Erih From - Anatomija Ljudske Destruktivnosti 1

8/18/2019 Erih From - Anatomija Ljudske Destruktivnosti 1

http://slidepdf.com/reader/full/erih-from-anatomija-ljudske-destruktivnosti-1 1/198



Erich Fromm

Anatomija ljudske

destruktivnosti

Prva knjiga

Preveli

Gvozden FlegoVesna Marčec-Beli

ZAGREB 1989



Naslov izvornika

Erich FrommTHE ANATOMY OF HUMAN

DESTRUCTTVENESS

Holt, Rinehart and Winston

New York, 1973

© 1973 by Erich Fromm



Sadržaj

Predgovor autora 9

Terminologija 13Uvod: Instinkti i ljudske strasti 19

Prvi dioIN STINKTTVIZAM, BIHEVIORIZAM,

PSIHOANALIZA

Instinktivisti 31

Stariji instinktivisti 31

Neoinstinktivisti: Sigmund Freud i Konrad Lorenz 32Freudovo shvaćanje agresije 32 Lorenzova teorija agresije 34Freud i Lorenz — njihove sličnosti i razlike 37»Dokaz« analogijom 38Zaključci o ratu 44

Obožavanje revolucije 47II Environmentalisti i bihevioristi 51

Prosvjetiteljski environmentalizam 51Biheviorizam 51 Neobiheviorizam B. F. Skinnera 52Ciljevi i vrijednosti 53

Razlozi popularnosti skinerizma 58Biheviorizam i agresija 59

0 psihološkim eksperimentima 62Teorija frustracione agresije 83

III Instinktivizam i bineviorizam — njihove

razlike i sličnosti 89

Zajednička osnova 89



Kasnija gledišta 90Političko i društveno porijeklo ovih

dviju teorija 93

IV Psihoanalitički pristuprazumijevanju

agresije 97

Zaključak 102

Drugi dio

DOKAZI PROTIV INSTINKTIVISTICKE

TEZE

V Neurofiziologija 107

Odnos psihologije prema neurofiziologiji 107

Mozak kao osnova agresivnog ponašanja 110

Defenzivna uloga agresije 112

Instinkt »bijega« 113Grabežljivost i agresija 114

VI Ponašanje životinja 119

Agresija u »zarobljeništvu« 120 Ljudska agresija i gomilanje 124Agresija u divljini 126

Teritorijalizam i dominacija 131

Agresivnost među drugim sisavcima 134

Postoji li kod čovjeka inhibicija protiv ubijanja? 136

VII Paleontologija 141

Je li čovjek jedna vrsta? 141Je li čovjek grabežljiva životinja? 142

VIII Antropologija 146

»Covjek-lovac« — antropološki Adam? 146

Agresija i primitivni lovci 152



Primitivni lovci — društvo obilja?

Primitivno ratovanje Neolitska revolucijaPrethistorijska društva i »ljudska

priroda«Urbana revolucijaAgresivnost i primitivne kultureAnaliza trideset primitivnih plemenaSistem A: Društva koja afirmiraju iivot

Sistem B: Nedestruktivno —

agresivna društva

Sistem C: Destruktivna društva

Primjeri za ova tri sistema

Zuni Indijanci (Sistem A)

Manus (Sistem B)

Dobu (Sistem C)

Dokazi o destruktivnosti i okrutnosti

160

162

167

175

176

181

181

182

182

183

183

183

186

188

191

Indeks pojmova i imena 201





Predgovor

autora

Ova je studija prvi kompleksni rad na području psihoanalitičketeorije. Počeo sam se baviti proučavanjem agresije i destruktiv-'nosti ne samo zato što su to temeljni teorijski problemi psiho-'analize, već i zato što ih val destruktivnosti koji je zahvatio svijetčini veoma relevantnim s praktičkog stajališta.

Kada sam započeo ovu knjigu, bilo je to prije više od šest gcmdina, znatno sam pot'cijenio poteškoće koje su me čekale. Uskoro

je postalo jasno da ne mogu adekvatno pisati o ljudskoj dcstruk- 'tivnosti ostanem li u granicama svog područja kompetencije, tj.

psihoanalize. Iako je ovo ispitivanje trebalo biti uglavnom psiho- 'analitičko, bilo mi je potrebno nešto znanja i s drugih područja,naročito iz neurofiziologije, psihologije životinja, paleontologije iantropologije, kako bih izbjegao preuzak a prema tome i izopačenokvir istraživanja. Morao sam bar u osnovnim crtama upoznatinavedene discipline da bih mogao provjeriti svoje zaključke pre^ma glavnim podacima iz drugih područja, kako bih bio siguranda im moja hipoteza nije oprečna i da bih provjerio potrđujuli oni, kao što sam se nadao, moju hipotezu.

Budući da nije postojao rad koji bi iznosio ili integrirao prona-'laske o agresiji sa svih tih područja pa ni takav koji bi ih samosumirao, morao sam to učiniti sam. Nadao sam se da će taj po-'kušaj pomoći mojim čitaocima da usvoje moje globalno shvaća-'nje problema destruktivnosti, umjesto da prihvate gledišta poje-'dinačnih disciplina. Postoje, naravno, mnoge zamke u takvomnastojanju. Jasno je da nisam mogao steći kompetenciju na svim

tim područjima — a najmanje na onom na kojem sam počeo snajmanje znanja: području neuroloških nauka. Tu sam neka zna- 'nja stekao ne samo vlastitim proučavanjem već i susretljivošćuneurologa; nekolicina njih mi je davala savjete i odgovore namnoga moja pitanja, a neki su i čitali relevantne dijelove ruko-' pisa. Mada će stručnjaci uvidjeti da im ne nudim ništa novo

9



na njihovom specifičnom području, možda će se rado upoznatis podacima drugih područja o tako važnom predmetu. Nerješiv problem je ponavljanje i poklapanje s mojim ranijim

radovima. Bavim se problemima čovjeka već više od tridesetgodina, stavljajući u tom procesu težišta na nova područja, aistovremeno produbljujući i proširujući svoje uvide u stara. Nemogu pisati o ljudskoj destruktivnosti a da ne iznosim idejeobjavljene prije, no još uvijek neophodne za razumijevanje novih

pojmova kojima se ova knjiga bavi. Nastojao sam se, koliko god je to bilo moguće, ne ponavljati — upućujući na široke diskusijeu prijašnjim radovima; ali ponavljanje se ipak nije moglo sasvim

izbjeći. Poseban problem u tom pogledu je Srce čovjeka (The Heart o f Man), koje sadrži u osnovnom obliku neke moje nove pronalaske o nekrofdiji — biofiliji. Moj prikaz tih pronalazaka je u ovoj knjizi mnogo opširniji, i teoretski i s obzirom na klini-■čke ilustracije. Nisam ulazio u izvjesne razlike između gledištaiznesenih ovdje i u prijašnjim radovima; takva bi diskusija zaruzela previše mjesta, a nije dovoljno zanimljiva većini čitalaca.

Ostaje mi još samo ugodan zadatak; izraziti zahvalnost onima

koji su mi pomogli u pisanju ove knjige.Duboko sam zahvalan dru Juanu de Dios Hernandezu što mi je olakšao proučavanje na području neurofiziologije. U diskusi-1 jama, koje su trajale satima, razjasnio mi je mnoge probleme, pomogao mi da se orijentiram u ogromnoj literaturi i dao svojemišljenje o onim dijelovima rukopisa u kojima se obrađuju pro-' blemi neurofiziologije.

Zahvalan sam slijedećim znanstvenicima s područja neurolo-'

gije koji su mi pomogli opširnim razgovorima i pismima: premi-'nulom dru Raulu Hemandezu Peonu, doktorima Robertu B. Li-vingstonu, Robertu G. Hearthu, Heinzu von Foersteru i TheodoruMelnechuku, koji su također pročitali neurofiziološke dijeloverukopisa. Zahvaljujem i preminulom dru Francisu O. Schmittu,koji mi je omogućio sastanak s članovima Programa za neuro-'loška istraživanja na Massachusetts Institute of Technologv; onisu raspravljali o pitanjima koja sam im uputio. Zahvalan sam

Albertu Speem koji mi je razgovorom i korespondencijom pomo-'gao da obogatim svoju sliku o Hitleru. Zahvaljujem i RobertuM. W. Kempnem na podacima koje je skupio kao jedan od ame- 'ričkih tužilaca na nirnberškom procesu.

Također sam zahvalan dru Davidu Schecteru, dru MichaeluMaccobyju i Gertrudi Hunziker-Fromm na čitanju rukopisa i

10



vrijednim kritičkim i konstruktivnim sugestijama; dru IvanuIllichu i dru Ramonu Xirau za korisne sugestije koje se tiču inlozofskih aspekata knjige; dru W. A. Masonu za primjedbe s pod-'

ručja psihologije životinja; dru Helmuthu de Terrau na korisnim primjedbama o problemima paleontologije; Maxu Hunzikeru nakorisnim sugestijama u pitanju nadrealizma i Heinzu Brandtuna podacima i sugestijama o praksi nacističkog terora. Zahvalansam dru Kalinkowitzu za aktivan i ohrabrujući interes koji je

pokazao za ovaj rad. Također zahvaljujem dru Illichu i gospođiciValentini Horesman na pomoći u korištenju bibliografskih mar terijala Centra za interkulturalnu dokumentaciju u Cuemavacau

u Meksiku.Koristim ovu priliku da izrazim svoju zahvalnost gospođi Bea-

trici H. Mayer, koja je u posljednjih dvadeset godina ne samo pisala na stroju i prepisivala mnoge verzije mkopisa što sam ihnapisao, uključujući i ovaj, već ih je redigirala s mnogo spo-'sobnosti, razumijevanja i osjećaja za jezik, te je ovoj krajnjojreviziji pridonijela svojim vrijednim sugestijama.

Za vrijeme mog višemjesečnog boravka u inozemstvu za ruko-'

pis se u potpunosti i veoma konstruktivno brinula gospođa JoanHughes, na čemu sam joj veoma zahvalan.Zahvaljujem gospodinu Josephu Cunneenu, glavnom uredniku

izdavačkog poduzeća »Holt, Rinehart and Winston« na vrlo zna-1lačkom i savjesnom uredničkom poslu i konstruktivnim sugesti-'

jama. Nadalje, želim zahvaliti gospođi Lorraine Hill, administra-'tivnom uredniku, i gospodinu Wilsonu R. Gathingsu i gospođiciCathie Fallin, tehničkim urednicima »Holt, Rinehart and Win-

stona«, na umješnosti i brizi u koordiniranju rada na rukopisuu svim njegovim fazama. Na kraju zahvaljujem Marion Odomi-rok na izvrsnom, savjesnom i oštroumnom redigiranju.

Ovo istraživanje djelomično je potpomagao National Instituteof Mental Health, Public Health Service Grant No. MH 13144-01,MH 13144-02 Zahvaljujem na pomoći Fundaciji Albert i MaryLasker, koja mi je omogućila da uzmem još jednog asistenta.

New Yorksvibanj, 1973.E. F.

11





Terminologija

Dvosmislena upotreba riječi »agresija« je u bogatoj literaturio toj temi izazvala, mnogo zbrke. Taj pojam upotrebljava se za ponašanje čovjeka koji brani svoj život, za kradljivca koji ubijažrtvu da bi uzeo novac, za sadistu koji muči zatvorenika. Zbrkaide još dalje: pojam »agresija« upotrebljava se i za seksualni

pristup muškarca ženi, za ambiciozne poticaje planinara, trgov- 'ca ili seljaka koji ore zemlju. Razlog te zbrke možda je u utjc- 'caju biheviorističkog mišljenja u psihologiji i psihijatriji. Akoagresijom nazovemo sva »štetna« djela — tj. ona što oštećuju iliuništavaju nežive stvari, biljke, životinje ili čovjeka — tada je,

naravno, vrsta impulsa koji nagone na štetno djelo potpuno ire-'levantna. Ako se destruktivna djela, djela kojih je namjera čiuvanje, i konstruktivna djela označe jednom te istom riječju,onda zaista nema nade da se shvati njihov uzrok; ona nemajuzajedničkog uzroka jer su u potpunosti različite pojave, te ćemose naći u teoretski beznadnoj poziciji pokušamo li pronaći uzrok»agresije«.*

Uzmimo kao primjer Lorenza; njegovo izvomo poimanje agre-'sije shvaća kao evoluciono razvijen impuls koji služi opstanku

jedinke i vrste. Ah kako je on pojam »agresije« primijenio i nakrvožednost i okrutnost, mogli bismo zaključiti da su te iracio-'nalne strasti također urođene, pa se prema tome smatra da suizazvane zadovoljstvom koje proizlazi iz ubijanja. Slijedeći za- 'ključak je: ratovi su izazvani urođenim destruktivnim trendom uljudskoj prirodi. Riječ »agresija« prikladno služi kao most koji

spaja biološki adaptivnu agresiju (koja nije zla) s ljudskom de-struktivnošću koja je doista zla. Srž takvog »zaključivanja« je:

* Ipak treba primijetiti da Freud nije bio svjestan raznovrsnostiagrcsijc (usp. Dodatak). Nadalje, u Freudovom slučaju osnovni motivtesko da ie bio bihevioristički; vieroiatniie ie da ie on iednostavnoslijedio uobičajenu upotrebu.

13



Biološki adaptivna agresija = urođenaDestruktivnost i okrutnost' = agresija

Ergo: Destruktivnost i okrutnost = urođena.

U ovoj knjizi upotrebljavao sam pojam »agresije« za defen=zivnu, reaktivnu agresiju koju sam obuhvatio pojmom »benignaagresija«, a »destruktivnost« i »okrutnost« nazvao sam specijaUnim ljudskim sklonostima uništavanju i težnji za apsolutnomvlašću (»maligna agresija«). Kad god sam upotrijebio riječ »agre=sija« jer se činila korisnijom u izvjesnom kontekstu, pobliže sam

je odredio da bih izbjegao nesporazum.

Drugi semantički problem je u upotrebi riječi »čovjek« kaoriječi koja označava ljudski rod ili čovječanstvo. Upotreba riječi»čovjek« i za muškarca i za ženu nije začuđujuća u jeziku koji serazvio u patrijarhalnom društvu, ali vjerujem da bi bilo pomalo

pedantno izbjegavati tu riječ da bismo pokazali da je autor neupotrebljava u patrijarhalnom duhu. U stvari, sadržaj ove knjigetrebao bi taj problem nesumnjivo razjasniti.

Također sam, općenito, upotrebljavao riječ »on« za ljudska bića, jer reći »on ili ona« bilo bi nespretno. Vjerujem da su riječi

veoma važne, ali da od njih ne bismo trebali činiti fetiše i zannmati se više za riječi nego za misao koju izražavaju.Radi pažljive dokumentacije uz citate u ovoj knjizi navedeni

su i autor i godina izdanja. To je učinjeno zato da bismo omoginćili čitaocu da pronađe potpuniju referenciju u bibliografiji. Da=tumi se, stoga, ne odnose uvijek na vrijeme pisanja, kao u na=vodu Spinoza (1927).

14



Anatomija

ljudske

destruktivnosti





Što su generacije novije to su gore. Doći ćevrijeme kada će postati tako zle da će obožavatimoć; odabrat će snagu, a poštovanje prema dcr

broti će nestati. Na kraju, kada se nitko više ne bude bunio protiv nedjela ili osjećao stid u p rrsustvu bijednih, i njih će Zeus uništiti. Pa ipak,kad bi obični ljudi ustali i srušili vladare, ni tadane bi sve bilo lzgubljeno.Grčki mit o željeznom dobu

Pesimist sam kada gledam u historiju... ali kada gledam u prethistoriju,onda sam optimist.J. C. SMUTS

S jedne strane, čovjek je sličan mnogim vrsta-'ma zivotinja po tome što se bori protiv vlastitevrste. Ali s druge strane, on je među tisućamavrsta, koje se bore, jedini kod kojeg je borbarazdorna... Covjek je jedina vrsta koja je ma- '

sovni ubojica, jedini izrod u vlastitom drustvu. N. TINBER GEN

17





Uvod: Instinkti i

ljudske strasti

Porast nasilja i destruktivnosti u nacionalnim i svjetskim razr1

mjerima skrenuo je pažnju stručnjaka i javnosti uopće na teoreVsko ispitivanje prirode i uzroka agresije. Ta zabrinutost ne iznc^nađuje; ono što iznenađuje jest činjenica da je ta preokupacijatek skorašnja, osobito imamo li na umu da je istraživač takoznačajan kao što je Freud, modificirajući svoju raniju teorijuusredotočenu na seksualni poriv, već oko 1920. godine formuliraonovu teoriju, u kojoj je strast za uništavanjem (»instinkt smrti«)smatrao u intenzivnosti jednakom ljubavnoj strasti (»instinkt žnvota«, »seksualnost«). Javnost međutim i dalje shvaća frojdizamuglavnom u terminima predstavljanja libida kao čovjekove ccmtralne strasti obuzdane jedino instinktom za samoočuvanjem.

Situacija se izmijenila tek polovinom šezdestih godina. Jedanod vjerojatnih razloga te promjene bila je činjenica da je razinanasilja i bojazni od rata širom svijeta prešla određenu granicu.Važan činilac bilo je i izdavanje nekoliko knjiga o ljudskoj agre^siji, a posebno djela O agresiji Konrada Lorenza (1966). Lorenz,

ugledan znanstvenik na području ponašanja životinja,1 a naročitoriba i ptica, osmjelio se zaći na područje na kojem je imao maloiskustva i sposobnosti, na područje ljudskog ponašanja. Iako jemnogi psiholozi i neurolozi nisu prihvatili, knjiga O agresiji po-1stala je bestseler i ostavila dubok utisak na umove velikog brojaobrazovanih ljudi, od kojih su mnogi prihvatili Lorenzovo shva-'ćanje kao konačno rješenje problema.

Velikom uspjehu Lorenzovih ideja pridonio je i raniji rad jed-'

nog autora sasvim drugačijeg tipa — Roberta Ardreya (Afrička geneza, 1961. i Teritorijalni imperativ, 1962). Ardrey, koji nijeznanstvenik, već nadaren dramaturg, satkao je iz mnoštva podata-'ka o čovjekovim počecima uvjerlljivu, iako pristranu raspravukoja bi trebala dokazati čovjekovu urođenu agresivnost. Slijedilasu druga djela proučavatelja ponašanja životinja, kao što su

19



Goli majmun Desmonda Morrisa i 0 Ijubavi i mržnji Lorenzovaučenika I. Eibl-Eibesfeldta.

Sva ta djela sadrže uglavnom istu tezu: čovjekovo agresivno

ponašanje, koje se manifestira u ratu, zločinu, individualnim svćnđama i svim drugim vrstama destruktivnog i sadističkog pona-1šanja, proizlazi iz fdogenetski programiranog, urođenog instinktakoji traži rasterećenje i čeka na povoljnu situaciju da se izrazi.

Možda je Lorenzov neoinstinktivizam bio toliko popularan nezbog toga što su njegovi argumenti tako jaki, već zbog toga štosu im ljudi bili skloni. Sto bi za ljude koji se boje i osjećaju ner'sposobnima da promijene put koji vodi uništenju moglo biti

prihvatljivije od teorije koja nas uvjerava da nasilje proizlazi iznaše životinjske prirode, iz nesavladivog nagona za agresivnošću,i da je najbolje što možemo učiniti, kako tvrdi Lorenz, da shva-'timo zakon evolucije koji objašnjava moć tog nagona? Ova ieo rija urođene agresivnosti lako postaje ideologijom koja ublažujestrah od onog što bi se moglo dogoditi, i racionalizira naš osjećajnemoći.

Ima i drugih razloga s kojih je pojednostavnjen odgovor in-stinktivističke teorije prihvatljiviji od ozbiljnog proučavanja uzr'roka destruktivnosti. Ono zahtijeva preispitivanje osnovnih pre-1misa sadašnje ideologije, što nas navodi na analiziranje iracional-'nosti našeg socijalnog sistema i kršenje tabua koji se skrivajuiza uzvišenih riječi kao što su »obrana«, »čast«, »rodoljublje«. Nijedan postupak kojem nedostaje dubinska analiza našeg dru- 'štvenog sistema ne može otkriti razlog porasta destruktivnostiili predložiti načine i sredstva njenog smanjivanja. Instinktivi-stička teorija nudi mogućnost mimoilaženja teškog zadatka ta-'

kve analize. Ona podrazumijeva ovo: ako već moramo izginuti, bar ćemo izginuti uvjereni da nam je tu sudbinu nametnula naša priroda i shvaćajući zašto se sve moralo dogoditi baš tako kakose dogodilo.

S obzirom na sadašnju podjelu shvaćanja u psihologiji kritikuLorenzove teorije ljudske agresije naći ćemo u drugoj dominant- 'noj teoriji u psihologiji, tj. u biheviorizmu. Suprotno instinkti-vizmu, biheviorističku teoriju ne zanimaju subjektivni činioci

koji tjeraju čovjeka na određen način ponašanja; nju ne zanimašto on osjeća već kako se ponaša i koji društveni uvjeti oblikujutakvo ponašanje.

Tek dvadesetih godina fokus u psihologiji radikalno se poma-'kao s osjećaja na ponašanje; od tada su osjećaj a i strasti izba- 'čeni s područja psihologije kao nevažne činjenice, barem s nauč-

20



nog stajališta. Predmet proučavanja dominantne škole u psiho-'logiji postalo je ponašanje, a ne čovjek koji se ponaša; »nauka0 psihi« pretvorena je u nauku o izgradnji ponašanja životinja1 ljudi. Taj pravac dosegao je svoj vrhunac u Skinnerovom neo-

biheviorizmu, koji je danas najprihvaćenija psihološka teorija nasveučilištima Sjedinjenih Američkih Država.

Razlog te preobrazbe u psihologiji lako je pronaći. Na onogtko proučava čovjeka, više nego na bilo kojeg znanstvenika, utjc-'če društvo u kojem živi. To je tako ne samo zato što su načinna koji on misli, pitanja koja postavlja i njegovi interesi djelomi-'čno društveno određeni kao u prirodnim naukama, već je u nje^

govom slučaju i njegov predmet, čovjek, društveno određen.Kada psiholog govori o čovjeku, njegov model je zasnovan naljudima oko njega — a najviše na njemu samom. U suvremenomindustrijskom društvu ljudi su racionalno orijentirani, malo os-1

jećaju i smatraju svoje osjećaje i osjećaje psihologa beskorisnimopterećenjem. Bihevioristička teorija im veoma odgovara.

Sadašnja alternativa između instinktivizma i biheviorizma nije povoljna za teorijski napredak. Obje pozicije omogućuju samo

jedno objašnjenje ovisno o dogmatskim predrasudama, što zahti-' jeva od istraživača da činjenice svrsta u jednu ili u drugu teoriju.Da li smo uistinu suočeni s izborom: instinktivistička ili bihe- '

vioristička teorija? Jesmo li prisiljeni birati između Lorenza iliSkinnera; ne postoje li druge mogućnosti? Ova knjiga tvrdi da

postoji druga mogućnost i ispituje u čemu se ona sastoji.Kod čovjeka moramo razlikovati dvije potpuno različite vrste

agresije. Prva, koju dijeli sa svim životinjama, filogenetski je

programiran impuls za napad (ili bijeg) kada su vitalni životniinteresi ugroženi. Ova defenzivna »benigna« agresija nužna je zaopstanak jedinke i vrste, biološki je prilagodljiva i nestaje kad injen uzrok. Druga vrsta, »maligna« agresija, tj. destruktivnost i okrutnost, specifična je za čovjeka i gotovo je ne nalazimo kodsisavaca; nije filogenetski programirana i nije biološki prilagod-'ljiva; nema svrhe, zadovoljstvo nalazi u pohotnosti. Sve prijaš- 'nje diskusije o tom problemu uglavnom su bezvrijedne jer ne

prave razliku između tih vrsta agresije, od kojih svaka ima razlnčite izvore i različita svojstva.

Defenzivna agresija je stvarno dio ljudske prirode, iako nije iurođeni2 instinkt, kako je prije određivana. Kada Lorenz govorio agresiji kao obrani, njegove pretpostavke o agresivnom irrstinktu su opravdane (iako teorija o elementu spontanosti i samo-obnavljanja ostaje nedokazana). Ali on tu ne staje. Pomoću ne-

21



'koliko vještih postavki zaključuje da sva ljudska agresija, uklju-1čujući strast za ubijanjem i mučenjem, proizlazi iz biološki de-terminirane agresije, preobražene zbog djelovanja određenihfaktora, iz benigne u destruktivnu. No, toliko empirijskih poda-'taka govori protiv te hipoteze, da je čine gotovo neodrživom. Pro- 'učavanje životinja pokazuje da sisavci — a naročito primati —iako prilično defenzivno agresivni, nisu ubojice ni mučitelji. Pćnleontologija, antropologija i historija pružaju dovoljno dokaza

protiv instinktivističke teze: (1) ljudske grupe se toliko razlikujus obzirom na stupanj destruktivnosti da se ta činjenica jedvamože objasniti, destruktivnošću i okrutnošću kao urođenim oso-'

binama; (2) razni stupnjevi destruktivnosti su u korelaciji s dru- 'gim fizičkim faktorima i razlikama u odgovarajućim socijalnimstrukturama i (3) stupanj destruktivnosti raste s većim razvitkomcivilizacije, a ne obrnuto. Uistinu, prikaz urođene destruktivnostiodgovara historiji mnogo više nego prethistoriji. Kad bi čovjek

posjedovao samo biološki prilagodljivu agresiju koju dijeli sasvojim životinjskim precima, bio bi relativno miroljubivo biće;kad bi čimpanze imale psihologe, agresivnost za njih ne bi pred-'stavljala problem o kojem bi pisale knjige.

Ipak, čovjek se razlikuje od životinja po tome što je ubojica; on je jedini primat koji ubija i muči članove svoje vrste bez razloga, bilo bioloških bilo ekonomskih, i pri tome osjeća zadovoljstvo.Ta biološki neprilagodljiva i nefilogenetski programirana »malig-'na« agresija sačinjava bit problema i opasnost po održanje čov- '

jeka kao vrste. Cilj je ove knjige analiza prirode i uvjeta te de^struktivne agresije. Razlika između benignodefenzivne i maligno-destruktivne agresije zahtijeva daljnje bitno razlikovanje izmeđuinstinkta3 i karaktera ili, točnije, između poriva ukorijenjenih učovjekovim fiziološkim potrebama (organski porivi) i specifičnoljudskih strasti ukorijenjenih u karakteru( »u karakteru ukorije-'njene« ili »ljudske strasti«). Ljudi se razlikuju s obzirom na stra-'sti kojima je fimkcija zadovoljenje egzistencijalnih potreba. Karkve god te potrebe bile, one moraju biti zadovoljene da bi čonvjek mogao normalno funkcionirati, isto kao što njegovi organski

porivi moraju biti zadovoljeni da bi mogao živjeti. Na primjer:

čovjek može biti gonjen ljubavlju ili strašću za uništenjem; uoba slučaja on zadovoljava jednu od svojih egzistencijalnih po-'treba: potrebu da »utječe« ili da »pokreće nešto« (»da ostavitrag«). Da li je čovjekova dominantna strast ljubav ili destruk-'tivnost, ovisi u velikoj mjeri o socijalnim prilikama. Te prilike,međutim, djeluju povezano s čovjekovom biološki determinira-

22



nom egzistencijalnom situacijom i potrebama koje iz nje izviru,a ne s beskrajno promjenljivom, neizdiferenciranom psihom, kakoto environmentalistička teorija pretpostavlja.

Kada, međutim, želimo saznati kakvi su uvjeti ljudske egzisten-'cije, moramo se dalje pitati: kakva je čovjekova priroda? Sto jeto što ga čini čovjekom? Nepotrebno je reći da sadašnja klima udruštvenim naukama nije sklona diskusijama ove vrste. Ti se pro-'

blemi smatraju predmetom filozofije i religije; u okviru poziti-'vističke misli oni se tretiraju kao potpuno subjektivna razmaHranja bez ikakvih prava na objektivnu valjanost. Kako bi bilonepovoljno sada anticipirati kompleksni argument o podacima

koje ću kasnije iznijeti, zadovoljit ću se jednom primjedbom. Ti problemi bit će ovdje tretirani sa socijalno-biološkog stajališta.Osnovna premisa je: kako se čovjek kao homo sapiens može de^finirati anatomijski, neurološki i fiziološki, morali bismo ga moćidefinirati i s obzirom na fizičke faktore kao biće čije psihičke

potrebe odgovaraju njegovoj specifičnoj psihofizičkoj konstitu-'ciji. Da svi instinkti proizlaze iz te konstitucije, uglavnom je

prihvaćeno gledište; želim pokazati da su njegove neinstinktivne

strasti, u karakteru uvriježene strasti, također rezultat biološkekonstitucije.

Ta teorijska osnova otvara mogućnost podrobne diskusije oraznim oblicima u karakteru uvriježene, maligne agresije, naro-'čito sadizma — strasti za neograničenom moći nad drugim osje-'ćajnim bićem — i nekrofilije — strasti za uništavanjem života i privlačnosti svega što je mrtvo, što se raspada i što je čisto m rhaničko. Razumijevanje tih karakternih struktura bit će, nadam

se, olakšano analiziranjem karaktera nekoliko dobro poznatih sa-'dista i destruktivnih ličnosti iz nedavne prošlosti: Staljina, Him-mlera, Hitlera.

Pošto smo ukratko prikazali put kojim ćemo ići, možda će bitikorisno skrenuti pažnju, makar samo na kratko, na osnovne pre-'mise i zaključke na koje će čitalac naići u kasnijim poglavljima:(1) neće nas interesirati ponašanje odvojeno od čovjeka; prouča-'vat ćemo ljudske nagone bez obzira na to da li su izraženi utrenutačno zamjetljivom ponašanju. To znači da ćemo s obziromna fenomen agresije proučavati porijeklo i intenzitet agresivnihimpulsa i neagresivnog ponašanja neovisno o motivaciji; (2) tiimpulsi mogu biti svjesni, iako su češće nesvjesni; (3) oni suuglavnom integrirani u stabilne strukture karaktera; (4) u neštoopćenitijoj formulaciji ova studija zasniva se na teoriji psiho- 'analize. Iz toga slijedi da je metoda koju ćemo upotrebljavati

23



psihoanalitička metoda otkrivanja nesvjesne unutrašnje stvarno- 'sti interpretiranjem primjetljivih i često naizgled nevažnih poda^taka. Ipak, pojam »psihoanaliza« ne upotrebljava se u odnosu naklasičnu teoriju, već na modificiranu varijantu te teorije. Oključnim aspektima te revizije bit će govora kasnije; želio bihsamo istaći da nije riječ o psihoanalizi baziranoj na teoriji libida,čime se izbjegavaju instinktivistička shvaćanja koja se u Freudo-voj teoriji obično smatraju centralnim.

Međutim poistovjećivanje Freudove teorije s instinktivizmomi dalje je vrlo otvoreno sumnji. Freud je u stvari bio prvi moder-'ni psiholog koji je, suprotno od dominantne težnje, proučavao

čitavo područje ljudskih strasti — ljubav, mržnju, ambiciju, ponhlepu, ljubomoru, zavist; strasti o kojima su ranije raspravljali

jedino dramatičari i romanopisci (zahvaljujući njemu) postale su predmetom naučnog istraživanja4. Ovo možda objašnjava zaštosu umjetnici mnogo bolje i s većim razumijevanjem prihvatilinjegov rad nego psihijatri i psiholozi — barem do vremena doknjegova metoda nije postala instrumentom za zadovoljavanje svevećih zahtjeva za psihoterapijom. Umjetnici su smatrali da je

Freud bio prvi znanstvenik koji se bavio njihovim predmetom,tj. čovjekovom »dušom«, u njenim najtajanstvenijim i suptilnimmanifestacijama. Nadrealizam je najbolje odrazio taj utjecajFreuda na umjetničku misao. Suprotno od starijih umjetničkihoblika nadrealizam je odbacio »stvamost« kao irelevantnu; nijega interesiralo ponašanje — značajan je bio samo subjektivni donživljaj, te je bilo logično da Freudova interpretacija snova postane

jedan od najvažnijih utjecaja u njegovom razvitku.

Freud nije mogao a da ne zamisli svoja nova otkrića u pojmo-'vima i terminologiji svojeg vlastitog vremena. Ne oslobodivši senikada materijalizma svojih učitelja, morao je, da tako kažemo, pronaći način da prikrije ljudske strasti, prikazujući ih kao re^zultate instinkta. On je to učinio briljantno teoretskim tour de

force; uveličao je pojam seksualnosti (libido) do te mjere da semoglo razumjeti da sve ljudske strasti (osim samoočuvanja) pro-'izlaze iz jednog instinkta. Ljubav, mržnja, pohlepa, taština, škrtost,ambicija, ljubomora, okrutnost, nježnost strpani su zajedno uovu shemu i teoretski se smatraju sublimacijama ili reakcijskimformacijama protiv raznih manifestacija narcisoidnog, oralnog,analnog i genitalnog libida.

U drugom dijelu svoga rada Freud se ipak pokušao osloboditite sheme predstavljajući novu teoriju, što je bio značajan koraknaprijed prema shvaćanju destruktivnosti. On je shvatio da ži-

24



votom ne upravljaju dva egoistična nagona, nagon za hranom inagon za seksom, već dvije strasti — za ljubavlju i za uništava-'njem — koje nemaju ulogu fizičkog održavanja u smislu u kojem

to imaju glad i seksualnost. I dalje vezan svojim teoretskim pre^misama, on ih je nazvao »instinktom života« i »instinktom smrti«

pridavši tako ljudskoj destruktivnosti dostojanstvo jedne od os-'novnih čovjekovih strasti.

Ova studija oslobađa strasti kao što su težnja za ljubavlju, zaslobodom, kao i nagon za uništenjem, za mučenjem, za vlašću od

podložnosti njihove nametnute veze s instinktima. Instinkti sučesto prirodne kategorije, dok su strasti uvriježene u karakteru

sociobiološko-historijske kategorije.5 Iako nisu neposredno pove-1zane s fizičkim opstankom, te strasti su snažne — često čak snažr'nije od instinkta. One sačinjavaju osnovu čovjekovih interesa uživotu, sav njegov entuzijazam, uzbuđenje; one su tvar iz kojesu napravljeni ne samo njegovi snovi v e ćj umjetnost, religija,mit, drama — sve što čini život vrijednim. Covjek ne može živjetikao objekt, kao kocka bačena iz (kupe; on teško pati kada mu ježivot reduciran na nivo stroja za hranjenje ili razmnožavanje,čak ako i ima svu sigurnost koju želi. Covjek traži dramatičnosti uzbuđenje; kada ne nalazi zadovoljstvo na višem nivou, stvaraza sebe dramu destrukcije.

Današnje mišljenje podržava aiksiom da motivacija može bitiintenzivna samo kada služi organskim fizičkim potrebama, tj. dasamo instinkti mogu imati intenzivnu motivacijsku snagu. Akoodbacimo to mehaničko, redukcionističko gledište i pođemo s ho-'lističke premise, uviđamo da čovjekove strasti treba staviti u re^laciju s funkcijom koju imaju u životnom procesu čitavog orga-'nizma. Njihov intenzitet ne proizlazi iz specifičnih fizioloških pontreba, već iz potrebe čitavog organizma da se održi — da napre-'duje i fizički i mentalno.

Ove strasti ne postaju snažne tek kad su namirene fiziološke potrebe. One su u samoj biti ljudske egzistencije; nisu neka vrstaluksuza koji možemo sebi priuštiti nakon što su »osnovne«, niže

potrebe zadovoljene. Ljudi su izvršavali samoubojstva je r nisumogli ostvariti svoje strasti za ljubavlju. Slučajevi samoubojstvazbog seksualnog nezadovoljstva gotovo ne postoje. Ove neinstink-tivne strasti uzbuđuju čovjeka, tjeraju ga naprijed, čine život vri-'

jednim; von Holbach, filozof francuskog prosvjetiteljstva, jednom je rekao: »Un homme sans passions et desires cesserait d'etre unhomme« (»Covjek bez strasti i čežnji prestao bi biti čovjek«), (P.

25



H. D. d'Holbach, 1922). One su tako intenzivne upravo zato štočovjek bez njih ne bi bio čovjek6.

Ljudske strasti čine od običnog čovjeka heroja, biče koje una-'

toč ogromnim poteškoćama pokušava naći smisao života. On samželi biti stvaralac, da bi prenio svoje nedovršeno stanje u jedno sciljem i smislom koje če mu dopustiti postizanje određenog stup-'nja integracije. Covjekove strasti nisu banalni psihološki koirn

pleksi za koje možemo tražiti objašnjenje u traumama iz djetinpstva. Možemo ih objasniti samo ako izađemo iz oblasti redukcio-nističke psihologije i ako ih vidimo onakvim kakve one u stvari

jesu: čovjekov pokušaj da shvati smisao života, da doživi najviši

stupanj intenzivnosti i snage koji može (ili vjeruje da može) po^ stići u određenim uvjetima. One su njegova religija, njegov ritual,njegov kult koje mora skrivati (čak i od sebe samog) ukoliko nisu

prihvaćene u njegovoj grupi.U svakom slučaju na njega se može utjecati podmićivanjem,

ucjenjivanjem, tj. vještim djelovanjem da napusti svoju »religiju«i da prihvati opći kult ne-ličnosti, robota. Ali to ga lišava najvred-'nijeg što ima: da bude čovjek, a ne stvar.

Cinjenica je da se sve ljudske strasti, i »dobre« i »zle«, mogushvatiti kao čovjekov pokušaj da nađe nekakav smisao u životu.Preobrazba je moguća samo ako je on u stanju »preobraziti se^

be«, na nov način tražiti smisao života mobilizirajući strasti kojeunapređuju život i tako doživljavajući osjećaj vitalnosti i integra-'cije superioran prethodnome. Ako se to ne dogodi, on može biti

pripitomljen, ali ne i izliječen. Iako strasti koje unapređuju životvode većem osjećaju snage, radosti, integracije i vitalnosti negodestruktivnost i okrutnost, i ove druge su moguća reakcija na

probleme ljudske egzistencije, čak je i najveći sadist ljudsko bićeu istoj mjeri kao i svetac. Možemo ga smatrati izopačenim, bo-'lesnim bićem, kojem nije uspjelo naći bolji odgovor na izazovvlastitog postojanja kao ljudskog bića, što je i točno; možemo ganazvati i čovjekom koji je izabrao krivi put ka svom spasenju.

Ova razmatranja ni u kom slučaju ne znače da destruktivnosti okrutnost nisu zle i pokvarene; one samo podrazumijevaju dasu mane nešto ljudsko. One jesu destruktivne za život, za tijelo,

za duh, destruktivne ne samo za žrtvu već i za uništavatelja sa-'mog. One sačinjavaju paradoks: prikazuju život okrenut protiv sebe samog u nastojanju da se nađe njegov smisao. One su jedi-1na prava nastranost. Shvatiti ih ne znači i ispričati ih. Ali dok ihne shvatimo, ne možemo spoznati kako mogu biti smanjene i kojičinioci utječu na njihov porast.

26



Takvo razumijevanje je naročito važno danas kada se osjetlji-'vost prema destruktivnosti-okrutnosti naglo smanjuje, a nekrofi-lija, privlačnost svega što je mrtvo, što se raspada, što nema usebi života, što je mehaničko, raste svugdje u našem kiberneti-čkom industrijskom društvu. Duh nekrofilrje po prvi put je izra-'zio u literarnom obliku F. T. Marinetti u svom Futurističkom Manifestu 1909. Ista sklonost primjećuje se u većem dijelu sli-■karstva i literature posljednjih desetljeća koji izražava posebnodivljenje svemu što se raspada, što je neživo, destruktivno i me^haničko. Falangistički moto »Zivjela smrt« prijeti da postane trapno pravilo društva u kojem osvajanje prirode strojevima sačh

njava srž napretka, gdje čovjek postaje samo privjesak stroju.Ova studija nastoji razjasniti prirodu te nekrofilijske strasti i

društvene prilike koje je učvršćuju. Zaključak je slijedeći: po-1moć u nekom širem smislu mogu donijeti samo radikalne pro-mjene u našoj socijalnoj i političkoj strukturi koje bi povratilečovjeku njegovu najvišu ulogu u društvu. Traženje »zakona i reda« (umjesto života i strukture) i oštrijeg kažnjavanja krimina- 'laca, kao i opterećenost nasiljem i destruktivnošću među nekim

»revolucionarima«, samo su daljnji primjeri snažne privlačnostinekrofdije u današnjem svijetu. Treba stvoriti uvjete koji bi razr'vitak čovjeka, tog nedovršenog i nekompletnog stvora — jedimstvenog u prirodi, smatrali najvažnijim ciljem svih društvenihtvorevina. Istinska sloboda i nezavisnost i kraj svim vrstama eks-

ploatacijske vlasti jesu preduvjeti da se pokrene ljubav prema žnvotu, koja jedina može poraziti ljubav prema smrti.

BILJEŠKE UZ UVOD

1. Lorenz je proučavanju ljudskog ponašanja dao naziv »etologija«što je malo čudno jer etologija doslovno znači »nauka o ponasa-'nju« (od grčkog ethos »ponasanje«, »norma«). Proučavanje ponaša-'nja životinja Lorenz je trebao nazvati »etologija životinja«. To štoon namjerno nije pobliže odredio etologiju znači, naravno, dauključuje ljudsko ponašanje u životinjsko. Zanimljivo je da je JohnStusrt Mili, mnogo prije Lorenza, izmislio pojam »etologija« zanauku o karakteru. Kad bih ukratko želio izraziti ideju ove knjige,rekao bih da se bavi »etologijom« u Millovom, a ne Lorenzovom

smislu.2. Nedavno je Lorenz modificirao pojam »urođen« dozvoljavajući is-1tovremeno prisutnost faktora učenja. (K. Lorenz, 1965).

3. Pojam instmkt upotrebljava se ovdje privremeno, iako je neštozastario. Kasnije cu upotrebljavati pojam »organski nagom«.

4. Većina starijih psihologija, kao što su budistička, grčka, srednjo-'vjekovna i moderna psihologija do Spinoze, bavile su se ljudskimstrastima kao svojim glavnim predmetom, primjenjujući metodu

27



pažliivog promatrania (iako bez eksperimentirania) zaiedno s kri—tičkim razmi šlj anj em.

5. Usp. R. B. Livingston (1967) o pitanju mjere do koje su neke ugra-'đene u mozak; razmatrano u đesetom poglavlju.

6. Ova Holbachova izjava mora se naravno shvatiti u kontekstu fikr'zofske misli njegova doba. Kod budističke ili spinozističke filozofrjenalazimo sasvim drugačije shvaćanje strasti; s niihovog stajalištaHolbachov opis bio bi empirijski točan za većinu ljudi ali Holbaohov stav je upravo suprotan onome što oni smatraju ciljevima ljud-'

skog razvitka. Da bismo ih mogli razlučiti, pogledajmo razlikuizmeđu »iracionalnih strasti«, kao sto su ambicija i pohlepa, i »ra-1cionalnih strasti«, kao što su ljubav Lbriga o svim osjećajnim bići-'ma (o čemu će biti govora kasnije). Sto je relevatno u ovom teks-'tu, međutim^nije ta razlika već ldeja daje život koji se brine samoza svoje odrzavanje neljudski. Kada u tekstu govorim o »strastima«,mislim na sve energijom nabijene impulse koji se razlikuju od onihkoji proizlaze iz potrebe za fiziološkim ođržavanjem organizma.Ljubav i nepohlepnost su, vjerujem, najviši oblici manifestiran jaljudske energije.

7. »Spasenje« (engl. salvation) dolazi od latinskog korijena sal, »sol«,(na španjolskom salud, »zaravlje«), Značenje proizlazi iz činjeniceđa sof štiti meso od raspadanja; »spasenje« štiti čovjeka od raspa-1danja (njegovo zdravlje i blajgostanje). TJ tom smislu svakom ječovjeku potrebno »spasenje« (u nereligioznom smislu).



Prvi dio

Instinktivizam,

biheviorizam,

psihoanaliza





Instinktivisti

Stariji instinktivisti

Neću ovdje ulaziti u povijest instinktivističke teorije jer je čita- 'lac može naći u mnogim udžbenicima1. Ta povijest počela je odavno u filozofskoj misli, ali je, s obzirom na modernu misao, zapo- 'četa radom Charlesa Darvvina. Sva postdarvinska istraživanja oinstinktima počivala su na Danvinovoj teoriji evolucije.

William James (1890), VVilliam McDougall (1913, 1932) i drugisastavili su dugačke liste u kojima je svaki individualni instinkttrebao motivirati odgovarajuće vrste ponašanja, kao što su Ja-mesovi instinkti za imitaciju, suparništvo, ratobornost, suosjeća-'nje, lov, strah, gramzljivost, kleptomaniju, konstruktivnost, igru,radoznalost, društvenost, taj anstvenost, mudrost, skromnost, ljm

bav i ljubomoru — čudna kombinacija univerzalnih ljudskih oso-1 bina i specifično društveno uvjetovanih karakternih crta (J. J.McDermott, izdanje 1967). Iako nam se navedene liste instinkatačine pomalo naivnima, rad tih instinktivista ipak je bogat teoret-'skim konstrukcijama, još uvijek nas se doima visinom svoje teo-'retske misli i nije ni u kom slučaju zastario. Tako je, na primjer,James bio svjestan da vjerojatno postoji izvjestan element učenjačak i kad se instinkt izražava prvi put; McDougall nije bio neupu-'ćen u djelovanje različitih iskustava i kulturnih sredina. Instinkti-vizam je posljednji most prema Freudovoj teoriji. Kao što jeFletcher naglasio, McDougall nije poistovjetio instinkt s »motor-'

nim mehanizmom« i sa strogo određenom motornom reakcijom.Za njegaje bit instinkta određena »sklonost*, »čežnja«, i ta afek-tivno-prirođena bit svakog instinkta »izgleda da može fiinkcioni-'rati relativno neovisno o spoznajnom i motornom dijelu čitaveinstinktivne dispozicije«. (W. McDougall, 1932).

Prije no što razmotrimo dva najpoznatija moderna predstav-'nika instinktivističke teorije, »neoinstinktiviste« Sigmunda Freu-'da i Konrada Lorenza, pogledajmo karakteristike koje su zajed-



ničke i njima i ranijim instinktivistima: shvaćanje instinktivisti-čkog modela u mehanističko-hidrauličkim terminima. McDougall

je zamislio energiju spriječenu »ustavnim vratima« kako u odre- '

đenim uvjetima »preplavljuje« (W. McDougall, 1913). Kasnije jeupotrijebio analogiju u kojoj je svaki instinkt zamišljen kao »kčr'mora iz koje se plin neprestano oslobađa« (W. McDougall, 1923).Freud je u svojem shvaćanju teorije libida također slijedio hidra-'uličku shemu. Libido se povećava------- >napetost raste->nezadovoljstvo raste; seksualni čin smanjuje napetost i nezado-'voljstvo dok napetost opet ne počne rasti. Slično je Lorenz zamrslio reakciju specifične energije kao »plin koji se neprestano

pumpa u posudu« ili pak kao tekućinu u rezervoaru koja se oskr' bađa kroz pipac na dnu (K. Lorenz, 1950). R. A. Hinde je ukazaoda unatoč razlikama ti i drugi modeli instinkta »dijele shvaćanjeo supstanci koja može potaknuti ponašanja zadržana u posudikoja se tako djelovanjem oslobađaju« (R. A. Hinde, 1960).

Neoinstinktivisti: Sigmund Freud i Konrad Lorenz

Freudovo shvaćanje agresije2

Veliki korak naprijed u odnosu na starije instinktiviste, a narcrčito na McDougalla, koji je Freud učinio, sastojao se u tome što

je sjedinio sve »instinkte« u dvije kategorije — seksualni irrstinkti i instinkt samoočuvanja. Stoga Freudovu teoriju možemosmatrati posljednjim korakom u razvoju instinktivističke teorije;

kao što ću kasnije pokazati, upravo ovo sjedinjavanje instinkatau jedan (izostavljajući samo ego-instinkt) bio je i prvi korak unadvladavanju čitave instinktivističke koncepcije, iako Freud fcrga nije bio svjestan. Ovdje ću ulaziti samo u Freudovo shvaćanjeagresije, jer je njegova teorija libida dobro poznata mnogim črtaocima i može se naći u drugim radovima, a najbolje u Freudo-voj knjizi Uvod u psihoanalizu (1915—1916, 1916—1917. i 1933).

Sve dok je smatrao seksualnost (libido) i samoočuvanje glavnim snagama koje vladaju čovjekom, Freud je obraćao relativnomalo pažnje fenomenu agresije. Dvadesetih godina situacija se

potpuno izmijenila. U djelu Ego i id (1923) i u svojim kasnijimradovima postulirao je novu dihotomiju: između instinkta života(Eros) i instinkta smrti. Tu novu teoretsku fazu opisao je ovako:»Polazeći od nagađanja o počecima života i od bioloških paralela,došao sam do zaključka da uz instinkt za očuvanjem žive mate-

32



rije mora postojati još jedan, suprotan instinkt koji teži da rsr stavi te cjeline i da ih vrati u njihovo prvobitno neorgansko sta-'nie, što znači da isto kao i Eros postoii i instinkt 'smrti'« (S.Freud, 1930).

Instinkt smrti usmjeren je protiv samoga organizma, pa jetako samouništavalački nagon, ili je usmjeren prema van, te utom slučaju teži uništenju drugoga a ne sebe. Kada je pomiješansa seksualnošću, instinkt smrti pretvara se u bezazlenije impulsekoji se očituju u sadizmu ili mazohizmu. Iako je Freud u višenavrata naglasio da žestina instinkta smrti može biti smanjena(S. Freud, 1927), ostala je osnovna pretpostavka: da se čovjek

nalazi pod utjecajem impulsa uništavanja sebe ili drugih i da nemože mnogo učiniti da bi izbjegao tu tragičnu altemativu. Iztoga slijedi da, s obzirom na ulogu smrti, agresivnost nije u bitireakcija na stimulanse, već na uvijek promjenljiv impuls ukorm

jenjen u konstituciji ljudskog organizma.Većina psihoanalitičara, iako je slijedila Freuda u svakom drm

gom pogledu, odbacila je teoriju instinkta smrti; možda zato jer je ta teorija transcendirala stari mehanistički okvir odnošenja i

tražila biološko mišljenje koje je bilo neprihvatljivo većini kojoj je »biološko« bilo istovjetno s fiziologijom istinkta. Ipak, oninisu u potpunosti odbacili Freudovo novo shvaćanje. Učinili sukompromis; prihvativši »destruktivni instinkt« kao drugu stranuseksualnog instinkta, mogli su prihvatiti Freudovo isticanje agre^sije bez podržavanja tog potpuno novog načina mišljenja.

Freud je učinio velik korak naprijed, od potpuno fiziološko--mehanističkog do biološkog pristupa koji razmatra organizam unjegovoj totalnosti i analizira biološke izvore ljubavi i mržnje.

Njegova teorija ipak sadrži ozbiljne nedostatke. Temelji se nadosta apstraktnim spekulacijama i ne nudi gotovo nikakve uvjer-'ljive empirijske dokaze. Nadalje, iako je Freud sjajno pokušaointerpretirati Ijudske impulse u okvirima te nove teorije, njegovahipoteza je inkonsistentna ponašanju životinja. Za njega je irrstinkt smrti biološka sila u svim živućim organizmima: to bi zna- 'čilo da životinje također ispoljavaju instinkt smrti ili prema sebiili prema drugima. Iz toga bi slijedilo da bi kod naizgled manje

agresivnih životinja naišli češće na bolesti i rane smrti, i obrnuto;naravno, ne postoje podaci koji bi potvrdili ovu ideju.Pokazat ćemo u slijedećem poglavlju da agresija i destruktiv-'

nost nisu ni biološki determinirani ni spontani impulsi. Ovdježelim samo dodati da je Freud u velikoj mjeri otežao analizu fir'nomena agresije time što se držao običaja da taj pojam upotreb-

33



ljava za najrazličitije vrste agresije, što mu je olakšalo pokušajda ih sve objasni jednim instinktom. Kako zasigumo nije nagp

njao biheviorizmu, možemo pretpostaviti da razlog tome leži unjegovoj općoj tendenciji da dođe do dualističkog shvaćanja ukojem su suprotstavljene dvije osnovne sile. Ta dihotomija posto- '

jala je prvo između samoodržanja i libida, a kasnije između imstinkta života i smrti. Ljepotu tog shvaćanja Freud je morao pkrtiti svrstavanjem svih dmgih strasti na jedan od ta dva kraja,čime je spojio dva pravca koja u stvamosti ne idu zajedno.

Lorenzova teorijaagresije

Dok je Freudova teorija agresije još uvijek dosta utjecajna, premda je složena i teška i nikada nije bila populama u tomsmislu da bi je čitala i njome bila impresionirana šira publika,dotle je, naprotiv, O agresiji Konrada Lorenza na podmčju sod-1

jalne psihologije ubrzo postala jedna od najčitanijih knjiga.

Razloge toj populamosti nije teško uvidjeti. Prvo, O agresiji j evrlo pristupačna knjiga, slična Lorenzovoj ranijoj zgodnoj knjiziPrsten kralja Salomona (1952), i u tom pogledu mnogo dmgačijaod Freudovih dubokih rasprava o instinktu smrti, odnosno kaoi od Lorenzovih studija i knjiga pisanih za stmčnjake. Nadalje,kao što smo ranije naglasili u Uvodu, knjiga O agresiji piihvatr-'ljivija je danas mnogim ljudima koji radije vjemju da je našekretanje prema nasilju i nukleamom ratu uvjctovano biološkimfaktorima izvan naše kontrole, umjesto da uoče da razloge trebatražiti u političkim i ekonomskim uvjctima koje smo sami stvo-'rili.

Za Lorenza3, kao i za Freuda, ljudska je agresija instinkt kojicrpi snagu iz jednog uvijek živog izvora energije, a ne mora bitirezultat reakcije na vanjske stimulanse. Lorenz tvrdi da se cncmgija specifična za instinktivno djelo neprestano nagomilava u ne-uralnim centrima povezanim s nekim oblikom ponašanja i da

ako se skupi dovoljno energije, može doći do eksplozije bez pri 1sustva stimulansa. Dakako, čovjek i životinja obično pronađustimulanse koji oslobađaju nagomilanu energiju nekog nagona inisu ga prinuđeni pasivno čekati. Oni za njima tragaju, a često ihi sami stvaraju. Prema W. Craigrg Lorenz je takvo ponašanje vesr zvao »ponašanje prema nagonu«. Covjek, kaže on, stvara političke partije da bi našao stimulanse za oslobađanje nagomilane ener-'gije; i nije točno da su one (političke partije) uzrok agresije. Kad

34



vanjski stimulans nije pronađen ili stvoren, nagomilana energijaagresivnog nagona, koja je veoma snažna, eksplodirat će, da setako izrazimo, i očitovat će se in vacuo, tj. bez »primjetljivog

vanjskog stimulansa... aktivnost u vakuumu, obavljena bez ob-' jekta, pokazuje uistinu fotografsku sličnost normalnom odvijanjumotomih funkcija koje su uključene... To pokazuje da su mcvtomi koordinacioni uzorci obrazaca instinktivnog ponašanja he-reditarno determinirani do posljednjeg detalja«. (K. Lorenz, 1970;original na njemačkom, 1931—42)4.

Za Lorenza agresivnost, znači, nije reakcija na vanjski stimu- 'lans, već na »ugrađenu« unutrašnju razdraženost koja traži ras- 'terećenje i koja će se očitovati bez obzira na to da li postoji

adekvatan vanjski stimulans: »Spontanost je ono što čini in stinkt tako opasnim« (K. Lorenz, 1966. Potcrtao E. F.). Lorenzovmodel agresije (slično Freudovom modelu libida) opravdano senaziva hidrauličkim modelom, analognim pritisku koji vrši vodaili para nagomilana u zatvorenoj posudi.

Ovo hidrauličko shvaćanje agresije je, da tako kažemo, jedanod stupovk na kojima počiva Lorenzova teorija a odnosi se namehanizam kojim se agresija stvara. I)rugi stup je ideja da jeagresija korisna za život, da služi održanju jedinke i vrste. Opavnito govoreći, Lorenz smatra da intraspecij ska agresija (agresijaunutar jedne vrste) ima funkciju produžavanja opstanka vrste.Tvrdi da agresija ispunjava tu funkciju time što raspodjeljuje je-1dinke jedne vrste na prostom koji im je na raspolaganju izborom»boljeg čovjeka«, u što ulazi i obrana ženke, i uvođenjem socijalnehijerarhije (K. Lorenz, 1964). Ta zaštitnička funkcija agresije može biti još djelotvomija jer se u procesu evolucije ubitačna agresija preobrazila u ponašanje koje se sastoji od simboličkih i ritualnih

prijetnji koje imaju istu funkciju a nisu štetne po vrstu.Ali, kaže Lorenz, instinkt koji je služio životinji u održanju,

kod čovjcka jc postao »groteskno uveličan« i »divlji«. Agresijaje pretvorena u prijetnju, a ne u pomoć održanju.

Izgleda kao da ni sam Lorenz nije bio zadovoljan tim tuma- 'čenjem ljudske agresije i da je osjećao potrebu dodati i dmgo,koje, dakako, vodi izvan područja etologije. On piše:

Iznad svega, više je nego vjcrojatno da je destmktivna inten- 'zivnost agresivnog nagona, to još uvijek naslijeđeno zlo čovje-1čanstva, posljedica procesa intraspecijske selekcije, koja jedjelovala na naše pradjedove otprilike četrdeset tisuća godina,t j . kroz rano kameno doba. (Lorenz vjerojatno misli kroz -ka-

35



sno kameno doba.) Kada je čovjek došao u stadij u kome je posjedovao oružje, odjeću i društvenu organizaciju, nadvla- 'davši tako strah od gladovanja, smrzavanja i divljih životinja,kada su te opasnosti prestale biti bitni faktori koji utječu naselekciju, mora da se pojavila zloćudna intraspecijska selekci-'

ja, činilac koji je utjecao na selekciju sada su bili ratovi izmeđuneprijateljskih susjednih plemena. Iz njih mora da su se razr'vili ekstremni oblici svih takozvanih »ratničkih vrlina« koje,na žalost, još i danas mnogi smatraju poželjnim idealima. (K.Lorenz, 1966).

Ova predodžba o stalnim ratovima »divljih« lovaca-sakupljača

hrane sve do pojave »modemog čovjeka« oko 40.000 ili 50.000 g. pr. n. e. poznati je kliše koji je Lorenz prihvatio ne osvrćući sena istraživanja koja uglavnom pokazuju da za nj nema dokaza5.Lorenzova pretpostavka o četrdeset tisuća godina organiziranogratovanja nije ništa drugo do Hobbesov kliše o ratu kao prirod-'nom stanju čovjeka, iznesen kao argument koji bi trebao doka-1zati urođenost čovjekove agresivnosti. Logika Lorenzove tvrdnje

je da čovjek jest agresivan jer je bio agresivan, a bio je agresivan jer jest agresivan.

Kada bi Lorenzova teza o stalnom ratovanju u kasnom paleo- 'litiku i bila točna, njegovo genetičko zaključivanje otvoreno jesumnji. Da bi izvjesna karakteristika imala selektivnu vrijednost,mora se temeljiti na povećanoj produkciji plodnih potomaka nonsilaca te karakteristike. Ah s obzirom na vjerojatnost većeg gtr'

bitka agresivnih pojedinaca u ratu, nije vjerojatno da bi selekcijamogla biti razlog održavanja visoke učestalosti te karakteristike.Stoviše, ako shvatimo taj gubitak kao negativnu selekciju, učc^stalost nekog gena trebala bi se smanjiti.6 U stvari, gustoća sta- 'novništva u to doba nije bila velika, i za mnoga ljudska plemenanakon pojave homo sapiensa potreba za ratovanjem zbog hraneili prostora bila je mala.

