u

Srbiji. Taj predmet, da je ustupljen, Srbiji i Hrvatskoj bi dao priliku da se suoče s

prošlošću kroz iskrenu suradnju na traganju za odgovorom na povrede ljudskih prava u

prošlosti. Osim toga, prema mišljenju obitelji žrtava i šire hrvatske javnosti, predmet

'vukovarska trojka' u kojem se sudi pred haškim sudom, manje je medijski praćen u

odnosu na praćenje koje bi bilo moguće pred domaćim sudom.14

Iako se to moglo

eventualno riješiti putem češćih kontakata haškoga suda sa javnošću, time ipak ne bi bilo

moguće stvoriti isti efekat suđenja kao da je vođen u Hrvatskoj u kojoj su zločini za koje

se u tom predmetu sudi i počinjeni.

Osim predmeta u kojima se sudi pred haškim sudom za zločine počinjene na teritoriju

Hrvatske, postoji nekoliko predmeta u kojima se sudi Hrvatima iz Bosne i Hercegovine.

Većina njih se odnosi na zločine počinjene na teritoriju Bosne i Hercegovine, kao što je

to suđenje koje je u tijeku u predmetu protiv «Džokera», posebne postrojbe vojne policije

Hrvatskog vijeća obrane, te suđenje Ivici Rajiću.15

Među završenim postupcima protiv

bosanskih Hrvata su postupci u kojima su donesene pravomoćne presude protiv Tihomira

12Tužitelj protiv Mileta Mrkšića, Miroslava Radića iVeselina Šljivančanina, predmet br. IT-95-13/1-PT,

Odluka po prijedlogu tužitelja o povlačenju prethodnog prijedloga i po zahtjevu za ustupanje optužnice

sukladno pravilu 11bis, 30. lipnja 2005.13

Mrkšić se predao u svibnju 2002. i još dva optužena su uhićena godinu dana nakon toga. U najznačajnijoj

presudi koja je ikad u Srbiji donesena, Vijeće za ratne zločine pri Okružnom sudu u Beogradu je 12.

prosinca 2005. godine osudilo 14 pripadnika srpske policije zbog masakra na Ovčari. Osmero je osuđeno

na maksimalnu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, a trojica su osuđena na po 15 godina zatvora.

Dvojica od 16 okrivljenih su oslobođeni optužbi. Vidjeti Reuters, “Serbia Jails 14 for 1991 Vukovar

Massacre,” 12. prosinca 2005.14

Intervju predstavnika ICTJ-a sa Natašom Kandić, srpanj 2006.15

Tužitelj protiv Ivice Rajića, predmet br. IT-95-12. Nakon što je predloženo da se njegov predmet ustupi

Vijeću za ratne zločine u Bosni i Hercegovini, Rajić je sklopio nagodbu sa Tužiteljstvom u listopadu 2005.

godine. Dana 8. svibnja 2006. godine ga je haški sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

9

Blaškića,16

Zlatka Aleksovskog,17

Darija Kordića, Maria Čerkeza18

i dvojice od šestoro

optuženih u predmetu Kupreškić i ostali.19

Ali je upravo optužnica podignuta protiv nekoliko visokih časnika Hrvatske vojske,

osobito ona koja je podignuta protiv generala Gotovine 2001. godine, pokrenula najžešće

reakcije hrvatske javnosti i izazvala najveće tenzije u odnosima sa haškim sudom.20

U

veljači 2001. godine je oko 150.000 građana prosjedovalo u Splitu dajući potporu

generalu Norcu i suprotstavljajući se izručenje generala Hrvatske vojske haškome sudu u

vezi sa zločinima počinjenim u okolici Gospića 1993. godine.21

Kao i Gotovina, Norac je

slavljen kao ratni heroj. Prosvjedi su okončani nakon što su data uvjeravanja da protiv

njega haško Tužiteljstvo nije podiglo optužnicu, iako je, ustvari, protiv njega optužnicu

podiglo hrvatsko odvjetništvo.22

Međutim, nekoliko mjeseci nakon toga, u srpnju 2001.

godine, haški sud je otpečatio optužnicu protiv generala Ante Gotovine u kojoj se tereti

za zločine počinjene nad hrvatskim Srbima u «Operaciji Oluja». Nakon što je

objelodanjena, diljem zemlje su organizirani znatni prosvjedi, posebno u Zagrebu, Zadru

i Splitu. Gotovina je nakon toga bio na slobodi četiri godine, tijekom kojih je postao

poznat kao “treći najtraženiji optuženi”, iza Radovana Karadžića i Ratka Mladića. To što

Gotovina nije bio uhićen tijekom četverogodišnjeg perioda izazvalo je velike osude

međunarodne zajednice i usporilo je napredak Hrvatske u procesu pristupanja Europskoj

uniji.23

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je neprekidno tražilo suradnju hrvatskih

16Tužitelj protiv Tihomira Blaškića, predmet br. IT-95-14, presuda prizivnog vijeća, 29. srpnja 2004.

Okrivljeni se predao sudu 1996. Njegovu kaznu zatvora je drugostupanjsko vijeće smanjilo sa 45 godina na

devet godina.17

Tužitelj protiv Zlatka Aleksovskog, predmet br. IT-95-14/1, presuda prizivnog vijeća, 24. ožujka 2000.

Prvostupanjska presuda kojom je Aleksovski osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest

mjeseci preinačena je u drugostupanjskom postupku u kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.18

Tužitelj protiv Daria Kordića i Maria Čerkeza, predmet br. IT-95-14/2, presuda pritivnog vijeća, 17.

prosinca 2004. Oba okrivljena su se dragovoljno predala sudu u listopadu 1997. godine i osuđeni su na

kazne zatvora u trajanju od 25 odnosno 6 godina za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Prvotno su

osuđeni skupa sa Tihomirom Blaškićem i Zlatkom Aleksovskim za zločine počinjene u dolini Lašve.19

Tužitelj protiv Kupreškića i ostalih, predmet br. IT-95-16, presuda prizivnog vijeća, 23. listopada 2001.

godine. Prizivno vijeće je ukinulo prvostupanjsku presudu protiv trojice optuženih i smanjilo kazne zatvora

izrečene drugoj dvojici uglavnom iz razloga što se raspravno vijeće oslanjalo na identificiranje od strane

jednoga svjedoka koji je izjavio da su optuženi bili na mjestu zločina. Raspravno vijeće je oslobodilo

jednog od prvotno optuženih..20

Tužitelj protiv Ante Gotovine, predmet br. IT-01-45-I. Također vidjeti i Tužitelj protv Rahima Ademija,

predmet br. IT-01-46-I.21

Vidjeti BBC, “Mass Rally for War Crimes Suspect,” Feb. 11, 2001, na

http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/1165540.stm and BBC, “Croatian Protesters Lift Blockade,” 12.

veljače 2001., na http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/1182987.stm. Na prosvjede u potpori Norcu

odgovoreno je demonstracijama 15.000 ljudi koji su izražavali potporu suđenjima za ratne zločine i

povrede ljudskih prava. BBC: “Thousands Defend Croatia’s Rule of Law,” 19. veljače 2001., na

http://news.bbc.co.uk/2/low/europe/1179124.stm22

Norac se dragovoljno predao nakon što su data jamstva da neće biti predat haškome sudu. Norcu je

suđeno i presuda mu je izrešena na Županijskom sudu u Rijeci. Ubrzo nakon toga protiv njega je optužnicu

podiglo haško Tužiteljstvo. Prebačen je u den Haag kako bi se tamo izjasnio o krivnji. Njegov predmet je

ustupljen hrvatskome pravosuđu. Vidi tekst na strani 15, infra.23

Vidjeti, primjerice, vijesti na BBC-u: “US Reward for Croatian Fugitive”, 9. listopada 2003:

http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3178836.stm.

10

tijela u uhićenju odbjeglog generala.24

U drugom primjeru otpora Hrvatske haškome

sudu, vladina tijela su odbila izručiti optuženog generala Janka Bobetka, koji je na kraju

preminuo u Zagrebu 2003. godine. U lipnju 2005. godine je Carla Del Ponte, Glavna

tužiteljica haškoga suda, izrazila svoju frustriranost prouzročenu nedovoljnom suradnjom

Hrvatske u privođenju bjegunaca pred lice pravde.25

i. Promjena stava?

U veljači 2004. godine su generali Ivan Čermak i Mladen Markač također optuženi za

zločine protiv čovječnosti i povreda zakona ili običaja ratovanja, koji su počinjeni 1995.

godine nad Srpskim civilima tijekom «Operacije Oluja».26

Međutim, oba optuženika su

se odmah predala haškome sudu. S obzirom da su se predali tri mjeseca nakon što se

nacionalistička stranka HDZ vratila na vlast, njihova predaja je predstavljena kao dokaz

spremnosti hrvatskih vlasti na bolju suradnju sa haškim sudom, i to godinu dana prije

početka pregovora o ulasku u Europsku uniju.27

Uloga Vlade u tome se uglavnom

sastojala od stavljanja dokumentacije na raspolaganje kao dokaznog materijala te od

ubjeđivanja optuženih Hrvata na predaju sudu, uz potporu njihovoj obrani pred sudom.28

Što je još važnije, dana 3. listopada 2005. godine, Glavna tužiteljica haškoga suda Carla

Del Ponte izjavila je da Hrvatska sada “u potpunosti surađuje” sa sudom.29

Njena izjava

je bila rana naznaka da će se najosjetljivije sporno pitanje između haškoga suda i

Hrvatske ubrzo riješiti. I uistinu, dva mjeseca kasnije, 7. prosinca 2005. godine, Ante

Gotovina je uhićen na španskim Kanarskim otocima.30

24Vidjeti, primjerice, Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a broj 1534 (2004) u kojoj Vijeće sigurnosti

“ponovno potvrđuje potrebu za suđenjem osobama koje je haško Tužiteljstvo optužilo i naglašava poziv

svim državama, osobito Srbiji i Crnoj Gori, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te Republici Srpskoj u Bosni i

Hercegovini, da intenziviraju suradnju sa haškim sudom i da tome sudu pruže svu moguću pomoć, osobito

da sudu izruče Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kao i Antu Gotovinu i sve druge optužene. Vijeće

sigurnosti također poziva sve optužene koji su još uvijek na slobodi da se predaju haškome sudu.”25

U lipnju 2005. godine, prigodom obraćanja Vijeću sigurnosti, Del Ponte je izjavila da su “nažalost, ta

pozitivna dešavanja [na haškome sudu] u sjeni činjenice da nadležna tijela još uvijek nisu uhitila i predala

deset optuženika, među njima i one koje je Vijeće sigurnosti pomenulo nekoliko puta u svojim

rezolucijama donesenim prema Glavi VII Povelje. Sve dok Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Ante

Gotovina uspijevaju izbjeći lice pravde i opirati se međunarodnoj zajednici, rad ovoga suda ostat će

nezavršen.” Vidjeti izvješće haškoga suda za novinare: “Obraćanje Carle Del Ponte, Glavne tužiteljice

Međunarodnog kaznenog suda za prostor bivše Jugoslavije pred Vijećem sigurnosti,” 13. lipnja 2005.26

Tužitelj protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, predmet br. IT-03-73. Trenutačno u predraspravnoj

fazi.27

Human Rights Watch, “World Report 2005,”siječanj 2005, str. 364-368.28

"Hrvatska Vlada je uvjerena u njihovu nevinost i pružit će sva moguća pravna, tehnička i druga sredstva

za njihovu obranu," izjavila je ministrica pravde Vesna Škare-Ožbolt. BBC World, “Croatian Generals to

Surrender,” 8. ožujka 2004. http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3542757.29

Vidjeti, primjerice, BBC, “EU launches Croatia discussions,” 4. listopada 2005. na

http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/4305682. Glavna tužiteljica haškoga suda je ranije dala sličnu

izjavu, početkom 2004. godine, koja je revidirana u studenome iste godine u izvješću Vijeću sigurnosti

UN-a, u kojoj je rečeno da će Hrvatska u potpunosti surađivati samo kada general Gotovina bude prebačen

u den Haag.30

Izvješće haškoga suda za novinare, “ Obraćanje Carle Del Ponte, Glavne tužiteljice Međunarodnog

kaznenog suda za prostor bivše Jugoslavije pred Vijećem sigurnosti,” 15. prosinca 2005.

11

Iako se čini da ta događanja ukazuju na zvaničnu promjenu stava prema haškome sudu,

nekoliko faktora ukazuje na podvojenost HDZ-a koja je još uvijek trajala u vezi s

odnosima Hrvatske sa haškim sudom. Sve veća suradnja sa sudom osigurala je bolje

odnose sa međunarodnom zajednicom, ali je također dovela Vladu HDZ-a u sukob s

određenim kategorijama koje su joj do tada davale potporu, među njima i s kategorijom

branitelja. Put koji je HDZ zacrtao nakon uhićenja Gotovine odražavao je ovakovu

neugodnu situaciju. Kao što je to zamijetio jedan zaposlenik haškoga suda, «Hrvatska se

skriva od suda, ali joj se to vratilo slučajem Gotovina.» Ali, u tjednu nakon uhićenja

Gotovine zabranjeno je bilo daljnje emitiranje emisije u kojoj su emitirane oštre kritike

na račun pokojnog predsjednika Tuđmana te nakon što je izazvala žestoku debatu u

Saboru koja je trajala puna dva dana. “Moj dojam je da je [debata u Saboru] imala za cilj

odvratiti pozornost sa Gotovine i umanjiti pritisak. HDZ tolerira [predsjednika Vlade]

Sanadera, ali lako sklizne natrag u bivšu ideologiju [HDZ-a],” primijetio je jedan

politički lider iz oporbe.31

Ovaj događaj sugerira pokušaj HDZ-a da se ponovno

poistovjeti s Tuđmanovim naslijeđem te time izgladi nezadovoljstvo glasača koji su se

najvjerojatnije od te stranke otuđili nakon uhićenja Gotovine. U sličnom potezu, 10.

siječnja 2006. godine, predsjednik Vlade Ivo Sanader se sastao sa odvjetnicima svih

optuženih hrvatskih generala kako bi s njima dogovorio «zajedničku strategiju» njihove

obrane pred haškim sudom.32

Način na koji je na Hrvatskoj televiziji izvještavano o

slučaju Gotovina u prosincu 2005. godine dalje ilustrira ambiguitetan odnos hrvatskih

vlasti sa haškim sudom. Totalno drukčije od prakse u Bosni i u Srbiji, rasprave pred

haškim sudom, uključujući i suđenje Miloševiću, generalno se ne emitiraju u cijelosti na

Hrvatskoj televiziji. S obzirom da televizija ostaje primarni izvor informiranja velikoga

broja građana, u Hrvatskoj je haški sud u većoj mjeri ignoriran nego drugdje u regiji.33

Time je olakšano političarima da manipuliraju percepcijama javnosti o sudskom

procesu.34

«Njima odgovara da se sud ne prikazuje», primijetio je urednik jednih

hrvatskih novina.35

Ipak, što je neobično, te iz razloga koji nisu eksplicitno iskazani, prvo

pojavljivanje Gotovine pred haškim sudom 12. prosinca emitirano je uživo, u cijelosti, na

Hrvatskoj televiziji.

