Embed Size (px)
Citation preview
ISSN: 2459-5896
ZBORNIK RADOVA /
PROCEEDINGS
TREĆA REGIONALNA KONFERENCIJA
O PROCJENI UTJECAJA NA OKOLIŠ
VODICE, HRVATSKA 13. - 16. rujna 2017.
THIRD REGIONAL CONFERENCE ON ENVIRONMENTAL IMPACT ASSESSMENT VODICE, CROATIA September 13th - 16th, 2017
ZBORNIK RADOVA /
PROCEEDINGS
TREĆA REGIONALNA KONFERENCIJA O PROCJENI UTJECAJA NA OKOLIŠ /
THIRD REGIONAL CONFERENCE ON ENVIRONMENTAL IMPACT ASSESSMENT
VODICE,
HRVATSKA / CROATIA,
13. - 16. rujna 2017. / September 13th - 16th, 2017
Pokrovitelji / Patrons
predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović /
President of the Republic of Croatia Kolinda Grabar-Kitarović
Ministarstvo zaštite okoliša i energetike Republike Hrvatske /
Ministry of Environment and Energy of the Republic of Croatia
Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske /
Ministry of the Sea, Transport and Infrastructure of the Republic of Croatia
Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije Republike Hrvatske /
Ministry of Regional Development and EU Funds of the Republic of Croatia
Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta/
Ministry of Economy, Entrepreneurship and Crafts
Hrvatska agencija za okoliš i prirodu /
Croatian Agency for Environment and Nature
Hrvatska gospodarska komora /
Croatian Business Chamber
Zagreb, svibanj 2018. / Zagreb, May 2018
NAKLADNIK / PUBLISHER Hrvatska udruga stručnjaka zaštite prirode i okoliša / Croatian Association of Experts in Nature and Environmental Protection Kontakt / Contacts Adresa / Address: Berislavićeva 6, 10 000 Zagreb, Hrvatska / Croatia Telefonski br. / Telephone No.: +385 (0) 1 6114 867 Adresa elektronske pošte / E-mail address: [email protected]
UREDNICI / EDITORS Nenad Mikulić Marta Brkić TEHNIČKI UREDNIK ZBORNIKA / TECHNICAL BOOK EDITOR Jelena Fressl Anja Gselman Stanić DIZAJN NASLOVNICE / COVER DESIGN Hrvatska udruga stručnjaka zaštite prirode i okoliša / Croatian Association of Experts in Nature and Environmental Protection NAKLADA / CIRCULATION Online
Zbornik radova (Regionalna konferencija o procjeni utjecaja na okoliš) je prvi put
objavljen 2014. godine /
Proceedings (Regional Conference on Environmental Impact Assessment) was first
published in 2014
Učestalost objavljivanja: dvogodišnja publikacija /
Pediodicity: biannual publication
Autori su odgovorni za sadržaj svojih tekstova kao i za lekturu i prijevod.
© 2018 autori
Authors are responsible for the contents of their texts, as well as for proofreading and
translating them.
© 2018 authors
Zagreb, svibanj 2018. / Zagreb, May 2018
STRUČNO-ORGANIZACIJSKI ODBOR / EXPERT- ORGANIZING COMMITTEE
Marta Brkić
Tomislav Ćurko
Maja Jerman Vranić Željko Koren Ivan Martinić
Nenad Mikulić Ilija Šmitran
Domagoj Vranješ
ZNANSTVENI ODBOR / SCIENTIFIC COMMITTEE
SAVJETODAVNI ODBOR / ADVISORY COMMITTEE
Nenad Mikulić
Aleksandra Anić Vučinić
Vasilije Bušković Nevenko Herceg Stjepan Husnjak
Mihone Kerolli Mustafa Tarik Kupusović
Ivan Martinić Andjelka Mihajlov
Alan Štimac Ranko Žugaj
Tea Aulavuo Mate Bandur
Brankica Cmiljanović Jiří Dusík
Ivana Gudelj Matjaž Harmel
Mihone Kerolli Mustafa Vesna Kolar Planinšič
Vjera Krstelj Anamarija Matak Andjelka Mihajlov Marla Orenstein Martin Smutny
Aleksandar Vesić
TEHNIČKI ODBOR / TECHNICAL COMMITTEE
Najla Baković Jelena Fressl Ivan Juratek
Tajana Uzelac Obradović
TAJNIŠTVO / SECRETARIAT
Jelena Fressl
Tajana Uzelac Obradović
SADRŽAJ / TABLE OF CONTENTS
SEKCIJA 1 - STRATEŠKA PROCJENA UTJECAJA NA OKOLIŠ /
SECTION 1 - STRATEGIC ENVIRONMENTAL IMPACT ASSESSMENT ....................................................... 6
Marina Stenek, Bojana Nardi, Nenad Mikulić
Determining the Significance of Environmental Impacts: Analysis of Practices in
Croatia ............................................................................................................................... 7
Određivanje značaja utjecaja na okoliš: Analiza prakse u Republici Hrvatskoj ............. 16
SEKCIJA 2 - PROCJENA UTJECAJA NA OKOLIŠ /
SECTION 2 - ENVIRONMENTAL IMPACT ASSESSMENT ............................................................................. 24
Nebojša Knežević, Danijela Knežević
Procjena utjecaja na okoliš projekta sanacije postojeće deponije komunalnog otpada,
Općina Sanski Most ......................................................................................................... 25
Mira Zovko, Ines Katić, Jasna Kufrin, Dunja Pofuk, Ivana Gudelj
Sinergija kružnoga gospodarstva i procjene utjecaja na okoliš ....................................... 34
SEKCIJA 3 - ZAŠTITA PRIRODE I ODRŽIVO KORIŠTENJE PRIRODNIH RESURSA /
SECTION 3 - NATURE CONSERVATION AND SUSTAINABLE USE OF NATURAL RESOURCES ........ 45
Tomislav Lukić, Đuro Tunjić, Andrijana Ostojić-Mihić, Krunoslav Boban,
Nevenko Herceg
Stanje standardiziranog upravljanja okolišem u regiji sa osvrtom na okolišne oznake .. 46
SEKCIJA 4 - SUDJELOVANJE JAVNOSTI /
SECTION 4 - PUBLIC INVOLVEMENT ............................................................................................................... 53
Daria Mateljak, Darko Alfirev
Communication and stakeholder engagement challenges in SEA and EIA processes .... 54
Andreja Pavlović
Tri teze o potrebi radikalne promjene racionalno-tehničkog modela odlučivanju o zaštiti
okoliša .............................................................................................................................. 64
SEKCIJA 1 / SECTION 1
STRATEŠKA PROCJENA UTJECAJA NA OKOLIŠ / STRATEGIC ENVIRONMENTAL IMPACT ASSESSMENT
Determining the Significance of Environmental Impacts: Analysis of
Practices in Croatia
Marina Stenek1, Bojana Nardi1, Nenad Mikulić1
1Ekoinvest d.o.o., Draškovićeva 50, Zagreb, Croatia ([email protected];
[email protected]; [email protected])
Abstract
Determining significant impacts on the environment which arise out of implementation
of a strategy, plan and programme is the core of the Strategic Environmental Assessment
procedure. According to the guidelines, significance of impacts is determined
progressively through screening, scoping and preparation of Environmental Report, based
on a clear set of assessment criteria defined for every environmental component,
irrelevant of the selected analysis method.
The main objective of this paper is to estimate the level to which the Croatian practice is
compliant in that respect to the Strategic Environmental Assessment procedure.
The results indicate that the significance of impacts is generally determined through the
Environmental Report only, as a rule by qualitative methods based on the best expert
opinion, without defining or presenting specific assessment criteria, which consequently
results in loss of objectivity and comparability of assessment.
Key words: 1. Impact significance, 2. Criteria/indicators, 3. Environmental Report
Introduction
Strategic Environmental Assessment (SEA) is a procedure conducted with the purpose to
assess likely significant impacts of a strategy, plan or programme (SPP) on the
environment, seeking to inform the decision maker on the degree of uncertainty of
impacts, the level of compliance with environmental protection objectives, sensitivity of
the current environment and the range of alternatives available, as well as the measures
to mitigate negative impacts. A SEA comprises 4 phases: screening, scoping, preparation
of Environmental Report, i.e. consideration, assessment and mitigation of effects, public
consultations and review, along with monitoring the environmental impacts arising from
the implementation of a SPP. The central part of a SEA procedure is determination of
significance of effects of the proposed document on the environment. The document is
deemed acceptable if it allows for completion of the set environmental protection
objectives and thus supports sustainable development.
When determining likely significant impacts of a SPP on the environment (Figure 1.),
first the effects, or activities occurring as a result of SPP implementation should be
recognized, after which the probability of occurrence of impacts on the environment as a
result of the implementation of these activities should be evaluated.
Figure 1. Finding the significance of impacts (adjusted according to Partidário, 2011[1]
and the Ministry of Environment 2006[2])
The “likely” effects on the environment cover the potential effects that may be reasonably
expected, i.e. due to concrete indications and with sufficient probability [3]. To be „likely
“, it is not necessary for a significant impact to have a greater than 50% chance of
happening; it is sufficient if a significant impact on the environment is a real or not remote
chance or possibility. If there is a lack of scientific certainty about impacts of an action
and potential impacts are serious or irreversible, the precautionary principle is relevant. [4].
Identification of likely impacts is followed by the assessment of their significance. A
„significant impact “is an impact which is important, notable or of consequence, having
regard to its context or intensity [4]. It has to be seen in relation with the corresponding
environmental protection objectives, that are to be taken into account according to the
SEA Directive and that are additionally relevant for concrete SPPs[3]. This necessarily
implies that, in the assessment of the significance, a certain level of effects is acceptable
(„tolerable level “) [3]. In order to distinguish significant impacts, the properties of
recognized likely impacts depending on specific characteristics of an SPP are to be
described either quantitatively or qualitatively. Assessment of impacts should be
supported by appropriate information or data, such as literary quotes, expert debate,
consultations etc. In certain cases, quantitative data on the impact may be supplied, while
in other only the direction of change can be presented (such as decrease or increase of
emission) [2]. In order to determine their significance, the distinguished impacts are
considered in connection with certain environmental conditions – specific pressures, and
especially valuable and sensitive areas („environmental filter “). There is no generally
valid answer— in technical or legal terms — to the question for a threshold above which
the environmental effects are to be considered significant. A uniform standard that is valid
in all cases cannot be defined for assessing the significance, and it is impossible to have
criteria establishing absolute “limit values” for significance. As a result, effects that have
to be considered significant in one case need not necessarily be significant also for other
plans or programmes. for which reason every assessment needs to be provided with a set
of criteria, i.e. special rules of assessment (or significance threshold) [3], so that it may be
described in detail and supported with well-founded arguments. Impact significance
determination procedures tend to proceed from clear thresholds to comparative criteria,
from the legal to the non-legal, from the quantitative to the qualitative, from the absolute
to the relative, from pre-defined external standards to context-specific judgements, from
individual to cumulative to sustainability impacts, and from professional judgements to
public concerns [5].
Determining magnitude/intensity of impact in practice means defining what is relevant,
desired or acceptable, as a result of mutual relations of SPP impact characteristics /i.e.
magnitude of impact and its outcomes) and values/sensitivity of the area the said impacts
will reflect on (Figure 2.).
Figure 2. Significance of impacts (Source:
http://sea.unu.edu/course/index.html%3Fpage_id=67.html[6])
The importance/sensitivity of the receptor is determined through the existing regulations
and guidelines (laws, programmes, guidelines, zoning), societal value (recreational
values, natural values, number of affected people, possibility of conflicts) and
vulnerability for the changes (ability to tolerate change, number of sensitive targets),
while the magnitude of change is evaluated through its intensity and direction (reference
values and limits, severity of change, substantiality of change), spatial extent
(geographical area) and duration (reversibility, period of time, periodicity and regularity)
[7].
Various methods and analytical tools may be employed in assessment of impact
significance, each having certain advantages and flaws, for which reason they are
generally applied in different combinations. The most used are double entrance matrices
of impacts and conflicts, spatial analyses – GIS, analyses of trends/extrapolations,
multicriteria analysis, cost and benefit analysis, modelling and assessment of a life cycle.
However, because of the nature of assessed documents, qualitative rather than
quantitative methods are more frequently used. In assessment of environmental impact
significance, many aspects may only be covered by verbal descriptions, and the use of
precise mathematical models which require availability of relevant data are generally not
efficient. When the assessment is based on lacking or insufficiently concrete information,
it is left to the judgement of specialized experts (best expert opinion). Nonetheless, in
order for such assessments to be structured, transparent and traceable, they should also be
supported with description of special rules of assessment for every environmental
component.
The main objective of this paper is to analyse to what degree and in which way special
criteria for establishing significance of impacts on analysed environmental components
are determined, and to estimate the level to which the Croatian practice is compliant in
that respect to the EU SEA procedure.
Materials and methods
In order to establish and describe the course of the SEA procedure, various guidelines on
the application of the Protocol and the Directive on Strategic Environmental Assessment
have first been researched [3], [4], [8] - [17]. For establishment of the Croatian legal framework,
the Environmental Protection Act[18], Regulation on strategic environmental assessment
of strategy, plan and programme [19] and the Regulation on information and participation
of the public and public concerned in environmental matters [20] were analysed, along
with the material produced for education and capacity building in implementation of SEA
conducted by the Ministry of the Environment through two projects: EU CARDS 2003
"Environmental Assessment of Development Strategies"[2] and IPA 2010 project
„Strengthening Capacities for Strategic Environmental Assessment (SEA) at Regional
and Local Level“ [21]. A theoretical framework was derived from the analysis of these
documents, which served as grounds for putting forward seven issues in connection to
determining the impact significance, and which cover all the phases of the procedure:
1. Are likely significant impacts of SPPs on the environment defined in the screening
step?
2. Does to public take part in determining the contents of the Environmental Report in
conformity with the Regulation on information and participation of the public and public
concerned in environmental matters?
3. Are the following issues determined in the scoping phase: a) key environmental issues,
and if so, in what way; b) information sources to be used in describing the environmental
baseline; c) level of detail which is to be applied in the environmental report d) reasonable
alternatives?
4. Which assessment methods or tools are employed for determining impact significance
in the Environmental Report?
5. Are the rules, i.e. assessment criteria described in the Environmental Report?
6. Are cumulative impacts evaluated, and if so, in what way are they considered in the
Environmental Report?
7. Are impacts of reasonable alternatives assessed and compared on a strategic level
Environmental Report?
In research of the implementation of SEA in the Republic of Croatia, that is, the practice
regarding the said issues, 20 Decisions on the necessity to conduct SEA, 20 Decisions on
the contents of Environmental Reports and 20 Environmental Reports were randomly
selected for analysis, all of which were conducted between 2012 and 2017.
Results of analysis and discussion
The procedures to be applied in determining significance of impacts as it should be
conducted in practice were derived by the analysis of the previously mentioned guidelines
and training material, always taking into consideration the Croatian legislative
framework.
Significance of impacts is determined during three phases: screening, scoping and
preparation of the Environmental Report.
During the screening phase, likely impacts are identified, and their significance is
assessed on a preliminary level. The Decision on commencement of the Strategic
Environmental Assessment is grounded on the Forms provided in the Schedule II of the
Regulations [19], and the opinions of bodies governed by public law on the necessity of
the assessment, which is formed on the recognition of specific likely significant impacts
on the environment coming from their sector, in conformity with the criteria delivered in
the Schedule III of the Regulations [19].
It is generally advised to enclose the documented process of defining likely significant
impacts from the screening phase to SPP. In such a way, all the conducted research and
results obtained may be used in establishing the contents and the level of detail of
information to be included in the Environmental Report in the scoping phase. In the latter
phase, which apart from the bodies governed by public law is open to participation of the
public as well, apart from significant impacts, the key elements of SPP to be assessed are
defined are also determined: key environmental impacts; draft environmental protection
objectives; target values and indicators; sources of data and information to be used in the
description of environmental baseline; level of detail of information; territory and time
span to be analysed, as well as the reasonable alternatives. The opinions delivered by the
bodies governed by the public law in this step mandatorily include the requests arising
from special regulations from their sector which are connected to SPP and which regard
the mandatory contents of the Environmental Report, including the planning guidelines,
information, conditions, protection measures etc. Environmental Report is a central phase
in the SPP assessment in which the findings from scoping are revised and amended.
Environmental Report includes scaling of significance and comparison of cumulative
impacts that different alternatives may have on the environment, and proposed the
measures to mitigate negative impacts. Environmental Report is prepared by the
practitioner, while the greater public and bodies governed by public law participate
through the institution of public consultations, as well as the expert committee which
reviews the Environmental Report in terms of the results presented and its integrity in
relation to the defined contents and the draft SPP.
The results obtained by the analysis of documents are as follows:
1. Are likely significant impacts of SPPs on the environment defined in the screening
step?
The screening level ends with the Decision on the necessity to conduct Strategic
Environmental Assessment, which in turn is brought on the basis of opinions of bodies
governed by public law, exhaustively listed in the Decision. However, the explanations
of the reasons for which it was decided that SEA should/not be conducted as per the
criteria specified in the Schedule II of the Regulations [19] (art. 29, sec 11) are lacking or
the at best, the obligation to conduct SEA as per the provisions of the Environmental
Protection Act [18] (Art. 63) is simply formally referred to, irrelevant of the fact whether
the legal requirements to conduct SEA are applicable to the SPP in question or not.
Moreover, the Decision does not provide sufficient information to be able to determine
whether the bodies governed by public law use specific assessment criteria for
determining the significance of impacts.
2. Does to public take part in determining the contents of the Environmental Report
in conformity with the Regulation on information and participation of the public
and public concerned in environmental matters??
The public is mostly informed about the scoping step, but from the 20 analysed Decisions
on the contents of Environmental Reports it is not evident that the final contents of the
ER were amended according the opinions, objections and requests of the public.
2. Are the following issues determined in the scoping phase:
a) key environmental issues, and if so, in what way;
By 2015, the Decisions on the content of ERs exclusively quote the obligatory contents
provided in the Regulations. After 2015, most Decisions brought on all levels (national,
regional and local) specify the requests from the collected opinions under the „other
information and requests in the scoping procedure defined by the Law in conformity with
the delivered opinions “section. The opinions of bodies governed by public law taking
part in the procedures rarely address concrete environmental protection issues or
environmental problems, but rather repeat the generic requirements which need not be
specific to the SPP under consideration, nor its scope. In the vast majority of cases, the
requests simply quote individual sections from the obligatory contents of the ER as per
the Regulations (Schedule I).
Neither is the Decision nor the requests of bodies governed by public law clarified, so it
cannot be established whether the significance criteria which should the grounds for
bringing the decision on the necessity to conduct SEA used. By linking the analysed
Decisions with the contents of the respective Environmental Reports it could not be
established that relevant environmental protection issues are identified in the scoping
step, that is, that the less relevant are filtered and omitted from further analysis.
b) information sources to be used in describing the environmental baseline
Bodies governed by public law occasionally deliver requests to include certain sources
relevant to their sector in the analysis, but they rarely offer their capacities and concrete
information for the assistance in the preparation of the report. As a result, it must be
observed that the bodies taking part in the procedure consider their role in the procedure
to be as formal request providers only, rather than active participants who will contribute
to defining the environmental issues and relevance of the information analysed.
c) level of detail which is to be applied in the Environmental Report
That is the issue which is not addressed in the procedure. As a rule, the bodies governed
by public law refer to the regulations governing their field of practice and to the
mandatory contents provided by the Regulations. When it is requested that certain
elements be included in the report, the level of detail of such additional requirements most
often do not correspond to the strategic level of assessment.
d) reasonable alternatives
Apart from referring to the mandatory contents of the report, no.
4. Which assessment methods or tools are employed for determining impact
significance in the Environmental Report?
The most frequently used method is analytical matrix, where the impacts are identified in
relation to the environmental components or groups of components based on best expert
opinion. The tools employed in impact assessment of physical plans are more specific
and diverse, and include mapping by means of digital bases and different layers of data,
matrices and best expert opinions.
5. Are the rules, i.e. assessment criteria described in the Environmental Report?
Most Environmental Report describe the methodology applied or the approach to
assessment, however the structured and consistent criteria and trend assessment for
individual components which make the assessment traceable are rarely defined.
6. Are cumulative impacts evaluated, and if yes, in what way are they considered in
the Environmental Report?
Cumulative impacts addressed in the Environmental Reports in most cases regard only
the activities planned by SPP, and are described per environmental components, while
only one Environmental Report sought to consider cumulative impacts of SPP on the
overall environmental context.
7. Are impacts of reasonable alternatives assessed and compared on a strategic level
in the Environmental Report?
All Environmental Reports comprise the chapter on alternatives, as it is required by the
Regulations. Alternatives are generally analysed for physical plans, while in other types
of documents they are generally not considered. The comparison of the alternatives is
mostly presented as a preliminary/summarized impact assessment or multi-criteria
analysis, which is the basis for the selection of the preferred alternative for which the
integral assessment is conducted.
Conclusion
The research aimed at gaining insight into the actual Croatian practice of determining
significance of impacts within the Strategic Environmental Assessment procedure based
on a defined study sample, with particular focus on the methodology and special
assessment criteria.
The Strategic Environmental Assessment procedure comprises several phases, the results
of which are delivered in the form of reports. In harmonization process to the Croatian
legislation, the said phases became conducted as separate formal and practically
unconnected sub-procedures, in which contrary to the expectations, the bodies governed
by public law participating in the procedure do not contribute to with relevant information
and decisions on key elements of the assessment. Such an administrative and bureaucratic
approach consequently lead to the situation where the screening and scoping results are
not used as qualitative input in the ensuing assessment phases. Consequently, the focus
of the entire assessment of impact significance is put on the preparation of the
Environmental Report, and the overall responsibility for determining the objectives of the
assessment, selection of the information used and the defined level of analysis,
methodology and finally determining the very significance of impacts is transferred to the
practitioner (entity preparing the ER).
Seen that the assessment of impact significance is not performed structurally through the
SEA procedure, i.e. the clear rules of assessment are lacking from the very beginning,
difficulties emerge in understanding and comparison of results of significance
assessment, resulting in loss of procedure transparency and masking the assessment
objectivity.
Strategic Environmental Assessment in Croatia has still not reached the level of maturity
to be able to complete its purpose, but it is rather conducted as „environmental impact
assessment on strategic level“, under the circumstances where it is being considered the
instrument for assessment of acceptability of the SPP on the environment, instead as an
opportunity to integrate environmental issued in the SPP and to develop the alternative
ensuring the highest level of sustainability.
Literature
[1] Partidário, M. R. (2011.). EIA Methodologies and techniques. Master on
Environmental Engineering. Instituto Superior Técnico, Lisboa.
https://fenix.tecnico.ulisboa.pt/downloadFile/3779577342892/5.%20EIA%20me
thodologies.pdf (accessed as on 18 February 2017)
[2] Ministry of Environment and Energy (2006). EU CARDS 2003 project
"Environmental Assessment of Development Strategies". Training course on
Strategic Environmental Assessment.
https://zavod.pgz.hr/docs/zzpuhr/documents/139/original.pdf (accessed as on 28
January 2017)
[3] Sommer, A. (2002.). Assessment of the significance of environmental effects.
Screening approach and criteria applied in strategic environmental assessments.
Hallein, July 2002.
https://www.unece.org/fileadmin/DAM/env/eia/documents/SEAguides/austrian_
sea_screening.pdf (accessed as on 16 February 2017)
[4] Australian Government, Department of the Environment (2013). Matters of
National Environmental Significance. Significant impact guidelines.
[5] https://www.environment.gov.au/system/files/resources/42f84df4-720b-4dcf-
b262-48679a3aba58/files/nes-guidelines_1.pdf (accessed as on 28 January 2017)
[6] Canter, L.W. (1996). Environmental Impact Assessment. Second Edition. New
York: McGraw-Hill, Inc., 1996.
[7] http://sea.unu.edu/course/index.html%3Fpage_id=65.html (accessed as on 11
January 2017)
[8] Mustajoki, J. et al. (2015.). IMPERIA – Integrated framework and tools for
supporting environmental impact assessment. IAIA 2015 Conference Firenze,
Italy, April 21, 2015
https://jyx.jyu.fi/dspace/bitstream/handle/123456789/49518/IAIA15IMPERIAIn
tegratedFramework20150421.pdf?sequence=1 (accessed as on 14 February 2017)
[9] Commission's Guidance on the implementation of Directive 2001/42/EC on the
assessment of the effects of certain plans and programmes on the environment
[10] http://ec.europa.eu/environment/archives/eia/pdf/030923_sea_guidance.p
df (accessed as on 12 December 2016)
[11] Organisation for Economic Co-operation and Development (2006).
Applying Strategic Environmental Assessment. Good Practice Guidance for
Development Co-operation.
[12] https://www.oecd.org/environment/environment-
development/37353858.pdf (accessed as on 16 December 2016)
[13] Commission's Guidance on Integrating Climate Change and Biodiversity
into Strategic Environmental Assessment
[14] http://ec.europa.eu/environment/eia/pdf/SEA%20Guidance.pdf (accessed
as on 16 December 2016)
[15] Scottish Executive, Welsh Assembly Government, Department of the
Environment, Northern Ireland (2005). A Practical Guide to the Strategic
Environmental Assessment Directive. Practical guidance on applying European
Directive 2001/42/EC “on the assessment of the effects of certain plans and
programmes on the environment”. Office of the Deputy Prime Minister. London.
[16] https://www.gov.uk/government/uploads/system/uploads/attachment_dat
a/file/7657/practicalguidesea.pdf (accessed as on 15 December 2016)
[17] United Nations Economic Commission for Europe (2012). Resource
Manual to Support Application of the Protocol on Strategic Environmental
Assessment.
United Nations New York and Geneva.
[18] https://www.unece.org/fileadmin/DAM/env/documents/2011/eia/ece.mp.
eia.17.e.pdf (accessed as on 15 December 2016)
[19] UNDP Regional Centre for Europe and the CIS and the Regional
Environmental Centre for Central and Eastern Europe (2006). A Guide to
Strategic Environmental Assessment, Georgian Perspective.
[20] https://www.unece.org/fileadmin/DAM/env/eia/documents/SEA_CBNA/
Georgia_manual_en.pdf (accessed as on 21 December 2016)
[21] UNEP (2004). Environmental Impact Assessment and Strategic
Environmental Assessment: Towards an Integrated Approach
[22] https://unep.ch/etu/publications/textonubr.pdf (accessed as on 12 January
2017)
[23] Cooper, L. M. (2004.). Guidelines for Cumulative Effects Assessment in
SEA of Plans. EPMG Occasional Paper 04/LMC/CEA. Imperial College
London.
[24] http://www3.imperial.ac.uk/pls/portallive/docs/1/21559696.PDF
(accessed as on 27 January 2017)
[25] Scott, P. and Marsden, P. (2003). Development of Strategic Environmental
Assessment (SEA) Methodologies for Plans and Programmes in Ireland. ERTDI
Report Series No. 18. Environmental Protection Agency, Ireland.
[26] https://www.epa.ie/pubs/advice/ea/EPA_development_methodology_SEA_synthe
sis_report.pdf (accessed as on 2 February 2017)
[27] Sommer, A. (2005). Strategic environmental assessment: From scoping to
monitoring. Content requirements and proposals for practical work.