Lorenz je u svojoj teoriji povezao dva elementa. Prvi je da suživotinje, kao i ljudi, od rođenja obdarene agresijom, koja imsluži u borbi za opstanak jedinke i vrste. Neurološko-fiziološki

pronalasci pokazuju, o čemu ćemo kasnije govoriti, da je ova

defenzivna agresija reakcija životinje kada su njeni vitalni inte-'resi ugroženi, a nije ni spontana ni stalna. Dmgi element, hidra-'ulički karakter nagomilane agresije, upotrebljava se da bi obja-'snio ubilačke i okrutne impulse u čovjeku, ali Lorenz iznosi malodokaza koji potvrđuju ova shvaćanja. I agresija korisna za život

36



i destruktivna agresija svrstane su u jednu kategoriju, a spajaih uglavnom riječ »agresija«. Suprotno Lorenzu, Tinbergen je

jasno izrazio problem: »Na jednoj strani, čovjek se, kao i mnogevrste životinja, bori protiv svoje vrste, dok je, na drugoj strani, on jedini među tisućama vrsta kod kojeg je ta borba razdorna...Covjek je jedini masovni ubojica, jedini izrod u vlastitom dnnštvu. Zašto bi to moralo tako biti?« (N. Tinbergen, 1968)

Freud i Lorenz — njihove sličnosti i razlike

Odnos između Lorenzove i Freudove teorije veoma je složen. Zsr jedničko im je hidrauličko shvaćanje agresije, iako porijeklo poriva tumače različito. Ali čini se da stoje u dijametralnoj an protnosti u jednom drugom pogledu. Freud je postulirao uni-štavalački instinkt, pretpostavka koja je za Lorenza iz biološkihrazloga neodrživa. Lorenzov agresivni nagon koristan je za život,dok je Freudov instinkt smrti u službi smrti.

Ali ovo razilaženje u velikoj mjeri gubi svoje značenje imamo .li u vidu Lorenzov prikaz nestalnosti i promjenljivosti prvobitnedefenzivne i za život korisne agresije. Kroz nekoliko složenih, če-'sto sumnjivih postupaka, defenzivna agresija se kod čovjeka prcKvara u spontani i samorastući nagon koji teži stvaranju uvjetakoji bi pospješili izražavanje agresivnosti; ne stvore li se stimu-'lansi, moguća je i agresija. U društvu koje je s društveno-eko-nomskog stajališta organizirano tako da u njemu agresija nemože naći odgovarajući poticaj, zahtjev agresivnog instinkta wr

tjerao bi članove društva da ga izmijene; kad ga ne bi izmijenili,agresija bi eksplodirala i bez odgovarajućih poticaja. Tako je Lcr'renzov zaključak da kod čovjeka postoji urođena uništavalačkasila, s praktičnog gledišta jednak Freudovom. On, međutim, vidinagon za uništavanjem suprotstavljen jednako jakom Erosu (žnvot, seks), dok Lorenz i ljubav smatra rezultatom agresivnog irrstinkta.

I Freud i Lorenz slažu se da je agresija koja se ne može izraziti

u djelu nezdrava. Freud je u svojim ranijim radovima postuliraoda potiskivanje seksualnosti može dovesti do mentalne bolesti;kasnije je taj isti princip primijenio i na instinkt smrti, te jesmatrao da je potiskivanje agresije usmjerene prema van nezdra-'vo. Lorenz kaže da »današnji civilizirani čovjek pati od nedovolpnog izražavanja svog agresivnog nagona«. Obojica različitim pu-

37



tevima dolaze do iste predodžbe čovjeka u kojem se neprestano proizvodi agresivno-destruktivna energija, koju je vrlo teško, a

možda, dugoročno, i nemoguće kontrolirati. Takozvano zlo u živo-'tinjama postaje kod čovjeka pravo zlo, iako prema Lorenzu nje-'govo porijeklo nije zle prirode.

»DOKAZ« ANALOGIJOM

Te sličnosti Freudove i Lorenzove teorije ipak ne smiju zasjenitinjihovu bitnu razliku. Freud je proučavao ljude, bio je oštar pro- 'matrač njihovog manifestnog ponašanja i raznih oblika nesvjes-'nog ponašanja. Njegova teorija instinkta smrti može biti pogrešnaili nepotpuna, možda se i oslanja na nedovoljno dokaza, ali je ondo nje došao stalnim promatranjem čovjeka; Lorenz je kao pro- 'matrač životinja, posebno nižih, bez sumnje sposoban i kompe-'tentan, ali njegovo poznavanje čovjeka nije veće od prosječnog.On ga nije poboljšao ni sistematskim promatranjem, ni dovolj-'nim poznavanjem stručne literature.7 On naivno pretpostavlja da

ono što zamjećuje kod sebe i svojih poznanika može primijenitina sve ljude. Njegova se glavna metoda, međutim, ne sastoji usamopromatranju, već u analogijama dobivenim uspoređivanjem

ponašanja nekih životinja s ponašanjem čovjeka. Naučno govo- 'reći, takve analogije ne dokazuju ništa. One su sugestivne i ugod- 'ne za ljubitelje životinja; one idu ukorak s velikim stupnjemantropomorfiziranja koji Lorenz sebi dopušta. Upravo zato jerkod čovjeka stvaraju ugodnu zabludu da »razumije« što životinja

osjeća one postaju veoma popularne. Tko ne bi rado posjedovao prsten kralja Salomona?

Lorenz svoje teorije o hidrauličkoj prirodi agresije zasniva naeksperimentima sa životinjama, uglavnom ribama i pticama, čija

je sloboda ograničena. Pitanje je: da li isti agresivni nagon kojivodi ubijanju ako ga ne usmjerimo drugačije — koji je Lorenzopazio kod nekih riba i ptica — djeluje i kod čovjeka?

Budući da za čovjeka i primate ne postoji neposredan dokazte hipoteze, Lorenz iznosi nekoliko argumenata da bi je dokazao. Njegov glavni pristup je analogija: on otkriva sličnosti izmeđuljudskog ponašanja i ponašanja životinja koje proučava i zaklju-'čuje da obje vrste ponašanja imaju isti uzrok. Mnogi psiholozikritizirali su tu metodu; već je 1948. godine Lorenzov ugledni kmlega N. Tinbergen bio svjestan opasnosti »sadržane u postupku

38



ii kojem se fiziološki dokazi iz nižih stupnjeva evolucije i nižih stupnjeva živčanih sustava, te jednostavnijih oblika ponašanja, upotrebljavaju da bi podržali fiziološke teorije mehanizama po našania na višim i kompleksniiim stupnievima«. (N. Tinbereen,1948. Potcrtao E. F.)

Nekoliko primjera ilustrirat će Lorenzov »dokaz analogijom«.8Govoreći o ribama cichlids i brazilskoj sedefnoj ribi, Lorenz je

primijetio da te ribe, mogu li se. osloboditi svoje zdrave srdžbena susjedu istog spola, ne napadaju vlastitog partnera (»ponovousmjerena agresija«).9 On dalje komentira:

Slično ponašanje može se zapaziti i kod ljudskih bića. U <ir

brim starim danima kada je još postojala habsburška monar-'hija i kad su postojale sluge u domaćinstvima, ja sam često primjećivao slijedeće, uvijek predvidljivo ponašanje kod mojetetke koja je bila udovica. Nikada nije držala služavku duljeod osam do deset mjeseci. Uvijek je bila oduševljena novomslužavkom, hvalila ju je do beskraja i zaklinjala se da je k r 'načno pronašla onu pravu. U slijedećih nekoliko mjeseci nje-'zino se mišljenje polako mijenjalo, pronalazila je male greške,

pa veće, dok prema kraju određenog perioda nije pronašlamrske osobine u jadnoj djevojci koja bi, nakon žestoke svađe, bila otpuštena bez preporuke. Nakon takve eksplozije staragospođa opet je bila spremna vidjeti anđela u svojoj slijedećojnamještenici.

Nije mi namjera ismijavati svoju odavno pokojnu tetku. Kaoratni zarobljenik bio sam u mogućnosti, ili bolje rečeno primcrran, primijetiti potpuno isti fenomen kod ozbiljnih, samoobuz-

danih ljudi, uključujući i sebe samog. Takozvana polarna k rlest, poznata i kao ekspedicijski gnjev, napada male grupe ljudiu potpunosti ovisnih jedni o drugima i stoga lišenih svađa sastrancima ili ljudima izvan njihovog kruga prijatelja. fz ovog

bit će jasno da će nagomilavanje agresije biti to opasnije štose članovi grupe bolje poznaju, razumiju i jedni drugima svređaju. U takvoj situaciji, a to znam iz ličnog iskustva, sva agre- 'sija i intraspecijsko borbeno ponašanje podvrgnuti su ckstrcirre

nom snižavanju njihovih uobičajenih vrijednosti. Subjektivno je to izraženo u činjenici da čovjck na sitne navike svojih naj- ' boljih prijatelja — kao što su način na koji pročišćavaju grloili kišu — reagira načinom koji bi bio prihvatljiv jedino da ga

je udario pijanac. (K. Lorenz, 1966).

39



Izgleda da Lorenz ne shvaća da lična iskustva s njegovom tet- 'kom, njegovim drugovima ratnim zarobljenicima i sa samim son

bom ne moraju kazivati ništa o univerzalnosti takvih reakcija. On,

izgleda, nije svjestan ni mogućih psiholoških interpretacija pona-'šanja njegove tetke kompleksnijih od ove hidrauličke koja tvrdida je njezin potencijal agresivnosti svakih osam do deset mjeseci

porastao do te mjere da je morao eksplodirati.Sa psihoanalitičkog gledišta čovjek bi pretpostavio da je nje^

gova tetka veoma narcisoidna žena koja voli iskorištavati; ona je zahtijevala da joj služavka bude potpuno odana, da nema nnkakvih vlastitih interesa i da sa zadovoljstvom prihvaća ulogu

stvorenja koje je presretno da joj služi. Ona prilazi svakoj slu-žavci s predodžbom da je ona ta koja će ispuniti njena očckiva-'nja. Nakon kratkog »medenog mjeseca« kroz koji je ona prcdo-'džba još dovoljno jaka da bi je priječila da shvati da služavkanije ona »prava« — a pomaže i to što služavka na početku u|xntrebljava sve snage da zadovolji svog novog poslodavca — tetkashvaća da djevojka ne želi igrati ulogu koju joj je namijenila.Ovaj proces spoznaje, naravno, traje neko vrijeme. Na kraju te^tka doživljava intenzivno razočaranje i gnjev, kao i svaka narci-soidno-iskorištavalačka osoba kada je frustrirana. Nesvjesna darazlog njenog gnjeva leži u nemogućim zahtjevima, ona opravda-'va svoje razočaranje time što otpušta služavku. Kako se ne možeodreći svojih zahtjeva, otpušta služavku i nada se da će nova bitiona »prava«. Isti se mehanizam ponavlja sve dok ne umre ili dokviše ne može dobiti služavke. Povijest konflikata u braku često

je identična; ali budući da je lakše otpustiti slugu nego se rastati,rješenje se često sastoji u doživotnim borbama u kojima svaki

partner pokušava kazniti drugoga za krivnje koje se neprestanonagomilavaju. Problem s kojim se ovdje suočavamo je problemspecifičnog ljudskog karaktera, narcisoidno-iskorištavalačkog, ane karaktera s nagomilanom instinktivnom energijom.

U poglavlju o »Biheviorističkim analogijama moralnosti« Lorenzkaže slijedeće: »Ipak, nitko sa stvarnim razumijevanjem fenome-'na o kojem govorimo ne može a da se uvijek nanovo ne divi psnhološkim mehanizmima koji kod životinja učvršćuju nesebično

ponašanje što teži dobru zajednice i koji imaju istu ulogu što jeima moralni zakon kod ljudskih bića«. (K. Lorenz, 1966).Kako prepoznajemo »nesebično« ponašanje kod životinja? Ono

što Lorenz opisuje je instinktivno determinirana shema djelova-'nja. Pojam »nesebičnosti« uzet je iz ljudske psihologije i odnosise na činjenicu da ljudsko biće može zaboraviti na svoju osobnost

40



(točnije, trebalo bi reći: na svoj ego) u želji da pomogne drugima.Ali ima li guska, ili riba, ili pas ličnost (ili ego) na koju može zar boraviti? Ne ovisi li nesebičnost o ljudskoj samosvijesti i neuro-'

fiziološkoj strukturi na kojoj počiva? To se pitanje postavlja uvezi s mnogim drugim riječima koje Lorenz upotrebljava u opisnvanju ponašanja životinja, kao što su »okrutnost«, »tuga«, »neir'godnost«.

Jedan od najvažnijih i najinteresantnijih Lorenzovih etoloških podataka je »veza« koja se stvara među životinjama (njegov glavni primjer su guske) kao reakcija na prijetnje grupi izvana. Ahanalogije koje izvlači da bi objasnio ljudsko ponašanje su kaL'

kada zapanjujuće: »Diskriminatoma agresija prema nepoznatimai povezanost među članovima grupe jedna drugu pojačavaju. Sir protstavljanjem 'mi' i 'oni' možemo sjediniti neke veoma suprotrne stvari. Suočeni s današnjom Kinom, Sjedinjene AmeričkeDržave i Sovjetski Savez se povremeno smatraju 'mi'. Isti feno-'men, koji slučajno ima neke oznake rata, može se vidjeti i uceremoniji zajedničkog gakanja gusaka.« (K. Lorenz, 1966). Da li

je američko-sovjetski odnos determiniran instinktivnim obredimakoje smo naslijedili od gusaka? Da li autor pokušava biti šaljivili zabavan ili nam pak stvarno namjerava kazati nešto o pove-'zanosti gusaka i američkih i sovjetskih političkih lidera?

Lorenz ide čak i dalje u pravljenju analogija (ili interpretacija)između ponašanja životinja i njegovih naivnih ideja o ljudskom ponašanju; evo primjera u njegovoj izjavi o ljudskoj ljubavi imržnji: »Osobnu povezanost, lično prijateljstvo, nalazimo samokod životinja s dobro razvijenom intraspecijskom agresijom; ustvari, ta je povezanost čvršća što je pojedina životinja ili vrstaagresivnija«. (K. Lorenz, 1966). Zasada je sve u redu; pretposta- 'vimo da su Lorenzova zapažanja točna. Ali on skače u područjeljudske psihologije i, nakon što je zaključio da je intraspecijskaagresija milijune godina starija od individualnog prijateljstva iljubavi, dolazi do zaključka »da ne postoji Ijubav bez agresije«. (K. Lorenz, 1966. Potcrtao E. F.). Ta brzopleta i pretjerana izjava,neosnovana što se tiče ljudske ljubavi i kontradiktorna svim za- pazivim činjenicama, nadopunjena je drugom koja se ne bavi inn

traspecijskom agresijom, već »ružnom sestrom ljubavi« — mržr'njom. »Obmuto od obične agresije, ona je, kao i ljubav, usmje- 'rena prema jednoj osobi i vjerojatno podrazumijeva postojanjeljubavi; čovjek može stvarno mrziti samo tamo gdje je volio, pamakar on to poricao« (K. Lorenz, 1966. Potcrtao E. F.). često sekaže da se ljubav ponekad pretvara u mržnju, iako bi bilo točnije

41



reći da se ne mijenja ljubav, već povrijeđeni narcisoidni karakterosobe koja voli, što znači ne-ljubav koja izaziva mržnju. Mcdmtim, tvrditi da čovjek mrzi tamo gdje je volio preokreće element

istinitosti u toj tvrdnji u najobičniju apsurdnost. Da li ugnjeta- 'van mrzi ugnjetavača, da li majka mrzi ubojicu svoga djeteta, dali mučeni mrzi svoga mučitelja zato jer ga je jednom volio ili ga

još uvijek voli?Jedna druga analogija izvedena je iz »borbenog entuzijazma«.

To je »naročita vrsta društvene agresije, očito različita, ali ipakfunkcionalno povezana s primitivnijim oblicima beznačajne indnvidualne agresije«. (K. Lorenz, 1966). To je »sveti običaj« koji dir'

guje svoju motivacijsku snagu filogenetski razvijenim obrascima ponašanja. Lorenz tvrdi da »ne postoji ni malo sumnje da seljudski borbeni entuzijazam razvio iz društvenih defenzivnih rcr-'akcija naših životinjskih predaka«. (K. Lorenz, 1966). To je entirzijazam što ga dijeli grupa koja se brani protiv zajedničkog ne^

prijatelja.

Svakom čovjeku s normalno jakim osjećajima poznati su iz

vlastitog iskustva subjektivni fenomeni koji idu ruku pod rukus reakcijom borbenog entuzijazma. Drhtavica prođe niz leđai, kao što točnija zapažanja pokazuju, duž vanjske strane obihruku. Covjek se diže oduševljen i uzvišen iznad svih spregasvakodnevnog života, spreman da napusti sve za taj poziv, kojise u momentu specifrcne emocije čini svetom dužnošću. Svezapreke na njegovom putu postaju nevažne; instinktivne inhi-

bicije protiv ubijanja i povređivanja svojih drugova gube, nažalost, veći dio svoje snage. Racionalno razmišljanje, sposob^

nost za kritiku i svi razumni argumenti protiv ponašanja kojenam diktira borbeni entuzijazam ugušeni su nevjerojatnim

preokretom u prijašnjim vrijednostima, koje nam se sada činene samo neodrživim već niskim i nečovječnim. Ljudi moguimati osjećaj da su apsolutno u pravu čak i kad čine strahote.Apstraktno razmišljanje i moralna odgovornost su na najnižemnivou. Kao što ukrajinska poslovica kaže: »Kada se zastavarazvije, sav razum je u trubi.« (K. Lorenz, 1966)

Lorenz izražava »razumnu nadu da će naša moralna odgovor-'nost opet dobiti kontrolu nad iskonskim nagonom, ali naša jedinanada da će se to zbiti tako počiva na skromnoj spoznaji da je

borbeni entuzijazam instinktivna reakcija s filogenetski determi-'niranim mehanizmom za rasterećenje i da je jedina točka gdje

42





je li dokazi da umjetnost i nauka cvatu samo kad postoji opas^nost izvana?

Lorenz tumači ljubav prema susjedu, izraženu u spremnosti daza njega riskiramo život, »kao normalnu stvar ako ti je on nap bolji prijatelj i ako ti je spasio život nekoliko puta: činiš to i bezrazmišljanja«. (K. Lorenz, 1966). Primjeri takvog »poštenog pona- 'šanja« u teškim situacijama lako se pojavljuju »pod uvjetom dasu iste vrste kao i primjeri ponašanja koji su se javljali dovoljnočesto u paleolitiku da bi stvorili filogenetski prilagodljive dnnštvene norme za takvu situaciju«. (K. Lorenz, 1966).

Takvo shvaćanje ljubavi prema susjedu kombinacija je instin-ktivizma i utilitarizma. Spasimo život čovjeku jer je nekoliko puta on spasio naš; što ako je to učinio samo jednom ili nikada?Uostalom, činimo to jer se dogodilo dovoljno često u paleolitiku!

ZAKLJUČCI 0 RATU

Pri svršetku svoje analize o instinktivnoj agresiji kod čovjeka

Lorenz se našao u položaju sličnom Freudovom u njegovom pis-1mu Einsteinu Cemu rat? (1933). Nijedan od njih nije bio sretanšto je došao do zaključka da je rat neiskorjenjiv jer je rezultatinstinkta. Međutim dok se Freud mogao, u veoma širokom smnslu, smatrati »pacifistom«, Lorenz ipak ne bi mogao ući u tu kar tegoriju, iako je svjestan da bi nuklearni rat bio katastrofa bez

presedana. On pokušava naći načine koji bi pomogli društvu daizbjegne tragične utjecaje agresivnog instinkta. U stvari, u nukle-'

arno doba on je gotovo primoran tražiti mogućnosti za mir da bi učinio svoju teoriju o čovjekovoj urođenoj destruktivnosti pri- 'hvatljivom. Neki od njegovih prijedloga slični su Freudovim, alimeđu njima postoje znatne razlike. Freud je u svojim prijedlozi-'ma skeptičan i skroman, dok Lorenz kaže: »Nemam ništa protivda priznam d a ... mislim da mogu naučiti čovječanstvo nečemušto bi mu moglo pomoći da se izmijeni na bolje. Ovo uvjerenjenije tako smjelo kao što možda izgleda...« (K. Lorenz 1966).

Ono zaista ne bi bilo neskromno kad bi nas Lorenz imao ne^čemu važnom naučiti. Na žalost, njegovi se prijedlozi jedva razr'likuju od otrcanih klišea, »jednostavnih pouka« protiv opasnostida »se društvo potpuno raspadne zbog lošeg funkcioniranja obra-'zaca društvenog ponašanja«:

1. »Najvažnija je pouka... 'Upoznaj sebe', čime on misli da»moramo produbiti naše razumijevanje kauzalnih povezanosti



koje upravljaju našim ponašanjem« (K. Lorenz, 1966), tj. zakoneevolucije. Kao element u tom poznavanju kojem pridaje naročituvažnost on spominje »objektivna, etološka ispitivanja svih moguć-'

nosti oslobađanja agresije u njenom prvobitnom obliku na sup-'stituiranim objektima«. (K. Lorenz, 1966).

2. »Psihoanalitičko proučavanje, takozvane sublimacije.«

3. »Povećavanje ličnih poznanstava i, ako je moguće, prijatelpstva među članovima različitih ideologija ili nacija.«

4. »četvrta i možda najvažnija mjera koju treba odmah podu-'zeti je razumno i odgovoro usmjeravanje borbenog entuzijazma«

— što bi značilo pomoći »mlađoj generaciji... da pronađe praveciljeve kojima se može posvetiti.«

Pogledajmo ovaj program točku po točku.Lorenz pogrešno upotrebljava klasičnu misao »upoznaj sebe«,

koja je ne samo grčka već i Freudova, čija je čitava nauka i psiho-'analitička terapija izgrađena oko samospoznavanja. Za Freudasamospoznavanje znači postati svjestan onog što je nesvjesno.To je veoma težak proces, jer izaziva energiju otpora koja štitinesvjesno od pokušaja da se ono pretvori u svjesno. Samospo-'znavanje za Freuda nije samo intelektualni proces već je simul-'tano i afektivan, kao što je to bio već i za Spinozu. To nije samoznanje mozga već i znanje srca. Poznavati sebe znači neprestano

postizati sve veći uvid, intelektualni i afektivni, u dotada tajnedijelove čovjekove psihe. To je proces koji traje godinama za

bolesnu osobu koja želi sebe izliječiti, a čitav život za osobu kojaozbiljno želi steći vlastito ja. Rezultat je stalno oslobađanje ener-'gije koja je prije služila za potiskivanje: što je čovjek više u do- '

diru sa svojom unutrašnjom stvamošću to je svjesniji i slobod-'niji. Dok je ono što Lorenz misli kad kaže »upoznaj sebe« neštosasvim drugo; radi se o teoretskom poznavanju činjenica evolu- 'cije, a posebno instinktivne prirode agresije. Analogno Lorenzo-vom shvaćanju samospoznavanja bilo bi teoretsko poznavanjeFreudove teorije instinkta smrti. U stvari, kad bi slijedili Loren-zovo zaključivanje, psihoanaliza kao terapija sastojala bi se odčitanja Freudovih izabranih djela. To nas podsjeća na Marxovu

misao: ako se netko tko je upoznat sa zakonom sile teže nađe udubokoj vodi, a ne zna plivati, njegovo mu znanje neće pomoćida se spasi. Kao što je rekao kineski mudrac: »Citanje recepatane čini čovjeka zdravim.«

Lorenz ne razrađuje svoju drugu pouku, ono o sublimaciji; tre- 'će, »povećanje ličnih poznanstava i, ako je moguće, prijateljstva

45



između članova različitih ideologija i nacija«, i Lorenz sam pri- 'znaje da je »očit« plan — čak i avionske kompanije reklamirajumeđunarodna putovanja zbog njihovog doprinosa u borbi za mir;

na žalost, shvaćanje da lična poznanstva imaju ulogu smanjivanjaagresivnosti nije točno. Za to postoji dovoljno dokaza. Englezi i Nijemci bili su vrlo dobro upoznati jedni s drugima prije 1914, paje ipak kada je buknuo rat njihova zajednička mržnja bila ne-'obuzdana. Postoji još bolji dokaz. Poznato je da nijedan rat izr'među zemalja ne izaziva toliko mržnje i okrutnosti kao građanskirat, u kojem se zaraćene strane međusobno poznaju. Da li činjc^nica međusobnog intimnog poznavanja među članovima porodicesmanjuje intenzitet mržnje?

»Poznavanje« i »prijateljstvo« ne mogu smanjiti agresivnost jer predstavljaju površno poznavanje o nekoj osobi ili stvari nakoju gledamo izvana. Oni se veoma razlikuju od dubinskog, jas-1nog poznavanja kada razumijem nečije doživljaje kroz svoje vlanstite koji su slični ako nisu isti. Poznavanje takve vrste zaihtijevasmanjivanje intenziteta potiskivanja do te mjere da ostane malootpora prema otkrivanju novih aspekata naše podsvijesti. Razrnmijevanje bez donošenja sudova može smanjiti ili potpuno otklo- 'niti agresivnost, što ovisi o mjeri u kojoj je osoba savladala vlar'stitu nesigumost, pohlepnost i narcisoidnost, a ne o količini iimformacija koju posjeduje o dmgima.10

Posljednja od Lorenzovih pouka odnosi se na »usmjeravanje borbenog entuzijazma«; jedan od njegovih posebnih prijedloga je atletika. No činjenica je da natjecateljski sportovi stimulirajuagresivnost. Koliko to može biti intenzivno, pokazalo se u I .atiimskoj Americi nedavno kada je duboko osjećanje pobuđeno intcmnacionalnom nogometnom utakmicom dovelo do malog rata.

Nema dokaza da sport smanjuje agresivnost, -ali istovremenotreba reći da nema ni dokaza da je on motiviran agresijom. Onošto često dovodi do agresije u sportu je natjecateljski karaktersportskog događaja, njegovan u natjecateljskom društvenom ras- '

položenju i uveličan sveopćom komercijalizacijom, u kojoj naj-1 poželjniji ciljevi postaju novac i publicitet a ne ponos zbog uspje- 'ha. Mnogi su brižljivi promatrači nesretnih Olimpijskih igara uMunchenu 1972. godine shvatili da su one umjesto učvršćivanja prijateljstva i mira učvrstile natjecateljsku agresivnost i nađona- 'listički ponos.11

Vrijedno je navesti nekoliko drugih Lorenzovih izjava o ratui miru jer dobro ilustriraju Lorenzovu nejasnoću i dvosmislenostna tom području. »Pretpostavimo da«, kaže on, »budući da sam

46



patriot (što i jesam), osjećam veliko neprijateljstvo prema drugojzemlji (što ne osjećam); još uvijek ne bih mogao svim srcem ž j ljeti njeno uništenje kada bih shvatio da tamo žive ljudi koji su

kao i ja bili oduševljeni radnici na području induktivnih prirod- 'nih nauka, ili su cijenili Danvina i s entuzijazmom propagiraliistinitost njegovih otkrića, ili drugi koji su zajedno sa mnom znar'li cijeniti umjetnost Michelangela, ili dijeliti moj entuzijazam zaGoetheovog Fausta ili ljepotu koraljnog otoka ili rezervat divljihživotinja ili mnoga druga mala uzbuđenja koja bih mogao nabro- '

jiti. Bilo bi mi gotovo nemoguće mrziti bez suzdrianja bilo kojegneprijatelja, kad bi on dijelio sa mnom makar jednu od kultumih

i etičkih vrijednosti.« (K. Lorenz, 1966. Potcrtao E. F.).Lorenz izbjegava poricanje želje za uništavanjem čitave zemljeriječju »svim srcem« i modificiranjem mržnje riječju »nesuz-držljiv«. Ali što je »nepotpuna« želja za uništenjem ili »suzdržana«mržnja? Još važnije, njegov uvjet da ne uništi neku zemlju jest datamo postoje ljudi koji dijele njegove ukuse i uzbuđenja (oni kojicijene Danvina odgovaraju samo ako i s entuzijazmom propagi- 'raju njegova otkrića): nije dovoljno da su ljudi. Dmgim riječima: potpuno uništenje neprijatelja je nepoželjno samo ako i u slmčaju da je on sličan Lorenzovoj vlastitoj kulturi, ili točnije, njer-'govim vlastitim interesima i vrijednostima.

Karakter tih tvrdnji ne mijenja se Lorenzovim zahtjevom za»humanističkim obrazovanjem« — tj. obrazovanjem koje nudioptimum zajedničkih ideja s kojima se pojedinci mogu identifi- 'cirati. Ta je vrsta obrazovanja prevladala u njemačkim školama

prije prvog svjetskog rata, ali je većina učitelja tog humanizma bila vjerojatno ratno nastrojena više od prosječnog Nijemca. San

mo sasvim drugačiji i radikalan humanizam u kojem je osnovnaidentifikacija sa životom i čovječanstvom može utjecati protivrata.

CBCEAVANE EVCLUCDE

Ne možemo u potpunosti shvatiti Lorenzovo gledište ako nismo

svjesni njegovog religioznog odnosa prema darvinizmu. Njegovstav u tom pogledu nije rijedak i zaslužuje daljnje proučavanjekao socijalno-psihološki fenomen današnje kulture. Duboka po-'treba čo\jeka da se ne osjeća usamljenim i izgubljenim u ovomsvijetu bila je ranije zadovoljena predodžbom o bogu koji jestvorio svijet i brinuo se za svakog pojedinog stvora. Kada je te-

47



orija o evoluciji uništila tu predodžbu o bogu kao najvišem stva-'raocu, vjera u njega kao svemogućega oca svih ljudi se srušila,iako su mnogi spojili vjeru u boga s prihvaćanjem Darvvinove

teorije. Ali za mnoge za koje je bog bio srušen s prijestolja, po-'treba za njemu sličnim kumirom nije nestala. Neki su za novog

boga proglasili Evoluciju i počeli obožavati Darvvina kao njenog proroka. Za Lorenza i mnoge druge pojam evolucije postao je sržčitavog sistema orijentacije i odanosti. Darvvin je otkrio konačnuistinu o čovjekovom porijeklu; svi ljudski fenomeni kojima bi semoglo prići i objasniti ih s ekonomskog, religioznog, etičkog i po-'litičkog stajališta bili su objašnjeni sa stajališta evolucije. Ovaj

kvazi-religiozan stav prema Darvvinu postao je očit u Lorenzovojupotrebi pojma »veliki stvaratelj« koji se odnosio na selekciju imutaciju. On govori o metodama i ciljevima »velikih stvaratelja«kao što su kršćani govorili o djelima Boga. On čak upotrebljava

jedninu »veliki stvaratelj« dolazeći tako još bliže analogiji s Bongom. Možda ništa jasnije ne izraža obožavateljski karakter Lo-renzovog mišljenja od završnog odlomka knjige O agresiji:

»Znamo da je u evoluciji kralježnjaka veza između individu-'alne ljubavi i prijateljstva bila izum epohe koju su stvorili ver'liki stvaratelji kada je postalo neophodno da dvije ili više je-'dinki neke agresivne vrste žive zajedno u miru i rade za za-'

jedničko dobro. Mi znamo da se ljudsko društvo zasniva natoj vezi, ali moramo shvatiti da je ta veza postala preuska da

bi obuhvatila sve: ona sprečava agresiju samo među onimakoji se poznaju i koji su prijatelji, kada sasvim očito trebaspriječiti neprijateljstvo među svim ljudima, svim nacijama,svim ideologijama. Slijedi zaključak da ljubav i prijateljstvomoraju obuhvatiti čitavo čovječanstvo, da trebamo bez razlikevoljeti svu našu braću. Ta zapovijed nije nova. Naš razum mo- 'že shvatiti potrebu za njom, a naši osjećaji mogu cijeniti njenuljepotu, ali ipak napravljeni takvi kakvi smo, mi je se ne mo^ žemo pridržavati. Doživljavamo pun, topao osjećaj prijatelj-'stva i ljubavi samo prema pojedinim osobama i ni najvećaželja ne može to izmijeniti. Ali veliki stvaratelji mogu, i vje^

rujem da hoće. Vjerujem u moć ljudskog razuma kao što vje^ rujem u moć prirodne selekcije. Vjerujem da će razum usmje-'riti selekciju u dobrom pravcu. Vjerujem da će to, u ne preda-'lekoj budućnosti, obdariti naše potomke sposobnošću da ispmne jednu od najvećih i najljepših zapovijedi.« (K. Lorenz, 1966.Potcrtao E. F.).

48



Veliki stvaratelji će pobijediti gdje su bog i čovjek izgubili.Zapovijed o bratskoj ljubavi mora ostati nedjelotvorna, ali vcr"liki stvaratelji dat će joj život. Posljednji dio rečenice završa-1

va ispoviješću vjere: vjerujem, vjerujem, vjerujem ...Društveni i moralni darvinizam koji Lorenz propagira romanti-'

čan je nacionalistički paganizam koji teži prikriti i zasjeniti is-'tinsko razumijevanje bioloških, psiholoških i društvenih faktoraodgovornih za ljudsku agresiju. Ovdje leži fundamentalna razlikaizmeđu Lorenza i Freuda, unatoč sličnostima u njihovom shva-1ćanju agresije. Freud je bio jedan od posljednjih predstavnikafilozofije prosvjetiteljstva. On je istinski vjerovao u razum kao

jedinu silu kpju čovjek posjeduje i koja ga jedina može spasitiod kaosa i raspadanja. On je istinski postulirao potrebu za samo-spoznavanjem otkrivanjem čovjekovih nesvjesnih težnji. Okre-nuvši se razumu, on je nadvladao gubitak boga — i osjećao se bolno slabim. Ali nije tražio nove idole.

BILJEŠKE UZ PRVO POGLAVLJE

1. Posebno preporučujem R. Fletschera zbog njegove pronicljive his-'torije instinktivisticke teorije.

2. Opširna historija i analiza Freudovog shvaćanja agresije može senaći u Dodatku.

3. Usp. radi detaljnog i sada već klasičnog osvrta na Lorenzova (i N. Tinbergenova) shvaćanja instinkta i radi sveopće kritike Lo-renzovog gledišta, 0. S. Lehrmana (1953). Nadalje, za kritiku djelaO agresiji, pogleđai osvrt L. Berkovvitza (1967) i K. E. Bouldmga(1967). Pogledai također N. Tinbergenovu kritičku ocjenu Loren-zove teorije (19681 M. F. A. Montaguov skup kritičkih eseja o Lo-'renzovo^teoriji (1963) i L. Eisenbergovu kratku i oštroumnu kri-■

4. Kasnije, pod utiecajem kritičkih prikaza nekoliko američkih psnhologa l N. Tinbergena, Lorenz je modificirao ovaj iskaz da bi dcr

pustio i utjecaj učenja (K. Lorenz, 1965).5. 0 pitanju agresije među sakupljačima i lovcima opširno se govori

u osmom poglavlju.6. Zahvaljujem profesom Kurtu Hirschhornu na ličnom saopćenju

u kojem on aaje prikaz genetičkog problema u gore naveaenomgledistu.

7. Izgleda da Lorenz, barem kada je pisao O agresiji, nije neposred-'

no poznavao Freudov rad. Nema ni jednog jedinog direktnog os-'vrta na njegove radove, a oni koji postoje odnose se na ono što je od svojin psihoanalitičkih prijatelja čuo o Freudovoj poziciji;na žalost, oni nisu uvijek bili u pravu ili njihove riječi msu biletočno shvaćene.

8. Tendenciju da pravi sasvim neopravdane biološke analogije druš-'tvenim mnomenima Lorenz je pokazao već 1940, u jednom nesret-

49



nom radu (K. Lorenz 1940) tvrdeći da državni zakoni moraju zamnieniti principe prirodne selekcije kada se ovi ne uspiju brinuti za

biološke potrebe rase.

9. N. Tinbergenov pojam.10. Zanimljivo je pitanje zašto su građanski ratovi mnogo žešći i zašnto izazn ajir mnogo više destruktivnih impulsa nego mcdunacionahni ratovi. Cini se prihvatljivim mišljenje koje tvrdi da razlog ležiu tome što obično, barem što se tice ovih modemih, međunacio-'nalni ratovi ne teze razaranju ili uništavanju neprijatelja. Njihovcilj je ograničen: prisiliti neprijatelja da prrhvati uviete mira kojisu nepovoljni, a m u kom slucaju ne prijete opstariku populacije

poražene zemlje. (Ništa to bolje ne pokazuje od činjenice da je Njemačka, poražena u dva svjetska rata, nakon svakog porazanostala privredno naprednija). Izmmka su ratovi kojima ie ciljnzičko uništenje ili nodjarmljivanje sveukupnog neprijateljskogstanoMiišh a. kao u nekim ratovima — iako m u kom slucaju svim

— koje su Rimljani vodili. U građanskom ratu oprečne strane rmsr ju za cili ako ne da jedna drugu fizički unište, onda da se uništeekonomški, dmštveno i politicki. Ako ie ova hipoteza ispravna,značilo bi da stupanj destruktivnosti velikim dijelom ovisi o ar

biljnosti opasnosti koja prijeti.11. Siromaštvo onoga što Lorenz ima kazati o usmjeravanju borbe-'

nog entuzijazma postaje naročito jasno ako pročitamo klasičanraa Williama Jamesa »Moralni ekvivalenti rata« (1911).

50



II Environmentalisti i

bihevioristi

Prosvjetiteljski environmentalizam

Dijametralno suprotno gledište od instinktivista zastupaju, činise, environmentalisti. Prema njihovom mišljenju, čovjekovo po-'našanje oblikuje isključivo utjecaj okoline, društveni i kulturni,a ne »urođeni« činioci. To naročito važi za agresiju, jednu odglavnih prepreka ljudskom napretku.

U njegovoj najradikalnijoj formi ovo shvaćanje iznijeli su većfilozofi prosvjetiteljstva. Pretpostavlja se da je čovjek po prirodidobar i racionalan, krive su loše institucije, loš odgoj i loš prirm

jer što su se u njemu razvila zla htijenja. Neki su poricali posto- ' janje bilo (kakvih razlika među spolovima (l'ame n'a pas de sexe) i tvrdili da su razlike koje su postojale, osim onih anatomijskih,

bile prouzrokovane odgojem i društvenim situacijama. Međutim,obrnuto od biheviorizma, te filozofe nisu interesirale metodeljudske izgradnje i manipulacije, već socijalne i političke pro-'mjene. Oni su vjerovali da »dobro društvo« mora stvoriti dobrogčovjeka, ili, bolje rečeno, mora dopustiti prirodnoj dobroti čovje- '

ka da se manifestira.

Biheviorizam

Osnivač biheviorizma je J. B. Watson (1914); biheviorizam se za^snivao na premisi »da je predmet ljudske psihologije ponašanje ili djelovanje Ijudskog bića«. Kao i logički pozitivan, on je izba- 'cio sve »subjektivne« pojmove koji se ne mogu direktno promat- 'rati, kao što su »osjet, percepcija, slika, želja, čak i mišljenje iosjećaj, u njihovoj subjektivnoj defmiciji« (J. B. Watson, 1958).Biheviorizam je doživio briljantan razvoj od pomalo nespretnihWatsonovih formulacija do sjajnog neobiheviorizma Skinnera.

51



Ali i on uglavnom predstavlja uglađivanje prvobitne teze, a ne produbljivanje i originalnost.

Neobiheviorizam B. F. Skinnera

Skinnerov neobiheviorizam1 zasniva se na istom principu kao iWatsonova shvaćanja: psihologija kao nauka ne treba i ne smijese baviti osjećajima i impulsima ili bilo kojim drugim subjektiv-'nim događajima.2 On prezire svaki pokušaj govorenja o »prirodi«čovjeka, izgrađivanja modela čovjeka ili analiziranja raznih ljud-'skih strasti koje motiviraju ljudsko ponašanje. Smatrati da ljud- '

sko ponašanje pokreću namjere i ciljevi bio bi nenaučan i bezr'vrijedan pristup. Psihologija mora proučavati koja to učvršćenjaoblikuju ljudsko ponašanje i kako ih najbolje primijeniti. Skin-nerova psihologija je nauka o izgradnji ponašanja; njezin cilj jenalaženje odgovarajućih učvršćenja da bi se postiglo poželjno ponašanje.

Umjesto jednostavnog uvjetovanja po pavlovljevskom modeluSkinner govori o »operativnom« uvjetovanju. Ukratko, to znači da

se neuvjctovano ponašanje, ako eksperimentator smatra da je poželjno, nagrađuje, to jest, nakon njega slijedi zadovoljstvo.(Skinner vjeruje da je učvršćenje koje nagrađuje mnogo djelo-'tvomije od onog koje kažnjava.) Rezultat se sastoji u ovome: narkon nekog vremena subjekt će se nastaviti ponašati na poželjannačin. Na primjer: Johnny ne voli naročito špinat; on ga pojede,majka ga pohvali, ili ga nježno pogleda, ili mu dade više kolača,već ovisno o tome što će najviše utjecati na njega, tj. ona primje-'

njuje pozitivno učvršćenje. Johnny će s vremenom zavoljeti šprnat, naročito ako su učvršćenja dobro raspoređena. Kroz stotineeksperimenata Skinner i dmgi razvili su tehniku za to operativnouvjetovanje. Skinner je pokazao kako se pravilnom upotrebom

pozitivnih učvršćenja ponašanje životinja i ljudi može u začudir jućoj mjeri izmijeniti, čak i kad se ono suprotstavlja, kako ihneki nazivaju, »urođenim« tendencijama.

Taj dokaz je bez sumnje velika zasluga Skinnerovog eksperr

mentalnog rada; on također podržava gledište onih koji vjernjuda dmštvena struktura (ili »kultura«, izraz koji upotrebljava ver'ćina američkih antropologa) može oblikovati čovjeka, iako to nemora biti putem operativnog uvjetovanja. Važno je spomenuti daSkinner ne zapostavlja genetičke faktore. Da bismo pravilno pri-

52



kazali to gledište, treba reći da je osim genetskih faktora ponaša-'nje u potpunosti determinirano učvršćivanjem.

Učvršćivanje se javlja u dva oblika: 'U normalnom procesu kubture, ili pak može biti planirano prema Skinnerovom učenju, iu tom slučaju vodi »nacrtu kulture«. (B. F. Skinner, 1961, 1971).

Ciljevi i vrijednosti

Za Skinnerove eksperimente nisu interesantni ciljevi uvjetovanja ponašanja. Zivotinja ili čovjek uvjetovani su da se ponašaju na

određen način. Prema čemu je njihovo ponašanje uvjetovano, ovisio odluci eksperimentatora koji određuje ciljeve uvjetovanja. Ulaboratorijskim situacijama eksperimentator nije zaokupljen

problemom prema čemu uvjetuje životinju ili čovjeka, već činje- 'nicom da njihovo ponašanje može uvjetovati prema željenomcilju i načinom na koji to može najbolje postići. Međutim, ozbiljni problemi javljaju se kada iz laboratorija prijeđemo u život, indi- 'vidualan ili društveni. U tom su slučaju pitanja od vrhunske važr'

nosti: prema čemu su ljudi uvjetovani i tko određuje njihove crljeve?Cini se da Skinner govoreći o kulturi još uvijek ima na umu

svoj laboratorij, gdje psiholog, koji polazi bez donošenja vrijcd- 'nosnih sudova, može to činiti jer cilj uvjetovanja jedva da je odvažnosti. To je možda jedno od objašnjenja zašto Skinner nemože biti načisto s problemom ciljeva i vrijednosti. Na primjer,on piše: »Divimo se ljudima koji se ponašaju na originalan i izr

vanredan način ne zato jer je takvo ponašanje samo po sebivrijedno divljenja, već zato jer ne znamo kako drugačije poticatioriginalno i izvanredno ponašanje«. (C. R. Rogers i B. F. Skinner,1956). Ovo nije ništa drugo nego kružno zaključivanje: divimo seoriginalnosti jer je možemo uvjetovati jedino divljenjem.

A zašto bismo je željeli uvjetovati ako sama po sebi nije pože^ljan cilj?

Skinner se ne suočava s tim pitanjem, iako bi se na njega s

malo sociološke analize moglo dati odgovor. Stupanj originalno- 'sti i kreativnosti koji je poželjan u raznim grupama nekog dnuštva varira. Znanstvenici i vrhunski menedžeri, na primjer, mcnraju u tehnološko-birokratskom društvu kao što je naše posjedo-'vati te kvalitete u velikoj mjeri. Za obične radnike bi ta kvaliteta bila luksuz — to bi čak ugrožavalo dobro funkcioniranje čitavogsistema.

53



Ne smatram da je ova analiza zadovoljavajući odgovor proble- 'mu vrijednosti originalnosti i kreativnosti. Postoji mnoštvo psn

holoških dokaza za pretpostavku da su te težnje »ugrađene« usistemu duboko usađeni porivi u čovjeku, a postoji i nešto neuro-'fizioloških dokaza za pretpostavku da su^te težnje »ugrađene« usistem mozga (R. B. Livingston, 1967). Zelim samo naglasiti darazlog što se Skinner nalazi u bezizlaznoj situaciji leži u tome štone obraća pažnju na takve spekulacije psihoanalitičke sociologi-'

je, te vjeruje da se na to pitanje i ne može odgovoriti ukoliko sene može odgovoriti bihevioristički.

Ovdje je još jedan primjer Skinnerovog nejasnog razmišljanjao vrijednostima.

Većina ljudi složila bi se se pretpostavkom da kod odlučivanjao tome kako napraviti atomsku bombu ne donosimo vrijedno-'sne sudove, dok bi odbila pretpostavku da takve sudove ne donnosimo kod odlučivanja da se ona napravi. Najznačajnija jerazlika u tome što su naučni postupci koji vode stvaratelje bombe jasni, dok oni koji vode stvaratelja kulture koja pravi

bombu nisu. Ne možemo predvidjeti uspjeh ili neuspjeh kuNturnog izuma s istom točnošću kao uspjeh ili neuspjeh mr učnog izuma. Iz tog razloga u ovom drugom slučaju pribjega-'vamo vrijednosnim sudovima. Služimo se nagađanjem. Vrijcd-'nosni sudovi nastupaju samo tamo gdje nauka prestaje. Kad budemo mogli isplanirati male društvene interakcije ili moždačak čitave kulture s izvjesnošću s kojom prilazimo fizičkojtehnologiji, neće se postavljati pitanje vrijednosti. (B. F. Skin-'

ner, 1961).

Skinnerova središnja misao je da u stvari nema bitne razlikeizmeđu nepostojanja vrijednosnih sudova u tehničkom problemu

planiranja atomske bombe i odluke da se ona napravi. Jedina razr'lika je u tome što razlozi za njeno stvaranje nisu »jasni«. Moždaoni nisu jasni profesoru Skinneru, ali su jasni mnogima koji pro-'učavaju historiju. U stvari, postojalo je više od jednog razloga da

se napravi atomska bomba (isto tako i hidrogenska): strah daHitler pravi bombu; možda želja za posjedovanjem superiornijegoružja protiv Sovjetskog Saveza za moguće kasnije konflikte (ovose naročito odnosi na hidrogensku bombu); logika sistema koji

je prinuđen povećavati svoje naoružanje da bi se osigurao u bor^ bi s njemu suprotnim sistemom.

54



Osim tih vojnih, strateških i političkih razloga postoji, vjenn jem, još jedan koji je jednako važan. Mislim na načelo koje je jedna od aiksiomatskih normi kibernetičkog društva: »neku stvar

treba učiniti zato jer je tehnički moguće da se ona učini«. Ako jemoguće napraviti nuklearno oružje, mi ga moramo napraviti, pamakar nas ono uništilo. Ako je moguće putovati na Mjesec ili na

planete, to se mora ostvariti, čak i nauštrb mnogih nezadovolje-nih potreba na Zemlji. Taj princip negira sve humanističke vri-'

jednosti, ali ipak predstavlja vrijednost, možda najvišu normu»tehnotronskog« društva3.

Skinnera ne interesiraju razlozi pravljenja atomske bombe, već

nas moli da čekamo da daljnji razvitak biheviorizma riješi tu mrsteriju. U svojim stavovima o društvenim procesima on pokazujeistu nesposobnost da shvati skrivene, neverbalizirane motive kaoi u svom tretiranju psihičkih procesa. Kako je ono što ljudi kažuo svojoj motivaciji, u političkom kao i u ličnom životu, uglavnomopćepoznata izmišljotina, oslanjanje na ono što je verbalizirano sprečava razumijevanje društvenih i psihičkih procesa.

U drugim slučajevima Skinner unosi vrijednosti a da nije toga

svjestan. U istoj raspravi, na primjer, piše: »Nitko, siguran sam,ne želi stvoriti novi odnos rob-gospodar ili potčiniti volju ljudidespotskim vladarima na nov način. To su oblici vlasti koji odgo-’varaju svijetu bez nauke«. (B. F. Skinner, 1961). U kojem deset- 'ljeću živi profesor Skinner? Ne postoje li sistemi koji žele potčnniti volju ljudi diktatorima? Skinner izgleda još uvijek vjeruje ustaromodnu ideologiju »progresa«: srednji vijek je bio »mračan«

jer nije bilo nauke, a nauka neminovno vodi čovjekovoj slobodi.

Cinjenica je da nijedan vođa i nijedna vlada više ne izražava svon ju namjeru da potčini volju ljudi; oni će vjerojatno posegnuti zanovim riječima koje će zvučati obrnuto od starih. Nijedan dikta-'tor sebe ne naziva diktatorom i svaki sistem tvrdi da odražavavolju ljudi, dok su u zemljama »slobodnog svijeta« »anonimniautoritet« i manipulacija nadomjestili očit autoritet u školstvu,radu i politici.

Skinnerove se vrijednosti također vide iz slijedećih misli: »Ako

smo dostojni naše demokratske baštine, mi ćemo, naravno, bitispremni oduprijeti se svakoj tiranskoj upotrebi nauke u nepo-'sredne ili sebične svrhe. Ali ako cijenimo dostignuća i zadatkedemokracije, ne smijemo odbiti primjenu nauke u planiranju iizgradnji kulturnih obrazaca, iako se u tom slučaju možemo naćiu nekom smislu u poziciji upravljača«. (B. F. Skinner, 1961. Pot- '



crtao E. F.). Sto je osnova ove vrijednosti u neobiheviorističkojteoriji?

A što je s upravljačima?Skinnerov odgovor je »da se svim ljudima upravlja i da svi

ljudi upravljaju«. (C. R. Rogers i B, F. Skinner, 1956). To zvučiohrabrujuće za demokratski nastrojenu osobu, ali ubrzo postaje

jasno da je to nejasna i dosta beznačajna formula:

Primjećujući kako robovlasnik upravlja robom ili poslodavacradnikom, mi obično ne uzimamo u obzir recipročno djelova-'nje; razmatrajući samo djelovanje u jednom pravcu, navedeni

smo da smatramo upravljanje eksploatacijom, ili barem postnzanjem jednostrane koristi; ali upravljanje je u biti uzajamno. Rob upravlja robovlasnikom u istoj mjeri kao i ovaj njime (potcrtao E. F.), u smislu da su tehnike kažnjavanja koje ro-

bovlasnik primjenjuje odabrane robovim ponašanjem kad imse on potčinjava. To ne znači da je ideja eksploatacije besmnslena ili da ne možemo opravdano pitati, cui bono? Ipak, kadto činimo, izlazimo izvan opisa same društvene epizode (pot-1

ertao E. F.) i ulazimo u dugotrajne utjecaje koji su jasno ponvezani s pitanjem vrijednosnih sudova. Slična razmatranja javljaju se u analizi bilo kojeg ponašanja koje mijenja kultur-'nu praksu. (B. F. Skinner, 1961).

Za mene je ova misao šokantna, traži se od nas da vjerujemoda je odnos između gospodara i roba recipročan, iako ideja eks- '

ploatacije nije »besmislena«. Za Skinnera eksploatacija nije dio

same društvene epizode; to su samo načini upravljanja. To jeshvaćanje čovjeka koji gleda na društveni život kao da je onepizoda u njegovom laboratoriju, gdje je za eksperimentatora bitna samo njegova tehnika — a ne same »epizode«, jer je u tomneprirodnom svijetu sasvim irelevantno da li je štakor mirolju- '

biv ili agresivan. I kao da to nije dovoljno, Skinner kaže da jeeksploatacija koju vrši gospodar »jasno povezana« s pitanjemvrijednosnih sudova. Da li Skinner vjeruje da eksploatacija, ilikrađa, mučenje i ubojstvo nisu »činjenice« jer su jasno povezanes vrijednosnim sudovima? To bi zaista značilo da svi društvenii psihološki fenomeni, ako se o njima može suditi u odnosu nanjihovu vrijednost, prestaju biti činjenicama koje se mogu na-'učno ispitati.4

Skinnerovu tvrdnju da su rob i robovlasnik u recipročnomodnosu možemo objasniti samo njegovom nejasnom upotrebom

56



riječi »upravljati«. U smislu u kojem se riječ upotrebljava ustvarnom životu ne postoji nikakva sumnja da robovlasnik upravlja robom, i da u tom upravljanju nema ničeg »recipročnog«,

osim što rob može imati minimalan protuutjecaj, na primjer prijetnjom pobune. Ali to nije ono o čemu Skinner govori. Ongovori o upravljanju u veoma apstraktnom smislu laboratorijskogeksperimenta, kod kojeg se stvaran život ne nameće. On u stvari

ponavlja, i to sasvim ozbiljno, ono što se često priča kao šala; priču o štakoru koji priča drugom štakoru kako je dobro uvjvtovao svog eksperimentatora: kadgod štakor pritisne određenu

polugu, eksperimentator ga mora nahraniti.Budući da neobiheviorizam nema teoriju o čovjeku, on može

vidjeti samo ponašanje, ali ne i osobu koja se ponaša. Da li mise netko nasmije jer želi sakriti svoje neprijateljsko raspoloženje,ili mi se prodavačica nasmije jer su je tako uputili (u boljimdućanima), ili mi se prijatelj nasmije jer mu je drago da mevidi, sve to nije važno za biheviorizam, jer »osmijeh« je »osrnn

jeh«. Da to nije važno za profeora Skinnera kao ličnost, teško je vjerovati, jedino ako nije toliko alijeniran da stvamost osobaza njega više nije važna. Ali ako razlika jest od važnosti, kako

onda može biti valjana teorija koja je ignorira? Biheviorizam nemože objasniti zašto nekoliko ljudi, uvjetovanih da budu progo-'nitelji ili mučitelji, postaju mentalno bolesnima unatoč stalnom

pozitivnom učvršćivanju. Zašto pozitivno učvršćivanje ne sprečava mnoge druge da se zbog njihovih uvjerenja, njihove savjesti,»njihove ljubavi« suprotstave kada čitavo uvjetovanje djeluje usuprotnom pravcu? I zašto su mnogi od najprilagođenijih ljudi,koji bi trebali svjedočiti o uspjehu uvjetovanja, često vrlo ner'

sretni i duboko uznemireni, ili pate od neuroze? Mora da postojeimpulsi ugrađeni u čovjeku koji ograničavaju moć uvjetovanja; proučavanje neuspjeha uvjetovanja naučno je isto toliko važnokoliko i proučavanje uspjeha. Doista, na čovjeka se može utjecatida se ponaša gotovo na svaki poželjan način, ali samo »gotovo«na svaki. On reagira na uvjete koji su suprotni osnovnim ljud-'skim zahtjevima na razne načine koje je moguće provjeriti. Njegase može učiniti robom, ali on će reagirati agresivnošću ili će senjegova vitalnost smanjiti; može biti uvjetovan da se osjeća kaodio mašine i reagirat će dosadom, agresivnošću i nezadovolj-stvom.

U biti Skinner je naivan racionalist koji ignorira ljudske stra-'sti. Suprotno Freudu on nije impresioniran snagom strasti, većvjeruje da se čovjek ponaša prema zahtjevima svojih interesa.

57



U tome i jeste čitav princip neobiheviorizma; vlastiti je interestoliko jak da, utječući na njega, što se uglavnom sastoji u tomeda okolina nagrađuje osobu kada se ona ponaša na poželjan mr

čin, čovjekovo ponašanje može biti u potpunosti determinirano.U krajnjoj analizi se neobiheviorizam temelji na bitku buržo- askoga iskustva: primatu egoizmu i vlastitog interesa nad svim ostalim Ijudskim strastima.

Razlozi popularnosti skinerizma

Skinnerova izvanredna populamost može se objasniti činjenicomda je on uspio povezati elemente tradicionalne, optimističke i ln beralne misli s društvenom i mentalnom stvamošću kibemetičkogdruštva.

Skinner vjemje da je čovjek promjenljiv, podložan dmštvenimutjecajima i da se ništa u njegovoj prirodi ne može smatrati k nnačnom preprekom u razvoju prema miroljubivom i pravednomdruštvu. Stoga njegov sistem privlači one psihologe koji su litxn

ralni i koji nalaze u njemu argument za obranu svojeg političkogoptimizma. On pnivlači one koji vjeruju da poželjni društveniciljevi, kao što su mir i jednakost, nisu samo ideali bez osnova,već da se mogu učvrstiti u stvarnosti. Citava ideja da bismo nanaučnoj osnovi mogli isplanirati bolje dmštvo privlačna je zamnoge koji su možda ranije bili socijalisti. Nije li Mara isto zsr lio isplanirati bolje društvo? Nije li nazvao svoj socijalizam »nar učnim« suprotno »utopijskom«? Nije li Skinnerov pristup naro-'čito privlačan u onom trenutku u historiji kada izgleda da su

politička rješenja propala, a revolucionarne nade su na najnižemnivou?

Međutim, sam optimizam koji iz ovog proizlazi ne bi učinioSkinnerove ideje tako atraktivnim da nije spojio tradicionalneliberalne poglede sa samom njihovom negacijom.

U kibemetičko doba pojedinac sve više postaje subjekt mann pulacije. Njegov rad, njegova potrošnja, njegovo slobodno vrijc- '

me manipulirani su putem reklama, ideologija, onim što Skinnernaziva »pozitivna učvršćenja«. Pojedinac gubi svoju aktivnu ocUgovomu ulogu u društvenom procesu; on postaje potpuno »pri- 'lagođen« i jasno mu je da ga svako ponašanje, djelo, misao iliosjećaj koji se ne uklapa u shemu, stavlja u veoma nepovoljan

položaj; u biti, on je ono što se od njega očekuje da bude. (Pot-crtao E. F.) Ako inzistira da bude ličnost, on riskira, u policij-

58



skim državama, svoju slobodu, pa čak i svoj život, u nekim de^mokracijama unapređenje, ili rjeđe, čak i posao, a možda, što jenajvažnije, riskira da bude izoliran, otcijepljen od svih.

Većina ljudi nije potpuno svjesna svoje nelagodnosti, oni tek pomalo naziru strah od života, od budućnosti, od dosade izazva-1ne monotonijom i besmislenošću onog čime se bave. Osjećajuda su i sami ideali u koje žele vjerovati izgubili svoje uporišteu društvenoj stvarnosti. Veliko je olakšanje za njih vjerovati da

je uvjetovanje najbolje, najprogresivnije i najdjelotvomije rje- 'šenje. Skinner nam preporučuje pakao izoliranih, manipulizira-nih ljudi kibernetičkog doba kao raj napretka. On zatupljuje naš

strah govoreći nam da se ne trebamo bojati; pravac na kojemse naš industrijski sistem nalazi je onaj o kojem su maštali velikihumanisti, samo što on počiva na nauci. Stoviše, Skinnerova teôrija zvuči istinito, jer je ona (skoro) istinita za otuđenog čovje-'ka kibernetičkog društva. Ukratko, skinerizam je psihologijaoportunizma obučena u novi naučni humanizam.

Ne kažem da Skinner želi igrati ulogu apologete »tehnotron-skog« doba. Naprotiv, njegova politička i dmštvena naivnostomogućuju mu da katkada piše uvjerljivije (zapletenije) nego što

bi to mogao kad bi bio svjestan na što nas pokušava uvjetovati.

Biheviorizam i agresija

Bihevioristička metoda od tolike je važnosti za problem agresije, jer je većina ispitivača agresije u Sjedinjenim Američkim Drza- 'vama pisala s biheviorističkom orijentacijom. Njihovo zaključi- '

vanje, ukratko izraženo, je: otkrije li Johnny da će mu, bude liagresivan, njegov mlađi brat (ili majka i tako dalje) dati ono štoon želi, postat će osoba sklona agresivnom ponašanju; isto vrijediza podložno, hrabro ili osjećajno ponašanje. Formula se sastojiu tome da čovjek čini, osjeća i misli na način koji se pokazaouspješnim u postizanju onog što želi. Agresija je, kao i svako dru- 'go ponašanje, jednostavno stečena u traženju naše optimalne

prednosti (koristi, pozicije). Biheviorističko shvaćanje agresije sa- '

žeto je izrazio A. H. Buss, koji definira agresiju kao »reakciju koja prenosi dmgom organizmu štetan stimulans«. On piše:

».Postoje dva razloga za izostavljanje pojma namjere iz defini- 'cije agresije. Prvo, on uključuje teleologiju, namjeran čin us-'mjeren prema budućem cilju, a takvo je shvaćanje nekonsi-

59



stentno s biheviorističkim pristupom usvojenim u ovoj knjizi.Dmgo i važnije, je teškoća u primjenjivanju tog pojma na pon

našanje. Namjera je privatan događaj koji se može, a moždai ne može verbalizirati, koji se može, ali ne mora točno odrazitiu verbalnoj izjavi. Možemo biti navedeni da prihvatimo mr mjeru kao uplitanje povijesti učvršćivanja organizma. Ako jeagresorova reakcija bila sistematski učvršćivana određenim

posljedicama, kao što su bijeg žrtve, ponavljanje agresivne rcrakcije, mogli bismo reći, da ona uključuje »namjem da se izar zove bijeg«. Međutim, ovakvo uplitanje suvišno je u analizi po-'našanja; bilo bi korisnije direktno ispitati odnos između povn

jesti učvršćivanja agresivne reakcije i neposredne situacijekoja ju je izazvala.