31Intervju s ICTJ-em, Zagreb, 20. prosinca 2005.

32Vidjeti Transitions Online, “Posljednja bitka Gotovine,” 16. siječnja 2006. U izdanju piše da “sporazum

postignut između vlade i odvjetnika prije svega uključuje pristup svim potrebnim dokumentima sa

naredbama i planovima vezanim za operaciju iz 1995. godine,” i da je “vlada spriječila nekoliko pravnih

stručnjaka i povijesničara ... u njihovim nastojanjima da ospore tvrdnju suda da je tijekom operacije Oluja

počinjeno etničko čišćenje srpske populacije iz Hrvatske.” Nadalje se navodi da će “u timu obrane

Gotovine biti dva odvjetnika iz SAD-a, Greg Kehoe i Luka Mišetić. Kehoe je prethodno bio savjetnik sudu

pred kojim je suđeno iračkom diktatoru Saddamu Husseinu u Baghdadu. On je također bio jedan od

tužitelja u den Haagu u procesu protiv bosanskog Hrvata generala Tihomira Blaškića.”33

Primjerice, 2005. godine je u anketi Europske komisije o tome kako Hrvati doživljavaju EU, 80%

izjavilo da dobivaju informacije na televiziji, u usporedbi sa 44% koji informacije dobivaju u dnevnome

tisku i na radio postajama. European Commission Eurobarometer, “EuroBarometer 63.4: National Report:

Executive Summary -- Croatia,” proljeće 2005. na

http://ec.europa.eu/public_opinion/archives/eb/eb63/eb63_exec_hr.pdf.34

Također bitan u ovome kontekstu je i senzacionalistički način na koji je tisak pisao o haškome sudu.

Većina utjecajnih hrvatskih izdanja koristi otvoreno ismijavajući ili nipodištavajući ton u tekstovima o

haškome sudu, i često ismijavaju Glavnu tužiteljicu, suce, i osoblje.35

Intervju sa ICTJ-em, 21. prosinca 2005.

12

Također, iako postoje određene naznake promjena u općem javnom mnijenju, hrvatsko

pučanstvo je i dalje u najboljem slučaju ambivalentno glede svoga odnosa sa sudom i

kaznenim progonom za ratne zločine općenito. Znak napretka se pak može razaznati u

činjenici da se smanjuju izljevi potpore optuženima za ratne zločine. Iako su se prosvjedi

u potpori generalu Gotovini dogodili u danima nakon njegova uhićenja, osobito u

području Zadra gdje je rođen, kao i u Splitu, gdje ga mnogi smatraju ratnim herojem,

mnogi neovisni hrvatski i međunarodni promatrači su se složili da manji obim i kraće

trajanje prosvjeda u Hrvatskoj organiziranih tijekom prosinca 2005. godine (oko 40.000

ljudi se okupilo na ulicama Splita, što je vjerojatno tri puta manje od broja iz 2001.

godine) sugeriraju evoluciju političkog ozračja u nekoliko proteklih godina.36

Kao što je

naveo jedan zaposlenik Državnog odvjetništva, «2000. godine je 150.000 ljudi

prosvjedovalo u potpori Norcu. Danas svega 50.000 ljudi prosvjedom izražava potporu

Gotovini. 2002. godine svakodnevno su se organizirali prosvjedi pred sudom u vezi s

predmetom Lora. Danas se ništa ne dešava. Stvari se apsolutno mijenjaju.»37

Međutim,

niži broj prosvjeda nije dostatan dokaz dubokih i trajnih promjena te ne postoji jasna

percepcija o široj opredijeljenosti javnosti ka utvrđivanju odgovornosti za zločine iz

prošlosti. U veljači je formirana Zaklada za obranu Hrvata optuženih pred sudom UN-

a.38

Zaklada je u svibnju 2006. godine, uz potporu domaćeg nogometnog kluba, prema

izvješćima, sakupila 140.000 eura.39

Obitelj Gotovina je također uspostavila zakladu

preko koje građani mogu financijski doprinijeti obrani generala.40

Na vidiku je svršetak rada haškoga suda. «Strategija završetka rada suda», koja je

podnesena Vijeću sigurnosti 2003. godine, sadrži plan prema kojem sud treba završiti sve

prvostupanjske postupke do 2008. godine, te drugostupanjske do 2010. godine. Bez

obzira na njegovo predstojeće zatvaranje, civilno društvo, mediji, pravosuđe i političke

stranke koje godinama zagovaraju potrebu da se povrede ljudskih prava iz prošlosti

priznaju i kazneno gone naglašavaju efekat suda na Hrvatsku.41

S jedne strane haški sud

mnogi percipiraju kao neopravdan izazov gotovo svetom načinu na koji se u Hrvatskoj

predstavlja «Domovinski rat», i kao neopravdanu prepreku pristupanju Europskoj uniji.42

36“Bilo je teško postupati s Gotovinom. 2001. godine su [lideri HDZ-a] pozivali na rušenje vlade. Za četiri

godine prešli su sa toga na veličanje haškog tribunala. 2005. godine organizatori prosvjeda su dali sve od

sebe da to budu veliki prosvjedi, ali je odaziv bio nizak. Glavni razlog je bio taj što prosvjede nije

organizirao HDZ. Ipak to pokazuje da zemlja postiže napredak.,” primijetio je lider jedne oporbene stranke.

Intervju sa ICTJ-em, Zagreb, 20. prosinca 2005.37

ICTJ intervju sa Odvjetništvom, Zagreb, 23. prosinca 2005.38

Agence France Presse, “Dinamo Zagreb collects 140,000 euros for war crimes suspect,”14. svibnja 2006.39

Id.40

Id.41

Intervjui ICTJ-a sa predstavnicima nevladinih udruga, liderima političkih stranaka, pripadnicima

pravosuđa i novnarima, 19-23 prosinca 2005.42

Rezultati ankete objavljeni u Jutarnjem Listu, hrvatskom dnevnom listu, odmah nakon što je najavljeno

otvaranje pregovora sa EU (listopad 2005.), pokazuje veliki porast potpore EU, sa 40 posto na 63.5 posto.

Prema izvješću Reutersa, “ova anketa odražava vjerovanje da je nizak stupanj potpore pristupanju EU bio

jednostavno reakcija na probleme sa haškim sudom i na prethodno odbijanje pregovora od strane EU. ”

(Reuters, “Croat Support for EU Rebounds After Talks Start,” 6. listopada 2005.). Prema drugoj anketi

koju je proveo Standard Barometer u svibnju i lipnju 2005. godine i čiji su rezultati objavljeni početkom

rujna 2005. godine, povjerenje hrvatskih građana u EU opalo je na 28 posto, za razliku od 42 posto, koliko

je građana u prethodnoj anketi dalo potporu pristupanju EU. Anketa ukazuje na to da stavovi Hrvata prema

EU ostaju nekonzistentni i da su pod utjecajem svakodnevne politike, izjavilo je Izaslanstvo EU (Novinska

13

S druge strane, sud je pružio onima koji se suprotstavljaju nacionalističkoj perspektivi

prijeko potreban instrument putem kojega će stalno dovoditi u pitanje zvaničan diskurs

sve dok društvo, ili vlast, ne pokaže veću spremnost za kritičko razmišljanje. Lider

oporbene stranke je to ovako sumirao: «Čak i ako ljudi kažu da je Hrvatska pod velikim

pritiskom, stalni kazneni progoni puno su doprinijeli ograničenju mita heroja. Haški sud

drži debatu otvorenom, što vjerojatno ne bi bio slučaj [da ne postoji]. Institucionalno,

nismo bili dovoljno jaki. Oni su [kazneni progoni] izvan [Hrvatske] bili od pomoći.»43

ii. Optužnice koje je haško Tužiteljstvo podiglo za nepoštivanje suda

Ipak, tijekom 2005. godine je još jedan neobičniji predmet pred haškim sudom

prouzročio kontroverznost kako u samoj Hrvatskoj tako i izvan njenih granica, kada je

podignuta optužnica kojom su se teretila petorica hrvatskih novinara i bivši čelnik

hrvatske tajne službe za nepoštivanje suda.44

Optuženi su prema optužnici otkrili identitet

i sadržaj svjedočenja dvaju zaštićenih svjedoka pred haškim sudom u predmetu Blaškić,

time što su u hrvatskom tisku objavili njihova imena i izjave. Na oba svjedoka su se

primjenjivali nalozi o primjeni zaštitnih mjera i svjedočili su na zatvorenoj sjednici. Iako

je mali broj ljudi pohvalio objavljivanje imena zaštićenih svjedoka ili otvoreno političke

motivacije optuženih novinara, ugledne udruge koje se bore za slobodu izražavanja su

pokazale nelagodu kada je otkriveno da dva svjedoka nisu žrtve – svjedoci, nego sadašnji

predsjednik Hrvatske i jedan bivši časnik nizozemske vojske.45«Time se kompromitira

cjelokupni koncept zaštite svjedoka. Sada moram braniti te iste novinare,» izjavio je

jedan istaknuti aktivist ljudskih prava u Hrvatskoj.46

Desetog ožujka 2006. godine prvooptuženi Ivica Marijačić i Markica Rebić su proglašeni

krivim i svaki je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 15.000 eura. Raspravno vijeće je

jednoglasno u svojoj presudi zaključilo da je namjernom povredom naloga suda stvorena

mogućnost podrivanja povjerenja u sposobnosti haškoga suda da svjedocima jamči

sigurnost, te stoga to predstavlja miješanje u provođenje pravde.47

Međutim, tijekom

dvodnevnoga suđenja dvaju optuženih novinara u siječnju 2006. godine, jedan sudac

haškoga suda je izrazio zabrinutost glede “neodgovarajućeg korištenja sudskih resursa.”48

Dok je suđenje preostaloj četvorici novinara zakazano sa srpanj, dana 15. lipnja sud je

agencija HINA, “Značajan pad povjerenja hrvatskih građana u EU – međunarodna anketa,” 10. rujna

2005.).43

Intervju sa ICTJ-em, Zagreb, 20. prosinca 2005.44

Tužitelj protiv Jovića, Križića, Šešelja i Margetića, predmet br. IT-95-14-R77.4 Objedinjena optužnica na

http://www.un.org/icty/indictment/english/bla-con_3ai051014.pdf45

Vidjeti: Odbor za zaštitu novinara, “Izjava za novinare,” 7. listopada 2005., na

http://www.cpj.org/news/2005/Croatia07oct05na.html; Reporteri bez granica, “Izjava za novinare”, 7.

listopada 2005. na http://www.rsf.org/article.php3?id_article=15230; “UN Court Seeks Arrest of Croatian

Journalist,” The New York Times, 2. listopada 2005.; i, Predstavnik OESS-a za slobodu medija, “Izjava za

novinare,” 11. listopada 2005., na http://www.osce.org/item/16565.html.46

Intervju sa ICTJ-em, Zagreb, 23. prosinca 2005.47

Tužitelj protiv Marijačića i Rebića, predmet br. IT-95-14-R77.2., na

http://www.un.org/icty/blaskic/rebic_contempt/reb-tcj050310e.pdf48

Agencija SENSE: “Počinje suđenje po optužnici za nepoštivanje suda,” 18. siječnja 2006. Sudac

Bonomy, unatoč zabrinutosti koju je iskazao, nije odstupao od svojih kolega po pitanju presude. Za dodatne

informacije, vidjeti Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Spot Report: ICTY Convicts Two Croatians for Contempt

of the Tribunal,” 18. ožujka 2006.

14

odobrio zahtjev Tužiteljstva za povlačenjem optužnice protiv trojice, navodeći kao razlog

“interese pravde i procesnu ekonomičnost”49

. Bez obzira na ishod toga predmeta, ta

epizoda vjerojatno neće ići u prilog percepciji Hrvata o postupcima koji se vode pred

haškim sudom s obzirom da su optuženi novinari iskoristili postupak protiv njih za češće

istupe u javnosti i predstavljanje samih sebe kao branitelja ljudskih prava. Ipak, neki

komentatori su primijetili da su presuda i kazna izrečene Marijačiću i Rebiću uputile

snažnu poruku sadašnjim i budućim svjedocima, bez obzira da li se radilo o

visokorangiranim dužnosnicima ili prosječnim građanima, da će se njihov identitet čvrsto

štititi.50

iii. Broj ustupljenih optužnica koje je podiglo haško Tužiteljstvo

Do danas je haški sud ustupio samo jedan predmet hrvatskom pravosuđu, sukladno

pravilu 11bis Pravila o postupku o dokazima pred haškim sudom, prema kojem je

moguće ustupati predmete domaćem pravosuđu pod određenim uvjetima.51

Prema

mišljenju haškog Tužiteljstva i Državnog odvjetništva u Zagrebu, optužnica podignuta

protiv Mirka Norca i Rahima Ademija52

kojom se terete za zločine protiv čovječnosti i

ratne zločine nad nehrvatskim civilima u Medžačkom džepu 1993. godine, najvjerojatnije

će biti jedina optužnica koja je ustupljena hrvatskom pravosuđu sukladno pravilu 11bis.53

Međutim, strategija zatvaranja haškoga suda može sve više utjecati na nastojanja

Hrvatske da osumnjičene kazneno goni kroz eventualno ustupanje djelomice završenih

istraga.

Državno odvjetništvo RH i haško Tužiteljstvo skupa surađuju na pripremi ustupanja

drugih predmeta u kojima još uvijek nije podignuta optužnica (predmeti iz kategorije «B»

ili «2»). Usvajanjem zakona 2003. godine na hrvatskom Saboru, kojim je dozvoljeno

korištenje dokaza izvedenih pred haškim sudom u postupcima pred domaćim sudovima,

doprinijet će se bržoj provedbi toga aspekta strategije zatvaranja haškoga suda i pružit će

se bitna pomoć domaćim nastojanjima.54

Broj takvih slučajeva i broj osoba je nepoznat a

nadležni nisu do sada bili spremni dati precizne prognoze. Prema izvorima iz haškoga

suda, eventualno se radi o 10 do 25 predmeta iz kategorije «2», a haško Tužiteljstvo bi

49Predmet protiv Marijačića i Rebića se nalazi pred prizivnim vijećem. Također vidjeti odluku od 20. lipnja

2006. kojom se odobrava zahtjev Tužiteljstva za povlačenjem optužnica protiv Šešelja, Margetića i Križića,

i izdvojeno mišljenje suca Bonomyja, na http://www.un.org/icty/Blaškić/trialc1/decisions-e/060620.pdf.50

Koalicija za međunarodnu pravdu, “Croatian Contempt Cases: Issues and Analysis,” 18. listopada 2005.,

na http://www.cij.org/index.cfm?fuseaction=viewReport&reportID=703&tribunalID=151

Pravila postupka i dokaza, IT/32/Rev. 36, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. Država kojoj

se predmeti ustupaju mora biti nadležna, i haški sud mora biti uvjeren da se u toj zemlji ne primjenjuje

smrtna kazna i da će okrivljeni imati pravično suđenje.52

Tužitelj protiv Mirka Norca i Rahima Ademija, predmet br. IT-04-78. Odluka o ustupanju predmeta

Republici Hrvatskoj, sukladno pravilu 11 bis, 14. rujna 2005., na

http://www.un.org/icty/ademi/trialc/decision-e/050914.htm. Mirka Norca je 2003. godine osudio

Županijski sud u Rijeci za ratne zločine protiv nehrvatskog stanovništva. U vrijeme ustupanja predmeta već

je bio na odsluženju kazne zatvora u Hrvatskoj.53

Intervjui ICTJ-a sa Tužiteljstvom u den Haagu i Uredom Državnog odvjetništva, Zagreb, 19. i 23.

prosinca 2005.54

Zakon o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za djela protiv međunarodnog

humanitarnog prava, Narodne novine br. 175/2003, 4. 11. 2003.

