Stephanie Laurens - Preljubnikova Zakletva

8/20/2019 Stephanie Laurens - Preljubnikova Zakletva

1/273


2/273


3/273

Zavjetovao se da se nikada neće oženiti. Za razliku od drugih muškaraca iz obiteljiCynster, Vane se nikako nije želio vezati uz samo jednu ženu, koliko god ona bilaočaravajuća. Impozantno ladanjsko zdanje Bellamy Hall činilo mu se kao savršenomjesto na kojemu bi se mogao privremeno skloniti od londonskih udavača, no kadaondje upozna neodoljivu Patience Debbingon, shvatit će da je ona njegova pravaljubav, žena koja u njemu može probuditi puno više od obične želje za zavođenjem.

No, Patience se neće lako predati Vaneovu senzualnom udvaranju. On je arogantan,drzak i nevjeran, poput svakog muškarca, pa iako od njegovih poljubaca gubi glavu itopi se već od samoga njegova dodira, zavjetovala se da nikad neće dopustiti da joj

neki muškarac slomi srce. Tko će od njih dvoje prvi prekršiti zavjet?

»Vane napokon upoznaje ženu koja mu je ravna po neovisnosti i slobodnomduhu... Nova sjajna, senzualna i neodoljiva ljubavna priča jedne od

najsvježijih autorica ovoga žanra.« Romantic Time

»Stephanie Laurens posebno je vješta u prikazu nepopravljivih zavodnika izgeorgijanskog doba, aristokrata profinjene suzdržanosti i silovitih nagona,

kao i u minucioznim i neobuzdanim ljubavnim prizorima.« Amazon.com


4/273

Listopad 1819. Northamptonshire

rebali bismo požuriti. Ovo izgleda kao da su nam svi psi pakla za vratom.«

»Što?« Trgnut iz nelagodnog razmišljanja, Vane Cynster podigao jepogled s ušiju konja predvodnika i pogledao uokolo. Pogled mu senapokon skrasio na njegovu konjušaru Dugganu — i na gomili prijetećih tmurnihoblaka koji su im se straga brzo primicali. »Prokletstvo!« Vane je vratio pogled nakonje i pucnuo uzdama. Par sivaca upregnutih u njegovu kočiju s dva kotača snažno

je zakoračio. Bacio je pogled preko ramena. »Misliš li da im možemo pobjeći?«

Zagledan u olujne oblake, Duggan je odmahnuo glavom. »Imamo pet kilometaraprednosti, možda osam. Nedovoljno da se vratimo u Kettering, a još manje dastignemo do Northamptona.«

Vane je opsovao. Nešto ga je morilo još i više od pomisli da bi mogao pokisnuti.Osjetio je kao da mu zdvojnost zariva svoje mamuze u mozak; pogleda uperenog ucestu po kojoj su sivci hitali, tražio je neku mogućnost, neki pravac bijega.

Do prije samo nekoliko minuta razmišljao je o Devilu, vojvodi od St. Ivesa, svomrođaku, drugu iz djetinjstva i najbližem prijatelju — i o ženi koju mu je sudbinadodijelila, Honoriji, sada vojvotkinji od St. Ivesa. Onoj koja je Vaneu i ostalojčetvorici još neoženjenih Cy nstera naredila ne samo da financiraju, nego i da osobnoprisustvuju misi posvećenja obnovljenog krova crkve u selu Somersham, u blizinisjedišta vojvodstva. Doduše, taj je novac ionako bio nepravično stečen. Bio je to

dobitak od oklade koju ni ona ni njihove majke nisu odobrile. Stara izreka da su jedine žene zbog kojih se Cynsteri trebaju zabrinjavati njihove supruge u ovom senaraštaju pokazivala istinitom, kao i kod onih prethodnih. A razlozi tome bili sunešto o čemu nijedan Cynster nije želio previše razmišljati.

Upravo je zbog toga i imao tako silnu želju skloniti se s puta oluji. Sudbina je,maskirana u oluju, uredila da se Honoria i Devil upoznaju u okolnostima koje suneminovno vodile njihovu vjenčanju. Vane nije namjeravao nepotrebno riskirati.

»Bellamy Hall.« Uhvatio se za tu misao kao utopljenik za slamku. »Minnie će nampružiti zaklon.«

»Prava zamisao.« Duggan je zvučao veselije. »Trebali bismo biti blizu skretanja.« Skretanje im se ukazalo iza idućeg zavoja; Vane je u punoj brzini skrenuo, a za tim

prokleo i usporio konje. Uski puteljak bio je neravniji od ceste s koje su upravo sišli.


5/273

Previše naklonjen svojim brzim konjima da bi riskirao neku njihovu ozljedu,usredotočio se, pustio ih je da nastave najvećom brzinom kojom ih se usuđivaopotjerati, sablasno svjestan sve veće tmine neprirodnog, preranog sumraka i sve jačeg

vjetra.

Somersham Place, Devilovu glavnu rezidenciju, napustio je nedugo nakon objeda,

nakon što je cijelo jutro proveo na misi povodom dovršetka obnove krova koju suplatili on i njegovi rođaci. Namjeravajući poći u posjet prijateljima u bliziniLeamingtona, ostavio je Devila da uživa u svojoj ženi i sinu te se zaputio na zapad.Očekivao je da će s lakoćom doći do Northamptona i udobnosti koje je ondje nudioBlue Angel. Umjesto toga, zahvaljujući sudbini, noć će provesti s Minnie i njezinimukućanima. Ali barem će biti na sigurnom.

Kroz živicu njima s lijeva, Vane je u daljini opazio vodenu površinu, olovno sivupod nebom što se mračilo. Bila je to rijeka Nene, što je značilo da je Bellamy Hallblizu; stajao je na dugoj, strmoj uzvisini koja se nadnosila nad rijeku.

Prošle su godine od njegova posljednjeg posjeta ovom mjestu — naprečac se nijemogao sjetiti niti koliko, ali nije nimalo sumnjao u dobrodošlicu. Araminta, lediBellamy, ekscentrična udovica bogatuna, bila mu je kuma. Neblagoslovljena

vlastitom djecom, Minnie se prema njemu nikad nije odnosila kao prema djetetu;tijekom godina postala mu je dobra prijateljica. Katkad preoštroumna prijateljicasklona prigovaranju i prodikama, ali svejedno prijateljica.

Kao kći vikonta, Minnie je rođenjem stekla mjesto u visokom društvu. Nakonsmrti svoga supruga Sir Humphreyja Bellamyja, povukla se iz društvenog života iodlučila radije ostati u Bellamy Hallu, gdje je upravljala šarolikim kućanstvom koje su

sastojalo od osiromašenih rođaka i bogatih socijalnih slučajeva. Kad ju je jednom upitao zašto se okružila takvim ulizicama, Minnie je odgovorila

da joj je, u njezinim godinama, ljudska priroda glavni izvor zabave. Sir Humphrey joj je ostavio dovoljno veliko bogatstvo da sebi taj hir može priuštiti, a Bellamy Hall,groteskno ogroman, bio je dovoljno velik da ugosti njezinu neobičnu menažeriju. Uželji da se napoje zdravim razumom, ona i njezina družica, gospođa Timms,povremeno bi skoknule do prijestolnice, ostavljajući ostatak kućanstva uNorthamptonshireu. Vane bi se uvijek javio Minnie kad bi svratila do grada.

Nad drvećem pred njima uzdizali su se gotski tornjići, a zatim su se pojavili i

opekom sazidani stupovi dveri s vratnicama od ko vanog željeza. Bile su odškrinute.Uz mračno zadovoljan osmijeh, Vane je potjerao konje kroz njih; pobijedili su oluju— sudba ga nije zatekla na spavanju, potjerao je sivce u kasu niz ravan prilaz. Bio jeobrubljen velikim bujnim grmljem što je treperilo na vjetru; prastara stabla bacala sunemirne sjene po šljunku.

Mračan i tmuran, s brojnim prozorima, uronjen u gustu tamu i zagledan u njihmnoštvom svojih plosnatih očiju, Bellamy Hall uzdizao se na kraju tog puta nalik natunel. Izdužena je gotička neman, s bezbrojnim arhitektonskim elementimanaguranima jedan do drugog i u cijelosti nedavno raskošno ukrašena u

georgijanskom stilu, trebala izgledati odvratno, pa ipak, u zaraslom parku i s kružnimdvorištem pred sobom, zdanje je uspijevalo izbjeći izgled potpune rugobe.