[28] https://www.yumpu.com/en/document/view/26165621/strategic-
environmental-assessment-from-scoping-to-monitoring (accessed as on 5
December 2016)
[29] Official Gazette (2013 and 2015). Environmental Protection Act. Narodne
novine d.d., Zagreb: no. 80 (1659) and78 (1498).
[30] Official Gazette (2017). Regulations on the Strategic Environmental
Assessment of strategy, plan and programme. Narodne novine d.d., Zagreb: No.
3 (117).
[31] Official Gazette (2008). Regulation on information and participation of
public and public concerned in environmental matters Narodne novine d.d.,
Zagreb: br.64 (2177).
[32] Ministry of Environment and Energy (2014). Guidelines for application of
Strategic Environmental Assessment Procedure. IPA 2010 project „Strengthening
Capacities for Strategic Environmental Assessment (SEA) at Regional and Local
Level “. Ministry of Environment and Energy, Zagreb.
Određivanje značaja utjecaja na okoliš: Analiza prakse u Republici
Hrvatskoj
Marina Stenek1, Bojana Nardi1, Nenad Mikulić1 1Ekoinvest d.o.o., Draškovićeva 50, Zagreb, Hrvatska ([email protected];
[email protected]; [email protected])
Sažetak
Određivanje značajnih utjecaja na okoliš koji mogu nastati provedbom strategije, plana i
programa osnova su postupka strateške procjene. Sukladno smjernicama, određivanje
značaja utjecaja provodi se progresivno kroz ocjenu o potrebi procjene, određivanje
sadržaja studije, te stratešku studiju, na temelju jasno određenih pravila procjene za svaku
sastavnicu, bez obzira na odabranu metodu analize.
Glavni cilj rada je utvrditi koliko je hrvatska praksa određivanja značaja utjecaja
usklađena sa procedurom strateške procjene utjecaja na okoliš postupka.
Rezultati ukazuju na to da se u većini slučajeva značaj utjecaja određuje isključivo kroz
stratešku studiju, kvalitativnim metodama na temelju stručne procjene, za koju se u
postupku ne određuju ili ne iskazuju posebna pravila procjene, čime se dovodi u pitanje
objektivnost i usporedivost procjene.
Ključne riječi: 1. Značaj utjecaja, 2. Pravila procjene/kriteriji, 3. Strateška studija
Uvod
Strateška procjena utjecaja na okoliš (SPUO) je postupak kojim se procjenjuju vjerojatni
značajni utjecaji na okoliš koji mogu nastati provedbom strategije, plana i programa
(SPP), kojim se donosioca odluka nastoji informirati o stupnju neizvjesnosti utjecaja,
stupnju dosljednosti ciljeva (SPP-a i zaštite okoliša), osjetljivosti postojećeg okoliša i
rasponu dostupnih varijanti SPP-a, te mjerama za ublažavanja negativnih utjecaja.
Postupak SPUO sastoji se od 4 faze: ocjena o potrebi strateške procjene, određivanje
sadržaja strateške studije, strateška studija, tj. predviđanje, procjena i umanjivanje
efekata, konzultacija s javnošću i javnopravnim tijelima i revizija; uz praćenje utjecaja na
okoliš primjene SPP-a. Središnji dio postupka SPUO je određivanje značajnosti utjecaja
efekata predloženih dokumenata na okoliš, pri čemu se dokument smatra prihvatljivim
ako omogućuje ispunjenje postavljenih ciljeva zaštite okoliša i na taj način omogućuje
održivi razvoj.
U postupku određivanja značajnih utjecaja SPP-a na okoliš (Slika 1.), prvo je potrebno
prepoznati spomenute efekte, tj. aktivnosti, koje će nastati provedbom predmetnog SPP-
a, a zatim procijeniti vjerojatnost pojavljivanja određenih utjecaja na okoliš uslijed
djelovanja tih aktivnosti.
Slika 1. Određivanje značajnosti utjecaja (prilagođeno prema Partidário, 2011[1] i
MZOPU, 2006[2])
Vjerojatni utjecaji koje treba razmotriti su oni koji se mogu očekivati s razumnim
stupnjem vjerojatnosti[3]. Da bi utjecaj bio "vjerojatan", nije potrebno da ima više od 50%
šanse se dogodi. Dovoljno je da je predstavlja stvarnu ili blisku mogućnost. Ako postoji
znanstvena nesigurnost o utjecaju predmetnih akcija (djelovanja) čiji su potencijalni
učinci ozbiljni ili nepovratni, primjenjuje se načelo predostrožnosti[4].
Nakon određivanja vjerojatnih utjecaja, procjenjuje se njihov značaj. "Značajan utjecaj"
je istaknut i primjetan utjecaj ili posljedica, u kontekstu u kojem se proučava[4], a promatra
se u odnosu na odgovarajuće ciljeve zaštite okoliša relevantne za konkretan SPP, koji
moraju biti uzeti u obzir u skladu sa SPUO Direktivom[3]. To implicira da nije svaki
utjecaj značajan, te da se pri ocjenjivanju značaja određena razina utjecaja smatra
prihvatljivom ("podnošljiva razina")[3]. Kako bi se razlučili značajni utjecaji, obilježja
prepoznatih vjerojatnih utjecaja, koja ovise o specifičnim osobinama SPP-ova, opisuju se
kvantitativno ili kvalitativno. Prepoznavanje obilježja treba biti podržano odgovarajućim
informacijama ili podacima, kao na pr. literaturni citat, rasprava među stručnjacima,
konzultacija i sl. U nekim slučajevima moguće je dati kvantitativan podatak o utjecaju,
dok je u nekim slučajevima moguće prikazati tek smjer promjene (npr. smanjenje ili
povećanje emisije) [2]. U svrhu određivanja njihova značaja, prepoznati utjecaji zatim se
promatraju u odnosu na konkretne okolišne uvjete - specifične postojeće pritiske, te
posebno vrijedna i osjetljiva područja („okolišni filter“). Budući ne postoji jednoznačan
odgovor, u tehničkom ili pravnom smislu, na pitanje gdje je prag ili granica iznad koje se
određeni okolišni učinci smatraju značajnima, jer utjecaji koji se mogu smatrati
značajnim u jednom slučaju ne moraju nužno biti značajni i za druge SPP-ove, za svaku
je analizu potrebno definirati kriterije tj. posebna pravila procjene (ili prag značajnosti)
[3], na način da se detaljno opišu i opravdaju argumentima. Pravila procjene obično
proizlaze iz jasnih pragova/granica do komparativnih kriterija, zakonski propisanih
procjena do onih koji su određeni na druge načine, od kvantitativnih do kvalitativnih, od
apsolutnih do relativnih, od unaprijed definiranih vanjskih standarda do prosuđenih u
odnosu na kontekst, od individualnih do kumulativnih, od profesionalnih prosudbi do
interesa javnosti i percepcije pojedinca[5].
Određivanje veličine/snage značaja u praksi znači određivanje onoga što je važno,
poželjno ili prihvatljivo, kao rezultata međuodnosa karakteristika utjecaja SPP-a (tj.
veličine utjecaja njegovih ishoda) i vrijednosti/osjetljivosti područja na koje će se odraziti
predmetni utjecaji (Slika 2.).
Slika 2. Značaj utjecaja (Izvor:
http://sea.unu.edu/course/index.html%3Fpage_id=67.html[6])
Vrijednost/osjetljivost okoliša određuje se kroz postojeće propise i smjernice (zakoni,
programi, smjernice, zoniranje), socijalnu vrijednost (rekreacijske vrijednosti, prirodne
vrijednosti, broj pogođenih osoba, mogućnost konflikata) i ranjivost na promjene
(sposobnost toleriranja promjena, broj osjetljivih ciljeva), dok se jačina promjene
određuje kroz njen intenzitet i smjer (referentne vrijednosti i granice, ozbiljnost promjene,
jačina promjene), prostorni obuhvat (zemljopisno područje) i trajanje (reverzibilnost,
vremensko razdoblje, periodičnost i pravilnost) [7].
Za procjenu značaja utjecaja mogu se koristiti različite metode i analitički alati, od kojih
svaki ima određene prednosti i nedostatke, te se u pravilu primjenjuju u raznim
kombinacijama. Neki od najčešće korištenih su matrice utjecaja i konflikata, prostorne
analize - GIS, analiza trendova/ekstrapolacija, višekriterijska analiza, analiza koristi i
troškova, modeliranje i procjena životnog ciklusa. Međutim, zbog prirode procjenjivanih
dokumenata češće se primjenjuju kvalitativne nego kvantitativne metode. U procjeni
značaja utjecaja na okoliš mnogi se aspekti najčešće mogu pokriti samo verbalnim
opisima, te upotreba točnih matematičkih modela koji zahtijevaju dostupnost relevantnih
podataka uglavnom nisu efikasni. Za slučajeve u kojima se procjena temelji na
nedostatnim ili nedovoljno konkretnim podacima, procjena se mora prepustiti
specijaliziranim stručnjacima („stručna procjena“). No i tada je potrebno primijeniti i
opisati posebna pravila procjene za svaku sastavnicu, kako bi ona bila strukturirana,
transparentna, te da ju je moguće pratiti.
Glavni cilj ovog istraživanja je utvrditi u kojoj se mjeri i na koji način određuju posebna
pravila za određivanje značajnosti utjecaja na obrađivane sastavnice, te koliko je u tome
hrvatska praksa usklađena sa procedurom SPUO postupka.
Materijali i metode
Kako bi se utvrdio i opisao tijek SPUO postupka, istražene su razne smjernice o primjeni
Protokola i Direktive o strateškoj procjeni utjecaja na okoliš[3], [4], [8] - [17]. Za određivanje
hrvatskog zakonodavnog okvira korišteni su Zakon o zaštiti okoliša[18], Uredba o
strateškoj procjeni utjecaja strategije, plana i programa na okoliš[19] i Uredba o
informiranju i sudjelovanju javnosti i zainteresirane javnosti u pitanjima zaštite
okoliša[20], te dodatno materijali za obuku i jačanje kapaciteta u provođenju SPUO-a, koju
je provodilo Ministarstvo zaštite okoliša kroz dva projekta: EU CARDS 2003 "Procjena
utjecaja razvojnih strategija na okoliš"[2] i IPA 2010 projekt „Jačanje kapaciteta za
provedbu strateške procjene utjecaja na okoliš (SPUO) na regionalnoj i lokalnoj razini“
[21]. Analizom navedenih dokumenata stvorena je teoretska osnova na temelju kojih je
osmišljeno sedam pitanja vezana uz određivanje značaja utjecaja, a koja obuhvaćaju sve
faze postupka:
1. Određuju li se u postupku Ocjene o potrebi strateške procjene, vjerojatno značajni
utjecaji SPP-a na okoliš?
2. Sudjeluje li javnost u postupku određivanja sadržaja sukladno Uredbi o informiranju i
sudjelovanju javnosti?
3. Određuju li se u postupku određivanja sadržaja strateške studije: a) ključna pitanja
zaštite okoliša i na koji način; b) izvori podataka i informacija za opis postojećeg stanja;
c) razina detaljnosti podataka koji će se obrađivati u studiji; d) razumne varijante?
4. Koje se metode ili alati procjene koriste za određivanje značaja utjecaja u Strateškoj
studiji?
5. Opisuju li se pravila, tj. kriteriji procjene u Strateškoj studiji?
6. Obrađuju li se kumulativni utjecaji i na koji način se uzimaju u obzir u Strateškoj
studiji?
7. Procjenjuju i uspoređuju li se utjecaji razumnih varijanti na strateškoj razini u
Strateškoj studiji?
U svrhu određivanja prakse provođenja SPUO u Republici Hrvatskoj, tj. postupanja
vezano uz navedena pitanja, nasumično je odabrano i kvalitativno analizirano 20 Odluka
o potrebi provedbe strateške procjene, 20 Odluka o sadržaju strateških studija i 20
Strateških studija, koje datiraju iz razdoblja od 2012. do 2017. godine.
Rezultati analize i rasprava
Analizom ranije spomenutih smjernica i materijala za obuku, te uzimajući u obzir
hrvatsko zakonodavstvo, utvrđen je način procedura određivanja značaja utjecaja kakva
bi se trebala provoditi u praksi.
Određivanje značaja utjecaja provodi se kroz tri faze: kroz postupak Ocjene o potrebi
strateške procjene, postupak određivanja Sadržaja strateške studije, te kroz izradu
Strateške studije.
U postupku Ocjene o potrebi strateške procjene identificiraju se vjerojatni utjecaji, te se
preliminarno određuje njihov značaj. Odluka o započinjanju postupka strateške procjene
donosi se na temelju Obrasca u Prilogu II Uredbe[19], te mišljenja određenih javnopravnih
tijela o potrebi procjene, koja se temelje na određenim vjerojatno značajnim utjecajima
na sastavnice iz njihova djelokruga, sukladno kriterijima navedenim u Prilogu III.
Uredbe[19].
Dokumentirani proces određivanja vjerojatno značajnog utjecaja iz postupka Ocjene o
potrebi procjene, preporučljivo je priložiti SPP-u. Na taj način provedena ispitivanja i
postignuti rezultati mogu se koristiti kao osnova za definiranje sadržaja i razine obuhvata
informacija, koje se moraju uključiti u stratešku studiju, u postupku određivanja Sadržaja
strateške studije. U potonjem postupku, u kojem pored određenih javnopravnih tijela
sudjeluje i javnost, osim određivanja značajnih utjecaja, a povezano s njima, određuju se
i ključni elementi SPP-a koji se ocjenjuju; ključna pitanja zaštite okoliša; nacrt ciljeva
zaštite okoliša, ciljanih vrijednosti i pokazatelja; izvori podataka i informacija za opis
postojećeg stanja; razina detaljnosti podataka; područje i vremenska komponenta koja će
se analizirati; i razumne varijante. Mišljenja koja javnopravna tijela daju u ovom postupku
obavezno sadrže zahtjeve prema posebnim propisima iz njihova djelokruga, u odnosu na
zahtjeve SPP-a, te u odnosu na obvezni sadržaj strateške studije, koji obuhvaćaju planske
smjernice, podatke, uvjete, mjere zaštite i dr. Strateška studija je središnja faza u procjeni
SPP-ova, kroz koju se revidiraju i dopunjavaju nalazi iz prethodnog postupka određivanja
sadržaja strateške studije. Kroz stratešku studiju vrši se skaliranje značajnosti i usporedba
kumulativnih utjecaja različitih varijanti na okoliš, te predlažu mjere umanjivanja
negativnih utjecaja. Stratešku studiju izrađuje ovlaštenik, a u postupku izrade, kroz
instituciju javne rasprave sudjeluje javnost i određena javnopravna tijela, te posebno
povjerenstvo koje ocjenjuje stručnu utemeljenost i cjelovitost strateške studije u odnosu
na utvrđeni sadržaj strateške studije i nacrt prijedloga SPP-a.
Analizom dokumenata iz prakse došlo se do sljedećih rezultata:
1. Određuju li se u postupku ocjene o potrebi strateške procjene vjerojatno značajni
utjecaji SPP-a na okoliš?
Na razini ocjene o potrebi strateške procjene, Odluka o potrebi provođenja strateške
procjene se donosi na temelju mišljenja javnopravnih tijela, koja se taksativno navode u
Odluci, međutim najčešće izostaju obrazloženja razloga zbog kojih je određeno da je/nije
potrebno provesti stratešku procjenu sukladno kriterijima iz Priloga III, kako to nalaže
Uredba[19] (čl. 29, točka 11) ili se pak samo formalno navodi obaveza provedbe strateške
procjene sukladno Zakonu o zaštiti okoliša[18] (Čl. 63), neovisno o tome odnose li se
zakonski zahtjevi za provedbu postupka na SPP u pitanju ili ne. Također, iz odluke nije
moguće utvrditi koriste li javnopravna tijela određena pravila procjene za određivanje
značaja.
2. Sudjeluje li javnost u postupku određivanja sadržaja sukladno Uredbi o
informiranju i sudjelovanju javnosti?
Javnost se uglavnom informira o postupku određivanja sadržaja, a ako i sudjeluje, u 20
analiziranih Odluka o sadržaju strateških studija, nije razvidno da su u konačni sadržaj
uključena mišljenja, primjedbe i zahtjevi javnosti.
2. Određuju li se u postupku određivanja sadržaja strateške studije:
a) ključna pitanja zaštite okoliša i na koji način
Do 2015. godine Odluke o sadržaju SS navode isključivo obavezni sadržaj propisan
Uredbom. Nakon 2015. u većini Odluka, na svim razinama, pod točkom „ostali podaci i
zahtjevi u Zakonom određenom postupku određivanja sadržaja Strateške studije sukladno
dostavljenim mišljenjima“ navode se zahtjevi iz prikupljenih mišljenja. Međutim,
mišljenja javnopravnih tijela koja sudjeluju u postupcima rijetko adresiraju konkretna
pitanja zaštite okoliša ili okolišne probleme, već uglavnom sadrže generičke zahtjeve koji
nisu specifični za predmetni SPP u pitanju i područje njegova obuhvata. U velikoj većini
slučajeva, zahtjevi samo ponavljaju stavke iz obveznog sadržaja strateške studije
navedenog u Uredbi (Prilog I).
Odluka niti zahtjevi javnopravnih tijela nisu obrazloženi, te se ne može utvrditi koriste li
se kriteriji značajnosti temeljem kojih odlučuju o potrebi provođenja SPUO.
Povezivanjem analiziranih Odluka, sa sadržajem pripadajućih Strateških studija nije
utvrđeno da se postupkom određivanja sadržaja strateške studije identificiraju ključna
pitanja zaštite okoliša, tj. filtriraju i izbacuju iz analize ona manje bitna.
b) izvori podataka i informacija za opis postojećeg stanja
Povremeno javnopravna tijela daju zahtjev za uključivanje određenih izvora relevantnih
za svoj sektor, rjeđe nude svoje kapacitete i konkretne podatke kao pomoć u izradi studije.
Pritom se navodi na zaključak da tijela u postupku doživljavaju svoju ulogu isključivo
kao formalnog davatelja zahtjeva, a ne kao aktivnog sudionika u postupku koji će
doprinijeti u utvrđivanju okolišnih pitanja i relevantnosti podataka.
c) razina detaljnosti podataka koji će se obrađivati u studiji
Pitanje o kojem se u postupku ne raspravlja. U pravilu se javnopravna tijela pozivaju na
regulativu iz svog područja i na obvezni sadržaj propisan Uredbom. Kada traže da se
određeni elementi uključe u studiju, često ti dodatni zahtjevi svojom detaljnošću ne
odgovaraju strateškoj razini procjene.
d) razumne varijante
Izvan pozivanja na obvezni sadržaj studije, ne.
4. Koje se metode ili alati procjene koriste za određivanje značaja utjecaja u
Strateškoj studiji?
Metoda koja se najčešće koristi je analitička matrica, gdje se utjecaji identificiraju u
odnosu na okolišne sastavnice ili grupe sastavnica na temelju stručne procjene. Alati koji
se koriste za procjenu utjecaja prostornih planova su specifičniji i raznolikiji, a uključuju
mapiranje pomoću digitalnih baza i različitih slojeva podataka, matrica i stručnih
procjena.
5. Opisuju li se pravila, tj. kriteriji procjene u Strateškoj studiji?
U većini strateških studija opisuje se korištena metodologija ili pristup procjeni, međutim,
rijetko se određuju strukturirani i dosljedni kriteriji i procjene trendova za pojedine
sastavnice, na temelju kojih je moguće pratiti procjenu.
6. Obrađuju li se kumulativni utjecaji i na koji način se uzimaju u obzir u Strateškoj
studiji?
Većinom se kroz strateške studije ispituju kumulativni učinci koji proizlaze isključivo iz
aktivnosti planiranih SPP-om, te se opisuju u odnosu na određenu okolišnu sastavnicu,
dok se samo kroz jednu studiju pokušalo razmotriti kumulativne učinke SPP-a u odnosu
na cjelovit postojeći okolišni kontekst.
7. Procjenjuju i uspoređuju li se utjecaji razumnih varijanti na strateškoj razini u
Strateškoj studiji?
Sve strateške studije sadrže poglavlje o varijantama, budući da je tako propisano
obaveznim sadržajem. U pravilu se analiziraju varijante za prostorne planove, dok se kod
procjene drugih vrsta dokumenata uglavnom ne uzimaju u obzir. Usporedba varijanti se
većinom provodi kao preliminarna/skraćena procjena utjecaja ili višekriterijalna analiza,
temeljem koje se odabire preferirana varijanta za koju se onda provodi cjelovita procjena.
Zaključak
Istraživanjem se nastojalo steći uvid u stvarnu hrvatsku praksu određivanja značaja
utjecaja na okoliš u postupku strateške procjene na temelju određenog uzorka, s
naglaskom na metodologiju i posebna pravila procjene.
Postupak strateške procjene sastoji se od više faza čiji se rezultati u pravilu dostavljaju u
obliku izvješća. Prilagodbom hrvatskom zakonodavstvu, međutim, te faze provode se kao
zasebni formalni i gotovo nepovezani pod-postupci, u kojima također javnopravna tijela
ne doprinose relevantnim podacima i odlukama o ključnim elementima procjene,
suprotno očekivanjima. Takav administrativni pristup doveo je to toga da se rezultati
ocjene o potrebi procjene, odnosno određivanja sadržaja studije, ne koriste kao
kvalitativni ulazni podaci u narednim fazama postupka. Posljedično je fokus čitave
procjene značaja utjecaja pao na izradu strateške studije, a cjelokupna odgovornost za
određivanje ciljeva procjene, odabir korištenih podataka i razinu obrade, metodologiju,
te konačno i određivanje same značajnosti utjecaja, na ovlaštenika (izrađivača studije).
Budući da se procjena značaja utjecaja kroz SPUO postupak ne provodi strukturirano, tj.
od samog se početka postupka ne opisuju jasna pravila procjene, nastaju teškoće u
razumijevanju i usporedbi rezultata procjene značajnosti, pri čemu izostaje
transparentnost postupka i maskira se objektivnost procjene.
Strateška procjena u Republici Hrvatskoj još nije postigla stupanj zrelosti da može
ostvariti svoju svrhu, već se trenutno provodi kao „procjena utjecaja zahvata na strateškoj
razini“, pri čemu se smatra instrumentom za ocjenu prihvatljivosti SPP-a za okoliš,
umjesto prilike za ugrađivanje pitanja okoliša u SPP i razvijanje one varijante koja
osigurava najveći stupanj održivosti.
Literatura
[1] Partidário, M. R. (2011.). EIA Methodologies and techniques. Master on
Environmental Engineering. Instituto Superior Técnico, Lisboa.
a. https://fenix.tecnico.ulisboa.pt/downloadFile/3779577342892/5.%20EIA
%20methodologies.pdf (pristupljeno 18.02.2017.)
[2] Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (2006.). EU
CARDS 2003 projekt "Procjena utjecaja razvojnih strategija na okoliš". Tečaj o
strateškoj procjeni utjecaja na okoliš.
a. https://zavod.pgz.hr/docs/zzpuhr/documents/139/original.pdf
(pristupljeno 28.01.2017.)
[3] Sommer, A. (2002.). Assessment of the significance of environmental effects.
Screening approach and criteria applied in strategic environmental assessments.
Hallein, July 2002.
https://www.unece.org/fileadmin/DAM/env/eia/documents/SEAguides/austrian_sea
_screening.pdf (pristupljeno 16.02.2017.)
[4] Australian Government, Department of the Environment (2013.). Matters of
National Environmental Significance. Significant impact guidelines.
[5] https://www.environment.gov.au/system/files/resources/42f84df4-720b-4dcf-
b262-48679a3aba58/files/nes-guidelines_1.pdf (pristupljeno 28.01.2017.)
[6] Canter, L.W. (1996.). Environmental Impact Assessment. Second Edition. New
York: McGraw-Hill, Inc., 1996.
[7] http://sea.unu.edu/course/index.html%3Fpage_id=65.html (pristupljeno
11.01.2017.)
[8] Mustajoki, J. et al. (2015.). IMPERIA – Integrated framework and tools for
supporting environmental impact assessment. IAIA 2015 Conference Firenze,
Italy, April 21, 2015
https://jyx.jyu.fi/dspace/bitstream/handle/123456789/49518/IAIA15IMPERIAIn
tegratedFramework20150421.pdf?sequence=1 (pristupljeno 14.02.2017.)
[9] Commission's Guidance on the implementation of Directive 2001/42/EC on the
assessment of the effects of certain plans and programmes on the environment
[10] http://ec.europa.eu/environment/archives/eia/pdf/030923_sea_guidance.p
df (pristupljeno 12.12.2016.)
[11] Organisation for Economic Co-operation and Development (2006.).
Applying Strategic Environmental Assessment. Good Practice Guidance for
Development Co-cperation.
[12] https://www.oecd.org/environment/environment-
development/37353858.pdf (pristupljeno 16.12.2016.)
[13] Commission's Guidance on Integrating Climate Change and Biodiversity
into Strategic Environmental Assessment
[14] http://ec.europa.eu/environment/eia/pdf/SEA%20Guidance.pdf
(pristupljeno 16.12.2016.)
[15] Scottish Executive, Welsh Assembly Government, Department of the
Environment, Northern Ireland (2005.). A Practical Guide to the Strategic
Environmental Assessment Directive. Practical guidance on applying European
Directive 2001/42/EC “on the assessment of the effects of certain plans and
programmes on the environment”. Office of the Deputy Prime Minister. London.
[16] https://www.gov.uk/government/uploads/system/uploads/attachment_dat
a/file/7657/practicalguidesea.pdf (pristupljeno 15.12.2016.)
[17] United Nations Economic Commission for Europe (2012.). Resource
Manual to Support Application of the Protocol on Strategic Environmental
Assessment.
United Nations New York and Geneva.
[18] https://www.unece.org/fileadmin/DAM/env/documents/2011/eia/ece.mp.
eia.17.e.pdf (pristupljeno 15.12.2016.)
[19] UNDP Regional Centre for Europe and the CIS and the Regional
Environmental Centre for Central and Eastern Europe (2006.). A Guide to
Strategic Environmental Assessment, Georgian Perspective.
[20] https://www.unece.org/fileadmin/DAM/env/eia/documents/SEA_CBNA/
Georgia_manual_en.pdf (pristupljeno 21.12.2016.)
[21] UNEP (2004.). Environmental Impact Assessment and Strategic
Environmental Assessment: Towards an Integrated Approach
[22] https://unep.ch/etu/publications/textonubr.pdf (pristupljeno 12.01.2017.)
[23] Cooper, L. M. (2004.). Guidelines for Cumulative Effects Assessment in
SEA of Plans. EPMG Occasional Paper 04/LMC/CEA. Imperial College
London.
[24] http://www3.imperial.ac.uk/pls/portallive/docs/1/21559696.PDF
(pristupljeno 27.01.2017.)
[25] Scott, P. and Marsden, P. (2003.). Development of Strategic
Environmental Assessment (SEA) Methodologies for Plans and Programmes in
Ireland. ERTDI Report Series No. 18. Environmental Protection Agency, Ireland.
[26] https://www.epa.ie/pubs/advice/ea/EPA_development_methodology_SE
A_synthesis_report.pdf (pristuplčjeno 02.02.2017.)
[27] Sommer, A. (2005.). Strategic environmental assessment: From scoping to
monitoring. Content requiremnets andproposals for practical work.