15

možda moglo ustupiti svojim kolegama u Hrvatskoj predmete protiv još 40 do 50 osoba

koji su spremni za početak suđenja.55

Čini se da glavnu prepreku – kao što je to slučaj sa sličnim ustupanjima predmeta

pravosuđu Bosne i Hercegovine, mada u puno većem obimu – predstavlja nespremnost

haškoga suda da ustupi dokaze i informacije. “Haški sud nije formiran da bi pomagao

drugim institucijama,” izjavio je jedan bivši tužitelj toga suda.56

Kako se približava kraj

mandata suda, drugi su primijetili da se malo pozornosti posvećuje tome pitanju: «Treba

li to biti prioritet? Uprava kaže da nam mandat ističe i da nema novca za takovu [vrstu

ustupanja]. Apsolutno je tako, ali šta ćemo mi raditi sa svim tim predmetima?» pitao je

drugi član haškog Tužiteljstva.57

Nakon što su haški sud i međunarodna zajednica utrošili

toliko sredstava na istrage zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije, postoji

zabrinutost da oni neće u potpunosti iskoristiti potencijal ulaganja u domaže pravosudne

sustave, dok istodobno smanjuju broj predmeta pred haškim sudom.

B. Sudski postupci pred domaćim sudovima

Stupanj u kojem je Hrvatska sposobna i spremna suočiti se putem svoga pravosudnog

sustava sa zločinima počinjenim tijekom rata privlači pozornost međunarodnih i domaćih

udruga koje su zainteresirane za utvrđivanje odgovornosti i uvođenje vladavine prava. Ta

pozornost se pojačava kako se haški sud približava svojoj zadnjoj fazi, s obzirom da

izvodljivost ustupanja optužnica i predmeta domaćem pravosuđu ovisi o ocjeni i

kompatibilnosti zakona i o mogućnosti vođenja pravičnog suđenja u zemlji kojoj su

predmeti ustupljeni. Ocjena rada Hrvatske po pitanju kaznenih progona u okviru njene

nadležnosti evolvirala je od visoko kritične ocjene do oprezno optimistične kojom se

pozdravlja određeni napredak. Najznačajniji napredak se odnosi na formiranje posebnih

odjela za suđenje u predmetima ratnih zločina.58

Iako je Hrvatska postigla značajan

uspjeh u tomu u nekoliko proteklih godina, određena pitanja i dalje zabrinjavaju domaće i

međunarodne udruge koje se bave ljudskim pravima i praćenjem njihova poštivanja.

Osim stalne etničke pristrasnosti tijekom sudskih postupaka, najvažniji problemi se

odnose na suđenje u odsutnosti optuženika, zaštitu svjedoka, pravno zastupanje žrtava,

učinkovitost istraga i suradnju između hrvatskih i nadležnih tijela u regiji.

U listopadu 1996. godine, godinu dana nakon zvaničnog okončanja rata, Hrvatska je

usvojila Zakon o oprostu kako bi se osigurala mirna reintegracija istočne Slavonije. Zbog

toga zakona, samo oni slučajevi koji nisu obuhvaćeni Zakonom o oprostu potpadaju pod

nadležnost domaćih sudova. Zakonom se daje «oprost od kaznenog progona za

počinitelje kaznenih djela počinjenih u agresivnom ratu ili oružanoj pobuni ili oružanom

sukobu i u vezi s agresivnim ratom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u

55Intervju ICTJ-a sa haškim Tužiteljstvom, 19. prosinca 2005.

56Intervju ICTJ-a sa bivšim tužiteljima haškog Tužiteljstva, Sarajevo, 28. oktobar 2005.

57Intervju ICTJ-a sa Tužiteljstvom ICTJ, Zagreb, 19. prosinca 2005.

58Vidjeti, primjerice, Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report: Domestic War Crime Trials 2005”,

13. rujna 2006., na http://www.osce.org/documents/mc/2006/09/20668_en.pdf .

16

Republici Hrvatskoj» u periodu od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. godine.59

Međutim, Zakonom se ne daje potpun oprost jer se ne odnosi na «počinitelje najtežih

povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina»60

, niti na počinitelje

kaznenog djela terorizma (uz napomenu da se mora raditi o terorističkom djelu kako je

ono definirano u međunarodnom pravu), te na počinitelje «drugih kaznenih djela

kažnjivih prema Osnovnom kaznenom zakonu Republike Hrvatske (...) koja nisu

počinjena tijekom agresvnog rata, oružane pobune ili oružanih sukoba i koja nisu

povezana s agresivnim ratom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici

Hrvatskoj.»61

Iako su neke udruge žrtava pozivale na ukinuće oprosta i daljnju diskusiju

na temu zakona, izgleda da nema političke volje za ponovnim otvaranjem toga pitanja iz

straha od destabiliziranja mira.62

U Hrvatskoj županijski su sudovi nadležni za suđenje u predmetima ratnih zločina, a

protiv njihovih presuda prizivi se ulažu Vrhovnome sudu.63

U listopadu 2003. godine je

donesen zakon temeljem kojeg je pri svakom županijskom sudu formirano vijeće za ratne

zločine.64

Iako je zakon iz 2003. godine zakon donesen prije svega kako bi se proveo

Statut Međunarodnog kaznenog suda, njime su također stvorena potpuno domaća

posebna vijeća koja se sastoje od po tri suca sa iskustvom u suđenju u kompleksnim

predmetima iz kaznenog prava.65

Zakonom je također omogućen prijenos predmeta ratnih

zločina sa mjesno-nadležnih županijskih sudova na županijske sudove u četiri najveća

hrvatska grada (Zagreb, Osijek, Rijeka i Split). To je dozvoljeno kad god državni

odvjetnik dokaže da «okolnosti pod kojima je zločin počinjen i nužda postupka» to

opravdavaju i uz pristanak Predsjednika Vrhovnoga suda.66

U lipnju 2005. godine je

Predsjednik Vrhovnog suda odobrio prvi takav zahtjev za prebacivanje predmeta sa suda

59Narodne Novine br. 80/96 od 27. rujna 1996. (“Zakon o općem oprostu”). Članak 1. Zvaničan prijevod

teksta Zakona na engleski jezik nalazi se na http://www.helpicrc.org/ihl-

nat.nsf/0/FB701EC56DF58C9B412565FB005755AC.60

To obuhvata sljedeća djela sukladno Osnovnom krivičnom zakonu Republike Hrvatske (Narodne Novine

br. 31/93 – pročišćena verzija, br. 35/93, 108/95 i 16/96): genocid (članak 119.), ratni zločin protiv civilnog

stanovništva (članak 120.), ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika (članak 121.), ratni zločin protiv ratnih

zarobljenika (članak 122.), organiziranje grupa i poticanje na počinjenje genocida i ratnih zločina (članak

123.), protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja (članak 124.), protupravno oduzimanje stvari od

ubijenih i ranjenih na bojištu (članak 125.), uporaba nedopuštenih sredstava borbe (članak 126.), povreda

parlamentara (članak 127.), nehumani postupak s ranjenima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima (članak

128.), neopravdana odgoda repatrijacije ratnih zarobljenika (članak 129.), uništenje kulturnih i historijskih

spomenika (članak 130.), poticanje na agresivni rat (članak 131.), zlouporaba međunarodnih znakova

(članak 132.), rasna i druga diskriminacija (članak 133.), utemeljivanje ropskog odnosa i prijevoz osoba u

ropskome odnosu (članak 134.), međunarodni terorizam (članak 135.), ugrožavaje osoba pod

međunarodnom zaštitom (članak 136.) i uzimanje talaca (članak 137.).61

Zakon o oprostu, supra note 60. članak 3.62

Intervju ICTJ-a sa hrvatskom nevladinom udrugom, srpanj 2006.63Županijski sud postoji u svakoj od 21 županiji u Hrvatskoj pred kojima se sudi za teška kaznena djela

prema Kaznenom zakonu iz 1993.64

Zakon o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za djela protiv međunarodnog

humanitarnog prava, Narodne novine, br. 175/2003, 4. studenoga 2003.65

Id., članak 13.2.66

Vidjeti članak 12. istoga Zakona, kao i Human Rights Watch, “Pravda u opasnosti: suđenja u predmetima

ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori,” listopad 2004, tom 16, br. 7 (D), str.

7.

17

u Vukovaru na županijski sud u Zagrebu.67

Također, predmet Branimir Glavaš, o kojem

će biti riječi u daljnjem tekstu, prebačen je na županijski sud u Zagrebu kako bi se

izbjegla eventualna pristrasnost suda u Osijeku.68

Ova odredba o prebacivanju predmeta prouzročila je znatnu debatu među onima koji

prate suđenja, te u pravosuđu. Sve u svemu, ipak postoji rasprostranjena, ako ne

jednoglasna potpora pravosuđa i od nevladinih udruga da se u svim predmetima ratnih

zločina sudi pred četiri najveća županijska suda kako bi se eliminirala zabrinutost da

preostala četiri suda možda nisu u stanju voditi pravična suđenja ili kako bi se pružio

otpor pritisku u osjetljivijim predmetima.69

Predmeti su se već prebacili sa jednog

županijskog suda na drugi u nekoliko slučajeva.70

Osim odgovarajućeg foruma za sudske

procese, potpora se pruža ideji o prebacivanju svih istraga u ratnim zločinima na

specijalizirana vijeća pri ta četiri najveća županijska suda, a kada je to potrebno, osobito

na Županijski sud u Zagrebu. Uistinu, osobito u pogledu zločina počinjenih nad Srbima,

za policijske istrage u Osijeku i Splitu se ponekad smatralo da su neučinkovite ili

jednostavno da su predmetom opstrukcija usljed pritiska moćnika koji možda istrage

uzimaju kao osobnu prijetnju. «Domaća policija i pravosuđe su isuviše bliski pučanstvu»,

rekao je voditelj vodeće udruge za ljudska prava u Zagrebu.71

Pod takvim okolnostima

prebacivanje istraga na županijski sud u glavnome gradu pokazao se najboljim načinom

da se izbjegnu prepreke.72

U srpnju 2004. usvojen je bitan amandman na Kazneni zakon Hrvatske kojim su

obuhvaćena načela zapovjedne odgovornosti za propust da se spiječe, ili propust da se

kazne, zločini prema međunarodnom pravu.73

Hoće li se ove odredbe primijeniti

retroaktivno na buduće postupke u predmetima ratnih zločina počinjenih tijekom rata od

1991. do 1995. godine pitanje je debate, s tim da se općenito smatra malo vjerojatnim.

Djelomice razlog za to je činjenica da je u tijeku debata o tome da li bi primjena načela

zapovjedne odgovornosti bila u suprotnosti s općom zakonskom zabranom retroaktivne

primjene zakona. Ali i drugi faktori su u igri.74

Jedan sudac iz Zagreba je priznao da

67Predmet protiv Slobodana Davidovića, osumnjičenog za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Vidjeti

Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report on Domestic War Crimes Prosecutions, Transfer of ICTY

Proceedings and Missing Persons,” 12. kolovoza 2005., str. 4.68

Balkan Insight “Croatia may try Wartime Leader for Serb Deaths”, 8. lipnja 2006.69

ICTJ intervjui sa nevladinim udrugama i predstavnicima pravosuđa u Osijeku, 20. prosinca 2005. i u

Zagrebu, 22.-23. prosinca 2005.70

Primjerice, kontroverzni predmet iz 2001. godine protiv Norca, Oreškovića, Grandića, i Gredelja

(predmet Kz 985/03-9) prebačen je sa suda u Gospiću u Rijeku.71

ICTJ intervju sa predstavnikom nevladine udruge, Zagreb, 22. prosinca 2005.72

Vidjeti tekst o predmetu Glavaš. Ipak, prema izvješću OESS-a iz travnja 2005. godine, 80 posto

neriješenih predmeta ratnih zločina nalaze se pred drugim županijskim sudovima. Misija OESS-a u

Hrvatskoj, “Background Report: Domestic War Crimes Trials 2004,” 26. travnja 2005., str. 10.73

Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske (Narodne Novine br. 31/93 – pročišćena verzija, br. 35/93,

108/95 i 16/96), članak 167a.74

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je ratificirala Prvi dodatni protokol iz 1977. godine uz

Ženevske konvencije 11. ožujka 1977. godine, i Drugi dodatni protokol 11. lipnja 1977. godine. U članku

87. Prvog dodatnog protokola utvrđene su odgovornosti zapovjednika. Zapovjedna odgovornost je utvrđena

u članku 21. Uputa o primjeni pravila međunarodnih zakona i običaja ratovanja u oružanim snagama SFRJ,

koje su usvojene 1988. godine. Za komparativnu analizu u vezi sa Srbijom, vidjeti Fond za humanitarno

pravo “Komandna odgovornost: savremeno pravo,” 23. veljače 2004. na

18

postoji “opća nevoljkost jer je to novina”, što može ukazivati na ambivalentnost prema

promjenama ukorijenjenih praksi, osim pitanja legaliteta.75

Osim toga, hrvatski suci i

tužitelji možda ne žele suditi odnosno kazneno goniti u predmetima koji podrazumijevaju

zapovjednu odgovornost iz straha da bi se tad konfrontirali sa samom državom.76

Potrebno je, ipak, navesti da je 2002. godine Vrhovni sud RH sugerirao da optužbe koje

se temelje na načelu zapovjedne odgovornosti mogu proisteći iz “općih domaćih teorija o

kaznenoj odgovornosti zbog propusta da se djeluje, u vezi s člankom 86. i 87. Dodatnog

protokola 1 uz Ženevske konvencije iz 1949. godine.”77

Broj i vrsta predmeta ratnih zločina pred hrvatskim sudovima, udruge koje ih prate još

uvijek smatraju nezadovoljavajućim.78

Sukladno instrukcijama Državnog odvjetništva

RH, izvršena je revizija svih istraga 2004. godine, što je dovelo do prekida postupaka u

predmetima protiv 485 osoba. Do 2005. godine evidencija pokazuje da su presude

donesene protiv 603 osobe za ratne zločine, iako je veliki broj njih donesen u odsutnosti

okrivljenika, dok su oslobađajuće presude donosene za 245 osoba.79

U prosincu 2005.

godine Državno odvjetništvo je izjavilo da ima oko 1.200 osumnjičenih; polovica od toga

broja je bilo pod istragom, a druga polovica je već bila u fazi podizanja optužnica.