Bilo je to, razmišljao je Vane prolazeći dvorištem prema štalama, prikladno


6/273

ezoterično prebivalište za jednu ekscentričnu staricu i njezino neobično kućanstvo.Dok je zaobilazio ugao kuće, nije primijetio niti znaka života.

Ipak, u štalama je bilo živo. Konjušari su užurbano pripremali konje zanadolazeću oluju. Prepustivši Dugganu i Minnienom glavnom konjušaru Grishamu,da se pobrinu za sivce, Vane se dugim korakom zaputio u kuću, stazom koja je vodila

kroz grmlje. Premda zarasla, bila je prohodna; staza je izlazila na loše održavantravnjak koji se nastavljao oko ugla jednog krila. Iza tog ugla, znao je Vane, nalazilasu se bočna vrata koja su gledala prema širokom prostranstvu travnjaka s malom

vojskom velikog kamenja, ostacima opatije na kojima je Hall dijelom bio podignut.Ruševine su se pružale prilično daleko; sam se Hall uzdizao na mjestu nekadašnjeopatijine dvorane za goste, inače opljačkane za vrijeme Raspuštanja samostana koje

je naredio Henrik VIII.

Kad se primaknuo uglu, pred njim su se ukazali blokovi pješčenjaka nagriženogzubom vremena, raspršeni po debelom zelenom tepihu. Negdje na polovici toga

prema mračnome nebu uzdizao se jedan jedini luk, sve što je ostalo od nekadašnjeglavne lađe opatije. Vane se nasmiješio; sve je bilo točno onako kako je pamtio. Uposljednjih dvadeset godina ništa od Bellamy Halla nije se promijenilo. Zašao je zaugao — i otkrio da nije bio u pravu. Zastao je, pa zatreptao. Punu minutu je stajaotako skamenjen, prikovanog pogleda, potpuno usredotočen. A zatim je, još uvijekzureći, uma potpuno zaokupljenog prizorom pred njim, nastavio naprijed, koracimaprigušenim gustom travom. Zaustavio se nasuprot velikom lučnom prozoru, nekolikokoraka od polukružnog cvjetnog nasada što se pred njim prostirao.

Odmah iza dame odjevene u fini, lepršavi muslin s uzorkom grančica, nagnute

nad cvijećem po kojem je čeprkala. »Mogla bi mi pomoći.« Patience Debbington je otpuhnula u stranu uvojke što su joj pali na oči i namrštila se mački Myst, koja je spokojno sjedila među biljkama, sazagonetnim, nedokučivim izrazom na licu. »Mora biti negdje ovdje.«

Myst je samo trepnula velikim plavim očima. Uzdahnuvši, Patience se nagnulanajviše što se usudila i ponovno začeprkala po korovu. Takvo saginjanje u struku, srukama u cvjetnoj gredici i nožnim prstima u laganim cipelama ukopanim u mekanirub gredice, teško da je bio najelegantniji i nipošto stabilan položaj.

Nije se, doduše, morala zabrinjavati oko toga da će je itko vidjeti — svi su se drugi

već oblačili za večeru. Točno ono što je i ona trebala činiti — i što bi i činila — da nijeprimijetila kako je mala srebrna vaza što je krasila prozorsku dasku nestala. Kako jeprozor ostavila otvorenim, a Myst je tom rutom često prolazila, zaključila je da jeMyst sigurno u prolazu srušila vazu i da se ona otkotrljala preko ravne prozorskedaske i pala u cvjetni nasad pod prozorom.

Zanemarila je činjenicu da nikada nije vidjela Myst kako išta slučajno obara; bilo joj je draže vjerovati da je Myst nespretna, nego da je to još jedno djelo njihovatajanstvenog lupeža.

»Nije tu«, zaključila je Patience. »Ili je barem ja ne mogu vidjeti.« I dalje nagnuta,

pogledala je Myst. »Možeš li ti?« Myst je ponovno trepnula, i pogledala iza nje. Potom se mazna siva mačka ustala i

elegantno odšetala iz cv jetne gredice.


7/273

»Čekaj!« Patience se napola okrenula, ali odmah se zatim zaljuljala unatrag,trudeći se zadržati nestabilnu ravnotežu. »Sprema se oluja — stvarno nije vrijeme zaodlazak u lov na miševe.«

Govoreći to, uspjela se uspraviti i tako ostala licem okrenuta kući, gledajući ravnou prazne lučne prozore salona na donjem katu. Uz potamnjelo olujno nebo, prozori

su bili poput zrcala. Odražavali su lik muškarca koji joj je stajao odmah za leđima. Glasno uzdahnuvši, Patience se hitro okrenula. Pogled joj se sudario s

muškarčevim — oči su mu bile oštre, kristalno sive, blijede pod slabašnim svjetlom.Budno su je promatrale, na način koji nije mogla odrediti. Stajao je ne više od metradalje od nje, visok, elegantan i neobično strog. U trenutku kad joj je mozak zabilježiote činjenice, Patience je osjetila kako joj pete tonu sve dublje — u mekano tlo cvjetnegredice.

Rub gredice joj se urušio pod stopalima.

Širom je otvorila oči i usnama oblikovala bespomoćno »Oh.« Mašući rukama,

počela je padati na leđa... Muškarac je reagirao tako hitro da su mu se pokreti stopili jedan u drugi —

ščepao ju je za nadlaktice i snažno je povukao prema sebi.

Sudarila se s njime, grudima u njegova prsa, bokovima o čvrsta bedra. Sudar joj jeistjerao zrak iz pluća i natjerao da se bori opet doći do daha. Jedva je hvatala zrak iplućima i u mislima. Snažne su je ruke zadržale u uspravnom položaju, a njegovi jojdugi prsti poput željeznih okova stegnuli ruke. Grudima je osjetila njegova poputkamenog zida tvrda prsa; ostatak njegova tijela, posebice duga bedra što su ih držalau zagrljaju, činio se gipkim poput rastezljivog čelika.

Bila je bespomoćna. Potpuno i apsolutno bespomoćna. Patience je podigla pogled i susrela se s muškarčevim pepeljastim očima. Dok ih

je promatrala, sive su mu oči potamnjele. Izraz koji se u njima nazirao — snažnousredotočen — natjerao ju je da osjeti kako ju prožima krajnje čudna jeza.

Zatreptala je; pogled joj se spustio — do muškarčevih usana. Duge, tanke, noprekrasnih proporcija, bile su kao isklesane. Zadivile su je. Nije mogla odvojitipogleda od njih. Hipnotizirajuće konture su se pomjerale, gotovo neprimjetnosmekšavale, a njezine su usnice bridjele. Progutala je slinu i duboko udahnulaočajnički joj potreban zrak.

Grudi su joj se uzdigle, pomičući se uz neznančev kaput, pritišćući još snažnije onjegova prsa. Uzbuđenje je prostrujalo cijelim njezinim tijelom, od neočekivanočvrstih bradavica pa sve do nožnih prstiju. Još je jednom duboko udahnula i napelase, ali nije mogla zaustaviti treperenje koje ju je obuzelo.

Neznančeve su se usne stanjile i asketske se crte lica stvrdnule. Prsti su mu sestegnuli oko njezinih ruku i dok ga je u šoku promatrala, podignuo ju je s lakoćom te

je oprezno spustio pola metra dalje. Zatim je zakoračio unatrag i nemarno senaklonio. »Vane Cynster.« Podigao je jednu smeđu obrvu, ali i dalje je gledao u nju.»Došao sam u posjet ledi Bellamy.«

Patience je zatreptala. »Ah... da.« Nije znala da se muškarci mogu tako kretati — osobito muškarci njemu nalik. Bio je visok, krupan, vitak, ali mišićav, pa ipak su mu


8/273

pokreti bili besprijekorno usklađeni. Taj uglađeni sklad je na neki nejasan načinopuštenu gracioznost činio zadivljujućom. Njegove riječi, izrečene glasom takodubokim da ga je mogla zamijeniti za tutnjavu oluje, naposljetku su joj doprle dosvijesti. Svim se silama trudeći obuzdati svoje misli, pokazala je prema vratima snjezine desne strane. »Već je odjeknuo prvi zvuk gonga.«

Vane je uhvatio njezin razrogačeni pogled i nekako uspio potisnuti požudniosmijeh — nije bilo potrebe za plašenjem plijena. Prizor koji je sada imao pred očima— ljupke obline što su savršeno ispunjavale haljinu od muslina boje bjelokosti suzorkom grančica — u svakoj je pojedinosti bio zamaman kao i onaj koji mu je prviprivukao pažnju — veličanstvene obline njezine pozadine koje su se jasno ocrtavaleispod zategnute tkanine. Kad bi se pomicala, i one su se gibale. Nije se mogao sjetitikada ga je neki prizor tako očarao, toliko zagolicao njegova bludnička čula.