[28] https://www.yumpu.com/en/document/view/26165621/strategic-
environmental-assessment-from-scoping-to-monitoring (pristupljeno
05.12.2016.)
[29] Narodne novine (2013. i 2015.). Zakon o zaštiti okoliša. Narodne novine
d.d., Zagreb: br. 80 (1659) i 78 (1498).
[30] Narodne novine (2017.). Uredba o strateškoj procjeni utjecaja strategije,
plana i programa na okoliš. Narodne novine d.d., Zagreb: br. 3 (117).
[31] Narodne novine (2008.). Uredba o informiranju i sudjelovanju javnosti i
zainteresirane javnosti u pitanjima zaštite okoliša. Narodne novine d.d., Zagreb:
br.64 (2177).
[32] Ministarstvo zaštite okoliša i prirode (2014.). Smjernice za primjenu
postupka strateške procjene utjecaja na okoliš. IPA 2010 projekt „Jačanje
kapaciteta za provedbu strateške procjene utjecaja na okoliš (SPUO) na
regionalnoj i lokalnoj razini“. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, Zagreb.
SEKCIJA 2 / SECTION 2
PROCJENA UTJECAJA NA OKOLIŠ / ENVIRONMENTAL IMPACT ASSESSMENT
Procjena utjecaja na okoliš projekta sanacije postojeće deponije
komunalnog otpada, Općina Sanski Most
Nebojša Knežević1, Danijela Knežević2
1Institut za građevinarstvo IG d.o.o. Banja Luka, Kralja Petra I Karađorđevića 92-98,
78000 Banja Luka, Bosna i Hercegovina 2Tehničko ekološki zavod Banjaluka, Milana Kranovića bb, BiH
Sažetak
Otpad predstavlja jedan od prioritetnih problema zaštite okoliša u BiH. Godišnje se stvara
2 do 3 miliona tona čvrstog otpada svih kategorija, koji se uglavnom odlaže na oko 1.100
“divljih deponija”, usljed nedovoljnog broja propisno uređenih sanitarnih deponija.
Ovakvo odlaganje smeća neposredno ugrožava zdravlje stanovništva, kako onog koje živi
u neposrednoj blizini deponija, tako i šire zbog opasnosti isticanja otrovnih materija u
podzemne vode. Osnovni problemi proizlaze iz dosadašnjeg društvenog odnosa prema
otpadu i načinu upravljanja.
Upravljanje otpadom je svakako jedan od glavnih pravaca u oblasti zaštite okoliša i u
Općini Sanski Most. Definitivno, nema nijedne sredine, grada ili mjesne zajednice kojem
su uspješno riješili ovaj problem. Općina Sanski Most u narednom periodu mora odrediti
novu lokaciju za sanitarnu deponiju, zatim sanirati privremenu gradsku deponiju kao i
sve ostale “divlje deponije”.
Zadatak i cilj ovog rada je da jasno prikaže sve potencijalne utjecaje na okoliš tokom
sanacije, korištenja i zatvaranja deponije, predvidi potrebne mjere zaštite svih segmenata
okoliša i definiše sistem praćenja efikasnosti predviđenih mjera zaštite.
Analizirajući sve navedene faktore indentifikovanih utjecaja na sve segmente okoliša,
uključujući i uticaje na zdravlje ljudi, i komparirajući ih međusobno, može se izvesti
zaključak da projekat ima pozitivan utjecaj na okoliš. Identifikovani negativni utjecaji se
mogu propisanim mjerama dovesti u zakonski prihvatljive granice.
Ključne riječi: deponija, komunalni otpad, životna sredina, mjere, monitoring.
Uvod
Upravljanje otpadom je svakako jedan od glavnih pravaca u oblasti zaštite okoliša i u
općini Sanski Most. Definitivno, nema nijedne sredine grad ili mjesne zajednice koje su
uspješno riješili ovaj problem. Naročito su složeni problemi otpada kako u gradu tako i u
većim naseljima. Prema ovoj procjeni uticaja na okoliš, postojeća deponija “Grabež” na
koju se odlaže otpad se nalazi 3 km od Sanskog Mosta, zauzima cca 1,5 ha prostora a ima
karakteristike divljeg smetljišta. Otpaci su razbacani u okolini, a samo povremeno se isti
planiraju dozerom radi olakšavanja pristupa vozilima za dovoz otpadaka. Otpaci su
samozapaljivi, pa se dim i plinovi šire prema gradu.
Pregledom terena je utvrđeno da se odlaganje otpadaka vrši na blago nagnutom platou
izgrađenom iz jako trošnih krečnjaka koji su dobro do visoko propusni. Zaštitni sloj
crvenice tu je vrlo tanak, te je zbog toga osigurano nesmetano prodiranje zagađenja iz
deponije u dobro do visoko-propusni karbonatni vodonosnik. Kako se deponija nalazi u
neposrednom zaleđu niže položenog značajnog izvorišta Zdene, može se pretpostaviti
postepeno ocjeđivanje dijela prodrlog zagađenja prema ovom izvorištu. Ocjeđivanje
prema Zdeni olakšava tektonski sklop terena, jer se slojne plohe pružaju u smjeru
sjeverozapad-jugoistok, a lokacija deponije nalazi se u dijelu strukture gdje su krečnjaci
izrazito oštećeni.
Prema tome, može se zaključiti da ovako divlje formirana deponija ugrožava okoliš i
predstavlja stalnu opasnost po sanitarnu ispravnost i kvalitet vode izvorišta Zdene.
Uvažavajući značaj Zdene za vodosnabdjevanje Sanskog Mosta, potrebno je na deponiji
Grabež prestati s odlaganjem otpada i prostor adekvatno sanirati.
Svrha i cilj rada
Cilj rada je da se sanira postojeća deponija na način da se sav stari otpad trajno izolira od
okoliša i da se obezbjedi prostor za odlaganje novog otpada za period odlaganja narednih
7 godina. U skladu sa opštim zahtjevima za izgradnju sanitarnih deponija komunalnog
otpada (neopasni otpad), zaštita tla, površinskih i podzemnih voda ostvaruje se
kombinacijom geološke barijere i donjeg brtvenog sloja u dnu i na pokosima deponije, te
geološke barijere i gornjeg brtvenog sloja na površini deponije u fazi nakon zatvaranja
deponije.
Opis lokacije
Lokacija deponije je od grada udaljena cca 2 km i prostire se na površini cca 26.800 m2.
Konfiguracija terena na kojem se nalazi deponija su prirodne uvale i vrtače. Sa tri strane
je okružena sa gustim rastinjem i šibljem (bliže samoj deponiji) a iza je više drveće, šuma.
Pristup deponije se ostvaruje lokalnim afsaltnim putem Sanski Most - Đedovača – Dabar.
Do lokalnog asfaltnog puta je postavljena ograda od betonskih stubova i žice sa velikom
i malom pješačkom kapijom. Najbliži stambeni objekti nalaze se cca 550 m vazdušne
linije od aktivne plohe deponije.
Slika 1. Šira lokacija općinske deponije „Grabež”
Postojeće stanje
Deponija ne posjeduje osnovnu infrastrukturu (dovod vode i električne energije, odvod
otpadne vode i dr.). Deponija nije ograđena cijelim svojim obimom. Ne postoji sistem za
sakupljenje i tretman procjednih voda niti sistem za sakupljenje i tretman deponijskih
plinova. Ne primjenjuje se sanitarni način odlaganja otpada – otpad se ne prekriva
inertnim materijalom. Ne poduzimaju se mjere zaštite deponije, operatera, protivpožarne
zaštite, dezinfekcije, deratizacije. Ne vrši se pranje točkova i podvozja vozila koja odlaze
sa deponije i ne vrši se kontrola otpada koji se deponuje.
Slika 2. Postojeće stanje deponije
Planirani projekat sanacije
Analizom misija G1 (Elaborat geotehničkih istraživanja) došlo se do zaključka da je
postojeća deponija komunalnog otpada topografski i prostorno nepovoljna i ne
predstavlja pogodno rješenje za sadašnji način odlaganja komunalnog otpada. U skladu
sa analiziranim postojećim stanjem na deponiji, sa jedne strane, i rezultatima Misije G1,
sa druge strane, definisane su aktivnosti sanacije deponije:
− Sanirati postojeću deponiju na način da se sav stari otpad izolira od okoline,
prebacivanjem starog otpada na ranije pripremljene sanitarne ćelije, jer postojeća
podloga nema funkciju geološke barijere, odnosno donjeg brtvenog sloja;
− Izgraditi nove sanitarne kasete za prihvat novog otpada;
− Izgraditi sistem za prihvat i tretman procjednih voda;
− Izgraditi sistem odvodnje površinskih (obodnih) voda;
− Izgraditi sistem za otplinjavanje odlagališta;
− Izgraditi objekat kojim se omogućava jednostavno odvajanje, korisnih sirovina iz
otpada - reciklažno dvorište u sklopu kojeg će biti postavljena linija za sortiranje
otpada;
− Izgraditi infrastrukturu (el. energija, pitka voda, odvodnja otpadne vode,
saobraćajnice i dr);
− Izgraditi ulazno-izlaznu zonu: portirnicu, kolsku vagu, uređaj za pranje točkova;
− Urediti ogradu oko cijelog kompleksa deponije.
Slika 3. Planirani izgled deponije nakon sanacije
Značajni utjecaji na okoliš
Utjecaji na okoliš usljed sanacije i proširenja postojeće deponije mogu se očekivati u dvije
faze:
1. utjecaje na okoliš koji će se javiti u fazi radova na sanaciji, i
2. utjecaje na okoliš koji će se javiti u fazi eksploatacije deponije.
Analizirani su utjecaji na različite segmente okoliša:
− Utjecaj na stanovništvo,
− Utjecaj na floru i faunu,
− Utjecaj na površinske i podzemne vode,
− Utjecaj na zrak,
− Utjecaj na tlo i zemljište,
− Utjecaj na klimatske faktore,
− Utjecaj na materijalna dobra, uključujući kulturno-historijsko i arheološko
nasljeđe,
− Utjecaj na pejzaž,
− Međusobni odnos navedenih faktora.
Tablica 1. Opis mogućih značajnih utjecaja projekta na okoliš
NEGATIVNI UTJECAJI POZITIVNI UTJECAJI
SANACIJA EKSPLOATACIJA
• Povećan nivo buke
tokom sanacije,
• Povećana emisija
dimnih plinova i
prašine koji su
proizvod rada
građevinskih i
transportnih mašina,
• Rasipanje krutog
materijala na zelene
površine izvan
lokacije deponije,
• Nepravilan način
tretmana i ispuštanja
otpadnih voda koje
nastaju u fazi sanacije
• Isticanje goriva, ulja i
maziva iz
građevinskih i
transportnih uređaja,
• Pojava incidentnih
situacija (požar,
eksplozija, i sl.) u
toku sanacije.
• Gubitak i degradacija
okolnog zemljišta
prilikom uređenja
lokacije predmetne
deponije.
• Širenje neprijatnih
mirisa prilikom
otkopavanja i
premještanja starog
otpada.
• Oštećenje lokalnog
puta i ometanje
ustaljenih transportnih
tokova.
• Povećan nivo buke
uslijed odvijanja
radnih procesa na
lokaciji deponije
• U toku redovnog rada
deponije ne očkuju se
značajni negativni
utjecaji.
• Negativni utjecaji
mogući samo u
incidentnim –
vanrednim situacijama
• Primjenom sanitarnog
načina odlaganja
otpada smanjuje se
mogućnost nastanka
neugodnih mirisa.
• Izgradnjom sistema za
kontrolisano
otplinjavanje tijela
deponije će se znatno
smanjiti mogućnost
nastanka požara i
eksplozija unutar
tijela deponije.
• Izgradnja ograde –
sprečavanje širenja
zaraze,
• Izolacijom tijela
deponije od okoline, i
izgradnjom sistema za
prikupljanje i tretman
procjednih voda
sprječiće se proboj
procjednih voda u
okolno zemljište čime
će se spriječiti dalje
zagađenje zemljišta,
podzemnih i
površinskih voda, a
time indirektno zaštiti
i zdravlje ljudi u široj
okolini deponije.
• Izgradnjom pratećih
objekata i pogona će
se generirati određen
broj novih radnih
mjesta prilikom čijih
popunjavanja
prednost treba imati
lokalno stanovništvo
• Mogućnost izdvajanja
korisnih sirovina iz
otpada.
• Uspostavljen
monitoring rada
deponije.
Mjere zaštite okoliša
Mjere za ublažavanje negativnih efekata, odnosno mjere sprječavanja, smanjenja ili
ublažavanja nepovoljnih utjecaja na okoliš, moguće je posmatrati kroz ova dva aspekta:
− Mjere ublažavanja tokom sanacije predmetne deponije i
− Mjere ublažavanja u fazi eksploatacije predmetne deponije.
Tablica 2. Mjere ublažavanja tokom sanacije predmetne deponije
SANACIJA
• Pratiti i kontrolirati sve radnje u
domenu zaštite voda, zraka i tla
kroz faze pripreme, građenja i
korištenja projekta.
• Prije početka sanacije potrebno je
urediti pristupni put za
mehanizaciju, te odlagališna
mjesta na lokalitetima gdje će
prouzročiti najmanju štetu za
biljni pokrov i zemljište.
• Radove ograničiti unutar
obuhvata definisanog prema
projektu.
• Radove izvoditi fazno, u skladu sa
projektom i Elaboratom o
uređenju gradilišta koji je obaveza
Izvođača radova.
• Stalni nadzor nad radom
građevinskih mašina, načinom
skladištenja i postupanja sa
opasnim i štetnim materijama.
• Nadzor nad upravljanjem
građevinskim otpadom u skladu
sa Planom upravljanja
građevinskim otpadom.
• Formirati ekipe za hitne
intervencije, a prije toga potrebno
je izraditi odgovarajuće
operativne planove hitnih
intervencija u mogućim
akcidentnim situacijama.
• Provoditi mjere dobre
građevinske prakse prilikom
izvođenja radova na sanaciji.
Tablica 3. Mjere ublažavanja u fazi eksploatacije predmetne deponije
EKSPLOATACIJA
• Uvesti sistem upravljanja
okolišem.
• Provesti obuku osoblja sa
stanovišta upravljanja okolišom.
• Sve sisteme i objekte za
sakupljanje i tretman otpadnih
voda, uključujući i procjedne
vode održavati u funkcionalnom
stanju.
• Kanale oborinskih voda održavati
čistim.
• U okoliš ispuštati samo oborinske
vode sa krovova i neporemećenih
okolnih površina.
• Redovan monitoring sistema
bunara za prikupljanje otpadnog
plina i eliminacija mogućnosti
• Minimizirati veličinu otvorenih
površina otpada.
• Blagovremeno sabijanje i
zatrpavanje otpada sa inertnim
materijalom čija se količina mora
ranije planirati.
• Trenutačno zatrpavati otpad koji
emitira neugodan miris.
• Vršiti kontrolu otpada koji se
dovozi na deponiju i voditi
evidenciju o istom.
• Izvršiti zatvaranje sanitarnih
ploha deponije i rekultivaciju u
skladu sa projektom.
nekontrolisanog stvaranja
kondenzata.
Monitoring
U cilju praćenja stanja na deponiji kao i predviđanja utjecaja na okoliš, predviđen je
monitoring. Monitoring se treba provoditi u skladu sa zakonskom regulativom.
U biti potrebne su tri vrste monitoringa i to:
− Monitoring u toku izvođenja radova sanacije deponije,
− Monitoring u toku aktivnog rada deponije i
− Monitoring nakon zatvaranja deponije.
Kada je u pitanju monitoring u toku izvođenja radova sanacije postojeće deponije
potrebno je izraditi Plan upravljanja građevinskim otpadom u kojem će biti definisan
način postupanja sa otpadom koji nastaje prilikom izvođenja radova. Kod monitoringa u
toku aktivnog rada i nakon zatvaranja deponije rade se uglavnom ista mjerenja i praćenja.
Nakon zatvaranja deponije potrebno je provoditi monitoring u trajanju 20 godina. Od
stalne opreme za monitoring potrebno je ugraditi piezometre za praćenje kvaliteta
podzemne vode. Ostale vrste monitoringa (zrak, površinske vode, procjedne vode, tlo itd.)
će se provoditi mjerenjima ili uzorkovanjima i ispitivanjem uzoraka u laboratoriju.
U toku aktivnog rada deponije kao i u periodu nakon zatvaranja potrebno je pratiti:
− Meteorološke podatke,
− Emisije u zrak,
− Emisije u podzemne i površinske vode (mjerenje parametara procjedne vode),
− Utjecaj na podzemnu vodu i
− Topografiju područja (podaci o tijelu deponije).
Na osnovu ovog monitoringa bit će moguće vršiti nadzor nad radom deponije i provjeriti:
− Da li se procesi na deponiji odvijaju kako je bilo zamišljeno,
− Da li djeluje sistem za zaštitu okoliša i
− Da li su procesi u deponiji pod nadzorom.
Pored navedenog, monitoring upravljanja deponijom uključuje i slijedeće stavke:
• Kontrolni monitoring na ulazu u deponiju - na mjestu vage mjerit će se i
evidentirati količina otpada, porijeklo, vrsta vozila koje doprema otpad i
specifične karakteristike istog.
• Izlazni monitoring - vršiće se vizualno i kontrolisaće se da li sva vozila izlaze sa
deponije tek nakon čišćenja točkova.
• Kontrola pristupa deponiji - pristup je omogućen isključivo ovlaštenim licima.
• Monitoring načina odlaganja otpada - koji će zagarantovati najefikasnije moguće
odlaganje otpada sa najmanjim rizikom po zdravlje Ijudi i kvalitet okoliša. Svi
zaposleni su dužni odmah prijaviti sumnjive pojave na deponiji, bilo da su vezane
za karakteristike otpada, mogući požar, paljenje vatre, neovlašteni pristup i bilo
koju aktivnost koja odudara od standardnih aktivnosti na deponiji.
• Kontrola količine procjednih voda u laguni na dnevnoj osnovi. U cilju osiguranja
efikasnosti tretmana procjednih voda recirkulacijom i evaporacijom. Kontrola
kvaliteta procjednih voda na mjesečnoj osnovi. Potrebno je vršiti uzorkovanje i
analizu procjednih voda na: sadržaj organskih komponenti HPK, BPK5,
amonijak, nitrate, ukupni azot, ukupni fosfor, elektroprovodljivost, pH, radi
praćenja fizičko - hemijskog procesa razgradnje otpada unutar tijela deponije i
prikupljanja podataka za potrebe projektovanja uređaja za tretman otpadnih voda.
Prilikom izrade plana monitoringa u obzir su uzete zakonske obaveze prema:
• Uredbi o uslovima ispuštanja otpadnih voda u prirodne recipijente i sisteme javne
kanalizacije, objavljen u Službenim novinama FBiH i
• Direktivi o deponijama otpada, Procedure za kontrolu i monitoring tokom rada
deponije i nakon prestanka rada. (Directive on the Landfill of Waste"-1999/31/
EC - (Annex III).
Zaključak
Analizirajući sve navedene faktore indentifikovanih utjecaja na sve segmente okoliša,
uključujući i utjecaje na zdravlje ljudi, i komparirajući ih međusobno, može se izvesti
zaključak da projekat ima pozitivan utjecaj na okoliš. Identifikovani negativni utjecaji se
mogu propisanim mjerama dovesti u zakonski prihvatljive granice.
Literatura
[1] Šećerov Sokolović R., Sokolović S. (2002.) Inženjerstvo u zaštiti okoline. Novi
Sad
[2] Veselinović D., Gržetić I., Đarmati Š., Marković D. (1995.) Stanja i procesi u
životnoj sredini. Beograd
[3] Veselinović D., Gržetić I., Đarmati Š., Marković D. (1996.) Fizičko – hemijski
osnovi zaštite životne sredine, Beograd
[4] Serdarević A., (2007). Otpadne vode sanitarnih deponija i postupci njihovog
prečišćavanja, magistarski rad, Univerzitet u Sarajevu, Građevinski fakultet.
[5] Ehrig H.J., Robinson H., Landfilling (2011) Leachate Treatment in Solid Waste
technology & Meanagement (Eds.T.H.Christensen), University of Denmark,
Lyngby Denmark, p.p.859-897.
[6] Serdarević A. (2007) Otpadne vode sanitarnih odlagališta i postupci njihovog
prečišćavanja,magistarski rad, Univerzitet u Sarajevu, Građevinski fakultet u
Sarajevu
[7] Černila-Zajec N. (2003) Ocena biorazgradljivosti deponijskih izcednih vod z
laboratorijskimi inpilotnimi poskusi, magistarsko delo, Univerza v Ljubljani,
fakulteta za kemijo in kemijskotehnologijo, Ljubljana
[8] Jahić M., Hamustafić D. (2009) Tretman filtrata na sanitarnim odlagalištama,
„Voda i mi“ ČasopisAgencija za vodno područje rijeke Save, Sarajevo, p.p 10-13.
[9] Waste Landfill Directive. 1999. Council Directive 1999/31/EC, L 182/1, Landfill
of Waste, Official Journal of the Europian Communities, Brussels, Belgium.
[10] Nešković- Markić D., Pešić Ž. Š., Lazić V., Cukut S., Knežević N. (2010)
Recikulacija procijedne deponijske vode, „I Međunarodni simpozijum o koroziji
i zaštiti materijala i životnoj sredini, Crnogorsko društvo za zaštitu materijala i
životne sredine - CDZM Bar, pp. 199-203.
Sinergija kružnoga gospodarstva i procjene utjecaja na okoliš
Mira Zovko, Ines Katić, Jasna Kufrin, Dunja Pofuk, Ivana Gudelj
Hrvatska agencija za okoliš i prirodu, Radnička cesta 80/VII, Zagreb, Hrvatska,
Sažetak
Kružno gospodarstvo je ono u kojem se vrijednost stvara očuvanjem okoliša i učinkovitim
korištenjem resursa. Od 2014. godine na razini EU – 28, koncept kružnoga gospodarstva
integrira se u strateško - planske i zakonodavne dokumente te nadilazi okvire okoliša,
mijenjajući društvo i gospodarstvo. S druge strane, procjena utjecaja planiranih zahvata
na okoliš jedan je od najučinkovitijih instrumenata zaštite okoliša, pa je za očekivati
njegovo integriranje s konceptom kružnoga gospodarstva, što se u određenoj mjeri već i
odvija. Stoga, ovaj rad donosi kratku analizu poveznica kružnoga gospodarstva s
procjenom utjecaja na okoliš te pregled nekih od mogućnosti njihovog sinergističkog
djelovanja.
Ključne riječi: kružno gospodarstvo, procjena utjecaja na okoliš, učinkovito korištenje
resursa
Uvod
Osnovni princip kružnoga gospodarstva je da se vrijednosti proizvoda i materijala
u gospodarstvu održavaju što je moguće duže, uz smanjivanje stvaranja otpada
racionalnim korištenjem resursa. Osim što se proizvodnja temelji na unapređenju
ekološkog aspekta, nastoje se načiniti proizvodi dužeg vijeka trajanja, koje je potom
moguće popraviti i ponovno upotrijebiti. Ishodi kružnoga gospodarstva su: nova radna
mjesta (primjerice u sortirnicama i servisima za popravak), zatim trajniji i inovativniji
proizvodi, ušteda novca, resursa i zaštita okoliša te, u konačnici, bolja kvaliteta života.
Stoga opredijeljenost razvoju kružnoga gospodarstva nikako ne treba ostati na
deklarativnoj razini.
Strateška procjena utjecaja na okoliš (SPUO) je instrument zaštite okoliša, kojim
se daje procjena o mogućem utjecaju neke strategije, plana ili programa (SPP) na okoliš,
objedinjavajući uvjete zaštite okoliša koji se trebaju provoditi. Nadalje, procjena utjecaja
zahvata na okoliš (PUO) je postupak kojim se procjenjuje utjecaj konkretnog zahvata na
okoliš: tlo, vode, more, zrak, šume, klimu, ljude, biljni i životinjski svijet, prirodne
vrijednosti, krajobraz, materijalnu i kulturnu baštinu, kao i na resurse koji se koriste
prilikom izgradnje zahvata i/ili njegovog korištenja.
Sinergijom koncepta kružnoga gospodarstva i procjena utjecaja na okoliš (SPUO
i PUO), postavljaju se čvrsti temelji za podizanje kvalitete gospodarskog rasta odvojenog
od onečišćavanja okoliša i korištenja resursa (Slika 1.).
Slika 1. Razdvajanje korištenja resursa od utjecaja na okoliš i gospodarski rast [1] (UNEP/IRP, 2011)
Naime, razdvajanje gospodarskog rasta od potrošnje materijala1 te povećanje
produktivnosti materijala kao omjera bruto domaćeg proizvoda (BDP) i domaće potrošnje
materijala, jedan je od ciljeva EU - 28. Usporedbom trendova razdvajanja potrošnje
materijala od gospodarskog rasta u EU - 28 i trendova istih parametara prikazanih samo
za Hrvatsku (Slika 2a. i 2b.), može se zaključiti kako je EU - 28 u prosjeku ostvarila cilj
navedenog razdvajanja, što Hrvatskoj tek predstoji za napraviti.
Slika 2a. Razdvajanje potrošnje sirovina od gospodarskog rasta u EU – 28 [2] (Eurostat)
1 Pod pojmom „materijali“ smatramo biomasu, fosilna goriva, metalne rude i nemetalne minerale.
60
80
100
120
140
160
180
200
220
Indeks 2
000 =
100
Domaća potrošnja materijala Produktivnost materijala BDP
Za Hrvatsku je znakovito da je porast produktivnosti materijala uzrokovan smanjenom
potrošnjom materijala te učincima negativnih gospodarskih kretanja (generalno
smanjenjem BDP – a), a ne učinkovitim korištenjem resursa.
Slika 2b. Razdvajanje potrošnje sirovina od gospodarskog rasta u Hrvatskoj [2, 3] (Eurostat/DZS)
Prema trenutno raspoloživim podacima, najveći broj procjena utjecaja zahvata na
okoliš odnosi se na zahvate koji su usmjereni na eksploataciju mineralnih sirovina
(nemetalni minerali) i proizvodne građevine [4]. Stoga je prilično jasna potreba
integracije kružnoga gospodarstva sa procjenom utjecaja na okoliš. Trend kretanja
korištenja materijala u Hrvatskoj prikazan je Slikom 3.
Slika 3. Korištenje materijala u Hrvatskoj [2] (Eurostat)
60
80
100
120
140
160
180
200
220
Indeks 2
000 =
100
Domaća potrošnja materijala Produktivnost materijala BDP
0
10 000
20 000
30 000
40 000
50 000
60 000
70 000
80 000
količ
ina u
10
3to
na
Biomasa Fosilna goriva Metalne rude Nemetalni minerali
Kružno gospodarstvo i primjena u planiranju
Dosadašnji tzv. linearni model gospodarstva temeljen na principu „uzmi - napravi
- upotrijebi - baci” doveo je do osiromašenja prirodnih resursa (osobito neobnovljivih) i
onečišćenja okoliša. Taj je model oslonjen na konzumeristički način razmišljanja, gdje
potrošač nema osjećaja ni znanja za objektivnu vrijednost nekog proizvoda, budući da ne
sudjeluje u njegovoj proizvodnji [5]. Potrošač često nema niti cjelovite informacije o tome
koliko je sirovine, vode, energije, sati rada utrošeno za proizvod kojega konzumira, kolike
su emisije ekvivalenata ugljičnog dioksida (CO2 eq) i onečišćujućih tvari pritom
oslobođene u zrak te koliko je otpadne vode i proizvodnog otpada nastalo. Kao odgovor
na projekcije stanja okoliša i resursne rezerve, razvijen je koncept kružnoga gospodarstva
(Slika 4.) i zacrtan Strategijom Europa 20202.