Državno odvjetništvo je navelo da ne očekuje veći broj istraga.

i. Suočenje sa zločinima protiv Srba

Još jedan bitan napredak postignut na suđenjima vođenim u Hrvatskoj odnosi se na

nastojanja da se riješe percepcije o etničkoj pristrasnosti sudova. Sudski postupci su

2005. godine vođeni u šesnaest predmeta ratnih zločina, genocida ili nezakonitog ubijanja

i ranjavanja neprijatelja.80

Većina ovih postupaka rezultat su presuda Vrhovnoga suda

http://www.hlc.org.yu/english/War_Crimes_Trials_Before_National_Courts/Serbia/index.php?file=729.

Hrvatska je izrazila namjeru pristupanja Prvom dodatnom protokolu putem instrumenta pristupanja, koji je

položila 14. srpnja 1993. godine.75

ICTJ intervju sa hrvatskim sucem, Zagreb, 22. prosinca 2005. Također vidjeti i Amnesty International,

“AI’s concerns on the implementation of the ‘completion strategy’ of the International Tribunal for the

former Yugoslavia,” 6. lipnja 2005., AI Index: EUR 05/001/2005.76

U susjednoj Srbiji se to navodi kao tekući problem: “Nije sigurno da je pravna profesija doživjela

emancipaciju u odnosu na odluku političkih lidera o zapovjednoj odgovornosti. Ona se ne usuđuje

formulirati vlastitu poziciju.” ICTJ intervju sa sucem u Beogradu, 25. studenoga 2005.77

Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Supplementary Report: War Crime Proceedings in Croatia and Findings

from Trial Monitoring,” 22. lipnja 2006. Također vidjeti i RH protiv Milana Strunjaša [Žapanijski sud u

Karlovcu]. Vrhovni sud I-Kz 588/02-9 od 17. listopada 2002.78

Prema riječima Human Rights Watcha, “Nepostojanje [tijekom 2005. godine], drugu godinu zaredom,

ijedne optužnice protiv okrivljenih Hrvata pokreće ozbiljno pitanje iskrenosti Vlade RH glede nastojanja u

pravcu utvrđuvanja odgovornosti.” Human Rights Watch, “World Report 2005,” siječanj 2005., str. 347-

351. OESS je 2005. godine također primijetio opadajući broj postupaka u takvim predmetima. Misija

OESS-a u Hrvatskoj, “Status Report No.17 on Croatia’s Progress in Meeting International Commitments

since July 2005,” 10. studenoga 2005., str. 15 i Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report on

Domestic War Crime Prosecutions, Transfer of ICTY Proceedings and Missing Persons,” 12. kolovoza

2005., str. 2.79

Kruhonja, K. (urednica), “Praćenje suđenja za ratne zločine. Izvještaj za 2005.,” Osijek, Centar za mir,

nenasilje i ljudska prava, 2005.80

Id.

19

kojima je odredio obnovu prvostupanjskog postupka. Spremnost Vrhovnoga suda da

poništi oslobađajuće provstupanjske presude izrečene pripadnicima Hrvatske vojske i

snaga policije optuženih za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti bila je ključna kao

prvi korak u rješavanju problema pristrasnosti sudova.

Istrage i kazneni progoni u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj su do danas

kriticizirani kao konstantno «etnički pristrasni».81

Udruge za ljudska prava su 2004.

godine primijetile sljedeće: tužitelji pokreću tužbe protiv Hrvata i protiv Srba u omjeru 1

naprema 5; uobičajeno je da se Hrvati tuže zbog manjih djela;82

i, odvjetnicima odbrane

je dozvoljeno da zauzimaju prema svjedocima u predmetima koji se vode protiv Hrvata

stav koji je više zastrašujući.83

Iako ovakav odnos sam po sebi ne dokazuje etničku

pristrasnost, barem je moguće primijetiti da ukupan broj Hrvata koji su osumnjičeni da su

počinili zločine nad Srbima nije proporcionalan ukupnom broju Hrvata pod istragom ili

protiv kojih su podignute optužnice. Osobito se navodi jedan slučaj kako bi se ilustrirala

navodna etnička pristrasnost. U predmetu Savić sedamdesetosmogodišnju Srpkinju iz

Hrvatske je u siječnju 2004. godine Županijski sud u Vukovaru osudio na kaznu zatvora

u trajanju od četiti i pol godine temeljem optužbi za ratne zločine, prema kojima je

«potkazala» tri Hrvata koji su potom premješteni iz Vukovara u logor u Srbiju gdje su

bili izloženi nehumanom postupanju, te da je sama zastrašivala i maltretirala jednu

Hrvaticu koju je prema optužbi primorala da za nju kuha. Ova presuda je naišla na velike

kritike s obzirom da dokazi optužbe nisu navodno bili dovoljni, kazna se smatrala osobito

strogom u odnosu na navodno počinjeno djelo, te zbog činjenice da nema predmeta ratnih

zločina koji su se vodili protiv Hrvata a da su se temeljili na navodima slične težine.84

Od 2001. godine je došlo do postupne promjene kada je Državno odvjetništvo također

počelo podizati optužnice protiv pripadnika Hrvatske vojske i policije.85

Predmeti Paulin

Dvor i Gospić bili su ilustracija tog novog trenda. U predmetu Paulin Dvor iz travnja

81EU, “Key findings of the 2005 Progress Reports on Croatia,” 9. studenoga 2005. Prema Human Rights

Watchu, 2004. godine su “sudovi u Hrvatskoj sudili samo u dva predmeta ratnih zločina počinjenih nad

etničkim Srbima.”Human Rights Watch, “World Report 2005,” siječanj 2005., str. 364-368. Također je i

OESS istaknuo da je 2002. godine 83 posto Srba proglašeno krivim na suđenjima za ratne zločine, dok je

samo 18 posto optuženih Hrvata osuđeno. Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report: Domestic War

Crimes Trials in 2002,” 1. ožujka 2004., str. 3. Prema OESS-u, svih pet novih optužnica izdatih 2005.

godine odnosilo se na optužene Srbe: Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report: Domestic War

Crimes Trials in 2005”, 13. rujna 2006., str. 39.82

Human Rights Watch, “Pravda u opasnosti: suđenja u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i

Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori,” listopad 2004, tom 16, br. 7 (D), str. 12 i 13.83

Kruhonja, K. (Ed.), “ Praćenje suđenja za ratne zločine. Godišnje izvješće, 2005,” Osijek, Centar za mir,

nenasilje i ljudska prava, 2005, str. 29.84

Vidjeti Human Rights Watch, “Pravda u opasnosti: suđenja u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj,

Bosni i Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori,” listopad 2004., tom 16, br. 7 (D), str. 9 i Human Rights Watch,

“Predmet Ivanka Savić, Briefing Paper,” 19. juli 2004. OESS također primjećuje da tijekom kaznenog

progona za ratne zločine “još uvijek postoji disparitet na temelju nacionalnoga podrijetla. Najviše se

primijeti razlika u vrsti djela za koje se Srbi i Hrvati optužuju, pri čemu su Srbi optuženi za različite vrste

postupanja, dok su Hrvati gotovo isključivo optuženi za ubojstva.” Misija OESS-a u Hrvatskoj,

“Background Report on Domestic War Crimes Prosecutions, Transfer of ICTY Proceedings and Missing

Persons,” 12. kolovoza 2005., str. 3.85

Kruhonja, K. (urednica), “Praćenje suđenja za ratne zločine. Izvještaj za 2005.,” Osijek, Centar za mir,

nenasilje i ljudska prava, 2005, str. 16.

20

2004. godine, Nikolu Ivankovića, bivšeg pripadnika Hrvatske vojske, Županijski sud u

Osijeku je osudio na zatvorsku kaznu u trajanju od 12 godina zbog ubojstva 19 srpskih i

mađarskih civila u Hrvatskoj u Paulin Dvoru u prosincu 1991. godine.86

U predmetu

Gospić iz ožujka 2003. godine je Županijski sud u Rijeci proglasio krivim za ratne

zločine generale Hrvatske vojske Mirka Norca, Stjepana Oreškovića i Stjepana Grandića

i osudio ih na kaznu zatvora u trajanju od 12, 15 odnosno 10 godina zatvora za ubojstva

50 civila, od kojih su većina bili Srbi, u Gospiću 1991. godine.87

Druga dva predmeta vrijedna pozornosti su predmet Koranski most88

i Lora.89

U

predmetu Koranski most, Vrhovni sud je od 1992. godine tri puta naložio obnovu

postupka protiv Mihajla Hrastova, pripadnika hrvatske policije, optuženog za ubojstvo

preko deset srpskih zatočenika. U predmetu Lora su osmorica pripadnika hrvatske vojne

policije optužena za mučenje i ubojstvo srpskih civila u vojnome zatvoru Lora u Splitu

1992. godine. Nakon što su svi optuženi oslobođeni optužbi, u kolovozu 2004. godine je

Vrhovni sud naložio obnovu postupka koji je započeo u rujnu 2005. godine pred

Županijskim sudom u Splitu.90

Dana 2. ožujka 2006. godine svih osmoro optuženih –

uključujući i četvoricu kojima je suđeno u odsutnosti – proglašeni su krivim i osuđeni su

na kazne zatvora od šest do osam godina.91

Udruge za ljudska prava i lideri srpske manjine u Hrvatskoj pozdravili su sve veću

potporu koju Vlada Hrvatske daje podizanju optužnica i suđenjima u predmetima ratnih

zločina koje su počinili pripadnici hrvatske većine.92“Postoje spore ali vidljive promjene.

Danas se istrage vode protiv 1.000 Srba. Prije dvije godine bilo ih je 4.000. Od tih tisuću

osoba, 500 do 600 je zavedeno u policijskim dosjeima, bez pravosudnog nadzora. Upravo

na tome sada radimo: čistimo policijske dosjee. Državni odvjetnik je pristao raditi na

tomu,” izjavio je lider jedne srpske političke stranke u Hrvatskoj.93

Među aktivistima

ljudskih prava i novinarima sa kojima su predstavnici ICTJ-a razgovarali, postoji osjećaj

da je tijekom nekoliko posljednjih godina došlo do većeg priznanja zločina počinjenih

nad hrvatskim Srbima i da se na tu temu proširila debata. OESS je istaknuo zabrinutost da

“sudjelovanje u Domovinskom ratu” i dalje sudovi u Hrvatskoj koriste kao olakotnu

86Presuda Županijskog suda u Osijeku K-18/03, 8. travnja 2004. Potrebno je napomenuti, međutim, da

neki koji su pratili suđenje uveliko kritciziraju činjenicu da sud nije želio istražiti tko je izdao naredbe za

ubojstva i izmiještanje tijela. Također su opisali i veliki pritisak na svjedoke. Vidjeti Transitions Online,

“Impunity Prevails,” 8. prosinca 2005.87“Former General, Aides Convicted in Croatian War Crimes Trial,” Southeast European Times, 25.

ožujka 2003. na

http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/features/setimes/features/2003/03/030325-

SVETLA-001. Vidi gore, str. 5.88

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu, br. KT-48/91.89

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, br. KTO 131/02 od 25. ožujka 2002.90

Vidjeti Southeast European Times, “War Crimes Trial of Eight Former Military Policemen Reopens in

Croatia,” 13. rujna 2005., na

www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/features/setimes/features/2005/09/13/feature-01.91

Vidjeti Fond za humanitarno pravo, “Ponovljeno suđenje u slučaju Lora je bilo profesionalno,” 3. ožujka

2006., na http://www.hlc.org.yu/english/Facing_The_Past/index.php?file=1312.html.92

Human Rights Watch, “Pravda u opasnosti: suđenja u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i

Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori,” listopad 2004., tom 16, br. 7 (D), str. 5.93

ICTJ intervju sa jednim srpskim političarem u Hrvatskoj, Zagreb, 19. prosinca 2005.

21

okolnost temeljem koje se izriču blaže kazne okrivljenim Hrvatima.94

Ovim je moguće

objasniti izjavu jednog renomiranog hrvatskog urednika: “Stoga se može kazati da danas

više nije tajna za bilo koga da su i Hrvati činili ratne zločine, ali da se malo što radi kako

bi se počinitelji kaznili”.95

Međutim, u prosincu 2005. godine su dva događaja pokazala da se i dalje vrši pritisak na

one koji traže odgovornost za zločine koje su počinili Hrvati. Prvo, 6. prosinca je vodeći

istražni novinar neovisnih novina Feral Tribune, Drago Hedl, primio poštom prijetnje

smrću koje su bile usmjerene protiv njega, kao i svjedoka koji se navodi u njegovim

člancima. Od kraja tisuću devetsto devedesetih godina Hedl objavljuje jedinstvene

tekstove o zločinima koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske nad hrvatskim Srbima.

U jednom svom izvješću objavljenom u srpnju 2005. godine objavio je navode jednoga

svjedoka o eventualnoj uključenosti u činjenju zločina Branimira Glavaša, moćnog

političkog lidera, bivšeg zapovjednika obrane u Osijeku i sadašnjeg predsjednika

Gradskog vijeća i saborskog zastupnika iz oporbe.96

18. prosinca 2006. godine je

predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, udruge sa sjedištem u Zagrebu,

napadnut u noćnim satima pred zgradom u kojoj živi. «Mi znamo ko si, mi smo branitelji

Vukovara, znamo kako postupati s tobom i šta raditi s tobom», tvrdi se da su napadači

rekli.97

U ovome kontekstu najveći izazov pred hrvatskim pravosuđem glede zločina počinjenih

nad Srbima je bez sumnje istraga koja je u tijeku protiv Branimira Glavaša. Glavaš,

osnivač Hrvatske demokratske zajednice, smatrao se jednim od najmoćnijih političara u

zemlji tijekom proteklih 15 godina. U lipnju 2005. godine je istraga protiv njega

prebačena sa policije u Osijeku u nadležnost policije u Zagrebu. Krajem 2005. godine,

kada se govorilo da istraga protiv Glavaša brzo napreduje, desile su se dvije stvari koje su

izazvale zabrinutost unutar civilnog društva. Prvo, gradonačelnik Osijeka, koji je politički

blizak Glavašu, otkrio je na konferenciji za novinare imena 19 svjedoka optužbe.98

Nakon

toga je na Televiziji Osijek konferencija emitirana četiri puta u dva dana. Četiri svjedoka

su zatim nazvala policiju i rekla da više ne žele svjedočiti. Zbog toga je Helsinški odbor

za ljudska prava izjavio da je situacija oko istrage ravna «atmosferi linča».99

Drugo, kao

što je već rečeno, manje od tjedan dana nakon konferencije, vodeći istražni novinar

Drago Hedl primio je prijetnje smrću za koje se tvrdi da su izravno povezane sa njegovim

izvještavanjem o istrazi protiv Glavaša. Hrvatski je Sabor ukinuo Glavašu imunitet na

94Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Background Report: Domestic War Crime Trials 2005”, 13. rujna 2006.,

str. 28.95

Transitions Online, “Impunity prevails,” 8. prosinca 2005.96

U prijetnji smrću je navodno rečeno: “Ubit ćemo i tebe i tvoje svjedoke”. Agence France Press, “Death

Threat After Croatian Journalist Reports on War,” 7. prosinca 2005. Dana 11. svibnja, dan nakon što je

hrvatski Sabor ukinuo Glavašu imunitet, Hedl je usmeno napadan, izrečene su mu prijetnje smrću, na

ulicama Osijeka. Vidjeti Hrvatska novinska agencija HINA, “HND oštro osudio prijetnje smrću osječkom

novinaru,” 10. svibnja 2006.97

Zoran Pusić, koji je napadnut, također je rekao da ne misli da je napad organiziran. ICTJ intervju sa

Zoranom Pusićem, Zagreb, 18. prosinca 2005..98

Anto Ðapic, gradonačelnik Osijeka, također je predsjednik Hrvatske stranke prava.99

Novinska agencija HINA, “Human Rights Watchdog Urges Croatia to Stop Violence Against

Journalists,” 8. prosinca 2005.