Bila je prosječne visine, čela u razini njegova vrata. Kosa joj je, raskošno smeđa iblistavo sjajna, bila sputana labavim čvorom, tako da su joj se sjajni uvojci uvijali oko

ušiju i potiljka. Pod profinjenim smeđim obrvama velike oči boje lješnjaka gledale suga s izrazom koji je teško razaznavao u tmini. Nos joj je bio pravilan; putblijedožućkasta. Ružičaste su joj usne jednostavno preklinjale da ih se poljubi. Malo

je nedostajalo da to i učini, ali okusiti nepoznatu damu prije propisnog upoznavanja jednostavno nije bilo u redu.

Njegova joj je šutnja dala prigodu da se pribere; osjetio je njezin sve veći otpor, uočima joj vidio da se sprema namrštiti. Vane je dopustio da mu se usne izviju uosmijeh. Znao je točno što je htio učiniti — njoj, s njom; ostala su samo pitanja gdje ikada. »A vi ste...?«

Oči su joj se neznatno suzile. Uspravila se, sklopivši ruke pred sobom. »PatienceDebbington.«

To ga je pogodilo poput topovske kugle i ostavilo bez daha. Vane je zurio u nju;studen je propupala u njegovim grudima. Brzo se širila, zahvaćajući mu mišić zamišićem reakcijom nijekanja. Zatim ga je ispunila nevjerica. Bacio je pogled nanjezinu lijevu ruku. Nikakav joj prsten ili drugi ures nije resio odgovarajući prst.

Nije mogla biti neudana — bila je u srednjim dvadesetima; mlađe žene nisuposjedovale tako zrele obline. U to je bio posve siguran — polovicu svoga životaproveo je u proučavanju ženskih oblina; bio je stručnjak za to. Možda je bila udovica

— što je potencijalno bilo još bolje. Proučavala ga je kriomice, pogled joj je klizio ponjemu.

Vane je osjetio dodir njezina pogleda, osjetio je kako se u odgovoru na tajneumjestan pogled u njemu opet budi lovac; oprez mu se vratio. »Gospođica Debbington?«

Dignuvši pogled, potvrdno je kimnula — a Vane zamalo zarežao. Posljednjamogućnost — usidjelica bez novca i poznanstava. Mogao bi je učiniti svojomljubavnicom.

Mora da mu je pročitala misli; prije nego što je uspio formulirati pitanje, ona je

odgovorila na nj. »Nećakinja sam ledi Bellamy.« Prasak groma zamalo je nadjačao njezine riječi. Vane je pod okriljem buke jedva

čujno opsovao, s mukom se opirući nagonu da uputi svoj gnjev prema nebesima.


9/273

Sudbina ga je gledala kroz one bistre oči boje lješnjaka, koje kao da su ga osuđivale.

»Molim vas, ovuda« — pokazala mu je prema obližnjim vratima, pa ga oholopovela — »reći ću Mastersu da obavijesti tetu o vašem dolasku.«

Usvojivši stil, a shodno tome i stalež Minniena neočekivanog posjetitelja, Patiencenije niti pokušala skrivati svoje mišljenje; glas joj se ispunio nadmenim prezirom.

»Moja teta vas očekuje?« »Ne... ali bit će joj drago vidjeti me.« Kakav je to suptilan prijekor osjetila u

njegovu daleko prenaglašenom udvornom tonu? Progutavši ponos, Patience jenastavila dalje. Osjećala je kako joj se njegova pojava, krupna i krajnje muževna,kreće za leđima. Čula su joj poskakivala, ali čvrsto ih je zauzdala i podigla bradu.»Pričekajte u salonu — prva vrata desno — Masters će doći po vas kada vas teta budemogla primiti. Kao što sam spomenula, svi se ukućani trenutačno presvlače za

večeru.«

»Naravno.«

Izrečena tiho, riječ je stigla do nje dok se zaustavljala pred bočnim vratima iPatience je osjetila hladne trnce kako joj klize niz leđa. I osjetila je pogled njegovihsivih očiju na svojem obrazu, na osjetljivoj koži svoga vrata. Ukočila se, odolijevajućitežnji da se počne migoljiti. Pogledala je dolje, odlučna da se ne okrene i sretne mupogled. Sve stisnutije vilice, posegnula je za kvakom, ali pretekao ju je.

Patience se sledila. Stao je odmah iza nje i posegnuo oko nje za kvakom; gledala jekako je njegovi dugi prsti polagano grabe. I zatim zastaju.

Mogla ga je osjetiti iza sebe, udaljenog samo nekoliko centimetra, mogla je osjetitikako je okružuje njegova snaga. U jednom nedvosmislenom trenutku, osjećala se kaoda je u klopci.

Zatim su se dugi prsti pokrenuli; brzim je pokretom širom otvorio vrata.

Ustreptala srca, Patience je duboko udahnula i odjedrila u zamračeni prolaz. Neusporavajući korak, kraljevskim ga je prijezirom pogledala preko ramena. »Odmah ćurazgovarati s Mastersom — sigurna sam da vas teta neće ostaviti dugo čekati.« Izatim je nastavila dalje, niz prolaz i u mračni hodnik.

Stojeći uznosito na pragu, Vane ju je prodornim očima promatrao kako se povlači.Bio je osjetio kako je nešto u njoj buknulo na njegov dodir, drhtaj svijesti koji nijemogla sakriti. Džentlmenu njegova kova, to je bio dovoljan dokaz onoga što bi semoglo dogoditi.

Pogled mu je pao na malu sivu mačku što se bila privijala uz skute PatienceDebbington; sada je sjedila na uskom tepihu, motreći ga. Dok ju je gledao, ustala je,okrenula se i uzdignutog repa krenula niz hodnik, a onda se zaustavila. Okrećućiglavu, pogledala je za njim. » Mijau.«

Po povišenom tonu, Vane je zaključio da je ženka.

Iza njega bljesnula je munja. Pogledao je za sobom u zamračen dan. Grom se zakotrljao i sekundu poslije otvorilo se nebo. Kiša je zapljuštala. Teške su kapi

zapljuskivale i brisale krajolik.Poruka sudbine nije mogla biti jasnija: bijeg je bio nemoguć.

Namrgođenog izraza, Vane je zatvorio vrata — i krenuo za mačkom.


10/273

»Koje li slučajnosti!« Araminta, Ledi Bellamy, ushićeno se nasmiješila Vaneu.»Naravno da moraš ostati. Ali drugi će se gong oglasiti svakog trena, zato skrati. Kakosu svi?«

Naslanjajući ramena o okvir kamina, Vane se nasmiješio. Zaogrnuta u skupemarame, zaobljene f igure obložene svilom i čipkom, s naboranom udovičkom

kapicom povrh živahnih bijelih uvojaka, Minnie ga je gledala očima koje su sjajileinteligencijom. Sjedila je ustoličena u naslonjaču pred vatrom u svojoj spavaonici; donje je sjedila Timms, otmjena dama neodređenih godina, Minnieina odana družica.Pod »svi« je, Vane je znao, mislila na Cynstere. »Mladež napreduje — Simonu jakodobro ide na Etonu. Amelia i Amanda žare i pale po visokom društvu, slamajući srcauzduž i poprijeko. Stariji su svi dobro i imaju posla u gradu, ali Devil i Honoria su idalje u Placeu.«

»I dalje prezauzeti divljenjem njegovu nasljedniku, kladila bih se. Usudila bih sereći da će ga ta njegova žena dovesti u red.« Minnie se nacerila, pa se sabrala. »I dalje

se ne zna ništa o Charlesu?« Vaneovo se lice smrknulo. »Ne. Njegov nestanak ostaje tajna.«

Minnie je odmahnula glavom. »Jadan Arthur.«

»Doista.«

Minnie je uzdahnula, pa uputila Vaneu propitivački pogled. »A što je s tobom i sonim tvojim rođacima? I dalje drže dame iz visokog društva u napetosti?«

Prizvuk joj je bio potpuno nevin, ali glave nagnute nad pletivom, Timms jezafrktala. »Prije bih rekla u horizontali.«

Vane se nasmiješio, uglađeno i šarmantno. »Činimo najbolje što možemo.«Minnie su se zacaklile oči. I dalje se smiješeći, Vane je spustio pogled i poravnaorukav. »Morao bih se ići presvući, ali reci mi — tko trenutačno boravi kod tebe?«

»Čitava gomila osobenjaka i čudaka«, javila se Timms.