Slika 4. Model kružnog gospodarstva [6] (COM/2014/0398 final)
Iako se trenutno fokusira na područje gospodarenja otpadom, raspon aspekata koje
obuhvaća kružno gospodarstvo je širok (Slika 5.). Prelazak s linearnog na kružno
gospodarstvo započinje već na samome početku životnog vijeka proizvoda, tj. u fazi
dizajniranja proizvoda. Takav pristup ima pozitivne implikacije na očuvanje, nabavu i
iskorištavanje prirodnih resursa, kao i na smanjivanje otpada tijekom čitavog životnog
vijeka proizvoda [7]. Naime, boljim dizajnom moguće je povećati trajnost proizvoda,
olakšati popravak s mogućnošću ponovne upotrebe ili ponovne proizvodnje, kao i
povećati stopu recikliranja radi oporabe vrijednih materijala. Nadalje, na temelju analize
proizvodnih procesa, moguće je primijeniti unaprijeđene i ekološki orijentirane poslovne
modele, najbolje raspoložive tehnike (NRT) kojima se smanjuje utjecaj na okoliš, a otvara
mogućnost kupnje, prodaje i upotrebe sekundarnih sirovina te načini obnavljanja,
prerade, oporabe, ponovne uporabe i recikliranja proizvoda primjenom tzv. „koncepta
5R“3. Kružno gospodarstvo osobito razmatra gospodarenje otpadom, a definira i tzv.
prioritetna područja, a to su: plastika i kemikalije; rasipanje hrane; ključne sirovine;
gradnja i rušenje; biomasa i proizvodi na bio – osnovi.
2 Europska strategija za pametan, održiv i uključiv rast (COM(2010)2020) 3 „Koncept 5R“: Reuse – ponovna uporaba; Refurbishment – obnavljanje; Remanufacturing – prerada; Recovery – oporaba; Recycling – recikliranje.
Slika 5. Obuhvat kružnoga gospodarstva4 [8] (prilagođeno prema MISTRA RESS, 2016)
Europska komisija financira istraživanja na polju eko - inovacija iz programa
Obzor 2020. (program financiranja EU za istraživanje i inovacije) te sredstvima
kohezijske politike. Upravo je za prijelaz s linearnog na kružno gospodarstvo Europska
komisija iz Obzora 2020. predvidjela sredstva iz europskih strukturnih i investicijskih
fondova u vrijednosti od 650 milijuna EUR, a 5,5 milijardi EUR iz strukturnih fondova
za gospodarenje otpadom. U kružno gospodarstvo ulagat će i države članice.
Horizontalne mjere poput EMAS (eng. Eco Management and Audut Scheme), eko –
dizajna, okolišnog otiska (eng. Environmental Footprint), ekonomije dijeljenja, povećane
odgovornosti proizvođača te neovisnog programa testiranja proizvoda i Zelene javne
nabave itd. važne su za uspješnu tranziciju, a treba spomenuti i Europski centar izvrsnosti
za učinkovito iskorištavanje resursa5 kojeg je Europska komisija osnovala početkom
2017. godine kako bi pomogla malim i srednjim poduzećima (MSP) iskoristiti poslovne
prilike temeljene na učinkovitijem korištenju resursa. U okviru centra kreirane su razne
mjere za lakšu zamjenu kemikalija nepoželjnih ili štetnih svojstava te mjere podupiranja
inovativnih tehnologija, uvođenje inovativnih procesa ponovne uporabe plinovitih ispusta
i ponovne proizvodnje proizvoda iz sekundarnih sirovina u određenim industrijama, kao
što su npr. vozila ili industrijskih strojeva. Naime, u svim se industrijama i uslužnome
sektoru mogu primijeniti princip regenerativnog korištenja resursa, tzv. koncept 5R,
kojim se minimiziraju količine nastalog otpada i emisije te provodi optimizacija
korištenja sirovina. Nadalje, plasman proizvoda može se ostvariti i putem spomenute
4 Kratice: BAT – Best Available Techniques/ NRT – Najbolje Raspoložive Tehnike; BREFs – Best available techniques reference documents/ Referentni dokumenti
o najboljim raspoloživim tehnikama; PEF - Product Environmental Footprint/ EOP - ekološki otisak proizvoda; PSS – Product-service systems/ SPU - sustav
proizvoda i usluga; GPP – Green Public Procurement/ ZJN – zelena javna nabava
5 https://ec.europa.eu/easme/en/tender/7074/european-resource-efficiency-excellence-centre
Zelene javne nabave, a prednost se daje eko - inovacijama. Na razini Hrvatske, udio javne
nabave u BDP - u 2015. godine iznosio je 12,4% [9], dok je na razini EU - 28 bio 14%
BDP - a [10], pa je očito da se radi o značajnim sredstvima koja mogu potaknuti tzv.
zelenu proizvodnju, odnosno kružno gospodarstvo. Treba napomenuti da je 2015. godine
Hrvatska donijela Nacionalni akcijski plan za zelenu javnu nabavu za razdoblje 2015. do
2017. s pogledom do 2020.6
Strateško – planski dokumenti i strateška procjena utjecaja na okoliš
Principe kružnoga gospodarstva nužno je ugraditi u SPP, odnosno konkretni
zahvati (investicije). Primjer ovakvog sinergijskog planiranja je Plan gospodarenja
otpadom Republike Hrvatske za razdoblje 2017.-2022.7 (u daljnjem tekstu Plan). Na
osnovi smjernica Akcijskog plana EU - a za kružno gospodarstvo8 i odredbi Paketa za
kružno gospodarstvo9, Planom je zacrtan ambiciozan program djelovanja s mjerama koje
pokrivaju cijeli ciklus - od proizvodnje i potrošnje proizvoda do gospodarenja nastalim
otpadom te poticanje tržišta za oporabu sekundarnih sirovina. Naglasak u Planu jest na
primjeni reda prvenstva u gospodarenju otpadom, prvenstvo na sprječavanju nastanka
otpada, ponovnoj uporabi, recikliranju i kompostiranju. Važnije mjere iz Plana su
usmjerene na povećanje količina odvojenog prikupljanja otpada (osobito papira, kartona,
metala, stakla, plastike i biootpada), zatim na odvojeno prikupljanje otpada na kućnom
pragu ili kompostiranja otpada u kućanstvima. Potiče se i uvođenje stimulativnih mjera
pri naplati javne usluge prikupljanja otpada prema sastavu i količini te uvođenje naknade
za odlaganje komunalnog otpada. Planom se definiraju i smjernice za razvoj industrije
recikliranja, otvaranje novih „zelenih“ radnih mjesta te za ispunjavanje preuzetih EU
obveza u pogledu recikliranja. Središnje mjesto u Planu imaju mjere za uspostavu
infrastrukture, a to su reciklažni centri sa sortirnicama i kompostištima. U planu je izraditi
studije izvedivosti za neizgrađene Centre za gospodarenje otpadom i prilagoditi ih
zahtjevima Plana. Poseban dio Plana čini Plan sprječavanja nastanka otpada, kojim su
uvedene mjere za izbjegavanje nastanka otpada, obnavljanje i popravak u svrhu ponovnog
korištenja predmeta te niz edukativno – informativnih mjera.
Strateška studija o utjecaju na okoliš Plana gospodarenja otpadom Republike
Hrvatske 2017. – 2022. razrađuje niz utjecaja sustava kojeg Plan definira uspostaviti.
Dakle, prilikom ocjene o prihvatljivosti za okoliš vodilo se računa o zahtjevima kružnoga
gospodarstva, što se očituje u izboru predviđenih tehnologija ili vrsti građevina koje će
biti osnova sustava za gospodarenje otpadom. Primjerice, smanjen je broj CGO, jer se u
hijerarhiji gospodarenja otpadom nalaze na nižem (manje prihvatljivom) stupnju u
odnosu na tzv. reciklažne centre, koji su usmjereni prema ponovnoj uporabi
materijala/otpada (npr. centri za ponovnu oporabu). U scenariju navedene SPUO, koji
podrazumijeva realizaciju Plana, uspostavljen je učinkovit sustav odvojenog sakupljanja
otpada na mjestu nastanka i odgovarajuće infrastrukture za obradu otpada na lokalnoj,
regionalnoj i nacionalnoj razini. Uz nastavak sanacije i zatvaranju odlagališta otpada,
sanacije crnih točaka i drugo, naglasak je na odvojenom sakupljanju otpada na mjestu
nastanka, njegovoj obradi u postrojenjima za sortiranje i reciklažu otpada, anaerobnoj
digestiji i kompostiranju, uključujući i kompostiranje u domaćinstvu, pa su u skladu s
6 http://www.mzoip.hr/doc/nacionalni_akcijski_plan_za_zelenu_javnu_nabavu.pdf 7 NN 3/2017 8 COM(2015) 614 final, 2.12.2015. 9 Niz propisa EU kojima se integriraju ekonomske i gospodarske aktivnosti na održivi način u korist zaštite okoliša i resursa može se pregledati na poveznici:
http://europa.eu/rapid/press-release_IP-15-6203_hr.htm.
time u SPUO propisane mjere, usuglašene s legislativom iz Paketa za kružno
gospodarstvo.
Kružno gospodarstvo i procjena utjecaja zahvata na okoliš
Uključivši koncept kružnoga gospodarstva u SPP, konkretno u navedeni Plan
gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje 2017.-2022., zacrtani se pravci
i ciljevi „spuštaju“ na razinu konkretnih investicija (zahvata). Pritom procjena utjecaja na
okoliš (PUO) pruža dobru osnovu za navedene promjene, što tvrtki može osigurati
komparativnu prednost u racionalizaciji sirovina, proizvodnji i poslovanju te u
komunikaciji sa svojim potrošačima.
Primjenjujući teoriju kružnoga gospodarstva u neke dijelove PUO, primjerice u
sadržaj PUO prema Prilogu IV Uredbe o PUO [11], moguće je tako uključiti neke
relevantne elemente (Slika 6.). Primjerice, u opisu zahvata i drugih aktivnosti koje mogu
proizaći iz provođenja zahvata, moguće iz koncepta kružnoga gospodarstva izdvojiti:
• racionalizaciju korištenja zemljišta prilikom izgradnje i korištenja zahvata, na
račun naprednih ekoloških tehnologija i koncepta industrijskog parka10,
• korištenje sekundarnih sirovina i obnovljivih izvora energije potrebnih za
realizaciju i korištenje zahvata,
• korištenje upotrijebljene vode,
• uspostavu platforme za zbrinjavanje otpada i za trgovanje otpadom nastalog
prilikom provođenja zahvata i dr.
Kod opisa i obrazloženja razmatranih varijantnih rješenja zahvata s obzirom na
njihove utjecaje na okoliš, uputno je razmotriti i primjere dobre prakse koje nudi kružno
gospodarstvo11. Slijedi dio koji se odnosi na podatke i opis lokacije zahvata te podatke o
okolišu. Uz odgovarajuću prostorno - plansku dokumentaciju i priloge s ucrtanim
zahvatom u odnosu na zaštićena i područja ekološke mreže, u ovom je dijelu važno dati i
opis postojećeg stanja okoliša na kojeg bi zahvat mogao imati značajan utjecaj, a posebice
utjecaje na stanovništvo, životinjski i biljni svijet, tlo, vodu, zrak, klimatske faktore,
materijalna dobra (graditeljsko i arheološko nasljeđe te krajobraz). Također se daje i
analiza odnosa zahvata prema postojećim i planiranim zahvatima te prema zaštićenim
područjima, kao i rezultati prethodne ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu sukladno
posebnom propisu iz područja zaštite prirode (ukoliko je prethodno trebala biti rađena).
Osim toga, u ovom se dijelu daju i prikupljeni podaci i provedena mjerenja na lokaciji
zahvata te ostali podaci važni za okoliš. Osim što se ovi podaci i analize daju uvažavajući
EU zakonodavstvo u područjima (npr. voda, tlo, zrak) moguće je razmotriti unapređivanje
stanja ne samo na temelju principa „ne činiti ništa“, već i na principima razvoja kružnoga
gospodarstva, točnije smanjenja opterećenja na resurse lokacije i šire. Za primjer može
poslužiti slučaj Francuske koja se opredijelila za postizanje značajne količine ponovno
korištene vode. Naime, na razini EU - 28 godišnje se pročisti oko 40.000 milijuna m3
otpadne vode, od čega se samo 2,4% (964 milijuna m3) vrati u ponovnu uporabu. Od svih
zemalja članica, Francuska je vodeća u ponovnoj uporabi vode, budući da se ponovno
upotrijebi čak 7,7 milijuna m3 pročišćene otpadne vode godišnje, što je nešto više od
10 Koncept u kojem se industrijski sustav ponaša kao ekosustav: proizvod, otpad ili nus – produkt (npr.
otpadna toplina) jedne vrste industrije može biti resurs drugoj vrsti, smanjujući tako troškove uporabe
sirovina, onečišćenje i troškove za zbrinjavanje otpada. Primjer industrijskog parka nalazi se u Danskom
gradu Kalundborg, gdje su smještena postrojenja, kao što su: velike elektrane, rafinerije ulja, farmaceutska
postrojenja, tvornica gipsanih ploča, pogoni za proizvodnju enzima, tvrtki za gospodarenje otpadom, čemu
se pridružio i sam grad. 11 https://ec.europa.eu/growth/industry/sustainability/circular-economy_hr
trećine otpadne vode koja se pročišćava u toj državi. Slijedi opis utjecaja zahvata na
okoliš tijekom građenja i/ili korištenja zahvata koji daje informacije o načinu i obimu
utjecaja zahvata na stanovništvo, tlo, zrak, vode, klimatske faktore, biljni i životinjski
svijet te na materijalna dobra, kao i na resurse te opis umanjenih prirodnih vrijednosti i
okoliša u odnosu na moguće koristi za društvo i okoliš. Nastavno na relevantna
unapređenja konvencionalne prakse zahvata u skladu sa principima kružnoga
gospodarstva, u ovom bi dijelu značajna smanjenja utjecaja zahvata trebala biti vidljiva.
To je, sa aspekta racionalnog korištenja resursa (primjer ponovno korištene vode) i
smanjivanja odloženog otpada na odlagališta („koncept 5R“) vrlo poželjno. Kod
definiranja prijedloga mjera zaštite i praćenja stanja okoliša prilikom pripreme građenja
i/ili korištenja zahvata na okoliš, procjena utjecaja na okoliš donosi opis mjera zaštite te
načine provedbe za sprječavanje, ograničavanje i ublažavanje negativnih utjecaja zahvata
na okoliš, kao i prijedlog programa praćenja stanja okoliša i plana provedbe mjera zaštite
i praćenja stanja okoliša te prijedlog ocjene prihvatljivosti zahvata na okoliš. U ovom
dijelu segmenti kružnoga gospodarstva mogu se iskazati na temelju planiranih i
integriranih mjera, primjerice novih inovativnih i ekološki orijentiranih modela
poslovanja, opskrbnog i proizvodnog lanca te lanca ponude i potražnje. Naime, u prvoj
fazi planiranja proizvoda, uputno je integrirati koncept dizajniranja proizvoda u skladu s
Direktivom o eko - dizajnu12, odnosno uvođenje „novih“ ekološki prihvatljivijih
materijala (bez štetnih kemikalija, poput perfluorooktanske kiseline i bisfenola – A) te
moderne i inovativne eko - proizvodnje. Nadalje, kružno gospodarstvo nudi priliku za
unapređenje opskrbnog lanca kroz uspostavu npr. platforme trgovanja otpadom. Također,
inovativni industrijski procesi, npr. simbioza različitih industrija, gdje primjerice otpad
ili nusproizvodi jedne industrije postaju resurs druge industrije, mogu imati značajan
utjecaj na sprječavanje, ograničavanje i ublažavanje negativnih utjecaja zahvata na okoliš.
Za uvođenje najboljih raspoloživih tehnika (NRT) u industrijsku proizvodnju Europska
komisija nudi referentne dokumente o najboljim raspoloživim tehnikama, koje je
obavezno razmotriti pri izdavanju zahtjeva za dozvole industrijskim postrojenjima. Za
tvrtke koje u svoje poslovanje uvedu sustav upravljanja okolišem, primjerice ISO 14001
ili EMAS; povećava se učinkovitost sustava u pogledu zaštite okoliša i održivog
upravljanja resursima, a moguće su i neke regulatorne i administrativne olakšice za takve
tvrtke. Također, treba spomenuti i pilotski program provjere ekoloških tehnologija (eng.
Environmental Technology Verification, ETV)13, koji poput ISO 14001 i EMAS sustava
upravljanja okolišem donosi dodatnu mogućnost praćenja stanja okoliša s planom
provedbe mjera zaštite. Na kraju studije se daje glavna ocjena prihvatljivosti zahvata na
ekološku mrežu, ukoliko je utvrđena u prethodnoj ocjeni.
Osim toga, za integraciju kružnoga gospodarstva i procjene utjecaja na okoliš važno
je spomenuti i sudjelovanje javnosti u tijeku provođenja javne rasprave u postupku
procjene utjecaja na okoliš. U tom procesu uobičajeno sudjeluju stanovnici, stručnjaci iz
područja ekoloških industrija, čistije proizvodnje i obnovljivih izvora energije, kao i
stručnjaci specijalizirani za pojedinu sastavnicu okoliša i nevladine organizacije. Osim
što se putem navedene javne rasprave javnost može educirati o kružnome gospodarstvu,
vrlo je izgledno da će ta ista javnost prepoznati vrijednosti dodane procjeni utjecaja na
okoliš – od faze planiranja do faze građenja i korištenja zahvata. Primjerice, otvaraju se
mogućnosti komuniciranja o smanjivanju troškova za gospodarenje otpadom,
smanjivanju emisija, o povećanju „zelenih“ radnih mjesta, kao koristi za lokalnu
zajednicu koja proizlazi iz zahvata. Moguće je javnost upoznati i s projekcijama vezanima
12 Direktiva 2009/125/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. listopada 2009. o uspostavi okvira za utvrđivanje zahtjeva za ekološki dizajn proizvoda koji koriste
energiju (preinaka) Tekst značajan za EGP 13 Environmental Technology Verification, dostupno na: http://ec.europa.eu/environment/archives/etv/
uz smanjenje potrošnje vode, energije, sirovina, kao i načinima povećanja iskoristivosti
navedenih i drugih prirodnih resursa. U konačnici, ovako oplemenjenu procjenu utjecaja
zahvata na okoliš javnost će zasigurno prepoznati, što u velikoj mjeri može doprinijeti
brzom i jednostavno usuglašavanju postupka same javne rasprave.
Slika 6. Prijedlog aspekti integracije i sinergije kružnoga gospodarstva sa PUO
Izazovi i planovi za unapređenje kružnoga gospodarstva
Osim nužnosti integracije te koherentnosti i konzistentnosti politika u različitim
područjima Paketa za kružno gospodarstvo (i šire), potrebno je uspostaviti tržište
sekundarnih sirovina na unutarnjem tržištu EU. Također je nužno preispitati ciljeve u
pogledu prevencije, ponovnog korištenja, recikliranja, oporabe i preusmjeravanja otpada
s odlagališta te uspostaviti standarde i smjernice za kvalitetnije razdvajanje, sortiranje i
recikliranje (npr. građevinskog otpada i otpada od rušenja). U tijeku je proširenje opsega
Plana rada za ekološki dizajn, kod kojega je trenutno glavno težište na označavanju
energetske učinkovitosti [12]. Osim toga, potrebno je nadvladati tehnološke izazove
(štetni kemijski aditivi u plastici, iskorištenje ključnih sirovina i dr.), jačati suradnju
različitih sektora i industrija, revidirati Uredbu o gnojivima te donijeti mjere i
zakonodavni okvir o ponovnoj uporabi voda. Kontinuirano se unapređuje znanje o
tokovima materijala, što se očituje u praćenju ne samo količina, već i njihove ekonomske
vrijednosti.
Kako je novi Plan gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje 2017.-
2022. donesen početkom 2017. godine, očekuje se ugrađivanje konkretnijih aspekata
kružnoga gospodarstva područja tog Plana, kako u PUO i SPUO, tako i u SPP drugih
vezanih sektora. O kvaliteti provedene sinergije kružnoga gospodarstva sa SPUO i PUO,
kao važnim instrumentima zaštite okoliša, ovisit će provedba zacrtanih odluka i
investicija koje poprimaju novi aspekt resursne učinkovitosti i kruženja materijala u
gospodarstvu, uz neminovno smanjivanje količina nastalog otpada i emisija na što je
moguće manju razinu.
Zaključak
Integracija kružnoga gospodarstvo u sve sfere - gospodarsku, političku i društvenu
započinje već kod izrade strateških te planskih i programskih razvojnih dokumenata, a
nastavlja se prilagodbom instrumenata politike zaštite okoliša koji provode zacrtane
ciljeve i mjere navedenih dokumenata. Tako i procjena utjecaja na okoliš, bilo strateška
ili ona koja se provodi prije zahvata u okoliš u perspektivi treba sadržavati aspekte
kružnoga gospodarstva, budući da je jedan od ključnih instrumenata zaštite okoliša i
održivog razvoja. Navedena integracija će podrazumijevati ocjenu utjecaja na okoliš niza
novih aspekata, kao što su npr. eko – dizajnirani materijali, korištenje nusproizvoda i
materijala kojima je ukinut status otpada, a koji se koriste umjesto sirovina i sl.
Ipak, za potpuniju implementaciju kružnoga gospodarstva u dijelove procjene
utjecaja na okoliš, prijedlog je provesti standardizaciju tehničkih i upravljačkih
segmenata same procjene (npr. pomoću tehničkih vodiča). Za očekivati je da će na
navedenim osnovama procjena utjecaja na okoliš koja sadrži koncept kružnoga
gospodarstva biti potpunije formulirana i jednostavnije provediva.
Literatura
[1] Fischer-Kowalski, M. et al. (2011) Decoupling natural resource use and
environmental impacts from economic growth, A Report of the Working Group on
Decoupling to the International Resource Panel. Paris: United Nations
Environment Programme
[2] Material flows and resource productivity. Dostupno na:
http://ec.europa.eu/eurostat/web/environment/material-flows-and-resource-
productivity/database [15. svibnja 2017.]
[3] Kiš, J. et al. (2017) Pripćenje br. 12.1.4. – CORR. Godišnji bruto domaći proizvod
za 2015. (ESA 2010). Zagreb: Državni zavod za statistiku
[4] Voća, N. (ur.) (2015) Izvješće o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj, 2014.
(razdoblje od 2009. do 2012.) Zagreb: Agencija za zaštitu okoliša
[5] Narodne novine (2017) Plan gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za
razdoblje 2017. – 2022. godine. Zagreb: Narodne novine d.d. 3/2017 (120)
[6] European Commission, Secretariat - General (2014) Communication from the
Commission to the European Parliament, the Council, the European Economic
and Social Committee and the Committee of the Regions Towards A Circular
Economy: A Zero Waste Programme For Europe. Brussels: European
Commission
[7] European Commission, Secretariat - General (2015) Communication from the
Commission to the European Parliament, the Council, the Eropean Economic and
Social Committee and the Committee of the Regions Closing the loop - An EU
action plan for the Circular Economy. Brussels: European Commission
[8] Milios, L. (2016) Policies for Resource Efficient and Effective Solutions: A review
of concepts, current policy landscape and future policy considerations for the
transition to a Circular Economy.
[9] Lund: Lund University
[10] Ministarstvo gospodarstva, Uprava za sustav javne nabave (2016)
Statističko izvješće o javnoj nabavi u Republici Hrvatskoj za 2015. godinu.
Zagreb: Ministarstvo gospodarstva
[11] European Commission (2016) Single Market Scoreboard - Public
Procurement (Reporting period: 01/2015 - 12/2015). Brussels: European
Commission
[12] Narodne novine (2014) Uredba o procjeni utjecaja zahvata na okoliš.
Zagreb: Narodne novine d.d. 61/2014 (1138)
[13] Official Journal of the European Union (2010) Directive 2010/30/EU of
the European Parliament and of the Council of 19 May 2010 on the indication by
labelling and standard product information of the consumption of energy and
other resources by energy-related products. Brussels: Official Journal of the
European Union, Vol. 53, pp.1-12
SEKCIJA 3 / SECTION 3
ZAŠTITA PRIRODE I ODRŽIVO KORIŠTENJE PRIRODNIH RESURSA / NATURE CONSERVATION AND SUSTAINABLE USE OF NATURAL RESOURCES
Stanje standardiziranog upravljanja okolišem u regiji sa osvrtom na
okolišne oznake
Tomislav Lukić1, Đuro Tunjić2, Andrijana Ostojić-Mihić3, Krunoslav
Boban2, Nevenko Herceg3 1Federalno ministarstvo okoliša i turizma, Marka Marulića 2, Sarajevo, Bosna i
Hercegovina ([email protected]) 2TÜV Croatia d.o.o. TÜV NORD Group Savska 41, p.p. 23 Ÿ 10 144 Zagreb Hrvatska
([email protected]) 3Sveučilište u Mostaru, Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti, Matice
hrvatske bb, Mostar, Bosna i Hercegovina
Sažetak
Niska razina implementacije sustava standardiziranog upravljanja okolišem u
organizacijama jedan je od glavnih uzroka nezadovoljavajućeg kvalitetnog stanja okoliša
u Jugoistočnoj Europi. Iznimno ubrzano ovijanje procesa, globalizacija i razvoj tržišta
vrše sve veći pritisak na okoliš te nameću procese standardizacije i normizacije u gotovo
svakoj ozbiljnoj organizaciji. Primjena standarda ISO 14001 nije u zadovoljavajućoj
mjeri primijenjena u sustavima upravljanja okolišem. Cilj rada je pokazati u kojoj mjeri
je standard ISO 14000 primijenjen u zemljama regije sa posebnim osvrtom na ISO 14024
koji se odnosi na dodjelu znaka za okoliš, a sve u cilju smanjenja negativnog utjecaja
potrošnje i proizvodnje na okoliš, zdravlje, klimu i prirodne resurse.
Primjena norme ISO 14001 i sustavi označavanja kvaliteta znakom za okoliš nisu
dovoljno primijenjeni u regiji te je potrebno uložiti značajne napore kako bi dostigli
europsku razinu standardizacije.
Ključne riječi: 1. upravljanje okolišem, 2.ISO 14001 3. sustav upravljanja kvalitetom, 4.
normizacija,
Uvod
EN ISO 14001:2015 koja je u primjeni u BiH i Hrvatskoj utvrđuju zahtjevi za sustav
upravljanja okolišem koji pomažu organizacijama da povećaju svoju uspješnost u
upravljanju okolišem kroz učinkovito korištenje resursima te izbjegavanje i smanjivanje
nastajanja otpada, a čime se povećava konkurentnost organizacije i povjerenje
zainteresiranih strana. Ova je norma namijenjena organizacijama koje nastoje upravljati
svojim odgovornostima koje se odnose na okoliš na sustavan način. Predviđeni rezultati
sustava upravljanja okolišem uključuju: povećanje uspješnosti upravljanja okolišem,
ispunjenje obveza usklađenosti i ostvarenje ciljeva povezanih s okolišem.