22

zahtjev Državnog odvjetništva, što je podržao drugostupanjski sud.100

Od tada je predmet

u nadležnosti istražnog suca koji je zvanično otvorio istragu protiv Glavaša u vezi s

ratnim zločinima, a na zahtjev državnog odvjetnika koji tvrdi da je Glavaš naredio

ubojstvo dva i mučenje tri Srbina.101

Nakon što je prethodno odbijao zahtjev suca za

Glavašev pritvor, Imunitetsko povjerenstvo hrvatskog Sabora je na kraju odobrilo zahtjev

26. listopada 2006. godine, djelomice iz bojazni da bi Glavaš mogao utjecati na

svjedoke.102

Toga istoga dana se Glavaš predao, a nakon što je policija izdala nalog za

njegovo uhićenje.103

Nakon tridesetsedmodnevnog štrajka glađu prosvjedujući protiv,

kako tvrdi, politički motiviranog predmeta protiv njega, u siječnju 2007. godine je

istražni sudac odlučio privremeno obustaviti istragu i Glavaša pustiti na slobodu s

obzirom da Glavaš nije sposoban pratiti suđenje, iako su tužitelji uložili žalbu na takovu

odluku.104

Osim gorenarečenih obnova postupka, tijekom 2005. godine nije podignuta više niti

jedna optužnica protiv pripadnika Hrvatske vojske i policije u vezi s ratnim zločinima.105

Međutim, mnogi predmeti protiv bivših pripadnika vojske i policije vodili su se temeljem

optužnica u kojima su počinjenja djela kvalificirana kao klasična kaznena djela, a ne kao

ratni zločini, iako se mogu izzravno povezati s ratnim događanjima.106

ii. Zaštita svjedoka i pravno zastupanje žrtava

Zaštita svjedoka je pitanje koje stalno izbija u prvi plan tijekom suđenja u predmetima

ratnih zločina pred hrvatskim sudovima. Nedavno se dogodilo nekoliko bitnih zakonskih

i institucionalnih stvari po tome pitanju: u listopadu 2003. godine je donesen Zakon o

zaštiti svjedoka,107

pri Ministarstvu unutarnjih poslova je uspostavljen program zaštite

svjedoka, a pri Ministarstvu pravosuđa je 2005. godine formiran poseban Odjel za

podršku svjedocima. Svjedoci u postupcima protiv pripadnika Hrvatske vojske i policije

su izrazili strah, osobito oni u postupcima kojima je dat veliki publicitet, kao što su,

primjerice, postupci u predmetima Norac, Lora i Paulin Dvor. Ozbiljna zastrašivanja i

usmene prijetnje na tim suđenjima108

te tijekom istrage protiv Glavaša109

dokaz su

100Novinska agencija HINA, “Hrvatski sud odobrio istragu protiv visokog dužnosnika u vezi s ratnim

zločinima,” 5. srpnja 2006.101

Vijesti Glasa Amerike: “Hrvatski sud otvorio istragu protiv saborskog zastupnika u vezi s ratnim

zločinima,” 13. lipnja 2006.102

Institut za izvještavanje u ratu i miru (IWPR), “Glavaš konačno iza rešetaka,” 27. listopada 2006., na

http://iwpr.net/?p=tri&s=f&o=324905&apc_state=henptri.103

Id.104

Vijesti na BBC-u, “Jailed Croat MP in Hunger Strike”, 27. listopada 2006.; Novinska agencija HINA,

“Državni odvjetnici uložili žalbu protiv rješenja o prekidu istrage protiv Glavaša u slučaju 'Garaža'. ”, 4.

siječnja 2007.105

Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Status Report No.17 on Croatia’s Progress in Meeting International

Commitments since July 2005,” 10. studenoga 2005., str. 16.106

Kruhonja, K. (Ed.), “Praćenje suđenja za ratne zločine. Godišnje izvješće, 2005,” Osijek, Centar za mir,

nenasilje i ljudska prava,” 2005., str. 16.107

Zakon o zaštiti svjedoka, Narodne novine, br. 163/2003, 16. listopada 2003.108

Tijekom prvoga suđenja u predmetu Lora (prvostupanjsku presudu je ukinuo Vrhovni sud 2005.

godine), nekoliko svjedoka je pred sudom izjavilo da su izloženi prijetnjama, dok su opet neki svjedoci

odbili doputivati iz Srbije ili Bosne i Hercegovine i svjedočiti na sudu. (Tijekom ponovljenog postupka

23

relevantnosti i pravovremenosti zakonskih i institucionalnih dešavanja. Sukladno tomu,

najveći izazov koji se trenutačno nalazi pred hrvatskim vlastima je provedba tih novih

mjera.

Unatoč uspostavi mehanizama zaštite svjedoka 2005. godine, bilo je teško osigurati da

sami svjedoci poštivaju zaštitne mjere,110

osobito s obzirom na veličinu zemlje, zbog čega

je lakše ući u trag relociranim svjedocima. Ovo pitanje je manje očito u Zagrebu, ali

razina straha i zastrašivanja je akutna na selima.

Suđenje za zločine počinjene na Ovčari, koje se vodi u Srbiji, također je ponudilo nove

argumente onima koji zagovaraju da bi žrtve trebale sudjelovati u postupku kao tužitelji u

građanskopravnom postupku umjesto da budu samo svjedoci.111

Prema hrvatskom

zakonu, žrtve mogu imati pravnog zastupnika na suđenju, ali u praksi se to ne događa.

Osim toga, za razliku od Srbije, gdje privatne tužitelje mogu zastupati osobe koje nisu

pravne struke, zastupanje u Hrvatskoj po zakonu vrši odvjetnik koji je član Hrvatske

odvjetničke komore. Pritom, ponekad su odvjetničke usluge jednostavno preskupe za

žrtve.112

Prema izjavi jednog promatrača suđenja u Hrvatskoj, na 13 suđenja u

predmetima ratnih zločina koje je pratio, samo su dva od 235 žrtava imale pravnog

zastupnika.113

Argumenti u prilog pravnom zastupanju žrtava tijekom postupka odnose se

krajem 2005. i početkom 2006. godine, deset svjedoka je došlo iz Srbije i BiH.) Vidjeti Human Rights

Watch, “ Pravda u opasnosti: suđenja u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji

i Crnoj Gori,” listopad 2004., tom 16, br. 7 (D), str. 23. Također vidjeti i Kruhonja, K. (Ed.), “ Praćenje

suđenja za ratne zločine. Godišnje izvješće, 2005,” Osijek, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, 2005.

Također je bitno napomenuti da je Milan Levar, potencijalni svjedok u predmetu Gospić, ubijen 2000.

godine nakon što je dao iskaz pred haškim Tužiteljstvom i nakon što je javno optužio okrivljenog u tome

predmetu u Hrvatskoj. Vidjeti Institut za izvještavanje u ratu i miru, “Potencijalni svjedok umro u

Hrvatskoj – pred kućom eksplozivnom napravom ubijen Milan Levar,” Tribunal Update 188 (28. kolovoza

– 2. rujna 2000.) na www.iwpr.net/?p=tri&s=f&o=164533&apc_state=hsritri2000.109

Nakon što je Gradonačelnik Osijeka javno iznio imena svjedoka u istrazi protiv Glavaša, haški je sud

izrazio zabrinutost glede funkcioniranja programa zaštite svjedoka u Hrvatskoj. Vidjeti Hrvatska novinska

agencija HINA, “Haški sud alarmiran propustom Hrvatske da zaštiti svjedoke,” 17. prosinca 2005.

Nedavno je Glavaš objavio imena svjedoka na svojoj web stranici: The Associated Press, “Judge rejects

calls to detain Croatian ex-ruling party member accused of wartime atrocities”, 21. srpnja 2006.110

U jedinom dokumentiranom slučaju svjedoka koji je primljen u program posebne zaštite svjedoka i

relociran izvan svoga grada, isti svjedok je stalno kontaktirao medije sa svoje nove lokacije. ICTJ intervju

sa Uredom pučkog pravobranitelja i udrugama ljudskih prava, Zagreb, 22. i 23. decembra 2005.111

U ovome presudnom predmetu pred Vijećem za ratne zločine pri Okružnom sudu u Beogradu, 14 Srba

je osuđeno 12. prosinca 2005. godine za ratne zločine počinjene nad ratnim zarobljenicima. Optuženi su za

mučenje i ubojstvo 192 osobe u Ovčari kod Vukovara 1991. godine. Osuđeni su na kazne zatvora u trajanju

od 5 do 20 godina. Dva optužena su oslobođena optužbi. Optužnica KV No. 01-2003. Suđenje je počelo u

ožujku 2004. i bilo je prvo suđenje pred Specijalnim sudom u predmetu ratnih zločina. Vidjeti Southeast

European Times, “Serbia’s First War Crimes Trial to Open in March,” 20. siječnja 2004., na

http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/features/setimes/features/2004/01/040120-

SVETLA-001.112

Odvjetnici često naplaćuju 2.000 kuna (oko 270 eura) za jedno pojavljivanje pred sudom. Prema

riječima hrvatskog odvjetnika koji zastupa hrvatske Srbe u građanskim parnicama, odvjetnici u Hrvatskoj

su obvezni prema kodeksu ponašanja naplaćivati usluge i ne mogu raditi bez naknade niti naplaćivati niže

tarife. Osim toga, ako je odvjetnik zaposlen u nekoj kompaniji ili nevladinoj udruzi, više se ne može

pojavljivati pred sudom u kaznenopravnim predmetima. ICTJ intervju sa hrvatskim odvjetnikom koji

zastupa hrvatske Srbe u građanskim parnicama, Zagreb, 22. prosinca 2005.113

ICTJ intervju sa Centrom za mir, Zagreb, 22. prosinca 2005.

24

na bolji pristup informacijama i bolju obranu njihovih posebnih interesa. te kvalitetnije

priznanje, od strane drugih, teškoća koje su preživjeli. Suprotni argumenti se odnose na

opasnost od dodatnog odlaganja vođenja postupaka, eventualni sukob s državnim

odvjetnikom i na potrebu da se žrtave zastupaju samo na završnom ročištu na kojem

strane daju završno izlaganje prije izricanja presude.

Prema trenutnom nacrtu zakona o pravnoj pomoći, pravna pomoć bi se besplatno pružala

svakoj osobi čiji je mjesečni dohodak ispod 1.800 kuna (oko 250 eura). Međutim, nije

jasno koliko ljudi bi na to imalo pravo. Drugi su pak mišljenja da pravosudni sustav i

svakako društvo u cjelosti još uvijek nisu dovoljno «sazreli» da bi žrtve uključili u

postupak suđenja. Naglašavaju da bi u osjetljivom kontekstu u Hrvatskoj bilo čak teže

donositi nepristrasne odluke uz potpuno i izravno sudjelovanje žrtava. Takovu situaciju je

jedan ugledni aktivist ljudskih prava ovako sumirao:

Dugoročno, pravda ne postoji ako žrtve nisu zastupljene. Mi smo kao u sendviču,

[nalazimo se] između pravde koju možemo imati danas i one koju bismo mogli imati u

idealnoj situaciji. Ne radi se tu o pitanju principa, nego o realnosti. Danas je razumno za

hrvatsko pravosuđe da žrtve ne nudu zastupljene. Situacija u Srbiji je drukčija. Tamo nije

bilo rata i ljudi nemaju isto ratno iskustvo.114

Međutim, Fond za humanitarno pravo gleda na svoju ulogu u zastupanju žrtava tijekom

suđenja u Srbiji kao na ulogu branitelja ljudskih prava koji su, predstavljajući dodatnu

dokumentaciju o zločinima, u stanju cjelovitije predstaviti odgovornost okrivljenih – i

povezanost sa državnim institucijama kao što su policija i vojska – nego što to može

državni tužitelj.115

iii. Suradnja među nadležnim tijelima i učinkovitost istraga

Suradnja među nadležnim tijelima je vrlo bitna ako se očekuje pravilno vođenje istraga i

na državnoj i regionalnoj razini. Međudržavna suradnja u domenu pravosuđa je nedavno

dala obećavajuće znake poboljšanja stanja. Prije se takova suradnja uglavnom odnosila na

radnje prije početka suđenja koje su podrazumijevale razmjenu informacija i dokaza

tijekom istražnog postupka. Ali odnedavno se proširila i na fazu suđenja, i uvedena je

praksa pozivanja svjedoka koji žive izvan zemlje u kojoj je postupak u toku. Takva

unapređenja, koja su bila nezamisliva samo prije dvije godine, osobito su bila vidljiva

tijekom postupka u predmetu Lovas116

pred Županijskim sudom u Vukovaru i u

predmetu Ovčara117

pred Vijećem za ratne zločine u Okružnom sudu u Beogradu.

114ICTJ intervju s aktivistom za ljudska prava iz Hrvatske, Zagreb, 23. prosinca 2005.

115Intervju sa Natašom Kandić, Fond za humanitarno pravo, srpanj 2006.

116U listopadu 2005. godine je Tužitelj za ratne zločine u Srbiji uzjavilo da će provesti istrage protiv osoba

koje se traže u vezi s predmetom Lovas, za koje se zna da su na njegovom teritoriju. Vidjeti Misija OESS-a

u Hrvatskoj, “Status Report No. 17 on Croatia’s Progress in Meeting International Commitments since July

2005,” 10. studenoga 2005., str. 17.117

U ovome predmetu u kojem su okrivljeni optuženi za ratne zločine protiv Hrvata u Vukovaru 1991.

godine, srbijanski tužitelj i istražni sudac su se sastali sa državnim odvjetnikom za ratne zločine iz Hrvatske

u Zagrebu, i dobili su bitne podatke i dokaze za taj predmet. Vidjeti Human Rights Watch, “Pravda u

25

Suradnja je omogućena temeljem okvira sporazumâ o suradnji u pravosuđu koji je i

Hrvatska potpisala. Taj okvir obuhvata sporazum koji je 1996. godine zaključen između

Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji u kaznenim stvarima118

, sporazum koji su

1998. godine zaključili Hrvatska i Srbija i Crna Gora o uzajamnoj pravnoj pomoći u

građanskim i kaznenim stvarima,119

Europska konvencija o ekstradiciji i Europska

konvencija o uzajamnoj pomoći u kaznenopravnim stvarima, kojoj je Hrvatska također

pristupila.120

Državno odvjetništvo RH je nedavno potpisalo sporazum sa Tužiteljstvom

Bosne i Hercegovine o unapređenju suradnje na razini tužiteljstava u predmetima ratnih

zločina i organiziranog kriminala.121

Sličan sporazum je potpisan i sa Glavnim tužiteljem

Crne Gore.122

Ali je ova kvalitetnija suradnja u domenu pravosuđa također omogućena i djelovanjem

domaćih nevladinih udruga, prije svega Fonda za humanitarno pravo iz Beograda.

