Univerzalna Biblioteka i Druge Price, Kurd Lasvic, Aquamarine Press 2014

011101010110111001101001011101100110010101110010011110100110000101101100011011100110000100100000011000100110100101100010011011000110100101101111011101000110010101101011011000010111010101101110011010010111011001100101011100100111101001100001011011000110111001100001001000000110001001101001011000100110110001101001011011110111010001100101011010110110000101110101011011100110100101110110011001010111001001111010011000010110110001101110011000010010000001100010011010010110001001101100011010010110111101110100011001010110101101100001011101010110111001101001011101100110010101110010011110100110000101101100011011100110000100100000011000100110100101100010011011000110100101101111011101000110010101101011011000010111010101101110011010010111011001100101011100100111101001100001011011000110111001100001001000000110001001101001011000100110110001101001011011110111010001100101011010110110000101110101011011100110100101110110011001010111001001111010011000010110110001101110011000010010000001100010011010010110001001101100011010010110111101110100011001010110101101100001011101010110111001101001011101100110010101110010011110100110000101101100011011100110000100100000011000100110100101100010011011000110100101101111011101000110010101101011011000010111010101101110011010010111011001100101011100100111101001100001011011000110111001100001001000000110001001101001011000100110110001101001011011110111010001100101011010110110000101110101011011100110100101110110011001010111001001111010

UNIVERZALNA BIBLIOTEKAI DRUGE PRIE

Kurd Lasvic

Kurd LasvicUNIVERZALNA BIBLIOTEKA I DRUGE PRIE

Aquamarine PressBiblioteka UgloviKnjiga 2

Naslov originala: DIE UNIVERSALBIBLIOTHEK UND ANDERE GESCHICHTENKurd Lasswitz

Prevod: Jelena KneeviGrafiki dizajn: Marina Garovi

Tira: tampanje na zahtjev (print on demand)Elektronska knjiga dostupna na: www.aquamarinepress.comPrevoenje knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Crne Gore

CIP - , ISBN 978-9940-9519-1-7COBISS.CG-ID 26205200

Aquamarine Press

Podgorica, 2014.

UNIVERZALNA BIBLIOTEKAI DRUGE PRIE

Kurd Lasvic

5Kurd Lasvic: nauna fantastikaili san o boljem svijetu?

U traktatu iz 1910. godine pod naslovom Nae pravo na stanovnike drugih svjetova (Unser Recht auf Bewoh-ner anderer Welten) Kurd Lasvic (Carl Theodor Victor Kurd Lawitz) postavlja pitanje o prirodi i dometima pjesnitva koje, iako to nije iskustveno dokazano, pret-postavlja da postoje stanovnici drugih planeta i dovodi ih u vezu sa sadrajem savremenog ivota o kojem pripovi-jeda na realistian nain. Odgovarajui na to pitanje, Lasvic kratko pred kraj ivota skicira svoje cjeloivotno poetsko vjeruju i prezentuje estetsko-kreativni postupak kojim je postigao originalnu sintezu kulture i prirodnih nauka, nadahnuvi budue generacije.

Jednako koliko pisac, Lasvic je bio i prirodnjak. Roen revolucionarne 1848. godine, matematiku i fiziku studirao je uporedo sa filozofijom, najprije u rodnom Vroclavu, u dananjoj Poljskoj, a zatim i u Berlinu nepo-sredno prije ujedinjenja Njemakog carstva. Nakon to je

6 Kurd Lasvic

doktorirao na tezi iz fizike, do kraja ivota radio je kao gimnazijski nastavnik u Goti (Tiringija), gdje je i umro 1910. godine. Budui pedagog po vokaciji, Lasvic je u provincijskom gradiu bio poznat i po predavanjima koja je u nizu godina srijedom uvee drao na teme iz filozo-fije, knjievnosti, prirodnih nauka i psihologije, nakon ega je esto itao odlomke iz svoje proze. Uz naune rasprave i lanke, posveene najnovijim otkriima u svim oblastima ljudskog duha, Lasvic od 1882. za vodee knjievne asopise pie i prie, esto pod pseudonimom Velatus. One e naknadno biti sabrane u dvije zbirke Baloni od sapunice: Moderne bajke (Seifenblasen: Moderne Mrchen, 1890, proireno izdanje 1894) i Kristali snova: nove bajke (Traumkristalle: Neue Mrchen, 1902, proireno izdanje 1907). Iako ih nije mogue jednoznano odrediti kao nauno-fantastine, jer meu njima ima i onih koje se prevashodno naslanjaju na poetiku bajke ili basne, ove prie su proizvod prvobitnog udruivanja naunih sadraja i umjetnike forme, odnosno vrli poetak tradicije speku-lativne i naune fantastike na njemakom jeziku.

U gore pomenutom traktatu Lasvic poeziju odreuje kao oblik ljudske svijesti ne manje vrijedan od nauke koji se sa aspekta ovjekove radoznalosti i neugasive enje za boljim i srenijim stanjima od onih koja se nude na Zemlji, pita o stanovnicima drugih svjetova. To je nesporni domen pjesnikovog suverenog djelovanja. On, tavie, hipoteze o vanzemaljskim svjetovima moe da razrauje znatno slobodnije nego naunik, a njegovo jedino ogranienje je da dogaaje i karaktere predstavi saglasno

7Univerzalna biblioteka i druge prieKurd Lasvic

naunoj svijesti svog vremena, tj. pozitivnim zakonima prirodnih nauka kada je rije o motivaciji radnje, odnosno, u skladu sa psiholokim iskustvom kada je rije o karakterizaciji. Samo e tako italac moi da se sa lakoom uivi u prirodu, vrstu i nain ivota stanovnika [druge] planete, zadovoljavajui istovremeno svoju potrebu za ljepotom i prijatnou. Nameui poeziji aris-totelovsku mjeru uivljavanja ovjeku upriroenu potrebu da dijeli iskustvo, te zahtjev za vjerodostojnou i koherentnou predstavljenog, Lasvic nauno-fantastinu knjievnost postulira iskljuivo kao knjievnost realistine motivacije, u emu je anr istrajao do danas, dok njen efekat opisuje kao ivo uzbuenje bez kojeg nema dobrog knjievnog djela. Iako u iskustveno nepoznatim, izmatanim predjelima bia nama slina rijeju Aris-totela ili unekoliko naprednija od nas, ali uvijek antro-pomorfna rijeju Lasvica djelaju u okolnostima nauno potvrenim na Zemlji, reagujui u skladu sa zakonima psiholoke uvjerljivosti. U tome je paradoksalna realistinost nauno-fantastine knjievnosti u kojoj se karakteri i radnja razvijaju, opet aristotelovskom termi-nologijom kazano, u skladu sa zakonima nunog i vjero-vatnog, dakle, ne onako kako se odigralo, nego onako kako bi se moglo odigrati na Zemlji. Savremena nauna shvatanja prirodnih zakona i psihologije jesu neprikos-noveni materijal pjesnitva, ali kada ih ono jednom sao-brazi sa hipotezama o vanzemaljskom ivotu, na koje kao oblik ive ljudske svijesti polae pravo, i d im novu real-nost preobraavajui ih u formu, oni vie ne postoje kao proizvod naunog promiljanja nego kao samostalne ideje.

8 Kurd Lasvic

Na taj nain Lasvic, ba kao i Aristotel, priznaje pjesnitvu slobodu da kreira nebrojene svjetove naseljene hipotetikim stanovnicima, kojima unutranja vjerodostojnost i koher-entnost garantuju pravo na nezavisno postojanje, bez bojazni da e ih nauka osporiti.

Ovom cjelovitom knjievno-teorijskom uvjerenju, iji su pojedini aspekti izneseni i u drugim pievim rasp-ravama o prirodi i svrsi pjesnitva, Lasvicova proza nije, meutim, uvijek dosljedna, ili je to na veoma naivan nain. To, meutim, ne umanjuje njenu uvjerljivost, ni vrijednost, o emu e najbolje posvjedoiti deset pria, ali i jedna pjesma koje su, skupa sa gore razmatranim teorijskim tekstom, u prevodu na crnogorski jezik prvi put tampane u izdanju Aquamarine press-a koje je pred vama.

Zbirka pod nazivom Univerzalna biblioteka i druge prie otvara se duom pjesmom u stihovima, u originalu dosljedno rimovanim, u kojoj se lirski subjekat obraa nepoznatom ti, koje nam uskoro otkriva kao svoju saput-nicu na putu kroz vjenost. Na linearnom putovanju na-jprije kroz geoloku istoriju Zemlje, koju Lasvic skicira u skladu sa aktuelnim uenjem o atomima i nastanku Zemlje, te saglasno Darvinovoj teoriji evolucije vrsta, a onda i kroz ljudsku istoriju sve do graanske epohe autorovog vremena ivot i ljubav dokazuju se kao neiscrpni, kao jedina stalnost u neprekidnoj promjeni. Posljednja strofa uz nagovjetaje svijetle budunosti razotkriva Lasvicovo povjerenje u ideju progresa koje je znaajno obiljeilo cjelokupno njegovo djelo. Na tragu ideja Kanta, Getea i


ilera o mogunosti vaspitanja ovjeka za slobodnu sa-mospoznaju i realizaciju njegovih najboljih mogunosti, Lasvic sa svojim savremenicima dijeli racionalistiko pov-jerenje u progresivni napredak ovjeanstva zasnovan na razvoju nauke i tehnike.

Vajmarski velikani, sa Kantovom knjigom u ruci, pojavljuju se i u prii pod naslovom Bajka vjekova (Jah-rhundertmrchen) kao nosioci kompleksa ideja o estet-skom vaspitanju ovjeka, ali i kao simboli pregnantnog kulturnog procvata Njemake na prelazu iz 17. u 18. stoljee kakav se u tom obliku ne moe ponoviti vijek kasnije, u vrijeme nauno-tehnoloke revolucije, ali koji je u to nema sumnje ovjeka emancipovao i osnaio za novo doba. ovjekov postepeni izlazak iz maloljetnosti Kantovom rijeju otjelovljen je u liku samovoljnog diva, gorostasa koji treba da zauzda fiziku snagu i uzdigne se do sopstvene slobode, dok je epohalni duh, duh kulture, predstavljen kao zarobljenik prirode, kanjen zbog sim-patije prema buntovnicima, kao i zbog sopstvene pobune protiv arolija i aranja, u emu itamo daleke odjeke prosperovskog odricanja od magije kao civilizacijskog ina.

Alegorijska predstava divova etra kao otjelovljenja sila prirode i vremena javlja se i u prii Osmijeh sree (Das Lcheln des Glcks), u kojoj se u realizaciji meta-fore nasmijeila mu se srea ostvaruje ideal zlatnog dana kada e sve sile prirode biti stavljene u slubu ispunjenja rajske, boanske punoe na zemlji. Kao u Helderlinovoj originalnoj fantazmi o smjeni eona dana i

10 Kurd Lasvic

noi, povjerenje u mogunost ostvarenja takvog ideala uvaju i stavljaju u pogon pjesnici i djeca. U paradoksalnoj predstavi sree koja sjedi u (metafizikom) prostoru i plae, Lasvic daje oduka svojoj maloj sumnji u ovjekovu snagu da se istorijskim i prirodnim katastrofama odupre snagom ljubavi kako stoji i u stihovima pjesme koja otvara ovu zbirku koju on originalno hrianski izjednaava sa bogom. Autor nam se ovdje dvostruko otkriva kao tradicionalista i sa aspekta duboke line religioznosti koju ne suspenduje racionalistiko povje-renje u progres, i sa aspekta uvaavanja i eksploatacije literarne tradicije u sopstvenom stvaralatvu.

Ideja progresa trijumfuje i u slikama Zarobljene munje (Der gefangene Blitz). Pria dodatno pokree pitanje o slobodi i ropstvu koje ovjek bira po sopstvenoj volji. Sudbina munje ne odraava samo nadmo ovjeka nad silama prirode, nego ilustruje i kako se sloboda doko-lice preobraa u ropstvo, favorizujui ideal ljudskog rada u slici umjetnike kreativnosti ovjeka za pisaim stolom. On koji je vrijeme zarobio u sat, a elektricitet u sijalicu, svjesno bira rad kao jedini prostor slobode, jer tek on u pogon stavlja specifino ljudske duhovne i kognitivne sposobnosti koje ga razlikuju od svih drugih bia i pojava na zemlji. Ove predstave otkrivaju nam Lasvica kao naivnog zastupnika materijalistikih ideja svog vremena u koje, ve nekoliko godina nakon Lasvicove smrti, gen-eracija sa iskustvom svjetskog rata vie nije mogla da vjeruje.

