GIGA

Michael Scott Čarobnica: Tajne besmrtnog Nicholasa

Flamela - knjiga treća

Naslov izvornika: THE SORCERESS: THE SECRETS OF THE IMMORTAL NICHOLAS FLAMEL - BOOK III

GIGA

2

Posvećeno Courtney, ex ammo

GIGA

3

Umoran sam, strašno sam umoran. I brzo starim. Zglobovi su mi ukočeni, vid slab i moram se naprezati da čujem. Proteklih pet dana bio sam prisiljen poslužiti se moćima više puta nego cijelog proteklog stoljeća, što mi je znatno ubrzalo starenje. Procjenjujem da sam od prošlog četvrtka ostario najmanje jedno desetljeće, a možda i više. Želim li preživjeti, moram se domoći Knjige Abrahama Židova, ali se pritom više ne smijem - ne usuñujem — služiti moćima. No, Kodeks je u Deejevim rukama pa znam da ću biti primoran ponovno crpsti sve slabiju auru. Moram, želimo li preživjeti. Svaki put kada se njome poslužim, korak sam bliže smrti... a kad umrem, i Perenelle sa mnom, neće se više imati tko suprotstaviti Deeju i Mračnim Starijima. Kad mi umremo, svijetu će doći kraj. Ali još nismo mrtvi. A tu su i blizanci. Ovaj put pravi, istinski blizanci iz legende, s aurama od čista zlata i srebra. Dok blizanci žive, živi i nada. Spremamo se ući u London. Tog se grada bojim više od ostalih, jer on je srce Deejeve moći. Zadnji put kad smo Perenelle i ja bili ondje, u rujnu 1666. godine, Čarobnjak je zamalo spalio grad do temelja u nastojanju da nas zarobi. Otada se onamo nismo vratili. London je privukao Starije iz svih dijelova svijeta: više ih je u tom gradu nego u ijednom drugom na zemlji. Pripadnici Starijeg soja, Sljedećeg naraštaja i besmrtni ljudi slobodno se i neopaženo kreću ulicama, a znam za najmanje desetak Carstava sjena raštrkanih po britanskome otočju. Nad keltskim krajevima križa se i spaja više zmajevih brazdi nego U ijednoj drugoj zemlji, a ja se molim da se pomoću blizanaca, kojima su moći Probuñene, tim brazdama uspijemo vratiti u San Francisco, mojoj Perenelle. A tu je i kralj Gilgameš, najstariji besmrtnik na svijetu. Njegovo je enciklopedijsko znanje neprocjenjivo. Priča se da je nekoć bio čuvar Kodeksa i da je čak poznavao Abrahama koji je stvorio tu knjigu. Prema predaji, Gilgameš poznaje sve vrste elementarne magije - premda, začudo, nikada nije imao moć da se njome koristi. Taj kralj nema aure. Često sam se pitao kakav je to osjećaj: biti svjestan tolikih nevjerojatnih stvari, imati pristup mudrosti drevnih naroda, poznavati riječi i čarolije koje bi ovaj svijet mogle pretvoriti u raj kakav je nekad bio... a ne moći ih upotrijebiti. Sophie i Joshu rekao sam da tražimo Gilgameša kako bi ih poučio Vodenoj magiji i pronašao zmajevu brazdu kojom ćemo se vratiti kući. Ali ne znaju da je to neizvjestan potez očajnika; ako nas Kralj odbije, ostat ćemo zarobljeni na Deejevu području, bez mogućnosti bijega. A prešutio sam im i da je Gilgameš posve, posve lud... kao i to da je za našeg zadnjeg susreta bio uvjeren da ga želim ubiti.

Iz dnevnika Nicholasa Flamela, alkemičara Napisano danas, u ponedjeljak, 4. lipnja,

u Londonu, gradu mojih dušmana

GIGA

4

PONEDJELJAK,

4. lipnja

GIGA

5

Prvo poglavlje "Mislim da ih vidim." Mladić u zelenoj zimskoj vjetrovki, koji je stajao točno pod golemim, okruglim satom kolodvora St. Pancras, spusti mobitel s uha i pogleda mutni jpeg na pravokutnom zaslonu. Engleski Čarobnjak poslao mu je tu fotografiju prije nekoliko sati: zrnata fotografija ispranih i izblijedjelih boja izgledala je kao da je fotografirana sigurnosnom kamerom odozgo i nosila je oznaku da je slikana 4. lipnja u 11.59.00. Prikazivala je sjedokosog, postarijeg muškarca koji se u pratnji dvoje svjetlokosih tinejdžera uspinje na vlak. Podigavši se na prste, mladić preleti pogledom kolodvor tražeći trojac s fotografije. Na trenutak pomisli da ih je izgubio u vrevi, ali je znao da ionako ne bi daleko dospjeli; jedna od njegovih sestara bila je na donjem katu, a druga na ulici odakle je motrila ulaz. Ali kamo su se nestali starac i tinejdžeri? Uske male nosnice mu se rašire dok je razvrstavao bezbrojne mirise na kolodvoru. Prepoznao je i odbacio mješavinu smrada koja nastaje kad se previše humana nañe na jednom mjestu, nebrojene parfeme i dezodoranse, gelove i lakove, masan smrad pržene hrane Iz kolodvorskih restorana, bogat miris kave i metalan, uljast, opor miris lokomotiva i vagona. Zatim sklopi oči i zabaci glavu, a nosnice mu se neprirodno rašire. Mirisi koje je tražio bili su stariji, divlji, neprirodniji... Eno ih! Metvica: jedva zamjetan dašak. Naranča: posve slaba natruha. Vanilija: jedva što više od traga. Rašire mu se plavo-crne zjenice, skrivene sunčanim naočalama malih pravokutnih stakala. Njušio je zrak slijedeći paučinaste niti mirisa kroz golem željeznički kolodvor. Sad ih ima! Postariji muškarac s fotografije na mobitelu krupnim je koracima grabio kroz gužvu u središnjoj dvorani kolodvora ravno prema njemu. Bio je odjeven u crne traperice i pohabanu kožnatu jaknu, a u ljevici je nosio malu putnu torbu. Baš kao na nedavno snimljenoj fotografiji, pratilo ga je dvoje plavokosih tinejdžera dovoljno sličnih da budu brat i sestra. Dječak je bio viši od djevojčice i oboje su nosili naprtnjače. Mladić fotoaparatom u mobitelu brzo okine sliku i pošalje je doktoru Johnu Deeju. Premda je engleskog Čarobnjaka prezirao iz dubine duše, nije imao razloga da mu se zamjeri. Dee je služio jednom od moćnijih Mračnih Starijih i daleko najopasnijem meñu njima. Podigavši kapuljaču zelene vjetrovke na glavu, mladić okrene leña trojcu koji mu se primicao i nazove sestru koja je čekala na donjem katu. "Nema sumnje da su to Flamel i blizanci", reče u mobitel ispod glasa na prastarom jeziku iz kojeg se razvio galski. "Idu prema tebi. Ščepat ćemo ih kad izañu na Euston Road." Sklopivši mobitel, mladić u jakni s kapuljačom zaputi se za Alkemičarom i američkim blizancima. S lakoćom se probijao kroz ranoposlijepodnevnu gužvu, izgledajući kao običan tinejdžer, neprepoznatljiv i neupadljiv u pohabanim trapericama, iznošenim tenisicama i prevelikoj jakni, glave i lica zakrivenih kapuljačom, očiju nevidljivih iza tamnih naočala. No, usprkos vanjštini, taj mladić nikada nije bio ništa slično čovjeku. On i njegove sestre doputovali su u tu zemlju dok je još bila spojena s europskim kopnom i naraštajima ih se štovalo kao bogove. Bio je duboko ogorčen što mora slušati Deeja — koji je, na kraju krajeva, ipak običan humani. No, engleski Čarobnjak obećao je mladiću s kapuljačom privlačnu nagradu: Nicholasa Flamela, legendarnog Alkemičara. Deejeve upute bile su jasne; mladić i njegove sestre dobit će Flamela, ali blizance ne smiju dirati. Mladićeve se usne izviju.

Njegove će sestre lako zarobiti blizance, a njemu će pripasti čast da ubije Flamela. Pri toj pomisli, jezik crn poput ugljena sune mu iz kuta usta i obliže usne. Tjednima će se gostiti Alkemičarom. A najukusnije zalogaje će, dakako, sačuvati za Majku. Nicholas Flamel usporio je kako bi ga Sophie i Josh dostigli. Usiljeno se osmjehne i pokaže

GIGA

6

devetmetarski brončani kip zagrljenog para pod satom. "Zove se Sastajalište", glasno reče, a onda šaptom doda: "Slijede nas." Svejednako se smiješeći, nagne se Joshu i reče ispod glasa: "Da ti nije palo na pamet okrenuti se." "Tko?" upita Sophie. "Što?" ukočeno upita Josh. Bilo mu je mučno i vrtjelo mu se; tek Probuñena osjetila preplavilo mu je obilje kolodvorskih mirisa i zvukova. U potiljku mu je bubnjala glavobolja, a svjetla su mu se činila toliko jarkima da je žalio što nema sunčane naočale. "Da... što je bolje pitanje", smrknuto će Nicholas. Upre prst u sat, kao da govori o njemu. "Nisam siguran što je ovdje", prizna. "Ali je nešto prastaro. Osjetio sam to čim smo sišli s vlaka." "Osjetili ste?" upita Josh, dezorijentiran i sve smeteniji. Nije mu bilo ovako zlo otkako je dobio sunčanicu u pustinji Mojave. "Osjetio sam žmarce, nešto nalik na svrab. Moja je aura reagirala na auru toga bića, tko god - ili što god - ono bilo. Kad naučite bolje vladati svojim aurama, i sami ćete to moći osjetiti." Zabacivši glavu, kao da se divi kupoli od metalne mreže i stakla, Sophie se polako okrene. Mnoštvo putnika vrtložilo se oko njih. Većinom su izgledali kao domaći ljudi koji putuju na posao, premda je bilo i mnogo turista koji su zastajali da se fotografiraju pred kipom Sastajalište ili golemom urom. Nije joj se činilo da na nju i njezine suputnike itko obraća posebnu pozornost. "Što ćemo?" upita Josh. Počela ga je hvatati panika. "Ja mogu potkrijepiti Sophiene moći", trabunjao je, "baš kao u Parizu—" "Ne", plane Flamel uhvativši mu ruku u čelični stisak. "Od sada, moćima se smijete služiti samo ako doista ne bude druge. Čim aktivirate auru, privući ćete pozornost svakog pripadnika Starijeg roda, Sljedećeg naraštaja i besmrtnika u krugu od petnaest kilometara. A ovdje u Engleskoj, gotovo je svaki besmrtnik kojeg ćete susresti u dosluhu s Mračnim Starijima. Uz to, u ovoj biste zemlji mogli probuditi i druga stvorenja koja je bolje ostaviti da spavaju." "Ali rekli ste da nas slijede", usprotivi se Sophie. "To znači da Dee već zna da smo ovdje." Flamel pogura blizance nalijevo, od kipa prema izlazu. "Pretpostavljam da su straže postavljene u svaku zračnu i pomorsku luku, kao i na kolodvore diljem Europe. Dee možda sluti da smo se zaputili u London, ali čim netko od vas aktivira auru, slutnja će mu biti potvrñena." "A što će onda učiniti?" upita Josh okrećući se prema Flamelu. Jarka svjetlost koja je dopirala odozgo snažno je isticala nove bore na Alkemičarevu čelu i oko očiju. Flamel slegne ramenima. "Tko zna što je sve u stanju učiniti. Očajanje, a očajnici su spremni na kojekakve strahote. Ne zaboravite da je on bio na krovu Notre Damea. Bio je spreman uništiti prastaro zdanje samo da vas zaustavi... bio vas je spreman ubiti ne bi li spriječio vaš odlazak iz Pariza." Josh zbunjeno odmahne glavom. "Ali upravo to ne razumijem - mislio sam da nas želi žive." Flamel uzdahne. "Dee je nekromant. Odvratno je to i strašno umijeće koje uključuje umjetno buñenje mrtvačeve aure i vraćanje tijela u život." Josha pri toj pomisli oblije ledena hladnoća. "Želite reći da nas je mogao ubiti i oživjeti?" "Da. Ako mu ne bi bilo druge." Flamel pruži ruku i nježno stegne dječakovo rame. "Vjeruj mi, strašno je to postojanje, puka sjena pravoga života. I zapamti, Dee je vidio što si učinio i stekao djelomičnu predodžbu o tvojim moćima. Ako je do sada imalo sumnjao da ste blizanci iz legende, sada te sumnje više nema. Mora vas se domoći. Treba vas." Alkemičar bočne Joshova prsa. Pod prstom mu zašušti papir. Pod majicom, u platnenoj vrećici obješenoj oko vrata, Josh je nosio dva lista koja je istrgnuo iz Kodeksa. "A više od svega treba te stranice."

GIGA

7

Slijedili su znakove koji su upućivali prema izlazu na Euston Road, nošeni rijekom putnika na posao koji su se kretali u istom pravcu. "Mislila sam da ste rekli da će nas ovdje netko dočekati", reče Sophie ogledavajući se. "Saint-Germain mi je rekao da će se pokušati javiti jednom starom prijatelju", promrmlja Flamel. "Možda nije uspio doći do njega." Izašli su iz kićene kolodvorske zgrade od crvene opeke na Euston Road i iznenañeno zastali. Kad su prije samo dva i pol sata napustili Pariz, na nebu nije bilo ni oblačka i temperatura je prelazila dvadeset stupnjeva, a u Londonu su imali osjećaj da je bar deset stupnjeva manje i lilo je kao iz kabla. Vjetar koji je šibao ulicom bio je toliko hladan da su blizanci zadrhtali. Okrenuli su se i vratili u zaklon kolodvora. Tada ga Sophie ugleda. "Mladić u zelenoj vjetrovki podignute kapuljače", odjednom reče okrećući se prema Nicholasu i prodorno mu gledajući ravno u svijetle oči. Znala je da će, svrne li pogled, nehotice pogledati mladića koji brza za njima. Vidjela ga je krajičkom oka. Zadržao se kod jednog stupa zagledan u mobitel po kojem je nešto prčkao. Nešto u njegovu slavu nije bilo kako treba. Nešto je bilo neprirodno. I učinilo joj se da u zraku osjeća posve lagan smrad pokvarena mesa. Namreška nos. Zatvorivši oči, usredotoči se na miris. "Smrdi po truleži, kao pregažena životinja na cesti." Smiješak na Alkemičarevu licu odrveni. "U kapuljači je? Znači, on nas je slijedio." Blizanci zamijete da mu glas posve lagano drhti. "Samo što to uopće nije mladić, zar ne?" upita Sophie. Nicholas odmahne glavom. "Ništa slično tomu." Josh duboko udahne. "Dobro, pa zar sad još dvije osobe u zelenim vjetrovkama idu prema nama?" "Troje ih je?" užasnuto šapne Flamel. "Moramo ići." Zgrabivši blizance za ruke, izvuče ih na ledenu kišu, skrene desno i odvuče ih ulicom. Kiša je bila toliko hladna da je Joshu zapeo dah u grlu. Nanosi oštrih kapljica šibali su mu lice. Flamel napokon povuče blizance U sporednu uličicu da se sklone s pljuska. Josh je stajao loveći dah. Sklonivši kosu iz očiju, pogleda Alkemičara. "Tko su oni?" oštro upita. "Zakukuljeni", gorko će Alkemičar. "Dee je očito očajan i moćniji no što sam mislio ako im može nareñivati. Oni su Genii Cucullati." "Sjajno", reče Josh. "Sad sve znam." Pogleda sestru. "Jesi li ikada čula za..." započne, a onda zanijemi vidjevši izraz na njezinu licu. "Jesi!" Sophie je drhtala dok su joj sjećanja Vještice od Endora titrala na rubovima svijesti. Osjećala je nešto kiselo u dubini grla, a želudac joj se zgañeno stezao. Vještica od Endora očito je poznavala Genii Cucullati — i gnušala ih se. Sophie se okrene bratu i objasni: "Ljudožderi."

GIGA

8

Drugo poglavlje Ulice su bile puste jer su zapuši vjetra i kiše većinu prolaznika potjerali u kolodvorsku zgradu ili obližnje trgovine. Na Euston Roadu nastao je prometni zastoj, a brisači su bjesomučno šibali. Trube su drečale, a počeo je tuliti i alarm nekog automobila u blizini. "Držite se mene", naredi im Nicholas, okrene se i zatrči preko ulice, obilazeći zaustavljena vozila. Sophie mu je trčala za petama, a Josh je, prije negoli će zakoračiti na kolnik, zastao i još se jednom osvrnuo prema kolodvoru. Tri spodobe okupile su se na ulazu, glava i lica skrivenih pod kapuljačama. Dok im je kiša bojala vjetrovke u tamnozeleno, Josh bi se mogao zakleti da izgledaju kao plaštevi. Zadrhtao je, ali ovog puta ne samo zbog hladnoće ledenog pljuska. Zatim se okrenuo i zatrčao preko ulice. Pognute glave da se zaštiti od kiše nošene vjetrom, Nicholas je vodio blizance izmeñu vozila. "Požurite. Uspijemo li odmaknuti dovoljno daleko, smrad prometa i kiše možda spere naše mirise." Sophie baci pogled preko ramena. Zakukuljeni trojac napustio je zaklon kolodvorske zgrade i brzo ih dostizao. "Slijede nas", dahne, panično podižući glas. "Što ćemo sad?" upita Josh. "Nemani pojma", mrko će Nicholas. Zagleda se niz dugu ravnu ulicu. "Ali ostanemo li ovdje, mrtvi smo. Bar ja." Neveselim osmijehom pokaže zube. "Siguran sam da će vas dvoje Dee pokušati uhvatiti žive." Ogledavsi se, Flamel ugleda sporednu uličicu s lijeve strane i mahne blizancima da ga slijede. "Ovuda. Pokušat ćemo ih navesti na pogrešan trag." "Da je bar Scatty ovdje", gunñao je Josh, u potpunosti svjestan razmjera tog gubitka. "Ona bi ih mogla srediti." U uskoj uličici visokih zidova bilo je suho. Duž jednog zida bili su poredani plavi, zeleni i smeñi kontejneri od plastike, dok su uz drugi bili nagomilani ostaci drvenih paleta i pretrpane crne vreće za otpatke. Odvratno je smrdjelo, a na jednoj vreći sjedila je kuštrava mačka sustavno je parajući kandžama. Kad su Flamel i blizanci protrčali, mačka nije čak ni podigla pogled. No, već u sljedećem trenutku, kad su tri zakukuljene spodobe banule u uličicu, mačka izvije leña, nakostriješi se i nestane u sjenama. "Imate li pojma kamo ovo vodi?" upita Josh dok su hitali pokraj niza vrata s lijeve strane, koja su očito bila stražnji ulazi u poduzeća na glavnoj ulici. "Ni najblažeg", prizna Flamel. "Ali to nije ni važno dok god odmičemo od Zakukuljenih." Sophie se osvrne. "Ne vidim ih", objavi. "Možda smo im pobjegli." Skrenula je iza Nicholasa za ugao, a onda se zamalo sudarila s njim jer se naglo zaustavio. Sljedeći skrene Josh i za dlaku izbjegne sudar. "Ne posustajte", dahne i zaobiñe ih kako bi preuzeo vodstvo. Ali tada shvati zašto su stali: uličica je završavala visokim, crvenim zidom s navojima bodljikave žice na vrhu. Alkemičar se naglo okrene i stavi prst na usta. "Tišina. Možda su promašili uličicu..." Nalet hladne kiše zapljusne tlo i donese užegao smrad: gadan smrad pokvarena mesa. "A možda i nisu", doda kad su se Genii Cucullati nečujno pojavili iza ugla. Nicholas gurne blizance iza sebe, ali oni mu smjesta stanu uz bok. Sophie mu je nagonski stala zdesna, a Josh slijeva. "Odmaknite se", reče Flamel. "Ne", odvrati Josh. "Nećemo dopustiti da se sami suprotstavite trima neprijateljima", doda Sophie. Zakukuljeni uspore, rasporede se kako bi zapriječili izlaz iz uličice i stanu. Stajali su neprirodno mirno, lica zasjenjenih neobično velikim kapuljačama. "Sto čekaju?" promrmlja Josh, glasom jedva čujnijim od šapta. Bilo je nečega životinjskog u stavu i držanju tih stvorenja. U doku-mentarcu National Geographica vidio je aligatora koji čeka u rijeci da jelen zakorači u nju. I on je bio potpuno nepomičan - dok nije naglo sunuo u napad. Odjednom se tihom uličicom prolomi zastrašujuće glasan prasak nalik na pucanje drva, nakon

GIGA

9

kojega se začuje nešto što je podsjećalo na paranje tkanine. "Mijenjaju oblik", dahne Sophie. Pod zelenim jaknama, mišići su lelujali i stezali se, svijajući stvorenjima kralješnice u luk, gurajući im glave naprijed. Ruke se vidno izduže, a šake koje su izvirivale iz neobično dugih rukava sada su bile prekrivene gustim krznom i završavale neravnim, svijenim, crnim kandžama. "Vukovi?" drhtavim glasom upita Josh. "Više medvjedi nego vukovi", tiho odgovori Nicholas ogledavajući se po uličici stisnutih očiju. "I više vukodlaci nego medvjedi", doda kad je posve blaga primjesa vanilije ispunila zrak. "I ništa nam ne mogu", objavi Sophie, odjednom se uspravnije držeći. Podigavši desnicu, pritisne palcem ljevice zlatan krug kojim joj je bilo biljegovano meso zapešća. "Ne", oštro će Nicholas i gurne djevojčinu ruku u stranu. "Već sam vam rekao; u ovom gradu ne smijete se služiti moćima. Aure su vam previše prepoznatljive." Sophie srdito odmahne glavom. "Znam što su ti stvorovi", odlučno reče. A onda joj glad zadrhta. "Znam što čine. Ne možete očekivati da samo stojimo dok vas ta stvorenja proždiru. Dopustite da ih sredim - mogu ih spržiti do kosti." Njezina srdžba brzo prijeñe u uzbuñenje tom mogućnošću, pa se nasmiješi. Plave oči na trenutak zablistaju srebrno, a lice postane čvrsto i oštro, kao da ima mnogo više od petnaest godina. Alkemičar se mrko smiješio. "Mogla bi. Ali sumnjam da bismo odmakli kilometar ulicom prije negoli bi nas dostiglo nešto daleko ubojitije od ovih stvorenja. Nemaš pojma što vreba na ovim ulicama, Sophie. Ja ću to srediti", ustrajao je. "Nisam posve bespomoćan." "Napast će", žurno ih upozori Josh tumačeći govor tijela tih stvorenja i gledajući kako se rasporeñuju u borbenu formaciju. Negdje u dubini uma pitao se odakle mu to znanje. "Ako kanite nešto poduzeti, učinite to odmah." Genii Cucullati raširili su se tako da je sada svaki stajao pred jednim od njih. Stvorenja su bila pogrbljena, svijenih leña, vjetrovki napetih na širokim prsima, nabreklih ramena i mišićavih ruku. Pod sjenom kapuljače, plavo-crne oči blistale su iznad oštrih zuba. Dogovarali su se svojevrsnim cviljenjem i rezanjem. Nicholas podvije rukave kožnate jakne razotkrivajući srebrni lančić na lijevom zapešću i dvije iskrzane narukvice od višebojnog konca na desnom. Skinuvši jednu od končanih narukvica, stane je trljati meñu dlanovima, a zatim je prinese usnama i puhne u nju. Sophie i Josh gledali su kako tu malu kuglicu baca na tlo pred Zakukuljene. Vidjeli su kako višebojne niti padaju u blatnu lokvu točno pred najkrupnijim stvorenjem i pripremili se na prasak. Čak su i strašna stvorenja brže-bolje uzmaknula od lokvice, kližući se kandžama po pločniku. Ali ništa se nije dogodilo. Zvuk koji je ispustilo najkrupnije stvorenje vjerojatno je bio smijeh. "Ja kažem da se borimo", prkosno će Josh, premda ga je Alkemi-čarev poraz potresao. Vidio je kako Flamel baca koplja čiste energije, gledao je kako drveni pod pretvara u šumu — očekivao je nešto spektakularno. Josh dobaci pogled sestri znajući da ona razmišlja o istome. U ostarjelu i oslabljenu stanju, Flamela su izdavale moći. Josh lagano kimne i vidje kako Sophie uzvraća istom kretnjom pružajući prste. "Nicholas, vidjeli ste što smo učinili vodorigama", nastavi Josh, uvjeren u sestrinu i svoju moć. "Zajedno, Sophie i ja možemo se suprotstaviti svakome... i svemu." "Tanka je granica izmeñu samopouzdanja i oholosti, Josh", tiho će Flamel. "A granica izmeñu oholosti i gluposti još je tanja. Sophie", doda ne gledajući je, "upotrijebiš li svoje moći, osudit ćeš nas na smrt." Josh odmahne glavom. Bio je zgañen Flamelovom očitom slabošću. Udaljivši se od starca, skine naprtnjaču i otvori je. Pokraj poklopca je stršila debela kartonska tuba u kakvima se

GIGA

10

obično nose plakati ili smotani zemljovidi. Strgnuvši bijeli plastični čep, posegne u nju, dohvati predmet umotan u zaštitni najlon s mjehurićima i izvadi ga. Nicholas...?" zausti Sophie. "Strpljenja", šapne Flamel, "strpljenja..." Najkrupniji meñu Zakukuljenima spusti se na sve četiri i zakorači prema njima kuckajući dugim prljavim kandžama po pločniku. "Darovani ste meni", reče zvijer iznenañujuće visokim, gotovo dječjim glasom. "Dee je vrlo široke ruke", ravnodušno će Flamel. "Premda sam Iznenañen što su se Genii Cucullati uopće udostojali raditi za običnog humana." Stvorenje se kuckajući primakne još jedan korak. "Dee nije običan humani. Besmrtni Čarobnjak je opasan, ali čuva ga gospodar koji je neizmjerno opasniji." "Možda bi vam bilo pametnije da se bojite mene", predloži Flamel smiješeći se stisnutim usnama. "Stariji sam o Deeja i nemam gospodara koji me štiti - jer mi nikada nije trebao!" Stvorenje se nasmije i bez upozorenja poleti na Flamelov grkljan. Kameni mač zazviždi zrakom, glatko prereze kapuljaču vjetrovke i odsiječe velik komad zelene tkanine. Stvorenje cikne od bola i izvije cijelo tijelo u letu ne bi li izbjeglo sječivo koje se vraćalo i zasjeklo mu prednju stranu jakne, s koje odreže nekoliko puceta i uništi zatvarač. Josh Newman ispriječi se pred Nicholasom Flamelom. Objema rukama stezao je kameni mač koji je izvukao iz kartonske tube. "Ne znam tko ste niti što ste", protisne glasom koji je podrhtavao od adrenalina i napora koji je zahtijevalo čvrsto držanje oružja. "Ali vjerujem da vi zato znate što je ovo." Zvijer ustukne, plavo-crnih očiju uprtih u sivo sječivo. Kapuljača pod kojom se krio sada mu je u prnjama visjela oko ramena, otkrivajući glavu. Josh primijeti da u plohama i bridovima tog lica ništa nije ni izdaleka ljudsko, ali da je svejedno iznimno lijepo. Očekivao je čudovište, ali glava je bila iznenañujuće mala s krupnim, tamnim očima uvučenim duboko pod usko čelo, visokih i izbočenih jagodičnih kostiju. Nos je bio ravan, nosnice raširene. Usta su bila vodoravan prorez koji je sad bio malo rastvoren otkrivajući izobličene, požutjele i pocrnjele zube. Joshove oči polete lijevo i desno na ostala stvorenja. I ona su zurila u kameni mač. "Ovo je Clarent", tiho reče. "Njime sam se borio s Nidhoggom u Parizu", nastavi. "I znam kako djeluje na vaš soj." Malo pomakavši mač, osjeti kako zuji, a balčak mu se zagrijava meñu dlanovima. "Dee nam to nije rekao", reče ono stvorenje djetinjim glasom. Pogleda preko Joshova ramena u Alkemičara. "Je li to istina?" "Jest", reče Flamel. "Nidhogg." Stvorenje gotovo ispljune tu riječ. "A što se dogodilo legendarnom Žderaču trupala?" "Nidhogg je mrtav", kratko će Flamel. "Clarent mu je došao glave." Zakorači naprijed i položi ruku na Joshovo rame. "Josh ga je ubio." "Ubio ga je humani?" u nevjerici upita stvorenje. "Dee vas je iskoristio, izdao vas je. Nije vam rekao da imamo mač. Tko zna što vam još nije rekao: je li spomenuo što je snašlo Dise u Parizu? Je li vam ispričao o Uspavanome bogu?" Tri stvorenja prijeñu na vlastiti jezik, cvileći i režeći; zatim ono najkrupnije ponovno okrene glavu prema Joshu. Crni jezik palucao je u zraku. "Sve je to malo važno. Pred sobom vidim uplašena dječaka iz humanskoga roda. Čujem kako mu se mišići napinju u nastojanju da mač drži čvrsto. Osjećam okus njegova straha u zraku." "A opet, usprkos strahu koji osjećaš, odlučio te napasti", tiho će Flamel. "Što ti to govori?" Stvorenje nezgrapno slegne ramenima. "Da je budala ili junak, možda?" "A ti i tvoj soj oduvijek ste stradavali od ruke takvih", reče Flamel. "Istina, ali na svijetu nema više junaka. Nema nas više tko napasti. Humani više ne vjeruju da

GIGA

11

postojimo. To nas čini nevidljivima... i neranjivima." Josh zastenja od muke podižući vrh mača. "Ali pred Clarentom niste neranjivi." Stvorenje zabaci glavu i kimne. "Pred Kukavičkim sječivom nismo, istina. Ali nas je troje i brzi smo, strašno brzi", doda keseći se da pokaže neravne zube. "Mislim da te možemo savladati, dječače, i odsjeci ti ruke koje drže mač prije negoli—" Nagoni koje Josh nije ni znao da ima upozore ga da će stvorenje napasti čim prestane govoriti. Tada će sve biti svršeno. Bez razmišljanja, napadne gurnuvši sječivo ravno preda se, kako ga je Ivana ()rleanska naučila. Sječivo je brujalo kad se vrh zario u razotkriveni vrat čudovišta. Josh je znao da grdobu mora samo ogrepsti mačem: jedna jedina posjekotina dokrajčila je Nidhogga. Stvorenje nasmijano odskoči izvan njegova dohvata. "Prespor si, humani, prespor. Vidio sam kako ti se zglobovi prstiju stežu i bijele trenutak prije napada." Josh u tom trenutku shvati da su izgubili. Genii Cucullati bili su prebrzi. Ali tada, iza lijevog ramena, začuje Flamelov hihot. Josh je gledao ravno u stvorenje. Znao je da se sad nikako ne bi smio osvrnuti, ali pitao se što je Alkemičaru smiješno. Pozorno je piljio u Zakukuljenog. Ali ništa se nije promijenilo... osim što je stvorenje, odskočivši izvan dohvata, ugazilo u blatnu lokvu. "Zar si od straha izgubio pamet, Alkemičaru?" osorno upita stvorenje. "Zasigurno znaš za Iris, Elektrinu kćer, iz Starijega roda?" razgovornim tonom upita Flamel, pa stane pred Josha. Alkemičarovo usko lice postalo je kruto i bezizražajno, usne su mu se stisnule u crtu, a svijetle oči virile su kroz uske otvore. Plavo-crne oči stvorenja užasnuto se razrogače. Spusti pogled. Prljava voda koja mu se vrtložila oko stopala odjednom procvate duginim bojama koje su istjecale iz iskrzanih niti Flamelove pletene narukvice. Genius Cucullatus pokuša odskočiti, ali su mu dvije prednje šape bile čvrsto zarobljene u lokvi. "Oslobodi me, humani", vrisne užasnutim djetinjim glasom. Stvorenje se panično pokušavalo osloboditi. Nastojalo se istrgnuti upirući se o kandže, ali vrhom stražnje noge dodirne rub lokve pa ponovno urlikne. Izvuče šapu, ali pritom istrgne svijenu kandžu koja je ostala zarobljena na rubu lokve. Stvorenje drekne na svoje drugove koji pohitaju do njega i ščepaju ga, pokušavajući ga odvući od uskovitlane šarene tekućine. "Prije nekoliko desetljeća", nastavi Flamel, "Percnelle i ja spasili smo Iris i njezine sestre, a ona mi je u znak zahvalnosti darovala ove narukvice. Gledao sam kako ih plete od svoje aure u duginim bojama. Rekla mi je da će mi jednoga dana unijeti malo boje u život." Šareni vrtlozi počeli su gmizati uz nogu Zakukuljenog. Crni nokti zazelenjeli su se i potom zacrvenjeli, a prljavo plavkasto krzno postalo je blistavo ljubičasto. "Umrijet ćeš zbog ovog", zareži stvorenje još prodornijim glasom, svijetloplavih očiju razrogačenih od užasa. "Jednoga dana ću umrijeti", složi se Flamel, "ali ne danas i ne od tvoje ruke." "Samo čekaj da kažem Majci!" "Slobodno joj reci." Začuo se prasak kao da se rasprsnuo balon od sapunice, nakon čega dugine boje polete tijelom čudovišta oblijevajući ga svjetlom. S mjesta gdje ga je držalo preostalo dvoje, boja se proširi na njihove kandže i oblije im kožu, pretvarajući pritom zelene vjetrovke u čudesne šarene kapute. Poput ulja na vodi, boje su stvarale hipnotičke uzorke, pretapajući se u nove bizarne nijanse i jarke boje. Stvorenja su stigla ispustiti samo jedan užasnut krik, ali njihovo zavijanje naglo se prekine, a ona se skljokaju jedno do drugoga na pločnik. Dok su nepomično ležala na tlu, uskomešane boje brzo su im istekle s mesa, prepuštajući vjetrovke njihovoj izvornoj, neuglednoj zelenoj boji. Ali tada im se tijela počnu mijenjati, kosti pucketati, a mišići i tetive se preoblikuju. Do trenutka kad je sva boja utekla natrag u lokvu, stvorenja su ponovno poprimila ljudsko obličje.

GIGA

12

Kiša je pljuštala cijelom dužinom uličice, a površina šarene lokve plesala je i prskala pod kapima. Na trenutak, iznad nje nastane savršena majušna duga koja zatim nestane, a lokva ponovno postane blatnosmeña. Flamel se sagne da podigne ostatke končane narukvice s tla. Prepletene niti sada su bile prljavobijele, a boje su se isprale. Uspravivši se, dobaci blizancima pogled preko ramena. Nasmiješi se. "Nisam baš tako bespomoćan kako izgledam. Nikad ne podcjenjuj neprijatelja", savjetuje im. "Ali ovu si pobjedu ti izvojevao, Josh. Spasio si nas. Opet. Prelazi ti u naviku: prvo u Ojaiju, zatim u Parizu i sada ovdje." "Nisam mislio—" zausti Josh. "Nikada ne misliš", prekine ga Sophie stežući mu ruku. "Djelovao si", reče Flamel. "To je dovoljno. Doñite; hajdemo odavde dok ih netko ne otkrije." "Nisu mrtvi?" upita Sophie obilazeći stvorenja. Josh žurno umota Clarent u najlon s mjehurićima i gurne ga natrag u kartonsku tubu. Zatim tutne tubu u naprtnjaču i naprti je na ramena. "Što se zapravo dogodilo?" upita. "Ona šarena voda. Što je to bilo?" "Dar od jedne Starije", objasni Flamel, žurno odmičući uličicom. "Iris su prozvali božicom duge zbog njezine šarene aure. Ima i pristup Carstvu sjena oko rijeke Stiks", pobjedonosno završi. "A što to znači?" upita Josh. Flamel se zvjerski iskesi. "Živi ne mogu dotaknuti vodu rijeke Stiks. Od šoka im se prenapregne tijelo pa gube svijest." "Na koliko dugo?" upita Sophie osvrćući se prema onome što je izgledalo kao hrpa tkanine nasred uličice. "Prema predajama - godinu i jedan dan."

GIGA

13

Treće poglavlje Golema blagovaonica blistala je na kasnoposlijepodnevnom suncu. Kose zrake pozlaćivale su oplatu od ulaštena drva, odbijale se o navošten parket, iskrile se na oklopu u kutu i oživljavale boje u izložbenim vitrinama s novčićima iz dvije tisuće godina ljudske povijesti. Jedan zid bio je cijeli prekriven krinkama i kacigama iz svakog doba i sa svih kontinenata, čije su prazne očne duplje zurile u prostoriju. Krinke su okruživale ulje na platnu Santi di Tita, ukradeno prije nekoliko stoljeća iz firentinske Palače Vecchio. Slika koja sada visi u Firenci, obična je krivotvorina. Središte prostorije zauzimao je golem izgreben stol koji je nekoć pripadao obitelji Borgia. Oko trošnog stola bilo je rasporeñeno osamnaest antiknih stolica visokih naslona. Samo su dvije bile zauzete, a stol je bio prazan izuzev velikog crnog telefona koji je upadao u oči sred prostorije pune antikviteta. Na jednoj strani stola sjedio je doktor John Dee. Dee je bio sitan, uredno dotjeran Englez, blijede puti i sivih očiju. Bio je odjeven po običaju u crno trodijelno odijelo, a u boji je bio jedino zlatan uzorak sitnih kruna na sivoj leptir-mašni. Obično je gvozdenosivu kosu nosio vezanu u čvrst rep, ali sada mu je slobodno padala na ramena, svijajući se prema trokutnoj kozjoj bradici. Ruke u tamnim rukavicama lagano je položio na drveni stol. Sučelice Johnu Deeju sjedio je Niccolo Machiavelli. Različitost njihovih vanjština začudno je upadala u oči. Dok je Dee bio nizak i blijed, Machiavelli je bio visok i izrazito preplanule puti, što je naglašavalo jednu značajku koju su dijelili: hladne sive oči. Machiavelli je snježnobijelu kosu kratko šišao i uvijek bio svježe obrijan, a u odijevanju je bio sklon eleganciji. Vidjelo se da su crno oddijelo i košulja od bijele svile krojeni po mjeri, a tamnogrimizna kravata bila je protkana nitima od čista zlata. Na zidu iza njega visio je njegov portret, a sada nije izgledao mnogo starije nego kad je naslikan, prije više od pet stotina godina. Niccolo Machiavelli roñen je 1469. godine, pa je objektivno bio pedeset i osam godina stariji od Engleza. Štoviše, umro je u godini Deejeva roñenja, 1527. Obojica su bili besmrtni i bili su dvije najmoćnije osobe na planetu. Tijekom stoljeća svojih dugih života, besmrtnici su se zamrzili, premda su sada okolnosti nametnule potrebu za klimavim savezništvom. Proteklih trideset minuta, muškarci su sjedili u blagovaonici Machiavellijeve raskošne kuće na pariškom Place du Canada. Za to vrijeme, nijedan nije prozborio ni riječ. Obojica su mobitelom primila isti poziv: sliku zmije koja jede vlastiti rep — Uroborosa — jedan od najstarijih simbola Mračnih Starijih. U sredini kruga bio je broj trideset. Prije nekoliko godina, takav bi poziv primili telefaksom ili mejlom, prije nekoliko desetljeća brzojavom ili posredstvom glasnika, a prije toga na komadima papira ili pergamenta i imali bi nekoliko sati ili dana da se pripreme za sastanak. Sada su pozivani telefonom i očekivalo se da se odazovu u nekoliko minuta. Premda su očekivali poziv, obojica su poskočila kad je spikerfon na sredini stola zazujao. Prije negoli se javio, Machiavelli je okrenuo telefon da vidi pozivateljev broj. Neobično dug broj počinjao je s 31415 - prepoznao je u njemu početak broja pi - nije cijeli stao na zaslon. Kad je pritisnuo tipku za javljanje, prvo se začuo šum i tuljenje koji je zatim zamijenio šapat tih poput povjetarca. "Razočarani smo!' Glas iz zvučnika govorio je arhaičnim latinskim kakav se posljednji put koristio nekoliko stoljeća prije Julija Cezara. " Vrlo razočarani." Bilo je nemoguće odrediti je li glas muški ili ženski, a povremeno bi zazvučao i kao da dvoje ljudi govori istodobno. Machiavelli je bio iznenañen; očekivao je čuti hrapav glas svojeg gospodara meñu Mračnim Starijima — ovog govornika nikada prije nije čuo. Ali zato Dee jest. Premda je Deejevo lice ostalo bezizražajno, Talijan primijeti da mu se mišići vilice stežu i da je engleski Čarobnjak gotovo neprimjetno ispravio leña. Znači, to je tajanstveni Deejev gospodar. "Uvjeravalo nas se da je sve spremno... uvjeravalo nas se da će Flamel biti uhvaćen i ubijen... uvjeravalo nas se da će Perenelle biti uklonjena, a blizanci zarobljeni i izručeni nama..."

GIGA

14

Glas se izgubi u bijelome šumu. "Ali Flamel je još na slobodi... Perenelle više nije zatočena u ćeliji, premda je i dalje zarobljena na otoku. Blizanci su pobjegli. Još nemamo cijeli Kodeks. Razočarani smo", ponovi bestjelesni glas. Dee i Machiavelli se pogledaju. Ljudi koji razočaraju Mračne Starije obično ispare. Stariji su imali moć darovanja besmrtnosti svojim ljudskim slugama, ali taj su dar jednim dodirom mogli oduzeti. Ovisno o tome koliko je dugo čovjek bio besmrtan, nenadana i najčešće razorna starost obuzela bi tijelo, a stoljeća bi postarala i uništila meso i organe. U nekoliko otkucaja srca, naizgled zdrav čovjek pretvorio bi se u hrpu nepodatne kože i mrvljivih kostiju. "Iznevjerili ste nas", šapne glas. Nijedan od muškaraca ne prekine muk koji je zavladao, potpuno svjesni da im dugi životi vise o niti. Obojica su bili moćni i važni, ali ne i nezamjenjivi. Mračni Stariji imali su druge ljudske sluge koje su mogli poslati u potjeru za Flamelom i blizancima. Mnogo njih. Veza je pucketala i krčala, a onda se javi novi glas: "A opet, dopustite da istaknem kako nije sve izgubljeno." Machivelli je zadržao bezizražajno lice samo zahvaljujući stoljećima vježbe. To je bio glas koji je očekivao, glas njegova gospodara, Starijeg koji je prije tri tisuće godina kratko vladao Egiptom. "Dopustite da kažem kako smo sada bliže cilju no ikad. Imamo razloga za nadu. Potvrñeno je da su humanska djeca doista blizanci iz legende; imali smo priliku i osvjedočiti se o njihovim moćima. Prokleti Alkemičar i njegova žena Carobnica zatočeni su ili su na umoru. Moramo samo čekati da ih dokrajči vrijeme, naš najbolji saveznik. Scathach je izgubljena, a Hekata uništena. I imamo Kodeks." "Ne cijeli", šapne onaj muško-ženski glas. "Nedostaju nam još dva lista." "Slažem se. Ali imamo više no ikad. A to je više nego dovoljno da započnemo postupak koji će prizvati Starije iz najudaljenijih Carstava sjena." Machiavelli se namršti duboko se koncentrirajući. Deejev gospodar glasio je kao najmoćniji meñu Starijima, a ipak se njegov gospodar sada s njim ili njom prepirao i raspravljao. Veza zapucketa, a muško--ženski glas javi se gotovo plačljivo: "Ali nedostaje nam Završni zaziv. Bez njega, naša braća i sestre neće moći napraviti zadnji korak iz svog Carstva sjena u ovaj svijet." Machiavellijev gospodar hladno odgovori: "Svejedno bismo trebali početi sazivati vojsku. Neka naša braća otisnula su se daleko od ove zemlje; otišli su čak onkraj Carstava sjena, u Druge svjetove. Trebat će im više dana da se vrate. Moramo ih smjesta dozvati, okupiti ih u Carstvima sjena koja graniče s ovom zemljom kako bi, kad za to doñe vrijeme, jednim korakom mogla prijeći u ovaj svijet, kada ćemo kao jedan krenuti u ponovno osvajanje planeta." Machiavelli pogleda Deeja. Engleski Čarobnjak slušao je razgovor Starijih glave lagano nagnute u stranu i napola spuštenih vjeña. Gotovo kao da je osjetio Machiavellijev pogled, otvori oči i upitno podigne obrve. Talijan lagano odmahne glavom; nije imao pojma što se dogaña. "Ovo je vrijeme predvidio Abraham kad je stvorio Kodeks", nastavi Machiavellijev gospodar. "Bio je vidovit i vidio je kako se uvijaju niti vremena. Predvidio je ovo doba, i nazvao ga Dobom prevrata, kad će se na svijet vratiti red. Pronašli smo blizance, znamo gdje je Flamel s preostala dva lista Kodeksa. Jednom kad se domognemo stranica, iskoristit ćemo moći blizanaca za pokretanje Završnog zaziva!' Veza počne krčati, ali Machiavelli je jasno čuo žamor odobravanja, Tada shvati da nisu oni jedini koji slušaju taj razgovor i zapita se koliko se Mračnih Starijih okupilo na vezi. Snažno se ugrize za unutarnju stranu obraza kako se ne bi nasmiješio zamislivši Starije u raznolikim

GIGA

15

krinkama i tijelima — ljudskim i neljudskim, životinjskim i čudovišnim - kako pozorno slušaju mobitele. Machiavelli iskoristi trenutak kad je žamor zamro i oprezno se oglasi, pazeći da mu glas bude bezizražajan, bezbojan i poslovan. " U tom slučaju, predlažem da nam dopustite ispuniti zaduženje do kraja. Pustite nas da pronañemo Flamela i blizance." Znao je da igra opasnu igru, ali bilo je posve jasno da u redovima Starijih vlada nesuglasje, a Machiavelli je bio stručnjak za iskorištavanje takvih stanja. U glasu svojega gospodara jasno je čuo da mu je potrebna pomoć. Stariji su očajnički željeli blizance i Kodeks: bez njih, ostali Mračni Stariji neće se moći vratiti na zemlju. U tom je trenutku spoznao da su im on i Dee još dragocjeni. "Doktor i ja skovali smo naum", reče pa ušuti, čekajući da vidi hoće li progutati mamac. "Govori, humani", štropotao je muško-ženski glas. Machiavelli prekriži ruke i ne reče ništa. Dee naglo podigne pogled i pokaza telefon. Usnama bez glasa oblikuje riječ: Govori. "Govori!" zareži glas dok je na vezi tulilo i pucketalo. "Vi mi niste gospodar", reče Machiavelli, posve tiho. "Ne možete mi zapovijedati." Začuli su dugo šištanje koje je podsjećalo na ispuštanje plina. Machiavelli malo okrene glavu pokušavajući razabrati kakav je to zvuk. Zatim kimne: bio je to smijeh. Ostale Starije njegov je odgovor zabavio. Bio je u pravu; u redovima Starijih vladala je nesloga i premda je Deejev gospodar možda bio svemoćan, to nije značilo da je i omiljen. To je bila slabost koju će Machiavelli upotrijebiti u svoju korist. Dee je piljio u njega, očiju razrogačenih od užasa, a možda čak i divljenja. Veza škljocne, pozadinski šum se promijeni, a onda se oglasi Machiavellijev gospodar kojemu se u hrapavom glasu jasno osjećala razdraganost. "Sto predlažeš? Pazi se, humani", doda. "I ti si nas iznevjerio. Uvjeravao si nas da Flamel i blizanci neće napustiti Pariz!" Talijan se nagne prema telefonu s pobjedničkim smiješkom na usnama. "Gospodaru. Naloženo mi je da ne poduzimam ništa do dolaska engleskog Čarobnjaka. Izgubljeno je dragocjeno vrijeme. Flamel je stigao stupiti u doticaj sa saveznicima, pronaći sklonište i odmoriti se." Machiavelli je, govoreći pozorno, motrio Deeja. Znao je da je Englez razgovarao sa svojim gospodarom, koji je pak naredio Machiavellijevu gospodaru da Talijanu zabrani išta poduzimati do Deejeva dolaska. "Meñutim", nastavi, davši to do znanja, "ta nam je odgoda išla u prilog. Dječaka je probudio Stariji koji nam je odan. Stekli smo predodžbu o moći blizanaca i znamo kamo su otišli." S mukom je suzbijao samodopadnost u glasu. Pogleda Deeja koji mu je sjedio sučelice i žustro kimne. Engleski Čarobnjak shvati njegov znak. "U Londonu su", nastavi John Dee. "A Britanija je naša zemlja, više od ijedne druge na svijetu", naglasi. "Za razliku od Pariza, ondje imamo saveznike: Starije, Sljedeći naraštaj, besmrtne i humanske sluge koji će nam priteći u pomoć. A u Engleskoj ima i drugih, odanih samo sebi, čije je usluge moguće kupiti. Sva ta sredstva moguće je iskoristiti u potrazi za Flamelom i blizancima." Završivši, nagne se naprijed netremice zureći u telefon u iščekivanju odgovora. Veza škljocne i prekine se. Prostoriju ispuni neugodan znak za zauzetu liniju. Dee je zurio u telefon istodobno zatečen i ljutit. "Je li pukla veza ili su nam spustili slušalicu?" Machiavelli ugasi zvučnik i prekine buku. "Sad znate kako se ja osjećam kad mi prekinete vezu", tiho reče. "Što ćemo sad?" otresito upita Dee. "Čekat ćemo. Pretpostavljam da raspravljaju o našoj budućnosti." Dee prekriži ruke na uskim prsima. "Trebaju nas", reče pokušavajući zvučati samouvjereno, ali bez uspjeha. Machiavelli se gorko nasmiješi. "Koriste nas. Ali nas ne trebaju. Znam najmanje desetak

GIGA

16

besmrtnika u Parizu koji bi mogli obavljati moj posao." "Da, pa, vi ste zamjenjivi", reče Dee samodopadno sliježući ramenima. "Ali ja cijeli život progonim Nicholasa i Perenelle." "Želite reći da vam cijeloga života izmiču", reče Machiavelli bezbojnim glasom, a zatim doda s prepredenim smiješkom: "Tako blizu, a opet tako daleko." Deejev odgovor preduhitrila je zvonjava telefona. "Ovo je naša odluka." Javio se Deejev gospodar svojim muškim i ženskim glasovima koji su se pomalo neskladno stapali u jedan. "Čarobnjak će slijediti Alkemičara i blizance u Englesku. Upute su posve jasne: uništite Flamela, zarobite blizance i uzmite dva lista koja nam nedostaju. Poslužite se svim sredstvima da biste ostvarili taj cilj; u Engleskoj imamo dužnike. Te ćemo dugove sada naplatiti. I, doktore... ako nas ovoga puta iznevjeriš, privremeno ćemo ti uskratili dar besmrtnosti kako bi tvoje humansko tijelo ostarjelo do krajnje granice... a onda ćemo te, kad budeš nadomak smrti, ponovno učiniti besmrtnim." Čulo se struganje koje je moglo biti hihot ili udisaj. "Zamisli kako ćeš se osjećati: genijalan um bit će ti zatočen u prastarom i slabom tijelu koje loše vidi i čuje, ne može hodati niti se micati, neprestano trpeći kojekakve boljetice. Bit ćeš zauvijek prastar, ali besmrtan. Iznevjeri nas i takva će te snaći sudbina. Zauvijek ćemo te zatočiti u ljušturi od ostarjela mesa." Dee kimne, proguta knedlu i reče što je samopouzdanije mogao: "Neću vas iznevjeriti." "A ti, Niccolo..." Oglasi se Machiavellijev gospodar meñu Starijima. "Ti ćeš putovati na američki kontinent. Čarobnica se slobodno kreće Alcatrazom. Učini što moraš da joj onemogućiš bijeg s otoka." "Ali u San Franciscu nemam suradnika", brzo se usprotivi Machiavelli, "nemam saveznika. Moje je područje oduvijek bila Europa." "Imamo sluge diljem obiju Amerika. Već se kreću prema zapadu u iščekivanju tvojeg dolaska... Jednom ćemo naložiti da te vodi i pomaže ti. Na Alcatrazu ćeš pronaći svojevrsnu vojsku uspavanu u ćelijama, stvorenja koja će humani prepoznati iz svojih najmračnijih noćnih mora i najjezovitijih mitova. Tu vojsku nismo kanili pokrenuti ovako rano, ali dogañaji se odvijaju brzo, daleko brže no što smo očekivali. Uskoro stiže Litha, ljetni suncostaj. Na Ivanje, aure blizanaca bit će najsnažnije, a granica izmeñu ovoga svijeta i nebrojenih Carstava sjena najslabija. Upravo na taj dan kanimo ponovno osvojiti svijet humana." Čak ni Machiavelli nije uspio zadržati bezizražajno lice. Pogledavši Deeja, vidje da je i Čarobnjak zaprepašteno razrogačio oči. Obojica su stoljećima radila za Mračne Starije i oduvijek znala da se kane vratiti na svijet kojim su nekoć vladali. Ali svejedno su ostali zatečeni saznavši da će se nakon silnih godina čekanja i planiranja to dogoditi za samo tri tjedna. Doktor John Dee nagne se prema telefonu: "Gospodari — znam da ovo govorim i u Machiavellijevo ime — oduševljeni smo što čujemo da se Doba prevrata bliži i da ćete se uskoro vratiti." Proguta knedlu i brzo udahne. "Ali dopustile da vas upozorim: svijet u koji se vraćate nije onakav kakvog ste napustili. Humani imaju tehnologiju, komunikacije, oružje... pružat će otpor", doda nakon kraćeg oklijevanja. "Nego što, doktore", reče Machiavellijev gospodar. "Stoga ćemo humanima dati metu, nešto što će im iscrpiti sredstva i odvući im pozornost. Niccolo", nastavi glas, "kad ponovno zauzmeš Alcatraz, probudi čudovišta u ćelijama i pusti ih na San Francisco. Razaranje i užas bit će neopisivi. A kad grad bude pretvoren u zapaljenu ruševinu, pusti stvorenja neka lutaju kamo ih volja. Poharat će Ameriku. Ljudski rod oduvijek se boji tame: sada ćemo ih podsjetiti zašto. Čudovišta su već skrivena na svakom kontinentu u sličnim skrovištima; i ona će biti istodobno puštena na slobodu. Svijet će brzo potonuti u ludilo i kaos. Cijele će vojske biti izbrisane, tako da nam se neće imati tko suprotstaviti kad se vratimo. A što će biti naš prvi korak? Naravno, uništit ćemo čudovišta, a humani će nas pozdravljati kao svoje spasitelje."

GIGA

17

"A te zvijeri nalaze se u ćelijama Alcatraza?" užasnuto upita Machiavelli. "Kako da ih probudim?" "Dobit ćeš upute kad stigneš u Ameriku. Ali prvo moraš poraziti Perenelle Flamel." "Kako znate da je još tamo? Ako je pobjegla iz ćelije, vjerojatno je otišla i s otoka, zar ne?" Talijan je osjećao kako mu srce odjednom snažno udara; prije tri stotine godina zakleo se na osvetu Čarobnici. Hoće li mu se sada napokon pružiti prilika da je ostvari? "Još je na otoku. Oslobodila je Aerop-Enap, Starog pauka. Opasan je neprijatelj, ali ne i nepobjediv. Poduzeli smo mjere da je onesposobimo i osiguramo da Perenelle još bude ondje kad stigneš. I, Niccolo," — glas Starijeg postane krut i ružan — "nemoj ponoviti Deejevu pogrešku." Čarobnjak se uspravi. "Ne pokušavaj uhvatiti ili zatočiti Perenelle. Ne razgovaraj s njom, ne pregovaraj niti raspravljaj. Ubij je čim je ugledaš. Čarobnica je nemjerljivo pogibeljnija od Alkemičara."

GIGA

18

Četvrto poglavlje Ranojutarnje nebo iznad Alcatraza bilo je boje prljave kovine. Nanosi ledene kiše prskali su po otoku, a uskovitlano more koje je udaralo o stijene prskalo je gorku, slanu pjenu visoko u zrak. Perenelle Flamel povukla se pod zaklon napuštene stražarske kućice. Trljala je dlanovima gole nadlaktice, stresajući kapi slane vlage. Bila je odjevena u laganu ljetnu haljinu bez rukava, sada prljavu od blata i rñe, ali toj visokoj otmjenoj ženi nije bilo hladno. Premda se nerado služila sve slabijim moćima, podesila je auru i tako podigla tjelesnu temperaturu na ugodnu razinu. Znala je da, ako se pothladi, neće moći jasno razmišljati, a imala je osjećaj da će joj u idućim satima biti potrebna sva snalažljivost kojom raspolaže. Prije četiri dana, John Dee oteo je Perenelle Flamel i zatočio je na Alcatrazu. Njezina čuvarica Sfinga odabrana je za taj zadatak zahvaljujući jedinstvenoj sposobnosti da se hrani tuñim aurama — energetskim poljima koja okružuju svako živo biće. Engleski Čarobnjak nadao se da će Sfinga isisati Perenellinu auru i tako joj onemogućiti bijeg, ali Dee je, kao toliko puta u prošlosti, podcijenio Perenelline sposobnosti i moći. Uz pomoć otočkog duha čuvara, Čarobnica je uspjela pobjeći Sfingi. Tek je tada otkrila strašnu tajnu otoka: Dee je na njemu sakupljao čudovišta. Zatvorske ćelije bile su pune jezivih stvorenja iz svih dijelova svijeta, za koje većina ljudi vjeruje da postoje samo u mračnim zakucima mita i legende. Ali najveće iznenañenje ležalo je skriveno u tunelima ispod otoka. Tamo je, iza magijskih simbola starijih i od Starijega roda, pronašla stvorenje zvano Areop-Enap, Starog pauka. S njom je sklopila klimav savez i zajedno su porazile Morrigan, Božicu vrana, i njezinu ptičju vojsku. Ali znale su da im najgore tek predstoji. "Ovo vrijeme nije prirodno", tiho će Perenelle, s posve blagim francuskim naglaskom. Duboko udahnuvši, zgrči lice. Njezin izoštren njuh osjećao je da je vjetar koji puše iz Zaljeva San Francisco onečišćen smradom nečeg gnusnog i odavno mrtvog, što je bio siguran znak da su neprirodne sile na djelu. Areop-Enap čučala je visoko na zidu razrušene zgrade. Taj golemi, nabrekli pauk užurbano je omatao preostale zidove zgrade u ovojnicu od ljepljive, bijele paučine. Milijuni paukova, od kojih su neki bili veliki poput tanjura, a drugi jedva veći od zrnca prašine, trčkarali su divovskom mrežom poput lelujave sjene dodajući nove slojeve svile mokroj mreži. Ne okrenuvši glavu, Starija upre u ženu dva oka od svojih osam. Podigne jednu debelu nogu ispruženu u zrak tako da su se ljubičaste dlačice sivih vršaka vijorile na vjetru. "O da, nešto stiže... ali nije to Stariji, a nije ni humani", šušljala je. "Nešto je već ovdje", mrko će Perenelle. Areop-Enap okrene se i spusti pogled na Perenelle. Osam sitnih očiju stajalo je navrh glave koja je jezivo sličila ljudskoj. Na njoj nije bilo nosa ni ušiju, a usta su bila vodoravan prorez pun dugih otrovnih zuba. Zbog tih zvjerskih zuba je tako neobično šušljala. "Što je to bilo?" odjednom upita, spuštajući se na tlo po niti paučine. Perenelle je oprezno hodala kamenim podom izbjegavajući zapetljane niti paučine koje su se lijepile za sve što bi takle. Ponašale su se kao guma za žvakanje. "Bila sam na obali", tiho odgovori. "Zanimalo me koliko smo daleko od kopna." "Zašto?" upita Areop-Enap primaknuvši se ženi i nadvivši se nad nju. "Prije mnogo godina naučila sam jednu čaroliju od inuitskog šamana. Mijenja gustoću vode u tekućem stanju pretvarajući je u nešto nalik na ljepljivo blato. Tako ti omogućava da hodaš po vodi. Inuiti se tom čarolijom služe u lovu na polarne medvjede na ledenim santama. Zanimalo me bi li djelovala i na toplu slanu vodu." "I?" upita Areop-Enap. "Nisam je imala prilike iskušati." Perenelle odmahne glavom. Skupivši svoju dugu crnu grivu, prebaci je naprijed preko ramena. Obično je kosu nosila vezanu u debelu pletenicu, ali sada je

GIGA

19

slobodno padala, protkana s više srebrnih i bijelih vlasi nego prethodnog dana. "Gle." Areop-Enap primakne se još bliže. Svaka od njezinih nogu bila je deblja od ženina torza i završavala svijenim šiljkom, ali svejedno se bešumno kretala. Perenelle podigne nekoliko pramenova kose. S njih je bilo uredno odrezano desetak centimetara. "Naginjala sam se nad vodu, prizivajući snagu aure da pokušam izvesti čaroliju, kadli je nešto izletjelo iz vode jedva je namreškavši. Raljama mi je glatko odgrizlo kosu." Stari pauk tiho prosikta. "Jesi li vidjela što je to bilo?" "Samo krajičkom oka, ništa više. Bila sam previše zaokupljena paničnim veranjem po stijenama, što dalje od vode." "Zmija?" Perenelle se vrati na francuski, jezik svoje mladosti. "Ne. Žena. Zelene kože, sa zubima... mnogo zuba. Dok je uranjala, na trenutak sam ugledala riblji rep." Perenelle odmahne glavom i ispusti kosu pa je zabaci iza ramena i podigne pogled prema Starijoj. "Je li to bila sirena? Nikada nisam vidjela nijednog pripadnika podmorskog naroda." "Malo vjerojatno", progunña Areop-Enap. "Ali to je mogla biti jedna od razuzdanijih Nereida." "Morskih nimfa... ali njihov dom je daleko." "Jest. Draže su im tople vode Mediterana, ali svi oceani svijeta njihov su dom. Susretala sam ih posvuda, čak i meñu ledenjacima Antarktika. Nereida ima pedeset i uvijek putuju zajedno... što mi govori da je ovaj otok najvjerojatnije opkoljen. Nećemo pobjeći morem. Ali to nam nije najveća briga", šušljala je Areop-Enap. "Ako su Nereide ovdje, to vjerojatno znači da je u blizini i njihov otac Nerej." Usprkos toplini, Perenelle proñu ledeni trnci. "Morski starac? Ali on živi u nekom dalekom, vodenom Carstvu sjena i rijetko zalazi u ove predjele. Nije kročio u naš svijet od 1912. Sto ga je moglo navesti na povratak?" Areop-Enap ogoli zube zvjerski se keseći. "Pa, ti, gospo Perenelle. Ti si nagrada. Žele tvoje znanje i sjećanja. Ti i tvoj muž rijetkost ste medu ljudima: besmrtnici ste, ali nemate gospodara meñu Starijima. A sad kad si zatočena na Alcatrazu, Mračni Stariji dat će sve od sebe da ga ne napustiš živa." Plave i bijele iskrice električnog naboja zapucketaju duž Perenelline kose koja se polako podigne i raširi iza nje poput blistave, crne aureole. Oči su joj sijevale hladno i zeleno, a ledenobijela aura procvala je oko nje obasjavajući unutrašnjost ruševne kuće jarkom svjetlošću. Tamni val paukova povuče se u sjenu. "Znaš li koliko me Mračnih Starijih i njihovih srodnika i prijatelja pokušalo ubiti?" oštro upita Perenelle. Areop-Enap napravi gadnu kretnju svim nogama istodobno, što je za nju bilo slijeganje ramenima. "Mnogo?" reče. "A znaš li koliko ih je ostalo na životu?" "Malo?" reče Areop-Enap. Perenelle se nasmiješi. "Vrlo malo."

GIGA

20

Peto poglavlje Čekajte me. Zvoni mi mobitel." Sophie se skloni u nišu pred nekim ulaznim vratima, zavuče ruku u džep i izvadi mobitel. U Hekatinu Carstvu sjena ispraznila joj se baterija, ali je kod Comte de Saint-Germaina pronašla punjač koji joj odgovara. Nakosivši zaslon, zagleda se u neobično dug broj. "Nemam pojma tko zove", reče pogledavajući brata i Nicholasa. Josh zaviri sestri preko ramena. "Ne prepoznajem broj", doda Josh. "Kojim brojevima počinje?" upita Nicholas škiljeći ne bi li izoštrio brojke na zaslonu. "Nula, nula, tri, tri..." "To je francuski pozivni", reče Flamel. "Javi se; može biti samo Francis." "Ili Dee, ili Machiavelli", brzo će Josh. "Možda bismo trebali—" Ali prije negoli je stigao dovršiti, Sophie je pritisnula dugme za javljanje. "Halo?" oprezno reče. "Ja sam!" Saint-Germainov glas bio je vedar, bez posebnog naglaska, a Sophie je po pozadinskim šumovima zaključila da je vani. "Daj mi da razgovaram sa starim. I nemoj mu reći da sam ga tako nazvao!" Sophie zatomi osmijeh i pruži telefon Alkemičaru. "Bili ste u pravu; Francis je. Želi razgovarati s vama." Nicholas priljubi mobitel uz jedno uho, a drugo prekrije dlanom nastojeći prigušiti prometnu buku. " allo?" "Gdje si?" upita Saint-Germain na latinskom. Nicholas se ogleda kako bi se orijentirao. "Na Marylebone Roadu, prilazimo postaji podzemne željeznice Regent's Park." "Stani malo; imam nekoga na drugoj liniji." Nicholas je čuo kako se Saint-Germain odmiče od mobitela i rafalno ispaljuje neke podatke na starofrancuskom. "Dobro", reče trenutak poslije. "Produži ravno ulicom i pričekaj pred crkvom St. Marylebone. Netko će doći po vas." "Kako ću znati da vozač radi za tebe?" upita Nicholas. "Dobro pitanje. Imaš li razloga vjerovati da se ovaj razgovor prisluškuje?" "I Talijan, i Englez raspolažu potrebnim sredstvima", oprezno će Alkemičar. "Istina." "A i dočekao nas je neugodan odbor za dobrodošlicu. Vjerojatno su podnijeli izvještaj nareñenima prije negoli su se dali u potjeru za nama." "Ah." Saint-Germain zastane i oprezno reče: "Pretpostavljam da si taj problem diskretno riješio." "Vrlo diskretno. Ali..." "Ali?" upita Saint-Germain. "Premda se nisam služio aurom, nešto energije ipak je osloboñeno. To je moralo privući pozornost, pogotovo u ovom gradu." Uslijedila je još jedna stanka; zatim Saint-Germain reče: "OK, upravo sam poslao vozaču SMS. Dopusti da te podsjetim na proslavu koju sam upriličio u Versaillesu, u veljači 1758. Slavio se moj roñendan, a ti si mi darovao knjigu u kožnatom uvezu iz svoje privatne knjižnice." Nicholasove usne izviju se u osmijeh. "Sjećam se." "Tu knjigu još imam. Vozač će ti reći naslov", nastavi podižući glas kako bi nadglasao udarce čekića u pozadini. "Kakva je to buka?" upita Flamel prebacivši se na engleski. "Radnici. Pokušavaju učvrstiti kuću. Navodno postoji stvarna opasnost da se uruši u katakombe pod sobom i povuče pola ulice." Nicholas spusti glas. "Stari prijatelju. Ne mogu ti reći koliko mi je žao zbog nevolja koje smo navalili na tvoj dom. Ja ću, naravno, platiti svu štetu."

GIGA

21

Saint-Germain se zahihoće. "Ne trudi se. Neće me to ništa koštati. Prodao sam jednom časopisu ekskluzivna prava na priču. Honorar će biti i više nego dovoljan za popravke, a medijska pozornost je neprocjenjiva; moj novi album strelovito se penje ljestvicama najčešće skidanih stvari na internetu... ako to nije proturječno reći", doda kroz smijeh. "Koju priču?" upita Nicholas bacivši pogled na blizance. "Pa, o eksploziji plina u mojoj kući, naravno", opušteno će Saint--Germain. "Moram ići. Bit ćemo u kontaktu. I, stari prijatelju," zastane, "čuvaj se. Ako ti išta zatreba — bilo što na svijetu — znaš kako ćeš do nas." Nicholas pritisne tipku za prekid veze i bez riječi vrati telefon Sophie. "Rekao je—" "Čuli smo." Probuñena osjetila omogućila su blizancima da jasno čuju oba sugovornika. "Eksplozija plina?" upita Sophie. "Pa, nije mogao reći da je štetu napravio pretpovijesni dinosaur, zar ne?" bockao ju je Josh. "Tko bi mu povjerovao?" Tutnuvši ruke u džepove, pobrza za Flamelom koji je već grabio ulicom. "Hajde, seko." Sophie kimne. Njezin brat bio je u pravu. Ali postajalo joj je sve jasnije kako su Stariji uspjeli tako dugo svoje postojanje zadržati u tajnosti. Ljudski rod jednostavno je odbijao povjerovati da na svijetu postoji magija. Bar u ovom dobu znanosti i tehnologije. Smatra se da čudovišta i čaranje pripadaju primitivnoj, neciviliziranoj prošlosti, ali Sophie je u proteklih nekoliko dana shvatila da se svakodnevno pojavljuju dokazi o postojanju magije. Ljudi cijelo vrijeme dojavljuju o naizgled nemogućim dogañajima; vide najčudnije stvari i najbizarnija stvorenja... ali nitko im ne vjeruje. Nije valjda moguće da su sve to pogreške, laži, zabune i varke, je li? Ako su Mračni Stariji i njihovi sluge na utjecajnim položajima, dovoljno je da jednostavno odbace takve dojave, ogluše se na njih ili ih - baš kao u Parizu - ismiju u medijima. Ubrzo čak i oni koji su vidjeli neobičnu pojavu i dojavili je, počinju sumnjati u vlastita osjetila. Jučer je Nidhogg, stvorenje koje Tobože postoji samo u legendama, divljalo uskim pariškim uličicama ostavljajući za sobom krš i lom. Protutnjilo je Champs-Elyseesom i otrgnulo komad znamenitog doka prije negoli je pljusnulo u vodu. Zasigurno su ga vidjeli deseci ljudi; a gdje su njihove priče, njihove izjave? U tisku je dogañaj opisan kao eksplozija plina u drevnim katakombama. Ali onda su oživjele sve vodorige i groteske na Notre Dameu i odgmizale s crkve. Pridruživši snagu Joshove aure svojoj, Sophie je pomoću vatrene i vodene magije pretvorila ta stvorenja u hrpu razlomljena kamenja... a kako je to prikazano u medijima? Kao posljedica kiselih kiša. Dok su Eurostarom jurili kroz francuska sela, na Joshovu su laptopu pročitali prikaz objavljen na internetu. Svaka novinska agencija na svijetu imala je vlastitu priču, ali sve su bile inačice iste laži. Samo su neke šašave stranice s teorijama zavjere objavile izvješća ljudi koji su vidjeli Nidhogga i drhtave mobitelske snimke čudovišta. Deseci drugih stranica objavili su da su te snimke i fotografije krivotvorene, usporeñujući ih sa slikama Bigfoota ili čudovišta iz Loch Nessa, koje su dokazano lažne. Sada je, meñutim, Sophie počela slutiti da su možda i oba ta stvorenja zapravo stvarna. Požuri da dostigne Flamela i brata. "Ne udaljavaj se, Sophie", upozori je Nicholas. "Nemaš pojma u kakvoj smo pogibelji." "To nam uporno ponavljate", progunña Sophie, premda trenutno nije mogla zamisliti kako bi im moglo biti gore. "Kamo idemo?" upita Josh. Još mu se vrtjelo od navale adrenalina, i sada ga je počela hvatati i drhtavica. "Samo do tamo", reče Nicholas pokazujući glavom bijelu kamenu crkvu njima slijeva. Dostigavši brata, Sophie primijeti da je blijed i da mu na čelu blistaju kaplje znoja. Uhvatila ga je za ruku i blago je stegnula. "Kako si?" Znala je što prolazi: buka, mirisi i zvukovi grada bombardirali su mu nedavno Probuñena osjetila. Kad ju je Hekata Probudila i sama je

GIGA

22

doživjela šok uzrokovan preopterećenošću osjetima. Ali dok su njoj Vještica od Endora i Ivana pomogle da ovlada osjećajima i osjetima koji su je preplavili, njezinu bratu nije imao tko pomoći. "Dobro sam", brzo će Josh. "OK, ne baš posve dobro", prizna u idućem trenutku primijetivši nevjericu na sestrinu licu. Ona je prošla istu preobrazbu; znala je kako se osjeća. "Samo mi je sve..." S mukom je tražio riječi. "Svega je previše", dovrši mu Sophie misao. Josh kimne. "Previše", složi se. "Mogu osjetiti čak i okus ispušnih plinova." "Sve doñe na svoje mjesto", obeća mu, "i bude lakše. Ili se možda samo navikneš." "Mislim da se nikada neću navići na ovo", reče spuštajući glavu i škiljeći da se zaštiti od žarkog sunca koje se probijalo kroz plavo-crne oblake. Sunčeve zrake koje su blistale na mokrim ulicama bole su mu oči poput bodeža. "Trebam sunčane naočale." "To je dobra ideja." Sophie otrči nekoliko koraka naprijed. "Nicholas, čekajte", dovikne. Ali premda je Alkemičar bacio pogled preko ramena, nije se zaustavio. "Ne smijemo odugovlačiti", otrese se i nastavi žustrim koracima. Sophie se zaustavi nasred ulice pa povuče brata da i on stane. Nicholas je napravio još pet-šest koraka prije negoli je shvatio da ga blizanci više ne slijede. Stao je i okrenuo se mašući im da požure. Oglušili su se na poziv, a kad se vratio do njih, u izrazu lica bilo mu je nečeg mračnog i ružnog. "Nemamo vremena za ove gluposti." "Trebamo sunčane naočale za Josha, a i za mene", reče Sophie. "I vode." "Nabavit ćemo ih poslije." "Trebamo ih sada", odlučno otpovrne Sophie. Nicholas zausti osoran odgovor, ali Josh napravi korak prema Alkemičaru. "Trebamo ih sada." U glasu mu se osjećala neka nadmenost. Dok je stajao pred pariškom katedralom, osjećajući kako mu sirova energija struji tijelom, gledajući kako se pokrenute kamene vodorige pretvaraju u prah, shvatio je koliko su on i sestra zapravo moćni. Trenutno im je Alkemičar možda potreban, ali potrebni su i oni njenu. Nicholas pogleda u dječakove jarke, plave oči, a ono što je u njima vidio očito ga je navelo da kimne i skrene prema nizu trgovina. Voda i sunčane naočale", reče. "Da naočale budu neke odreñene boje?" sarkastično upita. "Crne", uglas odgovore blizanci. Sophie je stajala s Joshom pred trgovinom. Bila je iscrpljena, ali |e znala da je Joshu teže. Sad kad je kiša prestala, ulica se počela puniti. Pokraj njih su prolazili ljudi desetak različitih nacionalnosti, čavrljajući na različitim jezicima. Sophie odjednom nagne glavu u stranu i namršti se. "Što nije u redu?" smjesta je upita Josh. "Ništa", polako odgovori, "samo..." "Što?" "Učinilo mi se da prepoznajem neke riječi koje su oni ljudi izgovarali." Brat pogleda kamo i ona. Dvije žene u dugim, lepršavim, bliskoistočnim haljama, pokrivenih glava i lica skrivenih burkama, prijateljski su čavrljale. "Sestre su... Idu liječniku ovdje, odmah iza ugla u Harley Streetu..." začuñeno će Sophie. Josh se okrene da bolje čuje i skloni kosu s uha. Duboko se usredotočivši, uspio je izdvojiti glasove dviju žena. "Sophie, ne razumijem ni jednu riječ; mislim da govore na arapskom." Uto pokraj njih proñu dva elegantno odjevena poslovna čovjeka i zapute se prema postaji podzemne željeznice Regent's Park. Obojica su razgovarala mobitelom. "Onaj lijevi razgovara sa ženom u Stockholmu", nastavi Sophie, gotovo šaptom. "Žao mu je što je propustio sinovu roñendansku proslavu. Desni razgovara sa središnjim uredom koji je takoñer u Švedskoj. Želi da mu pošalju mejlom nekakve tablice." Josh ponovno okrene glavu ne obazirući se na promet i nebrojene druge gradske zvukove.

GIGA

23

Odjednom otkrije da, ako se usredotoči na ona dva poslovna čovjeka, može razabrati pojedine riječi. Sluh mu je bio toliko oštar da je čuo čak i tihe glasiče na drugom kraju linije. Nijedan od njih nije govorio na engleskom. "Kako to da ih razumiješ?" upita. "To je znanje Vještice od Endora", reče Nicholas. Izašao je iz trgovine baš kad je Josh postavio pitanje. Iz papirnate vrećice izvadi dva para istovjetnih jeftinih sunčanih naočala i pruži im ih. "Bojim se da nisu dizajnerske." Sophie stavi tamne naočale na nos. Odmah je osjetila olakšanje, a na bratovu licu vidjela je da on osjeća isto. "Objasnite mi", reče Sophie. "Mislila sam da mi je prenijela samo hrpu prastarih podataka. Nisam mislila da bi mi išta od toga moglo biti korisno." Nicholas im pruži i dvije boce vode, a blizanci uhvate korak s njim dok je brzao ulicom prema crkvi St. Marylebone. "Vještica ti je predala sve svoje znanje kad te obavila zračnim plaštem. Priznajem da je to bio prevelik zalogaj. Ali nisam imao pojma da će to učiniti", brzo doda, osjetivši da se Josh počinje mrgoditi. "Bilo je to posve neočekivano i posve netipično za nju. Prije mnogo naraštaja, svećenice bi cijeloga života učile kod Vještice da bi ih na koncu nagradila tek majušnim dijelom svojega znanja." "A zašto je onda meni dala sve?" zbunjeno upita Sophie. "To je tajna", prizna Nicholas. Primijetivši da je put slobodan, Alkemičar žurno prevede blizance preko Marylebone High Streeta. Tada su već bili dovoljno blizu crkvi da vide njezino otmjeno pročelje. "Znam da ti je Ivana pomogla razvrstati Vještičino znanje." Sophie kimne. U Parizu, dok je spavala, Ivana Orleanska poučila ju je tehnikama ovladavanja zbrkom tajnih i malo poznatih podataka koji su joj strujali mozgom. "Vjerujem da se trenutno uspomene i znanje Vještice od Endora postupno stapaju s tvojim sjećanjima. Nećeš više znati samo što je Vještica znala, već i kako je to doznala. Moglo bi se reći da će njezina sjećanja postati tvoja." Sophie odmahne glavom. "Ne razumijem." Napokon su stigli do crkve. Nicholas se popne na stubu da pogleda lijevo i desno ulicom, žurno prelijećući pogledom prolaznike, a zatim se okrene prema Regent's Parku i vrati pogled na blizance. "To je poput razlike izmedu gledanja utakmice i sudjelovanja u njoj. Kad si

upoznala Saint-Germaina", doda, "odmah si znala sve što Vještica zna o njemu, zar ne?" Sophie kimne. Smjesta joj je bilo sinulo da Vještica od Endora nikada nije voljela Comte de Saint-Germaina niti mu vjerovala. "Razmisli sad o Saint-Germainu", predloži Alkemičar. Sophie pogleda brata koji slegne ramenima, očiju skrivenih tamnim staklima. Sophie okrene desno zapešće. Na unutarnjoj strani ruke imala je zlatni krug s crvenom točkom u sredini. Saint-Germain bezbolno joj je oprljio meso zapešća tom tetovažom poučavajući je Vatrenoj magiji. Kad je počela razmišljati o Saint-Germainu, preplavila su je sjećanja: blistavo živa, kao da ih je proživjela vlastitim tijelom. Sophie sklopi oči i smjesta se nañe u drugom vremenu i prostoru. London, 1740. Stajala je u golemoj balskoj dvorani odjevena u opravu koja je bila toliko teška da ju je vukla prema tlu. Bila je nevjerojatno neudobna i posvuda joj se zarezivala u meso, štipala, stezala, sputavala i stiskala. Zrak u dvorani zaudarao je na vosak svijeća i preobilje miomirisa, začepljene zahode, kuhanu hranu i neoprana tijela. Oko nje se vrtložila vreva ljudi, ali dok se kretala naprijed, svi su joj se nesvjesno sklanjali s puta otvarajući prolaz prema sumorno odjevenu mladiću začudno plavih očiju. Bio je to Francis, Comte de Saint-Germain. Razgovarao je na ruskom s nekim velikašem s dvora maloga cara, Ivana VI. Shvatila je da razumije što govore. Velikaš je napominjao da bi najmlaña kći Petra Velikog, Elizabeta, uskoro mogla prigrabiti vlast, što bi otvorilo poslovne mogućnosti u Sankt Petersburgu za čovjeka Saint-Germainovih vještina. Grof se polako okrenuo prema njoj. Primivši joj ruku, sagne se nad nju i reče na talijanskom: "Čast mi je napokon vas upoznati, gospo."

GIGA

24

Sophie trepne i zaljulja se. Josh spremno pruži ruku da je pridrži. "Što se dogodilo?" odlučno upita. "Bila sam tamo..." šapne Sophie. Brzo odmahne glavom. "Ovdje, u Londonu. Prije više od dvjesto pedeset godina. Sve sam vidjela." Slegne bratovu ruku. "Osjećala sam na sebi odjeću koju sam nosila, njušila smrad u dvorani, a dok je Saint-Germain govorio ruski, razumjela sam ga, kao i kad se meni obratio na talijanskom. Bila sam tamo", ponovi, još zatravljena vlastitim uspomenama. "Uspomene Vještice od Endora postaju tvoje uspomene", reče Nicholas. "Njezino znanje postaje tvoje. S vremenom ćeš znati sve što i ona." Sophie Newman zadrhće. Sjetila se nečeg što ju je uznemirilo. "A što će se dogoditi sa mnom?" upita. "Vještica ima tisuće godina sjećanja i iskustava; ja ih imam samo petnaest i pol, a i ne sjećam se svega. Mogu li njezine uspomene istisnuti moje?" Nicholas snažno trepne. Zatim polako kimne. "To mi nije palo na pamet, ali da, moguće je", reče posve tiho. "Morat ćemo se pobrinuti da to spriječimo." "Zašto?" u glas upitaju blizanci. Nicholas se spusti stubama do njih. "Zato što mi nismo ništa drugo doli zbroj svojih sjećanja i iskustava. Ako Vještičina sjećanja istisnu tvoja, ti ćeš postati Vještica od Endora." Josh je bio užasnut. "A što bi se u tom slučaju dogodilo sa Sophie?" "U tom slučaju, Sophie više ne bi postojala. Postojala bi samo Vještica." "Onda je to učinila namjerno", reče Josh, u srdžbi podigavši glas toliko da je privukao pozornost skupine turista koji su fotografirali crkvenu uru. Blizanka ga trkne, na što on nastavi promuklim šaptom. "Zato je prepustila Sophie sve svoje znanje!" Nicholas počne odmahivati glavom, ali Josh ustraje: "Jednom kad njezina sjećanja posve preuzmu Sophie, imat će novo, mlañe tijelo u zamjenu za svoje staro i slijepo. Ne možete to poreći." Nicholas zatvori usta i okrene se od njega. "Moram... moram razmisliti o tome", reče. "Nikada nisam čuo da se išta slično dogodilo." "Ali nikada niste čuli ni da je Vještica dala sve svoje znanje jednoj osobi, zar ne?" oštro će Josh. Sophie uhvati Alkemičara za ruku i stane pred njega. "Nicholas, što ćemo?" upita. "Nemam pojma", prizna Alkemičar uz iscrpljen uzdah. U tom trenutku djelovao je prastaro, s borama urezanim duboko u čelo i oko očiju, crtama duž nosa i dubokim brazdama izmeñu obrva. "A tko bi to onda mogao znati?" plane Sophie s prestrašenim prizvukom u glasu. 'Perenelle", odgovori on i snažno kimne. "Moja Perenelle bi znala što nam je činiti. Moramo te nekako dovesti natrag k njoj. Ona će znali pomoći. U meñuvremenu, moraš paziti da ostaneš Sophie. Moraš se usredotočiti na vlastiti identitet." "Kako?" "Razmišljaj o svojoj prošlosti, o roditeljima, školama, ljudima koje si upoznala, prijateljima, neprijateljima, posjećenim mjestima." Okrene se Joshu. "Moraš joj pomoći. Ispituj sestru o prošlosti, o svemu što ste zajedno radili, mjestima koja ste obišli. Sophie", doda okrećući se djevojci, "svaki put kad počneš proživljavati neku od Vještičinih uspomena, hotimice se usredotoči na nešto drugo, na neko vlastito sjećanje. Moraš se opirati bujici Vještičinih sjećanja koja teži preplaviti tvoja, dok ne nañemo načina da ovladamo njima." Odjednom se uz rub pločnika zaustavi crni londonski taksi, a suvozački prozor se spusti. "Ulazite", naredi glas iz sjene. Nitko se ni ne pomakne. "Nemamo cijeli dan. Ulazite." U dubokom, punom glasu osjećao se tračak Sjeverne Afrike. "Nismo zvali taksi", reče Flamel očajnički pogledavajući lijevo-dcsno ulicom. Saint-Germain je rekao da će ih netko pokupiti, ali Alkemičar nije mislio da će to biti nešto tako obično kao

GIGA

25

što je londonski taksi. Je li to stupica? Zar im je Dee ušao u trag? Baci pogled preko ramena na crkvu. Vrata su bila otvorena. Mogli bi potrčati stubama i skloniti se u crkvu, ali unutra bi se našli u stupici. "Ovaj automobil poslan je baš po vas, gospodine Flamel." Nakon stanke, glas doda. "Vi ste autor jedne od najdosadnijih knjiga koje sam ikada pročitao: Kratak pregled filozofije," "Najdosadnije?" Nicholas grubo otvori vrata i ugura blizance u polumrak. "Stoljećima je bila priznata kao genijalan rad!" Ušavši, zalupi vrata automobila. "Zasigurno vas je Francis uputio da to kažete." "Vežite se", naloži im vozač. "Prilično se društvo zaputilo u ovom smjeru, nimalo dobroćudno i vrlo neugodno."

