DVA DESETLJEĆA HRVATSKOG NOVINARSTVA: ANALIZA

PROŠLOSTI I IZAZOVI BUDUĆNOSTI / TWO DECADES OF

CROATIAN JOURNALISM: AN ANALYSIS OF PAST AND FUTURE

CHALLENGES

Tanja Grmuša⃰

Visoka poslovna škola Zagreb s pravom javnosti

Sažetak rada

Rad donosi pregled dvadeset godina hrvatskog

novinarstva od 1992. do 2012. godine. Stvaranje

samostalne države jamčilo je veći stupanj medijskih

sloboda koje su u prošlome sustavu nerijetko

gušene. No, to nije smanjilo želju politike za

kontrolom medija, što je vidljivo u njenoj ulozi

tijekom sumnjivoga procesa pretvorbe i

privatizacije koji je obilježio razdoblje tranzicije.

Pitanje transparentnosti medijskog vlasništva jedan

je od najvećih problema hrvatskih medija danas.

Promjenom vlasti 2000-te godine mediji se

otvaraju, a utjecaj politike slabi. Liberalizacijom

medijskog tržišta ukinut je dugogodišnji monopol

pojedinih medija, a na scenu stupaju komercijalni

konkurenti koji stavljaju naglasak na profit,

umjesto na sadržaj. Raste i poguban utjecaj

oglašivača, a medije zahvaćaju negativni trendovi

tabloidizacije i senzacionalizma, a javlja se i

fenomen tzv. građanskog novinarstva u kojem se

uloga novinara nastoji marginalizirati. Globalna

ekonomska kriza posljednjih se godina snažno

odrazila i na medijsku industriju. Smanjenje

marketinških prihoda od prodaje, kao i smanjenje

naklada natjeralo je mnoge medijske vlasnike na

racionalizaciju poslovanja i sveopću štednju koja se

manifestira gašenjem neprofitabilnih medija i

otpuštanjem novinara čiji socioekonomski i

profesionalni status nikada nije bio gori.

Nedostatak kadrova kao i niska obrazovna razina

novinara održava se na kvalitetu sadržaja koja je

sve lošija. Narušeni su temeljni standardi profesije

kao što su istina i objektivnost. U podizanju

kvalitete i vjerodostojnosti medija puno se očekuje i

od novoosnovanog Vijeća za medije,

samoregulatornoga tijela, koje bi trebalo

sankcionirati neposlušne i, što je najvažnije, vratiti

poljuljano povjerenje u medije.

Ključne riječi: mediji, politika, oglašivači,

novinari, etika

Abstract

This paper gives an overview of twenty years of

Croatian journalism which include period from

1992. to 2012. years. Constitution of new

independent state avouched higher level of media

freedom, which were often repressed in the past.

However, the politics wasn't decreased desire to

control the media, which was evident through her

role in questionable privatisation

process significantly signed during the transition

period. One of the biggest present problems of the

Croatian media is transparency of media

ownership. Political changes in 2000. resulted with

wider openness of the media, together with the

final result – weakening of a political influence.

Liberalisations of the media market abolished long

last monopoly of certain media. The commercial

competitors came on the market at that time, which

was much more oriented on the profit rather nor

the content. At the same time, growes and ruinous

influence of advertisers, affected media with the

negative trends such as tabloidization and

sensationalism. There were also a phenomenon

called citizen journalism which had a purpose

to marginalize the role of journalists. The recent

global economic crises strongly influenced the

media industry as well. Advertising profit

markdown, reduction of copies srewded many

media owners to rationalize their operations and go

to the overall savings, which was visible in several

actions such as: closing of unprofitable media

and releasement of journalists which rapidly

decreased their social and professional status on

the lowest level ever. Insufficient number of staff

and lack of educational level remarkably marked

the quality of content of media which had been

decreased on the daily base. Truth and objectivity

as the fundamental standards of the profession

were infringed. The main aim of newly

established self regulatory body,Council of a

media, will be focus on punishment of disobedient,

and rebuild sway confidence in the media. Key words: media, politics, advertisers,

journalists, ethics

2

1. Uvod

Dvadeseta obljetnica državne samostalnosti ujedno je i prigoda u kojoj se prisjećamo događaja

koji su obilježili vrijeme iza nas te analiziramo ulogu medija u praćenju društvenih procesa.

Sloboda medija jamstvo je demokratskog funkcioniranja pojedinoga društva, no prema

posljednjoj ocjeni medijskih sloboda u Hrvatskoj, čini se kako domaći mediji još nisu u

potpunosti dosegnuli te standarde. Neovisni mediji opasnost su za svaku vlast koja želi utjecati

na njih, a jedan od najboljih instrumenata za ostvarenje toga cilja svakako je korištenje

zakonodavnoga okvira koji se s vremenom ipak usavršavao nabolje. Osim političara, mediji su

zanimljivi brojnim interesnim skupinama među kojima se najviše ističu oglašivači. Medijska se

industrija našla na udaru ekonomske krize što je rezultiralo padom naklade i gašenjem pojedinih

tiskovina, ali i općenitim smanjenjem marketinških prihoda od prodaje i oglasa. Loši financijski

pokazatelji medijskog poslovanja natjerali su vlasnike na restrukturiranje i tržišnu prilagodbu

koja je krenula od novinara, čime je njihov loš socijalni status dodatno pogoršan. Pitanje

vlasničke strukture najveći je problem hrvatskih medija, započet početkom 90-ih u vrijeme

sumnjive pretvorbe i privatizacije. Sve to rezultiralo je ozbiljnim narušavanjem temeljnih

standarda profesije, ali i padom povjerenja građana u medije. Za loše stanje u medijima

odgovornost se uglavnom prebacuje na novinare zbog nepoštivanja kodeksa ali i niske

obrazovne razine. Kakav je doista utjecaj politike i oglašivača na medijski sadržaj? Mogu li

mediji preživjeti globalnu ekonomsku krizu? Treba li za loše stanje u medijima prozivati samo

novinare ili teret odgovornosti mora biti jednako podijeljen i na one koji upravljaju tim istim

medijima? Hoće li Vijeće za medije doista zaživjeti kao jamac samoregulacije? Je li obrazovna

struktura novinara doista tako loša? Ovo su samo neka od pitanja na koja ćemo pokušati

odgovoriti u ovome radu.

2. Pregled društveno-povijesnih okolnosti (1992. - 2012.) i njihov utjecaj na medije

U godini u kojoj obilježavamo 20-tu godišnjicu proglašenja samostalnosti, većina je

hrvatskih građana na drugome referendumu od neovisnosti pozitivno odgovorila na pitanje o

ulasku Hrvatske u Europsku uniju, čime smo simbolično vratili povjerenje Europi koje je ona

dala nama prije dva desetljeća. Proces izgradnje hrvatske države prema nekim mišljenjima

možemo pratiti kroz dvije etape; prva od devedesete pa do 2000. koju je obilježilo duboko

raslojavanje društva gdje su bogati postajali još bogatijima, a siromašni siromašnijima, te

razdoblje od 2000. godine kada je uslijedio izlazak iz međunarodne izolacije. Otada je Hrvatska

prošla dug put modernizacije i prilagodbe europskim standardima te postala članica velikih

3

organizacija kao što je primjerice NATO. Ipak, društvo je u sve većoj krizi – socijalnoj ali i

moralnoj, a dio odgovornosti za to snose i mediji koji djeluju po principu ''samo loša vijest je

dobra vijest''. Prema ocjeni novinarskih sloboda hrvatski su mediji danas, dvadeset godina

kasnije, tek ''djelomično slobodni''1. Za usporedbu, mediji u Jugoslaviji nosili su titulu

najslobodnijih medija u Istočnoj Europi (Jergović, 2004: 81), no prava je istina kako su slobode

medija ograničavane zakonima, a vrh politike bio je pod posebnom zaštitom. Iako su mediji

deklarativno pripadali narodu, što je bio jedan od glavnih propagandnih slogana, postojali su

razni oblici cenzure. Priprema političkih i društvenih promjena počela je krajem 80-ih i

početkom 90-ih kada novinari sve više uzmiču pred političkim utjecajem odbijajući prenositi

partijske poruke koje su bile sastavni dio novinarskih tekstova, a vrhunac nastupa 1990. godine

kada hrvatski novinari izlaze iz Društva novinara Jugoslavije i osnivaju vlastitu udrugu –

Društvo novinara Hrvatske (DNH) koje se kasnije preimenuje u Hrvatsko novinarsko društvo

(HND).

Stvaranje i nastanak hrvatske države pratili su brojni mediji, a neki od njih svojim su

tadašnjim djelovanjem i ubrzali put ka samostalnosti. Zavladao je entuzijazam jer je nova

država smatrana preduvjetom za ostvarivanje sloboda koje su pod bivšim režimom često bile

gušene. Političke promjene koje su se dogodile u Hrvatskoj 90-ih nedvojbeno su utjecale na

medijsku sliku. Pad komunizma u većini je zemalja, pa tako i u Hrvatskoj, ''donio eksploziju

novinskih izdanja. Godine 1993. na kioscima su bila 702 naslova, a 1998. godine čak 2766.''

(Jergović, 2004: 28). No, ne smijemo se zavaravati da je to ujedno i značilo veću slobodu

govora. Iako je televizija bila jedan od omiljenih medija, čitanost novina 1998. godine bila je

vrlo visoka (77 %). I dok je 1990. godine broj radijskih postaja bio 57, četrnaest godina kasnije i

više se nego udvostručio (135). Jergović (2004) ističe kako su elektronski mediji u prvom

razdoblju tranzicije od 1990. do 2000. bili pod većom kontrolom države koja je nastojala

spriječiti njihovo širenje. Proces pokretanja novina s pravnog se stajališta činio mnogo lakšim,

nego dobivanje koncesije za radio ili televiziju, a i stupanj cenzure i kontrole nad objavljenim

sadržajima bio je mnogo manji.

Jergović tadašnje stanje u medijima opisuje ''kao kombinaciju rigidnoga socijalističkoga

zakonodavstva i prakse i nekih prisvojenih sloboda'' (Jergović, 2003: 95). Iako je stanje

djelovalo obećavajuće, nova je vlast nastavila praksu stare nastojeći kontrolirati medije i

njihovo djelovanje donošenjem mnoštva zakona (Zakon o javnom informiranju 1992., Zakon o 1 Godišnje izvješće američke udruge Freedom House, koja prati stanje građanskih sloboda u svijetu, za 2010. godinu

naglašava kako je ''pristup slobodnim medijima imao najmanji broj ljudi na svijetu u više od deset godina'', dok je

Hrvatska zadržala prošlogodišnji rejting 41, zauzevši 85. mjesto na ljestvici s ocjenom ''djelomično slobodne zemlje''.