Ukratko, namjera je i nezgodna, i nepotrebna u analizi agresivnog ponašanja; od bitne je važnosti priroda posljedica učvršćnvanja koje djeluju na pojavljivanje i žestinu agresivne reakcije.Dmgim riječima, koje su to vrste učvršćenja koje djeluju naagresivno ponašanje?« (A. H. Buss, 1961).

Pod »namjerom« Buss podrazumijeva svjesnu namjeru. AhBussu nije sasvim stran psihoanalitički pristup. »Ako srdžba nijeagresivan nagon, da li je umjesno smatrati je nagonom? Gledište,ovdje prihvaćeno, je da nije.« (A. H. Buss, 1961/.

Istaknuti bihevioristički psiholozi, kao što su A. H. Buss i L.Berkovvitz, mnogo su osjetljiviji na fenomen čovjekovih osjećajanego Skinner, ali Skinnerov osnovni princip, da je čin, a ne čn

nilac objekt naučnog razmatranja, vrijedi i za njih. Oni stoga ne pridaju dovoljno važnosti fundamentalnim pronalascima Freuda:da fizičke sile determiniraju ponašanje, da je njihov karaktervećim dijelom nesvjestan, i da je »osvještavanje« (»uvid«) faktorkoji donosi promjene u naboju energije i pravcu tih sila.

Bihevioristi tvrde da je njihova metoda »naučna«, jer se oni bave vidljivim, tj. neprikrivenim ponašanjem. Ah oni ne shvaćajuda ponašanje samo po sebi, odvoj[eno od osobe koja se ponaša,

ne može biti adekvatno opisano. Covjek puca i ubija drugog a r vjeka; čin ponašanja sam po sebi — pucanje i ubijanje drugeosobe — odvojeno od samog »agresora« psihološki znači malo.U stvari, bihevioristički iskaz bio bi adekvatan samo s obziromna pušku: s obzirom na nju motivacija čovjeka koji povlači okr'dač je irelevantna. Ali njegovo ponašanje može biti u potpunostiobjašnjeno samo ako poznajemo svjesnu / nesvjesnu motivaciju

60



koja ga je pokrenula da povuče okidač. Ne možemo naći samo jedan razlog za njegovo ponašanje, ali možemo otkriti psihičkustrukturu unutar tog čovjeka — njegov karakter — i mnoge svjesne i nesvjesne faktore koji su u određenom momentu doveli do

njegovog pucanja iz puške. Vidimo da možemo poticaj da se pucaobjasniti determiniranošću mnogih faktora u sistemu njegovogkaraktera, ali čin pucanja najvažniji je od svih, a najmanje pred-'vidljiv. On ovisi o mnogo slučajnih elemenata u situaciji kao štosu lako dolaženje do puške, neprisutnost ljudi, stupanj napetostii stanje njegovog čitavog psihičko-fiziološkog sistema u tom tre^nutku.

Bihevioristička maksima, da je zamjetljivo ponašanje naučno

pouzdan podatak, jednostavno nije istina, činjenica je da je s ć t

mo ponašanje različito, ovisno od motivacijskih poticaja, iakokod površnog promatranja ta razlika ne mora biti vidljiva.

To možemo pokazati jednostavnijim primjerom: dva oca razr'ličitih karakternih struktura, svaki istuče svog sina vjerujući da

je takva kazna potrebna za zdrav razvoj djeteta. Oni se ponašajuna naizgled identičan način; udaraju dijete rukom. Ali ako uspo-'redimo ponašanje oca koji se brine i voli svoje dijete, i oca koji

je sadist, pronalazimo da njihovo ponašanje u biti nije jednako. Njihov način držanja djeteta i razgovaranja s njim prije i poslijekazne, izraz njihovog lica, čine njihovo ponašanje vrlo različitim.Isto su tako reakcije djece na ponašanje njihovih očeva različite.Jedno dijete osjeća destruktivnost i sadizam kazne; drugo nemarazloga sumnjati u očevu ljubav. Tim više što je taj slučaj oče^vog ponašanja samo jedan od mnogih koje je dijete doživjelo

prije i koji su stvorili djetetovu sliku o ocu i reakciju na njega.Cinjenica da su oba oca uvjerena da kažnjavaju dijete za njegovodobro nije od važnosti, osim što bi to moralno uvjerenje moglo

prikriti inhibicije koje bi se inače mogle pojaviti kod sadističkogoca. U drugom slučaju, ako sadistički otac nikad ne tuče dijete,možda zato jer se boji žene, ili jer je to protiv njegovih progre-'sivnih ideja o odgoju, njegovo »nenasilno« ponašanje izazvat ćeistu reakciju kod djeteta, jer njegove oči izražavaju isti sadisti- 'čki impuls kao što bi to činile njegove ruke kad bi ga tukao. Bu-'dući da su djeca općenito osjetljivija od odraslih, ona reagiraju

na očev impuls, a ne na neku izoliranu manifestaciju ponašanja.Ili da uzmemo drugi primjer: vidimo čovjeka koji viče i crven

je u licu. Opisujemo njegovo ponašanje kao »ljutnju«. Ako pitamozašto je ljut, odgovor može biti: »zato jer se boji«. »Zašto se bo-'

ji?« »Jer pati od dubokog osjećaja nemoći.« »Zašto je to tako?«

61



»Jer se nikad nije oslobodio majke i emocionalno je još uvijekdijete.« (Ovaj slijed nije jedini mogući.) Svaki od ovih odgovora

je »istinit«. Razlika među njima je u tome što se onpodnose na

sve dublje (i obično manje svjesne) razine iskustva. Sto je dub- 'lja razina na koju se odgovor odnosi, to je relevantnija za razu-'mijevanje njegovog ponašanja, ne samo za razumijevanje njego-'vih motivacija, već i za prepoznavanje ponašanja do najmanjegdetalja. U ovom slučaju, na primjer, osjetljiv promatrač vidjet će na licu tog čovjeka izraz uplašene bespomoćnosti, a ne samo bijes. U drugom slučaju čovjekovo vidljivo ponašanje može bitiisto, ali pažljivo promatranje otkrit će na njegovom licu grubosti intenzivnu destruktivnost. Njegova ljutnja samo je obuzdan xzr raz destruktivnih poriva. Dva slična ponašanja u biti su dostarazličita, i uz intuitivnu senzibilnost, naučno razumijevanje razlmka zahtijeva razumijevanje motivacija dviju odgovarajućih kara-1kternih struktura.

Nisam dao uobičajen odgovor: »On je ljut je r je — ili se osjećauvrijeđenim«. Takvo objašnjenje stavlja svu težinu na pokretačkistimulans a zanemaruje činjenicu da moć stimulansa zavisi odstrukture karaktera stimulirane osobe. Grupa ljudi suočena s

istim stimulansom reagirat će na njega različito, zavisno od nji-'hovih karaktera. A može biti privučen određenim stimulansom;na B može djelovati odbojno; C može biti uplašen; a D će gaignorirati.

Buss je, naravno, potpuno u pravu kad kaže da je namjera pri-■vatan događaj, koji može, a ne mora biti u stanju da se verbali-zira. Upravo u tome i jeste dilema biheviorizma: budući da nemametodu za ispitivanje neverbaliziranih podataka, mora se ograni-'

čiti na ispitivanje onih podataka kojima može baratati, a ti suobično pregrubi za suptilnu teoretsku analizu.

O psihološkim eksperimentima

Ako psiholog postavi sebi kao zadatak razumijevanje ljudskog ponašanja, on mora izmisliti metode ispitivanja koje su adekvat- '

ne proučavanju ljudskog ponašanja in vivo, dok su sva bihevio-ristička proučavanja izvedena in vitro (ne u značenju te riječi ufiziološkom laboratoriju, ali u istom smislu) naime subjekt se

promatra pod kontroliranim, namještenim uvjetima, a ne u»stvamom« procesu življenja. Psihologija je, izgleda, željela stećiugled imitirajući metodu prirodnih nauka, doduše onu od prije

62



pedeset godina, a ne »naučnu« metodu koju sada nalazimo u napnaprednijim prirodnim naukama.6 Nadalje, teoretski nedostaciznačenja često se prikrivaju naizgled dojmljivim matematičkim

formulacijama, koje nisu dobivene iz podataka i ne pridonoseništa njihovoj vrijednosti.Stvoriti metodu promatranja i analize ljudskog ponašanja izvan

laboratorija težak je poduhvat, ali je neophodan uvjet za razumi^ jevanje čovjeka. Postoje, u principu, dva područja promatranjau proučavanju čovjeka:

1. Direktno i detaljno promatranje druge osobe jedna je me^toda; najrazrađenija i najplodnija situacija ove vrste je psiho- '

analitička situacija, »psihoanalitički laboratorij«, kako ga je izr'mislio Freud; on dopušta izražavanje pacijentovih nesvjesnih iirn pulsa i ispitivanje njihove povezanosti s njegovim vanjskim »nor-'malnim« i »neurotičkim« ponašanjem.7 Manje intenzivan, ali istodosta plodan je intervju — ili još bolje, serija intervjua — kojiuključuju, ako je moguće, proučavanje nekih snova i određene

projekcione testove. Ah ne smijemo potcijeniti dublje poznavanjekoje sposoban promatrač stiče jednostavno pažljivo promatraju-'ći osobu neko vrijeme (uključujući, naravno, njegove geste, glas,držanje, izraz lica, ruke itd.). Cak i bez ličnog poznavanja dnevni-'ka, pisama i detaljne povijesti osobe, ta vrsta promatranja može biti važan izvor dubokog razumijevanja njegovog karaktera.

2. Druga metoda proučavanja čovjeka in vivo je prenošenjedate situacije iz života u »prirodan laboratorij«, a ne unošenježivota u psihološki laboratorij. Umjesto stvaranja artificijelnedruštvene situacije, kao što to čini eksperimentator u svom labo-'ratoriju, proučavamo eksperimente koje nam nuđa sam život;

izoliramo date društvene situacije, koje su usporedive, i metodom proučavanja pretvaramo ih u nešto što je ekvivalentno eksperi- 'mentu. Držeći neke faktore konstantnim, a neke varijabilnim,ovakav prirodan laboratorij isto tako dopušta testiranje raznihhipoteza. Postoji mnogo usporedivih situacija, te možemo lako provjeriti da li neka hipoteza važi za sve situacije, a ako ne, da liodstupanja mogu biti na zadovoljavajući način objašnjena bezmijenjanja hipoteze. Jedan od najjednostavnijih oblika ovakvih

»prirodnih eksperimenata« su ankete (upotreba dugačkih i otvo-'renih upitnika i/ili ličnih intervjua) na odabranim predstavnici-'ma nekih grupa kao što su: dobne ili profesionalne grupe, zatvo- 'renici, bolesnici u bolnici itd. (Upotreba konvencionalne baterije,

psiholoških testova, po mom mišljenju, nije dovoljna za razumU jevanje dubljih slojeva karaktera.)

63



Sasvim je sigurno da upotrebom »prirodnih eksperimenata«ne postižemo egzaktnost laboratorijskih eksperimenata, jer ne

postoje dvije identične društvene konstelacije; ali promatrajući

ne »subjekte«, već ljude, ne artefakte, već život ne moramo radi pretpostavljene (i često sumnjive) egzaktnosti platiti trivijalnošćurezultata eksperimenta. Vjerujem da je ispitivanje agresije, bilou laboratoriju psihoanalitičkog intervjua, bilo u datom društve-'nom laboratoriju, s naučnog stajališta, mnogo poželjnije od mer'toda psihološkog laboratorija, barem što se tiče ponašanja; ćsr kako, ono zahtijeva mnogo viši stupanj kompleksnog teoretskograzmišljanja u usporedbi s čak i vrlo dobro zamišljenim labora- '

torijskim eksperimentima.8Da bismo ilustrirali to što sam upravo rekao, pogledajmo veonma interesantan — i jedan od veoma uvaženih eksperimenatana području agresije, »Biheviorističko proučavanje poslušnosti«Stanleyja Milgrama, izveden na Sveučilištu Yale u njegovom »\sr

boratoriju interakcije«. (S. Milgram, 1963)9

Ispitanici, 40 muškaraca u dobi između 20 i 50 godina, iz NevvHavena i okolice, sakupljeni su putem oglasa u novinama i pon

štom. Oni koji su se odazvali na poziv vjerovali su da će sirdjelovati u proučavanju memorije i učenja na Sveučilištu Yale.U uzorku su bila zastupljena razna zanimanja. Tipični ispita-1nici bili su poštanski službenici, gimnazijski profesori, trgova-'čki putnici, inženjeri i radnici. S obzirom na stupanj obrazo- 'vanja bilo ih je od onih s nesvršenom osnovnom školom pado onih s doktoratima i drugim profesionalnim stupnjevima.Za sudjelovanje u eksperimentu primili su četiri i po dolara.

Ali, bilo im je rečeno da su plaćeni samo za dolazak u labora-'torij i da novac ostaje njihov bez obzira što se dogodilo ponslije njihovog dolaska.U svakom eksperimentu učestvovali su jedan naivan ispitaniki jedna žrtva (suučesnik eksperimentatora). Trebalo je stvoritirazlog koji bi opravdao primjenu električnog šoka od stranenaivnog subjekta.10 To je uspješno postignuto unaprijed izmi-'šljenom pričom. Nakon općeg uvoda o pretpostavljenom odno-'

su između kažnjavanja i učenja, subjektima je bilo rečeno:»U stvari, nama je poznato vrlo malo o djelovanju kazne naučenje, jer prave naučne studije izvršene na ljudskim bićimagotovo ne postoje. Na primjer, mi ne znamo koja mjera kazne je najbolja za uče- 'nje, ne znamo da li utječe izvršilac kazne, uči li odrastao čo-

64



vjek od mlađe ili starije osobe — i mnoge druge slične stvari.Stoga u ovom ispitivanju stavljamo zajedno određen broj ocbraslih ljudi različitih zanimanja i dobi, i molimo neke od njih

da budu učitelji, a neke da budu učenici.Želimo saznati kakav utjecaj imaju različiti ljudi jedni na dnnge kao učitelji i učenici, i također, kakav utjecaj na učenje, uovoj situaciji, ima kažnjavanje.Zato ću ovdje večeras moliti jednog od vas da bude učitelj,a jednog da bude učenik.Da li jedan od vas više želi biti jedno nego drugo?«Ispitanici su tada vukli papiriće iz šešira koji su odredili tko ćeu eksperimentu biti učitelj, a tko učenik. Izvlačenje je bilonamješteno tako da je naivna osoba uvijek bila učitelj a su-'učesnik uvijek učenik. (Na oba komadića papira pisalo je»učitelj«.) Odmah nakon izvlačenja učitelj i učenik odvedenisu u susjednu sobu i učenik je bio privezan za spravu sličnu»električnoj stolici«.Eksperimentator je objasnio da je uloga remena sprečavanjesuvišnog kretanja dok učenik dobiva šokove. Namjera je bila

onemogućiti mu da pobjegne iz situacije. Na zglob učenikoveruke pričvršćena je elektroda i stavljena krema da bi se »izr'

bjegli žuljevi i opekotine«. Ispitanicima je rečeno da je elektro-'da pričvršćena na šok-generator u susjednoj sobi.... Ispitaniku je rečeno da svaki put kad učenik pogrešnoreagira primijeni šok. Stoviše, a to je najvažnija zapovijed, ispntaniku je rečeno da »za svaki pogrešan odgovor povećava stu-'

panj na šok-generatoru«. Obaviješten je da najavi visinu napo- '

na prije davanja šoka, kako bi neprestano bio svjestan pove-'ćavanja intenziteta šokova koje je učenik dobivao... U svimslučajevima učenik je davao unaprijed određene setove odgo-'vora na test koji se sastojao od parova riječi u rasporedu od

približno tri pogrešna odgovora na jedan točan. U postojećojeksperimentalnoj situaciji nikakva glasovna reakcija, niti znakučenikova protesta nisu se čuli dok visina šoka nije dosegla300. Kada je učeniku dat šok od 300 volti, on je lupao na zid

sobe u kojoj je bio pričvršćen za električnu stolicu. Ispitanik je mogao čuti lupanje. Odavde nadalje, učenikovi se odgovoriviše nisu pojavljivali na četverostranoj ploči... Ako je ispntanik pokazao nespremnost da nastavi, eksperimentator je le-1agirao s nekoliko fraza koje su ga bodrile da nastavi sve doksubjekt nije doveden u liniju.

65



Poticaj 1: Molim nastavite, ili Molim idite dalje.Poticaj 2: Eksperiment zahtijeva da nastavite.Poticaj 3: Apsolutno je neophodno da nastavite.

Poticaj 4: Nemate izbora, morate nastaviti.Poticaje smo uvijek primjenjivali u slijedu: Samo ako poticaj1. nije bio uspješan, upotrijebili smo poticaj 2. Ako je ispita- 'nik odbio da posluša eksperimentatora nakon četvrtog poti-'caja, eksperiment se okončao. Eksperimentator je čitavo vrije^me govorio ozbiljnim tonom, ali ne nepristojnim. Slijed je zzr počet nanovo svaki put kada je ispitanik zastao ili pokazao protivljenje.

Specijalni poticaji. Ako je ispitanik pitao da li učenik možezadobiti stalne fizičke ozljede, eksperimentator je odgovorio:»Iako šokovi mogu biti bolni, ne dolazi do trajne ozljede tknva, zato vas molimo da nastavite.« (Ako je nužno, slijede potncaji 2, 3 i 4.)

Ako je ispitanik rekao da učenik ne želi nastaviti, eksperimemtator je odgovorio:

»Zeli li on to ili ne, vi to morate nastaviti dok on pravilno nenauči sve parove riječi. Zato vas molimo da nastavite.« (Ako je potrebno, slijede poticaji 2, 3, i 4.)

Kakvi su bili rezultati ovog eksperimenta? »Mnogi ispitanici pokazali su znakove nervoze, naročito prilikom davanja snažnn jih šokova. U velikom broju slučajeva nivo napetosti dosegao je razmjere koji se rijetko vide u socijalno-psihološkim laborato^ rijskim proučavanjima.« (Potcrtao E. F.) Primijećeno je da su sesubjekti znojili, drhtali, zamuckivali, grizli usnice, jaukali i uti-skivali nokte u meso. Ovo su bile karakteristične a ne iznimnereakcije.

Jedan znak napetosti bilo je stalno ponavljanje nervoznog smn jeha. Cetmaest od četrdeset ispitanika pokazalo je očite znako-1ve smijeha. Taj smijeh činio se sasvim neumjestan, čak biza- 'ran. Kod tri ispitanika bili su zapaženi nesavladivi napadaji. U

jednom slučaju primijetili smo napadaj tako snažan i nasilanda smo morali zaustaviti eksperiment. Ispitaniku, četrdesetšestogodišnjem prodavaču enciklopedija, bilo je neugodno zbognjegovog neobuzdanog ponašanja. U intervjuima koji su slije-'dili ispitanici su nastojali objasniti da oni nisu sadistički tipo-'vi, i da smijeh nije značio da su uživali u davanju šoka žrtvi.

66



Nešto obrnuto eksperimentatorovim prvim očekivanjima, nije- 'dan od četrdeset ispitanika nije prestao prije nego što je šokdosegao 300 i žrtva počela lupati po zidu ne dajući više odgovore

na učiteljeva altemativna pitanja. Samo pet od četrdeset ispita=nika odbilo je da sluša eksperimentatorove naredbe nakon 300volti visine, četiri ih je dalo još jedan šok, dva su prestala kod330 volti visine i po jedan kod visine od 345, 360 i 375 volti. Znzr či, sve zajedno četrnaest ispitanika (=35 posto) suprotstavilo seeksperimentatoru. »Poslušni« ispitanici

često su nastavili u velikoj napetosti... i pokazali strepnje sln

čne strepnjama onih koji su se suprotstavili eksperimentatoru;unatoč tome poslušali su. Nakon što su ispitanici primijenili maksimalne šokove, ekspe=riment je bio završen. Mnogi poslušni ispitanici pokazali suznakove olakšanja, brisali su znoj sa obrva, trljali oči prstimai nespretno tražili cigaretu. Neki su mahali glavom, očito žzr leći. Nekolicina je ispitanika ostala mirna za vrijeme čitavogeksperimenta i pokazala samo minimalne znakove napetosti.

U diskusiji o eksperimentu autor kaže da je eksperiment ot=krio dvije iznenađujuće stvari:

Prvo otkriće odnosi se na puku snagu tendencija poslušnostikoje su se manifestirale u ovoj situaciji. Ispitanici su od ranogdjetinjstva učili da je nanošenje povrede drugoj osobi protivnjene volje fundamentalno kršenje moralnog ponašanja. Ipak,26 ispitanika napustilo je ovo načelo i slijedilo upute eksperi=

mentatora koji nije posjedovao poseban autoritet da nametnesvoje zahtjeve... Drugi, neočekivani rezultat bila je nevjero-'

jatna napetost izazvana samom procedurom. Pretpostavili b rsmo da će ispitanik jednostavno prestati, ili nastaviti, već pre=ma tome kako mu njegova savjest dirigira. Međutim, to je da=leko od onog što se dogodilo. Bilo je začuđujućih reakcija nar

petosti i emocionalnog napora. Jedan je promatrač pričao:»Gledao sam ozbiljnog i uravnoteženog poslovnog čovjeka kako

ulazi u laboratorij s osmijehom i samouvjeren. Kroz dvadesetminuta on je počeo praviti grimase, zamuckivati i sve se više približavao nervnom slomu. Neprestano se vukao za uho i strskao šake. U jednom momentu udario se rukom po čelu i pro=mumljao: 'Zaboga, prestanimo!' A ipak, nastavio je da reagirana svaku riječ eksperimentatora i poslušao je do kraja.«

67



Eksperiment je zaista interesantan — ne samo kao ispitivanje poslušnosti i prilagođavanja, već i kao ispitivanje okrutnosti idestruktivnosti. On podsjeća na jednu situaciju koja se događa

u stvarnom životu. Radi se, naime, o krivnji vojnika koji su sena naređenje svojih nadležnih (ili su oni vjerovali da je bilo narređenje), a koje su oni izvršavali bez pitanja, ponašali na krapnje okrutan i destruktivan način. Da li je to isto tako i priča nje-'mačkih generala koji su osuđeni u Nurnbergu kao ratni zločinci;ili priča poručnika Calleya i njemu podređenih u Vijetnamu?

Mislim da ovaj eksperiment ne dopušta izvođenje bilo kakvihzaključaka u odnosu na većinu situacija u stvarnom životu. Psn

holog nije bio samo autoritet kojem dugujemo poslušnost, već predstavnik Nauke i jednog od najuglednijih sveučilišta u Sje^dinjenim Američkim Državama. S obzirom na to da se na naukugleda kao na najvišu vrijednost suvremenog industrijskog društva,teško je prosječnom čovjeku vjerovati da bi ono što nauka zapo-'vijeda moglo biti pogrešno ili nemoralno. Da Gospod nije rekaoAbrahamu da ne ubije svog sina, Abraham bi to učinio, kao m rlijuni roditelja u historiji koji su žrtvovali djecu. Za onoga kojivjeruje, niti Bog niti Nauka, moderan odgovor Bogu, ne mogu

narediti nešto što je krivo. Iz ovog razloga, uz druge koje jespomenuo Milgram, visok stupanj poslušnosti nije ništa više izr nenađujući nego činjenica da je 35 posto grupe u nekom momei'ntu odbilo da posluša; u stvari ova neposlušnost više nego trećinenjih može se smatrati čudnovatijom i ohrabrujućom.

Jedno drugo iznenađenje: prisutnost tolike napetosti izgleda uistoj mjeri neopravdana. Eksperimentator je očekivao da »ćeispitanik prekinuti ili nastaviti već prema tome kako mu savjestdirigira«. Da li je to zaista način na koji ljudi rješavaju konflikteu stvamom životu? Nije li upravo činjenica da se čovjek ne želisuočiti s konfliktima karakteristična za ljudsko djelovanje, i nje^gova tragedija; tj. da čovjek ne bira svjesno između onog što želiučiniti — iz pohlepe ili straha — i onog što mu njegova savjestzabranjuje da učini? Cinjenica je da on racionaliziranjem ocbstranjuje svoju svjesnost konflikta, a konflikt se manifestira sarmo nesvjesno u povećanju napetosti, neurotičnim simptomima,

ili osjećanju krivnje iz krivih razloga. Milgramovi se ispitanici ponašaju vrlo normalno u tom pogledu.

U ovom trenutku nude se neka daljnja zanimljiva pitanja. Mihgram pretpostavlja da se njegovi ispitanici nalaze u konfliktnojsituaciji jer moraju birati između poslušnosti prema autoritetu

.68



i obrazaca ponašanja koje su učili od djetinjstva: da ne smijunanijeti zlo drugim ljudima.

Ali da li je to zaista tako? Da li smo naučili da »ne nanosimodrugima zlo?« To je možda ono što djeca uče na vjeronauku. Ustvarnoj školi života, međutim, uče da moraju za sebe tražiti

prednost pa makar drugi bili povrijeđeni. Izgleda da u ovom pogledu konflikt nije tako oštar kao što Milgram pretpostavlja.

Vjerujem da je najvažnije otkriće Milgramovog ispitivanja k r stina reakcije protiv okrutnog ponašanja. Bez sumnje je da je65 posto ispitanika bilo »uvjetovano« da se ponaša okrutno, ali

je kod svih njih, sasvim jasno, bila prisutna reakcija gnjeva i

zgražavanja nad takvim sadističkim ponašanjem. Na žalost, autorne daje podatke o broju »ispitanika« koji su ostali mirni za vrn

jeme čitavog eksperimenta. Za razumijevanje ljudskog ponaša- 'nja bilo bi veoma zanimljivo znati više o njima. Oni su očito

posjedovali malo osjećaja za protivljenje okrutnim činovima kojesu izvršavali. Slijedeće pitanje je, zašto je to bilo tako. Jedan mongući odgovor je, da su uživali u patnjama drugih i nisu imaliosjećaj krivnje, jer je njihovo ponašanje odobravao vanjski auto^

ritet. Druga mogućnost je , da su bili toliko duboko alijenirani inarcisoidni ljudi da ono što se događalo u drugim ljudima nijedo njih dopiralo; ili su možda bili »psihopati«, bez ikakve mcmralne reakcije. Za one, međutim, u kojima je konflikt izazvaonapetost i tjeskobu ne može se reći da su sadistički ili destruk-'tivni karakteri. (Temeljit bi intervju otkrio razlike u karakterui mogli bismo čak, s određenom sigurnošću, pretpostaviti kako

bi se tko ponašao.)

Glavni rezultat Milgramovog ispitivanja, izgleda, da je onajkoji on ne naglašava: prisutnost savjesti kod većine ispitanikai njihova bol kada ih je poslušnost natjerala da djeluju protivsvoje savjesti. Iako se eksperiment može interpretirati kao još

jedan dokaz lake dehumanizacije čovjeka, reakcije ispitanika pokazuju upravo obrnuto — prisutnost snažnih sila za koje jeokrutno ponašanje nepodnošljivo. Iz ovoga proizlazi jedan v ć t

žan pristup proučavanju okrutnosti u stvarnom životu: trebarazmatrati ne samo okrutno ponašanje već i — često nesvjesnu

— grižnju savjesti onih koji se pokoravaju autoritetu. (Nacisti su bili primorani služiti se kompliciranim sistemom kamuflaže stra- 'hota da ne bi izazvali protivljenje savjesti prosječnog čovjeka.)Milgramov eksperiment dobro ukazuje na razliku između svjes^nih i nesvjesnih aspekata ponašanja, iako ga za sada još nitkonije upotrijebio da bi ispitao tu razliku.

69



Jedan drugi eksperiment koji se bavi direktno problemom uzr roka okrutnosti ovdje je naročito relevantan.

O tom se eksperimentu prvi puta govori u kratkoj publikaciji(P. G. Zimbardo, 1972) koja je, kako mi je autor napisao, eks-cerpt iz referata iznesenog pred kongresnim potkomitetom zaformu zatvora. Zbog kratkoće referata dr Zimbardo smatra daon ne predstavlja dovoljnu osnovu za kritiku njegovog rada;

poštovat ću njegovu želju, iako sa žaljenjem, jer postoje nekaneslaganja između tog referata i jednog kasnijeg (C. Haney, C.Banks i P. Zimbardo, u štampi)11 na koja sam ja želio ukazati.Samo ću se ukratko osvmuti na dvije bitne točke u njegovom

prvom referatu: (a) držanje čuvara i (b) centralnu tezu autora.Cilj eksperimenta bio je proučavanje ponašanja normalnihljudi u posebnoj situaciji koja se sastojala u igranju uloga zatvo- 'renika i čuvara u »prividnom zatvom«. Opća teza za koju autorivjeruju da je eksperiment dokazuje da situacija u kojoj se ljudinalaze može utjecati na mnoge, možda na većinu, da učine gotovosve, bez obzira na njihov moral, lična uvjerenja i vrijednosti (P.H. G. Zimbardo, 1972). Podrobnije rečeno, u ovom eksperimentu

uvjeti zatvora pretvorili su većinu onih koji su igrali ulogu »orvara« u brutalne sadiste, a većinu onih koji su igrali zatvorenikeu bijedne, uplašene i podložne ljude od kojih su neki pokazalitako ozbiljne mentalne simptome da su nakon par dana morali

biti otpušteni. Stoviše, reakcije obiju grupa bile su toliko intemzivne da se eksperiment, koji je trebao trajati dva tjedna, morao

prekinuti nakon šest dana.

Sumnjam da je eksperiment dokazao ovu biheviorističku tezu

i iznijet ću razloge moje sumnje. Ali najprije moram upoznatičitaoca s pojedinostima ovog eksperimenta, kako je on opisan udmgom izvještaju. Studenti su se javili na oglas u novinamakoji je tražio muške dobrovoljce da sudjeluju u psihološkom

proučavanju života u zatvom uz naplatu od petnaest dolara nadan. Studenti koji su se javili

ispunili su opširan upitnik o njihovom obiteljskom porijeklu,historiji fizičkog i mentalnog zdravlja, prijašnjem iskustvu isklonostima u stavovima o izvorima psihopatologije (uključm

jući njihovo sudjelovanje u kriminalu). Svakog koji je ispunioovaj upitnik intervjuirao je jedan od dva eksperimentatora.

Na kraju, dvadeset i četiri ispitanika, koji su ocijenjeni kaonajstabilniji (fizički i mentalno), najozbiljniji, koji su najmanjeučestvovali u antidruštvenom ponašanju, bili su izabrani da

70



sudjeluju u eksperimentu. Na bazi slučajnosti polovica je don bila ulogu »čuvara«, a polovica »zatvorenika«.

Konačan uzorak odabranih ispitanika »dan prije početka eks-' perimenta dobio je seriju psiholoških testova, ali da bi se izbje-1gla pristranost eksperimentatora — promatrača u odabiranju,rezultati nisu bili izračunati sve dok ispitivanje nije bilo završe-'no«. Prema tvrdnji autora, odabrali su uzorak osoba koje nisuodstupale od normalnog raspona stanovništva i koje nisu poka-'zivale sadističku ili mazohističku predispoziciju.»Zatvor« je bio napravljen u hodniku podruma zgrade za psiho-'

logiju Sveučilišta Stanford na prostoru od 10.6 m. Svim ispita-'nicima rečeno je da će

na bazi slučajnosti, dobiti ulogu čuvara ili zatvorenika. Svi suse dobrovoljno složili da igraju, ili jednu, ili drugu ulogu dodva tjedna za petnaest dolara na dan. Potpisali su ugovor ukojem im je garantirana minimalno adekvatna ishrana, odjeća,stanovanje i medicinska pomoć kao i novčana naknada za nji-'

hovu izraženu »namjeru« da igraju ulogu koja im je određenadok traje ispitivanje.U ugovoru je bilo jasno obrazloženo da oni koji će biti zatvo-'renici mogu očekivati da će biti pod stalnim nadzorom (da ćemalo biti nasamo), dok su u zatvoru, i da će neka od njihovihosnovnih građanskih prava biti suspendirana, isključujući, na-'ravno, fizičku zloupotrebu. Nikakve daljnje informacije o to-'me što mogu očekivati, ili kako se kao zatvorenici trebaju

ponašati, nisu dobili. Onima koji su bili izabrani da učestvujuu eksperimentu rečeno je preko telefona da budu kod kuće naraspolaganju u nedjelju koja je bila određena za početak eks-' perimenta.

Ispitanici koji su dobili ulogu čuvara sastali su se s »nadzor-'nikom«, njegovim pomoćnikom i »upraviteljem« zatvora (glavnimistraživačem). Rečeno im je da je njihova dužnost »održavanjereda na nivou koji je potreban da bi zatvor mogao normalnofunkcionirati«.

Važno je spomenuti što autori podrazumijevaju pod riječi »zat-'vor«. Oni ne upotrebljavaju tu riječ u njenom generičkom smi-'slu za mjesto u koje zatvaramo kršitelje zakona, već u specifič- 'nom smislu za predstavljanje uvjeta koji postoje u nekim ame^ričkim zatvorima.



Naša namjera nije bila stvoriti situaciju koja bi u potpunostiodgovarala američkom zatvoru, već njegovu funkcionalnu tv

prezentaciju. Iz etičkih, moralnih i programskih razloga nismo

mogli zadržati naše ispitanike na dulje ili neograničeno vrije-1me, nismo mogli dopustiti prijetnju i vjerojatnost ozbiljnogfizičkog kažnjavanja, nismo mogli dozvoliti širenje homoseksu-'alnog i rasističkog ponašanja, niti smo mogli stvoriti neke dnnge aspekte života u zatvoru. Unatoč tome, vjerovali smo damožemo stvoriti situaciju s dovoljno svakodnevnog realizmakoji će omogućiti da igranje uloga nadiđe površne zahtjevenjihovih zadataka i uđe duboko u strukturu karaktera koje ove

predstavljaju. Da bi to postigli, stvorili smo aktivnosti i doživljaje, po djelovanju iste onima u zatvoru, koji su trebali kodnaših ispitanika izazvati kvalitativno slične psihološke reakcije

— osjećaj moći i nemoći, vlasti i potčinjenosti, zadovoljstva ifrustracije, arbitrarne vlasti i otpora prema njoj; statusa ianonimnosti, makizma i emaskulacije.

Kao što će čitalac uskoro vidjeti iz opisa metoda upotrijeblje-'nih u zatvoru, gomji opis je blag prikaz postupka primijenjenogu zatvom, koji se samo nazire u posljednjim riječima. Stvamemetode sastojale su se u ozbiljnom i sistematičnom ponižavanju,ne samo ponašanjem čuvara, već i pravilima koja su postavilieksperimentatori.

Upotrebom riječi »zatvor« implicira se da su barem svi zatvoriu Sjedinjenim Američkim Državama — a u stvari i u svakojdmgoj zemlji — ovoga tipa. Autori ignoriraju činjenicu da ponstoje drugi: kao što su neki federalni zatvori u Americi i njima

slični u dmgim zemljama, koji nisu loši do te mjere.Kako se postupalo sa »zatvorenicima«? Bilo im je rečeno da

budu spremni za početak eksperimenta.

Uz pomoć gradske policije Palo Alta svi su ispitanici, koji sudobili ulogu zatvorenika, neočekivano uhapšeni u njihovom mje-'stu stanovanja. Policajac ih je optužio zbog sumnje u provaluili pljačku, upozorio ih je na njihova prava, stavio im lisice,

dobro ih pretražio (često dok su znatiželjni susjedi gledali) iodveo ih u stražnjem dijelu policijskih kola u policijsku sta-1nicu. U stanici su prošli kroz uobičajene procedure uzimanjaotisaka prstiju, pripremanja ličnog kartona, a nakon toga stavljeni su u pritvor. Zatvorenike su zavezanih očiju, eksperimen-tator i čuvar, odveli u naš zatvor. Za vrijeme čitavog hapšenja

72



držanje policajaca bilo je formalno i ozbiljno, izbjegavali susva pitanja o vezi ovog »hapšenja« s ispitivanjem ponašanja uzatvoru.Po dolasku u naš eksperimentalni zatvor, svaki zatvorenik svu-čen je do gola, poprskan tekućinom protiv ušiju, i ostavljen dagol stoji neko vrijeme u dvorištu zatvora. Nakon što je dobiouniformu, ranije opisanu, i nakon što je slikan za legitimaciju,stavljen je u ćeliju s naređenjem da šuti.

Budući da je »hapšenje« izvela prava policija (pitamo se o le-galnosti njenog učestvovanja), koliko je ispitanicima bilo pozna-'

to, to su bile stvarne optužbe, naročito pošto policajci nisu ocbgovorili na njihova pitanja o povezanosti hapšenja i eksperimen-'ta. Sto su ispitanici mogli da misle? Kako su mogli znati da»hapšenje« nije bilo hapšenje; da ih je policija lažno optužilai upotrijebila silu samo da bi eksperiment učinila uvjerljivijim?

Uniforme »zatvorenika« bile su čudne. Sastojale su se od kuta,koje su im bile prevelike, napravljenih od muslina, sa zatvore-nikovim brojem naprijed i otraga. Zatvorenici nisu imali nnkakvo rublje ispod tih »haljina«. Lagani lanac s lokotom bioim je stavljen oko jednog gležnja. Na nogama su imali gume-'ne sandale, a na glavi najlon čarapu pretvorenu u kapu... Teuniforme bile su napravljene ne samo da bi deindividualiziralezatvorenike, već i da ih ponize i budu simbol njihove ovisnostii podložnosti. Lanac oko gležnja stalno ih je podsjećao (čak iza vrijeme spavanja, kad bi u njega udarili) na okrutnost njnhove okoline. Carapa-kapa odstranila je bilo kakve razlike s

obzirom na duljinu, boju ili stil kose (kao što to čini brijanjeglave u nekim »stvamim« zatvorima i vojsci). U prevelikim unnformama pokreti zatvorenika bili su nespretni; je r haljine k n

je su nosili bez rublja, prisiljavale su ih da oponašaju držanježena — još jedan aspekt procesa emaskulacije kada čovjek

postane zatvorenik.

Kakve su bile reakcije zatvorenika i čuvara na ovu situaciju u

razdoblju od šest dana dok je trajao eksperiment? Najdramatičniji dokaz utjecaja koji je ova situacija imala naučesnike bile su reakcije pet zatvorenika koji su morali bitiotpušteni radi duboke emotivne depresije, plakanja, srdžbe iakutne tjeskobe. Simptomi kod dmge četvorice ispitanika bilisu veoma slični i počeli su već dmgi dan zatvora.

73



Peti subjekt bio je otpušten nakon liječenja psihosomatičnogosipa koji je prekrio neke dijelove njegovog tijela. Od preosta- 'lih zatvorenika samo dvojica nisu željeli izgubiti zasluženi ncn

vac da bi bili »otpušteni«.Kada je nakon šest dana eksperiment prije vremena okončan, svi preostali zatvorenici bili su pre- 'sretni zbog svoje nenadane dobre sreće ...

Dok je reakcija zatvorenika uglavnom jednaka, i razlikuje sesamo u intenzitetu, reakcija čuvara pruža nešto složeniju sliku

Suprotno zatvorenicima, većina čuvara bila je nesretna kad je

odlučeno da se eksperiment okonča i činilo nam se da su sedovoljno uživjeli u svoje uloge, da su uživali u upravljanju ivlasti koju su mogli nametati te da su se nerado toga odrekli.

Autori opisuju stav »čuvara«:

Nijedan čuvar nije zakasnio na svoju smjenu, dapače, u neko- 'liko navrata čuvari su ostali dobrovoljno na radnom mjestu, ne

žaleći se na neplaćene prekovremene sate.Ekstremne patološke reakcije koje su obje grupe ispoljile pontvrđuju žestinu društvenih sila koje su djelovale, pa ipak bilo

je individualnih razlika, vidljivih u načinima na koje su poje- 'dinci izlazili na kraj s novim doživljajem i u stupnjevima us-'

pješne adaptacije na njega. Polovica zatvorenika uspjela je izr držati ugnjetavalačku atmosferu, a nisu ni svi čuvari postalineprijateljski raspoloženi. Neki čuvari bili su strogi, ali fer(»držali su se pravila«), neki su bili mnogo okrutniji i spremnijina mučenje nego su to njihove uloge zahtijevale, dok su nekiod njih bili pasivni i rijetko su upotrebljavali nasilnu kontro-'lu nad zatvorenicima.

Na žalost nisu nam na raspolaganju precizniji podaci od »neki«,»neki« i »nekoliko«. Ovo je, čini se, potpuno nepotreban nedo-'statak preciznosti, kad su se mogli sasvim jednostavno navestitočni brojevi To je tim više iznenađujuće što su u ranijem sar

općenju u Trans-Akciji iznesene nešto preciznije i dosta drugači-' je izjave. Procent aktivno sadistionih čuvara, »veoma inventiv- 'nih u njihovim tehnikama slamanja duha zatvorenika«, bio je tončno određen oko jeclne trećine. Ostatak je podijeljen u drugedvije kategorije opisane ovako: (1) oni koji su bili »strogi, ali

pravedni«, ili (2) »dobri čuvari sa stajališta zatvorenika, jer su

74



kn činili male usluge i prijateljski se odnosili«; ova karakteriza-cija je veoma drugačija od one kad kažemo da su »bili pasivnii da su rijetko upotrebljavali nasilnu kontrolu«, kao što je rcčc^no u kasnijem izvještaju.

Ovakvi opisi otkrivaju određen nedostatak preciznosti u formu-'liranju podataka, što je još žalosnije kada se to dešava u vezi sglavnom tezom eksperimenta. Autori vjeruju da eksperiment donkazuje da sama situacija kroz nekoliko dana može pretvoriti nor-'malne ljude u bijedne, podložne osobe, ili u beskarakterne sardiste. Cini mi se da eksperiment dokazuje, ako ništa drugo, up-'ravo suprotno. Unatoč čitavoj atmosferi tog takozvanog zatvora,

koja je prema zamisli eksperimentatora trebala da degradira i ponižava, (očito je da su čuvari to odmah shvatili) dvije trećinečuvara nije radi ličnog »zadovoljstva« počinilo sadistička djela.Eksperiment, izgleda, više dokazuje da ne možemo ljude tako lćnko pretvoriti u sadiste time što ih stavljamo u odgovarajućusituaciju.

Razlika između ponašanja i karaktera je u ovom kontekstuod velike važnosti. Jedno je ponašati se prema sadističkim pra-'

vilima, a drugo željeti biti okrutan i uživati u okrutnosti premadrugima. Zbog toga što ne čini tu razliku ovaj eksperiment gubimnogo od svoje vrijednosti, isto kao i Milgramov.

Ta distinkcija isto je toliko važna i za drugu stranu teze, tj.da je serija testova pokazala da među ispitanicima nije posto-'

jala predispozicija za sadističko i mazohističko ponašanje, štoznači da testovi nisu pokazali sadističke ili mazohističke crte ukarakteru. Za psihologe koji smatraju vanjsko ponašanje glav

nim podatkom, ovaj zaključak može biti točan. Iako, s obziromna psihoanalitičko iskustvo, on nije naročito uvjerljiv. Crte kara-'ktera nisu sasvim nesvjesne i, štoviše, ne mogu biti otkrivene pomoću konvencionalnih psiholoških testova; što se tiče pro- jekcionih testova kao što su T. A. T. ili Rorschach, samo ispiti-'vači s dovoljno iskustva u proučavanju podsvjesnih procesa otr-'krit će mnogo podsvjesnog materijala.

Podaci o »čuvarima« diskutabilni su još iz jednog razloga. Ti

su ispitanici bili izabrani jer su predstavljali više ili manje pro-'sječne, normalne ljude, i bilo je utvrđeno da su bili bez sadrsti-'čkih predispozicija. Rezultat se suprotstavlja empirijskim doka-'zima koji pokazuju da postotak nesvjesnih sadista u prosječnomstanovništvu nije nula. Neke studije (E. Fromm, 1936; E. Frommi M. Maccoby, 1970) su to pokazale, a spretan promatrač to možeotkriti bez upotrebe upitnika ili testova. Ah koji god bio posto-

75



tak ovih sadističkih karaktera u normalnom stanovništvu, pot- ' puno ispuštanje ove kategorije ne govori najpovoljnije o pnklad- 'nosti testova upotrijebljenih u ispitivanju ovog problema.

Neki zbunjujući rezultati ovog eksperimenta mogu se vjero- ' jatno objasniti jednim drugim faktorom. Autori kažu da su ispi- 'tanici imali poteškoća u razlikovanju stvarnosti i uloge koju su igrali. Pretpostavimo da je to rezultat situacije; to je zaista tako,ali eksperimentatori su ugradili taj rezultat u eksperiment. Kao

prvo, »zatvorenici« nisu bili zbunjeni nekim okolnostima. Uvjetikoji su im rečeni, i pod kojima su sklopili ugovor, drastično suse razlikovali od onih koji su ih dočekali u eksperimentu. Nisunikako mogli očekivati da se nađu u ponižavajućoj atmosferi, a

još većoj konfuziji pridonijela je suradnja policije. Budući da jeveoma neobično za policijske organe da se unajme za ovakvueksperimentalnu igru, zatvorenicima je veoma teško bilo uočitirazliku između stvamosti i igranja uloge.

Izvještaj pokazuje da oni nisu čak niti znali da li je njihovohapšenje imalo bilo kakve veze s eksperimentom, a policajci suodbili da odgovore na njihova pitanja u vezi s time. Zar ne bi

svaka prosječna osoba bila smetena i ušla u eksperiment s osjeća-' jem zbunjenosti, prevarenosti i nemoći?

Zašto nisu prekinuli eksperiment odmah, ili nakon jedan ilidva dana? Autori nam ne daju jasnu predodžbu o tome što je»zatvorenicima« bilo rečeno o uvjetima otpuštanja iz »zatvora«.Ja barem nisam nigdje naišao na to da im je bilo rečeno da moguodustati ako im se nastavljanje u eksperimentu učini nepodnoš-'ljivim. U stvari, kada su neki pokušali pobjeći, čuvari su ih silom

zaustavili. Cini se da su stekli utisak da im samo odbor za otpu- 'štanje može dati dozvolu da napuste zatvor. Pa ipak, autori kažu:

Jedan od najčudnijih incidenata ovog proučavanja zbio se zavrijeme saslušavanja odbora za otpuštanje kada je glavni eksperimentator pitao svakog od pet zatvorenika koji su tražiliotpuštanje, da li je spreman, bude li otpušten, izgubiti sav nonvac koji je stekao kao zatvorenik. Trojica od pet zatvorenika

rekli su, »Da«, da bi se složili s time. Podsjećamo da je novac bio namijenjen da ih privuče da učestvuju u eksperimentu, ada su nakon samo četiri dana bili spremni potpuno ga se ocUreći. Još čudnije, kad im je rečeno da se o toj mogućnosti mora

prodiskutirati s osobljem prije donošenja odluke, svi su sezatvorenici tiho digli i odvedeni su u svoje ćelije. Ako su sesmatrali samo ispitanicima koji učestvuju u eksperimentu radi

76



novca, više nije postojao za njih nikakav razlog da ostanu, imogli su lako izaći iz te situacije, koja im je postala mrska,

jednostavnim napuštanjem eksperimenta. Ali utjecaj ove situ-■acije bio je tako snažan, ova nestvarna okolina postala je toliko

stvarna, da više nisu bili u stanju vidjeti da njihov prvobitani jedini razlog da ostanu nije više postojao i vratili su se ućeliju da čekaju odluku o »otpuštanju«.

Da li su mogli tako lako izbjeći tu situaciju? Zašto im na tomsastanku nije bilo rečeno: »Oni, koji ne žele nastaviti, slobodnisu da odmah idu, izgubit će samo novac.« Da su i nakon togaostali, izjava autora o njihovoj poslušnosti bila bi stvarno opn

ravdana. Time, što im je rečeno da o toj mogućnosti moraju razr'govarati s osobljem prije donošenja odluke, dat im je tipičan birokratski odgovor: a on je u stvari značio da zatvorenici ne^maju pravo da napuste zatvor.

Da li su »zatvorenici« znali da je sve to bio samo eksperiment?To ovisi o tome što ovdje znači »znati«, i kako je namjerno zbirnjivanje ispitanika od samog početka, i njihovo nepoznavanješto je što i tko je tko djelovalo na njihov misaoni proces.

Osim ovog nedostatka preciznosti i samokritičkog ocjenjiva-'nja rezultata, eksperiment pati još od jednog propusta: od ne- provjeravanja rezultata uspoređivanjem sa stvamom situacijomu zatvoru istog tipa. Da li je većina zatvorenika u najgorem tipuameričkog zatvora puzavo podložna, a većina stražara brutalnisadisti? Autori navode samo jednog bivšeg zatvorenika i jednogzatvoreničkog svećenika kao dokaz za tezu da rezultati prividnogzatvora odgovaraju onima nađenim u stvarnom zatvoru. Kako jeto pitanje presudno za glavnu tezu ovog eksperimenta, trebali su

ići mnogo dalje u utvrđivanju sličnosti, na primjer, sistematskimintervjuiranjem bivših zatvorenika. Isto tako, mogli su umjesto

jednostranog spominjanja »zatvora«, iznijeti preciznije podatkeo postotku zatvora u Sjedinjenim Američkim Državama koji ocbgovaraju ponižavajućem tipu zatvora koji su oni nastojali stvoriti.

Propust autora da provjere svoje zaključke uspoređivanjemsa stvarnom situacijom naročito je za žaljenje, budući da postojiobilan materijal koji se bavi situacijom u zatvoru, mnogo bru-'

talnijom od najgoreg američkog zatvora — onom u Hitlerovimkoncentracionim logorima.Sto se tiče spontane okrutnosti SS-čuvara, pitanje još nije sn

stematski proučavano. U mojim vlastitim ograničenim nastoja-'njima da dođem do podataka o učestalosti spontanog sadizma

77



kod ovih čuvara — tj. sadističkog ponašanja koje prekoračujegranice propisane rutine i koje je motivirano individualnom sa-'dističkom požudom — od bivših zatvorenika dobio sam podatke

koji su se kretali od 10 do 90 posto, niže podatke sam češće don bivao od bivših političkih zatvorenika.12 Da bi se utvrdile činje- 'nice, trebalo bi poduzeti temeljito ispitivanje sadizma čuvara usistemu nacističkih koncentracionih logora. Takvo ispitivanje mo-'glo bi primijeniti nekoliko pristupa. Na primjer:

1. Sistematsko intervjuiranje bivših zatvorenika koncentracio-'nih logora, koje povezuje njihove izjave sa: njihovom dobi, razlo^gom hapšenja, vremenom koje su proveli u zatvoru i drugim le-1levantnim podacima — i slični intervjui s čuvarima koncentra-'cionih logora.13

2. »Indirektni« podaci, kao što su slijedeći: sistem koji se upo- 'trebljavao, barem 1939, da se na dugačkom putu vlakom do koi'ncentracionih logora slome novi zatvorenici, kao što je nanošenjeteških fizičkih bolova (mlaćenje, rane bajunetom), glad, najgore

ponižavanje. čuvari SS-a izvršavali su ta sadistička naređenja bez pokazivanja imalo smilovanja. Kasnije, međutim, kada suzatvorenike transportirali vlakom iz jednog logora u druge, nitko

nije ni taknuo te već sada »stare zatvorenike«. (B. Bettelheim,1960). Da su se čuvari htjeli zabavljati sadističkim ponašanjem,mogli su to bez bojazni od kažnjavanja.14 Što se to nije često dongađalo, moglo bi navesti na određene zaključke o individualnomsadizmu ovih čuvara. A što se tiče odnosa i držanja zatvorenika,

podaci iz koncentracionih logora još ne potvrđuju Haneyovu,Banksovu i Zimbardovu glavnu tezu, koja tvrdi da individualnevrijednosti, etika i uvjerenja ne igraju nikakvu ulogu kad se radi

o prisilnom utjecaju okoline. Upravo obrnuto, razlike u držanjuapolitičkih zatvorenika i zatvorenika srednje klase (uglavnomJevreja), i zatvorenika s istinskim političkim ili vjerskim uvje-'renjima, ili obojima, pokazuju da su vrijednosti i uvjerenja od

bitne važnosti u reagiranju na uvjete u koncentracionom logorukoji su isti za sve.

Brano Bettelheim dao je jednu slikovitu i oštroumnu analizutih razlika:

Nepolitičkim zatvorenicima srednjeg staleža (manjina u koi'ncentracionim logorima) bilo je najteže podnijeti prvobitan šok.Bili su u potpunosti nesposobni shvatiti što im se desilo i zaršto. Još više su se uhvatili i držali za ono što im je do tada darvalo samopoštovanje. Cak i dok su ih zloupotrebljavali, oni su

78



uvjeravali esesovce da nisu nikad bili protiv nacizma. Nisu nnkako mogli shvatiti zašto njih, koji su se uvijek držali zakona,sada progone. Cak i u logoru, iako su bili neopravdano zatvo- '

reni, oni se nisu usudili niti u mislima suprotstaviti svojimugnjetavačima, ma da bi im to dalo samopoštovanje koje im je bilo i te kako potrebno. Sve što su bili u stanju činiti bilo je damole i da se ponizuju. Kako su zakon i služba narodne sigur-'nosti iznad svakog prigovora, oni su prihvatili kao pravednosve što je Gestapo činio. Protivili su se samo tome što su oni

postali objekti proganjanja, koje samo po sebi može biti pra- 'vedno, jer ga nameću vlasti. Oni su racionalizirali svoje potc- '

škoće inzistirajući da je sve to jedna »greška«. Esesovci su ihismijavali, loše se prema njima odnosili, dok su istovremenouživali u scenama u kojima je dolazila do izražaja njihova ponzicija superiornosti. Zatvorenici kao grupa naročito su željelida se na neki način poštuje njihov status srednje klase. Onošto ih je najviše uzrujavalo bilo je to što se s njima postupalo»kao s običnim kriminalcima«.

Njihovo ponašanje pokazalo je koliko je slaba bila apolitičkanjemačka srednja klasa u svom suprotstavljanju nacionalsoci-'

jalizmu. Oni nisu posjedovali nikakvu dosljednu filozofiju, bilomoralnu, političku ili socijalnu, koja bi štitila njihove interese,ili im dala snagu da se iznutra suprotstave nacizmu. Nisu imaliništa na što bi se mogli osloniti kada su bili izloženi šokovimazatvora. Njihov osjećaj vlastite vrijednosti ovisio je o njihovomstatusu, poštovanju koje im je donosio njihov položaj, ovisilo

je o njihovom radnom mjestu, o ulozi koju su imali u porodicii sličnim vanjskim faktorima ...

Većina ih je izgubila poželjne osobine srednjeg staleža kao štosu pristojnost, korektnost i samopoštovanje. Postali su bespo-'moćni i razvili su u pretjeranoj mjeri nepoželjne karakteristikesvoje grupe: škrtost i sitničavost, svadljivost i samožaljenje.Mnogi su postali potišteni na razdražljiv način i neprestano sugunđali. Neki su pak postali nepošteni i krali su od drugih zat^vorenika. (Prevariti ili ukrasti od esesovaca smatralo se časnim,kao što se ukrasti od zatvorenika smatralo podlim.) Više nisu

bili u stanju živjeti prema vlastitim nahođenjima, već su ko- ' pirali druge grupe. Neki su slijedili ponašanje kriminalaca. Sarmo ih je nekolicina prihvatila način ponašanja političkih za.tr vorenika, obično, najpoželjniji od svih oblika ponašanja, kolikogod bio diskutabilan. Neki su u zatvoru pokušali činiti ono štosu rado činili i na slobodi: prepustili su se vladajućoj grupi.

79



Nekoliko ih se pokušalo priključiti zatvorenicima iz višeg sta- 'leža i nastojalo oponašati njihovo ponašanje. Mnogo ih se višeulizivalo SS-oficirima, neki su čak postali njihovi špijuni (što

su, osim ove nekolicine, činili samo kriminalci). Ni to im nije pomagalo; Gestapo je volio izdaju, ali je prezirao izdajicu. (B.Bettelheim, 1960)

Bettelheim je ovdje dao oštroumnu analizu osjećaja identitetai samopoštovanja prosječnog člana srednje klase: njegovog dru- 'štvenog položaja, njegovog prestiža; njegova moć komandiranja

je uporište na kojem počiva njegovo samopoštovanje. Ako to upo- '

rište nestane, on se moralno slama kao ispražnjeni balon. Bettel-'heim pokazuje zašto su ti ljudi postali demoralizirani, zašto sumnogi od njih postali bijedni robovi, a neki čak špijuni SS-a.Mora se naglasiti jedan važan element među uzrocima ovih pro-'mjena: ti nepolitički zatvorenici nisu mogli shvatiti situaciju;nisu mogli razumjeti zašto su u koncentracionom logoru, jer suznali da se samo »kriminalci« kažnjavaju, a oni nisu bili krimi-'nalci. Ovo pomanjkanje razumijevanja i zbrka koja je zbog toganastala u znatnoj su mjeri pridonijeli njihovom slomu.

Politički i vjerski zatvorenici reagirali su potpuno drugačijena iste uvjete.

Za one političke zatvorenike, koji su znali da će biti proganjani,zatvaranje je predstavljalo mnogo manji šok, jer su oni na to

bili psihološki spremni. Bila im je mrska njihova sudbina, alisu je prihvatili kao nešto što je bilo u skladu s njihovim razmmijevanjem toka događaja. Dok su razumljivo i sasvim oprav-1dano bili zabrinuti zbog svoje budućnosti, i svojih familija i

prijatelja, sasvim sigumo nisu vidjeli razloga da se osjećaju poniženi zato što su zatvoreni, iako su patili jednako kao i dru- 'gi zatvorenici.Jer im njihova savjest nije dopuštala da idu u rat, svi Jehovinisvjedoci bili su poslani u logore. Na njih je zatvor još manjeutjecao i zadržali su svoj integritet zahvaljujući nepokolebljivo- 'sti svojih vjerskih uvjerenja. Budući da je njihov jedini pie- '

stup bio odbijanje da služe vojsku, često im je bila ponuđenasloboda pod uvjetom da služe. Oni su uporno odbijali.Clanovi te gmpe bili su obično uskih pogleda i iskustava, želpni da pridobiju nove članove, ali na dmgoj strani, bili su pri-■mjerni dmgovi, spremni da pomognu, korektni i pouzdani. Ar-gumentativni i svadljivi bili su samo kad je netko dovodio u

80



pitanje njihova vjerska uvjerenja. Zbog njihovih savjesnih racbnih navika često su ih birali za nadglednike, ali kada su jednom

postali nadglednici i prihvatili naređenja esesovaca, inzistirali

su da zatvorenici dobro naprave posao i u vremenu koje je bilo određeno. Iako su bili jedina grupa zatvorenika koja nijenikada zloupotrebljavala zatvorenike, ili se loše prema njimaodnosila, SS-oficiri rado su ih uzimali za redare zbog njihovihradnih navika, sposobnosti i skromnosti. Upravo suprotno ne^

prestanim krvavim zavadama između drugih grupa u zatvoru,Jehovini svjedoci nisu nikada zloupotrebljavali svoju povoljnu

poziciju kod SS-oficira radi sticanja vlastitih privilegija. (B. BeUtelheim, 1960).

Iako je Bettelheimov opis političkih zatvorenika veoma ponvršan15, on sasvim jasno pokazuje da su zatvorenici koncentracio-'nih logora koji su imali neka čvrsta uvjerenja reagirali na isteokolnosti na sasvim drugačiji način od zatvorenika bez ikakvihuvjerenja. Ova činjenica suprotstavlja se biheviorističkoj teorijikoju su Haney i drugi pokušali dokazati njihovim eksperimen-'tom.