GIGA

26

Šesto poglavlje Vozačko sjedalo zauzimalo je golemo muško tijelo. Kad se okrenuo da ih pogleda kroz staklenu pregradu koja dijeli vozača od putnika, blizanci su shvatili da nije krupan od masti već mišića. Majica bez rukava s crno-bijelim prugama bila mu je rastegnuta na divovskim prsima i bio je toliko visok da je glatko obrijanom glavom dodirivao strop automobilske kabine. Koža mu je bila tople tamnosmeñe boje, baš kao i oči, dok su mu zubi djelovali gotovo previše bijeli da bi bili prirodni. Na oba obraza, točno pod okom, imao je tri kratka vodoravna ožiljka. "Tek što ste ušli u zemlju, uspjeli ste taknuti u pravo osinje gnijezdo", reče dubokim, gromkim glasom. "Putem ovamo ugledao sam stvorenja koja naraštajima nisu hodala ovom zemljom." Naceri se. "Inače, ja sam Palamed." Zastane i odmahne glavom. "I da se nikada niste usudili nazvati me Pally." "Palamed?" zaprepašteno upita Flamel naginjući se naprijed da bolje pogleda vozača. "Palamed? Saracenski vitez?" "Glavom i bradom", odgovori vozač okrećući se naprijed, pa okrene upravljač do kraja i sa škripom se uključi u promet bez žmigavca. Iza njega su automobilske trube tulile i gume cviljele. Podigne mobitel. "Francis mi je rekao samo nekoliko šturih pojedinosti. Obično se ne uplićem u prijepore izmeñu različitih tabora Starijih - tako je sigurnije — ali čim mi je rekao da je riječ o blizancima iz legende", reče gledajući ih u retrovizoru, "znao sam da nemam izbora." Josh spusti ruku i čvrsto stegne sestrinu. Želio joj je odvući pozornost kako ne bi počela razmišljati o Palamedu. Premda Josh nikada nije čuo za njega, nije sumnjao da će Sophie iz Vještičina sjećanja doznati tko im je vozač. Čovjek je bio golem, grañen kao ragbijaš ili profesionalni hrvač i govorio je engleski s neobičnim naglaskom. Josh pomisli da je možda Egipćanin. Prije četiri godine, cijela obitelj Newman putovala je u Egipat. Mjesec dana Obilazili su drevne znamenitosti, a vozačev pjevni izgovor podsjetio ga je na jezik koji je ondje čuo. Josh se nagne naprijed da izbliza promotri muškarca. Upravljač su stezale orijaške ruke kratkih prstiju - a zatim primijeti da su mu zapešća i zglobovi prstiju natekli i ogrubjeli od žuljeva. Josh je slične ruke vidio na nekim svojim učiteljima borilačkih vještina; obično su značili da je osoba godinama učila karate, kung fu ili boks. "Drž'te se." Palamed izvede nedozvoljeno polukružno skretanje i počne se vraćati u smjeru iz kojeg su došli. "Naslonite se i ostanite u sjeni", upozori ih. "Toliko je taksija na ulici da su gotovo nevidljivi; nitko na njih ne obraća pozornost. A uz to, neće očekivati da se vratite istim putem." Josh kimne. Bila je to mudra strategija. "Tko su 'oni'?" upita. Prije negoli je Palamed stigao odgovoriti, Nicholas se odjednom ukruti zureći kroz prozor. "Vidite ih?" upita Palamed dubokim, gromkim glasom. "Vidim ih", šapne Alkemičar. "Koga?" uglas upitaju Sophie i Josh naginjući se naprijed i prateći Alkemičarov pogled. "Trojica muškaraca na drugoj strani ulice", kratko odgovori. Trojica mladića obrijanih glava s piercevima i velikim tetovažama razmetljivo su hodala sredinom ulice. U zamrljanim plavim trapericama, prljavim majicama i radničkim čizmama djelovali su opasno, ali ne posebno natprirodno. "Ako zaškiljite", objasni Flamel, "trebali biste im moći vidjeti aure." Blizanci spuste kapke tako da su gledali samo kroz uske proreze i odmah ugledali ružne pipke zadimljena svjetla kojim je trojac zračio. Siva boja bila je protkana ljubičastom. "Cucubuthi", objasni Palamed. Alkemičar kimne. "Vrlo su rijetki. Potomci vampira i vukodlaka, zvani i Tore Madra", reče Flamel blizancima. "Često imaju repove. Plaćenici su, lovci. Krvopije." "I glupi k'o top." Palamed se zaustavi pokraj autobusa koji je zaklonio njihov taksi od pogleda cucubutha. "Osjećat će trag vašeg mirisa do crkve; onda će ga izgubiti. To će ih zbuniti. Uz

GIGA

27

malo sreće, zbog toga će se meñusobno posvañati i potući." Automobil uspori i zaustavi se na crvenom. "Tamo, kod semafora", šapne Nicholas. "Da, provezao sam se pokraj njih putem ovamo", reče Palamed. Blizanci prelete pogledom raskrižje, ali ne opaze ništa neobično. "Tko?" upita Sophie. "Školarke", zagrmi Palamed. Dvije riñokose djevojke svijetle puti čavrljale su čekajući zeleno. Bile su dovoljno slične da budu sestre i nosile su školske uniforme. Obje su nosile i upadljivo skupe torbice. "Ne gledajte ih", upozori Palamed. "Poput zvijeri su; osjećaju kad ih se gleda." Sophie i Josh zagledaju se u pod trseći se iz sve snage da ni ne razmišljaju o djevojkama. Nicholas podigne novine koje je pronašao na stražnjem sjedalu i otvori ih pred licem, usredotočen na najdo-sadniji prilog koji je mogao naći, a to je bila tečajna lista. "Prijeći će ulicu točno pred nama", progunña Palamed okrećući se prema stražnjim sjedalima da sakrije lice. "Siguran sam da me ne bi prepoznale, ali ne želim se kockati." Upali se zeleno pa Palamed krene s ostalim vozilima. "Dearg Due", reče Flamel prije negoli su blizanci stigli išta pitati. Okrene se i pogleda kroz stražnji prozor automobila. Riña kosa djevojaka još je bila vidljiva dok su nestajale u vrevi. "Vampirice koje su se nakon pada Danu Talisa nastanile u krajevima koji će poslije naseliti Kelti." "Kao Scatty?" upita Sophie. Nicholas odmahne glavom. "Nimalo nalik na Scatty. Ove nisu vegetarijanke." "1 one su se zaputile prema crkvi", hihotao se Palamed. "Nalete li na cucubuthe, bit će to zanimljiv susret. Mrze se." "Tko bi pobijedio?" upita Sophie. "Dearg Due, sto posto", reče Palamed s vedrim osmijehom. Sukobio sam se s njima u Irskoj. Gadne su ratnice, neuništive." Vozili su Marylebone Roadom dok nisu skrenuli u Hampstead Road. Tamo su vozila počela gmizati dok nije nastao potpuni zastoj. Negdje pred njima tulile su trube i uključila se sirena hitne pomoći. "Očito neko vrijeme ne idemo nikamo." Palamed povuče ručnu kočnicu i ponovno se okrene u sjedalu da pogleda blizance i Flamela. "Znači, vi ste legendarni Nicholas Flamel, Alkemičar. Tijekom godina mnogo sam čuo o vama", reče. "Ali ništa dobra. Znate li da se u Carstvima sjena vašim imenom služe kao kletvom?" Blizanci su ostali zatečeni silinom muškarčeva glasa. Nisu bili sigurni šali li se ili ne. Palamed je obraćao pozornost samo na Alkemičara. "Za vama ostaje trag smrti i razaranja—" "Mračni Stariji nisu prezali ni od čega u nastojanju da me zaustave", polako će Flamel, osjetno hladnijim glasom. "—kao i požari, glad, poplave i potresi", grmio je dalje Palamed ne obazirući se na upadicu. "Sto želite reći?" osorno upita Nicholas i na trenutak se u stražnjem dijelu taksija osjeti dašak metvice. Nagnuo se naprijed, oslonio laktove na koljena i čvrsto isprepleo prste na rukama. "Možda želim reći da biste trebali odabrati rjeñe naseljena mjesta Ka svoj dug život. Možda Aljasku, Mongoliju, Sibir, australsku pustinju ili udaljenije predjele Amazone. Mjesta gdje nema ljudi. Gdje nema žrtava." U stražnjem dijelu vozila zavlada leden muk. Blizanci su se pogledali, a Josh je bez glasa upitno podigao obrve, ali je Sophie jedva primjetno odmahnula glavom. Prinijela je kažiprst ušnoj resici; Josh je shvatio poruku: slušaj i šuti. "Želite li reći da sam skrivio smrt nedužnih ljudi?" posve tiho upita Flamel. "O da." Flamelovo blijedo lice oblije rumenilo. "Nisam nikad—" zausti. "Mogli ste nestati s ovoga svijeta", ustraje Palamed dubokim glasom od kojeg je podrhtavala unutrašnjost taksija. "Već ste jednom lažirali vlastitu smrt, pa ste to mogli ponoviti i nastaniti

GIGA

28

se na nekom dalekom, nepristupačnom mjestu. Mogli ste čak šmugnuti u neko od Carstava sjena. Ali niste; odlučili ste ostati na ovome svijetu. Zašto?" upita Palamed. "Dužnost mi je čuvati Kodeks", plane Alkemičar, iskreno ljutit, a zrakom se proširi snažniji miris metvice. Automobilske trube ponovno su počele tuliti, pa se Palamed okrenuo u sjedalu, otpustio kočnicu i nastavio voziti. "Dužnost vam je čuvanje Kodeksa", ponovi gledajući ravno preda se. "Nitko vas nije natjerao da postanete Čuvarom Knjige. Tu ste ulogu preuzeli rado i bez pitanja... baš kao i ostali Čuvari prije vas. Ali razlikovali ste se od prethodnika. Oni su se s knjigom povukli u neko skrovište. Ali vi ne. Vi ste ostali na ovome svijetu. I zbog toga su umrli mnogi humani: milijun samo u Irskoj, više od stotinu četrdeset tisuća u Tokiju." "Ubili su ih Dee i Mračni Stariji!" "Dee je progonio vas." "A da sam mu predao Knjigu Abrahama Židova", mirno će Flamel, "Mračni Stariji vratili bi se na svijet i Zemlja bi naučila što doista znači riječ Armagedon. Razdiranje Carstava sjena odaslalo bi udarne valove zemljom koji bi stvarali uragane, potrese i tsunamije. Milijuni bi umrli. Pitagora je jednom izračunao da bi samo taj početni dogañaj izbrisao pola stanovništva s lica zemlje. A onda bi Mračni Stariji navrli u svijet. Neke ste od njih upoznali, Palamed; znate kakvi su, znate za što su sposobni. Ako se oni ikada vrate na ovaj planet, bit će to katastrofa globalnih razmjera." "Oni kažu da donose novo Zlatno doba", blago odgovori vozač. Josh je motrio Flamelovo lice da vidi kako će reagirati; Dee je tvrdio isto. "To kažu, ali lažu. Vidjeli ste što su sve učinili kako bi mi oteli Knjigu. Ljudi su umirali. Dee i Mračni Stariji ne drže do ljudskih živola", obrazlagao je Flamel. "A vi, Nicholas Flamel?" "Ne sviña mi se ton kojim mi se obraćate." U retrovizoru se vidio Palamedov zvjerski smiješak. "Nije me briga sviña li vam se ili ne. Zato što se vi meni nimalo ne sviñate, kao ni vama slični, oni koji misle da znaju što je najbolje za svijet. Tko je vas postavio za čuvara humana?" "Nisam prvi; bilo ih je i prije mene." "Oduvijek je bilo ljudi kao što ste vi, Nicholas Flamel. Ljudi koji misle da znaju što je najbolje, koji odlučuju što bi drugi trebali gledati, čitati i slušati, koji naposljetku nastoje upravljati mislima i postupcima ostatka svijeta. Cijeli sam život posvetio borbi protiv takvih kao što ste vi." Josh se nagne naprijed. "Jeste li vi na strani Mračnih Starijih?" "Ne", odgovori mu Flamel. Glas mu je bio prijeziran. "Palamed, saracenski vitez, stoljećima nije stao ni na čiju stranu. U tom je pogledu sličan Hekati." "Još jednoj u nizu vaših žrtava", doda Palamed. "Skrivili ste uništenje njezina svijeta." "Ako sam vam toliko odbojan", ledeno će Flamel, "što radite ovdje?" "Francis me zamolio da pomognem, a njega smatram prijateljem, usprkos svim njegovim nedostacima ili možda upravo zbog njih." Taksist ušuti, a smeñe oči zablistaju mu u retrovizoru kad je bacio pogled na Sophie i Josha. "I, naravno, zbog najnovijeg para blizanaca", doda. Sophie se umiješa i postavi pitanje koje je bratu bilo navrh jezika: "Kako to mislite, 'najnovijeg para'?" "Zar mislite da ste prvi?" Palamed se grubo nasmija. "Alkemičar i njegova žena već stoljećima traže blizance iz predaje. Već petsto godina sakupljaju mladiće i djevojke kao što ste vi." Sophie i Josh zatečeno se pogledaju. Josh se naglo nagne naprijed. "Što se dogodilo ostalima?"

GIGA

29

Palamed se ogluši na to pitanje, pa se dječak okomi na Nicholasa. "Što se dogodilo ostalima?" ponovi toliko glasno da mu glas prepukne. Na trenutak mu oči zablistaju zlatom. Alkemičar spusti pogled, a onda polako i strpljivo skloni sa svoje podlaktice Joshove stegnute prste. "Odgovorite!" Vidjevši kako u besmrtnikovim očima nastaje laž, Josh odmahne glavom. "Zaslužujemo istinu", plane. "Odgovorite!" Flamel duboko udahne. "Da", napokon reče. "Bilo je drugih, istina, ali oni nisu bili blizanci iz legende." Zatim se nasloni na sjedalu i prekriži ruke na prsima. Prelazio je pogledom s Josha na Sophie, a s bezizražajna lica ništa se nije moglo iščitati. "Vi jeste." "Što se dogodilo drugim blizancima?" vatreno upita Josh, glasom drhtavim od srdžbe i straha. Alkemičar okrene lice u stranu i zagleda se kroz prozor. "Ja sam čuo da su umrli", javi se Palamed s prednjeg sjedala. "Umrli su ili poludjeli."

GIGA

30

Sedmo poglavlje Na natpisu s kojeg se ljuštila boja nekoć je pisalo AUTODI JELOVI, ali je drugi O otpao i nikada nije vraćen na mjesto. Iza visokog betonskog zida, vrha zaštićenog krhotinama stakla i navojima bodljikave žice, stotine pokvarenih hrñavih automobila ležale su jedan na drugome tvoreći tornjeve koji su izgledali kao da bi se svakog trenutka mogli srušiti. Zid oko odlagališta automobila bio je podebljan napola zguljenim plakatima za davno održane koncerte, prošlogodišnje "najnovije albume u prodaji" i bezbrojne alternativne bendove. Oglasi su lijepljeni jedan preko drugog tvoreći debeo šareni sloj koji je potom išaran grafitima. Bilo je gotovo nemoguće razabrati natpise OPASNOST - NEZAPOSLENIMA ULAZ ZABRANJEN i ZABRANJEN PRISTUP. Palamed zaustavi automobil uz rub nogostupa, jedan blok dalje od ulaza zatvorenog čvrstim lancima, i ugasi motor. Prebacivši obje ruke preko upravljača, nagne se naprijed i pozorno promotri prostor oko sebe. Flamel je u meñuvremenu zaspao, a Sophie je bila izgubljena u mislima od kojih bi joj povremeno zjenice posrebrile. Josh se spusti sa sjedala i čučne na pod iza staklene pregrade. "Onamo nas vodite?" upita Josh pokazujući glavom odlagalište automobila. "Za sada." Palamedovi zubi bijesnu u su mračnoj unutrašnjosti automobila. "Možda ne djeluje bogzna kako, ali to je vjerojatno najsigurnije mjesto u Londonu." Josh se ogleda. Kuće od crvene opeke s obje strane uske ulice bile su nepopravljivo propale, a cijela četvrt bila je trošna i ruševna. Preko većine prozora i vrata bile su zakucane daske, a neki su čak i zazidani. Nijedno prozorsko staklo nije bilo čitavo. Hrñava olupina izgorjelog automobila ležala je na betonskim kockama uz rub kolnika a na ulicama nije bilo ni žive duše. "Čudi me da ova četvrt nije preureñena." "Bit će, s vremenom", sjetno će Palamed. "Ali sadašnjem vlasniku draže je držati šapu na zemljištu čekajući da mu poraste cijena." "A što će se dogoditi kad ga proda?" upita Josh. Palameds se naceri. "Nikada ga neću prodati." Pomakne debeli kažiprst i pokaže njime ravno pred sebe. "Tamo je nekoć bila tvornica automobila, pa su svi stanovnici bili zaposleni. Kad se u sedamdesetima tvornica zatvorila, kuće su se počele prazniti jer su ljudi umirali ili se selili u potrazi za poslom. Tada sam počeo kupovati parcele." "Koliko ih imate?" zadivljeno upita Josh. "Sve u krugu od oko kilometra i pol. Nekoliko stotina kuća." "Nekoliko stotina! Pa to vas je zasigurno koštalo pravo bogatstvo." "Živim na ovome svijetu od Arturova doba. Stekao sam nekoliko bogatstava. Moj je imetak neprocjenjiv... najteže ga je skrivati od poreznika!" Josh iznenañeno trepne; nikada nije pomislio da besmrtnici imaju problema s poreznom službom. Tada shvati da u doba računala i različitih tehnologija nadzora zasigurno postaje sve teže kriti se od vlasti. "Stanuju li ovdje ljudi?" upita. "Ne vidim nikoga..." "Ne možeš ih vidjeti. Ljudi", tu je riječ upotrijebio sa zadrškom, "koji stanuju u mojim kućama izlaze samo noću." "Vampiri", promrmlja Josh. "Nisu vampiri", brzo će Palamed. "Nemam ja vremena za krvopije." "Što su onda?" "Larve i lemuri... nemrtvi i neumrli." "Sto su oni?" upita Josh. Slutio je da se riječ larva ne odnosi na ličinke kukaca i da ti lemuri nisu dugorepi majmuni kakve je vidio u zoološkom vrtu. "Oni su..." Palamed zastane, a onda se nasmiješi. "Noćni duhovi." "Jesu li dobrohotni?" "Odani su." "Zašto onda čekamo?" upita Josh. Bilo je jasno da mu Palamed više ništa neće reći. "Sto

GIGA

31

gledate?" "Ima li čega neobičnog." "I, što ćemo?" "Čekat ćemo. Motrit ćemo. Pokazat ćemo malo strpljenja." Palamed mu dobaci pogled preko ramena. "Svijetom besmrtnika do sada se već proširio glas da je Alkemičar pronašao blizance iz legende." Josha je iznenadila vitezova izravnost. "Maloprije mi se činilo da niste toliko sigurni u to. Mislite li da mi jesmo ti?" brzo upita. Morao je doznati što Palamed zna o blizancima i, još važnije, o Alkemičaru. No, Palamed se ogluši na njegovo pitanje. "Nije važno jeste li legendarni blizanci ili niste. Važno je samo da Flamel u to vjeruje. Još je važnije što Dee u to vjeruje. Zbog toga je pokrenut izniman niz dogañaja: Bastet je opet u pokretu, Morrigan se vratila na zemlju, Dise su dovele Nidhogga u Pariz. Uništena su tri Carstva sjena. To se nije dogodilo tisućljećima." "Tri? Mislio sam da je uništeno samo Hekatino carstvo." Scathach je spominjala i druga Carstva sjena, ali Josh nije imao pojma koliko ih još točno postoji. Palamed uzdahne, jer mu je objašnjavanje očito dojadilo. "Većina carstava sjena se preklapa ili su meñusobno povezana jednim dverima. Ako se carstvu sjena nešto dogodi, dveri padaju. Ali Yggdrasill, Svjetsko stablo, protezalo se od Hekatina carstva gore u Asgard i dolje duboko u Niflheim, Svijet tame. Kad je Dee uništio stablo, sva tri su u hipu izbrisana, a znam da su se urušile i dveri još pet ili šest carstava, tako da su ostala zapečaćena zajedno sa svojim stanovnicima. Dee je pritom dodao još nekoliko neprijatelja dugom popisu onih — ljudi i drugih stvorenja — koji ga mrze i boje ga se." "Što će ga snaći?" upita Josh. Usprkos svemu što mu je rečeno o Čarobnjaku, još se nije mogao osloboditi sićušnog tračka divljenja koje je osjećao prema njemu... koje je bilo veće od onog koje je u tom trenutku gajio prema francuskom Alkemičaru. "Ništa. Deeja štite moćni gospodari. Potpuno je posvećen omogućavanju Starijima da se vrate na Zemlju, ne prezajući ni pred čim." Joshu to još nije bilo jasno. "Ali zašto?" upita. "Zato što je on najopasniji mogući protivnik: onaj koji je potpuno uvjeren u ispravnost svojih postupaka." Josh krajičkom oka zapazi brzu kretnju i, okrenuvši se, ugleda golemog tamnosmeñeg psa kako trči sredinom ulice, po bijeloj crti. Izgledao je kao mješanac irskog vučjaka i borzoja, ruskog hrta. Protrčao je pokraj taksija ravno prema vratima odlagališta automobila, gdje je tapkao lijevo-desno njušeći tlo. "Flamelov dolazak prenuo je mnoga prastara bića", nastavi Palamed pozorno motreći psa. "Danas sam vidio stvorenja za koja sam mislio da su potpuno napustila ovaj svijet i čudovišta koja su izrodila najmračnije legende humana. Moraš znati i da je Dee obećao golemu nagradu onome tko vas uhvati. Moji mi doušnici javljaju da tebe i tvoju sestru želi žive. Zanimljivo je da Flamela više ne traži živog; prihvatit će i dokaz o njegovoj smrti. To je velika promjena. Pripadnici Starijeg roda i Sljedećeg naraštaja, besmrtnici i humani koji im služe slijevaju se u London. Golem je zadatak već i spriječiti da se ta rulja meñusobno pokolje; nemam pojma kako to Dee kani izvesti." Palamed odjednom uključi motor i počne se polako kretati automobilom naprijed. "Put je čist", objavi. "Kako znate?" Palamed pokaže psa koji je sjedio pred vratima, licem okrenut prema njima. Pritisne dugme na ploči s instrumentima, našto se dvorišna vrata počnu polako otvarati. "Po psu", Josh odgovori na vlastito pitanje. "Samo što to zapravo nije pas, zar ne?" Palamed se naceri. "Nije to nikakav pas."

GIGA

32

Osmo poglavlje Sva dlaka na golemom tijelu Areop-Enap odjednom se nakostriješi i svaka vlas zasebno zatitra. "Gospo Perenelle", reče. "Predložit ću ti nešto što će te možda šokirati." Perenelle se okrene prema Starijoj. Iza nje, bezbrojni pauci raštrkali su se po golemom zidu od paučine koju je drevno stvorenje isplelo. "Mene je teško šokirati." "Vjeruješ li mi?" upita Areop-Enap. "Vjerujem", bez oklijevanja odgovori Perenelle. Prije bi tog Starog pauka smatrala pravim neprijateljem, ali sada je znala na čijoj je strani — na strani ljudi. A i dokazala se u bici s Morrigan i njezinim jatima. "Što kaniš?" "Ne miči se i ne paničari", reče Areop-Enap zubato se keseći. "Ovo je za tvoje dobro." Odjednom na Čarobnicu padne debeli plašt od paučine i obavije je od glave do pete. Val paukova sune na nju s poda i u hipu je obloži svilom, čvrsto joj stežući plašt oko tijela ljepljivim nitima. "Vjeruj mi", ponovi Areop-Enap. Perenelle je ostala posve nepomična, premda su joj nagoni nalagali da se opre mreži, razdere je, dopusti da joj aura procvate i sprži paučinu u pocrnjelu prašinu. Usta je držala čvrsto stisnuta. Borila se s čudovištima i vidjela stvorenja s najmračnijih rubova ljudskih predaja, ali svejedno joj je bila krajnje odvratna pomisao na pauka koji joj gmiže u usta. Stari pauk zaljulja glavu i podigne jednu dugu nogu na kojoj su dlake lelujale ispitujući zrak. "Pripremi se", reče Areop-Enap. "Dolaze. Zaštićena si dok god je paučina cijela." Perenelle je tada već bila potpuno obložena debelom čahurom od bijele svilenkaste paučine. U životu je već nosila najfiniju svilu, ali ovo je bilo drukčije. Osjećala se kao da je umotana u mek prekrivač, koji je nevjerojatno udoban, ali je ipak blago sputava. Paučina je bila tanja pred ustima i očima kako bi mogla disati i gledati, ali bilo je to kao gledanje kroz zastor od gaze. Osjeti trzaj, nakon čega je podignuta uvis i odložena u kut. Smjesta je preplavi rijeka crnih paukova i zaveže čahuru za zidove i metalne potpornje kuće. S tog novog položaja, odozgo je gledala prostoriju u kojoj je Areop-Enap čučala nasred poda. Perenelle shvati da taman tepih pod Starijom čine tisuće - možda čak milijuni - paukova. Pod je lelujao i pulsirao ispod Areop-Enap koja je gledala prema sjeveru, premda otoku Angel, sada izgubljenom u ranojutarnjoj magli. Meškoljeći se u čahuri, Perenelle se upinjala da pogleda u istom pravcu. S mjesta na kojem je visjela, vidjela je površinu mora. Na obzoru su se nakupljali olujni oblaci, gusti i tmasti; očekivala je vidjeti strelicu i bljesak munje. Ali kroz svilenu koprenu na licu vidjela je da se oblak izvija i uvija... jureći prema njima. U manje od dvanaest otkucaja srca, preplavio je sjeverni dio Alcatraza. A onda je počelo kišiti. Ruševna stražarska kućica nije imala krova. Guste, tamne kapi padale su iz oblaka i rasprskavale se na Perenellinoj mrežastoj čahuri... i ostajale zalijepljene za nju. Čarobnica odjednom shvati da to nisu kapi — već muhe. Zujare i kućne muhe, zdepaste voćne mušice, duguljasti obadi, mesaruše i muhe grabljivice obrušile su se na otok zalijećući se u paučinastu čahuru i lijepeći se za nju. Prije negoli je Perenelle stigla zgañeno vrisnuti, pauci su se rastrčali mrežom i počeli umatati u svilu muhe koje su se batrgale. Perenelle podigne pogled. Golemi oblak tada im je već bio nadomak. Ali sada je vidjela da to uopće nije oblak. Prva kiša kukaca bila je tek uvod u ono što slijedi. Masu koja se valjala prema njima činili su milijuni kukaea, komara i muha braničevki, komaraca i sićušnih mušica, debelih štrkova i crvenookih vinskih mušica. Kukci su zapljusnuti Alcatraz poput mračne zujave plahte. Prvi val je uhvatila bijela svilena paučina, koja je ubrzo potamnjela i otežala od mase kukaca koji su se u njoj koprcali. Perenelle je gledala kako se mreže oko nje brzo deru i pucaju pod novim naletima muha. Horde paukova navrle su na muhe i ubrzo su zapodjenuli drevnu bitku. Zidovi obloženi paučinom ljuljali su se pod migoljavim paucima i muhama koje su se očajnički batrgale dok

GIGA

33

se nije činilo da je zgrada oživjela, podrhtavajući i brujeći. Muhe su se vrtložile oko Areop-Enap, a malobrojne koje su pronašle Perenelle ostale su zarobljene u njezinoj zaštitnoj mreži. Čula je kako tiho zuje pokušavajući se osloboditi. Sve je više valova muha zapljuskivalo otok, gdje su na njih navaljivali rojevi paukova - Perenelle do tada nije ni shvatila da ih je toliko. Nevjerojatan broj muha zalijepio se za Areop-Enap, prekrivajući Starog pauka tako da je počeo nalikovati na divovsku zujavu loptu. Orijaška noga Starije mlatila je po uskomešanoj gomili raspršujući mrtve oklope, ali njih su samo zamjenjivali bezbrojni novi kukci. Starija poskoči i svom silom tresne o pod pritom smrvivši tisuće pod golemim tijelom. Ali beskrajna mračna najezda nije posustajala. Tada Perenelle odjednom primijeti da su se zidovi i pod prestali kretati i lelujati. Gorljivo se napinjući da vidi kroz koprenu pred očima, vidje nešto što je zaprepasti: pauci su ugibali. Gledala je kako crno-bijeli zebrasti pauk zabija plave očnjake, koji su se prelijevali u svim bojama, u divovskog komara uhvaćenog u ljepljivu mrežu. Kukac se očajnički batrgao mahnito se pokušavajući osloboditi, ali onda je pauk iznebuha zadrhtao i ukipio se. Oba su stvorenja uginula istodobno. Isto se posvuda ponavljalo: pauci su ugibali čim bi zagrizli muhe. Čarobnicu nije bilo lako uplašiti, ali tada ju je odjednom počeo žacati nemir. Tkogod ili što god poslalo muhe, očito ih je otrovalo. Ako jedna jedina muha može ubiti pauka, što će onaj golemi roj učiniti Areop-Enap? Perenelle je morala nešto poduzeti. Posvuda oko nje, pauci su ugibali od otrova u muhama. Areop-Enap nestala je pod tamnom masom. Hrpa se još dizala i spuštala dok se Stari pauk batrgao i bacakao, ali Čarobnica primijeti da joj otpor slabi. Areop-Enap bila je drevan i praiskonski stvor, ali nije bila posve neranjiva. Nitko — ni Stariji, ni Sljedeći naraštaj, ni besmrtnik, ni čovjek - nije potpuno neuništiv. Čak ni Areop-Enap. Perenelle je jednom čak srušila drevni hram tom pauku na glavu i to za nj nije bilo ništa — ali može li preživjeti milijarde otrovnih muha? No, Perenelle je bila sputana. Areop-Enap sklonila ju je visoko na zid, izvan opasnosti. Proreže li paučinastu čahuru, past će na pod s visine od šest metara. Taj pad je vjerojatno ne bi ubio, ali mogla bi uganuti gležanj ili slomiti nogu. I kako da uopće porazi najezdu muha? Pogledavši preko otoka, vidje nov roj kukaca koji se primicao uvijajući se na zračnoj struji. Kad stigne do Alcatraza, sve će biti svršeno. Vjetar je nosio posve tiho zujanje, nalik na brujanje motorne pile u daljini. Vjetar. Vjetar je donio kukce na otok... bi li ih Perenelle njime mogla i rastjerati? Ali čim joj je ta misao proletjela umom, Perenelle shvati kako nije dovoljno upućena u tajne vjetra da bi tim elementom mogla precizno upravljati. Kad bi imala vremena za pripremu i kad bi joj aura bila u punoj snazi, možda bi u sredini otoka pokušala podići nekakav vjetar — tajfun, možda, ili omanji tornado - koji bi otpuhao muhe, a vjerojatno i paukove. Ali nije se mogla kockati. Morala je izvesti nešto jednostavno... i to brzo. Svi su se pauci ukipili. Uginuli su i milijuni muha, ali su milijuni još bili na životu i rojili se oko Areop-Enap. Kad već ne može rastjerati muhe s otoka, može li ih čime odmamiti? Netko upravlja tim kukcima - Mračni Stariji ili besmrtnik koji je te sitne bezumne kukce prvo otrovao, a zatim ih poslao na otok. Nešto ih je privuklo. Perenelle naglo rastvori oči jer joj se upalila žaruljica. Znači, nešto ih mora odvući. Što bi moglo namamiti milijune muha? Sto muhe vole? Iza mrežaste koprene, Perenelle se nasmiješi. Za njezin petstoti roñendan, 13. listopada 1820. godine, Scathach joj je darovala čudesan privjesak od žada u obliku skarabeja. Više od tri tisuće godina prije toga, Sjena ga je donijela iz Japana dječaku-kralju Tutankamonu na dar, ali on je umro već idućeg dana. Scathach je prezirala Tutankamonovu ženu Ankhsenamon i nije

GIGA

34

željela da ga se ona domogne pa je jedne noći provalila u kraljevsku palaču, netom prije negoli je dječak-kralj balzamiran, i uzela skarabej natrag. Kad joj je Scathach darovala taj komad žada, Perenelle se našalila: "Daruješ mi balegaša." Scathach je ozbiljno kimnula. "Balega je dragocjenija od svake plemenite kovine. Hrana neće niknuti iz zlata." A balega privlači muhe. No, na otoku nije bilo hrpe balege, a da bi privukla pozornost tih silnih muha, morala bi stvoriti izvor iznimnog smrada. Perenelle se odmah sjetila prelijepih biljaka iz porodice aruma. Neke vrste odvratno zaudaraju na balegu. Znala je i za pustinjsku biljku nalik na kaktus zvanu smrdljivi cvijet: prelijepo izgleda, ali zaudara na davno uginulu lešinu. Postoji i američki kozlac, i najveći cvijet na svijetu, raflezija, koja ispušta užegao smrad gnjila mesa. Uspije li načiniti sličan miris, možda uspije odmamiti muhe. Perenelle je znala da je mašta u srcu sve magije i čaranja. Ali najmoćniji čarobnjaci dičili su se i darom potpune sabranosti; prije nego što pokušaju izvesti veliku čaroliju, moraju biti u stanju jasno vidjeti krajnji ishod. Stoga se, prije nego što će pokušati stvoriti smrad, morala sjetiti mjesta koje može posve vjerno prizvati iz sjećanja. Rubom Perenelline svijesti titrala su različita mjesta. Mjesta na kojima je živjela, mjesta koja je poznavala. U svom dugom životu, imala je priliku posjetiti velik dio svijeta. Ali sada joj je trebalo neko dobro poznato mjesto koje je razmjerno blizu i koje nije jako napučeno. Smetlište u San Franciscu. To je smetlište posjetila samo jednom. Prije nekoliko mjeseci, pomagala je jednom zaposleniku knjižare da se preseli u novi stan. Poslije su se vozili na jug prema stadionu Monster Park i odlagalištu u Recycle Roadu. Zahvaljujući osjetljivu njuhu, Perenelle je nakon skretanja u Tunnel Avenue osjetila izrazito jedak — premda ne posve neugodan — smrad odlagališta. Kad su se približili, od smrada su im počele suziti oči, a zrak je bio pun kliktanja bezbrojnih galebova. Perenelle je sada crpila iz te uspomene. Jasno si predočivši smetlište u mašti, u samom srcu odlagališta zamislila je golemu hrpu smrdljivog cvijeća koje zaudara na lešine, a onda je zamislila i vjetar koji taj odvratan smrad nosi na sjever, prema Alcatrazu. Truli smrad počinje lebdjeti otokom, a nagomilane muhe lelujaju. Perenelle usmjeri svu svoju volju. Zamislila je golemo smetlište načičkano biljkama u cvatu: kale i smrdljivo cvijeće nicalo je izmeñu otpadaka, raflezije divovskih crvenih latica s bijelim točkama bujale su na smeću, a zrak se punio odbojnim mirisima koji su se miješali s ionako odvratnim smradom odlagališta. Zatim je zamislila vjetar koji smrad nosi na sjever. Smrad koji je zapahnuo otok bio je toliko gadan da je mamio suze na oči. Gusti tepih od muha uzbiba se poput vala. Neke muhe zujeći uzlete i počnu besciljno kružiti, ali onda padnu natrag na Areop-Enap. Perenelle se umarala i znala je da će je naprezanje postarati. Duboko udahnuvši, uloži posljednji napor. Morala je otjerati muhe prije dolaska novog roja. Toliko se snažno usredotočila na odvratan smrad da joj je aura, koja inače nije imala mirisa, zablistala i poprimila blag zadah truleži. Gnusan smrad koji je zapljusnuo otok bio je neizdrživa mješavina svježe balege, davno pokvarena mesa i kiselkastog smrada ukiseljena mlijeka. Muhe se podignu s Alcatraza poput gustog crnog pokrivača. Brujale su i zujale poput elektrane, a onda se kao jedna zaputile na jug, prema izvoru smrada. Kukci na odlasku sudarili su se s drugim divovskim rojem koji se upravo spremao sletjeti na otok, pa su se obje skupine izmiješale u jednu orijašku, čvrstu, crnu kuglu; zatim se cijela masa okrenula i odletjela na jug, slijedeći gust, jušan smrad. Za nekoliko trenutaka, na otoku više nije bilo nijedne žive muhe. Areop-Enap strese sa sebe sićušne lešine, a onda se polako i ukočeno uspne na zid gdje

GIGA

35

prereže mrežu u kojoj je visjela Perenelle pa je nježno spusti na tlo po uskoj spiralnoj niti. Perenelle pusti da joj aura bljesne na djelić sekunde kako bi spržila paučinastu čahuru, sada načičkanu i prošaranu zarobljenim muhama. Zabaci glavu, skloni vlažnu kosu s čela i vrata pa duboko udahne. U mreži je bilo zagušljivo i vruće. "Jesi li dobro?" upita pružajući ruku da pogladi jednu golemu nogu Starije. Areop-Enap ljuljala se amo-tamo. Bilo joj je otvoreno samo jedno oko, a kad je progovorila, inače šušljav govor bio je frfljav do nerazumljivosti: "Otrov?" pitala je. Perenelle kimne. Ogleda se oko sebe. Ruševine su bile prekrivene gustim slojem ljuštura muha i paukova. Tada odjednom primijeti da stoji do gležnjeva u tim sićušnim lešinama. Odluči da će jednom kad sve to završi spaliti te cipele. "Muhe su bile smrtonosne. Tvoji su pauci ugibali kad bih ih zagrizli. Poslane su da pobiju tvoju vojsku." "I uspjele su", tužno će Areop-Enap. "Toliko je mrtvih, toliko..." "Muhe koje su napale tebe takoñer su nosile otrov", nastavi Perenelle. "Zasebne ugrize ne bi ni osjetila, ali Stari pauče, ugrizle su te milijune — možda čak milijarde puta." Areop-Enap polako spusti kapak jedinog otvorenog oka. "Gospo Perenelle, moram zacijeliti. To znači da moram spavati." Perenelle se primakne divovskom pauku i strese mu ljušture mrtvih muha s ljubičaste dlake. Pod njezinim dodirom, pucketajući su se mrvile u prah. "Spavaj, Stari pauče," nježno reče. "Ja ću bdjeti nad tobom." Areop-Enap nespretno otetura u kut prostorije. Dvjema golemim nogama pomete mrtve pauke i muhe s poda i pokuša si isplesti mrežu. Ali svila je bila tanka poput konca i pomalo bezbojna. "Kako si se riješila muha?" upita Areop-Enap mučeći se istkati još paučine. "Poslala sam ih na jug u uzaludnu potjeru za smradom." Perenelle se nasmiješi. Desnica joj bljesne, aura joj se razbukta, a tanka paučina koju je prela Areop-Enap odjednom se razraste i zgusne. Stari pauk smjesti se u to gnijezdo u kutu prostorije i počne se omatati mrežom. "Kamo?" odjednom upita Areop-Enap. Ono jedino otvoreno oko gotovo se sklopilo, a Perenelle je na tijelu tog stvora jasno vidjela krvave rane na mjestima otrovnih ugriza. "Na smetlište u San Franciscu." "Malo će ih stići onamo..." promrmlja Areop-Enap, "a onima koje stignu, svašta će odvući pozornost. Spasila si mi život, gospo Perenelle." "I ti moj, Stari pauče." Golema kugla od paučine bila je gotovo dovršena. Svila je već postajala tvrda poput stijene i ostao je još samo malen otvor na vrhu. "Sada spavaj", savjetuje joj Perenelle, "spavaj i snaži se. U danima koji slijede, trebat će nam tvoja snaga i mudrost." Areop-Enap s golemim naporom otvori oči. "Žao mi je što te ostavljam samu i bespomoćnu." Perenelle zatvori paukoliku Stariju u golemu čahuru od paučine i prijeñe na drugu stranu prostorije. Jedva zamjetan povjetarac pomete pod pred njom. "Ja sam Perenelle Flamel, Carobnica", reče naglas, premda nije znala može li je Areop-Enap čuti. "I nikada nisam bespomoćna." Ali još dok je izgovarala te riječi, jasno je osjetila sumnju u vlastitu glasu.

GIGA

36

Deveto poglavlje Na zapadnoj obali Treasure Islanda u Zaljevu San Francisco, mladić je sjedio na haubi jarkocrvenog kabrioleta Thunderbird iz 1960. godine. Bio je nizak i krhko grañen, odjeven u plave traperice neravnih i iskrzanih rubova, toliko izlizane na koljenima da su se držale na samo nekoliko konaca. Vučja glava otisnuta na majici toliko je izblijedjela da je od nje ostao samo sablastan obris, a kaubojke su mu bile iznošene i dobro bi im došli novi potplati i potpetice. Neuredna vanjština, duga kosa i neobrijana brada bili su u naglašenom neskladu s blistavim automobilom na kojem je sjedio i koji je izgledao kao da je netom izvezen iz salona. Mladić je u novčaniku imao dvadeset i devet dolara i nešto kovanica; automobil je vrijedio najmanje tisuću puta toliko. Do njega na haubi bila je prastara, antikna glinena zdjela, rad indijanskog plemena Anasazi, ukrašena finim, crno-bijelim, uglatim geometrijskim uzorcima. U zdjeli je bila gusta tekućina, mješavina meda, lanenog ulja i vode, na čijoj je površini titrala slika Perenelle Flamel kako odlučno korača Alcatrazom, a pred njom se crni sag od uginulih paukova i muha rastvara poput vala. Znači, to je legendarna Perenelle Flamel. Mladić pomakne prst po tekućini u smjeru kazaljke na satu, jarkoplave oči mu zablistaju i na trenutak postanu jarkocrvene, a zrak ispuni miris čili papričice. Perenelle se pojavi u krupnijem planu. Gledao je kako zastaje i mršti se, što joj je produbilo bore na čelu, nakon čega se naglo osvrnula, gotovo kao da zna da je netko promatra. Mladić mahne rukom, našto se tekućina namreška, a slike nestane. Prekriživši ruke na tankim prsima, okrene se prema zapadu gdje je Alcatraz bio skriven u tami. Izgleda da je sve što je čuo o toj ženi istina: Perenelle je najpogibeljniji spoj - lijepa i ubojita. Nakratko ga obuzme nesigurnost. Da ponovno krene u napad ili da pričeka? Podigavši ruku pred lice, duboko udahne i aura mu se ražari tamnom ljubičasto-crvenom bojom, nijansu tamnijom od kabrioleta, a slani morski zrak prožme dašak čili papričice. Još je imao dovoljno snage za... za što? Bilo je razmjerno lako dozvati muhe; tom ga je triku naučio jedan indijanski vrač i više mu je puta spasio život. Njegov gospodar meñu Starijima predložio mu je da otruje muhe i čak mu priskrbio otrovno jezerce u okrugu Solano, sjeverno od grada. Kanili su uništiti paučju vojsku i ubiti Areop-Enap. Zamalo su uspjeli. Većina paukova je uginula, a Stari pauk bio je na samrti. Ali u posljednjem trenutku nešto je odvuklo muhe od Alcatraza poput velikog, uskomešanog oblaka. U uljastoj tekućini u zdjeli, koja mu je služila kao kristalna kugla, mladić je vidio srebrno-bijeli bljesak Perenelline aure i znao da je to njezino djelo. Mladić iskrivi mršavo lice i napeto se ugrize za donju usnu. Rečeno mu je da je oslabljena i da se nije u stanju služiti moćima. Taj je podatak bio očito netočan. Gusta tekućina počne ključati i magliti se, a onda šištati i isparavati; čarolija koja mu je omogućavala da vidi na daljinu imala je ograničeno trajanje. Spuznuvši s haube, mladić izlije ljepljive ostatke na pod pa brižno ispere zdjelu vodom iz boce i osuši je jelenskom krpom te je spremi u prtljažnik, u metalni kovčežić obložen spužvom. Ta je zdjela bila jedan od najdragocjenijih predmeta koje je imao i nije mu padalo na pamet da je proda čak ni kad je bio siromašan kao crkveni miš. Sjeo je u automobil obložen crvenom kožom, otvorio žutu omotnicu i pročitao spis koji je primio u kodiranom mejlu. S crno-bijele fotografije strogo ga je gledao mrk, sijed muškarac. Snimljen je usred koraka dok je prelazio ulicu. Iznad krovova u daljini uzdizao se Eiffelov toranj, a sudeći po oznaci u dnu fotografije, snimljena je na Badnjak, prije šest mjeseci. Mladić se dokono zapita zašlo Mračni Stariji nadziru jednog od svojih najpouzdanijih agenata. To je bio čovjek kojeg su poslali za suradnika: europski besmrtnik Niccolo Machiavelli. Upute koje je dobio od Starijih bile su potpuno jasne Machiavelliju mora biti posve na raspolaganju. Zapitao se je li taj Talijan imalo nalik na Johna Deeja. S Deejem se

GIGA

37

kratko družio i nije mu se svidio; bio je od onih nadmenih europskih besmrtnika koji misle da su bolji od drugih, samo zato što su stariji od Sjedinjenih Država. Ali dok je čitao Machiavellijev dosje, sve mu se više sviñao. Bio je nemilosrdan, dosjetljiv i prepreden, a opisivali su ga kao najopasnijeg čovjeka u Europi. Pomoći će Machiavelliju, dakako. Zapravo i nije imao izbora; suprotstaviti se Mračnim Starijima bilo bi ravno samoubojstvu. Osobno, nije mislio da mu je Talijan potreban. Bacivši dosje na pod, okrene ključ, svom silom nagazi papučicu gasa i okrene upravljač, tako da se automobil polukružno okrenuo gotovo na mjestu, frcajući za sobom prašinu i kamenčiće. Billyu the Kidu nitko nikada nije trebao.

GIGA

38

Deseto poglavlje Odlagalište automobila bilo je pravi labirint. Visoke uličice od hrñave kovine, jedva dovoljno široke da se kroz njih proveze automobil, pružale su se od ulaza u svim pravcima. Neprobojan zid od guma, naslaganih u stotine redova, opasno se naginjao nad uske prolaze. Jedan zid sastojao se isključivo od automobilskih vrata, drugi od poklopaca motora i prtljažnika. Motori prljavi od maziva i potoka ulja bili su naslagani u toranj pokraj nasipa od ispušnih cijevi koje su bile zabijene u tlo tako da su izgledale kao neobična, apstraktna skulptura. Palamed je polako vozio londonski taksi sve dublje u labirint od brda smlavljenih automobila. Sophie se u meñuvremenu već posve razbudila. Nagnula se naprijed i gledala kroz prozor razrogačenim očima. Odlagalište automobila na neki je način bilo jednako čudesno kao Hekatino Carstvo sjena. Premda je izgledalo nabacano zbrda--zdola, nagonski je osjećala da u njemu postoji red. Njoj zdesna, nešto je zalepršalo, a kad se žurno osvrnula, vidjela je da je nešto šmugnulo u sjenu. Dok se okretala natrag, krajičkom oka zapazila je da se sjena pomaknula i nestala. Slijedila su ih nekakva stvorenja i, premda ih, usprkos izoštrenim osjetilima, nije uspijevala dobro vidjeti, stekla je dojam da se kreću uspravno kao ljudi. "Je li ovo Carstvo sjena?" upita naglas. Flamel se nato prene iz drijemeža. "U središtu Londona nema Carstava sjena", promumlja. "Carstva sjena postoje na rubovima gradova." Sophie kimne - to je znala, naravno. Palamed odrješito skrene lijevo za oštar ugao u još uži prolaz. Zupčasti zidovi od kovine bili su toliko primaknuti da su gotovo grebli vrata automobila. "Više nismo u središtu Londona, Alkemičaru", reče svojim dubokim basom. "Nalazimo se u krajnje sumnjivom predgrañu. I griješite; znam dva pripadnika Starijeg roda koji imaju mala Carstva sjena u samom srcu Londona, a postoje još najmanje tri ulaza, uključujući onaj najpoznatiji, u vodi iza Izdajničkih vrata Towera." Josh izvije vrat i podigne pogled prema vrtoglavo visokim zidovima od kovine. "Ovo je poput..." zastane. Negdje u dubini uma pojavi mu se cjelovita predodžba o vijugavom tlocrtu pa mu naglo sine što gleda. "Ovo je dvorac", šapne. "Dvorac od zgnječene kovine i spljoštenih automobila." Palamedov smijeh odjeknuo je poput glasnog laveža koji je prestrašio oba blizanca. "Hah. Impresioniran sam. Na svijetu više nema mnogo onih koji bi ga znali prepoznati. Tlocrt je temeljen na arhitektonskom nacrtu koji je izradio veliki Sebastien Le Prestre de Vauban, glavom i bradom." "Zvuči kao marka vina", promrmlja Josh, još opčinjen svojim otkrićem. "Jednom sam ga susreo", odsutno će Flamel. "Bio je slavan francuski vojni inženjer." Okrene se na sjedalu da pogleda kroz stražnji prozor. "Meni izgledaju kao obične hrpe otpadnih vozila", reče, gotovo sam za sebe. Sophie znatiželjno pogleda brata — kako li je znao da te hrpe tvore dvorac? Ali podigavši pogled prema zidovima od automobila, i sama prepozna uzorak u onome što je do tada vidjela pa razabere oblik dvorca, bedema i kula, te uskih niša iz kojih branitelji mogu pucati na napadače. Neka spodoba klisne iz jedne takve niše i ispari. "Godinama smo slagali ovaj dvorac od automobila", nastavi Palamed. "Srednjovjekovni graditelji bili su dobro upućeni u sustave obrane, a de Vauban je sabrao sve to znanje i primijenio ga na gradnju najotpornijih utvrda na svijetu. Mi smo preuzeli ono najbolje iz svakog stila. Imamo opkop i humak, vanjske i unutarnje bedeme, ulaznu kulu, tornjeve i glavnu utvrdu. Ući se može samo jednim uskim prolazom, a on je napravljen da bude lako obranjiv." Pokaže golemom rukom uništena vozila. "A tamo iza, izmeñu i unutar zidova, vrebaju kojekakve gadne stupice." Automobil se zatrese prešavši na podlogu od kovine. Blizanci se privuku prozorima i, pogledavši van, otkriju da su se dovezli na nešto nalik na most od uskih metalnih cijevi koji je

GIGA

39

visio iznad crne tekućine na čijoj su površini nastajali mjehurići. "Opkop", reče Josh. "Naša moderna inačica opkopa", potvrdi saracenski vitez. "Napunjen je naftom, a ne vodom. Dublji je nego što izgleda i obrubljen šiljcima. Ako išta upadne unutra... pa, recimo samo da se neće izvući. Dakako, možemo ga zapaliti u tren oka." "Mi?" brzo upita Josh dobacujući pogled sestri. "Mi", potvrdi vitez. "Znači, ovdje ima više takvih kao vi?" upita Josh. "Nisam sam", potvrdi Palamed kratkim osmijehom pokazujući bijele zube na tamnom licu. Produžio je preko mosta i duž još jedne zakrivljene uličice koja je završavala pred neprobojnim zidom od zgnječenih i spljoštenih automobila. Bio je prekriven debelim slojem hrñe boje krvi. Palamed je usporio, ali se nije zaustavio. Pritisnuo je tipku na ploči s instrumentima, na što se cijeli zid zatresao i bešumno kliznuo u stranu, ostavivši prolaz taman toliko širok da se kroza nj provuče automobil. Kad su prošli, debela, hrñava vrata tiho kliznu natrag na mjesto. Iza dveri nalazilo se široko dvorište razrovanog blatnog tla načičkanog rupama punim vode. Posred tog blatnog mora stajala je dugačka pravokutna baraka od metala, podignuta na betonskim blokovima. Baraka je bila ruševna i prljava, prozori prekriveni žičanom mrežom, a hrña koja je išarala metalne zidove izgledala je kao kožna bolest. Rubom krova protezali su se navoji bodljikave žice. Dvije otužne zastave - britanska i jedna s crvenim zmajem na zeleno-bijeloj pozadini - lepršale su na pomalo svijenim motkama. Obje zastave bile su trošne i prljave. Sophie zagrize obraz da zadrži ozbiljno lice. "Očekivala sam nešto..." "... ljepše?" dovrši Josh. Blizanka podigne ruku, a on je pljesne. "Ljepše", složi se ona. "Djeluje pomalo depresivno." Josh primijeti čopor mršavih i dugonogih pasa lutalica kako vrebaju u sjenama pod barakom. Bili su iste pasmine i boje kao Onaj golemi tamnosmeñi pas kojeg je prije vidio, ali ovi su bili manji, a dlaka im je bila slijepljena i bez sjaja. Ugledavši grimizni bljesak, snažno zaškilji: imaju li ti psi crvene oči? Nicholas se upravi. Zijevne, protegne se i ogleda pa promrmlja: "Čemu sve te silne mjere osiguranja, Palamed? Čega se bojite?" "Nemate pojma", jednostavno će Palamed. "Recite mi." Nicholas protrlja lice i nagne se naprijed oslanjajući se laktovima o koljena. "Na kraju krajeva, na istoj smo strani." "Ne, nismo", brzo će Palamed. "Možda imamo iste neprijatelje, ali nismo na istoj strani. Naši se ciljevi razlikuju." "Kako se razlikuju?" upita Flamel. "I vi se borite protiv Mračnih Starijih." "Samo kad moram. Vi želite spriječiti dolazak Mračnih Starijih na ovaj svijet, dok ja i moja viteška braća odlazimo u Carstva sjena i spašavamo ljude koji su ondje zarobljeni." Josh je zbunjeno pogledavao Flamela i Palameda. "Kakva viteška braća?" upita. "Tko su oni?" Flamel dubok udahne. "Mislim da Palamed govori o Zelenim vitezovima", reče. Palamed kimne. "Upravo tako." "Čuo sam glasine..." promrmlja Alkemičar. "Istinite su", odsječe Palamed. Zaustavi automobil ispred dugačke barake metalnoga krova i isključi motor. "Nemojte stati u rupe u blatu", savjetovao im je otvarajući vrata. "Ne želite znati što živi u njima." Sophie izañe prva, snažno trepćući iza sunčanih naočala na kasno-poslijepodnevnom suncu. Oči su je pekle kao da u njima ima pijeska, a i osjećala je da je nešto škaklja u dubini suhog grla. Pitala se lovi li je prehlada. Premda se očajnički trudila ne razmišljati o Palamedu,

GIGA

40

neka Vještičina sjećanja probila su se medu njezina pa je shvatila da o njemu ipak nešto zna. Bio je besmrtan čovjek obdaren posebnom sposobnošću da se slobodno kreće kroz Carstva sjena a da ona na nj ne utječu. Malo se koji čovjek vratio iz umjetnih svjetova koji su stvorili Stariji. Ljudska povijest — starija i moderna — prepuna je ljudi koji su jednostavno nestali. Onih nekoliko koji su se uspjeli vratiti ili su spašeni, otkrili su da su na Zemlji protekle stotine godina premda je u Carstvu sjena proletjelo tek nekoliko noći. Mnogi su se vratili ludi ili uvjereni da su Carstva sjena stvaran svijet, a ova Zemlja običan san. Cijele su živote proveli u pokušaju da se vrate u svijet koji su smatrali zbiljskim. "Ponovno razmišljaš." Josh je trkne laktom da je prene iz misli. Sophie se nasmiješi. "Uvijek razmišljam." "Htio sam reći da razmišljaš o stvarima o kojima ne bi trebala razmišljati. Vještičinim stvarima." "Kako znaš?" Joshov osmijeh postane mrk. "Na trenutak, samo na trenutak, zjenice ti posrebre. Jezivo." Sophie si ovije ruke oko tijela i strese se. Ogleda se po zidovima od automobila oko barake išarane hrñom. "Malo je sumorno, nije li? Mislila sam da svi ti Stariji i besmrtnici žive u palačama." Josh napravi puni krug oko sebe, a kad se ponovno okrenuo prema sestri, široko se osmjehivao. "Meni je to zapravo mrak. Pravi dvorac od kovine. I djeluje nevjerojatno neosvojivo. Ne postoji način da se približiš ovom mjestu bez znanja stražara." "Dok smo se vozili labirintom, povremeno bih krajičkom oka zapazila neko kretanje", reče Sophie. Josh kimne. "Palamed mi je rekao da su kuće u svim ulicama oko ovog zdanja prazne. On je vlasnik. Rekao je da u njima žive nekakve larve i lemuri." "Stražari." "Vidio sam i golemog psa..." Pokaže glavom čopor pasa koji je posve nepomično ležao pod barakom. "Nalik na one, samo što je bio veći i čišći. Imao sam dojam da patrolira ulicama. A bedeme si vidjela", uzbuñeno doda. "Postoji samo jedan jedini, dobro čuvani ulaz iz kojega se može ući samo u uzak prolaz. Sloga, bez obzira na to koliko brojnu vojsku dovedeš, istodobno možeš napasti samo s dvojicom ili trojicom vojnika. A branitelji su odozgo nedodirljivi zahvaljujući bedemima." Sophie pruži ruku i snažno stegne bratovu. "Josh", oštro reče, plavih očiju raširenih od brige. Nikada nije čula brata da tako govori. "Prestani. Odakle znaš toliko o obrani utvrda...?" Glas joj zamre je joj je u dubini uma poput sablasti zatreperila jedna uznemirujuća pomisao. "Ne znam", prizna Josh. "Samo... to jednostavno nekako znam. Kao kad smo bili u Parizu — znao sam da Dee i Machiavelli moraju biti na visokom kako bi upravljali vodorigama. A danas, kad su se ona čudovišta spremala na napad..." "Genii Cucullati", odsutno promrmlja Sophie okrećući se prema Nicholasu koji je ukočeno izlazio iz taksija. Kad je posegnuo za Joshovom naprtnjačom, primijeti da su mu zglobovi prstiju blago natekli. Tetka Agnes, koja živi u četvrti Pacific Heights u San Franciscu, patila je od artritisa i zglobovi prstiju bili su joj baš tako natečeni. Alkemičar je ubrzano stario. "Da, oni. Prema njihovu govoru tijela znao sam da se rasporeñuju u formaciju za napad. Znao sam da će onaj u sredini napasti prvi i jurnuti ravno na nas, dok će nas preostalo dvoje pokušati zaskočiti s boka. Znao sam da ću, uspijem li zaustaviti njega, smesti ostale i dati nam priliku za bijeg." Josh odjednom ušuti, svjestan što govori. "Odakle mi to?" čudio se naglas. "Mars", šapne Sophie. Kimne. "To ti je zasigurno prenio bog rata." Djevojka se strese; i ona i brat počinju se mijenjati. Ali tada lagano odmahne glavom: ne, već su se promijenili. "Mars... da... sjećam se", šapne Josh. "Dok me budio, rekao je nešto na kraju, nešto o daru koji bi mi u danima što slijede mogao dobro doći. A onda mi je položio ruku na vrh glave i osjetio sam kako mi tijelom struji nevjerojatna vrućina." Pogleda blizanku. "Što mi je to

GIGA

41

darovao? Nemam nikakvih čudnih sjećanja, kao što su ona koja je Vještica dala tebi." "Mislim da bi vjerojatno trebao biti sretan što nemaš njegova sjećanja", brzo će Sophie. "Vještica je poznavala Marsa i prezirala ga. Pretpostavljam da su mu sva sjećanja odvratna. Josh, mislim da ti je prenio svoje vojno znanje." "Učinio me ratnikom?" Premda je ta pomisao bila strašna, Josh nije mogao posve prikriti oduševljenje u glasu. "Možda čak nečim boljim", reče Sophie tihim i dalekim glasom, a oči joj bijesnu srebrno. "Mislim da te učinio strategom." "To je bolje?" Josh je zvučao razočarano. Sophie brzo kimne. "Ratnici dobivaju bitke. Ali ratove dobivaju stratezi." "Tko je to rekao?" iznenañeno upita Josh. "Mars", reče Sophie odmahujući glavom kako bi rastjerala bujicu sjećanja. "Zar ne shvaćaš? Mars je bio vrhunski strateg; nikada nije izgubio bitku. Čudesan je to dar." "Ali zašto ga je dao meni?" Josh izgovori pitanje koje se i Sophie motalo glavom. Prije negoli je stigla odgovoriti, vrata dugačke metalne barake odjednom se sa škripom otvore, a stubama se sjuri čovjek u zamrljanom automehaničarskom kombinezonu. Bio je to nizak i sitan muškarac pogurenih ramena i dugog ovalnog lica, koji je kratkovidno žmirkao prema taksiju. Imao je rijetke brčiće i, premda mu je vrh glave bio ćelav, iznad ušiju i na tjemenu rasla mu je duga kosa koja mu je padala na ramena. "Palamed?" osorno upita, očito srdit. "Što sad ovo znači?" Govorio je žustrim i točnim engleskim, posve jasno izgovarajući svaku riječ. Ugledavši blizance, stane kao ukopan. Izvadivši iz džepa na prsima goleme naočale crnih okvira, natakne ih na nos. "Tko su ovi ljudi?" Tada se okrene i ugleda Nicholasa Flamela u istom trenutku kad je Alkemičar ugledao njega. Obojica su reagirala istodobno. "Flamel!" vrisne sitan muškarac. Okrene se i zaleti natrag prema baraci, ali se spotakne i padne na metalnim stubama. Nicholas je progunñao nešto na starinskom francuskom, silovitom kretnjom otvorio Joshovu naprtnjaču i izvukao Clarent iz kartonske tube. Čvrsto ga držeći objema rukama, podigne ga iznad glave, tako da je sječivo zazviždalo i zabrujalo u letu. "Bježite", vikne blizancima, "bježite koliko vas noge nose! Ovo je stupica!"

GIGA

42

Jedanaesto poglavlje Prije negoli su Sophie i Josh stigli išta učiniti, Palamed priskoči Alkemičaru s leña i divovskim rukama stegne Flamelova ramena. Aure dvojice besmrtnika ražare se i zapucketaju tako da se Alkemičarova svijetlozelena pomiješala s tamnijom, maslinastozelenom nijansom vitezove. Jedak smrad kovine i gume na odlagalištu prože čist miris metvice i dašak toplog, snažnog klinčića. Flamel se batrgao ne bi li zamahnuo Clarentom iza sebe, ali vitez je samo pojačao stisak i gurnuo Alkemičara na koljena zarivši mu prste u meso i prikliještivši živce. Flamelu mač ispadne iz ruke. Sophie raširi prste desnice i spremi se prizvati element vatre, ali je Josh uhvati za ruku i spusti je. "Ne", žurno joj reče, baš u trenutku kad je čopor pasa ispod barake navro prema njima i okružio ih. Životinje su se kretale posve nečujno, pokazujući zvjerske, žute zube U raširenim gubicama i isplažene rašljaste zmijske jezike. "Ne miči se", šapne blizanki stežući joj ruku. Psi su bili toliko blizu da je vidio kako su im oči potpuno crvene, bez ikakvih bjeloočnica ili zjenica, zubi su škljocali, a Josh je osjetio da mu se vlažna gubica otrla o prste. Životinje su ispuštale pljesniv, ustajao smrad koji je podsjećao na trulo jesenje lišće. Premda nisu bili veliki, bili su nevjerojatno mišićavi — jedan se zaletio Joshu u noge i gurnuo ga prema Sophie. Aure blizanaca zaiskre, a pas koji je Joshu gurao noge odskoči nakostriješene dlake. "Dosta!" Palamedov glas zagrmi i odjekne odlagalištem automobila. "Ovo nije stupica." Vitez se nagne nad Nicholasa, svejednako mu stežući objema rukama ramena i pritišćući ga o pod. "Možda ti nisam saveznik, Alkemičaru", grmio je Palamed, "ali nisam ti ni neprijatelj. Ostala mi je samo moja čast, a obećao sam prijatelju Saint-Germainu da ću se pobrinuti za vas. Njegovo povjerenje neću iznevjeriti." Flamel se pokuša osloboditi, ali Palamedov stisak bio je nepopustljiv. Alkemičarova aura zaiskri i plane, ali onda odjednom zgasne, a on klone od iscrpljenosti. "Vjerujete li mi?" osorno upita Palamed. Nicholas kimne. "Vjerujem vam - ali, zašto je on ovdje?" S izrazom krajnjeg gañenja na licu, Alkemičar podigne glavu da pogleda sitnog čovjeka koji se kukavno krio na ulazu u baraku, vireći iza pritvorenih vrata. "Živi ovdje", jednostavno će Palamed. "Ovdje! Ali on je—" "Moj prijatelj", odsječe vitez. "Mnogo se toga promijenilo." Popustivši stisak, Palamed uhvati Nicholasa za ramena i podigne ga na noge. Okrenuvši ga, vitez mu poravna zgužvanu kožnatu jaknu; zatim dobaci riječ na nekom nerazumljivom jeziku psima koji su još kružili oko blizanaca, na što oni poteku natrag u skrovište pod barakom. Josh baci pogled na mač koji je ležao na tlu i zapita se je li dovoljno brz da ga dohvati. Podigavši pogled, vidje da su Palamedove tamno-smeñe oči uprte u njega. Vitez smiješkom pokaže blještavo bijele zube i sagne se da izvuče Clarent iz blata. "Dugo ga nisam vidio", tiho će vitez, s nešto izraženijim naglaskom koji je podsjećao na njegovo bliskoistočno podrijetlo. Čim je taknuo mač, rascvala mu se aura tako da se na trenutak ukazao odjeven u dugu crnu oklopnu košulju od prstenova s pripijenom kukuljicom, koja mu je pokrivala ruke do vrhova prstiju i sezala gotovo do koljena. U svakom prstenu oklopa titrali su sićušni odrazi. Dok mu je aura blijedjela, na površini Clarentove kamene oštrice treperila je crveno-crna boja, poput ulja na vodi, a duž sječiva nešto je šumjelo poput vjetra u visokoj travi. "Ne!" Tamna, kamena oštrica ponovno bljesne krvavocrveno, a Palamed duboko i drhtavo uvuče dah pa ispusti mač, tamne kože okupane znojem. Oružje se zabije u blatno tlo, ljuljajući se amo-tamo. Blato u krugu oko oštrice smjesta se ukruti, osuši, ispuca i raspukne se. l'alamed žustro protrlja ruke, a onda ih otre o hlače. "Mislio sam da je to Excal—" Okomi se na Flamela. "Što radite s tom... stvari? Valjda znate što je to, zar ne?" Alkemičar kimne. "Stoljećima sam ga čuvao."

GIGA

43

"Čuvali ste ga!" Vitez stegne goleme pesnice. Na podlakticama i vratu iskoče mu žile. "Ako ste znali koji je to mač, zašto ga niste uništili?" "Stariji je od ljudskog roda", tiho će Flamel, "stariji je čak i od Starijih i od Danu Talisa. Kako da ga čovjek uništi?" "Gnusan je", plane Palamed. "Znate li što je učinio?" "Bio je oruñe; ništa više. Koristili su ga zli ljudi." Palamed počne odmahivati glavom. "Trebali smo ga da pobjegnemo", nepokolebljivo će Alkemičar. " I sjetite se da bi, da nije bilo njega, Nidhogg još bio živ i divljao Parizom." Josh zakorači naprijed i izvuče mač iz tla pa otre blatni vrh oštrice (i rub cipele. U zraku se osjetio posve slab dašak naranči, ali je miris bio gorak i kiselkast. Čim je dječak taknuo balčak, zapljusnula gaje bujica osjećaja i prizora: l'alamed, saracenski vitez, na čelu desetak vitezova u oklopima i oklopnim košuljama odprstenova. Izmučeni su, oklopi su im izgrebeni i rasječeni, oružje okrhnuto, štitovi uleknuti. Bore se protiv vojske primitivnih ljudi nalik na zvijeri, probijajući se prema brdašcu na kojem se ratnik u zlatu sam samcat očajnički brani od odvratnih stvorenja k i >ja su napola ljudi, a napola životinje. Palamed mu viče neka pazi jer se iza leña osamljenog ratnika u:diglo golemo čudovište, stvorenje ljudskog lika, ali sa svijenim jelenjim rogovima na glavi. Rogati čovjek podiže kratak kameni mač, a ratnik u zlatnom pada. Palamed stoji nad palim ratnikom i nježno mu vadi Excalibur iz ruke. l'alamed brza kroz močvaru u potjeri za jelenolikim stvorenjem. Putem ga napadaju zvijeri — čovjekoliki veprovi, medvjedi, vukovi i jarci — ali sve ih siječe Excaliburom koji blista ispisujući a zraka lukove hladnog, plavog svjetla. Palamed stoji u dnu nevjerojatno strme litice gledajući kako se rogati s lakoćom uspinje na vrh. Stvorenje na vrhu okreće se i podiže mač kojim je ubilo kralja. S njega se slijeva i puši grimizno-crn dim. Gotovo je istovjetan maču u ruci saracenskog viteza. Josh duboko, drhtavo udahne, a prizori izblijede. Rogati čovjek vitlao je Clarentom, Excaliburovim parnjakom. Otvorivši oči, pogleda oružje i smjesta shvati zašto je Palamed munjevito posegnuo za mačem. Dva mača bila su gotovo istovjetna; samo su na balčaku bile uočljive manje razlike. Saracenski vitez pretpostavio je daje kameni mač Excalibur. Duboko se zagledavši u sivo sječivo, Josh se pokuša usredotočiti na prizor koji je upravo vidio — na ratnika u zlatnom oklopu. To je bio...? Joshov nos zapahne ustajali smrad neoprana tijela pa se naglo okrene i tik iza sebe ugleda onog ćelavca od maloprije, kako kratkovidno škilji kroz debele naočale crnih okvira. Oči su mu bile svijetle, ispranoplave. I smrdio je. Josh se zakašlja i odmakne jedan korak suznih očiju. "Čovječe, pranje ti ne bi bilo na odmet!" "Josh!" zgroženo će Sophie. "Ne vjerujem u pranje", odgovori čovjek onim svojim odsječnim načinom, glasom koji je potpuno odudarao od njegova izgleda. "Otklanja prirodna tjelesna ulja. Prljavština je zdrava." Sitni čovjek produži od Josha prema Sophie i odmjeri je od glave do pete. Josh primijeti da je sestra trepnula i namreškala nos. Zatim je čvrsto zatvorila usta i ustuknula jedan korak. "Vidiš o čemu govorim?" reče Josh. "Trebao bi se oprati." Strese blato s oštrice i primakne se korak bliže sestri. Čovjek je djelovao bezazleno, ali Josh je primijetio da je Alkemičara nešto u vezi njega razbjesnilo - ili možda uplašilo? "Da." Sophie je nastojala ne disati na nos. Čovjek je neopisivo smrdio: bio je to spoj ustajalog tjelesnog smrada, neoprane odjeće i masne kose. "Kladim se da ste vi blizanci", reče čovjek pogledavajući jedno pa drugo. Kimao je potvrñujući vlastite riječi. "Blizanci." Pruži prljave prste da dodirne Sophienu kosu, ali mu

GIGA

44

ona pljusne ruku u stranu. Aura joj zaiskri, a čovjekov smrad nakratko se pojača. "Ne diraj me!" Flamel se ispriječi izmeñu čovjeka u automehaničarskom kombinezonu i blizanaca. "Što ti radiš ovdje?" oštro ga upita. "Mislio sam da si mrtav." Čovjek se nasmiješi pokazujući nevjerojatno loše zube. "Mrtav sam koliko i ti, Alkemičaru. Ali sam poznatiji." "Vas dvojica očito se poznajete", primijeti Josh. "Poznajem ovu—" Nicholas je oklijevao, a lice mu se prošaralo crtama i borama, "ovu osobu od malena. Štoviše, nekoć sam polagao velike nade u njega." "Bi li nam netko rekao napokon tko je to?" oštro će Josh upitno pogledavajući Alkemičara i Palameda. "Bio mi je šegrt dok me nije izdao", plane Flamel, gotovo pljujući riječi. "Postao je desna ruka Johna Deeja." Blizanci smjesta ustuknu od čovjeka, a Josh jače stegne mač. Ćelavac nagne glavu u stranu, a izraz lica postane mu izgubljen i neopisivo tužan. "To je bilo davno, Alkemičaru. Već stoljećima ne radim s Čarobnjakom." Flamel zakorači naprijed. "Što te navelo da se predomisliš? Možda li nije platio dovoljno izdaju žene, obitelji i prijatelja?" U čovjekovim blijedoplavim očima zatitra bol. "Griješio sam, Alkemičaru, istina. Ali nekoliko sam ljudskih života proveo iskupljujući se za svoje pogreške. Ljudi se mijenjaju... Bar većina", doda. "Ali ti ne. Ti su uvijek bio posve siguran u sebe i u svoju ulogu na ovome svijetu. Veliki Nicholas Flamel nikada nije u krivu... a ako i jest, nikada to nije priznao", doda posve tiho. Alkemičar se naglo okrene od čovjeka prema blizancima. Pokazujući rukom sitnog čovjeka u prljavom kombinezonu, reče: "Ovo je Deejev bivši učenik, besmrtni William Shakespeare."

GIGA

45

Dvanaesto poglavlje Stojeći pred vratima svoje velebne gradske kuće, Niccolo Machiavelli gledao je kako doktor John Dee ulazi na stražnje sjedalo elegantne, crne limuzine. Otmjeno odjeven vozač zatvorio je za njim vrata, kimnuo Machiavelliju i sjeo na vozačko mjesto. Kad se u idućem trenutku automobil odmaknuo od nogostupa, Dee se nije ni osvrnuo ni mahnuo, što Talijana nije nimalo iznenadilo. Machiavellijeve kamenosive oči pratile su automobil dok se uključivao u večernju rijeku automobila. Baš kad je skretao s Place du Canada, jedan neupadljiv Renault zauzeo je mjesto tri automobila iza njega. Machiavelli je znao da će Renault slijediti Deejevu limuzinu tri bloka, kada će ga zamijeniti drugi automobil, a onda treći. Kamere ugrañene u ploču s instrumentima slat će snimku uživo na Machiavellijevo računalo. Nadzirat će Deeja dok god bude u Parizu. Nagoni izbrušeni stoljećima borbe za opstanak, upozoravali su ga da Dee nešto smjera. Bilo mu je sumnjivo što je engleski Čarobnjak jedva čekao da ode i odbio Machiavellijevu ponudu da prespava kod njega, tvrdeći da se smjesta mora vratiti u Englesku kako bi nastavio potragu za Flamelom. S mukom zatvarajući teška vrata predvorja s debelim neprobojnim staklima, Machiavelli odjednom shvati koliko mu za takve sitnice nedostaje Dagon. Dagon je radio za njega gotovo četiri stotine godina, otkako ga je Machiavelli pronašao, ranjenog i na samrti, u Grotta Azzurra na oloku Capri. Njegovao je Dagona dok nije ozdravio, a stvorenje mu je zauzvrat postalo sluga i tajnik, tjelohranitelj i, napokon, prijatelj. Proputovali su svijet i zajedno se čak otisnuli i u neka udaljena Carstva sjena. Dagon mu je pokazao čuda, a on mu je uzvratio upućujući ga u umjetnost i glazbu. Usprkos neugodnoj vanjštini, Dagon je imao nevjerojatno lijep i čist glas. Machiavelli je tek u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, kad je prvi put čuo čudesnu pjesmu kitova, u njoj prepoznao glasove kakve ispušta njegov sluga. Machiavelli gotovo pola stoljeća nikome nije dopustio da mu se približi. Bio je u ranim tridesetima kad se oženio Mariettom Corsini, 1502. godine, koja mu je u idućih dvadeset i pet godina rodila šestoro djece. Ali kad je stekao besmrtnost, bio je prisiljen "umrijeti" kako bi prikrio činjenicu da ne stari. Mračni Stariji koji ga je učinio besmrtnim, pritom mu je prešutio da će takva varka biti nužna. Napuštanje Mariette i djece bilo je jedna od najtežih stvari koje je morao učiniti, ali skrbio se za njih do kraja njihovih života. Ali zato je morao gledati kako stare, obolijevaju i umiru: to je mračna strana besmrtnosti. Kad je Marietta na koncu umrla, došao je prerušen na njezin pogreb, a potom se usred noći vratio na grob odati joj posljednju počast i zakleti se kako se nikada neće ogriješiti o bračne zavjete ponovnom ženidbom. To je obećanje održao. Hodajući hodnikom obloženim drvenom oplatom, Machiavelli položi ruku na brončanu bistu Cezarea Borgije na okruglom stoliću. "Dell'arte della guerra", reče, a glas mu odjekne praznim hodnikom. Začuje se škljocaj i dio zida klizne u stranu otkrivajući Niccolov privatni ured. Kad je ušao u prostoriju, vrata šumeći kliznu na mjesto, a lampice ugrañene u strop zablistaju. Takvu sobu — privatnu, tajnu - imao je u svakoj kući u kojoj je ikada stanovao. To je bilo njegovo kraljevstvo. Za njihova zajedničkog života, Marietti nije bilo dopušteno ući u njegove privatne odaje ni u jednom domu, a tijekom stoljeća čak ni Dagon nije u njih kročio. Jednom davno, u takvu bi se sobu ulazilo tajnim prolazom i bila bi osigurana stupicama sa šiljcima i sječivima, a poslije brojnim bravama s kićenim, ručno izrañenim ključevima. No sada, u dvadeset i prvom stoljeću, štitio ju je oklop otporan na bombe i sigurnosni sustavi lemeljeni na prepoznavanju glasa i otiska dlana. Prostorija je bila kocka savršene zvučne izolacije. Prozora nije bilo, a dva zida bila su prekrivena knjigama koje je sakupio tijekom stoljeća. Kožnati uvezi stajali su pokraj prašnjavih svezaka od krutog platna i požutjelih pergamenata. Svici i šivane kože stajale su uz bok suvremenih šarenih izdanja u mekom uvezu. Ali sve su te knjige imale nekakve veze sa Starijima. Odsutno poravna akadsku glinenu pločicu staru četiri tisuće godina koja je ležala na

GIGA

46

ispisu s mitološke internetske stranice. Dok je Flamel bio opsjednut nastojanjima da spriječi povratak Mračnih Starijih na svijet, a Dee jednako gorljivo želio vratiti svijet njegovim prvotnim gospodarima, Machiavelli se posvetio otkrivanju istine o tajanstvenim, iskonskim vladarima zemlje. Na dvoru Medicijevih je, izmeñu ostaloga, naučio da je znanje moć, pa je čvrsto odlučio otkriti sve tajne Starijih. Zid nasuprot ulazu bio je sav prekriven zaslonima. Machiavelli pritisne jednu tipku, na što se svi osvijetle i na svakom se pokaže drugi prizor. Bilo je tu nekoliko pariških lokacija i prizora iz desetak svjetskih prijestolnica, a četiri zaslona prenosila su vijesti iz zemlje i svijeta. Na jednom zaslonu, većem od ostalih, vidjela se zrnata slika u pokretu. Machiavelli sjedne u kožnati naslonjač visokog naslona i zagleda se u taj zaslon, nastojeći razabrati što gleda. Bio je to izravan prijenos s kamere u automobilu koji je slijedio Deejev. Machiavelli se nije obazirao na crnu limuzinu u sredini zaslona, već motrio okolne ulice. Kamo li se to Dee zaputio? Čarobnjak mu je rekao da ide ravno u zračnu luku gdje se njegov privatni mlažnjak puni gorivom. Odletjet će u Englesku i nastaviti potjeru za Alkemičarom. Kutevi Machiavellijevih usana izviju se u smiješak. Dee posve očito nije vozio u smjeru zračne luke; vraćao se u grad. Talijan je nagonski naslutio istinu: Čarobnjak nešto smjera. Ne mičući pogled sa zaslona, Machiavelli otvori laptop, uključi ga i prijeñe kažiprstom po ugrañenom čitaču otisaka prstiju. Računalo se pokrene. Da je pokušao ući u računalo polaganjem bilo kojeg drugog prsta na čitač, virus bi izbrisao cijeli tvrdi disk. Na brzinu je preletio pogledom kodirane mejlove koji su mu stizali od agenata i uhoda u Londonu. Tanke usne ponovno mu se izviju u ironičan osmijeh; vijesti nisu bile dobre. Usprkos svim Deejevim nastojanjima, Flamel i blizanci su nestali, a Genii Cucullati, koje je Čarobnjak poslao za njima, pronañeni su u sporednoj uličici nedaleko od kolodvora. Sve troje bili su u dubokoj komi, a Talijan je slutio tla će se iz nje probuditi za točno 366 dana. Činilo se da je engleski Čarobnjak ponovno podcijenio Alkemičara. Machiavelli se zavali u naslonjaču i sklopi ruke, gotovo kao u molitvi. Vrhove kažiprsta prinese usnama. Od početka mu je bilo jasno da je osoba kakvom se Flamel prikazuje — šeprtljava, pomalo odsutna i ekscentrična stara budala — najobičniji paravan. Nicholas i Perenelle tijekom stoljeća su preživjeli sve napade Mračnih Starijih i Deeja spojem lukavstva, vještine, tajnih znanja i nešto sreće. Machiavelli je vjerovao da je Flamel inteligentan, opasan i krajnje nemilosrdan. No, premda je Nicholas bio prepreden, i sam je priznavao da je Perenelle daleko pametnija od njega. Machiavellijev smiješak izblijedi: upravo je tu ženu poslan da ubije, ženu za koju čak i njegov gospodar meñu Mračnim Starijima kaže da je neizmjerno opasnija od Alkemičara. Uzdahne. Neće biti lako ubiti nekoga tako moćnog kao što je Čarobnica. Ali nimalo nije sumnjao da će u tome uspjeti. Jednom je doživio neuspjeh, ali samo zato što je napravio istu ozbiljnu pogrešku kao Dee maločas: podcijenio je neprijatelja. Ovoga puta, Machiavelli će biti spreman za Čarobnicu. Ovoga će je puta ubiti. Ali prvo mora u Ameriku. Machiavellijevi prsti polete po tipkovnici i pronañu internetsku stranicu jedne putničke agencije. Za razliku od Deeja koji je radije putovao privatnim mlažnjakom, Machiavelli je odlučio u Ameriku letjeti komercijalnim letom. Mogao bi letjeti jednim od mlažnjaka francuske vlade, ali to bi privuklo previše pozornosti, a Machiavelli je oduvijek radije djelovao iz sjene. Trebao mu je izravan let za San Francisco. Nije imao mnogo izbora, ali ipak je pronašao jedan iz Pariza, idućeg jutra u 10:15. Let je trajao nešto više od jedanaest sati, ali zahvaljujući devetosatnoj vremenskoj razlici, stići će na Zapadnu obalu već oko 12:30 po lokalnom vremenu. U zrakoplovu Air Francea više nije bilo mjesta u prvom razredu, pa je rezervirao sjedalo u poslovnom razredu - I'Espace Affaires. To je bilo baš prikladno. Na kraju krajeva, ipak je to

GIGA

47

bio poslovni put. Machiavelli pritiskom miša potvrdi kupnju odabravši sjedalo 4A. Bilo je u dnu poslovnog razreda, sto je značilo da će moći prvi izaći kad zrakoplov sleti i otvori vrata. Kad mu se potvrda o kupnji pojavila u sandučiću, proslijedio je podatke o letu glavnom agentu Mračnih Starijih na američkoj Zapadnoj obali: besmrtniku Henryju McCartyju. Machiavelli je podrobno istražio tog čovjeka. Za kratkog života, McCarty je bio poznatiji kao William H. Bonney iliti Billy the Kid. Roñenje 1859., a u dvadeset i drugoj godini stekao je dar besmrtnosti - odnosno umro, kako stoji u povijesnim knjigama. Machiavelli je začuñeno odmahivao glavom. Bilo je doista neuobičajeno da čovjek postane besmrtnik u tako ranoj dobi; većina besmrtnika s kojima se susretao kroz stoljeća bila je znatno starija. Usprkos istraživanju, Machiavelli još uvijek nije imao pojma kako Stariji odabiru ljude kojima će dati svoj dar. Moralo je postojati pravilo ili razlog, ali nailazio je na kraljeve, kneževe, probisvijete i lopove kojima je zajednički bio samo dar besmrtnosti - i to da su zbog toga služili Starijima. Na prste jedne ruke mogli su se nabrojati oni koji su postali besmrtnici prije četrdesete. Prema tome, da bi dobio besmrtnost u dvadeset i drugoj, Billy the Kid morao je biti vrlo poseban. Nagli pokret privuče Machiavellijevu pozornost na zaslon koji je pratio Deeja. Automobili su se zaustavili, a Dee je pred Machiavellijevim očima izašao iz stražnjeg dijela limuzine ne dajući vozaču vremena da optrči automobil i otvori mu vrata. Čarobnjak se udaljio od limuzine, a onda zastao i okrenuo se prema automobilu iza njegova. Kad je pogledao ravno u kameru, Machiavelli je shvatio kako zna da ga slijede. Čarobnjak se nasmiješi i nestane iz kadra, a Talijan pritisne tipku za brzo pozivanje koja ga je povezivala s vozačem drugog automobila. "Stanje?" oštro upita. Nije se trebao predstavljati. "Zaustavili smo se, gospodine. Subjekt je izašao iz vozila." "Kamo je otišao?" "Nalazimo se na Pont au Double. Subjekt se zaputio prema Notre Dameu." "Notre Dame!" tiho će Machiavelli. Jučer je stajao na krovu velebne katedrale s Deejem i zajedno su oživjeli strašnu vojsku vodoriga i groteski pa gledali kako gmižu zidovima prema Flamelu, blizancima, Saint-Germainu i tajanstvenoj ženi, koji su stajali zbijeni U dvorištu pred katedralom. Pokrenuta kamena stvorenja bila bi ih smlavila, ali napad nije prošao kako su naumili. Flamel i njegovi suputnici uzvratili su udarac. Talijan odsutno protrlja nogu u koju mu se zarila srebrna strelica od čiste auralne energije. Crna modrica u obliku zvijezde protezala mu se bedrom od kuka do koljena i znao je da će još tjednima šepati. Spasili su ih blizanci uništivši vodorige i groteske s crkve Notre Dame. Machiavelli je nijemo stajao uvjerivši se navlastite oči da su Sophie i Josh doista blizanci iz legende. Bio je to čudesan dokaz njihove moći. Premda je djevojka usvojila osnove tek dviju elementarnih magija - vjetra i vatre - bilo je očito da ima izniman prirodni dar. Ali tek kad su blizanci sjedinili aure kako bi izoštrili i uvećali djevojčine moći, shvatio je da su Sophie i Josh Newman doista posebni. Machiavellijev ured za odnose s javnošću izdao je izvješće u kojem je stajalo da su kameni ukrasi na katedrali propali zbog utjecaja kiselih kiša i globalnog zatopljenja. Ekipe arheologa i studenata pariških sveučilišta još su raščišćavali dvorište pred katedralom. Pristup trgu priječile su vrpce i metalne barikade. Talijan je pozorno zurio u zaslon, ali iz njega ništa nije mogao doznati. Zašto se Dee vratio onamo? "Da ga slijedimo?" vozačev glas pucketao je i šumio na vezi. "Da", brzo odgovori Machiavelli. "Slijedite ga, ali mu ne prilazite, niti ga pokušavajte zaustaviti. Ostanite na vezi." "Da, gospodine." Machiavelli je nestrpljivo čekao očiju uprtih u nepomičnu sliku automobila na zaslonu. Vozač se žurno obratio muškarcima u preostala dva vozila i naložio im da zauzmu položaje pred

GIGA

48

sporednim ulazima u veliku katedralu. Glavni ulaz na trgu bio je zatvoren. Besmrtnik je gledao kako vozač prolazi ispred kamere na ploči s instrumentima i nestaje lijevo, mobitela priljubljena uz uho. "Zaputili su se prema katedrali", zadihano izvijesti vozač. "Ušli su. Ne mogu više izaći", brzo doda. Kad je vozač utrčao u zdanje, pozadinski zvukovi su se promijenili. Koraci su odjekivali, vrata se s treskom zalupila; Machiavelli je zatim začuo uzbuñene glasove koji su plehnato odzvanjali. Slušao je kako vozač govori sve glasnije, osornije, upornije, ali nije uspijevao razabrati riječi. Za nekoliko trenutaka, vozač se ponovno javi: "Gospodine: ovdje su neki arhitekti i projektanti koji su došli procijeniti štetu. Subjekt je morao proći pokraj njih, ali oni tvrde da proteklog sata nitko nije ušao u katedralu." U vozačev glas uvukao se strah; Machiavelli je bio poznat kao nemilosrdan čovjek i nikome nije bilo drago izvijestiti ga o neuspjehu. "Znam da je to nemoguće, ali mislim... da smo ga izgubili." Počne mucati: "Ne... nemam pojma kako, ali čini se da... da nije u katedrali. Zatvorit ćemo sve ulaze u zgradu i pozvati pojačanje u potragu..." "Ne. Pustite ga. Vratite se u bazu", reče Machiavelli posve tiho i prekine vezu. Znao je gdje je Dee. Čarobnjak nije bio u katedrali. Bio je ispod nje. Vratio se u katakombe ispod grada. Ali u drevnom Gradu mrtvih bio je samo Mars Ultor iz Starijeg roda. A njega je Dee jučer zatočio u čahuru od kosti.