''Freedom House daje ukupnu ocjenu od 0 (najbolje) do 100 (najgore) na temelju 23 metodološka pitanja i 109

pokazatelja. Od zemalja jugoistočne Europe, ispred Hrvatske je Slovenija na 48. mjestu, kao jedina iz regije u kategoriji

'slobodnih' zemalja. Srbija je na 72., a Crna Gora 80. Iza Hrvatske su Makedonija i BiH na 96. mjestu, Albanija 102. i

Kosovo na 104. mjestu.'' (Novinar, 4 – 10 /2011)

4

kaznenom postupku 1996., Zakon o javnom priopćavanju 1996. te Kazneni zakon 1997.). Oni

su donijeli ''kulturne promjene u tranziciji: promjene koje idu k uspostavi civilnog društva,

pomicanje vrijednosti od kolektivizma prema individualnim vrijednostima, i od autoritarizma

prema poštovanju sloboda čovjeka i građanina'' (Jakubowicz, 1998:54 prema Jergović, 2003:

96). Hrvatska je već 90-ih prihvatila mnoge europske standarde i zakone, obavezujući se na

osiguravanje slobode i neovisnosti medija, promoviranje pluralizma i demokracije, kao i na

odmak od cenzure, što je djelovalo obećavajuće u smislu daljnje liberalizacije.

Bio je to i dobar temelj pravne regulacije komunikacije putem medija, često narušavan

novinarskom (ne)namjernom nesmotrenošću, no postojanje i svrha nekih zakona dovedena je do

paradoksa. Primjerice, stupanje na snagu Zakona o kaznenom postupku (ZKP-a) u drugoj

polovici devedesetih urodilo je mnogim procesima pokrenutima zbog izražavanja novinarskih

mišljenja u kojima je, uz ironiju, bio prisutan i kritički stav prema tada vodećim ljudima države.

Osim toga, pojedini su mediji i novinari pod utjecajem ratnih zbivanja, nastojeći da se glas

hrvatske žrtve daleko čuje, ali i pod izlikom lažnoga domoljublja, zaboravili pravila struke

generalizirajući krivnju na pripadnike manjina i prozivajući sve one koji nisu javno poduprli

njihova mišljenja za izdaju i pomaganje neprijatelju, nerijetko koristeći i govor mržnje. Stoga i

ne čudi inflacija sudskih postupaka pokrenutih protiv novinara krajem 90-ih pod izlikom

traženja nadoknade za duševne boli procjenjivane astronomskim iznosima, kojima je cilj, osim

gušenja slobode, bio i gašenje pojedinih medija.2 Nadalje, Jergović (2004) podsjeća kako je

uvođenje novih zakona donijelo i uvođenje novih termina poput 'javno priopćavanje', što je vrlo

nespretan termin budući da u svom značenju krije jednosmjerni komunikacijski proces,

uglavnom od vlasti prema građanima, koji se nastojao napustiti. No, usprkos tomu, borbu za

prava novinara nije zanemarila ni krovna strukovna udruga HND, koja je profesionalne

standarde nastojala očuvati inzistiranjem na stvaranju kodeksa unutar medijskih organizacija

(Vukušić, 2000). Promjenom vlasti 2000. godine, osim političkih i društvenih okolnosti,

dogodile su se i promjene u novinarstvu. Koalicijska vlada 2003. godine radi izmjene

zakonodavnoga okvira vezanoga uz medije, te donosi Zakon o medijima koji je u nekim

elementima bio i radikalniji od zakona iz 90-ih godina (primjerice traženje zatvorske kazne za

klevetu što je uznemirilo struku), a mnogi smatraju kako je to bio i korak unatrag u smislu

medijskih sloboda. To se odrazilo i na procjenu slobode medija te je iste godine (2003.)

Hrvatska s 33. mjesta iz 2002. godine pala na 69. mjesto ljestvice (Jergović, 2004).

Uspoređujući zakone prije i nakon 90-ih uočavaju se pozitivne promjene poput smanjivanja

2 U razdoblju od 1991. do 2000. godine protiv novinara je vođeno 540 postupaka, od čega su 43 imala predznak

'kazneni'. Najučestaliji tužitelji bili su Franjo Kajfež (8), Antun Vrdoljak (5),Tomislav Merčep (5), Miroslav Kutle (4),

dok su najtuženiji mediji bili Globus (27 %), Novi list (15 %), Nacional (13 %), Večernji list (6 %), Arena (4,5 %). Više

u Malović (2007: 46).

5

utjecaja državnoga aparata na medijski sadržaj uvođenjem odredbi tko sve može obnašati

vodeće uloge u medijima (urednici i glavni urednici), ali i osiguravanjem instrumenata za zaštitu

privatnosti kao i omogućavanje prava na ispravak i odgovor što je svakako pridonijelo jačanju

kulture javnog dijaloga. Odnosi između ključnih osoba u medijima (novinar – urednik –

vlasnik) formalno su riješeni uvođenjem statuta pojedinoga glasila, no oni u praksi ni do danas

nisu zaživjeli (Jergović, 2004). Na medijsku scenu stupaju novi sudionici medijske

komunikacije poput komercijalnih televizija, a Hrvatska dobiva i prve tabloidne novine. I

hrvatski se mediji uspješno prilagođavaju negativnim trendovima izvještavanja; tzv.

infotainment ulazi na velika vrata u informativni program te dolazi do estradizacije politike i

svega vezanoga uz nju, što se građanima nastoji prikazati na što zabavniji način. Posebice je to

vidljivo u izbornim kampanjama u kojima je naglasak s poruke i sadržaja prebačen na osobe

(personalizacija kampanja). Sprega politike i novinarstva dolazi do izražaja u novome ruhu;

tajni dokumenti i transkripti razgovora visokopozicioniranih političara, ali i pripadnika ostalih

interesnih skupina objavljivani su gotovo svakodnevno, a pojedini novinari dolaze pod nadzor

tajnih službi.3 Otvaraju se do tada zabranjivane teme ratnih zločina, raskrinkavaju afere u

kojima su sudionici neki od vodećih ljudi u izvršnoj vlasti, a mediji doista počinju djelovati kao

psi čuvari demokracije. Bio je to ujedno i početak negativnoga trenda sveprisutnoga žutila i

senzacionalizma koje je polako, ali sigurno zahvatilo većinu medija. Razdoblje nakon 2000.

godine obilježila je i hipertrofija raznovrsnih medija od kojih su mnogi ugašeni nedugo nakon

osnivanja, dok se drugi jednostavno nisu znali uspješno nositi s bespoštednom utrkom na

velikom tržištu kapitala.

3. Ekonomski položaj novinara i medija u Hrvatskoj

3.1. Gospodarska kriza održava se i na medijsku industriju

Globalna ekonomska kriza koja je zahvatila i hrvatsko gospodarstvo krajem 2009. nije prošla

nezamijećeno ni na hrvatskom medijskom tržištu. Broj naklada pojedinih listova, u usporedbi s

devedesetima, u drastičnom je padu, a neki tiskani mediji hodaju po opasnome rubu opstanka. U

posljednjih godinu-dvije nestalo je na stotine radnih mjesta u medijima. Kao glavni razlog

vodeći ljudi u menadžmentu medija navode pad marketinških prihoda, što je svakako otežalo

3 Aferu s tajnim službama i prisluškivanjima pokrenuo je Nacional, a njegovu praksu ubrzo je preuzeo i Globus, te su se

natjecali u tome tko će donijeti ekskluzivniju priču, a sve u svrhu podizanja naklade. Tom praksom Nacional je pokazao

da i žuti listovi koji se bave senzacionalističkim objavama također mogu dati doprinos demokratizaciji društva.

Nacional se pritom koristio metodama difamacije konkurenata ali i ''javnosti otkrio mnoge neugodne detalje o utjecaju i

manipuliranju politike nekim novinama.'' (Jergović, 2004: 189) Oba su tjednika nastala u prijelomnim trenucima za

Hrvatsku, Globus nedugo nakon osamostaljenja, a Nacional krajem rata. Ono što ih povezuje su dobre veze s državnim

vrhom, ali i obavještajnom zajednicom te obračuni s neistomišljenicima, što su oba znala iskoristiti u svrhu ostvaivanja

što većeg profita. Njihove su naklade u najboljim danima dosezale i do 300.000 primjeraka. Danas su ti tjednici tek

''blijeda kopija svojih izvornih ideja s otprilike tek desetinom naklade koju su nekada imali, opterećeni marketinškim

diktatom oglašivača, a politički potpuno na marginama društvene relevantnosti.'' (Simonović, 2010: 36)

6

poslovanje, a nije pomoglo ni smanjivanje PDV-a 2008. godine.4 Pozitivno je što, usprkos lošoj

financijskoj situaciji, prema zadnjim istraživanjima jača povjerenje u tisak. Dugoročno gledano

razina čitanosti približava se onoj najvećoj iz 2005. godine.5 Usprkos tome što su mediji

podložni različitim utjecajima i promjenama, oni istodobno snažno utječu na ljude i njihov

svjetonazor. Građani su prepoznali njihovu ulogu korektivnog faktora u društvu, a to je posebice

vidljivo u politici.

Ekonomska situacija medija u Hrvatskoj odražava se i na novinare, čiji je socijalni status sve

lošiji, a u prilog tome govori i nesrazmjer primanja između menadžmenta i glavnog urednika s

jedne strane te novinara s druge, pri čemu ovi posljednji nose veliki teret odgovornosti za

publicirani sadržaj. Rasprava o vlasništvu svakako je preduvjet stabiliziranja medijske scene.

''Položaj novinara vezan je uz položaj izdavača, a on je, pak, vezan uz novac. Ekonomska

neovisnost ključna je za stabilnost medija i njihov opstanak.'' izjavio je tijekom gostovanja na

televiziji jedan od vodećih novinskih izdavača u Hrvatskoj.6 Najveći problem većine novinara u

Hrvatskoj danas je prikriveni radni odnos ili status honorarnih suradnika koji nekima traje i

cijelu karijeru. Osim toga, novinari će proteklo desetljeće pamtiti po otvaranju afera i

raskrinkavanju sprege vlasti i kriminala, čiji su cijenu neki platili i vlastitim životom.7 Duka

upozorava na loš socijalni status novinara danas navodeći kako onaj tko je ''socijalno

obespravljen i u tom svom položaju ucijenjen, taj ne može biti slobodan novinar kojem javnost

vjeruje'' (2011: 5).

Govoreći o pogubnim učincima komercijalizacije koja je zahvatila hrvatske medije, Gavranović

(2006a) ističe kako uspjeh i preživljavanje izdavača ovisi isključivo o njihovoj sposobnosti

prilagodbe tržišnim uvjetima, što uključuje i promjenu formata (za tiskane medije) ukoliko je

4 Smanjenje PDV-a 2008. godine bio je samo trik i varanje javnosti. Naime, kako su iste godine održani i parlamentarni

izbori, vladajući su tim potezom samo nastojali učvrstiti svoj položaj i osigurati jednostrano informiranje bez kritičnosti.