Moguće ju je primijeniti na svaku organizaciju bez obzira na njezinu veličinu, vrstu i
narav te se primjenjuje na aspekte njezinih aktivnosti, proizvoda i usluga koji su povezani
s okolišem, a za koje organizacija odredi da može njima upravljati ili na njih utjecati s
gledišta životnog ciklusa. Također, ova norma ne utvrđuje konkretne kriterije uspješnosti
upravljanja okolišem.
Kao i za ostale norme za sustave upravljanja, pristup na kojem se temelji sustav
upravljanja okolišem je koncept “planirati – provesti – provjeriti – djelovati“ (Plan-Do-
Check-Act – PDCA).
Norma se može upotrijebiti u cijelosti ili djelomično za sustavno poboljšanje upravljanja
okolišem. Međutim, tvrdnja organizacije o sukladnosti s ovom međunarodnom normom
nije prihvatljiva ako u njezin sustav upravljanja okolišem nisu uključeni svi zahtjevi ove
norme i ako nisu ispunjeni u cijelosti.
Organizacija koja želi dokazati sukladnost s ovom međunarodnom normom može to
učiniti određivanjem vlastite sukladnosti i davanjem vlastite izjave o sukladnosti,
traženjem potvrde o svojoj sukladnosti od strana koje imaju interes u organizaciji (npr.
od kupaca), traženjem potvrde svoje vlastite izjave o sukladnosti od strane koja je izvan
organizacije, traženjem certifikacije / registracije svoga sustava upravljanja okolišem od
neke vanjske organizacije.
Danas u Europi postoje dva prihvaćena sustava upravljanja zaštitom okoliša. Opće
prihvaćena je norma ISO 14001 dok je sustav EMAS manje popularna iako je Europska
unija njegovu upotrebu propisala Uredbom (EZ) br. 1221/2009 Europskog parlamenta i
Vijeća od 25. studenoga 2009. o dobrovoljnom sudjelovanju organizacija u sustavu
upravljanja okolišem i neovisnog ocjenjivanja Zajednice (EMAS) te stavljanju izvan
snage Uredbe (EZ) br. 761/2001 i odluka Komisije 2001/681/EZ i 2006/193/EZ (SL L
342, 22.12.2009.);. EZ je izdala i Priručnik za korisnike kojim se utvrđuju koraci koje je
potrebno poduzeti za sudjelovanje u sustavu EMAS u skladu s Uredbom (EZ) br.
1221/2009 Europskog parlamenta i Vijeća o dobrovoljnom sudjelovanju organizacija u
sustavu upravljanja okolišem i neovisnog
ocjenjivanja Zajednice (EMAS) Normu ISO 14001 objavila je međunarodna organizacija
za normizaciju (prvi puta u rujnu 1996. godine), a Uredbu EMAS Europska komisija
1993. godine. Oba sustava imaju isti cilj, osigurati učinkovit i upotrebljiv alat za
upravljanje aspektima, tj. utjecajem organizacije na okoliš pa se relativno često shvaćaju
i percipiraju kao konkurencija koja u realnosti to nikako nisu.
Eko-oznake su tzv. mekani instrumenti zaštite okoliša pomoću kojih proizvođači i
davatelji usluga izražavaju dobrovoljnost poštivanja visokih standarda zaštite okoliša
tijekom životnog ciklusa proizvoda i pružene usluge. Eko-oznake prvenstveno služe
promicanju načela održivog razvitka i jačanja svijesti građana o potrebi zaštite okoliša
u trenutku kojim pojedinac i organizacija vrši pritisak na okoliš. Cilj uvođenja eko oznake
u zakonodavstvo jedne države je uvesti dobrovoljni program dodjele znaka za okoliš
namijenjen za promicanje proizvoda sa smanjenim utjecajem na okoliš tijekom cijelog
životnog ciklusa i pružiti potrošačima točne i znanstveno utemeljene informacije o
utjecaju proizvoda na okoliš.14 Također su važne u promicanju međunarodne politike
održive proizvodnje i potrošnje kojoj je cilj smanjiti negativan učinak proizvodnje i
potrošnje na okoliš, zdravlje, klimu i prirodna dobra te poticati društveno odgovorno
poslovanje i održive stilove života. Potrošači kupnjom čine okolišno najprihvatljiviji
odabir kada između dva slična ili jednaka proizvoda odabiru onaj sa znakom zaštite
okoliša. Ovim postupkom potrošači daju proizvođačima jasan znak da će kupovati samo
one proizvode koji u svom nastanku ali i poslije konzumacije vrše najmanji pritisak
okoliš.
Povijest eko označavanja nalazimo se u rastućoj globalnoj zabrinutost za zaštitu okoliša
od strane vlada, gospodarskih subjekata i javnosti a javlja se u zadnjem kvartalu prošlog
stoljeća. Prvi nacionalni program eko označavanja pojavljuje se u Njemačkoj 1977.
godine pod nazivom Blue angel15. Opći trend u svijetu u kojem gospodarski subjekti
14 Uredbe (EZ) br. 66/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. o znaku zaštite okoliša
EU (Tekst značajan za EGP) (SL L 108, 29.4.2010.); 15 Herceg, N., (2013) Okoliš i održivi razvoj, Synopsis, Mostar
priznaju da se briga za okoliš može pretvoriti u prednost na tržištu za određene proizvode
i usluge.16 U EK program eko označavanja dogovoren je od strane ministara država
članica u prosincu 1991. godine, a uređena je Council regulation No 80/92 u ožujku 1992.
Podudaraju se sa serijom standarda ISO 14 020. Uređene su u tri tipa koji se razlikuju po
selektivnosti, metodologiji označavanja, selektivnosti, generičkom nazivlju i ciljanoj
skupini.
Ciljana točka za upotrebu eko-oznake su potrošači (business to consumer, B2C), a nešto
manje za poslovni krug (business to business, B2B). Namjena eko oznake je da okolišno
osviješteni potrošač među mnoštvom proizvoda bira one koji nose eko-oznaku. Stoga
važnu ulogu u promicanju eko-oznaka imaju trgovci i udruge potrošača. Mjerila na
temelju kojih se ocjenjuju proizvodi i usluge postavljena su tako da ih mogu
upotrebljavati samo najbolji okolišno svjesni proizvođači i davatelji usluga. Eko-oznake
su znakovi izvrsnosti jer promoviraju one koji u zaštiti okoliša rade više od propisanog
zakonskog minimuma.
Rasprava
Zemlje jugoistočne Europe su u svoje zakonodavstvo uvele Uredbu o EMAS-u i Uredbu
(EZ) br. 66/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. o znaku za okoliš
EU-a. Međutim, implementacija ovih uredbi uvelike kasni kod svih, prvenstveno
zahvaljujući nedovoljnoj ili nikakvoj promociji ovih instrumenata jačanja svijesti o
potrebi zaštite okoliša.
Republika Hrvatska je uspostavila sustav EMAS pri Agenciji za zaštitu okoliša,
uspostavila registar, a sve zakonski uokvirila Uredbom o dobrovoljnom sudjelovanju
organizacija u sustavu za ekološko upravljanje i neovisno ocjenjivanje (EMAS) (NN
77/2014). Do danas u Republici Hrvatskoj sustav EMAS nije zaživio pa u registru nema
niti jednog klijenta koji ispunjava uvjete iz Uredbe (EMAS). Republika Hrvatska je u
svoje zakonodavstva uvela dvije eko-oznake: nacionalni znak zaštite okoliša Prijatelj
okoliša i znak zaštite okoliša Europske unije EU Ecolabel. Oba znaka spadaju u Tip I
eko-oznaka i deklaracija prema definiciji međunarodne norme za klasifikaciju ekoloških
oznaka EN ISO 14024:2000 (hrvatska norma, HRN EN ISO 14024:2008 – Označivanje
povezano s okolišem tipa I). Tip I eko-oznake su dobrovoljne, obuhvaćaju različita
okolišna mjerila kroz životni ciklus proizvoda ili usluga i što je najvažnije, imaju neovisan
sustav kvalificirane procjene/verifikacije od treće strane. Samo eko-oznake Tipa I mogu
biti uključene u Svjetsku mrežu eko-oznaka (Global Ecolebelling Network, GEN).
Sustav upravljanja i način dodjele znaka Prijatelj okoliša, sadržaj
mjerila za pojedine skupine proizvoda, opis i postupak razvoja mjerila
te način revizije mjerila, uvjeti za uporabu i oduzimanje znaka Prijatelj
okoliša, izgled znaka Prijatelj okoliša kao i sastav i način rada
savjetodavnog stručnog povjerenstva pobliže uređuje Pravilnik o znaku
zaštite okoliša 'Prijatelj okoliša' (N. n., broj 91/2016). Kao i kod EMAS
sustava eko znak nije zaživio u dovoljnoj mjeri. Dodijeljeno je 8 eko
znakova tvrtkama i proizvodima, 10 eko znakova hotelima i 5 znakova
kampovima. Ovo nikako nije zadovoljavajuće jer je znak u zakonodavstvu Republike
Hrvatske od 1993. godine.
Program dodjele EU Ecolabel je uređen Uredbom (EZ) br. 66/2010
Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. o znaku za
okoliš EU-a. Temeljem Zakona o zaštiti okoliša (Narodne novine, br.
80/13, 153/13 i 78/15), u prosincu 2016. godine donesen je Pravilnik
o znaku zaštite okoliša Europske unije – EU Ecolabel (Narodne
16 www.globalecolabelling.net
Slika 4.Znak
Prijatelj okoliša
Slika 5. Znak
Ecolabel
novine, broj 116/2016) čime prestaje važiti Pravilnik o znaku zaštite okoliša Europske
unije- EU Ecolabel (Narodne novine, broj 110/2014). Da danas je dodijeljen samo jedan
znak EU Ecolabel .
Dobrovoljni sustav EN ISO 14001:2015 standardizacije zaštite okoliša iako nije uređen
zakonom niti je njegova primjena poticana državnim sredstvima u velikoj mjeri je zauzeo
svoje mjesto u gospodarstvu. Prema ISO
(International Organization for Standardization) po podatcima za 2015. godinu u
Republici Hrvatskoj su izdana 884 certifikata EN ISO 14001 certifikata17, a procjena je
kako danas postoji oko 950 aktivnih certifikata u RH. Unatoč činjenici kako ISO standardi
nisu u zakonodavstvu RH oni svoje mjesto u sustavima standardizacije okoliša čvrsto
drže. Posrednim uvođenjem ISO standarda u gospodarske aktivnosti otvorio bi se prostor
boljoj i svrsishodnijoj certifikaciji, ali u tom je nužna sudjelovanje države kao pokretača
procesa.
Procesi primjene mekih instrumenata zaštite okoliša u Federaciji Bosne i Hercegovine
uvedeni su Zakonom o zaštiti okoliša 2003. godine. Uveden je sustav okolišnog
upravljanja koji nije propisao EMAS kao isključivi oblik, nego je ostavio otvorenu
mogućnost certifikacije sustava kroz različite oblike standardizacije. Ovakvim člancima
ispunjen je zahtjev EK o EMAS-u, ali je ostavljena širina implementacije. Na žalost osim
članka Zakona po ovom pitanju nije učinjeno ništa tako da u FBiH nije uspostavljen
nikakav mehanizam primjene EMASA-a. Međutim kao i u Hrvatskoj u Bosni i
Hercegovini se razvija međunarodni sustav standardizacije ISO 14001 koji na velika
vrata zauzima svoje mjesto opet bez potpore državnih tijela. Prema ISO (International
Organization for Standardization) po podatcima za 2015. godinu u BiH 149 gospodarskih
subjekata5 ima važeći certifikat EN ISO 14001. Tendencija rasta broja izdanih certifikata
je izrazito vidljiva jer su 2003. godine u BiH bila tri važeća certifikata dok ih 2015.
imamo 149. Procjena je kako danas postoji oko 160 aktivnih certifikata EN ISO 14001 u
Bosni i Hercegovini.
Tablica 1. Broja certifikata EN ISO14001 od 2003. do 2015. nekim zemljama regije5
Eko označavanje je u Federaciju Bosnu i Hercegovinu
uvedeno radi promoviranja izrade, proizvodnje,
marketinga i upotrebe proizvoda sa smanjenim utjecajem
na okoliš u odnosu na ukupan period trajanja tog
proizvoda, te radi bolje informiranosti potrošača o
utjecaju proizvoda na okoliš. Eko-oznaka dodjeljuje se
proizvodima i uslugama18. Precizna upotreba zna
propisana je Pravilnikom o eko – oznakama i o načinu
upravljanja eko – oznakama („Službene novine Federacije BiH“, broj 92/07). Tijekom
2009. godine izabran je eko znak na javnom natječaju na kojem je bilo prijavljeno preko
40 radova. Okončanjem procedure javnog natječaja i odabirom grafičkog rješenja
ekološke oznake koja predstavlja stiliziranu kombinaciju simbola jabuke i planete Zemlje
17 https://www.iso.org/ 18 Zakon o zaštiti okoliša Federacija Bosne i Hercegovine Sl. n. FBiH 33/03
Slika 6. Eko znak FBiH
sa eko-sloganom PRIJATELJ OKOLIŠA, Federacija Bosne i Hercegovine priključila se
brojnoj obitelji europskih država koje sustavom dodjele ekološke oznake pridonose
očuvanju okoliša. Ekološka oznaka kao tzv. mekani instrument politike zaštite okoliša
izravno je usmjerena na tržište s ciljem da krajnjem potrošaču pruži vjerodostojnu
informaciju o ekološkim karakteristikama proizvoda. U periodu od 2009. do 2011.
godine dodijeljeno je proizvodima, pojedincima i trgovačkim društvima 18 eko oznaka.
Od 2012. godine nisu dodjeljivane eko oznake pa je sam proces stimulacije i
promoviranja kvalitetnog odnosa prema okolišu jednostavno zaustavljen. Drugi entitet
Republika Srpska nije uopće ulazila u procese ekooznačavanja tako da trenutno u Bosni
i Hercegovine nemamo niti jedan važeći eko znak.
Republika Srbija je uvela u svoje zakonodavstvo eko oznaku na osnovu Zakona o zaštiti
životne sredine ("Službeni glasnik RS", broj 135/04), te propisala proceduru i znak
Pravilnikom o bližim uslovima i postupku za dobivanje prava na korišćenje ekološkog
znaka, elementima, izgledu i načinu upotrebe ekološkog znaka za proizvode, procese i
usluge ("Sl. glasnik RS", br. 49/2016).
Dodjela eko oznaka je krenula 2009. godine ali je broj dodijeljenih
oznaka ostao vrlo skroman. Do danas postoje 7 eko oznaka u
drvnoj, tri u građevnoj i jedan u tekstilnoj industriji. Sustav EMAS
je uveden u zakonodavstvo ali nije naišao na primjenu dok je broj
dodijeljenih certifikata ISO 14001 najveći u regiji i iznosi 1120 u
2015. godini. Zakon prepoznaje certifikaciju ISO standarda ali
država ne preuzima nikakve obaveze. Registar dodijeljenih ISO
certifikata vodi se u Privrednoj komori Srbije.
Crna Gora je također u svoje zakonodavstvo preuzela Uredbu EK o eko znaku i uvela je
u svoje zakonodavstvo. Država nije uspostavljala svoj eko znak nego je preuzela znak EU
Eco labeling. Kako je Crna Gora turistička zemlja opredijelili su se za korištenje eko
znaka u promociji turističkih objekata dodjeljujući po EU kriterijima oznake hotelima. Sa
europskom ekološkom oznakom za turističke tvrtke stvoreno je ozračje koji pokazuje
koja su turističke tvrtke dobra, sa ekološkim menadžmentom i socijalnim radom. Do dana
tri turistička objekta imaju oznaku Eco labeling.19 Također je preuzeta i Uredba EU
EMAS koja je uvedene u zakonodavstvo ali nije uspostavljena implementacija.
Makedonija je u svoje zakonodavstvo transponirala sustav eko oznaka
i to kroz zakon o zaštiti okoliša i tri podzakonska akta koja reguliraju
ovo područje 2006. godine. Prve oznake su dodijeljene 2015. i to 4 eko
znaka za hotele, međutim nisu poduzete kvalitetne radnje ka uspostavi
ukupnog sistema eko označavanja.
Uredba EU EMAS također je uvedena u zakonodavstvo ali nije
implementirana u praksi.
Slovenija kao najstarija zemlja članica EU(od promatranih) ima i
najrazvijeniji sustav i EMAS-a i eko označavanja. U Sloveniji danas
postoji 11 izdanih EMAS certifikata. Kao službeni eko znak Slovenija je prihvatila Eco
labeling i uvela ga u sustav. Postoji još cijeli niz različitih znakova o okolišno
prihvatljivom odnosu, ali se Slovenija odlučila ostati u sustavu Eco labelinga. Do 2016.
godine dodijeljen je 21 znak za različite proizvode i 3 znaka za hotele20.
19 http://www.eu-ecolabel.me/licencirani-objekti-u-crnoj-gori.html 20 http://ec.europa.eu/ecat/
Slika 7. Eko
oznaka Srbije
Slika 8. Eko
oznaka
Makedonije
Zaključak
Analizirajući stanje u zakonodavstvu promatranih zemalja dolazimo do zaključka kako
su sve zemlje u potpunosti ili djelomično uvele Uredbu EMAS u svoje zakonodavstvo.
Implementacije je u potpunosti izostala kod zemalja koje nisu pristupile EZ jer većina
zemalja nije niti imala zakonsku obavezu provesti Uredbu. Republika Hrvatska i
Slovenija su zbog obaveza prema EU isto učinile tako da danas u Sloveniji postoji 11
EMAS certifikata dok Hrvatska unatoč uredu pri Agenciji za zaštitu okoliša nije izdan
niti jedan certifikat. Međutim, u svim zemljama regije uvelike je zaživio EN ISO 14001
tako da je sustav standardizacije dosegnuo respektabilnu razinu koje mora još razvijati.
Da bi standardizacije u okolišu dosegle potrebitu razinu nužna je pomoć države u smislu
promoviranje, poticanja i sustavnog uređenja samoga procesa. Procesi standardizacije
ISO 14001 i EMAS nikako se ne isključuju nego bi trebali sinergijski uspostaviti
kvalitetan odnos prema okolišu.
Eko označavanje kao meki instrument zaštite okoliša uveden je u zakonodavstvo svih
promatranih zemalja, ali implementacija nije na zadovoljavajućoj razini. Za to veliku
odgovornost snose same države koja ne potiču ovakav oblik jačanja svijesti o potrebi
snažnijeg sudjelovanja u okolišnim procesima. Državne institucije su se po tko koji put
pokazala kao menadžeri koji jednostavno loše rukovode procesima. Nedovoljna
promocija procesa, bez sustava poticanja i stimulacija doveli su do apsolutno
nezadovoljavajućeg broja eko oznaka na proizvodima i uslugama. Više nego razvidno je
kako i ovi procesi moraju prijeći u ruke organizacija koje mogu ponuditi efikasniju
procese.
Literatura
[1] Uredbe (EZ) br. 66/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009.
o znaku zaštite okoliša EU (Tekst značajan za EGP) (SL L 108, 29.4.2010.);
[2] Uredbe (EZ) br. 1221/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga
2009. o dobrovoljnom sudjelovanju organizacija u sustavu upravljanja okolišem i
neovisnog ocjenjivanja Zajednice (EMAS) te stavljanju izvan snage Uredbe (EZ)
br. 761/2001 i odluka Komisije 2001/681/EZ i 2006/193/EZ (SL L 342,
22.12.2009.);
[3] Zovko, M., Katić, I., Pofuk, D., “Sustav ekološkog upravljanja i neovisnog
ocjenjivanja (EMAS) kao dobrovoljni instrument upravljanja okolišem u
poslovanju organizacija Hrvatske“
[4] Zakon o zaštiti okoliša Republike Hrvatske (NN RH 80/2013)
[5] Zakon o zaštiti okoliša Federacija Bosne i Hercegovine (Sl. n. FBiH 33/03)
[6] Uredba o dobrovoljnom sudjelovanju organizacija u sustavu za ekološko
upravljanje i neovisno ocjenjivanje (EMAS) (NN RH 77/2014)
[7] Priručnik za korisnike kojim se utvrđuju koraci koje je potrebno poduzeti za
sudjelovanje u sustavu EMAS u skladu s Uredbom (EZ) br. 1221/2009 Europskog
parlamenta
[8] Herceg, N., Okoliš i održivi razvoj Synopsis, Mostar, 2013
[9] Pravilnik o eko – oznakama i o načinu upravljanja eko – oznakama („Službene
novine Federacije BiH“, broj 92/07)
[10] Arnaudov, K., Ecological responsibility - one of the basic components of
modern work in hotelierstvo, master's work, Ohrid, 2016
[11] International Organization for Standardization: ISO 14001:2004
Environmental management system – Requirements, Geneve, 2004
[12] Kumar De A. and Kumar De A.: Environmental Education, New Age
International (P) Ltd., Publishers, New Delhi, 2004
[13] The Visit Initiative, Tourism Eco-labelling in Europe – moving the market
towards sustainability, ECOTRANS, 2004
[14] Can, J., ISO 14000 and eco-labelling turn the construction industry green?,
Building and Environment 37, 2002
[15] Boban, K., Kliškić, G., Tunjić, Đ., Održivo gospodarstvo i sustavi
upravljanja 17. Međunarodni simpozij o kvaliteti “Kvaliteta čini razliku”, Zadar,
16. – 18.2016.
[16] WEB
[17] https://www.globalecolabelling.net/what-is-eco-labelling/
[18] http://ec.europa.eu/ecat/
[19] http://www.eu-ecolabel.me/licencirani-objekti-u-crnoj-gori.html
[20] https://www.iso.org/
[21] www.globalecolabelling.net
SEKCIJA 4 / SECTION 4
SUDJELOVANJE JAVNOSTI / PUBLIC INVOLVEMENT
Communication and stakeholder engagement challenges in SEA and EIA
processes
Daria Mateljak1, Darko Alfirev2
1Hauska i partner d.o.o., Ilica 246a, Zagreb, Croatia ([email protected]) 2HEP d.d., Ulica grada Vukovara 37, Zagreb, Croatia ([email protected])
Abstract
A number of SEA and EIA processes in the past few years encountered difficulties related to
stakeholder communication. Important subjects in these processes are authorized practitioners
who provide services in preparing documentation and studies. This paper researched opinions
of authorized practitioners on the organization of communication and stakeholder engagement
in impact assessment processes and identified most critical communication challenges they face
during these processes. The research conducted among a representative number of practitioners
in Croatia concluded that developers, but also other stakeholders should invest more efforts in
planned communication and stakeholder engagement, which, if professionally conducted, is
expected to minimize intangible risks in development projects.
Keywords: stakeholder engagement, strategic communication, SEA and EIA processes
Introduction
Public information, communication and stakeholder engagement processes are clearly
stipulated by a significant number of laws and regulations, in compliance with European Union
directives and other international conventions, but they still remain significantly challenging
undertakings. Challenges stem from the level of maturity of consultative communication
practices, rising activism, critical role of the media and increasing influence of social networks,
lack of commitment by developers and practitioners and underdeveloped dialogue practices.
Authorized practitioners have a major role in environmental impact assessment, strategic
environmental assessment and similar processes. The boundaries of their role related to
communication during such processes remains the object of discussion, especially in the light
of developers’ reluctance to undertake strategic and well planned and prepared communication
to accompany the assessment processes.
This paper presents the research conducted among authorized practitioners in Croatia, with the
purpose to identify pain-points of communication during assessment processes, present how
they see their role in planning and executing communication and how they perceive their
communications abilities. It presents practitioners’ opinions on influence of various
stakeholders in communication during assessment processes, as well as the utilization of
various communication channels. It tackles the boundaries of communication responsibilities
of various organizations in assessment processes.
The findings of the research corroborated initial hypotheses on the present state and challenges
of communication in assessment processes conducted in Croatia.
Legal provisions, definitions and terminological ambiguities
Within communication or public relations theories, stakeholder communication and
engagement in environmental projects, especially in assessment processes, are most frequently
considered within the discussions on issues management. According to Heath, as quoted in
Pratt, there are four functions of issues management: (a) anticipate and analyze issues, (b)
develop organizational positions on issues, (c) identify key publics whose support is vital to the
public policy issue and (d) identify desired behaviors of key publics [1]. Every project that
includes development of new industrial, energy or infrastructure facilities initiates an “issue”
for the organization (i.e. developer). Most frequently issues are not connected only with a
singular project, but spread through a number of similar developments. Important role of
communication was recognized rather early in assessment processes as we know them today.
Regulations theory that brought about developing a considerably encompassing practice of
providing adequate information to stakeholders and their engagement has recognized
communication as one of the crucial parts of EIA processes. This aim is probably best
verbalized by Glasson and others [2] who stated that “one of the key aims of the EIA process
is to provide information about a proposal’s likely environmental impacts to the developer,
public, statutory consultees and decision-makers.”
Although there are rather clear definitions in relevant legislative documents describing public,
public interest, stakeholder involvement, and other terms relating to information and
communication in environmental processes, in practice they are sometimes confused.
Generally, stakeholder involvement encompasses both consultation and participation of public
(stakeholders). Participation is the process in which stakeholders may influence decisions
which affect them, while consultation implies less share or control over the process by
consultees. [3] OECD document on public consultation also defines differences between
“notification, consultation and participation”. Notification concentrates on communication and
information; consultation on asking questions; whereas participation implies “active
involvement in of interest groups in the formulation of regulatory objectives, policies and
approaches, or in the drafting of regulatory texts.“ [4]
Croatian bylaw regulating public information and consultation in environmental issues
provisions details on providing and disseminating information on assessment and the inclusion
of public in assessment processes. [5] However, in detail, the document stipulates public right
related to their access to information, asking questions and filing their opinions, suggestions
and remarks. Therefore, in the sense of definitions of participation and consultation the
provisions do not clearly state the degree of involvement, control or influence of public
(stakeholders) on the assessment. The Environmental Protection Act defines public and public
interest very generally. “Public interest is interest in environmental matters expressed by the
State or local or regional self-government units in accordance with their respective statute. The
public is one or more natural or legal persons, their groups, associations and organizations in
accordance with their special regulations and practice.” The act, furthermore, provides that the
public has right to file their opinions, comments or proposals. [6] The accent remains on
informing public and describing public consultation processes. Somewhat more extensive are
definitions in the Code on Consultation with Public Concerned in the Procedures of Passing
Laws other Regulations and Documents, which stipulates four levels: information, consultation,
inclusion and partnership. It also defines public concerned to more detail than the
Environmental Act. The document provides general principles of consultation: participation,
trust, openness and responsibility and efficiency. [7] This document is less frequently used
when discussing the opportunities and boundaries of public involvement in environmental
assessment.
Public participation is not expressly defined in the Aarhus Convention, either. However, the
Implementation Guide states that: “In its ideal form, public participation involves activity of
members of the public in partnership with public authorities to reach an optimal result in
decision-making and policymaking. There is no set formula for public participation, but at a
minimum it requires effective notice, adequate information, proper procedures and
appropriately taking account of the outcome of the public participation.” [8]
Having in mind the regulatory accent on providing information and enabling consultation rather
than enabling extensive public participation (engagement, inclusion), it is not unusual that the
Report on the Implementation of Aarhus Convention states that “In practice, public comments
and suggestions, are most frequently refused. Therefore, mistrust is spread in public related to
procedures of spatial planning or EIA processes.” [9] This statement reaches in the core of the
problem of communication in EIA, SEA and other environmental processes. Dissatisfaction
with communication in environmental processes puts significant pressure on developers,
practitioners and experts who are involved in such projects.