GIGA

49

Trinaesto poglavlje Smetlištem se širio smrad pržene hrane posve prekrivajući miris kovine, benzina i vlažan, težak miris pasa. Flamel je stajao na prvoj stubi pred barakom. Premda je stajao na povišenom, morao je podići pogled prema vitezovu licu. Čovjek kojeg je Alkemičar predstavio kao Williama Shakespearea ušao je i zalupio vrata takvom silinom da se cijelo zdanje zatreslo. Za nekoliko trenutaka, iz dimnjaka je počeo sukljati crn dim. "Kuha kad je uzrujan", objasni Palamed. Kad ih je obavio dim iz barake, Josh proguta slinu, a onda začepi nos prstima i natjera se da diše na usta. Budući da mu je već ionako bilo mučno od navale osjeta na Probuñena osjetila, znao je da se mora skloniti od smrada dima i masti jer će u protivnom povratiti. Vidjevši da ga sestra gleda zabrinuto raširenih očiju, trgne glavom U stranu. Ona kimne i zakašlje se od dima koji se vrtložio oko njih. Oprezno koračajući da ne ugaze u rupe pune stupica u blatnom tlu, blizanci se žurno udalje od ruševne metalne zgrade. Josh korijenom dlana protrlja usne. Na jeziku je osjećao okus ulja za kuhanje i masti. "Sto god to bilo", progunña, "ja to neću jesti." Dobaci sestri pogled ispod oka. "Čini se da Probuñena osjetila imaju i mane." "Samo nekoliko." Sophie se nasmiješi. "Mislila sam da sam se počela privikavati na njih", doda. "E, pa ja se još nisam navikao", uzdahne Josh. "Bar ne još." Mars ga je probudio tek prethodnog dana — premda se njemu činilo da je otada prošlo sto godina - i još je bio sav smućen navalom osjeta. Sve je bilo svjetlije, glasnije i smrdljivije nego prije. Odjeća mu je bila gruba i teška na koži, a čak mu je i zrak ostavljao gorak okus u ustima. "Ivana mi je rekla da ću nakon nekog vremena moći zanemariti većinu osjeta i usredotočiti se samo na one koji nas se tiču", reče Sophie. "Sjećaš li se kako mije bilo mučno kad me Hekata Probudila?" Josh kimne. Sophie je bila toliko slaba da ju je morao nositi. "Tebe očito nije tako gadno pogodilo", reče Sophie. "Ali blijed si." "Mučno mi je", reče Josh. Mahne glavom na baraku iz čijeg se nakošenog dimnjaka vila perjanica sivo-crnog dima, šireći zrakom smrad uzavrele masti i užegla ulja. "A ono mi nimalo ne olakšava život. Pitam se bi li nam jednako smrdjelo da nam osjetila nisu Probuñena." "Vjerojatno ne bi." Sophie se pokuša našaliti. "Možda su zato ljudska osjetila s vremenom otupjela. Jednostavno to više nisu mogla trpjeti." Flamel odjednom pogleda blizance i podigne ruku. "Ostanite u blizini; nemojte odlutati", dovikne. Zatim se u Palamedovoj pratnji uspne preostalim stubama i naglo otvori vrata. Dvojica besmrtnika nestanu u polumračnoj unutrašnjosti barake i zalupe za sobom vrata. Sophie dobaci pogled bratu blizancu. "Izgleda da nismo pozvani." Premda je nastojala zvučati nehajno, Josh je vidio da je ljutita; uvijek je sisala donju usnu kad bi bila razdražena ili srdita. "Očito nismo." Josh podigne ovratnik majice preko nosa i usta. "Sto misliš što se dogaña tamo unutra? Bismo li mogli čuti što govore ako se približimo?" Sophie mu dobaci kratak pogled. "Sigurna sam da bismo, ali zar se doista želiš približiti izvoru smrada?" Josh stisne oči jer mu je nešto palo na pamet. "Pitam se..." "Što?" "Možda je upravo zato smrad tako strašan", polako reče. "Sigurno znaju da ga teško podnosimo pa da ćemo ga se kloniti." "Stvarno misliš da bi se time zamarali? Zar zato što žele razgovarati o nama?" Sophie ponovno pogleda brata, a oči joj nakratko bljesnu srebrom. "To nije bila tvoja pomisao, Josh." "Kako to misliš?" oštro upita. "Sam sam se toga sjetio." Zatim nakon stanke doda: "Jesam li?" "Kao prvo, nisi dovoljno dosjetljiv", objasni Sophie. "I ta pomisao zvuči kao nešto što bi Marsu palo na pamet. Iz vlastitih sjećanja - odnosno Vještičinih - znam da je svojedobno

GIGA

50

vjerovao kako su se svi urotili protiv njega." "Jesu li?" upita Josh. Premda je taj Stariji bio strašan, nije mogao suzbiti duboko sažaljenje koje je u njemu probudio. Kad ga je Mars Ultor dodirnuo, Josh je iskusio tek majušan djelić ratnikove beskonačne boli. Bila je neizdrživa. "Jesu", reče Sophie gotovo šaptom, a oči joj poprime srebren sjaj. "Da, jesu. Kad je postao Mars Ultor — Osvetnik - već je bio jedan od najomraženijih i najstrašnijih ljudi na svijetu. "To su Vještičina sjećanja", upozori je Josh. "Pokušaj ne razmišljati o njima." "Znam." Sophie odmahne glavom. "Ali ne mogu si pomoći. Sve mi se to šulja po rubovima svijesti." Zadrhta i ovije si ruke oko tijela. "To me plaši. Sto će biti... što će biti ako njezine misli nadjačaju moje? Sto će biti sa mnom?' Josh odmahne glavom. Nije imao pojma. Užasavala ga je i sama pomisao da bi mogao izgubiti sestru blizanku. "Razmišljaj o nečemu drugom", ponovi Josh. "O nečemu što Vještica nikako ne bi mogla znati." "Pokušavam, ali ona toliko toga zna", turobno će Sophie. Osvrne se kako bi se usredotočila na njihovo okruženje da potisne čudne i strane misli koje joj se motaju glavom. Znala je da treba biti jaka, da treba biti jaka radi brata, ali nije se mogla probiti kroz Vještičina sjećanja. "Kamo god pogledam, što god vidim, sve me podsjeća na to koliko su se stvari promijenile. Kako da razmišljam o nečem običnom dok nam se dogañaju ovakve stvari? Pogledaj nas, Josh: pogledaj gdje smo, pogledaj što nam se dogodilo. Sve se promijenilo... potpuno se promijenilo." Josh kimne. Pomakne kartonsku tubu na svome ramenu u kojoj je štropotao teški mač. Od prvog trenutka, kad je provirio preko ruba podrumskih vratašca n knjižari i ugledao Flamela i Deeja kako se bore kopljima zelene i žute energije, znao je da svijet više nikada neće biti isti. To je bilo prije — koliko? — četiri dana, ali u ta četiri dana svijet mu se okrenuo naglavačke. Spoznao je kako je sve što je mislio da zna zapravo laž. Susreli su se s mitovima, borili s legendama; proputovali su pola svijeta u tren oka da bi se potom sukobili s praiskonskim čudovištem i gledali kako kameni kipovi oživljavaju i klate se prema njima. "Znaš", odjednom će Sophie, "stvarno smo prošlog četvrtka trebali uzeti slobodan dan." Josh se nato morao nasmiješiti. "Da, trebali smo." Tjednima je nagovarao Sophie da uzmu slobodan dan i posjete Exploratorium, muzej znanosti nedaleko od mosta Golden Gate. Otkako je čuo za njega, očajnički je želio vidjeti slavnu Sunčevu sliku Boba Millera, instalaciju od zrcala i prizmi kroz koje sunce prosijava stvarajući različite prizore. Osmijeh mu ubrzo izblijedi. "Da smo to učinili, ništa se od ovoga ne bi dogodilo." "Upravo tako", reče Sophie. Pogleda visoke metalne zidove od hrñavih automobila, rupičasti blatni krajolik i crvenooke pse. "Josh, želim da sve bude kao nekad. Obično." Ponovno se okrenuvši prema blizancu, ulovi mu pogled i zadrži ga. "Ali ti ne", neuvijeno ustvrdi. Josh se nije trudio poreći to. Sestra bi znala da laže, kao i uvijek. Uostalom, bila je u pravu: premda je bio iscrpljen i jedva se nosio s Probuñenim osjetilima, nije želio da sve bude kao nekad; nije želio ponovno biti običan. Bio je običan cijeloga života - kad bi ga ljudi i zamijetili, bio bi tek polovica blizanačkog para. Uvijek su bili Josh i Sophie. Zajedno su odlazili u ljetne kampove, na koncerte i u kino, a ljetne praznike nikada nisu proveli jedno bez drugoga. Uvijek su dobivali zajedničke roñendanske čestitke; na pozivnicama za zabave uvijek su bila oba imena. To ga inače nije smetalo, ali mu je proteklih nekoliko mjeseci počelo ići na živce. Kako bi bilo da ga ljudi počnu doživljavati kao samostalnu osobu? Kako bi bilo da nema Sophie? Kako bi bilo da je samo Josh Newman, a ne jedan od blizanaca Newman? Volio je sestru, ali ovo je za njega bila prilika da bude drukčiji, da bude svoj. Zavidio je Sophie kad su njezina osjetila Probuñena, a njegova ne. Prestrašio je se kad je vidio kako se bori i vlada nevjerojatnim moćima. Pobojao se za nju kad je vidio kakvu je bol i zbunjenost uzrokovalo Buñenje. Ali sad kad su i njegova osjetila bila Probuñena, svijet je

GIGA

51

postao izoštren i blistav, a on je stekao letimičan uvid u vlastite mogućnosti i počeo shvaćati što bi sve mogao postati. Iskusio je Nidhoggove misli i Clarentove doživljaje, nakratko je ugledao svjetove kakve prije nije mogao ni zamisliti. Znao je — izvan svake sumnje — da želi prijeći na sljedeći stupanj i usvojiti elementarne magije. Samo, nije bio siguran da to želi činiti s Alkemičarom. S Nicholasom Flamelom nešto nije bilo kako treba. Otkriće da je prije njih bilo drugih blizanaca zaprepastilo ga je i uznemirilo, a uz to je imao pitanja — stotine pitanja — na koja je znao da od Alkemičara neće dobiti jasan odgovor. Trenutno nije znao kome bi vjerovao - osim Sophie — a spoznaja da bi se ona rado odrekla svojih moći malo ga je prestrašila. Premda je zbog Probuñenih osjetila trpio snažnu glavobolju i kiselinu u želucu od koje mu se povraćalo, pečenje u grlu i svrbež u očima, ne bi ih se nikad odrekao. Shvatio je da mu je, za razliku od Sophie, drago što prošlog četvrtka nije uzeo slobodan dan. Josh pritisne dlan na prsa. Pod majicom mu je zašuštao papir, jer je ondje još nosio dva lista istrgnuta iz Kodeksa. Nešto mu padne na pamet. "Znaš", tiho reče, "da smo otišli u Exploratorium, Dee bi oteo Nicholasa i Perenelle te se domogao cijelog Kodeksa. Vjerojatno bi već doveo Mračne Starije natrag iz njihovih Carstava sjena. Već bi bio smak svijeta. Ne postoji običan život kojem bismo se mogli vratiti, Soph", završi šaptom punim strahopoštovanja. Blizanci su stajali u tišini nastojeći sve to pojmiti. Bila je to strašna pomisao: bilo im je gotovo nepojmljivo da bi svijet doista mogao biti uništen. U srijedu bi se toj pomisli samo nasmijali. A sada? Sada su oboje znali da je to itekako moguće. I, što je još gore - znali su da je to još uvijek moguće. "Odnosno, bar tako Nicholas tvrdi", doda Josh, ne uspijevajući prikriti gorčinu u glasu. "Ti mu vjeruješ?" znatiželjno upita Sophie. "Mislila sam da mu ništa ne vjeruješ." "I ne vjerujem mu", odlučno će Josh. "Čula si što je Palamed rekao o njemu. Stotine tisuća ljudi stradale su zbog Flamela, zbog onoga što je učinio ili propustio učiniti." "Ali nije ih ubio Nicholas", podsjeti ga Sophie. "Već tvoj prijatelj", sarkastično doda, "John Dee." Josh se okrene prema metalnoj baraci. Nije imao što za reći, jer je to bila istina. Sam Dee je priznao kako je u pokušaju da zaustavi Flamele sručio na svijet požare i kugu. "Znamo samo da nam je Flamel lagao od samoga početka. Sto je bilo s drugim blizancima?" upita. "Palamed kaže da su Flamel i Perenelle stoljećima sakupljali blizance." Sama riječ sakupljali ispunila ga je nemirom i nelagodom. "Kako su oni završili?" Smetlištem zabrije snažan zapuh ledenog vjetra pa Sophie zadrhta, ali ne zbog hladnog zraka. Pozorno piljeći u metalnu baraku, ne gledajući brata, progovori posve polako, brižno birajući riječi. Osjećala je kako se u njoj razbuktava srdžba. "Budući da Flamel i još traže blizance, to znači da su ostali... što?" Naglo se okrene prema bratu i vidje da on već kima u znak slaganja. "Moramo doznati što je snašlo ostale blizance", odlučno će Josh, izgovarajući njezinu misao. "Nije mi to drago pitati, ali zna li možda Vještica odgovor na to pitanje?" oprezno upita. "Mislim, znaš li je li to Vještica znala?" Još mu je bilo teško predočiti si da je Vještica od Endora nekako prenijela svoje znanje njegovoj sestri. Sophie zastane na sekundu, a onda odmahne glavom. "Vještica očito ne zna mnogo o modernom svijetu. Zna o Starijem rodu, Sljedećem naraštaju i ponešto o najstarijim besmrtnim ljudima. Primjerice, čula je za Flamele, ali nije ih upoznala dok ih Scatty nije dovela k njoj zajedno s nama. Znam samo da je godinama živjela u Ojajiu i njegovoj okolici, bez telefona, televizije i radija." "OK, onda to zaboravi i nemoj sad više razmišljati o njoj." Josh podigne oblutak i zavitla ga u zid od spljoštenih automobila. Zaštropotao je i odbio se od zida, a meñu kovinom na trenutak zatitra nekakav obris. Crvenooki psi podignu glave i pozorno se zagledaju u njega. "Znaš, samo sam mislio..." polako će Josh. Sophie ga je šutke gledala.

GIGA

52

"Kako to da sam ja dobio posao baš kod Flamelovih, para koji sakuplja blizance, a ti u kafiću točno preko puta? To ne može biti slučajnost, zar ne?" "Valjda ne može." Sophie jedva primjetno kimne. I njoj se isto pitanje počelo vrzmati glavom čim je Palamed spomenuo druge blizance. Nije to mogla biti slučajnost. Vještica nije vjerovala u slučajnost, kao ni Nicholas Flamel, a čak je i Scatty rekla da vjeruje u sudbinu. A tu je, dakako, i proročanstvo... "Misliš li da si dobio posao zato što je znao da imaš blizanku?" upita ga Sophie. "Nakon bitke u Hekatinu Carstvu sjena, Flamel mi je rekao da je tek prethodnoga dana posumnjao kako smo možda mi blizanci iz legende." Sophie odmahne glavom. "Tog se dana jedva sjećam." "Spavala si", brzo objasni Josh, "iscrpljena od bitke." Sledio se prisjetivši se tog boja; tada je prvi put pojmio koliko se sestra otuñila od njega. "Scatty je rekla da je Flamel čovjek od riječi i da mu trebam vjerovati." "Ne mislim da bi nam Scatty lagala", reče Sophie, ali se, još govoreći, zapitala je li to njezina ili Vještičina misao. "Možda i nije." Prinijevši obje ruke licu, Josh protrlja prstima čelo i zabaci dugu plavu kosu. Pokušavao se sjetiti točno što se dogodilo prošlog četvrtka. "Nije potvrdila njegovu tvrdnju da nije znao tko smo. Rekao je da je sve sto je učinio poduzeo radi naše zaštite: mislim da je to potvrñivala", zaključi. "A zadnje što mi je Hekata rekla prije negoli se Svjetsko stablo zapalilo bilo je: 'Nicholas Flamel nikada nikome ne govori sve.'" Sophie sklopi oči, nastojeći potisnuti prizore i zvukove smetlišta, duboko usredotočena, vraćajući se u mislima na početak travnja, kada su oboje uzeli honorarne poslove. "Zašto si se odlučio upravo za taj posao?" upita brata. Josh iznenañeno trepne, a zatim se namršti prisjećajući se. "Pa, tata je vidio oglas u sveučilišnom glasniku. Traži se pomoćnik u knjižari. Ne želimo čitače nego radnike. Nisam to želio raditi, ali je tata rekao da je u našim godinama radio u knjižari i uživao u tome. Poslao sam životopis i dva dana poslije bio sam pozvan na razgovor." Sophie je kimala prisjećajući se. Dok je Josh bio u knjižari, ona ga je otišla pričekati u malom kafiću preko puta. Bernice, vlasnica kafića Coffee Cup, razgovarala je s dojmljivom ženom koju danas Sophie poznaje kao Perenelle Flamel. "Perenelle", tiho će Sophie, i to toliko neočekivano da se Josh osvrnuo, napola očekujući da će ugledati tu ženu iza leña. Ne bi se iznenadio. "Što s njom?" "Onoga dana kad smo dobili posao. Ti si bio na razgovoru u knjižari, a ja sam otišla na piće. Bernice je razgovarala s Perenelle Flamel. Dok mi je Bernice spravljala čaj s mlijekom, Perenelle je zapodjenula razgovor sa mnom. Sjećam se da je rekla kako me nije prije viñala u kvartu, a ja sam joj odgovorila da sam došla jer si ti pozvan u knjižaru na razgovor za posao." Sophie sklopi oči vraćajući se u mislima na taj dan. "Tada nije spomenula da je suvlasnica knjižare, ali sjećam se da je rekla nešto kao: 'O, vidjela sam te vani s mladićem. To ti je dečko?' Odgovorila sam da mi nisi dečko, već brat. Tada je rekla: 'Jako ste slični.' Kad sam rekla da smo blizanci, nasmiješila se, žurno dovršila piće i otišla. Prešla je ulicu i ušla u knjižaru." "Sjećam se kad je ušla", potvrdi Josh. "Nisam imao dojam da razgovor za posao ide baš najbolje. Stekao sam dojam da Nicholas - ili Nick... kako god se zvao — traži nekog starijeg. Ali tada je ušla Perenelle, nasmiješila mi se i pozvala Nicholasa u stražnju prostoriju. Vidio sam kako me oboje pogledavaju. Ona je zatim izašla iz knjižare jednako naglo kako je i ušla." "I vratila se u Coffee Cup", promrmlja Sophie. Zastala je jer su sva sjećanja i dogañaji došli na svoje mjesto. Kad se ponovno oglasila, glas joj je bio jedva što čujniji od šapta. "Josh, još sam se nečega sjetila. Pitala je Bernice traži li još uvijek zaposlenika. Rekla je kako bi bilo savršeno da ja budem zaposlena u Coffee Cupu kad mi već brat radi preko puta. Bernice se

GIGA

53

složila i smjesta mi ponudila posao. Ali znaš što? Kad sam se sutradan pojavila na poslu, dogodilo se nešto strašno čudno. Zaklela bih se da je Bernice bila iznenañena što me vidi. Morala sam je podsjetiti da mi je prethodnog dana ponudila posao." Josh kimne. Sjećao se da mu je sestra to već pričala. "Misliš li da ju je Perenelle nekako natjerala da te zaposli? Zar ona ima tu moć?" "O, da." Sophiene oči nakratko posrebre. Čak je i Vještica od Endora morala priznati da je Perenelle iznimno moćna čarobnica. "Znači, misliš da su nas zaposlili zato što smo blizanci?" ponovno ga upita. "U to uopće ne sumnjam", smrknuto će Josh. "Za Flamele smo bili tek još jedan par blizanaca za njihovu zbirku. Nasamareni smo." "Što ćemo sad. Josh?" upita Sophie, jednako mrkim glasom kao brat. Želudac joj se stegnuo pri pomisli da su ih Flameli na neki način iskoristili. Da se Dee nije pojavio u knjižari, što bi ih snašlo? Sto bi im Flameli učinili? Uhvativši Sophie za ruku, Josh povuče sestru prema metalnoj baraci, oprezno zaobilazeći rupe. Psi se usprave u sjedeći položaj okrećući za njima glave i prateći ih blistavim crvenim očima. "Nema povratka. Nemamo izbora, Soph: moramo izgurati ovu priču do svršetka." "Ali kakav će to svršetak biti, Josh? Gdje ta priča završava... i kako?'' "Nemam pojma", reče Josh. Zaustavi se i zagleda ravno u sestrine plave oči. Duboko udahne suzbijajući srdžbu. "Ali, znaš li što znam? Mi smo u njoj glavni junaci." Sophie kimne. "U pravu si. Proročanstvo govori o nama, mi smo zlato i srebro. Posebni smo." "Flamel nas želi", nastavi Josh. "Dee nas želi. Vrijeme je da pronañemo odgovore na neka pitanja." "U napad", reče Sophie preskačući blatnu lokvu. "Dok sam ga poznavala - odnosno, dok ga je Vještica poznavala - Mars je običavao govoriti da je napad najbolja obrana." "Moj nogometni trener kaže isto." "Ali tvoja momčad prošle sezone nije dobila niti jednu jedinu utakmicu", podsjeti ga Sophie. Bili su već nadomak barake kadli se pojavi William Shakespeare, smućena pogleda, stežući objema rukama tavu iz koje je sukljao plamen.

GIGA

54

Četrnaesto poglavlje Josh bez premišljanja zbaci tubu za zemljovide s ramena i istrese iz nje mač. S lakoćom mu je sjeo u ruku, a prsti su mu se ovili oko balčaka umotanog u zamrljanu kožu. Napravi korak naprijed i ispriječi se izmeñu Shakespearea i sestre. Besmrtnik ih nije čak ni pogledao. Okrenuo je tavu i istresao zapaljen sadržaj. Na blatno tlo padne nešto nalik na desetak pougljenjenih kobasica. Šištale su i cvrčale, ali nastavile gorjeti, a vrtlozi iskrica frcali su u zrak. Jedan od crvenookih pasa pod barakom izañe, dugim rašljastim jezikom dohvati komad još zapaljenog mesa i proguta ga cijelog. Oči su mu se od plamena zažarile poput rubina, a kad se oblizao, iz kuta gubice potekle su mu perjanice sivog dima. Shakespeare se sagne i grubo potapša psa po glavi. Već se nakanio okrenuti i vratiti u baraku, kadli ugleda blizance. Slabo večernje svjetlo odražavalo mu se u prevelikim naočalama pretvarajući ih u srebrna zrcala. "Dogodila nam se mala nezgoda s večerom", reče, kratkim osmijehom pokazujući loše zube. "Nema veze. Ionako nismo bili baš gladni", brzo će Sophie. "A ja se pokušavam odreći mesa." "Vegetarijanci?" upita Shakespeare. "Na neki način", reče Sophie, a Josh to potvrdi kimanjem. "Možda unutra ima nekakve salate", neuvjereno će besmrtnik. "Ni Palamed, ni ja nismo vegetarijanci. Ali ima voća", doda. "Brdo voća." Josh kimne. "Voće bi nam savršeno odgovaralo." Pri samoj pomisli na meso, okrenuo mu se želudac. Shakespeare tek tada primijeti mač u Joshovoj ruci. "U kore svijetle mače!" promrmlja sebi u bradu. Zakoračivši naprijed, izvadi, z.ačudo, besprijekorno čist rupčić, skine naočale i počne ih brisati. Sophie primijeti da bez debelih stakala više nalikuje na portret slavnog dramatičara iz udžbenika. Vrati naočale na nos i pogleda Josha. "To je Clarent?" Josh kimne. Osjetio je kako mu blago podrhtava u ruci, svjestan topline koja mu polako natapa meso. Shakespeare se nagne naprijed tako da mu se uzak nos našao na svega nekoliko centimetara od oštrice, ali je ne pokuša taknuti. "Mnogo sam puta vidio njegov parnjak", odsutno reče. "Sječiva su istovjetna, ali meñu balčacima postoje male razlike." "To ste primijetili dok ste bili uz Deeja?" zlobno upita Sophie. Shakespeare kimne. "Dok sam bio uz doktora", potvrdi. Pruži ruku i kažiprstom dodirne vrh oštrice da vidi što će se dogoditi. Tamni kamen zasvjetluca i na njemu zalelujaju vitice svijetložute boje, kao da je netko po sječivu izlio tekućinu, a u zraku se osjeti dašak limuna. "Dee je naslijedio Excalibur od svojeg prethodnika, Rogera Bacona, ali zapravo je želio pronaći ovo oružje. Ta dva istovjetna mača starija su od Starijih i bila su prastara već kad je Danu Talis uzdignut nad more. Svaki mač zasebno je moćan, ali, prema predaji, udruženi imaju moć razoriti tkanje samoga svijeta." "Čudim se da ga Dee nije pronašao", reče Josh blago zadihan. ()sjećao je kako mu mač bruji u rukama, a rubovima svijesti lebdjeli su mu neobični prizori. Nekako je znao da su to Shakespeareova sjećanja. Kružna zgrada u plamenu... Bijedno malen grob i djevojčica koja stoji nad rakom ubacujući šaku zemlje... I Dee. Malo mlañi nego kad ga je Josh upoznao; lice bez bora, kosa tamna i gusta, kozja bradica bez ijedne sjedine. "Čarobnjak vjeruje da je mač izgubljen u dubokom jezeru u velškim brdima", nastavi Shakespeare. "Desetljećima ga je ondje tražio." "Flamel ga je pronašao u nekoj spilji u Andori", reče Sophie. "Vjeruje da ga je ondje sakrio Karlo Veliki u devetom stoljeću."

GIGA

55

Shakespeare se nasmiješi. "Znači, Čarobnjak je bio u krivu. Drago mi je čuti da Čarobnjak nije uvijek u pravu." Sophie obiñe Josha i spusti mu ruku. Vjetar počne hučati oko sječiva. "Jesi li ti stvarno... William Shakespeare? Bard?" upita ga. Usprkos svemu sto je proteklih dana vidjela i doživjela, ta je pomisao u njoj budila strahopoštovanje. Čovjek uzmakne jedan korak i izvede začudno otmjen naklon sa zamahom ruke, jedne noge ispružene i glave spuštene gotovo na razinu struka. "Na usluzi, gospo." Cijeli dojam malo je narušio ustajali tjelesni smrad koji je širio. "Zovite me Will." Sophie nije bila sigurna što da učini. "Nikada prije nisam upoznala nekoga tako slavnog..." zausti, a onda se zaustavi shvativši što govori. Shakespeare se uspravi. Josh se nakašlja i uzmakne suznih očiju. "Upoznali ste Nicholasa i Perenelle Flamel", reče Shakespeare na svojem razgovijetnom engleskom. "Doktora Johna Deeja, Comte de Saint-Germaina i, naravno, Niccoloa Machiavelija", nastavi. "A ne sumnjam da ste susreli i dražesnu Ivanu Orleansku." "Jesmo", reče Sophie sa stidljivim osmijehom, "sve smo ih upoznali. Ali nitko od njih nije slavan kao ti." William Shakespeare kratko porazmisli pa kimne. "Uvjeren sam da se Machiavelli, a pogotovo Dee, ne bi složiti s tobom. Ali, da, u pravu si, dakako. Nitko od njih nema moj", zastane, "moj ugled u javnosti. Moje djelo je opstalo i bujalo, a njihovo nije toliko omiljeno." "I doista si služio Deeju?" odjednom upita Josh, shvativši da je to prilika da izvuče bar neke odgovore. Shakespeareov osmijeh izblijedi. "Proveo sam dvadeset godina u Deejevoj službi." "Zašto?" upita Josh. "Jeste li ga upoznali?" odvrati Shakespeare. Josh kimne. "Onda znate da je Dee jedan od najpogibeljnijih mogućih neprijatelja: iskreno vjeruje da postupa kako treba." "To je i Palamed rekao", promrmlja Josh. "Istina je. Dee je lažljivac, ali ja sam s vremenom shvatio da vjeruje u laži koje govori. Zato što želi u njih vjerovati, treba vjerovati." Smetlište zaspe kratak pljusak kišnih kapi koje su zveketale o spljoštenu kovinu automobila. "Ali, je li u pravu?" brzo upita Josh i pogne glavu da se zaštiti Od kapi koje su se odbijale o zidove metalne barake. Uhvati čovjeka za ruku, a aura mu se smjesta ražari jarkom narančastom bojom dok je obris muškarčeva tijela opisala svijetložuta aura. Narančasta i žuta se pomiješaju ali, premda je ishod trebao biti ugodan, spoj dvaju mirisa ispao je kiselkast i nagrñen smradom Shakespeareova neopranog tijela. Dee, mladi, nenaborana lica, tamne kose i brade, zuri u divovski kristal, a uz bok mu je mladi, opčinjeni William Shakespeare. Prizori u kristalu... Bujna zelena polja... Voćnjaci otežali od plodova... Mora koja vrve ribom... "Stani malo - ti misliš da bi Dee trebao vratiti Starije na ovaj svijet?" William Shakespeare zaputi se prema stubama. "Da", odgovori ne osvrnuvši se. "Vlastitim istraživanjem došao sam do zaključka da je to ispravna odluka." "Zašto?" uglas upitaju blizanci. Bard plane. "Većina Starijih napustila je ovaj svijet. Sljedeći naraštaj poigrava se humanima i koristi Zemljom kao igralištem i bojištem, ali mi humani smo opasniji od svih njih. Mi smo ti koji razaramo ovaj svijet. Vjerujem da je povratak Mračnih Starijih neophodan za spašavanje Zemlje od propasti."

GIGA

56

Blizanci se zatečeno pogledaju, sada već potpuno zbunjeni. Josh progovori prvi: "Ali Nicholas kaže da su ljudi za Mračne Starije hrana." "Za neke jesu. Ali ne jedu svi Stariji meso; neki se hrane osjećajima i sjećanjima. Čini mi se da je to mala cijena za raj bez gladi i bolesti." "Zašto nam trebaju Mračni Stariji?" upita Sophie. "S Alkemičarom, Deejem i njima sličnima, valjda imamo dovoljno moći i znanja da spasimo svijet?" "Mislim da nemamo." "Ali Dee je moćan..." započne Josh. "O Deeju me nemojte ništa pitati; nemam odgovora." "Proveo si uz njega dvadeset godina; zasigurno ga poznaješ bolje od ikoga na svijetu", usprotivi se Sophie. "Čarobnjaka nitko doista ne poznaje. Volio sam ga kao oca, kao starijeg brata. Bio je sve čemu sam se divio, sve što sam želio postati." Odjednom se pod besmrtnikovim debelim naočalama pojavi suza i skotrlja mu se niz obraz. "A onda me izdao i ubio mi sina."

GIGA

57

Petnaesto poglavlje U katakombama duboko ispod Pariza, doktor John Dee brižno je stresao prašinu s rukava odijela, izvukao manšete i poravnao leptir--mašnu. Pucnuo je prstima i pred njim se rascvala sumporna, žuta kugla, skakućući mu u razini glave. Zaudarala je po pokvarenim jajima, ali Deeju je taj smrad bio tako dobro poznat da ga više nije ni zamjećivao. Prljavožuto svjetlo obasjalo je dva svijena stupa od ulaštenih kostiju koja su tvorila dovratak. Iza otvora bila je mrkla tmina. Dee uñe u podzemnu odaju da se suoči sa zaleñenim bogom. U svom dugom životu, Čarobnjak se nagledao čudesa. Iznimno je počeo doživljavati kao posve obično, a čudno i čudesno kao svakodnevno. Dee je gledao kako oživljavaju legende iz Tisuću i jedne noći, borio se s čudovištima iz grčkih i babilonskih mitova i proputovao predjele koje ljudi smatraju izmišljotinama Marca Pola ili Ibn Batute. Znao je da mitovi Kelta, Rimljana, Gala, Mongola, Rusa, vikinga pa čak i Maja nisu puke priče — već su temeljeni na činjenicama. Bogovi Grčke i Egipta, duhovi američkih ravnica, prašumski totemi i japanski Myo-o, nekoć su živjeli. Sada ih se pamti samo iz djelića mitova i polovičnih predaja, ali John Dee znao |e da su nekoć hodali zemljom. Pripadali su Starijem rodu koji je tisućljećima vladao svijetom. Jedan od najvećih Starijih je i Mars... a prije manje od dvadeset i četiri sata, Dee ga je zatočio u grob od tvrde kosti. Čarobnjak stupi u veliku kružnu prostoriju niskog stropa, a dok se ogledavao, svjetlo koje je lebdjelo pred njim sve je bojalo žućkastom bojom maslaca. Premda je desetljećima znao za to mjesto, nikada nije imao razloga da se zaputi onamo i sučeli s Uspavanim bogom, a jučer se sve odvijalo tolikom brzinom da nije imao vremena za istraživanje grobnice. Prešao je dlanom po dijelu glatkog zida pokraj vrata, a znanstvenik u njemu prepoznavao je sastavnice: kolagensko tkivo i kalcij-fosfat. Zidovi nisu bili od kamena - već od kosti. Dee ugleda dva ispupčenja na suprotnome zidu. Izmeñu njih su bila dva obla udubljenja, pa odjednom shvati što gleda i gdje se našao. Gledao je oči i nos. Prostorija nije bila izdubljena iz jednog komada kosti kao što je mislio — nalazio se unutar divovske lubanje. Bilo je jezivo što je lubanja podsjećala na ljudsku. Dee osjeti kako mu leñima prolaze trnci; čuo je priče o Carstvima sjena u kojima obitavaju ljudožderski divovi, premda ih nikada nije susreo. Jučer su zidovi bili glatki i ulašteni; danas su izgledali kao svijeća predugo ostavljena blizu vatre. Odavno zaleñeni stalaktiti od kosti kapali su sa stropa poput ljepljivog karamela; golemi mjehuri skrućeni su u nastajanju; potočići i mlazovi guste tekućine zarobljeni su u razrañenim uzorcima. U sredini prostorije stajalo je dugo pravokutno postolje od kamena, poprskano i poškropljeno kuglicama nečega nalik na pčelinji vosak. Prastara kamena ploča prepukla je u dva dijela. Na tlu pred postoljem stajao je siv kip djelomice preliven žutim slojem. Bio je to prikaz divovskog muškarca zatečenog na sve četiri, u pokušaju da se osovi na noge. Bio je odjeven kao ratnik, u oklop od kovine i kože iz daleke starine, lijeve ruke ispružene, raširenih prstiju, a desnice utonule do zapešća u tlo. Tijelo je do struka takoñer nestalo u tlu. Na leñima kipa kočila su se dva stvorenja malena poput djece, zaleñena u pokušaju da se odraze naprijed na kozjim kopitima. Bili su tanki kao prut, jasno ocrtanih rebara i kosti, razjapljenih ralja punih neravnih zuba, ispruženih ruku koje su završavale kandžama oštrim poput bodeža. Podigavši kaput i hlače, kako mu se ne bi vukli po podu, Dee čučne da bolje promotri kipove. Izgledali su kao muzejski izložak, kao kakva klasična Michelangelova ili možda Berninijeva skulptura - Fobos i Deimos na leñima Marsa Ultora. Dee pomakne ruku na što svjetleća kugla doleti nad glave dvojice satira. Pojedinosti su bile nevjerojatne: svaka vlas kose bila je sačuvana, kao i slina na bradama, a jedan Od njih — Dee je vjerovao da je to Fobos — imao je čak i napukao nokat. No to nisu bili kipovi; jučer su još bili bijesna, živa bića, koja je Mars poslao da ga napadnu. Bila bi to užasna smrt. Satiri se hrane panikom i strahom... a Dee je

GIGA

58

tijekom stoljeća naučio da na svijetu postoji mnogo razloga za strah. Od pomisli na ono što bi mu Stariji mogli učiniti, želudac bi mu se uvijek počeo panično grčiti. Fobos i Deimos gostili bi se njime mjesecima. Čarobnjak se nagne naprijed da promotri kacigu koja je posve skrivala Marsovu glavu. Pod žutim slojem skrućene kosti još se nazirao sivi kamen. Svjetlucao je poput granita, ali to nije bio prirodan kamen. Dee na trenutak osjeti nešto poput sućuti za Mračnog Starijeg. Vještica od Endora učinila je da mu aura postane vidljiva i da mu se stvrdne oko tijela poput kamena te ga zatočila unutar neopisivo leške kore. Kad bi je bog uspio zguliti, aura bi mu uzavrela poput lave i smjesta se ponovno stvrdnula. Mars, koji je nekoć lutao svijetom i kojeg su deseci naroda obožavali kao božanstvo pod različitim imenima, tisućljećima je bio gotovo nepokretan. Dee se zapita kakav je to zločin Bog rata počinio da ga je uvrijeñena Vještica od Endora osudila na taj beskonačan život u smrti. Mora da je doista bio strašan. A onda se Carobnjakove usne tržnu u osmijeh jer mu je nešto palo na pamet. Pruživši ruku, kucne prstima glavu pod kacigom. U odaji obloženoj kosti, zvuk je odjeknuo tupo i plehnato. "Znam da me čuješ", razgovornim glasom reče Dee. "Baš sam razmišljao o tome kakva te sudbina snašla", nastavi. "Prvo te Vještica zatočila u vlastitoj auri, a sad sam te ja zatočio pod stvrdnutom kosti." Iz kacige Mračnog Starijeg odjednom se počne viti crn dim. "Ah, dobro", promrmlja Dee. "Već sam pomislio da se ne čujemo." U crnini pod kacigom zažare se dva grimizna oka. "Mene nije tako lako ubiti." Mars je govorio promuklim hrapavim glasom neodreñenog naglaska. Dee se uspravi i strese nepostojeću prašinu s koljena. "Znaš, to je tvrdio svaki Stariji kojeg sam ubio. Ali tvojim žilama teče krv. A sve što živi, moguće je ubiti." Pokaže zube malim osmijehom. "Moram priznati da vas je teško ubiti — štoviše, gotovo nemoguće, ali nije neizvedivo. Znam iz iskustva. Već mije lo pošlo za rukom. Evo, baš sam prošlog tjedna ubio Hekatu." Unutrašnjost kacige na trenutak zablista jarkocrvenim sjajem, no on odmah zgasne. Sputan granitom i kosti, Mars se nije mogao pomaknuti, ali Dee je jasno osjećao da su oči Starijeg uprte u njega. Crni dim vio se iz proreza kacige, a na mjestu očiju sada su bile dvije grimizne kugle posute plavim mrljicama. "Zar si se vratio naslañivati, Čarobnjače?" "Ne namjerno." Dee obiñe tri kipa proučavajući ih iz različitih kutova. "Ali sad kad sam već ovdje, koristim priliku i da se malo nasladim." Prešavši rukom po ramenu Starijeg, Dee osjeti kako mu vlastita aura treperi pod posve blagim udarom elektriciteta. Čak i zakopana pod slojem kamena i kosti, aura Starijeg bila je moćna. "Kad se oslobodim", grmio je Mars, "a jednom ću se osloboditi, ti ćeš mi biti prvi na redu. Čak i prije negoli otkrijem skrovište Vještice od Endora, pronaći ću tebe i moja će osveta biti strašna." "Sav se tresem od straha", reče Dee glasom punim sarkazma. "Vještica te već tisućljećima drži zatočena u kamenu. Ni tog se prokletstva još nisi uspio osloboditi. A znaš da će, nastrada li Vještica od Endora, čarolija umrijeti s njom, a ti ćeš zauvijek ostati zarobljen." Čarobnjak ponovno stane pred Starijeg. "Možda bih trebao ubiti Vješticu. Tako bih se pobrinuo da nikada ne pobjegneš." Pod kacigom se začulo neobično šmrcanje, a Čarobnjaku je trebalo nekoliko trenutaka da shvati da se to Stariji smije. "Ti! Ubiti Vješticu? Mene su nazivali Bogom rata; moje su moći bile strašne. A opet je nisam mogao ubiti. Napadneš li je, Čarobnjače, učinit će ti nešto jezivo — i pobrinuti se da tvoja agonija traje bar jedno tisućljeće. Jednom je cijelu rimsku legiju pretvorila u figurice veličine nokta, a onda ih nanizala na srebrnu žicu kako bi ih nosila oko vrata poput ogrlice. Stoljećima ih je držala na životu." Stariji se zahihoće, što je zvučalo kao okretanje mlinskog kamena. "Nekoć je sakupljala utege za papir od jantara. U svakom je bila

GIGA

59

osoba koja joj je stala na žulj. Stoga, samo naprijed, napadni Vješticu! Uvjeren sam da će za tebe smisliti posebno maštovitu kaznu." Dee čučne pred glavu Starijeg. Ispreplete prste i zagleda se u zadimljenu tamnu unutrašnjost kamene kacige. Dvije grimizne točke sijevale su prema njemu. Čarobnjak pomakne prste našto se kugla žutog svjetla spusti i zaustavi mu se iza glave. Nadao se da će jarka svjetlost zaslijepiti Marsa, ali dva crvena kruga i dalje su zurila u nj bez treptanja. Trzajem zapešća, Dee otjera svjetlo koje je neko vrijeme poskakivalo pod stropom, a onda je postupno oslabjelo i ugaslo, ostavivši prostoriju u mrklome mraku. "Došao sam ti nešto ponuditi", reče Dee nakon duge šutnje. "Nemaš ti meni što ponuditi." "Nešto ipak imam", samouvjereno će Dee. "Jesi li došao svojom voljom ili su te poslali gospodari?" upita Mars. "Nitko ne zna da sam ovdje." "Čak ni Talijan?" Dee slegne ramenima. "On možda sluti, ali ne može ništa poduzeti." Zastao je i pričekao. Dee je duboko vjerovao u moć tišine. Iz iskustva je znao da ljudi svojevoljno progovaraju ne bi li je ispunili. "Što želiš?" naposljetku upita Mars. Čarobnjak pogne lice da sakrije smiješak. Čim je postavio to pitanje, Dee je znao da će mu Stariji dati što god zatraži. Englez se oduvijek dičio svojom maštom — ona ga je činila jednim od najmoćnijih čarobnjaka i nekromanata na svijetu — ali čak ni on nije mogao zamisliti kakav je osjećaj biti stoljećima zatočen u krutoj kamenoj ljušturi. Još je prethodnoga dana čuo očaj u glasu Boga rata dok je preklinjao Sophie da poništi prokletstvo i to mu je dalo ideju. "Znaš da sam čovjek od riječi", započne Dee. Mars ne reče ništa. "Istina, lagao sam, varao, krao i ubijao, ali s jednim jedinim ciljem: da vratim Stariji rod na svijet." "Cilj opravdava sredstva", progunña Mars. "Upravo tako. Stoga znaš da ću ispuniti obećanje ako ti se zakunem i dam riječ. Jučer si rekao da mi jasno čitaš misli." "Znam da si usprkos nedostacima - a možda upravo zbog njih - častan čovjek, ali prema vlastitu, neobičnom shvaćanju časti", reče Mars. "Stoga ću ti vjerovati ako mi daš riječ." Dee se brzo uspravi i obiñe kip kako Mars ne bi vidio pobjedonosan osmijeh na njegovu licu. "Vještica od Endora nikada neće poništiti prokletstvo, zar ne?" Mars Ultor dugo je bio nijem, ali Dee nije prekidao tišinu. Želio je Starijem dati vremena da promisli o njegovim riječima: želio je da prizna kako je zauvijek osuñen na kamenu ljušturu. "Neće", napokon prizna bog sablasnim šaptom. "Nikada." "Možda ću jednoga dana doznati čime si zaslužio takvu kaznu." "Možda. Ali ne od mene." "Znači, beznadno si zatočen... a možda i nisi." "Objasni što želiš reći, Čarobnjače." Dee počne kružiti u smjeru suprotnom od kazaljke na satu oko okamenjenog Starijeg. Opisivao je svoj naum tihim i hladnim glasom. "Jučer si probudio Josha, sunčanog blizanca. Dodirnuo si ga; povezao se s njime." "Da, postoji veza meñu nama", složi se Mars. "Vještica je dodirnula mjesečevu blizanku i darovala joj Zračnu magiju, ali je i ulila u nju sve svoje znanje", nastavi Dee. "Jučer si rekao da djevojka zasigurno zna čaroliju kojom bi te mogla osloboditi." "Sama je to potvrdila", šapne Mars. Dee pljesne kip po ramenu spuštajući se pred njim u čučanj. Prostorijom zapucketa

GIGA

60

elektricitet. "A ona je to odbila učiniti! Ali, bi li te odbila da je na kocki život njezina brata — ili, još bolje, životi njihovih roditelja? Bi li odbila? Bi li mogla odbiti?" Dim što se vio iz vizira koji je zakrivao cijelo lice Starijeg postane prvo bijel, a zatim sivo-crn. "Premda je znala tko sam, što sam i za što sam sve sposoban, suprotstavila mi se da spasi brata", reče Mars posve polako. "Vjerujem da bi učinila sve za spas brata i obitelji." "A evo na što ti ja prisežem", nastavi Dee. "Otkrij mi gdje je brat, a ja se kunem da ću dovesti djevojku, njezina brata i roditelje pred tebe. Kad bude suočena s mogućnošću da budu ubijeni, jamčim ti da će te osloboditi ovog strašnog prokletstva."

GIGA

61

Šesnaesto poglavlje Izvana je duguljasto metalno zdanje nasred blatne čistine djelovalo trošno i ruševno, ali to je bila samo fasada, kao i sve ostalo na tom smetlištu. Iznutra je bilo uredno i besprijekorno čisto. Na jednom kraju prostorije kuhalo se i jelo; sudoper, hladnjak i štednjak bili su pokraj stola. Sredinu barake zauzimao je radni stol s policom na kojemu je bio laptop spojen na dva istovjetna zaslona, dok je na drugom kraju barake velik televizor ravnog zaslona bio postavljen sučelice dvjema kožnatim sofama. Na tri niska metalna stalka stajali su deseci DVD-ova. Ulazeći za Shakespeareom u baraku, blizanci shvate da su upali usred prepirke. Flamel i Palamed stajali su svaki s jedne strane drvenog kuhinjskog stola, vitez ruku prekriženih na golemim prsima, a Flamel stisnutih pesnica. U zraku se osjećao kiselkast miris njihovih pomiješanih aura. "Mislim da biste trebali pričekati vani", tiho će Nicholas dobacivši pogled Joshu i Sophie, a onda se ponovno okrene vitezu. "Bit ćemo gotovi za nekoliko trenutaka." Sophie učini kao da će otići, ali je Josh gurne u baraku. "Ne. Ja mislim da bismo trebali pričekati ovdje", odlučno reče. Prijeñe pogledom s Palameda na Alkemičara. "Ako imate što za reći, recite to pred nama. Na kraju krajeva, ipak je riječ o nama, nije li?" Iskosa pogleda sestru. "Mi smo... kako se ono kaže?" upita. "Katalizator", dovrši ona. Josh kimne. "Katalizator", reče, premda to nije bila riječ koju je tražio. Ogleda se po prostoriji, zadrža pogled na računalu, a onda se ponovno okrene sestri blizanki. "Grozno mi je kad odrasli tjeraju djecu iz sobe dok razgovaraju o njima, a tebi?" Sophie se složi. "Baš grozno." "Nismo razgovarali o vama", brzo će Flamel. "Ovo zapravo nema nikakve veze s vama. Ima veze s neraščišćenim računima izmeñu mene i gospodina Shakespearea." "Trenutno nas se tiče ama baš sve što se dogaña", reče Josh prelazeći prag i upinjući se iz petnih žila da mu glas bude hladan i miran. Pogleda Alkemičara ravno u oči. "Zamalo ste nas ubili. Promijenili ste nam živote neo... nepo..." "Nepovratno", reče Sophie. "Nepovratno", ponovi Josh. "Ako vas dvojica imate problem, onda je to i naš problem pa želimo znati o čemu je riječ." Sophie položi ruku Joshu na rame i ohrabri ga stiskom. Palamed se široko osmjehne, a bijeli mu zubi bijesnu. "Dečko je vatrena duha. To mi se sviña." Nicholasovo lice ostalo je bezizražajna krinka, ali blijede su mu se oči zamaglile. Na čelu mu je iskočila žila. Prekriživši ruke na prsima, pokaže glavom Palameda. "Ako baš morate znati, nemam ništa protiv saracenskog viteza." Lagano pomakne glavu pokazujući sitnijeg muškarca u prljavom kombinezonu koji je stajao pred otvorenim hladnjakom vadeći vrećice s voćem. "Imam problem s ovim čovjekom. Velik problem." Shakespeare se nije obazirao na njega. "Što ćete jesti?" upita gledajući blizance. "Znam da ne želite meso, ali imamo puno svježeg voća, jutros kupljenog. A Palamed je na ribljoj tržnici Billingsgate danas nabavio i fine ribe." Ubaci nekoliko vrećica voća u sudoper i otvori slavine do kraja. Voda je bubnjala o metalni sudoper. "Samo voće", reče Sophie. Palamed pogleda blizance. "Ovaj spor nema nikakve veze s vama", reče. "Traje već stoljećima. Ali slažem se da utječe na vas. Na sve nas." Ponovno se okrene Alkemičaru. "Želimo li preživjeti, svi moramo zaboraviti stare nesuglasice, stare navike. Meñutim", nastavi gromkim glasom, "predlažem da o tome raspravljamo nakon jela." Neke odgovore želimo odmah", reče Josh. "Dozlogrdilo nam je da se prema nama ponašate kao da smo djeca." Vitez se nakloni i pogleda Alkemičara. "Imaju pravo na odgovore."

GIGA

62

Nicholas Flamel protrlja lice rukama. Pod očima je imao podljeve boje modrice, a bore na čelu su mu se produbile. Sophie je primijetila i da su mu se na nadlanicama pojavile pjege. Alkemičar je rekao da će svakoga dana ostarjeti jednu godinu, ali njoj se činilo da izgleda najmanje deset godina stariji nego prije tjedan dana. "Prije negoli nastavimo", reče Nicholas, od umora govoreći s čujnijim francuskim naglaskom, "moram priznati da nerado i o čemu raspravljam pred..." Podigne glavu i pogleda Shakespearea. "Pred onim čovjekom." "Ali zašto?" očajno upita Sophie. Izvukla je drvenu stolicu i klonula na nju. Josh je zauzeo susjedno mjesto. Vitez je ostao još trenutak stajati, a onda je i on sjeo. Samo su Alkemičar i Bard ostali na nogama. "Izdao je Perenelle i mene", zareži Flamel. "Prodao nas je Deeju." Blizanci pogledaju Barda koji je slagao grožñe, jabuke, kruške i t rešnje na tanjure. "Za sada govori istinu", reče. "Zbog njega je Perenelle ranjena i zamalo je umrla", plane Alkemičar. Blizanci ponovno pogledaju Barda. On kimne. "Bilo je to 1576. godine", tiho će Shakespeare podižući pogled sa stola, blijedoplavih očiju uvećanih staklima, nabreklih od neisplakanih suza. Josh se zaprepašteno nasloni. "Svañate se oko nečega što se dogodilo prije više od četiristo godina?" upita u nevjerici. Shakespeare se obrati izravno Sophie i Joshu. "Imao sam dvanaest godina, manje nego vi sada." Usne mu se rastvore pokazujući požutjele zube. "Pogriješio sam — strašno sam pogriješio - i stoljećima je plaćao." Dobaci pogled Flamelu. "Segrtovao sam kod Alkemičara. Vodio je malu knjižaru u Stratfordu gdje sam odrastao." Josh se okrene Nicholasu. "Nije bio dobar prema meni." Mamci žustro podigne glavu i otvori usta da odgovori, ali Shakespeare brzo nastavi: "Nisam bio neuk; pohañao sam Kraljevu novu školu pa sam čitao i pisao engleski, latinski i grčki. Već sam u toj mladoj dobi znao da želim biti pisac i uspio sam nagovoriti oca da mi pronañe namjestenje u knjižari gospodina Fleminga." Shakespeareove su oči sada bile uprte u Alkemičara, a način govora, pa čak i naglasak, počeli su mu se mijenjati, postajući formalni, gotovo arhaični. "Zeljah čitati, učiti, pisati; a gospar Fleming tražio je da metem, obavljam sitne poslove i raznosim gradom svežnjeve knjiga." Alkemičar ponovno otvori usta, ali ih zatvori ne rekavši ništa. "A potom u Stratfordu osvanu Dee. Morate znati da je tada bio slavan. Služio je dvjema kraljicama, Mariji i Elizabeti, i pritom zadržao glavu na ramenima, što u ono doba nije bio neznatan pothvat. Bio je blizak Elizabeti — govorilo se daje upravo on odredio nadnevak njezine krunidbe. Pričalo se da ima najveću knjižnicu u Engleskoj", nastavi Shakespeare, "stoga je bilo posve prirodno da svrati u knjižaru obitelji Fleming. Začudo, Flemingovi, koji su rijetko napuštali knjižaru, a grad nikada, toga dana ne bijahu kod kuće. Knjižara je povjerena na skrb jednom od pomoćnika, čovjeku konjskog lica čije ime nikada nisam uspio zapamtiti." "Sebastian", tiho će Flamel. Shakespeare upre vlažne oči u Alkemičarevo lice i kimne. "Ah, da, Sebastian. Ali Deeja on nije zanimao. Obratio se meni, prvo na engleskom, zatim na latinskom i onda na grčkom. Tražio je da mu preporučim knjigu - predložio sam Ovidijevu Medeju, koju je i kupio - a onda me pitao jesam li zadovoljan trenutnim namještenjem." Shakespeareove svijetloplave oči nisu se micale s Flamelovih. "Odgovorio sam da nisam. Stoga mi je ponudio mjesto šegrta. Kako sam mogao odbiti kad sam birao izmeñu mjesta ništavnog knjižareva pomoćnika i šegrtovanja kod jednog od najmoćnijih ljudi u Engleskoj?" Josh kimne. I sam bi isto odlučio. "I tako postadoh Deejev šegrt. Možda i više od toga: s vremenom sam povjerovao da me

GIGA

63

smatra sinom. Ne može se poreći da me on stvorio." Sophie se zbunjeno nagne naprijed nad stol. "Kako to misliš?" Shakespeareovc se oči zamute od tuge. "Dee je u meni nešto prepoznao — glad za doživljajima, žudnju za pustolovinom — pa je ponudio uvježbati me i školovati na način na koji to Flemingovi - odnosno Flameli - nisu mogli ili željeli učiniti. Čarobnjak je održao riječ i pokazao mi čuda. Poveo me u nepojmljive svjetove, hranio mi maštu, dopuštao da se služim njegovom nevjerojatnom knjižnicom u kojoj sam usvojio jezik kojim ću dočarati i opisati svjetove što smo ih posjetili. Zbog Johna Deeja postao sam pisac William Shakespeare." "Preskočio si onaj dio kad je zatražio da se usred noći ušuljaš u naš dom i ukradeš Kodeks", ledeno će Nicholas Flamel. "A kad nisi uspio, optužio nas je da smo španjolski uhode. Pedeset kraljičinih gardista okružilo je knjižaru i napalo bez upozorenja. Sebastian je ranjen, a Perenelle pogoñena u rame hicem iz muškete i zamalo umrla." Shakespeare ga je saslušao polako kimajući. "Dee i ja nismo bili u Stratfordu kad se to dogodilo i za to sam doznao tek mnogo, mnogo poslije", reče tužnim šaptom. "A tada je već bilo prekasno, dakako. Bio sam posve u vlasti Deejevih čini: uvjerio me da bih mogao postati pisac kakav želim biti. Premda je to zvučalo nemoguće, povjerovao sam mu. Otac mi je bio rukavičar i trgovac vunom; u mojoj obitelji nije bilo pisaca, pjesnika, dramatičara pa čak ni glumaca." Lagano odmahne glavom. "Možda sam trebao naslijediti oca u obiteljskom zanatu." "Svijet bi bio siromašniji", tiho će Palamed. Saracenski vitez pozorno je motrio Shakespearea i Alkemičara. "Oženio sam se. Dobio djecu", nastavi Shakespeare brže, obraćajući se samo Flamelu. "Prvo djevojčicu, moju prelijepu Susannu, a dvije godine poslije blizance, Hamneta i Judith." Sophie i Josh se usprave i žurno pogledaju; nikada nisu čuli da je Shakespeare imao blizance. Uslijedila je duga stanka dok besmrtni Bard nije naposljetku duboko i drhtavo udahnuo. Oslonio se dugoprstim rukama o stol i duboko im se zagledao u oči. "Otkrio sam zašto sam zanimao Deeja. Nekako je znao da će mi se roditi blizanci i vjerovao da će to biti legendarni blizanci prorečeni u Kodeksu. Ljeta 1596., bio sam u Londonu, a ne više u svom stralfordskomu domu. Dee je posjetio moju ženu i ponudio školovati blizance. Ona je nesmotreno pristala premda su o doktoru tada već kružile ružne glasine. Nekoliko dana poslije, pokušao je Probuditi Hamneta. Buñenje ga je ubilo", jednostavno dovrši. "Bilo mu je jedanaest godina." Nitko nije prekidao dugu tišinu koja je zavladala i čulo se samo bubnjanje kiše o metalni krov. Napokon, Shakespeare podigne pogled i zagleda se u Flamela. Oči su mu bile pune suza, a neke su se već kotrljale obrazima. Obišao je stol i stao točno pred Alkemičara. "Nepromišljeni dječak izdao te iz neznanja i gluposti. Taj sam postupak na koncu platio životom roñenoga sina. Nicholas, nisam ti neprijatelj. Mrzim Deeja na način koji ne možeš ni zamisliti." Shakespeare primi Alkemičara za ruku sve jače stežući prste. "Dugo sam čekao da te ponovno susretnem. Zajedno znamo više o Čarobnjaku nego ijedna druga osoba na planetu. Dojadilo mi je bježanje i skrivanje. Vrijeme je da udružimo znanje i snage. Vrijeme je da izazovemo Deeja i Mračne Starije na megdan. Sto kažeš?" upita snažnim glasom. "Dobra strategija", reče Josh prije negoli je Flamel stigao odgovoriti. Još je govoreći, shvatio kako nema pojma o čemu govori. Bile su to Marsove riječi. "Cijeli ste život proveli u bijegu; Dee neće očekivati promjenu taktike." Palamed se osloni orijaškim podlakticama o stol. "Dječak je u pravu", uzdahne. "Čarobnjak vas je zapravo zatočio ovdje u Londonu. Pokušate li pobjeći, uhvatit će vas."

GIGA

64

"Uhvatit će nas i ostanemo li ovdje", brzo dometne Josh. Nicholas Flamel pogledom prijeñe okupljene za stolom, očito uznemiren onime što čuje. "Nisam siguran..." napokon reče. "Kad bih bar mogao razgovarati s Perenelle; ona bi znala što nam je činiti." Shakespeare se prvi put od njihova dolaska oduševljeno nasmiješi. "Mislim da to možemo srediti."

GIGA

65

Sedamnaesto poglavlje Perenelle Flamel stajala je uokvirena dovratkom, zagledana u tamu. Teška metalna vrata koja su nekoć zatvarala prolaz, ležala su na tlu iza nje, zgnječena i svijena, strgnuta sa šarki težinom paukova koji su navrli iz zatvorskih ćelija u dubini. Sad kad se Areop-Enap povukla u čahuru, preživjeli su pauci nestali, pa su na površini Alcatraza ostale samo sasušene ljušture uginulih muha i oklopi paukova. Pitala se tko je - ili što - poslao muhe. Svakako netko moćan; netko tko je vjerojatno već u tom trenutku snovao sljedeći potez. Perenelle nagne glavu u stranu i zabaci dugu crnu kosu iza uha, sklopi oči i osluhne. Usprkos oštrom sluhu, nije čula nikakvo gibanje. No, Čarobnica je znala da ćelije nisu prazne. Otočni zatvor bio je pun krvopija i mesoždera, indijskih vetala, minotaura, indijanskih windiga i japanskih onija, trolova i klerikona - a tu je, naravno, bila i ubojita sfinga. Sunčeva svjetlost napunila je Perenellinu auru pa je znala da bi mogla srediti slabija stvorenja - premda bi je minotaur i windigoi namučili - ali je bila potpuno svjesna da sfingu ne bi mogla svladati. Ta lavica orlovskih krila hrani se magijskom energijom; čim bi joj se našla u blizini, počela bi joj isisavati energiju i ostavila je bespomoćnom. Perenelle pritisne rukom želudac u kojem joj je krulilo. Čarobnica u zadnje vrijeme već gotovo i nije trebala hrane, ali znala je da sada troši mnogo energije i da je mora nadoknaditi kalorijama. To ne bi bio nikakav problem da je Nicholas uz nju; mnogo je puta na putovanjima svojim alkemijskim umijećem pretvorio kamen u kruh, a vodu u juhu. U grčkoj je naučila nekoliko čarolija za stvaranje roga obilja iz kojeg bi se nasitila, ali bacanje takvih čini značilo bi korištenje aure, a njezin osebujan pečat privukao bi sfingu. Na otoku nije naišla ni na kakve ljude — sumnjala je da bi itko preživio noć na Alcatrazu čitava uma i tijela. Sjećala se kako je nedavno — prije otprilike pola godine — u novinama pročitala vijest da je Alcatraz kupila privatna korporacija i zatvorila ga za javnost. Taj zaštićeni državni park imao je postati živi, multimedijalni povijesni muzej. Sada kada je znala da je Dee novi vlasnik otoka, slutila je da se to neće obistiniti. Ali gore je bilo to što, ako proteklih šest mjeseci na otoku nije bilo ljudi, nije bilo ni mnogo izgleda da pronañe zaboravljene hrane. No, neće joj to biti prvo gladovanje u dugom životu. Čarobnjak je u ćelijama okupio vojsku, stvorenja iz svih zemalja i mitova svih naroda. Bez iznimke, sve su to bila čudovišta koja su tisućljećima bila najgora noćna mora čovječanstva. A ako postoji vojska, sprema se rat. Perenelline usne izviju se u gorak osmijeh. Izgleda da je ona jedino ljudsko biće na Alcatrazu... u društvu kojekakvih mitskih zvijeri, čudovišta iz noćnih mora, vampira i ljudi-šišmiša. U moru su bile Nereide, u ćeliji duboko pod otokom bila je zaključana osvetoljubiva Božica vrana, a nevjerojatno moćan pripadnik Starijeg roda ili Sljedećeg naraštaja napadao ju je s nekog mjesta na kopnu. Perenellin osmijeh izblijedi; bila je sigurna da je u životu bila i u gadnijem škripcu, ali se trenutno nije mogla sjetiti kada. A inače je uvijek Nicholas bio uz nju. Zajedno su bili nepobjedivi. Odozdo je zapahne posve blag propuh i raskuštra joj kosu, a onda se zrnca prašine uskovitlaju i u polumraku zatreperi obris. Perenelle pohita natrag na sunce, gdje je bila najsnažnija. Sumnjala je da je to sfinga, jer bi već nanjušila njezin prepoznatljiv smrad: težak spoj lavljeg, ptičjeg i zmijskog mirisa. Na vratima se materijalizira oblik koji je na svjetlu dobivao dubinu i gustoću, sačinjen od crvenih čestica hrñe i blistavih niti paučine: bio je to duh, Juan Manuel de Ayala, otkrivač i čuvar Alcatraza. Sablast se duboko nakloni: "Drago mi je vidjeti te živu i zdravu, gospo", reče na starinskom, svečanom španjolskom. Perenelle se nasmiješi. "Pa zar si mislio da ću ti se pridružiti kao sablast?" Poluprozirni de Ayala lebdeći pomno porazmisli o pitanju, zatim odmahne glavom. "Znao sam da ne bi ostala sve i da sipala na otoku. Tvoj bi duh lutao." Perenelle kimne, a oči joj zastre tuga. "Otišla bih u potragu za Nicholasom."

GIGA

66

Moreplovac se nasmiješi i bijesnu mu savršeni zubi kakve za života nikada nije imao. "Doñi, gospo, doñi: mislim da bi još nešto trebala vidjeti." Okrene se i odleti niz stube. Perenelle je oklijevala; vjerovala je de Ayali, ali sablasti nisu baš najbistrija stvorenja i lako ih je nasamariti. No, uto Perenelle na vlažnom slanom zraku nanjuši posve blag i slabašan miris metvice — tek jedva zamjetan dašak. Ne časeći više ni časa, Čarobnica se zaputi za sablasti u sjenu.

GIGA

67

Osamnaesto poglavlje Nicholas Flamel sjedio je pred dva istovjetna računalna LCD zaslona. William Shakespeare sjedio mu je zdesna, dok im se Josh motao iza ramena nastojeći se držati što dalje od engleskog besmrtnika i disati samo na usta. Kad god bi se Shakespeare pomakao, ostavio bi za sobom smradan trag, ali kad bi nepomično sjedio, smrad se nakupljao oko njega tvoreći gust oblak. Palamed i Sophie izašli su nahraniti pse. "Vjeruj mi; posve je jednostavno", strpljivo je objašnjavao Shakespeare očiju uvećanih staklima naočala, "ovo je tek za nijansu izmijenjena čarolija dalekovidnosti koju me Dee naučio prije četiri stotine godina." "Ima li potrebe napomenuti da je računalo isključeno?" dobaci Josh, odjednom primijetivši tu činjenicu koja očito nikome drugome nije upadala u oči. "Uključeni su samo zasloni." "I trebaju nam samo zasloni", tajanstveno će Shakespeare. Pogleda Alkemičara. "Dee se za dalekoviñenje obično služio zrcalnim površinama..." "Dalekoviñenje?" Josh se namršti. Istu je riječ jednom već čuo od Flamela. "Što to znači?" "To je prijevod francuskog glagola destrier", promrmlja Shakespeare, "što znači 'objaviti' ili 'pokazati'. U Deejevu slučaju znači gledati u daljinu'. Dok sam radio za njega, posvuda je nosio zrcalo." Flamel kimne. "Njegov slavni 'kamenozor' ili magična leća. Čitao sam o tome." "U svojem domu u Mortlakeu, pokazao ga je samoj kraljici Hl izabeli", reče Shakespeare. "Ono što je u njemu vidjela toliko ju je prestrašilo da je pobjegla iz njegove kuće i nikada se onamo nije vratila. Doktor je mogao gledati ljude i mjesta diljem svijeta usmjerivši leću prema njima." Flamel ponovno kimne. "Često sam se pitao što je to točno." "Zvuči kao televizor", brzo će Josh. A tada mu sine da govori o izumu 17. stoljeća. "Da, vrlo je slično televizoru, ali bez kamere na drugom kraju koja bi emitirala sliku. To je djelić tehnologije Starijeg roda", doda Shakespeare, "dar njegova gospodara. Vjerujem da je to bila organska leća koja se napajala energijom aure." "Gdje li je završila?" naglas se zapita Flamel. Shakespeare se nasmiješi stisnutim usnama. "Ukrao sam mu je one noći kad sam pobjegao. Kanio sam je zadržati i možda je jednom iskoristiti protiv njega. Ali tada sam shvatio da, ako pomoću nje Dee može pristupiti svome gospodaru, vjerojatno njegov gospodar može pristupiti meni. Stoga sam je bacio u Temzu u Southwarku, nadomak mjestu gdje smo poslije podigli kazalište Globe." "Pitam se je li još ondje", promrmlja Flamel. "Ne sumnjam da je izgubljen pod višestoljetnim naslagama mulja i blata. Ali to sada nije važno; Deeju je za gledanje na daljinu mogla — a može i danas — poslužiti svaka dobro ulaštena površina - zrcala, prozori, staklo, brušeni kristali — ali onda je otkrio da su tekućine mnogo spretnije. Djelujući aurom na tekućinu, može joj promijeniti svojstva, pretvoriti je u zrcalo i kroz nju promatrati ljude i mjesta na udaljenim dijelovima planeta, ali i u drugim vremenima ili svjetovima. S dovoljno vremena i priprema, može čak zaviriti i u najbliža Carstva sjena. A može i gledati kroz oči životinja ili ptica. Oni mu tako postaju uhode." "To je čudesno", složi se Flamel, začuñeno odmahujući glavom. "Da je bar odlučio stati na našu stranu i boriti se protiv Mračnih Starijih." "Doktor se obično služi čistom izvorskom vodom, ali vidio sam kako koristi snijeg, led, vino pa čak i pivo. Svaka mu tekućina može poslužiti." Nagnuvši se naprijed, Shakespeare kucne crni plastični okvir jednog od zaslona. "A što je ovo nego... tekući kristal?" Alkemičarove se svijetle oči razrogače i on polako kimne. Ispod majice izvuče mali cviker koji je nosio oko vrata na konopčiću i natakne ga na nos. "Pa jasno", šapne. "A svojstva tekućeg kristala mogu se izmijeniti primjenom električnog ili magnetskog naboja. To mijenja položaj kristala." Pucne prstima, a na kažiprstu mu se pojavi sićušna zelena iskrica, ne veća

GIGA

68

od uboda igle. Smrdljivom barakom proširi se prodoran miris metvice, a s oba ekrana stanu se izvijati dimolike vitice. Flamel pomakne prst, našto oba zaslona bijesnu bijelo, zatim zeleno, a onda se naglo pretvore u tamna zrcala u kojima se ogledalo njegovo lice, izmeñu Shakespeareova i Joshova. "Nikada se toga ne bih sjetio. Pa to je genijalno!" "Hvala", promrmlja Shakespeare kao da je postiñen pohvalom, a na blijedim obrazima pojave se rumene mrljice. "Što će ti poslužiti kao zrcalo na drugom kraju?" upita Flamel. "Paučina", iznenadi ga Bard. "Otkrio sam da svugdje ima paučine, bilo u palači ili u kolibi. Niti su uvijek ljepljive od vlage i odlično služe kao čarobna zrcala." Flamel ponovno kimne, vidno impresioniran. "Sada nam još samo treba nešto što te povezuje s gospom Perenelle." Nicholas skine s desnog zapešća tešku srebrnu narukvicu. "Perenelle mi je ovo sama izradila", objasni polažući je na stol. "Prije nešto više od jednog stoljeća, zakrabuljeni lovac na glave progonio nas je po Americi. Pištolji su mu bili nabijeni srebrnim mecima. Valjda je mislio da smo vukodlaci." "Vukodlaci i srebrni meci!" Shakespeare se kratko i hripavo nasmija pa odmahne glavom. "A što su ludi, gospode, ti smrtni ljudi!" "Mislio sam da su srebrni meci djelotvorni u borbi protiv vukodlaka", reče Josh, "ali očito nisu, ne?" "Nisu", reče Flamel. "Meni je ocat oduvijek bio draže sredstvo." "Ili limun", dometne Shakespeare, "a i papar je pristojna zamjena." Primijetivši Joshov zbunjen pogled, doda: "Poprskaš ih njime ili im ga saspeš u oči i nos. Zaustavit će se da kihnu, što će ti dati vremena za bijeg." "Ocat, limun i papar", ponovi Josh sebi u bradu. "Moram to dodati u opremu za lov na vukodlake. A ne pronañem li vukodlake, uvijek mogu napraviti salatu", sarkastično dometne. Shakespeare odmahne glavom. "Ne, ne, za salatu ti treba i dobro maslinovo ulje", ozbiljno reče, "a maslinovo ulje ne djeluje ni na jedan vukodlački klan. " "Mislio sam daje korisno protiv bruxa i strega", odsutnim glasom promrmlja Flamel stvarajući na dvama LCD zaslonima uskomešane uzorke nalik na fraktale. "Nisam to znao", reče Shakespeare. "Kako bi se upotrijebilo—" "Što se dogodilo lovcu na glave?" nestrpljivo prekine Josh, nastojeći vratiti razgovor na temu. "Ma, Perenelle ga je na koncu spasila od plemena Oh-mah." "Oh-mah?" u glas upitaju Josh i Shakespeare. "To su Sasquatchi... Saskehavisi", reče Flamel i na trenutak se na zaslonu pojavi slika visokog primitivnog čovjeka kršne grañe. Bio je sav prekriven dugom crvenkastom dlakom i nosio golemu toljagu od čvornatog korijena. "Big Foot", doda. "Big Foot. Pa jasno." Josh odmahne glavom. "Znači, želite reći da u Americi doista postoje Big Footi — odnosno, Big Feet?" "Naravno", odmahne Flamel. "Kad je Perenelle spasila lovca na glave od Oh-maha", nastavi gladeći narukvicu, "darovao joj je srebrne metke." Zelena iskrica puzala je kovinom. "Gledao sam kako tali srebrne metke aurom i oblikuje svaku kariku..." Baraku ponovno ispuni miris metvice. Alkemičar podigne narukvicu i sklopi prste oko metalnih karika. "Uvijek je govorila da je u narukvici djelić nje." Oba LCD zaslona odjednom se rasvijetle i sva trojica nañu se oči u oči s Perenelle Flamel.

GIGA

69

Devetnaesto poglavlje Čak i bez de Ayalina vodstva, miris metvice privukao bi Perenelle medu ćelije. Svjež i čist, nadjačavao je smrad ruševne zgrade i sveprisutan oštar miris soli. Ali u Alcatrazu je sada bio još jedan miris: smrad prevelikog broja životinja natiskanih kao u zoološkom vrtu. De Ayala se zaustavi pred ulazom u ćeliju i pomakne u stranu pokazujući golemu zamršenu paučinu koja je prekrivala otvor. Okrugla mreža blistala je pod drhtavim kapima. Miris metvice tamo je bio najjači. "Nicholas?" zbunjeno šapne Perenelle. Bio je to osebujan, neodoljiv i poznat miris aure njezina muža... ali odakle? Pokušala je proviriti kroz paučinu u ćeliju. "Nicholas?" ponovno šapne. Odjednom sve kapi istodobno zatitraju i stope se. Paučina na trenutak postane golemo zrcalo, a onda zrcalna slika izblijedi i zamrači se otkrivajući zamršen uzorak u pozadini. Pucketava zelena vitica vijugavo potece svakom tankom niti i Perenelle jasno začuje Nicholasov glas — "Uvijek je govorila da je u narukvici djelić nje" - a mreža se u idućem trenutku ponovno rasvijetli i u polumraku se pojave tri zaprepaštena lica koja su piljila u nju. "Nicholas!" Perenelle se oglasi promuklim šaptom. Morala je uprijeti svu snagu u to da spriječi razbuktavanje svoje aure. Bilo je to nemoguće — a opet, u takvome je svijetu živjela. Nagonski je znala da je to oblik dalekoviñenja i da je vlaga na paučini prenositelj slike... ali je isto tako znala da njezin muž to ne bi mogao sam izvesti; nikada nije ovladao tom vještinom. No, Nicholas ju je često znao iznenaditi, čak i nakon više od šest stoljeća braka. "Nicholas", šapne. "Pa to si ti!" "Perenelle! Oh, Perenelle!" Ostala je bez daha čuvši radost u Nicholasovu glasu. Carobnica trepne da rastjera suze, a onda se pozorno zagleda u muža, kritički ga odmjeravajući. Brazde na čelu su mu se produbile, oko očiju i nosa imao je nove bore, podljevi pod očima bili su tamni poput modrica, a kosa mu je posrebrila, no ništa joj od toga nije bilo važno: bio je živ. Osjetila je kako je nešto u njoj zadrhtalo i opustilo se. Sfinga ju je dražila tvrdnjom da je Nicholasu odzvonilo; Morrigan joj je rekla da Nidhogg slobodno divlja Parizom. Perenelle se gotovo bojala razmišljati o Nicholasu i sudbi koja ga je možda snašla. Ali evo ga: izgledao je starije, to se nije moglo poreći; bio je izmoren, dakako; ali živ i zdrav! Iza Nicholasa je stajao dječak, Josh. I on je djelovao umorno. Čelo mu je bilo prljavo, a kosa raskuštrana, ali inače je djelovao dobro. Od Sophie nije vidjela ni traga. A gdje je Scathach? Perenelle bezizražajna lica prijeñe pogledom na muškarca koji je sjedio pokraj njezina muža. Bio joj je odnekud poznat. "Nedostajala si mi", reče Nicholas. Podigne desnicu raširenih prstiju. Premda je bila na drugoj strani svijeta, Perenelle nesvjesno učini isto i prinese prste njegovima. Pazila je da ne dirne paučinu, svjesna da bi to moglo prekinuti vezu. "Neozlijeñena si?" Nicholasov glas bio je tek slabašan šapat, a slika je podrhtavala jer je mreža lelujala na propuhu koji je dopirao kroz otvorena vrata na drugom kraju hodnika. "Neozlijeñena sam i dobro sam", odgovori mu. "Brzo, Perry, nemamo mnogo vremena. Gdje si?" "Nisam daleko od kuće; na Alcatrazu. A ti?" "Dalje od tebe, bojim se. U Londonu sam." "Londonu! Morrigan mi je rekla da si u Parizu." Nicholas se nasmiješi. "Ah, ali to je bilo jučer; danas smo u Londonu, no ne zadugo, bude li sve išlo po planu. Možeš li otići s otoka?" "Nažalost, ne mogu." Perenelle se tužno nasmiješi. "Ovo je Deejev otok. Zatvorskim hodnicima slobodno šeće sfinga, ćelije su prepune čudovišta, a more čuvaju Nereide." "Čuvaj se: doći ću po tebe", odlučno će Nicholas.

GIGA

70

Perenelle kimne. Nije nimalo sumnjala da će Alkemičar pokušati doći do nje; drugo je pitanje bilo hoće li stići na vrijeme. "Znam da hoćeš." Toliko su dugo živjeli zajedno i veći dio proteklog stoljeća proveli su u razmjernoj udobnosti i sigurnosti, uz malo doticaja sa Starijim rodom i Sljedećim naraštajem, da je katkad zaboravljala koliko je njegovo znanje neprocjenjivo. "Imaš li plan?" "U Parizu sam uzeo iz skrovišta naš stari zemljovid s ucrtanim zmajevim brazdama", brzo objasni, a oči mu vragolasto zasvjetlucaju. "Negdje na Salisburijskoj ravnici postoji brazda koja vodi ravno na Mount Tamalpais. Zaputit ćemo se onamo kad..." Oklijevao je. Kad je osjetila njegovo oklijevanje, Perenelle obuzme panika. "Kada? Što kaniš, Nicholas?" "Moram prvo nešto obaviti u Londonu", reče. "Želim nekoga upoznati s djecom." Glavom joj odmah proleti desetak imena, ali nijedno nije slutilo na dobro. "Koga?" "Gilgameša." Perenelle otvori usta da se pobuni, ali je ušutka smrtno ozbiljan izraz na muževu licu. Oči mu bijesnu, a glava se gotovo neprimjetno okrene prema Joshu. "Zamolit ću ga da uputi djecu u Vodenu magiju." "Gilgameš", ponovi Perenelle. "Kralj." Usiljeno se osmjehujući, doda: "Prenesi mu moje pozdrave." "Hoću." Flamel kimne. "Siguran sam da te se sjeća. I nadam se da će nas uputiti prema zmajevoj brazdi kojom ćemo se vratiti kući", doda. "Reci mi brzo, Nicholas: je li sve u redu? Jesu li djeca živa i zdrava?" "Jesu. Blizanci su ovdje sa mnom", reče Nicholas. "Oboje je Probuñeno, a Sophie je usvojila Zračnu i Vatrenu magiju. Josh, nažalost, još nije upućen ni u jednu." Dok je njezin muž govorio, Perenelle je promatrala Josha. 1 bez lelujave slike, osjetila bi koliko je razočaran. "Previše ti toga imam za reći", nastavi Flamel. "Očito. Ali, Nicholas, gdje ti je kućni odgoj?" prekori ga Perenelle. "Nisi me upoznao s..." No, odgovor joj svane čim je zaustila pitanje. "Je li to meštar Shakespeare?" Čovjek do Nicholasa nakloni se što je dublje mogao u sjedećem položaju. "Vaš sluga pokoran, gospo." Perenelle ostane nijema. Žacnulo ju je u ramenu, na mjestu gdje je primila hitac u napadu nakon Shakespeareove izdaje, ali za razliku od Nicholasa, ona to dječaku nikada nije zamjerila. Znala je da Dee može biti opasno uvjerljiv. Naposljetku pogne glavu. "Meštre Will. Dobro izgledaš." "Hvala vam, gospo. Prije gotovo četiri stotine godina, napisao sam stih u vašu čast — 'Nju ne može naborati starost, ni navika učinit' dosadnom neiscrpnu njenu raznovrsnost' — i čini mi se da još odgovara stvarnosti. Prelijepi ste kao i uvijek." Uvuče kratak, drhtav dah. "Dugujem vam ispriku, gospo. Zbog mojega čina, zamalo stradaste. Teško pogriješili." "Odabrao si krivu stranu, Will." "Znam to, gospo." Tuga u besmrtnikovu glasu bila je gotovo opipljiva. "Ali nisi pogriješio: prava bi pogreška bila ostati na toj strani, zar ne?" nehajno primijeti Perenelle. Bard se nasmiješi i pogne glavu zahvaljujući joj bez riječi. "Perry, učinio sam gospodinu Shakespeareu krivo. Nije Čarob-njakov prijatelj." Nicholas mahne rukom. "A on nam je i omogućio da razgovaramo." Perenelle se nakloni. "Hvala ti, Will. Ne mogu ti reći koliko sam zahvalna na prilici da vidim Nicholasa živa i zdrava." Shakespeareove obraze oblije rumenilo i proširi mu se do vrha ćelavog tjemena. "Bilo mi je zadovoljstvo, gospo." "A ti, Josh. Jesi li dobro?" Dječak kimne. "Jesam valjda. Stvarno dobro." "A Sophie?"

GIGA

71

"Sjajno. Ona je naučila o Vatri i Zraku. Trebali ste vidjeti što je učinila vodorigama s Notre Damea." Perenelle pogleda muža i bez riječi upitno podigne obrve. "Kao što rekoh, imam ti štošta za reći." Alkemičar se nagne naprijed. Razgovor je započeo na engleskom, ali sada je prešao na francuski, jezik svoje mladosti. "Bili smo zarobljeni, okruženi Čuvarima grada. Dječak je dopunio djevojčinu auru energijom svoje - srebro i zlato bili su sjedinjeni. Njihova je moć bila nevjerojatna: izvojevali su pobjedu nad čarolijama koje su Dee i Machiavelli zajednički bacili. Perenelle, imamo ih: ovo su napokon doista blizanci iz legende!" Paučina zaleluja pod neočekivanim zapuhom smrdljivog vjetra koji je strujao hodnikom. Nicholasovo lice raspe se u milijun sićušnih lica koja su se odražavala u kapljicama na mreži. Kapi se tada ponovno stope i nastane cjelovita zrcalna površina. "Gospo..." žurno došapne de Ayala, "nešto stiže." "Nicholas", brzo će Perenelle. "Moram ići." "Doći ću ti što prije budem mogao", odgovori Alkemičar. "Znam da hoćeš. Samo se pazi, Nicholas. Vidim ti starost na licu." "Perry, još samo jedan savjet, molim te", doda Nicholas. "Gospodin Shakespeare misli da trebamo zapodjenuti boj. Ali nalazimo se u srcu Deejeva Londona i neprijatelj je brojčano nadmoćan. Sto ti misliš da bismo trebali učiniti?" "Oh, Nicholas", tiho će Perenelle na zaboravljenu bretonskom narječju svoje davno minule mladosti. Kosti i plohe njezina lica jedva primjetno se promijene i lice joj postane odlučno. Zelene oči postanu staklaste, a onda ona nastavi na engleskom. "Postoje trenuci kada treba bježati i trenuci kad treba stati i suprotstaviti se neprijatelju. Nicholas, često sam te nagovarala da staneš i boriš se. Raspolažeš s pola tisućljeća alkemijskog znanja kojim se možeš suprotstaviti Deeju i Mračnim Starijima. Oduvijek si mi govorio da se ne možeš boriti dok ne pronañeš blizance. E pa, sada ih imaš. I kažeš da su moćni. Iskoristi ih. Udari u samo srce Deejeva carstva, neka vidi da nismo posve bespomoćni. Sada je trenutak, Nicholas, da staneš i boriš se." Alkemičar kinine. "I ti. Hoćeš li se moći braniti do mojega dolaska?" Perenelle je baš počela kimati, kadli kroz paučinu proleti nešto grozomorno, a zubi i kandže sunu na njezino lice.

GIGA

72

Dvadeseto poglavlje AIkemičar, Josh i Shakespeare vidjeli su da Perenelle počinje kimati... a onda se slika rasula na piksele, ali ne prije negoli su na trenutak ugledali svijene kandže. Sva su se trojica nagonski trgnula unatrag na svojim mjestima. "Što... što se dogodilo?" zbunjeno upita Josh. Lijevi zaslon bio je posve crn, a desni je bio načičkan blistavocrvenim mrljama i zelenim točkicama. Flamel je tolikom silinom stezao srebrnu narukvicu u lijevoj pesnici da su mu zglobovi prstiju pobijeljeli. Dlan desnice još mu je bio priljubljen uz zaslon po čijoj su kovini plesali plamičci boje metvice. LCD-om prelete sve dugine boje, a onda se na crnoj pozadini pojavi deset uskih pruga koje su mijenjale boju. Te su im duge, lelujave, okomite crte pružale iritantno iscjepkan uvid u pusti hodnik na drugom kraju svijeta. Od Perenelle ni traga. "Što je to bilo?" upita Josh. Shakespeare odmahne glavom. "Nemam pojma." Zatim svije prste kao da su kandže i pruži ruku prema zaslonu. Pet uskih šarenih pruga svine se oponašajući položaj njegovih prstiju. "Nešto je nasrnulo na gospu Perenelle i zamahnulo na nju kandžama. Očito je skočilo kroz paučinu." Kucne noktom staklo zaslona. "Izgleda da smo još povezani s njom zahvaljujući komadima razderane paučine. Pokušat ću ponovno." "Je li... je li ona dobro?" zabrinuto upita Josh. Primijetio je da se srebrna narukvica raspala na dva dijela; sredina se rastalila na plosnate srebrne kapljice. "Nicholas?" Flamel ne reče ništa. Drhtao je, beskrvna i upala lica, poplavjelih rubova usana. Na vrhu jezika nastajala mu je riječ Perenelle, ali je nije izgovorio na glas. Uto slika na zaslonu zatitra... i ugledaju Perenelle. Uzmicala je od njih, ruku obrambeno pruženih preda se. Duž golog ramena i jedne ruke protezala joj se duga posjekotina oko koje je meso bilo crveno i nadraženo. "Perenelle", promuklo dahne Flamel ispod glasa. A tada ga ugleda. Stvorenje se polako kretalo kamenim hodnikom napredujući prema Carobnici. Josh nikada nije vidio ništa slično: bilo je u jednakoj mjeri lijepo i strašno. Stvorenje je bilo otprilike njegove visine i, premda je punašno lice rumenih obraza bilo lice mladića, tijelo je bilo čisti kostur, a kosti i rebra jasno su se ocrtavali ispod sivobijele kože. Hodalo je na spoju ljudskih stopala i ptičjih čaporaka koji su kuckali pod podu i, premda je imalo ljudske ruke, nokti su bili dugi, crni i jako svijeni, kao u mačke. Golema, kožnata, šišmišja krila rasla su mu iz koščatih leña i vukla se za njim po podu. A onda se pojavi i drugo biće, žensko. Crna kosa meka poput svile uokvirivala je profinjeno, lijepo lice. Ali njezino tijelo bilo je još ispijenije od mladićeva, ako je to uopće moguće. Krila su joj bila izgrebena i poderana, a lijevu je nogu vukla za sobom. "Vetale", užasnuto šapne Flamel. "Krvopije, mesožderi." Uz Perenelle se pojavi još netko. Bila je to mutna i bestjelesna pojava neodreñena spola. Prijeteći je podigla pesnice i zavapila. Flamelova aura ražari se jarkozelenom i oko njega se proširi snažan miris metvice. "Moram joj pomoći", očajno reče. Palamed odjednom bane u baraku. "Vaša aura — smjesta je zgasnite!" naloži mu. Za vitezovim petama upala je i Sophie, razrogačenih očiju, a za njom su se na vratima natiskali crvenooki psi koji su počeli lajati i zavijali. "Perenelle je u nevolji", reče Josh gledajući Sophie. Znao je da je njegovoj sestri ta žena iskreno prirasla srcu. "Flamel: stanite!" vikne vitez. No, Alkemičar se nije obazirao na njega. Valjajući ostatke prepukle narukvice po dlanu ljevice, ponovno sklopi prste oko nje, a pesnica mu se ražari jarkim, smaragdnozelenim svjetlom. Desnicom pritisne I CD zaslon. "Perenelle!" vikne.