Tijekom suđenja u predmetu Ovčara, pred Vijećem za ratne zločine u Beogradu, Fond za

humanitarno pravo, koje je preuzelo pravno zastupanje žrtava, organiziralo je dolazak i

nazočnost dvadesetak članova obitelji žrtava iz područja Vukovara na saslušanjima,

tijekom perioda od godinu i pol. «Fond za humanitarno pravo nas je kontaktirao. Na

početku obitelji nisu željele otići tamo i mislile su da je to samo farsa. Ali je povjerenje u

Fond bilo odlučujuće. Pristali smo i uvjerili svjedoke da trebaju otići u Srbiju», izjavio je

jedan od zastupnika hrvatskih žrtava.123

Inicijativa je pohvaljena kao veliko postignuće za

žrtve, kao i za zajednice sa obje strane granice. «To je jedan od najboljih primjera koji

pokazuju kako se treba postupati s ratnim zločinima», rekao je predstavnik Srba u

Vukovaru.124

Vodeća nevladina udruga koja prati sudske procese je istaknula da su nakon

toga iskustva «udruge žrtava u potpunosti promijenile retoriku: sada kažu da je u redu

ako se [okrivljenima] sudi u Beogradu. Danas, uz manju pomoć moguće je zamisliti da

svjedoci odlaze u Srbiju i iz Srbije u Hrvatsku. Ali još uvijek postoji strah, ali je moguće

nešto učiniti kako bi se savladao».125

Dva svjedoka su također svjedočila putem video-linka iz Hrvatske u postupku u predmetu

Ovčara. Deset svjedoka iz Republike Srpske, u Bosni i Hercegovini, svjedočilo je u

opasnosti: suđenja u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori,”

listpad 2004., tom 16, br. 7 (D), str. 19.118

Sporazum između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade

Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima, Službeni list Republike BiH –

posebno izdanje, Međunarodni sporazumi, 27. svibnja 1996.119

Sporazum između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o pravnoj pomoći u

kaznenopravnim i građanskim stvarima, Narodne Novine – posebno izdanje, Međunarodni sporazumi, br.

6/1998, 10. travnja 1998.120

Human Rights Watch, “Pravda u opasnosti: suđenja u predmetima ratnih zločina u Hrvatskoj, Bosni i

Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori,” listopad 2004., tom 16, br. 7 (D), str. 18.121

Protokol o suglasnosti u ostvarivanju međusobne suradnje u borbi protiv svih oblika teškog kriminala,

koji je potpisan između Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Javnog tužiteljstva Republike Bosne i

Hercegovine. Human Rights Watch, “U potrazi za pravdom: Odjel za ratne zločine u Bosni i Hercegovini,”

veljača 2006., http://hrw.org/reports/2006/ij0206/ij0206web.pdf122

Hrvatska novinska agencija HINA, “Crna Gora i Hrvatska će surađivati u kaznenom gonjenju

osumnjičenih za ratne zločine”, 27. srpnja 2006.123

ICTJ intervju sa predstavnikom hrvatskih žrtava, Zagreb, 23. prosinca 2005.124

ICTJ intervju sa predstavnikom srpskih žrtava, Vukovar, 21. prosinca 2005.125

ICTJ intervju sa hrvatskom nevladinom udrugom, Zagreb, 22. prosinca 2005.

26

studenome 2005. i u siječnju 2006. godine pred Županijskim sudom u Splitu. Postupak u

predmetu Lora je bio prvi primjer u kojem su svjedoci iz Srbije, poticani srbijanskim

Tužiteljstvom i Fondom za humanitarno pravo, željeli doputovati u Hrvatsku. Tim

svjedocima su zaštitu pružale snage policije i iz Srbije i iz Hrvatske.126

Predstojeći sudski

postupci protiv pripadnika «Škorpiona», posebne postrojbe srbijanskog Ministarstva

unutarnjih poslova, će predstavljati još jedan veliki test sve veće suradnje među

pravosudnim tijelima iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore.127

Međudržavna suradnja je također bitna i za smanjenje broja sudskih postupaka koji se

vode u odsutnosti okrivljenih. Vrhovni sud i Državno odvjetništvo Hrvatske izdali su

naputke da se razdvoje postupci koji se vode protiv pristunih optuženika i optuženika u

bijegu. Ipak, 2005. godine su protiv skoro 60 posto svih optuženih i protiv gotovo 75

posto od svih optuženih Srba vođeni postupci u odsutnosti.128

Ovako visok broj

postupaka koji se vode u odsutnosti okrivljenih je djelomice rezultat velikoga broja

optužnica temeljem kojih se postupci vode pred sudovima čak i kada su neki okrivljeni

još uvijek na slobodi. Temelj ovih zajedničkih optužnica je često pripadnost optuženih

određenoj postrojbi policije ili vojske, a ponekad jednostavno činjenica da se nekoliko

optuženih nalazilo na mjestu istoga zločina.

III. TRAGANJE ZA ISTINOM

Neovisni mediji i nevladine udruge su odigrali značajnu ulogu u inicijativama za

traganjem istine u Hrvatskoj. Za razliku od toga, hrvatska tijela vlasti samo su u

ograničenoj mjeri nastojala zvanično objelodaniti činjenice koje se odnose na događanja

iz rata na hrvatskom teritoriju hiljadu devetsto devedesetih godina. U ožujku 2005.

godine je formiran Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u

cilju prikupljanja i obrade dokumentacije koja se odnosi na rat. Centar, koji je zamišljen

kao «javni znanstveni institut» također vrši planiranje o istraživanjima raznih ratnih tema.129

Bitno je napomenuti, međutim, da je povjesničar Ante Nazor, direktor Centra, jasno

istaknuo da vjeruje da «Domovinski rat» predstavlja jedno od »najsjajnijih razdoblja

hrvatske povijesti i da su vojne operacije Bljesak i Oluja bile zakonite i legitimne

operacije Hrvatske vojske čiji je cilj bio oslobađanje okupiranog teritorija.130

Na ishod rata se u zemlji gleda prije svega kao na pobjedu branitelja u «Domovinskom

ratu» nad srbijanskim agresorom. Ovo je, skupa sa posebnim poslijeratnim političkim

kontekstom kojeg karakteriziraju gospodarski rast i relativno bliske veze sa Zapadom,

omogućilo državi da izbjegne ozbiljno i nepristrasno suočavanje s prošlošću.

«Deklaracija o Domovinskom ratu» koju je Sabor donio u listopadu 2000. godine je

126Intervju sa Natašom Kandić, srpanj 2006.

127Iako Škorpioni nemaju veze s Hrvatskom, hrvatsko pravosuđe je dostavilo dokumentaciju srbijanskom

Vijeću za ratne zločine u tome predmetu.128

Kruhonja, K. (Ed.), “ Praćenje suđenja za ratne zločine. Godišnje izvješće, 2005,” Osijek, Centar za mir,

nenasilje i ljudska prava, 2005, str. 10 i Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Status Report No.17 on Croatia’s

Progress in Meeting International Commitments since July 2005,” 10. studenoga 2005., str. 16.129

“Na tragu istine o Domovinskom ratu,” Hrvatski Vojnik, 7. veljače 2006., na http://www.hrvatski-

vojnik.hr/hrvatski-vojnik/0722006/nazor.asp130

“Istraživanje Domovinskog rata bez monopola,” Nedjeljni Vjesnik, 24. travnja 2005.

27

primjer toga. U Deklaraciji se navodi da je «Republika Hrvatska vodila pravedan i

legitiman, obrambeni i oslobađajući, a ne agresivni i okupacijski rat protiv bilo koga, u

kojem je branila svoj teritorij od velikog srbijanskog agresora u svojim međunarodno

priznatim granicama.» Iako se u Deklaraciji izričito ne poriče da hrvatske snage nisu

počinile nikakav zločin, kao zvanična izjava, njome se potvrđuje nekompletna slika

sukoba s obzirom da ne postoji ekvivalentno zvanično priznanje etničkog čišćenja srpskih

civila. Osobito flagrantna u istom kontekstu jest činjenica da se u optužnicama koje je

haško Tužiteljstvo podiglo protiv Hrvata optuženih za zločine počinjene tijekom

«Domovinskog rata», to jeste, protiv Norca i Ademija, Markača, Čermaka, Gotovine i

Bobetka, pominje ne samo izvršenje zločina od strane Hrvatske vojske, nego i postojanje

zajedničkog zločinačkog poduhvata među čijim se pripadnicima nalaze i najviše rangirani

dužnosnici države Hrvatske. Ipak, prema nedavno provedenoj studiji UNDP-ja,

«Deklaracija o Domovinskom ratu», osim što je još uvijek na snazi, također odražava

cjelokupan koncenzus javnoga mnijenja u zemlji.131

U svezi s tim, čini se da postoji malo

javne ili zvanične spremnosti da se prizna i preuzme odgovornost za iznijansiraniji i

kompleksniji povijesni zapis uloge Hrvatske.

Osim bitnog, ali ipak ograničenog doprinosa koji suđenja pred haškim sudom i domaćim

sudovima daju utvrđivanju određenih činjenica u vezi s ratom, najvidljivija su nastojanja

na traganju za istinom ona koja dolaze od domaćih i međunarodnih nevladnih udruga.

One su odigrale važnu ulogu u prikupljanju dokumenata i svjedočenja žrtava i pomogle

su stvaranju prostora za javnu debatu o povredama ljudskih prava iz prošlosti koje su se

desile u zemlji. Međutim, što se tiče perspektive uvođenja nekog formalnijeg mehanizma,

kao što je komisija za istinu, nevladine udruge su davno primijetile, kao što je to izjavio

jedan od njihovih glavnih predstavnika, da «apsolutno ne postoji šansa da bi to Sabor

podržao, a nemamo ni potporu javnosti.»132

Jedno objašnjenje takove situacije je

činjenica da je za razliku od Bosne i Srbije, Hrvatska dobila svoj rat. Jedan branitelj, koji

je danas uključen u aktivnosti na izgradnji mira, izjavio je: «Mi smo pobjednici rata.

Priča ovog epa je [priča] o glorificiranju. I što se još može reći u svezi s tim? Tko god

izražava kritike, dovode se u pitanje njegovi motivi.»133

Zbog toga, domaće nevladine

udruge, kao što je Dokumenta, usmjeravaju svoja nastojanja na prikupljanje informacija i

promidžbu pristupa traganju za istinom, kako zbog nedostatnog napretka na razini države

tako i zbog regionalne dinamike koja je odigrala ulogu u sukobu.134

Medijska izvješća koja su objavili neovisni mediji, među njima i Feral Tribune, poticala

su javnu debatu o pitanju zločina, osobito onih zločina koji su počinjeni nad Srbima. Ta

medijska izdanja su odigrala središnju ulogu u podizanju svjesti i inzistiranju na

utvrđivanju odgovornosti počinitelja.

131UNDP, “Transitional Justice: Assessment Survey of Conditions in the Former-Yugoslavia,” Beograd,

2006., str. 154.132

ICTJ intervju sa predstavnikom nevladine udruge, 23. prosinca 2005.133

ICTJ intervju sa bivšim braniteljem, 23. prosinca 2005.134

Dokumenta – Centar za suočavanje s prošlošću, potpisao je “Protokol o regionalnoj suradnji u svrhu

vođenja istraga i dokumentiranja ratnih zločina u post-jugoslavenskim zemljama” u partnerstvu sa

Istraživačko-dokumentacionim centrom iz Sarajeva i Fondom za humanitarno pravo iz Beograda.

28

Dugi niz godina su zvanični hrvatski spiskovi sadržavali jedino imena hrvatskih žrtava. U

suradnji s Međunarodnim komitetom Crvenoga križa, vlada je pokrenula projekt izrade

jedinstvenog spiska nestalih osoba, umjesto dotadašnja dva, uglavnom jednoetnička,

spiska – jedan iz 1991/92 i drugi iz 1995. godine.135

U ožujku 2006. godine je vlada

potpisala sporazum sa Bosnom i Hercegovinom i sa Srbijom i Crnom Gorom o seriji

spiskova sa imenima oko 2.500 nestalih osoba.136

MKCK je izjavio da će objediniti

spiskove u jedinstvenu publikaciju pod nazivom «Knjiga nestalih», čije se objavljivanje

očekivalo krajem 2006. godine.137

U okviru istih nastojanja, u srpnju 2005. godine je

Vlada usvojila ukaz kojim se uspostavlja povjerenstvo za zatočene i nestale osobe, koji bi

trebao imati ulogu savjetodavnog tijela Vlade.138

Nesuglasja i nedovoljna suradnja

između srpskih i hrvatskih udruga obitelji nestalih osoba, koji su rezultirali iz prošlosti i

koji ukazuju na jake podjele u društvu, još uvijek su duboki i predstavljaju ozbiljne

prepreke procesu traganja za istinom.139

IV. REPARACIJE

A. Materijalna reparacija

Pitanje reparacija u Hrvatskoj se uglavnom sastoji od rješavanja povreda imovinskih

prava, što opet predstavlja pitanje koje je izravno povezano sa pitanjem povratka

izbjeglica. Reparacije za oštećenu ili izgubljenu imovinu se uveliko rješavaju putem

zahtjeva za reparaciju koji se dostavljaju domaćim i međunarodnim sudovima.