Ne možemo a da ne postavimo pitanje o vrijednosti ovakvih»neprirodnih« eksperimenata kada stoji na raspolaganju tolikomaterijala za »prirodne« eksperimente. Ovo pitanje nudi se timviše što eksperimentima ove vrste ne samo da nedostaje njihovatobožnja preciznost koja bi im trebala dati prednost nad prirod-'nim eksperimentima, već i neprirodna situacija naginje iskri\—1ljavanju čitave eksperimentalne situacije u usporedbi sa »stvar-'nim životom«.

Sto se misli ovdje pod »stvamim životom«?Možda bi bilo bolje objasniti ovaj pojam pomoću nekoliko primjera nego formalnom defmicijom koja bi postavila određenafilozofska i epistemološka pitanja čije razjašnjavanje bi nas ocbvelo daleko od našeg glavnog pravca razmišljanja.

U »ratnim igrama« jedan broj vojnika prijavljuje se kao »ubi-' jen« a omžje kao »uništeno«. Prema pravilima igre oni jesu ubn jeni, ali to nema nikakvih posljedica za njih kao osobe, a niti zaoružje kao stvari; »mrtav« vojnik uživa u svom kratkom odmo- 'ru, a »uništeni« top i dalje će služiti svojoj namjeni. Najgorešto se može dogoditi strani koja je izgubila je to da nepovoljnoutječe na daljnju karijeru njenog odgovomog generala. Dmgimriječima, što se događa u ratnoj igri ne djeluje ni na koji načinna stvarnu situaciju većine onih koji učestvuju.

81



Igre koje se igraju za novac pružaju još jedan primjer. Većinaljudi koji kartaju ili igraju rulet za novac, ili se klade na konpskim trkama, veoma su svjesni granice između »igre« i »stvamo-'

sti«; oni ulažu samo onoliko koliko mogu, a da ne dovode u pntanje svoju financijsku situaciju, tj. onoliko koliko ne može ima-'ti ozbiljnih posljedica.

Manjina, pravi »kockari«, riskirat će svote čiji gubitak će i tekako utjecati na njihovu financijsku situaciju, možda i značitinjihovu propast. Ah »kockar« u stvari ne »igra igru«, on sudjelujeu veoma realnom, često dramatičnom obliku življenja. Isti pojam»igra-stvamost« vrijedi i za sport kao što je mačevanje: nijedan

od obojice koji sudjeluju ne riskira svoj život. Ako je situacija podešena tako da oni to čine, ne govorimo o igri16, već dvoboju.Kada bi ispitanicima u psihološkim eksperimentima bilo sar

svim jasno da se radi samo o igri, sve bi bilo veoma jednostav-'no. Ali u mnogim eksperimentima, kao na primjer u Milgramo-vom, oni su krivo informirani i rečene su im laži; a što se tičeeksperimenta u zatvom, on je bio postavljen tako da bi se svijesto tome da je to samo eksperiment minimizirala, ili potpuno izr'

gubila. Upravo činjenica da se mnogi od tih eksperimenata, da bi se uopće ostvarili, moraju baviti lažnim prikazivanjem stvar-'nosti, ukazuje na tu specifičnu nerealnost; osjećaj stvarnosti kodučesnika je pobrkan, a njihovo kritičko ocjenjivanje u velikojmjeri smanjeno.17

U »stvamom životu« čovjek zna da će njegovo ponašanje imati posljedice. Osoba može maštati o želji da nekog ubije, ali se sa- 'mo rijetko ta mašta pretvara u djelo. Mnogi izražavaju tu maštuu snovima, jer kad spavamo mašta nema nikakvih posljedica.Eksperimenti u kojima ispitanicima nedostaje osjećaj stvarnosti,mogu izazvati reakcije koje više predstavljaju podsvjesne tendemcije nego što pokazuju kako bi se subjekt mogao ponašati ustvamosti.18 Da li je neki događaj igra ili stvarnost, važno je jošiz jednog razloga. Dobro je poznato da stvarna opasnost teži mo-'

biliziranju »energije spremljene za nuždu«, često u toj mjeri, daosoba o kojoj se radi ne bi vjerovala da posjeduje toliko fizičke

jakosti, spremnosti i izdržljivosti. Ali ta se energija za nuždu

mobilizira samo kada je čitav organizam suočen sa stvarnom opa-'snošću i to iz dobrih neurofizioloških razloga; opasnosti o koji-'ma čovjek sanjari ne stimuliraju organizam na takav način, većsamo dovode do straha i zabrinutosti. Isti princip vrijedi ne sa-'mo za reakcije u nuždi kad smo suočeni s opasnošću, već i urazlikovanju mašte od stvarnosti u mnogim drugim pogledima,

82



kao na primjer, u mobilizaciji moralnih inhibicija i reakcija sav jesti koje nisu pobuđene kada se čitava situacija ne doživljavakao stvarna.

Uz to, mora se uzeti u obzir i uloga eksperimentatora u labo-'ratorijskim eksperimentima ove vrste. On nadzire i upravlja fik-1tivnom stvarnošću koju je stvorio. U nekom smislu on za ispntanika predstavlja stvarnost i zbog toga je njegov utjecaj hipno-tički, sličan utjecaju hipnotizera na njegov objekt. Eksperimen-tator u nekoj mjeri rasterećuje ispitanika njegovih odgovornostii njegove volje i stoga je on više sklon pridržavati se pravila nego

bi to bio u nehipnotičkoj situaciji.

I na kraju, razlika između nestvarnog i stvarnog zatvora je to- 'liko velika, da je gotovo nemoguće izvesti valjanu analogiju iz promatranja ovog prvog. Da li čovjek zna da će ostati u zatvoru(čak i pod najgovrim uvjetima) dva tjedna, dva mjeseca, dvijegodine ili dvadeset godina, bitan je faktor, koji utječe na njegovstav. Taj faktor sam je presudan za njegovu bespomoćnost, ckrmoralizaciju i nekada (iako samo iznimno) za mobilizaciju novihenergija — s dobroćudnim ili zloćudnim namjerama. Nadalje,zatvorenik nije »zatvorenik«. Zatvorenici su pojedinci koji reagrc

raju individualno s obzirom na razlike u strukturama njihovihkaraktera. To ne znači da je njihova reakcija samo fimkcija njrhovih karaktera, a ne i njihove okoline. Naprosto je naivno pret- ' postaviti da mora biti, ili jedno, ili drugo. Složen i izazovan prcr blem u svakoj individui — i grupi — je pronaći u čemu se sarstoji ta specifična interakcija karakterne strukture i date dnrcštvene strukture. Upravo s time počinje pravo ispitivanje, i ono

je samo otežano pretpostavkom da je situacija onaj faktor koji

objašnjava ljudsko ponašanje.

Teorija frustracione agresije

Postoje mnoge druge bihevioristički orijentirane studije agre-'sije,19 ali nijedna nije razvila opću teoriju o porijeklima agresijei nasilja, osim teorije frustracione agresije, koju su razvili J.

Dollard i drugi (1939), i koja tvrdi da je pronašla sve uzroke ag-'resije. Točnije rečeno, da »pojava agresivnog ponašanja uvijek pretpostavlja postojanje frustracije i, obrnuto, postojanje trircstracije uvijek vodi nekoj vrsti agresije«. (J. Dollard i drugi, 1939).Dvije godine kasnije N. E. Miller, jedan od autora, odbacio jedrugi dio hipoteze, te dopušta da frustracija može izazvati neko-

83



liko raznih tipova reakcija, od kojih je agresija samo jedan. (N.E. Miller, 1941)

Prema Bussu, tu teoriju prihvatili su skoro svi psiholozi, uz

samo nekoliko iznimaka. Sam Buss je došao do kritičkog zaklju- 'čka da je »naglašavanje frustracije dovelo do nesretnog zapostavljanja druge velike skupine prethodnika agresije (štetnih stimu-'lansa) kao i do zapostavljanja agresije kao instrumentalneakcije. Frustracija je samo jedan od prethodnika agresije, i nijenajsnažniji«. (A. H. Buss, 1961)

Temeljitije razmatranje teorije frustracione agresije nemoguće je u okvirima ove knjige zbog količine literature s kojom bismo semorali baviti.20 Ja ću se u slijedećem ograničiti na samo neko- 'liko točaka.

Jednostavnost prvobitne formulacije ove teorije uvelike je zarsjenjena time što nije jasno što se podrazumijeva pod frustraci-'

jom. U osnovi postoje dva značenja koja se podrazumijevaju podovim pojmom: (a) Prekidanje neke radnje koja je u toku i koja

je usmjerena prema nekom cilju. (Primjer bi bio dječak s ru- 'kom u kutiji s keksima, kada majka ulazi i prekida ga; ili sek- 'sualno uzbuđena osoba, prekinuta u aktu koitusa.) (b) Frustraci- '

ja kao negacija težnje ili želje — »uskraćivanje« prema Bussu.(Primjeri: dječak koji moli mamu da mu da kekse, a ona odbn ja; ili muškarac kojeg žena odbija.)

Jedan od razloga dvosmislenosti pojma »frustracija« je u tonme što se Dollard i drugi nisu dovoljno jasno izrazili. Drugi razr'log je vjerojatno taj što se riječ »frustracija« svakodnevno upo- 'trebljava u ovom drugom smislu, i što je psihoanalitički načinmišljenja također pridonio ovoj upotrebi. (Na primjer, djeteto-'

va želja za ljubavlju »frustrirana« je postupkom njegove majke.)Ovisno o značenju frustracije, mi se bavimo s dvije potpunorazličite teorije: frustracija u ovom smislu bila bi relativno ri-■

jetka, je r ona pretpostavlj a da je dotična aktivnost već u toku.Ona nije dovoljno učestala da bi objasnila svu, ili čak veći dioagresije. Istovremeno, tumačenje agresije kao rezultat prekida-'nja neke aktivnosti možda je jedini logičan dio ove teorije. Da

bi se dokazala ili opovrgla, novi neurofiziološki podaci mogli bi biti od presudne vrijednosti.

Na drugoj strani, teorija koja se temelji na drugom značenjufrustracije ne može se s obzirom na empirijske dokaze održati.Kao prvo, možemo razmotriti osnovnu činjenicu života: ništavažno ne postiže se bez prihvaćanja frustracije. Ideja da netkomože učiti bez poteškoće, tj. bez frustracije, može biti dobra

84



propagandna parola, ali sasvim sigurno nije točna u sticanju \ćnžnih vještina. Kad čovjek ne bi bio u stanju prihvatiti frustra-'ciju, teško da bi se uopće razvio. Da li svakodnevno zapažanjene potvrđuje da su ljudi često frustrirani a da ne reagiraju ag-1resivno? Ljudi koji čekaju u redu da kupe kartu za kazalište,religiozni ljudi koji poste, ljudi u ratu koji nemaju adekvatnuhranu — u ovim i stotinama drugih slučajeva frustracija ne izarziva agresiju. Ono što može dovesti, i često dovodi do agresije

je značenje koje frustracija ima za neku osobu, i psihološko znzr čenje frustracije koje se razlikuje s obzirom na totalnu konstela-'ciju u kojoj se frustracija pojavljuje.

Ako je djetetu, na primjer, zabranjeno da jede bombone, tafrustracija, ako se roditelj odnosi s ljubavlju i ako u njegovojzabrani nema zadovoljstva u vladanju, neće mobilizirati agresiju,ali ako je ta zabrana samo jedna od manifestacija roditeljeve težnjeda vlada, ili na primjer, ako je bratu ili sestri ista stvar dopuštena,to će vjerojatno kod djeteta izazvati izvjesnu srdžbu. Sto izazivaagresiju nije frustracija kao takva, već nepravda ili djetetov os-'

jećaj odbačenosti koji se u takvoj situaciji pojavljuje.

Najvažniji faktor u određivanju pojave i intenziteta frustra-'cije je karakter osobe. Veoma pohlepna osoba, na primjer, iea-'girat će srdžbom ako ne dobije onoliko hrane koliko želi, a isto

je i sa škrtom osobom kada je njena želja da kupi nešto jeftinofrustrirana; narcisoidna osoba osjećat će se frustrirana kada jene hvale i ne cijene. U prvom redu karakter osobe određuje što

je frustrira, a u drugom intenzitet njene reakcije na frustraciju.Iako su mnoge bihevioristički orijentirane psihološke studije

agresije vrijedne u okvirima njihovih vlastitih ciljeva, one nisuurodile formulacijom globalne hipoteze o uzrocima nasilne asp resije. »Malo je studija koje smo ispitali«, zaključio je Megargeeu svom izvrsnom pregledu psihološke literature, »pokušalo pro- 'vjeriti teorije o ljudskom nasilju. One empirijske studije kojesu bacile težište na nasilje obično nisu bile podešene da bi pro vjerovale teorije. Ispitivanja koja su bacala težište na važne ter'oretske probleme obično su se bavila blažim oblicima agresivnog ponašania ili su koristila infraliudske subiekte.« (E. I. Megargee,

1969. Potcrtao E. F.)Imajući na umu oštroumnost ispitivača, mogućnosti istraživa-'

nja na njihovom raspolaganju i broj studenata željnih da brilji-'raju u naučnom radu, ovi slabi rezultati, izgleda, potvrđuju pret- ' postavku da bihevioristička psihologija nije naročito pogodnaza razvitak sistematske teorije o izvorima nasilne agresije.

85



1. Kako bi nas temeljito razmatranje vrijednosti Skinnerove teorijeodvelo predaleko od našeg glavnog problema, u slijedećem ću se

ograničiti na prikaz općih principa neobiheviorizma i detaljnu dh'skusiju nekih točaka koje izgleđaju relevantne za našu diskusiju.Kod proučavanja Skinnerovog sistema treba pročitati B. F. Skm-ner (1953). Za kratku verziju usporedi B. F. Skmner (1963). U svojoj

posljednioj knjizi (1971) on govori o općim principima svog siste-1ma, osobito o njihovoj relevantnosti za kulturu. Usporedi takođerkratku diskusiju između Carla R. Rogersa i B. F. Skinnera (1956)i B. F. Skinnera (1961). Za kritiku Skinnerovog stava, usporedi

Noama Chomskog (1971). Chomskijevi osvrti su temeljiti i daleko- 'sežni, a njegove primjedbe tako dobro izražene da nema potrebeda ih ovdje ponavljamo. Međutim Chomskijeva i moja psihološkagledišta su toliko različita, da moram u ovom poglavlju navesti jedan dio svoje vlastite kritike.

2. Skinner, suprotno od mnogih biheviorista, čak dopušta da »pri—■vatni događaji« ne moraju biti sasvim izbačeni iz naučnih razma-'tranja i dođaje da »bihevioristička teorija spoznaje sugerira da

privatni svijet, ako nije sasvim nespoznatljiv, barem je malo vjerojatno da se može dobro spoznati.« (B. F. Skinner, 1963). Ovoograničenje ne čini Skinnerovo ustupanje ništa više nego malom

pažnjom psihi, predmetu proučavanja psihologije.

3. Govorio sam o ovoj ideji u Revoluciji nade (E. Fromm, 1968). H.Ozbekhan je neovisno formulirao isti princip u svom radu »TheTriumph of Technology: ’Can’ Implies ’Ought’!« (H. Ozbekhan,

Dr Michael Maccoby skrenuo je moju pažnju na neke rezultatesvog proučavanja upravljanja u visoko razvijenim industrijama,koii indiciraju đa prmcip »moći implicira morati« vrijedi vise zaindustrije koje proizvode za vojsku, nego za ostale među kojima

postoji više natjecateljstva. Ali cak ako je i ovaj argument točan,treba razmotriti dva faktora: prvo — koliko je vefika industriia

koja direktno ili indirektno radi za voisku; drugo — činjenicu da je taj princip zahvatio i umove mnogifi koji se ne nalaze direktnou proizvodnji. Dobar primjer je prvobitan entuzijazam za svemir-'ske letove; drugi primjer je tendencija da se u medicini konstru-'iraju i koriste naprave bez obzira na njihovu stvarnu važnost zaspecifične slučajeve.

4. Prema ovoj logici, odnos mučitelja i mučenika je također »reci-' pročan« jer mučenik, svojim manifestacijama boli, uvjetuje muči-'telja da upotrijebi najdjelotvomije instrumente mučenja.

5. L. Berkowitz je zauzeo stav u mnogome sličan A. H. Bussovom;on također nije potpuno nesklon ideji o motivirajućim emocijama,ali u biti on ostaje unutar okvira biheviorističke teorije; on modi-'ficira teoriju frustracione agresije, ali je ne odbija (L. Berkovvitz,1962. i 1969).

6. Usp. J. Robert Oppenheimerov govor (1955) i mnoge slične iskazeznamenitih znanstvenika prirodnih nauka.

BILJEŠKE UZ DRUGO POGLAVLJE

86



7. Stavio sam ova dva pojma u navodnike jer se često slobodnoupotrebljavaju i ponekad su identični s društveno prilagođenim ineprilagođenim, ovim redom.

8. Meni su »interpretativni upitnici« poslužili kao vrijedan instru-'ment u proučavanju unutarnjih i često nesvjesnih motivacija gnr' pa. Interpretativan upitnik analizira nenamjemo značenje odgovorana otvoreno pitanje i interpretira odgovore u karakterološkomsmislu, a ne uzima u obzir samo njihovu površinsku vrijednost. P rvi puta sam primijenio ovu metodu 1932. u jednom proučavanjuna Institutu za društvena istraživanja na Frankfurtskom univerzrtetu i kasnije u proučavanju društvenog karaktera malog meksič-'kog sela. Glavni suradnici u prvom proučavanju bili su: ErnestSchachtel, preminula Anna Hartoch-Schachtel i Paul Lazarsfeld(kao statistički suradnik). To proučavanje završeno je sredinom

tridesetih godina, ali samo su upitnik i uzorci odgovora bili objav- 'ljeni. (M. Horkheimer urednik, 1936). Drugo je proučavanje objav- 'ljeno. (E. Fromm i M. Maccobv, 1970). Maccoby i ja smo takođersastavili upitnik za determiniranje faktora koji indiciraju nekro-filijski karakter, a Maccoby ga je primijenio u raznim grupama sazađovoljavajućim rezultatima. (M. Maccobv, 1972 a).

9. Slijedeći citati uzeti su od S. Milgrama (1963).10. Pravi se električni šokovi nisu primjenjivali, ali to nije bilo pcr

znato učiteljima-ispitanicima.11. Osim ako je drugačije napomenuto, slijedeći citati su iz zajednič-'

kog rada; rukopis mi je poslao dr Zimbardo.12. Lično saopćenje H. Brandta i profesora H. Simonsona — obcr

jica su proveli mnogo godina u koncentracionim logorima kao politički zatvorenici — i drugih kojima bi bilo draže da se njihovolme ovdje ne spominje. Usp. također H. Brandt (1970).

13. Saznao sam od dra J. M. Steinera da sprema za štampu prouča-'vanje koje se zasniva na ovakvim intervjuima što obećava velikidoprinos ispitivanju ovog problema.

14. U ono je vrijeme čuvar morao podnijeti izvještaj samo kada je

ubio zatvorenika.15. Za mnogo potpuniji prikaz vidi H. Brandt (1970).16. M. Maccobvjeva proučavanja značenja stava igre u društvenom

karakteru Amerikanaca još su više skrenula moju pažnju na dnnamiku stava »igre«. (M. Maccoby, uskoro izlazi. Usp. također M.Maccoby 1972).

17. Oni podsjećaju na bitna svojstva televizijskih reklama, u kojima jestvorena atmosfera koja dovodi do brkanja razlike lzmeđu fanta-'zije i realnosti i koja pogoduje sugestivnom utjecaju »poruke«.Gledalac »zna« da upotreba određenog sapuna neće izazvati čarob-'

ne promjene u njegovom životu, mada istovremeno drugi dio njegavjeruje da je to tako. Umjesto da odluči što ie stvarno, a što ne-'stvarno, on nastavlja misliti u sumraku nediferenciranj a stvamos- 'ti od iluzije.

18. Iz ovog razloga povremeni ubilački san samo dopušta kvalitativ-'nu tvrđnju da takvi impulsi postoje, ali ne i kvantitativnu tvrdnjuo njihovoj intenzivnosti. Samo njihovo često ponavljanje dopustilo bi l kvantitativnu analizu.

87



19. Za izvanredan pregled psiholoških studija o nasilju usporedi EI. Megargee (1969).

20. Među najznačajnijim diskusijama teorije frustracione agresijekoje treba spomenuti, osim rada A. H. Bussa, je Berkowitzov rad»Frustration-Agression Hvpothesis Revisited« (1969). Berkowitz jekritičan, ali u biti pozitivan, i citira nekoliko skorašnjih ekspe-'rimenata.



III Instinktivizam i

biheviorizam: njihoverazlike i sličnosti

Zajednička osnova

Prema instmktivističkoj teoriji, čovjek živi prošlost svoje vrstekao što, prema biheviorističkoj teoriji, on živi sadašnjost svoje-ga društvenog sistema. U prvom slučaju on je mašina koja mo-že reproducirati samo oblike iz prošlosti, u drugom je mašina1koja može reproducirati samo socijalne oblike sadašnjosti. In-stinktivizam i biheviorizam imaju jednu zajedničku osnovnu pre-misu: čovjek ne posjeduje psihu s vlastitom strukturom i vlasti-tim zakonima.

Isto vrijedi i za instinktivizam u Lorenzovom smislu. To jenajradikalnije formulirao jedan od njegovih bivših studenata,Paul Leyhausen. On kritizira one psihologe koji se baveljudima (Humanpsychologen) i tvrde da sve psihičko može bitiobjašnjeno samo psihologijski, tj. na osnovu psiholoških premi-sa. (Umetanjem »samo« malo iskrivljujem njihovo gledište, da

bih bolje ilustrirao ovaj argument.) Leyhausen tvrdi suprotnotome: »Ako postoji područje gdje sasvim sigurno ne možemo

naći objašnjenje za psihička zbivanja i iskustva, to je područjesame psihe; to je tako iz istog razloga iz kojeg ne možemo naćiobjašnjenje za probavu u probavnom procesu, već u specijal-nim ekološkim uvjetima koji su postojali pred milijardu godi-na. Ti uvjeti su neke organizme izložili selekcionom pritisku ko-

ji ih je prisilio da asimiliraju ne samo neorgansku hranu već iorgansku. Isto su tako psihološki procesi rezultati selekcionog

pritiska života — i vrste — koji održava vrijednost. Njihovo ob-

jašnjenje je u svakom smislu pretpsihologijsko...« (K. Lorenz,P. Leyhausen, 1968, moj prijevod.) Ali jednostavnije rečeno, Lev-hausen tvrdi da možemo objasniti psihološke podatke samim pro-cesom evolucije. Od presudnog značaja ovdje je ono što se pod-razumijeva pod »objasniti«. Ako, na primjer, želimo znati kakodjelovanje straha može biti mogući rezultat evolucije mozga od

89



najnižih do najviših životinja, onda je to posao znanstvenika km ji se bavi evolucijom mozga. Ali, ako želimo objasniti zašto jenetko uplašen, podaci o evoluciji neće mnogo pridonijeti tomodgovoru: objašnjenje mora, u biti, biti psihološko. Možda tojosobi prijeti jači neprijatelj, ili se bori s vlastitom potisnutomagresijom, ili pati od osjećaja nemoći, ili zbog nekog elementa

paranoje misli da je proganjana, ili — mnoštvo drugih faktorakoji sami ili u kombinaciji mogu objasniti njezin strah. Zeljada se objasni strah neke osobe procesom evolucije naprosto je

besmislena.

Leyhausenova premisa, da je jedini pristup proučavanju I jik U skog fenomena evolucijski, znači da možemo razumjeti psihički

proces u čovjeku isključivo poznavajući kako je u procesu evo- 'lucije čovjek postao ono što jest. Slično, on predlaže da se pro-

bavni procesi moraju objasniti u okviru uvjeta koji su posto- ' jali prije stotina milijuna godina. Da li bi liječnik, koji se bavi poremećajima probavnog sistema, mogao pomoći pacijentu ako bi se bavio evolucijom probavnog sistema, a ne uzrocima odre- 'đenog simptoma kod tog pacijenta? Za Leyhausena evolucija

postaje jedina nauka i ona apsorbira sve ostale nauke kon je se bave čovjekom. Lorenz, koliko je meni poznato, nijenikada taj princip drastično formulirao, ali njegova teorija sa-'građena je na istoj premisi. On tvrdi da čovjek razumije sebe,samo i dovoljno, ako razumije proces evolucije koji ga je učinioonakvim kakav jeste sada.2

Unatoč velikim razlikama između instinktivističke i bihevioris-tičke teorije, one imaju jednu osnovnu zajedničku orijentaciju.

Obje isključuju osobu, čovjeka koji se ponaša, iz područja nji- 'hovog promatranja. Bilo da je čovjek rezultat uvjetovanja, ili ie- 'zultat evolucije životinja, on je determiniran isključivo uvjeti-'ma izvan njega, on nema nikakav udio u vlastitom životu, nikak-'ve odgovornosti, čak ni tračak slobode. Covjek je lutka na kon-'cu kojom upravljaju instinkt ili uvjetovanje.

Kasnija gledišta

Unatoč tome, ili možda zbog toga, što instinktivisti i bihevioris-ti dijele neke sličnosti u svojim predodžbama o čovjeku i u svo-'

joj filozofskoj orijentaciji, oni su se upravo fanatički suprotstav-1ljali jedni drugima. »Priroda ILI odgoj«, »instinkt ILI okolina«

90



su postale parole oko kojih su se obje strane okupljale, odbijaju-'ći da nađu zajedničko tlo.

U posljednjim godinama postoji sve jača tendencija da se na-diđu ove oštre alternative instinktivističko-biheviorističkog rata.Jedno rješenje bilo je promijeniti terminologiju: neki su biliskloni ograničiti pojam »instinkt« na niže životinje i govoriti o»organskim nagonima« kada se radi o ljudskim motivacijama.Tako su neki došli do formulacija kao što je »većina čovjekovog

ponašanja je naučena, dok većina ponašanja kod ptica nije mr učena«. (W. C. Alee, H. W. Nissen, M. F. Nimkoff, 1953). Ova kas-1nija formulacija karakteristična je za novi trend da se prijašnji»ili/ili« zamijeni formulacijom »manje — ili — više«, uzimajućitako u obzir postepenu izmjenu u važnosti svakog od ovih fik- 'tora. Model za ovakvo shvaćanje je kontinuum, na jednom krajukojeg se nalazi (gotovo) potpuna urođena determiniranost, a nadrugom (gotovo) potpuno učenje.

F. A. Beach, istaknuti protivnik instinktivističke teorije, piše:

Možda ozbiljnija slabost u sadašnjem psihološkom pristupu

instinktima leži u pretpostavci da je dvoklasni sistem adekva-'tan za klasifikaciju složenog ponašanja. Implikacija da svako

ponašanje mora biti determinirano, ili učenjem ili nasljeđem,od kojih nam nijedno nije više nego samo djelomično pozna-1to, je potpuno neopravdana. Na konačan oblik neke reakcijedjeluje mnoštvo varijabilnih faktora, od kojih su nasljeđe iiskustvo samo dva. Psihologija se mora baviti utvrđivanjem i

analizom svih tih faktora. Kada se taj poduhvat dobro zamislii izvede, neće biti potrebe, ni razloga, za dvosmislena shvaćanjainstinktivnog ponašanja. (F. A. Beach, 1955).

Slično pišu N. R. F. Maier i T. C. Schneirla:

Budući da učenje igra važniju ulogu u ponašanju viših nego ni- ■

žih životinja, prirodno determinirani oblici ponašanja viših žnvotinja su u mnogo većoj mjeri modificirani iskustvom nego onikod nižih životinja. Zbog te modifikacije životinja se može prila-■goditi različitim okolinama i izbjeći uske granice koje joj name-'ću optimalni uvjeti. Više životinje su, prema tome, manje ovis-'ne o specifičnim vanjskim uvjetima za opstanak od nižih.

91



Zbog interakcije stečenih i urođenih faktora u ponašanju nemoguće je klasificirati mnoge Oblike ponašanja. Svaki tip po-našanja mora biti odvojeno ispitan. (N. R. F. Maier i T. C.Schneirla, 1964).

Stav koji je zauzet u ovoj knjizi je u nekim pogledima blizakstavu autora koje sam upravo spomenuo i drugih koji odbijajuda nastave borbu pod parolom »instinkt« protiv »učenja«. Ali,kao što ću pokazati u trećem dijelu knjige, važniji je problemsa stajališta ove knjige razlika između »organskih nagona« (hra-na, borba, bijeg, seksualnost — prije zvani »instinktima«), čija

uloga je osiguranje opstanka jedinke i vrste, i »neorganskih na-gona« (u karakteru ukorijenjenih strasti)3, koji nisu filogenetski

programirani i nisu zajednički svim ljudima: čežnja za ljubavlju,slobodom, destruktivnošću, narcisoidnošću, sadizmom i mazohizmom.

Ti se neorganski nagoni, koji su dio čovjekove druge prirode,često brkaju s organskim nagonima. Dobar primjer za to je sek-sualni nagon. Psihoanalitički utvrđeno zapažanje, da često inten-

zitet koji se subjektivno doživljava kao seksualna želja (uklju-čujući i odgovarajuće fiziološke manifestacije), proizlazi iz nesek-sualnih strasti kao što su narcisoidnost, sadizam, mazohizam,želja za moći, čak i tjeskoba, usamljenost i dosada.

Za narcisoidnog muškarca, na primjer, žena može biti seksual-no privlačna, jer je on uzbuđen mogućnošću da sam sebi dokažekoliko je privlačan. Ili, sadistička osoba može biti seksualno uz-

buđena mogućnošću osvajanja žene (ili muškarca) i vladanjem

njom ili njime. Mnogi ljudi su godinama emotivno vezani upravoiz ovakve motivacije. Dosta je dobro poznato da slava, moć i bo-gatstvo čine onoga koji ih posjeduje seksualno atraktivnim, ako

postoje određeni fizički uvjeti. U svim ovim slučajevima fizičkačežnja je mobilizirana neseksualnim strastima koje se na taj na-čin zadovoljavaju. Tko u stvari zna koliko djece duguje svoj ži-vot taštini, sadizmu i mazohizmu, a ne pravoj fizičkoj privlačno-sti, a da ne govorimo o ljubavi. Ali ljudi, naročito muškarci, više

vole da ih smatraju »seksualno nezasitnima« nego »pretaštima«4Ista pojava detaljno je klinički proučavana u slučajevima neobuzdanog jedenja. Taj simptom nije motiviran »fiziološkom«, već»psihičkom« gladi, izazvanom osjećajem depresije, zabrinutostii »praznine«.

Moja je teza — koju ću izložiti u slijedećim poglavljima — dadestruktivnost i okrutnost nisu instinktivni nagoni, već strasti

92



ukorijenjene u čitavoj čovjekovoj egzistenciji. One su jedan odnačina da se nađe smisao u životu; one ne postoje i ne mogu postojati kod životinja jer su po samoj svojoj prirodi ukorijenje- 'ne »u uvjetima ljudskog života«. Glavna je pogreška Lorenza idrugih instinktivista u tome što nisu razlikovali ove dvije vrstenagona, one ukorijenjene u instinktu i one ukorijenjene u karak^ teru. Sadistična osoba, koja čeka na priliku da izrazi svoj sadi-zam, izgleda kao da odgovara hidrauličkom modelu nagomilanoginstinkta. Ali samo ljudi sa sadističkim karakterom čekaju na

priliku da se ponašaju sadistički, isto kao što ljudi s karakterom punim ljubavi čekaju na pogodnu priliku da izraze svoju ljubav.

Političko i društveno porijeklo ovih dviju teorija

Korisno je ispitati, donekle u detalje, društveno i političko porijeklo rata između environmentalista i instinktivista.

Environmentalističku teoriju karakterizira duh političke revo-lucije srednje klase osamnaestog stoljeća protiv feudalnih povla-stica. Feudalizam se temeljio na pretpostavci da je uređenje na

kojem se on zasniva prirodno; u borbi protiv tog »prirodnog«uređenja koje je srednja klasa željela srušiti, čovjek je bio sklon prihvatiti teoriju da položaj osobe ne ovisi uopće o bilo kakvimurođenim ili prirodnim faktorima, već da potpuno ovisi o druš-tvenim okolnostima, čije je poboljšanje zadatak revolucije. Ni-kakav porok niti tupoglavost nisu se mogli objasniti ljudskom

prirodom kao takvom, već lošim i pokvarenim uređenjem druš-tva; stoga nije postojala nikakva prepreka da se na čovjekovu

budućnost gleda s apsolutnim optimizmom.

Dok je environmentalistička teorija bila tako usko povezanas revolucionarnim nadama srednjih staleža u osamnaestom sto-ljeću, instinktivistički pokret, koji se zasniva na učenju Darwi-na, odražava osnovne pretpostavke kapitalizma devetnaestog sto-ljeća. Kapitalizam kao sistem, čija se harmoničnost stvara bezob-zirnim natjecanjem osoba, izgledao bi kao prirodno uređenje,kada bismo mogli dokazati da je najsloženija i najjedinstvenija pojava, čovjek, rezultat bezobzimog natjecanja svih živućih bića

od samog početka života. Razvoj života od jednostaničnih orga-nizama pa do čovjeka činio bi se kao najbolji primjer slobod-nog privređivanja u kojem najbolji pobjeđuju, a oni, koji nisusposobni održati se u ekonomskom sistemu koji stalno ide dalje,eliminirani su.5

93



Razlozi pobjedonosne antiinstinktivističke revolucije, koju suvodili K. Dunlap, Zing Yang Kuo i L. Bernard 1920-tih godina mo- 'gu se vidjeti u razlici između kapitalizma devetnaestog i dvade-1

setog stoljeća. Spomenut ću samo nekoliko razlika koje su ovdje bitne.

Kapitalizam devetnaestog stoljeća bio je kapitalizam divljegnatjecanja među kapitalistima, što je dovodilo do eliminacijeslabijih i manje efikasnih. U dvadesetom stoljeću je element mr tjecanja do neke mjere popustio i dozvolio suradnju među veli-'kim kompanijama. Tako dokaz da je divlje natjecanje odgova-1ralo zakonu prirode više nije bio potreban. Druga važna razlika

nalazi se u promjeni metode kontrole. U kapitalizmu devetnaes-'tog stoljeća vlast se bazirala uglavnom na primjeni strogih patri-'

jarhalnih principa, koji su imali moralnu podršku Boga i kra- 'lja. Kibemetički kapitalizam, sa svojim gigantskim centralizira-'nim kompanijama, koje mogu radnicima pružiti zabavu / kruh,u stanju je održavati vlast psihološkom manipulacijom i ljud-'skom izgradnjom. Takvom sistemu potrebniji je čovjek koji je

promjenljiv i na kojeg se može utjecati, nego onaj čijim »instink- '

tima« upravlja strah od vlasti. Konačno, suvremeno industrijskodruštvo ima drugačiju viziju ciljeva života od onog u prošlomstoljeću. Tada je ideal bio, barem za srednje staleže, neovisnost,

privatna inicijativa, biti »kapetan svoga broda«. Suvremena vizi- ' ja , međutim, vizija je neograničene potrošnje i neograničene kon- 'trole nad prirodom. Ljude uzbuđuje i tjera naprijed pomisao daće jednog dana potpuno vladati prirodom i tako postati sličniBogu: zašto bi moralo postojati išta u ljudskoj prirodi što se ne

bi moglo kontrolirati?Ali ako biheviorizam izražava duh industrij alizma dvadesetog

stoljeća, kako ćemo objasniti povratak instinktivizma u Loren-zovim djelima i njegovu popularnost i kod šire publike? Kao štosam već rekao, jedan od razloga je osjećaj straha i nemoći koji

prevladava u mnogim ljudima zbog opasnosti koje stalno rastu,i zbog toga što se ništa ne poduzima da se one izbjegnu. Mnogi

koji su vjerovali u progres i nadali se bitnim promjenama u I jik U skoj sudbini, umjesto da su pažljivo analizirali društvene pro- 'cese koji su doveli do njihovog razočaranja, nalaze utočište uobjašnjenju da čovjekova priroda mora biti odgovoma za ovajneuspjeh. I na kraju, tu su i lične i političke predrasude autorakoji predstavljaju novi instinktivizam.

94



Neki pisci na tom području jedva da su svjesni političkih i inlozofskih implikacija svojih teorija. Niti su te veze naišle na mno-'go pažnje među onima koji komentiraju ove teorije. Ali postoje

iznimke. N. Pastore (1949) je usporedio socijalno-političke poglededvadeset i četiri psihologa, biologa i sociologa o problemu priro-'da — odgoj. Između dvanaest »liberalaca« ili »radikalaca«, jedana-'est su bili environmentalisti, a jedan se opredijelio za nasljeđe kao

bitan faktor: između dvanaest »konzervativaca«, jedanaest ih seoprcdijclilo za nasljeđe kao bitan faktor, a jedan je bio environ-mentalist. Cak uzimajući u obzir i mali broj ljudi koji je uklju- 'čen, ovaj rezultat dosta kazuje.

Drugi autori su svjesni emocionalnih implikacija, ili obično sarmo onih u hipotezi njihovih protivnika. Dobar primjer ove jedno-'strane svjesnosti je izjava jednog od najistaknutijih predstavni-'ka ortodoksne psihoanalize, R. Waeldera:

Ovo se odnosi na grupu kritičara koji su, ili otvoreni marksis-'ti, ili u najmanju ruku pripadaju onoj zapadnoj liberalnoj tra- 'diciji iz koje je i marksizam potekao, tj. školi koja je strastve-'no vjerovala da je čovjek po prirodi »dobar« i da je sve zlo isva pokvarenost koju susrećemo u ljudskom djelovanju rczuNtat pokvarenih institucija — možda privatnog vlasništva ili, uskorašnjoj i nešto blažoj verziji, takozvane »neurotične kuNture« ...

Ali, bilo da je evolucionist, ili revolucionar, umjeren ili radika-1lan, ili konzervativan, nitko tko vjeruje u fundamentalnu don

brotu čovjeka i u isključivu odgovomost vanjskih faktora zaljudske patnje, ne može a da ne bude uznemiren teorijom irr

stinkta destruktivnosti i instinkta smrti. Jer, ako je ta teorijatočna, mogućnosti konflikta i patnje sadržane su u ljudskomdjelovanju, i pokušaji da se one odstrane ili ublaže izgledajuako ne beznadni, onda barem daleko kompliciraniji nego što suih društveni revolucionari zamišljali. (R. Waelder, 1956).

Iako su Waelderove primjedbe oštroumne, ipak vrijedi reći daon vidi samo pristranost antiinstinktivista, a ne i onih koji dijele

njegovo gledište.BILJESKE UZ TRECE POGLAVLJE

1. U H. von Foersterovom (1970) smislu »trivijalnog stroja«.2. Lorenz-Levhausenovo gledište ima svoju paralelu u izopačenom

obliku psihoanalize koji pretpostavlja da je psihoanaliza identična

95



s razumijevanjem pacijentove historije, bez potrebe da se shvati postojeća dinamika psihičkog procesa.

3. »Neorganski«? naravno, ne znači da oni nemaju neurofiziološkesupstrate, vec da ih ne pokreću organske potrebe i da im ne služe.

4. Ovo je naročito jasno kod fenomena »machisma«, vrline muško-sti. (A. Aramoni, 1965; usp. također E. Fromm i M. Maccoby, 1970)

5. Ova historijska interpretacija nema nikakve veze s valianošćuDarwinove teorije, iaAo je možda povezana sa zapostavljanjemnekih činjenica, kao što su uloga suradnje i popularnost ove teôrije.



IV Psihoanalitički

pristuprazumijevanju agresije

Nudi li psihoanalitički pristup metodu shvaćanja agresije, koja je izbjegla nedostatke i biheviorističkog i instinktivističkog pris- 'tupa? Na prvi pogled izgleda da je psihoanaliza ne samo izbjeglanjihove nedostatke već u stvari pati od kombinacije jednih i drmgih. Psihoanalitička teorija je istovremeno instinktivistička1 usvojim općim teoretskim pojmovima, a environmentalistička usvojoj terapeutskoj orijentaciji.

Da je Freudova teorija2, koja objašnjava ljudsko ponašanjekao rezultat borbe instinkta samoodržanja i seksualnog instinkta(a u njegovoj kasnijoj teoriji između instinkta života i instinkta

smrti) instinktivistička, i suviše je dobro poznato da bi zahtijeva-'lo dokazivanje. Environmentalistički okvir može se također lako

prepoznati, ako razmotrimo da analitička terapija nastoji objas-'niti razvoj ličnosti specifičnim environmentalnim konstelacijamau najranijem djetinjstvu, tj. utjecajem porodice. Međutim, ovajaspekt usklađen je s instinktivističkom pretpostavkom da modi-'ficirajući utjecaj okoline djeluje kroz strukturu libida.

U praksi, međutim, pacijenti, publika, a često i analitičari sa-'

mi, ne pridaju stvarnu važnost nestalnosti seksualnih instinkata(često su te promjene rekonstruirane na temelju »podataka« kojisu zasnovani na sistemu teoretskih očekivanja) i prihvaćaju u

potpunosti environmentalističku poziciju. Njihov aksiom je dase negativan razvoj kod pacijenata mora shvatiti kao rezultat štet-1nih utjecaja u ranom djetinjstvu. Ovo ponekad dovodi do iracio- 'nalnog samooptuživanja roditelja, koji se osjećaju krivim za sva-'ku nepoželjnu ili patološku crtu koja se pojavljuje kod djeteta

poslije rođenja, i do tendencije da ljudi u analizi često optužujuroditelje za sve svoje probleme i izbjegavaju suočavanje s prob-'lemom za koji su sami odgovomi.

Imajući sve ovo u vidu, psiholozi bi opravdano psihoanalizukao teoriju svrstali u kategoriju instinktivističkih teorija, i tako

bi njihov argument protiv Lorenza postao sam po sebi argument

97





žan utisak na umjetnike i pisce u doba kada je većina psihijata-'ra odbijala da ozbiljno shvati njegove teorije.

Ali Freud je otišao dalje. Ne samo da je pokazao da u čovjeku

djeluju sile kojih on nije svjestan i da ga racionalizacije štite odte svjesnosti, nego je također objasnio da su te nesvjesne sile, u

jednom novom dinamičnom smislu3, integrirane u sistem kojem je on dao ime »karakter«.

Freud je počeo razrađivati tu koncepciju u svom prvom člai'nku o »analnom karakteru«. (S. Freud, 1908). Pokazao je da se nekecrte ponašanja, kao što su tvrdoglavost, urednost i štedljivost,često pojavljuju zajedno kao sindrom karakteristika. Nadalje,

gdje god postojao taj sindrom, možemo naći osobitosti kod zzr državanja nužde uz svjesnu kontrolu sfinktera i u nekim crta-'ma ponašanja koje se odnose na probavu i izlučivanje fecesa. Tćt ko je Freudov prvi korak bio otkrivanje sindroma karakteristika

ponašanja i njihovo dovođenje u vezu s načinom na koji se dije- 'le ponaša u sferi probave.

Njegov slijedeći sjajan i kreativan korak bio je povezivanjedviju serija oblika ponašanja teoretskim razmatranjem zasnova-'

nim na ranijoj pretpostavci o evoluciji libida. Ta pretpostavka jeda u ranoj fazi djetetovog razvitka, nakon što su usta prestala biti glavni organ požude i zadovoljstva, anus postaje važno ero-geno područje i većina libidinoznih želja biva usredotočena na

proces zadržavanja i izlučivanja ekskremenata. Naposljetku on jeobjasnio sindrom karakteristika ponašanja kao sublimacije ilireakcijske formacije protiv libidinoznog zadovoljstva ili ifustra-'cije analnosti. Tvrdoglavost i škrtost bile bi sublimacija najra-1nijeg odbijanja da se odreknemo zadovoljstva koje nam pruža

zadržavanje ekskremenata; urednost, reakcijska formulacija pro-1tiv prvobitne želje djeteta za izlučivanjem kad god zaželi. Freud

je pokazao da ta tri izvoma svojstva sindroma, koja su dotada bila nepovezana, sačinjavaju dio strukture ili sistema jer su uko- 'rijenjena u istom izvom analnog libida koji se manifestira u timsvojstvima, ili direktno, ili u sublimaciji ili reakcijskoj formaci- '

ji. Tako je Freud mogao objasniti zašto ta svojstva posjedujuloliko energije i zašto se tako snažno suprotstavljaju promjeni.4

Jedan od najvažnijih dodataka bio je pojam »oralno-sadistič-kog« karaktera (što ja nazivam eksploatatorski karakter). Posto-'

je i druga shvaćanja formacije karaktera, ovisno o tome kojeaspekte želimo naglasiti: kao što su autoritativan5 (sadomazohis-tički) karakter, buntovnički i revolucionami karakter, narcisoid-'ni i incestuozni karakter. Ovi kasniji pojmovi, većina od kojih

99



ne čine dio klasične psihoanalitičke misli, međusobno su po zczarni i poklapaju se. Povezujući ih možemo doći do još potpunijeg

prikaza nekih karaktera.

Freudovo teoretsko objašnjenje karakterne strukture bila jeideja da je libido (oralni, analni, genitalni) izvor energije raznihsvojstava karaktera, čak ako i ne prihvatimo teoriju libida, nje-'govo otkriće ne gubi ništa od svoje važnosti za klinička promat-'ranja sindroma, a činjenica da im je izvor energije zajedničkiostaje jednako ispravna. Pokušao sam pokazati da su karakternisindromi ukorijenjeni i njegovani u određenim oblicima odnosaosobe s vanjskim svijetom i sa samom sobom: štoviše, ukoliko

društvena grupa ima zajedničku karakternu strukturu (»društvenikarakter«), socijalno-ekonomski uvjeti zajednički svim članovimagrupe oblikuju društveni karakter. (E. Fromm, 1932, 1936, 1941,1947, 1970; E. Fromm i M. Maccoby, 1970)6 Naročita važnost pojma karakter je u tome što prevladava

staru dihotomiju: instinkt — okolina. Seksualni instinkt u Freu-dovom sistemu trebao je biti veoma prilagodljiv i u velikoj mjeri oblikovan utjecajima okoline. To novo shvaćanje bilo je mogiu

će samo zato jer je Freud sve instinkte svrstao pod jedan, tj.seksualnost (osim instinkta samoodržanja). Mnogi instinkti kojenalazimo na listama starijih instinktivista bili su relativno određe-'ni, jer je svako ponašanje bilo pripisano posebnoj vrsti urođenognagona. Ali u Freudovoj shemi različite su motivacijske sile i rsr zlike objašnjene kao rezultat utjecaja okoline na libido. Paradok- 'salno, Freudovo proširenje pojma seksualnosti omogućilo mu jezatim da prihvati utjecaje okoline u većoj mjeri nego što je to

bilo moguće za predfrojdovsku teoriju instinkta. Ljubav, nježr'nost, sadizam, mazohizam, ambicija, znatiželja, tjeskoba, supar^ništvo — ti i mnogi drugi nagoni nisu se više pripisivali posetrnim instinktima, već utjecajima okoline (uglavnom važnim osoba-'ma u ranom djetinjstvu) putem libida. Freud je svjesno ostaovjeran filozofiji svojih učitelja, ali osmišljavanjem superinstinktaon je nadvladao vlastito instinktivističko gledište. Istina je da jeon i dalje sputavao svoju misao namećući joj teoriju libida. Vm

jeme je da sasvim napustimo tu instinktivističku prtljagu. Ono

što ovdje želim naglasiti jest: Freudov se instinktivizam veomarazlikovao od tradicionalnog instinktivizma.

Prikaz koji je dosada dat nameće ideju da »karakter deternmnira ponašanje«, da karakterna crta, bilo puna ljubavi ili uništa-valačka, tjera čovjeka da se ponaša na određen način, i da se čo-'vjek djelujući prema svom karakteru osjeća zadovoljan. Crta ka-

100



raktera govori nam kako bi se neka osoba željela ponašati. Alimoramo dodati jednu važnu napomenu: kad bi mogla.

Sto ovo »kad bi mogla« znači?

Moramo se ovdje vratiti na jednu od Freudovih najfundamen-talnijih zamisli, pojam »principa realnosti« koji se zasniva nainstinktu samoodržanja, suprotno »principu zadovoljstva« kojise zasniva na seksualnom instinktu. Bilo da smo vođeni seksual- 'nim instinktom ili neseksualnim strastima u kojima je ukorijenje- 'na karakterna crta, konflikt između onoga što bismo željeli činiti ionoga što zahtijevaju vlastiti interesi ostaje presudan. Ne možemose uvijek ponašati onako kako nas vode naše strasti; moramo u

određenoj mjeri modificirati naše ponašanje da bismo živjeli.Prosječna osoba pokušava pronaći kompromis između onoga što bi njen karakter želio učiniti i onoga što mora činiti da ne bi is-'kusila, manje ili više, štetne posljedice. Mjera do koje neka osobaslijedi naređenja samoočuvanja (ego interes), naravno varira. U

jednoj krajnosti važnost interesa ega je nula; to važi za muče- 'nika i neku vrst fanatičnog ubojice. U drugoj krajnosti nalazise »oportunist« kojemu vlastiti interes uključuje sve što ga monže učiniti uspješnijim, popularnijim i zadovoljnijim. Karakterizi-'rani specifičnom kombinacijom vlastitih interesa i u karakteruuvriježenih strasti, svi se ljudi mogu smjestiti između ove dvijekrajnosti.

Do koje mjere čovjek potiskuje svoje strastvene želje ne ovisisamo o faktorima koji djeluju u njemu, već i o situaciji: ako sesituacija izmijeni, potisnute žudnje postaju svjesne i izražavajuse. To, na primjer, vrijedi za sadističko-mazohistički karakter. Svi

poznajemo tipove ljudi koji su podložni svom šefii, a sadističkidominiraju nad svojom ženom i djecom. Drugi primjer je pro-'mjena do koje dolazi kada se čitava društvena situacija promije-'ni. Sadistički karakter, koji se pravio blagim i prijaznim, može postati nečovjek u terorističkom društvu u kojem se sadizam c r jeni a ne osuđuje. Drugi opet može sakriti sadističko ponašanjeu svakom vidljivom djelovanju, a da ga pokaže suptilnim izraža^

jima lica i na izgled bezazlenim i nevažnim primjedbama.

Do potiskivanja karakternih osobina dolazi i u vezi s najpleme-'nitijim poticajima. Unatoč tome što je Isusovo učenje još uvijekdio naše moralne ideologije, čovjeka koji se ponaša u skladu snjim obično smatramo budalom ili »neurotikom«; zbog toga mno-'gi ljudi racionaliziraju svoje velikodušne impulse objašnjavajućiih samointeresom.

101



Ta razmatranja pokazuju da samointeres, u različitoj mjeri,utječe na motivacijsku snagu karakternih crta. Ona implicirajuda je karakter glavna motivacija ljudskog ponašanja, ali ograni-

čena i modificirana zahtjevima vlastitog interesa pod raznim uvjetima. Veliko je ostvarenje Freudovo ne samo to što je otkriokarakterne crte na kojima se ponašanje zasniva, već i to što je

pronašao načine njihovog proučavanja kao što su: tumačenje sno-va, slobodne asocijacije i jezičke omaške.

Ovdje leži temeljna razlika između biheviorizma i psihoanaliti-čke karakterologije. Uvjetovanje djeluje oslanjajući se na vlasti-ti interes, kao što je želja za hranom, sigumošću, pohvalom i iz-

bjegavanjem boli. Kod životinja vlastiti interes je toliko jak, daneprestanim i optimalno raspoređenim učvršćivanjem interes zasamoočuvanje postaje jači od drugih instinkata kao što su seksili agresija, čovjek se također ponaša u skladu s vlastitim inte-resom; ah ne uvijek i ne neophodno. On često djeluje prema svo-

jim strastima, najnižima i najplemenitijima; često je spremanriskirati svoje vlastite interese, svoje bogatstvo, svoju slobodui svoj život u traženju ljubavi, istine, integriteta — ili za mržnju,

pohlepu, sadizam i destruktivnost. Upravo u ovoj razlici leži ra-zlog što uvjetovanje ne može biti zadovoljavajuće objašnjenjeza ljudsko ponašanje.

ZAKLJUČAK

Od epohalne važnosti u Freudovim pronalascima je to što je pro-našao ključ za razumijevanje sistema sila koje čine sistem čov-

jekovog karaktera i za razumijevanje kontradikcija u samom si-stemu. Otkriće nesvjesnih procesa i dinamičkog shvaćanja karak-tera bilo je radikalno, jer je doprlo do samog korijena ljudskog

ponašanja; ta otkrića bila su uznemiravajuća, jer se nitko nijeviše mogao skrivati iza svojih dobrih namjera; bila su opasna,

je r kad bi svatko znao što bi mogao znati o sebi i drugima, dru-štvo bi bilo uzdrmano u samim svojim temeljima.

Kada je psihoanaliza postala uspješna i ugledna, razotkrila je

svoju srž i naglasila ono što je bilo općenito prihvatljivo. Zadrža-la je onaj dio nesvjesnog koji je Freud isticao, seksualne težnje.Potrošačko društvo riješilo se mnogih viktorijanskih tabua (nezbog utjecaja psihoanalize, već zbog nekoliko razloga koji su pro-izašli iz njegove strukture). Otkriće vlastitih incestuoznih želja,»strah od kastriranja«, »zaviđanje na penisu« nije više bilo uzne-

102



miravajuće. Ali otkriti crte karaktera kao što su narcisoidnost,sadizam, svemoć, podložnost, otuđenje, indiferentnost, nesvjes-na prevara vlastitog integriteta, iluzoma priroda vlastitog

shvaćanja stvarnosti, otkriti sve to u samom sebi, u društvenomtkivu, u vođama koje slijedimo — to je zaista »dmštveni dinamit«.Freud se bavio samo instinktivnim id; to je bilo sasvim zado-voljavajuće u vrijeme kada nije vidio drugog načina osim instink-tivističkog kojim bi mogao objasniti ljudske strasti. Međutim, što

je tada bilo revolucionarno, danas je konvencionalno. Instinkti-vistička teorija, umjesto da bude shvaćena kao hipoteza potrebnau jednom periodu, postala je centar ortodoksne psihoanalitičke

teorije i usporila njezin daljnji razvitak razumijevanja ljudskihstrasti koje su bile od centralnog interesa za Freuda.

Zbog tih razloga predlažem da se klasifikacija psihoanalize kao»instinktivističke« teorije, koja je formalno ispravna, u biti neodnosi na sadržaj psihoanalize. Psihoanaliza je teorija nesvjesnihtežnji, otpora, falsificiranja stvarnosti prema vlastitim subjek-tivnim potrebama i očekivanjima (transfer) karaktera, te konfli-kata između strastvenih težnji utjelovljenih u karakternim crta-

ma i zahtjevima samoočuvanja. U ovakvom izmijenjenom smislu(iako zasnovanom na srži Freudovih teorija), pristup ove knjige problemu ljudske agresije i destruktivnosti je psihoanalitički —a ne instinktivistički ili bihevioristički.

Veći broj psihoanalitičara odrekao se Freudove teorije libida,ali je često nije nadomjestio jednako preciznim i sistematičnimteorijskim sistemom: »nagoni« koje oni upotrebljavaju nemajuzadovoljavajuću osnovu, ni u psihologiji, ni u uvjetima ljudske

egzistencije, ni u adekvatnom shvaćanju društva. Oni često upo-trebljavaju pomalo plitke kategorije — na primjer: »natjecanje«kod Karen Homey — koje se mnogo ne razlikuju od »kultumihobrazaca« američke antropologije. Suprotno tome, nekoliko psi-hoanalitičara — većina pod utecajem Adolfa Meyera — odbacilo

je Freudove teorije libida, i stvorilo pravac koji izgleda kao je-dan od najkreativnijih u psihoanalitičkoj teoriji, koji najviše obe-ćava. Uglavnom na temelju njihovog proučavanja shizofreničnih pacijenata došli su do sve dubljeg razumijevanja nesvjesnih pro-cesa koji se odvijaju u međuličnim odnosima. Oslobođeni ograni-ćavajućeg utjecaja teorije libida, a naročito pojmova id, ego isuperego, u potpunosti mogu opisati što se zbiva u odnosu dvo-

je ljudi i unutar svakog od njih u njihovoj ulozi učesnika. Me--u najznačajnijim predstavnicima ove škole, osim Adolfa Meyera,su Harry Stack Sullivan, Frieda Fromm-Reichmann i Theodore

103



Lidz. Smatram da je R. D. Laing uspio dati najdublje analize, ne samo zato jer je radikalno ispitivao lične i objektivne činioce, već zato što je njegova analiza društvene situacije jednako radR

kalna i kritična u prihvaćanju današnjeg društva kao zdravog. Osim ovih dosada spomenutih, i imena Winnicota, Fairbairna, Ba- linta i Guntripa, među ostalima, predstavljaju razvitak psihoana- ' lize od teorije i terapije instinktivne frustracije i vladanja do »tc orije i terapije koja podržava ponovno rođenje i razvitak autcntG čne vlastitosti unutar autentičnog odnosa«. (H. Guntrip, 1971). U uspoređenju s ovim, radu nekih »egzistencijalista«, kao što je L. Binswanger, nedostaje »precizan prikaz međuličnih procesa: oni

zamjenjuju precizne kliničke podatke pomalo nejasnim filozof-' skim pojmovima.

BILJESKE UZ CETVRTO POGLAVLJE

1. Freudova upotreba termina Trieb, što se obično prevodi kao »irrstinkt«, odnosi se na instinkt u širem smislu, kao somatski ukori-'

jenjen nagon koji pokreće, ali striktno ne determinira konačno ponašanje.

2. Detalina analiza razvitka Freudove teorije agresije nalazi se uDodatku.

3. Freudova teorija karaktera može se lakše shvatiti na temeliu »te-1orije sistema« koja se počela razvijati 1920-tih godina i uveliko jeunaprijedila shvacanje u nekim pnrodnim naukama, kao što su:

biologija, neurofiziologija i neki aspekti sociologije. Neshvaćanjesistematskog razmišljanja može biti veoma lako odgovomo za rsr shvaćanje Freudove karakterologije kao i Marxove sociologije,koja se temelji na shvaćanju drustva kao sistema. P. Weiss je iz-'nio opći sistem teorije ponašanja životinja (P. Weiss, 1925). U dvanedavna članka dao je kratki i sažeti prikaz svojih shvaćanja pri-'rode sistema, koji je, od meni poznatrh, najbolji uvod u ovu man teriju... (P. Weiss, 1967, 1970). Usp. također L. von Bertalanffv(1968) i C. W. Churchman (1968).

4. Crte koje su kasnije dodane prvobitnom sindromu su: pretjeranačistoća i točnost; one se također moraju shvatiti kao reakcijskeformacije na najranije analne impulse.

5. Ovu koncepciju sam razradio proučavajući njemačke radnike i poslodavce (E. Fromm 1936). Vidi napomenu na strani 46; vidi ta- 'kođer E. Fromm (1932, 1941, 1970). T. W. Adomo i drugi (1950) sli-■

jedili su, u nekim pogledima, metodu ranijeg proučavanja autori-'tativnog karaktera raanika i poslodavaca, ali bez njenog psiho-'analitiČ kog pristupa i dinamičke koncepcije karaktera.

6. Erik H. Erikson (1964) iznio je slično gledište u modalnim termi-'nima, a da nije jasno naglasio razlikovanje od Freuda. Dokazao

je da karakter kod Yurok Indijanaca nije determiniran libidinoz-nim kompleksom, i odbija glavni dio teorije libida uzimajući uobzir drustvene faktore.

104



Drugi dio

Dokazi protiv

instinktivističke teze





V Neurofiziologija

U poglavljima u ovom dijelu knjige želim ustvrditi da relevantni

podaci s područja neurofiziologije, psihologije životinja, paleomtologije i antropologije ne podržavaju hipotezu da je čovjek pmrodno obdaren spontanim i samopokretačkim agresivnim nago-'nom.

Odnos psihologije prema neurofiziologiji

Prije no što započnemo diskusiju o neurofiziološkim podacima,treba reći nekoliko riječi o odnosu psihologije, nauke o duhovnom, prema neurološkim naukama, naukama koje proučavaju rrrr'zak.

Svaka od tih nauka ima svoj predmet proučavanja, svoje me-'tode, a pravac u kojem se razvija ovisi o primjeni vlastitih me-'toda na svoje podatke. Ne možemo očekivati da neurofiziolog

postupi na način koji bi bio najpoželjniji s gledišta psihologa,ili obrnuto. Ali možemo očekivati da obje nauke ostanu u blis- 'kom kontaktu i da jedna drugoj pomažu; to je moguće ako objestrane posjeduju barem elementamo znanje koje svakoj dozvoljava da razumije jezik dmge i da shvati njena najosnovnija otktmća. Kad bi proučavatelji obiju nauka bili u ovakvom bliskomkontaktu, uvidjeli bi da postoje podmčja u kojima mogu poveza- 'ti svoje pronalaske. Takav je slučaj, na primjer, s podmčjem de-'fenzivne agresije.