(Duka, 2008) 5 Prema istraživanju koje je za T-portal provela agencija Hendal na uzorku od 5049 ispitanika čitanost dnevnih novina

iznosila je 80 %, pri čemu se vodila tijesna utrka između Jutarnjeg i Večernjeg lista. Jutarnji je list imao ulogu

vodećega, pretekavši dotada najtiražniji Večernji list. Na ljestvici čitanosti slijedili su Slobodna Dalmacija, Novi list,

24 sata, Glas Istre, Sportske novosti, Glas Slavonije te Vjesnik. Zanimljivo je da 20 % ispitanika tada izjavilo kako

uopće ne čita novine. Promatrano po regijama oko 13 % Zagrepčana tada je priznalo da ne čita dnevne novine, kao i 30

% Slavonaca, dok je najveća čitanost zabilježena kod Dalmatinaca, gotovo 89 %. Promatrano po spolu muškarci su

čitali više nego žene, a razlika je zabilježena i prema dohodovnome cenzusu.

http://www.poslovniforum.hr/about02/sd32.asp pristup ostvaren 6. 02. 2012.

6 Boris Trupčević, predsjednik uprave Styria grupe u Hrvatskoj tijekom gostovanja u mozaičnoj emisiji HRT-a ''Ljetna

slagalica'', urednika i voditelja Danka Družijanića, na temu ''Budućnost medija'', 1. 08. 2011. 7 Broj napada na novinare u konstantnom je porastu od početka 2000. godine, a napadači u pravilu bivaju neotkriveni i

nekažnjeni. I dok su 90-ih novinari pisali o obračunima u podzemlju, nerijetko koristeći medijski prostor za prenošenje

poruka njihovih članova, sada su i sami postali likovi priča iz crne kronike. Na tradicionalnim Danima hrvatskog

novinarstva održanima u Opatiji 2008. godine iznesena je inicijativa za ustrojem novinarske komore po uzoru na druge

struke kako bi se jasno odijelilo 'žito od kukolja' (Ničota Toth, Petričević, 2008). Neki novinari koji su preživjeli teške i

brutalne napade, poput Dušana Miljuša, upozorili su kako novinari još uvijek nemaju status službenih osoba, a samim

time ni odgovarajuću zaštitu. Podsjetimo, iste godine, 2008., u atentatu u središtu Zagreba ubijeni su novinar i vlasnik

NCL Media Grupe Ivo Pukanić i njegov suradnik Niko Franjić, a suđenje izvršiteljima u trenutku pisanja ovoga članka

bliži se kraju. Nalogodavac nikada nije otkriven.

7

nužno, cijene proizvoda, odnosa prema publici ali i publike same te prilagodbu novim

tehnologijama kojima se sve više okreće mlađa i internetski aktivnija publika. Parola pod kojom

se takve promjene odvijaju glasi: ''Vaši čitatelji se mijenjaju? Promijenite vaše novine!

Mijenjajte vaš proizvod!'' (Gavranović, 2006a: 112). Neki od pokazatelja komercijalizacije

vidljivi su u produkciji lakih i zabavnih sadržaja, što posebno pogubno djeluje na temeljne

postulate novinarske profesije kao i srozavanje etičkih i profesionalnih standarda. Iako okosnicu

komercijalizacije medija čini inzistiranje na zabavnim i lakim sadržajima, Gavranović podsjeća

kako čitatelji, slušatelji i gledatelji žele ''pravu informaciju, dakle pažljivo odabranu i što čistiju

vijest. Analize dalje pokazuju kako su poštivanje činjenica, čvrsto strukturirana informacija i

temeljito provjeravanje podataka, temelji na kojima počiva rad novinara, posebno onih koji rade

u specijaliziranim rubrikama'' (Gavranović, 2008b: 28, 29)

Koliki je točan broj tiskanih izdanja koja izlaze nitko ne može sa sigurnošću potvrditi, budući da

postoje različiti statistički izračuni i klasifikacije koji jedna izdanja ubrajaju, a druga isključuju.8

Trendovi istraživanja iz 2006. godine pokazali su povećanje broja tiskanih medija što je zapravo

posljedica novih izdanja pojedinih nakladnika9, ali i okretanje tržištu knjiga što ipak nije

rezultiralo dugoročno većom dobiti. Slično je i sa elektroničkim medijima koji bilježe rast broja

emitiranih sati vlastite proizvodnje, kao i lagani porast broja zaposlenih. ''Prema evidenciji

izdanih potvrda o upisu u upisnik HGK o izdavanju i distribuciji tiska, tijekom 2010. nestale su

72 tiskovine, odnosno po jedne svakih pet dana. Ove godine tempo se pojačao, pa ih je samo u

prvom kvartalu u vječnost otišlo još 25; ukupno od siječnja 2010. do kraja ožujka 2011. nestalo

je 97 tiskovina.'' (Paparella, 2011: 14) No, kao što je već spomenuto, i ove podatke treba

prihvatiti s oprezom, budući da upisnik nije ažuriran što umanjuje njegovu vjerodostojnost ili

ima zastarjele ili netočne podatke.10

Evidencija HGK vodi se od lipnja 2004. godine i otada je

nestalo gotovo 290 izdanja, pa se ''krajem ožujka ukupan broj novina sveo na 914.'' Istodobno,

od početka 2010. godine prijavljeno je 227 novih izdanja, od čega u 2011. čak 82 (uglavnom

enigmatski časopisi). Međutim, Paparella upozorava na paradoks tzv. ''eksplozije izdavaštva'' s

kojom se suočava hrvatska medijska scena, budući da HGK vrši pritisak na nakladnike ''da kao

posebna izdanja prijave i priloge u novinama'' (Paparella, 2011: 15) čime se nastoji stvoriti

umjetna slika i privid dobroga stanja. Zanimljivo, najveći je broj ugašenih izdanja, od kojih

8 Trenutno evidenciju o broju tiskovina na tržištu vode Hrvatska gospodarska komora (HGK) i Državni zavod za

statistiku. No, zbog, različite klasifikacije izračuna pri čemu se primjerice kulturna, prosvjetna izdanja isključuju iz

obračuna, njihovi se podaci znatno razlikuju. (Gavranović, Naprta, 2008a) 9 ''EPH je počeo izdavati besplatne novine - Metro Express. Grupa NCL izdaje besplatni dvotjednik News, a grupa

Styria Metropolu.'' (Gavranović, Naprta, 2008a: 73) 10

Primjerice, u Evidenciji se navodi kako Playboy više ne izlazi, no prava je istina kako je list samo promijenio

vlasnika, a listovi koji su ugašeni poput Feral Tribunea ili dalmatinskoga tjednika Vrime još uvijek su u Evidenciji ili

su tek naknadno izbrisani (Paparella, 2011).

8

neka i sa gotovo polustoljetnom tradicijom i velikim tiražama u bivšoj državi, izlazio pod

okriljem EPH.

Zbog čega nakladnici ostvaruju tolike minuse? Gavranović i Naprta (2008a) navode nekoliko

razloga: zaostajanje u praćenju trendova, inflacija besplatnih izdanja koja su se pokazala

dodatnim financijskim opterećenjem, veći troškovi sirovina koji poskupljuju proizvodnju (papir

kao burzovna roba i energija), godinama fiksna cijena novina te nejednaka raspodjela oglasnoga

kolača. Sve navedeno svakako sužava prostor za djelovanje menadžmentu u ostvarivanju ušteda

i pozitivnom poslovanju, a to nerijetko rezultira stvaranjem viškova koji se najčešće prelamaju

preko ljudskih potencijala, što je za struku ujedno i najpogubnije.

3.2. Utjecaj politike i oglašivača na rad medija

Govoreći o utjecaju politike, nemoguće je zaobići pitanje neovisnosti medija koje uvelike

određuje slobodu medija, a nerijetko se spominju i druge interesne skupine. Prije 15-ak godina

mediji su bili pod neupitnim utjecajem stranaka kao u jednopartijskom političkom sustavu.

Malović (2007) podsjeća kako svaka vlast želi kontrolirati medije ili barem utjecati na njih,

stoga odnos između novinara i političara možemo promatrati kao prijateljski. Oni su

djelokrugom rada međusobno povezani; novinari trebaju političare kako bi saznali informaciju

'ispod žita', dok političari trebaju novinare kako bi (iz)gradili svoj imidž u javnosti, pri čemu se

koriste i raznim metodama potkupljivanja novinara, a sve kako bi postigli svoj cilj. No,

kredibilitet takvih novinara ovisan je o vremenu trajanja pojedine vlasti, jer samo nezavisni

novinari mogu preživjeti sve političke promjene.

Analizirajući utjecaj politike na medije Hajrudin Hromadžić, novinar i medijski predavač,

govori kako je došlo do svojevrsne transformacije toga odnosa koji je još uvijek simbiotski. I

dok je u prijašnjem političkome sustavu postojao jasni i vidljivi partijsko-ideološki utjecaj na

medijski sadržaj, u novije vrijeme država djeluje poput birokratskoga alata koji služi za

produciranje zakona koji neće smetati kapitalu, tj. medijski vlasnici trebaju političare sve dok

im ti isti omogućavaju ostvarivanje profita. ''S druge strane, politika više ne traži nužno

otvorenu glorifikaciju lika i djela, baš suprotno, sve češće traži samo da se neke teme uopće ne

otvaraju, problematiziraju. Dakle, sprega politike i financijske moći nije ništa novo, zapravo u

ovim okolnostima sasvim je prikladna Marxova definicija države kao izvršnog odbora vladajuće

klase.'' (Bakotin, 2009: 44). Iako je taj utjecaj na medije latentniji nego 90-ih, ipak je još uvijek

snažan u pojedinim medijima. Novinari danas ne smiju govoriti o korupciji niti kritizirati vlast

9

budući da odmah slijede sankcije (smanjenje plaće, pritisci na poslu, opomene pred otkaz)

neovisno o tome o kojem se mediju radi, javnome ili privatnome.11

Osim političara, velik utjecaj na medije svakako imaju i oglašivači. Današnja je situacija

drugačija, budući da su i mediji počeli djelovati kao tržišno usmjerena poduzeća a glavnu riječ

vode oglašivači od kojih većina medija ipak živi. Prema procjenama pojedinaca iz medijske

industrije novine će biti umotane u oglase.12

Biznis tako preuzima kontrolu i nad privatnim

medijima. No, neki ne vide poguban utjecaj oglašivača tvrdeći kako jedan kupljeni oglas ne

znači ujedno i kupljeni medij. Kako bilo, medijska je industrija danas jedna od najkreativnijih

brzorastućih gospodarskih grana. Pojava novih medija rezultirala je padom profita, ali i čitatelja,

što je mnoge nakladnike natjeralo konsolidiranju svojih kompanija i restrukturiranju poslovanja.