Minnie se zahihotala pa oslobodila ruke iz marame. »Da vidimo.« Brojala je naprste. »Edith Swithins — ona je u dalekoj rodbinskoj vezi s Bellamyjima. Krajnjerastresena, ali posve bezopasna. Samo nemoj izraziti zanimanje za njezino kukičanje,osim ako imaš sat vremena viška. Zatim je tu Agatha Chadwick — ona je bila udanaza onog nesretnog lika koji je uporno tvrdio da može preploviti Irsko more u čamcuod pletenog šiblja. Naravno, nije mogao. I tako su Agatha i njezin sin i kći ovdje snama.«

»Kći?«

Minniein pogled se podigao prema Vaneovu licu. »Angela. Šesnaest joj je godina i već je osvjedočeno glumatalo. Onesvijestit će se u tvojim rukama ako joj daš imaloprilike.«

Vane se namrštio. »Hvala na upozorenju.«

»Henry Chadwick mora da je negdje tvojih godina«, reče Minnie, »ali posverazličitog kova.« Pogled joj se s odobravanjem kretao po Vaneovoj elegantnoj figuri,

dugim mišićavim nogama laskavo izloženima u uskoj jelenjoj koži i visokimčizmama, divno skrojenom fraku od fine vune kakav je priličio njegovim širokimramenima. »Dobro bi mu došlo da te samo dobro odmjeri.«


11/273

Vane je samo uzdignuo obrve.

»Nego, tko još?« Minnie se mrštila na prste. »Edmond Montrose naš je dežurnipjesnik i dramaturg. Nije ni potrebno spominjati da vidi sebe kao idućeg Byrona.Zatim su tu General i Edgar, kojih se sigurno sjećaš.«

Vane je potvrdno kimnuo. General, grubi bivši vojnik, godinama živi u Bellamy

Hallu; zapravo nije imao taj čin nego je svoj nadimak zaradio zbog svoga izraženog vojnog ozračja. Edgar Polinbrooke je također već godinama jedan od Minnienihumirovljenika. Vane ga je procjenjivao kao pedesetogodišnjaka i umjerenogalkoholičara koji si umišlja da je vrhunski kockar, ali je u stvarnosti jednostavna ibezazlena duša.

»Ne zaboravi Whitticombea«, dodala je Timms.

»Kako bih mogla zaboraviti Whitticombea?« Minnie je uzdahnula. »Ili Alice.«

Vane je ispitivački uzdignuo obrvu.

»Gospodin Whitticombe Colby i njegova sestra, Alice«, Minnie je dobacila.»Daleki Humphreyjevi rođaci. Whitticombe je učio za đakona i došao do ideje dasastavi Povijest opatije Coldchurch.« Coldchurch je bila opatija na čijim se ruševinamauzdizao Hall.

»A što se tiče Alice — pa, ona je samo Alice.« Minnie je napravila grimasu.»Sigurno je starija od četrdeset i, iako mi je mrsko reći to za nekoga mog spola, neznam jesam li još upoznala hladnije, manje tolerantno biće koje još uz to i toliko voliprigovarati.«

Vaneove obrve su se visoko uzdigle. »Dakle, bilo bi mi mudro držati se dalje odnje.«

»Naravno.« Minnie je osjećajno kimnula. »Približiš li joj se previše, vjerojatno će joj para početi izlaziti na nos.« Dobacila je pogled Vaneu. »No opet, svejedno bimogla imati napade histerije, istog trena kad te vidi.«

Vane joj je uputio jalan pogled.

»Mislim da je to to. Joj, ne — zaboravila sam Patience i Gerrarda.« Minnie jepodigla pogled. »Moja nećakinja i nećak.«

Proučavajući Minnieino ozareno lice, Vane nije imao potrebe pitati jesu li jojmladi rođaci srcu dragi. »Patience i Gerrard?« Namjerno je blago priupitao ne želeći

pokazati preveliko zanimanje.»Djeca moje mlađe sestre. Sada su siročad. Gerrardu je sedamnaest godina —

naslijedio je Grange, zgodan mali posjed u Derbyshireu, od svog oca, Sir ReginaldaDebbingtona.« Minnie se namrštila Vaneu. »Možda si premlad da bi ga se sjećao.Reggie je umro prije jedanaest godina.«

Vane je prebirao po sjećanjima. »Je li to onaj ko ji je slomio vrat dok je bio ulovu?«

Minnie je potvrdnu kimnula. »Jest, taj. Moja sestra Constance je umrla prije dvijegodine. Patience se brine o Gerrardu praktički otkad je Reggie umro.« Minnie se

nasmiješila. »Patience je moj projekt za iduću godinu.« Vane je proučavao taj osmijeh. »Stvarno?«


12/273

»Misli da je ostavljena u zapećku i nije je uopće briga. Kaže da će razmišljati oudaji nakon što se Gerrard sredi.«

Timms je frknula. »Previše je svojeglava za svoje dobro.«

Minnie je sklopila ruke u krilu. »Odlučila sam povesti Patience i Gerrarda uLondon za Sezonu dogodine. Ona misli da ćemo Gerrardu dati malo gradske patine.«

Vane je cinično uzdignuo obrvu. »Dok zapravo planiraš igrati se ženidbeneposrednice.«

»Upravo tako.« Minnie mu se nasmiješila.« Patience ima pristojno bogatstvouloženo u vrijednosnice. Što se ostalog tiče, moraš mi dati svoje mišljenje kad je vidiš.Reci mi koliko visoko misliš da može dosegnuti.«

Vane je suzdržano nagnuo glavu.

U daljini se začuo udarac gonga.

»Do vraga!« Minnie je stisnula marame koje su joj kliznule. »Vjerojatno nas

čekaju u salonu i pitaju se što se pobogu događa.« Odmahnula je Vaneu. »Idi seuljepšati. Ne navraćaš tako često. Sad kad si ovdje, želim u potpunosti iskoristiti tvojedruštvo.«

»Vaša želja je moja zapovijed.« Vane joj se elegantno naklonio; ispravljajući se,nabacio je arogantno bludnički smiješak. »Cynsteri nikada ne ostavljaju damenezadovoljene.«

Timms je toliko zahihotala da se zagrcnula.

Vane je napustio sobu i prepustio ju smijehu, kikotanju i razdraganimšaputanjima punim iščekivanja.


13/273

a je nešto čudno posrijedi, Vane je osjetio nekoliko minuta nakon što jeušao u salon. Cijelo se kućanstvo u velikoj prostoriji podijelilo naskupine, a istog trenutka kad se pojavio, sve glave su se okrenule unjegovu smjeru.

Izrazi na njihovim licima kretali su se u rasponu od dobroćudnih dobrodošlicaMinnie i Timms, preko Edgarovih odobravanja te slične reakcije mladca, za kojeg je

Vane pretpostavio da je Gerrard, pa do oprezne proračunatosti i neskriveno hladneantipatije — ovo potonje od troje ljudi — gospodina za kojeg je Vane računao da je

Whitticombe Colby, ukočene usidjelice ispijenog lica, po svoj prilici Alice Colby, i,naravno, Patience Debbington.