Ni pria Tri klina (Die drei Ngel) nije nauno-


fantastina u smislu autorovih odreenja anra. Ona u stilu najboljih Geteovih i ilerovih balada u sudbini malog ovjeka suoava racionalistiku i iracionalistiku pred-stavu stvarnosti. Samo to kod Lasvica, u skladu sa nje-govim toplim, duboko humanim saosjeanjem za ljudski usud, u tom sudaru dva suprotna poimanja svijeta ovjek ne strada, nego iz njega, iako vidno uzdrman, izlazi kao pobjednik, sa novim povjerenjem u sopstvene snage. I ovdje i u narednoj prii pod naslovom Zaklon (Der Schirm), gdje je na snazi isto suoavanje racionalnog i iracionalnog, Lasvic se naslanja na sadraje iz tradicije, poseui za legendom sa duhovima, odnosno za sjevernjakim priama o elfovima. Mnogo vie rafinirana poetska skica nego pripovijetka, Zaklon donosi idilinu sliku ljubavi koja se daleko od svake boleive sentimen-talnosti moe ostvariti samo u harmoniji slobodnih individua za koje ljubav nije posjedovanje i koje se ne gube jedna u drugoj, nego u finoj duhovnoj (i duhovitoj) igri, jedna drugu neprekidno nadrastaju, nadrastajui tako i sebe same. Lasvic nam se ovdje jo jednom otkriva kao poznavalac tradicije i majstor realizacije metafore i metaforinih slika oivljene prirode.

Najdosljednija iznesenim teorijskim stavovima autora i jedna od tri u pravom smislu rijei nauno-fantastinih pria u ovoj zbirci jeste Odbjegli cvijet (Die entflohene Blume). Pria smjetena na Marsu (to je eksplicirano u podnaslovu) nije cjelovita utopijska predstava civilizacije viestruko naprednije od zemaljske, nego je u prvom redu oda humanosti o kojoj ovjek jo ima da ui od drugih

12 Kurd Lasvic

bia, kao i o slobodi koja ni jednom ivom stvoru ne smije biti uskraena. Uzimajui djecu za glavne junake, Lasvic sugerie da, ma koliko znao, ovjek zauvijek ostaje dijete pred kojim je jo mnogo lekcija, od kojih je najvanija ona o suosjeanju o tenji da drugoga vidimo kao blinjeg ije su potrebe i vrijednosti sasvim nalik naima. Slika ljudi kao djece koja ue i djelaju Lasvicovu predstavu o ljudima jo jednom otkriva kao nedvosmisleno optimistinu. Ta je predstava donekle uzdrmana ili bar izloena preispitivanju kroz predstavu svijeta koji postoji Na balonu od sapunice (Auf der Seifenblase). Ljudska ogranienost, glupost i spremnost da se bori i ubija za ideje o kojima zna malo ili nimalo, nadmeui se za mo, jeste domen demonskog u ovjekovoj egzistenciji. Dodatno, u ovoj prii je naglaeno pitanje uloge i sudbine pojed-inca genija i vizionara u istoriji ljudskog napretka, koji vidi preko granica svog vremena i utoliko prije nemi-novno tragino strada. Kao i u prethodnoj, u ovoj prii Lasvic egzistenciju sasvim nalik ljudskoj prostorno izmijeta sa Zemlje, dok u prii Fabrikant snova (Der Traumfabrikant) junake zadrava na Zemlji, smjetajui ih u vrijeme budue. Ovdje je kritici izloena iracionalna i slijepa volja za politiku mo koja ne priznaje granice, ali i ovjekovo nastojanje da normira svaki aspekat svoje egzistencije to je istovremeno dio njemake mentalitet-ske matrice, ali i izraz racionalistike tenje da pozitivne zakone nametne ak i oblastima suverene dominacije iracionalnog kakva je oblast sna. Lasvicova kritika pretjer-anog racionalizma i sopstvene politike savremenosti pretoena je u duhovitu, lepravu priu o ljubavi s prepre-


kom, u kojoj je dodatno zanimljiv aspekat moralnosti mladog ljubavnika koji ne pristaje na prevaru i emancipo-vana borbenost glavne junakinje koja ne odustaje od svog prava da voli. Veoma moderno Lasvic u tekst prie inter-polira stihove preuzete iz Geteovog Egmonta, preuzimajui sa njima i predstavu o kontroverznom osjeanju ljubavi kao jedinom istinskom zemaljskom blaenstvu.

Postupak intertekstualnosti, preuzimanje ovog puta naporedo Geteovih i ilerovih stihova, iako sa potpuno drugaijim efektom ukazivanja na genijalnost i banalnost kao opozitne domete ljudskog duha, Lasvic primjenjuje i u svojoj bez sumnje najpoznatijoj prii Univerzalna bib-lioteka (Die Universalbibliothek). Oslanjajui se na domete matematike, Lasvic mnogo prije Borhesa kreira predstavu univerzalne ili totalne biblioteke koja obuh-vata sve to je ikada napisano i to bi ikada moglo biti napisano, a za koju na prostoru cijelog svemira nedostaje mjesta. On time postulira ideju o neiscrpnosti ljudskog duha u njegovoj kako blistavoj tako i sasvim neuspjeloj emanaciji, budui da biblioteka sadri sva genijalna djela velikih umova, ali i zbrke nepovezanih znakova i slova bez i najmanje naznake znaenja. Pria razotkriva da Lasvicove epistemoloke postavke, jednako kao i njegov univerzalistiki moral, potiu iz Kantove filozofije. ovjekova sposobnost da logino razmilja je beskrajno mnogo puta vea od njegove iskustvene spoznaje, tvrdi jedan od Lasvicovih junaka, dodajui da logino i nije nita drugo do miljenje ovjeanstva kojem granice namee tek iskustveno, ulno. Univerzalna biblioteka je otud is-

14 Kurd Lasvic

tovremeno potvrda neiscrpnosti ovjekove svaralake moi i potrebe da se njegovom kreatorskom poletu nametnu ogranienja koja e ga sauvati od opasnosti pada u prazno. To potvruju citirani Geteovi stihovi koji razotkrivaju Lasvicovu religioznost kantijanskog tipa uvjerenje da, iako superioran u odnosu na prirodu koju moe da stavi u svoju slubu, ovjek mora da se opomene pred veliinom zvjezdanog neba kao dokaza savrenog zamaha tvorca. To, meutim, ne ponitava poziv ovjeku kao slobodnoj i emancipovanoj individui za samostvara-njem i ureenjem svijeta njegove prometejske kolibe u skladu sa razumom. To je zakljuak prie Svjetski pro-jekti (Die Weltprojekte) kojom se ovaj izbor Lasvi-covih pria zatvara. Smjetena u metafiziko prebivalite istog tog tvorca univerzuma, u trenutku kada on trai projekat za konstrukciju idealnog svijeta, pria potvruje sposobnost homo fabera da sopstveni svijet uredi kao ravnoteu kreacije i zakona, stvarajui tako sam konano najbolji od svih svjetova kojem e tvorac lino dati le-gitimitet.

Univerzalna biblioteka i druge prie prezentuje Las-vicov opus u njegovoj sveukupnoj raznovrsnosti od traktata, preko polemikih skica u knjievnoj formi do poetskih crtica iz geoloke i svjetske istorije i pripovijesti dosljedno realistine motivacije koje fantastinim svje-tovima obezbjeuju pravo na postojanje. Lasvicova repu-tacija oca naune fantastike poiva, ipak, prije svega na njegovom romanesknom ostvarenju Na dvije planete: roman u dvije knjige (Auf zwei Planeten: Roman in zwei


Bchern, 1897), koji se i danas pretampava u prevodima na mnoge jezike. U romanu u kojem je u proznom obliku formulisana teorija relativiteta kakvu e kasnije izneti tek Ajntajn, slika Marsa kao civilizacijski naprednije sredine od Zemlje data je u ovom romanu kao fon za, iako kom-pleksnu, donekle trivijalnu, priu o ljubavi i sukobu civi-lizacija, koja, meutim, otvara prostor za upeatljiv trijumf nove, sofisticirane, unaprijeene humanosti. Poezija stalno mora da stvara antropomorfna oblija, tvrdi Lasvic u gore pomenutoj teorijskoj eksplikaciji. Ona je o ovjeku i za ovjeka koji mora da usavri svoju sposobnost da saosjeti s drugima. Knjievni efekat naune-fantastike temelji se na pretpostavkama koje naoj sposobnosti poistovjeivanja sa drugim biima izlaze u susret. To je zahtjev svake istinski humanistike umjetnosti koja kri-tikuje egoistino ljudsko ponaanje i razumije da je sve ljudsko samo suvie ljudsko.

Jelena Kneevi

17

Neunitivo

to siroti mozak mui pitanjima i zakljucima?Doi i daj da ti mrane bore sa elaskinem poljupcima!Brinekako e ovo sve protei.I pita se da li e mo ljubavi nadjaati svjetski proces.

Kada te pogledam u oi,drage, bistre oi,tek tada oboje tano znamo,zato postojimo. Stalno upueni na sebe.Hoe li ba da se prisjeti, od kada se u prostoru okree svijeti od kada tee vrijeme? Vjerujem, da si ti bila ta koja se uz meneokrenula prema centru,

18 Kurd Lasvic

na poetku, onda kada smo se jo kao atomi kondenzovali u sunce.Ve tamo smo letjeli ruku pod rukupri prvom gravitiranju,i zgrijali smo se skupai uspjeli da osciliramo.

I kada se prsten magle u aruzavrtio u daljini,nije nam ponestalo hrabrosti atoma,doletjela si k meni da me prati.A kada se zemlja pretvorila u loptu,Nita vie nije moglo da nas zaustavi.Ljubav nas je svezala punom snagomjo tjenje u molekul.

Ali, avaj, bilo je to uasno vrijeme.Ne elim ni da se sjeam.Okrutno smo razdvojeni.Mene je povukla unutranjost.Uzalud sam traio, ah, od mjesta do mjesta,onu koju sam izabrao.Vjerovao sam, otila si kad smo mjesec izgubili.

ivjeli smo tako udaljeni i sami milionima godina.Moje srce, moje je srce tvoje cijelu vjenost tek si kasnije to saznala.Kada se sudbina na tebe i mene


konano smilovala.Puzili smo po pjearu kao mali trilobiti.

A kad smo se u karbonu ponovo sreli,bila si lavirintodon,mirovao sam u tvojim ligamentima.Pjevao sam pjesmuna tvojim ljupkim zupastim naborima.Gledao sam te kako mi prilazi iz daljineu umama sigilarije.

I u trijasu i u juri i u sistemu krede bila si u vjernoj ljubavi moja utjeha i praznik za oi.Konano smo u miocenupostali sisari.ak ni u mukama ledenog doba nismo se ohladili.

I bili smo sve mudrijis godinama.Samo sam uz tebemogao da se uzdignem do ovjeka.Sjea li se kako su stalno iznovapred nama uzmicale ivotinje,dok smo jo u diluvijumu lovili peinske medvjede?

20 Kurd Lasvic

Svojom sjekirom od kremenatih sam dana ubijao nosoroge.Tebi za ljubav.Sjedjeli smo u naoj peinisiui sr iz kostiju.Jo tada sam, kao dan danas, gledao utvoje ljubljene oi.

I tamo gdje smo se u toku vremena kasnije sreli.Bila si sama u radosti i u tuzi,moja enjo i moja nado.Da li smo na plai svetoga Nila i u obeanoj zemljibrali groe sa okota?U Afroditinom svetom gaju u tihim noima obasjanim mjeseinom,isto kao u gusto popunjenim cirkuskim redovimapred gnjevnim borbama na smrt.

Nakon krvavih varvarskih bitaka dok su gradovi vatreno plamtjeli,u njemakim crkvama tamne noi uz tamjan i molitvu.I ponovo danas sasvim modernovolim te neizmjerno.Ljubazno te pozdravljam iz daleka,kada te sretnem na ulici.Tvoju sliku, naslikanu od sunevih zraka,


nosim u depu.Svoju ljubavnu patnju u stihovima ti aljem Njemakom carskom potom.

Piti para, tandre toak,sve je u beskrajnom kretanju.Svijet zvoni rijeju i djelomu skladu sa slobodnom samospoznajom.I kada se ovdje u novom ivotu ponovo probudimo,sa tobom u ii kroz vazduh,poput oluje, u krilatoj barci!

22 Kurd Lasvic

Bajka vjekova

Zar pupoljak jo ne cvjeta? Uskoro, ipak jer se ve otvara mora doi as za kojim ezne. Da pogleda vani, sjajne zvijezde i zemlju koju voli vie od svega jer ve predugo traje, cijeli vijek! Predugo, ak i za malog duha kulture koji inae prostor svijeta prelijee kao sunani treptaj.

Ali on je u zatvoru! I tu sad vie ne moe nita. Osim da sanja. Da sanja o posljednjem radosnom danu kada je bio vani, da sanja o sljedeem koji uskoro mora doi.

Zar se pupoljak ne pomjera? Ah, samo u rijetkim novogodinjim noima, kada poinje novi vijek, tad mu je doputen dan slobode. On onda svojim svijetlim, duhovnim oima prozire stvari i ljude, blizu i na daleko. I onda ponovo ima vremena, cijeli jedan vijek, da razmilja, kako li e biti sljedei put.

Svojim malim duhovnjakim akama nestrpljivo dobuje po zidu zelenog zatvora. I poto se ovaj ne pomjera, on svija svoja krila i ponovo sanja.