Nepostojanje konzistentne Vladine politike znači da je Europski sud za ljudska prava i

dalje važan forum na kojem se rješavaju ti dugi sudski sporovi.140

135Misija OESS-a u Hrvatskoj, “2006 Review Report on Croatia’s Progress in Meeting International

Commitments since 2001,” 9. lipnja 2006., str. 19136

Povjerenstvo Vlade za zatočene i nestale osobe, “Izvješće o nestalim i zatočenim osobama (siječanj2004

– ožujak 2006),” na: http://www.vlada.hr/download/2006/03/09/147-3.pdf.137

Misija OESS-a u Hrvatskoj, “2006 Review”, 9. lipnja 2006. str. 26.138

Međudržavna suradnja u traganju za nestalim osobama može postati kvalitetnija s obzirom na nedavno

obećanje Hrvatske i Srbije da će zajedničkim nastojanjima ubrzati proces. Vidjeti “Croatia, Serbia-

Montenegro to intensify efforts to clarify fate of missing persons” (Hrvatska, Srbija i Crna Gora će

intenzivirati nastojanja na razrješenju sudbine nestalih osoba), Southeast European Times, 3. veljače 2006.

na http://www.setimes.com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/newsbriefs/setimes/newsbriefs/2006/02/03/nb-

05.139

Brojke koje daju hrvatske i srpske udruge obitelji nestalih osoba se stalno mijenjaju i često su

zbunjujuće. Ukupan broj nestalih hrvatskih Srba prema podacima udruge sa sjedištem u Beogradu Veritas

je 2.805. Vidjeti Veritas, “Spiskovi,” na http://www.veritas.org.yu/engleski/listings.htm. Ovu brojku

ponavlja i sestrinska udruga Veritasa, Udruženje porodica nestalih i nasilno odvedenih lica sa sjedištem u

Vukovaru, koja je jedina udruga te vrste u Hrvatskoj. Udruga obitelji branitelja i osoba nestalih 1991-96 sa

sjedištem u Zagrebu tvrdi da je od 1991. godine nestalo 1.043 osobe (među njima 200 Srba i 400 hrvatskih

branitelja), a nakon 1995. godine 2.023 (Hrvata i Srba). Prema podacima MKCK-a u operaciji Oluja

nestalo je između 850 i 900 Srba. Prema najnovijem izvješću Vladina povjerenstva za period od 1. siječnja

2004. do 3. ožujka 2006. godine, još uvijek se 1.140 Hrvata i 915 Srba vode nestalim:

http://www.vlada.hr/Download/2006/03/09/147-3.pdf.140

Bitan korak ka regionalnoj suradnji u rješavanju pitanja povratka izbjeglica poduzet je kroz usvajanje

Ministarske deklaracije o povratku izbjeglica, koju su usvojile vlade Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne

Gore u Sarajevu, 31. siječnja 2005. godine, koja je poznata pod nazivom “Sarajevski proces o povratku

izbjeglica u regiji,” u cilju “rješavanja preostalih pitanja izbjeglica putem usuglašenog regionalnog

29

Računa se da je između 300.000 i 350.000 hrvatskih Srba napustilo svoje domove u

Hrvatskoj tijekom rata.141

Prema Organizaciji za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) do

travnja 2006. godine se preko 120.000 od 300.000 hrvatskih Srba i 218.000 od 221.000

Hrvata bilo prognanih tijekom rata vratilo u Hrvatsku.142

Politike Vlade Hrvatske u vezi s

povratkom izbjeglica i reparacijom za povrede imovinskih prava obuhvataju povrat

imovine, rekonstrukciju oštećene ili unitene imovine143

i uvođenje programa stambenog

zbrinjavanja za bivše nositelje stanarskih prava. Završetak procesa povrata imovine se

očekuje 2006. godine. U periodu od 1995. do 1998. godine oko 19.500 privatnih kuća u

vlasništvu hrvatskih Srba je Hrvatska privremeno dodijelila na korištenje drugim

osobama, prije svega Hrvatima izbjeglim iz Bosne. Prema OESS-u, prema podacima koji

su važili do travnja 2006. godine, a kao rezultat nastojanja da se imovina vrati, u svega

219 kuća još uvijek borave privremeni korisnici.144

Što se tiče obnove oštećenih ili uništenih privatnih kuća, prema izvješću, do kraja 2003.

godine je Vlada Hrvatske obnovila 123.000 stambenih jedinica145čiji su glavni korisnici

bili Hrvati.146

Tek poslije toga i Srbi su u značajnijem broju postali korisnici programa

obnove, s tim da je, nakon produženja roka za dostavljanje zahtjeva za obnovu, krajem

2005. godine još uvijek bilo 6.500 neriješenih zahtjeva i 12.000 priziva.147

Možda je najveći izazov pred Vladom Hrvatske trenutačno u ovoj oblasti pitanje bivših

nositelja stanarskih prava, to jeste pitanje građana koji su živjeli u stanovima u

državnome vlasništvu i koji su pobjegli tijekom rata.148

To je situacija u kojoj se nalazi

pristupa.”Vidjeti, primjerice, BBC, “Balkan refugee crisis eases,” 18. ožujka 2005. na

http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/4360555.stm.141

Human Rights Watch, “World Report 2005,” siječanj 2005., str. 364-368.142

Podaci UNHCR-a i Ureda za prognanike i izbjeglice objavljeni u: Misija OESS-a u Hrvatskoj, “2006

Review Report on Croatia’s Progress in Meeting International Commitments since 2001,” 9. lipnja 2006.

str., 13. Međutim, rasprostranjeno je mišljenje da ovi brojevi ne odražavaju de fakto broj povratnika koji

žive u Hrvatskoj, jer su se mnogi vratili u Srbiju i Crnu Goru ili u Bosnu i Hercegovinu nakon što su se

registrirali u Hrvatskoj.143

Pomoć u obnovi je regulirana Zakonom o obnovi iz 1996. godine (Narodne novine, br. 24/1996, 26.

ožujka 1996). Kako bi se riješile pritužbe da je zakon “diskriminirajući” prema hrvatskim Srbima,

izmijenjen je 2000. godine (Narodne novine, br. 57/2000, 9. lipnja 2000). Prema izmijenjenom zakonu,

njime se regulira “obnova uništenih ili oštećenih materijalnih dobara u Republici Hrvatskoj koja je bila

izložena destruktivnim djelovanjima i efektima od početka agresije Velike Srbije do zavšetka mirne

reintegracije [siječanj 1998.].” Vidjeti Human Rights Watch, “Broken Promises: Impediments to Refugee

Return to Croatia,” rujan 2003., tom 15, br. 6 (D), str. 45.144

U sastavu toga procesa Vlada osigurava alternativni smještaj za privremene korisnike i obvezala se na

isplatu naknada vlasnicima oštećene imovine koja je vraćena prteko pomoći za obnovu koju organizira

država ili u vidu bespovratnih sredstava u gotovinskom iznosu. Vidjeti Misija OESS-a u Hrvatskoj, “2006

Review Report on Croatia’s Progress in Meeting International Commitments since 2001,” 9. lipnja 2006.,

str. 15.145

The Economist Intelligence Unit, “Country Profile 2004: Croatia,” London, 2004, str. 19.146

2003. godine tri četvrtine opravljenih kuća pripadale su srpskim povratnicima. Ibid.147

Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Status Report No.17 on Croatia’s Progress in Meeting International

Commitments since July 2005,” 10. studenoga 2005., str. 7.148

EU je naglasila da je “došlo do pozitivnih pomaka na polju povratka izbjeglica, s tim da je napredak

osobito slab glede primjene programa za stambeno zbrinjavanje na bivše nositelje stanarskih prava.”

Vidjeti EU, “Key findings of the 2005 Progress Reports on Croatia,” 9. studenoga 2005.

30

većina preostalih izbjeglica i prognanika koji još uvijek nemaju mogućnost pristupa

svojim stanovima.149

Prema hrvatskom Zakonu o stambenim odnosima iz 1985. godine i

nizu zakona koji su doneseni nakon toga, država ima pravo prekinuti pravo korištenja

stambenih prava onima koji su napustili svoje stanove i nisu se vratili u roku od šest

mjeseci.150

Paradoksalno je da iako su još uvijek u tijeku sudski postupci pred hrvatskim

sudovima u kojima se traži ukidanje tih prava, Vlada je donijela programe za stambeno

zbrinjavanje151

koji se polako počinju provoditi.152

Jedan predmet pred Europskim sudom za ljudska prava u vezi s istim pitanjem, Blečić

protiv Hrvatske, postao je osobito poznat zbog prosvjeda udruga za ljudska prava protiv

sudske odluke iz srpnja 2004. godine. Stanarsko pravo podnositeljice apelacije pred

Sudom, Srpkinje koja je izbjeglica iz Hrvatske, je ukinuto zato što je iz svoga stana bila

odsutna preko šest mjeseci iz neopravdanih razloga. Prvostupanjsko vijeće Europskog

suda je podržalo odluku hrvatskoga suda prema kojoj je prekid stanarskog prava bio

opravdan, što je nakon toga osporeno u drugostupanjskom postupku kada je

provstupanjska presuda odbijena iz proceduralnih razloga. Iako se na ovaj predmet

ponekad gleda kao na podržavanje legitimiteta relevantnih stambenih propisa (među

njima i Zakona o stambenim odnosima iz 1985. godine), potrebno je napomenuti da je

presuda ograničena na jedan slučaj, a ne na cijeli zakonski okvir. Ipak, presuda je

kriticizirana zbog negativnog utjecaja na proces povratka izbjeglica.153

2003. godine je Vlada Hrvatske donijela dva zakona koja se odnose na ratne štete osim

imovinskih: Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih

demonstracija154

i Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od

pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata.155

Odredbe ovih dvaju zakona i njihov odnos sa zakonima o imovinskim štetama prouzročili

su kritike raznih osoba i udruga za ljudska prava i bacili su sjenu na njihovu mogućnost

da osiguraju djelotvorne reparacije žrtvama i njihovim obiteljima. Razlog za kontroverze

leži u činjenici da se Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i

149Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Status Report No.17 on Croatia’s Progress in Meeting International

Commitments since July 2005,” 10. studenoga 2005., str. 6.150

Zakon o stambenim odnosima, 1985., Narodne novine br. 51/1985, 42/1986, 22/1992, 70/1993).

Također vidjeti i Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, Narodne novine

73/1995, 7/1996, 100/97 i Zakon o najmu stanova na oslobođenim područjima, Narodne novine br.

73/1995, povučen 101/1998).151

Tim programima se predviđa mogućnost za bivše nositelje stanarskih prava u nekim velikim gradovima

da “unajme ili otkupe stanove u državnom vlasništvu po cijenama koje su ispod tržišnih.” Videjti Human

Rights Watch, “World Report 2005,” siječanj 2006., str. 364-368 i Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Status

Report No.17 on Croatia’s Progress in Meeting International Commitments since July 2005,” 10. studenoga

2005., str. 6.152

Svega desetak bivših nositelja stanarskih prava su do studenoga 2005. godine imali mogućnost

korištenja programa. Human Rights Watch, “World Report 2006,” siječanj 2006., str. 347-351.153

Blečić protiv Hrvatske, apelacija broj 59532/00. Europski sud za ljudska prava podržao je odluku

hrvatskoga suda kojom se ukida stanarsko pravo podnositeljice, koja je svoj dom u Zadru napustila 1991.

godine i nije se vratila u roku od šest mjeseci, sukladno hrvatskome zakonu. Tijekom drugostupanjskog

postupka Europski sud je zaključio da nije nadležan jer predmet ne potpada pod temporalnu jurisdikciju

suda te sud nije razmatrao u meritumu navod da je pravo podnositeljice na dom povrijeđeno.154

Narodne novine, br. 117/2003.155

Narodne novine, br. 117/2003.

31

javnih demonstracija odnosi samo na slučajeve nanošenja povreda osobama i u njemu se

navodi da se sve materijalne štete otklanjaju sukladno Zakonu o obnovi. S obzirom da se

taj Zakon ne odnosi na slučajeve u kojima je imovina uništena ili oštećena «djelom

terorizma» (to jeste, djelom koja nije počinila niti jedna zaraćena strana), mnogi građani

čija je imovina oštećena ostavljeni su bez pravnog sredstva.156

Ovi problemi su djelomice

riješeni presudom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Zadro protiv Hrvatske157

,

u kojem je zaključeno da se postupci sukladno Zakonu o obnovi te postupci koji se vode

sukladno Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih

demonstracija trebaju odvojeno promatrati, s obzirom da su prvi upravni, a drugi sudski

postupci. To znači da se naknade za imovinu mogu tražiti paralelno s traženjem naknade

za povrede. Druga kritika je upućena na račun Zakona o odgovornosti Republike

Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga

tijekom Domovinskog rata koji daje užu definiciju «šteta», čime se ograničava

odgovornost države u usporedbi za formulacijom iz Zakona o obveznim odnosima koji je

donesen 1996. godine.158

Građani dostavljaju zahtjeve za naknadu u građanskopravnom postupku pred domaćim

sudovima. U nekim slučajevima je naknada dodijeljena preživjelim Srbima za namjeno

ubojstvo, i to u postupcima protiv bivših pripadnika Hrvatske vojske i policije.159

Na međunarodnoj razini Hrvatska je 1999. godine podnijela zahtjev za naknadu

Međunarodnom sudu pravde protiv Savezne Republike Jugoslavije za povrede

Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, za koje se u

zahtjevu tvrdi da su počinjene u periodu od 1991. do 1995. godine.160

Sličan postupak

koji se vodi po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore biti će važan test za

hrvatski zahtjev.161

Presuda Suda se očekuje početkom 2007. godine. Zanimljivo je da su

27. srpnja 2005. godine Hrvatska i Crna Gora potpisale bilateralni sporazum, prema

kojemu se Crna Gora obvezala na isplatu ratne odštete Hrvatskoj u iznosu od 400.000

eura za štete prouzročene tijekom rata na stočnoj farmi u blizini granice.162

156Vidjeti Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Guidance for returnees to Croatia,” prosinac 2004.

157Zadro protiv Hrvatske, predstavka br. 25410/02, presuda od 26. svibnja 2005.

158Vidjeti Misija OESS-a u Hrvatskoj, “Guidance for returnees to Croatia,” prosinac 2004.

159Primjeri takovih predmeta su: Skendžić protiv Republike Hrvatske i Karleuša protiv Republike Hrvatske,

oba predmeta na Općinskome sudu u Otočcu, i predmet Ljubičić protiv Republike Hrvatske pred Općinskim

sudom u Glini.160

Opća lista Međunarodnog suda pravde br. 118. Vidjeti ICJ, Press release 99/38, 2. srpnja 1999. Tekst

apelacije na http://www.icj-cij.org/icjwww/idocket/icry/icry_orders/icry_iapplication_19990702.PDF.161

Predmet u vezi s primjenom Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Bosna i

Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore), Međunarodni sud pravde. Opća lista ICJ-a br. 91. Za više

informacija pogledati http://www.icj-cij.org/icjwww/idocket/ibhy/ibhyframe.htm.162

Southeast European Times, “Croatia, Montenegro expected to seal accords on payment of wartime

compensation,” 27. srpnja 2005. na http://www.setimes.com/cocoon/

setimes/xhtml/en_GB/document/setimes/newsbriefs/2005/07/27/nb-06.

32

B. Javne isprike

Osim novčanih naknada, sve se više priznaje da mjere reparacije mogu obuhvatati,

između ostaloga, i zvanično priznanje i isprike za zlodjela iz prošlosti.163

Što se tiče rata u Hrvatskoj, postoje dva primjera javnih isprika: 25. lipnja 2000. godine

se predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović, ispričao Hrvatskoj za sudjelovanje njegovih

sugrađana u granatiranju Dubrovnika 1991. godine.164

I, 10. rujna 2003. godine je

predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, razmijenio isprike tijekom njegiva prvog

poslijeratnog posjeta Beogradu sa predsjednikom Državne zajednice Srbije i Crne Gore,

Svetozarom Marovićem, za djela koja su građani njihovih država počinili tijekom rata od

1991. do 1995. godine.165

Obje isprike su pokrenule znatnu javnu debatu. Neki su

pozdravili komentare kao bitne povijesne geste, dok su opet drugi smatrali da su isprike

beznačajne ako se počinitelji ne izvedu pred lice pravde i ukoliko se zvanično ne prizna

istina. Iako samo protokolarno pitanje, isprike su doprinijele normaliziranju odnosa

između dvije zemlje.166

V. SPOMEN-OBILJEŽJA

Kako bi se odala počast i u sjećanje na žrtve rata i njihove patnje, u Hrvatskoj je

podignuto nekoliko spomenika, od kojih je većina podignuta u čast hrvatskim žrtvama.