Iako su internetska izdanja hrvatskih medija dugo bila zapravo kopije tiskanih izdanja, izdavači

su shvatili da čitateljima moraju ponuditi više, bolje i kvalitetnije informacije, ali i da

distribuciju informacija moraju prilagoditi novim tehnologijama i platformama. Stoga su

odlučili pratiti svjetske trendove te ograničiti dostupnost medijskih objava na internetu te

postupno uvode naplatu cjelovitoga sadržaja. Iako internet sve više ugrožava tisak, Gavranović

smatra kako je to samo dodatna smjernica za preživljavanje novina koje će ''dobiti ključnu ulogu

u uvođenju reda u velikoj masi informacija'' (Gavranović, 2006b: 161)

Vezano uz oglasni prostor treba reći kako najveći dio marketinških prihoda ostvaruju upravo

elektronički mediji13

, dok oglašivači polako ali sigurno zaobilaze tiskana izdanja. Budućnost

11

O tom zorno svjedoče slučajevi Aleksandra Stankovića i Hrvoja Appelta koji su javno progovorili o pritiscima kojima

su bili izloženi te pokušajima cenzure koje su htjeli provesti njihovi nadređeni. Stanković je svjedočeći pred saborskim

Odborom za medije progovorio o pritiscima koje su doživljavali novinari njegove kuće (HRT-a) nakon rasplamsavanja

korupcijske afere u kojoj je glavnu ulogu imao bivši premijer Ivo Sanader. Stanković je istaknuo kako se o aferi smjelo

izvještavati tako da Sanader bude prikazan kao jedini kivac za sve, no kada bi istraživanja novinara otkrila kako je

korupcijska hobotnica puno šira te dotiče i neke ljude iz tada izvršne vlasti, počinjali su problemi jer su takve teme

pokušavale biti zataškane a njihovi sudionici izbrisani. Njegov istup o stanju na javnoj televiziji zgrozio je javnost, a

njemu priskrbio opomenu pred otkaz, čime se priključio klubu 'preglasnih HRT-ovaca' poput Sanje Mikleušević Pavić i

Denisa Latina, čija je kultna 'Latinica' nakon godina emitiranja ukinuta. Bivši novinar Jutarnjeg lista Hrvoje Appelt

progovorio je kako njegov poslodavac, koncern EPH, štiti korupciju. Dokazao je to brojnim pričama i neugodnim

aferama koje je otkrio (Bandićev bijeg s mjesta nesreće pruzročene u alkoholiziranom stanju, kupovina ispita na

zagrebačkom sveučilištu poznatija pod imenom Indeks…itd.). U svom javnom istupu spomenuo je kako je većina priča

pokušana zataškati, pri čemu je godinama trpio šikaniranja ali i premještaje s jednog radnog mjesta na drugo, a

vjerodostojnost njegovih otkrića umanjivana je pozivanjem na korištenje anonimnih izvora i nepreciznost. Kao najgori

primjer korupcije Appelt je iznio dolazak bivšeg ministra obrazovanja Dragana Primorca u EPH u jeku studentskih

prosvjeda koji su bili odraz bunta i socijalnoga nezadovoljstva, a prikazivani su kao simpatična borba male grupice u

borbi za ostvarivanje svojih prava. Appeltov istup kolege su više kritizirale nego Stankovićev proglašavajući ga

osvetničkim budući da je sve detalje iznio tek nakon otkaza, a i strašnije djeluje spoznaja da su cenzura i korupcija

prisutne u javnome servisu. Klauški (2009) smatra kako je Appeltov iskaz zapravo otkrivanje tople vode budući da je

riječ o privatnoj korporaciji čiji vlasnik nikada nije skrivao dobre odnose s vlašću, te prebacuje odgovornost na sve one

koji pristaju raditi pod njegovim uvjetima, ali i na one koji takav sadržaj kupuju. ''Prijetnje otkazom ljudima koji javnim

istupima štite javni interes najgori je oblik kršenja novinarskih prava i medijskih sloboda i baš bi tima koji prijete

otkazima trebalo dati otkaz.'' (Klauški, 2009: 16) 12

Procjena je to Ninoslava Pavića, predsjednika uprave EPH koji je i najveći regionalni novinski izdavač s prosječnom

godišnjom nakladom od 110 milijuna primjeraka. (Usp. Jurišić, Kanižaj, Jokoš, Janeš, Jurić, 2007). 13

Udio televizije u Hrvatskoj u oglasnome budžetu iznosi 59, 8 %. ''Najveći udio TV ima u Ukrajini (81,5 posto od

ukupnoga oglasnog budžeta, Venezueli (78, 2), Slovačkoj (66,6), Bugarskoj (65,8), Indiji (65,3), Sloveniji (63,2), Italiji

(55,2), Portugalu (55,6), Poljskoj (54,2). Tajlandu (51,7), Južnoafričkoj Republici (45,4)'' (Gavranović 2006b: 24).

10

novina odredit će ''nove strategije za pridobivanje čitatelja, nove koncepcije oglašavanja,

korištenje najbolje prakse u izdavanju novina kao i utjecaj novih formata i novog dizajna

novina.'' (Gavranović, Naprta, 2008a: 76). Prostora za oporavak ima, ali svi (su)dionici u

procesu stvaranja medijskog sadržaja moraju podnijeti jednaki teret odgovornosti. Gavranović i

Naprta tako ističu četiri razine odgovornosti: novinarsku, uredničku, menadžersku i vlasničku.

Novinari su odgovorni zbog iznošenja senzacionalizma i sudjelovanja u svakodnevnom

kreiranju žutila, urednici jer ''podliježu interesima menadžmenta i vlasnika, što se odražava na

kvaliteti medija'' (2008a: 79), zatim menadžment za povlačenje određenih poslovnih poteza te

još uvijek nejasni vlasnički odnosi ''gdje je manje nesporazuma na relaciji mediji-politika, a sve

više sukoba (sukoba interesa) na relaciji novinar-vlasnik'' (2008: 80). Modrić (2008) ističe tri

negativna trenda koja obilježavaju hrvatsko novinarstvo danas; 1) koncentracija vlasništva u

medijima – riječ je o globalnome trendu koji nastoji ograničiti širenje i utjecaj konkurencije te

smjestiti veliki kapital u jednome centru moći. Tendencija je prodati istu informaciju, obrađenu

i prilagođenu, različitim vrstama medija (tiskovni, elektronski, novi mediji) te ostvariti što veći

profit uz što manje troškove poslovanja. Iako hrvatski pravni okvir deklarativno sprječava

stvaranje monopola, stanje u praksi govori suprotno, budući da zakonodavac popušta tim istim

monopolistima, 2) medijski vlasnici zarađeni novac ulažu i oplođuju u drugim gospodarskim

sektorima (bankarstvo, farmaceutska industrija, telekom i mobilni operateri…), što rezultira

smanjivanjem ili u konačnici nestajanjem kritičkih tekstova o navedenim inudstrijama ili

eventualnim nepravilnostima pod kojima posluju i 3) medijsko poslovanje postaje unosan posao

s ogromnim zaradama, stoga je kupovina medija u vidokrugu velikih igrača postala česta

operacija, posljedica koje je brisanje granica nekada jasno utvrđenih odnosa (vlasnik – novinar –

oglašivači). Stoga mediji sve više djeluju kao marketinška podrška te sve više vode tzv.

'politikom nezamjeranja' interesnim skupinama, ponajprije oglašivačima od kojih žive, a to

polako znači i (od)umiranje medija.

3.3. Tko su vlasnici hrvatskih medija? - vječno pitanje bez odgovora

''Postao sam novinar kako bih pomogao da se na svjetlo dana iznesu problemi svijeta. Danas

je jasno da su jedan od tih problema sami mediji'' (Schechter prema Modrić, 2008: 15) izjava je

koja se može primijeniti i na naše medije. Kao najveći problem hrvatskih medija ističe se

netransparentnost vlasništva dodatno aktualizirana tijekom privatizacije. Prvi privatizacijski

ciklus započeo je nakon donošenja tzv. Markovićeva zakona14

koji je ujedno bio i prvi model na

temelju kojega je ''društveno vlasništvo pretvoreno u vlasništvo zaposlenika – novinara''

14

Ante Marković bio je predsjednik Predsjedništva SFRJ, a njegov zakon o pretvorbi društvenoga vlasništva u državno

smatrao se jednim od najboljih privatizacijskih modela.

11

(Jergović, 2004: 145). Po tome modelu privatizirani su Novi list i Slobodna Dalmacija. Drugi

model privatizacije karakterizira pretvorba društvenog vlasništva u državno. Riječ je o

omiljenome modelu, aktualnome do 1993. godine, prema kojemu je privatizirano mnoštvo

poduzeća u Hrvatskoj, a kao tipičan primjer mogu poslužiti Vjesnik i Večernji list. Treći model

uslijedio je od 1993. godine do 2000. godine, a obilježilo ga je pokretanje novih privatnih

izdanja (Globus, Nacional, Slobodna Dalmacija, Glas Slavonije). Bio je to proces pod nejasnim

okolnostima u kojima su se novine kupovale i za nepoznatoga vlasnika (Jergović, 2004). Većina

najtiražnijih dnevnih novina prešla je tako u ruke stranoga kapitala, no postavlja se pitanje tko

se doista krije iza vlasničkoga imena. Zakonodavac je taj problem nastojao riješiti kreiranjem

pravnoga okvira (Zakon o medijima 2003, 2004 i Zakon o elektroničkim medijima 2003, 2009)

koji je s vremenom i nadopunjavan, no to ne sprječava pojedince u stvaranju koncentracije i

monopola. Čini se kako prešućujemo izazove pred kojima se nalazi medijska industrija, budući

da rasprava o transparentnosti vlasništva u Hrvatskoj kasni, no ipak je opasno generalizirati i

relativizirati stvari.

Iako imamo dobre zakone još uvijek je nejasno tko su vlasnici medija. Malović (2004) podsjeća

kako su u prvom desetljeću ovoga stoljeća to uglavnom bili Crkva i država, što stvara percepciju

kako su mediji zapravo produžena ruka svake od navedenih skupina. Koga mediji podupiru vrlo

je teško dokazati, no mnogo je toga vidljivo upravo iz uređivačke politike, pogotovo privatnih

medija. Kako bilo, važno je naglasiti da je uređivačka politika i njeno provođenje autonomna

odluka svakoga pojedinoga vlasnika medija.