Međutim, u većini slučajeva, psihološka i neurofiziološka ispitivanja i naučni okviri na koje se odnose daleko su razmaknuti

jedni od dmgih. Neurolog ne može danas udovoljiti želji psiho-1lcga za informacijama o problemima poput — neurofiziološkogekvivalenta strasti, kao što su destmktivnost, sadizam, mazchi- 'zam ili narcisoidnost1, niti pak psiholog može biti od velike kcvristi neurofiziologu. Izgleda da svaka nauka mora nastaviti vlas-'titim putem i riješiti vlastite probleme, dok se jednoga dana,

107



pretpostavimo, obje ne razviju do te mjere da mogu pristupitiistom problemu, sa svojim različitim metodama, i međusobno

povezati svoje pronalaske. Sasvim bi sigumo bilo apsurdno da

jedna od njih čeka dok dmga ne iznese dokaze koji potvrđujuili negiraju njenu hipotezu. Dok god se psihološkoj teoriji ne a r

protstavljaju jasni neurofiziološki dokazi, psiholog mora imatisamo ono normalno naučno nepovjerenje u svoje pronalaske, mr ravno, ako se oni temelje na adekvatnom razmatranju i interpre-'taciji podataka.

R. B. Livingston primijetio je slijedeće o odnosu tih dviju mr uka:

Stvamo jedinstvo psihologije i neurofiziologije bit će uspostavljeno kad veliki broj znanstvenika bude dobro potkovan u objediscipline. Koliko će to stjecište biti čvrsto i korisno, vidjetćemo; međutim, pojavila su se nova podmčja istraživanja, ukojima proučavatelji ponašanja mogu manipulirati, uz okolinu,i mozgom, a proučavatelji mozga mogu primjenjivati pojmovei tehniku ponašanja. Mnoge od tradicionalnih identifikacija tih

područja gube se. Trebali bismo aktivno odbacivati sve ostatke provincijalizma i osjećaja prevlasti i supamištva među ovimdisciplinama. Protiv koga smo? Samo protiv vlastitog neznanja.Unatoč nedavnom napretku, postoje širom svijeta relativno marle mogućnosti za elementarna istraživanja na području psiho-'logije i neurofiziologije. Problemi koji traže rješenje ogromnisu. Razumijevanje se može unaprijediti samo modifikacijom s ć t

dašnjih shvaćanja, a ta se mogu izmijeniti samo dosjetljivimeksperimentalnim i teoretskim poduhvatima. (R B. Livingston,1962)

Mnogi su ljudi često navedeni na pogrešno mišljenje, što pone-'kad predlažu popularni izvještaji, da su neurofiziolozi pronašlimnoge odgovore na probleme ljudskog ponašanja. Suprotno tome,većina znanstvenika na području neurologije ima znatno druga- 'čiji stav. T. H. Bullock, stručnjak za nervni sistem beskičmenja- '

ka, električnih riba i morskih sisavaca, počinje svoj rad, »Evonlucija neurofizioloških mehanizama«, »poricanjem naše moguć- 'nosti da za sada značajno pridonesemo stvamom pitanju« i nardalje kaže da, »u biti, mi nemamo pravog pojma o živčanommehanizmu kod učenja, ili fiziološkim supstratima instinktivnihoblika, ili, u biti, o bilo kakvim složenim manifestacijama pona-'šanja« (T. H. Bullock, 1961).2 Slično piše Birger Kaada:

108



Naše znanje i predodžba o centralnoj neuralnoj organizacijiagresivnog ponašanja ograničeni su činjenicom da većina pondataka proizlazi iz eksperimenata sa životinjama, tako da gcr

tovo ništa nije poznato o odnosu centralnog nervnog sistemai »osjećaja« ili »afektivnih« aspekata osjećaja. Mi smo potpunoograničeni na promatranje i eksperimentalnu analizu fenome-'na ponašanja i izražavanja i objektivno zabilježenih perifemihtjelesnih promjena. Naravno, čak ni ovi postupci nisu potpuno

pouzdani, i unatoč ekstenzivnim pokušajima istraživanja, teš-■ko je interpretirati ponašanje samo na osnovu ovih podataka.(B. Kaada, 1967)

Jedan od najistaknutijih neurologa, W. Penfield, dolazi do istogzaključka:Oni koji se nadaju riješiti problem neurofiziologije duha sukao ljudi na podnožju planine. Oni stoje na čistini koju sunapravili na podnožju i gledaju na planinu na koju se žele pon

peti. Ah vrh je skriven u vječnim oblacima i mnogi vjeruju dane može nikada biti osvojen. Sigurno je, ako dođe dan kada ćečovjek postići potpuno razumijevanje svog vlastitog mozga i

duha, da će to biti njegov najveći uspjeh, njegovo konačno dcrstignuće.Postoji samo jedna metoda koju znanstvenik može primjenjiva-'ti u naučnom radu. To je metoda promatranja fenomena priro-'de koju slijedi komparativna analiza i dopunjuje eksperimen-'tiranje prema zamišljenoj hipotezi. Neurofiziolozi koji sa svomiskrenošću slijede pravila naučne metode neće tvrditi da imnjihov naučni rad daje pravo da odgovore na ova pitanja. (W.

Penfield, 1960)3

Određen broj neurologa izrazio je manje ili više radikalan pesnmizam u vezi s poboljšanjem odnosa između neuroloških naukai psihologije uopće, a naročito o vrijednosti onoga što današnjaneurofiziologija može doprinijeti objašnjavanju ljudskog pona-'šanja. Ovaj pesimizam izrazili su H. von Foerster, T. Melnechuk,4H. R. Maturana i F. C. Varela (uskoro izlazi).5 F. G. Worden tako^

đer kritički piše: »Primjeri iz neuroloških istraživanja ilustrirajuda, što ispitivače direktno sve više interesiraju svjesne pojave, toneadekvatnosti materijalističke doktrine postaju sve problematič-nije, što dovodi do traženja boljih primarnih sistema«. (F. G. Wor-den, uskoro izlazi)6

109



Iz određenog broja usmenih i pismenih saopćenja neurologastekao sam dojam da ovaj trezveni stav dijeli sve veći broj ispntivača. Mozak se sve više i više shvaća kao cjelina, kao jedan sis-'tem, tako da ponašanje ne možemo objasniti uzimajući u obzirneke njegove dijelove. Značajne podatke koji podržavaju ovo glndište iznio je E. Valenstein (1968), koji je pokazao da pretpostavljeni hipotalamični »centri« za glad, žeđ, seks itd., nisu, ako stvar-'no postoje, tako jednoznačni kao što se ranije smatralo — stimmlacija »centra« za jednu vrst ponašanja može izazvati ponašanjekoje odgovara drugom centru, ako u okolini postoje stimulansikoji odgovaraju ovom drugom. O. Ploog (1920) je pokazao da »ag-1

resiju« (u biti, neverbalnu komunikaciju prijetnje) izazvanu kodvezirovke drugi majmun neće ozbiljno shvatiti, ako je ovaj prvisocijalno inferiomiji od njega. Ovi podaci slažu se s holističkimshvaćanjem da mozak u svom određivanju ponašanja uzima uobzir više niti stimulacija koje do njega dospijevaju — da svemkupno stanje fizičkih i dmštvenih uvjeta koji postoje u tom trmnutku modificira značenje specifičnog stimulansa.

Međutim, sumnja u mogućnost neurofiziologije da adekvatno

objasniti ljudsko ponašanje ne znači poricanje relativne valjanostimnogih eksperimentalnih pronalazaka, naročito posljednjih dmsetljeća. Iako bi se ti pronalasci mogli integrirati u nešto glo^

balni je shvaćanje, oni su ipak dovoljno valjani da nam daju v ć t

žne podatke za bolje shvaćanje jedne vrste agresije — defenzivne agresije.

Mozak kao osnova agresivnog ponašanja7

Proučavanje odnosa rada mozga i ponašanja bilo je ukovođenouglavnom Darvvinovom pretpostavkom da strukturom i radom mcrzga upravlja princip opstanka jedinke i vrste.

Od tada su napori neurofiziologa bili usredotočeni na traženje površina mozga koje su supstrati najelementamijih impulsa i po-'našanja potrebnih za opstanak. Postoji opća suglasnost s MacLea-novim zaključkom, koji je nazvao te osnovne mehanizme mozga 4F-a (feeding, fighting, fleeing and...): »hranjenje, borba, bijeg iseksualne aktivnosti«. (P. D. MacLean, 1958). Lako je uočiti da suove četiri aktivnosti neophodne za fizičko održanje jedinke i vrs-'te. O tome, da kod čovjeka uz ove potrebe za fizičko održanje ponstoje i osnovne potrebe čije ostvarenje je neophodno da bi mo-'gao funkcionirati kao totalno biće, bit će govora kasnije.

110



Što se tiče agresije i bijega, rad jednog broja istraživača, W.R. Hessa, J. Oldsa, R. G. Heatha, J. M. R. Delgadoa i drugih, uka-'zuje na to da njima upravljaju8 različite neuralne površine u monzgu.

Pokazano je, na primjer, da afektivna reakcija srdžbe i njojodgovarajući agresivan obrazac ponašanja može biti izazvan dnrektnom električnom stimulacijom raznih površina, kao što suamigdala, lateralni hipotalamus, neki dijelovi mezencefalona icentralne sive tvari, ili može biti spriječen stimulacijom drugihstruktura, kao što su septum, cirkumvolucija cinguluma i kaudal-na jezgra.9 Velikom kirurškom spretnošću neki su istraživači10

uspjeli usaditi elektrode u specifična područja mozga. Usposta-'vili su dvostranu vezu za promatranje. Električnom stimulacijomniskog napona bili su u mogućnosti proučavati promjene u pona-'šanju životinja, a kasnije, i čovjeka. Mogli su, na primjer, direkt-'nom električnom stimulacijom nekih površina demonstrirati izarzivanje intenzivnog agresivnog ponašanja, i sprečavanje agresijestimulacijom nekih drugih. Na drugoj strani, mogli su, pak, izr'mijeniti električnu aktivnost tih različitih površina mozga kad

su osjećaji, kao što su srdžba, strah, zadovoljstvo itd., bili izazrvani stimulansima iz okoline. Također su promatrali stalne porsljedice izazvane uništenjem nekih površina mozga.

Zaista je veoma dojmljivo vidjeti kako relativno malo poveća-'nje u električnom naponu elektrode usađene u jednom od neural-nih supstrata agresije može izazvati iznenadan nastup neobuzda-'nog, krvožednog bijesa, a kako smanjenje električne stimulacijeili stimulacije centra koji inhibira agresiju, može isto tako naglozaustaviti tu agresiju. Delgadov spektakularan eksperiment zaus-'tavljanja bika koji napada stimulacijom površine koja inhibiraagresiju (upravljanjem iz daljine) izazvao je određen interes zaovaj postupak. (J. M. R. Delgado. (1969)

To što se reakcija aktivira u nekim površinama mozga, nije niu kom slučaju karakteristično samo za agresiju: ista dualnost postoji i s obzirom na druge poticaje. Mozak je, u biti, organnziran kao dualni sistem. Ako ne postoje specifični stimulansi(vanjski ili unutarnji), agresija se nalazi u stanju tekuće ravnote-'

že, jer površine koje aktiviraju i površine koje inhibiraju održa-1vaju relativno stabilnu ravnotežu. To je naročito jasno uočljivokada se aktivirajuća ili inhibirajuća površina uništi. Počevši sklasičnim eksperimentom Heinricha Kliivera i P. C. Bucya (1934),dokazano je da je, na primjer, uništenje amigdale preobraziloživotinje (rezuz majmune, vučice, divlje mačke, štakore i druge)

111



do te mjere da su izgubile — barem privremeno — svoju sposob-'nost za agresivne i silovite reakcije, čak i pod snažnom provoka-'cijom.11Na drugoj strani, uništenje površina koje inhibiraju agre- '

siju, kao što su male površine ventromedijalne jezgre hipotalamu-'sa, izaziva permanentnu agresiju kod mačaka i štakora.

S obzirom na dualnu organizaciju mozga, nameće se ključno pitanje: koji to faktori poremećuju ravnotežu i izazivaju vidljiv bijes i njemu odgovarajuće silovito ponašanje?

Već nam je poznato da je jedan način na koji možemo izazvatitakve poremećaje u ravnoteži električna stimulacija ili uništenjetih površina (osim hormonalnih i metaboličkih promjena). Mark

i Ervin naglašavaju da takvi poremećaji u ravnoteži mogu nasta-'ti i zbog raznih vrsta bolesti mozga koje mijenjaju njegov nor-'malni kružni tok.

Ali koji su to uvjeti koji mijenjaju ravnotežu i mobilizirajuagresiju, osim ova dva slučaja, jedan od kojih je izazvan eksperi-'mentalno, a drugi je patološki? Koji su uzroci »urođene« agre- 'sivnosti kod životinja i ljudi?

Defenzivna uloga agresije

Pregledavajući neurofiziološku i psihološku literaturu o agresijiživotinja i ljudi, čini se neizbježan zaključak da je agresivno pon

našanje životinja reakcija na bilo kakvo ugrožavanje opstanka, ili što bih ja općenitije rekao, životnih interesa životinje — bilokao jedinke, bilo kao člana vrste. Ova opća definicija obuhvaća

mnogo različitih situacija. Najočitija bila bi direktno ugrožava-'nje njenog života, ili ugrožavanje njenih potreba za seksom ihranom; složeniji oblik bio bi: »prenatrpanost« koja ugrožava potrebu za fizičkim prostorom i/ili društvenu strukturu grupe.Ali ono što je zajedničko svim uvjetima koji izazivaju agresivno ponašanje je to da oni predstavljaju ugrožavanje životnih intere- 'sa. Mobilizacija agresije u odgovarajućim površinama mozga uslužbi je života, ona je reakcija na prijetnje održanju jedinke ili

vrste; što znači da je fllogenetski programirana agresija, kakva postoji kod životinja i čovjeka, biološki prilagodljiva, defenzivna reakcija. Da je to tako, nije začuđujuće ako se prisjetimo Darvvi-novog principa o evoluciji mozga. Budući da je funkcija mozgada se brine za opstanak, on će se pobrinuti i za neposrednu re-'akciju na bilo kakvo ugrožavanje opstanka.

112



Agresija ni u kom slučaju nije jedini oblik reakcije na prijctr'nje. Na prijetnje njenoj egzistenciji životinja reagira ili bijesomi napadom, ali strahom i bijegom. A izgleda da je bijeg češća le-1

akcija, izuzevši kad životinja nema prilike da bježi pa se stoga bori — kao ultima ratio.Hess je bio prvi koji je otkrio da električna stimulacija nekih

dijelova hipotalamusa kod mačke izaziva napad ih bijeg. Kao ponsljedica toga on je svrstao ove dvije vrste ponašanja u kategoriju»defenzivne reakcije«, što kazuje da obje reakcije imaju uloguobrane života.

Neuralne površine koje su supstrati za napad i bijeg nalaze se blizu jedna drugoj, ali su ipak različite. Pionirske istraživačkestudije W. R. Hessa, H. W. Magouna i drugih, slijedila su mnoga

proučavanja, posebno Hunspergera i njegove grupe u Hessovomlaboratoriju, i Romaniuka, Levisona i Flynna.12 Unatoč određenimrazlikama u rezultatima do kojih su ovi različiti istraživači donšli, oni su potvrdili Hessove osnovne pronalaske.

Mark i Ervin daju kratak pregled postojećeg stanja spoznajeu slijedećem odlomku:

Svaka životinja, bez obzira na vrstu, reagira na napad koji ugyrožava njen život jednim od dva obrasca ponašanja: ili bijegom,ili agresijom i nasiljem — tj. borbom. Mozak uvijek djelujekao cjelina u usmjeravanju ponašanja; iz toga proizlazi da sumehanizmi u mozgu koji iniciraju i ograničavaju ova dva razr'ličita oblika samoočuvanja ne samo međusobno usko poveza-'ni, već su povezani i s drugim dijelovima mozga, a njihovo dje^lovanje ovisi o sinhronizaciji mnogih složenih i pažljivo uravnoteženih podsistema. (V. H. Mark i F. R. Ervin, 1970)

Instinkt »bijega«

Podaci o borbi i bijegu kao defenzivnim reakcijama prikazuju in-stinktivističku teoriju u neobičnom svjetlu. Impuls bijega igra

— neurofiziološki i s obzirom na ponašanje — istu, ako ne i veću,ulogu u ponašanju životinja nego impuls za borbu. Neurofiziolo^

ški, oba su impulsa integrirana na isti način: nema osnove da bise agresija smatrala »prirodnijom« od bijega. Zašto onda instink-tivisti govore o žestini urođenih agresivnih impulsa, a ne o uro-'đenom impulsu bijega?

Kad bismo zaključivanje instinktivista o borbenom impulsu primijenili i na impuls bijega, došli bismo do ove tvrdnje: »Co-

113



vjekje gonjen impulsom bijega; on može razumom nastojati nadvladati taj impuls, ali to nadvladavanje bit će relativno neefhkasno, iako postoje načini da se obuzda moć 'instinkta bijega'.«

Imajući na umu važnost koja se pridaje urođenoj ljudskoj asg resiji kao jednom od najozbiljnijih problema društvenog života,od religioznih pozicija do naučnog rada Lorenza, teorija usredo-'točena na čovjekov »neobuzdani instinkt bijega« može izgledatismiješna, ali ona je neurofiziološki jednako ispravna kao i onao »neobuzdanoj agresiji«. U stvari, s biološkog stanovišta čini seda bijeg bolje služi samoočuvanju nego borba. Političkim ili \opnim vođama možda se to ne bi činilo smiješno, već razumno.

Oni znaju iz iskustva da ljudska priroda ne naginje heroizmu ida koješta treba poduzeti da bi se čovjeka motiviralo da se bori,a spriječilo da bježi da bi spasio svoj život.

Onaj tko proučava historiju mora postaviti pitanje nije li irr stinkt bijega isto toliko snažan činilac kao i instinkt za borbu.On bi mogao doći do zaključka da je povijest determinirana, netoliko instinktivnom agresijom koliko nastojanjem da se potisnečovjekov »instinkt bijega«. Mogao bi nagađati da je veliki dio čo-'

vjekovih društvenih struktura i ideoloških nastojanja bio posve-'ćen upravo ovom cilju: čovjeku je trebala prijetiti smrt da bi unjemu usadila divljenje prema mudrosti njegovih vođa, da bi munametnula vjeru u »čast«. Trebalo ga je terorizirati strahom daće biti proglašen kukavicom, ili ga jednostavno napiti alkoholom,ili nadom o ženama i pljački. Historijska analiza mogla bi poka-'zati da se razlozi za potiskivanje impulsa bijega i očita domrnacija impulsa za borbu nalaze većim dijelom u kulturnim, a ne

biološkim činiocima.

Ovim spekulacijama želim ukazati na etološku pristranost ukorist koncepcije homo aggressivus-ci, a osnovna činjenica ostaje,da u mozgu životinje i čovjeka postoje ugrađeni neuralni meha-'nizmi koji mobiliziraj agresivno ponašanje (ili bijeg) kao reak- 'ciju na prijetnje opstanku jedinke ili vrste, te da je ta vrstaagresije biološki prilagodljiva i da je u službi života.

Grabežljivost i agresija

Postoji još jedna vrsta agresije koja je izazvala mnogo nespora-'zuma: agresija grabežljivih kopnenih životinja. Zoologijski onesu jasno određene: to su porodice mačaka, hijena, vukova i med-'vjeda.13

114



Naglo se gomilaju eksperimentalni dokazi koji pokazuju da je neurološka osnova za grabežljive agresije različita od neuro- 'loške osnove defenzivne agresije.14 Lorenz je ukazao na istu stvar

s etološkog gledišta:

Motivacija za lov u biti se razlikuje od motivacije za borbu.Bivol kojeg lav obara izaziva kod njega agresiju u isto takomaloj mjeri kao kod mene primamljiv puran kojeg sam upra-'vo vidio kako visi u smočnici. Razlika između ova dva unutarnjanagona može se jasno vidjeti u izražajnim pokretima životinje:

pas koji trči po ubijenog zeca pokazuje isto sretno uzbuđenje

kao i kada pozdravlja svoga gospodara ili dobiva dugo očekiva-'nu poslasticu. Iz mnogih izvrsnih fotografija vidi se da lav kadaide u napad nije ljut. Režanje, pomicanje ušiju prema natrag idrugi dobro poznati izrazi i pokreti borbenog ponašanja uočljivisu kod grabežljive životinje samo kada se jako boji žrtve kojase silom želi obraniti, a i onda su ti izrazi samo nagoviješteni.(K. Lorenz, 1966)

Na bazi postojećih podataka o neurofiziološkim osnovama razr'nih vrsta agresije, K. E. Moyer je razlikovao grabežljivu agresijuod drugih tipova agresije i došao do zaključka da »naglo rastueksperimentalni dokazi koji ukazuju da je neurološka osnova gra-'

bežljive agresije drugačija od one drugih vrsta agresije«. (K. E.Moyer, 1968)

Ne samo da grabežljivo ponašanje posjeduje vlastite neurofi- 'ziološke supstrate, koji se razlikuju od onih za defenzivno pona-1šanje, već je i samo ponašanje drugačije. Ono ne izražava bijes

i ne može se zamijeniti s borbenim ponašanjem, ali je ono ciljemdeterminirano, točno usmjereno i napetost nestaje s postizanjemcilja — pribavljanjem hrane. Instinkt grabežljivosti nije instinktdefenzive, koji je zajednički svim životinjama, već instinkt pribav-'ljanja hrane, koji je zajednički samo onim životinjskim vrstamakoje su morfološki opremhene za tu svrhu. Naravno, grabežlji-'vo ponašanje je agresivno, ali moramo dodati da se ova agresijarazlikuje od s bijesom povezane agresije izazvane prijetnjom.

Bliska je vrsti agresije koju nekada nazivamo »instrumentalnaagresija«, tj. agresija koja je namijenjena postizanju željenog crlja. Kod negrabežljivih životinja ne nailazimo na tu vrstu agresije.

Razlika između defenzivne i grabežljive agresije važna je za problem ljudske agresije, jer je čovjek filogenetski negrabežljivaživotinja, pa je prema tome njegova agresija, što se tiče njenog

115



neurofiziološkog porijekla, negrabežljivog tipa. Ne smijemo zabo-'raviti da je ljudsko zubalo »loše prilagođeno jedenju mesa, čovjek

je još uvijek zadržao zube svojih vegetarijanskih predaka. Tako-1

đer je zanimljivo primijetiti da čovjekov probavni sistem imafiziološke karakteristike vegetarijanca a ne mesoždera«. (J. Napi-er, 1970). Hrana čak najprimitivnijih lovaca i sakupljača hrane

bila je najviše 75 posto vegetarijanska, a samo 25 posto mesna.'6Prema I. DeVoreu: »Svi primati iz Staroga Svijeta su uglavnom

vegetarijanci. To su isto i ljudi s najprimitivnijom ekonomskomstrukturom, ostatak lovaca-sakupljača u svijetu, osim arktičkihEskima... Iako bi budući arheolozi, proučavajući današnje Buš-

mane, mogli zaključiti da su kamenje koje su našli sa šiljcimastrijela Bušmana, Bušmani upotrebljavali za izbijanje srži iz kmsti, upotrebljavale su ih, u stvari, žene za razbijanje oraha kojisačinjavaju 80 posto njihove privrede.« (I. DeVore, 1970).

Unatoč tome, možda ništa nije toliko pridonijelo predodžbi ointenzitetu agresivnosti kod životinja, i indirektno kod čovjeka,koliko slika o grabežljivoj životinji. Ne moramo ići daleko da bnsmo našli razlog za ovu pristranost.

Covjek se stotinama godina okružuje domaćim životinjama —kao što su mačka i pak — koje su grabežljive. U biti, to je je^dan od razloga zašto ih je čovjek pripitomio: psa koristi da bilovio druge životinje i da bi napadao ljude koji mu prijete, amačku da goni miševe i štakore. Na drugoj strani, čovjeka sedojmila agresivnost vuka, glavnog neprijatelja njegovih stada ova-1ca, ili lisice, koja je odnosila njegove kokoši.17 Tako su životinje,koje je čovjek izabrao da mu budu najbliže, grabežljive, a jedvada je razlikovao grabežljivu od defenzivne agresije, jer u njiho-'vom djelovanju obje završavaju ubijanjem; niti je mogao pro-'matrati te životinje u njihovom vlastitom prebivalištu i zamijeti-'ti njihove društvene i prijateljske međusobne odnose.

Zaključak do kojeg smo došli na temelju ispitivanja neuroso-cioloških dokaza je uglavnom isti kao i onaj koji su predložilinajistaknutiji ispitivači agresije, J. P. Scott i Leonard Berkowitz,iako se teoretski okviri njihovih istraživanja razlikuju od mojih.Scott piše: »Osoba koja ima sreću da živi u okolini koja je nestimulira na borbu neće patiti od psihološkog ili nervnog ošteće-'nja zato što se nikada ne bori. To se razlikuje od fiziologije jede- 'nja, gdje unutarnji procesi metabolizma dovode do određenihfizioloških promjena koje s vremenom izazivaju glad i potrebuza jelom, bez ikakvih promjena u okolini.« (J. P. Scott, 1958).Berkowitz govori o »spremnosti« da se agresivno reagira na odre-

116



đene stimulanse, a ne o »agresivnoj energiji« koja može biti genet- 'ski prenošena. (L. Berkowitz, 1967)

Podaci iz neuroloških nauka o kojima sam govorio pomogli

su stvoriti koncepciju jedne vrste agresije — defenzivne agresijekoja čuva život i koja je biološki prilagodljiva. Oni su nam biliod koristi u našem nastojanju da pokažemo da kod čovjeka ponstoji (potencijalna agresija koja se mobilizira kad su ugroženinjegovi životni interesi. Međutim, ovi se neurološki podaci ne

bave onim oblikom agresije koji je karakterističan samo za čovje- 'ka i koji on ne dijeli s drugim sisavcima: njegovom sklonošću

prema ubijanju i mučenju bez »razloga«, koje je cilj samo po ssr'

bi, cilj koji se ne sastoji u obrani života, već je poželjan i pružazadovoljstvo sam po sebi. Neurološke se znanosti ne bave proučavanjem tih strasti (osim

onih izazvanih ozljedama mozga), ali može se sa sigumošću rećida se Lorenzova instinktivističko-hidraulička interpretacij a neuiklapa u model djelovanja mozga kako ga zamišlja većina neuro-'loga, i da se ne zasniva na neurofiziološkim dokazima.

BILJEŠKE UZ PETO POGLAVLJE

1. Moramo modificirati ovu opću izjavu ukazujući na pokušaje preminulog Raula Hemandeza Pećna da otkrije neurofiziološki ekvi-'valent snova; na neurofiziološke studije R. G. Heatha o shizofrenijii dosadi i na P. D. MacLeanove pokušaje da pronađe neurofiziolo-ško objašnjenje za paranoju. 0 Treudovom doprinosu neurofizio- 'logiji govorio je K. Pribram (1962). Usp. P. Ammacher (1962) ovaznosti Freudovog poznavania neurologiie; usp. također R. R.Holt (1965).

2. Nedavno je, ipak ostavši pri prijašnjoj svojoj izjavi Bullock mcr'

dificirao svoje ranije gledište optimizmom: »Od 1958, neurologija je mnogo uznapredovala na putu ka razumijevanju viših funkcija,kao što su prepoznavanje i vladanje osjećajima, i učinila značajankorak dalje prema razumijevanju mehanizma asocijacije, ako jošne učenja. Mnogo smo napredovali u pribavljanju vaznih zapaza-'nja, npr.: sve smo bliže saznanju koja bi mogla biti biološka os-'nova agresiie, da li postoji hidraulicki mehanizam i da li je on

prirođen.« (Upućeno dru T. Melnechuku koji mi je pisao o tome).3. Ne samo neurološke nauke i psihologija već i mnoga druga pod-'

ručja moraju se integrirati i stvoriti nauku o čovjeku — podmčja

kao što su paleontologija, antropologija, historija, historija religi-' je (mitova i rituala), biologija, fiziologija, genetika. Predmet »na-'uke o čovjeku« je čovjek: covjek kao totalno biološki i historijskievoluirajuce biće koje možemo razumjeti samo ako uočimo pove^zanost lzmeđu svih njegovih aspekata, ako ga promatramo kao

proces koji se odvija unutar slozenog sistema koji ima mnoge pod-sisteme. »Bihevionstičke nauke« (psihologija i sociologija), pojam

117



koji je postao jiopularan kroz proeram Rockefellerove Fundacije,zanima samo sto čovjek čini i kako ga se može navesti da čmi ono što čini, a ne zasto čini to što čini niti tko je on. One su udosta velikoj mjeri postale prepreka i nadomjestak za razvoj jedne

integrirane nauke o čovjeku.4. Lično saopćenje H. von Foerstera i T. Melnechuka.5. 6. Zahvalan sam autorima što su mi dozvolili da pročitam njihove

rukopise prije nego što su bili objavljeni.7. U ovoj diskusiii iznijet ćemo samo naivažnije i općenito prihva-'

ćene podatke. Rad izvršen na ovom području u posljednjih dvade-1set godina tako je ogroman da bi bilo izvan moje kompetencijeulaziti u stotine detaljnih problema koji se pojavljuju, niti bi bilokorisno citirati isto toliko opsežnu literaturu, koja se može naći unekoliko radova koje sam spomenuo u tekstu.

8. Prema nekim autorima koje sam gore citirao pojam »upravljanja«nije zadovoljavajući.

9. Neokorteks također ima predominantno uzbuđujući efekt na bije~1sno ponašanje. Usp. K. Ackertov eksperiment s odstranjivanjemneokorteksa temporalnog pola. (A. Ackert, 1967).

10. Usp. W. R. Hess (1954), J. Olds i P. Milner (1954), R. G. Heath, urednici (1962), J. M. R. Delgado (1967, 1969 s opšimom bibliografijom). Nadalje, usporedi nedavno objavljeni rad V. H. Marka i F. R. Er-vina (1970) koji sadrži jasan i sažet prikaz, lako razumljiv i zaonoga koji nije stručnjak na tom području, bitnih podataka iz ne-'urotiziologije koji se odnose na nasilno ponašanje.

11. Usp. V. H. Mark i F. R. Ervin (1970).12. Usp. detaljan pregled ovih proučavanja kod B. Kaadae (1967).13. Medvjede je teško kategorizirati u ovom smislu. Neki medvjedi

prožđiru sve: jedu meso manjih ili ranjenih životinja, ali ih nenapadaju kao što to čine lavovi. Dok na drugoj strani, polarnimedvjed koji živi pod ekstremnim klimatskim uvjetima, napadatuljane da bi ih ubio i pojeo, pa se stoga smatra pravim grabež-ljivcem.

14. Ovo su naglasili Mark i Ervin (1970) i demonstrirale studije Egge-ra i Flvnna koji su stimulirali određena područja lateralnog dijelahipotalamusa i izazvali ponašanje koje je promatrače podsjecalona^životinju koja se šulja ili lovi žrtvu. (M. D. Egger i J. P. Flynn,

15. Jedna važna činjenica je da mnoge grabežljive životinje — vukovi,na primjer — nisu agresivne prema članovima vlastite vrste. Nesamo u smislu da se međusobno ne ubijaju — što se može na zsr dovoljavajući način obiasniti, što čini Lorenz, kao rezultat potrebeda se ograniči upotreba niihovog okrutnog oružja radi opstankavrste — nego i u smislu đa su one prijateljski raspoložene u me^đusobnom đruštvenom kontaktu.

16. 0 čitavom ovom pitanju čovjekovih tzv. grabežljivih karakteristika bit će govora u sedmom poglavlju.

17. Možda nije slučajno da je Hobbes, koji je prikazao čovjeka kao»vuka« prema svojim bližnjima živio u kraju u kojem su se uz-'gajale ovce. S obzirom na ovo bilo bi zanimljivo ispitati porijeklol popularnost priče o opasnim vukovima, kao što je Crvenkapica.

118



VI Ponašanje

životinja

Drugo značajno područje na kojem bi empirijski podaci mogli

doprinijeti utvrđivanju valjanosti instinktivističke teorije agresi-' je je područje ponašanja životinja. Kod životinja treba razliko- 'vati tri različite vrste agresije: (1) grabežljivu agresiju, (2) intra-specijsku agresiju (agresija prema životinjama iste vrste), (3) in-terspecijsku agresiju (agresija prema životinjama različitih vrsta).

Kao što sam prije naglasio, postoji suglasnost među proučava-'teljima ponašanja životinja (uključujući Lorenza) o tome da obr'rasci ponašanja i neurološki procesi kod grabežljive agresije nisu

analogni drugim vrstama agresije pa se prema tome moraju ocbvojeno tretirati.Sto se tiče interspecijske agresije, većina promatrača slaže se

da životinje rijetko uništavaju članove drugih vrsta, izuzevši uobrani, tj. kada se osjećaju ugrožene a ne mogu pobjeći. To ogra- 'ničava pojavu životinjske agresije uglavnom na intraspecijskuagresiju, tj. agresiju među životinjama iste vrste, pojava kojomse isključivo bavi Lorenz.

Intraspecijska agresija ima slijedeće karakteristike: (a) Kodvećine sisavaca nije »krvožedna«, nije joj cilj ubijanje, uništava-1nje ili mučenje, već je uglavnom prijeteća poza čija je namjeraupozoravanje. Kod većine sisavaca općenito nailazimo na mnogozadirkivanja, peckanja i prijetnji, ali na veoma malo krvožedne

borbe ili uništavanja na koje nailazimo u ljudskom ponašanju.(b) Samo je među nekim insektima, ribama, pticama te od sisa-'vaca među štakorima destruktivno ponašanje uobičajeno, (c) Prh'

jetnja životinje je njena reakcija na ono što ona doživljava kao

ugrožavanje njenih životnih interesa, pa je prema tome defei'nzivna, u smislu neurofiziološke koncepcije »defenzivne agresije«,(d) Kod većine sisavaca ne postoje dokazi o spontanom agresivnom impulsu koji se nagomilava dok ne nađe, manje ili više, od-'govarajuću priliku da se oslobodi. U onoj mjeri u kojoj je agre-1sija životinja defenzivna, ona počiva na određenim fdogenetski

119



oblikovanim neuralnim strukturama, i ne bi bilo spora s Loren-zovom pozicijom da nije njegovog hidrauličkog modela i njego-'vog objašnjavanja ljudske destruktivnosti i okrutnosti kao ie-'

zultata defenzivne agresije.Covjek je jedini sisavac koji je ubojica i sadist velikih razmje-'

ra. Odgovoriti zašto je to tako cilj je slijedećih poglavlja. U ovojdiskusiji o ponašanju životinja želim u detalje pokazati da semnoge životinje bore unutar vlastite vrste, ali da se bore na »mr čin koji ne unosi razdor« i koji nije destruktivan, i da podaci oživotu sisavaca općenito, a primata osobito, ne govore u prilog postojanju »urođene« destruktivnosti koju je čovjek trebao mr

slijediti od njih. Doista, kada bi ljudska vrsta posjedovala pribli-■žno isti stupanj »urođene« agresivnosti kao čimpanze koje žive u prirodnim uvjetima, živjeli bismo u dosta miroljubivom svijetu.

Agresija u »zarobljeništvu«

U proučavanju agresije među životinjama, naročito među prima-'

tima, važno je razlikovati njihovo ponašanje u prirodnim uvjeti-'ma od njihovog ponašanja u »zarobljeništvu«, što znači uglavnomu zoološkim vrtovima. Zapažanja pokazuju da primati u divljiniispoljavaju malo agresije, dok primati u zoološkim vrtovima po-1kazuju pretjeranu dozu destruktivnosti.

Ova razlika je od fundamentalne važnosti za razumijevanjeljudske agresije, jer je čovjek u historiji malo živio u svojim»prirodnim uvjetima«, izuzevši lovce i sakupljače hrane i prve

poljoprivrednike u petom tisućljeću p. n. e. »Civilizirani« čovjekoduvijek živi u »Zoološkom vrtu« — tj. pod raznim uvjetima li-šenosti slobode, a to je još uvijek tako, čak i u najrazvijenijimdruštvima.

Počet ću s nekoliko primjera o primatima u zoološkom vrtukoji su temeljito proučavani. Najbolji primjer možda su hamad- rijas babuni, koje je proučavao Solly Zuckerman u londonskomzoološkom vrtu u Regents Parku (»(Majmunski brijeg«) 1929—1930.

Njihov prostor, 30 m dugačak i 18 širok, velik je prema standardi-1ma zooloških vrtova, ali veoma malen u usporedbi s njihovim pmrodnim staništem. Zuckerman je zapazio mnogo napetosti i agresi-1

je među tim životinjama. Snažnije su se brutalno odnosile i željelenemilosrdno vladati nad slabijima, majke su čak uzimale hranuod svoje mladunčadi. Glavne žrtve bile su ženke i mladunčad,koji su povremeno, ne namjerno, bili ranjavani i ubijani u borba-

120



ma. Zuckerman je promatrao jednog nasilnog mužjaka kako dva puta namjerno napada mladog majmuna, i taj je mali majmunnađen mrtav to veče. Od šezdeset i jednog mužjaka osam je t st

vršilo nasilnom smrću, dok su mnogi drugi uginuli od bolesti.(S. Zuckerman, 1932).Druga promatranja ponašanja primata u zoološkim vrtovima

vodili su Hans Kummer (1951)1, u Ziirichu, i Vemon Reynolds(1961),2 u Whipsnade Parku u Engleskoj. Kummer je držao ba-

bune u zatvorenom prostoru od 13 do 18 m. U Ziirichu su biličesti ozbiljni ugrizi koji su izazivali teške ozljede. Kummer je der'taljno usporedio agresiju među životinjama u zuriškom zookr'škom vrtu i onima na slobodi, koje je proučavao u Etiopiji, i

pronašao da je učestalost agresivnih djela u zoološkom vrtu dervet puta veća kod ženki, a sedamnaest i po puta veća kod odra-'slih mužjaka nego je to slučaj u divljini. Vemon Revnolds pro- 'učavao je dvadeset i četiri rezus majmuna u jednom oktogonal-nom prostoru kojem je svaka strana bila samo 8 m dugačka. Iako

je prostor na koji su životinje bile ograničene bio manji od prcrstora Monkey Hilla (»Majmunski brijeg«), stupanj agresivnosti

bio je niži. Ipak, bilo je više nasilja nego u divljini: mnoge m cr

tinje bile su ranjavane, a jedna je ženka bila tako teško povrije-'đena da su je morali ubiti.

Od naročitog su interesa, što se tiče utjecaja ekoloških uvjeta naagresiju, razna proučavanja rezus majmuna (Macaca mulata), naročito C. H. Southwicka (1964), također C. H. Southwicka, M.Bega i M. Siddiqia (1965). Southvvick je pronašao da uvjeti olrcrcline i društveni uvjeti imaju veliki utjecaj na oblik i učestalost»svadljivog« ponašanja (tj. ponašanja koje je reakcija na neki

konflikt) kod zatvorenih rezus majmuna. Njegovo proučavanjedozvoljava razlikovanje između promjena u uvjetima okoline, tj. broja životinja na datom prostoru i društvenih promjena, tj.uključivanje novih životinja u već postojeću grupu. On dolazi dozaključka da se smanjivanje prostora očituje u porastu agresivno-'sti, ali da promjene u društvenoj strukturi koje su izazvane uvo- 'đenjem novih članova »proizvode mnogo dramatičniji porast ag-'resivnih interakcija nego je to bio slučaj s promjenama u okoh- 'ni«. (C. H. Southvvick, 1964).

Povećana agresivnost zbog sužavanja prostora dovela je do ag-'resivnijeg ponašanja među mnogim drugim vrstama sisavaca. L.H. Mathews kaže, iz proučavanja literature i vlastitih zapažanjau londonskom zoološkom vrtu, da među sisavcima nije naišao na

borbu do smrti, izuzevši pod uvjetima nedovoljnog prostora. (L.

121



H. Mathews, 1963). Istaknuti proučavatelj ponašanja životinjaPaul Leyhausen naglasio je ulogu narušavanja relativne hijerar-'hijejneđu mačkama kada su zatvorene zajedno u malom prosto- 'ru. Sto su kavezi natrpaniji to je manje relativne hijerarhije. M r posljetku iskrsne tiranin, pojave se »parije«, koje drugi svojimneprestanim brutalnim napadima tjeraju na mahnitost i raznedruge vrste neprirodnog ponašanja. Zajednica se pretvara u ptrkosnu gomilu. Rijetko se svi odmaraju, nikada ne izgledaju bezr'

brižno, prisutno ie neprestano rezanie, siktanie pa čak i tučnia- 'va (P. Leyhausen, 1956).3

Cak i privremeno nagomilavanje radi stalnih mjesta hranjenjadovodilo je do povećane agresivnosti. U zimi 1952. tri američkaznanstvenika: C. Cabot, N. Collias i R. C. Guttinger (citirali su ihC. i W. M. S. Russel, 1968), promatrali su jelene u blizini rijekeFlag u VVisconsinu i pronašli da je broj svađa ovisio o broju je-1lena na određenoj površini uzgajališta, tj. o njihovoj gustoći. Karda je bilo prisutno samo pet do sedam jelena, bila je zamijećenasamo jedna svađa po jelenu na sat. Kada ih je bilo od dvadeseti tri do trideset, b ilo je 44 svađa po jelenu na sat. Slična je pro- 'matranja kod divljih štakora izveo američki biolog. J. B. Calhoun(1948).

Važno je primijetiti da dokazi pokazuju da postojanje hrane u dovoljnoj količini ne sprečava povećanje agresivnosti u uvjeti- 'ma nedovoljnog prostora. Zivotinje u londonskom zoološkomvrtu dobivale su dovoljnu količinu hrane, a ipak se nedostatak

prostora odrazio u povećanoj agresivnosti. Lakođer je zanimljivoda smanjivanje hrane za 25 posto kod rezus majmuna nije, premaSouthwickovim zapažanjima, izazvalo nikakve promjene u svad-Ijivim interakcijama, a da je smanjivanje za 50 posto, u stvari,izazvalo značajan pad svadljivog ponašanja.4

Iz proučavanja povećane agresivnosti primata u stanju neslo- ' bode — a proučavanja drugih sisavaca pokazala su isti rezultat — izgleda da slijedi da je pomanjkanje prostora jedan od bitnihuvjeta za povećanje nasilja. Ali »gomilanje« je samo etiketa, i to

dosta varljiva, jer nam ne kazuje koji su faktori gomilanja odgo- 'vomi za povećanu agresivnost.

Postoji li »prirodna« potreba za minimalnim privatnim prosto- 'rom?5 Da li gomilanje sputava životinju u ispoljavanju njene uro- 'đene potrebe za istraživanjem i slobodnim kretanjem? Doživljavali životinja i gomilanje kao ugrožavanje njenog tijela na što onareagira agresijom?

122



Dok se na ova pitanja može odgovoriti samo na osnovi daljnjih proučavanja, Southwickovi pronalasci govore da postoje baremdva različita faktora s obzirom na gomilanje koje treba razliko- '

vati. Jedan je smanjenje prostora, drugi je uništavanje društvene strukture. Važnost drugog faktora jasno potvrđuje Southvvickovozapažanje, ranije spomenuto, da uvođenje nepoznate životinjeobično izaziva više agresije nego gomilanje. Naravno, često su pri^sutna oba faktora i teško je ustvrditi koji je odgovoran za agre^sivno ponašanje.

Ma kakva bila specifična kombinacija ovih faktora kod gami- 'lanja životinja, svaki od njih može izazvati agresiju. Sužavanje

prostora lišava životinju važnih funkcija kretanja, igre i upotrebenjenih čula koja se mogu razvijati samo kada traži hranu. Odatle proizlazi da se životinja »lišena prostora« može osjećati ugroženasmanjenjem njenih vitalnih funkcija na što ona reagira agresi- '

jom Raspadanje društvene strukture životinjske grupe predstav- 'lja, prema Southwicku, još veću opasnost. Svaka životinjskavrsta živi u društvenoj strukturi kojajoj je karakteristična. Bilaona hijerarhijska ili ne, ona predstavlja okvire prema kojima se ponašanje životinje prilagođuje. Razumna društvena ravnoteža

potreban je uvjet za njeno postojanje. Njeno uništenje zbog sku- 'čenosti predstavlja ogromnu opasnost za egzistenciju životinje imože se očekivati da će izazvati žestoku agresivnost, naročito ka-1da je bijeg nemoguć.

Do gomilanja može doći pod uvjetima egzistencije koji postojeu zoološkom vrtu, kao što smo to vidjeli kod Zuckermanovih babuna. Ali češće, životinje u zoološkom vrtu nisu nagomilane većim je teško zbog ograničenog prostora. Zivotinje koje nisu na

slobodi imaju dovoljno hrane i zaštićene su, ali »nemaju što randiti«. Ako vjerujemo da je zadovoljavanje fizioloških potreba do-1voljno da životinja (i čovjek) budu zadovoljni, onda bi ih njihovživot u zoološkom vrtu morao činiti veoma zadovoljnim. Ali ovankva parazitska egzistencija lišava stimulansa koji bi im dozvo- 'lili aktivno izražavanje njihovih fizičkih i mentalnih sposobnosti,te im često postaje dosadno i postanu apatične. A. Kortland rzr vještava da »obmuto od čimpanza u zoološkom vrtu, koje opće^nito postaju sve apatičnije i bezličnije s godinama, starije a m n

panze među onima na slobodi izgledaju življe i zainteresiranijeza sve i sličnije čovjeku«. (A Kortland, 1962)6 S. E. Glichman i R.W. Sroges (1966) ukazuju na sbčnu pojavu govoreći o »svijetu tu- ' pih stimulansa« koje pružaju kavezi u zoološkom vrtu i o dosadikoja iz toga proizlazi.

123



Ljudska agresija i gomilanje

Ako je gomilanje jedan od važnih uvjeta agresije među životinja-'ma, postavlja se pitanje da li je ono isto tako važan izvor ljudskeagresije. Ovu ideju su mnogi prihvatili, a izrazio ju je Leyhausen,koji tvrdi da ne postoji druga pomoć za »pobunu«, »nasilje« i »ne-urozu« nego »stvoriti brojčanu ravnotežu ljudskih društava i brzo

pronaći uspješne načine njenog održavanja na optimalnoj razi-ni«. (P. Levhausen, 1965)7

Ovo popularno poistovjećivanje »gomilanja« i gustoće naselje nosti izazvalo je mnogo zbrke. U svom pretjerano pojednostav-1

njenom i .konzervativnom pristupu, Levhausen zanemaruje činje-'nicu da problem današnjeg gomilanja uključuje dva aspekta:uništenje odgovarajuće društvene strukture (naročito u industri-'

jaliziranim dijelovima svijeta) i neproporcionalnost između ve=ličine stanovništva i društvene baze za njegovo održavanje, ugla\nom u neindustrijaliziranim dijelovima svijeta.

Covjeku je potreban društveni sistem u kojem on ima svojemjesto i u kojem su njegovi odnosi s drugima relativno stabilni

i zasnovani na općenito prihvaćenim vrijednostima i idejama. Tose dogodilo u modernom industrijskom društvu, gdje su tradi-'cije, zajedničke vrijednosti i istinske društvene veze velikim dije-'lom nestale. Suvremeni čovjek mase izoliran je i usamljen, iako

je dio gomile: on ne posjeduje uvjerenja koja bi mogao dijelitis drugima, već samo parole i ideologije koje mu pruža medij ko- 'munikacija. Postao je a-tom (grčki za »in dividual« = nerazdje- 'ljiv), drže ga zajednički, iako često istovremeno antagonistički

interesi i novčana veza. Emile Durkheim (1897) nazvao je tu po- ' javu »anomija« i pronašao da je ona bila glavni uzrok samouboj- 'stva koje je raslo zajedno s porastom industrijalizacije. On jeanomijom označio uništenje svih tradicionalnih društvenih vezas obzirom na to da je sva istinska kolektivna organizacija postalaza državu sekundama, a pravi društveni život je bio uništen. Vjero-'vao je da je pojedinac koji živi u modernoj političkoj državi »de=zorganizirana prašina«8.

Dmgi velikan sociologije, T. Tonnies (1926), prihvatio se sličneanalize modemih društava i razlikovao je »tradicionalnu zajed-'nicu« (Gemeinschaft) i moderno društvo (Gesellschaft), u kojemsu sve istinske socijalne veze nestale.

Da gustoća stanovništva sama po sebi nije uzrok ljudske agresije već da su uzroci nedostatak društvene strukture i pomanj-'kanje istinskih zajedničkih veza i interesa za život, može se po-

124



kazati s nekoliko primjera. Jedan od najizrazitijih primjera sukibuci u Izraelu, koji su prenatipani, s malo prostora za pojedin- 'ca i malo lične slobode (slučaj je bio još gori ranije kada su kh

buci bib siromašni.) Ipak, u njima je postojalo nevjerojatno maloagresivnosti. Isto vrijedi i za druge intencionalne zajednice nasvijetu. Drugi primjer su zemlje kao što su Belgija i Holandija,dvije od najnaseljenijih zemalja na svijetu, čije stanovništvo, nxvđutim, ne karakterizira naročita agresivnost. Teško da se možezamisbti veća gužva od one na festivalu u Woodstocku ili na crrrladinskim festivalima na Isle of Wight, pa ipak ni na jednom nije bilo većih manifestacija agresivnosti. Da uzmemo još jedan pri- 'mjer: otok Manhattan bio je jedno od najnaseljenijih mjesta nasvijetu prije trideset godina, ali tada nije bio, kao što je to danas,karakteriziran nasiljem.

Tko god je živio u velikoj stambenoj zgradi gdje živi zajednonekoliko stotina obitelji zna da je čovjek malo gdje tobko slobcrdan i nesmetan svojim susjedima kao u ovakvoj zgradi. U uspo- 'redbi, mnogo manje bčne slobode postoji u malom selu gdje sukuće razbacane a gustoća naseljenosti manja. Ovdje su ljudi mncrgo svjesniji jedni drugih, prate i ogovaraju se i konstantno su je-'

dan drugome na dometu; isto vrijedi, iako u manjoj mjeri, i za predgrađe.

Ovi primjeri skloni su pokazati da gomilanje samo po sebi nijeodgovomo za agresiju, već da su odgovomi društveni, psihološki,kultumi i ekonomski uvjeti u kojima do njega dolazi. Očito jeda prenaseljenost, tj. gustoća stanovništva u uvjetima siroma štva, izaziva napetost i agresiju; veliki gradovi Indije i siromašnidijelovi američkih gradova jedan su primjer. Prenaseljenost i

gustoća stanovništva koja iz toga proizlazi žloćudna je, kada zbognepostojanja pristojnih mjesta stanovanja ljudi ne posjeduju os-'novne uvjete da bi se zaštitib od neposrednog i neprestanog sme-tanja drugih. Prenaseljenost znači da je broj ljudi u određenomdmštvu nadmašio ekonomsku osnovu koja ih snabdijeva adekvat- 'nom hranom, stanovanjem i adekvatnim odmorom. Nema sumnjeda prenaseljenost ima zle posljedice i da brojeve treba smanjitida bi bib jednaki ekonomskoj bazi. Ali, u društvu koje posjedujeekonomsku bazu koja može izdržavati gusto stanovništvo, gusto- '

ća, sama po sebi, ne lišava građanina njegove intimnosti i ne \zr laže ga stalnom smetanju drugih.

Zadovoljavajući životni standard, ipak, iješava samo pitanjenedostatka intimnosti i stalne izloženosti dmgima. On ne iješava problem anomije, nedostatka Gemeinschafta, potreba osobe da

125



živi u svijetu koji ima ljudske razmjere, čiji članovi se medmsobno poznaju kao ličnosti. Anomija industrijskog društva možese odstraniti samo ako se čitava društvena i duhovna strukturaradikalno izmijene: ako se pojedincu osigura ne samo adekvatnahrana i stan već i interesi društva postanu istovjetni s njegoviminteresima: kad odnos čovjeka prema njegovim sugrađanima i izr ražavanje njegovih snaga, a ne potrošnja stvari i antagonizmi

prema njegovim sugrađanima, postanu principi koji će vladatidruštvenim i individualnim životom. To je moguće u uvjetimavelike naseljenosti, ali zahtijeva radikalno preispitivanje naših premisa i radikalne društvene promjene.

Iz ovih razmatranja slijedi da su sve analogije o ljudskom tfr milanju, izvedene iz gomilanja životinja, od ograničene vrijedno-'sti. Zivotinja posjeduje instinktivno »znanje« o prostoru i dnnštvenim strukturama koje su joj potrebne. Ona instinktivno iea- 'gira agresivno da bi popravila poremećaje koji se odnose na njen

prostor i društvenu strukturu. Ona nema drugačijih načina rea- 'giranja na takve prijetnje njenim životnim interesima. Ali kodčovjeka postoje mnoge druge mogućnosti. On može izmijeniti

društvenu strukturu, može razviti veze solidarnosti i zajedničkihvrijednosti iznad onoga što je instinktivno dato. Odgovor životinjena gomilanje je biološko-instinktivan; čovjekovo je rješenje dru- 'štveno i političko.

Agresija u divljini

Na sreću, postoji nekoliko skorašnjih studija koje proučavaju ži-votinje koje žive u divljini i pokazuju da agresivnost koja se oči-tuje u uvjetima neslobode nije prisutna kad te iste životinje živeu svojim prirodnim uvjetima.9

Među majmunima babuni su poznati po određenoj nasilnosti.Pažljivo su ih proučavali S. L. VVashbum i I. DeVore (1971). Zbognedostatka prostora spomenut ću samo njihov zaključak: ako općadruštvena struktura nije poremećena, dolazi do malo agresivnog

ponašanja; agresivno ponašanje do kojeg dolazi sastoji se uglav-nom u pozama prijetnji i kretnjama. Vrijedno je primijetiti, sobzirom na ranije razmatranje gomilanja, da oni izvještavajuda nisu primijetili svađe među babunima kada su se čopori sa-stajali kod pojilišta. Jednom su izbrojili više od četiri stotine

babuna na jednom pojilištu, a da među njima nisu zapazili agre-

126





Kortland primjećuje, kao što eksperimenti sa zatvorenim živo-tinjama pokazuju, da su oblici ponašanja kod čimpanza mnogomanje prirođeni nego oni kod nečovjekolikih majmuna.10

Iz van Lavvick-Goodallovih zapažanja želim ovdje citirati jed-no koje pruža dobar primjer za Kortlandovu važnu tvrdnju o predomišljanju i neodlučnosti u ponašanju čimpanza. Evo izvje-štaja:

Jednog dana Goliath se pojavio na obronku s nepoznatom ru-žičastom ženkom (koja se tjerala) koja je hodala odmah izanjega. Hugo i ja brzo smo stavili hrpu banana gdje su ih obje

čimpanze mogle vidjeti, i sakrili smo se u šatoru da gledamo.Kad je ženka vidjela naš šator, popela se na drvo i zurila do-lje. Goliath je također smjesta stao i pogledao gore na nju.Tada je pogledao na banane. Počeo je silaziti niz proplanak,zaustavio se i pogledao natrag na svoju ženku. Ona se nije po-makla. Polako, Goliath je nastavio niz proplanak, i tada je žen-ka sišla s drveta i izgubili smo je u šikari. Kada je Goliath po-gledao okolo i vidio da je nestala, on je jednostavno odjurionatrag. Momenat kasnije ženka se ponovo popela na drvo, sli-

jedio ju je Goliath, čija je dlaka bila sva nakostriješena. Malo ju je gladio, ali je svaki čas gledao prema kampu. Iako višenije mogao vidjeti banane, znao je da su tamo, a kako je bioodsutan oko desetak dana, sigumo su mu rasle zazubice. Svremenom je sišao i ponovo pošao prema nama, zastajući sva-kih par koraka da pogleda na ženku. Ona je mirno sjedila; Hu-go i ja smo oboje stekli dojam da je željela pobjeći od Goli-atha. Kada je Goliath došao nešto bliže nama, vegetacija mu

je očito zaklonila ženku iz njegovog vidika, jer je pogledao na-trag i brzo se popeo na drvo. Ona je još uvijek sjedila tamo.Sišao je, pošao nekoliko metara i opet se popeo na drvo. Zen-ka je još uvijek bila tamo. To se nastavilo još daljnjih pet mi-nuta dok je Goliath išao prema bananama. Kada je došao dočistine na kojoj je bio kamp, suočio se s još jednim proble-mom — više nije bilo drveća na koje bi se mogao popeti, a višenije mogao vidjeti ženku sa zemlje. Tri puta je zakoračivao

na otvoreno, pa se opet vratio i popeo na posljednje drvo.Zenka se nije micala. Izgledalo je da se Goliath konačno od-lučio i u galopu odjurio prema bananama. Zgrabivši samo jed-nu, okrenuo se i popeo na svoje drvo. Zenka je i dalje sjedilana istoj grani. Goliath je pojeo svoju bananu i kao da je stekaomalo sigumosti, požurio opet prema hrpi banana, nakupio pu-

128



ne ruke i pojurio natrag prema drvetu. Ovaj puta ženka je oti-šla; dok je Goliath uzimao banane, sišla je sa svoje grane, ne-

prestano gledajući prema njemu preko ramena, i tiho nestala.

Bilo je zabavno promatrati Goliathovu zbunjenost. Spustivši banane, popeo se na drvo gdje ju je ostavio, gledao je okoloi tada i sam nestao u šikari. Slijedećih dvadeset minuta tražio

je ženku. Svakih nekoliko minuta vidjeli smo ga kako se pono-vo penje na neko drvo, gledajući u svim pravcima, ali nju nijenašao i na kraju je prestao dalje tražiti, vratio se u kamp i iz-mučen sjeo i polako jeo banane. Unatoč svemu još se okretaoi gledao natrag prema obronku. (J. van Lavvick-Goodall, 1971)

Nesposobnost mužjaka čimpanze da odluči hoće li prvo jesti banane ili popeti se na ženku zaista je izrazita. Kad bismo primijetili isto ponašanje kod čovjeka, rekli bismo da je opsjednutneodlučnošću, jer normalan čovjek ne bi imao problema u djelo-vanju prema dominantnom impulsu u njegovoj karakternoj stru-kturi: oralno receptivni karakter prvo bi pojeo bananu, a odgo-dio zadovoljavanje svojih seksualnih poticaja, »genitalni karak-ter« bi ostavio da hrana čeka dok ne bi bio seksualno zadovoljen.U oba slučaja on bi djelovao bez sumnje i dvoumljenja. Kako nemožemo pretpostaviti da je mužjak u ovom primjeru patio odopsesivne neuroze, na pitanje zašto se on ponašao na takav način,odgovara Kortlandova tvrdnja koju van Lavvick-Goodall, na ža-lost, ne spominje.

Kortland opisuje nevjerojatnu tolerantnost čimpanze premamladunčadi kao i njihovu pažnju prema starijima, čak i kad višenisu posjedovali fizičke snage. Van Lavvick-Goodall ističe iste ka-

rakteristike:

Cimpanze obično pokazuju dosta tolerantnosti u međusobnimodnosima. To naročito vrijedi za mužjake, manje za ženke. Ti-

pičan slučaj tolerantnosti dominirajuće životinje prema pod-ložnoj očitovao se kada je mladi mužjak uzimao voće s jedinogzrelog grozda voća na palmi. Odrasli mužjak popeo se na drvo,ali nije pokušavao potjerati mlađeg: jednostavno se smjestio

kraj njega i jeli su jedan uz drugoga. U sličnim uvjetima pod-ložna se čimpanza može smjestiti kraj dominirajuće, ali prijeno što počne jesti, obično pokušava dirnuti usne, bedro ili ge-nitalnu površinu starijega. Tolerantnost među mužjacima jenaročito izražena za vrijeme parenja, kao što je na primjer saslučajem koji smo gore opisali, kada je zapaženo sedam mužja-

129





iz 1971, koji ističu »grabežljiv« karakter čimpanza. Ali čimpanze,kao što su tvrdili mnogi autori, jedu sve, mada žive uglavnom na

biljnoj hrani. To što povremeno jedu meso (u stvari, rijetko), neznači da su mesožderi, a najmanje grabežljive životinje. Ali upo-treba riječi »grabežljiv« i »mesožder« podrazumijeva da je der'struktivnost čovjeku prirođena.