Kako li e ovog puta biti vani? Kako li je njegov dobri


prijatelj Mihel? Istina je da je on kriv to je mali duh kulture zatvoren. Zatvoren, odavno...

U to vrijeme letio je okolo sasvim zadovoljan, daleko, od sunanih predjela do tamne smreke sjevernoga mora. Tamo je zatekao mlaanog gorostasa, kako ispruen spava na prostranoj plai izmeu koljki, grlei svojom snanom pesnicom iupano deblo mlade smreke, dok mu se plave lokne divlje vijore preko zatvorenih oiju. Malia je na prvi pogled bio oduevljen mladim divom. Htio je da mu vidi oi, oi! Pa mu je brzo podigao kosu sa lica.

Ali, upravo je u tome bila arolija. Da se kapci naglo otvore, da prokulja kao nebo plava svjetlost, da ovaj skoi i tresui loknama, vitlajui deblom, pone da bjesni a gorostas je to uinio za tren. okiran, mali duh kulture zurio je u njega.

Neko ga je, meutim, ve dohvatio za krila i protre-sao ga. Bio je to genije ovjeanstva lino.

ta ti pada na pamet, zareao je na njega, da raini moju mudru aroliju? Mladi je trebalo jo da spava, sve dok se ne urazumi. Sad si mi unitio hiljadu godina istorije! Sad e klipan da tumara naokolo, da mi namrtvo prebije bolesnog strica, Rimsko carstvo i staru, bogatu tetku Antiku! A njihov testament nee razumjeti! Bie to krasni srednji vijek! Zato u te, radoznali zelote, za kaznu zatvoriti u smreku u arobnoj umi. Tek se u novogodinjoj noi svakog novog stoljea otvara po jedan novi pupoljak na smreki, i samo e tada moi da proviri napolje, inae ne!

I tako je malia sjedio u zelenoj tamnici. A kada je doao dan slobode, na stvari je gledao sa razumijevanjem.

24 Kurd Lasvic

Postao je promiljen. I rado je posjeivao gorostasno mome koje je u meuvremenu poraslo. Ali mu nije uvijek ilo najbolje. Namrtvo prebijeni stric kruio je u dugoj mantiji kao duh oko kue, a Mihel mu se morao fino, tiho i posluno potiniti. Prekjue, kada je duhi pretposljed-nji put bio vani, ubili su boga u Mihelu, i on je sjedio sklupan i vrsto vezan, i spavao. Ali proli put, proli put je ve bilo bolje. Ojaao je, kao pravi mukarac. Ruke i noge bile su mu jo u okovima, ali mu je glava ponovo bila visoko podignuta, plave su mu oi sijale, iako ne vie onako divlje, lokne su mu bile zabaene iznad ela ispod kojeg su moglo se jasno vidjeti kolale misli, predivne, dubok-oumne misli, kakve ovjeanstvu nikada prije nisu procvjetale u umu.

Da, bio je to, sve u svemu, divan dan! Svratio je u kuu i zavirio u sobu gdje su dva pjesni-

ka razgovarala. Bio je to sasvim novi svijet!Veliki pjesnik, ije su boanske oi tako pobjedonosno

sijale, kao da budunost pred sobom vidi kao otvoreni ulaz u hram bio je to Gete.

A drugi, sa glavom oslonjenom na ruku, utonuo u misli, bio je iler.

Pred njim otvorena knjiga uenog naslova Kantova knjiga.

O emu su razgovarali? O, dobro se sjeao toga. Imao je sto godina da o tome razmilja.

Razgovarali su o ovjeanstvu, o velikom stoljeu, koje je najavljivala ta no. O ovjeanstvu koje je postalo punoljetno tek sada, kada je shvatilo nove rijei: Sam sebe odredi po sopstvenoj mjeri!


Da, oni su sami sebe odredili, protjerali sablasti i ispitali ivu prirodu, milione svjetova koji su sijali vani u beskrajnom prostoru noi, zelene koridore i zatalasano more, i zemaljsku kuglu koja raa planine.

Preispitali su sebe same, svoja prava i svoje obaveze. Iz njihovih svetih dubina odjeknuo je oslobaajui zov: Mora! Postupaj dobro potujui svoj zakon! Postupaj dobro za dobrobit sopstvenog dostojanstva koje ovjek zasluuje svaki ovjek! U sebi udrui ono neopozivo i ono nedodirljivo, da zlatno zasijaju u slobodnoj igri due! U lijepom sjaju izlij ih u ideal da te obuzme istinski topli osjeaj, da te ispuni i oplemeni svetom drhtavicom koja trenutku daruje vjenost! S povjerenjem pogledaj na groznicu rada, da sagleda cjelinu tamo gdje se dijelovi oklopa jo cijepaju, da se sam izgradi za ljudske visine!

Tako su ovi ljudi gledali na stoljee koje dolazi. A stoljee je na njih gledalo kao na besmrtne, koji

su novom ovjeanstvu udahnuli svoj dah.Srena je zemlja koja ove ljude moe da nazove

svojima! Sreno je stoljee u ijoj su kolijevci ovi boanski kumovi ostavili neprolazne darove, tri vjene lampe slobode, dostojanstva, ljepote.

Prolo je jo sto godina. Koji uzvieni geniji e na kraju novog vijeka, oslanjajui se na djela snanih, dvade-setom da otpjevaju i poele dobrodolicu? O, kad bi se pupoljak konano otvorio!

Puno jeze uzdrhta srce malog zarobljenika.Eno sad, vidi, raste! Raskriljuje se zeleni svod i

svjetlost probija spolja.Pupoljak izviruje o, blaenstva! Otvoreno je nebo,

26 Kurd Lasvic

otvorena je zemlja, i more i on sve odjednom moe da obujmi svojim duhovnim pogledom.

Gleda i gleda. Trai genije, besmrtne velikane koji umiju da tajnu novog vijeka, tajnu vremena koje sami za sebe stvaraju, objave zvonko i jasno, onako kako ovjeanstvo nikada prije nije ulo.

Uzalud gleda, ne nalazi ih. Nema ih ni jednog jedinog.

I malom duhu kulture teku suze. Velike, okrugle suze, u kojima se ogleda daleko nebo.

A kad padnu, raspre se u milion kapljica. Dijamant-ska praina prospe se po zemlji, pa cijela zemlja blista.

Kako sada sve izgleda drugaije!Milioni i milioni zvjezdica prepliu svoje zrake. Na-

dopunjuju se, jedna drugoj pojaavaju sjaj do blage svjet-losti.

Sad vidi nove ljude. O, kako sve jedno u drugome djeluje, kako se sve povezuje, kako svuda preko zemlje seu ogromne ruke koje pripadaju svima, i najmanjem od svih! Ovamo se hita preko polja, tamo se iznad mora vije oblak pare, onamo sijeva znanje, govor za tren stie kroz daljine do onih do kojih su brzoj poti bili potrebni dani. To su novi nervi u novom divovskom tijelu, to su novi titani, priroda oivljena u snanoj volji, to su divovi rada, obaveze, nade.

Veliki geniji lebdje svjetlucajui u etru, ali na zemlji veliki narod stvara.

I tek sad mali duh kulture opazi svog prijatelja, Mihela. Monik jo vie uzdie glavu, ali su mu sada i ruke slobodne, one hrabro grle zemaljsku kuglu. Samo su mu


noge jo u okovima. Genije ovjeanstva lebdi oko njega.Mali duh ga usrdno moli:Zato mog prijatelja ne oslobodi okova?A ovaj mu odgovara dostojanstveno odmahujui

rukom:uvaj se, uvaj se! Zar se jo nisi nauio strpljenju?

Gubi se u pupoljak! Tamo priekaj ta e donijeti tvoj sljedei dan slobode.

28 Kurd Lasvic

Zarobljena munja

Roena sam.Roena? Kakva je to besmislica? Jedna od ovjekovih

gluposti, na koju je jo i ponosan. Nisam roena, nikada nisam bila roena. Da nisi moda ti roen, stari sate?

Tik-tak, tik-tak, ree sat u brojilu za elektrinu struju.

Govori jasnije, ne razumijem te, uzviknu sijalica.Ne znam jesam li roen, odgovori sat. Nikada

ranije nisam razmiljao o tome. Ali sam ve mnoge stak-lene sijalice nalik tebi, vidio kako izgaraju do smrti, dakle, morale su biti i roene.

Ne priaj gluposti! Zar sam ja staklena sijalica? Zar sam ja karbonska nit? Ti si, dabome, jadni satni mehani-zam, moraju da te nategnu da ne bi zastao. Ali ja, ja sam neto sasvim drugo.

Tik-tak, tik-tak.Sad, eto, ivim u elektrinoj sijalici, sad bacam

svjetlost samo ovdje na sto, na plave sveske i na bijeli papir, i na ljude Ali ranije Hou li da ti ispriam?


Zato uopte pita? Ispriae mi u svakom sluaju.Moda ima pravo, dosadno brojilo! Ne moe svako

i danju i nou samo da radi tik-tak. Da, ja ponekad rado priam, jer, ipak, preesto moram dugo da utim! Ali dok sijam, i tada govorim. Pa ako ti nee da slua, ja u ispriati ovjeku, iako je on roen.

Njemu? I on te kao razumije?Da li me razumije? Ipak ga ja osvjetljavam.To ti mora.Moram? Ne ljuti me! Uvijek me prekine! Ja os-

ciliram, zna, tako da u istom ritmu mora da oscilira i njegov mozak. On onda vidi stvari oko sebe. To je na jezik. Boja, boja! Ja dajem boju stvarima! Zar nikada nisi gledao dok pie u plave sveske, tada iz njegovog pera tee crveno, a na elu mu je tamna bora i lice mu potpuno ublijedi. A kada pie u malu crnu knjigu, onda pie crnom i obrazi mu se zacrvene, a oi mu blistaju plavo.

Nema to ti ne zna! Ali sada pie na velikom listu. To ne razumije.

Kako? Ne mogu da proitam? Mi duhovi etra sijamo kroz svijet, nae znanje dosee daleko poput kolosalne ruke tvorca. Tamo na velikom papiru stoji zahtjev, jedna molba, neto da mu se odobri da bi Njegovo zdravlje Poto pri velikim naporima njegovog da njegovog

Eto vidi! Ne umije da ita.Umijem da itam, samo neu! Ne volim rijei! Pa ta je onda?Pusti me! Na drugom listu stoji ko je on. Ja, Karl

Teodor Mathof, roen u Vajdenburgu kao sin trgovca Emila Mathofa i njegove ene Karoline, roene evo opet jedne

30 Kurd Lasvic

roene! Dosta mi je toga! Ja nisam roena, ja ne! Sluaj me!

Tamo gore u svemiru, gdje osciliraju planete, tamo me iz sna budi majka, zemlja koja se pui, svaki put kada u svom plesnom kovitlacu poljubi oca, beskrajni etar. Tamo se vazduh die u visine dok ponirem nadolje, tamo od izmaglice pravim grudve lelujavih oblaka, tamo u vrelini strasti ljetnje noi jurim za olujom tako bdim i ivim!

Tako bdim i ivim. Napisao je ovjek u svojoj bio-grafiji iji je poetak ispisan na papiru. Onda se uhvatio za glavu, zapanjeno pogledao u rijei koje je napisao, odgurnuo list u stranu i bacio pero.

Zavalio se u stolicu i pustio da mu ruke mlitavo padnu niz tijelo. A svoje velike, bistre oi uperio je u blagi sjaj lampe nad stolom. Izgledalo je kao da lampa uzmie sve dalje i dalje. Pred njegovim oima zraci svjetla zatreperie jedan mimo drugog i dok mu se pogled gubio u beskrajnoj daljini, predmeti u blizini nestajali su pred njim.

Lampa trijumfalno bljesnu put sata i nastavi da govori:

Nisam roena. Samo sam se probudila i utonuu u san, i ponovo u se probuditi. Vidi li tamo, na slici, bijele vrhove kako se uzdiu nad tamnim liticama? Vidi li kako iz gleera izvire potok? Prepoznaje li ispucalo stablo zakrljalog bora? To je slika mjesta na kom sam se probudi-la.

Tamo sam u planinskoj praumi vidjela stabla kako se rue i pucaju. Prtei, bacala sam ledeni grad na dolinu. O, kako je vazduh bio razuzdan, o kako je zlatna bila


sloboda! Bila sam nevrijeme, bila sam munja! Od oblaka do oblaka skakala sam u haljini od svijetla, sputala se sa neba do tla na gromoglasnom bljesku, predvajajui litice, pa iznova sijevala navie, ka tamnim oblacima, strujei u igri duhova etra. Ti staro, jadno mehaniko brojilo, ta ti zna o nebeskoj slobodi djece etra? Zna li za tiinu vlanih julskih noi ispunjenih tekim, enjivim mirisom cvijea, u kojima zaljubljeni mjeseevi zraci miluju livadske travke? Njeno bih se priljubila uz vazduh dok miruje i laskajui mu namamila ga u visine. Kako smo samo lebdjeli tijesno priljubljeni jedno uz drugo, lijui suze od miline! Na bljetavilu mjeseine siune kapljice magle rasprene mojim vrelim dahom ugrudvale bi se u meku oblinu bijelog oblaka.