Vane je shvaćao Colbyjevu reakciju. Pitao se, međutim, što je učinio da jezavrijedio osudu Patience Debbington. Reakcija joj nije bila onakva kakvu jenaviknuo viđati u dobro odgojenih dama. Ljubazno se smiješeći prešao je prekoprostorije, istodobno dopuštajući da im se pogledi susretnu. Ona mu je uzvratilahladnim pogledom, pa se okrenula i komentirala neku opasku mršavog, dramatičnomračnoga gospodina, nesumnjivo pjesnika u usponu. Vaneov se osmijeh proširio.Okrenuo se Minnie.

»Možeš mi dati ruku«, Minnie je izjavila čim se naklonio. »Predstavit ću teostalima, a onda stvarno moramo unutra ili će nam kuhar poludjeti.«

Prije nego su uopće prišli prvim od Minnienih »gostiju«, Vaneova vrsno izbrušenadruštvena antena uhvatila je uzburkanost ispod površine među skupinama.

Što li je to ovaj put Minnie zamiješala? I što se, Vane se pitao, kuhalo?

»Zadovoljstvo mi je upoznati vas, gospodine Cynster.« Ruku mu je pružila Agatha

Chadwick, matrona zategnutog lica s prosijedom plavom kosom napola skrivenompod udovičkom kapicom, i pokazala prema privlačnoj svjetlokosoj djevojci kraj sebe.»Moja kći, Angela.«

Okruglih očiju, Angela je klecnula koljenima; Vane je uzvratio suzdržanimmrmljanjem.

»A ovo je moj sin, Henry.«

»Cynster.« Snažne građe i jednostavno obučen, Henry Chadwick se rukovao s Vaneom. »Sigurno vam je drago što se možete malo odmoriti od putovanja.« Kimnuo je prema visokim prozorima kroz koje se moglo čuti lupkanje kiše po kamenim

pločama terase. »Uistinu.« Vane se nasmiješio. »Sretna prigoda.« Bacio je pogled na Patience

Debbington, i dalje zaokupljenu pjesnikom.


14/273

Generalu i Edgaru bilo je drago što ih se sjeća. Edith Swithins je bila neodređena ismetena; u njezinom slučaju, Vane je nagađao da nije zbog njega. Colbyji su izrazilihladnu nesklonost, kao što to samo oni znaju učiniti — Vaneu se činilo da bi lice

Alice Colby moglo prsnuti kad bi se nasmiješila. Doista, sinulo mu je da moždanikada nije ni naučila kako se to radi.

Time je još preostalo, zadnje po redu, ali nimalo i po važnosti, upoznavanje spjesnikom, Patience Debbington i njezinim bratom Gerrardom. Kad im je prišao, sMinnie pod rukom, oba su muškarca digla pogled, srdačnih izraza. Patience nije nitiregistrirala njegovo postojanje.

»Gerrard Debbington.« Smeđih očiju što su sjale pod gustom smeđom kosom,Gerrard je pružio ruku, pa se zacrvenio; Vane ju je prihvatio prije nego se momakpotpuno zbunio.

»Vane Cynster«, promrmljao je. »Minnie kaže da ćete u grad iduće Sezone.«

»O, da. Ali sam vas htio pitati« — Gerrardove oči su se zasjajile, uperene u

Vaneovo lice. Visina vitkog tijela mu je otkrivala dob, a neobuzdana brbljavostmladalački zanos. »Prošao sam pored štala taman prije nego što se prolomila oluja — tamo je smješten par vrsnih sivaca. Jesu li to vaši?«

Vane se nacerio. »Napola velški. Dobro gaze, vrhunska izdržljivost. Moj brat,Harry, ima pastuha; od njega nabavljam sve životinje.«

Gerrard je blistao. »I mislio sam da su prvorazredna grla.«

»Edmond Montrose.« Pjesnik se nagnuo i stisnuo Vaneu ruku. »Dolazite li izgrada?«

»Preko Cambridgeshirea. Morao sam nazočiti posebnoj crkvenoj posveti blizu vojvodskog sjedišta.« Vane je nakratko pogledao Patience Debbington, nijemu ičvrsto stisnutih usana s druge Minniene strane. Podatak da mu je bilo dopušteno ućiu crkvu nije joj niti mrvicu odledio lice.

»A ovo je Patience Debbington, moja nećakinja«, ubacila se Minnie, prije nego štosu ga Gerrard i Edmond još više prisvojili.

Vane se elegantno povio u struku na Patiencein djelomični naklon. »Znam«,polako je izgovorio, promatrajući te oči što su ga tvrdoglavo izbjegavale. »Upoznalismo se.«

»Ah jeste?« Minnie mu je žmignula, pa pogledala Patience, koja je sada Vaneaprobijala pogledom.

Patience je okolišajući brzo pogledala Minnie. »Bila sam u vrtu kad je gospodinCynster stigao.« Pogled kojim je okrznula Vanea bio je iznimno oprezan. »S Myst.«

»Ah.« Minnie je potvrdno kimnula i prošarala pogledom po prostoriji. »Onda uredu — sad kad su se svi upoznali, Vane, možeš me povesti unutra.«

Vane je to poslušno učinio, a drugi su slijedili njegov primjer. Dok je vodioMinnie do začelja dugog stola, Vane se pitao zašto Patience nije htjela da se zna kako

je tražila nešto u cvjetnoj gredici. Dok je smještao Minnie u njezin stolac, uočio je

mjesto ravno preko puta, na drugom kraju stola.»Pretpostavljam da biste voljeli popričati sa svojim kumčetom.« Whitticombe

Colby se zaustavio kraj Minniena stolca. Sladunjavo se nasmiješio. »Sa zadovoljstvom


15/273

ću mu prepustiti svoje mjesto...«

»Za to nema potrebe, Whitticombe«, presjekla ga je Minnie. »Što bih ja bez vašegeruditskog društva?« Digla je pogled prema Vaneu, s druge joj strane. »Dragi dječače,zauzmi mjesto na čelu stola.« Držala je oči uperene u njega, a Vane je prvo uzdignuoobrvu pa se naklonio — Minnie ga je povukla za rukav i on se nagnuo bliže. »Želim

da tamo sjedi netko kome mogu vjerovati.« Samo je on čuo Minnien šapat; Vane je lagano nagnuo glavu i ispravio se. Dok se

kretao niz prostoriju, proučavao je raspored sjedenja — Patience je već bila zauzelastolac lijevo od njemu namijenjena mjesta, a do nje je sjedio Henry Chadwick. Edithse bila smjestila nasuprot Patience dok se Edgar namještao na stolac odmah pokrajnjezina. Ništa u rasporedu nije nagoviještalo povod Minnienu komentaru; Vane nijemogao zamisliti da je Minnie, promućurna kakva jest, mislila da bi njezinoj nećakinji,trenutačno oklopljenoj hladnim čelikom, bila potrebna Vaneova zaštita od ljudipoput Colbyjevih.

Drugim riječima, Minniena je izjava imala neko dublje značenje. Vane je u sebiuzdahnuo i zacrtao si da će to pročačkati prije nego što pobjegne iz Bellamy Hal la.

Prvo jelo bilo je posluženo onoga trenutka kad su sjeli. Minniein kuhar bio jeodličan i Vane se iskrenim užitkom posvetio jelu.

Edgar je bio taj koji je prvi zapodjenuo razgovor. »Čuo sam da Whippet imanajbolje kladioničke kvote za Guineas1.«

Vane je slegnuo ramenima. »Dosta je novca stavljeno na Dečka iz Blackamoora, ai Lovac dobro kotira.«

»Je li istina«, Henry Chadwick je upitao, »da klub Jockey razmišlja o promjeni

pravila?« Rasprava je nagnala čak i Edith Swithins da hihotavo komentira: »Vi gospoda

konjima dajete uvijek neka pretjerana imena. Nikada ništa poput Zlatka, Kolačića iliMrkonje.«

Ni Vane, ni Edgar, ni Henry nisu se osjetili pozvanima reagirati na to zapažanje.

»Čuo sam«, Vane je razvlačio riječi, »da se princ regent2 opet bori s dužnicima.«

»Opet?« Henry je odmahnuo glavom. »Raspikuća skroz-na-skroz.«

Zahvaljujući Vaneovu suptilnom usmjeravanju, razgovor se okrenuo na prinčeve

najnovije ekscentričnosti, o kojima su Henry, Edgar i Edith svi redom imali svojamišljenja.

Unatoč svemu, lijevo od Vanea vladala je tišina.