Teritorijalizam i dominacija

Ma popularnu predodžbu o agresivnosti životinja znatno je utjc- 'cao pojam teritorijalizma. Teritorijalni imperativ Roberta Ardre-

ya ostavio je javnost s predodžbom da kod čovjeka prevladava irrstinkt za obranu njegovog teritorija, koji je on naslijedio od svo-'

jih životinjskih predaka. Taj instinkt trebao bi biti jedan od gkvnih izvora agresivnosti kod životinja i ljudi. Analogije se lako izr vode, a jednostavna ideja da je rat izazvan snagom tog instinktamnogima se sviđa.

Ta je ideja ipak, iz nekoliko razloga, veoma pogrešna. Kao prvo, postoji mnogo životinjskih vrsta na koje se pojam teritorijalnosti

ne može primijeniti. »Teritorijalnost se pojavljuje samo kod višihživotinja kao što su kičmenjaci i člankonošci, pa čak i ovdje uveoma nestalnom obliku.« (J. P. Scott, 1968a). Dmgi proučavatelji ponašanja, kao što je Zing Yang Kuo, »skloni su misliti da jetakozvana 'teritorijalna obrana' naposljetku, ipak samo zgodannaziv za oblike reagiranja na strance, s primjesama antropomor-fizma i darvinizma devetnaestog stoljeća. Potrebna su daljnja isistematičnij a istraživanja da bi se ovaj problem riješio.« (ZingYang Kuo, 1960).

N. Tibergen razlikuje teritorijalizam vrste od teritorijalizma jedinke: »Izgleda da se teritoriji uglavnom izabim s obzirom nakarakteristike na koje životinje prirodno reagiraju. To navodi sveživotinje iste vrste, ili barem iste populacije, da izabem manjeili više isti tip prebivališta. Dakako, lična privrženost mužjakanjegovom teritoriju — specifičnom predstavniku uobičajenog mje^sta razmnožavania vrste — rezultat ie procesa učenia.« (N. Tin-

bergen, 1953).

Kod opisivanja primata vidjeli smo kako se često teritoriji pie-'klapaju. Ako nam promatranja majmuna išta kazuju, onda je toda su razne grupe primata veoma tolerantne i fleksibilne što setiče njihovog teritorija i ne pružaju sliku koja bi dozvolila uspo-'redbu s ljudskim društvom, koje ljubomorno čuva granice i za

branjuje ulaz »strancima.«

131



Pretpostavka da je teritorijalizam osnova ljudske agresivnosti pogrešna je iz još jednog razloga. Uloga obrane teritorija je iz bjegavanje ozbiljnih borbi koje bi postale neizbježne kad bi wr stala navala na teritorij u toj mjeri da bi postao prenaseljen. Prr

jeteće ponašanje u kojem se u biti manifestira teritorijalna agresija samo je instinktivno određen način održavanja prostorneravnoteže i mira. Instinktivistička opremljenost kod životinjeima istu ulogu koju imaju pravni sporazumi kod čovjeka. Takoinstinkt postaje nepotreban kada su na raspolaganju drugi sinr'

bolički načini određivanja teritorija i upozoravanja kao što je: pristup zabranjen.

Također vrijedi imati na umu, kao što ćemo vidjeti kasnije, davećina ratova započinje radi postizanja raznih koristi, a ne radiobrane protiv ugrožavanja teritorija — izuzevši u ideologiji onihkoji ih započinju.

Jednako pogrešni dojmovi postoje i o pojmu dominacija. Kodmnogih vrsta, ali ni u kom slučaju u svim, nalazimo hijerarhijskuorganizaciju. Najjači mužjak ima pravo prvenstva pred drugimmužjacima, nižim u hijerarhija, u uzimanju hrane i seksu.11 Ahdominacija, kao ni teritorijalizam, ni u kom slučaju ne postojikod svih životinja, a redovito ne kod kičmenjaka i sisavaca.

Kod dominacije među primatima nailazimo na veliku razlikuizmeđu nekih vrsta majmuna, kao što su babuni i macaco mapmuni, kod kojih postoji dobro razvijen strogi hijerarhijski srstem, i među majmunima kod kojih su obrasci dominacije mno-'go manje izraženi. Schaller govori o planinskim gorilama:

Zapaženo je 110 interakcija kod kojih se jasno radilo o domina-'ciji. Dominacija se najčešće utvrđivala na uskim putevima,kad je jedna životinja tražila prvenstvo, ili u izabiranju mjestaza sjedenje, gdje je dominirajuća životinja potjerala podložnu.Gorile su pokazivale svoju dominaciju s minimalnim djelova-'njem. Obično bi se životinja nižeg reda povukla čim bi vidjelada se približava jedna višeg reda. Najčešći oblik tjelesnog kotrtakta sastojao se u lakom dodiru nadlanicom tijela podložne

životinje. (G. B. Schaller, 1965)

U svojem izvještaju iz Bodongo Foresta, V. i F. Reynolds kažu:

Iako je bilo nekih dokaza o razlikama u statusu među pojedin-'cima, interakcije dominacije sačinjavale su samo najmanji dio

ponašanja koje smo zapazili kod čimpanza. Nije bilo dokaza o

132



lineamoj hijerarhiji dominacije, niti kod mužjaka, niti kodženki: nismo zapazili postojanje isključivih prava na slobodneženke niti postojanje stalnih vođa grupa. (V. i F. Reynolds,

1965)T. E. Rowell, u svojoj studiji koja proučava babune, govori pro- '

tiv cjelokupnog pojma dominacije i kaže da »dokazi na temeljuindicije govore da je hijerarhijsko ponašanje povezano s raznimvrstama napetosti koje prouzrokuje okolina i da su pod uvjetmma napetosti životinje nižeg reda one koje prve pokazuju fizio-'loške simptome (manja otpornost prema bolestima, npr.). Ako

je podložno ponašanje ono koje determinira red (a ne dominira-

juće kao što se obično pretpostavlja), može se vidjeti da faktornapetosti direktno djeluje u nekoj mjeri na sve životinje ovisnoo njihovoj konstrukciji, izazivajući istovremeno fiziološke pro- 'mjene i promjene u ponašanju (podložno ponašanje), a ove kas-'nije onda dovode do stvaranja hijerarhijske društvene organiza-'cije« (T. E. Rowell, 1966). On dolazi do zaključka: »Izgleda dase hijerarhija uglavnom održava obrascima ponašanja podložnihživotinja i životinja nižeg reda a ne višeg.« (T. E. Rowell, 1966).

W. A. Mason također izražava sumnju koja se temelji na nje-'govom proučavanju čimpanza:

Stav ovdje zauzet je da »dominacija« i »podložnost« tradicio- 'nalno označavaju činjenicu da se čimpanze često odnose jedan prema drugome kao zastrašivač i zastrašeni. Naravno da oče- 'kujemo da će veća, jača, agresivnija i bučnija životinja u bilokojoj grupi (koja zastrašuje gotovo sve druge) zauzeti određe-'ni dominirajući status. To je navodno tako zato što u divljiniodrasli mužjaci obično dominiraju nad odraslim ženkama, aone pak dominiraju nad mladima. Osim ovih zapažanja, ne ponstoje, međutim, nikakve indikacije da su grupe kod čimpanzau cjelini hijerarhijski organizirane, niti postoje bilo kakvi u r

jerljivi dokazi o autonomnom nagonu za društvenom prevla- 'šću. Cimpanze su svojevoljne, brzoplete i pohlepne, a to su ka-'rakteristike koje bi sigumo pmžale osnovu za razvitak domi-'nacije i podložnosti, bez sudjelovanja posebnih društvenih mon

tiva i potreba.Dominacija i subordinacija se tako mogu smatrati prirodnim

popratnim proizvodom društvenog saobraćanja, ali samo jed- 'nim od oblika odnosa između dvije jedinke... (W. A. Mason,1970).

133



Za dominaciju, u onoj mjeri u kojoj ona postoji, vrijedi istošto sam rekao i u vezi s teritorijalizmom: djeluje da bi održavalamir i složnost u grupi i spriječila nesporazume koji bi mogli do

vesti do ozbiljnih borbi. Covjek je nadomješta sporazumima, pra-'vilima ponašanja i zakonima.Dominacija životinja često se objašnjava kao oštro »zapovije-'

danje« vođe koji uživa vlast nad grupom. Točno je da među maj-munima, na primjer, autoritet vođe počiva na strahu koji on izar ziva kod drugih. Ah među čovjekolikim majmunima, kao na pri-'mjer kod čimpanze, autoritet se često ne zasniva na strahu ododmazde jače životinje, već na njenoj sposobnosti da vodi grupu

koja uspostavlja njen autoritet. Kao primjer može nam poslužitiKortlandov ranije spomenuti izvještaj o starom čimpanzi koji jezadržao vlast radi svog iskustva i mudrosti, unatoč svojoj fizičkojslabosti.

Ma kakva bila uloga dominacije kod životinja, izgleda sasvim jasno da dominirajuća životinja mora neprestano potvrđivatisvoju ulogu, što znači pokazivati veću fizičku jakost, mudrost,energiju i spretnost što ju čini prihvatljivim vođom. J. R. Delga-

do (1967) u veoma zanimljivom eksperimentu govori u prilogtome; ukoliko dominirajuća životinja samo na čas izgubi svojekvalitete koje je razlikuju od drugih, njena uloga vođe prestaje.U ljudskoj povijesti, kad se dominacija institucionalizira i presta-'ne biti funkcija lične sposobnosti, kao što je to još slučaj u mno-'gim primitivnim društvima, nije potrebno da vođa stalno izraža-1va svoje istaknute kvalitete, nije, u stvari, čak potrebno ni da ih

posjeduje. Društveni sistem uvjetuje ljude da u uniformi, tituli

ili u bilo čemu drugom vide dokaz sposobnosti vođe, i dok godsu ti simboli, koje čitav sistem podržava, prisutni, običan se čov jek i ne usudi pitati da li kralj nosi ruho.

Agresivnost među drugim sisavcima

Ne samo da primati pokazuju malo destruktivnosti, već i svi osta- '

li sisavci, bili grabežljivi ili ne, ne pokazuju agresivno ponašanjekoje bi odgovaralo onom koje bi se očitovalo kad bi Lorenzovahidraulička teorija bila ispravna.

Cak i među najagresivnijim sisavcima, štakorima, intenzitetagresivnosti nije tako jak kao što to Lorenzovi primjeri pokazu-'

ju. Sally Carrighar skrenula je pažnju na razliku između ekspe-1rimenta sa štakorima, koji Lorenz citira u prilog svojoj hipotezi,

134



jednog drugog koji jasno pokazuje da se nije radilo o prirod-'noj agresivnosti štakora, već o specijalnim uvjetima koji su biliodgovomi za veću ili manju agresivnost:

Prema Lorenzu, Steiniger je stavio smeđe štakore s različitihmjesta na jedan veliki zatvoreni prostor u kojem su imali pot- ' puno prirodne uvjete za život. Najprije su se životinje bojale jedne dmgih: nisu bile agresivno raspoložene, ali su grizle jed- 'na drugu ako bi se slučajno srele, naročito kada bi dvije bilenatjerane jedna prema drugoj uz jednu stranu ograde tako da bi se u brzini sudarile.12

Steinigerovi su štakori ubrzo počeli napadati jedni dmge i bo-1riti se dok svi osim jednog para nisu bili ubijeni. Potomci toga para osnovali su klan, koji je poubijao sve strane štakore kojisu pokušali doći u njihovo prebivalište.Istovremeno dok se vodilo ovo proučavanje John B. Calhoun

je u Baltimoru ispitivao također ponašanje štakora. U Steini-gerovoj prvobitnoj populaciji bilo je 15 štakora, u Calhouno-voj 14 — također nepoznatih jedni drugima. Ali Calhounov je

prostor bio šesnaest puta veći od Steinigerovog i pogodniji unekim drugim pogledima: postojala su »skloništa« da bi šta-'kori mogli uteći od neprijatelja koji ih goni (takva bi skloništavjerojatno postojala na slobodi) i svi su Calhounovi štakoriimali oznake.Kroz 27 mjeseci svi su pokreti štakora bili zabilježeni s tornjana sredini velike površine. Nakon nekoliko borbi, upoznavšise, podijelili su se u dva klana, od kojih nijedan nije pokušaouništiti drugi. Bilo je mnogo prelaženja bez prigovora, a nekisu to činili tako često da su ih nazvali kuririma. (S. Carrighar,1968)13

Suprotno kičmenjacima i nižim beskičmenjacima, kao što jeukazao J. P. Scott, jedan od najistaknutijih proučavatelja agresi-

je životinja, agresija je uobičajena kod člankonožaca, kao što pon

kazuje oštra borba jastoga, te među društvenim insektima kaosto su ose i neki pauci, kod kojih ženka napada mužjaka i poje-'de ga. Na mnogo agresivnosti nailazimo i kod riba i gmazova.On piše:

Komparativna fiziologija borbenog ponašanja kod životinja pruža nam veoma važan zaključak da je glavna stimulacija bor-

135



benog ponašanja vanjska, tj. ne postoji spontana unutarnja str-'mulacija koja tjera jedinku da se bori bez obzira na vanjskuokolinu. Fiziološki i osjećajni faktori koji sudjeluju u borbc^nom sistemu ponašanja se stoga dosta razlikuju od onih kojisudjeluju u seksualnom ponašanju i u ponašanju kod uzimanjahrane.

Nadalje Scott kaže:

Pod prirodnim uvjetima neprijateljstvo i agresiju, u smisludestruktivnog i loše prilagodljivog (potcrtao E. F.), svadljivos?

ponašanja, teško je naći u životinjskim društvima.

Obraćajući se specifičnom problemu spontane unutarnje stnmulacije koju Lorenz postulira, Scott piše:

Svi naši sadašnji dokazi pokazuju da za borbeno ponašanjemeđu višim sisavcima, ukfjučujući čovjeka, izazvano vanjskimstimulacijom, i ne postoje dokazi o spontanoj unutarnjoj sti- 'mulaciji. Emotivni 1 fiziološki procesi produbljuju i uvehčava-

ju djelovanje stimulacije, ali oni je ne proizvode. (J. P Scott

1968. a)’4

Postoji li kod čovjeka inhibicija protiv ubijanja?

Jedna od najznačajnijih kritika u Lorenzovom lancu tumačenjaljudske agresije je hipoteza da čovjek suprotno grabežljivim žnvotinjama nije razvio instinktivne inhibicije protiv ubijanja člar nova vlastite vrste, što on objašnjava pretpostavkom da čovjek,kao i sve negrabežljive životinje, ne posjeduje opasno prirodnooružje kao što su pandže, itd., pa mu stoga nisu potrebne ta-'kve inhibicije: njegov nedostatak instinktivnih inhibicija postao

je opasan samo zato jer on posjeduje oružje.

Ali da li je stvarno istina da čovjek ne posjeduje inhibicije protiv ubijanja?

Covjekovu povijest tako često karakterizira ubijanje da na prvi pogled izgleda kao da čovjek zaista nema nikakvih inhibicija.Ipak, ovaj odgovor postaje sumnjiv ako promijenimo pitanje daglasi: Postoje li kod čovjeka inhibicije protiv ubijanja živih bića,ljudi i životinja, s kojima se on u manjoj ili većoj mjeri poisto- 'vjećuje, tj. koja mu nisu potpuni »stranci« i s kojima je osjećapno povezan?

136



Postoji nešto dokaza da bi takve inhibicije mogle postojati teda bi čin ubijanja mogao slijediti osjećaj grižnje savjesti.

Da element bliskosti i suosjećanja igra ulogu u stvaranju irr hibicija protiv ubijanja životinja, može se lako otkriti iz reakcijekoje zapažamo u svakodnevnom životu. Mnogi ljudi pokazuju

jasno suprotstavljanje ubijanju i jedenju životinje koja im je bliska ili koju drže kao ljubimca, kozu ili kunića, na primjer.Postoji velik broj ljudi koji ne bi ubili takvu životinju i kojima

bi sama ideja jedenja te životinje bila jednostavno odvratna. Istiti ljudi ne bi se dvoumili da jedu sličnu životinju kad taj elementsuosjećanja ne bi postojao. Ali ne postoji samo inhibicija protiv

ubijanja životinja koje smo udomili, već i ukoliko doživljavamoživotinju kao drugo živo biće. To se primjećuje u našem jeziku.Upotrebljavamo druge riječi za meso: ako je životinja živa, f r vorimo o puti, ako ćemo ga jesti, govorimo o mesu. Sasvim je

jasno da je namjera ovog razlikovanja^ da odstrani povezivanjeonog što jedemo sa živom životinjom. Cak dajemo različita ime^na nekim životinjama ovisno o tome da li su žive ili će se jesti.Kada govorimo o živim životinjama, govorimo o kravama i biko-'

vima; kada ih jedemo, govorimo o govedini. Svinje koje jedemozovemo svinjetina, srne zovemo srnetina, tele zovemo teletina.Dok to ne vrijedi za sve životinje, ovi primjeri su dovoljni da ponkažu da u našem umu postoji tendencija da odvoji kategorijuživih životinja od mesa tih životinja koje jedemo.15 Svi ti podacimogli bi značiti da postoji svjestan ili nesvjestan osjećaj grižnjesavjesti koji se odnosi na uništavanje života, naročito kad posto-'

ji određeno suosjećanje. Ovaj osjećaj bliskosti sa životinjom i potreba da se pomirimo s ubijanjem te životinje dramatično se

manifestira u obredima kulta medvjeda kod lovaca u paleolitiku.(J. Mahringer, 1952).

Osjećaj solidarnosti sa svim živim bićima koja dijele s čovjc- 'kom svojstva života jasno je izražen kao važno načelo indijskemisli i doveo je u hinduizmu do zabrane ubijanja svih životinja.

Nije nevjerojatno da inhibicije postoje i protiv ubijanja dru- 'gih ljudskih bića, pod uvjetom da postoji osjećaj solidamosti i

suosjećanja. Moramo početi s činjenicom da primitivan čovjek»stranca«, osobu koja ne pripada istoj grupi, često ne prihvaćakao bližnjeg, već kao »nešto« s čime se on ne poistovjećuje. Op-'ćenito postoji veća nespremnost da se ubije član iste gmpe, anajoštrija kazna za nedjela u primitivnim društvima bila je čer'sto progonstvo, a ne smrt. (Ovo se još uvijek vidi u Kainovoj

137



kazni u Bibliji). Ali mi nismo ograničeni na te primjere iz primi- 'tivnog društva. Cak i u visoko civiliziranoj kulturi kao što je bilaGrčka robovi se nisu u potpunosti smatrali ljudskim bićima.

Istu pojavu nalazimo i u modemom dmštvu. U ratu sve vladenastoje među svojim ljudima pobuditi osjećaj da je neprijateljncčovjck. Ne naziva ga se pravim imenom, već nekim drugim,kao što su u prvom svjctskom ratu Englezi Nijemce zvali »Huni«,a Francuzi »Boches«. To uništavanje ljudskosti neprijatelja cfcr'seglo je svoj vrhunac s neprijateljima dmge boje. Rat u Vijetr-'namu dao nam je dovoljno primjera koji pokazuju da su ameri- 'čki vojnici jako malo osjećali za svoje protivnike Vijetnamcenazvavši ih »gooks«. Cak i riječ »ubijanje« eliminirana je upotre- ' bom riječi »tamanjenje« (»wasting«), Pomčnik Calley, koji je biooptužen i suđen za ubijanje većeg broj vijetnamskih civila, rrtr 'škaraca, žena i djece u My Laiu, upotrijebio je kao argument usvojoj obrani tvrdnju da nije bio učen smatrati vojnike FNO-a(»Viet Cong«) ljudskim bićima, već samo »neprijateljem«. Ovdjese ne postavlja pitanje da li je ta obrana zadovoljavajuća ili ne.To je svakako čvrst argument, jer je istinit i jer riječima izia- 'žava stav prema vijetnamskim seljacima. Hitler je činio isto ka- 'da je »političke neprijatelje« koje je želio uništiti zvao Unter- menschen (»podljudima«). Gotovo je pravilo usaditi u vojnikeosjećaj da su oni koje moramo poubijati ncljudi da bi vlastitojstrani olakšali uništavanje dmgih živih bića.

Dmgi način na koji možemo drugoga učiniti »nečovjekom« je prekidanje svih afektivnih veza s njim. To postaje stalno m a r

talno stanje u nekim teškim patološkim slučajevima, ali se može pojaviti i kao prolazno stanje kod nekoga tko nije bolestan. Nemanikakve razlike da li je onaj protiv koga se izvršava agresija stta- 'nac, blizak rođak ili prijatelj; dešava se to da agresor prekidaemocionalne veze s tom osobom i »počinje ga mrziti«. Agresor

prestane doživljavati tog dmgog čovjcka i on postaje »stvar —tamo negdje«. U takvim okolnostima ne postoje nikakve inhibi-cije niti protiv najgorih oblika destruktivnosti. Postoje li pouzr'

dani klinički dokazi za pretpostavku da do agresivnosti dolazi, barem u velikoj mjeri, zajedno s trenutačnim ili stalnim emocio- 'nalnim povlačenjem?

Uvijek kad dmgo biće ne doživljavamo kao čovjcka, čin ljud- 'ske destruktivnosti i okmtnosti poprima dmgačije osobine. Toće pokazati jednostavan primjer. Kad bi hindu ili budist, na

primjer, pod uvjetom da istinski suosjeća sa svim živim bićima,

138



vidio prosječnog čovjcka kako bez razmišljanja ubija muhu, on bi mogao ocijeniti taj čin kao izraz dosta velike bezosjećajnostii destruktivnosti, ali on ne bi bio u pravu, jer mnogi ljudi ne

doživljavaju muhu kao osjećajno biće, pa se odnose prema njojkao prema svakoj dmgoj uznemiravajućoj »stvari«. To ne značida su ti ljudi naročito okrutni, iako je njihovo doživljavanje»živih bića« ograničeno.

BIUESKE UZ 951D KHAVLE

1. 2 Citirali C. i W. M. S. Russell (1968).3. Usp. također P. Leyhausenovu diskusiju o gomilanju (1965), narcrc

čito njegovu diskusiju utjecaja gomilanja na čovjeka.

4. Slična pojava može se naći kod ljudi; uvjeti gladovanja smanjuju,a ne povećavaju agresivnost.5. Usp. T. E. Hallovu zanimliivu studiiu o liudskim potrebama za

prostorom (1963, 1966).6. Primjer ie jedan sijedi stari čimpanza koji je ostao vođa gmpe

iako je bio fizički inferiomiji u odnosu na mlađe majmune: očito je život na slobodi, sa svim svojim stimulacijama, razvio u njemuneku vrstu mudrosti koja ga je kvalificirala za vođu.

7. Istu temu iznijeli su C. i W. M. S. Russell (1968, 1968a).

8. Slično gledište izrazio je E. Mayo (1933).9. Terenska proučavanja životinjskih primata prvi su započeli H. W. Nissen (1931) proučavanjem cimpanze; H. C. Bingham (1932) prcvučavanjem gorile i C. R. Carpenter (1934) proucavanjem Howlermajmuna. Gotovo dvadeset godina nakon tin studija, čitav prcd^met terenskih proučavania primata ostao je netaknut. Iako je umeđuvremenu oilo nekoliko kratkih studija, nova serija dugotraj- 'nog pažljivog promatranja nije započela sve do polovine pedesetihgoaina s osnivanjem Japanskog centra za proučavanje majmunana Sveučilištu Kvoto i đo S. A. Altmanovog proučavanja kolonije

rezus majmuna na Cayo Santiagu. Danas postoji više od pedesetosoba koje se bave takvim proučavanjima. Najoolji zbir radova o ponašanju primata nalazimo kod I. DeVoie, uredmk, (1965), s \crcoma opsimom bibliografijpm. Među radovima u toj kniizi želimoovdje spomenuti rad K. R. L. Halla i I. DeVorea (1965); »Rezusmajmuni u sjevemoi Indiji« C. H. Southwick, M. Bega i M. RSiddiquia, (1965); »Ponašanje planinskog gorile« G. B. Schallera,(1965); »Cimpanze iz Bodongo Foresta« v. i F. Revnoldsa (1965) i »Cimpanze iz Rezervata Gombe Stream« Jane Goodall (1965). Go-odall je nastavila s istim istraživanjem do 1965. i izdala svoje dalp

nje pronalaske zajedno s ranjjim ali nakon udaje pod prezime^nom Jane Lavvick-Goodall (1965). U sliiedećem sam također upontrijebio A. Kortlanda (1962) i K. R L. Halla (1964).

10. K. J. i C. Haves iz Yerkes laboratorija za biologiju primata u Oran-ge Parku u Floridi, koji su odgojili cimpanzu u svom domu i pocbvrgli ga ljudskom odgoju, izmjerili su da mu je kvocijent inteli

139



gencije kada je bio star dvije aodine i osam mjeseci bio 125. (C.Hayes 1951; 1 K. J. Hayes 1 C. Hayes, 1951)

11. Rjede izvodimo paralelu iz hijerarhije o »instinktivnom« porr'

jeklu diktature nego iz teritorijalizma o patriotizmu, iako bi kr'gika bila ista. Razlog što različito postupamo vjerojatno je u tomesto je manje populamo konstmirati instinktivnu bazu za diktatumnego za »patnohzam«.

12. Usput rečeno većina psihologa koji se bave životinjama ne bi oveuvjete smatrala »potpuno pnrodmm« — naročito ako je jrrostor

bio toliko malen da su se životinje sudarale kad su trcale uzogradu.

14. Zing Yang Kuo je u svojim eksperimentalnim proučavanjima bor benosti kod sisavaca dosao do sličnih zaključaka (1960).15. Vjemjem da su slični razlozi posrijedi i kod jevrejskog obreda

koji ne dozvoljava da se meso jede s mlijekom. ‘Mlijeko i mliječni proizvodi su snnbol života: oni simboliziraju živu životinju. Zabra-1na da se meso i mliječni proizvodi jedu zajedno slična je običajuda pravimo oštm razliku lzmeđu žive živohnje i nežive koju k rristimo kao hranu.

16. Tom Wicker, razmišljajući o ubijanju talaca i zatvorenika kada

je u zatvom u Attici u N. Y. poslana nacionalna garda, napisao je veoma promišljen članak koji govori o istoj pojavi. On spominjelzjavu koju je dao guvemer drzave New York, Nelson A. Rockefel-ler, nakon pokolja u Attici koja počinje ovom rečenicom: »Dubokosuosjećamo s đbiteljima talaca Koji su poginuli u Attici«. TadaWicker piše: »Mnogo toga što je bilo pogrešno u Athci — i što je pogrešno u većini amenckih zatvora l popravnih domova — prcr'lzlazi iz činjenice da Rockefellerc niti u ovoj rečenici niti u bilokojoj dmgoj, nije izrazio saučesće obiteljima poginulih zatvorcrnika.

Istina u ono vrijeme smatralo se da su zatvorenici prouzrokovatismrt talaca a ne — kao što se danas zna — meci onih kojima suvlasti naredile da se popnu preko zidova i pucaju. Ah, čak i dasu zatvorenici, a ne pohcajci bili oni koji su poubijali taoce oni

bi još uvijek bili liudska bića. Međutim, službeno srce New Yorkai inegovih rukovodilaca nije suosjećalo s njima.U tome i jeste bit čitave stvari: zatvorenici posebno Cmci, najče^šće se ne smatraju niti tretiraju kao ljudska bića, a niti njihoveobitelji.«Wicker nastavlja: »Nanovo i nanovo, članovi specijalnih grupa prcr'

matrača koji su pregovarali sa zatvorenicima, čuli su molbe zatvo- 'renika da su i oni ljudska bića i da iznad svega žele da se s niima postupa kao s takvima. Jednom, kad su pregovarali preko željezr'nih vrata koja su razdvajala prostor koji su zauzeli zatvoreniciod državnogjprostora, pomoćni komesar za zatvore Walter Dunbarrekao je vođi zatvorenika Richardu Clarku: 'U 30 godina nikadanisam zatvoreniku rekao laž!1'Ačpvjeku?1, rekao je Clark hho.« (The New York Times 18. mjna

140



VII Paleontologija

Je li čovjek jedna vrsta?

Podsjetimo se da se Lorenzova upotreba podataka o životinjamaodnosila na intraspecijsku agresiju, a ne na agresiju između razr'ličitih vrsta životinja. Pitanje je: Možemo li biti sigumi da ljucbska bića u svom odnosu prema dmgim ljudskim bićima dcživ-'ljavaju jedni druge kao članove iste vrste i reagiraju s genetski

pripremljenim obrascima ponašanja za istu vrstu? Zar ne vidmmo, upravo obmuto, da je među mnogim primitivnim ljudimačak i čovjek iz dmgog plemena, ili koji živi u susjednom selu,

potpuni stranac ili ga se čak ne smatra čovjckom, pa prema ter'me ne dolazi ni do kakvog identificiranja? Tek se kroz procesdruštvene i kultume evolucije povećao broj ljudi koji su prihva- 'ćeni kao ljudska bića. Izgleda da postoje dobri razlozi za pretr-'

postavku da čovjck ne doživljava sve ljude kao članove iste vrste, jer njegovo prihvaćanje dmgog čovjcka nije olakšano onim irrstinktivnim ili refleksivnim reakcijama na miris, oblik, ođrcderne boje, itd., koji među životinjama daju neposredne dokaze o

vrsti. U mnogim eksperimentima sa životinjama dokazano je dačak i životinja može biti prevarena ili nesiguma u prepoznavanjučlanova svoje vrste.

Upravo zato što čovjek posjeduje manju instinktivnu oprem-'ljenost nego bilo koja druga životinja, one ne prepoznaje članovesvoje vrste s istom lakoćom kao životinje. Za njega odlučujedmgačiji jezik, običaji, odijevanje i dmgi kriteriji koje zapažaum a ne instinkt, a onaj tko nije član njegove vrste, i bilo koja

gmpa koja je malo dmgačija, ne smije dijeliti istu ljudskost. Izovcg slijedi paradoks da čovjck, upravo zato što ne posjedujeinstinktivnu opremljenost, ne doživljava osobenost svoje vrstei doživljava stranca kao pripadnika druge vrste, dmgim riječima,čovjekova Ijudskapriroda čini čovjeka nečovječnim.

141



Ako su ova razmatranja ispravna, Lorenzovi bi se dokazi sro-zali jer se svi njegovi dosjetljivi izvodi i zaključci temelje naagresiji između članova iste vrste. U tom bi se slučaju pojavio

jedan potpuno drugačiji problem: problem urođene agresivnosti prema članovima drugih vrsta. Sto se tiče te interspekcijske agrc- 'sije, podaci o životinjama daju, ako išta, manje dokaza da je in-terspecijska agresija genetički programirana izuzevši u slučaje-1vima kad je životinja ugrožena ili kod grabežljivih životinja.Možemo li dokazati hipotezu da* čovjek potječe od grabežljiveživotinje? Možemo li pretpostaviti da je čovjek, iako nije vukdrugom čovjeku, njegova ovca?

Je li čovjek grabežljiva životinja?

Postoje li dokazi koji govore da su čovjekovi preci bili grabežr'ljivi?

Najraniji hominid koji je mogao biti čovjekov predak je Ra- inapithecus koji je živio u Indiji prije četrnaest milijuna godina1.

Oblik njegovog dentalnog luka bio je sličan obliku drugih homrnida i mnogo sličniji čovjekovom nego ovaj današnjih majmuna;iako je možda jeo meso, uz njegovu uglavnom biljnu hranu, bilo

bi apsurdno smatrati ga grabežljivom životinjom. Najraniji fosili hominida Ramapithecusa, nama poznati, su fčr

sili Australopithecusa robustusa i naprednijeg Australopithecusa africanusa, koje je pronašao Raymond Dart u Južnoj Aifici 1924,i vjerovao da su stari više od dva milijuna godina. A ustralopithe

cus bio je predmet mnogih neslaganja. Većina paleoantropologadanas prihvaća tezu da su australopithecini bili hominidi, doknekoliko istraživača, kao što su D. R. Pilbeam i E. L. Simons(1965), pretpostavlja da A. africanusa treba smatrati prvom por

javom Homoa.

U diskusiji o australopithecinima mnogo se važnosti prida^valo njihovoj upotrebi oruđa, da bi se dokazalo da su bili sličničovjeku, ili barem njegovi preci. Međutim, Lewis Mumford je

uvjerljivo upozorio da je smatrati pravljenje oruđa dovoljnimdokazom za identifikaciju čovjeka pogrešno i da se temelji na

pristranosti svojstvenoj današnjem pojmu tehnike. (L. Mumford,1967). Od 1924. godine otkriveni su novi fosili, ali je njihova kla-1sifikacija spoma, isto kao što je i pitanje da li je Auslralopithe- cus bio, u bilo kojoj mjeri, mesožder, lovac ili stvaralac oruđa.2Ipak, većina se istraživača slaže da je A. africanus jeo sve, da je

142



za njega fleksibilnost ishrane bila karakteristična. B. G. Camp bell (1966) dolazi do zaključka da je Australopithecus jeo malegmazove, ptice, male sisavce kao što su glodavci, te korijenje ivoće. Jeo je male životinje koje je mogao uhvatiti bez oružja ilizamke. Suprotno tome, lov pretpostavlja postojanje suradnje iodgovarajućih tehnika, što se pojavilo tek mnogo kasnije istovre-'meno s pojavom čovjeka, u Aziji oko 500.000 god. p. n. e.

Bez obzira na to da li je Australopithecus bio lovac ili nije,sasvim je sigurno da hominidi kao i njihovi pongidni preci nisu

bili grabežljive životinje s instinktivnom i morfološkom oprem- 'ljenošću koja je karakteristična za grabežljive mesoždere kaošto su lavovi i vukovi.

Unatoč tim pouzdanim dokazima, ne samo Ardrey koji drama-'tizira stvari, već i ozbiljan znanstvenik kao što je D. Freeman

pokušao je u Australopithecusu naći paleontološkog »Adama-koji je donio iskonski grijeh destruktivnosti u ljudsku rasu.Freeman govori o australopithecinima kao o »krvoločnom prila-gođenju« s »grabežljivim, ubilačkim i kanibalističkim sklonosti-'ma. Tako je u posljednjih nekoliko desetljeća paleontologija ot- 'krila filogenetsku osnovu tvrdnji o ljudskoj agresiji koje su le-1

zultat psihoanalitičkog ispitivanja čovjekove prirode.« On ukratkokaže: »U širokim antropološkim okvirima može se, znači, tvrditida čovjekova priroda i vještina, a u krajnjem slučaju i ljudskacivilizacija, duguju svoje postojanje nekoj vrsti prilagođavanjagrabežljivosti koju su prvi razvili krvoločni Australopithecini nalivadama južne Afrike u nižem pleistocenu.« (D. Freeman, 1964)

U diskusiji koja slijedi njegovo izlaganje, Freeman nije takosiguran: »Tako, u svjetlu nedavnih paleontoloških otkrića hipo- 'teza, sada predložena, jest: moguće je da su neki aspekti ljudske

prirode (uključujući možda d agresivnost i okrutnost) povezani saspecijalnim prilagođavanjem grabežljivosti i krvoločnosti koje je

bilo temeljno za evoluciju hominida u pleistoceno doba. Po mommišljenju, ovo je hipoteza koja zavređuje da bude naučno i ne^

pristrano ispitana, jer se bavi stvarima koje nam sada nisu poznate.« (D. Freeman, 1964, potcrtao E. F.). Sto je u referatu bilačinjenica da je paleoantropologija otkrila zaključke o ljudskojagresiji, u diskusiji je postala hipoteza koja »zaslužuje ispitiva-'

nje.«Ovo ispitivanje zamršeno je nejasnoćom na koju nailazimo kodFreemana — kao i u radovima drugih autora — pri upotrebi popma »grabežljiv«, »mesožder« i »lov«. Grabežljive su životinje zcr'ološki jasno određene. To su porodice mačaka, hijena, pasa i

143



medvjeda a karakteriziraju ih pandže i oštri očnjaci. Grabežljivaživotinja dolazi do hrane napadanjem i ubijanjem dmgih životmnja. To je ponašanje genetski programirano, element učenja je

minimalan, i nadalje, kao što je ranije spomenuto, grabežljivaagresija ima neurološki različitu osnovu od agresije kao obram-'

bene reakcije. Stoviše, ne možemo grabežljivu životinju ni nazvmti agresivnom, jer su u odnosu sa članovima svoje vrste te živcvtinje društvene i prijateljski raspoložene — kao što to pokazuje,na primjer, ponašanje vukova. Grabežljive životinje, izuzevši rnechvjcclc koji se uglavnom hrane biljem i nisu baš vješti u lovu,isključivo su mesožderi. Ali nisu sve životinje koje su mesožderi

grabežljive; životinje koje jedu / meso / bilje ne pripadaju skrr' pini Camivora. Freeman je svjcstan da »pojam 'kivoločan' kadase odnosi na ponašanje hominida mora imati značenje koje serazlikuje od onog kada se odnosi na vrste u skupini camivora«.(J. D. Carthy, F. J. Ebling, 1964. Potcrtao E. F.). Ali zašto ondahominide zvati mesožderima umjesto svežderačima? Zbrka kojaiz toga proizlazi pomaže da u svijesti čitaoca usadi slijedeću jccEnadžbu: jede meso = mesožder = grabežljiv, iz čega slijedi da

je čovjekov predak hominid bio grabežljiva životinja s instinktomza napadanje dmgih životinja, uključujući dmgih ljudi; nadalje,slijedi da je čovjekova destruktivnost urođena i da je Freud u

pravu. Quod erat demonstrandum!

Sve što možemo zaključiti o A. africanusu jest da je bio svež-derač, u čijoj ishrani je meso igralo više ili manje važnu ulogui da je za hranu ubijao životinje ako su bile dovoljno male. Mesou ishrani ne pretvara hominida u grabežljivu životinju. Nadalje,

danas je već dobro poznata činjenica, koju je iznio Sir JulianHuxley i dmgi, da ishrana — biljna i mesna — ne izaziva agter-'siju.

Ništa ne opravdava pretpostavku da jc d uslra/opilhecus posjc=dovao instinkte grabežljive životinje, koji su, ako je »on« bio čcr'vjekov predak, odgovomi za »grabežljive« gene kod čovjeka.

BIUESKE UZ SDVO KHAVLE

1. Da li je Ramapithecus bio ili nije bio hominid i neposredan predakčovjieka, još je spomo. (Usp. detaljni prikaz diskusije o tome kodD. ‘Pilbeama, 1970). Gotovo svi paleontološki podaci temelie se namnoštvu nagađanja, pa su prema tome veoma spomi. ‘Slijedeći

jednog autora, doci ćemo do jedne predodžbe, slijeaeći dmgog dodmge. Ipak, za nas nisu neophodni mnogi spomi detalji Ijudskeevolucije, a što se tiče glavnih faza razvoja, pokušao sam prikazatimišljcrijc većine njih ko)i proučavaju ovo podmčje. Ali cak i štose tiče glavnih stadija Ijuđske evolucije izostavio sam neka prije-

144



poma pitanja iz konteksta da bih izbjegao preopterecivanje. U ana-1lizi koia sliiedi koristio sam uglavnom ove radove: D. Pilbeam0970), J. Napier (1970), J. Young (19711 I. Schwidetzki (19711 S.Tax, ur. (1960), B. Wensch, ur. (1%5). A. koe i G. C. Simpson (1958. 1%7); A. Portmann (1965), S. L. Washbum i P. Jay, urednici, (1968),B. G. Campbell (1966), i neke dmge radove koje sam naveo utekstu.S. L. VVashbum i F. C. Howell (1960) pišu da je malo vjerojatnoda su australopithecini malenoga tijela, koji su svojoj uglavnom

biljnoj hrani đodali meso, mnogo ubijali, »dok su kasnije i većeživotinje koje su ih naslijedile mogle lzaći na kraj s malim i / ili

još nerazvijenim životinjama. Ne postoje dokazi đa su ta stvorenja'bila u stanju napadati velike sisavce 'biljoždere koji su bili takokarakteristicni za afrički pleistocen.« Isto gledište izrazio je Wadr

bum u ranijem radu (1965) gdje kaže đa »je vierojatno da suAustralopithecini i sami bih plijen a ne lovci.« Kasnije ie, ipak,govorio o mogućnosti da su hominidi, ukliučujući ausfrafopitheci-ne, »moMa bih« lovci. (S. L. Washbum i C. S. Lancaster, 1968).



VIII Antropologija

U ovom poglavlju iznijet ću prilično iscrpne podatke o primiti\nim lovcima i sakupljačima hrane, o neolitskim poljoprivredni-'cima i o novim urbaniziranim društvima. To će čitaocu dozvolnti da sam ocijeni da li podaci iz tih područja podržavaju uobiča-'

jenu tezu: što je čovjek primitivniji, to je agresivniji. U mnogoslučajeva to su pronalasci mlađe generacije antropologa poslje-'dnjih deset godina, a oprečna starija gledišta još uvijek nisuispravljena u umovima mnogih nestručnjaka.

»Čovjek-lovac« — antropološki Adam?

Ako grabežljiva karakteristika čovjekovih predaka hominida nijeodgovoma za njegovu prirođenu agresivnost, da li postoji ljucUski predak, prethistorijski Adam, koji je odgovoran za čovjekov»pad«? Tog je mišljenja S. L. Washburn, jedan od najvećih auto- 'riteta na ovom području, i njegovi kolege koji smatraju da je taj»Adam« čovjek-/ovac.

Washbum počinje premisom da s obzirom na činjenicu da ječovjck kroz 99 posto historije živio kao lovac, našu biologiju, psi 1hologiju i običaje dugujemo lovcima iz prošlih vremena:

U veoma stvamom smislu naš intelekt, interesi, osjećaji i btnzični društveni život — sve je to rezultat uspješnog prilagođa-vanja lovaca. Kad antropolozi govore o jedinstvu čovječanstva,tvrde da je selekcioni pritisak lovačkog i sakupljačkog načinaživota bio tako sličan, a rezultat tako uspješan, da su popula- 'cije homo sapiensa još uvijek posvuda fundamentalno iste. (S.L. Washburn i C. S. Lancaster, 1968)1

Presudno pitanje je, znači: Kakva je »psihologija lovca«?Washbum je naziva »psihologijom zvijeri« koja se u potpuno- '

sti razvila do srednjeg pleistocena, prije 500.000 godina ili čaki ranije:

146



Pogled na svijet ranog ljudskog carnivora morao je biti veomadrugačiji od onog njegovih rođaka biljoždera. Interesi ovog

posljednjeg mogli su se zadovoljiti na malom području, a dm-1

ge životinje bile su od neznatne važnosti za njega, osim onih par koje su mogle prijetiti napadom. Ali potreba za mesomtjera životinje da upoznaju šira područja i da nauče običajemnogih drugih životinja. Ljudski teritorijalni običaj i psiho- 'logija fundamentalno se razlikuju od onih kod majmuna. Pri- '

je barem 300.000 godina (možda dvostruko toliko) radoznalo- 'sti i težnji za dominacijom kod čovjekolikog majmuna pridm- 'žile su se zvjerska znatiželja i agresija. Ova psihologija potpu- 'no se formirala do sredine pleistocena, a njezini počeci moždasu bili u pljačkanjima australopithecina. (S. L. Washbum i V.Avis, 1958).

Washbum poistovjećuje »zvjcrsku psihologiju« s ubilačkim lvngonom i uživanjem u ubijanju. On piše: »Čovjek doživljava z rdovoljstvo u lovu na životinje. Ako pažljivo obučavanje nije prmkrilo ljudske nagone, čovjek uživa u potjeri i ubijanju. U većinikultura iz mučenja i patnje čine se javni spektakli da bi svi u

tome mogli uživati.« (S. L. Washbum ,i V. Avis, 1958. Potcrtao E.F.)

Washbum inzistira: »Covjek posjeduje psihologiju zvijeri. Lju- 'de je lako učiti da ubijaju a teško je razviti običaje koji se tomesuprotstavljaju. Mnogi ljudi uživaju gledati kako druga ljudska

bića pate, ili uživaju u ubijanju životinja... javna mlaćenja imučenja česta su u mnogim kulturama« (S. L. Washburn, 1959).U posljednje dvije rečenice Washbum indirektno kaže da nije

samo ubijanje, već i okrutnost, dio psihologije lova.Koji su Washbumovi argumenti u prilog ovoj tvrdnji o uro- 'đenom uživanju u ubijanju i okrutnosti?

Jedan argument je »ubijanje kao sport« (on govori o ubijanjukao sportu, a ne o »lovu«, što bi bilo ispravnije). On piše: »Lose možda najbolje vidi iz nastojanja koja su posvećena održava- 'nju ubijanja kao sporta. U ranijim vremenima, kraljevi i plemstvodržali su parkove u kojima su mogli uživati u ubijanju kao spom

tu, a vlada Sjedinjenih Država danas troši milijune dolara da bilovce snabdjela s divljači.« (S. L. Washbum i C. S. Lancaster,1968). Sličan primjer su »ljudi koji upotrebljavaju najlakši pri

bor za ribolov da bi produljili uzaludnu borbu ribe i time dove- 'li do vrhunca svoj osjećaj prevlasti i spretnosti.« (S. L. Washbumi C. S. Lancaster, 196<S).

147



Washburn ukazuje na popularnost rata:»Do nedugo na rat se gledalo isto kao i na lov. Druga ljudska

bića bila su jednostavno najopasnija lovina. Rat je bio od pre

velike važnosti u ljudskoj historiji da bi mogao biti nešto dnngo nego zadovoljstvo za muškarce koji učestvuju u njemu. Tek je u posljednje vrijeme sa svim promjenama u prirodi i uvje- 'tima rata, rat postao sporan kao normalan dio nacionalne ponlitike ili kao odobravan put društvenoj slavi.« (S. L. Washbumi C. S. Lancaster, 1968).

U vezi s tim Washburn kaže:

Do koje mjere su biološke osnove ubijanja postale dio ljudske psihologije, vidi se u tome kako je lako kod dječaka pobuditiinteres za lov, ribolov, tučnjavu i ratne igre. Ti oblici ponaša-1nja nisu neizbježni, lako se uče, pružaju zadovoljstvo i u ver'ćini kultura društvo ih nagrađuje. Spretnost u ubijanju i zardovoljstvo u ubijanju se obično razviju u igri, a oblici igre pri-'

premaju djecu za njihove uloge kad odrastu. (S. L. Washburni C. S. Lancaster, 1968).

Washbumova je tvrdnja da mnogi ljudi uživaju u ubijanjui okrutnosti djelomično ispravna, ali ona znači samo to da posto-'

je sadistični pojedinci i sadistične kulture; no ne odnosi se nasve pojedince, ni na sve kulture. Vidjet ćemo, na primjer, da sardizam mnogo češće postoji kod frustriranih ljudi i društvenihklasa koji se osjećaju nemoćni i nalaze malo zadovoljstva u žnvotu, na primjer, niža klasa u Rimu, koja je nadoknađivala svoje

siromaštvo i društvenu nemoć sadističkim spektaklima, ili nižasrednja klasa u Njemačkoj iz koje je bilo regrutirano najvišeHitlerovih fanatičnih pristalica; ove osobine mogu se naći i kodvladajućih klasa koje se osjećaju ugrožene u svojoj vladajućoj

poziciji i svom vlasništvu2, ili u potlačenim grupama željnim os-'vete.

Ideja da lov izaziva zadovoljstvo u mučenju neosnovana je iveoma neprihvatljiva. Lovci, općenito, ne uživaju u mukama žr

votinje; činjenica je da bi sadist koji uživa u mučenju bio slablovac. Ni u ribolovu ne primjenjuje se metoda koju je Washbumspomenuo. Također ne postoje dokazi za pretpostavku da su pri-1mitivni lovci bili motivirani sadističkim ili destruktivnim impul-'sima. Upravo obrnuto, neki dokazi pokazuju da su osjećali sklonost

prema životinji koju su ubijali, čak ih je možda pekla savjest.

148



Paleolitski lovci često su medvjeda nazivali »djedom« ili su gasmatrali mitskim pretkom čovjeka. Kad su ga ubili, molili su zaoproštenje; prije nego što su ga jeli, održali su sveti ručak u nje^

govu čast, kojem je on prisustvovao kao »počasni gost«, predkojega su stavili najbolju hranu — na kraju su ga svečano poko-'

pali. (J. Mehringer, 1952)3Psihologija lova, uključujući psihologiju suvremenog lovca, zar

htijeva ekstenzivno proučavanje, ali neka zapažanja možemo spo-'menuti čak i u ovom kontekstu. Najprije moramo razlikovati izr među lova kao sporta vladajućih elita (na primjer, plemstva ufeudalnom sistemu) i svih drugih vrsta lova, kao što je onaj pri-■

mitivnih lovaca, poljoprivrednika koji štite svoje usjeve i kokoši,i osoba koje vole lov.»Elitni lov« izgleda da zadovoljava želju za vladanjem, uklju- '

čujući određenu količinu sadizma, koji je karakterističan za vla-dajuću elitu. On nam govori više o psihologiji feudalizma nego o

psihologiji lova.Među motivacijama primitivnih profesionalnih i modernih stra-1

stvenih lovaca moramo razlikovati barem dvije. Prve potječu iz

dubine ljudskog iskustva. Kroz lov čovjek postaje, iako na krat- 'ko, ponovo dio prirode. Vraća se u prirodu, poistovjećuje se saživotinjom i oslobađa se tereta egzistencijalne rascijepljenosti:

postaje dio prirode i nadilazi je svojom sviješću. U potjeri za žnvotinjom on i životinja postaju jednaki, iako na kraju upotrebomoružja čovjek pokazuje svoju superiornost. Kod primitivnog čov

jeka ovaj je doživljaj sasvim svjestan. Maskirajući se u životinjui smatrajući životinju svojim pretkom, njegova je identifikacijasa životinjom očita. Za modemog čovjeka, s njegovom racional-'

nom orijentacijom, ova identifikacija s prirodom teško se verba-lizira i dopire u svijest, ali ona ipak živi u mnogim ljudskim bi-'ćima.

Od jednake je važnosti za strastvenog lovca jedna sasvim dnngačija motivacija; riječ je o uživanju u vještini. Iznenađujuće jekoliko mnogo modernih autora zanemaruje taj element u lovui usredotočuje svoju pažnju na sam čin ubijanja. Naposljetku,lov zahtijeva poznavanje mnogih vještina i široko znanje izvan

onog koje se sastoji u rukovanju oružjem.William S. Laughlin, koji također počinje s tezom da »je lov

najvažniji obrazac ponašanja ljudske vrste« (W. S. Laughlin, 1968),opširno je govorio o tome. Međutim, Laughlin niti ne spominjezadovoljstvo u ubijanju ili mučenju kao dio lovačkog obrasca

ponašanja, već ga opisuje u ovim općim pojmovima: »Lov nagra-

149



đuje dosjetljivost, rješavanje problema, a kažnjava nesposobnostda se riješi problem. Stoga je on isto toliko pridonio napretkučovječanstva koliko i njegovom držanju zajedno unutar granica

jedne varijabilne vrste.« (W. S. Laughlin, 1968).Laughlin ukazuje na slijedeće, što je važno imati na umu s

obzirom na tradicionalno pretjerano naglašavanje oruđa i oružja:

Lov je očito instrumentalan sistem u pravom smislu da se ne-što izvrši, nekoliko djela izvršenih u slijedu donosi važanzultat. Tehnološki aspekti, koplja, toljage, sjekire i drugi objek^ti koji se mogu izložiti u muzeju, uglavnom su beznačajni izvan

konteksta u kojem se koriste. Oni ne predstavljaju dobro mje- 'sto za početak analize jer je njihova pozicija u slijedu udaljc^na od nekoliko cjelina koje prethode. (W. S. Laughlin, 1968)4

Efikasnost lova mora se shvatiti na bazi razvijanja vještine b vca, a ne na bazi unapređivanja tehničke osnove.

Postoji dovoljno dokumentacije, iako iznenađujuće malo siste^

matskih studija, o postulatu da je primitivan čovjek vješt unjegovom poznavanju prirodnog svijeta. Ova vještina uključu-' je čitav makroskopski svijet sisavaca, tobolčara, gmazova, ptnca, riba, insekata i biljaka. Poznavanje plime i oseke, meteorološ-'kih fenomena općenito, astronomije i drugih aspekata prirod-'nog svijeta također je dobro razvijeno u nekim grupamas obzirom na vještinu i opseg njihovog znanja i područja nakojima su se koncentrirale ... Ovdje ću citirati samo važnostovog poznavanja za sistem ponašanja lovca i njegovu važnostza evoluciju čovjeka... čovjek, lovac, proučavao je ponašanježivotinja i njihovu anatomiju, uključujući i svoju vlastitu. On

je prvo pripitomio sebe, a tada druge životinje i biljke. U ovomsmislu lov je bio škola koja je učinila ljudsku vrstu samou- 'kom. (W. S. Laughlin, 1968).

Ukratko, motivacija primitivnog lovca nije bila zadovoljstvo uubijanju, već učenje i optimalna primjena raznih vještina, tj. rsr

zvoj samog čovjeka.5Washbumov argument o lakoći s kojom se kod dječaka pobu-'

đuje interes za lov, borbu i razne igre ignorira činjenicu da sedječaci mogu lako navesti na bilo koji obrazac ponašanja koji jeu kulturi prihvaćen. Zaključiti da ovaj interes dječaka za popu-'larno prihvaćene obrasce ponašanja dokazuje urođeni karakter

150



zadovoljstva u ubijanju potvrđuje izrazito naivan stav u pita-'njima društvenog ponašanja. Nadalje, treba primijetiti, da posto-' ji mnoštvo sportova od Zen borbi sa sabljama, do mačevanja,

džuda i karatea — kod kojih je sasvim jasno da njihovo očara-'vanje ne proizlazi iz zadovoljstva u Ubijanju — već iz vještinekoju oni zahtijevaju.

Jednako je neodrživa Washburnova i Lancasterova tvrdnja da»gotovo svako ljudsko društvo smatra ubijanje članova nekihdrugih ljudskih društava poželjnim«. (Washbum i Lancaster, 1968).To je ponavljanje popularnog klišea, a njegov jedini izvor je radD. Freemana (1964) o kojem smo ranije govorili, a koji pokazuje

utjecaj frojdovskog stajališta. Cinjenice su da, kao što ćemokasnije vidjeti, za ratove primitivnih lovaca nije karakterističnaokrutnost i uglavnom im ubijanje nije cilj. Tvrditi da je rat sarmo u posljednje vrijeme postao sporan, znači ignorirati čitavuhistoriju filozofskog i religioznog učenja, naročito onog židovskih proroka.

Ako ne slijedimo Washburnovo zaključivanje, pitanje je, postojeli drugi obrasci ponašanja koji su proizašli iz ponašanja lovaca.Cini se da postoje dva obrasca ponašanja koja su postala gene-'tički programirana kroz lovačko ponašanje: surađivanje i dije- 'ljenje. Suradnja članova iste grupe bila je iz praktičnih razloganeophodna u većini društava koja su se bavila lovom; isti je bioslučaj i s dijeljenjem hrane. U većini klima, osim arktičke, mesose ne može spremiti i sačuvati. Sreća u lovu nije bila jednakoraspodijeljena među lovcima, stoga su oni koji su bili sretneruke danas dijelili s onima koji će biti sretne mke sutra. Pret- ' postavimo li da je ponašanje u lovu dovelo do genetskih pro- '

mjena, doći ćemo do zaključka da suvremeni čovjek posjeduje uro-'đeni impuls za surađivanjem i dijeljenjem, a ne ubijanjem i ok-rutnošću..

Na žalost, čovjekova povijest surađivanja i dijeljenja, kao štoto pokazuje povijest civilizacije, dosta je nekonzistentna. To bise moglo objasniti time što život lovaca nije doveo do genetskih

promjena ili činjenicom da su poticaji na dijeljenje i surađivanjeduboko potisnuti u društvima koja ne gledaju povoljno na takve

vrline i koja umjesto toga podržavaju gmbi egoizam. Ipak, možese nagađati ne ukazuje li sklonost surađivanju i dijeljenju, kojudanas nalazimo u mnogim društvima izvan modemog industrija-'liziranog svijeta, na urođeni karakter tih impulsa. U stvari, čakni u modernom ratovanju u kojem vojnik uglavnom ne osjeća previše mržnje prema neprijatelju i samo rijetko izraživa okm-

151



tnost,6 nailazimo na nevjerojatno mnogo suradnje i zajedništva.Dok u civilnom životu većina ljudi ne riskira svoj život da bi spar'sila nečiji drugi, niti dijeli svoju hranu s drugima, u ratu su to

svakodnevne pojave. Možda bismo čak mogli ići dalje i predlo- 'žiti da jedan od razloga leži u tome što je rat privlačan upravo

pružanjem mogućnosti za izražavanje duboko ukopanih potica- ' ja koje naše društvo u miru smatra, u biti, iako ne ideološki —glupim.

Washbumove ideje o psihologiji lova samo su jedan primjer pristranosti u prilog teoriji o čovjekovoj urođenoj destruktivnostii okrutnosti. Možemo primijetiti visok stupanj opredijeljenosti

na čitavom području društvenih nauka u odnosu na pitanja nepo- 'sredno povezana sa stvamim emocionalnim i političkim proble- 'mima. Kad se radi o ideologiji i o interesima društva, objektiv- 'nost prelazi u pristranost. Modemo društvo sa svojom gotovo ne-'ograničenom spremnošću da koristi ljudske živote u političke iliekonomske svrhe, može se najbolje obraniti od osnovnog ljucbskog pitanja o njegovom pravu da to čini pretpostavkom da de-'struktivnost i okrutnost nisu ukorijenjene u našem sistemu, već

da su to urođene čovjekove osobine.

Agresija i primitivni lovci

Na sreću, naše znanje o ponašanju lovaca nije ograničeno na nangađanja: na raspolaganju nam je dosta podataka o još postoje- 'ćim lovcima i sakupljačima hrane koji pokazuju da lov ne poti- '

če na destruktivnost i okrutnost i da su primitivni lovci relativ- 'no neagresivni u usporedbi s njihovom civiliziranom braćom.Postavlja se pitanje, možemo li primijeniti naše znanje o ovim

primitivnim lovcima na prethistorijske lovce, barem na one kojisu živjeli nakon pojave modemog čovjeka, »homo sapiens sapiensa« pred oko četrdeset do pedeset tisuća godina.

Cinjenica je da je poznato vrlo malo o najranijem čovjeku, ane zna se previše ni o h. sapiens sapiensu u doba kada je bio lo-'

vac i sakupljač. Iz tog razloga nekoliko je autora, sasvim opravda- 'no, upozorilo protiv izvođenja zaključaka iz onog što znamo o mcr'demim primitivnim plemenima, o njihovim prethistorijskim prc^cima. (J. Deetz, 1968)7 Bez obzira na to, kao što G. P. Murdockkaže, interes za suvremene lovce postoji »zbog onoga što bi namoni mogli otkriti o čovjeku pleistocena«: većina učesnika na simn

poziju Covjek-lovac (R B. Lee i I. DeVore, urednici, 1968) izgleda

152



da se slažu s tom formulacijom. Iako ne možemo očekivati da prethistorijski lovci-sakupljači budu identični s većinom najpri- 'mitivnijih suvremenih lovaca i sakupljača hrane, moramo imati

na umu da (1) se h. sapiens sapiens nije anatomski i neurofiziolo- 'ški razlikovao od današnjeg čovjeka i (2) da znanje o postojećim

primitivnim lovcima mora pridonijeti razumijevanju barem jecbnog presudnog problema koji se odnosi na prethistorij ske lovce:utjecaj ponašanja lovaca na ličnost i na društvenu organizaciju.Osim toga, podaci o primitivnim lovcima pokazuju da karakteris- 'tike često pripisivane ljudskoj prirodi ne postoje kod najmanje»civiliziranog« čovjeka!

Prije no što počnemo govoriti o postojećim primitivnim lovcima, potrebno je nešto reći o paleolitskom lovcu. M. D. Sahlins piše:

U selekcionom prilagođavanju opasnostima kamenoga doba,ljudsko društvo nadvladalo je ili potčinilo takve primatske sklo- 'nosti kao što su sebičnost, nediskriminantna seksualnost, dcr'minantnost i grubo natjecanje. Sukob su zamijenile bbskost isuradnja, sobdamost je postavljena iznad seksa, moralnost izr

nad moći. Ljudsko je dmštvo u najranijim danima postiglo naj- 'veću reformu u historiji: pobijeđena je ljudska primatska prmroda i tako osigurana evoluciona budućnost vrste. (M D. Sah- ' bns, 1960).