GIGA

73

Topliji miris klinčića nadjača Flamelovu metvicu jer je vitez silovito spustio ruke na Alkemičarova ramena. "Morate prekinuti, Nicholas. Sve ćete nas osuditi na propast!" Alkemičarova se aura odjednom razbukta, prvo bljesnuvši jarkom smaragdnom, potom poprimivši boju svjetlucava zada i na koncu lamnu maslinastu nijansu. Viteza to odbaci unatrag, a kad je udario o zid takvom silinom da je uleknuo metal, oko tijela mu nastade oklop od prstenova. Karikama oklopa strujala je zelena vatra. "Will - zaustavi ga!" vikne Palamed, glasom punim straha. "Prekini vezu!" "Gospodaru, molim te..." Shakespeare uhvati Alkemičara za rukav i povuče ga. Sitni sivo-zeleni plamenovi smjesta mu polete rukom tako da je zateturao unatrag gaseći udarcima hladnu vatru. Josh čučne uz Alkemičara zureći u zaslon. "Što pokušavate?" oštro upita. "Ojačati Perenellinu auru svojom", očajno će Nicholas. "Vetale će je rastrgati. Ali bojim se da nemam dovoljno snage." U glasu mu se jasno čula groza. Josh podigne pogled prema sestri, a kad mu ona jedva primjetno kinine, ponovno se okrene Nicholasu. "Dopustite da pomognem", reče. "Da pomognemo", doda Sophie. Blizanci stanu Alkemičaru uz bok, Sophie zdesna, Josh slijeva, i oboje mu polože ruku na rame. Josh pogleda sestru i upita: "Što sad?" Mješavina mirisa u prostoriji postane toliko snažna da je gotovo Ijerala na povraćanje: naranča i vanilija, klinčić i metvica pomiješali su se sa smradom pržene hrane, ustajalim smradom tijela i teškim mirisom mokrih pasa. Saracenski vitez vikne, ali riječi mu se izgube u pucketanju aura blizanaca koje su cvrčale i prštale zlatom i srebrom na mjestima gdje su dodirivale Alkemicarovu tamnozelenu auru, koja se smjesta razbuktala i rasvijetlila, prošarana blistavim zlatnim česticama i srebrnim nitima. "Alkemičaru", očajno krikne Palamed, "sve ste nas osudili na propast!" "Perenelle!" vrisne Nicholas, pritišćući raširene prste o uključeni zaslon. Zelene, žute i srebrne vitice vijugavo mu poteku rukom, oviju se oko svakog prsta i nestanu u zaslonu. Desni zaslon prepukne napola ispustivši perjanicu gustog crnog dima, a onda se jasno začuje Perenellin glas, tanan i visok. "Nicholas! Prestani! Smjesta prestani!" Zvučala je izbezumljeno od straha. Na lijevom zaslonu vidje kako joj je ledenobijela aura na trenutak zablistala oko tijela, ali brzo zgasnula. "Nicholas!" vrisne Perenelle. "Ubio si me!" Zaslon se tada rastali u smrdljivu lokvu uzavrele plastike i rastopljena stakla.

GIGA

74

Dvadeset prvo poglavlje Doktor John Dee ušetao je u veliku središnju dvoranu londonske zračne luke. Nije se iznenadio ugledavši muškarca u dvodijelnom crnom odijelu, bijeloj košulji i tamnim naočalama, s kartonom na kojemu je bilo uredno napisano ime DEE. Čarobnjak je londonskoj podružnici tvrtke Enoch Enterprises telefonom najavio svoj dolazak. "Ja sam doktor John Dee", reče pružajući muškarcu svoj mali putni kovčeg, ali zadrži torbu s laptopom. "Da, gospodine. Prepoznao sam vas. Poñite za mnom, molim." Deeju se učini da u čovjekovu govoru čuje natruhu bliskoistočnog naglaska; bio je gotovo siguran da je egipatski. Pošao je za muškarcem do crne limuzine bez posebnih oznaka, parkirane u zoni za doček putnika gdje je parkiranje inače zabranjeno. Vozač otvori stražnja vrata i odmakne se u stranu, a Dee u tom trenutku nanjuši poznat miris pa shvati da taj automobil i vozač nisu stigli iz njegove tvrtke. Pomisli da bi se trebao okrenuti i pobjeći... ali tada mu sine da nema kamo. "Hvala vam", uljudno reče uvlačeći se u mračnu kabinu. Vrata su se zatvorila s laganim pneumatskim škljocajem. Od smrada u neprozračenoj unutrašnjosti vozila, zamalo je ostao bez daha. Šutke sjedeći, čuo je tresak svojeg kovčega odloženog u prtljažnik; nekoliko trenutaka potom, automobil se glatko i bešumno udaljio od nogostupa. Čarobnjak odloži laptop do sebe, a onda se okrene da pogleda zakukuljenu pojavu za koju je znao da sjedi na drugom kraju niza kožnatih sjedala. Usiljeno se nasmiješivši, lagano se nakloni. "Gospo, moram priznati da sam iznenañen - i oduševljen, dakako - što vas vidim." Obris u tami se pomakne i tkanina zašušti. Tada se svjetlo u kabini upali, a Dee se, premda je po smradu znao što će vidjeti, trgne ugledavši divovsku glavu lavice nekoliko centimetara od svoje. Gadni očnjaci i gusti brkovi blistali su na svjetlu. Bastet, iz roda Mračnih Starijih, podigne glavu i mrko ga pogleda divovskim žutim očima uskih zjenica. "Susreti s vama pričinjaju mi sve manje zadovoljstva, doktore John Dee", zarežala je. Doktor se natjera na smiješak, a onda spusti pogled s oštrih zuba i strese nevidljivo zrnce prašine s rukava. "Onda ste u većini; mnogima nisam drag. Ali tako je i pravo", nehajno doda. "Ni meni se mnogi ne sviñaju. Štoviše, većina. Ali, vjerujte mi, gospo, uvijek sam djelovao s vašom dobrobiti na umu." Svjetlo se isključi, a Bastet ponovno ostane nevidljiva u tami. Deeju tada nešto padne na pamet pa upita: "Mislio sam da previše zazirete od željeza da biste se služili pogodnostima modernog svijeta kao što su automobili." "Željezo za mene nije otrovno, kao za neke druge Mračne Starije. Mogu ga kratko podnositi. A ovo vozilo sazdano je uglavnom od grafitnih vlakana." Dee ozbiljno kimne pohranjujući podatak da željezo nije otrovno za sve Starije. Oduvijek je vjerovao da je širenje željeza otjeralo Starije sa svijeta. I nakon četiri stotine godina u njihovoj službi, još toliko toga nije znao o njima. Automobil uspori i zaustavi se. Dee je kroz zatamnjeno prozorsko staklo mogao razabrati samo crveni sjaj semafora. Pričekao je da se upali zeleno i tek tada skupio snage da se oglasi. "Smijem li pitali čime sam vas razgnjevio?" promrmlja, sretan što je uspio obuzdati drhtanje glasa. Bastet je pripadala Prvom naraštaju Starijih i bila je jedna od izvornih vladarica Danu Talisa. Nakon potonuća otoka, stoljećima su je štovali u Egiptu, a različite zemlje i narodi, od Inka do Kineza, štovali su mačke u znak sjećanja na vrijeme kada je ona hodala drevnim svijetom humana. Dee je čuo šuštanje papira i okretanje stranica pa shvatio da Starija čita u potpunom mraku. "Vi ste živa nevolja, doktore Dee. Na vama njušim nevolju jasno kao i smiješnu sumpornu auru koju ste izabrali." Čulo se sporo i sustavno deranje papira. "Prelistala sam vaš dosje. Nije baš nadahnuto štivo. Možda ste nam glavni agent na ovome svijetu, ali ja bih svejedno rekla da ste gotovo posve beskorisni. Nebrojeno ste puta doživjeli neuspjeh u nastojanju da zarobite Flamele, a za

GIGA

75

sobom ste ostavili trag smrti i razaranja. Zaduženi ste za zaštitu Starijega roda, a opet ste jučer uništili, ne jedno, već tri meñusobno povezana Carstva sjena. Zadnja pustolovina u Parizu zamalo je — za dlaku — otkrila naše postojanje humanima. Čak ste i dopustili Nidhoggu da slobodno hara ulicama." "Pa, to je zapravo bila Machiavellijeva zamisao..." počne Čarobnjak. "Mnogi Stariji traže da budete uništeni", nastavi Bastet muklim režanjem. Čuvši tu rečenicu, Dee zatečeno zanijemi. "Ali ja odano služim Mračnim Starijima. I to stoljećima", plačljivo doda. "Vaše su metode sirove, zastarjele", nastavi Starija mačje glave. "Sjetite se Machiavellija: on je skalpel, uredan i točan; vi ste težak mač, nezgrapan i neprecizan. Jednom ste zamalo spalili ovaj grad do temelja. Vaša su stvorenja u Irskoj pobila milijun humana. U Tokiju je stradalo stotinu i trideset tisuća. A uza sav taj gubitak humanskih živola, Flamele niste uspjeli uhvatiti." " Rečeno mi je da zarobim Flamele i Kodeks služeći se svim sredstvima. To mi je bilo na prvom mjestu", plane Dee, nepromišljen u srdžbi. "Učinio sam sve sto je bilo potrebno za ostvarenje tog cilja. A prije tri dana, dopustite da vas podsjetim, predao sam vam Knjigu Abrahama Židova." "Ali čak ste i u tome podbacili", hladno šapne Bastet. "Kodeks je nepotpun, nedostaju mu dva lista." Disanje Starije se promijeni, a Dee odjednom osjeti kako mu njezin dah, smrdljiv po mesu, puše u lice iz opasne blizine. "Čarobnjače, uživate zaštitu jednog moćnog pripadnika Starijeg roda — možda čak najmoćnijeg medu nama — i to vam je do sada spašavalo glavu", neumoljivo nastavi Bastet. U tami se odjednom pokažu goleme, blistave, žute oči, zjenica uskih poput oštrice noža. "Kada su ostali tražili za vas kaznu ili smrt, vaš vas je gospodar zaštitio. Ali pitam se — i u tome nisam sama — zašto se jedan Stariji služi tako krnjim oruñem?" Te ga riječi slede. "Kako ste me nazvali?" napokon uspije protisnuti šaptom. Usta su mu bila suha i osjećao se kao da mu je jezik nabrekao u ustima. Bastet sijevne očima. "Krnjim oruñem." Dee ostade bez daha. Pokušao je umiriti divlje bubnjanje srca. Prošle su četiri stotine godina otkako je zadnji put čuo te dvije riječi, ali ostale su mu živo urezane u sjećanje. Nikada ih nije zaboravio. Na neki su mu način oblikovale život. Okrenuvši lice od Bastetina smrdljivog zadaha, Dee osloni čelo o hladno staklo i zagleda se u noć kroz koju su hitali, prošaranu prugama svjetla. Vozio se kroz srce Londona u dvadeset i prvom stoljeću, ali se, sklopivši oči, vratio u trenutak kad se zadnji put tako osjećao, kad je zadnji put čuo te riječi, u gradu Henrika VIII. Navrla su mu sjećanja, davno zakopana ali nikad zaboravljena, i znao je da se Starija nije slučajno poslužila baš tim dvjema gorkim riječima. Davala mu je do znanja koliko zna o njemu. Bilo je to 23. travnja 1542. godine, hladnog i olujnog dana u Londonu, kada je John Dee stajao pred svojim ocem Rolandom u njihovoj kući u Thames Streetu. Deeju je tada bilo petnaest - izgledao je starije -ali u tom se trenutku osjećao kao desetogodišnjak. Iza leña je stezao pesnice, ukipljeno stojeći, ne usuñujući se progovoriti, loveći dah, a udarci srca bili su mu toliko žestoki da su mu potresali cijelo tijelo. Znao je da će pasti pokuša li se pomaknuti ili se okrenuti i pobjeći iz sobe poput djeteta, a pokuša li progovoriti, slomit će se i briznuti u plač. No odlučio je ne pokazati nikakvu slabost pred Rolandom Deejem. Preko očeva ramena, kroz prozorčić ojačan ukriženim prugama olova, John je vidio obližnji londonski Tower. Nepomičan i nijem, pustio je da otac nastavi čitati. John Dee oduvijek je znao da je drukčiji. Bio je jedinac i od malena je bilo očito da je iznimno darovit za matematiku i jezike; čitao je i pisao, ne samo na engleskom, već i na latinskom i grčkom, a sam je naučio i francuski, i nešto

GIGA

76

njemačkog. John je bio duboko privržen majci Jane i ona bi uvijek stala na njegovu stranu u sukobu sa strogim ocem. Uz majčinu podršku, John je nakanio upisati Koledž svetog Ivana na Cambridgeu. Mislio je — nadao se — da će i otac biti oduševljen, ali Roland Dee bio je tgovac suknom s nekim niskim položajem na Henrikovu dvoru i Iiojao se pretjerivati sa školovanjem. Roland je vidio što se na dvoru dogaña previše školovanim ljudima: kralja je bilo lako razdražiti, a oni koji su to učinili završavali su u zatvoru ili na gubilištu, zaplijenjene zemlje i imutka. John je znao kako otac želi da on preuzme obiteljski posao a za to mu nije trebalo drugog školovanja izuzev već stečenih sposobnosti čitanja, pisanja i zbrajanja brojaka u stupcu. No, John Dee želio je više. Toga travanjskog dana 1542. godine, napokon je smogao hrabrosti da kaže ocu kako ide na studij s njegovom privolom ili bez nje. Njegov djed William Wild pristao je platiti mu školarinu pa se Dee upisao bez očeva znanja. "A odeš li u tu svoju školu, što onda?" osorno je pitao Roland, a gusta mu se brada tresla od srdžbe. "Napunit će ti glavu nekorisnim besmislicama. Naučit ćeš taj svoj latinski i grčki, tu svoju matematiku i filozofiju, tu svoju povijest i zemljopis, ali što će to meni? Ili tebi? Nećeš se zadovoljiti time. Tražit ćeš još znanja i to će te odvesti na mračan put, sine. Nikada nećeš biti zadovoljan jer nikada nećeš znati dovoljno." "Možete govoriti što želite", uspio je protisnuti petnaestogodišnjak. "Alija idem." "Onda ćeš postati poput noža koji je toliko puta izoštren da je otupio: postat ćeš krnje oruñe... a što će meni krnje oruñe?" Doktor John Dee otvorio je oči i ponovno ugledao ulice suvremenog L ondona. Od toga dana rijetko je kad razgovarao s ocem, čak ni dok je starac bio zatočen u londonskom Toweru. Dee je otišao u Chelmsford, a odande na tek utemeljeni koledž Trinity, gdje je ubrzo izgradio ugled jednog od najbriljantnijih ljudi svojega doba. Ali katkad bi se sjetio očevih riječi i shvatio da je Roland Dee imao pravo: njegova žudnja za znanjem bila je neutaživa i vodila ga je prilično mračnim i pogibeljnim putovima. Na koncu ga je odvela Mračnim Starijima. Ali negdje u dubini uma, u mračnom i skrovitom mjestu gdje su pokopane samo najbolnije uspomene, vrebale su one dvije gorke riječi. Krnje oruñe. Sto god postigao — iznimne uspjehe, čudesna otkrića i jezovito točna predviñanja, pa čak i besmrtnost, i vezu s bićima koja su naraštaji štovali kao bogove i mitove — te su mu dvije riječi odzvanjale u mislima kao poruga, jer se potajice bojao da je otac i u tome imao pravo. Možda doista jest krnje oruñe. Pročistivši grlo, odmakne čelo od prozora, namjesti zagonetan smiješak na lice i okrene se prema mračnoj unutrašnjosti automobila. "Nisam znao da imate dosje o meni." Čulo se škripanje kože jer se Bastet očito premjestila. "Imamo dosjee o svakom besmrtniku i smrtniku koji nam služi. Vaš je, eto, veći od svih ostalih zajedno." "Polaskan sam." "Ne budite. Kao što rekoh, to je litanija neuspjeha." "Razočaran sam što to tako doživljavate", tiho će Dee. "Srećom, ne moram odgovarati vama. Odgovaram višoj vlasti", doda, osmijeha još zaleñena na licu. Bastet sikne poput mačke koju je netko ulovio za rep. "Ali dosta ćaskanja", nastavi Čarobnjak brzo trljajući ruke. "Što vas dovodi u London? Mislio sam da ste se nakon pustolovine u Mili Valleyju vratili u vilu na Bel Airu." "Danas mi se javio netko iz prošlosti." Glas Mračne Starije postane duboka, gnjevna tutnjava. "Netko za koga sam vjerovala daje odavna mrtav, netko s kim nikada više nisam željela razgovarati." "Nisam siguran kakve to veze ima sa mnom..." zausti Čarobnjak.

GIGA

77

"Obratio mi se Mars Ultor." Dee se uspravi. Sad kad su mu se oči privikle na mrak, mogao je razabrati crn obris Bastetine mačje glave pred svjetlijim pravokutnikom prozora. "Mars vam se obratio?" "Prvi put u više stoljeća. Tražio je da vam pomognem." Dee kimne. Kad je napustio katakombe, Stariji još nije odgovorio na njegovu ponudu da vrati blizance u Pariz i natjera Sophie da ga oslobodi prokletstva. Zašušti tkanina, a smrad Božice postane jači. "Je li to istina?" upita ga iz takve blizine da je Dee morao uzmaknuti pred zadahom. Čarobnjak se okrene i treptanjem rastjera suze. "Je li..." Zakašlja se. "Je li što istina?" "Možete li ga osloboditi prokletstva? Vještica ga je proklela; to prokletstvo neće poništiti." Jedan od razloga zašto je engleski Čarobnjak preživio po život opasan dvor kraljice Elizabete i iduća stoljeća bio je taj što nikada nije davao obećanja koja nije mogao ispuniti, niti je iznosio prijetnje koje nije kanio ostvariti. Kratko porazmisli o odgovoru pazeći da mu lice ostane bezizražajno. Premda je u stražnjem dijelu automobila bilo mračno, znao je da Starijoj mačje glave to ne čini nikakvu razliku. Posve je dobro vidjela u mraku. "Vještica je sve svoje znanje i mudrost prenijela djevojci, Sophie, za koju sada znamo da je blizanka i/ legende. Djevojka je čak priznala da zna poništiti čaroliju, ali kad ju je Mars zamolio - preklinjao - da to učini, odbila je. Moram joj samo dati dobar razlog da tu molbu idući put ne odbije." Deejeve okrutne usne izviju se u smiješak. "A ja znam biti vrlo uvjerljiv." Mračna Starija zagunña. "Ne zvučite sretno. Pomislio bih da ćete biti oduševljeni što vam se u redove vraća netko kao Mars." Starija se ružno nasmija. "Ne znate ništa o Marsu Osvetniku, zar ne?" Čarobnjak nakon kraćeg oklijevanja, odgovori: "Znam samo neke mitove", prizna. "Nekoć je bio junak; zatim je postao čudovište", polako će Bastet. "Sila prirode, neukrotiv, nepredvidljiv i nevjerojatno opasan." "Čini se da vam se baš ne sviña." "Sviña?" Bastet ponovi. "Obožavam ga. I upravo zato što ga obožavam, ne želim da se vrati na svijet." Dee zbunjeno odmahne glavom. "Pomislio bih da nam je Mars potreban u bici koja nam predstoji." "Njegov bi gnjev mogao razoriti cijeli ovaj svijet i susjedna Carstva sjena... a onda bi neki humanski junak ili Stariji ratnik bio prisiljen zauvijek ga uništiti. Dok god je u katakombama, bar znam gdje je i da je na sigurnom." Dee pokuša shvatiti što je upravo čuo. "Kako možete tvrditi da ga obožavate, a istodobno željeti da ostane osuñen na život u smrti?" Dee je osjetio, više nego čuo, zamah kandži koje su proletjele zrakom pred njegovim licem. Probušeno kožnato sjedalo prasne i zašišti. Kad je ponovno progovorila, glas Starije drhtao je od ganuća. "Humanski narodi Marsa su tijekom povijesti nazivali kojekakvim imenima. Ja sam ga zvala Horus... on mi je mlañi brat." Dee se zatečeno nasloni u sjedalu. "Ali zašto ga je onda Vještica proklela?" upita. "Vi kažete da ga prokletstvo zapravo štiti." "Zato što ga je ljubila čak i više od mene. Vještica od Endora njegova je žena."

GIGA

78

Dvadeset drugo poglavlje Čarobnica je uzmicala od stvorenja koje je nasrnulo kroz paučinu. ()čito je spavalo u ćeliji iza nje. U zadnjem trenutku prije negoli se pojavilo, zapazila je kretanje, ali nije bila dovoljno brza da izmakne kandžama u letu. Neravna kandža zasjekla joj je meso, a rame i ruka pekli su je kao da se opekla. Znala je da se treba što prije vratiti na sunce i isprati ranu. Perenelle zadrhta pri pomisli na gadosti koje se vjerojatno kriju pod vetalinim noktima. Iza vampira, paučina je visjela u prnjama. Sićušne zelene iskrice plesale su mrežom, a ona se pitala jesu li upravo one probudile stvorenje. Na svakom preostalom komadu još se vidio dio Nicholasa, Josha i Shakespearea. A onda je kroz ovješene ostatke mreže stupilo drugo stvorenje. Perenelle primijeti da su stvorenja dovoljno meñusobno slična da budu blizanci. Imala su prelijepa lica istančanih, otmjenih, indijskih crta, besprijekorne puti i krupnih, vlažnih, smeñih očiju. Znala je da crna šišmišja krila obično drže omotana oko sebe, krijući ispijena tijela sive kože te stopala i šake s kandžama do trenutka kad krenu U napad. Uzmičući hodnikom, Perenelle se polako odmicala od vetala, očajnički se nastojeći sjetiti što sve zna 0 njima. Bila su to stvorenja primitivna poput zvijeri, bića noći i tame, a kao i ostali noćni pripadnici vampirskog klana, bila su osjetljiva na svjetlost i nisu podnosila sunce. Morala se domoći stuba iza sebe... ali nije se usuñivala okrenuti i potrčati. Iza dvije vetale pojavi se de Ayala. Sablast podigne obje ruke i proleti kroz stvorenja. Tada jaukne, ispusti dug jezovit vapaj krajnjeg očaja i najdublje osamljenosti koji je dugo odjekivao meñu vlažnim kamenjem. Vetale se nisu obazirale na duha. Krupne oči bile su im uprte u Čarobnicu, usta lagano otvorena otkrivajući savršeno bijele zube, a brada vlažna od sline. De Ayala ispari, a onda se nad njihovim glavama vrata počnu s treskom zatvarati tolikom silinom da je prašina počela prsiti sa stropa. Vetale se čak ni na to nisu obazrele. Jednostavno su nastavile polako napredovati, korak po korak. "Gospo, ne mogu vam pomoći", očajno će de Ayala pojavivši se uz Čarobnicu. "Čini se da znaju da sam duh i da im ne mogu nauditi!' "Izgledaju gladno", promrmlja Perenelle ispod glasa, "a znaju da tebe ne mogu pojesti." "Perenelle." Nicholasov glas dopro je do nje kao posve tanašan šapat. Pokraj njega se nešto pomaklo, a onda mu se aura razbuktala, dovoljno jarka da prnje paučine u hodniku na Alcatrazu oblije tamnozelenim sjajem. Čarobnica je znala bar desetak čarolija kojima bi mogla pobijediti vampire, ali bi za svaku morala upotrijebiti auru... a to bi privuklo sfingu. Nastavila je uzmicati; jednom kad se domogne stuba, okrenut će se i potrčati u nadi da će se domoći vrata prije negoli je stvorenja obore. Činilo joj se da bi mogla uspjeti. Vetale su šumska stvorenja; kandže su im stvorene za meku zemlju i koru stabala, a Perenelle je vidjela kako im se kliže na kamenom podu. Svijena krila takoñer su bila nespretna i teška. Perenelle napravi još jedan korak unatrag, prema osvijetljenom pravokutniku vrata iza sebe. Osjetivši toplinu sunca na leñima, znala je da je nadomak stuba. A onda, u prnjama ovješene mreže, ugleda Sophie i Josha kako stoje uz bok njezina muža. Svi su pozorno zurili u nju i mrštili se. Nicholasova aura blistala je jarko poput smaragda. Njemu zdesna, Sophiena je procvala srebrno, a Joshova, Nicholasu slijeva, žarila se /Jalom. Paučina je zablistala poput fenjera i osvijetlila cijeli hodnik. "Perenelle." Privučen zvukom i nenadanim svjetlom, par vetala se okrene, sikćući poput mačaka, a Perenelle vidje kako muž pruža ruku prema njoj raširenih prstiju. Na vrhovima prstiju plesale su mu čestice svjetla... u tom je trenutku shvatila što kani. "Nicholas! Prestani! Smjesta prestani!" vrisne.

GIGA

79

Spirale i krugovi pucketave, srebrne, zelene i zlatne energije uvijali su se, vrtložili i šikljali iz razderane mreže. Šišteći i prskajući, odbijali su se o zidove i strop pa se nakupljali oko Perenellinih nogu stvarajući lokvu svjetlosti koja je postupno otjecala meñu kamenje. Čarobnica ostane bez daha kad joj val energije poteče nogama prema prsima i rasprsne joj se u glavi. Kutovima uma zaplesali su joj prizori; misli i sjećanja koji nisu bili njezini. Eiffelov toranj obasjan nebrojenim svjetlima... Nidhogg koji hara ulicama... Valkire u bijelom oklopu... Iste te žene zatočene u ledu... Vodorige koje gmižu niz pročelje Notre Damea... Odvratni Genii Cucullati koji nasrću... Nepozvana, aura joj zatitra i rascvate se oko nje, hladna i bijela poput ledenjaka, a kosa joj se raširi iza nje poput tamna plašta. "Nicholas", vikne Perenelle kad je paučina pocrnjela i raspala se, a njezina aura izblijedjela i nestala. "Ubio si me!" Tada se prolomi pobjednički krik sfinge, odjeknuvši i u samom kamenju Alcatraza. Čak su se i vetale okrenule i pobjegle.

GIGA

80

Dvadeset treće poglavlje Sred smrdljivog lepeta krila, na kraju hodnika pojavi se sfinga škripeći golemim lavljim šapama po podu. U niskom čučnju, trbuha priljubljena uz tlo, stvorenje raširi orlovska krila i pobjednički krikne na jeziku starijem od prvog egipatskog faraona: "Moja si, Čarobnice. Omastit ću brk tvojim sjećanjima, a potom se gostiti tvojim kostima." Sfinga je imala glavu lijepe žene, ali okomite zjenice i dug, crn, rašljast jezik koji je palucao u zraku. Sklopivši oči, zabacila je glavu i duboko, drhtavo udahnula. "Ali što je ovo... što je ovo?" Jezik joj sune iz usta kušajući zrak. Napravi nekoliko koraka hodnikom kuckajući kandžama o kamen. "Kako je to moguće? Moćna si... doista si moćna... premoćna." Tada se zaustavi, a besprijekorno joj se lice ružno namrgodi. "I snažna." Glas joj se pokoleba. "Snažnija nego što bi trebala biti." Perenelle se već napola okrenula da se zatrči uza stube, ali tada se naglo zaustavi i okrene licem prema sfingi. Kutovi očiju joj se naboraju, a usta izviju u posve malen smiješak tako da joj lice poprimi okrutan izraz. Prinijevši ruku licu da je bolje promotri, ostane začuñeno zagledana u rukavice nalik na staklo koje su joj nastajale na vrhovima prstiju i širile se prema dlanovima. Isprva prozirno staklo prvo postade providno, a potom neprovidno. "Pa naravno da jesam", šapne. Polom se nasmija naglas, StO neugodno odjekne medu zidovima. "Hvala ti, Nicholas; hvala vam, Sophie i Josh!" Ženin smiješak prestrašio je sfingu, ali smijeh ju je prestravio. Stvorenje još jednom nesigurno zakorači prema njoj, a onda naglo uzmakne nekoliko koraka. Usprkos grozomornoj vanjštini i strašnom glasu koji ju je pratio, sfinga je bila kukavica. Odrasla je u doba čudovišta i upravo su joj strah i kukavičluk omogućili da preživi tisućljeća. Čarobnica se okrene prema stvorenju i sklopi dlanove polažući palac na palac, prst na prst. Odjednom joj se aura ražari bijelom svjetlošću i izbijeli cijeli hodnik, a potom zapucketa oko nje tvoreći zaštitni oval od kristala u kojima se oštro zrcalilo sve oko nje. U njima su se savršeno odražavale i najsitnije pojedinosti svake mrvljive opeke, hrñave cijevi i pljesnivog stropa, razderane paučine i razvaljenih metalnih vrata ćelija. Duge uglate sjene pružale su se hodnikom prema sfingi, premda sama Perenelle nije bacala nikakvu sjenu. Žena naglo ispruži desnicu. Kugla bijele svjetlosti nalik na snježnu grudu poleti joj s dlana, odrazi se o pod jednom, dvaput, treći put i onda se otkotrlja i zaustavi izmeñu sfinginih prljavih šapa. "A što bih ja sad trebala s tim?" zareži stvorenje. "Uzeti u gubicu i donijeti ti?" Perenellin osmijeh bio je jezovit dok joj se kosa podizala iza nje poput tmasta oblaka. Kugla počne rasti. Na njoj su nastajali slojevi ledenih kristala koji su se vrtjeli, izvijali, okretali, blistali. Temperatura zraka odjednom padne, a sfingin dah zabijeli se u zraku poput perjanice. Sfinga je pustinjsko stvorenje. Cijeli svoj dugi vijek proživjela je u sušnoj vrućini i na opakom suncu. Dakako da se u tih nekoliko tjedana otkako je pozvana za čuvaricu Alcatraza privikla na hladnoću zatvorskog otoka, na vlažno ujedanje maglenih ploha koje su se valjale zaljevom, na bockanje kiše, na britke vjetrove. Ali ovakvu studen nikada nije iskusila. Bila je toliko snažna da je pekla. Bezbrojni sićušni kristali prsnuli su iz blistave kugle i slijetali joj na meso poput usijane žeravice. Pahuljica, ne veća od čestice prašine, sleti joj na jezik: bilo je to kao da siše žeravicu. A kugla je i dalje rasla. Perenelle napravi korak prema njoj. "Trebala bih li zahvaliti." Sfinga uzmakne jedan korak. "Da sam se okrenula i potrčala, uhvatila bi me. Ali kad si me podsjetila da sam moćnija nego prije, shvatila sam kakav su mi dar dali muž i blizanci." Sfinga vrisne poput divlje mačke kad joj je ledeni zrak počeo gristi i peći ljudsko lice. "Tvoja moć neće potrajati. Ispit ću je." "Pokušat ćeš", reče Perenelle tiho, gotovo nježno. "Ali, da bi to učinila, moraš se usredotočiti i svu pozornost usmjeriti na mene. A meni se, osobno, uvijek bilo teško usredotočiti na

GIGA

81

hladnoći." Ponovno se nasmiješi. "Aura će ti oslabjeti." Sfingini zubi oštri poput igala počeli su cvokotati. Na zidovima su nastajale tanke vijuge leda. "Istina. Imam minutu, možda manje, prije negoli mi aura oslabi na uobičajenu jakost. Ali imam dovoljno vremena." "Dovoljno vremena?" Stvorenje zadrhta. Sfingina prsa i noge prekrio je sloj mraza; blijedi obrazi su joj se zarumenjeli, a usne poplavjele. "Dovoljno vremena za ovo!" Snježna gruda sada je bila velika poput krupne bundeve. Sfinga zamahne na nju i prosječe ledene kristale divovskom lavljom šapom. Kad ju je naglo povukla, koža i nokti bili su joj crni, oprljeni strašnom hladnoćom. "Ovoj me zgodnoj čaroliji poučio šaman s Aleutskih otoka", reče Perenelle primičući se sfingi. Stvorenje smjesta pokuša uzmaknuti, ali pod je već bio sklizak od pucketava leda pa je izgubila uporište i tresnula o pod. "Aleuti su gospodari snijega i snježne magije. Postoji mnogo vrsta snijega", reče Čarobnica. "Mek..." Iz kugle koja se vrtjela šiknu pahulje meke poput pera i uskovitlaju se oko sfinge šišteći joj na koži, topeći se i pekući je čim bi je takle. "Tvrd..." Iverci leda oštri poput otkrhnutog kamenja polete s kugle bockajući sfingino ljudsko lice. "A postoje i mećave." Kugla počne prštati na sve strane. Gust snijeg zaspe stvorenje prekrivajući mu prsa i lice. Kašljalo je dok su mu se ledeni kristali vrlložili u ustima. Panično tražeći uporište, pokuša uzmaknuti, ali tada je cijeli hodnik već bio ledena ploha. Sfinga raširi krila, koja su otežala od debelog sloja mraza pa ih je bilo gotovo nemoguće pomaknuti. "I, dakako, tuča..." Ledeno iverje i zrnje veličine graška bubetali su prastaro stvorenje. Snježne kuglice i zrna tuče šibali su iz kugle koja se vrtjela i bušili joj krila. Sfinga se zavijajući okrene i dade u bijeg. Snježna mećava potekla je za njom, zrna tuče udarala su o pod i odbijala se od njega, rasprskavala se na stropu i bubnjala o metalna vrata ćelija. Sloj leda debeo nekoliko centimetara proširio se cijelim hodnikom, metalne šipke pucale su od strašne studeni, opeke se mrvile u prah, a cijeli komadi stropa padali pod težinom debelog leda. Sfinga se zamalo domogla kraja hodnika kad se urušio oko nje i zakopao je pod tonama kamenja i kovine. A onda je sve prekrio pucketav i praskav led, oblažući ruševine pola metra debelim permafrostom, tvrdim poput gvozda. Perenelle zatetura, a aura joj zgasne. "Bravo, gospo", promrmlja duh Juana Manuela de Ayale iskrsnuvši U polumraku. Čarobnica se osloni o zid, duboko i teško dišući. Tresla se od iscrpljenosti, a od naprezanja su je zaboljeli zglobovi i ukrutili se mišići. "Jesi li je ubila!" "Da bar", umorno će Perenelle. "Samo sam je usporila, razdražila i uplašila. Bojim se da ubiti sfingu nije baš tako lako." Okrene se i polako uspne stubama, svom se težinom oslanjajući o zid. "Kanila sam pokušati nešto drugo, ali mi se iz nekog razloga pred očima pojavila slika dviju ratnica zatočenih u ledu; izgledale su kao Valkire..." "Možda je to bilo sjećanje!" reče de Ayala. "Ali ne moje", šapne Perenelle, a onda odahne stnpivši na veli čanstveno jutarnje sunce.

GIGA

82

Crpeći ostatak aure, prijeñe si prstom po ranama da ih očisti. Zatim sklopi oči i okrene lice prema suncu: "Mislim da je to Sophieno sjećanje", začuñeno reče. Zatim zastane jer joj je palo na pamet nešto što ju je sledilo. "Valkire i Nidhogg ponovno haraju svijetom", zaprepašteno shvati. Čarobnica se nagonski okrene prema istoku i otvori oči. Što to prolaze Nicholas i djeca? U kakvoj li su točno nevolji?

GIGA

83

Dvadeset četvrto poglavlje Alkemičaru", očajno krikne Palamed,"sve ste nas osudili na propast!" Flamel se skljokao na stol pred uništenim zaslonima. Koža mu je bila boje požutjela pergamenta, oko očiju je imao nove bore, a one urezane u čelo su se produbile. Kad se okrenuo prema Saracenu, oči su mu bile staklaste i smućene, a bjeloočnice zelenkaste. "Rekao sam vam da ne koristite auru", zareži vitez. "Upozorio sam vas." Palamed se osorno obrati Shakespeareu. "Pripravi se za bitku. Uzbuni straže." Bard kimne i pohita van, a crvenooki psi utihnu i rasporede se oko njega poput štita. Oko vitezova krupnog tijela pojavi se sablasni oklop od prstenova, koji potom otvrdne. "Sto sam rekao, Alkemičaru? Donosite smrt i razaranje kud god pošli. Koliki će noćas umrijeti zbog vas?" vikne prije negoli izjuri kroz vrata. Josh trepne da rastjera crne točkice pred očima. Vidjevši da se sestra ljulja, uhvati je za ruku. "Iscrpljen sam", reče Josh. Sophie kimne. "I ja." "Osjetio sam kako mi energija doslovno struji tijelom i rukom", začuñeno reče. Pogleda si vrške prstiju. Koža mu je bila crvena, a na jagodicama su nastali vodeni žuljevi. Pomogao je blizanki do stolice, posjeo je, a onda kleknuo pred nju. "Kako se osjećaš?" "Izmoždeno", promumlja Sophie, a Josh primijeti da su joj oči još plosnate, poput zrcalnih srebrnih diskova. Uznemirilo ga je vidjeti u njima vlastiti izobličeni odraz. Premda je to bila mala promjena, pridavala je njezinu licu zlokoban i pomalo izvanzemaljski izgled. Tada srebro naočigled postupno izblijedi u uobičajenu plavu. "Perenelle?" reče Sophie, ali usta su joj bila suha pa su riječi bile promukle. "Što joj se dogodilo?" šapne hrapavim glasom pa doda: "Trebam vode." Josh je upravo ustajao kadli Shakespeare osvane uza nj s dvije čaše tekućine boje blata. "Popijte ovo." Josh prihvati obje čaše, ali prvo sam otpije pokusni gutljaj i tek onda pruži čašu sestri. Iskrivi lice. "Slatkastog je okusa. Što je to?" "Obična voda. Samo sam si dopustio slobodu da u čaše dodam žličicu prirodnog meda", reče besmrtnik. "Upravo ste potrošili mnogo kalorija i velik dio prirodnih šećera i soli u tijelima. Morate ih što prije nadomjestiti." Nasmije se kutom usana pokazujući loše zube. "Smatrajte to cijenom čaranja." Na stol pred Alkemičara spusti treću čašu, veću od ostalih, u kojoj se vrtložio smeñi med. "I ti, Nicholas", nježno reče. "Brzo popij. Imamo mnogo posla." Zatim se okrene i istrči u noć. Sophie i Josh gledali su kako Nicholas podiže čašu usnama i otpija ljepljivu tekućinu malim gutljajima. Desnica mu je drhtala pa ju je stegnuo ljevicom da je umiri. Vidio je da ga gledaju i pokušao im uputiti smiješak, ali je izgledao kao bolna grimasa. "Hvala vam", šapne promuklim glasom. "Spasili ste je." "Perenelle", ponovi Sophie. "Što se dogodilo?" Nicholas odmahne glavom. "Ne znam", prizna. "Ona stvorenja..." zausti Josh. "Vetale", reče Nicholas. "I ono nešto što je izgledalo kao sablast", doda Sophie. Ispivši vodu, Nicholas se strese i odloži čašu. "To mi zapravo daje nade", reče, ovaj put se iskreno osmjehujući. "Perenelle je sedma kći sedme kćeri. Može razgovarati sa sjenama umrlih; ne boji ih se. Alcatraz je otok duhova, a duhovi su uglavnom bezopasni." "Uglavnom?" upita Josh. "Uglavnom", potvrdi Nicholas. "Ali Perenelle nitko ne može nauditi", uvjereno doda. "Mislite li da joj se nešto dogodilo?" reče Sophie baš kad je Josh zaustio isto pitanje. Flamel nakon stanke odgovori: "Mislim da nije. Vidjeli smo da joj se aura razbuktala. Osnažena našim aurama — pogotovo vašima nakratko će postati vrlo moćna."

GIGA

84

"Ali zasto je rekla da ste je ubili?" upita Sophie snažnijim glasom. "Ne znam", tiho odgovori Nicholas. "Ali u jedno sam siguran: da joj se išta dogodilo, ja bih to znao." Polako i ukočeno ustane i pritisne dlanovima donji dio leña. Ogleda se po praznoj baraci i pokaže glavom naprtnjače blizanaca. "Uzmite svoje stvari, moramo odavde." "Kamo ćemo?" zahtijevao je Josh. "Važno je samo da se udaljimo odavde", reče Nicholas. "Naše združene aure bljesnule su poput krijesa. Kladim se da su svi pripadnici Starijeg roda, Sljedećeg naraštaja i besmrtnici u Londonu na putu ovamo. To je ono što je uzrujalo Palameda." Sophie ustane. Josh pruži ruku da pridrži sestru, ali ona odmahne glavom. "Mislila sam da ćemo ostati i boriti se", reče Nicholasu. "To je Perenelle željela da učinite, a zar se Shakespeare i Palamed nisu zalagali za isto?" Flamel se spusti stubama i pričeka da mu se blizanci pridruže na svježem večernjem zraku pa tek onda odgovori. Pogleda Josha. "Sto ti misliš? Borba ili bijeg?" Josh ga zaprepašteno pogleda. "Mene pitate? Zašto?" "Zato što si taktičar i nadahnuo te sam bog Mars. Ako itko zna kako treba postupati u boju, to si ti. A i, kao što me Perenelle podsjetila, vas dvoje ste blizanci iz legende: doista ste moćni. Dakle, reci mi, Josh, što nam je činiti." Josh je zaustio da kaže kako nema pojma... ali još dok je odmahivao glavom, spoznao je odgovor. "To je nemoguće odrediti dok ne znamo što nas napada." Ogleda se. "S jedne strane, zaštićeni smo u pametno osmišljenoj utvrdi prepunoj stupica. Znamo da je oko utvrde tampon zona i da su kuće napučene vitezu odanim stvorenjima. Uvjeren sam da Shakespeare i Palamed imaju i druge načine obrane. Odlučimo li se boriti, ostat ćemo zarobljeni ovdje, a budući daje ovo Deejeva domovina, imat će vremena da dozove pojačanja i opkoli nas." Josh pogleda sestru. "Ja sam za bijeg. Budemo li se jednom borili, to će biti pod našim uvjetima." "Dobro rečeno." Alkemičar kimne. "Slažem se. Danas bježimo i čuvamo živu glavu da bismo se borili neki drugi dan." Palamed se pojavi iz tame praćen mirisom klinčića. Njegov preobražaj u saracenskog viteza koji je vojevao s kraljem Arturom sada je bio potpun. Bio je od glave do pete u glatkom crnom oklopu iznad duge košulje od prstenja. Kukuljica od prstenja potpuno mu je štitila glavu i vrat, prekrivajući i ramena. Preko nje je nosio glatku kacigu od kovine s dugim nosolikim vizirom. Uz bok mu je visjela zakrivljena perzijska sablja, a na leñima je nosio golem dvosjekli mač. U oklopu je taj ionako golem čovjek izgledao doista čudovišno. Prije negoli je stigao išta reći, Shakespeare mu dotrči ususret, a bešumno ga je slijedilo pet crvenookih pasa. "Koliko je gadno?" gromkim glasom upita Palamed. "Gadno je", odgovori Shakespeare ispod glasa. "Maloprije je u ulice koje čuvaju larve i lemuri ušlo nekoliko osoba - uglavnom besmrtnika, ali bilo je i nekoliko smrtnih lovaca na glave. Nisu daleko dospjeli." Shakespeareova aura zapucketa tamnožuto i zrakom se proširi dašak limuna. Preko besmrtnikova prljavog automehaničarskog kombinezona nastao je pun, suvremeni policijski oklop. U ljevici je lagano držao mlat kojemu se šiljata kugla na lancu vukla po blatu. Jedan od pasa poliza je rašljastim jezikom. "Larve i lemuri su prva crta obrane", nastavi prelazeći pogledom s Alkemičara na blizance. "Odani su, ali nisu baš bistri. A jednom kad se nahrane, utonut će u san. Napadači će do ponoći stići pod zidine." "Utvrda će izdržati napad", uvjereno će Palamed. "Nijedna utvrda nije posve neprobojna", jednostavno će Josh, a onda zanijemi ugledavši u mraku golemu crvenooku spodobu. Svi se okrenu u smjeru njegova pogleda. Bio je to najveći meñu psima. Krzno mu je bilo slijepljeno od blata, a na leñima je imao dugu posjekotinu, opasno blizu kralješnici. "Gabriel!" povika Shakespeare. U tren oka, u jednom koraku, pas se preobrazi. Mišići mu zalelujaju, kosti iskoče i

GIGA

85

zapucketaju, a životinja se osovi na stražnje noge. Vrat mu se skrati, a bridovi i plohe lica i čeljusti se prerasporede. Pas se pretvorio u mladića vrlo nalik na obična čovjeka duge tamnosmeñe kose. Na obrazima je imao vijugave, vitičaste, ljubičasto-plave tetovaže, koje su mu se pružale niz vrat i širile golim prsima. Bio je bos i odjeven samo u grube vunene hlače crveno-crnog kariranog uzorka. Krvavocrvene oči virile su kroz neuredne šiške. "Gabriel, ranjen si", reče Bard. "Obična ogrebotina", odgovori psoliki. "Ništa više. A stvorenju koje me ogreblo, bio je to posljednji čin u životu." Govorio je s pijevnim izgovorom u kojem je Sophie prepoznala velški. Psi oko Shakespearea, jedan za drugim, u trenu poprime ljudsko obličje. "Jeste li vi Tore Allta?" upita Josh sjetivši se stvorova koji su čuvali Hekatino Carstvo sjena. "Oni su nam srodnici", odgovori Gabriel. "Mi smo Tore Madra." "Gabrielovi psi", reče Sophie, a oči joj zaiskre srebrom. "Nebeski lajači." Gabriel se okrene prema djevojci ispitujući zrak jezikom rašljastim kao u zmije. "Odavna nas nitko nije nazvao tim imenom." Jezik ponovno zapaluca. "Ali ti nisi običan čovjek, zar ne, Sophie Newman? Ti si mjesečeva blizanka i mlada, mlada, suviše mlada da bi nosila u sebi znanje vjekova. Zaudaraš na onu gadnu vješticu, onu iz Endora", pi ijezirno reče i okrene se, zgañeno nabranog nosa. "Ej, ne možeš tako razgovarati s —" započne Josh, ali ga Sophie naglo povuče za ruku unatrag. Ne obazirući se na taj ispad, Gabriel se obrati Palamedu. "Larve i lemuri su pali." "Tako brzo!" povika saracenski vitez. I on, i Shakespeare bili su vitino potreseni. "Ne valjda svi?" "Svi. Nema ih više." "Ali bilo ih je gotovo pet tisuća..." započne Shakespeare. "Dee je ovdje", zareži Gabriel. "I Bastet." Zaokruži ramenima i bolno iskrivi lice jer mu se rana na leñima otvorila. "Ali još je nešto ovdje, zar ne?" umorno reče Flamel. "Sljedbenici Mračnih Starijih i Deejevi agenti u gradu običan su ološ, savez suprotstavljenih frakcija koje bi se radije meñusobno dohvatile nego zajedno krenule u boj. Da bi se pobilo larve i lemure, potrebna je vojska, uvježbana i ureñena, odana vodi." Gabriel blago pogne glavu. "Hajka je izjahala." "O, ne." Palamed duboko, drhtavo udahne i skine dvosjekli mač s leña. "Na čelu sa svojim gospodarom", mrko doda Gabriel. Josh pogleda sestru, pitajući se zna li o čemu Tore Madra govori. Zjenice su joj opet bili srebrni diskovi, a na licu joj se nije čitao strah već strahopoštovanje. "Cernunnos se vratio", reče Gabriel s krajnjim užasom u glasu. Nato svi sablasni psi zabace glave i stanu tugaljivo zavijati. "Rogati bog", šapne Sophie i zadrhta. "Predvodnik Divlje hajke." "Jedan od Starijih?" upita Josh. "Jedan od arhonta."

GIGA

86

Dvadeset peto poglavlje Rečeno mi je da je ta Perenelle u stupici, slaba, bespomoćna", oštro reče Billy the Kid u uzak Bluetoothov mikrofon na neobrijanoj bradi. "To jednostavno nije istina." Kroz Thunderbirdovo vjetrobransko staklo istočkano mrtvim kukcima, jasno je vidio Alcatraz na drugome kraju zaljeva. "Mislim da imamo problem. Velik problem." Na drugoj strani svijeta, Niccolo Machiavelli pozorno je slušao glas koji je dopirao iz spikerfona pakirajući malu putnu torbu. Nije se mogao sjetiti kada se zadnji put sam pakirao; to je uvijek bila Dagonova briga. "Ali zašto me zovete?" upita Machiavelli. Spakirao je treći par ručno izrañenih cipela, a onda odlučio da su mu dva para ipak dovoljna i izvadio ih iz torbe. "Bit ću otvoren s vama", oklijevajući prizna Billy. "Nisam mislio da ste mi potrebni. Bio sam siguran da ću sam moći srediti tu ženu." "Ta je pogreška mnoge stajala života", promrmlja Machiavelli na talijanskom; a onda se vrati na engleski: "A što vas je navelo da promijenite mišljenje?" "Prije nekoliko minuta, nešto se dogodilo na Alcatrazu. Nešto čudno... nešto moćno." "Kako znale? Pa niste na oluku." Talijan je u glasu američkog besmrtnika posve jasno čuo strahopoštovanje. "Osjetio sam to — s udaljenosti od pet kilometara!" Machiavelli se uspravi. "Kada? Kada točno?" oštro upita gledajući na sat. Ode na drugi kraj prostorije, otvori laptop i prijeñe kažiprstom po čitaču otisaka da ga ponovno uključi. Primio je desetak kodiranih mejlova od uhoda u Londonu koje su ga izvijestile o nekom izuzetnom dogañaju. Mejlovi su stigli u 8:45, prije nešto više od četvrt sata. "Prije petnaest minuta", odgovori Billy. "Opišite mi što se točno dogodilo", reče Machiavelli. Pritiskom tipke na bočnoj strani telefona, počne snimati razgovor. Billy the Kid izašao je iz automobila i pred tamnoplave oči podigao istrošen vojni dalekozor. Parkirao je nedaleko od mosta Golden Gate; zdesna u daljini, nazirao se naizgled miran i spokojan otok, kupajući se na podnevnom suncu pod nebom bez oblačka, no on je znao da je to samo privid. Namrstio se, nastojeći se sjetiti što se točno dogodilo. "Bilo je to kao... kao da se nečija aura razbuktala", objasni. "Ali snažnije, jer nešto tako snažno u životu nisam vidio." Machiavellijev glas dopirao je začudno jasno prekooceanskom vezom. "Moćna aura..." "Izuzetno moćna." "Je li bilo mirisa?" Billy je oklijevao i nagonski udahnuo, ali je nanjušio samo vječan miris slanog mora i gorak, opor smrad onečišćenja. Odmahne glavom, ali se onda sjeti da ga Machiavelli ne vidi pa reče: "Ako ga je i bilo, ne sjećam se. Ne, siguran sam da nije bilo mirisa." "Što ste osjetili?" "Bilo je hladno, strašno hladno. Ražarilo je i moju auru. Nekoliko minuta nisam vladao sobom." Billyjev glas blago je drhtao. "Mislio sam da ću izgorjeti." "Još nešto?" upita Machiavelli pazeći da mu glas ostane miran kako bi Amerikanac ostao pribran. Svaki besmrtnik je znao da aura koja je izmakla nadzoru može spržiti ljudsko tijelo koje okružuje; to se naziva spontanim samozapaljenjem. "Recite mi sve." "Sva je sreća što sam u trenutku kad se to dogodilo bio parkiran; da sam bio u vožnji, razbio bih auto. Posve sam oslijepio i oglušio. Nisam čuo ni otkucaje vlastitog srca. A kad mi se sluh vratio, imao sam dojam da su svi psi u gradu počeli zavijati. I ptice su kriještale." "Možda je to sfinga ubila Čarobnicu", promrmlja Talijan, a Billy se namršti jer mu je oštar sluh razabrao prizvuk žaljenja u sugovor-nikovu glasu. "Koliko znam, dopušteno joj je ubiti tu ženu." "To sam i ja mislio", reče Billy. "Imam zdjelu za dalekoviñenje. Grnčarija plemena Anasazi, vrlo rijetka i vrlo moćna."

GIGA

87

"Najbolja, koliko čujem", složi se Machiavelli. "Kad sam ponovno ovladao aurom, smjesta sam pokušao kroz nju pogledati što se dogaña na otoku. Vidio sam samo kratak prizor, Čarobnicu oslonjenu na zid u dvorištu za tjelovježbu. Sunčala se, savršeno spokojna. A onda - znam da je to nemoguće - ali otvorila je oči i podigla lice... i kunem se da me ugledala." "Možda nije nemoguće", promrmlja Machiavelli. "Nitko ne zna razmjere Čarobničinih moći. A onda...?" "Tekućina u mojoj zdjeli za dalekoviñenje smrznula se u čvrst komad leda." Kid spusti pogled na suvozačko sjedalo gdje su krhotine prastare zdjele ležale umotane u jutarnje novine. "Raspukla se", reče s očajnim prizvukom u glasu. "Tu sam zdjelu dugo imao." Nastavi čvršćim glasom. "Čarobnica je još živa, ali sfingu ne osjećam. Mislim da ju je Čarobnica ubila", zadivljeno zaključi. "I to je moguće", polako će Machiavelli. "Ali malo vjerojatno. Ne trčimo pred rudo. Za sada sa sigurnošću znamo samo da je Čarobnica još na životu." Kid duboko udahne. "Mislio sam da ću moći sam srediti Perenelle Flamel; sada znam da ne mogu. Ako imate neke posebne europske čarolije i vradžbine, vrijeme je da ih donesete." Billy the Kid se nasmija, ali u njegovu smijehu nije bilo veselja. "Dobit ćemo samo jednu priliku da ubijemo tu Čarobnicu; ne uspijemo li, nećemo živi otići sa Stijene." Niccolo Machiavelli zatekne se kako kima u znak slaganja. Pitao ne zna li Amerikanac da je Morrigan nestala. Ali ono što Kid nije mogao znati jest da je, upravo u trenutku kad je energija aure grunula s otoka, slična sila bljesnula u Sjevernom Londonu. Machiavelli je žurno preletio pogledom primljene mejlove; svi su izvještavali o razbuktavanju nevjerojatno moćne aure. ... moćnije od ijedne koju sam ikada susreo... ... usporediva s aurom Starijeg roda... ... izvješća o aurama koje su se spontano ražarile na Hampstead Heathu, na Camden Roadu i groblju Highgate... Zanimljivo je što se u dva mejla spominjao prepoznatljiv miris metvice. Flamelov zaštitni znak. Machiavelli je zadivljeno odmahnuo glavom. Alkemičar se očito nekako povezao s Perenelle. Dalekoviñenje je razmjerno jednostavno izvesti, premda je obično najdjelotvornije na manjim udaljenostima, a Flameli su se vjenčali 1350. i živjeli zajedno više od šesto pedeset godina. Njihova povezanost bila je vrlo snažna pa je bilo razumno pretpostaviti da mogu uspostaviti vezu premda ih dijeli tisuće i tisuće kilometara. Meñutim, dalekoviñenje ne bi tako dramatično ražarilo Perenellinu i Flamelovu auru. Osim ako... osim ako Perenelle nije bila u pogibelji pa je Alkemičar nahranio njezinu auru svojom. Machiavelli se namršti. Ali Nicholas slabi; taj bi ga postupak ubio. Blizanci! Niccolo Machiavelli zgañeno odmahne glavom. Pomisli kako očito s godinama sve sporije kopča. U to su morali biti uključeni blizanci. Vidio ih je kako surañuju pred Notre Dameom, kad su porazili vodorige. Očito su Flamelu dali nešto svoje snage, a on ju je nekako uspio poslati do Alcatraza i Perenelle. Zbog toga je ta aura ostavila tako prepoznatljiv trag. "Zašto ste me nazvali?" naglas se zapita Machiavelli. "Nisam prvo vas zvao", prizna Kid. "Ali ne mogu do svog gospodara. Mislio sam da bih vas trebao upozoriti... i nadao sam se da možda znate neki način kako da porazimo tu Perenelle Flamel. Jeste li je ikada susreli?" "Jesam." Machiavelli se gorko nasmiješi prisjećajući se te prigode. "Samo jednom. I to davno: ljeta 1669. Deeju su Flameli umakli nakon velikog požara u Londonu i pobjegli na europski kontinent. Ja sam ljetovao na Siciliji i posve ih slučajno spazio. Nicholas se nije osjećao dobro jer se otrovao hranom, a ja sam se pobrinuo da mu mjesni liječnik u lijek umiješa napitak za

GIGA

88

spavanje. U svom neznanju, mislio sam da ću se prvo moći otarasiti Perenelle, a zatim se pozabaviti Alkemičarom." Talijan podigne ljevicu na svjetlo. Na mesu mu se vidjela mreža tankih ožiljaka, a iste je imao na ramenima i leñima. "Borili smo se jedan cijeli dan - njezine vradžbine protiv moje magije i alkemije..." Machiavelli postupno utihne. "Kako je to završilo?" nakon nekog vremena upita Billy. "Oslobodili smo toliku energiju da je vulkan Etna eruptirao. Tog sam dana zamalo poginuo na otoku." Billy the Kid spusti dalekozor, okrene se leñima zaljevu i sjedne na nizak kameni zidić. Zurio je u svoje iznošene kaubojke; koža je bila izgrebena i poderana, a mjestimice se gotovo raspadala od izlizanosti. Bilo je vrijeme da nabavi nov par, ali je znao da bi se za to morao odvesti postolaru u New Mexico koji još izrañuje čizme i cipele prema tradicionalnim uzorcima. Billy je imao prijatelja u Albuquerqueu i Las Crucesu, kao i u Silver Cityju, gdje je odrastao, i Fort Sumneru, gdje ga je upucao Pat Garrett. "Mogao bih okupiti bandu", polako reče. Očekivao je da će Talijan prigovoriti, ali se iznenadio kad on nije ništa rekao. "Bilo bi to kao u stara vremena. Poznajem neke besmrtnike — nekoliko kauboja, španjolskog konkvistadora i dvojicu velikih apaških ratnika - koji su nam odani. Možda, kad bismo svi zajedno napali otok..." "Dobra je to zamisao, ali vjerojatno biste osudili svoje prijatelje na smrt", reče Machiavelli. "Postoji i drugi način." Veza zapucketa. "Na otoku je vojska — vojska čudovišta. Mislim da ne bismo trebali napadati Perenelle, već samo probuditi usnule zvijeri. Mnoge su u začaranom snu provele više od mjesec dana; bit će gladne... i krenuti u potragu za prvim toplokrvnim obrokom: gospoñom Perenelle." Billy the Kid kimne, a onda mu nešto padne na pamet. "Ej, a nećemo li i mi biti na otoku?" "Vjerujte mi", reče Machiavelli. "Jednom kad probudimo uspavanu vojsku, nećemo se zadržavati. Vidimo se sutra kad mi sleti zrakoplov, u pola jedan poslijepodne po lokalnom vremenu. Poñe li sve po planu, Perenelle neće doživjeti večer."

GIGA

89

Dvadeset šesto poglavlje Doktor John Dee bio je prestravljen. Bastet, stojeći pokraj njega, oštro udahne i strese se, a Dee shvati da je i ona prestravljena. To ga još više uplaši. Dee je dobro znao što je strah i bio mu je drag gost. Strah ga je održao na životu, gonio ga u trk dok su drugi ostajali da se bore i stradavali. No ovo nije bila obična groza: bilo je to gañenje koje ga je ispunilo do kosti, stegnulo mu želudac, naježilo ga i okupalo ledenim znojem. Hladan, analitički dio njegova uma prepoznao je da to nije razuman strah; bilo je to nešto jače, nešto izvorno i drevno, groza ugrañena duboko u limbički sustav, najstariji dio ljudskog mozga. Bio je to iskonski strah. U svom dugom životu, Dee je susreo najodvratnije Starije, jeziva stvorenja koja ni izdaleka nisu podsjećala na ljude. Istraživački pohodi i putovanja vodili su ga u najmračnija Carstva sjena, na mjesta gdje odvratni baukovi iz noćnih mora lebde smaragdnim nebesima ili čudovišta mlate krakovima u krvavocrvenim morima. Ali nikada se nije tako uplašio. Na rubovima vidnog polja plesale su mu crne točkice i shvatio je kako tako duboko diše da će hiperventilirati. Očajnički nastojeći umiriti disanje, usredotočio se na izvor straha -stvorenje koje je koračalo sredinom puste ulice u Sjevernom Londonu. Većina uličnih svjetala bila je pregorjela, a preostala su obasjavala spodobu sablasnim žućkastim svjetlom stvarajući na njemu žute i crne sjene. Bila je visoka gotovo dva i pol metra te imala goleme ruke i noge kozjih kopita. Divovski šestokraki rogovi svijali su mu se s obje si rane lubanje, dodajući mu najmanje metar i pol visine. Stvorenje je bilo ogrnuto šarolikim krznima davno izumrlih životinja, pa je Dee jedva razabirao gdje krzno prelazi u dlakavu kožu. Na lijevo rame oslonilo je toljagu dugu gotovo dva metra, istesanu iz dinosaurove Čeljusne kosti, jedne strane nazupčane šiljatim zubima. Bio je to Cernunnos, Rogati bog. Prije petnaest tisuća godina, je na zidu spilje na jugozapadu francuske uplašeni paleolitski umjetnik naslikao stvorenje koje nije bilo ni čovjek, ni zvijer, već nešto izmeñu. Dee shvati da vjerojatno proživljava iste osjećaje kao taj davni čovjek. Čim ga je ugledao, osjetio se malenim, beznačajnim, bijednim. Oduvijek je vjerovao da je Rogati bog tek jedan od Starijih — možda čak jedan od Velikih Starijih - ali tog mu je dana Mars Ultor otkrio nešto što ga je zaprepastilo i užasnulo. Rogati bog uopće nije pripadao Starijima. Bio je starije, mnogo starije biće, nešto sa samog ruba mitologije. Cernunnos je bio jedan od legendarnih arhonta, rase koja je vladala planetom u nevjerojatno dalekoj prošlosti. Yggdrasil je bio sjeme kad je Rogati bog prohodao svijetom, Nidhogg i njegov soj tek se okotio, a prvi humani pojavili su se tek nekoliko stotina tisuća godina poslije. Rogati bog zakorači naprijed i svjetlo mu obasja lice. Dee se osjećao kao da je primio udarac šakom u trbuh. Očekivao je užasnu krabulju, a ugledao je prelijepo lice. Začudno, neprirodno lijepo. Koža mu je bila preplanula, ali glatka i nenaborana, kao da je isklesana u kamenu, a bademaste oči boje jantara blistale su u dubokim dupljama. Kad se oglasio, pune usne jedva da su se rastvorile, a dug vrat ostao je nepomičan. "Starija i humani, mačka i gospodar, a ja se pitam tko je opasniji?" Glas je bio začudno mek, gotovo nježan, premda posve bezosjećajan, a premda je čuo riječi na engleskom, Dee je bio siguran da mu u glavi iste riječi istodobno zuje na stotinu drugih jezika. Cernunnos se primakne i spusti na jedno koljeno, prvo promotri Bastet, a onda spusti pogled na Deeja. Čarobnjak podigne pogled prema očima Rogatog boga: zjenice su mu bile tek crni prorezi, ali su, za razliku od zmijskih, bile vodoravne, tanke crne crte. "Znači, ti si Dee." Žamor glasova ponovno zabruji Deeju u glavi.

GIGA

90

Čarobnjak se duboko nakloni, nerado gledajući u jantarne oči, očajnički nastojeći obuzdati strah. Arhonta je obavijao osebujan mošusni miris, miris divljih šuma i trulog bilja. Našavši se na udaru tog mirisa, Dee pomisli kako je on možda pobudio osjećaje koji su ga obuzeli. Viñao je i strasnija stvorenja, meñu kojima je bilo daleko grozomornijih, pa što onda na Rogatom bogu budi u njemu toliki strah? Obratio je pozornost na divljačku toljagu o koju se drevno stvorenje oslanjalo. Izgledala je kao čeljust sareosuehusa, divovskog krokodila iz razdoblja krede, pa se zapitao koliko je zapravo arhont star. "Presretni smo što ste došli", glasno prosikta Bastet. Dee pomisli kako u njezinu glasu čuje prestrašeno drhtanje. "Čisto sumnjam", reče Cernunnos uspravljajući se. "Mi—" zausti Bastet, ali odjednom divovska toljaga poleti i zubi joj se zaustave svega nekoliko centimetara od njezine mačje lubanje. "Stvore: ne obraćaj mi se. Nisam došao vlastitom voljom. Ti." Cernunnos upre jantarne oči u Deeja. "Tvoji gospodari meñu Starijima pozvali su se na pradavni dug koji od iskona čeka na naplatu. Ako ti pomognem, taj će dug biti izbrisan. To je jedini razlog mojeg dolaska. Što trebaš?" Dee duboko udahne. Ponovno se nakloni, a onda snažno ugrize unutarnju stranu obraza kako bi zatomio smiješak. Arhont mu se stavljao na raspolaganje. Kad je progovorio, obradovao se što mu je glas miran i sabran. "Koliko vam je rečeno?" započne. "Ja sam Cernunnos. Tvoje misli i sjećanja čitam kako me volja, Čarobnjače. Znam što ti znaš; znam što si bio, znam što jesi. Alkemičar, Flamel, i djeca nalaze se kod saracenskog viteza i Barda iza bedema utvrde sklepane od kovine. Želiš da ja i Divlja hajka prodremo unutra i otvorimo ti put." Premda je arhontovo lice ostalo glatko i nepomično, Deeju se učinilo da u glasu Rogatog boga čuje sarkastičan prizvuk. Čarobnjak se ponovno nakloni, nastojeći vladati vlastitim mislima. "Upravo tako." Arhonl okrene golemu glavu da pogleda metalne zidove odlagališta otpadnih vozila. "Štošta mi je obećano", grmio je. "Robovi. Svježe meso." Dee brže-bolje nastavi. "Dakako. Možete uzeti Flamela i koga god želite. Meni trebaju djeca i dva lista iz Kodeksa koja su ostala u Flamelovu posjedu." Dee se ponovno nakloni. Znao je da ne može doživjeti neuspjeh ako je na njegovoj strani moć Rogatog boga i Divlje hajke koju predvodi. "Naloženo mi je da ti kažem sljedeće", tiho će Cernunnos malo okrenuvši glavu i svisoka pogledavši Čarobnjaka jantarnim očima koje su mu se žarile na tamnome licu: "Ne uspiješ li, tvoj gospodar medu Starijima izručit će te meni. Bit će to dar, simbolična naknada za to što su me prenuli iz drijemeža." Divovska rogata glava nagne se U stranu, vodoravne zjenice se rašire, a oči mu postanu crni bezdani. "Tisućljećima nisam imao kućnog ljubimca. Obično ne potraju dugo tlo preobrazbe." "Preobrazbe?" Dee proguta knedlu. Ulicom poteče val smrdljiva krzna, kandži, zuba i očiju žutih pod uličnim svjetlima, kuljajući iz kuća, skačući kroz prozore, rušeći ograde, probijajući se kroz kanalizacijske otvore. Prljava smrdljiva stvorenja okupe se iza arhonta u golemom polukrugu. Imala su tijela divovskih sivih vukova... ali ljudska lica. "Preobrazbe", reče Cernunnos. Ne pomičući tijelo, okrene glavu pod nevjerojatnim kutom da promotri nijemu vojsku iza sebe, a potom vrati pogled na Deeja. "Snažan si. Ti ćeš izdržati najmanje godinu dana prije negoli se pridružiš Divljoj hajci."

GIGA

91

Dvadeset sedmo poglavlje Palamed se obruši na Alkemičara. "Vidite li što ste učinili!" Od gnjeva mu je ojačao strani naglasak pa su riječi bile gotovo nerazumljive. Flamel se nije obazirao na njega. Obratio se Shakespeareu. "Postoji li put za bijeg?" mirno upita. Bard kimne. "Naravno. Točno pod barakom je ulaz u tunel. Izbija nešto više od kilometra dalje u napuštenom kazalištu." Nasmiješi se kutom usana. "Tu sam lokaciju sam odabrao." Flamel se okrene Sophie i Joshu. "Uzmite svoje stvari. Hajdemo; daleko ćemo odmaknuti do dolaska Rogatog boga." Prije negoli se ijedno od njih stiglo usprotiviti, Alkemičar uhvati blizance za ruku i gurne ih natrag prema baraki. Josh se srdito otrese besmrtnikova stiska, a Sophie se takoñer oslobodi trzajem. Alkemičar zausti da se pobuni, ali shvati da se ni Palamed, ni Shakespeare nisu pomaknuli. Okrene se prema sitnijem muškarcu. "Brzo; znaš za što je Rogati bog sve sposoban, a jednom kad Divlja hajka okusi krv, čak će i on slabo moći vladati njima." "Samo vi idite", reče Shakespeare. "Ja ostajem ovdje. Zadržat ću ih i dati vam vremena da odmaknete." Nicholas odmahne glavom. "To je ludost", očajno reče. "Nećete uspjeti pobjeći. Cernunnos će vas uništiti." "Možda mi uništi tijelo." Shakespeare se nasmiješi. "Ali moje je ime besmrtno i takvo će zauvijek ostati. Moje riječi neće biti zaboravljene dok god je ljudskoga roda." "A ako se vrate Mračni Stariji, to se možda dogodi prije nego što misliš", plane Flamel. "Poñi s nama", reče pa blaže doda: "Molim te." No, Bard odmahne glavom. Aura mu zapucketa, topla i blijeda oko l i jela, šireći zrakom miris limuna. Suvremeni oklop zatitra i pretvori se u starinski oklop i košulju od prstenova, a onda napokon poprimi konačan oblik kićenog i grotesknog srednjovjekovnog oklopa. Bio je sav prekriven blistavom žutom kovinom, glatkom i zaobljenom, oblikovanom da otkloni svaki udarac, sa šiljcima na koljenima i laktovima. Kad je podigao vizir kacige, blijede su mu se oči žarile, uvećane staklima naočala koje su mu još bile na nosu. "Ostat ću se boriti uz Gabrielove pse. Bili su mi odani stoljećima; sada ću ja biti odan njima." Nasmiješi se i pokaže groblje u ustima. "William..." šapne Flamel odmahujući glavom. "Alkemičaru, nisam potpuno bespomoćan. U svom dugom životu ipak sam usvojio nešto magije. Sjeti se da je u srcu svake magije mašta... a nikada nije bilo veće mašte od moje." "Niti većeg ega", dobaci Palamed. "Will, ovo je bitka koju ne možeš dobiti. Trebali bismo se povući, pregrupirati i boriti se drugi put. Poñi s nama." U glasu saracenskog viteza osjećao se gotovo molećiv prizvuk. Besmrtni Bard odlučno odmahne glavom. "Ostajem. Znam da ne mogu pobijediti. Ali mogu ih zadržati nekoliko sati... možda čak do zore. Divlja hajka ne može biti vani dok sja sunce." Pogleda Alkemičara. "Ovo je nešto što moram učiniti. Izdao sam te jednom; dopusti da se iskupim." Nicholas zakorači naprijed i stegne Bardovu oklopljenu ruku toliko snažno da su se obje aure ražarile. "Shakespeare: znajući što sada znam, bio bih počašćen da mogu ostati i boriti se rame uz rame s tobom. Ali hajde da poslušamo Palamedov savjet: birajmo kad ćemo se boriti. Ne moraš ostati radi mene." "Ah, ali ne činim to samo radi tebe", reče Shakespeare. Blago okrene glavu i iskosa pogleda nijeme blizance. "Činim to i radi njih." Praćen škripom i cviljenjem oklopa, zakorači prema Sophie i Joshu pa im se oboma zagleda u lice. Sada je odisao snažnim mirisom limuna, prodornim i čistim, a blizanci su vidjeli vlastite odraze u blistavom oklopu. "Osvjedočio sam seo njihovim moćima. Oni su blizanci iz legende, u to više ni najmanje ne sumnjam. Oni medu nama koji su odani Starijima imaju dužnost odnjegovati ih i omogućiti im da ostvare

GIGA

92

puninu svojih mogućnosti. Dolazi vrijeme kada će nam njihove moći biti potrebne... štoviše, kada će biti potrebne svijetu." Odmaknuvši se, odmahne glavom, očiju krupnih i vlažnih iza naočala. "A činim ovo i zbog Hamneta, svojeg milog, mrtvog sina. Mojeg malog blizanca. Nakon njegove smrti, sestra više nije bila ista, premda je poživjela još mnogo godina. Nisam bio uz njega da mu pomognem, ali vama mogu pomoći." "Pomoći ćeš nam poñeš li s nama", tiho će Sophie. "Znam što stiže." Stresla se uznemirena mračnim prizorima koji su joj se pojavili na rubovima svijesti. "Cernunnos i Divlja hajka." Shakespeare kimne, a onda se osvrne prema Gabrielovim psima od kojih su neki još izgledali kao psi premda je većina poprimila ljudsko obličje. "Ljudi-vukovi protiv ljudi-pasa. Bit će to zanimljiv boj." "Trebamo te", brzo će Josh. "Trebate me?" iznenañeno će Shakespeare. "Za što?" "Toliko toga znaš. Možeš nas poučavati", brzo reče. Bard odmahne glavom, a oklop mu zatreperi. Spusti glas i obrati se izravno Joshu i Sophie. "Alkemičar zna više — mnogo više — od mene. A Sophie ima pristup vjekovnome znanju; zna više nego što misli. Ja vam nisam potreban. Ne mogu vas uputiti u elementarne magije. To ima prvenstvo: želite li imati ikakve izglede za opstanak u idućim danima, morate savladati pet čistih magija." "Pet!" Josh je bio zatečen. "Mislio sam da postoje samo četiri elementa." Dječak pogleda Sophie. "Zrak i vatra te voda i zemlja." "Četiri elementa?" Shakespeare se nasmiješi. "Zaboravio si eter, petu magiju. Najtajanstveniju i najmoćniju. Ali, da bi je savladao, prvo moraš usvojiti ostale četiri." Podigne glavu, okrene se prema Alkemičaru i podigne glas. "Idite sad. Vodi ih kralju Gilgamešu. I, Nicholas," ozbiljno doda, "čuvaj se. Znaš kakav je." "Kakav je?" brzo upita Josh, odjednom se uplašivši. Bard upre blijede oči u Flamela. "Nisi im rekao?" Pogleda blizance pa spusti vizir, potpuno skrivajući lice. Kad je ponovno progovorio, glas mu je muklo odjekivao: "Kraljev plemenit duh se urušio. Mahnit je. Posve, posve mahnit." Josh se obruši na Alkemičara. "Nikada niste spomenuli—" A onda se večernjim zrakom prolomi zvuk. Bila je to jelenja rika: drevna i iskonska, isprekidano zvjersko tuljenje koje je odzvanjalo meñu metalnim zidovima i zatreslo tlo tako da su sve lokve zadrhtale i uzbibale se. Sophiena aura nato se nepozvana pojavi i smjesta poprimi oblik zaštitnog oklopa; Joshova aura takoñer se ukaže kao slabašan zlatan sjaj oko njegove glave i ruku. Gnusan smrad odjednom nadjača vlažan, uljast miris hrñavih automobila i mokrog krzna Gabrielovih pasa. Blizanci su ga odmah prepoznali s radnih praznika koje su proveli s roditeljima u Peruu: bio je to odvratan smrad prašume, težak od slatkastih mirisa gnjileži i vlage, trulih stabala i pogubnog, otrovnog cvijeća. A onda su Cernunnos i Divlja hajka krenuli u napad.

GIGA

93

Dvadeset osmo poglavlje Josh odjednom shvati da mu je u rukama Clarent, premda se nije sjećao da je izvadio mač iz tube za zemljovide. Balčak umotan u kožu bio mu je topao i suh u znojnim dlanovima na kojima je osjećao draškanje, kao da mu kukac hoda kožom. Drevno oružje je pucketalo, vitice sivobijela dima izvijale su se s oštrice, a sićušni kristali u kamenu sjajili se crveno i crno. Zamalo ga je svladala bujica osjećaja i misli koja ga je zapljusnula. Nisu to bile njegove misli, a budući da je već vitlao tim mačem i iskusio njegove osjećaje, nije mu se činilo da izviru iz njega. Ovi su osjećaji bili novi i čudni. Osjećao se... drukčije: samouvjereno, snažno, moćno. I gnjevno. Taj strašan gnjev osjećao je jače od svega. Buktio mu je u dubini želuca tako da se savio u struku od bola. Doslovno je osjećao kako mu vrućina struji iz želuca u grudi, a odande u ruke. Šake su mu se gotovo neugodno užarile, a dim koji se izvijao s Clarenta poprimio je ružnu crveno-crnu boju. Mač mu se tržne u stisku. Bol nestade, a Josh, uspravivši se, shvati da je s njim nestalo i straha. Nestalo je svake bojazni koja ga je morila proteklih pet dana. Ogledavši se, ocijeni sustave obrane i broj branitelja. Nije imao pojma s kolikom će se vojskom sukobiti, ali znao je da neće izdržati do zore, premda je metalna utvrda bila dobro izrañena. Osmišljena je za obranu od ljudskih napadača. Nagonski podigne pogled nastojeći procijeniti vrijeme prema položaju zvijezda, ali ih je zakrivao sloj oblaka boje jantara... tek se tada sjeti da nosi sat na ruci. Bilo je 20:25. Još je najmanje devet sati preostalo do zore kada će se Divlja hajka povući natrag u svoje Carstvo sjena. Udarajući ploštimice sječivom po dlanu ljevice, ogleda se stisnutih očiju. Kako bi on napao ovakvo mjesto? Scathach bi na to znala odgovoriti; Djevičanska ratnica znala bi mu reći tko im točno prijeti i gdje će prvo napasti. Pretpostavljao je da napadači nisu donijeli opsadne naprave, što znači da bi im navala na zidove oduzela mnogo vremena i skupo ih stajala. Rogati bog probit će zidine... Josh tada shvati da mu ne trebaju upute Djevičanske ratnice. Već je znao odgovore. Sophie je imala pravo: kad ga je Mars probudio, predao mu je i svoje vojno znanje. Josh se okrene prema Palamedu i Shakespeareu. Gabrielovi psi uzverali su se po metalnim zidovima i pridružili se onima koji su već bili na kruništu od kovine. Ratnika je ukupno bilo stotinjak i Josh je znao da to nije dovoljno. Bili su naoružani lukovima i strelicama, samostrijelima i kopljima. Pitao se zašto nemaju suvremena oružja. Strijelci su imali po šaku strelica u tobolcima, a kopljanici po dva ili tri koplja. Jednom kad ispale strelice i zavitlaju koplja, bit će beskorisni. Morat će stajati i čekati napadače. Josh se nagonski okrene prema dverima, a ruka mu se podigne gotovo sama od sebe upirući vrh mača u ulaz. Znao je da su vrata najslabija točka svake utvrde. Joshove usne izviju se u ružan osmijeh. "Najžešće će napasti tamo", reče nikome posebno, pozorno zagledan u vrata, a s oštrice se vine vitica crno-sivog dima, gotovo kao u znak slaganja. Onuda će se Rogati bog pokušati probiti unutra. U tom trenutku vrata zatrese tako žestok udarac da su zidovi odzvonili. Automobili su se pomakli i zaljuljali na visokim hrpama. Zatim u noći odjekne drugi udarac, kao od opsadnog ovna. Negdje zdesna, jedan se automobil sruši i tresne o tlo. Staklo se rasprsne. Jelen ponovno rikne objavljujući svoju sirovu moć. Clarent kao da je reagirao na taj zvuk. Trznuo se i doslovno okrenuo u Joshovu dlanu. Zapešća mu oblije vrućina, a aura mu zapucketa narančasto. "Josh..." šapne Sophie. Josh pogleda sestru blizanku i primijeti da mu ona zuri u ruke. Spusti pogled. Na rukama koje su stezale balčak kamenog mača pojavile su se zaštitne rukavice. Izgledale su kao obične rukavice od meke kože, prljave, iznošene i izgrebene, posute mrljicama nečega nalik na blato i prašinu. Novi gromoglasni tutanj zatrese vrata.

GIGA

94

"Nemamo dovoljno ljudstva za obranu bedema", reče Josh razmišljajući naglas. Pokaza Clarentom. "Palamed i Shakespeare trebali bi otvoriti vrata. Gabrielovi psi mogu smicati napadače kad se natiskaju u uskom ulazu." Flamel zakorači naprijed i pruži ruku prema Joshu. "Mi moramo smjesta odavde." Čim su mu prsti takli dječakovo rame, Joshova aura se jače ražari, a žute silnice počnu mu gmizati prsima i rukama. Alkemičar naglo povuče prste, kao da ih je oprljio. Kameni mač nakratko bljesne zlatom koje potamni u ružnu crnu s crvenim mrljicama, a nova bujica osjećaja zatekne Josha nespremnog. Strah. Strašan, nesavladiv strah od zvjerolikih bića i sjenovitih ljudi. Žaljenje. Nebrojena lica muškaraca, žena i djece, obitelji, prijatelja i susjeda. Svi mrtvi. Gnjev. Taj je osjećaj nadjačao sve ostale — gnjev koji ključa i guta sve pred sobom. Dječak se polako okrene i pogleda besmrtnika. Pogledi im se sretnu. Josh je odmah znao da ti novi osjećaji nemaju veze s mačem. Clarent je već držao u rukama i naučio prepoznati posebno zazornu prirodu njegovih sjećanja i dojmova. Znao je da je upravo iskusio Alkemičarove misli. Kad ga je čovjek dotakao, Josh je osjetio Flamelov strah, žaljenje i gnjev, ali i još nešto: na djelić sekunde iskusio je mutan, sablastan doživljaj djece... brojne djece, u odjeći i ruhu iz desetak različitih stoljeća ljudske povijesti. Kad je besmrtnik povukao ruku, Joshu je ostao dojam da su sva ta djeca bila blizanci. Josh zakorači prema Alkemičaru i pruži ruku raširenih prstiju. Kad bi položio ruku na Nicholasa i čvrsto ga stegnuo, možda bi se napokon domogao odgovora. Doznao bi istinu o besmrtnom Nicholasu Flamelu. Alkemičar ustukne jedan korak od Josha. Premda su mu usne još bile izvijene u osmijeh, Josh primijeti da je starac stegnuo pesnice i ugleda jedva primjetan sjaj pozelenjelih noktiju. U zraku se osjeti dašak metvice, ali kiselkaste i gorke. Sljedeći udar potrese dvorište, a dveri se zatresu u okviru. Kovina je škripala i cviljela dok se Divlja hajka bacala na vrata grebući i sijekući. Josh je oklijevao, razapet izmeñu želje da izazove sukob s Alkemičarom i potrebe da se posveti napadačima. Uto mu u glavi iskrsnu očeve riječi. Jednom su šetali obalom rijeke Tennessee razgovarajući o Bici kod Shiloha u Američkom grañanskom ratu. "Uvijek je dobro prihvaćati bitke jednu po jednu", rekao mu je. "Tako više postižeš." Josh se okrene od Alkemičara. Želio je porazgovarati sa Sophie i reći joj što je doživio kako bi zajedno mogli pozvati Flamela na red. Pritrči Palamedu: "Stanite", povika, "ne pucajte!" No, prije negoli je stigao zaustaviti Palameda, Josh začuje dubok Saracenov glas koji je jasno i glasno odjeknuo smetlištem. "Odapni!" Strijelci na kruništu odaslali su strelice koje su zviždale i šaputale sijekući zrak i nestajući u noći. Josh se ugrize za usnu. Bilo bi bolje da čuvaju strelice, ali morao je priznati da je saracenski vitez dobar taktičar. Prvo strelice, zatim koplja, a samostrijeli, snažni ali kratka dometa, ostaju u pričuvi za borbu na manjem prostoru. "Koplja!" povika saracenski vitez. "Baci!" Gabrielovi psi zavitlali su sa zidina duga koplja listolikih vrhova. Josh zabaci glavu osluškujući izoštrenim osjetilima, ali od napadača nije dopirao nikakav zvuk. Premda se to činilo nevjerojatnim, Divlja hajka kretala se i borila u savršenoj tišini. "Moramo krenuti", požurivao je Nicholas. Josh se nije obazirao na njega. Čuo je kako oštre kandže i zubi paraju kovinu, trgaju ograde i deru naslagane automobile. "Strijelci", vikne Shakespeare s drugog dijela bedema. "Odapni!" Strašan tutanj ponovno zatrese vrata. "Dveri", vikne Josh snažnim i zapovjednim glasom. "Prodrijet će kroz dveri!"

GIGA

95

I Palamed, i Shakespeare okrenu se prema dječaku. U ruci kojom je dječak pokazivao, Clarent se žario crveno-crno. "Posvetite se dverima. Onuda će se pokušati probiti." Palamed odmahne glavom, ali Bard smjesta pošalje Gabrielove pse pod svojim zapovjedništvom prema vratima. Clarent je sada sjajio jarkocrveno, trzajuci mu se u ruci, a Josh nehotice zakorači naprijed, gotovo kao da ga mač vuče prema neprijatelju. "Još samo jedan udarac", promrmlja.