Ta je činjenica samo pojačala njegovu odlučnost da učini nešto oko toga, okonepopustljivosti Patience Debbington. Bio bi je najradije uštinuo za nos ili na nekidrugi nestašan način izazvao reakciju. No zadržao je svoje nagone pod kontrolom.Nisu bili sami. Zasad još nisu.

Poznata rutina presvlačenja primirila mu je nakon par minuta misli, razbistrila

1 Guineas — tradicionalna konjska utrka u Irskoj, u viktorijansko doba još dijelu Velike Britanije. 2 Regent i princ (Prinny) — popularni nazivi za kralja Georgea IV., koji je u vrijeme radnje romana još uvijek obnašao

dužnost princa regenta Velike Britanije.


16/273

mu viziju. Nije bilo razloga da smatra bitku izgubljenom samo zato što ga je sudbinauhvatila u klopku ovdje, s Patience Debbington pod istim krovom. Prenoćit će,proćaskati s Minnie i Timms, pozabaviti se time što je uznemiravalo Minnie i ondanastaviti svojim putem. Oluja će se vjerojatno ispuhati preko noći; u najgorem slučajuzadržat će se još dan-dva.

Samo zato što mu je sudbina pokazala vodu, nije značilo da je mora piti. Naravno, prije nego što s čizmi otrese šljunak prilaza Bellamy Hallu, pozabavit će

se i s Patience Debbington. Bit će je dovoljno dva-tri puta pošteno protresti — tamanda joj dadne do znanja kako zna da je njezino ledeno neodobravanje za njega samoprozirna fasada.

Bio je, naravno, dovoljno pametan da ništa više od toga i ne pokušava.

Gledajući plijen, Vane je uočio njezinu čistu put, mekanu i nježnu, s blagimodsjajem rumenila. Dok je gledao, ona je progutala zalogaj deserta, pa prešla jezikompreko donje usne, ostavljajući za njim mekani ružičasti sjaj.

Iznenada, Vane je spustio pogled na velike plave oči male sive mačke, znane kaoMyst. Dolazila je i odlazila kako joj se sviđalo, uglavnom se privijajući uz Patienceineskute. Trenutačno je sjedila do Patienceina stolca, buljeći u njega bez treptaja.

Vane je arogantno uzdignuo obrvu.

Uz tihi mijauk, Myst je stala na noge, protegla se pa odšetala naprijed kako bi muse privila uz nogu. Vane je posegnuo dolje i protrljao prstima po glatkoj glavi, zatimprošao noktima niz njezinu kralježnicu. Myst se izbočila, rep joj se ukrutio; zvukpredenja je dopro do Vanea.

Dopro je i do Patience; pogledala je prema podu. »Myst!« prosiktala je. »Prestanignjaviti gospodina Cynstera.«

»Uopće me ne gnjavi.« Uhvativši Patiencein pogled, Vane je dodao: »Volim kadmi ženke predu.«

Patience je piljila u njega, pa trepnula. Potom se, lagano se mršteći, okrenulanatrag svom tanjuru. »Onda u redu, ako vas ne gnjavi.«

Trebao mu je trenutak prije nego je uspio ukloniti osmijeh s usana, a tada seokrenuo Edith Swithins.

Nedugo potom svi su ustali od stola. Minnie je, s Timms uza se, odvela dame do

salona, a Patience je, očiju na Gerrardu, oklijevala s izrazom lica koji je odavaomješavinu iznenađenja i nesigurnosti. Gerrard to nije primijetio. Vane je gledaoPatienceino nemirno lice; skoro je dobacila pogled u njegovu smjeru, a onda jeshvatila da je promatra i čeka. Ukočila se i spustila pogled. Vane je posegnuo zanjezinim stolcem i odmaknuo ga. Uz kratak, odveć nabusit nagib glavom, Patience seokrenula i krenula za Minnie.

Takvim tempom nikada ne bi osvojila utrku Guineas.

Zavalivši se natrag u stolcu na čelu stola, Vane se nasmiješio Gerrardu. Lijenimmahanjem mu je pokazao na slobodan stolac desno od sebe. »Zašto se ne biste

premjestili ovamo?« Gerrard se ozareno nasmiješio. Spremno je napustio svoje mjesto i sjeo između

Edgara i Vanea.


17/273

»Dobra ideja. Tako ćemo moći pričati bez nadvikivanja.« Edmond se primaknuobliže, zauzimajući Patiencein stolac, a uz ljubazno gunđanje, i General se pomaknuoprema gornjem dijelu stola. Vane je pretpostavljao da će se Whitticombe držatipodalje, ali bi uvreda bila preočita pa se hladno oštrog izraza pomaknuo na Edgarovudrugu stranu.

Posežući za bokalom što ga je Masters stavio pred njega, Vane je podigao pogledravno prema Patience, koja je još uvijek, oklijevajući, stajala na pragu. Očitorastrgana između odluke ostati ili otići. Pogledi su im se na trenutak susreli i on jesamouvjereno podigao obrve.

Patienceino lice bilo je praznog izraza. Ukočila se, a zatim izišla iz blagovaonice.Sluga je za njom zatvorio vrata.

Vane se nasmiješio samom sebi; podižući bokal, natočio si je veliku čašu.

Dok je bokal obišao jedan krug, usuglasili su se oko najbolje oklade za utrkuGuineas. Edgar je uzdahnuo. »Nemamo baš nekih uzbuđenja ovdje u Hallu.«

Nasmiješio se samosvjesno. »Većinu dana provodim u knjižnici. Čitam biografije,znate.«

Whitticombe je prezrivo otfrknuo. »Diletant.«

Gledajući u Vanea, Edgar se zacrvenio, ali nije ni na koji drugi način pokazivao da je čuo porugu. »Knjižnica je uistinu velika — u njoj se nalazi i veći broj obiteljskihdnevnika. Prilično su fascinantni, na svoj način.« Zahvaljujući dobroćudnomnaglasku na zadnje tri riječi djelovao je kao mnogo veći gospodin od Whitticombea.

Kao da je to osjetio, Whitticombe je odložio čašu i obratio se Vaneu nadmenimtonom. »Kao što vas je pretpostavljam Ledi Bellamy izvijestila, uključen sam u

opširno proučavanje opatije Coldchurch. Kada moja istraživanja budu dovršena,laskam si da će opatija nanovo biti cijenjena kao važno crkveno središte kakvo jenekoć bila.«

»O, da.« Edmond se bezazleno nacerio Whitticombeu. »Ali sve je to mrtvaprošlost. Ruševine su dovoljno fascinantne same po sebi. One mi pružaju izvanrednonadahnuće.«

Šarajući pogledom od Edmonda do Whitticombea, Vane je stekao dojam da je ovobila već uvježbana prepirka. U to ga je još čvršće uvjerio Edmondov sjaj u očima, koji

je spazio kada se ovaj okrenuo prema Vaneu.

»Pišem scenarij za dramu, inspiriran ruševinama i smješten u njih.«

»Svetogrđe!« ukočio se Whitticombe. »Opatija je Božja kuća, a ne kazalište.«

»Ah, ali to nije više opatija nego samo gomila starog kamenja«, besramno senacerio Edmond. »I tako je atmosferično mjesto.«

Whitticombeovo frktavo gnušanje odjeknulo je i u Generalovim riječima.»Atmosferično, nema što! Vlažno je, hladno i nezdravo — i ako si nas mislio odvućida ti budemo publika, zaboravi. Moje stari kosti ne pristaju na to.«

»Ali to jest veoma lijepo mjesto«, ubacio se Gerrard. »Ima odličnih prizora, bilo

uokvirenih ruševinama ili po samim ruševinama.« Vane je vidio žar u Gerrardovim očima, čuo mladenački zanos u njegovu glasu.


18/273

Gerrard mu je dobacio pogled, pa se zacrvenio. »Znate, ja crtam.«

Vaneu su se podigle obrve. Mislio je izraziti interes, pristojan ali iskren, kad je Whitticombe ponovno zafrktao.