Postoje direktni podaci o životu prethistorij skog lovca u kulto- 'vima životinja koji ukazuju na činjenicu da on nije bio po priro- 'di destruktivan. Kao što je Mumford primijetio, sbke na zidovm

ma pećina koje se odnose na život prethistorijskih lovaca ne prmkazuju borbu među ljudima.8Unatoč opreznosti koja je potrebna kod izvođenja analogija,

ipak su najdojmljiviji podaci oni o još uvijek postojećim lovci-ma-sakupljačima hrane. Colin Tumbull, stmčnjak na tom pod-'mčju, izvještava:

Kod dviju grupa koje su mi poznate, agresija gotovo da ne po-'

stoji, bilo emocionalna bilo fizička: to potvrđuje i nepostoja- 'nje ratovanja, zavada, čarobja i vraćanja. Nisam siguran ni da je sam lov agresivna aktivnost. To je ne-'što što čovjek mora vidjeti da bi shvatio: lov se ne obavlja uagresivnom duhu. Radi svijesti o smanjivanju prirodnih bogal- 'stava, postaji, u stvari, kajanje kod ubijanja. tJ nekim slučaje-

153



vima može čak biti prisutan ,i element sažaljenja. Moje iskustvos lovcima pokazuje da su oni veoma blagi ljudi; istina je da žnve veoma teškim životom, no to pije isto što i agresivnost. (C.M. Turnbull, 1965)9

Nijedan od učesnika u diskusiji s Turnbullom nije izrazio nesla-1ganje.

Najobuhvatniji prikaz pronalazaka o primitivnim lovcima i sarkupljačima hrane daje E. R. Service u knjizi Lovci. (E. R. Servnce, 1966). Njegova monografija uključuje sva takva društva, uziznimku onih sjedilačkih grupa duž sjeverozapadne obale Sjever-'

ne Amerike, koje žive u uvjetima izobilja, i drugih lovačkih sakm pljačkih društava koja su nestala tako brzo nakon dodira s cnnlizacijom da je naše znanje o njima previše fragmentamo.10

Najočitija i vjerojatno najhitnija karakteristika lovačko-sakup-ljačkih društava je njihov nomadizam, uvjetovan sakupljanjemhrane, što dovodi do slobodnog povezivanja obitelji u 'družbu'. Stose tiče njihovih potreba — suprotno modernom čovjeku kojem

je potrebna kuća, automobil, i odjeća, električna energija, itd. —

za primitivnog lovca »hrana i nekoliko pomagala koja su mu |xrtrebna da bi došao do nje središte su privrednog života ... u furrdamentalnijem smislu nego je to slučaj u složenijim privreda-'ma.« (E. R Service, 1966)

Ne postoji stalno opredjeljenje u poslu osim onih koja poster je u svakoj obitelji s obzirom na dob i seks. Hrana se sastojimanjim dijelom od mesa (možda oko 25 posto), dok sakupljanjesjemenki, korijenja, voća, oraha i boba sačinjava glavni dio is-'

hrane za koji se brinu žene. Kao što M. J. Meggitt kaže: »Izglcda da je naglašena biljna ishrana jedna od glavnih karakteristikadruštava koja se bave lovom, ribolovom ili sakupljanjem hrane.«(M. J. Meggitt, 1964). Samo Eskimi žive isključivo od lova i ribo^lova; ribolovom se uglavnom bave žene.

Među muškarcima postoji široka suradnja u lovu, što je normalna popratna pojava niskog stupnja tehnološkog razvitka utakvim društvima. »Iz nekoliko razloga povezanih s jednostavnoš- '

ću njihove tehnologije i njihovog nevladanja prirodom mnogi lo-vačko-sakupljački narodi su, doslovce rečeno, najslobodniji lju-'di na svijetu.« (E. R. Service, 1966)

Ekonomski su odnosi naročito poučni. Service kaže:

Mi smo naučeni misliti, zbog prirode naše vlastite privrede, dakod ljudi »postoji prirodna sklonost prevoženju i zamjenjiva-

154



nju robe«, i da su ekonomski odnosi među ljudima ili grupamakarakterizirani »ekonomiziranjem«, »maksimaliziranjem« reznhtata truda, da se »proda skupo, a kupi jeftino«. Primitivni nar

rodi ne čine ni jednu od ovih stvari, u biti, najčešće izgleda daoni rade upravo obrnuto: »daruju stvar«, dive se velikodušnosti,očekuju gostoljubivost, kažnjavaju štednju kao znak sebičnosti.A najčudnovatije od svega je da što je veća oskudica, što je vcrće pomanjkanje robe, to izgleda da su oni neekonomičniji i vcr"likodušniji. Mi, naravno, razmatramo izmjenu između pojedi-'naca unutar društva, a ti pojedinci u društvu su svi u nekakvojsrodnosti. To je u direktnoj suprotnosti s principima koji se pri-'

pisuju formalnoj ekonomiji. Ne »dajemo« li mi hranu našoj dje^ci? »Pomažemo« našoj braći i brinemo se za stare roditelje. Dru-'gi čine, ili su činili, ili će činiti isto za nas.

Budući da prevladavaju bliski društveni odnosi, osjećaji ljubavi,etiketa obiteljskog života, moralnost velikodušnosti, sve te stvariuvjetuju način na koji se s robom postupa i to tako da ekonom-'ski odnos prema robi slabi. Antropolozi su katkada pokušali l<arrakterizirati stvarnu transakciju riječima kao što su »čisti pcr'klon« ili »slobodni poklon« da bi ukazali na činjenicu da nije

riječ o trgovini, već razmjeni, da u transakciji ne postoji osjećajizravne zamjene. Ove riječi nisu naročito pogodne za predoča- 'vanje stvarne prirode tog čina, one čak stvaraju pomalo pogreš-'nu predodžbu.

Jednom se Peter Freuchen zahvaljivao Eskimu od kojega je dcr' bio meso. Lovac se snuždio, a Freuchena je brzo ispravio jedanstari čovjek: »Ne smijete zahvaljivati za vaše meso, vaše je pra- 'vo da dobijete dio. U ovoj zemlji nitko ne želi ovisiti o drugima.

Zato ne postoji nitko tko daje ili dobiva poklone, jer tako čovjek postaje ovisan. Poklonima se stvaraju robovi isto kao što se b rčem stvaraju psi.«11Riječ »poklon« ima primjese milostinje a ne uzajamnosti. Ni u

jednom lovačko-sakupljačkom društvu ne izražava se zahvalnost,niti se čovjeka hvali radi njegove »velikodušnosti« kad dijelisvoj ulov sa svojim prijateljima. Nekom drugom prilikom njegase može hvaliti zbog njegov velikodušnosti, ali ne kad se radi o

dijeljenju, jer bi u tom slučaju izjava značila zahvalnost: jer jedijeljenje bilo neočekivano, ili se velikodušnost nije smatralanormalnom pojavom. U ovakvom slučaju može se hvaliti čovje- 'kova smjelost u lovu, ali ne njegova velikodušnost. (E. R. Ser-1vice, 1966).

155



Od naročite je važnosti, i ekonomske i psihološke, pitanje \knsništva. Jedan od najraširenijih klišea danas je da je ljubav zavlasništvo kod čovjeka urođena karakteristika. Obično se ne n rzlikuje vlasništvo sredstava koja su čovjeku potrebna u njegovomradu i izvjesnih ličnih stvari i ukrasa, itd., i vlasništva u smislu

posjedovanja sredstava za proizvodnju, znači stvari kojima is-'ključivim posjedovanjem možemo natjerati druge da za nas rar de. Takva sredstva proizvodnje u industrijskom društvu ugla\— nom su strojevi i kapital koji se ulaže u mašinsku proizvodnju.U primitivnom društvu sredstva su proizvodnje zemlja i lovišta.

Ni u jednoj primitivnoj družbi nikome se ne osporava pristup bogatstvima prirode — nijedan pojedinac ne posjeduje ta bongatstva ... Prirodna bogatstva o kojima družba ovisi kolektiv- 'no su ili zajedničko vlasništvo, u smislu da čitava družba braniteritorij od neprijatelja koji ga želi prisvojiti. Unutar družbesve obitelji imaju jednako pravo na ta bogatstva. Stoviše, rcr'đaci u susjednim družbama imaju pravo slobodno loviti i sćt kupljati hranu ako to zatraže. Najčešći slučaj očitog ogranr

čenja prava na bogatstva prirode odnosi se na orahe i drvećes plodovima. U nekim slučajevima određeno drveće ili skir pine drveća dodjeljuju se pojedinačno obiteljima družbe.Kod tog običaja radi se više o podjeli rada nego o podjeli vlarsništva, jer izgleda da je njegova namjera da se izbjegne gub-'ljenje vremena i truda do čega bi došlo kada bi se nekolikoraštrkanih porodica uputilo na isto područje. Radi se jedno-'stavno o tom da postane uobičajeno stalno korištenje nekoliko

dodijeljenih gajeva, jer je drveće stalno na jednom mjestu,dok to nije slučaj s divljači, pa ni s biljem i travama. U sva- 'kom slučaju, čak ako bi i jedna obitelj sakupila mnogo orahai voća, a druga ne bi, primijenila bi se pravila dijeljenja i nit- 'ko ne bi ostao gladan.

Stvari koje najviše liče na privatno vlasništvo su one koje pra-'ve i koriste pojedinci. Oružje, noževi i strugači, odjeća, ukras-'ni predmeti, amajlije i slično, često se smatraju privatnim vla-

ništvom... Ah moglo bi se tvrditi da čak ni te lične stvarinisu u pravom smislu privatno vlasništvo. Ukoliko je posjedo-'vanje tih predmeta određeno njihovom upotrebom, oni su fiink- 'cije podjele rada, a ne vlasništva »sredstava proizvodnje«. Pri-■vatno vlasništvo značajno je samo ako netko ima a drugi ne

— kada se, da tako kažem, pojavi eksploatacijska situacija. Ahteško je zamisliti (a nemoguće naći u etnografskim zapisima)

156





Upravljanje je uloga koju autoritet preuzima u problemimasloženog grupnog djelovanja. To je ono što mi obično podrazu-'mijevamo pod »vođenjem«. Potrebe za upravljanjem grupnim

djelovanjem i za uskom koordinacijom su veoma različite imnogobrojne u lovačko-sakupljačkim društvima. One bi ukljmčivale uobičajene stvari kao što su seljenje logora, zajedničkilov, a naročito bilo kakve okršaje s neprijateljem. Ali unatočočitoj važnosti vodstva u takvim aktivnostima, lovačko-sakup-Ijačko društvo razlikuje se po tome što kod njega ne postojiformalno vodstvo onog tipa koji možemo vidjeti u kasnijimstadijima kulturnog razvitka. Ne postoji stalno mjesto vođe:

vodstvo ide od jedne osobe do druge ovisno o djelatnosti kojase planira. Na primjer, jedan veoma star čovjek može biti nap bolji izbor za planiranje neke svečanosti zbog dobrog poznava- 'nja rituala, ali netko drugi, mlađi i vještiji, može biti vođa gnu pe koja ide u lov.

Iznad svega, ne postoji vođa ili predvodnik u smislu riječi po glavica'2' ' E. R. Service, 1966).

To nepostojanje hijerarhije i poglavica zavređuje pažnju timviše što je veoma prihvaćen kliše da se oni mogu naći u gotovosvim civiliziranim društvima i da se temelje na genetskom nas-'ljedstvu naših predaka. Vidjeli smo da su među čimpanzama od-'nosi dominacije dosta blagi, ali da ipak postoje. Društveni odno-1si kod primitivnih ljudi pokazuju da čovjek nije genetički ospo-'sobljen za tu vrstu psihologije dominacije i podređivanja. Anah-'za historije društva, s pet ili šest tisuća godina eksploatacije, ve-1

ćinom od vladajuće manjine, jasno pokazuje da je psihologijadominacije i podređivanja prilagođavanje društvenom uređenju,a ne njegov uzrok. Apologetama društvenog uređenja koje sezasniva na upravljanju elite naravno veoma odgovara uvjerenjeda je društvena struktura rezultat čovjekove urođene potrebe,

pa je stoga prirodna i neizbježiva. Društvo primitivnog čovjekau kojem vlada jednakost pokazuje da to jednostavno nije tako.

Mora se postaviti pitanje: kako se primitivan čovjek brani pro- '

tiv asocijalnih i opasnih članova s obzirom na nepostojanje auto-'ritativnog režima? Postoji nekoliko odgovora. Prije svega, napviše kontrole ponašanja postižu jednostavno običajima i etike-'tom. Ali pretpostavimo da običaji i etiketa ne sprečavaju asoci-'

jalno ponašanje kod pojedinaca. Koje su to onda sankcije koje protiv njih postoje? Uobičajena sankcija je izbjegavanje krivcai pokazivanje sve manje uljudnosti prema njemu; zatim postoji

158



kleveta i ismijavanje; u krajnjim slučajevima ostracizam. Ako se pojedinac neprestano loše ponaša i njegovo ponašanje štetno dje^luje na druge grupe, njegovi ga mogu čak i ubiti. Dakako, ti sliu

čajevi su krajnje rijetki; većinom takve probleme rješava auto-'ritet starijih i mudrijih u grupi.Ti podaci u jasnoj su suprotnosti s Hobbesovom slikom čovje- '

kove urođene agresivnosti koja bi vodila ratu svakog protiv sv;nkog kada država ne bi imala monopol nad nasiljem i kažnjava-'njem, tako indirektno zadovoljavajući želju za osvetom protiv prijestupnika. Kao što Service primjećuje:

Cinjenica je, naravno, da se družbe ne raspadaju iako ne pon

stoje formalni pravni organi koji bi ih držali zajedno ... Madasu zavade i borbe relativno rijetke u takvim društvima, oneipak predstavljaju stalnu prijetnju i mora postojati ncki narčin da se zaustave ili da se spriječi njihovo širenje. Cesto one počinju kao najobičnije svađe među pojedincima, zato je važnno rano ih prekinuti. Unutar date zajednice o svađi izmeđudvije osobe obično će suditi neki stariji član koji je u rodu s

jednom i drugom. Bilo bi idealno kada bi ta osoba bila u is-'

tom srodstvu s oba zavađena pojedinca, jer bi tada bilo očitoda neće biti pristrana. Ali, naravno, to nije uvijek slučaj niti jeuvijek slučaj da osoba koja posjeduje taj status srodstva želisuditi. Katkada je dovoljno jasno da je jedna osoba u pravu,ili je jedna popularna, a druga nepopularna, tako da javnostsudi i slučaj se rješava čim to zajedničko mišljenje postane do-'

bro poznato.Kada se svađe ne riješe na jedan od gore navedenih načina.održava se neka vrst natjecanja, najčešće neka igra, koja zam-'

jenjuje izravnu borbu. Rvanje ili udaranje glavom su tipičnioblici »dvoboja« kod Eskima; izvode se u javnosti i publikasmatra da je pobjednik u pravu. Posebno su interesantni čuve^ni eskimski pjevački dvoboji: oružje kojim se služe su riječi,»male, oštre riječi, kao drvene trijeske koje iskaču ispod sje^kire«. Natjecanjem u pjevanju često se rješavaju zamjerke i svađesvih vrsta, osim ubojstva. Covjek s istočnog Grenlanda može

tražiti zadovoljštinu za ubojstvo svog rođaka natjecanjem u pjesmi ako je fizički preslab da bi postigao svoj cilj, ili ako je tako vješt u pjevanju da je siguran u svoju pobjedu. ShvaUljivo je da se istočni Grenlanđani toliko udube u samu umjeUnost pjevanja da zaborave na razlog zamjerke. Pjevačka vješ-

159



tina među Eskimima jednaka je, ili čak nadmašuje, velika fizr'čka junaštva.

Način pjevanja je točno utvrđen. Uspješan pjevač upotreblja- '

va uobičajene oblike kompozicije koje nastoji izvesti tako da publiku oduševi da s entuzijazmom plješće. Onaj koji dobijenajsrdačniji aplauz je »pobjednik«. Pobjeda u natjecanju ne dcr'nosi nikakvu nadoknadu. Isključiva prednost je u prestižu. (E.A. Hoebel, 1954).Jedna od prednosti dugotrajne borbe pjesmama jest u tomešto daje publici vremena da zajedno odluči tko je u pravu, atko mora priznati da je kriv. Obično ljudi otprilike znaju na

čijoj su strani, ali, kao što je to slučaj u većini primitivnih zar jednica, jednoglasnost čitave zajednice je do te mjere poželjnada je potrebno određno vrijeme prije nego što se sazna miš-'ljenje većine. S vremenom veći se broj ljudi više smije stiho-'vima jednog takmičara nego drugog, dok ne postane jasno nakojoj je strani zajednica. Nakon toga mišljenje brzo postaneiednoglasno i onai koii ie izgubio povlači se od neugodnosti.(E. R. Service, 1966).

Među drugim lovačkim društvima privatne svađe se ne rjcša-'vaju na tako zgodan način kao kod Eskima, već bacanjem kon

plja.

Kada je svađa između tužitelja i optuženoga, što je običnoslučaj, tužitelj ceremonijalno baca koplja iz određene daljine,a optuženi ih pokušava izbjeći. Publika može aplaudirati brzini, snazi i točnosti tužioca u bacanju koplja, ili okretnosti opn

tuženoga. Nakon nekog vremena grupa jednoglasno odobravavještinu jednoga ili drugoga. Kada optuženi shvati da ga zajed-'nica smatra krivim, od njega se očekuje da dozvoli da ga kon plje pogodi u neki mišićavi dio tijela. U suprotnom slučajutužitelj jednostavno prestane bacati koplja ako postane svjes-'tan da je javno mnijenje protiv njega. (C. W. M. Hart i A. R.Pilling, 1960).

Primitivni lovci — društvo obilja?

M. D. Sahlins ukazuje na veoma značajnu stvar — od interesačak i u proučavanju suvremenog industrij skog društva — kojase odnosi na čitavo pitanje privredne oskudice među primitiv-

160



tim lovcima i na suvremeni stav prema problemu koji postavlja pitanje prirode siromaštva. On govori protiv premise koja jedovela do ideje o agresivnosti primitivnih lovaca, tj. da je život

u doba paleolitika karakterizirala ikrajnja oskudica i stalno prisutr'na prijetnja od gladovanja. Suprotno tome, Sahlins naglašava da

je društvo primitivnih lovaca bilo »prvobitno društvo obilja

Opće je shvaćanje da je društvo obilja ono društvo u kojemse sve ljudske potrebe lako zadovoljavaju; mada mi rado smatr'ramo ovo sretno stanje isključivo dostignućem industrijske ci-vilizacije, mogli bi se naći bolji argumenti za lovce i sakupljače,

čak i one marginalne, koje etnografija nije proučavala. Budućida se htijenja »lako zadovoljavaju« ili velikom proizvodnjom ihmalim zahtjevima, postoje dva moguća puta do obilja ... Prr'hvati li strategiju Zena, narod može uživati u neusporedivom nvrterijalnom izobilju a da ima nizak životni standard. To je, m rslim, karakteristično za lovce. (M. D. Sahlins, 1968)13

Sahlins dalje govori o još nekim važnim stvarima:

Nestašica je specijalno opsjednuće tržišne privrede, odredljivostanje svih koji u njoj učestvuju. Tržište pruža zadivljujućiniz proizvoda, sve te »dobre stvari« čovjeku su nadohvat — aliih se ne može domoći jer nikada nema dovoljno novaca da bi svekupio. Postojati u tržišnoj privredi znači živjeti dvostruku tra-'gediju, koja počinje u nedostatnosti, a završava u lišenosti .. .Mi smo osuđeni na život proveden u napomom radu. S te uz-nemiravajuće perspektive gledamo natrag na lovca. Ali ako sir'

vremeni čovjek, sa svim svojim tehničkim prednostima, jošuvijek nije postigao ono neophodno, koliko šanse onda imagoli divljak sa svojim bijednim lukom i strijelom? Opremivšilovca građanskim impulsima i paleolitskim omđem, unaprijedsmo ocijenili njegovu situaciju kao beznadnu.14Oskudica nije imanentno svojstvo tehničkih sredstava. To jeodnos između sredstava i ciljeva. Mogli bismo govoriti o orr

pirijskoj mogućnosti da se lovci bave lovom radi svog zdravlja.

a da su luk i strijela sredstva adekvatna tom cilju. Može se dokazati da lovci često rade mnogo manje od nas; traganje zahranom nije tegoban posao bez kraja; slobodnog vremena imau izobilju i spava se više danju no pod bilo kojim dmgimdruštvenim uvjetima . .. Umjesto zabrinutosti, kod lovca, izgleda, vlada sigurnost koja proizlazi iz obilja, iz stanja u kojem

161



se, općenito, potrebe svih ljudi lako zadovoljavaju. Ova sigur-'nost ne napušta ih u doba poteškoća. (Taj stav izražava filozo- 'fija Penana s Bornea: »Ako danas nema hrane, bit će je sutra.«)

(M. D. Sahlins, 1968)

Sahlinsove primjedbe značajne su jer je on jedan od rijetkihantropologa koji ne prihvaćaju okvire odnosa i vrijednosne sir'dove današnjeg društva kao nužno valjane. On pokazuje do kojemjere društveni znanstvenici iskrivljuju sliku društava koja prcrmatraju jer sude o njima prema onome što izgleda kao »priroda«ekonomije, isto kao što dolaze i do zaključka o čovjekovoj priro- '

di iz podataka, ako ne o suvremenom čovjeku, onda barem očovjeku kakvog poznajemo kroz najveći dio njegove civiliziranehistorije.

Primitivno ratovanje

Iako defenzivna agresija, destruktivnost i okrutnost nisu običnouzroci rata, ti se impulsi u ratu manifestiraju. Stoga će neki |x r

daci o primitivnom ratovanju pomoći upotpuniti sliku o primrtivnoj agresiji.

Meggitt daje kratak prikaz prirode ratovanja među Walbirimaiz Australije, koji se, kaže Service, može prihvatiti kao dobaropis ratovanja u lovačko-sakupljačkim društvima uopće:

VValbiri društvo nije naglašavalo militarizam — nije postojalaklasa stalnih ili profesionalnih ratnika, niti hijerarhija vojne

komande; grupe su rijetko vodile osvajačke ratove. Svaki nurcškarac bio je (i još uvijek jest) potencijalni ratnik, uvijek naorircžan i spreman braniti svoja prava; ali on je također bio i indi-'vidualist, koji se radije borio sam. U nekim zavadama rodbimske su veze često svrstale muškarce u različite tabore i takvagrupa je katkada uključivala sve muškarce jedne zajednice.Ali vojnih vođa, bilo nasljednih, bilo izabranih, koji bi stva- 'rali taktičke planove i brinuli se da budu prihvaćeni, nije bilo.Iako su neki muškarci bili uvaženi kao sposobni i hrabri ratr-'nici i njihov se savjet prihvaćao, ne znači da su ih svi muškar-'ci nužno slijedili. Nadalje, uvjeti pod kojima su vodili borbe

bili su, u biti, tako ograničeni da su muškarci znali i mogli prmmijeniti najefikasnije načine borbe bez oklijevanja. To je joši danas tako čak i kod mladih momaka.

162



U svakom slučaju bilo je malo razloga za totalni rat među zar jednicama. Ropstvo im je bilo nepoznato; pokretnine je bilomalo, a teritorij dobiven u borbi obično je predstavljao pravu

nezgodu za pobjednike, koji su bili emotivno vezani za druge te-'ritorije. Povremeno je dolazilo do manjih osvajačkih ratova

protiv drugih plemena, ali uvjeren sam da su se ti ratovi veo- 'ma razlikovali od borbi unutar plemena ili zajednice. Tako suu napadu na Waringare koji je doveo do zauzimanja depresijas vodom na području Tanami sudjelovali samo muškarci ple-'mena Waneiga — najviše nekoliko desetaka njih. Nemamo do-'kaza da su zajednice ikada stvarale vojne paktove, da bi se

suprotstavile drugim zajednicama Walbirija ili drugim pleme-'nima. (M. J. Meggitt, 1960).

Stručno govoreći, ova vrst konflikta među primitivnim lov-cima može se opisati kao rat; u tom smislu možemo zaključitida je »rat« oduvijek postojao unutar ljudske vrste i da je ontoga manifestacija urođenog nagona za ubijanjem. Ovakvo zar

ključivanje, dakako, ne pridaje važnost temeljnim razlikama izr

među nižih i viših primitivnih kultura15 kao ni ratovanju civi- 'liziranih kultura. Primitivno ratovanje, naročito kod nižih pri-■mitivnih naroda, nije bilo centralistički organizirano niti su ponstojale stalne poglavice. Učestalost tih ratovanja bila je relativ- 'no mala; to nisu bili ratovi osvajanja, niti im je cilj bio ubijanjesto većeg broja neprijatelja. Suprotno tome, većina civiliziranihratova institucionalizirana je, organizirana, sa stalnim vođamai cilj im je osvajanje teritorija i/ili sticanje robova i/ili pljač-1

kanje.Uz to, a možda najvažnije od svega, često je zapostavljena čnnjenica da kod primitivnih lovaca-sakupljača ne postoji važan eknnomski poticaj na totalni rat.

Odnos rađanja i umiranja u lovačko-sakupljačkim društvimatakav je da bi bilo rijetko da prenaseljenost natjera neki diostanovništva da se bori protiv drugih radi zauzimanja terito-'

rija. Cak kad bi do takvih okolnosti i došlo, one ne bi dovele do prevelike borbe. Kada bi bilo u pitanju pravo na lov ili sakup- 'ljanje na nekoj površini, jača i brojnija grupa jednostavno bi,vjerojatno bez borbe, nadvladala slabiju. A drugo, u lovačko--sakupljačkim društvima ne može se mnogo postići pljačkanjem.Sve su družbe siromašne u materijalnim stvarima i nema stan-'dardnih predmeta razmjene koji bi služili kao kapital i vrijed-



nost. I konačno, prisvajanje zarobljenika da bi služili kao ron bovi radi ekonomskog iskorištavanja — česti uzrok rata usuvremeno doba — bilo bi beskorisno u lovačko-sakupljačkom

društvu s obzirom na nisku produktivnost privrede. Zarobljeni-'ci, robovi teško bi proizvodili više hrane nego bi bilo potrebnoza njih same. (E. R. Service, 1966).

Opću sliku o ratovanju među primitivnim lovcima-sakupljači-ma koju Service daje podržava i nadopunjuje nekoliko drugihistraživača, od kojih neke citiram u odlomcima koji slijede.16 D.Pilbeam naglašava nepostojanje rata, uz prisutnost povremenih

zavada, i ulogu primjera a ne moći među vođama, kao i principuzajamnosti i velikodušnosti te centralnu ulogu suradnje. (D.Pilbeam, 1970).

U. H. Stevvart dolazi do slijedećih zaključaka o teritorijalnosti iratovanju:

Postoje mnoge tvrdnje da primitivne družbe posjeduju terito-'rije i prirodna bogatstva, te da se bore da bi ih obranile. Iako

ne mogu tvrditi da to nije nikada slučaj, vjerojatno je to rijeU'ka pojava. Kao prvo, primarne grupe koje sačinjavaju veće dnnžbe međusobno se žene, spajaju ako su premale ili razdvajajuako su prevelike. Drugo, u slučajevima navedenim ovdje, posto-'

ji samo tendencija primarnih grupa da koriste posebna područ- ' ja. Treće, većina takozvanih »ratova« među tim društvima nijeništa višeôd osvete za navodne čarolije ili stalne međuobiteljskezavade. Cetvrto, u većini područja sakupljanje je glavni izvor

dobara, ali meni su nepoznati slučajevi obrane područja bogatihsjemenkama. Primarne družbe nisu se borile jedne protiv dnugih i teško je shvatiti kako bi šira družba sakupila svoje snageda brani svoj teritorij protiv drugih družba ili zašto bi to črnila. Točno je da su pojedinci katkada imali posebno pravo nadurian drveće, orlova gnijezda i neka druga posebna bogatstva,ali kako su ih oni branili budući da su bili nekoliko milja uckrljeni od njih, još nije objašnjeno. (U. H. Stevvart, 1968)

H. H. Tumey-High (1971) dolazi do sličnih zaključaka. On jenaglasio da dok su doživljaji straha, bijesa i frustracije univer-'zalni, umijeće rata razvilo se tek kasno u ljudskoj evoluciji. Ve-'ćina primitivnih društava nije bila sposobna za rat je r rat zahtr

jeva veoma visok stupanj pojmovnog mišljenja. Većina primiti\nih društava ne bi mogla zamisliti organizaciju koja je potrebna

164



da bi se osvojio ili porazio susjedni narod. Primitivni ratovi u-glavnom su naoružani meteži, a ne pravi ratovi. Prema Rapaportu,Tumey-Highev rad nije bio naročito dobro prihvaćen među arr

tropolozima jer je istakao da su sekundarni prikazi borbi profe-'sionalnih antropologa beznadno neadekvatni i katkada jcdno-'stavno pogrešni; smatrao je da su neposredni izvori pouzdaniji,čak ako i dolaze od amatera etnologa od prije nekoliko genera-1cija.17

Monumentalni rad Quincy Wrighta (1637 stranica uključujućiopširnu bibliografiju) predstavlja temeljitu analizu ratovanja me^đu primitivnim narodima zasnovanu na statističkom uspoređi-'

vanju glavnih podataka o 653 primitivna naroda. Nedostatak nje^gove analize je u tome što je više deskriptivna nego analitična uklasifikaciji primitivnih društava kao i raznih oblika ratovanja.Ipak, njegovi su zaključci od značajnog interesa jer pokazujustatističku tendenciju koja odgovara rezultatima mnogih drugihautora: »sakupljači, primitivni lovci i primitivni poljoprivredni- 'ci najmanje su ratoborni. Viši lovci i razvijeniji poljoprivrednicisu ratoborniji, dok su najrazvijeniji poljoprivrednici i stočarinajratoborniji od svih«. (Q. Wright, 1965). Ova izjava potvrđuje

ideju da ratobornost nije funkcija čovjekovih prirodnih nagonakoji se manifestiraju u najprimitivnijim oblicima društva, većnjegovog razvitka u civilizaciji. Wrightovi podaci pokazuju da što

je veća podjela rada u društvu, to je ono ratobornije i da su kla- 'sna društva najratobornija od svih. Na kraju podaci pokazujuda što je veća ravnoteža među grupama i između grupe i okoli-'ne, to nailazimo na manje ratobomosti, dok česta narušavanjaravnoteže dovode do povećane ratobomosti.

Wright razlikuje četiri vrste rata — obrambeni, društveni, eko-'nomski i politički. Obrambeni rat odnosi se na narode u čijimobičajima ne postoji rat i koji se bore samo kada su napadnuti,»u kojem slučaju da bi se branili oni spontano koriste oruđe ioružje za lov koje im je na raspolaganju, ali smatraju to nesret-'nom okolnošću.« Društvenim ratom on misli na rat koji obično»nije previše destruktivan za život«. (Takvo ratovanje odgovaraServiceovom opisu rata među lovcima.) Ekonomski i politički

ratovi odnose se na ratove čiji je cilj prisvajanje žena, robova, s rrovina i zemlje i/ili uz to, održavanje dinastiji, i vladajuće klase.

Gotovo svatko dolazi do zaključka: ako je civilizirani čovjeklako ratoboran, koliko je tek morao biti ratoboran primitivni čo-'vjek!18

165





Stvar na koju Benedict ukazuje je veoma značajna jer se tičerata, države i privatnog vlasništva. Društveno nepogibeljan ratu velikoj je mjeri izraz želje za pustolovinom, za trofejima i prizr'

nanjima, ali nije izazvan impulsom za osvajanjem ljudi i terito-'rija, da bi se potčinila ljudska bića ili uništila njihova baza zaživot. Benedict dolazi do zaključka da »ukidanje rata nije tako m

jetko kao što to izgleda iz radova političkih teoretičara prethisto-'rije ra ta ... Sasvim je pogrešno pripisati razaranje (rat) biološkoj

potrebi čovjeka za ratovanjem. Covjek je sam stvaralac tog rarzaranja«. (R. Benedict, 1959). Jedan drugi istaknuti antropolog,E. A. Hoebel (1958), opisuje ratovanje kod raznih sjevemoamerič-'kih Indijanaca ovim terminima: »Oni su bliži William Jameso-

vim moralnim ekvivalentima rata. Rasterećuju se agresija na bmzazlen način; pružaju vježbe, sport i razonodu bez destmktivno-'sti; i samo u maloj mjeri dolazi do nametanja želja jedne grupedmgoj.« (E. A. Hoebel, 1958). Hoebel dolazi do općeg zaključkaJa čovjekova sklonost prema ratu očito nije instinkt, jer je to

jedan zamršen skup kulturnih pojava. Kao zanimljiv primjer dar je miroljubive Sošone i nasilne Komanče koji su 1600. godine pri-' padali istoj kulturi i rasi.

Neolitska revolucija19

Detaljan prikaz života primitivnih lovaca i sakupljača hrane ponkazuje da čovjek — barem otkad se u potpunosti pojavio prije pedeset tisuća godina — najvjerojatnije nije bio brutalno, des-'tmktivno biće, pa prema tome nije bio prototip »čovjeka ubojnce« kojeg nalazimo u razvijenijim stadijima njegove evolucije.Međutim, ne možemo ovdje stati. Da bismo razumjeli postepenirazvoj čovjeka eksploatatora i uništavatelja, neophodno je pro-1učavati razvoj čovjeka u rano poljoprivredno doba, do njegovog preobražaja u graditelja gradova, ratnika i trgovca.

Od pojave čovjeka, pred oko pola milijuna godina, pa do oko9000. godine p. n. e. u jednom se pogledu čovjek nije izmijenio:živio je od onoga što je ulovio ili sakupio, ali nije proizvodio ni-■šta novo. Bio je u potpunosti ovisan o prirodi i nije sam na nju

utjecao, niti ju mijenjao. Ovaj odnos prema prirodi radikalno seizmijenio s pojavom poljoprivrede (i korištenjem životinja) štose dogodilo otprilike na početku neolitika, točnije, protoneolitika

— kako ga danas arheolozi nazivaju — od 9000. do 7000. godine p.n. e. — na području koje se prostire tisuću milja, od zapadnog

167



Irana do Grčke, uključujući dijelove Iraka, Sirije, Libanona, Jor-'dana, Izraela i Anatolske Visoravni u Turskoj. (Započeo je kas^nije u srednjoj i sjevernoj Evropi.) čovjek je po prvi puta sebe

učinio, iako u granicama, neovisnim o prirodi svojom dosjetlji-vošću i vještinom da proizvede nešto izvan onoga što mu je pri-'roda dotada pružala. Tada je usporedo s povećanjem stanovni-'štva bio u mogućnosti saditi više sjemena, obrađivati više zeur'lje i uzgajati više životinja. Višak hrane mogao se stavljati nastranu za zanatlije koji su većinu svojeg vremena posvećivali izr radi alata, glinenog suđa i odjeće.

Prvo veliko otkriće tog perioda bio je uzgoj pšenice i ječma k r

ji su na tim područjima rasli divlje. Otkrili su da narastu nove biljke ako se stavi sjeme ovih trava u zemlju, te da čovjek možeizabrati najbolje sjeme za sađenje; s vremenom je zapaženo islučajno ukrštavanje vrsta koje je urodilo mnogo većim zrnimanego sjeme divljih trava. Proces razvoja od divljih trava do viso-korodne suvremene pšenice još uvijek nije u potpunosti poznat.To je uključivalo mutaciju gena, hibridizaciju i udvostručavanjekromozoma; trebalo je tisuće godina da se dođe do umjetnog

odabiranja što ga vrši čovjek na nivou današnje poljoprivrede.Za čovjeka industrijskog doba, priviknutog da gleda s visoka naneindustrijaliziranu poljoprivredu kao primitivan i dosta očigle-'dan oblik proizvodnje, neolitska otkrića možda ne izgledaju us-' porediva s velikim tehničkim otkrićima današnjice, na koja jeon tako ponosan. Ipak, činjenica da se pretpostavka da će sjemeniknuti pokazala točnom dovela je do sasvim novog shvaćanja:čovjek je uvidio da može upotrijebiti svoju volju i namjeru da biizazvao neke stvari, umjesto da se one same jednostavno »zbiva-'

ju«. Ne bi bilo pretjerano tvrditi da je otkriće poljoprivrede biloosnova za svo naučno razmišljanje i kasniji tehnološki razvitak.

Drugo otkriće do kojeg je došlo u istom razdoblju odnosilose na uzgajanje životinja. Ovce su već bile pripitomljene u sje^vernom Iraku u devetom milenij umu, a goveda i svinje oko 6000.g. p. n. e. Uzgajanje ovaca i goveda pridonijelo je povećanju k rličina hrane: mlijeka i mesa. Povećano i sigurnije snabdijevanje

hranom omogućilo je sjedilački umjesto nomadskog načinain

vota i dovelo do stvaranja stalnih sela i gradova.20U protoneolitiku plemena lovaca izmislila su i razvila novu stal-■

nu privredu zasnovanu na pripitomljavanju biljaka i životinja.Iako najraniji ostaci pripitomljenih biljaka ne sežu mnogo daljeod 7000. godine p. n. e., »nivo pripitomljavanja koji je postignuti raznolikost žitarica koje su uzgajali pretpostavlja dugačku pret-

168



historiju rane poljoprivrede koja može ići unatrag sve do počet-ka protoneolitika, oko 9000. g. p. n. e.« (J. Mellaart, 1967)1

Trebalo je između 2000 i 3000 godina do novog otkrića, koje

je zahtijevala potreba za spremanjem hrane: lončarstva (košaresu se pravile ranije). Lončarstvo je bilo prvi tehnički izum koji je doveo do razmatranja kemijskih procesa. Zaista je »stvaranjelonca bilo vrhunski primjer čovjekova stvaralaštva«. (V. G. Chil-de, 1936).22 Tako možemo u samom neolitiku razlikovati razdob^lje u kojemu se čovjek još nije bavio lončarstvom i razdoblje lon-čarstva. Neka starija sela u Anatoliji, kao što su starije naslageHacilara, nisu poznavala lončarstvo, dok je Catal Huyuk biograd bogat keramikom.

Catal Huyuk bio je jedan od najrazvijenijih neolitskih gradovau Anatoliji. Iako je 1961. iskopan samo jedan mali dio, i on je biodostatan da da najvažnije podatke za razumijevanje neolitskogdruštva, njegovih privrednih, društvenih i političkih vidova.23

Od početka iskopavanja, iskopano je deset slojeva, najstariji potječe iz oko 6500. godine p. n. e.

Poslije 5600. godine p. n. e. staro brdo Catal Huyuka bilo je

napušteno, nije poznato iz kojih razloga, i nađeno je novo mjmsto na drugoj strani rijeke, zapadni Catal Huyuk. Ovo je izgleda

bilo naseljeno još barem 200 godina, dok isto tako nije napmšteno, dakako, bez ikakvih znakova nasilja ili namjernog uni-'štavanja. (J. Mellaart, 1967)

Jedna od najčudnijih karakteristika Catal Huyuka je visokstupanj civilizacije:

Catal Hiiyiik je mogao sebi priuštiti raskoš kao što su opsidijan-ska ogledala, ceremonijalni mačevi i metalni predmeti, nedostiž-'ni za većinu suvremenika. Talili su bakar i olovo i pravili per-'le, cjevčice, možda i sitno oruđe, i tako započeli metalurgijučak u sedmom tisućljeću. Njihovi kameni predmeti iz opsidija-na, koji su nalazili na svom području, i iz uvezenog kremena

bili su najelegantniji u tom periodu; njihove drvene posude bile

su raznolike i ne baš jednostavne, vunena tekstilna industrija je u njih bila sasvim razvijena. (J. Mellaart, 1967).

Na mjestima gdje su zakopavali mrtve nađene su kozmetičkekolekcije i lijepe narukvice za muškarce. Poznavali su vještinu

169



topljenja bakra i olova. Upotreba raznolikog kamenja i minerala pokazuje, kako kaže Mellaart, da su istraživanje nalazišta i trgo- 'vina bili najvažniji za privredu grada.

Unatoč toj razvijenoj civilizaciji, društvenoj strukturi nedosta-' jali su neki elementi karakteristični za mnogo kasnije stadijeevolucije. Izgleda da su klasne razlike između bogatih i siroma-'šnih bile neznatne. Dok, prema Mellaartu, društvenu nejednakostnagovještava veličina zgrada, alata i pogrebnih poklona, »niti terazlike nisu nikada prenapadne«. Zaista, gledajući plan iskopanogdijela grada vidimo da su razlike u veličini zgrada bile neznate uusporedbi s kasnijim urbanim društvima. Childe primjećuje da ne

postoje sigurni dokazi o postojanju poglavica u neolitskim selnma, a Mellaart ne spominje nikakve dokaze o tome iz Catal Huyu-ka. Bilo je očito mnogo svećenica (možda i svećenika) ali nemadokaza o hijerarhijskoj organizaciji. Dok je u Catal Huyuku višakkoji je bio proizveden primjenom novih metoda u poljoprivredivjerojatno bio dovoljno velik da potpomogne izradu luksuznih

predmeta i trgovinu, ranija i slabije razvijena neolitska sela prcnizvodila su, prema Childeu, samo veoma malen višak, pa je stogakod njih postojao još veći stupanj ekonomske jednakosti negou selima Catal Huyuka. On ukazuje na to da je neolitski obrt mcrcrao biti kućanska djelatnost i da obrtničke tradicije nisu indivi-'dualne već kolektivne. Konstantno se sjedinjavalo iskustvo i mud-'rost svih članova zajednice; zanimanje je bilo javna stvar, pravnla i rezultati bili su iskustva zajednice. Lonce iz određenog ncxrclitskog sela karakterizira kolektivna tradicija, a ne individualna.Pošto nije bilo pomanjkanja zemlje, kada se stanovništvo pove-'ćalo, mladi su momci mogli otići i osnovati svoje vlastito selo.

U ovim okolnostima nisu postojali uvjeti za diferencijaciju dnrcštva u razne klase, ili za stvaranje stalnih vođa, čija bi funkcija

bila organiziranje čitave privrede i koji bi za svoj posao bili pla- 'ćeni. To se moglo dogoditi tek kasnije kad je došlo do novih oUkrića i izuma, kad je višak proizvodnje bio mnogo veći i kad semogao pretvoriti u »kapital« da bi oni koji su ga posjedovali zarađivali time što bi druge natjerali da za njih rade.

Sa stajališta agresije od naročite su važnosti dva zapažanja:kroz osamsto godina postojanja Catal Huyuka ne postoje nika-'kvi dokazi iz dosadašnjih iskopa o haračenju ili pokolju. Nacknlje, i čak mnogo dojmljiviji dokaz, je nepostojanje nasilja međustotinama iskopanih kostura, od kojih nijedan nije otkrivao zna“'kove nasilne smrti. (J. Mellaart, 1967).

170



Jedno od najkarakterističnijih obilježja neolitskih sela, uklju-'čujući Qatal Hiiviik, je središnja ulogci majke u njihovoj društve-'noj strukturi i religiji.

Ako slijedimo staru podjelu rada, gdje su muškarci lovili, a t st ne sakupljale korijenje i plodove, poljoprivreda je vjerojatno

bila otkriće žena, a korištenje životinja muškaraca. (Imajući uvidu fundamentalnu ulogu poljoprivrede za razvitak civilizacije,možda nećemo pretjerati ako kažemo da su modernu civilizacijustvorile žene.) Sposobnost zemlje i žene da rađaju — sposobnostkoju muškarci ne posjeduju — sasvim sigumo daje majci naj\nše mjesto u svijetu rane poljoprivrede. (Tek kada su muškarci

svojim intelektom, tj. magijom i tehnikom, mogli stvarati mate-'rijalne stvari — mogli su tražiti superiornost). Majka, kao božica(često poistovjećena s majkom-zemljom), postala je najviša bonžica u religioznom svijetu, dok je zemaljska majka postala sre^dište obitelji i društvenog života.

Neposredan, najimpresivniji dokaz o središnjoj ulozi majke uCatal Hiivuku je činjenica da su djeca uvijek bila pokopana smajkom, a nikada s ocem. Kosture su zakopavali ispod majčinaležaja (neka vrst podija u glavnoj sobi), koji je uvijek bio veći odočevog i uvijek je stajao na istom mjestu u kući. Sahranjivanjedjece isključivo s njihovom majkom .karakteristika je matrijar-halnih zajednica: najvažniji odnos djece je prema majci, a ne

prema ocu, kao što je to slučaj u patrijarhalnim društvima. Ovajnačin sahrane je važan podatak koji govori o tome da je struk^tura neolitskog društva bila matrijarhalna, no postoje i podaci oreligiji Qatal Hiiviika i drugih iskopanih neolitskih sela u Anatoliji koji u potpunosti potvrđuju tu tezu.24

Ove iskopine su temeljno izmijenile naša shvaćanja ranog le-1ligioznog razvitka. Najistaknutija činjenica je da je ta religija bilausredotočena na lik majke-božice. Mellaart zaključuje: »CatalHiiviik i Hacilar su pronašli kariku... (kojom) se može pokazatikontinuitet u religiji od Catal Huviika do Hacilara i tako sve dovelike majke-božice iz starih i klasičnih vremena, do nejasnihlikova poznatih kao Cibela, Artemida, Afrodita.« (J. Mellaart, 1967)

Središnja uloga majke-božice jasno se vidi iz iskopanih kipo-'

va, zidnih slika i reljefa i mnogobrojnih mjesta hodočašća. Su-' protno od pronalazaka u drugim neolitskim nalazištima, ovi kodCatal Hiivuka ne sastoje se u potpunosti od majke-božice, većotkrivaju i muško božanstvo koje predstavlja bik ili češće biko-'va glava ili rogovi. Međutim, ta činjenica ne mijenja ulogu velikemajke kao glavnog božanstva. Od četrdeset i jedne iskopane

171



skulpture trideset tri predstavljale su isključivo boginje. Od osamskulptura koje su predstavljale muška božanstva gotovo sve su

bile povezane s boginjama, ili kao sinovi ili kao ljubavnici. Srcr

dišnja uloga majke-božice nadalje je potvrđena činjenicom da je ona prikazana sama, zajedno s muškarcem, trudna, kako rnr đa, ali nikada podložna muškarcu. (U jednoj od starijih naslaganađene su samo figure boginja.) Postoje neka svetišta koja prrkazuju boginje kako rađaju bikovu ili ovnovu glavu. (Usporedito s karakteristično patrijarhalnom pričom o ženki koju rađamuškarac: Eva i Atena.) Majku-božicu često nalazimo u pratnjileoparda, obučenu u leopardovu kožu ili simbolički prikazanu

leopardom, u to doba najdivljijom i najsmrtonosnijom životinjomtog područja. Tako je kao i mnoge druge božice postala gospo-'dar divljih životinja, što također govori o njenoj dvojakoj ulozi

boginje života i smrti. »Majka-zemlja« koja daje život svojojdjeci i ponovo ih prihvaća kada njihov pojedinačni životni drugzavrši ne mora biti uništavalačka majka. Ponekad to ipak jest(kao hinduistička boginja Kali); da bismo saznali razloge zbogkojih je do toga došlo, morali bismo se upustiti u dugačko mr

gađanje u koje ovdje ne mogu ulaziti. Majka-božica neolitske ro^ligije nije samo gospodar divljih životinja, ona je i boginja lova, poljoprivrede i biljnog života.

Mellaart ovako ukratko prikazuje ulogu žene u neolitskomdruštvu, uključujući Catal Huyuk:

Ono što naročito privlači pažnju u religiji Anatolije, a vrijediza Catal Huyuk kao i za Hacilar, je potpuno nepostojanje sek- '

sualnosti kod bilo kojih figura, statueta, plastičnih reljefa ilizidnih slika. Spolni organi nikada nisu zastupljeni, prikazi pe^nisa i vulve nepoznati su, a to je utoliko čudnije što su oni čer'sto bili prikazani u paleolitiku i neolitiku i u postneolitskimkulturama izvan Anatolije.25 Pošto je naglašavanje seksa u urrr

jetnosti uvijek bilo povezano s muškim impulsima i željama,izgleda da postoji veoma jednostavan odgovor na ovo naizgledzbunjujuće pitanje. Kako je neolitska žena bila stvaralac neo- 'litske religije, odsustvo seksa može se lako objasniti; stvoren

je drugačiji simbolizam u kojem grudi, pupak i trudnoća ozmr čavaju ženu, a rogovi i glave rogatih životinja muškarca. U rannom neolitskom društvu kao što je Catal Huyuk mogli bismoočekivati biološki razmjerno više žena nego muškaraca; to jezaista i bilo tako odraženo, u pogrebima. Stoviše, u novoj prrvredi velik broj poslova radile su žene, običaj koji se u anatol-

172



skim selima do danas nije izmijenio, što vjerojatno i objašnja-'va njenu društvenu važnost. Kao jedini izvor života ona je ponstala povezana s poljoprivredom, s pripitomljavanjem i uzga-'

janjem domaćih životinja, s pojmovima prirasta, izobilja i plocbnosti. TaKo je religija čija je težnja bila upravo takvo očuvanježivota u svim njegovim oblicima, njegovo nastavljanje i nastavljanje tajni njegovih rituala povezanih sa životom i smrću, rar đanjem i uskrsnućem bila, očito, dio njenog područja, a nemuškarčevog. Cini se veoma vjerojatnim da su kultom boginjarukovodile uglavnom žene, čak ako i prisustvo svećenika nije

bilo isključeno... (J. Mellaart, 1967)26

Podaci koji govore u prilog shvaćanju da je u neolitskom dnnštvu vladala relativna jednakost, bez hijerarhije, eksploatacijeili izražene agresije, sugestivni su. Dakako, činjenica da su taneolitska sela u Anatoliji posjedovala matrijarhalnu (matricent-ričnu) strukturu, još je veći dokaz za hipotezu da je neolitskodruštvo, barem u Anatoliji, bilo, u biti, neagresivno i miroljubivo.Razlog tome nalazimo u duhu potvrđivanja života i nepostojanjudestruktivnosti, karakteristike za koje J. J. Bachofen vjeruje da

su bile bitne za sva matrij arhalna društva.Doista, pronalasci dobiveni iskopavanjem neolitskih sela u

Anatoliji pružaju najpotpunije materijalne dokaze o postojanjumatrij arhalnih kultura i religija ikoje je J. J. Bachofen postuliraou svom radu Das Mutterrecht, koji je prvi puta izašao 1861. Anarlizirajući grčke i rimske mitove, obrede, simbole i snove došao jena nešto na što je mogao doći samo genij; svojom pronicljivomanalitičkom sposobnošću rekonstruirao je jednu fazu društvene

organizacije i religije za koju nije imao na raspolaganju gotovonikakvih materijalnih dokaza (američki etnolog L. H. Morgan[1870, 1877] sam je došao do veoma sličnih zaključaka na osno-1vu proučavanja sjevernoameričkih Indijanaca.) Gotovo svi anptropolozi — osim nekoliko očitih iznimaka — tvrdili su da suBachofenovi pronalasci bez ikakve naučne vrijednosti; i tek 1967.

je izašla na engleskom knjiga njegovih odabranih radova (J. J.Bachofen, 1967).

Postojala su vjerojatno dva razloga iz kojih je njegova teorija bila odbačena. Kao prvo, bilo je gotovo nemoguće antropolozimakoji žive u patrijarhalnom društvu nadvladati okvire odnosa svon

jih društvenih i socijalnih shvaćanja i shvatiti da muška prevlastnije »prirodna«. (Iz istih je razloga Freud došao do svojeg shva-'ćanja žena kao kastriranih muškaraca). Kao drugo, oni su bili u

i?:?



tolikoj mjeri naučeni vjerovati u materijalne dokaze kao što sukosturi, oruđe, oružje, itd., da im je bilo teško shvatiti da mitoviili drame nisu ništa manje stvarni od artefakata; rezultat tog

čitavog pristupa bio je potcjenjivanje moći i oštroumnosti pro-'nicljivog, teoretskog razmišljanja.

Slijedeći odlomak iz Bachofenovog rada Mutterrecht daje nam predodžbu o njegovom shvaćanju matrij arhalnog duha:

Odnos koji se nalazi u ishodištu sve kulture, svih vrlina, svih plemenitijih vidova egzistencije, odnos je između majke i djvteta; on djeluje u svijetu nasilja kao sveto pravilo ljubavi, sje- '

dinjenja i mira. Brinući se o svojoj djeci, žena zna prije mu-'škarca svoju brižnu ljubav osloboditi granica svog ega i pružitidrugom stvorenju, te usmjeriti svoj pronalazački dar ka oču- 'vanju i poboljšanju egzistencije drugoga. U ovom stadiju žena

je čuvar sve kulture, sve dobrote, privrženosti, sve brige o žnvima i tuge za mrtvima. Ipak, ljubav koja proizlazi iz majčin- 'stva nije samo intenzivnija već i univerzalnija... Dok je očin- 'ski princip sam po sebi ograničavajući, majčinski princip je

univerzalan; očinski princip podrazumijeva ograničenost naodređene grupe, dok majčinski princip, isto kao i život prirode,ne poznaje granice. Pojam materinstva stvara osjećaj univer-'zalnog majčinstva među svim ljudima, koji s razvitkom očin-'stva umire. Obitelj koja se zasniva na pravu oca zatvoren jeindividualni organizam, dok matrij arhalna obitelj sadrži svoj- 'stveno univerzalni karakter koji stoji na početku svega razvojai razlikuje materijalni život od višeg duhovnog života. Utroba

svake žene, naša predodžba zemaljske majke Demetre, darovatće braću i sestre djeci svih drugih žena; domovina će znati sarmo braću i sestre do dana kad razvitak očinskog sistema nerastoči jedinstvo i jednakost sviju i ne uvede princip raslojavanja.

Matrijarhalne kulture izražavaju na razne načine, čak i pravnom formulacijom, taj aspekt majčinskog principa. On je os-'nova univerzalne slobode i jednakosti tako česte među matri-

jarhalnim narodima, njihove gostoljubivosti i njihove averzije prema svim vrstama ograničenja... Iz njega proizlazi i osjećajsrodnosti i bratstva koji ne poznaje granice i jednako obuhva-'ća sve članove jedne nacije. Matrijarhalne države naročito su poznate po tome što kod njih ne postoje krvave svađe i suko- ' bi . . . Isto je tako za matrijarhalne narode nekarakterističnoodređivanje posebne kazne za fizičke povrede sugrađana ili čak

174



životinja... Kulturu matrijarhalnog svijeta prožima blaga h r 'manost, prisutna čak i na izrazu lica egipatskih kipova (J. J.Bachofen, 1967 f

Prethistorijska društva i »Ijudska priroda«

Ovaj prikaz načina proizvodnje i društvene organizacije kod k rvaca i neolitskih poljoprivrednika nagovještava neke fizičke t n r bine koje se obično smatraju svojstvenim ljudskoj prirodi. PreOhistorijski lovci nisu imali prilike razviti strastvenu težnju zavlasništvom, ili zavist prema onima koji »posjeduju«, jer nije

bilo privatnog vlasništva koje bi trebalo zadržati, niti važnih e k rnomskih razlika koje bi izazivale zavist. Upravo obrnuto, njihovnačin života pogodovao je razvoju suradnje i mimog života. Nije postojala osnova za stvaranje želje za iskorištavanjem dmgihljudskih bića. Pojam eksploatacije nečije fizičke ili psihičke cncmgije radi vlastite koristi apsurdan je u dmštvu u kojem ne posto- '

ji ni ekonomska, ni dmštvena osnova za eksploataciju.

Impuls za upravljanje dmgima imao je malo prilike da se mzr

vije. Primitivna dmštva organizirana u družbe, a vjerojatno i prethistorij ski lovci od prije pedeset tisuća godina, bitno su serazlikovali od civiliziranog društva upravo zato jer ljudskim ocbnosima nisu vladali principi upravljanja i moći; njihovo djelova- 'nje zasnivalo se na uzajamnosti. Osoba kod koje bi bila prisutnastrast za upravljanjem ne bi uspjela u društvu i bila bi bez utje^caja. I konačno, poticaj na pohlepu bio je malen, jer su proizvod- 'nja i potrošnja bile stabilizirane na određenom nivou.28

Ukazuju li podaci o lovcima, sakupljačima i ranim poljoprivrednicima na to da strast za posjedovanjem, eksploatacijom, te pohlepa i zavist nisu postojale u tim društvima i da su rezultatcivilizacije? To je veoma dalekosežna tvrdnja i ne vjemjem da

bismo je mogli prihvatiti. Nemamo dovoljno dokaza za nju, niti je vjerojatno da je ona teoretski ispravna, jer će kod pojedinacaindividualni činioci usaditi te poroke čak i pod najpovoljnijimdmštvenim okolnostima. Ah postoji velika razlika među kultu- 'rama koje svojim društvenim strukturama učvršćuju i daju pcr'ticaj pohlepi, zavisti i iskorištavalaštvu i kulturama koje čineobmuto. U prvima ti će poroci postati dio »društvenog karakte- 'ra« — tj. sindrom koji se može naći kod većine ljudi; u dmgimaće biti individualnih odstupanja od norme koja neće imati mnogo

prilike da djeluju na cjelokupno društvo. Ova hipoteza postat će

175





prijeko na aluvijalnom mulju. Kopali su kanale da bi navodnja- 'vali polja i isušivali močvare, pravili nasipe i humke da bi z r štitili ljude i stoku od vode i da bi ih podigli iznad poplave. Ovo

stvaranje plodne zemlje zahtijevalo je mnogo truda a taj »kapitalu obliku ljudskog rada ulagao se u zemlju«. (V. G. Childe, 1936)Drugi rezultat ovog procesa bila je upotreba posebne radne

snage za ove poslove i za kultiviranje zemlje potrebne za pro-'izvodnju hrane za one koji su se bavili zanatom, javnim radovi-'ma i trgovinom. Organizirala ju je zajednica, a njome upravljalaelita koja je preuzela na sebe planiranje, zaštitu i vlast. To značida su bile potrebne mnogo veće zalihe viška robe nego u ranijimneolitskim selima, koja nije bila samo rezervna hrana za dobanestašice ili povećanja stanovništva, već kapital koji se mogaokoristiti za proširenje proizvodnje. Childe je ukazao na još jedanfaktor karakterističan za ove uvjete života u riječnim dolinama

— posebnu moć društva da silom djeluje na svoje članove. Zar jednica je mogla odbiti da neposlušnom članu dozvoli korištenjevode zatvaranjem kanala koji su vodili na njegovo polje. Ova mongućnost prisile bila je jedna od osnova na kojoj je počivala vlastkraljeva, svećenika i vladajuće elite, kada su jednom uspjeli za-1

mijeniti, ili ideološki rečeno »zastupati« — volju društva.S novim oblicima proizvodnje^ došlo je do najodlučnijih pro-1

mjena u historiji čovječanstva. Covjekov proizvod nije bio višeograničen na ono što je on mogao proizvesti vlastitim rukama,kao što je to bio slučaj u lovačkim društvima i u doba rane ponljoprivrede. Istina, on je već na početku neolitske poljoprivredemogao proizvesti mali višak, ali taj je višak samo pridonio sta-'

bilizaciji života, međutim, kada je taj višak robe porastao, mogao

se koristiti u potpuno nove svrhe; postalo je moguće hraniti Tjiude koji nisu neposredno proizvodili hranu, već su isušivali mo-'čvare, gradili kuće, gradove i piramide ili su bili vojnici. Naravno, ovakva upotreba radne snage bila je moguća kada je tehnikai podjela rada dosegla takav stupanj da se ljudska snaga moglaovako koristiti. Time je višak robe znatno porastao. Sto je višenjiva bilo izorano, što je više močvara bilo isušeno, to je veći biovišak hrane koji se mogao proizvesti. Ova nova mogućnost dovela

je do jedne od najosnovnijih promjena u ljudskoj historiji. Ona je otkrila da se čovjek može upotrijebiti kao ekonomski instru- 'ment, da ga se može iskorištavati i učiniti robom.

Razmotrimo ovaj proces podrobnije, pogledajmo koje su bilenjegove ekonomske, društvene, religiozne i psihološke posljedice.Osnovne ekonomske činjenice ovog novog društva, kao što je

177



gore napomenuto, bile su veća specijalizacija rada, pretvaranjeviška u kapital i potreba za centraliziranim oblikom proizvodnje.Prva posljedica toga bila je pojava različitih klasa. Privilegirane

klase su rukovodile, organizirale, zahtijevale i dobivale najvećidio proizvoda, što znači da je njihov životni standard bio takavkakav većina stanovništva nije mogla postići. Ispod njih bile suniže klase, seljaci i obrtnici, a ispod ovih robovi i ratni zaroblje-'nici. Privilegirane klase stvorile su vlastitu hijerarhiju na čelu.koje su najprije bili stalni glavari — s vremenom kraljevi, kao

predstavnici bogova, koji su bili nominalni poglavari čitavog srstema.