U svojoj stolici ovjek tiho uzdahnu. Iznova dohvati pero, ali veliki list papira i gomilu plavih svezaka nevoljno gurnu u stranu. Uze svoju knjiicu i poe da pie u nju. A lampa je govorila dalje:

Jednom sam se na bljetavilu sunca razigrano zavila u veo vodene praine sa kapljica vodopada. Tu sam, u usamljenoj dolini, vidjela ljude. Gradili su neobian put, razarajui stijene. Vitki most razvili su iznad provalije, a eljezne ine rasprostrli po tlu ka daljinama. Sijale su predivno penjui se uz brdo i silazei u dolinu, glatko i lako, mnogo lake nego to sam ja, vrludajui, rasijecala vazduh. Onda su nad inama u visinama rastegli sjajne, svjetlucave, crvene ice. Mamile su me snano da zajezdim po njima, dok sam u velianstvenom vrtlogu osvajala visine. A, ipak, malaksala bi mi snaga im bih im se pribliila. Kao da me je nepoznata zapovijest sprjeavala

32 Kurd Lasvic

da slobodno pleem tamo amo. Majka zemlja me je upo-zorila. U grmljavini sam ula prijetei glas kojim me je dozivala, kada bih svojoj divljoj udi pustila na volju.

Ne stoj na putu djelu ljudskih ruku! Ne stoj na putu djelu ljudskih ruku! Tako je glasilo upozorenje.

Nisam razumjela na ta misli.Zato da ne? pitala sam. Ko su ljudi?Tvoji i moji gospodari.Zapanjila sam se, zgrozila, kad sam to ula. Gos-

podari? Zato gospodari? Zar ja nisam bljetava ki etra koja po svojoj volji sijeva u visinama? ta mi moe ovjek, on koji stenje u praini, crv kratkoga vijeka, ta mi on moe narediti?

Sve i da hou da ti kaem, da li bi me razumjela? Posluaj i vjeruj upozorenju. ak ni po cijenu bolnog iskust-va nikad nee nauiti zato je on tvoj gospodar, ve samo da on to jeste. Lak je i bezbrian tvoj duh, a ima i mo, ali je tvoja mo igra. A ovjekova mo je rad.

Rad? ta je rad? pitala sam nestano sijevajui iz oblaka ka tlu kroz deblo visoke smreke, iz kojeg plamen suknu u vis. uvaj se! viknu ljutito mati. Ne stoj na putu djelu ljudskih ruku, jer e morati da naui ta je rad. uvaj se, da ne bi morala da radi. Jer tvoj rad nee biti kao ljudski. Jedna mrana zagonetka nas ui da ljude rad oslobaa. Ali tvoj e rad biti ropski. uvaj se da ne stane na put djelu ljudskih ruku!

uvaj se! odjekivalo bi upozorenje dok sam se igrala. Rad rad! To mora da je odista neto strano. Ali ta je to strano? Tu rije sam ula od ljudi kada sam jednom sijevnula kroz metalne reetke na njihovom prozoru.


Vidjela sam ih kako drhtei stoje u sobi i imala sam muni osjeaj da je tu rije o neemu to je meni strano, to ne razumijem, to ne poznajem. ta bi trebalo da bude strano? Duboki bezdani meu planinama u koje se sjuri lavina? Nad njim sam lebdjela. Tamni prostor u visinama kojem nema kraja? U njemu moj otac stanuje, knjaz etra, tamo sunca jedno drugom domahuju svoje poruke. Dakle, dolje, u dolini, gdje stanuju ljudi? Tamo stanuje rad. Kako li izgleda? Sigurno su to one duge, ravne etvorougaone trafte, as crne, as zelene, as ute, koje se tamo dolje proteu preko ravnica i preko brda, bie da je to rad. Uvijek jedna uz drugu, vrsto priljubljene na tlu, ne preklapajui se mora da je to strano. Zar da budem takva jedna trafta? To bi bilo grozno. Pa ipak, majka mi je tako rekla, ovjek je tvoj gospodar, rad je njegova mo. Moj gospodar? Zar on da pomou rada bude moj gospodar? Rad bi onda, ipak, morao biti neto bolje od mene? Ko e mi razrijeiti tu zagonetku? esto sam dugo mirovala u hladnom pros-toru ispunjenom vazduhom i mudrujui zaboravljala na plamtee iskre i oblake koje gonim. A i besmisleno je da mi ovjek nareuje tamo dolje na poljima moda? Glupost!

Jednom sam, dok je bjesnila bura, izala na more i u divljem plesu povukla sam talase u vis, ka oblacima. Sijev-nula sam iz pjenuavog lijevka i upitala more: ta je rad?

Obala! Obala! odjeknulo je muklo ka meni.Vidjela sam odmah da tu neu saznati mnogo. Jer

obala je moru horizont, i sve to ide preko njega, sve je to za more obala.

ta je ovjek? pitala sam dalje. Je li on na gospodar?

34 Kurd Lasvic

Moda, grgoljilo je more. On, istina, pliva, tu i tamo, svuda okolo, ali ne ini mi nita naao. Uostalom, ovjek je najee mrtav. Ne treba ga podcijeniti kao hranu za ribe. ta uopte znai gospodar? Ne budi sitniava. Obala! Obala!

Zbrisala sam odatle. Nita posebno ne deava se moru. To je jedna ogromna, troma masa. Koga bih mogla da pitam?

Moram da potraim djelo ljudskih ruku, jer moji drugari ne znaju mnogo vie od mene. Ali djelu ljudskih ruku ne smijem da stanem na put. Moda ine? Po njima sam jezdila, i nisam ih otetila. Ali one ne mogu da govore, to sam ve primijetila. Kako bi bilo da pokuam sa crvenom icom? Da li da se usudim? Nisam imala mira.

Bilo je tako glupo! Jedna jedina misao pomutila mi je slobodu. Da li je ve to rad? Da li moda rad znai upravo to, da neto stane na put slobodnom vazduhu oko mene?

Jednoga dana na obronku brda igrala sam se ponovo sa oblacima, kad ugledah kako neto neobino puzi po inama. Zakaeno zubima za ine, prualo je dugi vrat ka crvenoj ici liui je blistavim plamenom.

A unutra su sjedjeli ljudi. ta e oni ovdje, kod mene? I jo su razdragani, mau zastavicama, a pjesma se ori iz vagona.

Ljudi su se radovali. A ja sam svuda osjeala rad. Tako sam bar mislila, da nisu vagoni neto kao rad?

Brojilo kljocnu.ta to bi? upita lampa, ljuta to je prekidaju. Ima

neku primjedbu?Tik-tak, ree brojilo jednako ravnoduno. Samo


sam se zaudio. Ljudi su, kae, bili zadovoljni, a vagoni treba da budu rad, misli, a rad je navodno neto grozno? ini mi se da je to besmisleno, mudra aruljo. ta ti na to kae?

Ljudi, ipak, nisu vagoni, to kaem, stara cjepidlako. Osim toga, uopte nisam razumjela cijelu tu stvar. A htjela sam informaciju o radu i pomislila sam, vagoni bi mi je mogli dati.

Da si samo mene pitala, ree brojilo znalaki. Ja sam, naime, sad shvatio. Kazau ti ta je rad to su one plave sveske. Zar ne primjeuje kako ovjek sada nad-gleda svoju knjiicu, kako gleda u sat i baca stidljive poglede na plave sveske? Kako si mogla biti tako glupa i podcijeniti upozorenje o radu?

Mudro zbori, sada, kada sam te poduila. Nisam se plaila da dopadnem u ljudsko zarobljenitvo preki-nuli su me, meutim, u mojim igrama htjela sam da konano saznam ta se iza toga krije, da li me zaista mogu primorati.

ovjek skoi sa stolice i poe nemirno da koraa po sobi. Lampa se uplaila da on zapravo eli da je iskljui. On onda ponovo sjede i podupre glavu rukom. Lampa je mogla da nastavi svoju pripovijest:

Sve snanije i snanije valjala sam grudve od oblaka i svlaila ih na liticu, dok su vagoni puzali uzbrdo uranjajui u moju maglu. eljela sam da se priberem, kako bih se punom snagom obruila na vagone i na ljude. Ali ponovo se dogodilo neto neobino. inilo se kao da mi u blizini ice slabi snaga, moji oblaci gubili su naboj. Ipak, sve vie i vie penjala sam se pleui u ledene visine. I tek onda

36 Kurd Lasvic

kada sam osjetila da imam dovoljno snage, bacila sam se nadolje i snagom groma udarila na vagon.

A onda ta je to bilo? Mislila sam da u razmr-skati i kola i ljude, a umjesto toga vidjela sam kako je u kolima samo zablistalo svjetlo. I jo sam vidjela kako se drznici smiju, ali u vagon nisam uspjela da prodrem. Ni za icu nisam mogla da se uhvatim, klizila sam po njoj i dospjela u halu visokog svoda. U njoj su se u kovitlacu okretali tokovi, mislila sam da ih razorim, ali sam upala u zamku u hali je grmjelo i pucalo, iskrile su varnice u snopovima, odzvanjali su glasovi. Jedan ovjek doskoi i baci omu na mene. Kao rascijepljena osjetila sam da mi ponestaje snage. Htjela sam da pobjegnem majci zemlji, ali nisam mogla. Htjela sam da skoim u oblake, koji su lebdjeli miljama daleko, ali nisam mogla. Bila sam okovana, bakarnim okovima koji se vrte na dugim, tamnim icama. I vie nisam bila munja tako su me ljudi porobili, potinili.

Tik-tak, tik-tak, ree sat.Da, ti dosadno brojilo, spravo za muenje, i ti si

jedan od mojih muitelja! Izmjerili su me i kada ukljue lampe, moram da sijam.

Pa ta s tim? ree brojilo. I dalje ima veoma korisno zanimanje, a i prijatnu promjenu, mnogo ti je bolje nego meni, a ja sam sasvim zadovoljan.

Ti ne zna nita drugo i nikada me nee razumjeti! Sada znam ta je strano, rad. Ne to to sijam, nego to to moram, to je strano! Moram, moram! O, kako to boli.

Moram! Moram!Muklo jecanje. ovjek je jecao.


Vidi li, i ovjek mora! tjeilo ju je brojilo.Upravo se o tome radi, to moram da dijelim njegovu

sudbinu, a ipak je on moj gospodar. Kako je uspio da me primora, mene, slobodnog duha etra, neroenu, ne-prolaznu snagu univerzuma, kako me on moe primora-ti da radim, a mora to i sm?

Mora?ovjek ustade. Pomjeri papire i knjiicu u stranu i

uze plave sveske.Vidi li, ponovo ree brojilo, da sam imao pravo?Sat je kucao, lampa je sijala, morali su.ovjek se dohvati pera i kao za sebe ree:Ja hou!

38 Kurd Lasvic

Osmijeh sree

Negdje u prostoru, daleko od ljudi, sjedjela je srea i plakala.

Sjedjela je na svojoj sferi, zavivi i sebe i nju u svoj blistavi veo, a krajikom maramice brisala je suze sa lijepih oiju.

Bila je veoma nesrena, srea.Mali aneo lebdio je prema njoj, krajevi usana bijahu

mu iskrivljeni u plani izraz, a suze koje su iz njegovih oiju kapale u prazni prostor pretvarale su se u meteore.

Kada je malia ugledao sreu, poletio joj je u susret i obgrlio joj koljena.

Jesam li te konano naao? povika. Mora mi pomoi, ipak si ti srea!

Srea zagladi svoje lokne.ta ti fali? upita tuno.ivio sam uz mutnu planinsku rijeku, u kolibi na

iji su krov visoke palme bacale sjenku, kod Rilasa i Padne. Zar ih ne poznaje? Rilas, koji u umi sakuplja bambus i jutu i nosi ih na pijacu? uvao sam njihovu sreu, a oni


su se tako voljeli. Onda su dola uta braa i kazala da Rilas mora sa njima na more, a poto on nije htio, odveli su ga na silu, jer mora da se bori za slobodu, protiv bijelih ljudi na njihovim velikim brodovima. A Padna je tako mnogo plakala. Treba da nam vrati Rilasa. Uinie to, zar ne?

On strgnu srei veo sa oiju, pa jedna od suza pade na njegovo elo. Zapanjenog pogleda on upita:

Ali ti plae?Da, maleni moj, plaem i ne mogu ti pomoi.Ne moe mi pomoi? Ali zato, pa ipak si ti srea?Ja sam samo srea. I zato to sam srea ne mogu

ti pomoi.Mora pomoi, mora nam pomoi! S ovim rijeima

drugi aneo pade srei pred noge.Evo, ovaj me poznaje, mi ivimo u istoj zemlji. Bijeli

ljudi su se iskrcali iz svojih brodova, i njihovi meci ubijaju nae prijatelje. O, daj da nai pobijede u bici, oni se bore za slobodu koju hoe da im otmu!

Zar ne vidi da plaem? ree srea. Dok plaem nikome ne mogu da pomognem.