Odnosi između medijskih organizacija temeljito su promijenjeni pojavom komercijalnih medija

i sve većom spregom politike i gospodarstva s medijima. Tako je nekadašnja kontrola države

nad medijima danas zamijenjena novim oblikom kontrole u vidu medijskih koncerna /

konglomerata15

koji predstavljaju veliku opasnost za pluralnost mišljenja, neovisnost medija i

demokraciju (Valković, 2009). Tako je kada je o tiskanim medijima riječ vlasništvo podijeljeno

između dvaju velikih igrača; EPH i Styrie16

. Vodeće komercijalne televizije poput RTL-a i

Nove Tv u mješovitom su vlasništvu domaćih i stranih tvrtki17

, a regionalne i lokalne telvizije u

15

'' Medijski koncerni su tvrtke koje uglavnom djeluju na području medija ili dominiraju nekim relevantnim medijskim

tržištem. Njihova velika gospodarska moć temelji se na različitim isprepletenostima.'' (Kunczik, 2006: 248) 16

''Europapress Holding (EPH) u većinskom je ili djelomičnom vlasništvu sljedećih tiskovina: Jutarnji list, Slobodna

Dalmacija, Sportske novosti, Globus, Comspolitan, Dječji klub, Auto blic, Moja tajna, moja sudbina, Astro, Auto klub,

Gloria, Tena, Mila, Arena, Doktor u kući, Playboy, Hacker, Lifestyle, OK!, Dječji klub, Božićni kolači, Vitki & zdravi,

Ljetna kuharica. EPH je najveća domaća medijska tvrtka. STYRIA je u većinskom ili djelomičnom vlasništvu ovih

važnijh novina: Večernji list, 24 sata, Primadona, Elite.'' (Malović, 2004 prema Vilović 2004, prema Valković 2009:

131) 17

''RTL Televizija je u 58 % vlasništvu RTL Grupe i velikih hrvatskih tvrtki (Agrokor 11.5 %, Podravka 11.5 %,

Atlantic grupa 11.5 %, Splitska banka HVB Split 7.5 %). To je jedna od najvećih europskih medijskih kompanija i ima

televizijske postaje u više zemalja. RTL Grupa je 89 % u vlasništvu njemačkog medijskog koncerna Bertelsmann i 7 %

u vlasništvu WAZ-a. Američki Central European Media Enterprise (CME) kupio je Novu Tv od nekoliko domaćih

12

rukama su županijskih vlasti ili tamošnjih moćnika. Koncentracija u medijima opasna je zbog

grupiranja moći pojedinaca u jednome središtu koji provođenjem jednake uređivačke politike u

različitim medijima promiču vlastite interese ali i ideologije, što može biti pogubno za medijski

ali i društveni sustav u cjelini budući da vlasnici medija nameću svoju medijsku politiku kao

općeprihvatljivu, što nije lako mijenjati. Jedno od rješenja takvoga stanja svakako je jačanje

javnoga servisa, kojemu trenutno u prilog idu zakonodavno ograničenje koncentracije ali i

državne subvencije, kojih će se ulaskom Hrvatske u Europsku uniju morati odreći. Osim toga,

Valković (2009) moguće rješenje vidi u ukidanju poreznih stopa na knjige i tisak, kao i dodatno

smanjivanje poštanskih troškova na isto, što se u vremenima krize doista teško može smatrati

realnim zahtjevom.

4. Novinari - između slobode i odgovornosti

4.1. Narušavanje temeljnih standarda profesije

Pitanje istine jedno je od najvažnijih ali i najosjetljivijih pitanja novinarske profesije danas. Prema

istinitosti objava procjenjuje se i kvaliteta i vjerodostojnost medija, a prema njoj pada / raste

povjerenje u medije. Istina, poštenje i točnost preduvjeti su i slobodnoga novinarstva (Malović,

2006). Najveći je problem hrvatskih medija danas prešućivanje istine, koja je u medijima poput

slona kojega dodiruju slijepi pri čemu svaki otkriva neku svoju istinu (Labaš, 2006). Iako je istina

temeljni pojam i zakon novinarskoga djelovanja zapisan u većini međunarodnih novinarskih

kodeksa, čini se kako je Kodeks časti HND-a usvojen 2009. godine pokazao koliko je istina bitna

hrvatskim medijima. Naime, iako se u članku 4. Kodeksa iz 1993. godine apostrofira kako je

novinar dužan iznositi istinitu, provjerenu i uravnoteženu informaciju podsjećajući na nužnost

navođenja izvora informacije ali i mogućnost neotkrivanja njegova identiteta, novi Kodeks to

pitanje ne problematizira tako izričito već dosta ublaženo (Grmuša, 2010). Nadalje, koncept

objektivnosti kakav smo nekada poznavali, a koji se temeljio na činjeničnosti i nepristranosti u

obradi teme, danas gotovo da i ne postoji. Više nije dovoljno tražiti potvrdu informacije iz najmanje

dvaju izvora, već se govori i o nekoliko njih. Nažalost, većina tema uglavnom je jednostrano

obrađena, a novinari se sve više žale na uskraćivanje informacija18

što svakako narušava etičnost ali

i kvalitetu medijskih objava.

vlasnika u srpnju 2004. godine CME je također vlasnik televizijskih postaja u drugim zemljama.'' (Televizija u Europi.

Zakonodavstvo, javne politike i neovisnost. Izvještaj, 2005 : 214 - 216 prema Valković 2009: 131) 18

Istraživanje Zbora novinara istraživača HND-a provedeno u rujnu 2009. godine na uzorku od 70 ispitanika nastojalo

je utvrditi s kojim se sve problemima novinari susreću pri dobivanju ili traženju relevantnih informacija za teme o

kojima pišu, te utvrditi koliko tijela državne i lokalne vlasti, te zaposlenici u državnim i lokalnim službama poštuju

Zakon o pravu na pristup informacijama i Zakon o medijima. Iako je anketa bila anonimna, odaziv je bio slab zbog

nedostupnosti samih novinara ili možda i zbog straha od sankcija. Gotovo 73 % ispitanih novinara potvrdilo je kako su

im javne institucije uskratile informaciju, pri čemu prednjače državne institucije (ministarstva) a slijede ih javne službe

(škole, bolnice, fakulteti, znanstvene i socijalne ustanove). U većini slučajeva (67 %) izostalo je objašnjenje zbog čega

je informacija uskraćena, a kao najčešća obrazloženja navodilo se kako 'institucija nije u nadležnosti davati takve

13

Labaš i Uldrijan u svom radu tematiziraju pitanje kvalitete u novinarstvu pitajući se ''jesu li kvaliteta

i etika dvije različite stvari'' (2010: 88). Pitanje etike i kvalitete u medijima povezano je i s

obrazovnom razinom publike, što uključuje poznavanje određenih vještina u smislu medijske

pismenosti koja podrazumijeva sposobnost razlikovanja dobroga od lošega novinarstva. Novinarska

kvaliteta dovedena je u pitanje trendom komercijalizacije koji je zahvatio hrvatske medije, a

nagovijestio ga je slogan prvog hrvatskog tabloida ''cijela istina-pola cijene'' (Labaš, 2006: 53-68

prema Labaš, Uldrijan 2010: 94). Osim toga, javio se i trend tzv. građanskog, participativnog ili

kolaborativnog novinarstva prema kojemu su se i građani nastojali uključiti u proces stvaranja

vijesti time što mogu slati snimke / materijale s terena za što su u početku bili i novčano stimulirani.

Osim što je to jedan od jeftinijih načina pokrivanja teme i dobivanja na ekskluzivnosti, neovisno o

tome je li kvaliteta materijala upitna ili nije, to je ujedno i pokazatelj kako je svaki novinar ipak

zamjenjiv i u određenoj (ne)milosti vlasnika te da se novinari deprofesionaliziraju, a publika

profesionalizira. Pojava građanskoga novinarstva jedna je od devet zabluda suvremenoga hrvatskog

novinarstva19

, koja je nametnula percepciju kako je tehnika ključni faktor koji određuje sadržaj

medija, što je pogrešno budući da u središtu mora biti ono što medij ima poručiti javnosti (Đilas,

2009). Za Labaša je ''komuniciranje istine najvažnija dužnost medija i najveći izazov'' (2010: 99),

budući da onaj tko pronosi istinu uživa i veći stupanj povjerenja od onoga koji to ne čini, a to je

svakako jedan od pokazatelja kvalitete i moralnosti svih koji se bave novinarstvom.

Ekspanzija novih medija i novih tehnologija uvelike je utjecala na struku i traganje za novim

izvorima i novim pričama pri čemu je stara etika zaboravljena. Novinari su sve manje na terenu, a

informacije' ili bi to 'moglo štetiti samome postupku koji je u tijeku'. ''Novinari na odgovor najčešće čekaju do dva

tjedna (62 %), a nešto manje je onih koji na odgovor čekaju mjesec dana (12 %) ili onih koji čekaju tek dva dana.''

(Bačić, 2009: 39). Svega 7 % novinara upit pošalje samo jednom, dok 56 % njih inzistira na odgovoru i više od dva

puta. Iako 76 % novinara poznaje zakonodavni okvir u slučaju uskraćivanja informacija (Zakon o medijima i Zakon o

pravu na pristup informacijama), svega 19 % njih koristilo je te mogućnosti, dok 81 % to nije učinio, no nisu naveli

točan razlog. Nadalje, gotovo 26 % novinara našlo se u situaciji da im urednik odbije istraživačku temu, a u 43 %

slučajeva nisu dobili objašnjenje toga postupka. Istodobno, 88 % novinara tvrdi kako istu temu nisu ni pokušavali

objaviti negdje drugdje, a 81 % ispitanika tvrdi kako dobivene informacije nisu davali kolegama iz drugih medija koji

su bili u prilici objaviti temu. (Usp. Bačić, 2009). Iako je uzorak istraživanja mali, tj. prigodni i autorica upozorava kako

pri donošenju zaključaka treba biti oprezan, podaci su svakako korisni za bolje razumijevanje poteškoća s kojima se

novinari susreću tražeći informacije, kao i stanja u medijima općenito. 19

Ostale zablude u kojima djeluje hrvatsko novinarstvo danas su: 1) podcjenjivanje čitatelja u smislu ukidanja lektora i

redaktora kao čuvara novinarske pismenosti. Osim toga novinari nerijetko pišu o temama za koje nisu specijalizirani., 2)

ako nije objavljeno, kao da se nije ni dogodilo – prešućivanje tema u medijima bezuspješan je pokušaj uvođenja

cenzure i općenito jednosmjerne komunikacije koju ipak onemogućavaju novi mediji i nove tehnologije, 3) otpuštanja

novinara prva su na dnevnome redu kada se želi racionalizirati poslovanje, no takve odluke nisu posljedica stručnih

analiza poslovanja jer njih najčešće ni nema. I dok je u socijalizmu postojao razrađeni sustav vrednovanja novinarskoga

rada, danas toga nema a preživljavaju samo oni koji se prilagođavaju vlasniku i tržištu. 4) naklade vs.oglasi – iluzorno

je očekivati povećanje naklade u situaciji kada tržištem dominiraju veliki igrači (oglašivači) kojima se podilazi na sve

načine, 5) reklame na naslovnicama – i nisu neka novost, postojale su i 80-ih godina, no prevelika eksploatiranost

dovela je do banalizacije novinarskoga sadržaja koji se teško razlikuje od marketinškoga dijela, 6) pretplata – pad

povjerenja u medije općenito odrazio se i na pretplatnički dio te su i nekada kvalitetne i ozbiljne novine izgubile dio

najvjernije publike, 7) marketing ili nabavljanje novca? pitanje je koje se odnosi na ulogu menadžmenta u medijima

koja se uvelike preklapa s djelovanjem marketinga čiji je zadatak osigurati profit i konačno 8) vizualnost medija danas

je na velikoj cijeni, a jedan od glavnih problema je prevelika uniformiranost koja onemogućava razlikovanje

kvalitetnoga od nekvalitetnoga (Đilas, 2009).