GIGA

96

Dvadeset deveto poglavlje Još samo jedan udarac", promrmlja Dee. Dee i Bastet stajali su u tišini gledajući kako Divlja hajka nasrće na metalne zidove. Za razliku od običnih vukova, ova su se stvorenja kretala bez laveža, pa čak i bez rezanja; čulo se samo kuckanje njihovih šapa o pločnik. Većina je grabila na sve četiri, ali neki su trčali na dvije, pognuti ili pogrbljeni, a Dee se pitao jesu li oni izvor legenda o vukodlacima. Gabrielovi psi oduvijek su štitili humane; vukovi iz Divlje hajke oduvijek su ih lovili. Stotinu i više okretnih vukova preskakivalo je ograde i uspinjalo se po naslaganim automobilima. Strelice su zasule prvi red Divlje hajke, a čim bi strelice dotakle vukove ljudskih lica, stvorenja bi se preobrazila. Dee je ugledao čovjekolike majmune, rimske centurione, mongolske ratnike, neandertalce, pruske časnike i engleske antimo-narhiste... a svi bi se već u idućem trenutku rasuli u prah. "Cernunnos zaludu troši ljudstvo", kratko će Bastet. Povukla se u sjene i bila gotovo posve nevidljiva, umotana u dug, crn kožnati kaput. "Tako im samo odvraća pozornost", naglas će Čarobnjak, ne gledajući Stariju. Bio je to prvi put da se oglasila otkako ju je arhont posramio, a Dee je gotovo doslovno osjećao spore valove gnjeva koje je odašiljala. Čarobnjak je sumnjao da se itko - išta — ikada tako obratio Starijoj i preživio. Isto je tako bio svjestan da je on svjedočio njezinoj sramoti; Bastet to neće zaboraviti. Krajičkom oka, vidio je kako se glava velike mačke okreće i spušta pogled na nj. "Oni koji napadaju bedeme samo odvraćaju pozornost", brzo doda objašnjavajući što je mislio. "Glavni udar usmjeren je na vrata." Zastane, a onda upita: "Jesam li u pravu ako pretpostavim da je arhont neranjiv?" Bastet stisne oči tako da je gledala samo kroz uske proreze. "Živi", prosikta. "Pa može i umrijeti." "Mislio sam da arhonti postoje samo u pričama", brzo nastavi Dee. Pitao se koliko božica mačje glave zapravo zna o tom stvorenju. Starija odgovori nakon nekoliko trenutaka tišine. "U mladosti su me naučili da je u srcu svake priče zrno istine", reče. Deeju je bilo teško zamisliti božicu mačje glave kao djevojčicu; odjednom mu se pred očima pojavi smiješna slika čupave bijele mačkice. Je li Bastet ikada bila mlada - je li uopće roñena ili se okotila odrasla? Toliko ga je toga zanimalo. Suzi oči gledajući Cernunnosa na drugoj strani ulice. A sada, eto, novi misterij: arhont. Dee je proveo nekoliko života istražujući legende o Starijima. Povremeno bi naišao na fragmente priča o tajanstvenom rodu koji je vladao Zemljom u jako dalekoj prošlosti, davno prije negoli su Veliki Stariji podigli Danu Talis s dna mora. Govorilo se da su Stariji podigli svoja carstva na ostacima arhontske tehnologije te čak zauzeli i naselili neke od gradova koje je taj drevan rod napustio. Ali kako je arhont postao dužnikom Starijima? Pa valjda su arhonti moćniji od onih koji su ih naslijedili? Stariji rod, pa čak i Sljedeći naraštaj, bio je neizmjerno moćniji od humana koji su se nakon njih pojavili na svijetu. Čarobnjak je gledao kako arhont podiže divovsku toljagu i njome snažno zamahuje na naizgled neprobojna metalna vrata. Zvuk odjekne u noći, a iskrice usijane do bijelila uz škripu šiknu u zrak. Vrata se zatresu i zacvile, a kad je Cernunnos istrgnuo iz njih toljagu, oderao je duge pruge kovine koje su ostale visjeti s dveri. Golemo rogato stvorenje ispusti toljagu, zgrabi oba krila razderanih vrata i na silu iz rastvori, svijajući kovinu kao da je papir. Odmaknuvši se, Cernunnos pusti da Divlja Hajka uleti kroz neravan otvor. Stvorenje se osvrne prema Deeju i Bastet, a prelijepo lice ozari mu blistav osmijeh. "Vrijeme je za večeru", reče.

GIGA

97

Trideseto poglavlje Josh potrči naprijed i zauzme mjesto s kojeg su se vidjele dveri. Vidio je da se debela kovina ispupčila i razderala, a onda je na trenutak ugledao — tek letimice - golemo rogato stvorenje koje je rastrgalo bedeme golim rukama. Clarent mu se ponovno trzne u stisku želeći ga povući naprijed, bliže kreševu; Josh se morao naprezati da ostane na mjestu. A onda je banula Divlja hajka. Bili su manji negoli ih je zamišljao, ali svejedno krupniji i plećatiji od ijednog vuka kojeg je ikada vidio. No, ni krzno ni prljavština nisu mogli prikriti da su lica ljudska. Divlja stvorenja nagrnula su kroz otvor, natiskujući se jedno na drugo, zamahujući zubima i kandžama tla se probiju dalje, ali im uzak prolaz meñu metalnim zidovima nije dopuštao da se rašire. Nije bilo laveža ni režanja; čulo se samo kuckanje kandža i škljocanje zuba. "Strelice", šapne Josh. "Odapni!" povika Palamed s kruništa na lijevoj strani dveri, gotovo kao da ga je čuo. Divlju hajku zaspe drugi val strelica. Stvorenja na trenutak poprime obličja koja su nosila kao ljudi: bilo je tu spartanskih ratnika, kelta obojenih u plavo, kršnih Vikinga i visokih lovaca iz plemena Masai. Već u idućem trenutku, krzno, meso i kosti pretvarali su se u vjekovima star prah. Oni iza njih žmirkali su ne bi li rastjerali prah iz očiju i kihali kad bi im zasuo gubice. "Odapni!" vikao je Shakespeare s desne strane. Treći val strelica poleti na vukove. Samuraji u punom oklopu, mahnite gurke u prašumskim kamuflažnim odorama i primitivni hominidi pretvarali su se u tren oka iz vukova u ljude, a potom u prah. Vitezovi križari u metalnim oklopima i njemački vojnici iz Drugoga svjetskog rata u sivom, francuski legionari u plavom i divlji Vandali u krznu, nakratko bi poprimili ljudsko obličje i isparili. Josh je primijetio da se sva lica smiješe, kao da su sretni što su napokon slobodni. "Tri odapinjanja: Gabrielovim vojnicima nestaje strelica", promrmlja Josh. "Sada stvarno moramo ići", plane Flamel i stane pred Josha. "Ne", tiho odgovori Josh. "Ne idemo." "Složio si se kako je bolje da odemo", započne Flamel. "Suprotstavit ćemo im se, ali ne danas." "Predomislio sam se", kratko će Josh. Na jednoj razini — kad bi razmislio hladno, praktično, logično - znao je da je razumno pobjeći, sakriti se i prestrojiti. Pogledom je potražio Shakespearea i pronašao ga na kruništu, okruženog Gabrielovim psima. Bard je bio pripravan žrtvovati se, kupiti drugima vrijeme za bijeg. To nije imalo nikakve veze s logikom; na odluku su ga potakli osjećaji. A osjećaji su izvojevali više ratnih pobjeda nego logika. Clarent mu zadrhta u stisku i Joshu tada prvi put u glavi bijesnu slike ratnika koji su vitlali tom drevnom oštricom, suprotstavljali se brojčano nadmoćnom neprijatelju, borili se s čudovištima i zlodusima, sukobljavali se s cijelim vojskama. Neki - mnogi - pritom su stradali. Kameno sječivo šaputalo je Joshu u glavi da se slaže s njim. Ratnici ne bježe. "Josh..." U Alkemičarov glas uvukla se srdžba. "Ostat ćemo!" zadere se Josh. Okrene se prema Flamelu, a nešto u dječakovu licu i očima natjera Alkemičara da ustukne. "Onda izlažeš sebe i svoju sestru blizanku strašnoj pogibelji", ledeno će Flamel. "Mislim da smo u strašnoj pogibelji od dana kad smo vas upoznali", odvrati Josh. Nesvjesno podigne mač koji se pušio i opiše njime dvije vijugave crte u zraku izmeñu njih. "Proteklih nekoliko dana proveli smo bježeći s vama iz pogibelji u pogibelj." Rastvori usne i pokaže zube neugodnim osmijehom. "Mislim da bismo trebali bježati od vas." Alkemičar prekriži ruke, ali ne prije negoli je Josh ponovno nanjušio gorku metvicu. "Pravit ću se da to nisi rekao." "Ali jesam. I ozbiljno sam to mislio." "Premoren si", tiho će Nicholas. "Tek si nedavno Probuñen i nisi se još imao prilike naviknuti

GIGA

98

na to. Možda je u tebe uteklo malo Marsova znanja pa te ono zbunjuje, a uz to", doda pokazujući glavom mač, "nosiš Kukavičje sječivo. Znam što čini, kakve snove donosi, što sve obećava. U stanju je čak navesti dječaka da pomisli kako je muškarac." Zaustavi se, kratko udahne i promijeni ton, potiskujući gorčinu u glasu. "Josh, ne razmišljaš bistro." "Ne slažem se", otpovrne Josh. "Prvi put u životu razmišljam posve bistro. Ovo - sve ovo - dogaña se zbog nas." Pogleda preko Alkemičarova ramena i obrati pozornost na Divlju hajku. Flamel se osvrne prateći Joshov pogled. "Tako je", složi se. "Ali ne zbog vas, ne zbog Sophie i Josha Newmana. Ovo se dogaña zbog onoga što jeste, zbog onoga što biste mogli postati. Ovo je tek još jedna bitka u ratu koji se bije tisućljećima." "Rat se dobiva pobjeñivanjem u bitkama", reče Josh. "Otac mi je jednom rekao kako bitke treba voditi jednu po jednu. Ovu ćemo prihvatiti." "Možda bi o tome trebao pitati sestru", uzvrati Flamel. "Ne treba", tiho će Sophie. Privukli su je povišeni glasovi, pa je slala iza brata. "Znači, oboje ste suglasni?" oštro upita Flamel. "Dvoje koje je jedno", reče Sophie gledajući Alkemičarovo lice. "Zar to nismo mi?" Josh preusmjeri pozornost na napadače. Gabrielovi psi bacili su zadnja koplja i odapeli zadnje strelice iz samostrela. U metalnom prolazu vrtložila se gusta prašina. U oblaku su se kretali nejasni oblici, ali nijedan neprijatelj još se nije probio. Palamed i Shakespeare spustili su se s bedema i rasporeñivali pse oko ulaza u uski prolaz. Josh odjednom podigne pogled shvativši da su bedemi ostali nezaštićeni, i nije ga iznenadilo što vidi prve vučje glave kako proviruju preko kruništa. "Ako ijedno od vas strada", očajno će Flamel okrećući se od Josha i obraćajući se Sophie, "onda će sve što smo učinili, sve što smo postigli, biti uzalud. Sophie, ti imaš Vještičina sjećanja. Znaš što su Mračni Stariji u prošlosti činili čovječanstvu. A zarobe li tebe i brata, domognu li se preostalih stranica Kodeksa, ovaj će svijet snaći isto — i mnogo, mnogo gore." Besmrtnikove riječi u Sophie su uskomešale sjećanja pa je trepnula da rastjera jezive slike razrušene i poplavljene zemlje. Duboko je udahnula i kimnula. "Ali prije negoli išta od toga ostvare, Mračni Stariji moraju nas zarobiti." Pružila je ruku koja se pretvori u čvrstu srebrnu rukavicu. "A mi više nismo obični, pa čak ni pravi ljudi", gorko doda. "Naredite da se svi povuku!" vikne Josh, a kad se okrenuo prema sestri, zaprepastila se vidjevši da su mu se zjenice pozlatile i osule se crnim i crvenim točkama kakve su bile i na kamenom maču u njegovoj ruci. Sjetila se da su Marsove oči bile crvene. Josh pruži ruku i uhvati njezinu prije negoli je stigla išta reći. "Moramo ih povući iza opkopa", reče. "A onda zapaliti opkop." Sophie trepne. Vidjela je Josha, visokog i uspravnog, s rasplamsanim Clarentom u ruci, a onda joj oči posrebre, preplavljene bujicom Vještičinih sjećanja, i brata joj pred očima zastre slika sablasnog Marsa u crvenom i zlatnom oklopu. I on je nosio mač u ljevici. Ugledavši Barda, Josh duboko udahne. "Shakespeare!" Snažan i zapovjedan glas odjeknuo je mukom pa su i Bard i Palamed pogledali prema njemu. Josh mahne i pokaza bedeme sive od vukova koji su navirali preko kruništa. "Povlačenje! Povucite se onkraj opkopa!" Bard počne odmahivati glavom, ali krupni vitez jednostavno uhvati sitnijeg muškarca oko struka i prebaci ga preko ramena. Ne obazirući se na njegovo koprcanje i prigovaranje, saracenski vitez se okrene i potrči prema Flamelu i blizancima, s Gabriel ovim psima, u ljudskom i psećem liku, za petama. "Bravo", reče Palamed prolazeći pokraj Josha. "Zamalo su nas pregazili. Spasio si nas." Saracenski vitez zbaci Shakespearea s ramena i spusti ga na noge. Podigne vizir i naceri se besmrtniku. "Da bar još pišeš, Will; kakva li bi ovo samo bila priča." Pogleda Josha. "To je to. I zadnji Gabrielovi psi su s nama. Zapalimo opkop." "Ne još. Zapalimo ga tek kad se približe", samouvjereno će Josh. "To će ih zadržati." Tada zastane i pogleda Palameda jer su mu dvojbe isplivale na površinu svijesti. "Odnosno... hoće

GIGA

99

li? Jeste li se ikada prije okušali u boju s Divljom hajkom?" Krupni vitez kimne. "Sukobio sam se s njima. Još nisam vidio živo biće koje će svojevoljno ući u vatru. A usprkos vanjštini, Cernunnos je dijelom divlja životinja." "Neće je prijeći." Shakespeare se crvena lica okrene prema njima. Naočale su mu se naherile na nosu. "U naftu sam dodao nekoliko tinktura. Nešto minerala, bilja i egzotičnih začina koji su iz nekog razloga odbojni Starijem rodu i Sljedećem naraštaju. Opkop je obložen živom, a u tekućinu sam ubacio i nešto željezne rude i različitih oksida. Čak ni Cernunnos neće moći kroz taj plamen." "Stiže arhont", šapne Sophie, ali je nitko nije čuo. Čvrsto je ovila ruke oko tijela kako se ne bi tresla. Vještica od Endora poznavala je Cernunnosa; poznavala ga, bojala ga se i mrzila ga. Vještica je nekoliko stoljeća provela u potrazi za ostacima arhontske tehnologije i sustavno je uništavala, talila metalne knjige, palila obredne predmete, ubijala pripovjedače koji su prenosili predaje. Nastojala je izbrisati sjećanje na one koji su vladali prije Starijih. Sada su ta sjećanja prijetila preplaviti Sophie. Čudovišan obris kretao se kroz uskovitlani prah u koji se pretvorio dio Divlje hajke, a onda je iz metalnog prolaza istupio Cernunnos. Stvorenje se kretalo polako, ne žureći, goleme toljage nehajno oslonjene o lijevo rame. Vitice bijelog plamena gmizale su mu rogovima, prelijećući s jednog na drugi poput iskrica, kupajući mekim svjetlom lice lijepo kao u kipa. Nagnuvši glavu u stranu, izvije usne u osmijeh i raskrili ruke. Usne su mu se micale, ali riječi koje su nastajale u glavama slušatelja nisu se poklapale s gibanjem usana i zvučale su kao da ih izgovara desetak glasova istodobno. Blizanci su ih čuli na engleskom s pravim bostonskim naglaskom; u Flamelovoj glavi odzvanjao je francuski njegove mladosti; Palamed ga je čuo na pijevnom, pustinjskom jeziku Babilona; dok je u Shakespeareovim ušima govorio elizabetinski engleski. "Došao sam na gozbu. Došao sam po blizance. Došao sam čak i da se malo zabavim. Ali nisam znao da dolazim i po starog prijatelja." Ccrnunnos pruži desnicu našto kameni mač u Joshovoj ruci bukne u crveno-crni plam, a tamni pepeo počne sukljati iz njega i vrtložiti se na noćnom zraku. "Imaš nešto što mi pripada, dječače. Daj mi moj mač." Josh jače stegne oružje. "Sada je moj." Rogati bog nasmija se opušteno, gotovo hihoćući. "Tvoj! Nemaš pojma što držiš u ruci." Cernunnos produži naprijed ostavljajući u blatu duboke otiske velikih kozjih kopita. Zaustavio se na rubu opkopa, a nosnice su mu se namreškale, što je bio prvi trag izraza na njegovu savršenom licu. "Znam što je to", reče Josh. Napravi jedan korak prema Rogatome bogu. Sada ih je dijelio sam jarak širok manje od dva metra, pun guste crne tekućine. Josh je držao mač objema rukama nastojeći da bude ravan i miran. No, oružje je drhtalo, treslo mu se u stisku. A tada shvati da mu se vibracije prenose preko ruku na ramena u pravilnom ritmu... poput otkucaja srca. Ugodna toplina prostruji mu tijelom i nakupi mu se u prsima i želucu, a on se osjeti snažnim i samopouzdanim, ne bojeći se više nikoga i ničega. Ako Cernunnos napadne, Josh je znao da će ga moći pobijediti. "Ovo je Clarent, Vatreni mač", reče zvonkim i gromkim glasom. "Vidio sam što je učinio Nidhoggu. Znam što može učiniti vama." "Pa meni to prijeti humanski dječak", začuñeno će Rogati bog. Josh stupi na sam rub opkopa i zagleda se u stvorenje onkraj uskomešane tekućine. Umom su mu plesali djelići misli, prizori iz vremena kada je Cernunnos nosio mač. "Predstoji nam bitka", glasno će Josh. "I mislim da će mi trebati mač." Cernunnos se nasmiješi. "Sjeti se da ga zovu i Kukavičkim sječivom", reče spuštajući vrh divovske toljage na pod i oslanjajući se na nju, rogate glave isturene, jantarnih očiju prodorno uprtih u Josha. "Prokleto je to oružje. Prokleti su i svi koji ga nose." "Vi ste ga nosili." "Upravo tako", reče Cernunnos. "I pogledaj me. Nekoć sam vladao ovim svijetom; sada slušam tuñe zapovijedi. To će te sječivo zatrovati i na koncu uništiti."

GIGA

100

"Možda mi lažete", jednostavno će Josh, ali negdje u dubini uma znao je da arhont ne laže. "Zašto bih ti lagao?" upita Cernunnos, iskreno zbunjen. "Pa ne pripadam ni Starijem rodu, ni Sljedećem naraštaju. Nikada nisam lagao humanu." Sophie iskorači i stane tik iza brata blizanca. Iza njegovih leña, palac je držala lagano položen na tetovažu kojom joj je bilo vatrom biljegovano zapešće druge ruke. Morala je samo dirnuti crvenu točku u zlatnome krugu da bi se Vatrena magija razbuktala. Rogati bog je pogleda, oči mu se ražare, a zjenice suze u tanke crne crte. "Poznajem vas", reče pomalo začuñeno prelazeći pogledom s lica na lice. Blizanci zatečeno odmahnu glavama. "Već smo se susreli", ustraje Rogati bog. "Mislim da bih to zapamtila", reče Sophie. "Nije vas baš lako zaboraviti", dometne Josh. "Znam vas", uvjereno će Cernunnos. "Ali tu ćemo tajnu rasvijetliti poslije", doda kad je Nicholas, u pratnji Palameda i Shakespearea, žurno prišao da se pridruži blizancima. Rogati bog pogleda svakog redom, počevši i završivši s Alkemičarom. Uspravivši se, podigne dinosaursku toljagu i pokaza njome Flamela. "Večera", reče pa upre vrh toljage u Palameda. "Ručak." Toljaga ponovno prijeñe preko Alkemičarovih prsa i zaustavi se na Shakespeareu. "Zalogajčić." "Uvredljivo", promrmlja Shakespeare. Rogati bog ga pogleda. "A tvoji Gabrielovi psi priključit će se Divljoj hajci; dva drevna klana bit će ponovno sjedinjena." Podigne toljagu. U tami iza arhonta nešto se pokrene, a onda gomila vukova počne kuljati naprijed razjapljenih gubica. Sophie sklopi oči, sabere se i pritisne palcem kružnu tetovažu, našto joj u dlanu nastane sićušna plamena kugla. Utisnuvši prste u Joshova ramena, povuče ga od ruba opkopa bacajući plamteću zlatnu kuglu u gustu crnu tekućinu. Bućnula je u vodu i ostala sekundu plutati, a onda potonula šišteći i pušeći se bijelom parom. "Oh", šapne Sophie. Imala je osjećaj da joj je sav zrak izletio iz grudi tako da je jedva lovila dah. Premda je Vatrenu magiju usvojila tek prethodnoga dana, već je postala dio nje. Njome se suprotstavila Disama i vodorigama, ali sada je shvatila da zna malo o njezinim svojstvima. Toliko je toga još morala naučiti. Divlja hajka bešumno je jurila prema opkopu. Josh se naglo spusti na jedno koljeno i gurne Clarent u gustu tekućinu. Smjesta je eksplodirala, razbuktala se uz huku i mukli tutanj koji je izbacio uvis ljepljive crne plamenove. Silina eksplozije odbacila je i Josha i Sophie natraške u blato — a na drugoj strani opkopa, vukovi Divlje hajke počeli su posrtati jedan preko drugog u pokušaju da se odmaknu od plamena. Neki su nastavili kliziti naprijed po mekom blatu, dok je druge stiska tijela iza njih gurnula u vatru. Smjesta su nestali pretvorivši se u prljav crni pepeo. "Platit ćete za ovo!" Cernunnos upre toljagu u Josha. "A ti, dječače... domoći ću se svojega mača!" "Dopusti da pokušam ponovno." Sophie pucne prstima i dobaci gustu struju žute vatre do divovske toljage Rogatog boga, koja plane šireći oko sebe odvratan smrad zapaljene kosti. "Zar vas majka nije naučila da je nepristojno upirati stvari u ljude?"

GIGA

101

Trideset prvo poglavlje Perenelle Flamel spusti se s posljednje prečke hrñavih ljestvi i zabaci glavu da pogleda sićušan krug blijedoplavog neba visoko iznad sebe. Namršti se. Ono što je izgledalo kao oblak padalo je ravno prema njoj kroz dugo okno koje je povezivalo površinu Alcatraza sa starim, krijumčarskim tunelom duboko ispod otoka. Oblak je vrludao i uvrtao se, a onda poprimio oblik Juana Manuela de Ayale. "Gospo Perenelle?'' upita mornar na uljudnom španjolskom. "Sto radiš ovdje dolje!" "Nisam posve sigurna", prizna Perenelle. "Razmišljala sam o tome da posjetim Božicu vrana." Prethodnoga dana - je li moguće da je to bilo jučer? - Perenelle i Areop-Enap porazile su Morrigan, Božicu vrana i njezinu ptičju vojsku. Stari pauk želio je baciti Morrigan svojim paucima koji se hrane pticama, ali Perenelle se usprotivila i zamolila Stariju da to stvorenje sputano paučinom prenese u mračnu ćeliju duboko ispod otoka. Kad je Perenelle tek oslobodila Areop-Enap iz zatočeništva, rastvorila je složen uzorak kopalja zarivenih u blatan pod pred vratima ćelije. Na svakom vršku koplja bila je nacrtana drevna Riječ moći i one su zajedno tvorile zapreku koju nitko od Starijeg roda nije mogao prijeći. Kad je Areop-Enap unijela čvrsto sputanu Morrigan u ćeliju, Perenelle se poslužila svojim nevjerojatnim pamćenjem da ponovno složi isti uzorak kopalja pred ulazom u spilju. Zatim je, služeći se blatom i školjkama, ponovno nacrtala složene uzorke na plosnatim vršcima kopalja i tako zatočila Morrigan iza Riječi moći i simbola starijih i od Starijega roda. Samo ju je ljudsko biće moglo osloboditi; nitko od Starijega roda ni Sljedećeg naraštaja nije mogao prići nevidljivoj i ubojitoj drevnoj čaroliji koju je isprela. "Gospo", žurno će de Ayala. "Moramo vam omogućiti da što prije odete s otoka .'' "Znam", reče Perenelle, a usne joj se zgañeno izviju jer joj je stopalo utonulo do gležnja u blato koje je smrdjelo po ribi. "Radim na tome. Jesi li vidio koju Nereidu?" "Desetak ih se sunča na stijenama na obali, a još dvije sam vidio oko pristaništa. Njihovu ocu Nereju ni traga, ali znam da mora biti u blizini." Kad je sablast čvrsto ovila ruke oko sebe, djelići tijela raspršili su mu se u pramenove dima. "One ne mogu na obalu... ali on može. I hoće." Perenelle napravi nekoliko šljapkavih koraka hodnikom. Dobaci sablasti iznenañen pogled. "Nisam to znala." "Nereide imaju ženska tijela, ali riblje repove. Nerej ima svojevrsne noge. Katkad u zabačenim ribarskim selima izlazi iz vode... jesti, a katkad se noću ušulja na brod i ugrabi neoprezna mornara." Perenelle se zaustavi i zagleda hodnikom. Tunel se postupno spuštao prema moru pa je odjednom zamislila Morskog starca kako gmiže tunelom prema njoj. Odmahne glavom da otjera taj prizor i pucnuvši prstima stvori bijeli plam nalik na malu svijeću koji joj je lebdio točno pred sredinom čela. Poput svjetiljke na rudarskoj kacigi, bacao je pred nju zraku žuto-bijela svjetla. Perenelle se ponovno osvrne prema de Ayali. "Hoćeš li mi čuvati stražu i upozoriti me ako netko ili nešto doñe?" "Naravno." Duh se presavije u struku pokušavajući se nakloniti bez nogu. "Ali zašto si ovdje, gospo? Ovdje dolje nema ničega osim Božice vrana.'' Perenellin osmijeh rasvijetli tamu. "Nju sam i došla posjetiti."

* * * "Došla si likovati?" Morriganin glas bio je promukao, hrapav gotovo kao u muškarca. "Nisam", iskreno odgovori Perenelle. Stojeći posred dovratka, prekrižila je ruke na prsima i zavirila u ćeliju. "Došla sam razgovarati s tobom." Areop-Enap isplela je prelijepu okruglu mrežu i postavila je nasred podzemne ćelije. Niti su bile debele kao Perenellin mali prst i svjetlucale su poput tekućeg srebra pod svjetlom

GIGA

102

plamenog jezička koji joj je poskakivao pred glavom. U samom središtu paučine, ispruženih ruku, raširenog plašta od crnog perja, ležala je Božica vrana. Izgledalo je kao da jednostavno lebdi u zraku i da bi se svakog trenutka mogla obrušiti na promatrača. "Ne izgledaš baš dobro", reče Perenelle trenutak poslije. Na mekom svjetlu, Perenelle je vidjela da je alabasterna koža stvora poprimila zelenkast odsjaj. Odjeća od crne kože sasušila se i popucala lako da se kroz duge proreze nazirala božičina svijetla put. Srebrne zakovice u prsluku zaprljale su se i pocrnjele, težak kožnat pojas oko struka natopio se vlagom, a u njega umetnuti okrugli štitovi potamnjeli su u istu zelenu boju kao njezino lice. Morrigan se nasmiješi i obliže vrhom jezika crne usne. "A ti si ostarjela u ovih nekoliko sati od našeg zadnjeg susreta. Ti i ja umrijet ćemo zajedno." Perenelle pomakne ruku, a plameni jezičak odlebdi prema Morrigan. Božica vrana pokuša okrenuti glavu u stranu, ali ju je ljepljiva srebrna mreža čvrsto sputavala. U mrklocrnim očima pojave se odrazi, stvarajući privid da ima zjenice. Pod mesom lica ocrtavale su se kosti. "Izgledaš bolesno", reče Perenelle. "Možda umreš prije mene." "Truju me Simboli vezivanja", plane Morrigan, "ali ne sumnjam da si to već znala." Perenelle se osvrne da pogleda vijugav uglat znak koji je naslikala na najbližem koplju. "Nisam to znala. Oni su Areop-Enap onemogućavali bijeg, ali djelovala je živa i zdrava." "Areop-Enap je Starija. Ja pripadam Sljedećem naraštaju. Kako si otkrila simbole?" upita Morrigan, a tijelo joj potrese suh, jak kašalj. "Većina pripadnika Starijega roda i Sljedećeg naraštaja vjeruje da su Simboli vezivanja i Riječi moći puke legende." "Nisam ih ja otkrila. Tvoj prijatelj Dee njima se poslužio da zatoči Areop-Enap u istoj ovoj ćeliji", objasni Carobnica. Morriganine se usne izviju u prezriv osmijeh. "Dee? Dee je znao drevne Riječi?" Ušuti, a onda polako odmahne glavom. "Ne vjeruješ mi?" upita Perenelle. "Ma ne, baš naprotiv. Vjerujem ti. Mislim da poznajem engleskog Čarobnjaka bolje od ijedne osobe na svijetu, a opet, što više otkrivam, to više shvaćam koliko malo znam. Nikada mi nije dao naslutiti da vlada tim drevnim znanjem", dovrši. "A sada se pitaš tko ga je tomu naučio", lukavo će Perenelle. "Areop-Enap kaže da je s Deejem bio još netko - neki Stariji, činilo joj se, ali toliko moćan da je čak i Starom pauku bio nevidljiv. Zasigurno su ga skrivale zamršene čarolije. Ne sumnjam da je to bio Deejev gospodar." "Nitko ne zna tko je Deejev gospodar." Perenelle iznenañeno trepne. "Čak ni ti?" Morrigan utisne duge bijele zube u crne usne. "Ni ja. Nitko ne zna, a oni koji u to zabadaju nos - bili iz Starijeg roda, Sljedećeg naraštaja ili humani - nestaju. To je jedna od velikih tajni... premda je najveća tajna zašto ga gospodari nastavljaju štititi i držati na životu usprkos tolikim promašajima. Stoljećima ne uspijeva zarobiti tebe i tvojega muža." Iskašlja kratak grgljav grohot. "Stariji nisu ni meka srca ni široke ruke, a nisu ni skloni praštanju. Znam za slučajeve da su humane pretvorili u prah zato što im se nisu dovoljno duboko naklonili." "Znaš li što Dee kani sa svim tim stvorenjima na otoku?" Morrigan ju je šutke gledala. Perenelle se nasmiješi. "Je li važno ako to doznam... posebno ako nam je objema uskoro umrijeti?" Božica vrana pokuša kimnuti, ali joj je glava bila čvrsto ulijepljena. "Deeju je naloženo da prikupi čudovišta, ali uvjerena sam da ne zna što Stariji kane s njima." "Ali ti znaš", reče Perenelle. ''Jednom sam svjedočila nečemu sličnom, davno prema vašem humanskom mjerenju vremena. To je svojevrsna vojska", umorno će Božica vrana. "Kad sazri pravi trenutak, bit će puštena

GIGA

103

na grad." Perenelle ostade bez daha. Zamislila je nebo iznad San Francisca puno pregladnjelih vampira, kanalizaciju kojom gmižu zlobni bogarti i trolovi, jezerska čudovišta u zaljevu, windigoe i klerikone na ulicama. "Bio bi to pokolj." "To i jest namjera", šapne Morrigan. "Što misliš kako bi humani reagirali da vide čudovišta iz mita i legende na ulicama i nebu?" "Bili bi u strahu i nevjerici." Perenelle duboko, drhtavo udahne. "Civilizacija bi propala." "Već je znala propadati", odmahne Morrigan. "I obnavljati se", brzo dometne Perenelle. "Neće se više obnoviti. Čula sam glasine o tome da slične zbirke - vojske, zoološki vrtovi, zvjerinjaci, zovi ih kako hoćeš — postoje na svim kontinentima. Pretpostavljam da će ih pustiti u svijet istoga dana. Humanske vojske potrošit će ljudstvo i oružje u borbi protiv tih stvorenja... a onda, kad budu iscrpljeni i oslabljeni, oni koje zovete Mračnim Starijima vratit će se na Zemlju." Božica vrana se nasmija, a onda je uhvati kratak napadaj suhog kašlja. "Uglavnom, to je plan. Naravno, ne može se ostvariti dok se Dee ne dočepa preostala dva lista Kodeksa. Bez Završnog zaziva, Carstva sjena ne mogu se poravnati kako treba." Ponovno se zakašlja. "Pitam se kakvu je sudbinu Deeju namijenio njegov gospodar u slučaju poraza. Ne sumnjam da je smislio nešto okrutno", doda, gotovo veselo. "Mislila sam da ti je on prijatelj", reče Perenelle, ponovno iznenañena. "Stoljećima surañuješ s njim." "Nikada svojevoljno", plane Morrigan. "Stariji kojima Dee služi naložili su mi da slušam njegove naloge." Pokušala se okrenuti u ljepljivoj paučini, ali su se niti samo zategnule i čvršće je sputale. "I vidiš kako sam zbog toga završila." Sjajna crna suza nastane joj u kutu oka i otkotrlja se niz obraz. "Umrijet ću danas ovdje, otrovana Simbolima vezivanja i nikada više neću vidjeti nebo." Perenelle je gledala kako crna suza kaplje Morrigan s brade. Čim se odvojila od mesa, pretvorila se u snježnobijelo pero koje je nježno sletjelo na pod. "Možda Dee pošalje nekoga da te spasi." "Sumnjam." Božica vrana se nakašlje. "Moja smrt za njega će biti samo usputna neugodnost. Deeju će gospodar dodijeliti novog slugu, a ja ću biti zaboravljena." "Čini se da nas je Čarobnjak obje izdao", šapne Perenelle. Gledala je kako još jedna crna suza klizi licem Božice vrane i svija se u bijelo pero čim joj se odvoji s brade. "Morrigan... voljela bih... voljela bih da ti mogu pomoći", prizna Perenelle, "ali nisam sigurna mogu li ti vjerovati." "Naravno da mi ne možeš vjerovati", odvrati Morrigan. "Oslobodiš li me sada, uništit ću te. To mi je u prirodi." Blijedo meso potamnjelo joj je u duboku plavo-zelenu nijansu, a na čelu i obrazima iskočile su joj mrljice. Počela se batrgati u mreži trgajući s plašta crno perje koje je padalo na hrpicu bijelog perja pod njezinim nogama. "Vrijeme je za smrt..." Širom rastvori oči, crne i prazne, a onda se polako, polako, polako, crvene i žute vitice počnu izvijati u tami, oblijevajući je svijetlonarančastim sjajem. Duboko i teško udahnuvši, Morrigan sklopi oči i ostane nepomična. "Morrigan?" šapne Perenelle. Stvorenje se nije micalo. "Morrigan?" ponovno upita Perenelle. Premda joj je to stvorenje stoljećima bilo neprijatelj, pogodilo ju je i zgrozilo što je stajala i dopustila da legenda umre. Morrigan naglo otvori oči. Više nisu bile crne, već jarkocrvene poput svježe krvi. "Morrigan...?" Perenelle uzmakne jedan korak. Glas koji je dopro iz usta Božice vrane bio je nijansu drukčiji od uobičajenog. U njemu su se jasno čuli tragovi škotskog i irskog naglaska. "Morrigan sada spava... ja sam Badb." Stvorenje polako zatvori oči, a onda ih opet naglo otvori. Sada su bile blistavožute.

GIGA

104

"A ja sam Macha." Keltski naglasak bio je još izraženiji, a glas dublji, osorniji. Stvorenje je ponovno zatvorilo oči, a kad ih ponovno otvorilo, jedno je bilo blistavo tamnocrveno, a drugo jarkožuto. Iz jednih usta dopirala su dva glasa, ne posve usklañena. "Mi smo Morriganine sestre." Crveno i žuto oko spuste se na Čarobnicu. "Razgovarajmo."

GIGA

105

Trideset drugo poglavlje "Mislila sam da ste vas dvije mrtve", reče Perenelle Flamel. Znala je da ima razloga za strah, ali osjećala je samo olakšanje. I znatiželju. Plameni jezičac koji joj je plesao u zraku iznad glave bacao je toplo žuto svjetlo na tamno tijelo Božice vrana zalijepljeno u divovsku paučinu. Sa zelenkastoga, bubuljičavoga lica, crveno i žuto oko spustilo se na Čarobnicu, a kad su se crne usne pomaknule, dva glasa progovorila su kao jedan. "Uspavane, možda. Ali ne mrtve." Perenelle kimne; nije to bilo nezamislivo. Odrasla je u svijetu sablasti, svakodnevno je gledala mrtve i često razgovarala s njima, ali znala je da glasovi koji dopiru iz Morriganinih usta ne pripadaju duhovima. Bilo je to nešto drugo. Pokušala se sjetiti što zna o Božici vrani. Pripadala je Sljedećem naraštaju, roñenom nakon potonuća Danu Talisa. Nastanila se u zemljama koje će poslije postati Irska i Velika Britanija, gdje su je Kelti ubrzo počeli štovati kao božicu rata, smrti i krvoprolića. Poput mnogih pripadnica Starijeg roda i Sljedećeg naraštaja, i ona je bila trojedna božica: imala je tri aspekta. Neke su se Starije tijekom vremena vidljivo preobrazile — Hekata je pod djelovanjem prokletstva u jednom jedinom danu ostarjela iz djevojke u staricu. Druge su se mijenjale u skladu s mjesečevim mijenama ili smjenama godišnjih doba, dok su neke trojedne božice bile jednostavno jedna osoba u tri aspekta. Ali koliko se Perenelle sjećala, Macha, Badb i Morrigan bile su tri odvojena stvora različitih osobnosti... ali svejednako nemilosrdne i ubojite. "Kad smo Nicholas i ja u devetnaestom stoljeću bili u Irskoj, jedna mi je vračara rekla da vas je Morrigan obje ubila." "Ne baš." Na trenutak, oba oka postanu crvena i stvorenje progovori jednim glasom. "Nikada nas nije bilo tri; uvijek smo bile jedna." Perenelle je pazila da joj lice ostane mirno i bezizražajno. "Jedno tijelo, tri osobnosti?" upita. Zatim kimne. "Znači, zato tri sestre nikada nisu viñene zajedno?" "U mjesec dana, ovisno o mjesečevim mijenama, redom smo preuzimale vlast nad ovim tijelom." Oči trepnu i požute, glas se promijeni, a kosti pod kožom se pre-rasporede pridajući licu malo drukčiji izraz. "Uvijek bi u odreñeno doba godine jedna od nas dobila prevlast. Sredina zime oduvijek je bilo moje vrijeme." Lijevo oko pocrveni, desno ostane jarkožuto i vrate se oba glasa. "Ali ovim tijelom najčešće se služila naša mlaña sestra Morrigan." Stvorenje se zakašlje tolikom žestinom da je zatreslo mrežu, a na usnama mu se nakupi gusta crna tekućina. Crveno i žuto oko polete prema uzorku kopalja iza Perenellinih leña. "Carobnice, raskini Simbole vezivanja... truju nas, ubijaju." Perenelle se osvrne preko ramena. Na ulazu u spilju, dvanaest drvenih kopalja rasporeñenih duž hodnika tvorilo je uzorak od povezanih trokuta i kvadrata. Krajičkom oka vidjela je paučinasti trag crne svjetlosti koji je zujao od jednog do drugog metalnog vrška na kojima je mekim blatom ispisala drevne Riječi moći. "Carobnice... molimo te. Raskini čaroliju", šapne Božica vrana. "Naša sestra Morrigan te poznaje... i cijeni. Zna da si ti snažna i moćna... ali ne i okrutna." Perenelle izañe na hodnik i istrgne jedno koplje iz blata čime razbije uzorak. Smjesta prestane brujanje kojeg je bila tek djelomice svjesna, a zrakom koji je do tada imao gorak, metalan okus prošire se uobičajeni mirisi podzemnog tunela: soli i gadna blata, trule ribe i morske trave. Držeći koplje čvrsto objema rukama, Čarobnica se vrati u ćeliju. "Bolje vam je da ovo nije trik", upozori ih. Dok je prinosila koplje Božici vrani, vrh mu se počne žarili. Zatim bukne i počne blještati crno-bijelim sjajem. Perenelle dodirne vrhom usijanog koplja hrpicu perja pod paučinom koje počne cvrčati i pušiti se, a onda se svijati i crnjeti. Smrad zapaljenog perja izmami Perenelle suze na oči i istjera je iz ćelije. Oči božice žmirkale su u dimu koji se uvijao prema njima. "Nije trik..." A onda se tijelo zarobljeno u paučini zatrese, a crvena i žuta boja isteku iz očiju i ostave ih

GIGA

106

crnima i praznima. "Lažu!" vrisne Morrigan. "Ne slušaj ih!" Perenelle visoko podigne koplje tako da je blistava kovina njegova vrha bila gotovo u razini s licem Božice vrana. Crno-bijelo svjetlo oblije zelenkastu put, a božica čvrsto zatvori oči bezuspješno pokušavajući okrenuti glavu u stranu. Kad je ponovno otvorila oči, vratile su se crvena i žuta boja Badb i Mache. Oči su se prelijevale iz jedne u drugu boju dok su sestre govorile: "Morrigan nas je nasamarila", reče Badb. "Zatočila nas, začarala, proklela..." doda Macha. "Gadnom, nekromantskom čarolijom koju je naučila od Deejeva prethodnika sputala nam je duhove, porobila nas i oduzela nam moć..." "Stoljećima smo bile sputane njezinim činima", reče crvenooka Macha. "Mogle smo vidjeti i čuti sve sto je naša sestra gledala i slušala, ali nismo mogle ništa poduzeti, nepokretne i onesposobljene..." "Meñutim, djelovanje Simbola vezivanja nagrizlo je i raskinulo čaroliju, što nam je omogućilo da preuzmemo vlast nad tijelom." "Što želite?" upita Perenelle, znatiželjna, ali začudno rastužena tom pričom. "Želimo biti slobodne." Glasovi se stope u jedan i jedno oko ostane jarkocrveno, a drugo blistavožuto. "Naša sestra je možda bila spremna žrtvovati se. Mi nismo. Naša sestra možda robuje Deeju i Stanjima. Mi ne. Mi nakon pada Danu Talisa nismo stale na stranu humana, ali ih nismo ni napadale. Humani su nas s vremenom počeli štovati, a njihovo je štovanje uvećavalo našu moć. U svakom ratu, svakoj izgubljenoj ili dobivenoj bitci hranili su nas svojom boli i sjećanjima. Čak su žalovali za nama kad smo nestale iz Ljudskog svijeta. A to se ne bi moglo reći ni za koga iz našeg klana, roñaka ili prijatelja. Nikoga od njih nije bilo briga niti se pobunio kad nas je Morrigan sputala, zatočila, začarala. Carobnice, ne dugujemo odanost ni Starijima, ni Sljedećem naraštaju." Perenelle utisne držak koplja u blatni pod, držeći se za drvo točno pod metalnim vrhom, i osloni se o njega. Blatni simbol blago je pulsirao, poput srca koje sporo kuca, topao na njezinu obrazu, a osjećala je i posve blago brujanje u drvenome dršku. "Oslobodi nas", gorljivo nastavi Božica vrana, "i bit ćemo ti dužnice." "Primamljiva ponuda", reče Perenelle. "Ali kako da znam da vam mogu vjerovati? Kako da znam da se nećete baciti na mene čim vas oslobodim?" Stvorenje zatočeno u mreži se nasmiješi podižući crne usne s dugih bijelih zubi. "Zato što ćemo ti dati svoju riječ - riječ ratnice, nesalomljivu riječ Božice vrana", osorno će žutooka božica. "I zato što imaš koplje na kojem je nacrtan arhontov simbol", doda crvenooka božica. "Arhontov?" upita Perenelle. Tu je riječ čula samo dva puta u dugom životu. "Prije Starijih, planetom je vladalo Dvanaest arhonta." "Prije Starijih?" "Svijet je stariji i nečovječniji nego što misliš." Božica vrana se nasmiješi. "Mnogo stariji, i mnogo nečovječniji." Perenelle kimne. "To sam oduvijek vjerovala." Pomisao na arhonte bila joj je čudesna — znala je da bi se Nicholasu strašno svidjela — ali morala se posvetiti praktičnijim pitanjima. "Možete li me prenijeti s otoka?" zapita se naglas. Čvršće stegne koplje. Mnogo je toga ovisilo o božičinom odgovoru. Nakon kratkog oklijevanja, božica reče: "Ne možemo. Koliko god bila laka, preteška si za nas. Pripadnici Starijeg roda i Sljedećeg naraštaja koji mogu letjeti imaju gotovo šuplje kosti. Nismo snažne." Čarobnica kimne i opusti se. Taj je odgovor znala unaprijed; prije gotovo dva stoljeća sukobila se s gnijezdom harpija iz Sljedećeg naraštaja na brdu Palatinu iznad Rima. Tada je otkrila da im, usprkos zvjerskoj vanjštini i ubojitim kandžama, nedostaje tjelesne snage.

GIGA

107

Dok je Nicholas tražio mač i koplje u njihovoj prtljazi, Perenelle ih je poskidala iz zraka kožnatim ogrtačem, a onda ih skamenila bičem ispletenim od nekoliko zmija koje je istrgnula s Meduzine glave. Da joj je Božica vrana rekla kako je mogu prenijeti s otoka, znala bi da lažu. "U trenutku kad si mislila da je naša sestra umrla", nastavi Božica vrana, "osjetile smo tvoju tugu i žaljenje zbog njezina odlaska. Oslobodi nas, Carobnice, i dok god vladamo ovim tijelom, nećemo nauditi ni tebi ni tvojima. Prisegnut ćemo." Za razliku od muža Nicholasa koji je bio čovjek znanosti, Perenelle Flamel vodila se intuicijom. Uvijek je slijedila nagone; rijetko bi je iznevjerili. A ako se prevarila i ako je Božica vrana napadne, nadala se da će joj moć i ubojito koplje dostajati za obranu. "Prisegnite, onda", zatraži Perenelle. "Prisežemo", zazuje dva glasa. "Nećemo ti nauditi. Čast nas obvezuje da ti se odužimo." "Zatvorite oči", naloži Perenelle. Zakorači naprijed i upre koplje u paučinu. Sivo-bijeli dim počeo se viti uvis u okomitim crtama, a niti paučine šištale su i cvrčale kad je utisnula vrh koplja u ljepljivu mrežu. Kanila je presjeći spone tako da stvorenje nježno spuzne na pod, ali se sjetila da je taj stvor gotovo neosjetljiv na bol. Zamasima koplja iscrta veliki X, našto stvorenje bešumno padne na tlo. Premda se oslobodilo mreže, još je bilo čvrsto sputano nitima. Crveno i žuto oko se otvore. "Samo oprezno, Carobnice", promrmlja Božica vrana dok je Perenelle prilazila držeći koplje objema rukama. Oči se zagledaju u oštricu koja se pušila. "I najmanja ogrebotina mogla bi biti kobna." "Imat ću to na umu", obeća Čarobnica oprezno i brižno razrezujući gotovo nevidljivu čahuru koju potom rastvori i oslobodi Božicu vranu. Stvorenje skoči na noge i strese niti ljepljive paučine s kožnatog prsnog oklopa. Dok se protezala šireći ruke i izvijajući leña, koža je pucketala. Oba glasa zazuje kao jedan: "Oh, kako li je dobro vratiti se u život." "Postoji li opasnost da se Morrigan ponovno pojavi?" upita Perenelle i uspravi se svejednako čvrsto stežući koplje. U jednom potezu mogla bi ga zariti u Božicu vranu. Boja očiju prelije se iz crvene u žutu, a onda opet u crvenu. "Mi ćemo svoju sestricu držati pod nadzorom." Glava se tada strelovito okrene i zagleda u nešto iza Perenellina ramena. Još se osvrćući, žena se zapita je li upravo pala na najstariji trik na svijetu. Na ulazu u ćeliju lebdio je Juan Manuel de Ayala. Oči i usta sablasti zjapile su prazne, a duge vijugave niti njegova bića lepršale su iza njega u tunel poput zastave na vjetru. "Što se dogodilo"? oštro upita Perenelle, odmah shvativši da nešto nije u redu. Zamahne kopljem, našto sablast nakratko očvrsne i svrne pogled s Božice vrana na užareni metal vrha. "Nevolje?" "Stigao je Nerej." Glas sablasti bio je kreštav od užasa. "Morski starac je ovdje." "Gdje?" osorno upita Perenelle. "Ovdje!'' vikne duh i okrene se pokazujući ljevicom u tamu. "Upravo je izašao iz mora na drugom kraju tunela. Dolazi po tebe!" Tada tunelom dopre smrad truljenja davno uginule ribe i užegla kitova sala.

GIGA

108

Trideset treće poglavlje Iskreći, pucketajući i prskajući, jarkocrveni plamenovi sunuli su uvis, a prljav, uljast dim uvrtao se i vrtložio na noćnom zraku iznad odlagališta rabljenih automobila. John Dee zabacio je glavu i duboko udisao; njušio je smrad zapaljene gume i nafte, ali u zraku nije osjetio ni daška magije. "Ulazim", reče gledajući Bastet. "Ne bih to savjetovala", upozori ga božica mačje glave. "Zašto ne?" Mračna Starija pokaza zube nečim što bi moglo biti protumačeno kao jeziv smiješak. Čvršće stegne dug crni kaput na uskim ramenima. "Bila bi šteta da vas neki pripadnik Divlje hajke zamijeni za neprijatelja ili da vas arhont ipak odluči uvrstiti u svoj čopor. Večeras je izgubio nešto vukova; morat će ih nadomjestiti." "Nisam baš posve bespomoćan, gospo", reče Dee. Izvadi kameni mač Excalibur koji je nosio pod kaputom i dugim se koracima zaputi preko puste ulice prema odlagalištu automobila. Zaustavio se pred debelim dverima. Teška kovina bila je načičkana uleknućima koja su ostavili zubi arhontove toljage, a na mjestima gdje je napukla, rastvorila se i smotala poput aluminijske folije. Dee prinese mač mjestu gdje je arhont dodirnuo kovinu, ali se ništa ne dogodi. Da se Cernunnos poslužio magijom, Excalibur bi reagirao, ali sječivo je ostalo hladno i tamno. Dee kinine; stvorenje je razderalo vrata običnom, sirovom snagom. Počeo se pitati s koliko zapravo auralne ili magijske moći Cernunnos raspolaže. Prema legendama, arhonti - i prvi Stariji, takozvani Veliki Stariji koji su došli nakon njih — bili su divovi ili odvratna čudovišta, katkad oboje. Ali nikada ih se nije opisivalo kao čarobnjake ili vješce. Te vještine razvili su tek Veliki Stariji. Dee suspregne smiješak; sad kad je naslutio da Cernunnos ima malo magijske moći ili je uopće nema, osjećao se sigurnije. Stvorenje mu je reklo da mu može čitati misli, ali možda je lagalo. Pokuša se sjetiti što je točno arhont rekao kad se pojavio. "Tvoje misli i sjećanja čitam kako me volja, Čarobnjače. Znam što ti znaš; znam što si bio, znam što jesi." No dobro, to ništa ne znači. Cernunnos je tvrdio da zna što Dee misli, ali to nije ničime dokazao. Dee je znao da je njegov gospodar izložio arhontu o čemu je riječ. "Alkemičar, Flamel, i djeca nalaze se kod saracenskog viteza i Barda iza bedema svoje utvrde sklepane od kovine. Želiš da ja i Divlja hajka prodremo unutra i otvorimo ti put." Cernunnos ni tom tvrdnjom nije otkrio ništa novo. Samo je ponovio činjenicu — koju je Dee već znao — i zapovijed koju je dobio od Starijeg. Samo se činilo da čita Deejeve misli. Doktor John Dee nasmija se ispod glasa. To stvorenje svakako je bilo prastaro, moćno i nedvojbeno ubojito. Ali odjednom mu više nije ulijevalo toliki strah u kosti. Čvrsto stegnuvši mač, uvuče se u uski metalni prolaz. Čuo je vatru; sada je bila bliža, pucketajući i hučeći, oslikavajući zidove sjenama koje su plesale i skakutale. Dee primijeti da svakim korakom uskovitlava oblake zrnate prašine. Čvrsto stisnuvši usne, izvadi bijeli rupčić iz džepa i prekrije njime usta: nije želio udisati zrnate ostatke Divlje hajke. Predugo je bio čarobnjak, vještac, nekromant i alkemičar pa je lako mogao zamisliti gnusna svojstva tog praha. Nikako ga nije želio u plućima. Gazio je po drvenim strelicama kamenih vršaka i kopljima listo-likih oštrica, a primijetio je i da je tlo posuto kratkim strelicama za samostrijele. Taj ga je prizor vratio u mladost. Proučavajući umijeće ratovanja na Elizabetinu dvoru, nazočio je mnogim opsadama pa je po slomljenim ostacima bitke znao što se dogodilo: branitelji su većinu Divlje hajke zadržali u uskome prolazu i pretvorili ih u prah i pepeo. Ali pitao se zašto nisu zadržali taj položaj i nastavili pucati na napadače. Odgovarajući navlastito pitanje, pomisli da je to možda zato što im je ponestalo strelica pa su bili prisiljeni povući se na lakše hranjiv položaj. Iza bijelog rupčića, Deejeve se usne rastegnu u širok osmijeh. Povijest ga je naučila da se, kad se branitelji počnu povlačiti, opsada bliži kraju. Flamel i ostali našli su se u stupici.

GIGA

109

Izašavši iz uskog prolaza, ugleda opkop u plamenu. Zatvarao je krug oko naizgled bijedne metalne barake u sredini smetlišta. Dee pohita naprijed; znao je bar desetak čarolija za gašenje vatre, a mogao je i pretvoriti naftu u pijesak koji bi potom drugom perzijskom čarolijom pretvorio u staklo. Alkemičar i blizanci stajali su onkraj vatre, djevojka i dječak skutreni jedno do drugoga. Vatra je njihove plave kose obojila u crveno i zlatno. Uz njih su stajala još dva humana, jedan visok i krupan u crnom oklopu, drugi nizak i krhak u sklepanome. Riñokosi Gabrielovi psi, što u ljudskom, što u psećem obličju, zaštitnički su okružili nižeg muškarca. Arhont je stajao ocrtan rasplesanim plamenovima, a odsjaj vatre poigravao mu je na rogovima dok su iza njega strpljivo čekali vuci Divlje hajke. Ljudska lica vukova pratila su Deejeve kretnje dok je oprezno koračao po blatu punom rupa. Ne mičući trup, Cernunnos okrene glavu prema Čarobnjaku. Oči Rogatog boga bile su uprte u tamnu oštricu u njegovim rukama, s koje je sada počeo teći hladan plav dim. "Excalibur i Clarent na istome mjestu", Cernunnosov zujav glas mrmorio je Deeju u lubanji. "Ovo su doista prijelomna vremena. Znaš li kada su se ta dva sječiva zadnji put susrela?" Dee je već zaustio reći da su oba mača jučer bila u Parizu, ali je ipak odlučio da ne bi bilo pametno razdražiti to stvorenje. U dubini uma počeo mu se pomaljati jezivo gnusan naum, toliko nepojmljiv da se gotovo bojao usredotočiti na tu pomisao — u slučaju da mu Cernunnos ipak može čitati misli. Zauzevši položaj lijevo od stvorenja, prekrižio je ruke na prsima stežući Excalibur desnicom. Sjajno plavo sječivo lijevu stranu lica obojilo mu je hladnom bojom. "Vjerujem da je to bilo ovdje, u Engleskoj", reče Dee. "Kad se Arthur sukobio sa svojim nećakom Mordredom na Salisburijskoj ravnici. Mordred je Clarentom ubio Arthura", doda. "Ja sam ubio Arthura", tiho će Cernunnos. "Mordreda, takoñer. A on je bio Arthurov sin, a ne nećak." Rogati bog ponovno okrene glavu prema vatri. "Čarobnjak si; pretpostavljam da znaš ugasiti plamenove." "Naravno." Ionako smrdljiv zrak prože nov miris: sumporni smrad trulih jaja. "Zar ne možete proći kroz vatru?" upita, hotimice ispitujući granice Cernunnosove moći. "Plamenovi su protkani metalima", odsječe Rogati bog. Dee kimne. Iz iskustva je znao da su neki metali - pogotovo željezo - otrovni za Starije. A upravo je otkrio da isto vrijedi i za arhonte. Zapitao se jesu li ta dva soja na neki način u rodu; oduvijek je pretpostavljao da su slični, ali nepovezani, kao Stariji i humani. "Mogu ugušiti vatru", samouvjereno odgovori Dee. Arhont se nagne naprijed, a njegov zreli šumski miris odjednom ojača dok je pozorno zurio u vatru i kroz nju. Prateći njegov pogled, Dee otkri da zuri u dječaka, Josha. "Možeš uzeti blizance, Čarobnjače, i svoje stranice. Ali trojica besmrtnih humana i Gabrielovi psi moj su plijen." "Slažem se", spremno će Dee. "I Clarent. Tražim Vatreni mač." "Naravno da ga možete dobiti", bez oklijevanja će Dee. Namjerno je pustio da mu se rascvate žuta i smrdljiva aura znajući da će mu sakriti misli. Nije kanio izručiti Cernunnosu mač. Dee je stoljećima tražio Excaliburov parnjak i nije bio spreman gledati kako nestaje u nekom dalekom Carstvu sjena s Rogatim bogom. Sve kockice njegova nevjerojatnog plana odjednom se poslože. "Bio bih počašćen kad bih vam osobno mogao uručiti mač." "To dopuštam", reče arhont s tračkom nadmenosti u glasu. Dee pogne glavu kako mu stvorenje ne bi vidjelo slavodobitan izraz u očima. Stajat će pred arhontom s Excaliburom u desnici i Clarentom u ljevici. Naklonit će se Rogatome bogu i zakoračiti prema njemu... a onda u Cernunnosa zariti oba mača. Čarobnjakova sumporna aura sve se jače razbuktavala od uzbuñenja. Kako li će se osjećati i što će sve naučiti kad ubije arhonta?

GIGA

110

Trideset četvrto poglavlje Kašljući i suzeći, Sophie, Josh i trojica besmrtnika uzmicali su navrat--nanos od neizdržive vrućine, kližući se i padajući na blatno tlo. Iza vatrenoga zida bili su na sigurnom, ali su istodobno bili u stupici. Josh pomogne sestri da ustane na noge. Vatra joj je oprljila šiške i pretvorila ih u trusne vitice, jagodične kosti bile su još jarkocrvene, a od obrva su joj ostale samo maljave pruge. Sophie pruži ruku i prijeñe njome Joshu iznad očiju. "Nemaš obrva." "Ni ti." Josh se naceri. Dodirne si jagodične kosti. Koža lica bila mu je zategnuta, usne suhe i ispucane, a onda odjednom shvati koliko su imali sreće. Da je stajao nekoliko centimetara bliže opkopu, zadobio bi gadne opekline. Sophie mu pritisne mali prst na obraz, a on nanjuši vaniliju dok mu je oprljenu kožu oblijevala umirujuca svježina. Uhvatio je sestrinu ruku i odmaknuo je od lica; jagodica malog prsta bila joj je posrebrena. "Ne bi se smjela služiti moćima", zabrinuto reče. "Ovo je jednostavno iscjeljivanje - Ivana je to nazvala polaganjem ruku. Gotovo uopće ne troši energiju aure. Nikada više nećemo imati ogrebotina ni modrica." Nasmiješi se. "Imam dojam da bismo se trebali bojati mnogo ozbiljnijih stvari nego što su ogrebotine", reče Josh. Okrene se da pogleda kroz plameni zastor. Rogati bog strpljivo je stajao onkraj vatre. Ruke su mu bile prekrižene na orijaškim prsima, a toljaga uništena plamenom pušila mu se pod nogama. Premda su stotine vukova Divlje hajke pretvorene u prah i pepeo, preostalo ih je još najmanje dvaput toliko. Većina ih se okupila u polukrugu iza Cernunnosa, sjedeći ili ležeći, jezivo ljudskih lica koja su pozorno piljila u gospodara. Josh se okrene oko sebe. Ostatak Divlje hajke zauzeo je položaje u krugu oko logora. Bili su opkoljeni. "Što rade?" zapita se naglas. "Čekaju", oglasi se Palamed gromkim glasom iza njegovih leña. Josh se okrene. "Čekaju?" "Znaju da vatra neće dugo gorjeti." "Koliko dugo?" "Sat. Možda dva." Palamed podigne lice prema nebu procjenjujući vrijeme. "Možda do ponoći, ali to nije dovoljno." Slegne ramenima. Vitezov crni oklop bio je isprugan blatom i prljavštinom te je smrdio na naftu. Svaki njegov pokret pratio je cviljenjem i škripom. "Ovu smo utvrdu podigli više radi privatnosti nego radi obrane, premda nas je i očuvala od nekih sumnjivih stvorenja koja se smucaju ovom zemljom. Nije zamišljena da odbije nešto poput Cernunnosa." Odjednom iskosa pogleda Sophie kao da mu je nešto palo na pamet, očiju blistavih od plamenova koji su se u njima zrcalili. "Savladala si magiju vatre. Mogla bi održavati plamenove." "Ne", smjesta će Josh i nagonski stane pred sestru. "I sam pokušaj da izvede nešto slično ubio bi je, sagorio." Alkemičar kimne. "Sophie bi morala održavati vatru do zore; nije dovoljno snažna za to. Bar ne još. Moramo smisliti drugo rješenje." "Ja znam neke čarolije..." započne Shakespeare. "I ti, Palamed. A što je s tobom, Nicholas? Kad bismo nas trojica djelovali zajedno, zasigurno bismo mogli—" Bard uto naglo okrene glavu, raširenih nosnica i stisnutih očiju. "Što je to?" upita Palamed okrećući se i škiljeći kroz plameni zid. "Dee", u glas odgovore Shakespeare i Flamel. Još dok su govorili, obris sitnog muškarca uz arhonta zažari se sumpornožuto. Držao je plavi mač koji se pušio. "S Excaliburom", doda Flamel. Pred njihovim očima, Čarobnjak umoči Excalibur u vatreni zid i okrene sječivo. Šišteći i cvrčeći, kameni mač prodre kroz vatru, a onda neočekivani nalet ledenog vjetra otvori savršeno okruglu rupu u divljim plamenovima, nalik na prozor. Dee proviri kroz otvor i nasmiješi se pokazujući zube koje je vatra obojila krvavocrveno. "Vidi, vidi, vidi, pa što je

GIGA

111

ovo? Meštar Shakespeare — čovjek koji je šegrtovao i kod Alkemičara, i kod Čarobnjaka. Pa ovo je pravo sjedinjenje raspršene obitelji. A ti si, Palamed, Crni viteže, ponovno - na neki način - sjedinjen s dva mača koja su upravljala životom tvojega gospodara i uništila ga. A tu su i blizanci, dakako. Baš lijepo od tebe što si mi ih doveo kući, Nicholas, premda bi bilo mnogo zgodnije da smo taj posao zaključili još na Zapadnoj obali. Sada ću se morati vraćati s njima u Sjedinjene Države. Kako bilo, izručiš li mi ih smjesta, možemo izbjeći mnogo neugodnosti." Alkemičar se nasmija, ali u tom zvuku nije bilo humora. "Zar nisi nešto zaboravio, John?" Čarobnjak nagne glavu u stranu. "Meni se čini da si u stupici, Nicholas, zatočen meñu plamenovima, okružen Divljom hajkom." Trzajem palca pokaže divovsku spodobu pokraj sebe. "A tu je, dakako, i Cernunnos. Ovoga puta nema bijega. Čak ni za tebe." "Nas trojica besmrtnika nismo posve bespomoćni", tiho će Flamel. "Zar misliš da nas svu trojicu možeš pobijediti?" "Ma, neću morati", odvrati Dee. "Dovoljno je da ugasim vatru. Čak se ni vi ne možete oprijeti arhontu i Divljoj hajci." Josh iskorači s Clarentom koji mu je buktio u ruci poput crna plamena i bacao mu titrave sjene na lice, pridajući mu izgled muškarca starijeg od petnaest godina. "A što s nama? Grdno biste pogriješili kad biste nas smetnuli s uma", plane. "Bili ste u Parizu. Vidjeli ste što smo učinili vodorigama." "I Nidhoggu", doda Sophie i stane mu uz bok. Clarent zaječi, a Josh zamahne njime prema Excaliburu. Dva sječiva kresnu se u kružnom otvoru u vatrenom zidu, pršteći crnim i plavim iskricama. Pritom u Joshov um navru Deejeve misli. Strah. Strašan, nesavladiv strah od zvjerolikih bića i sjenovitih ljudi. Žaljenje. Nebrojena lica muškaraca, žena i djece, obitelji, prijatelja i susjeda. Svi mrtvi. Gnjev. Taj je osjećaj nadjačao sve ostale — gnjev koji ključa i guta sve pred sobom. Glad. Neutaživa glad za znanjem, za moći. Cernunnos. Rogati bog. Arhont. Leži mrtav u blatu, nad njim Dee s Clarentom u jednoj i Excaliburom u drugoj ruci, a mačevi bukte crveno-crnim i plavo-bijelim plamom. Te misli i osjećaji pogañali su Josha poput bubotaka. Osjećao je kako mu se sa svakim uznemirujućim prizorom glava trza u stranu. Ali najviše ga je zgrozilo viñenje arhonta u blatu. Dee kani ubiti Cernunnosa. A za to mu treba Clarent. Josh nije kanio predati Vatreni mač. Jače je stegnuo balčak i upro svom silom u Excalibur, ali bilo je to kao da gura liticu. Držeći mač objema rukama, ponovno upre o Deejev mač tako da su sječiva zaškripala i zaiskrila, ali dalje ni makac. Odraz svjetla pretvorio je Deejevo lice u nacerenu lubanju. Josh je vidio da Sophie sabire moć svoje aure i gledao kako je oblikuje oko tijela; osjetio je njezinu iscjeliteljsku moć na svojoj koži, ali nije imao pojma kako je to izvela. Ivana ju je tome poučila. Njega nije imao tko poučiti. "Ses...?" "Ovdje sam." Sophie se u trenu našla uz njega. "Kako si...?" Tražio je pravu riječ. "Kako si usmjerila moć aure?" "Ne znam. Samo sam... valjda sam se samo snažno usredotočila." Josh duboko udahne i namršti se, nabrana čela, skupljenih obrva, koncentrirajući se najbolje što je mogao. Ništa se nije dogodilo. "Zatvori oči", reče Sophie. "Posve jasno zamisli što želiš da se dogodi. Počni s nečim malim, majušnim..." Josh kimne. Ponovno duboko udahne i čvrsto zatvori oči. Ako Sophie može usmjeriti auru u jagodicu malog prsta, zašto onda on jednostavno ne bi— U jednom trenutku osjetio je kako mu se nešto bućka u želucu; zatim mu je to sunulo kroz grudi i duž obje ruke pa u šake kojima je čvrsto stezao balčak mača. Aura mu prasne jarkim

GIGA

112

zasljepljujućim svjetlom koje se prelije u sječivo. Clarent zaječi, kao u neopisivom bolu, a kameno sječivo pretvori se u zlato. Čim je taknulo Deejev mač, ugasilo je Excaliburov hladan, plavo-bijeli plamen i ponovno ga pretvorilo u običan, siv kamen. Josh iznenañeno trepne. Aura mu u hipu zgasne. U istom trenutku izblijedi i zlato s Clarenta, koji zamijeni grimizno--crn plamen. Excalibur se ponovno ražari sred golema praska iskrica. Premda je teturao i drhtao, Josh je uspio ne ispustiti Clarent, ali je Dee od siline udara poletio unatrag i tresnuo u blato koje je prsnulo uvis poput gejzira. Zatim se na leñima otklizao prljavim uljastim tlom, a Excalibur se zavrtio u letu i zario se vrhom u blato nedaleko od Deejeve glave. Josh je morao uložiti strašan napor da izvuče Clarent iz plamena. Kružni otvor u vatri smjesta se zatvori. Dječakovo lice bilo je sablasno i pod očima je imao tamne crno-plave sjene, ali se svejedno uspio drhtavo nasmiješiti sestri blizanki. "Vidiš: mačji kašalj." Sophie pruži ruku prema bratu i položi mu je na rame. Osjetio je kako mu se djelić njezine aure prelijeva u tijelo i snaži mu drhtave noge. "Pitam se što će Dee sljedeće poduzeti", reče Sophie. Već u idućem trenutku, zatutnji grom, a munja im bljesne točno iznad glava. Nastao je prolom oblaka.

GIGA

113

Trideset peto poglavlje Perenelle je gacala blatnim tunelom, vraćajući se prema ljestvama. U jednoj je ruci nosila koplje; drugom je čvrsto stezala nos, ali svejedno je osjećala kako joj jezik oblaže neizdrživ riblji smrad koji bi okusila u jednjaku kad god bi progutala slinu. Juan Manuel de Ayala lebdio je pokraj nje gledajući unatrag u tunel. Božici vrani ni traga. "A čega se ti bojiš?" oštro ga upita Perenelle. "Duh si; ništa ti ne može nauditi." Zatim se nasmiješi i smekša glas. "Oprosti. Nisam se željela obrecnuti. Znam koliki si nevjerojatan napor morao uložiti da stigneš do otvora spilje i upozoriš me." "Bilo je lakše kad si raskinula Čini vezivanja", odgovori duh. Većina njegove tvarnosti se raspršila, tako da su u zraku sada lebdjeli samo jedva vidljiva naznaka lica i obris glave. Tamne, blistave oči sjajile su u mraku. "Nerej je noćna mora svakog mornara", prizna. "I ne bojim se za sebe; bojim se za tebe, Carobnice." "Sto je najgore što mi se može dogoditi?" nehajno upita Perenelle. "Može me samo ubiti. Ili pokušati." Oči duha se navlaže. "O, neće te on ubiti. Bar ne odmah. Odvući ćete u neko kraljevstvo pod morem i stoljećima te držati na životu. A kad završi s tobom, pretvorit će te u neko morsko biće — kao što je morska krava ili lamantin." "To je samo bajka..." započne Perenelle, ali zastane, svjesna koliko je njezina tvrdnja smiješna: upravo trči podzemnim tunelom u društvu duha, slijedi je drevna keltska božica i progoni je Morski starac. Stigavši do kraja tunela, izvije vrat da pogleda uvis. Daleko iznad sebe, vidjela je krug plavoga neba. Otrgne usku vrpcu s iskrzanog ruba haljine i zaveže je oko struka. Zataknuvši koplje za taj priručni pojas, pruži ruku da se uhvati za sluzave metalne prečke hrñavih ljestvi. "Perenelle!" zavapi de Ayala leteći za njom. "Odlaziš tako brzo, Čarobnice?" Hodnikom odjekne tekuć, grljav, žuborav, klokotav glas. Perenelle se osvrne i baci iskricu svjetla oknom u tunel. Poput gumene loptice, odbije se o strop, odrazi o zid i jednom odskoči od poda. Tada tamu ispuni Nerej. Prije negoli je smlavio svjetlo rukom s plivaćim kožicama, Perenelle je stigla na trenutak ugledati zdepastog muškarca začudno normalnog izgleda, guste kovrčave kose koja mu je padala na ramena i miješala se s kratkom bradom svijenom u dva čvrsta uvojka. Bio je odjeven u prsluk od lišća morskih alga i vlati morske trave, a u ljevici je držao opako oštar kameni trozubac. Kad je svjetlo zgasnulo i tunelom ponovno zavladala tama, Perenelle je shvatila da Morski starac nema donjih udova. Ispod struka je imao osam krakova kao u hobotnice, koji su se izvijali i uvijali hodnikom. Smrad trule ribe se pojača, nešto sune prema njoj, a jedan krak sa sisaljkama ovije se oko Perenellina gležnja i čvrsto ga stegne. Drugi krak, ljepljiv i sluzav, priljubi joj se uz kožu. "Ostani malo", klokotao je Nerej. Novi krak obujmi Perenellino koljeno, a sisaljke joj se urezu duboko u kožu. Njegov smijeh podsjećao je na zvuk mokre spužve koju se cijedi. "Ne daj se moliti."

GIGA

114

Trideset šesto poglavlje Josh je ošamućen sjeo dok se zid vatre gasio, a oblak gustog bijelog dima sukljao iz jarka. Kiša je zemlju zapjenila u gusto ljepljivo blato, a gromovi su bez prestanka tutnjali nebom. Munje su bljeskale, bojeći sve bojom bijelom poput pepela i crnom poput ebanovine. "Vrijeme je za pokret", odlučno će Palamed dok mu se kišnica slijevala niz kacigu. Okrenuo se prema Sophie i Joshu, Nicholasu i Shakespeareu. Svi su bili promočeni do gole kože, a blizancima se kosa slijepila uz glavu. "Postoji vrijeme za borbu i vrijeme za bijeg. Dobar vojnik zna procijeniti kad je koje. Ostanemo li se boriti protiv Deeja i Cernunnosa, svi ćemo izginuti. Osim vas, možda", reče blizancima. Svjetlost vatre oblijevala mu je tamnu kožu i istobojni oklop bojom jantara. "Premda nisam siguran kakav bi to bio život u službi Mračnih Starijih. Niti koliko biste poživjeli kad im više ne biste bili potrebni." Oko njih se vio gorak dim, gust, težak i gnusan, pa ih potjerao prema metalnoj baraci. "Will, povedi Gabrielove pse—" "Neću bježati", spremno odvrati Bard. "Ne tražim da bježiš", plane Palamed. "Želim da prestrojiš naše snage kako ih ne bismo bespotrebno žrtvovali dušmanima." "Naše snage?" upita Nicholas. "Nemojte mi reći da je Saracenski vitez napokon odabrao stranu?" "Privremeno, vjerujte", odvrati Palamed. Ponovno se obrati Bardu. "Will, povedi Gabrielove pse kroz tunel ispod barake. Gabriel," dovikne. Najkrupniji meñu ljudima-psima dotrči do njega. Plave tetovaže na obrazima bile su mu prekrivene blatom i poprskane krvlju, a tamnosmeña kosa stršila mu je na sve strane. "Zaštitite svojega gospodara. Izvedite ga iz Londona i odvedite do Velikog kruga. Ondje me pričekajte." Shakespeare otvori usta da se usprotivi, ali ih zatvori kad ga saracenski vitez osine pogledom. Gabriel kimne. "Bit će kako kažete. Koliko da čekamo kod Kruga?" "Ne stignem li do sutrašnjeg sumraka, odvest ćete Willa u jedno od najbližih Carstava sjena; možda u Avalon i Lvonesse. Tamo biste trebali biti na sigurnom." Ne obazirući se na Alkemičara, Gabriel upre krvave oči u blizance. "A što s ovo dvoje koji su jedno?" Josh i Sophie šutke su čekali da Palamed duboko udahne. "Vodim ih natrag u London." Pogleda Alkemičara. "Odvest ćemo ih kralju." Zvjerski zubi čovjeka-psa bijesnu kad se osmjehnuo. "Možda bi bilo sigurnije ostaviti ih s Cernunnosom." Sophie i Josh sjedili su na stražnjem sjedalu crnog londonskog taksija i gledali Alkemičara, Shakespearea i Palameda natiskane oko metalne bačve u kojoj su gorjeli komadi drveta i pruge crnih guma koje su se pušile. Kiša je šištala i isparavala iznad plamenova, a gust bijeli dim koji se vio iz ostataka vatre u opkopu miješao se s masnim crnim isparinama koje su dopirale iz bačve. "Vidim im aure", umorno promrmlja Josh. Iscrpilo ga je što mu se aura neočekivano materijalizirala. Tik iznad očiju bubnjala mu je nesnosna glavobolja, mišići ruku i nogu su mu gorjeli i morila ga je mučnina, gotovo nagon za povraćanjem. Šake su mu obamrle na mjestima gdje su stezale Clarentov balčak. Sophie se okrene da pogleda kroz zamagljeni prozor. Josh je bio u pravu: obrise trojice besmrtnika ocrtavale su posve slabe aure — Shakespeareova svijetložuta poput limuna sjajila je izmeñu Flamelove smaragdnozelene i Palamedove tamnije, maslinastozelene. "Što rade?" upita Josh. Sophie pritisne tipku za spuštanje prozora, ali je automobil bio ugašen pa prozori na električni pogon nisu radili. Prešavši dlanom po staklu da ga razbistri, ostane bez daha. Aure besmrtnika su se ražarile i osjećala je kako im moć polako curi u potočićima s ruku u ljepljivu tekućinu u bačvi. "Čini mi se da Nicholas i Palamed prenose dio moći Shakespeareu. Bardove usne se

GIGA

115

miču, nešto govori..." Sophie odškrine vrata da ih čuje, trepćući pod kapima kiše koje su poprskale zamračenu unutrašnjost automobila. "... mašta je ključ, braćo besmrtnici," govorio je Shakespeare. "Sada se samo morate usredotočiti da bih čarolijom stvorio veliku nevolju." "To je sprezanje", zadivljeno će Sophie. Odjednom shvati da se još prije nekoliko dana tom riječju ne bi poslužila niti bi je uopće razumjela. Josh se privuče sestri da zaviri u mokru noć. "Što znači spre... spreganje...?" "Stvara nešto iz ničega, oblikuje i čini nešto isključivo pomoću mašte." Sophie još malo otvori vrata ne obazirući se na kišu koja joj je šibala lice. Znala je - zato što je to Vještica znala - da je to jedna od najnapornijih i najmukotrpnijih čarolija koja zahtijeva iznimnu vještinu i sabranost. "Budi brz", protisne Alkemičar kroza zube. "Vatra je gotovo ugasla, a nisam siguran koliko mi je snage preostalo." Shakespeare kimne. Gurne obje ruke duboko u zapaljenu bačvu. "Vri uzavri, vri uzavri", šaputao je, sve neobičnijim izgovorom, vraćajući se na blizak mu elizabetinski govor s kojim je odrastao. "Prvo, stvorimo zmije iz Nila..." Dim se uvrtao i uvijao oko bačve iz koje se odjednom počnu prelijevati stotine ustalasanih zmija. "Zmije! Zašto uvijek mora biti zmija?" zavapi Josh i svrne pogled. "... točkaste zmije dvokrakih jezika..." nastavio je Shakespeare. Još se zmija prelije preko ruba bačve, svijajući se i gmižući oko nogu besmrtnika. Gabrielovi psi bešumno su uzmaknuli, crvenih očiju uprtih u zmije. "A sada nešto bodljikavih ježeva, daždevnjaka i slijepih crva..." nastavi Shakespeare, glasom koji se dizao i spuštao u pijevnom ritmu, kao da recitira stihove. Glava mu je sada bila zabačena, a oči zatvorene. "... i žabe krastače, ružne i otrovne", promuklo doda. Stvorenja su padala u slapovima iz bačve: stotine debelih ježeva, groteskne žabe, migoljavi daždevnjaci i svijeni crvi. "... i napokon, sove..." Desetak sova nagrne iz plamenova stvarajući pljusak iskrica. Shakespeare odjednom klone i bio bi pao da ga saracenski vitez nije prihvatio. "Dovoljno je", reče Palamed. "Dovoljno?" Bard otvori oči i ogleda se. Stajali su do gležnjeva u hrpi stvorova koji su se prelili iz zapaljene bačve. Tlo oko njih bilo je gusto prekriveno zmijama koje su se uvijale, žabama koje su skakutale, daždevnjacima koji su gmizali i crvima koji su migoljili. "Ah, učinjeno je." Munja bljesne na nebu u trenutku kad je pružio ruku da stegne Alkemičarovu, a onda žurno zagrlio saracenskog viteza. "Hvala vam, braćo, prijatelji. Kad ćemo se opet sastati?" upita. "Sutra navečer", odgovori Palamed. "Idite sada, idite." Oprezno podigne lijevu nogu. S gležnja mu padne crna guja. "Koliko će ovi potrajati?" upita. "Dovoljno dugo." Shakespeare se nasmiješi. Sklonivši vlasi tanke kose s očiju, mahne blizancima u automobilu. "Rastajemo se da sastat' bismo se opet mogli." "To nisi ti napisao", brzo će Palamed. "Znam, ali volio bih da jesam." William Shakespeare se nato, okružen psima, zavuče pod metalnu baraku i nestane. Gabriel pričeka da prvo svi ostali psi poñu za njim. "Čuvaj ga", dovikne Palamed. "Branit ću ga vlastitim životom", reče Gabriel mekim, škotskim naglaskom. "Ali recite mi jedno." Pokaže glavom vrevu životinja u blatu. "Ove... stvari...?" Ostavi pitanje nedovršeno. Palamed se zvjerski nakesi. "Mali dar za Divlju hajku." Gabriel od Pasa kimne pa pogne ramena i pretvori se u divovskog psa, a onda se zavuče pod baraku i nestane.

GIGA

116

Uto vatra u opkopu zadnji put šištavo zacvrči i zgasne. "Vrijeme je za pokret", reče Flamel oprezno hodajući kroz stvorenja koja je Shakespeare dočarao. "Nisam znao da to može." "Ona su isključivo plod njegove mašte", reče Palamed. Pridrži otvorena vrata taksija da Alkemičar uñe na stražnje sjedalo. "Vežite se", savjetuje, a crni oklop u trenu ispari. "Čeka nas drndava vožnja." Prolom oblaka prestao je jednako naglo kako je počeo, a onda su vuci Divlje hajke skočili kroz sivi dim. U idućem trenutku, Cernunnos je prekoračio opkop, a dim mu se uvijao oko rogova. Zabacivši glavu, rikne trijumfalan grohot. "A kamo ste vi krenuli?" oštro upita grabeći prema automobilu. "Nema bijega od Rogatog boga."

GIGA

117

Trideset sedmo poglavlje Čvrsto se držeći jednom rukom za metalnu prečku, Perenelle izvuče koplje iz pojasa i snažno ga zarije u jedan krak koji ju je stezao. Tek što je kovina takla sluzavu kožu, krak se naglo povuče, a ženi na mesu ostanu nabrani tragovi sisaljki. Prije negoli je stigla ponovno ubosti stvorenje, preostala dva kraka nestanu u tami tunela. "Čarobnice, to je bilo stvarno nepristojno. Mogla si me ozlijediti. Da si ga zarila malo dublje, mogla si mi odsjeći nogu." "To sam i kanila", promrmlja Perenelle zatičući koplje u improvizirani pojas i povlačeći se prema gore. "Stoljećima nisam izgubio nijedan krak. A toliko dugo treba da izraste novi", plačljivo doda stvorenje na grčkom s odvratnim izgovorom. Ne obazirući se na njega, Perenelle se uspne na sljedeću prečku, prema svjetlu. Pitala se bi li se Nerej uopće mogao uvući u to usko okno. Gnusni smrad stvorenja valjao se za njom mameći joj suze u oči. Odlučno je progutala slinu osjećajući kako joj se želudac buni. Okrenuvši se bočno u uskom prolazu, pogleda dolje. Nerej je stajao u dnu okna. Na mutnom svjetlu, odozgo mu je mogla razabrati samo glavu i ramena; na svu sreću, sve ostalo je bilo skriveno u sjeni. Podigao je trozubac i zamahnuo. "Čini mi se da si u stupici, Čarobnice. Ne možeš se istodobno penjati i bosti me tom čačkalicom. Ali nisi mi nedohvatljiva..." Perenelle na trenutak ugleda krak kako migolji u dnu okna. Prvo jedan, zatim dva, onda četiri, počela su vijugati prema njoj, uvijajući se i svijajući, opipavajući mokro kamenje poput gmizavih prstiju. "Imaš li ti ikakvog pojma tko sam ja?" oštro ga upita Perenelle na engleskom. Zatim ponovi pitanje na starogrčkom. Nerej slegne ramenima, čime ustalasa sve krakove. "Priznajem da nemam." "Zašto si onda ovdje?" upita Perenelle povlačeći se na sljedeću prečku hrñavih ljestvi. Pomislila je kako Nerej zvuči kao sveučilišni profesor koji se dosañuje. "Vraćam jedan prastari dug", klokotao je Nerej. "Jedan od Velikih Starijih rekao mi je da će moj dug biti izbrisan ako se vratim na svijet i doñem s kćerima na ovaj otok. Rečeno mi je da tebe mogu uzeti k sebi te da bi, premda bi bila tek prosječan sluga, za stoljeće ili dva možda mogla biti dobra supruga. Znam samo da te nazivaju čarobnicom." "Ali znaš koja sam čarobnica?" oštro upita Perenelle. Stvorenje se nasmija. "O, humani, ne znam, niti me briga. U moje vrijeme ta je riječ još nešto značila. Carobnica je bila moćna osoba vrijedna straha i poštovanja. Ali ovdje, u ovom vremenu i na ovome svijetu, stare riječi i stari naslovi ne znače više ništa. Pa, otkrio sam da je opsjenar danas tek zabavljač djece, netko tko izvlači zečeve iz šešira." Perenellin smijeh toliko zaprepasti Mračnog Starijeg da je ušutio. "Onda bi trebao znati sljedeće, Starče: ja nisam zabavljačica. Čudim se da ti taj tvoj Stariji nije rekao s kime ćeš imati posla na otoku. A možda to i nije razlog za čuñenje. Da si to znao, možda se ne bi odlučio na ovaj nepromišljeni pothvat." Perenellin glas odjekivao je oknom. "Ja sam sedma kći sedme kćeri. Na ovoj zemlji živim već sedam stotina godina i u sebi nosim vjekovnu mudrost. Učila sam od najboljih čarobnica i čarobnjaka, vještaca i opsjenara koji su ikad živjeli. Za neke si možda i čuo. Šegrtovala sam kod Vještice od Endora i učenica sam dviju najvećih čarobnica u povijesti: Kirke i Medeje." "Kirke?" zašušti Nerej ispunjen nelagodom, a krakovi zadrhte. "Medeje?" nesretno doda. "Ti bi prvi trebao znati na kakvu su glasu moje učiteljice." "A ti si bila dobra učenica?" oprezno upita Nerej. "Najbolja. I znaj ovo, Morski starće: nikada ti neću biti žena. Udana sam za Alkemičara, Nicholasa Flamela." "Oh", reče Stariji, posve tiho. "Ja sam ljudska besmrtnica Perenelle Flamel." "Ah - ta čarobnica", promumlja Nerej.