Pa nemoj da plae!Nije to do mene. Ja samo znam da moram da plaem

i da onda ne mogu da pomaem. A kada ne mogu da pomognem, moram da plaem. To je jedno sa drugim u vezi.

Anelii su zurili u nevjerici, ne razumijui sreu.I dok su je jo zapanjeno gledali, doletje trei aneo,

vei i pametniji. Suze mu nisu kapale iz oiju, caklile su se sjajem tamnim kao beskrajni, moni svemir, a duboka

40 Kurd Lasvic

tuga u njima preklinjala je sreu:U pomo, u pomo! O, molim te, molim te! Velika

je nevolja!ta eli, dijete moje?Preko, na okeanu, bjesni oluja. Na velikom paro-

brodu slomilo se kormilo, pa on bespomono juri kroz talase. Ide ka dugom grebenu, u sigurnu propast. Pet stotina ljudi utopie se u talasima. eljeli su da osnuju novu domovinu, a sada moraju da mole za sopstveni ivot. Pouri i spasi, ako si srea.

Srea je samo tiho klimala glavom, osjeala je da su joj oi pune suza.

Druga dva anelia takoe klimnue glavama, pa odletjee, jer su htjeli da vide kako su bijeli ljudi dopali nevolje.

A trei aneo uzviknu:Oklijeva? Kako je to mogue? Zar ne vidi bezbroj

nevoljnika koji e u istom trenutku izgubiti svoju ivotnu sreu, ako ovi budu morali da umru? Zar ne zna da sudbina naroda zavisi od ovog broda? Pogledaj, tamo ispod mokre, burom ibane kose, blistavo elo mladia zar ne vidi da je genije, sposoban da za ovjeanstvo uini veliko djelo koje e usreiti milione? A ti e dozvoliti da se udavi?

Misli da ne elim da ga spasim? O, dijete moje, ja to ne mogu.

Moe. Vidi, tamo se iroki div vremena na okeanu protee u svom zimskom snu. Potrebno je da on samo malo pomjeri svoj grubi lakat i prepreka e se okrenuti, a brod e projedriti sjeverno pored grebena i izbjei e vrtlog.


Zato mu ne naredi? Jer ne vrijedi. Jer me nee posluati. Poznajem ja te

divove koji se, koristei sveznanje svoje majke, prirode, prave veliki, a ustvari su lijeni klipani, najuobraeniji na svijetu. A i vrlo dobro znam kada ne moraju da me posluaju, kao to znam i kada mogu da ih natjeram. Vidjee, doi!

Umorna, srea ustade i odletje sa anelom do diva vremena.

Uskoro je ve bijela pjena talasa mornarima zakla-njala horizont. Div je spavao, a pritisak njegove vazduaste miice koja je mirovala, primoravao je buru da duva ka grebenu.

Srea proapta arobne rijei:Pomjeri u stranu svoju ruku, da brod mirno odjedri

u luku!Div se ne pomae, samo je zabrundao u polusnu:Ko to mrmlja arobne rijei? ta treba da znai to

boleivo sanjarenje? Zar ne vidi da moram da mirujem, da bi vazduh u meni mogao da se staloi i nae svoj pravi put? Zar ne vidi da na meni stoji div etra koji gore, sa sunca, lopatom baca toplotu nanie? Ne ometaj na rad od kojeg zavisi red u prirodi.

Pomjeri bar ovu ruku malo u stranu, dovoljno je samo malo, samo da spasemo brod!

ta me se tie brod? proguna div. Ali malo ivnu i kada je prepoznao sreu, ree:

Ne moe da sjedi s mirom! Ali poto si to ti, uiniu ta mogu malo u saviti mali prst.

I samo to je to uinio, a brod se ve malo okrenu ka

42 Kurd Lasvic

sjeveru tako da se sporije pribliavao grebenu, a ljudi su ponovo dobili nadu.

Nije dovoljno, molila je srea. Popusti jo malo!Ali na nesreu, jedna suza pade na divovu ruku. To

ga razbjesni i on povika:Ne moe! Zar ne vidi, kovitlac bi onda preao na

kopno. Bogati gradovi, polja pod usjevom, stara uma sve bi zajedno propalo. Meni je moda svejedno, ali ne mogu da uinim vie od onoga, ak ni kad bih htio. Moja braa, divovi, i ja ne smijemo da mijenjamo naa naela tebi za ljubav. Kada bih ja sada i mogao da pomjerim ruku, div etra se onda ne bi smio popeti na mene, pa bi stari div zemlje morao da razmakne svoje bore kako bi morski div mogao drugaije da se smjesti. Onda bi veliki div sunca jo davno, prije nego to je postojao ljudski crv, drugaije morao da razapne svoje zrake, a div univerzuma bi morao da d sebi drugaiji smisao. Ne moemo tebi za ljubav cijeli divovski svijet dovesti u nepriliku.

A, tako? Vi, egrti! sad se srea razbjesnila Niste mogli? Ne biste mogli? Zbog ega vi zapravo postojite? Radi vas samih moda? Zar ne treba da budete sluge, da ljudi na ovoj zemlji budu sreni? Zar vi ne treba da radite kako bi se ispunio cilj za kojim ezne ljudsko srce? emu vaa vazduasta tijela, vae ruke od etra, vaa divovska snaga, emu planete kojima se dobacujete, ako nisu sred-stva za moju svrhu? ta mi znai cijeli va svjetski poredak u odnosu na jedno razdragano lice?

A ti? ta me se tie? Ti da mi nareuje? Smij se dok moe! Imam svoje zakone, prema njima postojim. Ko ih je donio, ne znam. Zbog ega su dobri, ne tie me


se. Ne moram nikom da se pokoravam osim divovskim zakonima. Ja sam zato to jesam. Ispruim li ruku, ak i ako moram, milione ljudi potopie okean, samo ako mu budu na putu.

Dok je div jo govorio, brod se sve vie i vie pribliavao grebenu. Aneo je sada ve plakao na glas.

Nisu se uli ljudski krici uasa, nije se ula lomljava greda, ni poar koji bjesni, kada se parobrod razbio o hrid ulo se samo ridanje anela kada je vidio da brod nestaje.

Aneo sakri svoju glavu u odoru sree koja je ukoeni pogled uperila u daljinu.

Ipak, mora se pokoriti onome koji je donio njegov zakon, zar ne? upita aneo u svom svetom gnjevu.

Dabome da mora, ali on o tome ne zna nita. A meni se nije pokorio, sigurno zbog toga to sam plakala.

Ali ti si, ipak, srea i srea treba da postoji! Zna li ti to, moje dijete? Znam li ja to? Zar bih ja

imala razloga da plaem kada bi mi se divovi etra uvijek morali pokoravati? Onda bih ja drugaije upravljala svi-jetom, onda bi oni morali da rade, meni na radost. Onda bi mi morali graditi palate u vjenom proljenom sjaju, da u njima blaeno ovjeanstvo defiluje, sreno to postoji. Ali pokoravaju mi se samo ponekad, rijetko. Ja im nareujem, a da li e posluati to je utvrdio neko koga mi ne razumijemo. I on mora znati zato nije uinio da srea bude monija.

A ipak si ti najmonija meu svim anelima, o, sreo.

Jesam, istina je, kada bih smjela da se smijem. Zatekao si me kako plaem i suze, o moje dijete, suze sree,

44 Kurd Lasvic

zna li ta od njih postaje? Jednom mi je to rekao patuljak, jedan od onih koji sa ekiima tvrdim kao dijamant u noi postanja kuju budua srca. Moje su im suze potrebne da srca naine vrstima, da ne iskoe dok se izliva vrela ljudska volja. Moda zbog toga moram da budem ovako nemona.

Srea ponovo sjede na svjetlucavu kuglu, a aneo, obeshrabren, priljubi se njeno uz nju.

Onda doletje jo jedan, ovoga puta sasvim mali djeak-aneo, kojem su suze u slapovima tekle iz okrug-lih oiju. Njegov jecaj dirao je ravno u srce. Sruio se pravo u krilo srei.

ta je s tobom, moj djeaiu? upita srea i obrisa mu suze, ne zaboravivi ni nosi. Dogodila se neka velika nesrea, zar ne?

Da, jecao je aneli, da, velika nesrea. Moja sestrica, ah, moja sestrica - ah, ah!

Umiri se, srculence moje.Ona je jedina jo ostala naim roditeljima, svi mi

ostali ve smo postali aneli. Moja sestrica stajala je na kunom pragu Ali, hoe li joj pomoi, o, sreo?

Priaj dalje.Drala je svoju lutkicu u ruci, onu sa pravom por-

culanskom glavom, koja moe da se opere i njihala ju je u svom naruju, i lutka je zaspala, i onda, i onda

Ne cmizdri toliko!Onda je doao tift, zli pas i zalajao je, i sestrica se

uplaila pa joj je lutka ispala i glava joj se slomila u II sad sestrica gorko plae?Gor-ko! A aneli je plakao jo tunije i ridao sve

glasnije: Gor-ko.


Suze su se kotrljale niz srein veo, jer na njemu se suze ne zadravaju. U jednom naboru formirale su malo jezero u koje je aneli zaueno gledao, a njegove suze su i dalje tekle.

U tom tihi smijeak ozari lice sree, osmijeh koji pobijedi njenu tugu i ona se sada smijala blaeno, kako to samo srea umije.

A veliki, beskrajni svemir otvori se pred osmijehom sree velikim svjetlom, poput latica na suncu, pa ak i surovi divovi etra podigoe svoje glave. I sam je div sunca protresao svoju blistavu krunu, na ta je beskraj toplo zablistao.

Srea ustade i njena figura uzdie se mono kroz nebeske visine, a tihi zamah njene ruke uo je daleki svemir.

Pred zapovijeu sree pognuo se i div vremena i opozvao svoje naredbe iz prolosti, da sve bude u redu, u kakvom treba da je i danas.

Duhovi etra jurili su naokolo i posipali svoje zrake na polja Italije gdje su rasli gajevi pomorandi. Ponosni div oluje koji inae sijeva izmeu oblaka, skuio se izmeu ploa od cinka i uglja i protegao se u dugoj eljeznoj ici preko kontinenata i kroz more, kako bi iz sjevernog grada poruku prenio na jug.

Drveni gorostas zazveao je po umama i donio debla, a eljezni div izrastao je iz tamnog stijenja i zaario se u visokoj pei. Iz dubokog grotla promolio se crni div uglja, tu ga je zemljani gorostas istisnuo, pa ga je povezao ispod kotline. Dok je vodeni div isparavao, i nadimao se, i podizao se, i pritiskao, parobrod je sjekao more.

A kada se brod vratio, nosio je u sebi zlatne plodove

46 Kurd Lasvic

juga. Hiljade drugih divova radili su svojim monim rukama u korist ljudi, razmjenjivali su robu i crpli zlato, i gradili blistave gradske duane, i postavljali plodove iza visokih, primamljivo uglaanih izloga.

Ali u gradu gdje je sestrica slomila svoju lutku, jedan se ovjek duboko zamislio. Iao je kroz ulice i ljudi su ga pozdravljali, a on se zahvaljivao.

Ljudi su onda klimali glavama, primijetivi da ih ne prepoznaje. Gdje je bio? Daleko, iznad zemlje, gdje je srea sjedjela sa anelom i jo dalje, gdje beskrajni div prostora stoluje izmeu zvijezda. I vidio je kako duhovi etra od davnina pruaju svoje ruke da rade, kako su nagomilali sunca i kako su zaljuljali planete, kako su prokopali mora i s tekom mukom sainili male ive elije. Vidio je mnotvo pokoljenja u borbi prije nego to je on sam iznikao, bilo gdje, bilo kada, i morao da prodefiluje kroz ovu gomilu.

ta su mu oni, ta je on bio njima? ta znaju ljudi o tome da je on spoznao dugi, dugi put koji su preli od prvobitne magle planeta do ove zaposlene graanske klase? ta oni znaju o velikim ciljevima radi kojih stenju divovi? Koliko im je stalo do toga to je on vidio patuljke koji su u prostoru nestvorenog udarali svojim dijamantskim ekiima izlivajui ljudska srca? A i koja mu je korist od toga?

Njegove misli bile su daleko ispred, pa ipak su bile blizu, sasvim blizu. Bile su ovdje u ovoj ulici, meu ljudima, jer su morale ovdje da se vrate, uvijek iznova. Zato su letjele naprijed, da zaborave da su ovdje bile. Traile su u daljinama, iako su znale da to to su izgubile nigdje nee nai. A u tom traenju klackala se njegova dua izmeu


velikog, beskrajnog prostora, gdje je sjedjela srea i uskoga grada, gdje su je traili. I tako gore-dolje, dok se nije stvorio lagani ritam. Koraajui ulicama meu uurbanim svi-jetom, osjetio je bol za samim sobom, bol nalik na daleki, hladni, tihi dah samoe.

Lutam gradom i mislim na tebe,I jedino to znam je da sam svuda sm.Nema tog mjestaca koje mi ne odajeKoliko te je esto pratio moj pogled.Ovdje bismo ljubazno razmijenili veseli pozdrav,Ondje sam oslukivao tvoje drage rijeiA onamo sam samo koraao kroz prazninu.Ukoena su i mrtva mjesta na kojima sam bio,Ni srea putovanja vie ne dolazi,A i kad se priblii, to vie nije moja srea!