Major challenges of communication during assessment processes
There is a general opinion, frequently publicly voiced and shared among various stakeholders
that public inclusion in environmental projects is mostly reduced to legal minimum. This
concern is shared by almost all stakeholders, including state officials, developers, experts, NGO
representatives and media. Having in mind that laws, bylaws and other regulations do not
precisely stipulate involvement and, as was previously mentioned, concentrate strictly on
description of administrative process, there remains a large grey zone of potential
interpretations. This situation is accompanied by some additional issues: general opinion that
legal minimum would “protect” public authorities and developers from extensive public
inquiries; inadequate attitudes towards the importance of communication, inclusion and social
dialogue; fears from public debates; lack of dialogue culture in political sphere in general and
others. It is obvious that these issues have their adverse effects in public communication of
environmental processes. Necessity to improve practice was clearly articulated in
recommendation paper issued by Zelena Istra, which accentuates negative consequences of
public passivization and outlines suggestions to improve practices. The document underlines
that such practices incite protests and that decision passed following inadequate public inclusion
do not have legitimacy. [10]
Practices that stick to legal minimum, rely on attitudes „we have always done it in this way“
and choosing defensive activities instead of best practices bring about some challenges of
communication during assessment processes. They can be classified into several categories:
(a) Roles and responsibilities in communication, i.e. who is responsible of which content,
participation in communication and organization of communication processes?
(b) Communication content and style become quite inadequate to match contemporary
requirements and expectations. Should only the minimal and technical content be
communicated and only in traditional channels or should communication practices be
changed?
(c) Notion of trust as the central concept in building and maintaining sound long-term
stakeholder relations which are preconditions to enable genuine participation,
inclusion, engagement and partnership.
A research on the quality of EIA processes and public information conducted in 2013 mentioned
similar challenges, accentuating that developers do not encourage practitioners to timely collect
relevant information of public, developers have to consider public concerns, public authorities
do not provide adequate public education, developers do not implement information and
education campaigns in early project stages and public mistrust is the major generator of
NIMBY attitude. [11]
Croatian practice of communication in environmental assessment processes increasingly shows
hostility among stakeholders, fierce debates that are less founded on expert argumentation and
more on soft and emotional expressions of concerns and demands, rise of guerilla
communication (predominantly in social networks and media), incitement of political populism
and overall lack of communication culture. In such a context, the three conceptual issues
mentioned above often reflect in lack of strategic approach to communication in assessment
processes, resignation from recognizing own roles and responsibilities, looking for shelter in
traditional and technical communication content and style. The role of practitioners in such
context remains rather unclear, if we step out from minimal legal requirements. Therefore,
additional research on their views of own roles and responsibilities, roles and responsibilities
of other stakeholders in communication processes, abilities and capabilities to face
communication challenges was useful in search for answers which can help improve present
practices.
Research layout
The major research objective was to survey the opinion of authorized practitioners on how
communication and stakeholder engagement should be organized and conducted in SEA and
EIA processes and to identify most critical communication challenges they face during these
processes. The purpose of research was to raise awareness of the importance of communication
and engagement practices in processes and to help develop future recommendations and
guidelines related to communication in assessment processes.
The research was conducted in late August and early September 2017 among 27 respondents
– authorized practitioners, environmental experts from various practitioner companies. The
turnout rate was 33 percent. Interviewee opinions was collected by online survey comprising
17 substantial questions and two demographic questions. Participants were predominantly in
categories of 5 to 10 years of experience (44.44%) and 10 to 20 years of experience (25.93%).
Equal shares of respondents had less than 5 or more than 20 years of experience (14.81%,
respectively). Related to the number of processes they participated in, 30.04% of practitioners
stated 10 to 30 processes, 18.52% stated 30 to 50 processes, while 22.22% equally comprised
categories of less than 10 processes and more than 50 processes. These indicators on experience
and expertise show that the respondents have relevant experience in processes to be able to
evaluate and recognize issues and to respond to all questions with solidly formed opinions.
The survey was based on four initial hypotheses:
H1: Communication and engagement are important for assessment processes.
H2: Communication challenges are versatile and there are many sources of influence.
H3: Developers should actively include communication in project planning and
implementation.
H4: Authorized practitioners should be actively involved in communication strategy
development and its execution.
The hypotheses were formulated based on desktop monitoring of present issues that emerge in
assessment processes in Croatia, on verbal findings by researchers from their previous
experiences in such processes and informal discussions with practitioners and on best practice
suggestions from relevant theoretical literature and other sources.
Depoe and others isolated several shortcomings of traditional approach to communication in
assessments, especially that „public participation typically operates on technocratic models of
rationality in which policymakers, administrative officials, and experts
see their role as one of educating and persuading the public about the
legitimacy of their decisions.“ [12] These hypotheses are collectively aimed at clarifying if
there is adequate level of recognition, acceptance and willingness to improve practices, even if
it means undertaking difficulties in challenging present traditional models of thinking and
behavior.
Importance of communication and level of expertise
Predominant majority of respondents clearly stated that strategic and planned communication
is very important in assessment processes (70.37%), while even 22.22% state that
communication is crucially important. Medium importance was recognized only 7.41% of
respondents. The average grade of importance was 4.15 out of maximum 5. Importance of
communication as a concept can be analyzed also based on respondents' previous experiences
in assessment processes, i.e. on their positive or negative perceptions on presence or absence
of structured strategic communication. This was checked by a question on their perception of
communication success in past assessment processes in Croatia, which they evaluated with an
average grade of 2.48 out of maximum 5. Half of the respondents (55.56%) think that past
communication deserves a medium grade (3), 37.04 % think that it is merely sufficient (2),
while 7.41% think it is very poor (1). Impressions are somewhat more positive related to their
self-perception, i.e. respondents tend to evaluate the projects in which they participated as more
successful in terms of communication. The average grade of success is 2.89 out of maximum
5. Even 59.26% of respondents think that their communication was average (3), 18.52 of them
think it was very good (4), 14.81% that it was just sufficient, while the same percentage (7.41)
think it was poor (possibly the same respondents as in the previous question).
Indisputably, communication is evaluated as important in environmental assessment processes.
Simultaneously, practitioners are aware that the quality of communication should be improved,
implying that strategic approach to communication still lacks in Croatian assessment practices.
These conclusions remain on a superficial level of perception of importance and effectiveness.
Therefore, the research took a step further inquiring on the level of expertise and areas of
improvement. Practitioners are equally satisfied with and critical of their communications
competences. Almost half of them (48.15%) state that they have „good knowledge and skills –
only specialist improvements are needed“, while another half (48.15%) think that they have
„some knowledge and skills and are aware of improvement necessities.“ Remaining 3.07%
consider their communications competences inadequate with urgent need for education.
Practitioners were asked to select three major areas of improvement related to their
communications competences among six offered choices. Predominant selection turned out
significant needs to improve: public presentation skills in hostile situations; knowledge and
skills of stakeholder engagement and dialogue creation; and rhetorical and argumentation skills.
Based on these statements it can be concluded that practitioners equally consider improvements
in strategic aspects of communication (stakeholder engagement) and tactical (presentation and
argumentation skills). It indicates equal distribution of importance allocated to their perceived
difficulties both in form and content of public communication during environment assessment
processes. The result corroborates theoretical and best practice guidelines which can be found
in relevant expert literature. In the context of public relations theories, it also structurally falls
into various standpoints, both of excellence and rhetorical approach. Desire for dialogue shows
that practitioners are instinctively aware that symmetrical and two-way communication may be
effective. This corresponds to Grunig's claims: „Argumentation, debate and persuasion take
place. But dialogue, listening, understanding, and relationship building also occur because they
are more effective in resolving conflict than are one-way attempts at compliance gaining.“ [13]
In order to objectively test the claims by practitioners, a separate research should be conducted
to evaluate their real communication competences.
Survey also investigated what exactly the practitioners recognize as „successful
communication.“ This question provided option to select three most accurate definitions. The
respondents selected the following statements as most accurate definitions of „successful
communication“: a) strengthening understanding and awareness of project and issue, b)
strengthening culture of dialogue with various stakeholders, and c) increased information on
project and issue in public space. Other claims, such as: positive outcome of the process,
improved protection measures and developer improved the project equally range as less
depending on communication quality. Interestingly, although it can be heard in practice (equally
among developers, state officials and politicians) that lack of public turnout in public hearings
is considered a success, obviously the practitioners do not perceive that as a result of successful
communication.
Communication challenges and influence
Investigation of challenges directed the research more towards assessing perceived sources of
communication problems, influence of particular stakeholders in communication during
processes and most serious communication challenges for practitioners. The findings of the first
question in this set: which are the most frequent causes of communication problems during
assessment processes are not surprising and match the statements from the above chapter
dedicated to communication challenges. Practitioners perceive that lack of public trust in state
authorities and developers causes significant problems in assessment processes. They are,
expectedly, less critical of themselves. The fear of unknown and resistance to new projects are
secondly important drivers causing problems in communication. Levels of being informed on
projects and educated in environmental protection issues are perceived less important. The
opinion of practitioners corroborates the statement that the purpose of strategic communication
in assessment processes is to „set agendas, define problems, and advocate solutions, as well as
to cultivate trust, articulate community voice and vision, and build legitimacy for decisions“.
[15]
Figure 1. Perceived causes of communications problems in assessment processes
Next question reflects practitioners’ concerns and their sources of frustration in communication
processes. Their major “pain points” in public sphere are centered around sensationalist media
reporting, emergence of various “quasi experts” whose opinions are reported in the media and
hostile environment in public hearings. These claims coincide with the practitioners’ opinions
Public level of information on project
Public education on enviromental protection
Lack of trust in practitioners and experts
Public resistance to new projects
Public fear of unknown
Lack of trust in developer
Lack of trust in state institutions
7 7,5 8 8,5 9 9,5
Weighted Average
on which knowledge and skills they should improve, as stated in the previous chapter. In the
perception of practitioners superficial or sensationalist media reporting is connected with the
concept of activists who use some element of their formal expertise to promote activist
positions, but participating in the media as “experts”. Recognizability of the speaker in public
plays a major role in persuasiveness, as well as his rhetorical skill. [16] Therefore the emergence
of “experts-activists” is perceived as facing challenging adversaries in public space.
Figure 2. Most serious communication challenges for practitioners in assessment processes
Influence in public space is one of central concepts of rhetorical theories, some of which
recognize the concept of „hegemony“. In short, it involves „struggle over systems of meaning
and processes by which social reality is framed“. [14] Thus, in situations when communication
may be dominated by „who speaks“ it is important to identify the influencers in public space.
Practitioners were asked to evaluate the influence of stakeholders who communicate on issues
in environmental assessment processes on the scale of 1 to 10. Average evaluations were strong,
and grades were very closely distributed. This may indicate that practitioners are impressed by
all stakeholders on public scene or that they cannot isolate influence by particular stakeholders
from intense situations.
Stakeholders Average grade (max.10)
Local and regional administration 8.33
Authorized body for process implementation 8.26
Media journalists and editors 7.89
Developer (investor) 7.70
NGO's and activists 7.59
Authorized practitioners 7.30
Politicians 7.22
Experts involved in study development 7.04
Other public personalities 6.74
Individual influencers in social networks 6.67
Experts not involved in study development 5.59
Figure 3. Sources of influence of communication content and messages in public space during
assessment processes
Influence is always performed and perceived in specific context and environment. Technology
development rapidly changes communication opportunities and habits. Strong and fast
dynamization of communication caused by the emergence of internet channels and social
networks influences public discourse, but also means of involvement and participation in
discourse. Communication on environmentally sensitive projects dramatically shifts from the
platform organized by legal provisions to dynamic media framework and social network
Strict adhering to rules and regulations
Activist actions (protests, social networks)
Lack of communication and presentation skills
Difficulties in translating expert language
Coping with political populism
Hostile environment during public hearings
Coping with "activist-experts" in public domain
Superficial / sensationalist media reporting
0% 10% 20% 30% 40% 50% 60% 70%
Responses
platforms. This increases the number of participants in communication, blurs the boundaries of
public concerned and challenges the ideas of purposeful participation. Almost everybody can
create their own platforms where they can promote views, publish documents, research, involve
others. Information is rapidly shared and activism gains strength. Operating in such context,
practitioners have to consider changing their communication habits, improve their capabilities
and embrace new participation paradigm, even though it reaches outside of legal obligations
and exactly because of that. Asked to mark the most significant communication trends caused
by technological development, they singled out: a) transfer of information is fast and
information is easily manipulated; b) the emergence of non-expert content in public sphere
influences the outcomes of the project; c) information is available to everyone and d)
multimedia tools can improve understanding of the project. However, they do not believe that
new communication channels have any positive influence on developing two-way
communication. Generally, practitioners think that the development of communication
channels may improve the quality of communication in environmental assessments.
Responsibility for communication, scope and strategy development
The last set of questions concentrated on actors responsible for communication, modalities of
strategy development and its timing. Practitioners perceive that the responsibility for
communication during assessment processes is predominantly within their domain (8.56 grade
of maximum 10); followed by authority responsible for procedure conduct (8.37); developer,
investor or operator (7.70) and experts engaged in study development (7.07). Less responsibility
is perceived with media editors and journalists (6.78); NGO’s, activists and social network
influencers (5.81 each); other public persons (5.59) and experts not engaged in study
development (4.37).
Predominant opinion is that developers, investors or operators are responsible and should be in
charge for communication strategy development together with practitioners and other
consultants (44.44%). Half that number think that it should be the task of the practitioners
(22.22%), whereas 11.11% think the developers should design strategies themselves, while
18.52% hold that it should be someone else (communications consultants). Only 3.7% believe
practitioners alone should do it. Considerable lack of practice to approach communication in
assessment processes in a strategic manner is frequently grounded in developers’ reluctance to
see the positive side of public participation. For them it has connotations of extremism,
confrontation, delays and blocked development. [17] Practitioners are united in opinion that
communication strategies should be developed in the stage of project development, i.e. before
the environmental studies are completed (81.48%), while only 18.52% hold that
communication strategy should be developed in the phase of study development. From the
public relations point of view, both views are correct. Timely development of strategy can
prevent late introduction of public participation. It can also prevent public participation to
follow adversarial trajectory and ensure the necessary dialogue. All these are recognized as
usual behavior shortcomings in processes [18]
Practitioners think that developers should make communication part of their contract in some
cases, depending on the type of project (51.85%) and in all cases (33.33%), while 14.81% think
that communication should never be included in practitioners’ contracts. Developers demand
practitioners to include communication in their usual performance rarely (44.44%), sometimes
(44.44%) and frequently. Finally, practitioners voiced their opinion on why assessment
processes lack quality communication. Major three reasons are: a) developers are not ready to
invest in communication; lack of knowledge and awareness on the importance of
communication; and c) lack of trust in such approach. This corroborates the conclusions that
developers feel uncomfortable with public participation processes and see them more as danger
than as opportunity.
Conclusion
Three hypotheses laid out in preparation of the research were confirmed by research results:
communication and engagement are important for assessment processes; communication
challenges are versatile and there are many sources of influence; developers should actively
include communication in project planning and implementation. The hypothesis that authorized
practitioners should be actively involved in communication strategy development and its
execution is partially confirmed in the research. Practitioners are well aware of challenges,
sources of influence and responsibilities in communication during assessment processes.
However, they are still partially uncertain about their own role. Although they are critical
towards the quality of communication in processes, they have a rather high opinion on their
communications competences. Development of communication channels poses new challenges
and opportunities. However, practitioners still concentrate on traditional skills in the domains
of rhetoric and stakeholder engagement, while they are less aware of the necessity to
communicate in digital channels.
Having in mind negative aspects of practice of assessment processes in Croatia, which
frequently face extreme communication challenges and various difficulties in stakeholder
engagement, practitioners will face increasing pressures to participate in communication,
consequently to advance their communication knowledge and skills. Best results would
probably be reached in partnership with developers, who are perceived to bear high
responsibility and communications experts whose involvement in such projects is still rather
restricted. Changing communication paradigm from passive to active will be the most pressing
challenge for developers, practitioners and communication experts. Finally, practitioners need
empowerment and partnership with other experts, but also their own more active approach.
Conducted research is limited to some opinions of the practitioners and further complementary
research projects would be welcomed to clarify practitioners' role in communication during
assessment processes.
Literature
[1] Pratt, C.B. (2001) Issues Management in Heath, R.L. Handbook of Public Relations.
Thousand Oaks: Sage. p.336
[2] Glasson, J., Therivel, R., Chadwick, A. (2012) Introduction to Environmental
Impact Assessment. Fourth Edition. London, New York: Routledge. p. 144
[3] Hughes, R. (1998) Environmental Impact Assessment and Stakeholder
Involvement. International Institute for Environment and Development.
Environmental Planning Issues no.11. p. 2. Available at:
http://pubs.iied.org/7789IIED/?a=R+Hughes. [Accessed October 27]
[4] OECD: Background Document on Public Consultation. p.1. Available at:
https://www.oecd.org/mena/governance/36785341.pdf [Accessed November 5]
[5] Uredba o informiranju i sudjelovanju javnosti i zainteresirane javnosti u pitanjima
zaštite okoliša. Narodne novine 64/2008.
[6] Zakon o zaštiti okoliša. Narodne novine 80/13, 153/13, 78/15. Available at:
https://www.zakon.hr/z/194/Zakon-o-za%C5%A1titi-okoli%C5%A1a [Accessed
October 28]
[7] Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona,
drugih propisa i akata. Narodne novine 140/2009. Available at: https://narodne-
novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2009_11_140_3402.html [Accessed November 1]
[8] The Aarhus Convention: An Implementation Guide (2013). Second Edition. United
Nations Economic Commission for Europe. p. 115
[9] Nacionalno izvješće o provedbi Aarhuške konvencije (2017). Ministarstvo zaštite
okoliša i energetike. Available at:
http://www.mzoip.hr/doc/iv_nacionalno_izvjesce_o_provedbi_aarhuske_konvenci
je.pdf [Accessed October 29]
[10] Zelena Istra (2014). Prijedlozi za poboljšanje prakse informiranja i uključivanja
javnosti u okolišno odlučivanje na lokalnoj i područnoj razini. Available at:
http://aarhus.zelena-istra.hr/sites/aarhus.zelena-istra.hr/files/Preporuke_0.pdf
[Accessed October 27]
[11] Pavlović, A., Mikulić, N. i Mateljak, D. (2013). Dublji uvid u praksu PUO u
Hrvatskoj – istraživanje stavova o kvaliteti i djelotvornosti postupka PUO i
informiranja javnosti. Prva regionalna konferencija o procjeni utjecaja na okoliš:
Zbornik radova. p.55 Available at: http://www.huszpo-konferencija.com/wp-
content/uploads/2014/06/sekcija-4_section-4.pdf [Accessed October 29]
[12] Depoe, P.S., Delicath, J.W. and Aepli Elsenbeer, M. (2004). Communication and
Public Participation in Environmental Decision Making. Albany: State University
of New York Press. pp. 2-3
[13] Grunig, J.E. (2001) Two Way Symmetrical Public Relations in Heath, R.L.
Handbook of Public Relations. Thousand Oaks: Sage. p.18
[14] Hoffman, M.F. and Ford, D. (2010). Organizational Rhetoric: Situations and
Strategies. Los Angeles: Sage. p.92
[15] Depoe, P.S., Delicath, J.W. and Aepli Elsenbeer, M. (2004). Communication and
Public Participation in Environmental Decision Making. Albany: State University
of New York Press. p.4
[16] Mateljak, D., Pavičić Nišević, G. (2015). Aktivistička retorika u projektima
gospodarenja otpadom. Zbornik radova Međunarodnog znanstveno-stručnog
simpozija: Uloga komunikacije u gospodarenju otpadom. Zadar, 19.-21.3.2015.,
p.243 Available at: http://hugo.com.hr/wp-content/uploads/2016/02/Zbornik-
radova.pdf [Accessed October 29]
[17] Glasson, J., Therivel, R., Chadwick, A. (2012) Introduction to Environmental
Impact Assessment. Fourth Edition. London, New York: Routledge. p. 145
[18] Depoe, P.S., Delicath, J.W. and Aepli Elsenbeer, M. (2004). Communication and
Public Participation in Environmental Decision Making. Albany: State University
of New York Press. p.4
Tri teze o potrebi radikalne promjene racionalno-tehničkog modela
odlučivanju o zaštiti okoliša
Andreja Pavlović
Hauska i Partner d.o.o., Ilica 246a, Zagreb, Hrvatska (andreja.pavlović@hauska.com)
Sažetak
Javnost više od dvadeset pet godina sudjeluje u odlučivanju o zaštiti okoliša. UN-ova
konferencija o okolišu i razvoju održana u Rio de Janeiru 1992. potaknula je brojne zemlje na
primjenu 10. načela Deklaracije o okolišu i razvoju . Korak dalje učinjen je usvajanjem
Aarhuške konvencije 1998. Dosadašnja praksa ipak pokazuje da države nisu podjednako
uspješne u omogućavanju sudjelovanja građana u donošenju odluka o zaštiti okoliša.
Normativno propisano sudjelovanje javnosti često se svodi na puko ispunjavanje forme, nastoji
se provesti što brže i sa što manjim troškovima. Osmišljeno u okviru racionalno-tehničkog
modela odlučivanja ono produbljuje sukobe među različitim skupinama javnosti, paralizira i/ili
usporava donošenje odluka i bitno smanjuje kvalitetu donesenih odluka. Autorica želi ukazati
na neka ograničenja tog modela i iznijet će tri ključne teze zbog kojih je potrebna njegova
„radikalna“ promjena. Prva teza je da je društvo rizika dovelo do bitno drugačijeg shvaćanja
rizika, zbog čega ih više nije moguće svoditi samo na njihovu tehničku dimenziju, ignoriranjem
važnosti emocija, vrijednosti, politike i medija. Druga je teza da javnost i pojedine skupine
građana sudjeluju u odlučivanju o zaštiti okoliša na temelju prethodno oblikovanih okvira koji
im služe kao interpretativno sredstvo tijekom sudjelovanja u javnim raspravama i odlučivanja
u zaštiti okoliša. Naposljetku, treća je teza da bolje informiranje i educiranje laičke javnosti
nužno ne dovodi do boljeg razumijevanja i prihvaćanja pojedinih 'spornih' tehnoloških rješenja.
Ključne riječi: 1. Sudjelovanje javnosti, 2. Racionalno-tehnički model odlučivanja, 3.
Radikalna promjena
Uvod
Javnost više od dvadeset pet godina sudjeluje u odlučivanju o zaštiti okoliša. UN-ova
konferencija o okolišu i razvoju održana u Rio de Janeiru 1972. potaknula je brojne zemlje na
primjenu 10. načela Deklaracije o okolišu i razvoju (UNEP, 2008)21. Njena je temeljna ideja da
pojedinci i organizacije trebaju informacije da bi mogli sudjelovati u odlučivanju o pitanjima
okoliša. Ako im se ta prava uskrate ili povrijede, mogu pristupiti pravosuđu u potrazi za
pravnim lijekom. Drugim riječima, pojedinci i organizacije moraju moći raspravljati s tijelima
vlasti o tome što je najbolje za okoliš, dok se tijela vlasti trebaju pobrinuti za transparentan i
pravedan zakonodavni okvir (Krämer, 2011). U međuvremenu, od 178 država potpisnica
Deklaracije, više od 80 njih donijelo je propise koji građanima omogućuju bolji pristup
informacijama o okolišu (Access Initative, 2009). Korak dalje učinjen je usvajanjem Aaarhuške
konvencije 1998. koju je Kofi Annan ocijenio kao „najimpresivniju razradu 10. načela“ (UN:
The Aarhus Convention, 2000, str. V). Dosadašnja praksa ipak pokazuje da države nisu
podjednako uspješne u omogućavanju sudjelovanja građana u donošenju odluka o zaštiti
okoliša (Acess Iniative, 2009, str. XI). Normativno propisano sudjelovanje javnosti se tijekom
provedbe često svodi na puko ispunjavanje forme: nastoji se provesti što brže i sa što manjim
troškovima. Pokazuje se isto tako da sudjelovanje javnosti, koje je osmišljeno u okviru
racionalno-tehničkog modela odlučivanja, produbljuje sukobe među različitim skupinama
javnosti, paralizira i/ili usporava donošenje odluka, ali i bitno smanjuje kvalitetu donesenih
21 Deklaracija je usvojena na Konferenciji UN-a o zaštiti okoliša i razvoju koja je 1972. održana u Rio de Jaineru.
odluka. U okviru ovog rada autorica želi ukazati na neka ograničenja tog modela i iznijet će tri
ključne teze zbog kojih je potrebna njegova „radikalna“ promjena. Prva teza je da je društvo
rizika dovelo do bitno drugačijeg shvaćanja rizika, zbog čega ih više nije moguće svoditi samo
na njihovu tehničku dimenziju, ignoriranjem važnosti emocija, vrijednosti, politike i medija.
Druga je teza da javnost i pojedine skupine građana sudjeluju u odlučivanju o zaštiti okoliša na
temelju prethodno oblikovanih okvira koji im služe kao interpretativno sredstvo tijekom
sudjelovanja u javnim raspravama i odlučivanja u zaštiti okoliša. Naposljetku, treća je teza da
bolje informiranje i educiranje laičke javnosti nužno ne dovodi do boljeg razumijevanja i
prihvaćanja pojedinih 'spornih' tehnoloških rješenja.
Ograničenja racionalno-tehničkog modela u podlozi sudjelovanja javnosti u odlučivanju
o zaštiti okoliša
Sudjelovanje javnosti u odlučivanju o zaštiti okoliša počinje se oblikovati u okviru racionalno-
tehničkog modela odlučivanja čije se izvorište nalazi u racionalističkim pristupima upravljanju
u SAD-u 60-ih godina prošlog stoljeća22. Temeljna je pretpostavka ovog modela da donositelji
odluka objektivno razmatraju neko pitanje, uzimaju u obzir moguća varijantna rješenja, svako
od njih ocjenjuju na temelju dostupnih tehničkih informacija te tako omogućuju donošenje
najbolje moguće odluke za društvo u cjelini (Jay et al., 2007, str. 287-300). Prema Barry et al.
(2008) to je strogo zamišljen proces s procedurama čija je temeljna svrha uspostaviti racionalnu
osnovu za donošenje odluka. Tim su modelom obuhvaćene procjene utjecaja na okoliš,
prostorno i strateško planiranje, planiranje upravljanja resursima, izrada planova, programa i
propisa o zaštiti okoliša. Svi ti postupci svoju legitimaciju crpe iz uvjerenja da su znanstvena
procjena i predviđanje mogućih utjecaja na sastavnice okoliša i zdravlje ljudi objektivni i točni,
da racionalni pristupi odlučivanju dovode do 'kvalitetnijih odluka' te da će javnost, jednom kad
joj se predstave tehnički i znanstveni aspekti nekog projekta ili plana, vjerovati stručnjacima i
znanstveno utemeljenim informacijama (Wetson, 2004, str. 313).