14

sve više u redakcijama. Društvene mreže učinile su dostupnim intimu javnih, ali i anonimnih osoba

čiji se profili svakodnevno pretražuju u potrazi za senzacijama. Također, dostupnost medijskih

sadržaja na internetu gotovo je posve istisnula s pozornice istraživačko novinarstvo. Mnogi kolege u

utrci sa vremenom sve više pribjegavaju copy-paste tehnici, ne mareći pritom za istinitost i

vjerodostojnost informacija koje prenose.

Pitanje odgovornosti nikada nije bilo aktualnije. Lučić (2009) podsjeća kako odgovornost mora biti

opća kategorija neovisna o bilo kakvim političkim i pravnim okolnostima, budući da je riječ o

vrijednosti koja je ili barem trebala biti svojstvena svakome čovjeku, a odgovoran je onaj novinar

koji prenosi istinitu informaciju. Novinari moraju naučiti balansirati između dvostrukosti i sukoba

koji karakteriziraju profesiju (zadovoljiti interes javnosti i vlasnika, odabrati pravi trenutak za

iznošenje istine…), kao što i moraju naučiti preuzeti odgovornost za izgovorenu ili napisanu riječ, a

ne tražiti načine kako da ju prebace na druge. Valković (2009) podsjeća na ulogu i značenje teorije

društvene odgovornosti u čijem je središtu poštivanje standarda novinarske profesije kao što je

iznošenje istinitih i objektivnih informacija, a tu svakako treba spomenuti i odgovornost novinara

kao komunikatora prema recipijentima što je i preduvjet ostvarivanja povjerenja između ovih dvaju

subjekata u komunikaciji. Govoreći o ulozi novinara unutar medijskoga sustava, ne treba zaboraviti

kako je riječ o samoj jednoj karici u lancu koja nedvojbeno utječe na proizvodni proces, ali čiji je

manevarski prostor znatno ograničen.

Stoga se postavlja pitanje jesu li četiri teorije tiska, koje možemo promatrati i kao teorije društvene

odgovornosti, još uvijek aktualne? Podsjetimo, prema njima javno se mnijenje stvara preko medija,

autoriteti trebaju proći pomno propitivanje, postojanje društveno odgovornih medija uvjetovano je

tržišnim okolnostima te, konačno, mediji su odgovorni javnosti. Jergović (2010) svaku od

navedenih teza vidi problematičnom i pogodnom za preispitivanje. Prvo, ispitivanja javnoga

mnijenja uglavnom su nepouzdana, a nerijetko se koriste kao manipulativni alat političkih elita ili

medija kako bi uvjerili građane u nešto, no ljudi rijetko mijenjaju mišljenja, već učvršćuju postojeće

stavove ili ih pak u potpunosti odbacuju. Nadalje, ni sami novinari nisu suglasni oko toga jesu li oni

doista prave osobe koje bi trebale propitivati autoritete, a opstanak na tržištu moguć je samo

prilagodbom publici koja je ujedno i ciljana grupa oglašivača. Jergović (2010) podsjeća kako su

izvan tržišnoga dometa javni servisi koji bi trebali biti objektivniji i služiti javnosti, no to prestaju

činiti onoga trenutka kada njihovi urednici i novinari počinju kopirati sadržaje drugih, uglavnom

komercijalnih konkurenata. Najvidljivije je to u središnjoj informativnoj emisiji HRT-a koja je

godinama okupljala mase. Pojavom komercijalnih televizija, pala je gledanost javnoga servisa, koji

je staru slavu pokušao vratiti koncepcijskim promjenama (skraćivanje emisije, uvođenje više

javljanja uživo, dovođenjem atraktivnih gostiju, uvođenje jinglova koji najavljuju priče u nastavku)

što se nije pokazalo produktivnim. Dodatni faktor koji je svakako utjecao na srozavanje javnoga

15

servisa svakako su i nestabilnosti unutar same organizacije, a koje su se manifestirale u vidu

sapunice oko konstituiranja Programskoga vijeća ili pak izbora ravnatelja. Kao prilog rušenju teza

kako je postojanje društveno odgovornih medija uvjetovano tržišnim okolnostima, te da su mediji

odgovorni javnosti, Jergović (2010) navodi podatke o velikoj čitanosti tzv. besplatnih novina upitne

kvalitete sadržaja, što služi kao jedno od opravdanja da imamo medije kakve zaslužujemo i želimo.

Govoreći o društvenoj odgovornosti, Jergović (2010) ističe njenu veliku ulogu i značaj, no podsjeća

kako ona nije jedina budući da je značenje pojma sa današnjeg stajališta zastarjelo i preusko. Osim

odgovornosti prema vlastitoj profesiji, novinari su odgovorni i nadređenima (urednici, vlasnici), ali

i svekolikoj javnosti.

Slika 1: Model odgovornosti novinara (prema Jergović 2010: 26)

Raste broj senzacionalističkih tekstova prepunih neistinitih informacija koje bivaju vrlo brzo

demantirane. Najveći je problem novinarske profesije otvorenost prema drugim strukama, pri čemu

novinar može biti bilo tko neovisno o stupnju obrazovanja. Oni koji nisu obrazovani za rad u

medijima niti poznaju pravila struke, nisu ni primorani poštivati etičke kodekse što dodatno

narušava temeljne novinarske postulate kao što su istina i objektivnost. Stoga se Obradović (2009)

zalaže da svi novinarski prilozi budu izrađeni u skladu s pravilima struke, ističući kako bi bilo

poželjno da svaka redakcija ima svoj etički kodeks. Jedan od recepata za očuvanje slobode medija,

ali i očuvanje profesionalne razine prema Maloviću (2004) je regulacija i samoregulacija profesije o

čemu više u nastavku.

MEDIJSKA ETIKA DRUŠTVENA ETIKA MEDIJI

DRUŠTVENA ODGOVORNOST

DRUŠTVO

16

4.2. Može li samoregulacija pomoći?

Domaća, ali i međunarodna istraživanja o povjerenju građana u institucije pokazuju poražavajuće

rezultate kada je riječ o medijima koji su nerijetko na začelju društvene ljestvice.20

Daleko je to od

nekadašnjih definicija koje su medije određivale kao četvrtu vlast u društvu. Zanimljivo, i novinari

su svjesni da je takvo stanje posljedica nepoštivanja pravila struke što je dovelo do generaliziranja i

percepcije kako su svi novinari isti, što nije točno. Mnogi svjesno krše pravila kako se ne bi

zamjerili vlasnicima i ostali bez posla. Stoga je sustav potrebno mijenjati na svim razinama -

odozdo i odozgo; jačanjem i razvijanjem svijesti novinara da sami počnu poštivati pravila struke,

ali i utjecajem na vlasnike i mijenjanjem njihova odnosa prema medijima, ali i sadržaju kojega

proizvode. Loš sadržaj možda donosi veći profit, ali dugoročno gledano ne jamči opstanak na

tržištu. Nije dovoljno imati samo dobre inicijative, već i pokazati spremnost njihovih prihvaćanja

jer za postizanje dogovora i uspješnost njegove provedbe potrebne su dvije strane; novinari i

vlasnici medija.

Dugo smo tražili uzore u skandinavskim zemljama u kojima funkciju nadzornika medijskog sustava

i rješavanja konfliktnih situacija ima ombudsman za medije, a kao jedno od mogućih rješenja

predstavljano je u obliku osnivanja Vijeća za medije po uzoru na njemački Presserat ili britanski

Press Council. Konačno, 2011. godine hrvatsko je novinarstvo dočekalo osnivanje Vijeća za

medije21

, što je vrlo pozitivno odjeknulo u medijima. Vijeće će se financirati sredstvima raznih

20

Prema rezultatima istraživanja agencije Gfk za prosinac 2011. godine medijima u Hrvatskoj vjeruje svaki peti

građanin (21 %), dok ih više od polovice (54 %) nema povjerenje u medije. Riječ je o istraživanju koje agencija Gfk

provodi u 25 zemalja svijeta a koje ispituje povjerenje građana u različite institucije u državi. Najveći stupanj

povjerenja hrvatski su građani pokazali prema prijateljima (83 %), slijedi znanost (62 %), liječnici (55 %), banke i

Crkva (44 %), dok je najmanji stupanj povjerenja u političare (7 %). Istraživanje je pokazalo i kako viši stupanj

povjerenja u medije pokazuju npr. ispitanici u Njemačkoj i Brazilu – po 45 %, Poljskoj 44 %, Francuskoj i Japanu po 33

%, V.Britaniji i Italiji po 33 %.

Više na http://www.vecernji.hr/vijesti/hrvati-vise-vjeruju-banci-kojom-posluju-nego-crkvi-clanak-374822 pristup

ostvaren 9. 02. 2012.

Treba spomenuti i istraživanje iz 2007. Godine ''Hrvatski mediji u očima građana'' Fakulteta političkih znanosti u

Zagrebu i nezavisnoga istraživačkoga centra Media metar, koje je pokazalo zanimljive podatke o tome kako građani

doživljavaju medije i institucije. Na reprezentativnom uzorku od 1000 ispitanika utvrđeno je da od svih medija, čak 45

% ispitanika najviše vjeruje internetu, potom radiju - 39 %, magazinima i tjednicima 30 %, odnosno 31 %. Na

posljednjem mjestu našle su se dnevne novine, u koje hrvatski građani imaju najmanje povjerenja - 24 %. Što se tiče

praćenosti medija, internet je također iznad dnevnih novina s 33 % naspram 28 %, a praćeniji su jedino televizija s 57 %

i radio s 50 %. Nadalje, ispitanici navode kako imaju veće povjerenje u lokalne, nego u nacionalne medije, a kada je u

pitanju izvještavanje o politici najvjerodostojniji medij jest radio, a najmanje dnevne novine i televizija.

Od ponuđenih 19 institucija i društvenih aktera, ''domaći mediji'' su, prema ocjeni ispitanika, sedmi s ocjenom 2,78, a

''novinari'' osmi (2,73) u ljestvici povjerenja. Prva je Crkva (ocjena 3,44), slijede znanstvenici (3,36), obrazovne

institucije (3,32), vojska RH (3,25), ugledni intelektualci (2,98), dok posljednjih nekoliko mjesta zauzimaju sindikat

(2,55), Europska unija (2,49), Vlada RH (2,36), Sabor RH (2,33) te političke stranke općenito (2,21).