I dok su mu te rijei odzvanjale u uima, iz mukle daljine pojavi se svjetlosna silueta nasmijane sree, koja je upravljala radom divova etra. Ona dotae duu usam-ljenog ovjeka, pa njeno bljesnu u njoj na tren, kao sjaj krupnih, tamnih oiju. On podie pogled sunev sjaj obasjavao je ogledala izloga i zlatne plodove u njima, a vjetar je duvao oko njega kao proljeni daak stvarnosti.

Pjesnik je kupio pomorande i nastavio dalje, vidio je i prepoznao ljude koji su prolazili brzim korakom. A pored vrata vidio je sestricu koja je upravo slomila svoju lutku plakala je i gorko jecala.

Pjesnik posegne u tanu i da djetetu uglaanu pomorandu. Dijete ispusti lutku i udei se dograbi voku,

48 Kurd Lasvic

a suze mu presahnue. Gledalo ga je velikim, tamnim oima koje je poznavao, a preko djetetovog lica pree osmijeh, osmijeh tako sladak kako se samo srea moe smijati.

Ponovo je sijao osmijeh na licu usamljenika.uo je to aneli, tamo gore, i jecao je i smijao se,

a srea i nebo smijali su se s njim. Meutim, veliki aneo koji je ve posjedovao

mudrost, pogleda sreu svojim razumnim oima i ree joj:

Ne razumijem. Gdje narodi pate, gdje hiljade tuguju, gdje se odluuje o sudbini ovjeanstva, tamo te divovi etra ne sluaju, a sada rade u strahu, kao robovi, da bi na vrijeme dostavili jednu pomorandu.

Jer sam se nasmijala, ree srea sa sjajem u oima.Ali zato si se nasmijala?Znam li? Zna li ti mjeru patnje ili radosti?Ali pokrenuti cijeli jedan svijet zarad osmijeha

djeteta!Zar ne zna da je to boiji osmijeh?


Tri klina

Livada i borova uma lijevo i desno livada isuena julskim suncem, uma osakaena od najezde gusjenica i beskrajna prava dvostruka linija u sredini po kojoj grmei hita oblak od dima i praine.

Brzi voz kretao se najveom brzinom kao da eli da to prije pobjegne iz ovog kraja. Konano iz daljine izroni neto nalik na breuljak, smreke udjenute meu borove i usamljena kuica skretniara promakoe poput britkih linija, onda nekoliko kratkih udaraca i vidik prekri otra krivina.

Je li ovdje bila stanica? upita putnik prenut iz sna.Samo skretnica, ree gospodin koji je sjedio pre-

koputa. Dionica je prepravljena, krivina je bila preuska za brze vozove.

Poznajete ovaj kraj?Mislim da da, itavo proljee sam bio ovdje.

Uostalom, stan kod umara je veoma zgodan. Sad ponovo moram ovamo. Sjutra poinje mjerenje iza robeka.

robek? upita onaj prvi. ta je to?

50 Kurd Lasvic

Ruina, tamo gore ako pogledate pozadi, vidite li? Upravo smo je proli.

Nikad nisam uo za to.Ne znate priu o klinovima od robeka? Tamo gore

ivi utvara.Ne interesuju me takve prie, svaka je ista pro-

mrmlja putnik i zavali se u sjedite.Svejedno nemam vremena da Vam je ispriam, ree

zidar upkajui svoju gustu sijedo-plavu bradu. Sad izlazim.

Pa krenu da pakuje svoj dugi platneni mantil.Svako dijete u kraju znalo je po emu je ruina poznata.

Istina, ovdje i nije bilo mnogo djece, izuzimajui umarev dom i kue nekoliko drvosjea, prijeko u Nidertajnu. Uopte, u cijelom kraju nije bilo mnogo ljudi, ali su svi znali da je posljednji vitez od robeka bio uklet da poslije smrti, do dana dananjega, luta okolo u obliju sivog patuljka. A znali su i kako bi mogao biti spaen. Kome bi to polo za rukom, taj bi pronaao svoju sreu. udno je da to, ipak, jo nikome nije polo za rukom, jer nije svako imao osobine koje su za to bile potrebne, ili okolnosti nisu bile povoljne, ili bi mu neto promaklo prilikom izgo-varanja maginih rijei, ili da, i to je moglo ponekog da sprijei nije istinski vjerovao u priu, u koju je svako bio spreman da se zakune.

A bilo je sasvim jednostavno. Na mjeseini, u noi osme nedjelje nakon Svete

Trojice, trebalo je samo popeti se do ruine robeka, ispred vrata oronule kule rairiti na zemlju jednu maramicu, pokucati na zid i onda lagano nainiti devet koraka unazad,


pa tri puta uzviknuti: Tri i slobodan si ti!. Kada se, sa odgovarajuom pauzom izmeu povika, i trei put zaori isti, pojavie se u to nema sumnje gospodar od robeka u obliju sivog patuljka i na maramicu e poloiti tri zlatna klina, zbog kojih je i proklet. On ih je, naime, uzeo iz kovega svoje prababe s namjerom da ih prokocka. A onaj u ijem su posjedu ova tri klina, mogao je da zaeli tri elje. Kada bi bacio klin, izgovarajui pritom svoju elju, odmah bi se desilo ono to je poelio. Kada baci i trei klin, duh bi bio osloboen.

Skretniar u usamljenoj kuici bio je stariji ovjek. Nije umio da se snae sa novim elektrinim ureajima na blok stanicama. Zato su mu dali postaju na kojoj nije morao da radi nita drugo osim da redovno obilazi jednu dionicu.

Kada je brzi voz prozujao, stajao je pored svoje kuice drei u ruci zamotanu signalnu zastavicu. S bojaljivom napetou usmjerio je pogled na prozore vagona, moda e se neki otvoriti, moda e neko mahnuti maramicom znaka nije bilo. I dok je pogledom pratio i posljednja kola, njihov zadnji kraj ve je urno nestajao u narednoj krivini.

Skretniar je jo dugo stajao zurei u daljinu. Tek ponekad njegove grudi bi se snanije podigle, gonjene uzdahom.

Koliko stotina ljudi proleti svakoga dana pored njega! Ujutro su vidjeli sunce kako se die iznad mora, a uvee e ih isto to sunce obasjati sa snjenih obronaka, za svega nekoliko sati okruie ih buka velegrada, dok on nepo-sredno uz put svjetskog saobraaja stoji sam i odsjeen od

52 Kurd Lasvic

talasa ivota. Nita ne dopire do njega osim jednolinog signala zvona i zveketa tokova, a oni mu nisu donijeli nikakve novosti. Pogledao je na sat. Voz je sigurno ve odavno stigao na sljedeu stanicu. Da li je donio pismo? Vie od tri sata potrebno je da pismo od tamo stigne do njega, a danas, poto je nedjelja, pota uopte ne ide.

Paul, zau se povik sa otvorenih vrata kolibe. On ue. U staroj naslonjai pored malog prozora

sjedjela je umorna ena sijede kose i tunih crta lica. Listala je kalendar.

Nije bio u vozu? pitala je.ovjek odmahnu glavom.Sigurno bi mahnuo, ree ona. Dan i no brinem.

Ve je etiri nedjelje od kako je stiglo pismo. Jue je bilo etiri nedjelje, a htio je da za etiri nedjelje ve bude kod nas. Sa enom i djetetom. Dragi mii, ah! Ali svakoj nevolji doe kraj!

Ne vjerujem, ne vjerujem! ree ovjek i svali se na klupu pored pei. Bila bi to prevelika srea. Ne mogu da se oslobodim tvog sna o eljeznikoj nesrei.

O, Boe, o, Boe, i to u posljednjem trenutku, zar bi trebalo da ga tako izgubimo, naeg Ota! Dvanaest godina je na putu, deset godina nismo od njega uli ni glasa, do sad, do prije etiri nedjelje. Dobro je, doi e ponovo, i sad da ga izgubimo? Istina je, prijeti mu neka nesrea, ali moe se sprijeiti. Zna i moj drugi san, onaj o sivom patuljku. Svaki put kada ga sanjam, to znai neto dobro. Trebalo bi to da uradi!

Gluposti, pusti me na miru sa tim.ak i kada bi bila glupost ne moe da kodi. Danas


je osma nedjelja po Trojici, mjeseina je, pun mjesec, danas bi moglo da se obavi ono sa robekom. Pa ako ne bude nita, bila je to samo etnja.

To je iskuavanje.Trebalo bi da rizikuje. Kad bih samo mogla da

hodam, ja bih to odmah uradila. Ali sa stopalom na koje hramljem, vie se ne mogu popeti na brdo.

utala je. Onda poe ponovo: Da se ba tako pogodi i dan i mjeseina i to ba sa naom najveom eljom! Toga ja ne mogu da se oslobodim. Kada dobije zlatne klinove onda odmah moe da poeli da Oto zdrav doe kui. Onda mu se vie nita ne moe dogoditi. Uini to za mene, da se smirim!

Stara, zna da ja ne vjerujem u to, zato i nema vajde od toga. Samo da me bude stid od samoga sebe.

Uini to meni za ljubav, ja vjerujem u to.Kada ne bi bilo tog sna, na to ne bih ni pomiljao.

Ali tvoji snovi, ima neto u njima to je istinito. Uostalom, ja ne mogu da se udaljim sa dionice.

Danas moe, slobodno. Teretnog voza danas nema, a kurir dolazi tek u dva. A ve u jedan moe da bude ponovo ovdje.

ovjek je punio lulu i utao. I Flike se vratio, poe ena iznova. Vjerujem da

je bio pripit, psovao je. A iza, u bunju ekao ga je crni Mihel. Momci su neto naumili. Htio je da ti se osveti, rekao je Flike, zbog tebe je otputen iz slube. I na tvojoj se dionici nekad neto moe dogoditi.

Nije istina da sam ga potkazao, mada nikada nije radio svoj posao kako treba. Vidi li, tek sad nikako ne

54 Kurd Lasvic

mogu da odem kada loi momci dangube u blizini. To to su Mihela ponovo pustili na slobodu je prava nesrea.

Nita se ne moe dogoditi. Ti si tu, da obilazi svoju dionicu, vie od toga ne moe da uini. Ali sada prvo mora pravo do robeka. Kada ima klinove, Flike ti ne moe nauditi, a Oto, sa sreom, sjutra dolazi kui. Uini to, Paul, uini, Otu za ljubav!

Ali to je glupost, promrmlja ovjek sebi u bradu. Mada to vie nije govorio naglas.

U tamni sumrak, mjeseina se prosula preko brdo-vitog pejzaa, ravnica na sjeveru izgubila se u maglovitoj daljini. Vazduh je bio nepomian. Tu i tamo poneki olujni oblak klizio je kroz julsku no.

Srebrne zvijezde blistale su na liu brljana koji se uspinjao uza zid ruine robeka, neprozirne sjenke pro-micale su izmeu pruga svjetlosti. Jasno vidljiva uzdizala se potpuno osvijetljena strana stare kule. Crn iznutra otvor vrata zijevao je kao mrani ulaz u tajnovitu no.

Skretniar se tromo uspinjao klimavim kamenim stepenicama nekadanjeg plemikog zamka. Ostavi bez vazduha, naslonio se na zid i uperio pogled ka ulazu u kulu. Nekoliko slijepih mieva jurilo je tamo-amo, inae ni glasa. Naslonjen na zid, ovjek je dugo ostao nepomian. Odjednom se prestraeno uspravi. Iz kule se jasno ula lupa, kao kad se obruava kamenje. Jato slijepih mieva izlete kroz otvor, a onda ponovo sve utihnu. Koniar se pribra i zakorai lagano ka vratima kule. Mogao je da osjeti kako mu bije srce, nije se usuivao da pogleda unutra u kulu dok je pred vratima irio svoju maramicu i tri puta kamenom pokucao na zid. Onda se polako vrati unazad.


Njegovi koraci kripali su po krenjaku koji je sa ruine zasuo tlo, inilo mu se kao da iz kule odgovara ista kripa. Poluglasno brojao je korake. Onda zastade i brzo povika, kao da je elio da prekrati kolebanje: Tri i slobodan si ti!

Glas se muklo odbi od zid. A sve drugo ostade nijemo. Nakon nekog vremena on viknu i drugi put. Ponovo tiina. Kao za sebe on zavrtje glavom da ga sad neko uje, svi bi ga ismijali. Ali ko bi ga mogao uti? Onda pomisli na svoju enu, na sina, uperi pogled u vrata kule i po trei put uzviknu glasno:

Tri i slobodan si ti!Istog asa uz strahovit krik odskoi unazad i rukama

se grevito uhvati za ostatke zida. Tiinu noi prekide snana lomljava, bijeli oblak podie se iz vrata kule i odlebdje sablasno na mjeseini, a u procijepu vrata pojavi se jasno osvijetljeno sivo, patuljasto oblije. Koniar osta bez daha, ne mogae da prozbori ni rije. Ne, nije se pre-vario, jasno je prepoznao sivi mantil male prikaze, lice sa bijelom bradom, glavu prekrivenu sivom kapuljaom. ovjek i patuljak stajali su jedan prekoputa drugog ne pomjerajui se. Onda patuljak lagano podie desnu ruku, svjetlucavi predmeti padoe na maramicu i u sljedeem trenu prikaza nestade.