»Crteži? Puke djetinjarije. Previše si tepaš, momče.« Whitticombeov pogled je biostrog; poput ravnatelja, mrštio se na Gerrarda. »Trebao bi biti vani u pokretu,

progibati malo ta svoja slabašna pluća, umjesto da sjediš u vlažnim ruševinamasatima bez prestanka. I, da, trebao bi i učiti, a ne zaludu tratiti vrijeme.«

S Gerrardovog je lica nestao žar; ispod mladenačke mekoće crte lica su mu sestegnule. »Učim, ali sam već primljen u Trinity za jesenji semestar dogodine.Patience i Minnie žele da odem u London, pa ću i to učiniti, a za to ne trebam učiti.«

»Naravno da ne«, glatko se ubacio Vane. »Ovaj porto je izvrstan.« Natočio si je još jednu čašu, pa proslijedio bokal Edmondu. »Pretpostavljam da bi bio red zahvalitiistančanom nepcu pokojnog Sir Humphreyja.« Komotnije je namjestio ramena ipreko oboda čaše susreo Henryjev pogled. »No recite mi, kako se lovočuvar nosi sa

Sir Humphreyjevim lovištima?« Henry je prihv atio bokal. »Šumu iznad puta za Walgrave se isplati posjetiti.«

General je zagunđao. »Uvijek bude mnogo zečeva oko rijeke. Prošvrljao sam malo jučer i ulovio tri.«

Svi drugi su imali nešto za doprinijeti — svi osim Whitticombea. Držao se hladnoi rezervirano.

Kada se počelo činiti da razgovor o lovu posustaje, Vane je odložio čašu. »Mislimda je vrijeme da se opet pridružimo damama.«

Patience je nestrpljivo čekala u salonu i trudila se ne piljiti u vrata. Ispijali su porto već više od pola sata; pitaj Boga kakve je sve nepoželjne ideje Gerrard upijao. Već jebila izgovorila bezbrojne molitve da kiša prestane i da se idućeg jutra lijepo razdani.Onda bi gospodin Vane Cynster produžio svojim putem, odnoseći svoju »gospodskueleganciju« sa sobom.

Pored nje, gospođa Chadwick je davala upute Angeli: »Šestoro ih je — ili ih je barbilo. St. Ives se oženio prošle godine. Ali nema sumnje, Cynsteri su tako dobroodgojeni, takvo oličenje onoga što se traži od gospode.«

Angeline oči, već okrugle poput tanjura, proširile su se još više. »Jesu li svi takodobro sređeni kao ovaj gospodin Cynster?«

Gospođa Chadwick prostrijelila je Angelu prijekornim pogledom. »Svi su jakoelegantni, naravno, ali sam čula da je Vane Cynster najelegantniji od svih.«

Patience je progutala uzdah gađenja. Koje li je sreće — ako su ona i Gerrardmorali upoznati Cynstera, zašto je morao biti baš onaj najelegantniji? Sudbina sepoigravala s njom. Bila je prihvatila Minniein poziv da se pridruži njezinomkućanstvu tijekom jeseni i zime i da onda ode u London za Sezonu, uvjerena da joj sesudbina dobrohotno smiješila, da se umiješala da joj poravna put. Svakako joj je

trebala pomoć. Nije bila blesava. Uvidjela je mjesecima ranije da, iako je bila dadilja, zamjenska


19/273

majka, i skrbnica Gerrardu cijelog njegova života, da ga nije mogla pogurnuti onajposljednji korak kojim bi prešao prag odraslosti.

Nije mu mogla biti mentorica.

Nigdje u njegovu životu nije bilo prikladnoga gospodina na čije bi se ponašanje istandarde Gerrard mogao ugledati. Izgledi da će pronaći takvoga gospodina u

najdubljem Derbyshireu bili su tanašni. Kad je bio stigao Minniein poziv,obavještavajući je da će biti gospode koja će odsjesti u Bellamy Hallu, činilo joj se da

je ruka sudbine na djelu. Živahno je prihvatila poziv, organizirala da Grangefunkcionira bez nje, i uputila se na jug s Gerrardom.

Provela je putovanje sastavljajući opis muškarca kojeg bi prihvatila kaoGerrardovog mentora — onog kojem bi povjerila nježnu mladost svog brata. Dodolaska u Bellamy Hall imala je čvrsto utvrđene kriterije.

Do kraja prve večeri bila je zaključila da nitko od prisutne gospode ne udovoljavanjezinim strogim uvjetima. Iako je svaki posjedovao kvalitete koje je odobravala,

nijedan nije bio lišen značajki koje nije odobravala. Ponajviše od svega, nijedan je nijeispunjavao poštovanjem, potpunim i apsolutnim, što joj je bio najvažniji kriterij.

Filozofski je slegnula ramenima i prihvatila sudbinu te sve planove usmjerila naLondon. Potencijalni kandidati za položaj Gerrardovog mentora tamo bi jamačnomorali biti brojniji. Komotna i na sigurnom, smjestila se s Gerrardom u Minnieinokućanstvo.

Sada su komfor i sigurnost iščeznuli i neće se vratiti sve dok Vane Cynster ne ode.

U tom su se trenutku otvorila vrata salona pa su Patience, gospođa Chadwick i Angela okrenule glavu prema gospodi koja su počela ulaziti u prostoriju. Na čelu im

je bio Whitticombe Colby, djelujući nepodnošljivo nadmeno kao i uvijek. Pošao jeprema otomanu na kojem su sjedile Minnie i Timms te stolcu u koji se pored njihsmjestila Alice. Edgar i General su ušli za Whitticombeom; usuglašeno su se uputiliprema kaminu, pored kojeg je Edith Swithins, nejasno se smiješeći, sjedila i marljivokukičala.

Pogleda zalijepljenog za vrata, Patience je čekala — i vidjela Edmonda i Henryjakako ležerno ulaze. Opsovala si je u bradu, pa se zakašljala da prikrije psovku.Prokleti Vane Cynster.

Čim je to pomislila, Vane je ušao, a s njim i Gerrard.

Patienceina unutarnja preklinjanja uzdigla su se na novu razinu. GospođaChadwick nije lagala — Vane Cynster uistinu je bio oličenje elegantnoga gospodina.Njegova kosa, ulašteno kestenjasta i za nekoliko nijansi tamnija od njezine, blistala jeblago pod svjetlom svijeća, val za elegantnim valom savršeno mu se spuštao nizglavu. Čak i s druge strane prostorije upadala je u oči snaga njegovih obilježja; jasnih ioštrih rubova, čelo, nos, čeljust i obrazi izgledali su kao da su isklesani iz kamena.

Jedino su mu usne, duge i tanke, s pukom naznakom humora da ih učini manjeoporima, urođena inteligencija i poročnost koja mu je blistala u sivim očima, davaliikakve naznake puke smrtničke osobnosti — sve ostalo pripadalo je božanstvu,

uključujući i, Patience je morala nevoljko priznati, njegovo dugo, vitko tijelo. Nije htjela vidjeti kako mu je sivi frak od fine vune skladno grlio široka ramena,


20/273

kako mu je vrhunski kroj naglašavao široka prsa i znatno uže bokove. Nije željelazamijetiti kako preciznost čvora tako i savršenu eleganciju njegove bijele kravate, ašto se tiče njegovih nogu, dugih mišića što su se gibali u pokretu, to definitivno niježeljela zamijetiti.

Zastao je na vratima; Gerrard se zaustavio kraj njega. Dok je gledala, Vane je sa

smiješkom nešto komentirao, ilustrirajući riječi pokretom ruke čija ju je gracioznostsmjesta uznemirila. Gerrard se, v edrog lica i sjajećih očiju, smijao i revno odgovarao.

Vane je okrenuo glavu; pogledi su im se sreli preko prostorije.

Kao da ju je netko udario šakom u želudac, Patience je u tom trenutku izgubiladah. Zadržavajući joj pogled, Vane je podignuo jednu obrvu i među njima je bljesnulonešto izazovno. Suptilno, ali namjerno. Nije to mogla zanemariti.

Ukočila se. Očajnički je udahnula i okrenula se te nabacila krhki osmijeh na usnekad su im prišli Edmond i Henry.

»Gospodin Cynster nam se neće pridružiti?« Angela se, nesvjesna majčinog oštrog

mrštenja, nagnula kako bi piljila iza Henryja prema Vaneu i Gerrardu koji su stajali ipričali kraj vrata. »Sigurno bi mu bilo mnogo zabavnije pričati s nama nego sGerrardom.«

Patience se ugrizla za usnu; nije se slagala s Angelom, ali se gorljivo nadala da će joj se ispuniti želja. Na trenutak, činilo se da bi i mogla; Vaneove usne su zavijugaledok je nešto napominjao Gerrardu, ali se zatim okrenuo — i pošao do Minnie.