GIGA

118

"Da, ta čarobnica." Perenelle istrgne jedan metalni šiljak iz zida i sabere moć aure u dlanu, nakon čega se hrdava kovina pred njezinim očima počne svijati i uvrtati, a onda se rastali u smeñu tekućinu. "Dopusti da ti pokažem trik kojemu me poučila sama Kirka." Rastvorivši dlan, pusti da joj kapi kovine padaju sa svijenoga dlana. Sićušne zlatno-smeñe kuglice kapale su u sjene. Kipuća kiša šištala je i cvrčala rasprskavajući se na Nerejevu mesu, a zrak se odjednom ispuni smradom pržene ribe. Krakovi hobotnice počnu divlje mahati i mlatiti o kamenje dok je Morski starac urlikao i cvilio na dvadesetak ljudskih i neljudskih jezika. Perenelle strese posljednju kapljicu s jagodica prstiju. Pratila je pogledom zlatnu suzu dok je ponirala... i sletjela Nereju točno posred čela, tik iznad nosa. Tada je kriknuo toliko glasno da je Perenelle čula naglo lepetanje krila tisuća galebova na otoku koji su se vinuli visoko u zrak, klikćući i kriješteći. Nerej je nestao u sjenama, ostavljajući za sobom smrad pregorene ribe. "Nije ovo zadnji put što čuješ za mene, Čarobnice Perenelle", jecao je. "Nećeš pobjeći živa!" Opirući se valu iscrpljenosti koja ju je obuzela, Perenelle se okrene prema ljestvama i povuče se gore. "To svi kažu", promrmlja. "Ali ja sam još živa." "Baš ste mi mogle i malo pomoći." Perenelle je sjedila na stubi u dvorištu za vježbu. Lice je okrenula prema poslijepodnevnom suncu i puštala da joj toplina prožme tijelo i napuni auru. "Zašto?" Na donjoj stubi, Perenelle zdesna, Božica vrana prostrla |e svoj crni plašt oko sebe i takoñer okrenula lice suncu, očiju skrivenih sunčanim naočalama crnih zrcalnih stakala. Koža joj je ponovno poprimila boju alabaslra u kojoj je zelena primjesa postala jedva vidljiva. Oko usana su joj se naziralc izbočene bubuljice. Perenelle kratko razmisli pa kimne. Na to nije imala odgovora. Njima Nerej nije bio neprijatelj. "A mogle smo i odletjeti", napomene Božica vrana ne mičući glavu. Perenelle je počela razlikovati glasove; Badb je govorila blaže, za razliku od grube i muškobanjaste Machas. "Zašto niste?" upita Perenelle. Kad se napokon uspela iz okna, prljava, na rubu povraćanja od iscrpljenosti, znala je da se nije u stanju obraniti od Božice vrana. Uopće nije očekivala zateći to stvorenje još na otoku, ali čučalo je nadomak ulaza u oknu ispod hrñavog vodotornja, brižno šijući duga crna pera otpala s plašta. "Zašto ste ostale?" Božica vrana se promeškolji. "Dugo smo bile zatočene u Morrigan. Ona se naraštajima zabavljala; sada je na nama red. A zaključile smo da u idućim satima neće biti uzbudljivijeg mjesta od Alcatraza." Perenelle se podigne na laktove i pogleda stvorenje. "Uzbudljivijeg? Mislim da tu riječ ne shvaćamo isto." Božica vrana okrene glavu i dugim prstom crnoga nokta spusti tamne naočale na nosu. Žuto i crveno oko žmirkali su prema ženi. "Ne zaboravi, humani, da smo mi Badb i Mancha. Mi smo Gnjev i Krvoproliće. Naša sestra je Smrt. Tisućljećima smo obilazile bojišta diljem svijeta gosteći se boli i sjećanjima mrtvih i umirućih." Crne usne grozomornim osmijehom pokažu duge bijele zube. "Trenutno je ovaj otok pravo mjesto za nas." Obliže usne. "Mislim da nas uskoro čeka prava gozba!"

GIGA

119

Trideset osmo poglavlje Gume su se zavrtjele u blatu, a težak taksi krenuo je s trzajem. Sophie je ostala bez daha kad joj se sigurnosni pojas naglo zakočio i povukao je natrag na sjedalo. Josh jauknu kad mu njegov stegne osjetljiv trbuh. "Oprostite!" vikne Palamed. "Držite se. Stižu..." Nicholas se uhvati za gumenu ručku iznad vrata i nagne naprijed. "Idemo ravno na njih!" prestrašeno vikne. "Znam." Palamedovi svijetli zubi bijesnu u polumraku. "Najbolja obrana jest..." "... napad", dovrši Josh. Neprobojan niz vukova ljudskih lica baci se na automobil. Prelijećući kroz vatru koja se još pušila, nisu ugledali sag od zmija dok nije bilo prekasno. Zmije su se uzdigle poput upitnika, razjapljenih usta, trzajući glavom... a prvi red Divlje hajke pretvorio se u prljavi prah koji je zasuo prozore i posve ih obložio. Palamed mirno poprska staklo vodom i pritisne tipku za pokretanje brisača, ali time je samo pretvorio sivi prah u gusto blato. Tri divovska vuka, veća i plećatija od ostalih, preskoče jarak... ravno na ježeve. Bodljikave kralješnice izviju se i zariju u vučje noge i šape. Zvijeri su se mrvile u prah s krajnjim iznenañenjem na licima. Cernunnos je zavijao i rikao kad je nabasao na sag od zmija i ježeva. Zmije su ga grizle, ježeve bodlje bole, ali bez vidljivog učinka. Josh zadrhta i pozli mu dok je gledao kako se zmije svijaju i obavijaju noge Rogatog boga široke poput debla. Palamed je turirao, ubacio u brzinu i protutnjao uskim metalnim mostom iznad opkopa, ravno u sljedeći trojac vukova Divlje hajke. Dvojica su nestala pod gumama pretvorivši se u blatne gejzire, ali treći je skočio na poklopac motora i stao mlatiti šapama po vjetrobranskom staklu. Staklo napukne, a saracenski vitez nagazi na kočnicu. Automobil se škripeći zaustavi, a vuk odleti s poklopca ravno meñu guje. Josh se okrene u sjedalu gledajući kako vukovi Divlje hajke padaju dodirujući masne kože otrovnih žaba krastača; gledao je kako se drugi pretvaraju u prah nabasavši na daždevnjake ili ugazivši u crve. Zrak je uskoro bio neprovidan od zrnate prljavštine koja je prštala na sve strane. Sove su se počele obrušavati s noćnog neba, pruženim kandžama grabeći zvijeri i ostavljajući za sobom samo oblake prašine. "Shakespeare je ovo sve stvorio?" zadivljeno upita Sophie. Zurila je kroz stražnji prozor i vidjela tlo prekriveno uzbibanim slojem stvorenja. "Sve do zadnjega", ponosno će Palamed. "Svaki je začet u njegovoj mašti i pokreće ga njegova aura. I ne smijete zaboraviti da je uglavnom posve samouk." Vitez uhvati Alkemičarov pogled u retrovizoru. "Zamislite što bi sve postigao da je školovan kako treba." Nicholas slegne ramenima, očito ispunjen nelagodom. "Ja ga ovome ne bih znao poučiti." "Ali trebali ste prepoznati da ima dara." "Dee!" odjednom vrisne Josh. "O da, Dee ga je prepoznao." "Ne. Dee. Točno pred vama!" vrisne Josh. Doktor John Dee pomolio se iz dima opušteno ljevicom vrteći Excalibur, kao da je kotač od plava plamena. S desnice mu je istjecala žuta energija. Zauzeo je položaj na samom ulazu u odlagalište i zapriječio im put. "Sto — zar misli da ga neću pregaziti?" upita se Palamed. Dee upre mač u taksi i ispusti kuglu energije. Udarila je o vlažno tlo, jednom se odrazila i otkotrljala pod automobil. Motor se ugasio i svi električni ureñaji otkazali, tako da se automobil postupno zaustavio, a električni upravljač se zaključao i postao neupotrebljiv. Sophie krajičkom oka zapazi kretanje iza njih i osvrne se... upravo u trenutku kad je arhont obavijen zmijama iskoračio iz gustog sivog oblaka. "Ovo ne sluti na dobro", promrmlja vukući Josha za rukav.

GIGA

120

"Ovo sluti na loše", složi se brat blizanac ugledavši arhonta. "Jako loše." "Što ćemo sad?" "Bitke treba biti jednu po jednu. Tako više postižeš." "Tko je to rekao?" upita Sophie. "Mars?" "Tata."

GIGA

121

Trideset deveto poglavlje Josh!" vikne Nicholas. Josh Newman otvori lijeva vrata, provjeri ima li na tlu zmija i iskoči iz automobila. Clarent je fijuknuo i zaječao kad ga je upro u Deeja. "Ja ću ga zabaviti", vikne. "Možete li upaliti auto?" "Pokušat ću", mrko će Palamed. Okrene se Alkemičaru. "Akumulator je krepao. Možete li ga napuniti?" "Josh Newman", ljubazno će Dee dok mu je dječak prilazio. "Ne razmišljaš valjda stvarno o dvoboju sa mnom?" Josh se nije obazirao na njega. Čvrsto držeći Clarent, obaju dlanova stegnutih oko balčaka, osjetio je kako mu se mač opušta u stisku. Dee se naceri i strpljivo nastavi. "Želim da staneš malo i razmisliš o svome naumu. Imam ovo oružje cijeloga života; ti imaš Clarent tek nešto više od jednog dana. Nemaš izgleda da me pobijediš." Josh bez upozorenja žestoko nasrne na Čarobnjaka. Clarent je doslovno kriknuo kresnuvši Excalibur — bio je to prodoran, pobjednički poklič. Josh se nije ni pokušao sjetiti zamaha kojima su ga učile Ivana i Scatty; dopustio je da mač preuzme nadzor, da bode i napada, sječe i parira. Istodobno je bio svjestan da negdje u dubini uma analizira svaki Deejev pokret, zapažajući položaj njegovih stopala, držanje oružja, žmirkanje uoči nasrtaja. Clarent je vukao Josha naprijed šibajući zrakom. Dječak je morao dati sve od sebe da ne ispusti balčak. Bilo je to kao da nastoji zadržati uzbuñena psa: pregladnjela, bijesna psa I, na trenutak, Josha obuze nevjerojatna pomisao da je Clarent uistinu i živ i gladan. "Sophie!" gromko vikne Nicholas. No, ona ga nije čula. Svu je pozornost usmjerila na brata. Sophie je otvorila desna vrata automobila i izašla, a aura joj je nakratko zaiskrila kad je stupila na tlo i zaogrnula je istim onakvim oklopom kakvog je vidjela na Ivani. Za razliku od Josha, nije imala oružja, ali je ovladala Zračnom i Vatrenom magijom. Djevojka hotimice spusti brane koje je Ivana Orleanska podigla u njezinu umu da je štite od sjećanja Vještice od Endora. Sada je morala znati sve što je Vještica znala o arhontu Cernunnosu. Glasine, ulomci, šaptom prenošene price. Nekoć je bio divotan. Div; visok, gord i nadmen. Cijenjen znanstvenik. Prvo je izvodio pokuse na drugima, a kada mu je to zabranjeno, na sebi. Naposljetku je postao odvratan, jer su mu iz lubanje iskočili kosčani izdanci, a nožni prsti spojili se u debela kopita. Ostalo mu je samo lice, kao gnusan podsjetnik na nekadašnju ljepotu. Nezamislivo dug tijek vremena rastočio mu je i razbor pa je postao jedva što više od zvijeri. Drevne, moćne zvijeri koja još ima moć preobrazbe ljudi u vukove i obitava u dalekom Carstvu sjena prekrivenom vlažnim, trulim šumama... Nijedna životinja ne voli vatru, razmišljala je Sophie, a ako arhont živi u vlažnom šumskom svijetu, vjerojatno se boji vatre. Na trenutak je žacne strah — što ako je moć vatre ponovno izda? — ali nemilosrdno zgazi tu pomisao. Čarolija je ovoga puta neće iznevjeriti. Netom prije negoli će pritisnuti prstom tetovažu i prizvati Vatrenu magiju, djelićem aure probudila je Zračnu magiju. Oko arhonta se podigne divlji tornado. Ostaci Divlje hajke, svako zrnce prašine i kamenčić, uskovitlali su se oko Cernunnosa poput debelog zujavog pokrivača. Zaslijepljeno, usta i nosnica punih prljavštine, stvorenje prekrije lice rukama. Sophie tada pritisne palcem okruglu tetovažu i zapali oblak prašine. U zadnjoj sekundi, prije negoli se u nesvjestici skljokala na tlo, bila je svjesna krika Rogatog boga. Bio je to najstrašniji zvuk koji je ikad čula. "Josh", zadihano će Dee, očajnički parirajući snažnim udarcima od kojih su mu već obamrle ruke. "Toliko toga ne znaš. Toliko ti toga mogu reći. Na tolika ti pitanja mogu odgovoriti." "Štošta ja već znam o vama, Čarobnjače." Plavo-bijele i crveno-crne iskrice frcale bi na sve strane kad god bi se istovjetne oštrice dodirnule, zasipajući borce usijanim česticama. Joshovo

GIGA

122

lice bilo je posuto crnim točkicama, a Deejevo uništeno odijelo načičkano bezbrojnim rupicama. "Kanili. Ste. Ubiti. Arhonta." Josh je svaku riječ naglašavao udarcem. "Ti si imao Clarent u ruci", dahtao je Dee. "Okusio si njegovu moć. Znaš što može. Razmisli samo: ubiješ li arhonta, doživjet ćeš tisućljeća, stotine tisućljeća znanja. Znat ćeš povijest svijeta od njegova nastanka. I to ne samo ovoga svijeta. Nebrojenih svjetova." Odjednom se nañu na udaru snažne eksplozije obojene mirisom vanilije, koja ih obojicu baci na koljena. Dee je bio okrenut licem arhontu, pa se srušio na leña, zaklanjajući lice rukama, zaslijepljen svjetlošću. Josh je pao na bok, ugledao Rogatog boga u zeleno-plavu plamenu, a onda vidio kako mu se sestra u nesvjestici ruši na tlo. Onemoćao od straha, podigne se na sve četiri - i ugleda Excalibur u blatu pokraj desnice. Prsti mu spremno stegnu balčak, ali mu nato munja neopisive boli osine ljevicu u kojoj je držao Clarent. Pokušao je ispustiti Kukavičko sječivo, ali nije mogao - zalijepilo mu se za dlan, kao zapečaćeno u stegnutoj šaci. Jarkocrvena krv poteče mu izmeñu prstiju. Odbaci Excalibur, našto žarka bol u ljevici popusti. Osovivsi se na noge, Clarentovom oštricom podigne Excaliburov balčak i baci mač u stranu, a onda trkom zaobiñe automobil i pritrči sestri. Dee se s mukom podigne na koljena, treptanjem rastjerujući blještave točkice koje su mu još plesale pred očima. Vidio je kako Josh baca Excalibur tako da se zavrtio u letu i pao u žitke ljepljive ostatke buktinje u jarku. Kratko je plutao na površini guste crne nafte; zatim je nafta silovito uzavrela, a sječivo potonulo. Josh užasnuto padne na koljena. Podigao je Sophie u naručaj i odnio je na stražnje sjedalo baš u trenutku kad je motor zakašljao i proradio. U automobil uleti i Nicholas Flamel, koji je izgledao izmučeno, a s ruku su mu još kapali potočići zelene energije kojom je napunio akumulator automobila. John Dee morao je skočiti u stranu da izbjegne nalet automobila koji je tutnjao uskim prolazom lamatajući još otvorenim vratima, mrveći strelice i koplja pod kotačima. Čarobnjak je očajnički nastojao usmjeriti misli i skupiti dovoljno energije da zaustavi automobil, ali je bio tjelesno i psihički iscrpljen. Osovivši se na noge, gledao je kako arhont pada na tlo i valja se amo-tamo po ljepljivome blatu gaseći plamenove koji su plesali i palucali po krznima što su mu prekrivala tijelo. Tek je petorica vukova Divlje hajke preživjela napad, a dvojica od njih pretvorila su se u prah kad ih je Cernunnos nehotice smlavio pod sobom. Kovina je prodorno škripala, snopovi iskrica frcali iz odbojnika i otvorenih vrata, a crni taksi provukao se za dlaku kroz razderane dveri i vijugajući izletio na vlažnu ulicu pa tutnjeći odjurio u noć. Kočnička svjetla bijesnu crveno; automobil skrene za ugao i nestane. Stojeći skrivena u sjenama, Bastet izvadi otmjeno tanak mobitel iz džepa i pritisne tipku za brzo pozivanje. Pozivatelj se javio nakon prvog zvona. "Dee je poražen", kratko reče i prekine vezu.

GIGA

123

Četrdeseto poglavlje Sophie se probudila kad je taksi zaštropotao preko ležećeg policajca. Bila je posve dezorijentirana i trebalo je dugo da izblijedi ono što je isprva smatrala djelićima sna, a onda je shvatila da su to sjećanja. U glavi joj je još odzvanjao Cernunnosov krik i nakratko se čak sažalila nad stvorenjem. Podigavši se polako i ukočeno u sjedeći položaj, ogledala se oko sebe. Josh je ležao zavaljen na susjednom sjedalu, teško dišući, lica pocrnjela i natekla na mjestima gdje su ga okrznule iskrice. Alkemičar je sjedio u sjeni do prozora, zagledan u noć. Čuvši da se Sophie pomaknula, okrenuo je glavu, a u umornim očima zrcalila su mu se svjetla grada. "Nadao sam se da ćeš još neko vrijeme spavati", tiho reče. "Gdje smo?" muklim glasom upita Sophie. Usne i usta bili su joj suhi, a zamišljala je i da osjeća zrnati prah Divlje hajke na jeziku. Flamel joj pruži bocu vode. "U četvrti Millbank." Nježno kucne prstom o prozor pa Sophie pogleda van. "Upravo smo prošli zgradu parlamenta." Sophie kroz stražnji prozor na trenutak ugleda veličanstveno osvijetljenu zgradu britanskog parlamenta. Pod svjetlima je djelovala toplo, gotovo vilinski. "Kako se osjećaš?" upita Nicholas. "Iscrpljeno", prizna Sophie. "To me ne čudi, nakon svega što si izvela. Nadam se da znaš kako je tvoj današnji pothvat jedinstven u ljudskoj povijesti: porazila si arhonta." Sophie proguta još gutljaj vode. "Jesam li ga ubila?" "Ne", reče Flamel, a Sophie otkrije da joj je zapravo laknulo. "Ali usudio bih se reći da si dovršila obuku..." Alkemičar zastane pa doda: "Jednom kad završiš obuku, mislim da tebi - kao ni tvome bratu — ništa neće biti neizvedivo." "Nicholas," reče Sophie, odjednom tužna, "ne želim nastaviti obuku. Samo se želim vratiti kući. Dojadilo mi je sve ovo, sve to bježanje i borba. Dojadila mi je slabost, neprestane glavobolje, bol u očima i ušima, čvor u želucu." Shvativši da je na rubu suza, Sophie protrlja lice rukama. Nije željela sada briznuti u plač. "Kada možemo kući?" Uslijedio je dug muk, a kad je Nicholas napokon odgovorio, bilo je to sa snažnim naglaskom tako da mu se francusko podrijetlo jasno čulo u glasu. "Nadam se da ćemo vas uskoro vratiti u Ameriku -možda već sutra. Ali kući ne možete. Bar ne još." "Kada onda? Ne možemo vječno bježati i kriti se. Roditelji su već postali sumnjičavi. Što da im kažemo?" Pružila je ruku i zagledala se u glatku, zrcalnu, srebrnu kožu koja joj je nastala na mekom mesu. "Kako da im ovo objasnim?" "Nećeš", jednostavno će Nicholas. "Ali možda nećeš ni morati. Sve se odvija velikom brzinom, Sophie." Izgovoreno s tim naglaskom, čak je i njezino ime zvučalo egzotično. "Brže negoli sam zamišljao ili očekivao. Bliži se završni obračun. Mračni Stariji očito su odbacili sav oprez u očajnom nastojanju da otmu vas i stranice Kodeksa. Pogledajte što su učinili: na zemlju su pustili Nidhogga, Divlju hajku, pa čak i Cernunnosa. Ta stvorenja i bića stoljećima nisu hodala svijetom. Stoljećima su Perenelle i mene pokušavali ščepati žive kako bi se domogli naših znanja o Kodeksu i blizancima; sada nas žele ubiti. Više im nismo potrebni jer imaju glavninu knjige i znaju da ste ti i brat blizanci iz proročanstva." Nicholas iscrpljeno uzdahne. "Nekoć sam mislio da imamo najviše mjesec dana — samo mjesec dana dok čarolija ne prestane djelovati, a Perenelle i ja propadnemo u duboku starost. Više to ne mislim. Za manje od dva tjedna bit će Litha: Ivanje. To je neopisivo značajan dan; dan kada se Carstva sjena primiču ovome svijetu. Vjerujem da će toga dana sve biti svršeno, s ovim ili onim ishodom." "Kako to mislite, da će biti svršeno?" sleñeno upita Sophie. "Sve će biti drukčije." "Već jest sve drukčije", plane Sophie, srdita od straha. Josh se promeškolji u snu, ali se ne

GIGA

124

probudi. "Za vas je ovo sve uobičajeno. Živite u svijetu čudovišta, čudesnih stvorova i bajki. Ali Josh i ja ne. Ili bar nismo do sada", ispravi se. "Dok nas vi i vaša žena niste izabrali..." "O, Sophie", reče Nicholas posve blago. "Ovo nema nikakve veze s Perenelle, ni sa mnom." Tiho se nasmija sebi u bradu. "Ti i tvoj brat odavna ste izabrani." Nagne se naprijed, očiju blistavih u tami. "Vi ste srebro i zlato, mjesec i sunce. Nosite u sebi gene izvornih blizanaca koji su se borili na Danu Talisu prije deset tisućljeća. Sophie, ti i tvoj brat potomci ste bogova."

GIGA

125

Četrdeset prvo poglavlje Imaš li koga pozvati u pomoć?" upita Juan Manuel de Ayala. "Nisam baš sigurna." Perenelle se naslanjala na drvenu ogradu gotovo točno nad službenim natpisom koji je dočekivao posjetitelje otoka.

KAZNIONICA SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA

OTOK ALCATRAZ, POVRŠINE 4,8 ha UDALJENOST OD PRISTANIŠTA 2,4 km

PRISTUP DOZVOLJEN SAMO VLADINIM BRODOVIMA OSTALI SE MORAJU ZADRŽATI 200 m OD OBALE

ISKRCAVANJE NIJE DOZVOLJENO BEZ PROPUSNICE

Iznad znaka crvenom su bojom našvrljane riječi: Indijanci dobrodošli, a ispod znaka je krupnijim, izblijedjelim slovima pisalo: Indijanska zemlja. Znala je da su te riječi napisane 1969., kada je Pokret američkih Indijanaca zauzeo otok. Čarobnica je ostatak poslijepodneva provela sustavno pretražujući otok u potrazi za nekim načinom bijega. Čamaca nije bilo, premda je bilo dovoljno drva i drvne grañe, pa se neko vrijeme poigravala mišlju o gradnji splavi pomoću ručnika i plahti iz izložbenih ćelija kojima bi vezala komade drva. Navodno su 1962. trojica zatvorenika pobjegla izgradivši vlastitu splav. No, Perenelle je znala da Nereju i njegovim divljim kćerima nitko ne bi promakao. Sa svog mjesta na katu zgrade iznad knjižare na pristaništu, Perenelle je točno pod sobom vidjela glave Nereida kako poskakuju na vodi, dugih kosa koje su plutale iza njih poput morske trave. Izdaleka bi možda podsjetile na tuljane, ali ova stvorenja bila su nepomična i piljila u nju hladnim očima koje nisu treptale. Povremeno bi ugledala oštre zube kako stežu ribu koja se još koprcala. Bez sumnje su čule što je učinila njihovu ocu. Za obilaska otoka pronašla je odjeće, pa je sada bila odjevena u grube zatvoreničke hlače i košulju koji su joj bili najmanje dva broja preveliki i posvuda je grebli. Odjeća je pripadala izlošku koji je nekoć mnogobrojne posjetitelje dočekivao na otoku. No proteklih nekoliko mjeseci, otkako je Deejeva tvrtka preuzela nadzor, na Alcatrazu nije više bilo posjetitelja. Perenelle je otkrila da je velik dio ćelija namješten predmetima kakvi su nekoć pripadali zatvorenicima. Obilazeći ćelije, na jednoj kuki pronašla je težak crn kaput i ponijela ga. Premda je bio memljiv i vlažan, bio je mnogo topliji od njezine lagane svilene haljine pa joj je omogućio da prestane trošiti energiju na zagrijavanje tijela. Hrane nije pronašla, ali je u kuhinji otkrila prašnjavu metalnu šalicu pa je, dobro je opravši, mogla njome zagrabiti vode iz mnogobrojnih lokvi kišnice na otoku. Voda je bila malo slana, ali ne dovoljno da joj pozli. Poslijepodne je odmicalo pa se naposljetku našla na pristaništu gdje su svi posjetitelji Alcatraza - kako turisti, tako i zatvorenici -morali započeti i završiti boravak. S lijeve strane knjižare otkrila je stubište koje vodi na gornji kat i uspela se njime. Sada je, oslonjena o ogradu, gledala preko mora. Grad je djelovao primamljivo blizu, udaljen tek nešto više od dva kilometra. Perenelle je odrasla na hladnoj sjeverozapadnoj obali Francuske, u Bretanji. Bila je izdržljiva plivačica i obožavala je vodu, ali plivanje pogibeljnim i hladnim vodama zaljeva nije dolazilo u obzir — čak ni kad je unutra ne bi čekali Nerej i njegove kćeri. Shvati da je stvarno trebala naučiti letjeti dok su boravili u Indiji, u vrijeme Mogulskoga carstva. Voda je udarala o stijene prskajući srebrnobijelu pjenu visoko u zrak... a duh de Ayale materijalizirao se u blistavim vodenim kapima. "U San Franciscu zasigurno živi netko koga bi mogla dozvati u pomoć7', reče duh. "Možda neki besmrtnik?" Perenelle odmahne glavom. "Nicholas i ja živjeli smo vrlo povučeno. Ne zaboravi da su gotovo svi besmrtnici sluge ili čak robovi Mračnih Starijih."

GIGA

126

"Nisii valjda baš svi besmrtnici dužni poslušnost nekom Starijem", reče de Ayala. "Nisu", složi se Perenelle. "Mi nismo; a nisu ni Saint-Germain i Ivana. Čula sam glasine da mi nismo jedini." "Je li moguće da neki od ostalih obitavaju u San Franciscu"?" De Ayala nije odustajao. "Velik je to grad. Besmrtnicima su obično miliji veliki gradovi u kojima se stanovništvo neprestano mijenja, jer je tamo lakše ostati nepoznat i nevidljiv. Stoga, da, netko zasigurno živi ondje." Duh doleti i zaustavi joj se s lijeve strane. "Bi li prepoznala besmrtnika da se mimoideš s njime na ulici?" "Bih." Perenelle se nasmiješi. "Nicholas možda ne bi." Sablast doleti ravno pred Čarobnicu. "Ali ako niste imali doticaja s ljudima vašeg soja, kako vas je Dee pronašao?" Perenelle slegne ramenima. "Dobro pitanje, zar ne? Uvijek smo bili iznimno oprezni, ali Dee posvuda ima uhode i svaki put nas pronañe, prije ili poslije. Istinu govoreći, čudi me da smo uopće uspjeli tako dugo ostati neotkriveni u San Franciscu." "Ali, imaš li prijatelja u gradu?" ponovi duh. "Poznajemo neke ljude", reče Perenelle, "ali ne baš puno njih, niti posebno dobro." Sklonivši tanke pramenove posrebrene kose s lica, zaškilji prema mrtvom mornaru. Na poslijepodnevnom suncu, de Ayala je bio gotovo posve nevidljiv, a njegov položaj odavao je tek titrav obris u zraku i naznaka vlažnih očiju. "Koliko si dugo duh?" upita ga. "Više od dvije stotine godina..." "I jesi li za to vrijeme ijednom poželio besmrtnost?" upita. "To mi nikada nije palo napamet", polako će duh. "Bilo je trenutaka kad sam požalio što nisam više živ. U dane kad se magla valjala zaljevom ili vjetar šibao morske kapi zrakom, žalio sam što nemam pravo tijelo da to iskusi. Ali nisam siguran da bih volio biti besmrtnika "Besmrtnost je prokletstvo", odlučno će Perenelle. "Velika patnja. Ne možeš si dopustiti zbližavanje s ljudima. Sama naša blizina izlaže ih pogibelji. Dee je znao sravniti cijele gradove sa zemljom u pokušaju da nas zarobi, slao je na svijet kugu i požare, pa čak i potrese, a sve u želji da nas zaustavi. Zbog toga smo Nicholas i ja život proveli bježeći, krijući se, smucajući se po sjenama." "Nisi željela bježati!" upita duh. "Trebali smo stati i boriti se", reče Perenelle kimajući. Oslonivši se podlakticama o drvenu ogradu, spustila je pogled na pristanište. Zrak je zatreperio, a ona je na trenutak ugledala bezbrojne spodobe u povijesnom ruhu i odorama, koje su milile pristaništem. Čarobnica se sabere, a duhovi Alcatraza ispare. "Trebali smo se boriti. Mogli smo zaustaviti Deeja. Imali smo za to priliku u Novom Meksiku 1945., a dvadesetak godina prije, 1923., bio nam je na milosti u Tokiju, na rubu smrti od iscrpljenosti nakon potresa koji je izazvao." "Zašto niste!" naglas se čudio de Ayala. Perenelle se zagleda u nadlanice motreći nove bore i splet crtica na nekoć glatkom mesu. Plavo-zelene staračke vene sada su bile jasno vidljive pod kožom; jučer ih još nije bilo. "Zato što je Nicholas rekao da u tom slučaju ne bismo bili ništa bolji od Deeja i njegova soja." "A ti se s time ne slažeš!" "Jesi li ikada čuo za Talijana zvanog Niccolo Machiavelli?" upita Perenelle. "Nisam." "Briljantan um, lukav, nemilosrdan, a sada, nažalost - i začudo - u službi Mračnih Starijih", reče Čarobnica. "Ali prije mnogo godina, rekao je nešto o tome kako neprijatelju treba nauditi toliko da se ne treba bojati njegove osvete." "Ne zvuči baš kao draga osoba", primijeti de Ayala. "I nije. Ali ima pravo. Prije tri stoljeća, besmrtnik Temudžin ponudio je zatočiti Deeja na cijelu vječnost u nekom Carstvu sjena. Trebali smo prihvatiti njegovu ponudu."

GIGA

127

"Ti si je željela prihvatiti!" upita de Ayala. "Jesam, zalagala sam se za to da ga zatočimo u Temudžinovu Mongolskom carstvu sjena." "Ali tvoj muž je odbio?" "Nicholas je rekao da nam je zadatak čuvati Kodeks i pronaći blizance iz proročanstva, a ne ratovati s Mračnim Starijima. Ali neću poreći da bi nam taj zadatak bio lakši kad nam Dee ne bi neprestano bio za petama. U Tokiju nam se pružila prilika da Deeju oduzmemo moć, sjećanje, pa čak možda i besmrtnost. Ne bi nam više predstavljao nikakvu prijetnju. Trebali smo to učiniti." "Ali, bi li to zaustavilo Mračne Starije?" upita sablast. Perenelle kratko porazmisli. "To bi im pričinilo smetnju i malo ili usporilo, ali ih ne bi zaustavilo." "Biste li oboje uspjeli potpuno nestati?" Perenelle se gorko nasmiješi. "Vjerojatno ne. Kamo god se sklonili, jednom bi došao trenutak za preseljenje. Prije ili poslije, uvijek smo prisiljeni preseliti se." Uzdahne. "U San Franciscu smo se predugo zadržali. Čak je i žena koja vodi kafić preko puta naše knjižare počela primjećivati moju nenaboranu kožu." Perenelle se nasmija. "Vjerojatno misli da uzimam injekcije botoxa." Podigne obje ruke pred sebe i kritično ih promotri. "Pitam se što bi rekla da me sada vidi." "Je li ti ta žena prijateljica?" brzo upita de Ayala. "Bi li ti ona mogla pomoći?" "Poznanica mi je, a ne prijateljica. I čovjek je. Ne bih joj mogla objasniti ni najmanji djelić ove priče", reče Perenelle. "Stoga neću od nje tražiti pomoć. Samo bih je ugrozila." "Razmisli, gospo, razmisli: mora postojati netko koga možeš dozvati u pomoć", očajno je navaljivao de Ayala. "Postoji li neki Stariji koji dijeli tvoje nazore, neki besmrtnik koji nije saveznik Mračnih Starijih? Daj mi neko ime. Ja ću otići u potragu. Snažna si i moćna, ali čak se ni ti, sama samcata, ne možeš suprotstaviti sfingi, Morskom starcu i čudovištima u ćelijama. A onaj tko je jutros poslao muhe, tko god bio, zasigurno će pokušati s nečim novim, nečim ubojitijim." "Znam to", snuždeno će Perenelle. Čarobnica je zurila u Nereide koje su se ljuljale nošene valovima u moru i dopustila da joj misli odlutaju. U San Franciscu mora biti besmrtnika - štoviše, znala je da ih ima; tog je dana već, na trenutak, ugledala mladića mrtvih očiju. Gledao ju je kroz zdjelu za dalekovidenje. Čarobničine usne izviju se u smiješak; tom se zdjelom više neće služiti. No, u njegovim kretnjama i pogledu bilo je nešto zvjersko i ubojito što ju je podsjetilo na... "Postoji netko", odjednom reče. "Već desetljećima stanuje ovdje; kladim se da poznaje svakog pripadnika Sljedećeg naraštaja i Starijega roda u gradu. Ona će znati kome možemo vjerovati." "Daj da odem toj osobi", reče de Ayala. "Mogu joj reći gdje si." "Oh, ona trenutno nije u San Franciscu." Nasmiješi se Perenelle. "Ali to nije važno." Sablast se zbuni. "Kako ćemo joj se onda obratiti?" "Dalekoviñenjem." "Koga ćeš pozvat?" znatiželjno upita duh. "Djevičansku ratnicu: Scathach Sjenu."

GIGA

128

Četrdeset drugo poglavlje Izgreben i izudaran taksi vozio je Millbankom pokraj zgrade parlamenta i zaustavio se na semaforu, našto se skitnica raščupane kose i kuštrave brade, zabundana u više slojeva odjeće, odgurnula od crne metalne ograde i pohitala prema automobilu. Umočivši spužvu u plavo plastično vjedro, pljesnula je njome napuklo vjetrobransko staklo taksija i tri puta je povukla amo-tamo, vješto uklanjajući blato i zgrušan prah Divlje hajke. Palamed spusti prozor i pruži starcu kovanicu od dvije funte. "Izgleda da večeras obojica radimo dokasna, starče. Kako se držiš?" "Toplo mi je, suh sam, a želudac mi je pun, Pally. Što bih još mogao poželjeti? Zapravo, ništa. Osim možda psa. Stvarno bih volio imati psa." Glas mu je padao i spuštao se u neobičnom pjevnom ritmu. Skitnica glasno smrkne i zgañeno namreška nos. "Opa! Tu nešto smrdi. Mislim da si možda nešto pregazio. Kladim se da je zaglavilo pod automobilom. Bit će najbolje da to sastružemo inače nećeš imati baš mnogo mušterija." Nasmija se, pri čemu mu u prsima zaklokota tekućina. Kratkovidno zaškilji, odjednom shvativši da u taksiju ima putnika. "Joj, nisam ih vidio." Nagne se prema Palamedu i reče promuklim, ali posve razgovijetnim šaptom: "Oni valjda nemaju osjet njuha." "Ma, znaju oni vrlo dobro što je posrijedi", opušteno odvrati Palamed. Kad se upalilo zeleno svjetlo, bacio je pogled u retrovizor, ali iza njih nije bilo nikoga, pa je ostao na raskrižju u leru. "To su ostaci Divlje hajke. Odnosno, bar onih koji mi se nisu dovoljno brzo maknuli s puta." "Divlje hajke, a?" Skitnica prijeñe palcem po retrovizoru, sastruže nešto praha i prinese ga ustima. Iz čvornate brade proviri ružičast jezik i lizne ga. "Ovdje imate nešto Hetita pomiješanog s Rimljaninom i prstohvatom Mañara." Ispljune prah u stranu. "Zar se ona rogata rugoba još smatra predvodnikom hajke?" "Da." "Nikada mi se nije sviñao", odsiječe skitnica. "Kako je?" "Gorljivo, kad sam ga zadnji put vidio." Skitnica prijeñe rukom po izgrebenim vozačkim vratima. "Ovo se neće moći prelakirati." Naceri se i namigne. "Znam jedno dobro odlagalište otpadnih vozila na kojem možda pronañeš zamjenska vrata." "To odlagalište više ne postoji", tiho će Palamed. "Prije nekoliko sati posjetili su ga Cernunnos i Divlja hajka. Kad smo otišli, Cernunnos je gorio u sredini. Mogao bi pogoditi da smo krenuli u potragu za tobom, bojim se", blago nastavi Palamed. Semafor mu oboji lice crvenom, a bjeloočnice mu postanu grimizne. "On je običan hvalisavac; neće ništa poduzeti", zahihota se muškarac, a onda se odjednom uozbilji. "Boji me se, znaš." "S njim je engleski Čarobnjak Dee", doda Palamed. Skitnica blistavim osmijehom pokaže začudno savršene zube. "A on me se užasava." Osmijeh izblijedi. "Ali je toliko glup da to ne zna." Gurnuvši spužvu natrag u kantu, lakim korakom vrati se do ograde i sakrije pribor u grmlje. "U današnje vrijeme nije lako pronaći dobru spužvicu", reče vraćajući se do automobila. "Treba sto godina da omekšaju kako spada." Otvori stražnja vrata i zaviri unutra. "A što to imamo ovdje?" Kad je skitnica otvorila vrata, unutrašnje svjetlo se uključilo i probudilo Josha koji je počeo treptati, škiljiti i zaklanjati oči. Uspravio se u sjedeći položaj zaprepašten što vidi pohabanog i prljavog beskućnika kako ulazi u automobil. "Što se dogaña? Tko... tko ste vi?" mumljao je. Skitnica upre čudesno plave oči u dječaka, a onda se namršti. "Ja... ja sam..." Pogleda Sophie. "Znaš li ti tko sam?" Kad je odmahnula glavom, okrene se Alkemičaru u sjeni. "Ti izgledaš kao učen čovjek. Podsjeti me tko sam", zatraži.

GIGA

129

"Ti si kralj Gilgameš", blago će Nicholas Flamel. "Najstariji besmrtnik na svijetu." Skitnica se ugura izmeñu Sophie i Josha razdragano se smiješeći. "Taj sam." Uzdahne. "Ja sam kralj." Upali se zeleno svjetlo i taksi krene. Iza njih, Big Ben otkuca ponoć.

GIGA

130

UTORAK;

5. lipnja

GIGA

131

Četrdeset treće poglavlje Uplašena, iscrpljena i puna bolova, Sophie se nastojala povući što dalje od klošara. Ugnijezdio se izmeñu blizanaca i osjećala je kako joj hladna vlaga s njegove gomile kaputa natapa traperice i lijevu ruku. Primijetila je da se brat takoñer povlači na svoju stranu, a krajičkom oka zapazila je da se i Nicholas povukao dublje u sjenu. Kad je primijetila kako podiže desnicu i tobože slučajno je prebacuje preko usta, zakrivajući donju polovinu lica, učini joj se da se želi sakriti od starca. "Pa ne može to tako." Gilgameš se podigne i zavali se njima sučelice na malo pomoćno sjedalo na spuštanje. "Sad vas sve vidim kako spada." Opušteno pljesne. "Dakle, tko nam je to ovdje?" Mutna ulična rasvjeta i farovi automobila s kojima su se mimoilazili nakratko bi osvijetlili unutrašnjost taksija. Nagnuvši glavu u stranu, Sophie obrati pozornost na beskućnika, upijajući svaku pojedinost izoštrenim osjetilima. Nije to valjda osoba koju su došli u London posjetiti, besmrtnik zvan Gilgameš, najstariji čovjek na planetu? Nicholas ga je nazvao kraljem, a Palamed luñakom; nije izgledao ni kao jedno, ni kao drugo, već kao bezazlena stara skitnica u previše odjeće, koja se odavno trebala ošišati i podrezati bradu. Ali ako je proteklih dana išta naučila, onda je to da nitko nije onakav kakvim se čini. "Pa ovo je baš ugodno", reče Gilgameš prekriživši ruke u krilu. Zadovoljno se smiješio. Govorio je engleski s blagom primjesom nekog neodreñenog bliskoistočnog naglaska. "Uvijek kažem da ujutro nikad ne znaš kako će dan završiti. To mi se sviña: održava te mladim." "A koliko ste stari?" smjesta upita Josh. "Star sam", jednostavno odgovori Gilgameš i naceri se. "Stariji nego što izgledam, ali ne tako star kako se osjećam." Sophienim umom prolete nepovezani prizori. Bila su to Vještičina sjećanja. Ivana Orleanska poučila ju je kako da ih zanemari i potisne neprestano brujanje glasova i drugih zvukova koje je čula u glavi, ali tada Sophie hotimice odbaci oprez... Gilgameš, bezvremen i nepromjenjiv. Gilgameš, uspravan i gord, vladar, u ruhu iz desetaka doba i isto toliko civilizacija: sumerske i akadske, babilonske, egipatske, grčke i rimske, zatim u krznu i koži Galije i Britanije. Gilgameš ratnik, na čelu Kelta i Vikinga, Rusa i Huna u bici protiv ljudi i čudovišta. Gilgameš učitelj, u jednostavnoj, bijeloj svećeničkoj halji, s hrastom i imelom u ruci. Oči joj trepnu i otvore se srebrne, a Sophie progovori promuklim šaptom. "Vi ste Pradavni." Gilgameš uvuče kratak dah. "Odavno me nitko nije tako oslovio", reče posve polako. "Tko ti je to rekao?" U glasu mu se osjetilo nešto gotovo nalik na strah. Djevojka odmahne glavom. "Jednostavno sam znala." Josh se nasmiješi. "Jeste li stari kao piramide?" "Stariji, mnogo stariji", veselo će Gilgameš. "Kraljeva dob mjeri se tisućljećima, ne stoljećima", dobaci Palamed s vozačkog mjesta. Sophie procijeni da Gilgameš nije mnogo viši od Josha, ali je zbog slojeva nagomilane odjeće — kaputa navučenih preko kaputa, mnogobrojnih fliseva, majica kratkih rukava i sportskih majica s kapuljačama — djelovao krupnije, a zbog guste raskuštrane kose i čupave brade doimao se staro. Ali pogledavši ga pozornije, nastojeći se ne obazirali na kosu, Sophie otkrije da je visokim čelom, dugim, ravnim nosom i blistavoplavim očima na suncem opaljenu licu podsjeća na oca. Imala je dojam i da su iste dobi: oko četrdeset i pete. Provezli su se pokraj jarko osvijetljene trgovine. Kad je obasjala unutrašnjost automobila snažnim žuto-bijelim sjajem, Sophie shvati i da su ono što je isprva smatrala prljavštinom i mrljama na kraljevoj nagomilanoj odjeći zapravo čudni znakovi i reci nekog pisma, ispisani na tkaninu crnim flomasterom. Škiljeći, prepozna klinasto pismo i egipatske hijeroglife te shvati da su ono što je smatrala poderotinama ili izvučenim koncima zapravo dugi, debeli,

GIGA

132

nepravilni šavovi koji podsjećaju na neko primitivno pismo. Bila je sigurna da je u radnoj sobi svojih roditelja vidjela drevne glinene pločice sa sličnim uklesanim znakovljem. Sophie je bila svjesna da starac motri nju i brata te da mu jarko-plave oči lete s njezina lica na Joshovo i natrag te da mu se bore od mrštenja na čelu i duž nosa produbljuju od koncentracije. Znala je što će reći čak i prije negoli je progovorio. "Poznajem vas." Sophie dobaci bratu pogled. Rogati bog upotrijebio je iste riječi. Josh joj uzvrati pogled, čvrsto stisne usne i lagano odmahne glavom; bio je to znak kojim su se odrastajući često služili. Upozoravao ju je da ništa ne govori. "Gdje smo se susreli?" upita Josh. Gilgameš osloni koljena o laktove i nagne se naprijed. Piljeći u njih, sklopi dlanove pruženih prstiju i pritisne vrhom oba kažiprsta udubljenje ispod nosa. "Susreli smo se davno", napokon reče, "dok sam još bio mlad, mlad, mlad." Plave oči mu se zamagle. "Ne, to nije točno. Vidio sam vas kako se borite i padate..." Glas mu zapne u grlu, a u očima mu zablistaju suze. Glas mu promukne od bola. "Vidio sam kako oboje umirete." Sophie i Josh zatečeno se pogledaju, ali Flamel se pomakne u sjeni i preduhitri ih kako ne bi ništa pitali. "Kralja sjećanje često izdaje", brzo se ubaci. "Ne vjerujte svemu što kaže." To je zvučalo kao upozorenje. "Vidjeli ste kako umiremo?" upita Sophie ne obazirući se na Flamela. Gilgamešove riječi probudile su u njoj paučinastu nit sjećanja, ali čim se pokušala usredotočiti na njih, klisnule su i izblijedjele. "Nebo je plakalo krvavim suzama. Ocean je uzavreo i zemlja se raspukla..." izgubljeno je šaptao Gilgameš. "Kada je to bilo?" brzo upita Josh, žudeći za više podataka. "U vremenu prije vremena, u vremenu prije povijesti." "Ništa što kralj kaže ne smijete shvaćati doslovno", hladno će Flamel, a njegove riječi snažno odjeknu u odjednom posve tihom taksiju. Govorio je sa snažnim francuskim naglaskom, kao i uvijek kad je bio pod pritiskom. "Nisam siguran da je ljudski mozak zamišljen da čuva i pohranjuje znanje nakupljano desecima tisuća godina. Njegovo Veličanstvo često se zbuni." Sophie pruži ruku i stegne bratovu. Pogledavši je, vidje da je ona sada čvrsto stisnula usne i odmahnula glavom upozoravajući ga da ništa ne govori. Željela je dobiti na vremenu za pretraživanje Vještičinih sjećanja i misli. Na samom rubu svijesti nazirala je nešto mračno i ružno, nešto povezano s Gilgamešom i blizancima. Vidjela je da brat jedva primjetno kima glavom, a onda vraća pogled na skitnicu. "Dakle... stari ste deset tisuća godina?" oprezno reče. "Većina se ljudi smije kad to kažem", reče Gilgameš. "Vi ne. Zašto?" Josh se naceri. "U proteklih nekoliko dana, Probudila me zakopana legenda, jahao sam na leñima zmaja i borio se s Rogatim bogom. Posjetio sam Carstvo sjena i ondje vidio stablo veliko kao svijet. Gledao sam kako se ljudi pretvaraju u vukove i pse, vidio sam ženu mačje glave... ili možda mačku ženskog tijela. Dakle, iskreno govoreći, čovjek star deset tisuća godina za mene više nije ništa čudno. Štoviše, izgledate normalnije od svih koje sam do sada upoznao. Bez uvrede", žurno doda. "Nisam se uvrijedio." Gilgameš kimne. "Možda imam čak i više od deset tisuća godina." Glas mu se promijeni tako da je odjednom zazvučao umorno. "A možda sam samo zbunjena stara budala. Mnogi su me tako nazvali. Doduše, svi su mrtvi." Široko se osmjehne, a onda se okrene na sjedalu i kucne o staklenu pregradu. "Kamo idemo, Pally?" Saracenski vitez bio je tek nejasan obris u polutami. "Pa, prvo smo nakanili posjetiti tebe..." Gilgameš se sretno nasmiješi. "... a onda želim skloniti ove ljude s otoka. Vodim ih u Krug.'1 "Krug?" namršteno upita skitnica. "Znam li ja što je to?" "Stonehenge", reče Flamel iz sjene. "Trebali biste znati; sudjelovali ste u njegovoj gradnji."

GIGA

133

Gilgamešove jarkoplave oči se zamagle. Škiljio je u Alkemičara piljeći u tamu. "Jesam li? Ne sjećam se." "Bilo je to davno", promrmlja Flamel. "Mislim da ste počeli podizati kamenje prije više od četiri tisuće godina." "A ne, mnogo prije", odjednom će Gilgameš ozarivši se. "Počeo sam raditi na njemu najmanje tisuću godina ranije. A to je mjesto već tada bilo prastaro..." Postupno utihne pa prijeñe pogledom sa Sophie na Josha. Zatim se ponovno okrene Palamedu. "A zašto idemo onamo?" "Pokušat ćemo otvoriti jednu od drevnih zmajevih brazda i izvesti ove ljude iz zemlje." Gilgameš kimne. "Zmajeve brazde. Da, mnogo je zmajevih brazda na Salisburyju. To je jedan od razloga zašto sam upravo ondje podigao dveri. A zašto želimo da napuste zemlju?" "Zato što su ova djeca sunce i mjesec", odgovori Flamel, "s aurama od čistog zlata i srebra. Progone ih Mračni Stariji koji su baš ove noći prizvali arhonta natrag na zemlju. Prije dva dana Nidhogg je divljao Parizom. Znate što to znači." U kraljevu glasu nešto se promijeni. Postade hladan i služben. "Odbacili su oprez. To znači da se bliži svršetak. I to brzo." "Ponovno se bliži", ispravi ga Nicholas Flamel. Nagne se naprijed tako da mu jantarno svjetlo obasja lice pridajući mu boju starog pergamenta; sjene su mu isticale bore na čelu i naglašavale podljeve pod očima. "Mogli biste pomoći da to spriječimo." "Alkemičar!" Gilgameš razrogači oči i panično prosikta: "Palamed! Što si učinio?" vikne visokim i divljim glasom. "Izdao si me!" U ruci skitnice odjednom se pojavi dug nož crne oštrice. Bljesnula je na svjetlu kad je Gilgameš zamahnuo njime na Flamelova prsa.

GIGA

134

Četrdeset četvrto poglavlje Prljav i razbarušen, poderane i prljave odjeće, raskuštrane kose, doktor John Dee smucao se pustim ulicama držeći se sjene dok su pokraj njega tutnjala policijska i vatrogasna vozila te kola hitne pomoći praćena zavijanjem sirena. Noćno nebo iza njega rasvijetli niz drndavih eksplozija, jer je plamen zahvatio spremnike goriva. Svjež lipanjski noćni zrak smrdio je po zapaljenoj gumi i vrućem ulju, oprljenoj kovini i rastaljenu staklu. Kad su Flamel i ostali pobjegli automobilom, Dee je otrčao natrag do jarka, bacio se potrbuške u blato i gurnuo ljevicu duboko u uljast mulj na mjestu gdje je potonuo Excalibur. Bio je dublji negoli je očekivao i progutao mu ruku gotovo do ramena. Tekućina je bila gusta i još topla na mjestima gdje je gorjela, a smrdljivi mjehurići rasprskavali su mu se pod nosom, izazivajući mučninu i vrtoglavicu. Oči su ga neizdrživo pekle. Pipao je oko sebe, panično tražeći, ali nije ništa napipao. U daljini je čuo sirene; buktinju u opkopu zasigurno je vidio cijeli Sjeverni London, a hitne službe primile su desetke poziva. Ukopavši prste desnice u meku blatnu zemlju, čvrsto se držao naginjući se sve dalje preko ruba, obrazom dodirujući samu površinu tekućine. Pa gdje li je? Nije kanio otići bez mača. Prsti mu se napokon stegnu oko glatkog hladnog kamena. Morao je uložiti čudovišan napor u izvlačenje Excalibura iz guste tekučine. Iskočio je uz blagi prasak. Prevalivši se na leda, Dee ga čvrsto privije na grudi. Premda je bio iscrpljen, Dee nabije dlan auralnom energijom i utrlja žut prah u kamen brišući pritom prljavo blato. S mukom se osovivši na noge, ogleda se oko sebe. Ni traga Rogatome bogu ili Divljoj hajci. Ostaci zvjerinjaka kojeg je Shakespeare stvorio — zmija, ježeva i daždevnjaka — polako su nestajali poput mjehurića od sapunice, ostavljajući za sobom samo čañave obrise u zraku. Odlagalište automobila bilo je razrušeno do temelja, posvuda su gorjeli deseci malih požara, a crn dim sukljao je ispod metalne barake. U njoj je buktjela vatra. Negdje njemu zdesna, zid od automobila zlokobno je zaškripao, zaljuljao se i tresnuo na tlo uz strašan zveket. Kovina i staklene krhotine fijukale su zrakom. Dee se okrene i istrči na ulicu. Nije se iznenadio vidjevši da je Bastet nestala zajedno s automobilom u kojem su se zajedno dovezli. Napustili su ga. Ostao je posve sam. Dee je bio gorko svjestan da je iznevjerio svoje gospodare meñu Mračnim Starijima. A posve su mu jasno dali do znanja što će ga snaći ako ih iznevjeri. Nije dvojio da je Bastet izvijestila o njegovu porazu. Usne mu se izviju u ružan osmijeh. Uskoro će morati poduzeti nešto u vezi tog stvora mačje glave. Ali ne sad, ne još. Doživio je poraz, ali nije još sve bilo izgubljeno, bar ako mu gospodar ne uskrati dar besmrtnosti, a da bi ga ponovno pretvorio u čovjeka, gospodar bi ga morao dodirnuti, položiti na nj obje ruke. To znači da bi morao napustiti svoje Carstvo sjena ili bi netko - ili nešto - moralo biti poslano da zarobi Deeja i odvuče ga na suñenje. Ali to se neće odmah dogoditi. Stariji su imali drukčije shvaćanje vremena od ljudi; trebat će im dan, možda dva, da dogovore njegovo zarobljavanje. A u meñuvremenu se štošta može dogoditi. Čak ni u najcrnjim trenucima, doktor John Dee nije priznavao poraz i uvijek bi na koncu pobijedio. Bio je uvjeren da će se moći iskupiti uspije li uhvatiti blizance i pronaći stranice koje nedostaju. London je još bio njegov grad. Njegova tvrtka, Enoch Enterprises, imala je urede na Canary Wharfu. U njemu je imao dom - dapače, više njih — i ljudstvo na raspolaganju: sluge, robove, saveznike i plaćenike. Deeja je glupost oduvijek ljutila; posebno vlastita. Nazočnost Bastet i pojava arhonta na čelu Divlje hajke utjerala mu je strah u kosti; nije poduzeo potrebne mjere opreza. Do tada su mu Flameli svaki put umakli zahvaljujući spoju sreće, okolnosti te vlastitih vještina i moći. Ali Dee nikada nije smatrao da je za to sam kriv. Ovoga puta bilo je drukčije. Bio je isključivo on

GIGA

135

kriv. Podcijenio je blizance. Plava i bijela svjetla obasjala su kuće zakucanih vrata i prozora, pa je Čarobnjak čučnuo iza jednog zida da proñu tri policijska automobila upaljenih sirena. Znao je da je djevojka usvojila najmanje dvije vrste magije — Zračnu i Vatrenu — i pokazala je iznimnu vještinu i hrabrost u sukobu s arhontom. Ali ako je djevojka opasna, onda je dječak... e pa, dječak je dvostruko opasniji. Bio je zaogrnut velom tajne. Netom Probuñen, neupućen ni u jednu elementarnu magiju, baratao je Clarentom kao da je roñen s njim i borio se vještinom koja daleko nadmašuje njegovu. A to bi trebalo biti nemoguće. Čarobnjak odmahne glavom. Znao je najdublju tajnu četiriju Mačeva moći; znao je kako djeluju na obične humane. Mačevi su bili podmukli i smrtonosni, gotovo vampirske ćudi. Šaputali su o budućim pobjedama, davali naslutiti nezamislive tajne i obećavali vrhovnu moć. Humani je samo trebao nastaviti vitlati sječivom... ali cijelo to vrijeme, mač je pio humanove uspomene, gutao im osjećaje dok im na koncu ne bi proždro auru. Na tom stupnju, humani već zaboravljaju jesti i piti. Najsnažniji prežive jedan mjesec; većina ih ne potraje ni deset dana. Čarobnjaci poput njega desetljećima se pripremaju da bi uopće taknuli to oružje od hladnog kamena; trebali su im mjeseci posta i vježbe da usvoje umijeće kovanja oklopnih rukavica od aure. Čak je i tada moć mačeva bila tolika da su mnogi čarobnjaci i vješci potpali pod nju. Kako onda tom dječaku polazi za rukom vitlati Clarentom? I kako je znao da Dee kani ubiti arhonta? Čarobnjak presječe uskim prolazom zatrpanim smećem i izbije na pustu ulicu. Pritisne rukom bok na kojem je osjećao Excaliburovu toplinu pod prljavim kaputom. Sva četiri mača bila su slična, premda je svaki bio jedinstven na način koji mu još ni izdaleka nije bio jasan. Excalibur je bio najpoznatiji meñu mačevima, a premda nije bio najjači, imao je odlike koje su drugima nedostajale. Skrenuvši u još jednu pustu uličicu, John Dee izvadi mač iz kaputa i odloži ga na tlo do nogu. Nokat malog prsta zablista mu žuto, a miris sumpora izgubi se u smradu otpada. Dee dodirne prstom sječivo i šapne: "Clarent." Kameni mač zadrhta i zatrese se, a onda se polako okrene pokazujući vrhom jug. Excalibur je uvijek pokazivao prema svome parnjaku. Dee zgrabi oružje i pohita dalje. Čarobnjak je stoljećima sakupljao Mačeve moći. Domogao se tri mača od ukupno četiri i upravo je zamalo pribrojio Clarent svojoj zbirci, što ga je izluñivalo. Ni Stariji, ni Sljedeći naraštaj nisu bili imuni na zamamnu moć Mačeva. Govorilo se da je Mars Ultor svojedobno nosio Excalibur i Clarent u istovjetnim koricama na leñima. Dok nije počeo nositi oba sječiva, bio je branitelj humana; poslije je postao čudovište. A ako su dva mača iskvarila Starijeg, kakve izglede ima neuvježban humanski dječak? Svaki put kad bi ga dječak uzeo u ruku, svaki put kad bi dirnuo balčak, mač ga je uvlačio dublje pod svoju vlast. Dok god ga nosi, Dee će ga uvijek moći pronaći.

GIGA

136

Četrdeset peto poglavlje Niccolo Machiavelli nasloni se u stolici i posveti najvećem od LCD zaslona visoke rezolucije na zidu pred sobom. Gledao je engleski satelitski program s novostima, Sky News. Na udarnim vijestima u dva u noći prikazana je zračna snimka požara koji hara industrijskim dijelom grada. Tekst koji je prolazio ispod slike govorio je o požaru na odlagalištu automobila u Sjevernom Londonu. Machiavelli se svojedobno nagledao dovoljno utvrda da bi znao prepoznati tlocrt, premda je ova bila sazdana od automobila, a ne od kamenih blokova. Crn obris opkopa još je bio jasno vidljiv i iz njega se vio siv dim. Machiavelli se naceri pružajući ruku za daljinskim upravljačem da pojača zvuk. Mjesto o kojem je bila riječ zvučalo mu je poznato. Na drugom zaslonu otvorio je šifriranu bazu podataka o Starijima, Sljedećem naraštaju i besmrtnicima pa utipkao Sjeverni London kao lokaciju. Odmah su se pokazala dva imena: Palamed, saracenski vitez, i Bard, William Shakespeare. Machiavelli preleti pogledom oba dosjea: Shakespeare je godinama bio Deejev šegrt, ali se odjednom okrenuo protiv Čarobnjaka. Bio je besmrtnik, premda je bilo nepoznato kako je to postao, budući da nije bio povezan ni sa jednim Starijim. No, Palamed je bio prava nepoznanica. Taj ratnik kraljevske krvi iz Babilona borio se uz Artura i bio uz njega na svršetku, kad je kralj ubijen. Opel, nije bilo zapisa o tome tko mu je dao besmrtnost, a saracenski ratnik redovito je bio neutralan u ratovima Starijih i Mračnih Starijih. Machiavelli nikada nije upoznao ni jednog od te dvojice besmrtnika, ali je stoljećima znao za njih i čeznuo upoznati Barda. Machiavelli se oduvijek pitao kako, kada i gdje su se Shakespeare i Palamed upoznali. Prema dosjeima, njihov prvi zabilježeni susret dogodio se u Londonu, u devetnaestome stoljeću, ali Machiavelli je slutio da su se tada već odavna poznavali; neki su dokazi upućivali na to da je Bard dio Otela izvorno napisao za Palameda početkom sedamnaestoga stoljeća. Shakespeare je iskrsnuo u Londonu sredinom devetnaestoga stoljeća kao sakupljač krpa i preprodavač rabljene odjeće. Za njega je radilo najmanje šezdeset bosonogih uličara, spavajući na tavanu nekog skladišta u luci, a danju lunjajući gradom u potrazi za odbačenom odjećom i krpama. U jednom redarstvenom izvješću stajalo je kako postoji sumnja da se u tom skladištu pohranjuje ukradena roba i bar je dva puta ondje napravljena premetačina. Saracenski vitez u isto je vrijeme bio u Londonu, zarañujući kao glumac jednog kazališta U West Endu. Specijalizirao se za monologe iz Shakespeareovih djela. Machiavelli je proučio zrnatu fotografiju čovjeka za kojeg je utvrñeno da je William Shakespeare. Bila je slikana telefoto lećom i prikazivala muškarca sasvim obične vanjštine, odjevenog u prljavi plavi kombinezon, pognutog nad motor automobila s alatom i auto-dijelovima razbacanim oko nogu. U pozadini su se vidjela dva psa, a na slici su obojici oči ispale crvene. Druga fotografija bila je oštrija. Prikazivala je krupnog tamnoputog muškarca oslonjenog o bočnu stranu blistavog londonskog taksija, kako pije čaj iz bijele kartonske šalice. Iza njega se u pozadini nazirao kotač London Eye. Prostorijom odjekne glas izvjestitelja: "... bjesni već dva sata na ovom odlagalištu otpadnih vozila. Za sada nikakva tijela nisu iznesena v mjesta nesreće, a policijski službenici ih ni ne očekuju pronaći. Zapovjednici su zabrinuti zbog velike količine zapaljiva materijala na tom području pa vatrogasci u odlagalište ulaze s maskama za disanje. Postoji bojazan da će naslagane gume, ako se zapale, početi ispuštati otrovne plinove. Utješno je, meñutim, što su u ovom zapuštenom dijelu Londona gotovo sve kuće prazne i napuštene..." Machiavelli ugasi ton. Naslonivši se u kožnatom naslonjaču, proñe si rukama kroz kratko ošišanu, sijedu kosu, slušajući u tišini kako mu struže po dlanovima. Znači li to da je Dee ubio Alkemičara i oteo blizance? Izvjestitelj se pojavi na zaslonu držeći nešto nalik na kremene vrhove strelica, a Machiavelli

GIGA

137

zamalo padne iz naslonjača u žurbi da uključi ton. "... začudo pronašli nešto što podsjeća na kremene vrhove strelica." Kamera se okrene da pokaže slomljene strelice i koplja rasute posvuda po tlu. Machiavelli prepozna kratke i debele strelice za samostrijele. Dakle, ako je Dee zarobio blizance, nije to bilo bez otpora branitelja. Mobitel zabruji i prestraši Machiavellija. Izvadivši ga iz unutarnjeg džepa i pogledavši zaslon, odmah prepozna predug broj i nevjerojatan pozivni. Duboko udahne i javi se: "Da?" "Dee je poražen." Machiavellijev gospodar meñu Starijima govorio je tanašnim šaptom, kasnoegipatskim jezikom koji se koristio u Novom kraljevstvu prije tri tisuće godina. Machiavelli je odgovorio na uglañenom talijanskom svoje mladosti. "Gledam vijesti. Vidim da je u Londonu izbio požar; znam da se uz tu lokaciju vežu dvojica neutralnih besmrtnika. Pretpostavljam da su te dvije činjenice povezane." "Flamel i blizanci bili su ondje. Umakli su." "Čini se da je lokacija branjena; u televizijskom izvješću vidljivi su tragovi borbe - strelice, koplja i strelice za samostrijele. Možda smo engleskom Čarobnjaku trebali omogućiti veću potporu", oprezno napomene Machiavelli. "Bastet je bila tamo." Machiavelli zadrži bezizražajno lice; prezirao je božicu mačje glave, ali je znao da je bliska s njegovim gospodarom. "A i Cernunnos je poslan u pomoć Čarobnjaku." Machiavelli polako ustane. "Arhont?" upita nastojeći glasom prikriti zaprepaštenje. "A arhont je doveo Divlju hajku. To nisam odobrio; nitko od nas to nije odobrio. I ne želimo da se arhonti vrate na ovaj svijet.'' "Tko je to onda odobrio?" "Drugi", odsječe glas. "Deejevi gospodari i njihovi pristaše. To bi nam moglo ići u prilog; sad kad je Čarobnjak poražen, moraju narediti njegovo uništenje." Machiavelli odloži mobitel na stol i uključi spiker. Poravnavši sako, prekriži ruke na prsima i zagleda se u zid s televizijskim i računalnim zaslonima. Većina kanala s vijestima počela je prenositi požar u Sjevernom Londonu. "Dee nije budala; zasigurno zna da je u pogibelji." "Zna." Machiavelli se zamisli na Deejevu mjestu pitajući se kako bi postupio da su uloge zamijenjene. "Zna da mora oteti blizance i one stranice", čvrsto reče. "Samo će tako umilostiviti svoje Starije. Bit će očajan. A očajnici čine gluposti." Izvjestitelj je razgovarao s nekim uzbuñenim bradonjom koji je mahao jednim vrškom koplja. "Što želite da poduzmem?" upita Machiavelli. "Postoji li način da utvrdite gdje se u Engleskoj nalaze Flamel i blizanci prije negoli ih pronañe Dee?" "Ne vidim kako bih..." započne Machiavelli. "Zašto je Flamel u Londonu? Zašto je riskirao dovodeći blizance u samo srce Deejeva carstva? Znamo da želi obučiti blizance. Prema tome, koga bi — od pripadnika Starijeg roda, Sljedećeg naraštaja i besmrtnika — mogao tražiti?" "Bilo koga." Machiavelli iznenañeno trepne. Ne skidajući pogleda s televizijskih zaslona, nastavi: "Ja sam na čelu francuske tajne službe. Kako bih uopće mogao znati tko je u Londonu?" Bilo mu je drago što mu je glas ostao bezbojan i miran. "Pa valjda vam to piše u bazi podataka?" upita glas na drugoj strani veze, a Talijan je čuo smiješak s kojim je to pitanje izgovoreno. "Mojoj bazi podataka?" oprezno upita. "Da, vašoj tajnoj bazi podataka." Machiavelli uzdahne. "Očito nije tako tajna. Koliki znaju za nju?" pitao se na glas. "Čarobnjak zna", reče glas, "i to je prenio svojini gospodarima... a ja... pa, recimo samo da

GIGA

138

sam to otkrio preko njih." Machiavelli je pazio da mu lice ostane bezizražajno, u slučaju da ga gospodar može vidjeti. Oduvijek je znao da meñu Mračnim Starijima postoje podjele. To ga nije čudilo. Mračni Stariji nekoć su bili vladari, a gdje ima vladara, ima i pritajivanja, spletki, nauma o preuzimanju moći. Upravo je takvu politiku Machiavelli najbolje razumio i u njoj bio pravi majstor. Talijan sjedne i položi prste na tipkovnicu. "Što vas zanima?" s uzdahom upita. "London je Carobnjakov. Ali Flamel ima dvoje što su jedno, i oboje je Probuñeno. Djevojka poznaje Zrak i Vatru, a dječak ne poznaje ništa. Tko u Londonu vlada bilo kojom elementarnom magijom i, što je još važnije, tko bi bio dovoljno naklonjen Flamelu da u nju uputi blizance?" "Vi zasigurno imate i druge načine da to utvrdite?" upita Machiavelli dok su mu prsti letjeli po tipkovnici tankoj kao papir. "Naravno." Machiavelliju je bilo jasno sto je posrijedi. Njegov Stariji nije želio da ostali doznaju da traži podatke. Na zaslonu se pojave imena, neka popraćena fotografijama: bili su to Stariji u Londonu koji vladaju jednom ili više elementarnih magija. "U Londonu je dvanaest Starijih", reče, "i svi su odani nama." "A Sljedeći naraštaj?" Na zaslonu se pojavi šesnaest imena. Machiavelli provjeri kome su odani i ponovno odmahne glavom. "Svi su odani nama", ponovi. "Malo naših protivnika odlučilo se nastaniti u Engleskoj, premda ih ima nešto u Škotskoj i Irskoj." "Provjerite ljudske besmrtnike." Machiavellijevi prsti zaplešu po tipkovnici i ubrzo pola zaslona prekriju imena. "Ljudski besmrtnici raštrkani su diljem Engleske, Walesa i Škotske..." reče leteći prstima po tipkama da filtrira rezultate pretraživanja, "ali u Londonu ih je samo pet." "Tko su oni?" "Shakespeare i Palamed..." "Shakespeare je nestao i vjerojatno stradao u londonskom požaru", smjesta će Machiavellijev gospodar, "a Palamed je viñen s Alkemičarom. Nijedan od njih ne vlada elementarnim magijama. Tko još?" "Beibar Mameluk..." "Palamedov prijatelj, naš neprijatelj. Ne vlada elementarnim magijama." "Virginia Dare..." "Opasna, ubojita i odana samo sebi. Njezin gospodar je mrtav; vjerujem da ga je ona ubila. Gospodarica je Zraka, ali nesklona Flamelu i u prošlosti se borila na Deejevoj strani. Flamel se njoj neće obratiti? Machiavelli pogleda zadnje ime koje je bljeskalo na zaslonu. "A tu je i Gilgameš." "Kralj", uzdahne glas, "koji poznaje sve magije, ali nema moć da ih koristi. Naravno." "Kome je odan?" naglas se zapita Machiavelli. "Njegovo ime ne veže se ni uz jednog Starijeg." "Za Gilgamešovu besmrtnost zaslužan je Abraham Židov, tvorac Kodeksa. Vjerujem da postupak nije proveden kako treba. Naprsnuo mu je um, a stoljeća su ga učinila ludim i zaboravnim. Možda će poučiti blizance, ali bi, jednako tako, lako mogao i odbiti. Imate li adresu?" "Nema stalno prebivalište", reče Machiavelli. "Čini se da živi na ulici. Imam ovdje zabilješku da ga se obično može naći kako spava u parku nedaleko od Buxtonova zdenca, koji je u sjeni zgrade parlamenta. Ako su Flamel i blizanci bili na tom odlagalištu automobila u Sjevernom Londonu, trebat će im dosta vremena da se provezu kroz grad." "Moj uhoda izvijestio me da je crno vozilo napustilo tu lokaciju velikom brzinom."

GIGA

139

Machiavelli pogleda fotografiju Palameda pokraj crnog londonskog taksija. Zatim podigne sliku kako bi vidio registarsku tablicu. "Engleska prijestolnica ima više prometnih i sigurnosnih kamera nego ijedan europski grad", odsutno reče. "Više čak i od Pariza. Meñutim, služe se istim sustavom za nadzor prometa kao mi ovdje." Dva zaslona se zacrne i na njima se počnu pojavljivati kratki reci šifri dok je Machiavelli upadao u sustav londonskih kamera za nadzor prometa. "I iste računalne programe." Talijan uključi zemljovid Londona u visokoj rezoluciji i pronañe Buxtonov zdenac u Victoria Tower Gardensu pokraj zgrade parlamenta pa klikne na najbliži semafor. Šezdeset sekundi poslije, gledao je uživo prijenos s te prometne kamere. Gledajući oznaku vremena, počne vraćati snimku: 2:05... 2:04... 2:03... Promet je bio rijedak pa je ubrzao digitalnu snimku, preskačući po pet minuta u komadu. Tek kad se oznaka vremena vratila na 00:01, pronašao je što je tražio. Crni taksi zaustavio se na semaforu točno preko puta zdenca, a beskućnik je istrčao iz parka da mu obriše prozore. Taksi je ostao na križanju premda se uključilo zeleno. Tada je beskućnik ušao na stražnje sjedalo, a taksi krenuo. "Imamo ih", reče. "Zaputili su se na zapad cestom A302." "Kamo idu?" oštro upita Machiavellijev gospodar. "Želim znati kamo idu." "Dajte mi minutu..." Služeći se nezakonitim pristupnim šiframa, Machiavelli je prelazio sjedne semaforske kamere na drugu slijedeći taksi zahvaljujući registarskoj tablici preko Parliament Squarea, Trafalgar Squarea na Piccadilly i A4. "Izlaze iz Londona", napokon reče. "U kojem pravcu?" "Idu na zapad po M4." "Kamo to idu?" zareži Stariji. "Zašto odlaze iz Londona? Ako kane nagovoriti Gilgameša da pouči blizance elementarnim magijama, to valjda mogu učiniti i u nekoj sigurnoj kući u Londonu, zar ne?" Machiavelli uveća zemljovid tražeći značajne lokacije na pravcu kojim su se zaputili. "Stonehenge", odjednom reče. "Kladim se da idu do Stonehengea. Zaputio se prema zmajevim brazdama u Salisburijskoj ravnici", uvjereno ustvrdi. "Ta su vrata stoljećima zatvorena", reče Stariji. "Cak i da odaberu prava, trebala bi im moćna aura da ih aktiviraju." "A Gilgameš nema aure", posve tiho reče Machiavelli. "Alkemičar bi to trebao sam izvesti. Ali to bi bilo ludilo; u oslabljenu stanju, takav bi mu napor sagorio auru i spržio ga u nekoliko sekundi." "To možda bude dovoljno da otvori vrata i gurne blizance kroz njih", reče Mračni Stariji. Machiavelli podigne pogled na zaslon prateći crni taksi koji je vozio cestom A4 obasjan žućkastim sjajem ulične rasvjete. "Zar bi se Nicholas Flamel žrtvovao za blizance?" zapita se naglas. "Vjeruje li on — vjeruje li doista — da su to blizanci iz legende?" "Da. U to vjeruje i Dee, a vjerujem i ja." "Onda ne dvojim da bi se žrtvovao za njihov spas." "Postoji jedna druga mogućnost", reče Machiavelli. "Bi li mogao učiniti da blizanci otvore vrata? Znamo da su im aure dovoljno snažne." Na drugom kraju veze dugo je vladao muk. Talijan je čuo sablasne ulomke pjesme, kao na nekom udaljenom radiju. Ali pjesma je bila sjetna spartanska koračnica. "Vrata u Salisburyju vode na američku Zapadnu obalu, sjeverno od San Francisca." "To sam vam i ja mogao reći", reče Machiavelli. "To ćemo uzeti u obzir u svojim planovima", reče Stariji. "A što točno znači..." započne Machiavelli, ali veza se prekine.

GIGA

140

Četrdeset šesto poglavlje Joshova desna ruka poleti naprijed i prsti se oviju oko Gilgamešova zapešća. U jednom pokretu ga je stegnuo i okrenuo tako da je nož ispao iz kraljeve ruke i zario se u gumeni otirač na podu. Sophie se sagne i brzo ga podigne. "Ej", vikne Palamed čuvši neočekivano komešanje. "Sto se to dogaña tamo iza?" "Ništa", brzo odgovori Flamel, prije negoli su Josh i Sophie stigli išta reći. "Sve je pod kontrolom." Gilgameš se vrati na sjedalo držeći se za bolno zapešće i streljajući Alkemičara srditim pogledom. Pogleda nož u Sophienim rukama. "To hoću natrag." Ne obazirući se na njega, Sophie ga preda bratu, koji ga pruži Nicholasu. Drhtala je, zatečena onime što se maločas dogodilo... ali i zbog nečega drugog: straha. Nikada nije vidjela Josha da se tako kreće. Čak je i svojim izoštrenim osjetilima tek u zadnji čas vidjela nož u Gilgamešovoj ruci, a Josh je već bio krenuo u napad i glatko ga razoružao, ne ispustivši ni glasa, čak se i ne podigavši sa sjedala. Privukavši noge prsima, ovila je ruke oko potkoljenica i položila bradu na koljena. "Želite li nam reći što je ovo sad bilo?" tiho upita. "Trebalo mi je neko vrijeme", mrko će Gilgameš zureći u Flamela. "Ali znao sam da si mi odnekud poznat." Namreška nos. "Trebao sam prepoznati tvoj gnusan smrad." Onjuši. "Nosiš li još metvicu ili si izabrao prikladniji miris?" Oba blizanca automatski onjuše zrak, ali nisu ništa osjetili. "Ostao sam na metvici", tiho će Alkemičar. "Vidim da se poznajete", reče Josh. "Susreli smo se nekoliko puta tijekom godina", potvrdi Nicholas. Pogleda kralja. "Perenelle vam šalje pozdrave." Kad se Gilgameš okrenuo prema blizancima, ulična rasvjeta oblije mu lice. "A i znao sam da sam vas već negdje susreo", plane. "Nikada vas u životu nismo vidjeli", iskreno će Josh. "Iskreno, nismo", potvrdi Sophie. Besmrtnikovim licem preleti smeten izraz; zatim odmahne glavom. "Ne, lažete. Vi ste Amerikanci. Već smo vas susreo. Sve vas." Upirao je prstom u sve redom. "Vas dvoje bili ste s Flamelima. Tada ste me pokušali ubiti." "Nisu to bili ovi blizanci", tiho će Nicholas. "I nismo vas željeli ubiti. Željeli smo vas spasiti." "Možda nisam želio biti spašen", plačljivo će Gilgameš. Pogne glavu tako da mu je kosa pala na čelo i prekrila oči. Zatim proviri kroz nju i pogleda blizance. "Zlato i srebro, ha?" Oboje kimnu. "Blizanci iz legende?" "Tako nam kažu." Josh se nasmiješi. Krajičkom oka pogledavši sestru, vidje da i ona kima; znala je što kani pitati. Dok je Josh govorio, upravila je pozornost u Alkemičara da vidi kako će reagirati, ali njegovo lice bilo je nepomično poput krabulje, koju su ulična svjetla u letu činila mračnom i ružnom. Brat se nagne prema Gilgamešu. "Sjećate li se kad ste upoznali te druge američke blizance?" "Naravno." Kralj se namršti. "Pa, prošlog mjeseca..." Utihne. Kad je ponovno progovorio, u glasu mu se čula duboka bol. "Ne. Nije to bilo prošlog mjeseca, niti prošle godine, niti prošlog desetljeća. Bilo je to..." Pogled mu odluta, a onda ga upre u Alkemičara. "Kad je to bilo?" Blizanci se takoñer okrenu prema Flamelu. "Bilo je to 1945. godine", odsječe Nicholas. "I to u Americi?" upita Gilgameš. "Reci mi da je to bilo u Americi." "U Novom Meksiku." Kralj pljesne. "Znao sam da sam bar nešto pogodio. Kako je završio zadnji par?" odjednom upita Flamela.

GIGA

141

Alkemičar ostade nijem. "Mislim da bismo i mi voljeli čuti odgovor na to pitanje", hladno će Sophie, a oči joj se zacakle srebrno. "Znamo da je bilo drugih blizanaca." "Mnogo drugih blizanaca", dometne Josh. "Sto im se dogodilo?" oštro upita Sophie. Učini joj se da negdje u dubini uma već zna odgovor, ali ga je željela čuti od Flamela. "Bilo je drugih blizanaca prije vas", napokon prizna Flamel. "Ali oni nisu bili pravi blizanci." "I svi su umrli!" reče Josh, glasom napuklim od srdžbe. Automobil ispuni miris naranača, ali kiseo i gorak. "Ne, ne svi", plane Flamel. "Neki jesu, a neki su doživjeli starost. Meñu njima i zadnji par." "A što se dogodilo onima koji nisu preživjeli?" brzo upita Sophie. "Nekoliko ih je oštećeno tijekom Buñenja." "Oštećeno?" Sophie se uhvati za tu riječ, čvrsto odlučivši kako mu neće dopustiti da išta prešuti. Alkemičar uzdahne. "Svakoga je moguće Probuditi. Ali svatko drukčije prima taj postupak. Neki nisu bili dovoljno snažni da izdrže navalu osjećaja. Neki su pali u komu, drugi završili izgubljeni u snovima ili nesposobni za život u stvarnome svijetu, a nekima se osobnost rascijepila pa su ostatak života proveli u ludnicama." Sophie počne drhtati. Flamelove riječi u njoj su izazvale tjelesnu mučninu. Zastrašio ju je čak i način na koji je to izgovorio - hladno, bezosjećajno. Shvatila je da su Joshove sumnje opravdane: Alkemičaru se nije moglo vjerovati. Kad ih je Nicholas Flamel odveo Vještici od Endora da ih probudi, bio je potpuno svjestan strašnih posljedica neuspješna Buñenja. Usprkos tomu, želio je da to učine. Josh se privuče bliže sestri na sjedalu i zagrli je. Nije mogao govoriti. Znao je da mu malo, jako malo fali da udari Alkemičara. "Koliko je još parova blizanaca bilo, Flamel?" upita Gilgameš. "Živiš na ovoj zemlji više od šesto sedamdeset godina. Jedan par po stoljeću? Dva para? Tri? Koliko si života uništio u potrazi za blizancima iz legende?" "Previše", šapne Alkemičar. Naslonio se u sjenu, a ulična svjetla pokraj kojih su jurili bojala su mu vlažne oči sumpornožutom. "Zaboravio sam očevo lice i majčin glas, ali pamtim imena i lica svih blizanaca, a ne proñe ni dan da ne pomislim na njih i ne požalim što su izgubljeni." Uto ruka s nožem crnog sječiva sune iz mraka i upre se u Sophie i Josha. "Ali svaka pogreška koju sam učinio, svako neuspjelo Buñenje, postupno i neumoljivo, vodilo me prema njima, pravim blizancima iz legende. Ovoga puta nema mjesta sumnji." Nastavi glasnije, grubljim i promuklim glasom. "Kad bi bili upućeni u sve elementarne magije, mogli bi se suprotstaviti Mračnim Starijima. Pružit će ovome svijetu šansu za opstanak u bici koja nam predstoji. Sve pogibije i izgubljeni životi neće biti uzaludni." Nagne se naprijed iz sjene i prodorno pogleda Gilgameša. "Hoćete li ih poučiti? Hoćete li im pomoći da se suprotstave Mračnim Starijima? Hoćete li ih uputiti u Vodenu magiju?" "Zašto bih?" jednostavno upita Gilgameš. "Pomogli biste spasiti svijet." "Već sam ga spašavao. Nitko mi nije bio zahvalan. A danas je u gorem stanju nego ikad." Alkemičarov osmijeh preraste u zvjersko kešenje. "Poučite ih. Dajte im moć. Otet ćemo Deeju i njegovim Mračnim Starijima Kodeks pa mu pripojiti dvije zadnje stranice. Predat ću Knjigu blizancima: znate da Knjiga Abrahama Židova sadrži čarolije kojima bi se ovaj svijet ponovno mogao pretvoriti u raj." Kralj se nagne prema blizancima. "A Kodeks sadrži i čarolije koje bi ovaj svijet mogle pretvoriti u prah i pepeo", odsutno napomene. Prst mu se pokrene i stane upirati u sve redom dok je ponavljao drevne stihove: "A besmrtnik će smrtnika poučit'. Dvoje što su jedno, postat' moraju jedno što je sve.'" Nasloni se. "Jedno koje spašava svijet, jedno koje ga uništava. Samo

GIGA

142

koje?" Vještičina sjećanja počnu navaljivali na Sophiene misli i u svijest joj stanu probijati nepovezani prizori. Plimni val tutnji bujnim krajolikom, zapljuskuje šumu i briše sve pred sobom... Niz vulkana eruptira jedan za drugim, odlama goleme komade krajolika, more se pjeni, bijelo i vruće u dodiru s crveno-crnom lavom... Na nebu se vrtlože olujni oblaci, kapi tamne od prašine, snježne pahulje crne od čañe... "Nemam proročki dar", plane Flamel. "Ali ovo znam da je istina: ne budu li blizanci uvježbani i osposobljeni za obranu, Mračni Stariji će ih oteti, porobiti i njihovim se čudesnim aurama poslužiti za otvaranje dveri Carstava sjena. Mračnim Starijima nedostaje Završni zaziv iz Kodeksa, ali jednom kad ga se domognu, ponovno će uspostaviti vlast na zemlji." "Čak i bez Kodeksa, Mračni Stariji mogli bi započeti taj postupak domognu li se blizanaca", reče Gilgameš, mirnim i ravnodušnim glasom. "Završni zaziv osmišljen je da otvori dveri svih Carstava sjena istodobno." "Što bi bilo s nama poslije?" upita Josh, prekidajući dug muk koji je zavladao. Pritisnuo je dlanovima prsa da opipa dvije stranice koje je istrgnuo iz Knjige Abrahama Zidova i nosio ih pod majicom. "Ne bi bilo nikakvog 'poslije', kako za vas, tako i za čovječanstvo." Palamed je vozio u tišini gotovo deset minuta, a onda je Gilgameš pročistio grlo i rekao: "Uputit ću vas u Vodenu magiju pod jednim uvjetom." "Kakvim uvj—" zausti Josh. "Pristajemo", reče Sophie. Pogleda brata. "Bez obzira na uvjete." "Kad sve ovo završi, ako preživimo, želim da mi obećate da ćete se vratiti k meni s Knjigom Abrahama Zidova", reče im kralj. Josh zausti da postavi još jedno pitanje, ali mu Sophie stegne prste svom snagom. "Vratit ćemo se, budemo li mogli." "Ima jedna čarolija, već na prvoj stranici Kodeksa." Kralj zatvori oči i zabaci glavu. Govorio je posve razgovijetno, premda je šaptao. "Stajao sam uz Abrahamovo rame i gledao kako je prepisuje. To je magijska formula koja daruje besmrtnost. Donesite mi je." "Zašto?" zbunjeno upita Josh. "Pa već ste besmrtni." Gilgameš otvori oči i pogleda Sophie, a njoj odjednom sine zašto želi knjigu. "Kralj želi da tu magijsku formulu upotrijebimo naopako", tiho reče. "Želi ponovno biti smrtan." Gilgameš se nakloni. "Želim proživjeti svoj život i umrijeti. Želim ponovno biti čovjek. Želim biti normalan." Sjedeći mu sučelice, Sophie Newman nijemo kimne, slažući se s njime.