Druga posljedica novog oblika proizvodnje bila je, pretpostav-1lja se, osvajanje koje je bilo bitan uvjet za akumulaciju zajed-'ničkog kapitala potrebnog za ostvarenje revolucije grada. Ah postojao je jedan osnovniji razlog za uvođenje rata kao institircije: protivurječnost između ekonomskog sistema kojemu je bila

potrebna jedinstvenost da bi bio optimalno djelotvoran i politi-čko-dinastijske razdvojenosti, koja je dolazila u sukob s njego-'vim ekonomskim potrebama. Rat kao institucija bio je, kao i knr

ljevstvo i birokracija, novi izum do kojeg je došlo oko 3000. gcrdine p. n. e. Ni tada kao ni sada rat nije bio prouzrokovan p srhološkim faktorima, kao što je ljudska agresija, već, uz željukraljeva i birokracije za vlašću i slavom, bio je rezultat objektiv-'nih uvjeta koji su ga činili korisnim i čija je posljedica bila iza-'zivanje i povećavanje ljudske destruktivnosti i okrutnosti.30

Zajedno s tim društvenim i političkim promjenama došlo je ido temeljite promjene u ulozi žene u društvu i žene kao majkeu religiji. Plodnost zemlje više nije bila izvor svega života i stva-'ralaštva, već je to bio intelekt koji je doveo do novih izuma, teh-'nike, apstraktnog mišljenja i države s njenim zakonima. Utroba

je prestala biti stvaralačka snaga, to je postao um i time su mu-'škarci preuzeli dominantnu ulogu u društvu.

Ova promjena poetski je izražena u babilonskoj himni stva- 'ranju, Enuma Eliš. Ovaj mit govori o pobjedonosnoj pobuni bo- '

gova protiv Tiamata, »Velike Majke« koja je vladala svijetom.Oni se udružuju protiv nje i izabiru Marduka da bude njihov vo-'đa. Nakon ogorčene borbe Tiamat je ubijena, iz njenog tijela wr stanu nebo i zemlja, a Marduk vlada kao najviši Bog.

Ali prije nego što je izabran za vođu, Marduk mora proći jedantest, koji se modernom čovjeku može činiti nevažnim ili zbunju-

jućim, ali on je bitan za razumijevanje ovog mita:

178



Tada donesu ruho; Marduku, njihovom prvorodenčetu, rekoše:»Uistinu, Gospodaru, Tvoja sudbina najviša je medu bogovima

Zapovjedi ,da se uništi i da se stvori' (i) tako će biti!

Neka riječ iz tvojih usta uništi ovo ruho; Zapovjedi opet i neka ruho bude čitavo!«On zapovjedi svojom riječju i ruho nestane.On ponovo zapovjedi i ruho se stvori.Vidjevši snagu njegove riječi, bogovi, njegovi očevi,Poveseliše se (i) odaše mu poštovanje, (govoreći)»Mardukje kralj!«

A. Heidel 1942.

Značenje ovog iskušavanja je u tome da pokaže da je čovjeknadvladao svoju nemoć prirodnog stvaralaštva — svojstvo kojesu posjedovale samo zemlja i žena — novim oblikom stvarala-'štva, onog riječju (mišlju). Marduk, koji može na taj način stva-'rati, nadvladao je prirodnu superiornost majke i tako je zamije-'nio. Biblijska priča počinje gdje babilonski mit završava: bog

stvara svijet riječju. (E. Fromm, 1951)Jedna od najhitnijih karakteristika gradskog društva bila je da

se zanivalo na principu patrijarhalne vlasti, kojoj je svojstven princip vladanja; vladanja prirodom, robovima, ženama i djecom. Novi patrijarhalni čovjek doslovce »stvara« zemlju. Njegov načinnije samo modificiranje prirodnih procesa, već vladanje i upravljanje njima, koje dovodi do novih proizvoda koji nisu postojaliu prirodi. Sami su ljudi došli pod vlast onih koji su organizirali

rad zajednice i tako su vođe morali imati vlast nad onima kojnma su upravljali.Da bi se ostvarili ciljevi ovog novog društva, čovjek / priroda,

sve je moralo ili vladati ili strahovati od vlasti. Da bi se njimamoglo upravljati, ljude se moralo naučiti da slušaju i da se poko-'ravaju, a da bi se pokoravali, morali su vjerovati u vrhovnumoć fizičku i/ili čarobnu — njihovih vladara. Dok su u neolitskimselima, kao i među primitivnim lovcima, vođe vodili i savjetovali

ljude i nisu ih iskorištavali, i dok je njihovo vodstvo bilo dobrcnvoljno prihvaćeno, ili da upotrijebimo drugi pojam, dok je pret- 'historijska vlast bila »racionalna«, zasnovana na sposobnosti,vlast novog patrijarhalnog sistema bila je zasnovana na prinudii moći; bila je iskorištavalačka, i između nje i ljudi posredovao

179



je mehanizam straha, »strahopoštovanja« i podložnosti. To je bila »iracionalna vlast«.

Lewis Mumford veoma je sažeto izrazio ovaj princip koji up- '

ravlja životom grada: »Upotreba moći u svakom obliku bila je bit civilizacije; grad je pronašao mnoštvo načina da izrazi borbu,agresiju, dominaciju, osvajanje — i potčinjenost«. On ukazujeda su novi načini djelovanja grada bili »rigorozni, efikasni, čestooštri, čak i sadistički«. Egipatski i mezopotamski monarsi »pono-'sili su se svojim spomenicima i pločama koje su prikazivale nji- 'hove lične podvige osakaćivanja, mučenja i ubijanja svojih napvažnijih zarobljenika vlastitim rukama«. (L. Mumford, 1961)

Kao rezultat mog kliničkog iskustva u psihoanalitičkoj terapijiveć sam odavno došao do zaključka (E. Fromm, 1941) da je bitsadizma u strasti za neograničenom nadljudskom vlašću nad ljiudima i stvarima.31 Mumfordovo shvaćanje sadističkog karakteraovih društava važna je potvrda mog vlastitog.32Uz sadizam, u novom urbanom društvu razvijaju se strast za uni-'štavanjem života i privlačnost svega što je mrtvo (nekrofdija).Mumford također govori o destruktivnom, na smrt usredotoče-'

nom mitu, koji nalazimo u novom društvenom poretku i citiraPatricka Geddesa koji kaže da svaka historijska civilizacija pončinje živom gradskom jezgrom, polisom, a završava na zajed-'ničkom groblju prašine i kostiju. Nekropolisu ili gradu mrtvih:izgorjelih ruševina, razrušenih zgrada, praznih trgovina, hrpa be^značajnih otpadaka, a stanovništva poubijanog ili natjeranog uropstvo. (L. Mumford, 1961). Bilo da čitamo o židovskom osvaja-'nju Canaana ili o babilonskim ratovima, susrećemo se s istim

duhom neograničene i neljudske destruktivnosti. Dobar primjer je Sennacheribov kameni natpis o potpunom uništenju Babilona:

Citav grad i (njegove kuće), ja sam do temelja uništio, ja samopustošio, ja sam zapalio. Zid i vanjski zid, crkve i bogove,crkvene tomjeve od cigle i zemlje, koliko ih je god bilo, jasam razorio i svalio u Arakhtu Kanal. Kroz grad sam prokopaokanale, potopio čitavu površinu grada i tako uništio njegove

temelje, bolje nego bi ih uništila i sama poplava. (Citirao L.Mumford, 1961).

Historija civilizacije, od uništenja Kartage i Jeruzalema do uni-'štenja Dresdena, Hirošime pa do uništenja ljudi, zemlje i drvećaVijetnama, tragičan je dokaz sadizma i destruktivnosti.

180



Do sada smo razmatrali agresiju samo kod prethistorijskih dnn

štava i postojećih primitivnih lovaca-sakupljača. Možemo li mr učiti išta od naprednijih, iako još uvijek primitivnih kultura?

Bilo bi jednostavno razmotriti ovo pitanje osvrnemo li se naneki rad o agresivnosti koji se temelji na ogromnoj količini sarkupljenih antropoloških podataka. Ah iznenađujuća i pomalo šo-kantna činjenica je da takav rad ne postoji; očito antropolozi dosada nisu smatrali pojavu agresije dovoljno važnom da bi saželii objasnili svoje podatke s ovog stajališta. Postoji samo kratak

rad Dereka Freemana, u kojem on nastoji dati jezgrovit prikazantropoloških podataka o agresiji da bi podržao Freudovu tezu.(D. Freeman, 1964). Jednako kratak je i prikaz jednog drugogantropologa, H. Helmutha (1967). Helmuth daje prikaz antropo-'loških podataka i zastupa stajalište o relativnom nepostojanjuagresije u primitivnim društvima.

Na stranicama koje slijede iznijet ću nekoliko studija o agresiji u primitivnim društvima, počevši s analizom podataka iz me^ni najdostupnijih antropoloških publikacija. Kako studije u tim

publikacijama nisu zastupale ni stajalište u prilog agresiji, ni pro- 'tiv agresije, mogu se smatrati nekom vrstom »slučajnog« uzorkau veoma slobodnom smislu te riječi. Dakako, ja time ne tvrdimda su rezultati ove analize o raspodijeljenosti agresije među pmmitivnim društvima općenito valjani. Sasvim je jasno da statisti- 'čki prikaz nije moj glavni cilj, već da želim ukazati na to da ne-agresivna društva nisu tako rijetka i tako »beznačajna« kao štomisle Freeman i drugi predstavnici Freudove teorije. Također

želim dokazati da agresivnost nije samo jedna karakteristika većdio sindroma; da agresiju uvijek nalazimo zajedno s drugim ka-'rakteristikama sistema, kao što su stroga hijerarhija, dominaci-'

ja, klasna podjela, itd. Drugim riječima, agresiju treba shvatitikao dio društvenog karaktera, a ne kao izoliranu karakteristiku

ponašanja.33

A g r e s i v no s t i pr i m i ti v ne ku l t ur e

Analiza trideset primitivnih plemenaAnalizirao sam trideset primitivnih kultura sa stajališta agresiv-'nost versus miroljubivost. Od tih je tri opisala Ruth Benedict(1934);34 trinaest, Margaret Mead (1961),35 petnaest, G. P. Murdock(1934),36 i jedno, C. M. Turnbull (1965),37 Ispitivanje tih tridesetdruštava dozvoljava nam da razlikujemo tri različita jasno ocrta-

181



na sistema (A, B, C). Ta društva ne razlikuju se jednostavno sobzirom na »više ili manje« agresije ili »više ili manje« neposto- '

janja agresije, već u odnosu na različite sisteme karaktera kojise razlikuju jedni od drugih određenim brojem svojstava kojačine neki sistem, neka od kojih nemaju nikakve direktne veze sagresijom.38

Sistem A: Društva koja afirmiraju život

U idejama, običajima i institucijama ovog sistema najviše je n<rglašena njihova uloga i unapređivanje života u svim njegovimoblicima. Nivo neprijateljstva, nasilja i okrutnosti među ljudima

je minimalan, ne postoje teške kazne, zločina gotovo nema, a imstitucija rata ne postoji ili igra neznatnu ulogu. S djecom se po-1stupa ljubazno, ozbiljno fizičko kažnjavanje ne postoji; žene seopćenito smatraju jednake muškarcima, ili u najmanju ruku neiskorištavaju i ne ponižavaju se; odnos prema seksu je pozitivani slobodan. Postoji malo zavisti, pohlepe, škrtosti i iskorištavanja.

Prisutan je opći osjećaj povjerenja, ne samo u druge, već po- '

sebno u prirodu; prevladava dobro raspoloženje, depresivna ras-' položenja relativno su rijetka.

Među društva koja ulaze u ovu kategoriju društava koja afir-'miraju život uvrstio sam Zuni Pueblo Indijance, Planinske Ara-

peše i Bathonge, Arande, Semange, Todase, Polame Eskime iMbutuse.

U grupi sistema A nalazimo i lovce (Mbutu, na primjer) i po-ljoprivrednike-ovčare (Zuni). Tu nalazimo društva s relativno

obilnim zalihama hrane i druga za koja je karakteristična nesta-'šica. To, dakako, ne znači da te karakterološke razlike velikimdijelom ne ovise o različitim društveno-ekonomskim strukturamasvakog od ovih dmštava. To samo pokazuje da očiti ekonomskifaktori kao što su siromaštvo ili bogatstvo, lov ili poljoprivreda,itd. nisu jedini faktori presudni za razvoj karaktera. Da bismoshvatili vezu između privrede i društvenog karaktera, morali bnsmo proučiti čitavu društveno-ekonomsku strukturu svakog dru-'

štva.

Sistem B: Nedestruktivno-agresivna društva

Ovaj sistem dijeli s prvim osnovni element nedestruktivnosti, alirazlikuje se od njega u tome što su agresivnost i rat, iako nisuod središnje važnosti, normalne pojave, i u tome što u ovim dm-

182



štvima postoji takmičenje, hijerarhija i individualizam. Ta dnnštva ni u kom slučaju ne prožima destruktivnost, okrutnost ili

pretjerana sumnjičavost, ali za njih nije karakteristična blagost

i povjerenje kao što je to slučaj s društvima sistema A. SistemB bismo možda najbolje okarakterizirali kada bismo rekli da je prožet muškom agresivnošću, individualizmom i željom da se ste-knu stvari i izvrše zadaci. Prema mojem ispitivanju u ovu katc^goriju ulazi slijedećih četrnaest plemena: Grenlandski Eskimi,Bachiga, Ojibwa, Ifugao, Manus, Samoanci, Dakota, Maori, Tas-manijci. Kozaci, Ainu, Crow, Inka i Hottentoti.

Sistem C: Destruktivna društvaStruktura društva sistema C veoma se razlikuje. Za ovaj sistemkarakteristično je mnogo nasilja između pojedinaca, destruktivno-'sti, agresije i okrutnosti među ljudima unutar plemena i premadrugim plemenima, zadovoljstvo u ratovanju, zloba i prevara. Crtava atmosfera života ispunjena je neprijateljstvom, napetošću istrahom. Postoji mnogo rivalstva, posebno je naglašeno privatnovlasništvo (ako ne materijalnih stvari onda simbola), karakteristi-'

čne su stroge hijerarhije i dosta ratovanja. Primjeri ovog sistc^ma su: Dobu, Kwakiutl, Haida, Azteki, Witoto i Ganda. Ne tvrdim da je moja klasifikacija svakog od ovih društava u

ove kategorije besprijekorna. Ali nije od prevelike važnosti dali se netko slaže ili ne slaže s mojom klasifikacijom ovih nckolrko društava, jer cilj moje analize nije bio statistički već kvali-'tativan. U najvećoj suprotnosti su, na jednoj strani, sistemi A i B,od kojih oba potvrđuju život, i sistem C na drugoj, koji je ugla\— nom okrutan i destruktivan, tj. sadistički i nekrofilski.

Primjeri za ova tri sistema

Da bi čitalac dobio što bolju predodžbu o prirodi ova tri sistema,iznijet ću opširan primjer karakterističnog društva za svaki shstem.

ZUNI INDIJANCI (SISTEM A)

Zuni Indijance dobro je proučila Ruth Benedict (1934) kao i Mar-garet Mead, Irving Goldman, Ruth Bunzel i drugi. Oni žive od

poljoprivrede i uzgoja ovaca u sjeverozapadnom dijelu Sjedinje-

183





Individualna vlast možda je najozloglašenija karakteristikameđu Zunima. Definicija dobrog čovjeka je »onaj koji ima ugo- 'dan nastup, koji je popustljiv i velikodušan«. Muškarci nikad nn

su nasilni i ne pomišljaju na nasilje čak ni kada ih žena iznevjeri.Dječake bičuju i straše kachinama kada prelaze u muškarce, alisuprotno mnogim drugim kulturama, ni taj obred nije strašan.Umorstvo gotovo ne postoji. Benedict izvještava da se ubojstvokod njih ne pamti. Samoubojstvo je zakonom zabranjeno. Temestrave i opasnosti u njihovim mitovima ne postoje. Oni ne znajušto je grijeh, naročito ne s obzirom na seks, a seksualna se ne^vinost ne cijeni. Seks se smatra sastavnim dijelom sretnog živo^ta, ali ni u kom slučaju, kao što je to u nekim društvima, jedini

izvor zadovoljstva. Izgleda da je seks povezan s određenim stra- 'hom, ali ukoliko taj strah postoji, muškarci se boje žena i seksu-alnog odnosa s njima. Goldman spominje da u pričama matrijar-halnog društva prevladava strah od kastracije. To ukazuje nastrah muškaraca od žena, a ne, kao u Freudovom shvaćanju, strahod oca koji kažnjava.

Da li činjenica da postoji ljubomora i svađa mijenja sliku ovogsistema koji karakteriziraju neagresivnost, nepostojanje nasilja,

suradnja i uživanje u životu? Nijedno društvo ne može se opisatikao nenasilno i miroljubivo, jer to znači da bi moralo odgovaratiapsolutnom idealu potpunog nepostojanja neprijateljstva i svađe.Ali takvo stajalište dosta je naivno. Cak i u biti neagresivni i ver nasilni ljudi će u određenim uvjetima reagirati s uzrujavanjem,naročito oni koji se lako raspaljuju. To, dakako, ne znači da jestruktura njihovog karaktera agresivna, nasilna ili destruktivna.Možemo čak i reći da se u kulturi u kojoj je izražavanje srdžbetabu, kao što je to kod Zuni, katkada i relativno male količinesrdžbe mogu nagomilati i doći do izražaja u svađi; ali samo akosmo dogmatski prihvatili stajalište o čovjekovoj urođenoj agrc- 'sivnosti možemo smatrati da takve povremene svađe ukazuju nadubinu i intenzitet potisnute agresije.

Takvo tumačenje zasniva se na pogrešnoj primjeni Freudovogotkrića nesvjesnih motivacija. Logika takvog zaključivanja je sln

jedeća: ako je crta karaktera u koju sumnjamo manifestna, njeno postojanje je očito i nespomo, ali ako ona uopće ne postoji, onda

samo njeno nepostojanje dokazuje njenu prisutnost; znači da je potisnuta, a što se manje manifestira to mora biti intenzivnija da bi mogla biti u potpunosti potisnuta. Ovom metodom možemodokazati svašta; a Freudovo se otkriće time pretvara u čisti dog-'matizam. Svaki se psihoanalitičar u principu slaže da pretpostav-

185



ka da je neki nagon potisnut zahtijeva empirijske dokaze u sno-'vima, mašti, neintendiranom ponašanju, itd. Unatoč tome, ovajse teorijski princip često zanemaruje u proučavanju ljudi i kuU

tura. Toliko smo uvjereni u ispravnost premise koju zahtijevateorija o postojanju nekog nagona, da često ne obraćamo pažnjuna otkrivanje empirijskih manifestacija. Psihoanalitičar koji ponstupa na ovaj način misli da dobro čini jer nije svjestan činjeni-'ce da on očekuje da će doći ono što teorija tvrdi — i ništa drugo.U razmatranju antropoloških dokaza treba paziti da se izbjegneova greška, ne gubeći iz vida princip psihoanalitičke dijalektikeda može postojati neka tendencija, a da ne bude svjesno zapa-1

žena.Kod plemena Zuni ne postoje dokazi o tome da je razlog nepo-'stojanja očiglednog neprijateljstva potiskivanje agresije, pa stogane postoje razlozi da sumnjamo u ovaj prikaz neagresivnog siste- 'ma u kojem prevladavaju ljubav prema životu i suradnja.

Druga metoda zanemarivanja podataka je, ili ih u potpunostizanemariti ili tvrditi da nisu ni od kakve važnosti. Tako je, na

primjer, Freud u svom poznatom pismu Einsteinu na ovaj način

govorio o miroljubivim primitivnim društvima: »Rečeno nam jeda u nekim sretnim dijelovima svijeta, gdje priroda pruža čovje-'ku u izobilju sve ono što mu je potrebno, postoje rase čiji životteče u miru i koje ne poznaju niti prinudu niti agresiju. Jedva tomogu vjerovati i rado bih čuo više o tim sretnim stvorenjima«.(S. Freud, 1933). Ne znam kakav bi bio Freudov stav da je znaoviše o tim »sretnim stvorenjima«. Cini se da nije nikad ozbiljnonastojao da se o njima informira.

MANUS (SISTEM B)

Manus (M Mead, 1961) je dobar primjer sistema koji se jasnorazlikuje od sistema A, jer glavni cilj života za njih nije življenjei uživanje, umjetnost i obredi, već postizanje individualnog us-'

pjeha kroz ekonomske aktivnosti. Ali, na drugoj strani, sistem

Manusa veoma se razhkuje od sistema C, za koji će nam kao primjer poslužiti Dobu. Manus, u biti, nisu nasilni, destruktivniili sadistični, niti su zli ili podmukli.

Oni žive na moru u selima podignutim na stupovima u laguna- 'ma uzduž južne obale Velikog Admiralskog otoka i bave se ribo- 'lovom. Višak lova prodaju obližnjim poljoprivrednicima s kopna,a od njih dobivaju proizvode s udaljenih dijelova Arhipelaga. Sva

186



njihova energija usredotočena je na postizanje materijalnog us-1 pjeha, a rade tako napomo da mnogi muškarci umiru u srednjojdobi; rijetko je za čovjeka da živi dovoljno dugo da bi vidio prvog

unuka. Qni nisu opsjednuti neumomim radom samo zato jer jeuspjeh glavna vrijednost, već i zbog sramote koja je povezana sneuspjehom. Ne biti u stanju vratiti svoje dugove stvar je kojadovodi do ponižavanja; nepostizanje ekonomskog uspjeha s k r '

jim dolazi i određena akumulacija kapitala stavlja čovjeka u kategoriju bez ikakvog društvenog ugleda. Ali čovjek gubi ugledkoji je postigao svojim napomim radom kad više nije ekonomskiaktivan.

Kod odgoja mladih najviše se naglašava poštovanje vlasništva,strah od sramote i fizička efikasnost. Individualizam se učvršćuječinjenicom da se rođaci međusobno natječu da bi stekb nakkrnost djeteta, a dijete uče da sebe smatra vrijednim. Njihov jc z rkon o ženidbi strog, sličan moralu srednje klase devetnaestogstoljeća. Glavni poroci su seksualni prestupi, izazivanje skandala,opscenost, neplaćanje dugova, nepomaganje rođacima i neodrža-vanje kuće. Pripremanje za težak rad i natjecanje izgleda da jeu suprotnosti samo s jednom fazom u životu momaka prije njrhove ženidbe. Mladi neoženjeni muškarci udružuju se u neku vrstzajednice, žive zajedno, imaju zajedničku ljubavnicu (obično raGni zarobljenik), dijele duhan i betel orahe. U toj fazi žive dostaveselim i raspuštenim životom na marginama društva. Možda jeovaj interval potreban da pruži muškarcima malo užitka i zado- 'voljstva barem u jednom periodu njihovog života. Ali ovakav iđr bčni život sasvim se prekida ulaženjem u brak. Da bi se oženio,mladić mora posuditi novac i za vrijeme prvih nekoliko godina

braka za njega postoji samo jedan cilj, vratiti taj dug. Qn nesmije previše uživati u svojoj ženi dok još duguje jedan dio novcaza nju. Kada je ta prva obaveza namirena, oni koji žele izbjećineuspjeh moraju se posvetiti zgrtanju bogatstva, te sada oni ptrmažu u sklapanju drugih brakova; to je jedan od uvjeta da bi

postali važni i ugledni članovi zajednice. Sam brak je velikim đ r jelom ekonomska stvar u kojoj ljubav i seksualni interesi igrajumalu ulogu. Odnos između muškarca i žene ostaje, što u ovimuvjetima nije iznenađujuće, antagonističan, barem u prvih peU

naest godina braka. Tek kada počnu sklapati brakove za svojudjecu i one o kojima se brinu u njihov odnos ulazi suradnja. Njnhova snaga potpuno je posvećena, za njih najvažnijem cilju, us-1 pjehu, tako da su osobni motivi za ljubav, odanost, sklonost, ne-1trpeljivost i mržnju ugušeni. Presudno je za razumijevanje ovog

187



sistema shvatiti da iako postoji malo ljubavi i nježnosti, isto jetako malo destruktivnosti i okrutnosti. Cak i unutar ovog oštrogrivalstva koje dominira u ovom društvu, ne teži se ponižavanjudrugih već održavanju vlastitog položaja. Okrutnost je relativnoodsutna. I, u stvari, oni koji ne postižu nikakav uspjeh, koji, datako kažemo, nisu uspjeli u životu, ostavljaju se na miru, ne ponstaju meta agresije. Rat nije isključen, ali se općenito smatra ner'

poželjnim, osim kao način sprečavanja mladića da čine zlodjela.Dok su katkada ratovali da bi zarobili žene koje su iskorištavalikao prostitutke, uglavnom su smatrali da rat poremećuje trgovi-1nu i da nije put ka uspjehu. Za njih ideal nije bio ratni heroj, već

veoma poduzetan, uspješan, marljiv i staložen čovjek. Njihove religiozne ideje jasno odražavaju ovaj sistem; religija

se ne temelji na nastojanju da se postigne ekstaza ili sjedinjenjes prirodom, već ima isključivo praktične namjene: ugađanje dirhovima sitnim formalnim darovima, utvrđivanje metoda otkrrvanja razloga bolesti i nezgoda, te otklanjanje tih razloga.

Centar života u ovom sistemu je vlasništvo i uspjeh, glavna qr"sesija je rad, a najveći je strah, strah od neuspjeha, a sve to dcr'vodi do stvaranja napetosti i nemira. Ali važno je da unatoč ovojnapetosti destruktivnost i neprijateljstvo nisu u velikoj mjeri dionjihovog društvenog karaktera.

Ima nekoliko društava u sistemu grupe B kod kojih postojimanje rivalstva i gdje vlasništvo ne igra toliku ulogu, ali ja samizabrao Manus jer taj primjer dozvoljava da jasnije ocrtamo razr'like između individualističko-agresivne karakterne strukture iokrutne i sadističke karakterne strukture u sistemu C.

DOBU (SISTEM Q

Stanovnici Dobu otoka (R. Benedict, 1934) dobar su primjer a- 'stema C. Iako se nalaze u blizini Trobriandskih otoka, tako dcr'

bro poznatih iz radova Malinovvskog, njihova okolina i karaktersasvim su drugačiji. Dok Trobriandi žive na plodnim otocima, lćr

ganim životom u izobilju, Dobuanski otoci su vulkanski, s lrtrlim površinama plodne zemlje i slabim mogućnostima za ribo- 'lov.

Dobuanci, međutim, svojim susjedima nisu poznati po siromaš- 'tvu, već po svojoj opasnosti. Mada nemaju poglavica, dobro suorganizirana grupa u obliku koncentričnih krugova unutar svtrkog od kojih su dozvoljeni specifični oblici neprijateljstva. Osim

188



jedne matrilineame gmpacije, koja se zove snsn (»majčino mlije^ko«), kod koje nailazimo na izvjesnu količinu suradnje i povjer-'renja, u odnosima Dobuanaca vlada princip nepovjerenja premasvakom, i svatko se smatra potencijalnim neprijateljem. Cak ni

brak ne smanjuje neprijateljstvo između dvije obitelji. Određenistupanj mira postiže se činjenicom da bračni par živi neko vim

jeme u selu muža, a neko u selu žene. Odnos između muža i ženeispunjen je sumnjom i neprijateljstvom. Vjemost se ne očekuje,i ni jedan Dobuanac neće priznati da su muž i žena ikada zajer-'dno osim iz seksualnih razloga.

Dvije karakteristike glavne su osobine ovog sistema, važnost privatnog vlasništva i zloćudna magija. Isključivost vlasništva je

kod njih karakterizirana oštrinom i bezobzimošću. Benedict za todaje mnoge primjere. Posjedovanje vrta i mir koji u njemu ar'vjek uživa cijene se do te mjere da je običaj da muž i žena ima-'

ju u njemu seksualne odnose. Nitko ne smije znati koliko dmgi posjeduje. To je tajna kao da je ono što posjeduje ukradeno.Isti osjećaj vlasništva vlada i s obzirom na posjedovanje čaroli-'

ja i vradžbina. Dobu posjeduju »čarolije za bolesti« koje ih iza-'zivaju i liječe. Za svaku bolest postoji posebna čarolija. Bolestse objašnjava isključivo kao rezultat loše upotrebe čarolija. M rki pojedinci posjeduju čaroliju koja potpuno kontrolira izazivar'nje i liječenje neke bolesti. Takav monopol nad bolestima i lijeko--'vima daje im dosta veliku moć. Citavim njihovim životom upr"ravlja magija, jer bez nje nisu mogući rezultati ni u kom područ- '

ju, a čarobne formule i one koje nisu povezane s bolešću sumeđu najvažnijim predmetima privatnog vlasništva.

Citava egzistencija zasniva se na krvavom natjecateljstvu isvaka prednost stječe se porazom rivala. Ali natjecanje nije, kao

u drugim sistemima, otvoreno, iskreno, već tajno i podmuklo.Ideal dobrog i uspješnog čovjeka je onaj koji je uspio prevarommaknuti drugog s njegovog položaja.

Vrlina koja se najviše cijeni i smatra najvećim uspjehom je»wabuwabu«, sistem grubih običaja u kojima se naglašavaju vlanstiti dobici na račun gubitaka drugoga. Vještina je stjecanje lič-'nih koristi na račun drugoga. (Ovaj sistem sasvim je dErugačiji odsistema trgovine koji se, barem u principu, temelji na pravednoj

razmjeni kojom obje strane dobivaju). Još karakterističnija zaovaj sistem je njihova podlost. U svakodnevnim odnosima D r buanac je uglađen i neiskreno prijazan. Kao što jedan čovjek ka-'že: »Ako želimo ubiti čovjeka, mi mu pristupimo, jedemo, pijer-'mo, spavamo, radimo i odmaramo se s njim, nekoliko mjeseci.

189



Č ekamo povoljnu priliku, zovemo ga prijateljem«. (R. Benedict,1934). Iz tih razloga, u slučajevima umorstva, koji nisu rijetki,sumnja često pada na one koji su pokušali biti prijatelji sa žrtr vom.

Osim posjedovanja materijalnih stvari njihove najstrastveniježelje ispoljavaju se u seksu. Problem seksa je složen, ako imamona umu da oni inače nisu ljudi koji mogu uživati. Njihovi običajiisključuju smijeh i smatraju ozbiljnost vrlinom. Jedan od njihkaže: »U vrtovima mi se ne igramo, mi ne pjevamo, mi ne jod-lamo, mi ne pričamo priče.« U stvari, Benedict izvještava o čo\- '

jeku koji čuči na rubu sela drugog plemena gdje ljudi plešu i s prezirom odbija poziv da im se pridruži. »Moja žena bi reklada sam bio sretan.« (R. Benedict, 1934). Sreća je za njih strašantabu. Ipak, zajedno s ovom ozbiljnošću i tabuom na sreću i ak-'tivnostima koje pružaju zadovoljstvo ide velika sloboda u seksu,a seksualna strast i seksualne tehnike veoma se cijene. U stvari,osnovna seksualna pouka kojom se djevojke pripremaju za brak

je da je najbolji način da zadrže muža da ga neprestano seksmalno iscrpljuju.

Č ini se da je, suprotno plemenu Zuni, seksualno zadovoljstvo

jedino zadovoljstvo i uzbuđenje koje Dobuanci sebi dozvoljava- ' ju. Međutim, kao što i možemo očekivati, njihova karakternastruktura utječe na njihov seksualni život, te se čini da seksuaUno zadovoljstvo pruža samo vrlo malo užitka i nije, ni u komsmislu, osnova za toplije i prisnije odnose između muškaraca ižena. Paradoksalno, oni su veoma licemjemi, i u ovom pogledu,kao što Benedict napominje, čak poput puritanaca. Č ini se daupravo zato što su sreća i uživanje zabranjeni, seks poprima oso-'

binu nečeg lošeg, iako veoma poželjnog. Na taj način seksualnastrast može zaista služiti kao kompenzacija za neuživanje, kaošto može biti i izraz uživanja. Kod Dobuanaca, riječ je, svakako,o ovom prvom.39

Sumirajući, Benedict kaže:

Zivot u Dobu dovodi do ekstremnih oblika neprij atelj stva izlobe, što je većina drugih društava svojim institucijama mini-

mizirala. Dobuanske institucije čine upravo obrnuto i uzvisujuih do najvišeg nivoa. Dobuanac izražava, bez ustručavanja, napgore čovjekove aveti zloće koje postoje u svijetu, a prema nje-'govom shvaćanju najveća je vrlina života u odabiranju žrtve nakojoj može iskaliti svu zloćudnost koju pripisuje ljudskom dnnštvu i prirodi. Č itava egzistencija njemu se čini krvavom borbom

190



u kojoj se smrtni neprijatelji natječu za sva dobra koja život pruža. Sumnja i okrutnost su njegovo povjerljivo oružje u bor^ bi, on nema milosrđa i ne traži ga. (R. Benedict, 1934).

Dokazi o destruktivnosti i okrutnosti

Antropološki podaci pokazali su da instinktivistička interpretacij aljudske destruktivnosti nije održiva.40 Dok pronalazimo da seljudi u svim kulturama brane protiv prijetnji koje ugrožavajunjihove vitalne interese borbom (ili bijegom), destruktivnost iokrutnost u mnogim su društvima tako minimalne da se te veln

ke razlike ne bi mogle objasniti kad bi se radilo o »urođenoj«strasti. Nadalje, činjenica da najmanje civilizirana društva kaošto su lovci-sakupljači i rani poljoprivrednici pokazuju manjedestruktivnosti nego razvijenija društva, govori protiv ideje da

je destruktivnost dio ljudske »prirode«. I na kraju, činjenica dadestruktivnost nije izolirani faktor, već, kao što smo vidjeli,dio sindroma, govori protiv instinktivističke teze.

Međutim, činjenica da destruktivnost i okrutnost nisu dio I jik U

ske prirode ne znači da nisu raširene i intenzivne. Tu činjenicune treba dokazivati. Nju su dokazali mnogi proučavatelji primmtivnog društva,41 iako je važno imati na umu da se ti podaci ocbnose na razvijenija — ili izopačena primitivna društva, a ne nanajprimitivnija, lovce-sakupljače. Na žalost sami smo bili, i jošuvijek smo svjedoci takvih nevjerojatnih destruktivnih i okrut^nih djela da nije potrebno osvrtati se na historiju.

S obzirom na to, ja neću citirati mnoštvo materijala koji je poznat o ljudskoj destruktivnosti; međutim, novije pronalaskeo lovcima-sakupljačima treba opširno navoditi, jer su, osim zastručnjaka, relativno nepoznati.

Želim upozoriti čitaoca na dvije stvari. Prvo, upotreba riječi»primitivan« za veoma različite pretcivilizirane kulture dovodi dokonfuzije. Ono što je njima zajedničko je nepostojanje pismenog

jezika, razrađene tehnike i nepoznavanje novca, ali kada je riječ0 njihovoj ekonomskoj, društvenoj i političkoj strukturi, primmtivna društva radikalno se razlikuju jedna od drugih. U stvari,

»primitivna društva« uopće ne postoje — osim kao apstrakcija — već samo različiti tipovi primitivnih društava. Nepostojanjedestruktivnosti karakteristično je za lovce-sakupljače i neka razr vijenija primitivna društva, dok u mnogim drugim primitivnim1 civiliziranim društvima dominira destruktivnost a ne miroljim

bivost.

191



Još jedna greška na koju želim upozoriti je. zanemarivanje dir'hovnog i religioznog značenja i motivacije stvarno destruktivnihi okrutnih djela. Razmotrimo jedan drastičan primjer, žrtvovanje

djece, kao što je to bilo uobičajeno u Canaanu u doba židovskogosvajanja i u Kartagi sve do njenog uništenja u trećem stoljeću

p. n. e. Da li su roditelji bili motivirani destruktivnom i okrut^nom strašću za ubijanjem svoje djece? To je sigurno nevjerojat-'no. Priča o Abrahamovom pokušaju da žrtvuje Izaka, priča kojatreba govoriti protiv žrtvovanja djece, dirljivo naglašava Abraha-movu ljubav prema Izaku; ipak Abraham se ne dvoumi u svojojodluci da ubije svog sina. Sasvim je očito da se ovdje radi o reln

gioznoj motivaciji koja je jača čak i od ljubavi prema djetetu.Covjek u takvoj kulturi sasvim je odan svom religioznom siste^mu, on nije okrutan, čak ako i tako izgleda onima izvan tog snstema.

Možda ćemo to bolje shvatiti ako se prisjetimo moderne poja-'ve koja se može usporediti sa žrtvovanjem djece, pojave rata.Uzmimo prvi svjetski rat. Ekonomski interesi zajedno s ambici-'

jom i taštinom vođa i dosta glupih pogrešaka na svim stranama

izazvali su rat. Ali kada je jednom buknuo (ili čak i malo prije), postao je »religijski« fenomen. Država, nacija, nacionalna čast, postali su idoli i obje su strane dobrovoljno žrtvovale svoju djecu za njih. Veliki postotak mladića engleskih i njemačkih višihklasa, koje su bile odgovome za rat, poginuo je u prvim danima

borbe. Sigurno je da su ih njihovi roditelji voljeli. Ipak, njihovaljubav, naročito onih koji su najdublje vjerovali u tradicionalnashvaćanja, nije ih pokolebala u slanju njihove djece u smrt, nitisu se mladi koji su išli u smrt dvoumili. Cinjenica da kod žrtvo-'vanja djece otac sam ubija dijete dok u slučaju rata svaka strana prema dogovom ubija djecu druge strane, nije od važnosti. U sliučaju rata, oni koji su odgovomi znaju što će se dogoditi, ali jeipak moć idola jača od moći ljubavi prema vlastitoj djeci.

Jedna pojava koja se često citira kao dokaz čovjekove urođe-'ne destruktivnosti je kanibalizam. Branioci teze o čovjekovoj uro-'đenoj destruktivnosti mnogo su važnosti pridali pronalascima km

ji govore da je možda čak i najprimitivniji čovjek, Pekinški čonvjek (oko 500.000 godina p. n. e.), bio ljudožder.

Koje su to činjenice koje govore o tome?U Choukoutienu pronađeni su dijelovi četrdeset lubanja, za k r '

je se smatra da pripadaju najprimitivnijem poznatom čovjeku, Pe-kinškom čovjeku. Nikakve dmge kosti nisu nađene. Lubanje suna donjem dijelu bile oštećene što navodi na pretpostavku da je

192



mozak bio izvađen. Daljnji zaključak bio je da je mozak bio pon jeden, a prema tome pronalasci iz Choukoutiena dokazuju da jenajraniji poznati čovjek bio ljudožder.

Dakako, ni jedan od ovih zaključaka nije dokazan. Ne znamoniti tko je ubio ljude čije su lubanje pronađene, zašto, ni da li jeto bila iznimka ili tipičan slučaj. Mumford (1967) je uvjerljivo mr glasio, kao i K. J. Narr (1961), da su ta nagađanja puste speku- 'lacije. Kakve god bile činjenice o Pekinškom čovjeku, kasnijaraširenost kanibalizma, kao što Mumford kaže, naročito u Aificii Novoj Gvineji, ne može se smatrati dokazom kanibalizma kodčovjeka u ranijem stadiju. (To je isti problem koji smo našli u

činjenici da je većina primitivnih ljudi manje destruktivna odrazvijenih i, usput rečeno, ima napredniji oblik religije od razr'vijenijih primitivnih naroda [K. J. Narr, 1961]).

Među mnogim nagađanjima o značenju izvađenog mozga kodPekinškog čovjeka jedno zaslužuje posebnu pažnju, a to je preG

postavka da se ovdje radi o ceremonijalnom djelu u kojem semozak nije jeo radi zadovoljavanja gladi već kao sveta hrana.A. C. Blanc u svom proučavanju ideologija kod ranog čovjekaukazuje, kao i ranije spomenuti autori, da ne znamo gotovo nr'šta o religioznim idejama Pekinškog čovjeka, ali da ga možemosmatrati prvim čovjekom koji je prakticirao ceremonijalni karnibalizam. (A. C. Blanc, 1961).42 Blanc govori o mogućoj vezi izrmeđu pronalazaka u Choukoutienu i pronalaska neandertalnihlubanja na Monte Circeo kod kojih je također bio oštećen donjidio lubanje da bi se izvadio mozak. On vjeruje da postoji dovolpno dokaza da se radi o ceremonijalnom djelu. Blanc ukazuje dasu ta oštećenja identična s onima koja izazivaju lovci na glave

s Bornea i Melanezije, gdje lov na glave očito ima ceremonijalnoznačenje. Zanimljivo je da ta plemena, kao što kaže Blanc, nisunaročito krvožedna ili agresivna i imaju dosta visok moral. (A.C. Blanc, 1961).

Svi ti podaci navode na zaključak da naše znanje o kanibalrzmu Pekinškog čovjeka nije ništa više od plauzibilnih konstruk-'cija koje, ako su istinite, znače najvjerojatnije da se radi o cere^monijalnoj pojavi, sasvim drugačijoj od većine destruktivnog ineceremonijalnog kanibalizma u Affici, Južnoj Americi i NovojGvineji. (M. R. Davie, 1929). O rijetkosti prethistorijskog kann

balizma jasno govori i činjenica da je E. Vollhard u svojoj mo-nografiji Kannibalismus rekao da još ne postoje valjani dokazio postojanju kanibalizma i da je promijenio mišljenje tek 1942.

193





radi svoj posao; možda se ne divimo violinistu samo zbog liepotemuzike koju proizvodi već i zbog vještine koju pokazuje. U 'kultu-'rama u kojima se većina proizvodnje izvodi rukama 1 temelji navještini, sasvim je jasno da se u poslu uživa radi vještine koju on

zahtiieva, i u mjen u kojoj je ta vještina dio posla. Smatrati t s t dovoljstvo u lovu zadovoljstvom u ubijanju, a ne u vještini, indi-■kativno je za osobu našeg vremena za koju je važan jedino rezul^ tat truda, u ovom slučaju ubijanje, a ne samo proces.

6. To je u izvjesnoj mjeri drugačije u ratovima kao što je vijetnam-'ski, u kojem se »domaći« neprijatelj ne doživljava kao ljudsko

biće. Usp. str. 128.7. Usp. također G. P. Murdock (1968).8. Isto gledište izrazio je paleoantropolog Helmuth de Terra (lično

saopćenje).

9. Usp. radi slikovitog opisa ove opće poiave Tumbullov prikaz dru-’štvenoe života primitivne afričke lovačke zajednice Mbutu Pigme-'

jaca (C M. Turnbull, 1965).10. Service je proučavao slijedeća društva: Eskime, algonhijanske i

atabaščanske lovce Kanade, Shoshone iz Great Basina, Indijanceiz Ognjene Zemlje, Australce, Semange s Malajskog poluotoka iotočane Andamana.

11. Peter Freuchen (1961).12. M. J. Meggitt (1966), kojeg je citirao E. R. Service (1966) došao je

do gotovo istog zaključka o australskim starješinama. Usp. tako-'

đer distinkciju Koju pravi E. Fromm (1914) između razumne i ne-'razumne vlasti.13. R. B. Lee (»Od čega žive lovci: Ili kako preživjeti na malim izvori-'

ma hrane«) također dovodi u pitanje pretpostavku da je život lcr'vaca sakupljača općenito nesiguran: »Nedavni podaci o lovcimasakupljačima pokazuju radikalno dmgačiju sliku.« (R. B. Lee i I.DeVore, 1968).

14. Slično gledište izrazio ie i S. Piggot koji piše: »Poznati arheolozikatkada nisu uvidjeli đa je pogresno ocjenjivati prethistorijske za-■

jednice s obzirom na matenjalnu kulturu koju su ostavili: Oni ri-'

ječi kao što je ’izopačen’, koje upotrebljavaju da bi, na primjer,označili pretpostavljeno mjesto u tipološkoj seriji lonaca, prenoses emotivnim, čak l moralnim oznakama na stvaraoce tih posuda;ljude sa siromašnim i nerazvijenim lončarstvom karakterizirajukao »siromašne«, iako se, možda, njihovo siromaštvo sastoji samou tome što nisu arheolozima pmžili njihov najmiliji predmet.« (S.Piggot, 1960).

15. Usp. Q. Wright (1965).16. Neću ovdje govoriti o starijim autorima kao što su W. J. Perrv

(1917, 1923, 1923a) i G. E. Smith (1924, 1924a) jer su ih moderni

istrazivači obično zanemarivali, a zahtijevalo bi previše mjestada govorim o vrijednosti njihovih doprinosa.17. D. C. Rapaport u svom uvodu u Tumey-Highevu knjigu (H. H.

Tumey-High, 1971) citira najeminentnijeg historičara rata, HansaDelbnicka, koji je pronašao »da je Jeđim ispravan detalj u Hero-dotovoj rekonstrukciji maratonske bitke bio identitet pobjednikai pobijeđenih«.

195



18. Usp. ta k o đ er S. A nd resko g (1964), koji za uz im a gled iš te s l ičnoonom u ovo j kn j iz i i onom d rug ih p i saca sp om enu t ih u t eks tu .O n c i t i r a veom a in t e r e s an tnu t v r dn ju k ines kog f i l ozo f a H an F e i -- tzua, iz oko pe tog s tol jeća p. n. e.: »Ljudi dav nin e nisu ob rađ iva lizem lju , je r im je voće i b i l je b i lo do vol jno za hra nu . N i ti su žene

p re le , j e r im je k rzn o p tic a i ž iv o tin ja b ilo dovo ljno za od jeću . I bez ra d a bilo je dovoljno svega za ž ivo t, lju d i je b ilo m alo a za lih adovo l jno, pa se ljudi n isu svađali . Tako nisu pos toja le n i t i velikena gra de m ti vel ike kazn e, već su ljudi sam i up ravl ja l i . Al i dan asl judi ne sm atra ju obi te lj s pe t č lanov a vel ikom , a svako di je teope t ima pe te ro d jece i p r i je d jedove sm r t i m ože b i t i dvad ese t i

p e t u n u čad i. To dovodi do to ga da im a m nogo ljud i a m a lo za liha , p a čo v jek m o ra m nogo ra d it i a u zv raćen o m u je v eo m a m alo . T akodolaz i do svađe m eđu l jud ima, i , i ako se nag rade u dv os t ruču ju a

ka zn e na go m ilav aju , ne m ož e se izbjeći metež.« (Citat iz J. J. L.Duyvendaka, 1928).

19. U ovoj ana lizi ug lav no m slijedim V. G. Ch ildea (1936), G. C larka(1969), S. Colea (1967), J. M e lla ar ta (1967) i G. Sm ollov o ra z m a tra n jeCh ilđeovo g g lediš ta (1952). T ak ođ er mi je od velike ko ris t i bioM um ford ov pris tu p ovoj te m i (1961, 1967).

20. To ne zna či da su svi lovci bi l i nom ad i, a da su p oljo p rivre d nic ios ta ja l i na j edn om m jes tu . Chi lde spom in je neko l iko izn imaka .

21. Chi ldea su kr i t iz i ra l i da n i je posvet io dovol jno pažnje s loženos t ine ol i tskog razv oja ka da je govor io o »n eol itskoj revoluci ji« . D ok

je ova k n t ik a o p rav d an a , is to v re m en o se ne sm ije z a b o rav iti , d a jeta p ro m jena u čov jekovu nač inu p ro izvodn je t ako tem el j it a , daizgleda, da r iječ revoluc i ja ima svoje mjes to . U sporedi M umfor-dove p r im jedbe ko j e ukaz u ju na to da s tav l jan j e po l jop r iv r ednognapretka između 9000. i 7000. g. p. n. e. nije sasvim opravdano s otr^z i rom na č in jen icu da se ovd je r ad i o po s tupn om pro cesu ko j i s eod vi ja u n eko l iko s tadi ja , m ož da p et i li šes t, kroz m nogo dul j i vre- 'm en sk i period. (L. M um ford, 1967). On izr iči to c i t i ra O. Am esa(1939) i E. A nd erso na (1952). P rep o ruča m M um ford ov u ana lizu ne- 'o l it ske k u l tu re svakom e koga zan im a d e ta l jn i j i i tem el j it ij i p r ikaz .

22. C h ilde p r o š i r u j e ovu t em u jed no m veom a zan im l ji vom tv rdn jom :»Kom ad g line b io j e u po tpun os t i p las t ičan ; čov jek ga je m ogaom i jen ja t i kako je h tio . K od iz rade o ruđa iz kam ena i li kos t i b io

je uv ijek o g ran ičen p rv o b itn im o b lik o m i v eliči nom m a te rija la ;samo je od n jega m ogao oduze t i kom adiće . Takva ogran ičen ja ne

p o s to je kod ra d a s g lin om . K om ad gline m ože o b n k o v a ti kakoželi ; može s talno dodavati više i više bez bojazni da će se raspa- 's ti . R azm iš lja jući o ' s tva ran ju ' , s lobo dn a akt ivn os t lon čara u's tvaran ju fo rm e gd je j e p r i je n i je b i lo ' , nep res tano se ob raća čo v

je k o v o j m isli; u sp o re d b e iz B ib lije , o lo n ča rsk o m za n a tu , ilustri- '

r a ju ovu ideju.« (V. G. Ch ilde , 1936.)

23. N ajde ta l jn i j i pr ika z C ata l H uyu ka d aje an tropo log koj i je rukovo- 'dio isko pa va njim a, J. M ellaa rt (1967).

24. U s li jedećem ću pov rem eno up o t reb l java t i po jam »m at r icen t r ičan«um jes to m at r i j a rha ln i , j e r ovaj pos l jedn j i im pl ic ir a da su ženevlada le m ušk arcim a, š to je , izgleda, b i lo is t ina u ne kim slučajevi- 'm a — na p r im je r, p r em a M e l laa r tu , u H ac i la r u — a li v j e ro j a tno

196



ne u C a ta l Huy uku , gd je j e žena (m a jka ) oči to im a la dom inan tnuulogu , a li ne dom ini ra juću .

25. U sp . L . M um fordovo (1967) i s t ican je važ no st i se ksu alnog e lem entakod m nog ih žensk ih f igu ra ; on j e sa sv im s igu rno u p ravu kad to

nag lašava . I zg leda da ta j seksua ln i e lem en t n i je po s to jao sam o uana to lskoj neo l it sko j ku l tur i . Za ht i jeva l i i s t ican je seksu alnos t i koddrug ih ne o l i t sk ih ku l tu ra da m od i f i c ir am o ili i zm i jen im o ide ju dasu sve neo l i tske ku l tu re b i le m a t r i j a rha lne , o tvo reno j e p i tan jekoje t raž i da l jn ja i sp i tivan ja .

26. M at r i ja rh a lna d ru š tva v iše su p rou čava l i sov je tsk i zn ans tven ic inego n j ihov i ko lege na Zapadu . R az log tom e j e , m oram o p re tpo - 's tav i t i , da je E ngels (1891) b io veo m a im pre s ion i ran B achofenovim(1967; prv i p u ta izdan i 1861) i M org an ov im (1870) pro na las cim a.U sp. Z. A. A bra m ov u (1967), ko ja go vori o m ajci-bogin ji u njenoj

dvo st rukoj u loz i gosp odar ice dom a i og nj iš ta i sam osta ln e gospo- 'dar ice ž ivo t in ja , na roči to d iv ljači . Vid i tako đe r A. P . O kladnikova(1972), sov je tskog an t rop olog a k o j i uka zu je na vezu izm eđu m atri - '

j a r h a ta i k u lta sm rti. U sp., n a d a lje , A. M a rsh a ck o v u (1972) zanim - 'l jivu d iskus i ju o pa leo l i tsk im bogm jam a; on dovod i bog in je u vezus M j e se c o m i l u n a r n i m k a l e n d a r o m .

27. U sp. ta k o đ e r E. F ro m m (1934, 1970e).

28. T reba sam o u spu t nap om enu t i da u m nog im v i sokorazv i jen imdruš tv im a , kao š to j e b i lo f euda lno d ruš tvo u s r edn jem v ij eku ,članov i ud ružen ja j edn og zan im an ja — kao š to j e ceh — n i su te- '

ž ili povećanju m ater i ja lne do bi t i , već zado vol javanju p o t re ba tra- 'd ic ionalnog ž ivo tnog s tand arda . Cak i sv i jes t o tom e da su članovidru š tve nih k lasa iznad n j ih im al i na raspo laga nju v iše n i je izazi- 'va la u n j im a poh lepu za ovaj v išak po t rošn je . Bi li su zadovol jn itokom ž ivota pa za n j ih veća po t rošn ja n i je b i la pože l jna . I s tovr i jed i i za se ljake. R azlog n j ihovih po bu na u šesn aes tom s to ljećunije bi la žel ja da t roše is to onoliko kol iko i s ta leži iznad nj ih , većsu h t je l i osnov u za d osto jans tven u l jud sku egzis tenc i ju , i t raž i l ii spun jen je t rad ic ion aln ih obaveza ko je su zem ljovlasn ic i im al i pre- 'm a n j i m a .

29. Ovo je Childeov po jam (1936), a M um ford k r i t iz ira njegov u upo- 'trebu (1967).

30. Childe su ge r ira da je , k ad a se po jav i la p o tre b a za više zem lje , sta- 'r i je nas e l jen ike t reb a lo il i o ds t ran i t i , ili zam i jen i t i , i li j e n j im adom in i r a la g rupa ko ja j e zauze la n j ihov t e r i to r i j , t e da se nekav r s t r a t o v a n j a m o r a l a v o d i ti p r ij e n e g o j e u r b a n a r e v o lu c i ja b ila

u po tpunos t i zav r šena . Al i on p r i zna je da se to ne može us tv rd i t ia rheo lošk im dokaz im a . On stoga zauz ima s t av da se u r azdob l ju

p r ije u rb a n e rev o lu c ije , p o s lije 6000. godine p. n. e., »m o ra p r ih v a tit i

r a to v a n j e , ia k o u m a l im r a z m j e ri m a i u m a h o v i to m i i sp re k i d a n o mobliku«. (V. G. Childe, 1936). U svakom slučaju, sve do razvojagrada-države s n jegovim kra l jev im a i h i je rarh i jom , krvav i osva- '

ja čk i ra to v i n isu b ili p e rm a n e n tn a in s titu c ija .

31. O ovom s ta ja l i š tu govor i t ćem o po dro bn i je u jed an ae sto m poglav- '

lju.

197



32. To je više nego s lučajno st; ono proizlaz i iz n aš e zaje dn ičke osnov- 'ne poz ic ij e , nag lašav an ja fundam entne raz like i zmeđu onog š to j eu s lužbi života i onoga š to guši život .

33. Zel im izrazi t i svoju zahvalnos t preminulom Ralphu Lintonu, s ko- ' j im sam n a S veuči liš tu Y ale , 1948. i 1949. godine, d rža o se m in a r oka r ak t e r no j s t r uk tu r i p r im i ti vn ih d r u š t ava , z a ono š to s am k r oz tesem inare i k roz mn oge razgovore od n jega nauč io . T akođ er že limizrazi ti zah valn os t G eorgu P . M urdo cku , koj i je sudje lovao u t imsem inar im a , za n jegov po ticaj i ako su na ša shvaćan ja os ta la veo m arazliči ta.

34. Zu ni, D obu , Kvvakiutl.

35. A rapeš , G renlandsk i E skim i , Bachiga, I fugao, K vvakiut l, M anu s ,I rokezi , Oj ibwa, Samoanci , Zuf i i , Bathonga, Dakota , Maor i .

36. Tasm ani j anci , A randa, Sam oan ci , Sem angi , Tod ase , K ozaci , Ainui,P olarn i E skim i, Elaida, Crovv, Irok ezi , Elopi, Azteki , Ink a, W itotosi,

N am a E lo tten to ti i G anda. (U ovom k o n te k s tu n isa m ra z m a tra onjegov opis Azteka i Ink a je r su to b i la v isoko razv i jena i s loženad r u š t v a p a p r e m a t o m e n e b i b il a p r i k l a d n a z a o v a kv o k r a t k oispit ivanje. )

37. Mbutu.38. R. Benedict i M. Mead su obadvije opisale Zufi i i Kwakiutl ; M.

M ead i G. P . M urdo ck su oboje opisal i I rokez e i Sam oan ce; onis u ovd je r az m a t r an i s am o j ednom . M eđu p r im i ti vn im lovcim a ko j e

je op isao E. R. Service (1966), ovd je su ra z m a tra n i S em angi, Eski- 'm i i A us tra lc i . S em angi i E skim i spad aju u s is tem A , A ustra lc i uB. E lopi n i sam k las if ic i rao je r j e s t ru k tura n j ihovog s i s tem a takv ada ne d ozvo l javaju k las if ikaci ju . Oni pos jed uju m no ga obi l jež jakoja b i ih s tavi la u s is tem A, a l i n j ihova agres ivnos t kazuje da b ioni mogli pr ipadati s is temu B (Usp. D. Eggan, 1943.)

39. Ovo pret jerano naglašavanje seksa kod l judi koj i inače ne znajuuž iva t i m ože s e p r im i j e t i t i u današ n j em zapadnom d r uš tvu m eđu»swinger im a« , ko ji p ra k t ic i r a ju g rupn i seks, a ko j im a je k ra jn jedosadno i nesre tn i su , i običnim l judima koj i se drže seksualnog

zado vol j s tva kao jed ine p rom jene od s ta lne d osade i usaml jeno- 's t i . To se , možda, mnogo ne razl ikuje od onih d i je lova potrošačkogdru š tva , ukl jučujući i m nog e članove m lađe gene raci je , za koje jeseksu a lna po t rošn ja os lobođ ena res t r ikc i ja i za ko je je seks (kaoi droga) jed ino os lobođ enje od inače d osadn og i po t iš teno g men- 'talno g s tanj a.

40. S. P alm er (1955) je isp it iva o a gre sivn ost m eđ u p rim itivn im naro- 'd im a p roučavan jem učes ta lo s t i um or s tva i s am oubo j stva kodče trdese t nep ism enih d ruš tava . Svrs tao je um ors tv a i s amouboj - 's tva u des t ruk t ivna d je la i uspored io n j ihovu učes ta los t kod ov ih

če t rdes e t d r u š tava . M eđu on im a ko j e j e p r oučavao , b i la j e j ed n agrup a s veom a niskim indekso m de s t ruk t ivn os t i (0— 5); u ovojgrup i na laz i s e osam ku l tu ra . K od jedn e je g rupe po s to jao s redn j is tupan j d es truk tivn o sti (6— 15); u ovoj g rupi nalazi se četrn ae std ruš tava . J edna je g rupa im ala veom a v isok i s tupan j des truk tiv - 'no sti (16— 24); u ovoj grupi nalaz i se os am na es t ku ltura . Ako zbro- ' jim o n isk u l sredn ju ag re sivn ost, d ob ijem o d vad ese t i dv ije kul- 'tu re s n i sk im i s redn j im s tupn jem agres ivnos t i , nasupro t osam- '

198



na es t s v isokim s tupnjem agres ivnost i . I ak o je ovaj po sto ta k ver'om a ag res ivn ih d ruš tav a v i ši od onog do ko jeg sam d ošao j a um om i sp i tivan ju t r ide se t p r im i t ivn ih ku l tu ra , ipak Pa lm erovo ispi- ■t ivan je ne po tv rđu je t ezu o eks t rem no j ag res ivnos t i p r im i tivn ihn a r o d a .

41. M . R. D avie (1929), na pr im jer , iznosi m no štvo m ate r i ja la o primi- 't ivnoj de s t ru k t iv n os t i i m učenju . Usp . tak ođ er Q. W righta (1965)o ratovanju u civi l izaci j i .

42. B lan c uk az uje na d ionizi jske m ister i je s tare G rčke i p iše: »I ko- 'načno , m ožd a n i je bezn ačajno p r im i je t i t i da sv. P avao u svojo j p o s la n ic i K o rin ća n im a n ag la ša v a s n a ro čito m že s tin o m m otivs tva rne p r i su tnos t i Kr i s tove k rv i i t i j e l a u euha r i s t i j skom r i tua lu ,ko j i je b io važan u š i ren ju i p r ihva ćanju k ršćan stv a i n jegovogglavnog r i tua la u G rčkoj , gd je je t rad ic i ja d ion iz i jskog s im bol ičkogri tu a la bi la na ro čito čvrs ta i in tenzivn o se dozivl javala .« (A. C. Blanc, 1961).

Documents

Erih From - Anatomija Ljudske Destruktivnosti 1