Prema hrvatskom Savezu udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja i civila,

već je podignuto 47 takvih spomenika. Među njima su spomenici podignuti u sjećanju na

branitelje, kao što je Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru,

posvećen onima koji su pružili otpor i izgubili život tijekom srpske tromjesečne opsade

grada.167

Neki spomenici su podignuti na mjestima izvršenja ratnih zločina. Vjerojatno je

među njima najpoznatiji spomenik na Ovčari, kod Vukovara, gdje su srpski vojnici ubili

1991. godine preko 200 Hrvata, uglavnom bolničkih pacijenata.

Oko spomen obilježja podignutog u Zagrebu su se 2005. godine javile kontroverze.

Tijekom rata su obitelji žrtava počeli postavljati cigle sa imenima žrtava na svakoj, na

163Vidjeti nedavno usvojena “Osnovna načela prava na pravno sredstvo i reparaciju žrtava teških povreda

međunarodnog humanitarnog prava,” Rezolucija o ljudskim pravima, 2005/35,

http://ap.ohchr.org/documents/E/CHR/resolutions/E-CN_4-RES-2005-35.doc.164

Transitions Online, “Apologies All Around,” 18. rujna 2003. na

http://www.tol.cz/look/BRR/article.tpl?IdLanguage=1&IdPublication=9&NrIssue=1&NrSection=6&NrArt

icle=10672.165

Predsjednik Marović je izjavio: “U ime prošlosti koju ne možemo promjeniti, ja, predsjednik Srbije i

Crne Gore, izvinjavam se za sve štete koje su građani moje zemlje nanijeli bilo kome u Republici

Hrvatskoj.” Hrvatski je predsjednik prihvatio ispriku i potom dao svoju: “Ispričavam se svima onima

kojima su građani Hrvatske nanijeli bol, čime su izvršili povredu zakona i zlouporabili svoju poziciju u bilo

koje vrijeme ili bilo kojem periodu,” BBC, “Presidents apologise over Croatian war,” 10. rujna 2003. na

http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3095774.stm.166

Intervju sa ICTJ, srpanj 2006.167

Vukovar je pao u ruke srpskih snaga 18. studenoga 1991. Vidjeti HRT, “Četrnaesta obljetnica stradanja

Vukovara u Domovinskom ratu,” 18. studenoga 2005. na

http://vijesti.hrt.hr/ShowArticles.aspx?ArticleId=2672.

33

pločniku ispred zgrade Ujedinjenih naroda u Zagrebu. To je postalo poznato pod nazivom

«zid bola» i od tada je ostalo kao spomen-obilježje koje je podignuto ad hoc. U lipnju

2005. godine, tijekom pregovora između lokalnih vlasti i udruga žrtava o podizanju

zvaničnog obilježja, «zid bola» su vlasti iznenada uklonile. Neki su osudili neosjetljivost

vlasti i izrazili su bijes kada je nekoliko cigli slomljeno tijekom procesa, te zbog toga što

nije sastavljen spisak žrtava. Drugi su opet tvrdili da su mediji svojim pisanjima

izmanipulirali taj incident i da će cigle, ustvari, biti sastavni dio novog spomen-obilježja,

masivnih otvorenih vrata na kojima će biti «dovoljno prostora za oko 14.000 imena».168

Koliko je poznato, u Hrvatskoj je podignut samo jedan spomenik u sjećanju na ubijene

srpske civile. On se nalazi u selu Kistanje, kod Varivoda, u Dalmaciji, gdje je ubijeno

oko 10 srpskih civila u kolovozu 1995. godine.169

Nedovoljan broj takovih obilježja u

sjećanje na srpske civile uklapa se u općíji otpor u Hrvatskoj ideji da su Hrvati činili ratne

zločine.170

U tome smislu, većina novih spomen-obilježja je podignuta u čast pobjede u

Domovinskom ratu, a ne kao doprinos zajedničkom priznanju činjenica iz prošlosti.

Slično tomu, Dan pobjede i nacionalne zahvalnosti se 5. kolovoza obilježava kao

nacionalni blagdan u sjećanje na 5. kolovoza 1995. godine kada je povraćena kontrola

nad Kninom tijekom operacije Oluja. Unatoč dokazima o rasprostranjenom uništenju

kuća izbjeglih Srba, koje su počinile hrvatske snage, i ubojstvu na stotine starijih civila

koji su ostali, državno vodstvo i dalje to koristi za ovjekovječenje zvanične herojske

verzije rata, tvrdeći pritom da su samo pojedini odmetnici odgovorni za zločine počinjene

nad ne-Hrvatima.171

VI. PROVJERA I DRUGE INSTITUCIONALNE REFORME

U Hrvatskoj ne postoje sustavna nastojanja da se izvrši provjera pripadnika snaga

sigurnosti, pravosuđa i politike. Umjesto toga, odabran je formalniji pristup postupanja sa

osobama koje su bile umiješane u povrede ljudskih prava i koje se nalaze na pozicijama u

oružanim snagama, policiji ili u pravosuđu. Ovaj neformalan proces provjera se provodi u

vidu umirovljenja, zamjena, ili jednostavno preraspodjele na nove dužnosti.172

Na

političkoj razini, međutim, nije bilo sličnog nastojanja da se smijene osobe koje su bile

umiješane u povrede ljudskih prava. Osim toga, etnička pristrasnost u pravosuđu, koja je

opisana u gornjem tekstu, naslijeđe je s početka tisuću devetsto devedesetih kada se oni

koji nisu bili nacionalisti i koji nisu bili Hrvati nisu ni imenovali na sudačke funkcije. To

naslijeđe je razlogom za nedostatak nacionalnih manjina u pravosuđu. 2004. godine su

168ICTJ intervju sa (hrvatskom) udrugom nestalih osoba,, Zagreb, 22. i 23. prosinca 2005.

169ICTJ intervju sa srpskim političkim liderom, Zagreb, 19. prosinca 2005.

170UNDP, “Transitional Justice: Assessment Survey of Conditions in the Former-Yugoslavia,” Beograd

2006., str. 154.171

Novinska agencija HINA, 5. kolovoza 2006., “Hrvatski predsjednik izjavio da su pojedinci počinili

zločine tijekom operacije Oluja”.172Često citiran primjer toga je bivši predsjednik Vrhovnoga suda, Milan Vuković, koji je izjavio da nije

bilo moguće izvršiti ratni zločin u obrambenom ratu. Kasnije je prešao na Ustavni sud, što je protumačeno,

iako nije razriješen dužnosti, kao tihi premještaj na manje istaknutu poziciju na kojoj više neće donositi

odluke u predmetima ratnih zločina.

34

nacionalne manjine činile svega 5.4 posto sudaca na hrvatskim sudovima.173Čak i krajem

2005. godine su hrvatski Srbi činili svega 2.4 posto zaposlenih u hrvatskom pravosuđu,

dok prema popisu pučanstva iz 2001. godine Srbi čine do 4.5 posto cjelokupne

populacije.174

Ipak se na ove probleme mora gledati u širem kontekstu institucionalne reforme u

Hrvatskoj, koja predstavlja bitan faktor u napretku koji Hrvatska ostvaruje na ispunjenju

međunarodnih standarda potrebnih za članstvo u EU. Primjerice, policija i pravosuđe

prolaze kroz postupan proces reformi. Iako se često dovodi u pitanje neovisnost

hrvatskog pravosuđa,175

u rujnu 2005. godine je donesena strategija za reformu

pravosuđa176

i vodi se rasprava o amandmanima na Zakon o Državnom sudbenom vijeću

(tijelu koje je zaduženo za imenovanje sudaca i vođenje stegovnih postupaka protiv

sudaca) i nacrtu zakona o pružanju pravne pomoći.177

Paralelno s tim, Vlada je utvrdila

Mapu puta za reformu policije, pri čemu se oslanja na pomoć OESS-a u vezi s domenu

obuke i savjeta.178

Međutim, nepostojanje kritičkog pregleda sastava pravosuđa, oružanih

snaga i policije još je jedan dokaz nespremnosti da se u potpunosti priznaju zločini

počinjeni u ime Hrvatske. To ostaje preprekom utvrđivanju šire odgovornosti i razvoju

povjerenja građana u državne institucije, osobito povjerenja manjina u Hrvatskoj.

VII. ZAKLJUČAK

Haški sud je zatvorio sve istrage i neće više podizati optužnice protiv osumnjičenih za

ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti počinjene na Balkanu početkom tisuću

devetsto devedesetih godina. Međutim, u nekoliko proteklih godina je došlo do znatnih

promjena u zemljama na prostoru bivše Jugoslavije u smislu preuzimanja, odgovornosti

za izvođenje pred lice pravde na stotine osumnjičenih za ratne zločine koji su do tada

izbjegavali pravdu. Nakon što je novo Vijeće za ratne zločine u Bosni i Hercegovini u

Sarajevu počelo suditi u prvim predmetima, te kako Vijeće za ratne zločine pri Okružnom

sudu u Beogradu pokazuje novu spremnost za provedbom pravde, Hrvatska također

konstantno nudi znake svoje uključenosti u ovome regionalnom nastojanju. Sve veća

predanost hrvatskih političkih lidera nastojanjima da se ukine praksa nekažnjavanja u

173“Komentari Vlade Hrvatske na Drugo mišljenje Savjetodavnog povjerenstva o primjeni Okvirne

konvencije za zaštitu nacionalnih manjina u Hrvatskoj,” 13. travnja 2005. na

http://www.minorityrights.org/admin/Download/pdf/CroatiaMicro2005.pdf174

Američki State Department – Biro za demokraciju, ljudska prava i rad, “Izvješće o ljudskim pravima u

Hrvatskoj za 2005.” ožujak 2006. na http://www.state.gov/g/drl/rls/hrrpt/2005/61642.htm; CIA Factbook:

https://www.cia.gov/cia/publications/factbook/geos/hr.html#People175

The Economist Intelligence Unit, “Country Profile 2004: Croatia,” London, 2004, str. 14.176

Ova reforma obuhvata mjere u vezi s Upravnim sudom i druge u cilju smanjenja broja zaostalih

predmeta, što je u središnjici mnogih presuda Europskog suda za ljudska prava u vezi s povredama prava

na pravično suđenje u razumnom roku, koje je utvrđeno na strani Hrvatske. Vidjeti EU, “Key findings of

the 2005 Progress Reports on Croatia,”9. studenoga 2005. i Misija OESS-a u Hrvatskoj: “Status Report

No.17 on Croatia’s Progress in Meeting International Commitments since July 2005,” 10. studenoga 2005.,

str. 11.177

Misija OESS-a u Hrvatskoj: “Status Report No.17 on Croatia’s Progress in Meeting International

Commitments since July 2005,” 10. studenoga 2005., str. 11.178

Ibid, str. 19.

35

regiji uveliko se može zahvaliti beskompromisnom pritisku međunarodne zajednice i

njenoj jasnoj poruci da su suradnja s haškim sudom i kazneni progoni počinitelja ratnih

zločina pred domaćim sudovima bezuvjetno potrebni za prijem u Europsku uniju. Barem

u tome pogledu se može kazati da hrvatske vlasti prije svega pokreće politički

pragmatizam.

Ipak je u hrvatskome pravosuđu postignut jasan napredak, bez obzira koliko on bio spor,

u smislu pravičnog suđenja i učinkovitih istraga u najosjetljivijim predmetima. Sve veća

suradnja među tužiteljima iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine, često na

neformanoj razini i na njihovu inicijativu, a ne temeljem zvanične politike, predstavlja

obećavajući razvoj situacije glede kaznenog progona za zločine i razvoja neovisnog

pravosuđa u regiji. Bez obzira, potrebno je dalje jačati kazneni progon počinitelja ratnih

zločina u domaćem pravosuđu. Osobito zaštita svjedoka treba postati učinkovitija,

potrebno je riješiti slučajeve etničke pristrasnosti, kao i izazove koje predstavljaju

suđenja u odsutnosti okrivljenih.

Unatoč napretku postignutom u oblasti kaznenog pravosuđa, neki dijelovi zemlje, osobito

područja koja su najviše ratom pogođena, kao što je to Vukovar, i dalje su duboko etnički

podijeljeni i još uvijek nisu spremni, deset godina nakon rata, u potpunosti se suočiti sa

ratnim naslijeđem. Hrvatska se još uvijek treba suočiti sa svojom poviješću kroz otvoreni

dijalog i debatu i revidirati ispolitiziranu povijest sukoba koja još uvijek živi u hrvatskim

školama. Pritisak, prijetnje i isključenost su još uvijek sudbina hrabrih aktivista ljudskih

prava i novinara koji istražuju i izvještavaju o zločinima počinjenim tijekom rata (osobito

ako su ih počinili pripadnici Hrvatske vojske) i o diskriminaciji etničke srpske manjine. U

Hrvatskoj još uvijek ne postoji ozbiljno i zvanično nastojanje da se istraže i javno

priznaju zločini iz prošlosti. Takva nastojanja bi se mogla poduprijeti integriranjem u

zajednički, regionalni pothvat traganja za istinom.

Pitanje reparacija predmetom je najnovijih zakonskih propisa i programa koje je donijela

Vlada Hrvatske. Međutim, i dalje ostaje zabrinutost u vezi s velikim brojem neriješenih

predmeta koji se odnose na zauzetu imovinu kojoj se postupno daje sve manje pozornosti.

Svako ozbiljno nastojanje da se osigura povratak izbjeglica mora osigurati reparacije

sukladno međunarodnim standardima. Institucionalna reforma, koja je do sada bila

uglavnom zanemarena, također bi doprinijela utvrđivanju šire odgovornosti za povrede

prava, kao i prevazilaženju konstantne pristrasnosti u funkcioniranju institucija.

Za razliku od mnogih drugih zemalja na prostoru bivše Jugoslavije, Hrvatska ima

prednost u smislu relativno lakšega puta ka članstvu u Europskoj uniji. Već je splasnuo

međunarodni pritisak na Hrvatsku otkako Gotovina čeka suđenje u den Haagu i otkako su

zvanično u listopadu 2005. godine otvoreni pregovori o pristupanju Hrvatske Europskoj

uniji. Istodobno, s obzirom da je veći dio napretka koji je opisan u ovome izvješću

ostvaren umnogome zahvaljujući političkoj ekspeditivnosti Vlade Hrvatske ili

zajedničkim nastojanjima nevladinih udruga i pojedicana, i dalje ostaju ozbiljne sustavne

prepreke rješavanja ispolitiziranih aspekata prošlosti Hrvatske. To što se Hrvatska nije u

potpunosti suočila s povredama ljudskih prava iz prošlosti moglo bi biti prijetnja

stabilnosti njenoga mira i legitimnosti institucija. Stoga je izuzetno važno da hrvatski

36

uspješan put ka članstvu u Europskoj uniji ne zasjeni nedostatke i prepreke na koje

Hrvatska nailazi u suočavanju s povredama iz prošlosti. s kojima se ta zemlja još uvijek

suočava. Za Hrvatsku stoga, bez obzira da li je u ili izvan Europske unije, sveobuhvanto

suočavanje s prošlošću ostaje i izazov i imperativ.