Svuda tajac. Oblaci se razmakoe, otvor vrata zijevao je prazan i mraan kao i prije.

Skretniar je za tren mislio da sanja. Pribra se i prie maramici. Vidio je ta blista na mjeseini. Krv mu udari u glavu, obuze ga uasan strah, vie nije znao ta radi, pa zgrabi maramicu i pojuri nizbrdo. Kamenje je prtalo pod njim, bjeao je ne znajui kuda, kroz umu, sve dok nije

56 Kurd Lasvic

stigao u podnoje brda tu pade iscrpljen na jedan kamen i pokua da se sabere. U ruci je jo uvijek drao zamotanu maramicu jasno osjeajui klinove u njoj, ali nije imao hrabrosti da je otvori. Kroz glavu mu je prolazilo avolska utvara, donosi nesreu!

U bunju neto zapucketa. On skoi. Gdje je uopte? Na kojoj je strani pruga? Zaboga njegov posao! Bilo je krajnje vrijeme da krene u obilazak. Samo da sada ne zaluta! Zabi maramicu u dep i krenu naprijed. iblje je bilo gusto, tuda nije mogao da proe, morao je na drugu stranu. Ledeni znoj oblivao mu je elo, potra uzbrdo, pa nizbrdo konano, pruga je bila tik do njega. Pope se gore i stade na stari kolosijek. Skretnica koju je najprije morao da provjeri vie nije bila daleko. Ona je vodila od novog do starog kolosijeka, na kojem su vozovi prije rekonstruk-cije prolazili otrom krivinom. Sada je iznad, nekoliko stotina metara dalje, napravljen kamenolom, odakle se odvozi graevinski materijal. Zbog toga je taj kolosijek i ostavljen.

Dok se pribliavao skretnici, eljezniara spopade novi strah. Lampa je bila ugaena. On jasno razazna da je skretnica namjetena na mrtvi kolosijek. Na pravom ko-losijeku stajao je neki ovjek i pravio se da neto radi. Skretniar ga zovnu.

U istom trenu osjeti kako ga neko zgrabi od pozadi, ovjek sa kolosijeka doskoi sprijeda i prije nego to je znao ta ga je snalo, iscrpljenog skretniara savladae i vezae mu usta tako da ne moe da vie. Oigledno je sve bilo briljivo pripremljeno. Ona dvojica odvukoe veza-noga na stranu, u umu pored novog kolosijeka, i ostavie


ga tamo da lei poeljevi mu podrugljivo laku no. U nemonom bijesu trgao je poveze. Uzalud! Stra-

hotne slike rojile su se u njegovoj dui. Za najvie sat vremena trebalo bi da proe noni brzi voz. Naletjee na mrtvi kolosijek, strovalie se u provaliju! A u njemu i njegov sin sigurno!

Zar nema nikog da pomogne?Okretao se tamo-vamo, dok ga snaga nije napustila.

Onda je ponovo leao miran, muei svoj um. Molio se iz dubine due, oko njega se nita nije pomjeralo.

Mjesec je sve dalje i dalje promicao kroz grane. Pomoi niotkud? Jo jednom! Zar ne bi trebalo da konopci popuste?

Na silu trgnu ruku uvis i osjeti otar bol, rasjekao je kou Ah! Klinovi! Klinovi tek sada se ponovo sjetio toga. Kada bi to samo bilo istina! Kada bi mogao da dohvati samo jedan klin!

Osjeao ih je pod prstima. Spolja je mogao da dotakne jedan vrh, probijao je maramicu i dep Napregnuvi sve svoje snage mogao je da izvue jedan klin! Je li zlatan? ta on zna samo ga baci u stranu i pomisli: Kad bih bio slobodan!

Ruka mu iskliznu iz konopa kojim je bilo vezano njegovo tijelo, mogao je da dohvati no. Presjekao je stege, skinuo povez sa usta. Nije mogao da vjeruje.

Istina je dakle! Patuljak je imao arobnu mo?Slobodan! Pojuri prema ivici ume. Odavde nije

mogao da vidi skretnicu, ali je u blizini sijalo svjetlo sa jedne kuice. Moda jo ima vremena da spasi, da upozori!

Skoi na eljezniki nasip prekasno! Muklo klo-

58 Kurd Lasvic

paranje tokova u daljini iza sebe je ve vidio svjetla voza za manje od minuta dogodie se nesrea.

O, kada bi mogao da zaustavi voz! Kada bi se desilo udo, da se voz zaustavi drugaije se ne moe spasiti!

U toj nevolji, on posegnu za drugim klinom.Oprosti mi Boe! promrmlja. Da stane voz!I uj tokovi se zaustavljaju, voz vidno usporava

svoje kretanje. Maina, istina, i dalje dahe i radi istom snagom, moda i ee, jo urnije se guraju oblaci pare, pogonski toak okree se kao podivljao, ali tokovi stoje mirno, voz se ne pribliava, ne moe da savlada blagi nagib, kao da je neko navalio teak teret na njega. Sasvim polako, bez zvuka, sablasno, jedva primjetno jezdi naprijed, dok mu skretniar tri u susret bez daha.

Evo ga na skretnici. udo nad udima! Skretnica stoji kako treba. Lampa istina jo uvijek ne sija, ali skretniar se na bljetavoj mjeseini jo jednom uvjeri da skretnica stoji kako treba. Nema prepreka na inama sve je u redu.

Onda, u vrtlogu udnovatih zbitija, pomisli ponovo na sebe, na svoju arku elju, na svog sina, na obeanje koje je dao eni.

Ako srea treba da doe, sada je vrijeme. Pa zgrabi i trei klin, baci ga preda se i povika:

Vrati se, sine na!I vidi uda, voz se ponovo pribliava, tokovi se

ponovo kreu, ine grme pod njima, voz dolazi kao da se nita neobino nije dogodilo. Sigurna, maina skree na pravi kolosijek.

Skretniar se izmakao unazad i zuri u prozore. A u


posljednjem vagonu, u osvijetljenom kupeu kraj otvorenog prozora stoji njegov sin!

Oto! Oto!Je li to stvarno bio on? Da, da, nije privienje, jasno

ga je prepoznao. Jo zuri za vozom, ija su svjetla ve nestala. Onda potra svojoj kui. ta zapravo treba da uradi, da, tano, mora da upali svjetlo. I I majka mora da zna. Da li ga je i ona vidjela?

Uskim obodom uz ine tri ka svojoj kui. A onda, odjednom neko viknu put njega:

Stani! Pazi! Polako!On pogleda gore.Iz iskopine na eljeznikom nasipu uspravi se siva

figura patuljak! Patuljak!Skretniaru se zavrtje u glavi. Htio je da ostane da

stoji, ali nagazi na meku, klizavu masu, poletje i pade. Oblije iz rova uspravi se. Polako, polako, ovjee! Nisam ja vitez od robeka.

On je spaen!ovjek izae iz rova i pomoe skretniaru da ustane.

Niste se povrijedili? Ne? Pa i ja sam isto proao, okliznuo sam se i skliznuo u rupu. Upravo sam htio da malo oistim odjeu.

Skretniar doe sebi.Zaboga, kako ste me prepali! Kako sam mogao da

znam da ste to Vi, gospodine majstore!I ja sam se isto tako prepao. Ali, sm sam kriv. to

sam morao da zbijam glupu alu ne ljutite se na mene, veliki sam strah preturio preko glave, kad Vas nisam naao na inama, pa sam sm ispravio skretnicu. Zamalo ga avo

60 Kurd Lasvic

nije ponio!ta? Vi ste ispravili skretnicu?U zadnji tren. Ovi smrekovi gubari Ali, hajdemo

obazrivo dalje uz nasip do Vae kuice, da se umirite. Znate li zato ste pali? Zato sam Vas dozivao?

Sad vidim i sam. Proklete gusjenice jue sam u umi vidio cijelu kolonu.

Da, gusjenice smrekovog gubara, Liparis monacha, bue smreku, prodiru nam umu. Kreu se, i po nekoliko miliona u jednoj koloni. A noas im je ba palo napamet da etaju pored eljeznikog nasipa.

Odvratno, ne moe se zakoraiti.A to je samo mala bona kolona, sad smo je ve

proli. Glavna kolona je dolje, malo dalje, iza Vae kuice. Ide preko kolosijeka, i treba da zahvalimo Bogu to je tako. Da nisu zaustavile voz, ko zna da li bih na vrijeme spustio skretnicu, bila je gadno zaglavljena klinom. Ali ove betije podmazale su ine kao uljem, da ni najsnanija maina ne bi mogla da se popne uzbrdo.

ta? Kako? pitao je skretniar zamuckujui. Gus-jenice su Ali klinoviI sami ste Gospodine majstore gore na ruini

Da, da, naalost. ujte, podrazumijeva se, ako ste pretrpjeli neku tetu, sve u Vam nadoknaditi. Ve sam dovoljno kanjen time to sam se prestravio.

Stigao sam, dakle, negdje predvee kod umara. Boanstvena mjeseina namamila me da se popnem do ruine. Sjedio sam tamo cijeli sat. Predivno! Odjednom, ujem kako se neko penje uz brijeg. Pomislim, ta bi sad bilo ko traio ovdje? I pade mi na pamet pria o sivom


patuljku. Trebalo bi da je Izraunam, osamnaestog maja bili su Duhovi. Tano, danas je osma nedjelja po Trojici, a jo i pun mjesec. Aha, pomislih, sad e vidjeti.

Uvuem se u otvor kule i stavim kapuljau. I odmah zauh arobne rijei. avo mi ne dade mira i ja pomislih, da nemam neto kod sebe to bi liilo na klinove? Potraih u depu i taman naoh nekoliko mesinganih eksera. Ostatak znate.

A onda streknuh kad sam Vas prepoznao dok ste jurili niz brijeg. Prepao sam se, ovjek e izgubiti glavu i propustie smjenu! I pomislio sam na prugu. Pa krenuh za Vama. Ali Vas nisam mogao nai. Traio sam Vas u kuici, niste bili tamo. Onda mi na pamet pade skretnica. Potrah uz kolosijek. Kad tamo, lampa ne sija. A prije je sijala, jasno sam vidio odozgo. Dadoh se na posao i, hvala Bogu, uspio sam da zavrim. A gdje ste Vi nestali?

Mene su vezali, a oslobodio sam se pomou klinova! Ali, gospodine majstore, ako je sve tako bilo, to sa eljom takva sluajnost da sam se sm od sebe oslobodio, da su voz zaustavile gusjenice, ako to uopte nisu uinili zlatni klinovi, onda, na kraju, ono nije ni bio Oto

Bijel kao le skretniar je zurio u majstora, koji ga je upitno gledao.

Znai Oto se nije vratio? uzviknu skretniar i zastade kao ukopan.

Oto, Oto! uzviknu glas. Gdje si se zadrao, Paul?Skretniareva ena izae iz kuice hramajui. Vidjela sam, bio si gore. Oto je bio u vozu, pre-

poznala sam ga! Voz je proao sasvim polako vidio me je bio je to Oto! Oto!

62 Kurd Lasvic

Zaklon

Bio jedan brdski obronak. Brojni panjevi suili su se na njemu, a crveni naprstak rastao je iz krevitog tla, u podne izloenog arkom suncu. Na ivici ume zelenjela se bukva irokih grana. Tek pokoji zrak uspijevao je da se probije kroz granje i padne na raireni suncobran koji je stajao na zemlji.

Obavivi vrsto najniu granu bijelim rukama, zla-tooka vilenjakinja leala je na njoj i ljutila se. Jer nije mogla da vidi ta je ispod suncobrana, a mora da tamo nekog ima, jer vidjela je par izama kako vire iza tog zaklona, a izme ne idu same po umi. Kada se sve umirilo, vila pomisli: spava. I nagnu se nadolje, podie tiho rub sun-cobrana i pogleda iza njega. Ali onaj iza suncobrana nije spavao, nego je velikim oima gledao iznad sebe, u svoje sopstveno, daleko, blistavo plavo svjetsko nebo koje je uvijek nosio sa sobom i koje je mogao da rairi gdje god zaeli. To je bio njegov zaklon.

Nije se zaudio to sada vidi zlatne oi vilenjakinje. Ona je, meutim, bila iznenaena pa ree:


Izvinite, molim Vas, samo sam htjela da vidim, da li tu spava kopa blaga.

Ne vjerujem, odgovori ovjek. Milo mi je to je tako, ree vila.Ljubazno od tebe, draga vilo. Ali, smijem li da te

pitam, zato trai kopaa blaga?Ne traim ga, samo sam htjela da vidim da li je jo

uvijek onako glup. Zar nee da skupi suncobran?Za sad jo ne. Osjetljiv sam, naime, na zlatne oi, i,

ako dozvoli, ostavio bih suncobran rairen sve dok ne saznam ta je to bilo sa kopaem zlata.