U praksi ta uvjerenja stvaraju brojne izazove i probleme. Prvi je i najistaknutiji sve oštrija
podjela na „oni“ i „mi“. U pravilu „oni“ su administrativna tijela zadužena za vođenje postupka
sudjelovanja javnosti u nekom od postupaka, izrađivači studija utjecaja na okoliš i drugih
studija te vanjski stručnjaci angažirani na njihovoj izradi, dok su „mi“ nevladine udruge,
građani, mediji i druge skupine u javnosti. Ta podjela potiče i hrani atmosferu uzajamnog
nepovjerenja i nepomirljive stavove, sukobe i odluke kojima gotovo nitko nije zadovoljan.
Praksu sudjelovanja javnosti sve više prati temeljni paradoks: ne samo što javnost sve više
dovodi u pitanje tehničke i racionalne podloge objektivnog donošenja odluka, iskazujući pritom
duboko nepovjerenje prema stručnjacima i znanstvenicima koji ih izrađuju, već se pritom
rukovodi emocijama, vrijednosnim sudovima i perspektivama koje negiraju racionalistički
pristupi upravljanju. Drugim riječima, javnost svojim sudjelovanjem u različitim postupcima
odlučivanja o zaštiti okoliša neminovno donosi svoje razumijevanje mogućih utjecaja i
pripadajućih rizika, osobna uvjerenja i vrijednosni sustav te prethodna pozitivna i negativna
iskustva, predrasude, strahove i zabrinutosti. Stoga utjecaji koji su ocijenjeni prihvatljivima iz
znanstvene i stručne perspektive ne moraju nužno izgledati prihvatljivo iz perspektive ljudi i
organizacija koji sudjeluju u različitim postupcima i odlučivanju o zaštiti okoliša.
Prva teza - društvo rizika promijenilo je način razumijevanja rizika
22 SAD su prve na svijetu uvele procjenu utjecaja na okoliš 1969. (United States Environmental Protection Agency: Summary
of the National Environmental Policy Act, 2017.) EU je procjenu utjecaja na okoliš uvela u svoj pravni sustav putem putem
Direktive 85/337/EEC iz 1985., a Aarhušku konvenciju putem Odluke 2005/370 OJ iz 2005. (Krämer: The Application of the
Aarhus Convention in the European Union, 2011.)
Prema Becku „razgovor o riziku počinje tamo gdje povjerenje u našu sigurnost i vjera u
napredak završavaju“ (Beck, 2002, str. 213). Ti razgovori oblikuju društvo rizika koje nastaje
kao rezultat niza zbivanja i procesa. Za Wetsona (2014, str. 318) društvo rizika oblikuju jezik
znanosti i tehnologije koji otuđuje i isključuje javnost iz donošenja odluka, a zbog sve veće
ovisnosti o znanosti i tehnologiji nastaju globalizirani ekološki rizici nad kojima pojedinci
nemaju nikakvu kontrolu, a njima su izloženi svi, neovisno o svojem relativnom blagosatnju.
Također prema Wetsonu (2014) znanstvene spoznaje mijenjaju sa svakom novoutvrđenom
'sigurnom' granicom izlaganju kemikalijama i emisijima koje se utvrđuju i smanjuju na
godišnjoj razini, pri čemu se često zna pokazati da je neko znanstveno predviđanje bilo
pogrešno. Fenomen društva rizika može se najbolje razumjeti kroz sadržaj pojma
'globaliziranog ekološkog rizika' koji implicira da više ni jedna zemlja ne može eksternalizirati
rizik23. Naime, brojni su rizici danas istovremeno globalni i lokalni, odnosno 'glokalni'
(Robertson, 2015).
Drugim riječima, živimo u svijetu u kojem se naočigled razgrađuje donedavno referentni okvir
o sigurnosti i kontroli, isti onaj koji se naslanja na racionalističke pristupe upravljanju.
Coglianese daje konkretan primjer za glokalizaciju rizika popisujući broj organizacija koje su
se zalagale za promjenu u okolišu čiji je broj do kraja 70-tih narastao s nekoliko stotina na preko
tri tisuće (Coglianese, 2001, str. 94). Istraživanja Gallupa pokazuju da se broj građana koji su
smatrali da bi se vlasti trebale baviti problemima zagađenja vode i zraka u razdoblju od 1965.
do 1970. više nego utrostručio24. Paralelno, već se ranih 80-tih u literaturi po prvi put spominje
izraz 'N(ot)-I(n)-M(y)-B(ack)-Y(yard)' kojim se objašnjava ponašanje lokalnih zajednica prema
objektima za koje postoji percepcija negativnog utjecaja na okoliš i zdravlje25. Posebnu pažnju
javnosti izazivaju građevine za zbrinjavanje otpada poput postrojenja za termičku obradu
otpada i odlagališta opasnog otpada, kao i energetska postrojenja, poput nukleranih elektrana,
a u ovom kontekstu sve se češće spominju i vjetroelektrane26. Pojavom interneta, kao nove
javne arene za trenutačnu prosudbu, znanost je svedena na tek jedno od (mogućih) mišljenja u
diskusijama, izgubivši pritom „svoju osnovnu ulogu promatranja funkcioniranja svijeta i
pronalaženja rješenja, ali ne na temelju stavova, već na temelju pažljivo izvedenih podataka“
(Wheatley, 2012, str. 85). Skepsu prema znanosti i stručnjacima dodatno su potaknule
katastrofe u nuklearnim elektranama poput Three Mile Islands, Černobilu ili Fukushimi (Geist,
2014). Zato prema Macilwainu (2011) uvjeravanja stručnjaka da je ta tehnologija sigurna ne
mogu izbrisati legitimna pitanja javnosti je li to zaista tako.
Ponašanje javnosti prema objektima za koje se smatra da negativno utječu na okoliš i zdravlje
Kraft i Clary (1991) opisuju kao „intenzivno, ponekad emocionalno i često nepopustljivo“. S
druge strane, predlagatelji nekog objekta gotovo u pravilu njegove protivnike smatraju „loše
informiranima, emocionalnima i iracionalnima“, jer se njihove reakcije ne uklapaju u
racionalno-tehničke modele odlučivanja u pitanjima zaštite okoliša (Roeser, 2011). Međutim,
Kunhreuther i Slovic (1996) stava su da je ocjena rizika prije svega subjektivne prirode jer ne
23 Globalno zagrijavanje primjer je jednog takvog globalnog rizika koji nije moguće eksternalizirati drugim zemljama. 24 Usporedi Daniels, P. David i Krosnick: Public Opinion on Environmental Policy in the United States, Stanford University,
World Wide Web URL [https://pprg.stanford.edu/wp-content/uploads/Environmental-Attitudes-Lit-Review.pdf] za Gallupova
istraživanja u razdoblju od ranih 80-tih pa sve do 2010-tih godina 21. stoljeća. 25 Online Etimology Dictionary autorstvo pripisuje Walteru Rogersu iz American Nuclear Society, iako nema jednoznačne
potvrde. Osim NIMBY, ponašanje lokalnih zajednica se opisuje i putem kratica poput Locally-Unwanted-Land-Uses (LULU),
Not-In-My-Term-Of-Office (NIMTOO), Build-Absolutely-Nothing-Anywhere-Near-Anyone (BANANA), Not-On-Planet-
Eearth (NOPE), Citizens Against Virtually Everything (CAVE). 26 Vidjeti detaljnije Schively, C.: Understanding the NIMBY and LULU Phenomena: Reassessing Our Knowledge Base and
Informing Future Research, Journal of Planning Literature 2007; 21, str. 256; Pavlović, A.: Utjecaj percepcija i stavova javnosti
na izgradnju postrojenja za termičku obradu otpada, u Zbornik radova s Međunarodnog kongresa„Dani inženjera strojarstva“,
2015. i Rourke, Alison: Windfarm sickness spreads by word of mouth, Australian study finds, Guardian, 15. ožujak 2013.
postoji nešto što se može nazvati „realnim“ ili „objektivnim“ rizikom, dok se rizik u okviru
racionalno-tehničkog modela odlučivanja promatra kao nešto što postoji „tamo negdje“,
neovisno o razmišljanju pojedinaca i okruženju, nešto što samo čeka da bude izmjereno. Laici
procjenjuju rizike na drugačiji način, a posebno neizvjesnost koja prati rezultate znanstvenih
istraživanja27. Važan je i doživljaj nejednakosti u raspodjeli rizika i koristi lokalne zajednice u
odnosu na širu zajednicu. Lokalne zajednice (ili pojedinci u lokalnoj zajednici) mogu pružati
otpor u slučaju da im se, iz njihove perspektive, nameću rizici kojima se ne može upravljati. U
tome važnu ulogu imaju strah i zabrinutost za dobrobit zajednice, osjećaj da se vrijednosti
lokalne zajednice ignoriraju, a pritom postoji niska razina povjerenja u stručnjake.
Rizike danas više ne možemo svoditi na njihovu tehničku i kvantitivnu dimenziju, već se u
odlučivanju u obzir moraju uzimati emocije, vrijednosti i percpecije javnosti, kao i utjecaj
politike i medija. Sve nevedeno čini kompleksan konglomerat koji se odupire razmišljanju i
zaključivanju u kategorijama 'ili (racionalno) – ili (iracionalno)'. Društvo rizika je društvo
ambivalentnosti koje traži preispitivanje racionalno-tehničkog modela odlučivanja i
oblikovanje novog modela koji će omogućiti prevladavanje temeljnog paradoksa koji prati
sudjelovanje javnosti u odlučivanju o zaštiti okoliša. Dosadašnja praksa u procjenama utjecaja
zahvata na okoliš pokazuje da, iako je sudjelovanje javnosti oblikovano s namjerom da se
ublaže strahovi javnosti od njihovih mogućih utjecaje, da je učinjeno „malo ili ništa u
ublažavanju strahova javnosti od predloženih razvojnih projekata“ (Wetson, 2004, str. 320).
Druga teza - javnost sudjeluje u odlučivanju o zaštiti okoliša na temelju prethodno
usvojenih okvira
Ljudi razmišljaju u okviru nesvjesnih struktrura. Pojedinci ih koriste kao interpretativno
sredstvo, a može ih se razumjeti i kao svojevrsne okvire, sheme, obrasce, ideje ili naracije koje
aktiviraju određeni tijek misli. Kaufman et al. (2013) ih opisuju kao „kognitivne prečace“ koji
pojedincima služe za objašnjavanje složenih informacija na suvisao i razumljiv način, pomoć u
interpretaciji svijeta i predstavljanju te interpretacije drugim ljudima i donošenju odluka. Prema
Greyu (1997, str. 171) okviri služe kao vodič za davanje smisla novim iskustvima i odvijajućem
tijeku događaja. Kako su emocije neizbježan dio razmišljanja, tako se i okviri temelje na
emocijama pomoću kojih ljudi razgovoraju o nekom pitanju, interpretiraju ga i (pri)daju mu
smisao. To znači da tek puko iznošenje informacija i činjenica neće potaknuti ljude na ispravan
zaključak, pogotovo ako nemaju te informacije u njihovim okvirima (Lakoff, 2000, str. 73).
Pa ipak, saznanja iz kognitivne i socijalne psihologije ne koriste se u dovoljnoj mjeri za
prespitivanje racionalno-tehničkog modela, iako dosadašnja praksa i ponašanje lokalnih
zajednica (ili pojedinaca u lokalnoj zajednici) u pogledu smještaja pojedinih objekata i njihova
mogućeg utjecaja na okoliš i zdravlje jasno upućuju na to da činjenice koje im se predočuju u
okviru javnih rasprava moraju imati smisla u njihovim interpretativnim okvirima28. U
suprotnom, ljudi u lokalnoj zajednici će ih ili ignorirati ili osporavati, a svoju će pažnju usmjeriti
samo na one aspekte koje procjenjuju važnima i/ili prijetećima po zdravje i okoliš29. Kad su u
27 „Znanstveno mišljenje često uključuje i sagledavanje neizvjesnosti, koja se može izraziti na različite načine, što se obično
dobro razumije među znanstvenicima. Međutim, laici je mogu razumjeti na sasvim drugačiji način. Teško je naime objasniti
da su mnogi znanstveni zaključci podložni neizvjesnosti jer se temelje na dokazima iz eksperimenata i promatranja, čime se
pobija percepcija da je znanost sposobna osigurati sigurne odgovore.” (Environmental Agency, using a science to create a
better place, Science Report – SC030184/SR1, 2009.) 28 Vidi opširnije Pavlović, A.: Utjecaj percepcija i stavova javnosti na izgradnju postrojenja za termičku obradu otpada, u
Zbornik radova s Međunarodnog kongresa „Dani inženjera strojarstva“, 2015. 29 Prema Chrisu Mooneyu, autoru knjige The Republican War on Science problem nije toliko u samim znanstvenim
činjenicama, već u načinu na koji se one prenose javnosti da bi ih ona prihvatila ili u oblikovanje odgovarajuće politike. (The
New York Academy of Science: Framing Science – Ways to Engage Citizens and Shape Public Policy, 2007.) Pokušaji da se
pitanju rizici, interpretativni okviri komuniciraju o tome zašto neko pitanje može biti
problematično ili predstavljati prijetnju, tko je odgovoran ili tko bi mogao odgovarati za
njegovo rješavanje, kao i što bi se moglo poduzeti u vezi s tim pitanjem (Nisbet, 2014, str. 1).
Međutim, istraživanja pokazuju da je prevladavajuća komunikacija s javnošću u okviru
racionalno-tehničkog modela analitički usmjerena i temelji se na apstraktim simbolima,
riječima i brojevima, tabličnim i grafičkim prikazima, koje se ne pokušava dovesti u kontekst
relevantnog neposrednog iskustva ljudi (CRED, 2009). To dovodi do neizbježnih polarizacija i
sukoba, u kojima sudionici javnih rasprava jedni drugima, na svjesnoj i nesvjesnoj razini,
suprotstavljaju ne samo znanstvene informacije koje različito tumače, već i svoja uvjerenja,
vrijednosti i interese (Shmueli i Kaufman, str. 1).
Razlike među sudionicima potiču različite interpretacije, a sudionici se uzajamno vide u
negativnom svjetlu, zbog čega je njihova pažnja isključivo usmjerena na one ishode koji
onemogućuju istraživanje bilo kakvih drugih mogućnosti za pronalaženje rješenja. Kaufman et
al. (2013) utvdili su da u kontekstu sukoba, interpretacijski okviri, kakve god pojedini sudionici
imali, mogu se koristiti za stjecanje strateške prednosti, racionalizaciju vlastitih uvjerenja,
vrijednosti i interesa, uvjeravanje šire javnosti u njihovu ispravnost, izgradnju koalicija ili
zagovaranje prednosti određenog ishoda. Štoviše, Nisbet i Newman (2014, str. 363-364) uočili
su kroz različita istraživanja javnih rasprava nekoliko univerzalnih okvira koji služe kao
sredstvo za organizaciju argumenata i interpretacija. Ove okvire su početno izdvojili i opisali
Gamson i Modigliani (1989) tako što su se bavili proučavanjem načina na koji su mediji
izvještavali o nuklearnoj energiji od njenih početaka 1945. do černobilske nuklearne katastrofe
1986. Kasnija su istraživanja potvrdila da su slične okvire skloni koristiti predlagatelji, političari
i novinari u brojnim zemljama u raspravama o prehrambenoj i medicinskoj biotehnologiji i
klimatskim promjenama. Prema Nisbetu (2009, str. 8), okviri mogu poprimiti stav za, protiv ili
ostati neutralni, pri čemu pojedinci mogu dijeliti isti okvir, a pritom imati suprotne stavove o
nekom pitanju. Nisbet je također ustvrdio da okviri služe za sagledavanje složenih međuodnosa
između znanosti, tehnologije i društvenih rizika (str. 4).
Za potrebe ovog rada ti su okviri uspoređeni s okvirima koji su prepoznati u području
gospodaranja otpadom u Republici Hrvatskoj tijekom procjena utjecaja na okoliš i javnih
sučeljavanja pojedinih skupina u javnosti s predstavnicima nadleženih tijela i predlagateljima
različitih projekata30. Cilj je ukazati na pojedine sličnosti i razlike u oblikovanju okvira, ovisno
o kulturološkim specifičnostima neke zemlje, a posebno na zastupljenost emocija, uvjerenja i
vrijednosti koje pojedine skupine u javnosti unose u javne o odlučivanju o zaštiti okoliša.
Usporedba okvira govori o njihovoj znatnoj podudarnosti, s jednom značajnom iznimkom. U
područuju gospodarenja otpadom u Republici Hrvatskoj u potpunosti je izostao okvir koji bi
omogućio organizaciju argumenata i interpretacija o pronalaženju rješenja između sukobljenih
uvjerenja, vrijednosti i interesa. Upravo suprotno, u javnom prostoru dominira okvir uzajamnog
nepovjerenja između različitih skupina koji se manifestira kroz jezik konflikta, rata i obrane i
snažno je emocionalno obojen. Pritom svaka pojedina skupina krivnju za nedostatak suradnje i
nemogućnost pronalaženja rješenja pripisuje drugim sudionicima, oblikujući tako začarani krug
koji onemogućuje pronalaženje bilo kakvog srednjeg (kompromisnog) puta ili konsenzusa31.
U javnom prostoru dominiraju i nepovjerenje u tehnologiju i stručnjake te strah građana od
utjecaja na zdravlje.
na kontroverze koji prate rasprave o rizicima odgovori s više znanosti', prema Kunreutheru i Slovicu, po svoj će prilici još više
potaknuti sukobe. (Kunreuther, H. i Slovic, P: Science, Values, and Risks, Annals of the American Academy of Political and
Social Science, Vol. 545, str. 116-125 u Challenges in Risk Management, svibanj 1996., str. 123.). 30 U Republici Hrvatskoj dosad nije bilo istraživanja o okvirima u području javnih rasprava u odlučivanju o zaštiti okoliša,
osim u segmentu gospodarenja otpadom. 31 Usporedi Pavlović, A., Mikulić, N. i Mateljak, D.: Dublji uvid u praksu PUO u Hrvatskoj – istraživanje stavova o kvaliteti
i djelotvornosti postupka PUO i informiranja javnost, u Brkić, M. i Mikulić, N. (ur.) Zbornik radova s Prve regionalne
konferencije o procjeni utjecaja na okoliš, Zagreb, 2013. str.57
Tablica 1: Usporedba okvira i tipova retorike na svjetskoj razini i u Republici Hrvatskoj u području gospodarenja otpadom32
Okvir na svjetskoj
razini
Tip retorike Okvir u području gospodarenja
otpadom
Tip retorike
Moralnost / etika Pitanje ispravnog i neispravnog,
poštovanje etičkih ili vjerskih uvjerenja,
planetarnih granica, ispravljanje
nepravdi
Žrtvovanje i umanjivanje važnosti Naglašava se lokalni identitet i potreba za
očuvanjem njegovih vrijednosti i prirodnih
bogatstava. Narušava se kvaliteta života,
nepošteno se nameće žrtvovanje jednog
dijela zajednice za dobrobit na nacionalnoj
razini.
Znanstvena / tehnička
neizvjesnost
Odlučivanje je pitanje razumijevanja
znanstvenika o poznatom i nepoznatom,
argumenti kojima se poziva na
konsenzus znastvenika ili ga
sepreispituje, pozivanje na znanstveni
autoritet, krivotvorenje ili uzajamne
recenzije znanstvenika kako bi definirali
kriteriji za odlučivanje
Nedostatak povjerenja u
tehnologiju i stručnjake
Tehnološka rješenja su zastarjela; iako su
suvremena tehnološka rješenja nisu
dovoljna za zaštitu ljudskog zdravlja. Strah
za zdravlje najčešći je uzrok protivljenja.
Stručnjaci služe da bi zadovoljili proceduru,
nemaju značajan utjecaj. Ti stručnjaci su
znanstveno nepismeni ili nepošteni jer
ignoriraju dubiozne slučajeve pojedinih
tehnoloških rješenja. Pozivanje 'svojih
stručnjaka' umjesto 'stručnjaka plaćenika'.
Pandorina kutija /
fatalizam
Pozivanje na oprez s obzirom na
moguće utjecaje ili katastrofe.
Tehnologija se doživljava kao nešto
'izvan kontrole', Frankensteinovo
čudovište, ili fatalizam, put je zacrtan i
nema povratka nazad (nekako je ovo
pisano kao radna verzija u natuknicama)
Industrijalizacija okoliša Isticanje negativnog utjecaja ili pogubnosti
za okoliš i zdravlje uz korištenje riječi
poput „koktel otrova“, „toksičan“ i
„ekocid“, „ekološka katastrofa nesagledivih
posljedica“. Moguće raseljevanje
stanovništva, povećanje oboljenja od
kancerogenih, malignih i kožnih bolesti,
pad nataliteta.
32 Prilagođeno prema Nisbet i Newman, str. 364., Vidi također Pavlović, A. i Terek, M.: Razumijevanje fenomena Not-in-My-Backyard i Not-In-ANY-Backyard – primjer Županijskog
centra za gospodarenje otpadom u Biljanima Donjim, 2014., Pavlović, A., Terek, M.: Utjecaj ekološkog aktivizma na realizaciju projekta ŽCGO Marišćina, 2015. Pavlović, A.: Utjecaj
percepcija i stavova javnosti na izgradnju postrojenja za termičku obradu otpada, 2015.
Odgovornost prema
javnosti / upravljanje
Odluka je donesena u interesu javnosti
ili zbog zadovoljavanja privatnih
interesa, naglasak na pravednosti,
transparetnosti, preuzimanju
odgovornosti, kontrola koja uključuje
odgovorno korištenje ili zloupotrebu
stručnih mišljenja u odlučivanju,
politizacija (negdje završavate s točkom,
negdje ne)
Nedostatak povjerenja u vlast /
Pravo građana da sudjeluju u
donošenju odluka / Jezik
uvrijeđenosti i isključenosti
Politika služi da bi zavadila građane i
dobila ono što njoj odgovara. Vladajući ne
sudjeluju u dijalogu. Postupci se provode ili
dovršavaju bez sudjelovanja javnosti.
Osjećaj isključenosti iz donošenja odluka ili
nemogućnosti da se uopće dobije prilika za
sudjelovanje u donošenju odluka,
podcjenjivanje građana. Prazna obećanja i
nedostatak konkretne akcije. Uporno
guranje i nametanje projekata, uz kršenje
zakona i zaobilaženje struke u širokom
luku.
Sukob / strategija Šire igre moći između elita, isticanje tko
je u prednosti ili gubitnik u debati,
istraživanjima javnog mnijenja ili
alokaciji javnih sredstava. Naglasak na
borbi osobnosti ili grupa, strategije i
taktike uključenih i kako oni igraju
politički
Jezik konflikta, rata i obrane
Spuštanje na razinu sukoba, spominjanje
Domovinskog rata da bi se naglasilo
„nismo se za ovo borili“. Pozivanje na
proteste, blokade, građanski neposluh i
poduzimanje radikalnih akcija. Dosljedno
inzistiranje na samo jednom mogućem
rješenju problema, potpuno odbacivanje
svih drugih opcija , 'ili' – 'ili'.
Društveni napredak Udio u unapređenju kvalitete života ili
pronalaženju rješenja. Alternativno,
harmoničan život u skladu s prirodom,
održivost, usklađenost, kvaliteta života
Ekološki koncept gospodarenja
otpadom
Dosljedno zagovoranje ekološkog koncepta
zasnovanog na obnovljivosti i održivosti
koji omogućuje daleko veći broj radnih i
ekonomski samoodrživih mjesta.
Gospodarski razvoj /
konkurentnost
Razvoj i investicije, tržišne koristi ili
rizici, zaštita lokalne, nacionalne ili
globalne konkurentnosti
Promašene investicije Besmisleno i nepotrebno rasipanje novaca
građana i promašene investicije u zastarjela
tehnološka rješenja.
Srednji put / alternativni
put
Pronalaženje kompromisa, treći put
između sukobljenih uvjerenja i opcija
Nije pronađen
Treća teza – bolje informiranje i edukacija laičke javnosti nisu dovoljni da bi se
osiguralo prihvaćanje 'spornih' tehnoloških rješenja
Kao što je već istaknuto, sudjelovanjem javnosti u odlučivanju o zaštiti okoliša dolazi do
sraza između „objektivne tehničke racionalnosti donositelja odluka“ i „loše informirane,
emocionalne i iracionalne javnosti“33. Rješenje se traži u boljem informiranju i edukaciji
kako bi se javnost informiralo o 'spornim' tehnološkim rješenjima i osiguralo njihovo
razumijevanje i prihvaćanje. Drugim riječima, javnost je deficitarna jer pati od manjka
informacija i znanja34, ali boljim informiranjem i edukacijom javnost će bolje razumjeti
način razmišljanja znanstvenika i stručnjaka, činjenice će govoriti same za sebe, zbog
čega će irazumijevanje znanstvenika i javnosti biti podjednako. Samim time trebali bi
nestati i razlozi za različite interpretacije i osporavanje pojedinih znanstvenih i
tehnoloških rješenja. Međutim, ako javnost i dalje ostane „loše informirana, emocionalna
i iracionalna“, to nije krivnja znanstvenika i stručnjaka, već medija. Mediji suskloni
pojednostavljivati i dramatizirati pojedine informacije kako bi ih učinili pristupačnima i
razumljivima prosječnoj publici, što dovodi do nesporazuma i pogrešnih tumačenja
(Lewandowsky et al., 2012). Za to je zaslužna i znanstveno nepismena javnost, kao i
sklonost ljudi da informacije interpretiraju u skladu sa svojim unaprijed oblikovanim
okvirima.
Pri tome su ljudi također skloni pribjeći motiviranom prosuđivanju, tako što će neku
znanstvenu informaciju interpretirati na potpuno drugačiji način od znanstvenika i time
dodatno osnažiti svoje prethodno oblikovane stavove i uvjerenja. Stoga praksu
sudjelovanja javnosti prati još jedan paradoks: u digitalnom i umreženom društvu, a
posebno u vrijeme interneta i društvenih mreža, javnost više nego ikada može raspolagati
kvalitetnim informacijama o znanosti. Međutim, prema Nisbet i Scheufele (2009) iako
smo sve više ovisni o znanosti i tehnologiji, znanja ostaju relativno skromna35. Nisbet taj
paradoks objašnjava mogućnošću izbora: pojedinci biraju izvore informacija na temelju
svojih okvira, a oni opet djeluju poput „percepcijskog zaslona“, zbog čega prednost daju
jednim izvorima informacija, a potpuno ignoriraju druge. Tijekom proteklih godina
deficit znanja i informacija u različitim razdobljima pripisivan je različitim uzrocima.
Bauer et al. (2007) su izdvojili tri različita razdoblja od 1960. do danas, tijekom kojih su
za uočene probleme razumijevanja znanosti u javnosti predlagana pojedina rješenja
prikazana u Tablici 2.
33 Vidjeti bilješku 7. 34 Pojam „model deficita“ prvi je koristio Brian Wynne kako bi kritizirao pristupe komunikaciji znanosti i inženjerstva
koji se temelje na uvjerenju da je javnost kritična, skeptična ili nezainteresirana zato što nema dovoljno informacija ili
je pogrešno informirana.. 35 Čak i u razdoblju osvajanja svemira i slijetanja na Mjesec, kad su istraživanja ukazivala na veliko povjerenje javnosti
u znanost, tek je 12 % američke javnosti razumjelo znanstvene metode.