GIGA

143

Četrdeset sedmo poglavlje Premda joj je kasnoposlijepodnevno sunce grijalo lice, Perenelle odjednom proñu ledeni trnci. "Kako to misliš da nisi s Nicholasom i djecom?" panično upita, pozorno zureći u plosnat tanjur pun pomalo mutne vode. Vitice njezine bijele aure uvijale su se na površini tekućine. U nju su iz vode bez treptanja piljile oči zelene poput trave, krupne i uvećane. "Razdvojili smo se." Premda je Scathachin glas bio posve tih, u njemu se jasno čuo očaj. "Zadržala me neka gnjavaža", prizna, govoreći sa snažnim keltskim naglaskom, kao i uvijek kad bi joj bilo neugodno. Čarobnica je sjedila oslonjena leñima o toplo kamenje svjetionika na Alcatrazu, zagledana u tekućinu pred sobom. Duboko udahnuvši, podigne glavu da pogleda grad onkraj zaljeva. Srce joj je počelo ubrzano tući kad je shvatila da su Nicholas i djeca nezaštićeni. Za zadnjeg razgovora, jednostavno je pretpostavila da je Scathach uz njih, negdje u pozadini, ali ju je posve zaokupio razgovor s Williamom Shakespeareom, a onda su je napale vetale. Ponovno spusti pogled. Scathach se odmaknula od zrcalne površine koja je prenosila njezinu sliku pa je Perenelle vidjela i nešto više od lica. Scattynim čelom pružale su se četiri duge posjekotine koje su podsjećale na tragove kandža, a činilo se i da ima modricu na jednoj jagodičnoj kosti. "Gnjavaža, kažeš. Jesi li dobro?" upita. Nije bila sigurna što bi Sjena sve nazvala gnjavažom. Vampirica Sjena pokaže zube divljim, neljudskim osmijehom. "Ništa s čime se ne bih mogla nositi." Perenelle je znala da mora ostati mirna i usmjeravati auru. Toliko je bila usredotočena na dalekoviñenje i održavanje veze sa Scathach da su joj drugi sustavi obrane popuštali, pa je u zraku oko sebe već nazirala titrave kretnje sablasti Alcatraza. Budući da su joj s aure otpadali zaštitni slojevi boje, sablasti su se počele okupljati oko nje i uznemiravati je, pa se pobojala da će izgubiti vezu s Djevičanskom ratnicom. "Scathach, reci mi", mirno joj se obrati pozorno zureći u vodu, "gdje su Nicholas i blizanci?" U vidno polje uñe joj Sjenina jarkocrvena kosa. "U Londonu." "To znam. Razgovarala sam s njim danas." Perenelle je čula posve blago oklijevanje u Ratničinu glasu. "Ali...?" "Pa, mislimo da su još u Londonu." "Mislite!" Čarobnica duboko udahne i proguta val srdžbe. Površinom vode prostruji drhtavo bijelo svjetlo, a slika se zaleluja i izlomi. Bila je prisiljena čekati da se slika ponovno smiri. "Što se dogodilo? Reci mi sve što znaš." "Na vijestima su javili o neobičnim nemirima sinoć u gradu..." "Sinoć?" smeteno upita Perenelle. "Koliko je sati? Koji je dan?" "Ovdje u Parizu je utorak. Prošlo je dva u noći." Perenelle oduzme vremensku razliku: na Zapadnoj obali još je bio ponedjeljak, oko pet poslijepodne. "Kakvi neobični nemiri?" nastavi. "Sky News izvijestio je o oluji i prolomu oblaka nad jednim uskim područjem Sjevernog Londona. Euronews i France24 prenijeli su priču o golemom požaru na zapuštenom odlagalištu starih vozila, takoñer u Sjevernom Londonu." "To možda ništa ne znači", reče Perenelle, premda je slutila da je to nekako povezano s Nicholasom i blizancima. Na drugoj strani Atlantika, Scatty odmahne glavom. "U zapaljenom odlagalištu pronañene su rasute kremene strelice, brončana koplja i strelice za samostrijele. Jedan izvjestitelj pokazao je šaku vrhova strelica pred kamerom. Izgledaju posve novo. Neki povjesničar rekao je da potječu iz neolitika, ali dodao da su brončana koplja Rimska, a strelice za samostrijele srednjovjekovne. Tvrdi da su to sve izvorni povijesni predmeti." "Došlo je do borbe", kratko će Perenelle. "Tko je bio umiješan?" "Nemoguće je procijeniti, ali znaš tko živi u gradu i okolici." Perenelle je to i predobro znala. Na britanskom otočju nastanili su se deseci stvorenja koja je

GIGA

144

onamo privuklo obilje zmajevih brazda i Carstava sjena. Većina ih je bila odana Mračnim Starijima. "Jesu li na odlagalištu pronañena kakva tijela?" smrknuto upita. Ako se išta dogodilo Nicholasu i blizancima, prerovat će grad u potrazi za Deejem. Lovac će otkriti kako je biti lovina. A ona je imala šest stoljeća iskustva u čaranju na kojeg se mogla osloniti. "Odlagalište automobila bilo je napušteno. Zapaljeno je nešto nalik na opkop pun nafte i sve je prekrio debeo sloj sivog pepela." "Pepela?" Perenelle se namršti. "Imaš li kakvu ideju od čega je mogao nastati?" "Postoji nekoliko vrsta stvorenja koje se nakon smrti pretvaraju u pepeo", polako će Scatty. "Uključujući besmrtne ljude", doda Perenelle. "Ne vjerujem da je Nicholas poginuo", brzo će Scatty. "Ni ja", šapne Čarobnica. Znala bi da mu se nešto dogodilo, osjetila bi to. "Možeš li kako stupiti u vezu s njim?" upita Scatty. "Mogla bih pokušati, ali ako je u bijegu..." "Mene si pronašla." Scatty se nasmiješi. "Premda si me prilično prestrašila." Ratnica je stajala pred zrcalom u kupaonici i utrljavala antiseptičku kremu u porezotine, kad se staklo zamaglilo, a onda razbistrilo i pokazalo Perenelle Flamel. Scatty se zamalo ubola prstom u oko. Perenelle se sjetila da bi besmrtnicu mogla potražiti dalekovi-ñenjem kad je otkrila da nju netko uhodi pomoći zdjele plemena Anasazi. Odabrala je najtoplije mjesto na otoku, gdje se bijelo kamenje svjetionika pržilo na suncu. Napunivši pliticu vodom, sjela je i pustila da joj poslijepodnevno sunce napuni auru. Tada je zamolila de Ayalu da ostalim duhovima Alcatraza ne dopusti prići kad ona spusti obrambeni štit. A zamolila ga je i da je upozori priñe li joj Božica vrana. Perenelle tom stvorenju nije baš posve vjerovala. Bilo je začudno lako uspostaviti vezu sa Sjenom. Perenelle je poznavala Scathach stoljećima. Lako je mogla zamisliti sve na njoj: jarkocrvenu kosu i blistave, zelene oči, okruglo lice i pjegice na ravnom nosu. Nokti su joj uvijek bili neravni i nagrizeni. Izgledala je kao sedamnaestogodišnja djevojka; zapravo je imala više od dvije tisuće petsto godina i u borilačkim vještinama nije joj bilo premca. Uvježbavala je najbolje ratnike na svijetu i junake iz legendi, a Flamelima je više puta spasila glavu. Oni su joj se za to odužili. Premda je Sjena bila tisuću osamsto godina starija od nje, Perenelle ju je počela doživljavati, ako ne baš kao kćer, onda bar kao nećakinju. "Reci mi što se dogodilo, Scatty," oštro zatraži Perenelle. "Nicholas i blizanci pobjegli su u London. Vodio je djecu Gilgamešu." Perenelle kimne. "Znam to. Nicholas mi je rekao. Rekao je i da su oboje Probuñeni", doda. "Oboje", potvrdi Scatty. "Djevojka je usvojila dvije elementarne magije, ali dječak još nije školovan. No, ima Clarent." "Clarent", promrmlja Perenelle. Gledala je kako muž uranja to drevno sječivo u natprozornik njihova doma u Rue du Montmorency. Ona ga je željela uništiti; on je odbio. Obrazlagao je da je starije od većine civilizacija i da ga nemaju pravo uništiti; tvrdio je i da je tom oružju vjerojatno ionako nemoguće naštetiti. "A gdje si ti?" upita Perenelle. "U Parizu." Scathachino lice povremeno bi se zamutilo. "Duga je to priča. Neki su dijelovi jako dosadni. Posebno onaj kad me Dagon uvukao u Seinu..." "Netko te odvukao u Seinu!" Nicholas joj to nije spomenuo. Scatty kimne. "Dogodilo se to tek što su me spasili od Nidhogga koji je divljao pariškim ulicama." Perenelle je zurila u nju otvorenih usta. Napokon reče: "A gdje su za to vrijeme bili Nicholas i blizanci?" "Oni su progonili Nidhogga ulicama i spasili me." Čarobnica iznenañeno trepne. "To nije slično mojemu Nicholasu."

GIGA

145

"Mislim da su blizanci bili zaslužniji za to", reče Scathach. "Posebno dječak, Josh. Spasio mi je život. Mislim da je ubio zmaja." "A onda si pala u rijeku", reče Perenelle. "Dagon me povukao", smjesta je ispravi Scathach. "Izronio je poput krokodila i zgrabio me." "Nisi li se jednom sukobila s njim i jatom Potama, ljudi-riba, kod otoka Kaprija?" Scattyni zvjerski, vampirski zubi ponovno bijesnu. "E, to je bio dobar dan." Smiješka nestane. "Kako bilo, iskrsnuo je u Parizu kao Machiavellijev sluga." "Čula sam da je Talijan u Parizu." Perenelle kimne. "Na čelu je njihove tajne službe ili nečega sličnog. Kad me Dagon povukao pod vodu, bila sam napola bez svijesti. Ali Seina je bila tako hladna da sam se od šoka posve razbudila. Borili smo se satima dok su nas struje vukle nizvodno. Nije to bila najteža bitka u kojoj sam ikad sudjelovala, ali Dagon je bio u svom elementu, a voda je znatno ublažavala moje udarce." "Vidim da te uspio ogrepsti." "Posrećilo mu se", otpuhne Scatty, kao da to nije ništa. "Izgubila sam ga negdje kod Tes Dampsa i trebalo mi je dva dana da se vratim u grad." "Jesi li sada na sigurnom?" "S Ivanom sam." Sjena se nasmiješi. "I Saint-Germainom." Rastegne osmijeh od uha do uha. "Vjenčali su se!" Odmakne glavu i u vidokrug uñe novo lice, krupnih, sivih očiju koje su prevladavale malim, dječačkim licem. "Madame Flamel." "Ivana!" Perenelle se nasmiješi. Ako je Scatty smatrala nećakinjom, onda je Ivana svakako bila kći koju nikad nije imala. "Napokon si se udala za Francisa?" "Pa, hodali smo stoljećima. Bilo je krajnje vrijeme." "Bilo je. Ivana, drago mi je da te vidim", nastavi Perenelle. "Žalim samo što to nije u sretnijim okolnostima." "Slažem se", reče Ivana Orleanska. "Ovo su doista strašna vremena. Posebno za Nicholasa i djecu." "Jesu li oni doista blizanci iz legende?" upita Perenelle, znatiželjna čuti prijateljičino mišljenje. "Uvjerena sam u to", spremno odgovori Ivana Orleanska. "Djevojčina aura snažnija je i čišća čak i od moje." "Možeš li otputovati u London?" upita Čarobnica. Sitno lice u vodi zamuti se jer je žena na drugoj strani odmahnula glavom. "Nemoguće. Machiavelli nadzire Pariz i zatvorio je sve izlaze iz grada tvrdeći da je riječ o pitanju nacionalne sigurnosti. Granice su zatvorene. Svi letovi, trajekti i vlakovi pod strogom su prismotrom i sigurna sam da imaju naš opis — Scattyn svakako. Policija je posvuda; zaustavlja ljude na ulicama tražeći isprave, a na snazi je i policijski sat od devet navečer. Policija je objavila zrnatu snimku sigurnosne kamere koja prikazuje Nicholasa, blizance, Scatty i mene pred Notre Dameom." Perenelle odmahne glavom. "Želim li znati što ste radili pred katedralom?" "Razbijali vodorige", nehajno odvrati Ivana. "Znala sam da nisam smjela pitati. Zabrinuta sam za Nicholasa i djecu. S obzirom na Nicholasov osjećaj za orijentaciju, vjerojatno su se izgubili. A Deejeve uhode su posvuda", očajno doda Perenelle. "Vjerojatno je znao da su stigli čim su stupili u zemlju." "Ma, ne brini, Francis je uredio da ih Palamed pokupi. On ih štiti. Dobar je on", umiri je Ivana. Perenelle kimne slažući se. "Ali ne može se mjeriti sa Sjenom." "Dobro, s njom se nitko ne može mjeriti", složi se Ivana. "A gdje si ti sada, madame?' "Zarobljena na Alcatrazu. U nevolji sam", prizna.

GIGA

146

Scattyno lice ugura se do prijateljičina. "Kakvoj nevolji?" "Ćelije su pune čudovišta, more je puno Nereida. Nerej čuva vodu, a hodnicima luta sfinga. U takvoj nevolji." Smiješak Ivane Orleanske zablista. "Pa, ako si u nevolji, moramo ti pomoći!" "Bojim se da je to nemoguće", reče Perenelle. "Ah, ali madame, upravo si me ti davno naučila da riječ nemoguće ništa ne znači." Perenelle se nasmiješi, "To sam doista rekla. Scatly, poznaješ li nekoga u San Franciscu tko bi mi mogao pomoći? Moram pobjeći s ovoga otoka. I pridružiti se Nicholasu." "Ne znam nikoga kome vjerujem. Možda netko od mojih učenika—" "Ne", prekine je Perenelle. "Neću izlagati ljude opasnosti. Mislila sam na Starije koji su nam odani ili nekog pripadnika Sljedećeg naraštaja." Scatty porazmisli, a onda polako odmahne glavom. "Nema nikoga kome vjerujem", ponovi. Osvrne se slušajući neki razgovor iza sebe, a kad je ponovno pogledala u zrcalo, na licu joj je blistao smiješak. "Imamo plan. Bolje rečeno, Francis ima plan. Možeš li još malo izdržati? Stižemo." "Mi? Tko su mil" upita Perenelle. "Ivana i ja. Dolazimo na Alcatraz." "Kako možete dovde ako ne možete ni do Londona?" započne Perenelle, ali uto se voda namreška i zatrese, a oko nje se odjednom sjate nebrojeni duhovi Alcatraza, svi uglas tražeći pozornost. Veza se prekine.

GIGA

147

Četrdeset osmo poglavlje Doktor John Dee stajao je pred divovskim, debelim prozorskim staklom na jednom od najviših katova Canary Warf Towera, u kojem je bilo londonsko sjedište tvrtke Enoch Enterprises. Pijuckajući šalicu kipućeg biljnog čaja, gledao je prvo treperenje zore na istočnom obzoru. Svježe istuširan, kose začešljane s lica, odjeven u sivo trodijelno odijelo šivano po mjeri, nije više bio nimalo nalik na prljavu skitnicu koja je prije manje od sat vremena prišla stražarskoj kućici na parkiralištu. Čarobnjak je dao sve od sebe da izbjegne kamere, a jednostavna hipnotička čarolija prikovala je čuvarovu pozornost za crno-bijele kvadrate novinske križaljke. Sve i da je poželio, čovjek ne bi mogao odlijepiti pogleda s nje. Držeći se sjena, Dee je prešao prazno parkiralište i ušao u privatno dizalo pa utipkao osobnu sigurnosnu šifru — 13071527 — i odvezao se ravno u svoj apartman na vrhu zgrade. Deejeva tvrtka Enoch Enterprises zauzimala je cijeli kat Canary Warf Towera, najviše zgrade u Velikoj Britaniji, točno u srcu londonskog bankarskog okruga. Imao je slične urede po cijelome svijetu i, premda ih je rijetko posjećivao, Dee je u svakom držao luksuzan privatni apartman. U svakom uredu bio je ugrañen visok sef koji se otvarao samo nakon skeniranja Deejeva dlana i mrežnica. U njemu je držao odjeću, gotovinu u različitim valutama, kreditne kartice i nekoliko putovnica na desetak imena. U prošlosti mu se znalo dogoditi da zaglavi negdje bez novca i odjeće, pa se zakleo da se to više neće ponoviti. Tek kad je stao pod kipući tuš i kad mu se prljava i crna voda počela slijevati s tijela, imao je vremena da porazmisli o mogućnostima koje mu se nude. Morao je priznati da ih je malo. Može pronaći Alkemičara, ubiti ga, oteti stranice koje nedostaju i zarobiti blizance. A može se i dati u bijeg. Mogao bi pobjeći iz Engleske s lažnom putovnicom i sakriti se u nekom zabitom mjestu, gdje bi ostatak života proveo u strahu. Ne bi se smio služiti aurom kako ne bi otkrila njegovo skrovište, neprestano bi se osvrtao i čekao da se neki od njegovih gospodara pojavi i ščepa ga. Čim bi mu položio ruke na golo meso, čarolija besmrtnosti bila bi razvrgnuta, a on bi ostario i umro. Moguće je i da bi ispunili obećanje: vratili mu smrtnost i pustili da mu proteklih pet stoljeća izjede tijelo... a onda ga ponovno učinili besmrtnim u posljednjim trenucima duboke starosti. Dee se strese. Bio bi živi mrtvac. Izašavši iz tuš-kabine, prijeñe rukama po zamagljenom zrcalu i zagleda se u svoj odraz. Pričinja li mu se ili su mu se na čelu i oko očiju pojavile nove bore? Proveo je stoljeća u pokretu — u bijegu od pogibelji ili u potjeri za Alkemičarom i njemu sličnima. Skrivao se i šuljao, drhtao od straha pred Starijima kojima služi, uvijek bez pitanja ispunjavajući njihove naloge. Vlaga je klizila zrcalom stvarajući privid da Čarobnjak plače. No, on više nije plakao; zadnji put kad je pustio suzu, bilo je to 1597. godine, kad je umro njegov sinčić Nicholas. Više neće bježati. Proučavajući magiju i vradžbine, Čarobnjak je naučio daje svijet pun neograničenih mogućnosti, a godine koje je proveo istražujući alkemiju s Flamelom pokazale su mu da ništa — pa čak ni tvar — nije kruta i nepromjenjiva. Svime se može baratati. Svoj je dug život posvetio pokušaju da promijeni svijet, poboljša ga povratkom Mračnih Starijih. To je bio naizgled nemoguć zadatak, jer je sve bilo protiv njega, ali tijekom stoljeća približio se uspjehu i sada je Starije od povratka dijelio samo jedan korak. Njegov položaj bio je gotovo beznadan i pogibeljan, ali kanio ga je popraviti. Ključ opstanka bio je jednostavan: mora pronaći Flamela. Žurno se odjenuo uživajući u čistoj odjeći na koži, spravio si čaj i prišao prozoru da pogleda grad kojim vlada. Zagledan u beskrajne ulice, shvatio je koliko ga golem zadatak čeka; nije imao pojma kamo je Alkemičar odveo djecu. Doduše, u Londonu je imao agente — i ljude, i bića druge vrste. Ulicama su kružili besmrtni plaćenici i oni iz Sljedećeg naraštaja. Svi su dobili najnoviji opis Alkemičara i djece, a tom je

GIGA

148

popisu kanio dodati Palameda i Barda. Nagradu će udvostručiti - ne, utrostručiti. Samo je pitanje vremena kad će netko ugledati to društvance. Ali on vremena nije imao. Deeju zazuji mobitel u unutrašnjem džepu sakoa i odsvira uvodne taktove teme Dosjea X. Dee iskrivi lice; to mu odjednom više nije bilo duhovito. Odloživši šalicu s čajem, iskopa mobitel iz džepa i čvrsto ga stegne pa se tek onda odvaži pogledati zaslon. Bio je to onaj očekivani, nemoguće dug, ali svaki put drukčiji broj. Čudilo ga je samo što im je trebalo tako dugo da nazovu; možda su čekali da se on javi s izvješćem. Prst mu je lebdio nad zelenom tipkom za javljanje, ali je znao da će pritiskom otkriti Starijima gdje se nalazi. Sumnjao je da bi poživio dovoljno dugo da popije čaj do kraja. Doktor John Dee vrati mobitel u džep ne odgovorivši na poziv i podigne šalicu. U sljedećem trenutku ponovno izvadi mobitel i utipka broj koji je znao napamet. Osoba se javila već nakon prvog zvona. "Trebam uslugu." Niccolo Machiavelli skoči na noge iz naslonjača. "Favore?" reče, nehotice prešavši na talijanski. "Uslugu", odgovori Dee na istom jeziku. "Ne sumnjam da ste čuli za moju malu poteškoću." "Upravo gledam požar u Londonu na vijestima", oprezno reče Machiavelli Deeju, svjestan da se razgovor možda snima. "Pretpostavljam da ste umiješani." "Flamel i ostali pobjegli su automobilom", nastavi Dee. "Moram ih zaustaviti." "Znači, još ih progonite?" reče Machiavelli. "Do smrti", reče Čarobnjak. "Koja bi me mogla snaći ranije negoli bih želio", doda. "Ali gospodarima sam se zakleo ispuniti svoju dužnost. Vi razumijete što je dužnost, Machiavelli, zar ne?" Talijan kimne. "Razumijem." Spusti se u naslonjač. "Sto želite da učinim?" Baci pogled na sat. U Parizu je bilo 5:45. "Imajte na umu da za nekoliko sati letim u San Francisco." "Želim da nekoga nazovete, to je sve." Machiavelli je šutio ne želeći se obvezati ni na što. Znao je da bi taj razgovor mogao biti vrlo, vrlo opasan. Njegov i Deejev gospodar nisu se u svemu slagali, ali imali su isti cilj: povratak Mračnih Starijih na zemlju. Machiavellli je znao da mora pokazati da ih u svakom pogledu podupire. Jednom kad se Mračni Stariji vrate, započet će pravi boj za premoć na planetu. Naravno, nadao se da će njegov gospodar i njegovi sljedbenici iz njega izaći kao pobjednici, ali preuzmu li Deejevi gospodari vlast, moglo bi biti korisno imati Deeja za saveznika. Machiavelli se naceri i protrlja ruke; takve su ga spletke podsjećale na dobre stare dane vladavine obitelji Borgia. "Kao čelni čovjek francuske tajne službe", nastavi Dee, "zasigurno ste u doticaju s britanskim kolegama." "Naravno." Machiavelli počne kimati. Odjednom mu je bilo jasno što će Čarobnjak moliti. "Dopustite da im se javim", brzo reče. "Obavijestit ću ih da su teroristi koji su napali Pariz sada u Londonu. Siguran sam da će britanske vlasti brzo djelovati te zatvoriti zračne luke i kolodvore." "Moraju zatvoriti i ceste te postaviti nadzorne točke." "To bi takoñer trebalo biti moguće." Machiavelli se nasmije. "Odmah ću obaviti taj telefonski razgovor." Dee se lagano nakašlja. "Dužnik sam vam." "Znam." Machiavelli se naceri. "Dopustite da onda zatražim još jednu uslugu", reče Dee. "Biste li mogli što kasnije izvijestiti Starije o tome gdje se nalazim? Dajte mi ovaj jedan, posljednji dan da pronañem Alkemičara." Machiavelli je oklijevao; zatim reče: "Vašem Starijem to neću reći", reče. "Znate da sam čovjek od riječi." "Znam."

GIGA

149

"Imate još jedan dan", započne Talijan, ali Dee je već prekinuo vezu. Machiavelli se nasloni lupkajući mobitelom po usnama. Zatim počne birati broj. Čarobnjaku je obećao da neće ništa reći njegovu gospodaru; ali Machiavellijeva Starijeg će zasigurno zanimati taj podatak. U Londonu, narančaste i ružičaste pruge protkale su ljubičastu i plavu na obzorju. Čarobnjak je piljio u nebo, razabirući boje sivim očima, pozorno gledajući dok mu se čaj hladio u rukama. Znao je da će, ne uhvati li Alkemičara i blizance, to biti posljednje svitanje koje gleda.

GIGA

150

Četrdeset deveto poglavlje Kad je sunce zašlo, temperatura je brzo pala, a vjetar koji je šibao zaljevom San Francisca bio je hladan i slan. Sa stražarskog tornja nad pristaništem, Perenelle je gledala otok pod sobom. Smrzavala se premda je bila odjevena u nekoliko slojeva odjeće i ponijela sve pokrivače iz ćelija da se njima zagrne. Prsti na rukama i nogama toliko su joj obamrli da je izgubila osjet, a bila je prisiljena snažno zagristi pljesnivu deku kako joj zubi ne bi cvokotali. Nije se usudila zagrijati aurom — sfinga se oslobodila iz ledene grobnice i šuljala se otokom. Perenelle je stajala pred čahurom Areop-Enap gledajući hoće li u njoj zapaziti kakvo kretanje, kadli u slanu zraku nanjuši prepoznatljiv smrad tog stvora, užegli spoj zmije, lava i pljesniva perja. U idućem trenutku, pokraj nje se materijalizirao de Ayala. "Znam", reče Perenelle prije negoli je stigao išta reći. "Je li sve spremno?" "Jest", kratko odgovori sablast. "Ali ovo smo već jednom pokušali..." Perenelle mu uputi blistav osmijeh. "Sfinga je moćna i strašna... ali ne posebno bistra." Čvršće je stegnula pokrivač oko ramena i zadrhtala od studeni. "Gdje je sada?" ''Prolazi kroz ruševinu stražarske kućice. Ondje se zasigurno zadržao tvoj miris. Bez uvrede, gospo" brzo doda. "Sve je u redu. To je jedan od razloga zašto sam odlučila ostati večeras na zraku. Nadam se da će zapuši vjetra rastjerati svaki miris." "To je dobar naum", složi se de Ayala. "Kako stvorenje sada izgleda?" naglas se zapita Carobnica. Potapša debelu čahuru Areop-Enap, a onda se okrene i žurno udalji. Sablast se oduševljeno nasmiješi. "Nesretno." Sfinga podigne golemu šapu i oprezno je spusti, a onda se trgne jer joj je nogom prostrujao nevjerojatan osjećaj — bio je to bol. Puna tri stoljeća nije bila ranjena. Svaka rana će zacijeliti, posjekotine i modrice brzo će izblijedjeti, ali sjećanja na povrijeñeni ponos neće tako brzo nestati. Netko ju je nadmašio. I to humani. Zabacivši vitak vrat, duboko udahne, a dug, crn, rašljast jezik izviri izmeñu usana nalik na ljudske. Jezik je palucao kušajući zrak. Pronašla ga je: dašak, jedva zamjetan trag humanskoga mirisa. No bio je posve slab, budući da zgrada u kojoj se našla nije imala krova, već je bila nezaštićena od vremenskih prilika i neumorno šibana morskim vjetrom. Ali nije bilo dvojbe da je ta humanska žena bila ondje. Stvorenje priñe prozoru. Stajala je točno na tom mjestu, ali ne nedavno. Rašljasti jezik kušao je opeke. Ovdje je položila ruku. Sfingina glava okrene se prema velikom otvoru u zidu. A onuda je humana izašla u noć. Sfingino prelijepo ljudsko lice se namršti. Sklopivši pohabana orlovska krila čvrsto uz tijelo, otisne se kroz ruševnu kuću u studenu noć. Nije osjećala auru svoje humanske lovine. Niti joj je njušila meso. Ali znala je da Čarobnica mora biti na otoku; nije mogla pobjeći. Sfinga je vidjela Nereide u vodi i nanjušila riblji miris Morskoga starca koji se zadržao u zraku. Ugledala je Božicu vranu kako čuči poput nekog odvratnog vjetrokaza na vrhu svjetionika, ali to joj stvorenje nije odgovorilo premda ga je sfinga dozivala na više jezika, čak i na izgubljenom jeziku Danu Talisa. To sfingu nije zabrinulo; neki pripadnici Starijeg naraštaja više vole noć, kao i ona sama; drugi djeluju danju. Božica vrana vjerojatno je spavala. Premda je bila krupna, sfinga se žustro kretala pristaništem, kuckajući kandžama po kamenim pločama. Tamo je osjetila posve blag miris humana, kao i miris soli i mesa. A onda ju je ugledala. Kretnja, sjena, naznaka duge kose i lepršave haljine. S jezivim, pobjedničkim krikom, sfinga se zaleti na ženu. Ovoga puta neće joj pobjeći. Sa svog visokog položaja na stražarskom tornju, Perenelle je gledala kako sfinga juri za duhom odavna mrtve stražareve supruge.

GIGA

151

U noći se pojavi jedva vidljiva naznaka de Ayalina lica, tek blago titranje uskomešana zraka. "Duhovi Alcatraza su na svojim mjestima. Odmamit će sfingu na drugi kraj otoka i ondje je zabavljati do jutra. Počini sada, gospo; spavaj ako možeš. Tko zna što jutro nosi?"

GIGA

152

Pedeseto poglavlje Kamo nas vodiš?" tiho upita Nicholas. "Zašto smo napustili glavnu cestu?" "Nevolje", tiho odvrati Palamed. Nakosi retrovizor da bolje vidi unutrašnjost vozila. Samo je Alkemičar bio budan. Blizanci su bili pogureni i samo su ih sigurnosni pojasevi držali na sjedalima, a Gilgameš je ležao sklupčan na podu, trzajući se i mumljajući na sumerskom. Nicholas pogleda tamnosmeñe oči saracenskog viteza u retrovizoru. "Znao sam da nešto nije u redu kad sam vidio koliko je promet gust", nastavi vitez. "Pomislio sam da se možda dogodila prometna nesreća." Skretali su naoko nasumce, vozeći uskim seoskim putovima gdje su se bujne zelene živice trle o vrata automobila. "Sve su glavne ceste zatvorene; policija pretražuje sva vozila." "Dee", šapne Flamel. Otkopčavši sigurnosni pojas, premjesti se na pomoćno sjedalo točno iza vozača i okrene se da pogleda viteza kroz staklenu pregradu. "Moramo se dokopati Stonehengea", reče. "To je jedini izlaz iz zemlje." "Postoje i druge zmajeve brazde. Mogao bih vas odvesti u Holyhead u Walesu, odakle biste mogli trajektom u Irsku. Newgrange je još aktivan", predloži Palamed. "Nitko ne zna kamo vode dveri u Newgrangeu", odlučno će Nicholas. "A zmajeva brazda u Salisburyju odvest će me ravno na sjever San Francisca." Vitez skrene na put s natpisom "PRIVATAN POSJED" i zaustavi se pred drvenim dvorišnim vratima s pet poprečnih dasaka. Ostavivši motor upaljen, izañe iz automobila i skine zasun. Flamel mu se pridruži, pa ih zajedno gurnu. Utaban put vodio je do sklepana drvena štaglja. "Poznajem vlasnika", kratko će Palamed. "Sakrit ćemo se ovdje dok se stanje ne smiri." Flamel pruži ruku i uhvati Palameda za podlakticu. Zrak odjednom ispuni miris klinčića, a Alkemičar povuče prste osjetivši daje vitezovo meso postalo tvrdo poput kovine. "Moramo se domoći Stonehengea." Alkemičar pokaže cestu s koje su skrenuli. "Od njega nas ne može dijeliti više od nekoliko kilometara." "Prilično smo blizu", složi se Palamed. "Čemu žurba, Alkemičaru?" "Moram se vratiti k Perenelle." Stane pred viteza i zapriječi mu put. "Pogledajte me, Saracen. Što vidite?" Podigne ruke; plave žile sada su bile jasno vidljive, smeñe staračke pjege rasule su mu se kožom. Zabacivši glavu, pokaže naboran vrat, "Umirem, Palamed", jednostavno će Alkemičar. "Nije mi preostalo mnogo vremena, a želim umrijeti uz svoju dragu Perenelle. I vi ste jednom bili zaljubljeni, Palamed. Shvatit ćete me." Vitez uzdahne i kimne. "Hajdemo u štagalj da probudimo blizance i Gilgameša. Pristao ih je poučiti Vodenoj magiji. Ako se sjeti kako to ide i ako to učini, produžit ćemo prema Stonehengeu. Siguran sam da ću pomoću GPS-a pronaći put." Vitez uhvati Flamela za ruku. "Ali ne zaboravite, Nicholas. Jednom kad započne postupak, aure blizanaca će se ražariti, a onda će svi - i sve - znati gdje su."

GIGA

153

Pedeset prvo poglavlje U 10:20, pet minuta nakon zakazanog vremena polijetanja, Air Franceov Boeing 747 odvojio se od piste zračne luke Charles de Gaulle i poletio prema San Franciscu. Niccolo Machiavelli smjestio se u sjedalu i uskladio ručni sat s pacifičkim vremenom, vrativši ga devet sati, na 1:20. Tada se naslonio, isprepleo prste na trbuhu, sklopio oči i uživao u nedostupnosti, luksuzu koji si je rijetko mogao priuštiti. Idućih jedanaest sati i petnaest minuta, nitko ga neće moći nazvati, poslati mu mejl niti faks. Nastane li kakva kriza, morat će je riješiti netko drugi. Usne mu se izviju u osmijeh: bio je to mali godišnji odmor, a već se dugo — više od dva stoljeća - nije pošteno odmorio. Zadnji odmor, u Egiptu 1798., propao mu je kad je Napoleon prodro u zemlju. Machiavellijev osmijeh izblijedi i on blago odmahne glavom. On je bio mozak Napoleonova nauma da uspostavi "federaciju slobodnih naroda" i Napolenova zakona. Da ga je Korzikanac samo nastavio slušati, Francuska bi zavladala cijelom Europom, Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom. Machiavelli je čak napravio planove za invaziju Amerike morem i preko Kanade. "Jeste li za piće, monsieur?" Otvorivši oči, Machiavelli ugleda nasmiješenu stjuardesu koja se bjelodano dosañivala. Odmahne glavom. "Hvala. Ne. I molim da me više ne ometate do slijetanja." Žena kimne. "Želite li da vas probudimo za ručak ili večeru?" "Ne, hvala vam. Na posebnoj sam dijeti", reče. "Da ste nam to najavili, mogli smo vam prirediti obrok koji bi vam odgovarao..." Machiavelli podigne ruku dugih prstiju. "Ništa mi ne treba. Hvala vam", odlučno reče i makne pogled sa ženina lica, dajući joj do znanja da je razgovor završen. "Obavijestit ću ostale." Stjuardesa ode poslužiti preostala tri putnika u kabini poslovnog razreda. Zrak ispuni raskošan miris svježe skuhane kave i netom pečena kruha, a Talijan sklopi oči i pokuša se sjetiti kakvog je okusa prava - svježa - hrana. Jedna od popratnih pojava besmrtnosti bila je slabljenje teka. Besmrtni ljudi su i dalje trebali hranu, ali samo kao pogonsko gorivo i energiju. Većina jela, izuzev jako začinjenih ili strašno slatkih, bila su im bezukusna. Pitao se osjeća li Flamel isto, premda besmrtnost nije dobio od Starijeg već ju je pronašao sam. Pomislivši na Nicholasa, sjeti se Perenelle. Deejev Stariji bio je posve jasan: "Nepokušavaj uhvatiti ili zatočiti Perenelle. Ne razgovaraj s njom, ne pregovaraj niti raspravljaj. Ubij je čim je ugledaš. Carobnica je nemjerljivo pogibeljnija od Alkemičara.'" Machiavelli je bio samouk majstor u čitanju govora riječi i tijela. Znao je kad ljudi lažu; čitao im je to u očima, u sitnim pokretima stegnutih ruku, trzanju prstiju i tapkanju nogu. Čak i kad ih tijekom razgovora nije vidio, mnogobrojni ljudski vjekovi koje je proveo slušajući careve, kraljeve, kneževe, političare i lopove naučili su ga da se istina često ne krije u izgovorenom, već u prešućenom. Deejevi Stariji upozorili su ga da je Čarobnica nemjerljivo pogibeljnija od Alkemičara. Nisu dali naslutiti na koji točno način... ali su zato otkrili da je se boje. Pitao se zašto. Ona je ljudska besmrtnica: moćna, jest, opasna, svakako; ali zašto bi je se Stariji bojali? Machiavelli izvije vrat da pogleda kroz ovalni prozor. Boeing 747 uzdigao se nad oblake u čudesno plavo nebo, a Machiavelli je pustio da mu misli lutaju prisjećajući se voña koje je služio i kojima je manipulirao lijekom stoljeća. Za razliku od Deeja, koji se proslavio kao osobni, ali i izrazito javni savjetnik kraljice Elizabete, on je uvijek djelovao iza kulisa, dobacujući migove, predlažući, dopuštajući da si drugi pripišu zasluge za njegove zamisli. Uvijek je bolje - sigurnije - ne biti zamijećen. Bila mu je posebno draga jedna keltska uzrečica: Bolje živjeti nepoznat zakonu. Zamišljao je da mu je Perenelle na neki način slična, zadovoljna položajem u sjeni, puštajući da se sve zasluge pripišu njezinu mužu. Cijela Europa znala je ime Nicholasa Flamela. Malo ih je bilo svjesno da Perenelle uopće postoji. Talijan

GIGA

154

nesvjesno kimne; ona je snaga iza tog muškarca. Machiavelli je stoljećima dopunjavao dosje o Flamelima. Prve bilješke bile su na pergamentu s divnim ilustracijama; pergament je zamijenio debeli papir kućne izrade sa skicama nacrtanim perom i tintom, a poslije običan papir s ručno obojenim fotografijama. Većina novijih zapisa bila je u digitalnom obliku, s fotografijama u visokoj rezoluciji i videosnimkama. Sačuvao je sve starije bilješke o Alkemičaru i njegovoj ženi, ali ih je i skenirao te unio u kodiranu bazu podataka. Imao je očajno malo podataka o Nicholasu, a o Carobnici još manje. Toliko je toga o njoj bilo nepoznato. U jednom francuskom izvještaju iz 14. stoljeća čak se spominjalo da se možda udala za Nicholasa kao udovica. Alkemičar je oporučno sve ostavio Perenellinu nećaku, čovjeku zvanom Perrier. Machiavelli je sumnjao - premda nije imao dokaza — da je Perrier možda dijete iz njezina prvog braka. Perrier je preuzeo sve Alkemičarove papire i imovinu... i jednostavno ispario iz povijesti. Nekoliko stoljeća poslije, par koji je tvrdio da su potomci Perrierove obitelji pojavio se u Parizu, gdje ih je smjesta uhitio kardinal Richelieu. Kardinal ih je bio prisiljen osloboditi kad je shvatio da ne znaju ništa o svojem slavnom pretku i da ne posjeduju njegove knjige i spise. Perenelle je bila nepoznanica. Machiavelli je potrošio pravo bogatstvo na uhode, knjižničare, povjesničare i znanstvene istraživače ne bi li doznao više o toj tajanstvenoj ženi, ali pronašli su neobično malo podataka. Kad je bio prisiljen sukobiti se s njome na Siciliji 1669. godine, otkrio je da vlada iznimnom — gotovo praiskonskom — moći. Služeći se znanjem prikupljanim stoljećima, suprotstavio joj se mješavinom magijskih i alkemijskih čini iz cijeloga svijeta. Ona je uzvraćala čudesnom paletom vradžbina. Do večeri je bio iscrpljen i aura mu se opasno ispraznila, a Perenelle je još djelovala svježe i sabrano. Bio je uvjeren da bi ga uništila ili učinila da mu vlastita aura spali tijelo da Etna nije eruptirala i okončala bitku. Tek je poslije doznao da su vulkansku erupciju vjerojatno uzrokovale silnice koje su njih dvoje zajednički odaslali. Niccolo Machiavelli pokrije ramena mekim vunenim pokrivačem i pritisne prekidač koji je udobno sjedalo nježno rastvorio u krevet dug sto osamdeset centimetara. Zavalivši se, sklopi oči i duboko udahne. Idućih nekoliko sati razmišljat će o problemu Čarobnice, ali jedna mu je stvar već bila kristalno jasna: Mračni Stariji su u strahu od Perenelle. A ljudi se obično boje onih koji ih mogu uništiti. Na rubu svijesti lebdjela mu je završna misao: tko je - ili što - Perenelle Flamel?

GIGA

155

Pedeset drugo poglavlje Taksi je naletio na rupu na cesti i trgnuo blizance iz sna. "Oprostite", vedro dovikne Palamed s prednjeg sjedala. Ukočenih kretnji, bolnih ruku i vrata, Josh i Sophie se protegnu. Josh automatski proñe rukom kroz zaležanu kosu pa široko zijevne škiljeći kroz prozor i trepćući na suncu. "Ovo je Stonehenge?" upita gledajući livadu visoke trave načičkane poljskim cvijećem. Onda mu sine istina pa odgovori na vlastito pitanje, glasom visokim od straha. "Ovo nije Stonehenge." Okrenuvši se na sjedalu, pogleda Alkemičara i oštro upita: "Kamo nas vodite?" "Sve je pod kontrolom", reče mu Palamed s prednjeg sjedala. "Na glavnoj cesti, policija je postavila nadzorne točke. Idemo malo zaobilaznim putem." Sophie pritisne tipku, našto se prozor na električni pogon cvileći spusti, a automobil ispuni miris trave. Sophie kihne, a kad su joj se sinusi pročistili, shvati da može razabrati mirise pojedinog poljskog cvijeća. Gurnuvši glavu kroz prozor, okrene lice prema suncu i plavom nebu bez oblačka. Kad je otvorila oči, pred licem joj lepršavo proleti pravi pravcati leptir zvan ljepokrili admiral. "Gdje smo?" upita Nicholasa. "Nemam pojma", tiho prizna. "Palamed poznaje ovo mjesto. Nismo daleko od Stonehengea." Automobil se ponovno zaljulja, našto se polako i bučno probudi Gilgameš. Ležeći na podu, široko zijevne, protegne se, naglo se uspravi u sjedeći položaj i pogleda kroz prozor, škiljeći na žarkom suncu. "Dugo nisam bio na selu", sretno reče. Pogleda blizance i namršti ste. "Dobar dan." "Bok", u glas odgovore Josh i Sophie. "Je li vam netko već rekao da ste si slični kao blizanci?" nastavi sjedeći na podu prekriženih nogu. Trepne i namršti se. "Vi jeste blizanci", polako reče. "Vi ste blizanci iz legende. Zašto vas ne zovu legendarnim blizancima?" odjednom upita. Blizanci se pogledaju i zbunjeno odmahnu glavom. Gilgameš zabaci glavu da pogleda Alkemičara, a lice mu se sneveseli. "Tebe znam. Tebe nikada neću zaboraviti." Ponovno se obrati blizancima. "Pokušao me ubiti, znate?" Namršti se. "Jasno da znate, svjedočili ste tomu." Oni odmahnu glavom. "Nismo tomu svjedočili", blago će Sophie. "Niste?" Pohabani kralj spusti se na pod i snažno stegne glavu objema rukama. "Ah, morate oprostiti starcu. Živim već... živim već dugo, predugo, puno, puno predugo i mnogo toga pamtim, ali mnogo i zaboravljam. Čuvam sjećanja i snove pa se znaju pomiješati i ispreplesti. Toliko mi se misli vrtloži u toj mojoj glavi." Trgne se, gotovo kao od boli, a kad se ponovno oglasio, glas mu je bio natopljen patnjom i tugom. "Katkad ih je teško razlikovati, teško je znati što se doista dogodilo, a što mi se samo pričinilo." Posegne pod svoje brojne kapute i izvuče debeo snop papira vezan užetom. "Zapisujem", brzo doda. "Tako pamtim." Listao je stranice. Bilo je tu listova istrgnutih iz bilježnica, mekih naslovnica otrgnutih s knjiga, isječaka iz novina, restoranskih jelovnika i ubrusa, debelih pergamenata, pa čak i komada kože i listova od bakra ili kore, tankih poput papira. Svi su bili izrezani ili istrgnuti na otprilike istu veličinu i prekriveni sićušnim, črčkanim rukopisom. Gilgameš pozorno pogleda prvo jednog pa drugog blizanca. "Jednog dana pisat ću o vama, kako bih i vas zapamtio." Flamela osine pogledom. "A pisat ću i o tebi, Alkemičaru, kako ni tebe ne bih zaboravio." Sophie odjednom trepne, a slika pred očima razlomi se od nakupljenih suza. Obrazima joj kliznu dvije savršene srebrne kapi. Kralj se sporo podigne na koljena, a onda polako, oprezno pruži ruku da takne srebrnu tekućinu kažiprstom. Na njegovu noktu, suze su se svijale i uvrtale poput žive. Duboko se usredotočivši, protrlja suze izmeñu palca i kažiprsta. Kad je podigao pogled, u očima mu nije bilo ni traga prijašnjoj smušenosti, a na licu ni traga nesigurnosti. "Znaš li koliko je prošlo otkako je netko zadnji put pustio suzu nad Gilgamešom, kraljem?" Glas mu je snažan i zapovjedan, a naslov i ime izgovorio je s blagim stranim naglaskom. "Bilo je to prije mnogo

GIGA

156

ljeta, u vrijeme prije vremena, u vrijeme prije povijesti." Sred dlana mu nastane srebrna kap, a on zatvori šaku da zadrži suzu. "Tada, živjela je djevojka koja je plakala srebrnim suzama, koja je plakala zbog vladara zemlje, koja je plakala zbog mene, zbog svijeta koji se spremao uništiti." Gilgameš podigne pogled prema Sophie, ne trepćući krupnim plavim očima. "Djevojko, zašto plačeš nada mnom?" Sophie nije mogla govoriti pa je samo odmahnula glavom. Josh prebaci ruku sestri preko ramena. "Reci mi", ustraje Gilgameš. Sophie proguta knedlu i ponovno odmahne glavom. "Molim te. Volio bih znati." Sophie duboko i drhtavo udahne pa progovori gotovo šaptom: "U meni su sjećanja Vještice od Endora. Sve vrijeme ih nastojim potisnuti i ne obazirati se na njih... a vi se, evo, nastojite sjetiti vlastitog života i zapisujete misli kako ih ne biste zaboravili. Odjednom mi je sinulo kako bi bilo ne znati, ne sjećati se." "Upravo tako", složi se Gilgameš. "Mi, ljudi, tek smo zbroj svojih sjećanja." Kralj se osloni leñima o vrata i pruži noge preda se. Spusti pogled na svežanj papira u krilu pa izvadi kratku olovku i počne pisati. Alkemičar se nagne naprijed i nakratko je izgledalo kao da će položiti ruku kralju na rame. Ali onda povuče ruku i nježno upita: "Čega se sada prisjećate, Gilgamešu?" Kralj pritisne kažiprstom stranicu i utrlja srebrne suze u papir. "Dana kada je nekome bilo toliko stalo do mene da je pustio suzu."

GIGA

157

Pedeset treće poglavlje "Stigli smo." Palamed naglo zakoči, a taksi se nakon kraćeg klizanja zaustavi pred štagljem. Oblak prašine sa zemlje koju je zapeklo sunce sune uvis, vrtložeći se pred prozorima. Gilgameš smjesta gurne vrata i izañe u spokojno jutro, okrećući lice prema suncu i šireći ruke. Blizanci izañu za njim, vadeći iz džepa jeftine sunčane naočale koje im je kupio Alkemičar. Flamel izañe zadnji i osvrne se prema vitezu koji nije pokazivao da kani ugasiti motor ili izaći iz vozila. "Ne ostajete s nama?" "Idem do prvog sela", reče Palamed. "Kupit ću nešto hrane i vode, a i vidjeti mogu li doznati što se dogaña." Saracenski vitez pusti da mu pogled odluta prema kralju i spusti glas: "Budite oprezni. Znate kako se brzo može promijeniti." Alkemičar malo pomakne bočni retrovizor i nakosi ga kako bi u njemu vidio Gilgameša i blizance koji su razgledavali štagalj. Zgrada je bila usred livade. Prastari, obrasli zidovi bili su sazdani od crna, debela drva i blata. Vrata su bila novija, vjerojatno postavljena u devetnaestome stoljeću. Sada su oba krila visjela nakoso, a desno se držalo samo na jednoj kožnatoj vrpci. Donja strana obaju krila pretvorila su se u trule neravne trijeske pod djelovanjem vremena i glodavaca. "Dječak će ući prvi", reče Palamed gledajući preko Alkemičarova ramena. Flamel nijemo kimne u znak slaganja. "I njega morate držati na oku", savjetuje Palamed. "Morate ga odvojiti od mača." Nicholas malo podesi retrovizor. Vidio je kako Josh vadi Clarent iz tube za zemljovide i uvlači se u štagalj, a za njim ulaze sestra blizanka i kralj. "Trebalo mu je oružje", reče Alkemičar, "trebalo mu je sredstvo za obranu." "Prava šteta što je to moralo biti baš to oružje. Postoje i drugi mačevi. Nisu toliko opasni, nisu toliko... gladni." "Uzet ću ga natrag čim usvoji neku od elementarnih magija", reče Flamel. Palamed progunña: "Pokušajte. Ali sumnjam da ćete uspjeti." Ubaci automobil u brzinu. "Bolje da krenem. Vratit ću se čim uzmognem." "Jesmo li ovdje na sigurnom?" upita Flamel viteza ogledavajući se. Livada je bila okružena čvornatim, prastarim hrastovima; nije vidio ni traga drugoj kući ili strujnim vodovima. "Postoji li mogućnost da se pojavi vlasnik?" "Ni najmanja", reče Palamed keseći se. "Shakespeare je vlasnik štaglja i svega ostalog u krugu od nekoliko kilometara. Ima posjede diljem Engleske." Vitez kucne ureñaj za satelitsku navigaciju zalijepljen za napuklo vjetrobransko staklo. "Sve smo lokacije unijeli u sustav; zahvaljujući tomu, uspio sam vas dovesti na sigurno." Nicholas odmahne glavom. "Nikada Willa nisam doživljavao kao ulagača u nekretnine, ali s druge strane, nisam ga zamišljao ni kao automehaničara." Vitez kimne. "Bio je — i ostao — glumac. Igra mnoge uloge. Znam da je počeo kupovati posjede već u šesnaestome stoljeću, dok se još bavio pisanjem. Uvijek je govorio da je više zaradio trgovinom nekretninama nego dramama. Ali pola onoga što kaže, čista je laž; katkad je užasan lažljivac." Palamed polako pritisne papučicu gasa i okrene upravljač, polukružno skrećući velikim crnim taksijem. Flamel je hodao uz otvoren prozor. "Štagalj se ne vidi s ceste, a ja ću za sobom zaključati dvorišna vrata." Vitez dobaci Flamelu pogled ispod oka, pa trzne bradom prema ruševnome zdanju. "Jeste li doista pokušali ubiti kralja kad ste ga zadnji put vidjeli?" Nicholas odmahne glavom. "Usprkos svemu što mislite o meni, gosparu viteže, nisam ubojica. Godine 1945., Perenelle i ja radili smo u Alamogordou, u Novom Meksiku. Bio je to bez ikakve sumnje savršen posao za alkemičara. Premda smo djelovali u najvećoj tajnosti, Gilgameš je nekako otkrio što kanimo." "A što ste kanili?" zbunjeno upita Palamed. "Detonirati prvu atomsku bombu. Gilgameš je želio stajati pod njom kad eksplodira.

GIGA

158

Zaključio je kako je to jedini način da doista umre." Široko lice Saracenskog viteza suosjećajno se nabere. "Što se dogodilo?" tiho upita. "Perenelle ga je dala zatvoriti u ludnicu da ga zaštiti. Tamo je proveo deset godina, kada smo ocijenili da mu više ne prijeti pogibelj i dopustili da pobjegne." Palamed jaukne. "Nije ni čudo što vas mrzi", reče. Prije negoli je Alkemičar stigao odgovoriti, vitez je turirao i odvezao se u oblaku prašine. "Doista, nije čudo", reče Nicholas sebi u bradu. Pričekao je da se prašina slegne, a onda se okrenuo i zaputio prema štaglju. Nadao se da se Gilgameš neće sjetiti svega - posebno činjenice da su mu oduzeli slobodu - bar dok ne pouči blizance trećoj elementarnoj magiji. Dok se uvlačio kroz vrata u štagalj, nešto mu je palo na pamet: s obzirom na napukli um, hoće li se kralj uopće sjetiti Vodene magije?"

GIGA

159

Pedeset četvrto poglavlje Josh je oprezno obilazio štagalj, Clarent mu je bio miran i nečujan u ruci, a sićušni kristali kvarca u kamenom sječivu beživotni i bez sjaja. Kretao se polako, na prstima, odjednom svjestan koliko jasno opaža okoliš. Premda je znao da ondje nikada nije bio i da je unutrašnjost tek na brzinu preletio pogledom, bio je potpuno siguran da bi se mogao kretati prostorom zatvorenih očiju. Štagalj je bio topao i zagušljiv, pun mirisa starog sjena i suhe trave. U kutovima su šuškala nevidljiva stvorenja, pod krovnim gredama gugutale su golubice, a Josh je posve jasno čuo i zujanje krupnog osinjaka izgrañenog visoko u jednome kutu. Rojevi kukaca ulijetali su i izlijetali iz osinjaka. Poljoprivredni strojevi pohranjeni su i zaboravljeni u štaglju; Joshu se učini da prepoznaje starinski plug i zdepastu olupinu traktora kojemu su kvrgave gume istrunule u crne vrpce. Svaki djelić kovine bio je prekriven debelom smeñe-crvenom hrñom. Drvene kasete i prazne bačve ležale su razbacane posvuda, a duž jednog zida postavljena je jednostavna radna klupa - dvije daske na dva betonska bloka. Daske su se na oba kraja savile i izvitoperile. Pod klupu je bačen okvir crnog bicikla, gotovo nevidljiv iza guste zavjese od trave i kopriva. "Ovim se mjestom godinama nitko nije služio", reče Josh. Stajao je posred štaglja i govoreći se okretao oko svoje osi. Zario je Clarent u zemljani pod izmeñu svojih stopala i prekrižio ruke na prsima. "Nema opasnosti." Gilgameš je lutao prostorijom, polako guleći sa sebe slojeve odjeće i puštajući da pada na tlo iza njega. Ispod silnih kaputa i fliseva, nosio je prnje koje su nekoć bile večernje odijelo. Sako s tankim prugama bio je masan od nošenja, a hlače istog uzroka imale su istanjena koljena i izlizanu stražnjicu. Kralj je pod sakoom nosio prljavu košulju ruskog ovratnika. Oko vrata je imao iskrzane ostatke vunenog šala. "Volim ovakva mjesta", objavi. "I ja volim stara mjesta", reče Josh, "ali zašto bi itko volio baš ovakvo mjesto?" Kralj raširi ruke. "Što vidiš?" Josh napravi grimasu. "Otpad. Hrñavi traktor, slomljeni plug, stari bicikl." "Ah... ali ja vidim traktor kojim su nekoć obrañivana ova polja. Vidim plug koji je orao. Vidim bicikl brižno spremljen pod stol da se ne ošteti." Josh se polako okrene oko sebe da još jednom pogleda te predmete. "Gledajući te predmete, pitam se o životu osobe koja je brižno pohranila dragocjen traktor i plug u štagalj da ih zaštiti od vremenskih uvjeta i odložila bicikl pod sklepani stol." "Zašto se pitate?" upita Josh. "Zašto bi to uopće bilo važno?" "Zato što netko mora pamtiti", ljutito će Gilgameš, odjednom razdražen. "Netko mora pamtiti čovjeka koji je vozio bicikl i upravljao traktorom, osobu koja je orala polja, koja se rodila, živjela i umrla, koja je ljubila, smijala se i plakala, osobu koja je drhtala na studeni i znojila se na suncu." Ponovno obiñe štagalj, dodirujući svaki predmet tako da su mu dlanovi pocrvenjeli od hrñe. "Doista si izgubljen tek kad te svi zaborave. To je prava smrt." "Onda ćete vi zauvijek biti pamćeni, Gilgamešu," tiho će Sophie. Sjedila je na položenoj bačvi i pozorno gledala kralja. "Spjev o Gilgamešu i dan danas se tiska." Kralj zastane i zamisli se, glave nagnute u stranu. "To je valjda istina." Naceri se i obriše ruke o hlače ostavljajući crvene pruge na prljavoj tkanini. "Jednom sam ga pročitao. Nije mi se svidio. Dio je istinit, ali propustili su stvarno dobre stvari." Mamci zatvori za sobom vrata štaglja zapriječivši put sunčevim zrakama. "Mogli biste napisati vlastitu inačicu", predloži mu. "Ispričati svoju, pravu priču." Kralj se nasmija, a gromki zvuk prestraši golubice tako da su odlepršale s greda. "A tko bi mi povjerovao, eh, Alkemičaru? Da zapišem samo pola onoga što znam, zatvorili bi me u..." Utihne, a oči mu se zamagle. Nicholas žurno zakorači prema njemu i duboko se nakloni u starinskoj, dvorskoj maniri. Znao je da mora preuzeti nadzor nad situacijom prije negoli se Gilgameš počne previše prisjećati.

GIGA

160

"Veličanstvo, hoćete li održati obećanje i poučiti blizance Vodenoj magiji?" Svejednako zagledan u Flamela, kralj polako kimne. "Hoću." Flamel se uspravi, a blizanci mu primijete pobjedonosan izraz na uskome licu. "Sophie je upućena u Zrak i Vatru. Josh još nije upućen ni u što, pa ne zna što očekivati", upozori. Josh istupi. "Samo mi recite što da učinim", željno reče, očiju blistavih od uzbuñenja. Široko se osmjehne sestri blizanki. "Uskoro ćemo biti korak bliže tomu da opet budemo pravi blizanci", objavi. Sophie se nasmiješi. "Ovo nije nadmetanje." "Možda za tebe nije!" Gilgameš podigne bačvu i položi je do Sophiene. "Doñi, sjedni do sestre." "Što želite da ja učinim?" upita Flamel naslanjajući se na vrata, ruku gurnutih u stražnje džepove traperica. "Ništa ne govori, ništa ne čini i ne smetaj", plane Gilgameš. Pogleda Alkemičara sijevajući plavim očima. "A kad završim s ovime, ti i ja malo ćemo porazgovarati... o desetljeću koje sam proveo zatočen u ludnici. Vrijeme je za obračun." Nicholas Flamel kimne bezizražajna lica. "Ovaj će postupak aktivirati aure blizanaca, zar ne?" upita. Kralj nagne glavu u stranu i zamisli se. "Moguće. Zašto?" "Njihove aure mogle bi djelovati poput svjetionika. Tko zna koga će sve privući." Gilgameš kimne. "Vidjet ću što mogu. Postoje različiti načini poučavanja." Kralj se prekriženih nogu spusti na pod pred blizance i protrlja ruke. "Dakle, odakle da počnemo?" reče. Josh odjednom shvati da se predaju u ruke ludom skitnici koji katkad zaboravlja vlastito ime. Kako će se taj čovjek sjetiti drevne magije? Sto će biti ako na pola puta zaboravi postupak? "Jeste li ovo već radili?" upita, a zabrinutost je u njemu rasla. Kralj uhvati Sophie za desnicu i Josha za ljevicu pa ih ozbiljno pogleda. "Samo jednom. I nije dobro završilo." "Što se dogodilo?" Josh pokuša istrgnuti ruku iz besmrtnikove, ali ju je Gilgameš snažno stegnuo, mesa krutog poput kore drveta. "Poplavio je svijet. A sada, zatvorite oči", naloži kralj. Sophie smjesta zatvori oči, ali Joshove ostanu otvorene. Zurio je u kralja. Čovjek se okrene prema njemu, a plave oči koje nisu treptale postanu blistave i krupne na njegovu licu. Josha obuzme mučnina i vrtoglavica. Osjetio se kao da pada... naprijed i dolje... i smjesta se opet uzdiže. Čvrsto je zažmirio nastojeći potisnuti mučninu, ali još je vidio kraljeve plave oči kako mu prže mrežnice, postajući sve veće i veće, a pred njima se počinju uvijati i uvrtati bijele pruge. Podsjetile su ga na... na... na... oblake. Gilgamešov glas se zaori: "A sada razmišljajte o..."

GIGA

161

Pedeset peto poglavlje ... Vodi." Josh otvori oči. U svemiru je lebdio golem, plavi planet. Na površini su mu se vrtložili bijeli oblaci; na polovima je blistao led. U idućem trenutku padao je, ponirao prema planetu, jureći prema blistavom modrom moru. Gilgamešov snažan i zapovjedan glas grmio je i orio se oko njega, podižući se i spuštajući poput oceanskog vala. "Postoje oni koji tvrde da je Zračna magija, Vatrena magija ili čak Zemljana magija najmoćnija. Ali griješe. Vodena magija sve ih nadmašuje, jer voda daje život i oduzima ga." Josh je zanijemio i nije se mogao micati, čak ni pomaknuti glavu. Padao je kroz oblake gledajući kako mu svijet raste pred očima i kako mu se na površini pojavljuju nepregledne kopnene mase, od kojih nijednu nije prepoznao. Strelovitom je brzinom letio prema crvenoj točkici na obzorju nad kojom su se nakupili mračni i gusti oblaci, leteći visoko nad uzbibanim morima zelenim poput trave. Vulkani. Dvanaest vulkana protezalo se razvedenom obalom, rigajući vatru i lavu u atmosferu poput orijaških čudovišta. More je hučalo i pjenilo se oko usijanih stijena. "Voda može ugasiti vatru. Ne može joj se oprijeti čak ni lava iz užarenog srca planeta." Kad se slila do silovitih valova, lava se ohladila u oblaku dima koji je suknuo uvis. Iz valova se uzdigao crn krajolik od stvrdnute magme i stao se pušiti. Josh je ponovno uzletio i čuo samo kraljev glas koji je bubnjao poput srca, umirujući ga premda je bio snažan poput valova što tuku o dalek žal. Dječak se uzdigao visoko nad vatreni prsten i poletio na istok, ususret zori. Ispod njega nakupljali su se oblaci; vitice su se pretvorile u paperjaste lopte, a one su se stopile u grude i naposljetku nabujale u nepregledne, uskomešane olujne oblake. uBez vode, nema života..." Josh padne kroz oblake. Oko njega su nečujno bljeskale munje, a kiša je pljuštala na bujne, zelene, iskonske šume, u kojima je zemlja bila prekrivena nevjerojatno visokim stablima i divovskom paprati. Krajolik se ponovno promijeni, a prizori su mu se sve brže smjenjivali pred očima. Letio je iznad beživotne pustinje s nepreglednim valovitim dinama. Jedna jedina točkica boje privukla gaje dolje, dolje, dolje do oaze, u kojoj su jarkozelena stabla okružila svjetlucavo jezerce. "Ljudski rod može opstati s malo hrane, ali bez vode ne može." Josh uzleti i spusti se nad moćnu rijeku koja je sjekla put kroz visoka, krševita brda. Duž vijugavih obala bile su načičkane sićušne naseobine osvijetljene vatrama koje su iskrile u tami. Leteći nisko nad površinom rijeke, osjeti kako vrijeme ubrzava. Sa svakim otkucajem srca prolazila su desetljeća, a onda stoljeća. Oluje su bješnjele u planinama, nagrizajući ih, omekšavajući, trošeći. Slamnate nastambe postale su kolibe od blata, potom kamene kućice; izniknule su skupine kamenih kuća okružene zidom; pojavio se dvorac koji se urušio da bi ustupio mjesto većemu selu, a zatim niskom gradu od drva i kamena; potom je izrastao grad čiji su ulašteni mramor i stakleni prozori treperili na svjetlu, a onda je prerastao u suvremen metropolis od stakla i kovine. "Ljudski rod oduvijek je podizao gradove na obalama rijeka i mora!' Rijeka uteče u nepregledan ocean. Dok je vrijeme ubrzano prolazilo, sunce je šibalo nebom, gotovo prebrzo da bi ga ljudsko oko pratilo. " Voda mu je bila prometni put..." Na vodi su se pojavila plovila, prvo kanui, potom čamci na vesla, onda jedrenjaci i napokon divovski prekooceanski brodovi i supertanker i. "... i smočnica..." Flota ribarskih brodica izvuče ribarske mreže iz oceana.

GIGA

162

"... i usud." Ocean boje modrice, golem i ustalasan, obrušio se na osamljeno obalno naselje. Potapao je brodove, odnosio mostove, rušio sve pred sobom. "Ništa se ne može oprijeti moći vode..." Divovski vodeni zid valjao se modernom gradskom ulicom poplavljujući domove i odnoseći automobile. Josh se odjednom vine uvis, udaljavajući se od svijeta munjevitom brzinom, a kraljev glas pretvori se u šapat koji je podsjećao na šuštanje valova na pijesku. "Voda je ta koja je donijela život na Zemlju. Voda, koja gaje zamalo uništila." Josh spusti pogled na plavi planet. Bio je to svijet kakav je poznavao. Vidio je kontinente i zemlje, dug potez Sjeverne i Južne Amerike, rog Afrike. Ali onda shvati da nešto ne valja s obrisima kopna. Nije ih tako zapamtio na satu zemljopisa. Kontinenti su mu djelovali preveliko i bezoblično. Meksički zaljev činio se tješnjim, Kalifornijskog zaljeva uopće nije bilo, a Karibi su bili očito manji. Nije vidio prepoznatljiv obris Italije na Mediteranu, a irsko i britansko otočje bilo je izobličena gruda. Pred njegovim očima, morsko plavetnilo počelo se polako prelijevati preko kopna, poplavljujući ga, potapajući... Ponirao je prema vodi, u plavetnilo. Gilgameš uto trepne i svrne pogled. Oba blizanca prenu se iz sna.

GIGA

163

Pedeset šesto poglavlje Francis, Comte de Saint-Germain, okrene se na vozačkome mjestu da pogleda Scathach preko ramena. "Ne vidiš ga?" Scathach se nagne naprijed, izmeñu Saint-Germaina i Ivane, koja je sjedila na suvozačkome mjestu, i zagledala se kroz vjetrobransko staklo. Točno pred njom bilo je uništeno pročelje velike katedrale Notre Dame. Vodorige i groteske poznate po cijelome svijetu, koje su nekoć krasile pročelje staroga zdanja, ležale su na trgu pred katedralom kao hrpa grañevinskog otpada. Skupine znanstvenika iz cijele Francuske, okružene volonterima i studentima, miljele su prostorom ispred katedrale, nastojeći sastaviti smrskane kamene figure. Svi veći komadi bili su obilježeni malim naljepnicama s brojevima. "Što tražim?" upita. Saint-Germain položi obje ruke na upravljač crnog Renaulta i podigne šiljatu bradu pokazujući središte trga posutog kamenjem. "Zar ne vidiš providan, zlatan stup svjetlosti?" Scathach je škiljila očima zelenim poput trave okrećući glavu lijevo-desno ne bi li ga spazila, ali na koncu reče: "Ne," Grof pogleda suprugu. "Ni ja", reče Ivana Orleanska. "Tamo je", tvrdio je Saint-Germain. "U to ne sumnjam", brzo će Scathach. "Samo ga ne vidim." "A ja vidim", čudio se Saint-Germain. "Baš čudno", oduševljeno reče. "Mislio sam da ga svi vide." Ivana uhvati muževu ruku u gvozdeni stisak ne bi li ga ušutkala. "Time možeš poslije razbijati glavu. Sada moramo ići." "Pa naravno." Grof skloni dugu crnu kosu s čela i pokaže sredinu trga. "Pariz i američku Zapadnu obalu povezuju dvije zmajeve brazde. Obje su nevjerojatno stare, a jedna - baš ova, zapravo — pruža se cijelim svijetom i povezuje sva iskonska mjesta moći." Nakosi retrovizor da pogleda Scathach. "Kad si stigla s Nicholasom i blizancima, izašli ste iz zmajeve brazde u bazilici Sacre-Coeur na Montmartreu. Ta brazda u teoriji nije trebala raditi, ali Vještica od Endora očito je bila dovoljno snažna da je aktivira." "Francis", upozori ga Ivana, "nemamo vremena za lekciju iz povijesti." "Da, da, da. E pa, druga brazda, ona moćnija, počinje ovdje na nultoj točki ispred Notre Damea, u samom središtu Pariza." "Na nultoj točki?" upita Scathach. "Na nultoj točki", ponovi grof pokazujući prema katedrali. "U samom srcu Pariza; to se mjesto već tisućljećima smatra posebnim. Od njega se mjere sve udaljenosti u Parizu." "Često sam se pitala zašto je izabrana baš ova točka", reče Ivana. "To znači nije bio slučajan ili nasumičan odabir?" "Nikako. Ovdje je bilo svetište još prije dolaska Rimljana. Ljudi su oduvijek osjećali privlačnost ovog i sličnih mjesta. Možda im je negdje duboko u DNK upisano sjećanje da je ovdje zmajeva brazda. Nulte točke ili nulti kilometri postoje u gotovo svakom glavnom gradu na svijetu. I uz njih su gotovo uvijek zmajeve brazde. Svojedobno sam njima obišao svijet." Ivana pogleda muža. Premda su se poznavali stoljećima, vjenčali su se tek nedavno i shvatila je da još štošta ne zna o njemu. Ivana pokaza prema katedrali. "Što vidiš?" "Vidim zlatni stup svjetlosti koji blista do neba." Ivana zaškilji na ranoposlijepodnevnome suncu, ali ne ugleda ništa. Krajičkom oka spazi bljesak jarkocrvene. To je Scathach iza njezina ramena odmahnula glavom. "Jesu li svi ti stupovi zlatni?" upita Sjena. "Ne svi. Neki su zlatni ili srebrni. Putujući po Dalekom istoku, nailazio sam na srebrne stupove. Vjerujem da je drevni čovjek, prije negoli je izgubio oštrinu vida, mogao pronalaziti zmajeve brazde podižući pogled prema nebu i tražeći ondje najbližu zraku zlatnog ili srebrnog svjetla." Grof se okrene da pogleda Scathach. "Vide li Stariji zmajeve brazde?"

GIGA

164

Scathach slegne ramenima. "Nemam pojma", nehajno odgovori. "Ja ih ne vidim i, ne moraš ni pitati, nikada nisam čula ni za jednog pripadnika Sljedećeg naraštaja koji ih vidi." Mladolika žena podigne crnu naprtnjaču na ramena i spusti široku crnu maramu na čelo, skrivajući svaki pramen riñe kose. Dva istovjetna kratka mača nosila je umotana u gunj i vezana za vrh naprtnjače. "Onda, što ćemo?" Grof pogleda na sat. "Ova vrata otvorit će se točno u 13:49, što je u Parizu solarno podne - trenutak kad je sunce u zenitu." "Znam što je solarno podne", promrmlja Scatty. "Krenite prema nultoj točki i zaustavite se na njoj. Meñu kamenim pločama vidjet ćete krug u kojem je zrakasto sunce. Krug je podijeljen na četiri dijela. Pripazite da svaka stoji jednim stopalom na jednom od četiri dijela. Ja ću učiniti ostalo", reče Saint-Germain. "Kad se vrata otvore, poslat ću vas na put." "A policija?" upita Ivana podižući na rame istu naprtnjaču kao Scatty. Ona je mač nosila u debeloj tubi u kojoj je nekoć stajao tronožac za fotoaparat. "I za njih ću se ja pobrinuti." Francis se široko osmjehne pokazujući neravne zube. "Ostanite u autu dok ne vidite da policajci razgovaraju sa mnom, a onda krenite. Što god se dogodilo, ne zaustavljajte se dok ne stignete do nulte točke. Tamo pričekajte." "Što će onda biti?" upita Scatty. Oduvijek je mrzila putovati zmaj-skim brazdama. Svaki put bi dobila morsku bolest. Grof slegne ramenima. "Pa, poñe li sve po planu, smjesta ćete se stvoriti na američkoj Zapadnoj obali." "A u protivnom?" prestrašeno upita Scatty kad je Saint-Germain učinio kao da će izaći iz automobila. "Što će se dogoditi ako se plan izjalovi: gdje ćemo završiti?" "Tko zna?" Francis podigne ruke. "Vrata rade na solarni ili lunarni pogon, ovisno o pravcu u kojem vode. Uvijek postoji mogućnost da nešto pode po zlu, a u tom biste slučaju mogle izbiti u samo srce sunca ili na mračnoj strani mjeseca. Ova brazda vodi od istoka prema zapadu, što znači da je solarna", doda i nasmiješi se. "Sve će biti u redu." Privuče Ivanu u zagrljaj, čvrsto je stegne i lagano poljubi u oba obraza pa joj nešto šapne u uho. Zatim se okrene na sjedalu prema Djevičanskoj ratnici. "Čuvajte se. Izbavite Perenelle s otoka i javite mi se. Doći ću po vas." Grof izañe iz automobila, gurne obje ruke u džepove dugog, crnog kožnatog kaputa pa odšeće prema najbližem policajcu. Ivana se okrene prema prijateljici. "Imaš onaj izraz lica", reče joj. "Kakav izraz?" upita Scatty, blistavih zelenih očiju, praveći se nevješta. "Ja to nazivam tvojim borbenim izrazom. Prvi put sam ga vidjela kad si me spasila iz vatre. Lice ti se nekako promijeni, postane... oštrije." Ivana pruži ruku iza sebe i prijeñe prstom po Scathachinu obrazu. Bilo je to kao da joj se koža zategnula na kostima, pa joj se pod njom počeo posve jasno ocrtavati obris lubanje. Pjegice su se isticale na blijedoj puti poput kapi krvi. "To mi je vampirsko naslijeñe." Sjena se široko osmjehne pokazujući duge zvjerske zube u ustima. "To se mojemu klanu dogaña kad god ga obuzme uzbuñenje. Neki od onih, koji se hrane krvlju, time ne mogu vladati pa se promijene do temelja i pretvore u čudovišta." "Uzbuñena si što idemo u bitku?" tiho upita Ivana. Scatty sretno kimne. "Uzbuñena sam što ću izbaviti našu najdražu prijateljicu." "Neće biti lako. Zatočena je na otoku punom čudovišta." "Pa što? Ti si legendarna Ivana Orleanska, a ja sam Sjena. Tko nam se može suprotstaviti?" "Sflnga?" napomene Ivana. "Nisu one tako otporne", nehajno će Scatty. "Već sam se jednom sukobila sa sfingom i njezinom odvratnom majkom." "Tko je pobijedio?" upita Ivana susprežući smiješak. "Što misliš?" započne Scatty, ali onda se ispravi. "Zapravo, ja sam pobjegla..."

GIGA

165

Pedeset sedmo poglavlje Sjedeći leñima oslonjeni o zid štaglja, nogu pruženih preda se, blizanci su gledali kako se Nicholas i Gilgameš svañaju vani. Alkemičar je stajao nepomičan i nijem; kralj je divlje mahao rukama. "Kojim jezikom govore?" upita Josh. "Zvuči gotovo poznato." "Hebrejskim", odgovori Sophie bez razmišljanja. Josh kimne. Udobnije se osloni o zid. "Znaš, baš sam razmišljao..." polako počne, teško pronalazeći riječi u izmaglici iscrpljenosti. "Mislio sam da će biti više..." Slegne ramenima. "Mislio sam da će biti spektakularnije." "Vidio si isto što i ja", reče Sophie s umornim osmijehom. "Nije bilo spektakularno?" Josh ponovno slegne ramenima. "Bilo je zanimljivo. Ali ne osjećam se nimalo drukčije. Mislio sam... ne znam, mislio sam da ću se, usvojivši jednu od magija, osjećati... snažnije možda. Kako ćemo se uopće služiti tom Vodenom magijom?" upita pružajući obje ruke preda se. "Trebamo li učiniti nešto s aurama i razmišljati o vodi? Trebamo li vježbati?" "Nagonski. Znat ćeš što treba, kad za to doñe trenutak." Sophie spusti bratove ruke. "Ne smiješ se sada služiti aurom", podsjeti ga, "jer bi time otkrio gdje smo. Ovo je treća elementarna magija koju sam usvojila", reče, "i imaš pravo, nije bila spektakularna, kao ni ostale. Kad sam ovladala Vatrenom magijom, nisam osjetila da imam više snage ili brzine. Ali svaki put se osjetim..." Sophie zastane tražeći pravu riječ. "Drukčije." "Drukčije?" Josh pogleda sestru blizanku. "Ne izgledaš drukčije, osim kad ti oči posrebre. Onda si jeziva." Sophie kimne. Znala je na što misli; užasno se prestrašila kad je vidjela bratove oči pretvorene u zlatne diskove. Oslonivši glavu o glatko drvo, sklopi oči. "Sjećaš li se kad su ti prošle godine skidali gips s ruke?" Josh jaukne. "Nikada to neću zaboraviti." Prošlog ljeta slomio je ruku na ragbiju, pri nezgodnom pokušaju zaustavljanja napadača, nakon čega je tri mjeseca proveo u gipsu. "Što si rekao kad su ti razrezali gips?" Josh nesvjesno podigne ljevicu i polukružno je okrene stežući šaku. Gips mu je nevjerojatno išao na živce; toliko toga nije mogao izvesti, pa čak ni vezati vlastite cipele. "Rekao sam da se opet osjećam kao onaj stari." "Tako se i ja osjećam." Sophie otvori oči i pogleda brata. "Svaki put kad usvojim novu magiju, osjećam se malo potpunije. Kao da su mi cijeloga života nedostajali dijelovi, a sada, malo pomalo, ponovno postajem cjelovita." Josh se pokuša nasmijati, ali to zazvuči drhtavo. "Onda ti valjda ja više uopće neću biti potreban jednom kad usvojiš sve magije." Sophie stegne bratovu ruku. "Ne budi blesav. Ti si mi brat blizanac. Mi smo dvoje što je jedno." "Jedno što je sve", dovrši Josh. "Pitam se što to znači", šapne Sophie. "Imam osjećaj da ćemo doznati - željeli to ili ne", reče Josh.

GIGA

166

Pedeset osmo poglavlje Saint-Germain bio je rock-zvijezda slavna po cijeloj Europi, pa ga je mladi policajac smjesta prepoznao. Brzo je istupio, žurno salutirao i svukao kožnatu rukavicu kad mu je grof pružio ruku. Kroz zatamnjeno staklo automobilskog prozora, dvije žene — pripadnica Sljedećeg naraštaja i besmrtnica - gledale su kako se Francis rukuje s čovjekom i vješto ga okreće od kolnika. "Hajdemo." Ivana polako otvori vrata i izañe na topao poslijepodnevni zrak. Scathach joj se pridruži u idućem trenutku i tiho zatvori za sobom vrata. Dvije mladolike žene zapute se prema katedrali bok uz bok. Prošle su dovoljno blizu Francisu i policajcu da čuju dio razgovora. "... sramota, nacionalna tragedija. Razmišljao sam o dobrotvornom koncertu čiji bi prihod bio uložen u obnovu katedrale..." "Ja bih sigurno došao", spremno je govorio policajac. "Ja bih, naravno, tražio da omoguće besplatan ulaz našim hrabrim policajcima, bolničarima i vatrogascima." Ivana i Scathach provukle su se ispod policijske vrpce i počele zaobilaziti hrpe kamenja. Većina se smrvila, ali u nekim većim komadima još su se nazirali sablasni kipovi kakvi su bili prije negoli su blizanci upotrijebili elementarnu magiju. Scatty je ugledala ostatke kandži i kljunova, rogova u zamahu i repova u letu. Pokraj kamene ruke izjedene suncem i vjetrom ležala je kamena kugla. Scatty dobaci pogled Ivani, a onda obje žene pogledaju pročelje katedrale. Razmjeri razaranja bili su nevjerojatni: nedostajali su golemi komadi zgrade koji su sastrugani ili otrgnuti, a pročelje je mjestimice izgledalo kao pogoñeno kuglom za rušenje. "U cijelom životu nisam vidjela ništa slično", promrmlja Scathach, "a to su učinili služeći se samo dvjema magijama." "I njima je vladala samo blizanka", podsjeti je Ivana. "Možeš li zamisliti što bi bilo da ovladaju svim elementarnim magijama?" "Imali bi moć da unište ili obnove svijet", reče Ivana. "Tako je prorečeno", jednostavno će Scathach. "Ej, vi! Vas dvije. Ni koraka dalje!" Glas je dopirao odozgo. "Stoj. Smjesta stanite." Drugi glas dopro im je iza leña. "Produži", reče Scatty ispod glasa. Ivana baci pogled preko ramena i ugleda mladog policajca koji se pokušavao istrgnuti iz Francisova gvozdenog stiska. Grof ga odjednom pusti, a muškarac odleti na pod. Pomažući mu da se osovi na noge, Francis je stao na rub svojega dugog kaputa, spotaknuo se i pao na čovjeka, prikliještivši ga uz tlo. "Vas dvije. Nije vam ovdje mjesto." Znanstvenik obrijane glave i čupave brade skoči na noge pred njima. Do tada je ležao na podu skupljajući komadiće orlova krila. Prilazio im je mašući im pred nosom podloškom za papire. "Gazite po neprocjenjivim povijesnim umjetninama." "Ne mislim da bismo ih mogle gore oštetiti sve i da hoćemo." Ne usporavajući, Scatty istrgne plastični podložak muškarcu iz stiska i podere ga kao da je papir. Komade mu baci pod noge. Čovjek spusti pogled na ostatke podloška, a onda se vičući dade u trk. "Vrlo profinjeno, vrlo neupadljivo", primijeti Ivana. "Vrlo djelotvorno", reče Scatty i stane na nultu točku.

GIGA

167

Nulla točka bila je disk od sivih kamenih ploča, podijeljen na četiri dijela. U središtu kruga bio je osmerokut od svjetlijeg kamena u koji je bilo umetnuto zrakasto sunce. Iz sunca se širilo osam zraka, premda su dvije gotovo izlizale nebrojena stopala u prolazu i prsti koji su ih trljali. U vanjski dio kruga bile su uklesane riječi Point Zero Des Routes de France. Bilo je posve dovoljno mjesta da Scathach i Ivana stanu u krug okrenute jedna drugoj leñima, s po jednim stopalom u svakom od četiri dijela kruga. "Sto će se dogoditi..." zausti Scathach.

GIGA

168

Pedeset deveto poglavlje ... "Sada?" dovrši Scathach. Zatim čvrsto stisne oči, pritisne jednom rukom trbuh, a drugom usta, pa padne na koljena. Osjećajući da se svijet nakosio i suzbijajući nagon za povraćanjem, Scathach odjednom shvati da kleči na mekoj zemlji. Čvrsto zatvorenih očiju, pipala je po tlu oko sebe i osjetila pod prstima visoku travu. Zatim je snažne ruke podignu na noge i hladni dlanovi joj se spuste na obraze. Scathach otvori oči i ugleda Ivanino lice nekoliko centimetara od svojega. Francuskinjine elegantne usne bile su nasmiješene. "Kako se osjećaš?" upita je Ivana na francuskom. "Kao da imam morsku bolest." "Preživjet ćeš", kroz smijeh će Ivana. "Običavala sam govoriti svojim odredima da budu sretni ako osjećaju bol jer to znači da su još živi." "Kladim se da su te obožavali", gunñala je Scatty. "I jesu, da znaš", reče Ivana. "Znači, ipak nismo sletjele na sunce." Scathach se uspravi i ogleda. "Uspjele smo", uzdahne. "O, kako li je lijepo vratiti se kući." "Kući?" upita Ivana. "Dugo sam živjela na Zapadnoj obali; u San Franciscu se osjećam kao kod kuće više no igdje drugdje. Prorečeno mi je da ću umrijeti u pustinji, pa sam oduvijek birala obalna mjesta za život." Dvije žene stajale su bok uz bok na blagom obronku planine. Nakon vlažnog, onečišćenog pariškog zraka, svjež povjetarac bio je sladak, pun mirisa bilja, a premda je u Parizu bilo rano poslijepodne kad su otišle iz njega prije nekoliko sekundi, na američkoj Zapadnoj obali sunce još nije izašlo. "Koliko je sati?" Naglas se zapita Scatty. Ivana baci pogled na sat i podesi ga. "Deset do pet, ujutro." Mahne glavom na istok, gdje je nebo počelo svijetliti u ljubičastu, premda je nad njihovim glavama još bilo crno i posuto maglovitim dalekim zvijezdama. Dalje nizbrdo, skupila se gusta, sivo-bijela magla. "Sunce će izaći za otprilike sat vremena." Francuskinja se okrene i podigne pogled prema planini koja se jedva nazirala u tami. "Dakle, ovo je Mount Tamalpais. Mislila sam da je... veća." "Dobrodošla na Mount Tarn", reče Scatty, a bijeli joj zubi bijesnu, "jedno od meni najdražih mjesta u Americi." Pokaza tepih od guste magle. Nalazimo se oko dvadeset i pet kilometara sjeverno od San Francisca i Alcatraza." Sjena udobnije namjesti naprtnjaču na leñima. "Mogle bismo potrčati..." "Potrčati!" Ivana se nasmija. "Zadnje što mi je Francis rekao bilo je da ćeš vjerojatno željeti trčati do grada. Unajmit ćemo auto", odlučno reče. "Stvarno nije tako daleko..." pobuni se Scatty, ali onda zastane. Točno pod njima kretao se velik obris oko kojeg se magla komešala i vrtložila. "Ivana..." zausti. Pojavilo se više obrisa u pokretu, a onda se magla odjednom rastvorila poput razderane zavjese i razotkrila golemo krdo vunastih mastodonata koji su pasli u podnožju brda. Ratnica zatim ugleda dva sabljozuba tigra kako čuče u visokoj travi, pozorno motreći krdo i trzajući repovima crnih vrhova. Ivana je još gledala uzbrdo. Izvadila je mobitel iz džepa i pritisnula tipku za brzo pozivanje. "Samo ću javiti Francisu da smo stigle..." Prinijela je mobitel uhu, a onda pogledala zaslon. "Jao, nema signala. Scatty, koliko će nam trebati da stignemo do...?" Zatečeni izraz na prijateljičinu licu natjera je da se okrene i pogleda u što ona pilji. Trebalo je nekoliko trenutaka da se Ivani oči uopće priviknu na veličinu krda koje se sada polako kretalo kroz razderanu ranojutarnju izmaglicu. Spazivši krajičkom oka neko kretanje, podigne pogled: visoko, točno nad njihovim glavama, na nevidljivim zračnim strujama bešumno su jedrila tri divovska kondora.

GIGA

169

"Scathach?" užasnuto šapne Ivana. "Gdje smo mi to?" "Nije pitanje gdje smo, već kada." Lice Sjene postane oštro i opako, a zelene oči blistave i nemilosrdne. "Zmajeve brazde. Mrzim ih!" Jedna od divovskih mačaka podigne glavu i pogleda prema izvoru glasa, pa zijevne, pokazujući sjajne zvjerske zube duge gotovo dvadeset centimetara. Ratnica joj prikuje pogled svojim dok ga mačka nije bila prisiljena svrnuti. "Možda jesmo na Mount Tamalpaisu, ali ovo nije dvadeset i prvo stoljeće." Zamahom ruke pokaza mastodonte, tigrove i kondore. "Znam što je ovo: ovo je megafauna. I pripada razdoblju pleistocena." "Kako... kako ćemo se vratiti... u svoje vrijeme?" Šapne Ivana, vidno uznemirena. "Nećemo", mrko će Scathach. "Zarobljene smo." Ivana prvo pomisli na Čarobnicu. "A što će biti s Perenelle?" Zaplače. "Očekuje nas. Čeka nas." Scatty privuče Ivanu i čvrsto je zagrli. "Možda će morati dugo čekati", smrknuto reče. "Ivančice, vratile smo se otprilike milijun godina u prošlost. Čarobnica će se morati osloniti na vlastite snage." "Baš kao i mi", jecala je Ivana. "Ne baš." Scatty se široko osmjehne. "Mi imamo jedna drugu." "Što ćemo?" pitala se besmrtna Francuskinja, srdito otirući suze. "Isto što i uvijek: preživjet ćemo." "A što će biti s Perenelle?" upita Ivana. Na to Scathach nije imala odgovora.