Vilenjakinja se nasmija i sjede na granu.Sasvim prosto, ree, vidjee odmah da ti zlatne

oi nee uiniti nita naao. Ali ko god poeli da ih ima, proi e isto kao kopa.

A to znai?E pa, neu da kaem.Misli ta eli, lijepa vilo, ali ja ti ne vjerujem ni

jednu jedinu rije. A zato ne?Jer nisam tako glup.Pa zatvori suncobran.Prvo kai!Kopa zlata je bio ovdje, ree vila, leao je pod

drvetom i molio me da siem, ali meni se nije silazilo. Onda je on htio da zna, ta bi morao da uradi, da budem njegova. Rekla sam mu da svako vee, prije nego to poem na spavanje, ostavljam svoje oi u velikoj elinoj krinji zakopanoj na obronku, duboko ispod cvjetova crvenog naprstka. Ako je iskopa prije nego to sunce izae, imae

64 Kurd Lasvic

moje oi i ja bih onda morala da postanem njegova. Onda je on cijelu no kopao i kopao, i uz neizrecivi napor u praskozorje je izvukao krinju i obio je. A kad ju je otvorio, bila je prazna. Bio je jako bijesan, doao je ispod bukve i vikao na mene. A ja sam mu rekla da bi trebalo da se strpi i da sad samo treba da krinju tokom dana ponovo zakopa i onda e sigurno uspjeti. E onda je on, po aropeku, zakopao praznu krinju i po noi je ponovo iskopao, a ona je i dalje bila prazna. To isto neumorno radi stalno iznova. Zar nije dirljivo, kako mi vjerno slui?

A zato je prazna? upita onaj sa suncobranom.Zato? Pa zato to ja oi uopte ne stavljam unutra.Au, pa ti si onda jedna podla laljivica.Fuj, ree vila, kako moe to da kae? Ja ne mogu

da stavim oi u krinju, to je ono ega bi kopa zlata i sm morao da se dosjeti. Uostalom, moje oi uopte i nisu zlatne.

U to ovjek pod drvetom sklopi svoj suncobran i pogleda uvis, vilenjakinja je ispruila ruke i svojim zlatnim oima sijevala put njega, poelio je da skoi u vis. Ali, sreom, pritisnu suncobran i ovaj se ponovo ugura izmeu njih. ovjek se spokojno baci na zemlju i ree:

Znam ja tebe, lijepa vilo, ako eli da me ponovo vidi, morae da doe pod moj zaklon.

uvau se, uzviknu vila ljutito. to ne skupi glupi suncobran? Sunce uopte vie ne sija.

Dobar je i protiv kie. To je zaklon za svaki sluaj, a pod njim je veliko, prostrano, predivno nebo. Kad sie, moi e da ga vidi.

Ali kia ne pada. Kai mi, ta e ti kiobran?


Dokle god imam zaklon, imam sopstveni svijet, gdje sve pripada meni, i niko ne moe da mi smeta. A kad ga ne bih imao Ma, sluaj, ispriau ti jednu priu.

Bio jednom jedan ovjek koji je ostavio svoj kiobran na stranu. A kad je izaao da vidi da li e skoro smak svijeta, rasijan, ponio je u ruci svoje srce. To mu nije kodilo, osjeao se dobro sve dok je sijalo sunce.

A onda je naiao oblak, i za njim jo jedan, i poto oblaci nita bolje ni ne umiju pala je kia. Padala je neko vrijeme, i jo nekoliko sati poslije toga. ovjek je drao srce nad glavom i srce je omekalo, omekalo kao ljiva.

ini mi se da je taj ovjek jo gluplji od kopaa blaga, ree vila.

Jeste, ali posluaj dalje. U potoku su se igrale zlatne ribice i dok je ovjek prolazio obalom, bi mu ao to e se jadne zlatne ribice skvasiti od kie. Zato je drao svoje srce iznad njih, da im se ne spere boja, jer nije znao da li su prave.

Pa mu je srce postalo jo meke, kao pelena, i mogao je da ga iscijedi.

To je i uinio. A kada je kia prestala, htio je da ga okai da se sui. To nije bilo teko, jer je srce imalo rupu, bez nje ne bi toliko ni prokinjavalo. Ali bar je moglo lako da se okai. ovjek je samo trebalo da nae neto o ta bi mogao da okai svoje srce.

Dok je tako traei koraao pored potoka, vidio je dva drveta kako se zelene i cvjetaju rasko prava. Ali to znai da se jedno vie zelenjelo, a drugo je vie cvjetalo, a da je rasko bila samo jedna, i o tome je ovjek razmiljao.

Ono drvo na kojem je bilo mnogo zelenog lia,

66 Kurd Lasvic

mahalo je svojim granama, na njih bi mogao okaiti svoje srce, da ponovo ovrsne i razveseli se. Grane su rasle, penjale se u vis i plele se u prelijepe vijence. Zlatne vrpce leprale su na njima, a sunce koje je sijalo visoko iznad dodirivalo ih je svojim zracima, pa se inilo kao da se na hiljade zvijezda, dok sijaju same od sebe, sakrivene igraju na drvetu. Naizmjenino svjetlucajui izgledale su sve svjetlije i ljepe, dok su se vijenci sve primamljivije na-ginjali.

U pjesmi ptica koje su leprale ovo proslavljeno drvo bilo je svijet, jer veliko i slobodno stoji u vjenom etru, a njegovi vijenci traju due od bilo koje krune. Jedna stara sova na to zakoluta oima i pomisli to je u svakom sluaju velianstveno drvo. ak je i mjesec kazao da nema nita bolje od kolutova koje komete prave oko sunca. 1

I ovjek okai svoje srce o drvo.Grane su se njihale i uspinjale se sve vie i vie,

izmeu vijenaca i zlatnih vrpci. Srce je jarko svjetlucalo na sunevim zracima, ali

nije htjelo da ovrsne. Kada je dospjelo na jedan vijenac i tu se smjestilo, sova se nakalja i ree: pozadi bi mu bilo jo ljepe. A kada se srce okrenulo, zanjihao se vijenac i ono pade na jednu od niih grana.

Tako proe neko vrijeme i srce konano poe da se sui.

Na drugom drvetu, koje je ustvari bilo grm, cvjetale su crvene, bijele i ute rue. U raskono drvo gledale su enjivo uarenim, slatkim, enskim oima, a njihovi 1 Igra rijeima na njemakom jeziku rije drvo je dio sloenice koja znai kolut (prim. prev).


mirisi uzdizali su se kroz njegove grane poput proljenog daha. Onda jedna mlada batenska rua otkri svoje fine blijedo-ute listie i zagleda se duboko u ovjekovo srce, ba tamo gdje je bila rupa. Mora da se i srce zagledalo u ruinu krunicu, ba kada je ponovo trebalo da se popne na sljedei vijenac. I kako nije pazilo, promailo je granu i upalo u potok.

E tu se tek temeljno skvasilo.ovjek onda skide izme, zagazi u potok i upeca

sopstveno srce. Sada svoje srce okai na ruin grm. Okai ga na batensku ruu, ali njeni listovi otpadoe

i rua poe da vene pod teretom.Sa gole stabljike srce je skliznulo u otvorenu krunicu

jedne tamno crvene cvasti i crveno srce i crvena rua srasli su na suncu kao jedno.

Dri me, ree srce, da se ogrijem na odbljesku ara iz tvoje purpurne krunice.

Rua se obradovala nakitu i obradovala se zlatnom zaklonu, koji je sa raskonog drveta bacao sjaj na srce koje kuca. I mislila je da joj srce dobro stoji, i da bi jo bolje vidjela koliko je lijepa sa ovim novim komadom nakita, sagnula se duboko, do vode, kako bi sebe i svoju sreu ogledala u potoku.

Ta boja mi dobro stoji, ree rua, a ovako neto nema nijedna druga.

I u to se nad ogledalo vode nadvila tako duboko da se srce ponovo sasvim skvasilo.

Dri me, povika srce, jer ne mogu da podnesem vodu.Rua se uspravi i obradova se to srce jo uvijek vrsto

visi. Na zlatnoj svjetlosti srce se ponovo zaari i pripi se

68 Kurd Lasvic

vrsto uz ruu. Slatki zvuci odzvanjali su iz srca, tako da su svi mislili da tamo dolje slavuj pjeva svoju ranu pjesmu svoje cvjetne oi uperili su u susjetku kojoj su zavidjeli.

A rua je mislila: zaista je mono posjedovati ljudsko srce, pogotovo kad mi crvena tako dobro stoji. ista je besmislica da mu voda moe koditi; srce uvijek neto umilja. A ja zato i postojim da bi mi crvena dobro prista-jala. Na posljetku, ako mi je srce zaista privreno, zato se ne bih radovala kako izgledam. Jesam li mu ja ponudila mjesto? Imam li obavezu prema njemu? Treba li da imam obzira? Ne pada mi na pamet da mu dozvolim da me tiranie! emu slue srca, ako ne ruama? Ogledau se jo jednom u potoku.

Rua se ponovo nagnu nad vodom, sve dublje i dublje, i ogledalo vode joj jasno pokaza blistavo srce kako se prestraeno i drhtavo pripija uz nju. Jer nita drugo nije ni moglo da uini.

Rua se naginjala sve dublje naprijed, sve dok srce nije zaronilo u vodu.

Talasi ga otrgnue s rue i potok ga ponese nizvodno. Rua, osloboena tereta, odskoi u vis, a kapljice, arene od svjetla, prsnue oko nje. Sunce zae i rua zaspa ne znajui da nikada vie nee uti slavuja.

ovjek je u mraku tragao za svojim srcem i kada ga je, sreom, naao izmeu jednog raka i jedne krastae, on ga briljivo oisti, kroi na livadu gdje su vilenjaci ve plesali na mjeseini i pogleda u zvijezde vie od svakog drveta.

Onda uze svoje srce i baci ga u zrak.I srce dobi krila i poletje u visine, sve vie, i vie


A ovjek se vrati u grad i kupi sebi novi kiobran; sveano je obeao da nikada vie nee zaboraviti ovaj novi, vrsti zaklon. I to e obeanje odrati.

Kada je ovjek pod suncobranom zautao, vila ree: A srce, gdje je ono dospjelo?

ovjek ne zna, odgovori joj ovjek.Utoliko bolje, uskliknu vila i pljesnu rukama. Sad

si mi taman, sad smo jedno za drugo! Dolazim!Pa skoi s drveta, skliznu pod njegov zaklon i poljubi

ga.

70 Kurd Lasvic

Odbjegli cvijet (Pria s Marsa)

1910.

ta ti fali, moja Dukice? ree mala Ha. eli li vie sunca, ili da ti navuem oblai?

Ha nije priala sa drugim djetetom, niti sa svojom lutkom, ve sa biljkom tamno crvenih cvjetova, koja je, sa dva okrugla lista vea od glave malene Ha, stajala u njenoj sobi. Ova se biljka zvala Dukica. Njihala je drke njenih listova i cvjetova tamo-amo i pritom mogla da uje zvuke nalik na pjevanje. Ha je tako razumjela ta cvijet eli da kae.

Dukica i djevojica nisu, naime, ivjele na zemlji nego na planeti Mars. Tamonji stanovnici, Marsovci, ba kao i tamonje biljke, daleko su napredniji od zemaljskih. Marsovci odavno znaju da su i biljke duevna i osjeajna bia, a i nauili su da razumiju pokrete i zvuke pomou kojih tamonje biljke razgovaraju.

Tuna sam, pjevala je biljka, znam da si ti dobra prema meni, ali ja sam prije bila slobodna planinska biljka,


a sad sam ovdje zarobljena. Otrgli ste me iz cvjetnog kanjona gdje sam ivjela sa svojim roacima. Sada je vrijeme cvjetanja i moji cvjetovi ele da se otrgnu i slo-bodno odlete da bi se spustili na zemlju i tamo ponovo pustili korijen.

Ali Dukice, tako sam se silno radovala to sam te konano dobila! Ne, ne mogu da pustim cvjetove napolje. Ali mogu da im donesem svjeu zemlju, da mogu da puste korijen.

Ne, Ha, od toga nema koristi. Oni moraju na slobodu, i ako me ne pusti, morae da odlete bez tvoje dozvole.

To neu dozvoliti, Dukice. Prozori i vrata su zat-voreni. A odmah u ti nabaviti i svjeu zemlju. Samo budi dobra!

Ha izae. Nakon dueg vremena vrati se nazad u pratnji svog tri godine starijeg brata Haja, koji je vukao ogromni sanduk pun zemlje. Dok se jo muio da sanduk provue kroz vrata, razabra da je Ha ispustila krik, a iznad njega zalepra neto nalik na dvije velike, ute i zelene svjetlucave ptice. Bili su to Dukicini cvjetovi, koji su se u meuvremenu oslobodili. Letjeli su istur

Documents

Univerzalna Biblioteka i Druge Price, Kurd Lasvic, Aquamarine Press 2014