Tablica 2: Pregled razvoja višegodišnjih diskusija o razumijevanju znanosti u javnosti
Razdoblje Uočeni problemi Prijedlozi rješenja
Znanstvena pismenost
1960. do 1985.
- Deficit javnosti
- Znanje
- Pismenost
- Edukacija
Razumijevanje javnosti
nakon 1985.
- Deficit javnosti
- Stavovi
- Znanje i stavovi
- Promjena
ponašanja
Znanost i društvo
1990. – danas
- Manjak / kriza
povjerenja
- Deficit znanstvenika
- Načini razumijevanja
publike
- Sudjelovanje
- Dogovoranje
- „Anđeli“
medijatori
- Evaluacija
utjecaja
Iz pregleda je vidljivo kako su se mijenjali naglasci u višegodišnjoj diskusiji o tome kako
javnost razumije znanost. U svakom od razdoblja problem zašto javnost dovoljno dobro
ne razumije znanost pripisivan je drugačijim uzrocima. U prvoj fazi koja traje do sredine
80-tih godina znanstvena se pismenost temelji na premisi da je znanost dio „kulturne
zalihe znanja“ koju bi svatko trebao poznavati, a ako je znanje deficitarno i javnost nije
dovoljno znanstveno pismena, treba je bolje educirati. Bolje educirana javnost usvojit će
osnovne činjenice o znanosti, razumjeti znanstvene norme i metode kao što je procjena
vjerojatnosti i uvažiti pozitivne ishode znanosti (Miller, 1983.).
Od sredine 80-ih počinje se ipak naglašavati važnost stavova javnosti. Prema Izvještaju
The Royal Societyja iz 1985. stavovi javnosti doživljavaju se kao dragocjeni putokaz za
unapređenje razumijevanja javnosti, a znanstvenici ne samo da moraju biti spremni i
naučiti komunicirati s javnošću, već je i prihvatiti kao svoju dužnost. Dodatno, stavovi
javnosti o znanosti i tehnologiji nedovoljno su pozitivni, zbog čega bi građani ukoliko
znanstvene institucije nešto ne poduzmu mogli postati antiznanstveno raspoloženi, pa
znanstvenici trebaju početi razumijevati medije i njihova ograničenja te naučiti kako
jednostavno objasniti znanost, bez žargona i snishodljivosti.
U ovoj se fazi uočeni problem nedovoljnog razumijevanja znanosti u javnosti nastoji
prevladavati kroz racionalističku ili realističnu agendu. U okviru prve agende smatra se
da se stavovi oblikuju procesuiranjem informacija s racionalnom jezgrom u podlozi, a
polazišna točka je da „što se više zna, više se voli znanost“ (Bauer, 2007). Drugim
riječima, negativni stavovi, predrasude i nedovoljno „razumne“ procjene rizika izravna
su posljedica nedostatka informacija i znanja pa je potrebno poduzeti dodatne napore za
povećanje znanstvene pismenosti. Realistična agenda pak stavove definira kao
vrijedostima opterećene odnose sa svijetom, ali kako su vrijednosti i emocije
nezaobilazna životna činjenica, treba se izboriti za promjenu životnog stila javnosti.
Međutim, nedavna empirička istraživanja o odnosu znanja i stavova upućuju da
znanstvena pismenost ima znatno manji udio u formiranju stavova nego što se to mislilo
u fazi naglašavanja važnosti stavova javnosti. Naime, Allum et al. (2008) proveli su
metaanalizu različitih studija koje se bave korelacijom između znanja i stavova i utvrdili
da ne samo da postoji slaba povezanost između znanja o znanstvenim činjenicama i
procesima te pozitivnih stavova javnosti, već i da taj taj uzajamni odnos može biti još i
slabiji, pa čak i negativan, kad je riječ o stavovima o specifičnim tehnologijama. Drugim
riječima, znanje može pozitivno utjecati na kvalitetu stavova, ali ono ne utječe na
oblikovanje pozitivnih stavova. Prema Nisbetu i Scheufeleu (2009) na oblikovanje
pozitivnih i negativnih stavovova daleko veći utjecaj imaju vrijednosne dispozicije poput
ideologije, poborništva ili vjerskog identiteta. Samim time, inzistiranje na modelu deficita
zapravo je odraz „institucionalnog neuroticizma“ koji se manifestira u tjeskobi i
nedostatku velikodušnosti znanstvene zajednice prema javnosti (Wynne, 1993).
Naposljetku, u trećoj fazi koja se odvija od sredine 90-ih pa sve do danas uzrok problema
se prvenstveno vidi u znanstvenoj zajednici koja širi predrasude o 'neukoj javnosti'.
Umjesto na stavovima javnosti, naglasak je na deficitu tehničkih stručnjaka i krizi
povjerenja javnosti u znanost, s obzirom da se stavovi stručnjaka sve više preispituju i
doživljavaju kao tek jedan od stavova u okviru javnih rasprava. Rješenje za ponovnu
izgradnju povjerenja dijelom se vidi u pragmatičnoj promjeni institucija i politika, a
dijelom u sudjelovanju i odlučivanju javnosti. To neminovno stvara dodatni pritisak na
administrativna tijela koja zbog hijerarhijskog pristupa donošenju odluka imaju ugrađene
prepreke za sudjelovanje javnosti pa na scenu stupaju posrednici koje se zadužuje za
medijaciju među akterima. Nema međutim dovoljno empiričkih istraživanja koja bi
pokazala u kojoj je mjeri sudjelovanje javnosti zaista djelotvorno i je li svako sudjelovanje
javnosti djelotvorno.
Zaključak
Iako sudjelovanje javnosti u odlučivanju o zaštiti okoliša, a posebno u procjenama
utjecaja zahvata na okoliš prati niz izazova i problema u praksi, prijedlozi za unapređenje
u pravilu se temelje na istom načinu razmišljanja koje ih je izazvalo36. U skladu s time,
napori za poboljšanje djelotvornosti postupaka sudjelovanja javnosti odvijaju se u okviru
racionalno-tehničkog modela odlučivanja. Naglasci se stavljaju na unapređenje procesa,
(re)dizajn okvira sudjelovanja kako bi se unaprijedila njegova transparentnost, jasnoća i
konzistentnost te osiguralo djelotvornije sudjelovanje javnosti u odlučivanju. Kako u
praksi dolazi do sve oštrijih podjela na „mi“ i „oni“ tako postaje gotovo nemoguće postići
kompromis između različitog razumijevanja znanstvenih činjenica, kao i sukobljenih
uvjerenja, vrijednosti i interesa. Sudjelovanje javnosti koje je osmišljeno u okviru
racionalno-tehničkog modela odlučivanja ne ublažava strahove, produbljuje sukobe,
paralizira i/ili značajno usporava donošenje odluka, znatno smanjuje kvalitetu donesenih
odluka i uzrokuje daljnje urušavanje povjerenja.
Uobličavanje društva rizika pokazuje da je pretpostavka o neprekidnoj i ničim ugroženoj
mogućnosti za ostvarenje sigurnog i kontroliranog napretka dovedena do apsurda. Većina
današnjih rizika imaju lokalni i globalni karakter, dok javnost, već dugi niz godina
skeptična prema znanosti i stručnjacima, a povrh toga i relativno znanstveno nepismena,
ima sve manje povjerenja u znanost, ali i u nadležna tijela koja provode postupke
sudjelovanja javnosti. Paradoksalno, za sve složenije i teže rješive probleme i dalje se
koriste modeli odlučivanja koji se temelje na primatu razuma u odnosu na emocije,
premda je mnogobrojnim recentnim istraživanjima iz područja kognitivne znanosti i
psihologije utvrđena podjednaka važnost emocija u donošenju odluka. Štoviše, javnost se
nastoji bolje informirati i educirati o 'spornim' tehnološkim rješenjima i tako osigurati
njezino razumijevanje i prihvaćanje. Pretpostavlja se da je tako moguće prevladati 'deficit
informacija i znanja', dok s druge strane istraživanja pokazuju da postoji slaba koleracija
između znanja i pozitivnih stavova javnosti, a da je ona još i slabija kad je riječ o
specifičnim tehnologijama.
36 Prvenstveno se misli na još uvijek prevladavajuću društvenu paradigmu o racionalnom i objektivnom donošenju
odluka bez utjecaja emocija, vrijednosti, osobnih iskustava i uvjerenja.
Naposljetku, u cijelosti se zanemaruje uloga okvira kao sredstva za interpretaciju složenih
informacija u čijem oblikovanju emocije imaju izuzetno važnu ulogu. Ne razumije se
također da okviri s kojima pojedine skupine u javnosti ulaze u javnu raspravu mogu imati
odlučujuću ulogu na oblikovanje atmosfere uzajamnog nepovjerenja i sukoba. Kao što je
prikazano na primjeru gospodarenja otpadom u Republici Hrvatskoj, to može bitno
usporiti ili/i paralizirati donošenje odluka, pogotovo ako ne postoji okvir koji bi omogućio
pronalaženje alternativnog rješenja između međusobno sukobljenih uvjerenja, vrijednosti
i interesa.
Ovo su ključni razlozi zbog koji bi, po mišljenju autorice, trebalo suštinski preispitati
ograničenja i dosege sudjelovanja javnosti u okviru racionalno-tehničkog modela
odlučivanja u zaštiti okoliša. Pri tome preispitivanje mora biti transdiciplinarno jer samo
takav pristup može omogućiti uvid u svu složenost problema koji prate sudjelovanje
javnosti, uzeti u obzir raznolike i suprostavljene percepcije o uzrocima i rješenjima
problema, povezati disciplinarno i neformalno (prešutno) znanje te predložiti novi model
koji će u ozbir uzeti svu složenost današnjih problema, nesigurnosti koje je donijelo
društvo rizika, kao i vrijednosna pitanja.
Literatura
[1] Allum, N., Sturgis, P., Tabourazi, D., Brunton-Smith, I. (2008.) Science
knowledge and attitudes across cultures: a meta-analysis, Public Understanding
of Science 17, str. 35-54.
[2] The Access Initiative (2009.) Greening Justice: Creating and Improving
Environmental Courts and Tribunals, World Wide Web URL,
[http://www.eufje.org/images/DocDivers/Rapport%20Pring.pdf]
[3] Bauer, W. M., Allum, N. i Miller, S. (2007.) What can we learn from 25 years of
PUS survey reseach? Liberating and expanding the agenda. Public Understanding
of Science, SAGE Publications, 16 (1), str. 79-95
[4] Bauer, W. M. (2008.) Survey research and the public understanding of science u
Bucchi, M., Trench, B. (ur.). Handbook of public communication of science and
technology, London, UK, Routledge, str. 111-130
[5] Barry, J., Ellis, G. i Robinson, S. (2008.) Cool Rationalities and Hot Air: A
Rhetorical Approach to Understanding Debates on Renewable Energy, Global
Environmental Politics, 8:2, svibanj 2008., str. 67 – 89
[6] Beck, U. (2000.) Risk Society Revisited: Theory, Politics and Research
Programmes u Adam, Barabara, Beck, Ulrich i van Loon, Joost (ur.), Risk Soceity
and Beyond: Critical Issues for Social Theory, (Chapter 12), Sage Publications
[7] Brooks, D. (2012.) Društvena životinja: Skriveni izvori ljubavi, karaktera i
postignuća. Mozaik knjiga
[8] Coglianese, C. (2001.) Social Movements, Law, and Society: The
Institutionalization of the Environmental Movement, Faculty Scholarship Paper
1404.
[9] Daniels, P. D., Krosnick, A. J., Tichy P. M., Tompson, T. (NA) Public Opinion
on Environmental Policy in the United States, Stanford University, World Wide
Web URL [https://pprg.stanford.edu/wp-content/uploads/Environmental-
Attitudes-Lit-Review.pdf]
[10] Daniels, D. P., Krosnick, J. A. Tichy, M. P. i Tompson, T. (2012.) Public
Opinion on Environmental Policy in the United States, Chapter 12. New York:
Oxford University Press.
[11] Druckman, N. J. (2012.) The Politics of Motivation, Critical Review: A
Journal of Politics and Society, 24:2, str.199-216
[12] Economic Commission for Europe (2015.) Maastricht Recommendations
on Promoting Effective Public Participation in Decision-making in
Environmental Matters, World Wide Web URL
[http://www.unece.org/fileadmin/DAM/env/pp/mop5/Documents/Post_session_
docs/ece_mp.pp_2014_2_add.2_eng.pdf]
[13] Environment Agency (2009.) Using Science to Create a Better Place,
Science Report – SC030184/2R1
[14] Gamson, A. W. i Modigliani, A. (1989.) Media Discource and Public
Opinion on uclear Power: A Constructionist Approach, The American Journal of
Sociology, Vol. 95, No. 1, str. 1-37
[15] Geist, M. E. (28. travanj 2014.) What Three Mile Island, Chernobyl, and
Fukushima can teach about the next one, Bulletin of Atomic Scientist, World
Wide Web URL [http://thebulletin.org/what-three-mile-island-chernobyl-and-
fukushima-can-teach-about-next-one7104]
[16] Gray, B. (1997.) Framing and Reframing of Intractable Environmental
Disputes, u Lewicki, R. Bies R. and B. Sheppard (ur.), Research on Negotiation
in Organization 6
[17] Hart, P. S. i Nisbet, C. E. (11. kolovoz 2011.) Boomerang Effects in
Science Communication: How Motivated Reasoning and Identity Cues Amplify
Opinion Polarization About Climate Mitigation Policies, Communication
Research published online
[18] Kahan, M. D. (2015.) What is the „science of science communication?“,
Journal of Science Communication 14 (03), Y04
[19] Kaufman, R. I. (1971.) Power for People – And By the People: Utilities,
the Environment and the Public Interest, 46 N.Y.U.L. REV. 867, str. 871-872
[20] Kaufman, S., Gardner, R. i Burgess, G. (2003.) Just the Facts, Please:
Framing and Technical Information u Environmental Practice 5(3), str. 223-231
[21] Kaufman, S. , Elliot, M. i Schmueli, D. (2013.) Frames, Framing and
Reframing, Beyond Intrictability, World Wide Web ULR
[http://www.beyondintractability.org/essay/framing]
[22] Kahneman, D. (2002) Maps of bounded rationality: A perspective on
intuitive judgement and choice, tekst u Frängsmyr, T. (ur.) Les Prix Nobel: The
Nobel Prizes Stockholm, Sweden: Nobel Foundation, str. 449-489
[23] Kraft, E. M. i Clary, B. B. (1991.) Citizens Participation and the NIMBY
syndrome Public Response to Radioactive Waste Disposal, The Western Political
Quarterly, Vol. 44, No. 2, str. 299-328
[24] Kunreuther, H. i Slovic, P. (1996.) Science, Values, and Risk u Annals of
the American Academy of Political and Social Science, , Vol. 545, Challenges in
Risk Assessment and Risk Management, str. 116 -125
[25] Lakoff, G. (2000.) Why it Matters How We Frame the Environment,
Environmental Communication: A Journal of Nature and Culture, 4:1, str. 70-81
[26] Lewandowsky, S., Ecker, K.H.U., Colleen, M. S., Schwarz, N. i Cook, J.
(2012.) Misinformation and Its Correction: Continued Influence and Successful
Debiasing u Psychological Science int he Public Interest 13(3), str. 106-131
[27] Roeser S. (2011) Nuclear Energy, Risks and Emotions, Philosophy &
Technology, Philos. Technol. Springerlink.com
[28] Macilwain, C. C. (2011.) Concerns over nuclear energy are legitimate.
Nature, Vol. 471, No. 7340, 2011., str. 549-549
[29] Miller, D. J. (1983.) Scientific Literacy: A Conceptual and Empirical
Review u Daedalus, Vol. 112, No. 2, Scientific Literacy, str. 29-48
[30] Mooney, C. (2005.) The Republican War on Science, Basic Books, New
York
[31] Nisbet, C. M. (in press) Framing, the Media and Risk Communication in
Policy Debates, u Cho, H., Reimer T, i McComas K. (ur.), Sage Handbook of Risk
Communication, Newbury Park, CA: Sage Publications
[32] Nisbet, C. M. (scheduled for 2009.) Framing Science: A New Paradigm in
Public Engagement, Kahlor L. Anne, Stout, P. (ur.), New Agenda in Science
Communication, Taylor & Francis Publishers
[33] Nisbet, C. M., Newman, P. T. (2015.) Framing, the Media and
Environmental Communicaton, str. 363-364.
[34] Nisbet C. M, Scheufele A. D. (2009.) What's next for science
communication? Primissing directions and lingering distractions, American
Journal of Botany 96(10): 1976-1778
[35] Pavlović, A. Mikulić, N. i Mateljak, D. (2013.) Dublji uvid u praksu PUO
u Hrvatskoj – istraživanje stavova o kvaliteti i djelotvornosti postupka PUO i
informiranja javnost, u: Brkić, Marta; Mikulić, Nenad (ur.) Zbornik radova s Prve
regionalne konferencije o procjeni utjecaja na okoliš, Zadar, 18.-21. rujna 2013.
(ISBN: 978-953-57772-1-2 online).
[36] Pavlović, A. i Terek, M. (2014.) Razumijevanje fenomena Not-in-My-
Backyard i Not-In-ANY-Backyard – primjer Županijskog centra za gospodarenje
otpadom u Biljanima Donjim, u Zborniku radova s XIII. Međunarodnog
simpozija gospodarenje otpadom Zagreb, Zagreb, 6.-7. studeni 2014.( ISBN 978-
953-8066-00-9 online)
[37] Pavlović, A. (2015.) Utjecaj percepcija i stavova javnosti na izgradnju
postrojenja za termičku obradu otpada“ u Zbornik radova s Međunarodnog
kongresa „Dani inženjera strojarstva“, Vodice, 25.-27. ožujka 2015. (ISSN 1847-
1714).
[38] Pavlović, A. i Terek, M. (2015.) Utjecaj ekološkog aktivizma na
realizaciju projekta ŽCGO Marišćina , u Zborniku radova s Međunarodnog
znanstveno-stručnog simpozija „Uloga komunikacije u gospodarenju otpadom“,
Zadar, 19.-21. ožujka 2015. (ISBN 978-953-8066-02-3).
[39] Robertson, R. (2015.) Beyond the Discourse of Globalization, Glocalizm,
World Wide Web URL [http://www.glocalismjournal.net/Issues/GLOBAL-
POLITY-AND-POLICIES/Articles/Beyond-The-Discourse-Of-Globalization-
By-R-Robertson.kl].
[40] Rourke, A. (15. ožujak 2013.) Windfarm sickness spreads by word of
mouth, Australian study finds, Guardian, World Wide Web URL
[https://www.theguardian.com/environment/2013/mar/15/windfarm-sickness-
spread-word-australia]
[41] Schively, Caroline: Understanding the NIMBY and LULU Phenomena:
Reasssessing Our Knowledge Base and Informing Future Research, Journal of
Planning Literature 21, Sage Publications, 2007., 21, str. 255-266
[42] Slovic, P. (1993.) Percieved risk, trust and democracy, Risk Analysis, New
Yersey, v.13, n.6., str. 675-682
[43] Torgeson, Douglas: Policy Problems and Democratic Politics:
Instrumental Rationality Reconsidered u Social Science and Policy Challenges,
UNESCO 2011, str. 60
[44] The Royal Society (1985.) The Public Understanding of Science, str. 6.,
World Wide Web URL
[https://royalsociety.org/~/media/Royal_Society_Content/policy/publications/19
85/10700.pdf]
[45] United Nations Development Programe, Rio Declaration on Environment
and Development, New York, World Wide Web URL
[http://www.unep.org/Documents.Multilingual/Default.asp?documentid=78&art
icleid=1163]
[46] UNECE Convention on Access to Information, Public Participation in
Decision-making and Access to Justice in Environmental Matters (Aarhus
Convention), World Wide Web URL
[http://www.unece.org/fileadmin/DAM/env/pp/documents/cep43e.pdf]
[47] Jay, S., Jones, C., Slinn, P. i Wood, C. (2007.) Environmental impact
assessment: Retrospect and prospect, Environmental Impact Assessment Review
27, str. 287–300
[48] Webster's New Twentieh Century Dictionary (1983.) New York, Simon &
Schuster
[49] Weston, J. (2004.) WIA in a Risk Society, Journal of Environmental
Planning and Management, Vol. 47., No. 2., str. 312-325
[50] Wheatley, J. M. (2012.) So Far From Home, Berrett Koehler Publishers
[51] Wiener, A. (2012.) Nuclear Nimbyism: Germans Oppose New Plants Next
Door, Spiegel Online International, World Wide Web URL
[http://www.spiegel.de/international/europe/nuclear-nimbyism-germans-oppose-
new-plants-next-door-a-808794.html]
[52] Wiklund, H. (2012.) Why High Participatory Ideals Fail in Practice: a
Bottom-Up Approach to Public Nonparticipation in EIA, Journal of
Environmental Assessment Policy and Management, Vol. 14, No. 4, Imperial
College Press
[53] Wynne, B. (1982.) Rationality and ritual: The Windscale inquiry and
nuclear decisions in Britain. Bucks, England: The British Society for the History
of Science
[54] Wynne, B. (1993.) Public Uptake of Science: a Case for Institutional
Reflexivity u Public Understanding of Science 2, str. 321-337
Zahvaljujemo sponzorima! We thank our sponsors!
EKONERG – Energy and Environmental Protection
Institute
Koranska 5, Zagreb, 10000
Tel: +385 (0)1 6000 111;
Fax: +385 (0)1 6171-560
EKONERG is the leading Croatian consulting company in the fields of energy,
industry, environmental protection and climate activities, with a long tradition of
successful business on domestic and foreign markets. Multidisciplinary teams of top
experts prepare and participate in the implementation of complex projects covering
the entire life span of power and utility systems, various industrial plants as well as
environmental protection systems. EKONERG is a unique partner in all phases of
project development or investment, offering clients a wide range of specialized
services. Services in the fields of environmental and nature protection, climate
activities and sustainable development are related to the preparation of strategic and
planning documents and studies, consultancy services and preparation of
environmental and nature protection documents required by law, during the phase of
site preparation and construction, use and decommission of the plant.
Sukoišanska 43, HR-21000 Split PHONE: +385 21 277 100 EMAIL : [email protected] INTERNET: www.geoprojekt.hr Geoprojekt d.d., Split, is a company with a broad spectrum of activities in the fields of civil engineering, road transportation projecting, geodesy, geoinformatics and urban planning. The company was founded in 1955 and during more then 60 years has built its reputation as one of the leading companies in Croatia in our field. We keep our acquired position, reputation and competitiveness in the demanding market by constantly implementing new activities, new technologies and by consistent education of our staff in its use.
Bikarac d.o.o Waste Management Center Šibenik Knin County Director: Robert Podrug, dipl.ing. Address: Stjepana Radića 100, 22000 Šibenik Telephone: 022 338 363 Fax: 022 662 992 Web: www.bikarac.hr e-mail: [email protected] Waste Management Center Bikarac is a waste management center in Šibenik-Knin County. Waste Management Center Bikarac consists of two transfer stations (Pirovac and Biskupija) and a Center for mechanical biological treatment of waste.
ZaVita is a reliable partner ForYou in environmental and nature protection management, as well as in development planning of rural and protected areas. We do not prepare the documentation, but rather create visible results together with our clients.
We are not praising ourselves; our customers are praising our services. We are a socially responsible company with a vision to remain recognizable by innovative and
custom-tailored solutions.
ZaVita je pouzdani partner ZaVas u upravljanju okolišem i prirodom te u razvojnom planiranju u ruralnim i zaštićenim područjima. Ne pripremamo dokumentaciju, nego
zajedno s naručiteljima kreiramo vidljive rezultate. Ne hvalimo se, hvale nas korisnici naših usluga. Društveno smo odgovorno poduzeće s vizijom ostati prepoznatljivi po
inovativnim i korisnicima prilagođenim rješenjima.
ZaVita d.o.o., Tominškova 40, Ljubljana, SLOVENIJA, T/+386 41 711 794,
[email protected], www.zavita.si
Fidon d.o.o. za projektiranje i savjetovanje
Fidon Ltd. for design & consulting
10000 Zagreb
Ulica grada Vukovara 271/V tel. +385 1 707 9056
www.fidon.hr [email protected]
Dečanska 5 Tel: +381(11)3226-451 11000 Belgrade www.dvoper.rs Republika Srbija [email protected]
DVOPER LTD, a company from Belgrade, is a recognizable professional factor in the field of environmental protection consulting and engineering.
Comprised of experienced professional and expert team, the company has proved itself as a strong and reliable partner of great domestic and foreign companies and organizations, and also as a secure and determined leader of entrusted projects.
DVOPER LTD offers its clients a wide range of services:
• Environmental consulting,
• Project Management,
• Technical Assistance,
• Preparation of Planning and Technical Documentation (EIA, SEA, Waste management plans, Documentation for acquiring integrated permit (IPPC), Documentation for SEVESO facilities, Environmental management plans for construction works contractors (EMP) etc.),
• Providing services to the laboratories in establishing and maintaining SRPC ISO/IEC 17025 systems
• Reports on environmental condition assessment and health and safety (Environmental, Health and Safety Due Diligence),
• Chemical Advisor Services etc.
ZELENI SERVIS d.o.o.
Split, Velebitska 27, Tel. 021 532 085; 325 196
Zagreb, Ive Robića 2, Tel. 01 614 16 17
www.zeleniservis.hr
Strategic Environmental Assesment
Ecological network
Environmental Impact Assesment Study
Underwater Biological Research
Fallerovo šetalište 22|10000 Zagreb Zelena infrastruktura d.o.o. for environmental protection and spatial planning provides consulting services in: • environmental and nature protection, • sustainable spatial planning, • landscape architecture, • ecosystem services and green
infrastructure, • natural resources management.
LNG Croatia LLC is the company
responsible for the development of LNG
import terminal Project on the Island of
Krk. The proposed Project will include the
building and operating of the infrastructure
necessary for receiving, storing, reloading
and regasification of liquefied natural gas.
The Project has the purpose to secure
energy needs and increase security of gas
supply through the provision of new gas
supply route for the Central and
Southeastern European countries.
Leading company in Management System Certification and Training
Certifikacija i edukacija
ISO 9001 - ISO 14001 - OHSAS 18001 ISO 50001 – SA 8000 - ISO 26000 ISO 27001 - ISO 20000-1 – ISO 22301 ISO 22000 - HACCP - IFS - BRC ISO 17100 - MSC - ISO 20252 IRCA Internal and Lead Auditor training ISO 9001 &14001:2015 Transition courses e-mail:[email protected] tel: 01-652 93 98
www.bureauveritas.hr
Lider u građevinskoj i komunalnoj logistici Leader in construction and communal
logistics KOMOP d.o.o. Generalni zastupnik za Faun, Liebherr, Goldhofer, Putzmeister i Sotkon u Republici Hrvatskoj Authorized representative of Faun, Liebherr, Goldhofer, Putzmeister and Sotkon in Croatia Kovinska 21 HR-10090 Zagreb-Susedgrad Phone: +385 (1) 4825 990 Fax: +385 (1) 4825 997 E-mail: [email protected] Web: www.komop.hr
huszpo.hr
huszpo-konferencija.com
![Conference proceedings - Zbornik Radova[1].pdf](https://img.pdfslide.us/doc/110x75/586693b61a28abe33f8b8415/conference-proceedings-zbornik-radova1pdf.jpg)