Što se tiče obilježja tipičnog hrvatskog novinara građani ga procjenjuju kao pismenog, razumljivog, sklonog

manipulaciji, senzacionalizmu i isticanju loših vijesti, dok bi njegova uloga trebala biti ona kritičara nepravilnosti,

informatora i savjetnika građana, čuvara demokracije, tumača društvenih problema te glasnogovornika naroda. Čak 84,

8 % ispitanika smatra da bi novinari trebali biti stručno osposobljeni za svoj poziv. (Grmuša, 2010: 12) 21

4. listopada 2011. predstanici HND-a i HUP-udruga novinskih izdavača, Hrvatska udruga radija i novina, Nacionalna

udruga televizija (HRT, RTL, NOVA) i IAB (Udruga internetskih portala) potpisali su pismo namjere ''kojim su izrazili

želju da osnuju Vijeće za medije, samoregulatorno tijelo koje će pratiti i sankcionirati kršenja profesionalnih etičkih

standarda u medijima.'' (Lulić, 2011: 14)

17

sudionika (HRT, HGK, Agencija za elektroničke medije, Ministarstvo kulture…), a godišnji budžet

ne bi trebao prelaziti 300.000 kuna. U Vijeću bi trebali sjediti u jednakom omjeru predstavnici

struke koji bi trebali raditi volonterski, kao i predstavnici poslodavaca, a početak rada predviđen ja

za prvi kvartal 2012. godine.

Osnovno obilježje Vijeća za medije je ''dobrovoljnost članstva i dragovoljno pristajanje na

pravorijek koji ono ima'' (Malović, 2009: 229). Važno je naglasiti da zakonodavni okvir medijskog

djelovanja ostaje, dok Vijeće za medije provodi primjenu etičkih načela kojima se novinarstvo

nastoji poboljšati. Kazne koje Vijeće izrekne nisu bezazlene, no vlasnici ih prihvaćaju kako bi

izbjegli sudske sporove. Načela prema kojima će novoosnovano Vijeće za medije djelovati

kombinacija su Kodeksa časti hrvatskih novinara i publicističkih načela njemačkog vijeća za medije

(Presserata). Treba napomenuti kako pri HND-u već djeluje Vijeće časti, no njegove odluke nisu

obvezujuće i nemaju takvu težinu budući da u njemu sjede samo novinari, a i nerijetko se našlo na

udaru kritika zbog mlakog ili nikakvog reagiranja na djelovanja pojedinih novinara koja su

predstavljala grubo kršenje etičkih normi. Preokret koje nudi novo Vijeće sastoji se u tome da će

svaki novinar koji bude radio prema propisanim načelima imati i podršku urednika i nakladnika, a

novost je da će moći odbiti raditi / pisati sve što se ne podudara s njegovim osobnim, etičkim

načelima što je do sada bilo nezamislivo (Lulić, 2011). U slučajevima u kojima se ustanovi kršenje

pravila, svi mediji koji su članovi Vijeća za medije obvezni su objaviti odluku Vijeća i sankcije.

Ukoliko praksa doista zaživi bit će to veliki iskorak u zaštiti ljudskih prava i dostojanstva i

integriteta pojedinaca, pogotovo najranjivijih skupina u društvu kao što su bolesni, djeca i manjine.

Lulić (2011) ističe kako su mnogi nakladnici i medijski vlasnici u utrci za profitom zaboravili na

činjenicu da su mediji javno dobro i da kao takvi moraju služiti javnosti. Mnogima su oglasi bili

nadomjestak za loš sadržaj koji nude. Sada kada je kriza otjerala oglašivače ponovno se

aktualiziralo pitanje sadržaja. A da bi sadržaj bio dobar nužno je imati educirane i kvalitetne

novinare koje publika cijeni i prepoznaje.

4.3. Cjeloživotno obrazovanje novinara kao jamac profesionalnosti

Malović (2000) upozorava na paradoks hrvatskog novinarstva pri čemu se funkcija i uloga novinara

promatra kao medalja s dvije strane; s jedne se novinarima pripisuju velike zasluge za

demokratizaciju društva, a istodobno ih se proziva zbog niske obrazovanosti. ''Što novinar manje

zna, što slabije poznaje profesionalne vještine, što je niža njegova profesionalna razina, to će više

biti izložen pritiscima i teže će im odoljeti. Novinar zavidnog profesionalnog znanja neće podleći

pritiscima i znat će što mu je činiti.'' (Malović, 2000: 98) Potrebu za kontinuiranim stručnim

usavršavanjem prepoznala je i struka organizirajući brojne novinarske radionice kao oblik

izvaninstitucionalnoga obrazovanja koje se održavaju od 1997. godine, a važno je spomenuti i

18

osnivanje Međunarodnog centra za obrazovanje novinara u Opatiji (ICEJ) osnovanom godinu

kasnije, koji je ubrzo postao mjesto susreta i razmjene iskustava kolega iz cijele regije. Labaš

smatra kako je ''svakom novinaru potrebno komplementarno ili paralelno znanje, kao i trajno

proširivanje znanja, budući da obrazovni sustav daje samo osnovno znanje koje treba stalno

nadograđivati'' (2011: 208). To je ujedno i jedini način da novinar postane aktivni subjekt i tako

relevantno i vjerodostojno informira javnost. No, jesu li radionice dovoljne za unaprjeđivanje

znanja? Što je s onima koji nemaju odgovarajuće (akademsko) obrazovanje? To je svakako siva

zona ove profesije u koju se doista svatko, uz ponešto talenta i želje za radom može uspješno

infiltrirati. No, kakva je doista obrazovna struktura članova HND-a pokazat će nam pregled

statističkih podataka22

od početka vođenja evidencije, 1998. godine (Grafikon 1.).

Grafikon 1: Obrazovna struktura članova HND-a (1998-2011)

Broj je članova HND-a koji imaju najnižu i neodgovarajuću stručnu spremu (NSS) početkom

vođenja evidencije bio u porastu, no posljednji izračuni ne donose brojke o toj skupini, stoga

pretpostavljamo da se njihov broj smanjuje ili je gotovo potpuno nestao. Broj članova sa srednjom

stručnom spremom (SSS) raste do 2001. godine kada je na vrhuncu (1520 članova), a potom slijedi

tendencija pada. Rezultati za proteklu godinu pokazuju kako 1075 članova HND-a ima srednju

stručnu spremu, što je minimum otkada postoji evidencija. Nadalje, broj novinara sa višom

stručnom spremom (VŠS) raste do 2001. godine, nakon čega slijede godine pada, te je u 2011.

22

Izvor: Hrvatsko novinarsko društvo.

19

godini na minimumu otkada se vodi evidencija (161 član). Istodobno, broj članova s visokom

stručnom spremom (VSS) bilježi pozitivne trendove rasta do 2006. godine kada doseže maksimum

(1704 člana), da bi u sljedećim godinama uslijedile oscilacije. S druge strane, broj novinara sa

završenim magisterijem u konstantnom je porastu otkada postoji i evidencija (2011. godine 52 člana

HND-a imala su završen magisterij). Broj članova s najvišim stupnjem obrazovanja, doktoratom,

opada od 2003. godine kada je bio na povijesnom maksimumu (28), a posljednje četiri godine

stagnira. Statistika pokazuje i oscilacije u broju novinara čije je obrazovanje nepoznato, no

pozitivno je što se te brojke od početka vođenja evidencije ipak smanjuju.

Usprkos tomu, raduje interes mladih za studije novinarstva i komunikologije, koji se osim u

Zagrebu (Hrvatski studiji i Fakultet političkih znanosti) od 2005. mogu studirati i u Splitu, Zadru i

Dubrovniku. Riječ je o vrlo mladoj znanstvenoj disciplini klasificiranoj tek 2005. godine u polju

informacijskih znanosti.23

Politički determinizam koji je nedvojbeno utjecao na struku u bivšoj

državi, gdje je novinar smatran društveno-političkim radnikom, prenio se i u novo doba, što je

uzrokovalo usporavanje demokratizacije i profesionalizacije struke pri čemu su akademski

obrazovani novinari u diskriminirajućem položaju, a ''na tržištu im ravnopravno konkuriraju

novinari-amateri'' (Hebrang i Hebrang, 2010: 61). No, vrlo mali broj onih koji izađu s fakulteta

doista i završe u profesiji. ''Nije sramota biti neuk, pa i novinari koji nemaju visoko obrazovanje, ili

nisu stručno obrazovani etička načela mogu naučiti. Sramota je biti neuk, a moći učiti; a kad je o

novinarima riječ, neukost nije samo sramotna, nego i opasna, zbog masovne dostupnosti njihovih

uradaka.'' (Obradović, 2009: 243). Niska obrazovna razina novinara očituje se u nedostatku

kritičkoga mišljenja u tekstovima, ali i u nedostatku tekstova koji propituju (ne)opravdanost

društvenih promjena. Dodatan problem predstavlja i svaštarenje, pri čemu novinari više ne pišu

samo za rubriku u koju su raspoređeni, već ''šetaju'' kroz sve rubrike. Posebice je to vidljivo kod

manjih medija koji si, za razliku od velikih, ne mogu priuštiti angažiranje stručnjaka koji bi pokrio

određenu temu. Stoga je ključ svega u specijalizaciji novinara koja osigurava stvaranje stručnjaka

za praćenje određenoga područja / teme pri čemu može nuditi svoje usluge i drugim medijima, a

istodobno raditi i izvan svoga područja djelovanja.

Malović je još 2000. godine kao jedno od rješenja za poboljšanje stanja u struci predlagao uvođenje

stručnoga ispita za novinare ''kojim bi se verificiralo njihovo znanje i osposobljenost za obavljanje

novinarskih poslova i zadataka'' (2000: 99). Inicijativa je dobra, no kod nas još uvijek postoji

opravdani strah od negativne selekcije novinara vođen nestručnim kriterijima poput, primjerice,

stranačke pripadnosti što je bio čest slučaj devedesetih godina. Nadalje, postavlja se pitanje tko bi

23

Prema Pravilniku o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama (NN 2005, br. 76) u informacijske je

znanosti uz informatologiju uvrštena i komunikologija. Mataušić (2007) navodi kako se komunikacijske znanosti

smatraju dijelom informacijskih što je posljedica činjenice da Filozofski fakultet u Zagrebu ima matičnost. Početkom

2006. godine dogovoreno je da se ''polje informacijskih znanosti nazove dvojno informacijske i komunikacijske

znanosti'' (2007: 22), pri čemu su uz postojeću komunikologiju i novinarstvo uvedeni i odnosi s javnošću.

20

provodio tu verifikaciju i odlučivao tko udovoljava traženim kriterijima, a tko ne. Ideju zasigurno

ne treba odbaciti, no mora joj se dati prostor u javnoj raspravi u koju treba uključiti sve relevantne

(su)dionike društva, ali i struke.