GIGA

170

Šezdeseto poglavlje Billy the Kid bacio je pogled na crno-bijelu fotografiju u svome dlanu ne bi li si strogu Machiavellijevu vanjštinu utisnuo u pamćenje. Zaključi da će kratku sijedu kosu biti lako zapaziti. Gurnuvši sliku u stražnji džep traperica, prekriži ruke na uskim prsima gledajući kako se prvi putnici pojavljuju u zoni dolazaka Meñunarodne luke San Francisco. Turiste je bilo lako prepoznati; bili su sportski odjeveni u traperice ili kratke hlače i majice, a većina je vukla kolica za prtljagu s prevelikom gomilom kofera punih odjeće koju nijednom neće odjenuti. Bilo je i poslovnih ljudi u odijelima svijetlih boja ili dnevnim hlačama i sportskim jaknama, koji su nosili aktovke ili vukli male kofere za jednu noć, odlučno koračajući, već provjeravajući pozive na mobitelima, s blistavim Bluetoothovim slušalicama u ušima. Billy je posebnu pozornost obratio na obitelji: na postarije roditelje ili djedove i bake koji dočekuju unuke, na mlade muškarce i žene — možda studente — koji se vraćaju roditeljima, na parove koji se ponovno susreću. Bilo je mnogo suza, radosnih poklika, osmijeha i rukovanja. Billy se pitao kakav je osjećaj biti tako dočekan, izaći u čekaonicu u zoni dolazaka i preletjeti pogledom lica, znajući da ćeš meñu njima pronaći neko kojemu je iskreno drago što te vidi — roditelja, brata ili sestru, možda prijatelja s kojim dijeliš prošlost i doživljaje. On nije imao nikoga. I to odavna. Čak je i za prirodnoga života imao malo prijatelja, a većina njih pokušala ga je ubiti. Nijedan nije uspio. Napokon u čekaonicu uñe visok sjedokos muškarac s fotografije, u otmjenom crnom odjelu i s crnom kožnatom torbom za računalo na ramenu. Billy se ugrize za obraz kako bi suspregnuo osmijeh: možda bi u nekoj europskoj zračnoj luci Machiavelli prošao neopaženo, ali ovdje je upadao u oči sred silnog šarenila i sportske odjeće. Cak i da nije vidio fotografiju, Billy bi znao da je to europski besmrtnik. Gledao je kako Machiavelli stavlja jednostavne sunčane naočale i prelijeće pogledom gomilu. Talijan tada krene prema Kidu, premda ničime nije pokazao da ga je prepoznao. Amerikanac se pitao hoće li mu pružiti ruku. Mnogi besmrtnici nerado su dodirivali druge ljude, a pogotovo druge besmrtnike. Premda je nekoliko puta susreo engleskog Čarobnjaka, Billy nijednom nije vidio da Dee svlači rukavice. Machiavelli pruži ruku. Billy se nasmiješi, na brzinu otre dlan o nogavicu traperica i prihvati pruženu ruku. "Kako ste znali da sam to ja?" upita na razmjerno dobrom francuskom. Talijanov stisak bio je čvrst, a koža hladna i suha. "Obično se vodim njuhom", odgovori Machiavelli na istom jeziku, a onda prijeñe na engleski bez stranog naglaska. Duboko udahne. "Tračak kajenske paprike, čini mi se." "Upravo tako", potvrdi Billy Udahnuo je ne bi li osjetio Talijanov miris, ali je nanjušio samo bezbrojne mirise zračne luke i — začudo - lagani smrad koji će svakog kauboja podsjetiti na čegrtušu. "A i potražio sam vas na internetu", doda Machiavelli s ciničnim osmijehom. "Još izgledate kao na znamenitoj fotografiji. Ali začudili ste me; prepoznali ste me čim sam kročio kroz vrata. Osjetio sam vaš pogled na sebi." "Znao sam koga tražim." Šutke, Machiavelli je upitno izvio obrve. Podigao je naočale na čelo, a sive su mu oči bljesnule kad je spustio pogled na sugovornika. Bio je za glavu viši od Amerikanca. "Pazim da se moje fotografije ne objavljuju ni na internetu, ni u tisku." "Poslali su mi je naši poslodavci." Billy izvadi fotografiju iz stražnjeg džepa i pruži mu je. Machiavelli je pogleda, a usne mu se rastegnu u jedva primjetan smiješak. Obojica su znala što to znači. Mračni Stariji uhode Machiavellija... što znači da vjerojatno motre i Billyja. Machiavelli vrati fotografiju, ali Billy odmahne glavom. Gledajući Talijana u oči, reče: "Poslužila je svrsi. Možda vi pronañete novu primjenu."

GIGA

171

Machiavelli pogne glavu u lagani naklon i spusti naočale natrag na nos. "Siguran sam da hoće." Obojica su znali da će Talijan po povratku u Pariz učiniti sve u svojoj moći da otkrije tko je slikao tu fotografiju. Amerikanac pogleda jedinu torbu koju je Machiavelli držao u ruci. "To vam je sva prtljaga?" "Jest. Spakirao sam veći kovčeg, ali sam shvatio da se ovdje neću zadržati dovoljno dugo da iskoristim ni desetinu odjeće koju sam kanio ponijeti. Stoga sam sve ostavio i ponio samo druge čarape i donje rublje. I laptop, dakako." Dvojica muškaraca koja su se zaputila prema izlazu bila su neobičan par — Machiavelli u crnom odijelu krojenom po mjeri, a Billy u izblijedjeloj traper-košulji, pohabanim trapericama i iznošenim čizmama. Premda je zračna luka bila krcata, nitko im se nije približio dovoljno da ih trkne u prolazu, a mnoštvo se nesvjesno razdvajalo da ih propusti. "Znači, ovo je samo kratak poslovni posjet?" upita Billy. "Nadam se da ću biti na prvom slobodnom letu kući." Machiavelli se nasmiješi. "Divim se vašoj samouvjerenosti", reče Amerikanac ne odajući glasom što misli. "Samo što ja mislim da gospoñu Flamel neće biti baš tako lako poraziti." Izvadi prastare naočale Ray Ban iz džepa na košulji i izañe na žarko, ranoposlijepodnevno sunce. "Je li sve spremno?" upita Machiavelli dok su ulazili u polumrak garaže. Billy izvuče iz džepa ključeve automobila. "Unajmio sam čamac. Čekat će nas na Trideset devetom doku." Tada zastane, odjednom shvativši da Talijan više ne stoji uz njega. Okrenuvši se s ključem jarkocrvenog Thunderbirda u ruci i osvrnuvši se, vidje da Talijan zadivljeno zuri u kabriolet, koji je medu ostalim, običnim vozilima dramatično upadao u oči bojom i stilom. "Kabriolet Thunderbird iz 1959. - ne, '60.", ispravi se Machiavelli. Prijeñe rukom po blistavom poklopcu motora i farovima. "Veličanstveno." Billy se naceri. Pretpostavljao je da mu se Niccolo Machiavelli neće svidjeti, ali Talijan mu je upravo porastao jedan bod u očima. "To je moj ponos i dika." Besmrtnik obiñe automobil saginjući se da prouči kotače i auspuh. "Tako i treba: sve izgleda originalno." "Sve i jest originalno", ponosno će Billy. "Dva puta sam mijenjao auspuh i pobrinuo se da zamjenski doñu s istog modela." Uñe u automobil i pričeka da se Machiavelli veže. "Bio bih se kladio da je u vašem stilu Lamborghini ili možda Alfa Romeo." "Ferrari možda, ali Alfa nikada!" "Imate li mnogo automobila?" upita Billy "Nijedan. Imam službeni auto i vozača. Ne vozim", prizna Talijan. "Ne vozite ili ne znate voziti?" "Ne volim voziti. Stvarno sam loš vozač", prizna s kiselim osmijehom. "Doduše, učio sam voziti u autu s tri kotača." "Kad je to bilo?" upita Billy. "Godine 1885." "Ja sam umro 1881." Billy odmahne glavom. "Ne mogu zamisliti da ne znam voziti", promrmlja izlazeći s parkirališta. "To je kao da ne znaš jahati." Pritisne papučicu gasa našto automobil jurne naprijed i ubaci se u gust promet pred zračnom lukom. "Želite li nešto pojesti?" upita. "Imamo dobrih francuskih i talijanskih restorana..." Machiavelli odmahne glavom. "Nisam gladan. Možemo ići ako ste vi gladni." "Ne jedem puno u zadnje vrijeme", prizna Billy Machiavellijev mobitel zazvoni. "Ispričajte me na trenutak." Izvadi iz džepa najtanji mogući mobitel i zagleda se u zaslon. "Ah", razdragano reče. "Dobre vijesti?" upita Billy Machiavelli se zavali u sjedalu i široko se osmjehne. "Jučer sam postavio stupicu; prije nekoliko sati nešto se u nju uhvatilo." Billy ga pogleda ispod oka, ali ne reče ništa.

GIGA

172

"Čim sam otkrio da je Alkemičarova žena zatočena ovdje u San Franciscu, znao sam da će on ili neki njegovi saveznici pokušati doprijeti ovamo. Pružale su im se dvije mogućnosti: let kojim sam ja upravo stigao ili zmajeva brazda pred Notre Dameom." "Pogañam da ste nešto učinili sa zmajevom brazdom", naceri se Billy. "Tako nešto bih ja pokušao." "Vrata brazde aktiviraju se u pariškoj nultoj točki. Jednostavno sam premazao kamenje alkemijskim uvarkom od smrvljenih mamutskih kostiju — kosti iz pleistocena — i dodao u mješavinu jednostavnu čaroliju privlačenja." Na semaforu se upali crveno, pa Billy postupno zaustavi automobil. Povukavši ručnu kočnicu, okrene se na sjedalu i uputi Talijanu gotovo zadivljen pogled. "Prema tome, tko god se poslužio tom zmajevom brazdom..." "... odvučen je u pleistocen." "A kad je to bilo?" upita Billy. "Nisam baš školovan." "Mogli su završiti u bilo kojem trenutku, u rasponu od prije 1,8 milijuna do prije 11.500 godina." Machiavelli se nasmiješi. "Dobri ste." Billy odmahne glavom. "Dakle, nemate pojma tko je aktivirao vrata?" "Prije dvadeset i četiri sata, jedna sigurnosna kamera usmjerena je u tu točku." Machiavelli podigne mobitel. Na zaslonu je bila slika dviju žena okrenutih leñima jedna drugoj, posred trga posutog kamenjem. "Nemam pojma tko je sitnija žena", reče Machiavelli, "ali lijeva je Scathach." "Sjena?" šapne Billy naginjući se prema zaslonu. "To je Djevičanska ratnica?" Očito ga se nije dojmila. "Mislio sam da je viša." "Svi to misle", reče Machiavelli. "To je prva pogreška koju učine." Upalilo se zeleno pa su iza Thunderbirda počeli trubiti automobili, a netko je nešto i doviknuo. Machiavelli znatiželjno baci pogled na besmrtnika pitajući se kako će reagirati. Ali Billy the Kid je prije više desetljeća ukrotio divlju ćud. Podigavši ruku, mahne u znak isprike i krene. "Sad kad je Sjena uklonjena, zadatak nam je vjerojatno lakši." "Neizmjerno lakši", složi se Machiavelli. "Nekako sam slutio da bi se ona mogla pojaviti u Alcatrazu i pomrsiti nam planove." "No dobro, ta je mogućnost sada isključena." Billy se naceri, a onda se uozbilji. "Pod sjedalom ćete pronaći omotnicu. U njoj je ispis mejla koji sam jučer poslijepodne dobio od Enoch Enterprisesa, u kojem nam dopuštaju pristajanje na Alcatrazu. Deejeva tvrtka trenutno je vlasnik otoka. Pronaći ćete i fotografiju koja je stigla u privitku anonimnog jutrošnjeg mejla. Slutim da je za vas. Meni ništa ne znači." Machiavelli istrese iz omotnice dva lista. Papir sa službenim zaglavljem tvrtke Enoch Enterprises bio je dug, očito pravni spis kojim se nositelju dopušta pristajanje na otok s ciljem "povijesnog istraživanja". Potpisao ga je dr. sc. John Dee. Na drugom papiru bila je fotografija visoke rezolucije koja je prikazivala slike na zidu egipatske piramide. "Znate li što to znači?" upita Billy. Machiavelli okrene stranicu vodoravno. "Ovo je slikano u Unasovoj piramidi, a on je vladao Egiptom prije više od četiri tisuće godina", polako reče. Savršeno manikiran nokat pratio je red hijeroglifa. "Nekoć su ovo nazivali Piramidskim tekstovima, ali danas to zovemo Knjigom mrtvih." Talijan kucne fotografiju i tiho se nasmija. "Vjerujem da je ovo magijska formula za buñenje stvorenja koja spavaju na otoku." Ubacivši papire natrag u omotnicu, pogleda mlañeg muškarca. "Hajdemo na Alcatraz. Vrijeme je da ubijemo Perenelle Flamel."

GIGA

173

Šezdeset prvo poglavlje Doktor John Dee proučavao je posjetnicu koju je držao u ruci. Bila je iznimno lijepa, s reljefnim srebrnim slovima na debelom, grubom, ručno rañenom papiru. Okrene je; na posjetnici nije bilo imena, već samo stiliziran prikaz jelena gorućih rogova u dvostrukoj kružnici. Nagnuvši se naprijed, pritisne tipku na interkomu. "Pošaljite gospodina unutra; odmah ću ga primiti." Vrata ureda gotovo se smjesta otvore i na njima se pojavi vidno uplašen tajnik uvodeći visokog muškarca oštra lica. "Gospodin Hunter, gospodine." "Ne spajajte mi pozive", osorno će Dee. "Ne želim da me itko ometa, ni zbog čega." "Da, gospodine. Je li to sve, gospodine?" "To je sve. Obavijestite osoblje da može kući." Dee je uvijek tražio da svi dugo ostaju u uredu po završetku radnog vremena. "Da, gospodine. Hvala vam, gospodine. Hoćete li doći sutra u ured?" Dee ošine tajnika takvim pogledom da je brže-bolje šmugnuo iz prostorije. Čarobnjak je znao da je cijeli ured na iglama zbog njegova neočekivanog dolaska. Zgradom su kolale glasine da kani zatvoriti londonsku podružnicu Enoch Enterprises. Premda je bilo već deset navečer, nitko se nije požalio što radi dokasna. "Sjednite, gospodine Hunter." Dee pokaza nizak naslonjač od kože i kovine pred sobom. Sam je ostao sjediti za stolom od ulaštena, crna mramora, pozorno motreći pridošlicu. Čarobnjak zaključi da s njim nešto nije kako treba. Plohe i bridovi lica bili su mu poremećeni; oči su bile previsoko, svako oko druge boje, a usta prenisko i preširoka. Gotovo kao da je lice sastavio netko tko dugo nije vidio ljudsko biće. Bio je odjeven u svijetloplavo odijelo na tanke pruge, ali hlače su bile malo prekratke pa se iznad crnih čarapa nazirao djelić bijele kože, a rukavi sakoa sezali su mu do zglobova prstiju. Cipele su mu bile prljave, obložene debelim slojem skorena blata. Hunter se spusti u naslonjač, nezgrapnim i ukočenim kretnjama, kao da nije posve siguran kako se barata rukama i nogama. Dee pusti da mu prsti kliznu po Excaliburu, koji je držao pod stolom. Znao je i otprilike pet auralnih čarolija koje služe tomu da prenapregnu auru i ražare je. Jedini problem bit će čišćenje pepela s tepiha. Naslonjač bi se vjerojatno rastalio. "Kako ste znali da sam ovdje?" naglo upita Dee. "Rijetko dolazim u ovaj ured. A i malo je kasno za sastanak." Visok i blijed muškarac pokuša se nasmiješiti, ali uspije samo čudno izviti usne. "Moj poslodavac znao je da ste u gradu. Pretpostavio je da ćete svratiti u ovaj ured jer vam pruža pristup komunikacijskoj mreži." Čovjek je govorio engleski odsječno i točno, ali pomalo kreštavim glasom, zbog kojeg je zvučao pomalo smiješno. "Možete li govoriti otvoreno?" plane Dee. Bio je umoran i vrijeme mu je istjecalo. Premda su ceste bile satima zatvorene i na njima postavljene nebrojene policijske kontrolne točke, Flamelu i djeci još nije bilo traga. Britanska vlada bila je pod pritiskom da ukloni policijsku blokadu. Na svim cestama koje vode u grad i iz njega bili su zastoji, a u Londonu je promet bio potpuno paraliziran. "Kasno sinoć imali ste sastanak s mojim poslodavcem", reče blijedi muškarac. "Okončan je prije negoli je postignut zadovoljavajući uspjeh zbog okolnosti na koje niste mogli utjecati." Čarobnjak ustane i obiñe radni stol. U desnici je držao Excalibur i blago lupkao kamenim sječivom po ljevici. Čovjek u naslonjaču na to se uopće nije obazirao. "Šio sic vi?" znatiželjno upita Dee. Zaključio je da to stvorenje nije posve prirodno i da vjerojatno nije čovjek. Spustivši se na jedno koljeno, zagleda se muškarcu u lice i nejednake oči. Jedno je bilo zeleno, a drugo sivo. "Jeste li tulpa, golem, simulakrum ili homunkul?" "Ja sam Utjelovljena misao", odgovori spodoba i nasmiješi se. Usta su mu bila puna jelenjih zuba. "Stvorio me Cernunnos."

GIGA

174

Dee je navrat-nanos uzmicao dok se stvorenje preobražavalo. Zadržalo je tijelo visokog, loše odjevenog muškarca, ali mu je glava postala prelijepa i neljudska, a iz nje su izbili veliki rogovi. Usta Rogatog boga rastegnula su se u jedva primjetan osmijeh, a oči okomitih zjenica širile su se i skupljale. "Zaključaj vrata, doktore; ne želiš da itko sada uñe." Obišavši stvorenje u širokome luku i držeći Excalibur izmeñu sebe i njega, Dee priñe vratima i zaključa ih jednim potezom. Ono što je Cernunnos upravo učinio bilo je nevjerojatno. Služeći se maštom i snagom volje, arhont je stvorio svoj lik od čiste aure. Nije bio savršen, ali je bio dovoljno uvjerljiv. Dee je znao da se humani više meñusobno gotovo nikada ne gledaju te da bi onaj tko bi primijetio da nešto ne valja s vanjštinom toga čovjeka vjerojatno samo svrnuo pogled ispunjen nelagodom. "Impresioniran sam", reče Dee. "Pretpostavljam da upravljate Utjelovljenom mišlju iz daljine?" "Iz veće daljine negoli možete zamisliti", reče Cernunnos. "Došao sam do zaključka da ne vladate magijom", prizna Dee vraćajući se za radni stol. Elegantna srebrna posjetnica polako se pušila, a vitice sivo-bijelog dima lebdjele su zrakom prema muškarcu jelenje glave koji ih je udisao sjedeći na drugoj strani stola. "Nije to magija, već arhontska tehnologija", jednostavno će Cernunnos. "Vi to dvoje ne biste znali razlikovati." "Pretpostavljam da ste došli s razlogom", reče Dee, "a ne da mi pokažete tu... tu svoju tehnologiju." Jelen kimne i blistavo se osmjehne. "Znam gdje su Flamel, Gilgameš, Palamed i blizanci." "U ovom trenutku?" "U ovom trenutku", potvrdi stvorenje. "Nisu udaljeni ni sat vremena odavde." "Recite mi", zatraži Dee, a onda doda: "Molim vas." Arhont podigne desnicu. Dee primijeti da ima jedan prst viška. "Moji su uvjeti isti kao prije, Čarobnjače. Želim Flamela, Gilgameša i Palameda žive. I želim Clarent." "Pristajem", bez oklijevanja odgovori Dee. "Sve će to biti vaše. Samo mi recite gdje su." "I želim Excalibur." U tom bi trenutku Čarobnjak tom stvorenju obećao ama baš sve. "Dogovoreno. Sam ću vam ga izručiti čim Flamel bude mrtav. Tko je još s njim?" revno upita. "Nitko." "Nitko? A Gabrielovi psi?" "Sablasni psi i njihov gospodar Bard su nestali. S blizancima su Alkemičar, vitez i kralj." "Kako ste ih pronašli?" upita Dee. Morao je priznati da ga se to dojmilo. "Tražio sam ih posvuda." Stvorenje se ustajući ponovno preobrazilo, a rogovi su mu se uvukli natrag u lubanju. Opet su se pojavili glava i lice, uznemirujuće drukčiji od prijašnjih. "Vratio sam se u metalnu utvrdu i jednostavno slijedio njihov miris." "Slijedili ste ih ovim gradom pomoću njuha?" Deeja je to još više zaprepastilo od upravljanja Utjelovljenom mišlju. Suspregne osmijeh pri pomisli na Rogatog boga koji na sve četiri juri prometnim ulicama, slijedeći miris automobila. "Arhontska tehnologija. Nema ništa jednostavnije", reče Utjelovljena misao. "A sada, ako podeš sa mnom, uredit ću da te prebace..." "Utjelovljena misao je dojmljiva", iskreno će Čarobnjak, ali kanite li se izdavati za čovjeka, stvarno biste trebali poraditi na glasu. I odjeći." "To je posve nevažno", odvrati stvorenje. "Humani će uskoro biti izbrisani s lica zemlje."

GIGA

175

Šezdeset drugo poglavlje Perenelle Flamel bila je razočarana. Sklupčana u stražarskoj kuli gdje je provela noć, Čarobnica se, usprkos svemu, nadala da će jedna od malih jedrilica raštrkanih zaljevom odjednom skrenuti prema otoku i da će se iz nje iskrcati Scatty i Ivana. Ali kako je dan prolazio, bilo joj je sve jasnije da neće doći. Nije sumnjala da su pokušale i znala je da im se na putu moralo ispriječiti nešto grozno. Ali istodobno se ljutila na samu sebe što si je dopustila da se ponada. "Stiže čamac!" šapne joj de Ayala u lijevo uho tako da je poskočila od straha. "Juan!" plane Čarobnica. "Otjerat ćeš me u grob!" Odgurne se do ruba tornja osjećajući val olakšanja, ali i blagu grižnju savjesti sto je uopće posumnjala u prijateljice. Carobničino lice razvuče se u okrutan osmijeh; kad bude imala Ivanu Orleansku i Sjenu Scathach uza se, ništa - čak ni Morski starac i sfinga — neće joj se moći oprijeti. Golema crna krila lepetala su i praskala, a Čarobnica je gledala kako Božica vrana spiralno slijeće s vrha svjetionika i nježno se spušta na pristanište, gotovo točno ispod nje. Perenelle se namršti; gdje je tom stvorenju pamet? Seathaeh će je vjerojatno baciti Nereidama, kojima je svejedno što jedu. Baš kad je nakanila ustati i spustiti se s tornja, de Ayalino lice djelomice se materijalizira pred njom. Oči sablasti bile su razrogačene od straha. "Dolje! Ne ustaj!" Perenelle se baci svom dužinom na pod. Čula je brujanje vanjskog motora i struganje drva o drvo kad je čamac udario o dok. Tada je začula glas. Muški glas. "Gospo, pravo je zadovoljstvo zateći vas ovdje." U tom je glasu bilo nečega, nečega grozomorno poznatog... Perenelle otpuže do ruba stražarskog tornja i proviri dolje. Gotovo točno ispod nje, Talijan Niccolo Machiavelli duboko se klanjao Božici vrana. U mladiću koji je izlazio iz čamca, Čarobnica prepozna besmrtnika kojeg je prethodnoga dana uhvatila kako je uhodi. Machiavelli se uspravi i podigne omotnicu. "Imam upute od našeg gospodara meñu Starijima. Moramo probuditi uspavanu vojsku i ubiti Čarobnicu. Gdje je ona?" oštro upita. Božica vrana zvjerski se naceri. "Dopustite da vam pokažem."

GIGA

176

Šezdeset treće poglavlje Blizanci su spavali i sanjali istovjetne snove. Sanjali su o kiši i bubnjanju kapi o tlo, o strmoglavim vodopadima, golemim svijenim valovima i poplavi koja je jednom zamalo uništila svijet. Od snova su se trzali i mumljali u snu na više jezika, a jednom su Sophie i Josh uglas zažvali majku na jeziku u kojem je Gilgameš prepoznao staroegipatski, koji se počeo govoriti prije više od pet tisuća godina. Nekoliko puta tijekom dugog dana, Nicholas Flamel pokušao je probuditi blizance, ali su Gilgameš i Palamed stražarili nad njima. Kralj je dovukao bačvu do Josha; vitez je čučao na razbijenoj kutiji pokraj Sophie. Dvojica muškaraca iscrtala su u zemlji kvadratnu ploču i neumorno igrali "dame" kamenčićima i sjemenkama, rijetko govoreći, osim kad su pribrajali bodove slažući komadiće grančice. Prvi put kad je Flamel prišao blizancima, dvojica muškaraca podigla su pogled s istovjetnim nepovjerljivim izrazima na licu. "Pusti ih na miru. Moraju spavati", odlučno je rekao Gilgameš. "Vodena magija je jedinstvena. Za razliku od drugih, koje su izvanjske — čarolije koje treba zapamtiti, aura koju treba puniti energijom i oblikovati - moć Vodene magije dolazi iznutra. Svi smo mi vodena bića. S tom smo magijom roñeni. Probudio sam to znanje duboko u njihovim stanicama, u DNK. Sada im se tijela moraju priviknuti, prilagoditi i usvojiti sve što su upravo naučila. Bilo bi suviše opasno odmah ih probuditi." Flamel je prekrižio ruke i spustio pogled na usnule blizance. "A koliko bismo trebali sjediti ovdje i čekati?" "Cijeli dan i cijelu noć, budemo li morali", odsječe Gilgameš. "Dee okreće zemlju naglavačke u potrazi za nama, Perenelle je zatočena na otoku s čudovištima. Ne možemo samo—" ljutito započe Flamel. "Nego što da možemo. I hoćemo." Palamed polako ustane u punoj visini i nadvije se nad Alkemičara. Na licu mu se čitalo gañenje, a ožiljci pod očima isticali su se svijetli na tamnoj koži. "Rekli ste mi da niste ubojica." "I nisam!" "E pa, ja jesam." "Prijetite mi?" "Da", jednostavno će vitez. "Nestrpljivost i glupost odnose više žrtava no ijedno oružje. Morat ćete se pokoriti kraljevoj volji. Probudite li sada blizance, ubit ćete ih." Zastane i gorko doda: "Baš kao što ste ubili njihove prethodnike." Okrene glavu da pogleda Sophie i Josha. "Jeste li se ikada zapitali jesu li neki od stradalih mogli biti blizanci iz legende, ali ih je vaša pretjerana gorljivost odvela u smrt ili gurnula u ludilo?" "Ni dan ne proñe da ne pomislim na njih", iskreno će Flamel. Saracenski vitez sjedne i zagleda se u ploču za igru iscrtanu u prašini. Pomakne jednu figuru pa podigne pogled i tiho reče: "A napravite li samo jedan korak bliže, ubit ću vas." Alkemičar nije sumnjao da misli ozbiljno. Flamel je veći dio dana proveo u taksiju, slušajući radijske vijesti, prebacujući se s postaje na postaju ne bi li prokljuvio što se dogaña. Kružila su kojekakva nagañanja, a u razgovornim emisijama i pozivima slušatelja iznosile su se nevjerojatne teorije. No, pravih novosti bilo je malo. Britanske vlasti su, primivši od francuskih kolega upozorenje da prijeti velik teroristički napad, zatvorile sve britanske zračne i morske luke. Na svim glavnim prometnicama postavljene su nadzorne točke, a policija je ljudima savjetovala da ne putuju osim u najvećoj nuždi. Nicholas je oduvijek znao da su Mračni Stariji moćni i da imaju agente na svim razinama ljudskoga društva, ali ovo je bio najzorniji iskaz te moći koji je ikada vidio. Dok je poslijepodne prelazilo u večer, Alkemičar je lutao poljem visoke trave oko štaglja, pijući vodu iz boce koju je Palamed donio iz obližnjeg naselja. Nicholas je inače bio iznimno strpljiv čovjek — alkemijski su postupci po prirodi spori — ali odgañanje ga je

GIGA

177

izbezumljivalo. Stonehenge je bio udaljen manje od kilometra i pol, a u razbijenom krugu uspravnih kamenih blokova počinjala je zmajeva brazda koja vodi na Mount Tamalpais. Flamel je bio svjestan da više nema dovoljno snage za otvaranje vrata, ali blizanci su je imali. Bio je siguran da se žele vratiti kući koliko i on. On će se tada moći posvetiti spašavanju Perenelle. Oslobodit će je ili umrijeti pokušavajući. No, sve mu se više činilo da im je malo što drugo preostalo doli umrijeti, čak i ako uspije izbaviti Perry s otoka. Alkemičar je zastao kod jednog od prastarih hrastova koji su obrubljivali polje i oslonio se o njega, zagledan u nebo kroz gustu krošnju, a onda spuznuo na tvrdu suhu zemlju. Podigao je obje ruke prema svjetlu: bile su to staračke ruke izbočenih vena. Kad je prošao prstima po glavi, sitne vlasi kratke kose poletjele su prema suncu. Zglobovi prstiju bili su mu natečeni i kruti, a kad bi ustajao ili sjedao, žacalo ga je u kuku. Dostizala ga je starost. Od prošlog četvrtka, kad mu je Dee ušao u knjižaru, ostario je najmanje jedno desetljeće, a počeo se osjećati kao da je ostario dva. Ubrzao je starenje trošeći mnogo auralne energije i ne dajući joj vremena da se obnovi. Razina energije opasno mu je opala i bio je svjestan da mu ozbiljno prijeti spontano samozapaljenje posluži li se uskoro opet aurom. Bez Kodeksa, on i Perenelle će umrijeti. Alkemičarove usne izviju se u gorak osmijeh. Knjiga Abrahama Židova nalazi se kod Deeja i njegovih gospodara, koji je zasigurno ne kane vratiti. Nicholas ispruži noge preda se, sklopi oči i okrene lice prema suncu, puštajući da ga obgrli toplina. Umrijet će. Ne jednoga dana, ne u nekom neodreñenom budućem trenutku — već jako skoro. A što će onda biti s blizancima? Sophie mora usvojiti još dvije, a Josh čak četiri magije; tko će nastaviti njihovo školovanje? Znao je da će prije smrti morati donijeti nekoliko odluka, izvuku li se uopće iz sadašnjeg škripca. Pitao se bi li Saint-Germain bio voljan preuzeti ulogu mentora blizancima - premda nije bio posve siguran ima li uopće puno povjerenje u grofa. Možda bi mogao zamoliti nekoga u Americi, možda nekog indijanskog šamana... Alkemičara je uspavala duboka iscrpljenost u spoju s toplinom i spokojem dana. Kapci mu trepnu i sklope se, a on zaspi sjedeći oslonjen o stablo. Alkemičar je sanjao o Perenelle. Bio je dan njihova vjenčanja - 18. kolovoza 1350. godine - svećenik ih je upravo proglasio mužem i ženom. Alkemičar je drhtao u snu; bio je to stari san, noćna mora koja ga je stoljećima proganjala svake noći, pa je znao što slijedi. Nicholas i Perenelle okrenuli su se od oltara prema crkvenim klupama i shvatili da je malo kameno zdanje krcato. Dok su hodali prolazom meñu klupama, uočili su da je crkva puna blizanaca -dječaka i djevojčica, tinejdžera, mladih muškaraca i žena — svih odreda plavokosih i plavookih. Svi su podsjećali na Sophie i Josha Newmana. I svi su na licima imali isti užasnut i zgañen izraz. Nicholas se trgne iz sna. Uvijek se budio u istom trenutku. Alkemičar ostade nepomičan, puštajući da mu se uspori divlje udaranje srca. Zaprepastio se vidjevši da je pala noć. Zrak je bio svjež i suh na njegovoj koži vlažnoj od znoja. Iznad njegove glave šuštalo je i šaputalo lišće, a miris šume bio je težak i slatkast... Nešto nije bilo kako treba. Noć bi trebala mirisati na stabla i travu, ali odakle taj miris praiskonskih šuma? Njemu slijeva pukne grana, a zdesna zašušti suho lišće pa Alkemičar shvati da se nešto kreće poljem prema štaglju.

GIGA

178

Šezdeset četvrto poglavlje Čarobnica je u ćeliji u krilu D", reče Božica vrana. "Ovuda." Stane u stranu da propusti Machiavellija i Billyja the Kida. Zatim se osvrne preko ramena i podigne prema stražarskom tornju crveno i žuto oko, koja su se žarila sred bijele puti. Podigla je tanašne obrve, izvila stisnute crne usne u osmijeh pa spustila sunčane naočale na lice. Božica vrana stegnula je plašt od crnog perja na ramenima i zaputila se krupnim koracima za besmrtnicima, kuckajući čizmama po vlažnom kamenju. "Sto se to upravo dogodilo?" zbunjeno upita de Ayala. "Naplaćen je dug", tiho odgovori Perenelle prateći pogledom biće koje je nestajalo pod tornjem. "Dobrovoljno, neočekivano", nasmiješeno doda. Čarobnica dohvati koplje, zagrne se pokrivačem i spusti metalnim ljestvama na pristanište. Duboko udahne; u zraku se zadržao trag Machiavellijeva zmijskog smrada i mirisa njegova pratitelja — čili papričice. Čarobnica te mirise neće zaboraviti. "Trebala bi pričekati da se spuste u ćelije i tek tada napasti", reče de Ayala materijaliziravši se uz nju. Bio je odjeven svečanije, u odoru zapovjednika španjolske mornarice. "Uhvati ih nespremne. Je li ti aura snažna?" "Mislim da je snažna koliko može biti. Zašto?" ''Dovoljno snažna da srušiš strop na njih'!" Perenelle se osloni o koplje i zagleda u zgrade trule od morske vlage. "Da, da, mogla bih", oprezno reče. Obalni povjetarac šibao joj je lice vlasima kose. Perenelle ih skloni u stranu i primijeti daje meñu njima više srebrnih nego crnih. "Moram štedjeti auru, ali sigurna sam da bih se mogla sjetiti neke čarolijice koja bi izjela betonske i metalne potpornje..." Sablast veselo protrlja ruke. "U tome će ti pomoći svi duhovi Alcatraza, gospo. Samo reci što nam je činiti." "Hvala ti, Juan. Već su mi dovoljno pomogli." Perenelle krene za trojcem, nečujno se krećući u pohabanim cipelama. Zaustavila se na uglu i provirila iz zaklona. Božica vrana i dvojica besmrtnika su isparili. De Ayala doleti do nje. "A ona ledena čarolija koju si upotrijebila protiv sfinge? Bila je uspješna; kako bi bilo da cijeli hodnik zapečatiš čvrstim ledom?" "To bi moglo biti malo teže izvedivo", prizna Carobnica okrećući se i odlučno se vraćajući prema pristaništu, mimo knjižare. Kutovi usana izviju joj se u pakostan osmijeh. "Ali mogu učiniti nešto drugo što će ih svakako uzrujati." "A to je?" željno upita de Ayala. Perenelle pokaza drvenim kopljem. "Ukrast ću im čamac." Sablast je djelovala toliko razočarano da se Carobnica prvi put u nekoliko dana morala nasmijati.

GIGA

179

Šezdeset peto poglavlje Kroz svijene zidove štaglja prosija svjetlost zelena poput metvice, osvjetljavajući unutrašnjost žarkim zrakama i snažnim prugama. Arhont Cernunnos stajao je obrubljen svjetlom, golemih i strašnih rogova. Na zidovima su plesale sjene vučjih glava. Sophie se probudi s vriskom, a aura joj zaiskri oko tijela i u trenu poprimi oblik blistava srebrnog oklopa. Josh naglo otvori oči i s mukom se osovi na noge, ljevicom nagonski posežući za Clarentom. Kameni mač brujao je i šištao kad su mu se prsti sklopili oko balčaka, a sječivo je zapucketalo i stalo se prelijevati u sjajnim bojama. Palamedu oko tijela nastane glatki crni oklop, a on skine divovski dvorucnjak s ramena i stane pred blizance. Gilgameš bez riječi pruži ruku i izvuče svijenu sablju iz vitezova pojasa. "Gdje je Alkemičar?" oštro upita Palamed. "Njušim metvicu", brzo će Sophie duboko udišući. Noćni zrak bio je prožet prepoznatljivim mirisom. Osjećala je kako joj srce snažno bubnja, ali nije bila uplašena, premda je znala što je vani. Jednom su već porazili arhonta, i to dok još nisu usvojili Vodenu magiju. "Svjetlo je boje Nicholasovc aure", doda Josh. "Sigurno je vani." "Moramo izaći", žurno će Palamed, "ne smijemo dopustiti da nas opkole unutra." Okrene se i zaleti u zid. Trulo drvo raspadne se na iverje, a vitez tresne na polje. "Idite!" vikne Gilgameš uhvativši Sophie za ruku i povuče je prema nepravilnom otvoru. "Josh, hajde!" Josh se upravo okrenuo da poñe za njima, kadli vrata štaglja izlete sa šarki. Cernunnos pogne glavu da zaviri u štagalj, a ulaz su mu priječili samo divovski rogovi. Prelijepo lice se smiješilo, a glas zujao i podrhtavao Joshu u glavi. "Dakle, ponovno se susrećemo, dječače. Došao sam po svoj mač." "Neće ići", protisne Josh kroza zube. "Ja baš mislim da hoće. Ovaj put došao sam pripremljen." Cernunnos povuče desnicu unatrag, a Josh vidje da Rogati bog u rukama drži luk i strijelu. Začuje trzaj tetive i ugleda bljesak strijele koja je u luku letjela prema njemu. Clarent se pokrene, podigne i ploštimice ispriječi pred Joshovim srcem. Strijela s vrhom od kosti bezopasno se smrska o kameno sječivo, ali tolikom silinom da odgurne dječaka, koji zatetura unatrag. Cernunnos rikne u nemoćnu bijesu. Zapne novu strelicu i odapne. Clarent se pomakne u Joshovoj ruci, a sječivo zapjeva presijecajući strijelu napola. Dva divovska vuka ljudskih lica probiju se pokraj Rogatog boga i uvuku u štagalj. Razdvojili su se i stali svaki s jedne strane Joshu koji je uzmicao dok nije udario nogom u prastari traktor. Nije imao kamo dalje. Čvrsto se ukopavši nogama u tlo, držeći mač pred sobom objema rukama, stajao je gledajući kako mu vukovi Divlje hajke polako prilaze, a arhont zapinje novu strijelu. "Koliko si brz, dječače?" rikne Cernunnos. Odapinjući strijelu, izvikne neprepoznatljivu riječ, a dva vuka bace se na Josha razjapljenih gubica. Uto Gilgameš iskoči iz sjene vitlajući svijenim perzijskim mačem koji je zviždao u letu. Prvi vuk nije ni vidio besmrtnika, ali se rasuo u prah čim mu je hladan čelik taknuo meso. Drugi vuk poletio je na Josha. Clarent se pokrenuo i sunuo naprijed, a stvorenje se rasprsnulo u prah i pepeo. "Gilgamešu!" vrisne Josh. "Pazite!" Ali arhontova strijela pogodila je besmrtnika ravno u prsa tako da se zavrtio oko svoje osi i tresnuo o tlo. Cernunnos dohvati novu strijelu, nacilja kralja i odapne. Sophien vrisak bio je jeziv: strah, tuga i gnjev stopljeni u jednom zvuku. Otrgnuvsi se Saracenskom vitezu, probila se natrag kroz razvaljeni zid, pritrčala palome kralju i bacila se na njega. Srebrna aura bila joj je tvrda i blistava. Cernunnosova strijela pogodi je posred leña, a kremeni vrh smrska se u prah na njezinu oklopu, ali joj silina udarca naruši koncentraciju pa

GIGA

180

aura izblijedi i zgasne, ostavljajući je nezaštićenu. Arhont odbaci luk u stranu; nestalo mu je strijela. Počne razdirati pročelje štaglja golemim rukama, ričući, udarajući nogama o pod i grmeći obuzet ushićenim gnjevom. Sophie je klečala uz Gilgameša, podigla mu glavu s poda i privila je uza se. Josh se ispriječi izmeñu arhonta i sestre, šibajući očima amo-tamo, gledajući odakle će doći sljedeći napad. Čvrsto je ukopao stopala u pod, a tijelo mu je nagonski zauzelo borbeni stav: težinu je djelomice prebacio na jednu nogu, a mač držao objema rukama, nakoso pred prsima. Osjetio je kako ga odjednom obuzima mir i znao da to nema nikakve veze s mačem koji mu zuji i cvrči u rukama. Bio je to plod spoznaje da nema izbora, da nema potrebe za odlučivanjem. Mogao je samo jedno: stati i suprotstaviti se arhontu, a bio je spreman i umrijeti u obrani sestre. Gilgamešove usne se pomaknu, a Sophie pogne glavu da bi čula riječi. "Voda", šapnuo je zapahnuvši joj lice toplim dahom. "Nemam vode", odgovori mu suznim glasom. Znala je da bi trebala nešto poduzeti, ali nije mogla misliti, nije se mogla sabrati. Vidjela je samo starca u svom naručju kojemu je iz prsa stršila grozna, crna strijela. Željela mu je pomoći, ali nije znala kako. Kraljeve usne izviju se u bolan osmijeh. "Ne za piće", protisne hrapavim glasom. "Voda: najmoćnije oružje." Prije negoli je stigla odgovoriti, arhont otrgne cijelo pročelje štaglja. Naglo se okrenula i kroz velik otvor vidjela što se dogaña vani. Nicholas Flamel, zelene i ražarenc aure, borio se s doktorom Johnom Deejem, obavijenim sumpornožutim dimom. Dee se borio dugim bičem žućkaste energije dok ga je Alkemičar odbijao čvrstim kopljem zelena svjetla. Palameda je opkolio ostatak Divlje hajke, a golemi vukovi zalijetali su se prema njemu grizući i grebući, prijeteći da će ga svladati premda je mahao i sjekao dugim mačem. "Josh." Sophie je bila mirna. "Kralj kaže da se trebamo poslužiti vodom." "Vodom?" Brat blizanac spusti pogled. "Ali ne znam kako..." "Sjećaš li se što sam ti rekla o nagonu?" Sophie pruži desnicu, a brat je prihvati ljevicom. Cernunnos je završio s rušenjem pročelja i izvadio iz pojasa opaku toljagu kamene glave. "Ne možeš braniti sebe i djevojku", zagrmi. "Moram braniti samo djevojku", šapne Josh. Cernunnos zakorači prema njima... ali uto se pod njim rastvori tlo. Ono što je do maločas bila tvrda sasušena zemlja pretvorilo se u ljepljiv živi pijesak i progutalo mu gležnjeve. Voda, gusta i blatna, pjenila se izvirući iz tla. Iz pukotine je počeo štrcati majušni gejzir, a onda je cijeli komad tla prepukao i odjednom se pretvorio u blato. Arhont posrne i ispusti toljagu. Sljedeći komad tla takoñer se pretvori u žitku kaljužu pa stvorenje utone prvo do koljena, a potom do bokova. Sada mrk i nijem, upirući u blizance ovalne jantarne oči koje su plamtjele od gnjeva, Cernunnos gurne divovske ruke u tlo i pokuša se osoviti na noge. "Pogreška", šapne Josh. Tlo oko arhontovih ruku pretvori se u tekućinu. "Treba nam samo još malo vode", šapne Sophie. Josh doslovno osjeti kako voda nadire tvrdom sasušenom zemljom i s kolikom se snagom podiže nošena nevjerojatnim pritiskom iz dubine, sijekući blato, mrveći tlo, gurajući pred sobom stijene i korijenje. Arhont je zavijao i rikao tonući do prsa u blato, a golemo tijelo vuklo ga je sve dublje. Rukama je mlatio po ljepljivom blatu prskajući posvuda. Grabio je u potrazi za hvatištem, ali nije napipao ništa osim blata. Iza njega rasprsne se mjehur i na površinu kaljuže ispliva kamen, zatim drugi, a za njim i treći. Odjednom ljepljivo, smeñe-crno blato šikne uvis i pljusne na stvorenje prekrivajući ga prljavštinom i zasipajući komadima korijenja i kamenja. Oko Cernunnosa se otvori kružna rupa i proguta ga. Arhontu se blato prelije preko glave tako da su mu ostali vidljivi samo vrhovi rogova.

GIGA

181

Sophie istrgne ruku iz bratove i raširi prste obložene srebrnom kovinom. Močvarni krug pogodi snažan mlaz vatre usijane do bjelila, a blato u hipu postane tvrdo poput željeza, sprženo nesnosnom vrućinom. "Uspjeli smo", nasmija se Josh. "Uspjeli smo! Osjetio sam kako moć struji kroz mene. Vodena magija", zadivljeno reče. "Josh, izañi. Pomozi im", naredi mu Sophie, kojoj je lice blijedjelo jer joj se aura trošila. "A ti?" "Poslušaj me", oštro će Sophie, a oči joj bijesnu srebrom. "Nisi mi ti šefica." Josh se široko osmjehne. "Nego što da jesam." Sophie se nasmiješi i pruži ruku da mu stegne prste. "Ne zaboravi da sam starija." Josh se nasmiješeno okrene i istrči u polje, a Clarent je zviždao pred njim krčeći mu put prema Palamedu. Dio njega želio je pomoći Alkemičaru, ali ga je neki duboki nagon upozoravao da je razboritije prvo izbaviti viteza; dvojica ratnika snažnija su od jednog. Gilgameš snažnije stegne Sophiene prste. "Sada moraš ići", reče joj promuklim šaptom. "Bježi odavde." "Neću vas ostaviti. Ranjeni ste." "Nikada me nećeš ostaviti", reče kralj, "zauvijek ćeš živjeti u mojemu sjećanju." Odjednom zgrabi strijelu koja mu je stršila iz prsa, istrgne je i baci u stranu. "A ovo će me, hah, malo usporiti, ali nije mene baš tako lako ubiti. Idi, idi sad. Tvoja, Alkemičarova i Čarobnjakova aura zasigurno su prizvale svakog zlotvora u zemlji. A vjerojatno i policiju." Oči mu polete prema zelenom i žutom svjetlu kojim su plamtjela oružja besmrtnika. "Ne sumnjam da se ono svjetlo vidi u krugu od nekoliko kilometara." Kralj stegne Sophienu ruku. "Znaj ovo: ako se ponovno sretnemo, možda te neću prepoznati." Izvadi debeo svežanj šarolikih listova iz košulje, izvuče prvi i utisne joj ga u ruku. "A ako te ne prepoznam, daj mi ovo. To će me podsjetiti na djevojku koja je pustila suzu nad izgubljenim kraljem. Idi sad. Idi do zmajeve brazde." "Ali ne znam gdje je", reče Sophie. "Alkemičar zna..." Okrenuo se i pogledao Flamela, a Sophie je pratila njegov pogled. U tom trenutku Flamelova aura zgasne, a on se skljoka na tlo. Dee pobjedonosno krikne i zamahne pucketavim žutim bičem nad glavom.

GIGA

182

Šezdeset šesto poglavlje Josh je krajičkom oka primijetio da je Alkemičaru zgasnula aura i, osvrnuvši se, vidio ga kako se ruši. Znao je da je predaleko da stigne do njega na vrijeme. Silovito se okrenuvši, presječe Clarentom jednog šugavog, jedno-okog vuka i pretvori ga u prah, a onda se okrene na peti poput bacača diska i zavitla mač u Deeja. Sječivo je vrištalo u letu poput mačke, a kamen sjajio crveno-crno. Čarobnjak ga je ugledao u posljednjem trenutku. Bič mu se u ruci pretvori u blistav, okrugao štit koji Clarent pogodi u sredinu, uz prasak crnih i žutih iskrica čija silina prikuje Čarobnjaka uz tlo. Aura mu zapucketa i zgasne. Nije više ustao. Vuk dječjeg lica skoči na Josha razjapljenih ralja, a Josh sikne od bola kad mu njegove kandže zaoru rukom. Vuk se odjednom rasprsne u prah. Sophie strese crnu čañu sa sablje koju joj je dao Gilgameš. "Idi u auto, moramo smjesta odavde." Josh je oklijevao, razapet izmeñu potrebe da dohvati Clarent i uñe u vozilo. Uto iznad njihovih glava zalepeću krila, a s noćnog neba obruši se stvorenje koje je podsjećalo na dvometarskog štakora, pružajući kandže prema Sophie. Pobjedničko siktanje pretvori se u hropac kad je gvozdena oštrica sunula uvis i pretvorila stvora u krupan pijesak. "Odmah, Josh!" zapovjedi Sophie, pljujući prašinu iz usta. Blizanac se okrene i potrči prema automobilu. Noć odjednom ispuni kakofonija zvukova: zavijanje, štektanje i lavež. Kopita su štropotala po tvrdoj zemlji. Zvuči su postajali sve glasniji i bliži. Palamed je ostavio ključ u motoru. Josh se uvukao na vozačko sjedalo, duboko udahnuo i okrenuo ključ. Automobil je krenuo pri prvom pokušaju. Čvrsto stegnuvši upravljač, pritisnuo je gas do kraja. Dva vuka pretvorila su se pod kotačima u oblačiće prašine. Sljedeći je skočio na poklopac motora, ali Josh je tako naglo okrenuo upravljač da je smjesta sletio s njega, ostavivši na kovini duge tragove kandži. Pregazio je vuka crnog poput ugljena koji se šuljao prema Sophie i nagazio na kočnicu. "Zvali ste taksi?" Ali Sophie ne uñe. "Idi po Palameda", oštro reče. Trčeći uz automobil, probijala se kroz vukove Divlje hajke sijekući i režući metalnom oštricom dok nisu stigli do Saracenskog viteza, koji je stajao u crnoj prašini do gležnjeva. "Uñite, uñite!" vikao je Josh. Palamed snažno otvori vrata, gurne Sophie prvu unutra, a onda se baci na stražnje sjedalo. Josh toliko naglo pokrene automobil da se trznuo, a kotači se zavrtjeli na mjestu. Odvezao se do Nicholasa koji je nepomično ležao na tlu. Sophie se nagnula sa stražnjeg sjedala, uhvatila ga za ramena i pokušala uvući u taksi, ali bio je pretežak. Palamed pruži ruku i, premda je bio iscrpljen i oslabljen, uvuče Alkemičara jednom rukom. Sophie pljesne staklenu pregradu. "Vozi, Josh, vozi!" "Moram po Clarent!" "Pogledaj što je iza nas!" vrisne Sophie. Josh u retrovizoru vidje da polje vrvi čudovištima. Bili su slični Divljoj hajci, ali ovi su vukovi bili crni, grubih, gotovo majmunskih lica i dvostruko veći od onih sivih. Uz njih su trčale divovske mačke boje ugljena, plamtećih, crvenih očiju. "Što je to?" vikne Josh. "Pripadnici Divlje hajke iz cijele zemlje", umorno će Palamed. Josh baci pogled na visoku travu u kojoj je znao da leži Clarent i donio odluku. Dohvatit će ga u tren oka... ali time ugroziti sve. Još pritišćući papučicu gasa, znao je da stari Josh Newman nikada ne bi pretpostavio vlastite potrebe tuñima i otišao po mač. Promijenio se. To je mogla biti posljedica usvajanja nove magije, ali sumnjao je da je tako. Proteklih nekoliko dana naučilo ga je što je doista važno. Sophie se nagnula kroz prozor, skupila snagu koju nije znala da ima, i pritisnula palcem krug

GIGA

183

na zapešću. Vatra s mirisom vanilije sune ravno poput strelice i razbukta se u dvometarske plamenove koji su zaustavili juriš čudovišta. "Sto da radim?" vikne Josh. "Kamo da idem?" Pred farovima se pojave drvena dvorišna vrata. Josh ne posustane, već poguri ramena, zaleti se ravno u njih i smrska ih u iverje. Dug komad drva odskoči i zarije se u vjetrobransko staklo. Palamed zgrabi Alkemičara i grubo mu protrese glavu. Flamelove oči malo se otvore i usne mu se pokrenu, ali iz njih ne dopre nikakav zvuk. "Kamo trebamo ići?" oštro upita vitez. "Stonehenge", promumlja Flamel. "Da, da, to znam. Ali kamo točno?" "U srce Kruga", šapne Alkemičar, a glava mu padne u stranu. Sophie primijeti duge razderotine na njegovoj odjeći gdje ga je dohvatio Deejev bič. Koža pod njima bila je opečena i oderana. Skupivši ostatak auralne energije u vršak kažiprsta, Sophie prijeñe njime po jednoj od gadnijih posjekotina zatvarajući je i zacjeljujući. "Gdje je Gilgameš?" upita Palamed. "Ranjen je. Naredio mi je da odem; otjerao me." Sophie zapne glas u grlu. "Nisam željela ići." Saracenski vitez ljubazno se nasmiješi. "Njega je nemoguće ubiti", reče. "Kamo da vozim?" ponovno vikne Josh s vozačkog mjesta. "Prati moje upute", reče Palamed naginjući se naprijed. "Skreni lijevo. Drži se sporednih cesta, na njima ne bi smjelo biti prometa..." Cestu iza njih odjednom obasjaju plava i bijela svjetla. Farovi su bljeskali, a sirene tulile. "Policija", nepotrebno reče Josh. "Samo vozi dalje", naredi Palamed. "Ne zaustavljaj se ni zbog čega." Pogleda kroz stražnji prozor policijska vozila i obrati se Sophie. "Možeš li nešto poduzeti?" Sophie odmahne glavom. "Nije mi preostalo snage." Podigne ljevicu. Snažno je drhtala, a s vrhova prstiju izvijale su joj se tanašne vitice dima. "Dostižu nas tri policijska automobila", vikne Josh s prednjeg sjedala. "Poduzmite nešto!" "Ti poduzmi nešto!" odvrati Palamed. "Sophie više nema snage. Sada je sve na tebi, Josh." "Ja vozim", usprotivi se on. "Smisli nešto", plane vitez. "Što bih trebao učiniti?" očajno upita dječak. "Misli na kišu", promrmlja Sophie. Josh je držao papučicu gasa pritisnutu do kraja, a taksi je tutnjio cestom dok se strelica brzinomjera približava brojci sto pedeset. Kiša. Dobro, svojedobno su živjeli u Chicagu, New Yorku, Seattleu i San Franciscu. Znao je što je kiša. Dječak zamisli vodu koja pada s neba: debele, teške kapi kiše, kišu koja lije kao iz kabla, maglovitu ljetnu kišu, ledenu zimsku kišu. "Ništa se ne dogaña", vikne. Odjednom strahovit pljusak zapljusne cestu iza njih, lijući iz oblaka kojeg prethodne sekunde još nije bilo. Prvi policijski automobil uleti u lokvu i odskliza u stranu, a sljedeći udari u njegova suvozačka vrata. Pukne guma. Treći automobil tresne u drugi straga pa sva tri vozila odskližu cestom, posve je zakrčivši nagruvanom kovinom. Sirene još jednom pisnu i utihnu. "Bravo", pohvali ga Palamed. "Kamo sada?" Vitez pokaza. "Onuda." Josh pogne glavu i pogleda lijevo. Stonehenge je bio manji negoli ga je zamišljao, a cesta je prolazila neobično blizu uspravnom kamenju. "Stani tamo. Izaći ćemo i potrčati", reče Palamed. "Gdje da stanem?" upita Josh ogledavajući se. "Točno ovdje!" Josh nagazi na kočnice, a automobil proklize i zaustavi se. Palamed iskoči iz automobila noseći Alkemičara grubo prebačena preko ramena. "Za mnom", vikne vitez. Divovskim

GIGA

184

mačem rasiječe metalnu ogradu na pruge. Josh zgrabi perzijski mač, a drugom rukom obgrli sestru, koja se mučila ostati pri svijesti, pridržavajući je dok su hitali travom prema krugu uspravnog kamenja. "I ne osvrćite se ako vam je život mio", vikne saracenski vitez. Sophie i Josh smjesta se osvrnu.

GIGA

185

Šezdeset sedmo poglavlje Poznajete li je?" upita Billy the Kid kutom usana, spuštene glave. Gledao je leda žene koju su slijedili kroz labirint kamenih i metalnih hodnika. Machiavelli kimne. "Jednom smo se susreli", tiho odgovori. "Ona je Božica vrana, iz Sljedećeg naraštaja." Ženina glava okrene se poput sovine prema dvojici muškaraca. Nosila je zrcalne sunčane naočale širokih stakala koja su zaklanjala oči sa svih strana. "I imam odličan sluh." Billy se naceri. Napravi dva brza koraka i dostigne ženu u crnoj koži. Pruži ruku. "William Bonney, gospojo. Većina me zove Billy." Božica vrana spusti pogled na ruku i nasmiješi se, utiskujući preduge sjekutiće u crne usne. "Ne diraj me. Grizem." Billyja to nije nimalo smelo. "Nisam dugo besmrtnik, tek zericu više od stotinu dvadeset šest godina, zapravo, pa nisam upoznao mnogo pripadnika Starijeg roda ni Sljedećeg naraštaja. I nikog sličnog vama..." "William", tiho će Machiavelli. "Mislim da biste trebali prestati dodijavati Božici vrana." "Ne dodijavam, samo pitam..." "Besmrtni ste, William, ali ne i neranjivi." Machiavelli se nasmiješi. "U keltskim zemljama Morrigan štuju kao božicu smrti. Iz toga možete zaključiti kakve je ćudi." Odjednom se zaustavi. "Što je to bilo?" Billy the Kid zavuče ruku pod kaput i izvadi lovački nož dug gotovo četrdeset centimetara. Lice mu se u trenu promijeni i postane surovo. "Što?" Machiavelli podigne ruku da utiša Amerikanca. Usredotočio se glave nagnute u stranu. "Zvuči kao—" "—brodski motor!" Billy se dade u trk. Machiaveli dobaci sumnjičav pogled Božici vrana i okrene se pa otrči natrag hodnikom. Za nekoliko trenutaka, sfinga obiñe ugao mekim korakom. Ugledavši Božicu vrana, zastane i dvije se žene jedna drugoj uljudno naklone. Prema složenoj mreži obiteljskih odnosa u Starijem rodu, bile su u daljem rodu. "Učinilo mi se da sam nešto čula", reče sfinga. "I oni su nešto čuli." Božica vrana zvjerski se iskesi. Nicholas nikada nije naučio voziti, ali Perenelle je prije deset godina napokon otišla na satove i nakon šest tjedana vozačke škole prošla ispit iz prvog pokušaja. Premda nikada nisu kupili automobil, Perenelle nije zaboravila sto je naučila. Trebalo joj je svega nekoliko trenutaka da otkrije kako se upravlja malim, jarkožutim motornim čamcem. Okrenula je ključ i dodala gas, našto je vanjski motor zabijelio i zapjenio vodu iza sebe. Okrenuvsi upravljač, doda još gasa, a motorni čamac tutnjeći se udalji od Alcatraza ostavljajući za sobom na vodi bijeli V. Kapljice koje su štrcale preko pramca stope se u oblik de Ayalina lica. "Mislio sam da ćete se boriti?' "Borba je zadnje rješenje", vikne Perenelle nadglasavajući vjetar i tutnjavu motora. "Da su mi se Scathach i Ivana pridružile, možda bih se odlučila na sukob sa sfingom i dvojicom besmrtnika. Ali sama ne." "A sto je s Božicom paukova?" "Areop-Enap zna se sama čuvati", odgovori Perenelle. "Bolje im je da ne budu na otoku kad se probudi. Bit će gladna, a Stari pauk ima nezasitan apetit." Slabašan povik iz daljine navede je da se osvrne. Machiavelli i njegov prijatelj stigli su na pristanište. Talijan je nepomično stajao, a manji muškarac mahao je rukama i nožem koji je svjetlucao na suncu. "Zašto se ne posluže magijom?" upita de Ayala. "Magija baš ne djeluje preko tekućice." Perenelle se široko osmjehne. "Bojim se da se moramo rastati, gospo. Moram se vratiti na otok?' Lice sablasti počne se rasplinjavati u vodenu prašinu.

GIGA

186

"Hvala ti, Juan, na svemu učinjenome", iskreno će Perenelle na uglañenom španjolskom. "Dužnica sam ti." "Hoćeš li se vratiti na Alcatraz?" Perenelle se osvrne preko ramena prema zatvoru. Sada kada je znala da je u ćelijama zbirka čudovišta, učinilo joj se da i sam otok izgleda kao uspavana zvijer. "Hoću." Netko će morati poduzeti nešto u vezi te vojske prije negoli se probudi. "Vratit ću se. I to uskoro", obeća. "Čekat ću te", reče de Ayala i ispari. Perenelle usmjeri čamac prema doku i uspori. Lice joj ozari oduševljen osmijeh. Domogla se slobode. Niccolo Machiavelli duboko udahne da se primiri. Srdžba zamagljuje razbor, a on je sada morao jasno razmišljati. Podcijenio je Čarobnicu i ona ga je natjerala da tu pogrešku plati. To je neoprostivo. Poslan je na Alcatraz da ubije Perenelle i nije uspio. Ni njegov, ni Deejev gospodar neće biti sretni, premda je imao osjećaj da to Deeja neće previše uzrujati. Engleski Čarobnjak vjerojatno će likovati. Premda se bojao Čarobnice, Machiavelli se doista želio okušati u borbi s tom ženom. Nikada joj nije oprostio što ga je porazila na Etni i tijekom stoljeća je potrošio pravo bogatstvo na prikupljanje čarolija, zaziva i čini kojima bi je uništio. Čvrsto se odlučio osvetiti. A ona ga je izigrala. I to ne magijom, niti snagom aure. Već lukavstvom... a ono je trebala biti njegova struka. "Zaustavite je", vikne Billy. "Poduzmite nešto!" "Hoćeš li već jednom začepiti?" plane Machiavclli na Amerikanca. Izvadi mobitel. "Moram podnijeti izvještaj, čemu se nimalo ne radujem. Nije dobro biti donositelj loših vijesti." U tom trenutku, na drugom kraju zaljeva, Morski starac sune iz mora, točno pred čamcem. Kraci se čvrsto oviju oko malenog plovila i zaustave ga uz nagao trzaj. Perenelle nestade, odletjevši unatrag od siline zaustavljanja. Machiavelli vrati mobitel u džep; možda će ipak biti dobrih vijesti. Nerejev glas valjao se preko vode, a riječi su mu podrhtavale na valovima. "Znao sam da ćemo se ponovno sresti, Čarobnice." Machiavelli i Billy gledali su kako se odvratni Stariji uzdiže iz vode i spušta na pramac čamca, lamatajući pipcima. Drvo je cviljelo i pucalo, mali vjetrobran se smrskao, a težina stvora na pramcu podigla je iz valova krmu, na kojoj je vanjski motor još brujao. Zasjenivši oči, Machiavelli je gledao kako se Čarobnica podiže na noge. Objema rukama stezala je dugo drveno koplje. Koplje je treperilo na suncu zlatnim sjajem i ispuštalo u zrak viticu bijelog dima. Vidio je kako ga zabada u krakove stvorenja jednom, drugi put, treći put, a onda ga podiže visoko i probada Nerejeve grudi. Iz njih šikne voda kao iz vodoskoka, a Morski starac, očajnički lamatajući, uzmakne od oštrice. Stariji spuzne s pramca i nestane pod valovima, sred golemog praska pjene. Čamac se smiri na površini, pjeneći i komešajući more motorom, a onda ponovno jurne naprijed. Tri duga kraka koja su se još koprcala, kliznu s čamca i otplutaju na vodenoj struji. Cijeli susret trajao je manje od minute. Machiavelli uzdahne i ponovno izvadi mobitel. Na koncu ipak nije imao dobrih vijesti; može li ovaj dan postati išta gori? Nad glavom mu proleti neka sjena pa podigne pogled i ugleda Božicu vrana u letu. Vinula se visoko, crnog plašta raširenog poput krila, a onda se obrušila i s lakoćom sletjela na žuti motorni čamac. Talijan se ponovno nasmiješi. Naravno, Božica vrana jednostavno će gurnuti Čarobnicu s čamca da se njome oslade Nereide. Meñutim, osmijeh mu je izblijedio kad je vidio kako dvije žene — pripadnica Sljedećeg naraštaja i humanskoga roda — padaju jedna drugoj u zagrljaj. Kad su se okrenule da malinu prema otoku, lice mu je već poprimilo ukočen, smrknut izraz. "Mislio sam da je Božica vrana na našoj strani", cmizdravo će Billy the Kid. "Očito u današnje vrijeme više nikome ne možeš vjerovati", primijeti Niccolo Machiavelli i udalji se.

GIGA

Šezdeset osmo poglavlje Divlja hajka hitala je Salisburijskom ravnicom. Stvorenja koja su Sophie i Josh prije tek na trenutak ugledali, sada su im bila bliže. Neka su bila prepoznatljiva: crni psi i sivi vuci, orijaške, crvenooke mačke, golemi medvjedi, veprovi svijenih kljova, jarci, jeleni i konji. Ali Hajci su se priključili i drugi: sada su za njima jurili i kameni kipovi ljudskoga obličja; stvorenja s korom umjesto kože, lišćem umjesto kose i granama umjesto udova. Sophie i Josh prepoznali su i Genii Cucullati, Zakukuljene; vidjeli su cucubuthe u obličju obrijanih skinheda koji su vitlali lancima i vitezove u prljavim oklopima. Tetovirani ratnici u krznima i rimski centurioni u razbijenim oklopima šepali su za riñokosim irskim vampiricama zvanim Dearg Due. A meñu svim tim silnim čudovištima trčali su i ljudi koji su izgledali posve obično, oboružani mačevima, noževima i kopljima; Joshu su oni bili najstrašniji. Blizanci pogledaju Stonehenge koji se uzdizao mračan i nejasan u noći, znajući da ga se neće domoći na vrijeme. "Stat ćemo i boriti se", dahtao je Josh raščlanjujući stanje i malobrojne mogućnosti. "Ostalo mi je nešto malo snage... Možda bih mogao prizvati još kiše..." Salisburijskom ravnicom odjekne divljačko, prodorno zavijanje. Josha uhvati malodušje kad primijeti da im se nešto kreće i zdesna - bila je to nova skupina koja im je nastojala presjeći put. "Nevolja", objavi. "Baš naprotiv." Palamed se široko osmjehne. "Pogledaj bolje." Uto Josh prepozna osobu na čelu skupine. "Shakespeare!" Bard je vodio Gabrielove pse dijagonalnom putanjom. Disciplinirani psi zaletjeli su se u šaroliku vojsku i naglo je zaustavili. Željezna koplja i metalni mačevi bljesnuli su u noći, a nad ravnicom se ubrzo podigao pokrov od prašine. William Shakespeare, u punom modernom policijskom oklopu i kacigi s vizirom, dostigne Palameda. "Budi pozdravljen", reče. "Mislio sam da sam ti rekao ne čekaš nakon sumraka", reče saracenski vitez. "Strpljen-spašen", reče Shakespeare. "A uostalom, znaš da te nikada ne slušam", doda Bard sa stidljivim smiješkom. "Uz to, pretpostavio sam da ćete se negdje skloniti do mraka budući da su ceste posve zakrčene." Palamed baci onesviještenog Alkemičara na tlo i počne ga pljeskati po obrazima. "Probudite se, Flamel. Buñenje. Morate nam reći koji je kamen pravi." Nicholasove svijetle oči se otvore. "Idite do kamenog oltara", promuklo šapne. Iz noći se pojavi Gabriel. Golo meso bilo mu je išarano čañom. Njome mu je bila slijepljena i duga kosa. "Jednostavno ih je previše i neprestano ih dolazi sve više", dahtao je. "Ne možemo ih zadržati." Josh pokaza krug kamenja. "Neka se svi povuku u Stonehenge." Ponovno ga preplavi isti onakav mir kakav je prije osjetio. Nije više bilo potrebe za donošenjem odluka. Opet nije bilo druge nego stati i boriti se. Štitit će sestru do samoga kraja. Pritisnuvši rukom prsa, osjeti kako mu dva lista Kodeksa šušte pod majicom. Možda je došlo vrijeme da ih uništi, premda nije bio siguran kako. Možda bi ih trebao pojesti. "Neka se svi povuku", vikne. "Ovo će nam biti zadnja linija obrane."

GIGA

188

Šezdeset deveto poglavlje Možda borba ne bude nužna", oštro će Shakespeare. "Divlja hajka i ostali stvorovi došli su po tebe i tvoju sestru, privučeni mirisom vaših aura i golemom nagradom koju je Dee obećao za vaše glave. Mi ih nimalo ne zanimamo. Znači, moramo se samo riješiti vas. Palamed, Gabriel", naredi Bard. "Zadržite ih da dobijemo na vremenu." Saracenski vitez kimne. Uleknuti oklop preoblikovao mu se oko tijela i ponovno postao gladak, crn i zrcalan. Stegnuvši divovski dvoručnjak, baci se medu vukove i crne mačke. Gabriel povede preživjele pse za njim. Shakespeare je pridržavao Alkemičara, a Josh Sophie, i tako su prošli izmeñu dvaju visokih stupova od pješčenjaka u srce Stonehengea. Čim je stupio u krug, Josh je osjetio brujanje drevne moći. To ga je podsjetilo na osjete koji je doživio držeći Clarent, kada je imao dojam da oko njega mrmore glasovi na samom rubu čujnosti. Ogledao se, ali je u mraku bilo teško razabrati pojedino kamenje. "Koliko je ovo mjesto zapravo staro?" upita. "Najstariji dijelovi otprilike pet tisuća godina, a možda i više", odgovori Shakespeare. Odjednom zapne o položen kameni blok. "Ovo je kameni oltar", reče Alkemičaru. Nicholas Flamel klone na kamen, teško dišući, pritišćući prsa rukom. "Pomozite mi da se orijentiram", hripao je. "Gdje je sjever?" Shakespeare i Josh nagonski podignu pogled prema nebu tražeći zvijezdu sjevernjaču. Uto divovska crna mačka skoči kroz dveri razjapljene gubice, pružajući šape prema Alkemičaru. Flamel podigne ruke, a britke kandže zasjeku mu dlan; zatim Shakespeare isuče policijsku palicu i obori udarcem stvorenje iz zraka. Mačka tresne o divovski kamen i pretvori se u prah. "Za njih je kamenje otrovno baš kao i kovina", brzo objasni Bard. "Ne smiju ih dodirnuti; zato i nisu nahrupili na nas. Alkemičaru, kaniš li nešto poduzeti, učini to odmah." Pokaza. "Sjever je tamo." "Potražite treći netaknuti trilit lijevo od sjevera", šapne Flamel. "Treće što?" zbunjeno upita Josh. "Trilit. Dva uspravna kamena natkrivena trećim", objasni Shakespeare. "Ta riječ na grčkom doslovno znači 'tri kamena'." "Znao sam to... bar mislim", šapne Josh. Izbroji. "To je onaj tamo", odlučno reče pokazujući ga. "Što sad?" "Pomozite mi", reče Nicholas. Shakespeare dohvati Alkemičara i gotovo ga odnese do dva divovska uspravna kamena. Uvukavši se u uzak otvor izmeñu njih, Nicholas položi po jedan dlan na svaki, što je više mogao, pa ispruži noge tvoreći X u kamenom okviru. Svjež noćni zrak ispuni posve blag dašak metvice. Divovski medvjed podigne se na stražnje noge i zamahne kandžama na Alkemičarovu glavu. Ali tada ga Saracenski vitez povuče unatrag i baci Gabrielovim psima. Skočili su na njega divljački zavijajući. Podigao se oblak prašine. Zatim na Flamela potrče tri vuka. Josh dohvati jednog perzijskim mačem, a Gabriel obori drugoga. Josh zamahne na trećega, ali on se izmakne, no izbjegavajući sječivo okrzne visoki kamen - i smrvi se u prah. Josh odjednom shvati da je na životu ostala jedva šačica Gabrielovih pasa, a njih su neprijatelji tjerali na uzmak u krug uspravnog kamenja. Kostur konja koji je jahao bezglav jahač podigne se na stražnje noge i dohvati kopitom jednog od pasa tako da je odletio u kamen. Pas je ispario ostavivši u zraku tek prašan obris. "Alkemičaru", upozori Shakespeare. "Učini nešto." Nicholas se skljoka. "Ne mogu." "Jeste li sigurni da su to prava vrata?" upita Josh. "Siguran sam. Nemam više ni trunke snage." Podigne pogled prema blizancima, a Joshu se

GIGA

189

učini da je na trenutak nešto ugledao u besmrtnikovim očima. "Sophie, Josh, vi ćete to morati učiniti." "Djevojka je iscrpljena do kraja", brzo će Bard. "Upotrijebiš li je, buknut će u plamen." Nicholas uhvati Josha za ruku i povuče ga prema sebi. "Onda ćeš to ti morati učiniti." "Ja? Ali ja sam..." "Ti si jedini kojemu je ostalo dovoljno aure za to." "Koja je druga mogućnost?" upita Josh. Jasno je osjećao da je Alkemičar to cijelo vrijeme kanio. Flamel nikada nije imao dovoljno snage za otvaranje vrata. "Nema je." Alkemičar pokaza stvorenja koja su se natiskala pred krugom kamenja. Zatim pokaza u nebo. Krajolik je pretraživao reflektor koji se kretao prema njima. Slijedila su ga još dva. "Policijski helikopteri", reče. "Za nekoliko minuta stići će do nas." Josh pruži Flamelu oštećenu i blago svijenu sablju. "Sto da učinim?" "Stani izmeñu dva uspravna kamena pruženih ruku i nogu. Zamisli da ti aura istječe iz tijela u kamenje. To bi trebalo biti dovoljno da ih aktivira." "I budi brz", doda Shakespeare. Ostalo je manje od šest Gabrielovih pasa, a Palamed je bio odsječen, okružen močvarnim mumijama koje su ga napadale kremenim bodežima što su škripali po njegovu oklopu tako da su frcale iskrice. Vukovi i mačke šuljali su se oko kamenog kruga. "Dopustite da pomognem bratu", šapne Sophie. "Ne", odgovori Shakespeare. "Preopasno je." Joshova aura počela se pušiti čim se uvukao meñu kamenje, šireći mu se oko tijela poput zlatne izmaglice. Ispruživši ruke, položio je dlanove na glatki pješčenjak, a miris naranče je ojačao. Od tog mirisa, čudovišta pred krugom su pomahnitala. Udvostručila su napore da se dočepaju blizanaca. Shakespeare i Gabriel stali su svaki s jedne strane kamena, očajnički braneći Josha. Josh pruži lijevu nogu da je položi uz lijevi uspravni kamen, a čim je desnom nogom dotakao desni, glasovi koje je čuo u glavi od trenutka kad je stupio u krug odjednom su se izoštrili. Odjednom je shvatio zašto su mu zvučali poznato. Sve je to bio jedan glas. Clarentov glas. Shvati da su Clarent i Excalibur isklesani iz istog vulkanskog kamena kao plavičasto stijenje koje je nekoć tvorilo drevni krug. Vidio je lica tvoraca Stonehengea - ljudska i neljudska, ali i neka koja su bila jeziva mješavina jednih i drugih. Stongehenge nije bio star pet tisuća godina; bio je stariji, mnogo stariji. Na trenutak je ugledao Cernunnosa, blistavog i krasnog, bez rogova, cijelog u bijelom, kako stoji posred kruga držeći s obje ruke jednostavan, neukrašen mač. No, premda je stup Joshu slijeva pucketao i isijavao zlatnu svjetlost, desni stup ostao je taman. Flamel posiječe vepra koji se probio u krug. Okrene se prema Sophie. "Moraš pomoći bratu." Djevojka je bila toliko iscrpljena da je jedva stajala na nogama. Pogledala je Alkemičara pokušavajući složiti riječi u glavi. "Ali Will kaže da ću se zapaliti poslužim li se aurom." "A ako se vrata ne otvore, svi ćemo umrijeti", zareži Flamel. Ščepavši Sophie za rame, gurne je prema kamenju. Posrnula je na neravnome tlu, spotaknula se, pala naprijed pruženih ruku... i okrznula prstima kamen. Miris vanilije proširio se zrakom, a kamen je zablistao. Oko njega se počela uvijati zagasita srebrna izmaglica i ražario se iznutra tako da su potpornji trilita sada pulsirali zlatno i srebrno, a nadvratak se žario narančasto. Na Salisburijskoj ravnici vladala je noć, ali izmeñu kamenova se pojavila raskošna, suncem okupana padina. Josh je zatečeno zurio u prizor. Mogao je doslovno nanjušiti travu i raslinje, osjetiti ljetnu toplinu na licu i okusiti posve blag tračak soli u zraku. Okrene glavu: iza njega je bila noć, a zvijezde visoko na nebu; pred njim je bio dan. "Gdje?" šapne. "Mount Tamalpais", pobjednički će Flamel. Povukavši Sophie na noge, odvuče je prema

GIGA

190

prolazu i svjetlosti. Čim je odvojila prste od stupa, svjetlost je počela slabjeti. "Idite", reče Shakespeare. "Idite smjesta..." "Reci Palamedu—" "Znam. Bježite odavde. Odmah." "Kakav bi ti to samo bio materijal za dramu!" reče Alkemičar i uhvati Josha oko struka, vukući blizance kroz zažareno kamenje prema travnatom obronku na drugom kraju svijeta. "Nikada nisam rado pisao tragedije", šapne William Shakespeare. Zlatne svjetlosti nestalo je čim je Josh povukao ruku, a miris naranče i vanilije smjesta je zamijenio težak miris Gabriela i jedinog preostalog psa. Divlja hajka, pripadnici Sljedećeg naraštaja, besmrtni i smrtni napadači odmah su nestali u noći, ostavivši za sobom samo prašinu i uništena zelena polja, izgažena u blato. Palamed je doteturao iz noći. Oklop mu je bio izgreben i uleknut, a divovski dvoručnjak presječen napola. Bio je iscrpljen pa je govorio s jakim tuñinskim naglaskom: "Moramo pobjeći odavde prije dolaska policije." "Znam točno kamo ćemo", reče Shakespeare. "Nije daleko. Savršeno očuvan edvardijanski štagalj." Palamed stegne Bardu rame. "Bojim se da više nije baš tako savršeno očuvan."

GIGA

191

Sedamdeseto poglavlje "Mount Tam", reče Nicholas Flamel padajući na koljena i punim plućima udišući topao zrak. "San Francisco." Smušen i dezorijentiran, Josh takoñer posrne na sve četiri i ogleda se. Premda je na brdu još blistalo sunce, ispod njih su se već valjali i vrtložili pipci magle. Sophie čučne do brata. Koža joj je bila blijeda poput kreča, oči duboko upale, a plava kosa masna i slijepljena uz glavu. "Kako se osjećaš?" "Vjerojatno točno onako loše kako ti izgledaš", odgovori on. Sophie se polako osovi na noge pa pomogne blizancu da ustane. "Gdje smo?" upita Sophie ogledavajući se. Ali nije vidjela nijedno poznato obilježje. "Sjeverno od San Francisca, vjerujem", odgovori Josh. Pod njima se nešto kretalo rastjerujući maglu u velikim, dugim valovima. Trojac se okrene prema spodobi, znajući da se nemaju čime braniti ako je neprijatelj. Bili su previše umorni čak i za bijeg. Meñutim, pojavi se Perenelle Flamel, dostojanstvena i otmjena premda odjevena u prljav, crn kaput, grubu košulju i hlače. "Čekam vas ovdje već sto godina", dovikne sa širokim osmijehom, grabeći uzbrdo. Čarobnica zagrli blizance i čvrsto ih privije uza se. "Tako sam sretna što vas vidim žive i zdrave. Bila sam strašno zabrinuta." Dodirne modrice na Sophienu obrazu, oderanu kožu na Joshovu čelu i porezotine na njegovoj ruci. Oboje su osjetili peckanje topline koja mi je prostrujala tijelom, a Josh je doslovno vidio kako modrice blijede sa sestrina mesa. "Sretni smo što smo se vratili", reče Josh. Sophie kimne u znak slaganja. "Drago mi je što vas opet vidimo, Nicholas je čvrsto privio ženu u naručaj i u njemu je zadržao naizgled beskrajno dugo. Onda se odmaknuo i kritički je odmjerio, držeći joj ruke na ramenima. "Dobro izgledaš, ljubavi", reče. "Priznaj, izgledam staro", reče ona. Zatim zelenim očima prijeñe po njegovu licu opažajući nove bore i duboke brazde na koži. Kažiprstom mu prijeñe po brojnim porezotinama i modricama, iscjeljujući ih bijelim tragom aure. "Doduše, nisam toliko ostarjela kao ti. Ti si ipak jedno desetljeće mlañi od mene", podsjeti ga i nasmiješi se, "premda danas, prvi put u našem zajedničkom životu, doista izgledaš starije od mene." "Ovo su bila zanimljiva dva dana", prizna Flamel. "Ali odakle ti ovdje? Zadnji put kad smo razgovarali, bila si zatočena na Alcatrazu." "Sada se mogu pohvaliti da sam jedan od rijetkih zatvorenika koji su uspjeli pobjeći sa Stijene." Uzevši ga pod ruku, Perenelle se počela spuštati padinom kroz ranoposlijepodnevnu izmaglicu, a blizanci su hodali nekoliko koraka iza njih. "Trebao bi se jako ponositi mnome, Nicholas", reče mu. "Sama sam se dovezla dovde." "Uvijek sam ponosan na tebe." Flamel zastane. "Ali mi nemamo auto." "Posudila sam prilično zgodan kabriolet Thunderbird koji sam pronašla u luci. Znam da vlasniku neće tako brzo zatrebati."

GIGA

192

EPILOG Doktor John Dee ležao je na mekoj travi zagledan u noćno nebo, gledajući kako zlatan i srebrn sjaj blijede na nebesima i njušeći, čak i s te daljine, dašak vanilije i naranče. Policijski helikopteri podrhtavali su u zraku i sa svih je strana dopiralo zavijanje sirena. Znači, blizanci i Flamel su pobjegli. I sa sobom odnijeli njegov život i budućnost. Vrijeme mu je počelo istjecati u trenutku kad mu prethodne večeri nije uspio napad; sada je bio živi mrtvac. Čarobnjak je polako ustao, privijajući desnicu uz tijelo. Obamrla mu je od vrhova prstiju do ramena, u koje ga je Clarent tresnuo svom snagom. Činilo mu se da je možda slomljena. Clarent. Vidio je kako dječak baca mač... ali nije vidio da ga ponovno podiže. Dee se okrene u blatu i pronañe sječivo na tlu pokraj sebe. Nježno, gotovo sa strahopoštovanjem, podigne ga iz prljavstine i onda se ponovno spusti na tlo, oštrice ploštimice položene na prsa, obaju dlanova na balčaku. To je oružje tražio pet stoljeća. Ta ga je potraga vodila oko cijeloga svijeta i u nekoliko Carstava sjena. Smijao se, kreštavo i gotovo isterično. Na koncu ga je pronašao tamo odakle je krenuo u potragu. Jedno od prvih mjesta na kojima ga je tražio bilo je pod kamenim oltarom u Stonehengeu; tada mu je bilo petnaest godina i na tronu je sjedio Henrik VIII. Još ispružen na tlu, Dee posegne pod kaput i izvadi Excalibur, stežući ga desnicom. Zatim visoko podigne oba oružja. Mačevi su mu se gibali u stisku, trzajući jedan prema drugome. Obli balčaci su se okretali, a sječiva pušila. S jedne strane tijela počne mu se širiti ledena studen; s druge poteče neizdrživa vrućina. Aura mu se razbukta, pušeći mu se s tijela u dugim žutim viticama, a on osjeti kako sav bol blijedi, a posjekotine i modrice zacjeljuju. Čarobnjak prinese mačeve jedan drugome i prekriži ih. Oni se odjednom s praskom priljube jedan uz drugi, poput magneta. Pokušao ih je odvojiti, ali su se sljubili, utonuli jedan u drugi, a onda škljocnuli i stopili se, sječivo sa sječivom, balčak s balčakom, te stvorili jedan mač koji je izgledao posve obično i ispuštao siv dim. Uto netko dotetura iz tame, starac umotan u desetke kaputa. U raskuštranoj kosi i zapuštenoj bradi plesalo mu je žuto svjetlo, a prodorne plave oči bile su izgubljene i odsutne. Pogledao je mač, sabrao se, usredotočio, prisjetio. Pružio je jedan drhtav prst da pogladi hladni kamen, a oči mu se ispunile suzama. "Dvoje što je jedno", promumlja, "jedno što je sve." Pradavnik se nato okrene i odšepa u noć.

Svršetak treće knjige

GIGA

193

AUTOROVA BILJEŠKA STONEHENGE I NULTA TO ČKA Bila je noć kad su Sophie i Josh stigli do pretpovijesnog kruga uspravnih kamenova na Salisburijskoj ravnici u Engleskoj, pa su tek letimično vidjeli ostatke nekoć velikog spomenika, jednog od najprepoznatljivijih arheoloških nalazišta na svijetu. Stonehenge je izgrañen u tri prilično raspoznatljiva stadija. Današnje ruševine ostaci su svih faza. Premda postoje dokazi da su ljudi djelovali na području Salisburijske ravnice (koja je u to vrijeme vjerojatno bila šumovita) već prije osam tisuća godina, prva faza gradnje započela je prije oko pet tisućljeća. Služeći se jelenjim rogovima, kamenim i drvenim oruñem, prvi graditelji sastrugali su divovski prsten širok oko metar i pol, promjera oko devedeset šest metara. Sredina mu je mjestimice duboka dva metra. Jedan luk ostavljen je nenatkriven pa su ta dva uspravna kamena služila kao okvir vrata. Jedan od tih dvaju kamenova i danas je ondje: Krvavi kamen. Sljedeća faza gradnje započela je prije otprilike pet tisuća godina. Iz tog razdoblja ništa više nije vidljivo, ali arheološka istraživanja pokazala su da je unutar kruga bilo podignuto drveno zdanje. Pronañene su i krhotine grnčarije i nagorjele kosti, što daje naslutiti da je Stonehenge bio pokapalište ili žrtvenik. Tijekom idućih tisuću godina, Stonehenge je povećavan, prilagoñavan i mijenjan. Veliko kamenje koje je preživjelo do danas, potječe iz tog razdoblja gradnje. Procjenjuje se da je u sredini kruga postavljeno oko osamdeset stupova od kamena dolerita. Stupovi su tvorili dva polukruga, jedan unutar drugog. Svaki taj divovski kamen težio je najmanje četiri tone i iskopan je u kamenolomu na velškoj planini Preseli, udaljenoj gotovo četiristo kilometara. Sam prijevoz tih golemih kamenih blokova kroz guste šume, preko planina i rijeka bio je nevjerojatan pothvat i pokazivao je koliko je Stonehenge bio važan svojim graditeljima. Divovski oltarni kamen, na koji je Nicholas Flamel legao, možda je nekoć stajao uspravno. Teži šest tona. U tom razdoblju proširen je ulaz, a sunce je izlazeći — posebno u jutro ljetnog suncostaja — bacalo duge sjene koje su prodirale duboko u srce kruga. U suton zimskog suncostaja, sunce bi potonulo izmeñu kamenova. Još kasnije, prije možda nešto više od četiri tisuće godina, podignut je krug od trideset nadsvodenih kamenih blokova. To je takoñer bio izniman pothvat. Svaki uspravni kameni blok teži dvadeset i pet tona. Kamen je došao iz kamenoloma koji se nalazi više od trideset kilometara sjeverno od Stonehengea i brižno je isklesan, izglañen i oblikovan. U tom krugu, pet je trilita postavljeno u polukrug, s najmanjima na rubovima i najvećim u sredini. "Najmanji" trilit bio je visok šest metara. Tijekom stoljeća, to je mjesto napušteno i urušilo se. Priroda, vremenski uvjeti i velika težina porušili su kamene blokove, pa se poredak i raspored kruga poremetio i izgubio. Stonehenge je dojmljiv, čudesan i tajanstven, a usprkos višestoljetnom istraživanju, još ne znamo čemu je služio. Je li bio pokapalište ili, kao što mnogi tvrde, svetište? Danas ga se povezuje s druidizmom, religijom drevnih kelta, i premda su se kelti njime nedvojbeno služili i krajolik je načičkan mnogim sličnim kamenim krugovima i spomenicima, oni ga nisu izgradili. Uz to mjesto vežu se nebrojeni mitovi i legende; povezuje ga se čak s ciklusom legendi o Merlinu i Arturu. Posjetitelje Stonehengea najviše zaprepasti koliko blizu tom drevnom spomeniku prolazi cesta. Cesta A344 - ona na kojoj Josh na koncu ostavi automobil — nevjerojatno je blizu izvornom krugu starom pet tisuća godina. Stonehenge je danas na popisu Svjetske baštine. Nulta točka takoñer postoji. To službeno središte Pariza smješteno je na trgu pred katedralom Notre Dame i izgleda točno onako kako je opisano u Carobnici. Izmeñu kamenih ploča umetnut je četverodijelni krug. Preko sva četiri dijela pružaju se riječi POINT ZERO DES ROUTES DE FRANCE. U

GIGA

194

središte kruga umetnuto je zrakasto sunce s osam zraka. Nulte točke i nulti kilometri postoje u mnogim gradovima svijeta i od njih se mjere sve udaljenosti u tim gradovima. Neke su obilježene kamenjem umetnutim u tlo, a druge pločama s natpisom ili spomenicima. Ne preporuča se stajati na pariškome kamenu u solarno podne — znate što se dogodilo Scathach i Ivani!