Žitinski (2010) navodi kako ideja o boljoj obrazovanosti novinara nije prihvatljiva onima

koji se zalažu za novinarstvo kao industriju. Time se ponovno aktualiziraju vječne priče o tome je li

novinarstvo profesija, zanat ili vještina? Naime, oni smatraju kako bi to vodilo stvaranju elitističkog

novinarstva namijenjenog (obrazovanoj) manjini, dok bi (slabije obrazovana ili neobrazovana)

većina ostala usamljena. Riječ je o dvama izazovima s kojima se suočava suvremeno novinarstvo

(Rosenstiel 2003 prema Žitinski 2010). Izjednačavanje novinarstva s elitizmom temelji se na

odmaku od normi i pravila struke te njegovu temeljnu djelovanju, a to je javni interes. S druge se

strane nalazi antiprofesionalizam koji poistovjećuje neutralnost i neovisnost, što može biti jako

opasno ukoliko novinar zaboravi naglasiti prave vrijednosti. Stoga je profesionalizacija zanimanja

novinar i više nego nužna, no inicijative trebaju krenuti iz same strukovne udruge kao što je HND,

čiji Statut još uvijek nije prihvatio akademsku profesiju novinar, a takvo nepotrebno odugovlačenje

dodatno srozava vjerodostojnost novinara i medija u cjelini, ali i dovodi u pitanje koncept društvene

odgovornosti (Hebrang i Hebrang, 2010).

5. Zaključak

Hrvatski su mediji u posljednja dva desetljeća prošli dug i trnovit put; od borbe za slobodu govora i

djelovanja u vrijeme stvaranja države do borbe za opstanak. Tranzicijsko razdoblje ostavilo je veliki

utjecaj na medije ali i na društvo u cjelini; sumnjivi proces pretvorbe i privatizacije, čiji su modeli

neuspješno primjenjivani na medije, zauvijek je ugasio pojedine medije, a druge predao u ruke

sumnjivoga kapitala čiji su vlasnici i danas nepoznati, a pitanje transparentnosti vlasništva potrebno

je zatvoriti budući da opterećuje sliku medijske scene u Hrvatskoj. Osim toga, liberalizacija tržišta i

ulazak stranoga kapitala redefinirao je ulogu medijskog vlasništva, ukinuti su državni monopoli, no

istovremeno dolazi do okrupnjavanja vlasništva i stvaranja koncerna. Ulaskom komercijalnih

medija na hrvatsko tržište neki od njih gube dugogodišnji monopol, ali i kvalitetu. Fenomen

tabloidizacije i komercijalizacije ostavio je negativne posljedice u vidu nestanka ozbiljnih novina,

kao i pravog istraživačkog novinarstva, a javlja se i tzv. građansko novinarstvo koje smanjuje

vrijednost medijskog sadržaja i novinarski profesionalizam. Glavni izvor prihoda postaju oglašivači

čiji je utjecaj pogubniji od političkoga, budući da posve kontroliraju medijski sadržaj ali i novinare.

Ekonomski položaj medija u Hrvatskoj dodatno je uzdrman gospodarskom krizom koja je smanjila

broj naklada, prepolovila udio marketinških prihoda što je mnoge izdavače i medijske vlasnike

natjeralo na racionalizaciju poslovanja što se manifestiralo gašenjem neprofitabilnih projekata,

21

uvođenjem djelomične ili potpune naplate internetskih sadržaja, ali i smanjenjem broja zaposlenih u

redakcijama. Status novinara (socioekonomski i profesionalni) nikada nije bio gori, a njihova

nesigurnost i nezadovoljstvo nikada veće. Zbog sveopće štednje na kadrovima, niske obrazovne

razine većine novinara i nepoštivanja pravila struke te zadovoljavanja interesa vlasnika narušeni su

temeljni standardi profesije. Pozitivan iskorak svakako predstavlja i osnivanje Vijeća za medije po

uzoru na skandinavske i zapadnoeuropske zemlje – tijela koje bi se brinulo za dosljedno provođenje

etičkih standarda ali i javno prozivalo neodgovorne. Ukoliko zaživi bit će to veliki iskorak u zaštiti

ljudskih prava i dostojanstva pojedinaca. Ne treba ni zanemariti inicijative o uvođenju stručnoga

ispita za novinare ili osnivanja novinarske komore koje bi svakako bile dobar samoregulativan alat,

a regulaciji profesije svakako će pridonijeti i poboljšanje obrazovne razine novinara, o čijim

pozitivnim trendovima svjedoče statistički podaci novinarske udruge. Također, bilo bi poželjno

nastaviti s izvaninstitucionalnim obrazovanjem novinara u vidu radionica i okruglih stolova.

Popis literature

▪ Gavranović, A. (2006a): Utjecaj komercijalizacije na javne medije, Medij. istraživanja (god. 12, br. 1), 2006., str. 111

– 115

▪ Gavranović, A. (2006b): Medijska obratnica: novi čitatelji traže drugačije novine, Zagreb, Sveučilišna knjižara

▪ Gavranović, A., Naprta, R. (2008a): Ekonomski položaj medija u Hrvatskoj, Mediaanali, 2 (2008) 3, str. 69 - 84

▪ Grmuša, T. (2010): Istinitost i objektivnost u informaciji i društveno-štetne komunikacijske forme (magistarski rad)

▪ Hebrang, B., Hebrang, V. (2010): Neki vidovi društvene odgovornosti medija i potreba profesionalizacije u

medijskom području, Mediji i društvena odgovornost, Biblioteka komunikologija, sv. 3. (ur. Danijel Labaš), str. 59 - 83

▪ Jergović, B. (2004): Odmjeravanje snaga: Novine i politka u Hrvatskoj u prvom razdoblju tranzicije, Zagreb,

Sveučilišna knjižara

▪ Jergović, B. (2003): Zakonske promjene i tisak u Hrvatskoj od 1990. do 2002., Polit.misao, Vol Xl, (2003), br. 1., str.

92. - 108.

▪ Jergović, B. (2010): Društvena odgovornost novinara - od pretpostavki do ostvarenja, Mediji i društvena odgovornost,

Biblioteka komunikologija, sv. 3. (ur. Danijel Labaš), str. 13 - 28

▪ Jurišić J., Kanižaj, I., Jokoš, I., Janeš, S. (2007): Manipulacija čitateljima – prikriveno oglašavanje u hrvatskim

novinama, Polit.misao, 44 (2007), 1, str. 117 - 135

▪ Kunczik, M., Zipfel, A. (2006): Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zaklada Friedrich Ebert Stieftung,

Zagreb

▪ Labaš, D. (2006): Novinarstvo pred zahtjevom istine, Riječki teološki časopis 14 (2006), 1 (27), str. 53 – 67

▪ Labaš, D., Uldrijan, I. (2010): Može li dobro novinarstvo biti nemoralno? Pitanje odnosa etike, kvalitete i medijske

pismenosti, Mediji i društvena odgovornost, Biblioteka komunikologija, sv. 3. (ur. Danijel Labaš), str. 85 – 106

▪ Labaš, D. (2011): Hrvatski novinari i mediji: od doba 'beskućništva' do 'okućivanja', Komunikacija i mediji u krizi,

Biblioteka komunikologija, sv. 4., (ur. Danijel Labaš), str. 193 – 210

22

▪ Lučić, P. (2009): Odgovornost novinara danas, Mediaanali 3 (2009), 5, str. 31 – 48

▪ Malović, S. (2000): Stručnost - uvjet za profesionalnost, Medij. istraživanja (god. 6., br. 2.), str. 97 – 100

▪ Malović, S. (2004): Ima li granice slobodi medija?, Polit. misao, Vol. XLI (2004), br. 1, str. 32 – 41

▪ Malović, S. (2006): Etika u medijima: Tko je pozvan na odgovorno djelovanje, Riječki teološki časopis, 1(27) (14

(2006)), 69-78.

▪ Malović, S. (2007): Mediji i društvo, ICEJ i Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2007.

▪ Malović, S. (2009): Samoregulacija: čaroban štapić ili uzaludan trud?, Mediaanali 3 (2009) 6, str. 225 - 232

▪ Mataušić, J. M. (2007): Komunikacijske znanosti. Definicije i područja istraživanja., Komunikacijske znanosti.

Znanstvene grane i nazivlje., (ur. Juraj Mirko Mataušić) str. 9 – 37

▪ Obradović, Đ. (2009): Samoregulacija novinarske profesije na temeljnoj razini, Mediaanali 3 (2009), 6, str. 230 - 249

▪ Valković, J. (2009): Supsidijarnost u hrvatskom medijskom prostoru - problemi i mogućnosti djelovanja, Bogoslovska

smotra, 79 (2009) 1, str. 113 - 146

▪ Vukušić, J. (2000): Novinari - glavni čuvari vlastitih postulata, Medij. istraživanja (god. 6., br. 2), 2000, str. 101 - 104

▪ Žitinski, M. (2010): Novinarstvo kao industrija naspram novinarstvu kao profesiji, Mediaanali 4 (2010), 7, str. 23 - 38

Izvori:

▪ Bačić, M. (2009): Istraživanja: Hrvatska novinarska stvarnost danas – Novinari u apatiji, Novinar 10 – 11-12 /2009,

str. 38 - 40

▪ Bakotin, J. (2009): Sklad političara i medijskih tajkuna, intervju s Hajrudinom Hromadžićem, Novinar 5-6/2009, str.

43 – 45

▪ Duka, Z. (2008): Uzvraćena ljubav, Novinar 1/2008, str. 18

▪ Duka, Z. (2011): Ili ćemo biti ili nas neće biti, Novinar 1-2-3/2011, str. 4 – 5

▪ Đilas, M. (2009): Devet zabluda hrvatskog novinarstva, Novinar 5-6/2009, str. 8 – 12

▪ Gavranović, A. (2008b): Što ljudi očekuju od medija, Neizbježan sukob informiranosti i zabave, Novinar 2/2008, str.

28 - 29

▪ Klauški, T. (2009): Tko štiti korupciju i kako – Slučaj Stanković Appelt, Novinar 5-6/2009, str. 15 – 18

▪ Lulić, V. (2011): Vijeće za medije - Senzacionalno lijepa vijest usred mnoštva ružnih, Novinar 4-10/2011, str. 14 – 16

▪ Modrić, S. (2008): Novinarstvo kao sluga big businessa, Novinar, 1/2008, str. 13 – 15

▪ Ničota Toth, M., Petričević, J. (2008): Sloboda medija na udaru kapitala, kriminala i korupcije, Novinar 10-12/2008,

str. 26 - 33

▪ Paprella, S. (2011): Od lani ugasilo se 97 novina, Novinar 1-2-3/2011, str. 12 - 14

▪ Simonović, G. (2010): Tjednici – vlastite blijede kopije, Novinar, 10-12/2010, str. 36 – 37

▪ Novinar, 4 – 10 /2011

23

Internetski izvori

▪ http://www.poslovniforum.hr/about02/sd32.asp pristup ostvaren 6. 02. 2012.

▪http://www.vecernji.hr/vijesti/hrvati-vise-vjeruju-banci-kojom-posluju-nego-crkvi-clanak-374822 pristup ostvaren 9.

02. 2012.