Gerrard je bio taj koji im se pridružio.

Skrivajući olakšanje, Patience ga je dočekala spokojnim osmijehom, držeći pogledpodalje od otomana. Gerrard i Edmond su odmah počeli smišljati iduću scenu uEdmondovoj melodrami — to im je bila česta razbibriga. Henry je, s jednim okom naPatience, bio malo preočit u svom pokušaju da im povlađuje, a njegovo držanje ipretopao pogled živcirali su Patience, kao i uvijek.

Angela se, naravno, durila, što nije bio osobito lijep prizor. Gospođa Chadwick, već navikla na nerazumnosti svoje kćeri, uzdahnula je i popustila; ona i Angela, čijese lice odjednom ozarilo, otišle su se pridružiti skupini oko otomana.

Patience se zadovoljila time da ostane gdje je bila, pa makar i zbog toga moralapodnositi Henryjev žarki pogled.

Petnaest minuta poslije stigla su kolica s čajem. Minnie ga je točila, čavrljajućicijelo vrijeme, a Patience je kutkom oka spazila Vanea Cynstera kako ljubaznorazgovara s gospođom Chadwick. Kako su je uglavnom svi zanemarivali, Angela jeprijetila da će se opet početi duriti, a Timms je digla pogled i nabacila opasku koja jesve nasmijala. Patience je zapazila kako se tetina mudra družica nježno smiješi Vaneui uglavnom, od svih dama oko otomana, samo je Alice Colby djelovalaneimpresionirano, no ne i ravnodušno. Koliko je Patience mogla vidjeti, Alice je bilačak napetija nego inače, kao da se od pokazivanja antipatije suzdržavala zadnjimostacima snage volje. Činilo se, međutim, da je predmetu svoje ljutnje nevidljiva.

Progutavši uzdah, Patience je pažljivo slušala razgovor svog brata, koji setrenutačno vrtio oko »svjetla« među ruševinama. Bolje i to nego lakomisleni ispadikoji su izazivali valove smijeha u grupi oko otomana.


21/273

»Henry!«

Henry se okrenuo na uzvik gospođe Chadwick, pa se nasmiješio i kimnuoPatience. »Ako mi dopustite, draga majko, vraćam se za trenutak.« Pogledao jeGerrarda. »Želim čuti sve vaše sjajne planove.«

Znajući posve dobro da Henryja ne zanimaju ni Gerrard ni Edmondova drama,

Patience mu je samo uzvratila smiješak. »Zapravo bih radije napravio onu scenu s lukom u pozadini.« Gerrard se mrštio

zamišljajući prizor. »Bolje su proporcije.«

»Ne, ne«, odvratio je Edmund. » Mora biti u samostanu.« Dižući pogled, naceriose — nekome iza Patience. »Zdravo. Zovu li nas?«

»Itekako.«

Ta jedna riječ, izgovorena glasom tako dubokim da je doslovno grmio, glasno jeodzvonila u Patienceinim ušima. Okrenula se.

Sa šalicom za čaj u svakoj ruci i očima na Edmondu i Gerrardu, pokazao je glavomprema kolicima s čajem. »Traži se vaša nazočnost.«

»Može, evo!« Živahna osmijeha, Edmond se udaljio, a Gerrard je bez oklijevanjakrenuo za njim.

Patience je potom ostala sama, nasukana u kutu salona baš s onim gospodinom izcijele družine kojeg je željela poslati k vragu.

»Zahvaljujem.« Nagnuvši ukočeno glavu, prihvatila je šalicu kojom ju je Vaneponudio. Trudila se staloženo pijuckati i zanemariti s kolikom ju je lakoćom izolirao,odsjekao je od zaštitničkog stada. Smjesta je u njemu prepoznala vuka; dosta

uspješnog, činilo se. To će odsad morati imati na umu, pomislila je. Kao i sve ostalo. Osjećala je njegov pogled pa je odlučno podigla glavu i uperila oči ravno u njega.

»Minnie je spomenula da ste se uputili prema Leamingtonu, gospodine Cynster. Vjerujem da će vam biti drago kad kiša stane.«

Kutovi njegovih divnih usana neznatno su zatitrali. »Neću se žaliti, gospođiceDebbington.«

Patience je poželjela da mu glas nije tako jako dubok; živci su joj titrali od njega.

»Međutim«, rekao je, gledajući je u oči, glasa poput polagane tutnjave, »ne bihpodcjenjivao ni trenutačno društvo. Uočio sam već niz razbibriga uz koje će se,

uvjeren sam, moj neplanirani ostanak isplatiti.« Nije se dala zastrašiti. Širom je otvorila oči. »Zanimljivi ste, gospodine. Ne bih

očekivala da u Bellamy Hallu postoji išta vrijedno spomena što bi moglo privućipažnju gospodina vaših... sklonosti. Prosvijetlite me, molim.«

Vane je uhvatio njezin izazovni pogled, i razmatrao da učini upravo to. Podignuo je šalicu s čajem i srknuo, čitavo je vrijeme gledajući u oči. A onda je, pogledavši doljedok je odlagao šalicu na tanjurić, zakoračio bliže, do nje, tako da su stajali rame uzrame, on leđima okrenut prostoriji. Klizeći pogledom niz njezino rame, podigao je

jednu obrvu. »Možda sam strastveni obožavatelj amaterskih predstava.«

Iako je ostala nepokolebljiva, usne su joj se trznule. »A možda i svinje moguletjeti«, uzvratila je. Odvraćajući pogled, otpila je čaj iz šalice.


22/273

Vaneova je obrva zaigrala; nastavio je s laganim vrebanjem, kružeći sporo oko nje,milujući joj pogledom vrat i zatiljak. »A tu je onda i vaš brat.« Istog se trena ukočilapoput Alice Colby, a Vane je za njenim leđima podigao obrve. »Recite mi«,prožuborio je, prije nego što je stigla išta reći, »što je to učinio da ga tako prijekogledaju ne samo Whitticombe i General, nego i Edgar i Henry?«

Odgovor je bio brz, odlučan i izrazito žučan. »Ništa.« Na trenutak je zastala iopustila dotad ukočena ramena pa dodala: »Jednostavno imaju potpuno krivepredodžbe o ponašanju mladeži Gerrardove dobi.«

»Hmm.« Objašnjenje je, Vane je primijetio, jako slabo rasvijetlilo stvar.Dovršavajući krug, zaustavio se kraj nje. »U tom slučaju, dugujete mi zahvalnost.«Iznenađena, podigla je pogled; zagledao joj se u oči i nasmiješio se. »Ubacio sam se uprepirku i spriječio da Gerrard prevatreno uzvrati na Whitticombeov žalac.«

Proučavala mu je oči, pa odvratila pogled. »Učinili ste to samo zato što vam je bilodosta besciljnog prepiranja.«

Gledajući je kako pijucka, Vane je nadmeno podignuo obrve; što jest jest, bila jedijelom u pravu. »Također mi«, rekao je spuštajući glas, »niste zahvalili što sam vasspasio od gotovo sigurnog pada u cvjetnoj gredici.«

Nije niti podigla pogled. »Vi ste krivi što mi se to zamalo dogodilo. Da mi se nisteprišuljali, ne bih bila u opasnosti da sletim u korov.« Nakratko ga je pogledala, snagovještajem rumenila u obrazima. »Pravi gospodin bi se zakašljao ili što već.«

Vane joj je zarobio pogled i polako rastegnuo usnice u lijen, tako tipičan osmijeh jednog od Cynstera. »Ah«, promrmljao je duboko, jedva joj se primjetno primičući.»Ali, vidite, ja nisam gospodin. Ja sam Cynster.« Kao da joj otkriva neku tajnu, nježno

je priopćio: »Mi nismo gospoda, nego osvajači.« Patience ga je pogledala u oči, u lice, i osjetila čudnovat drhtaj kako joj klizi niz

kralježnicu. Bila je taman ispila čaj, ali su joj se usta osušila. Trepnula je, potomučinila to još jednom, te odlučila zanemariti njegovu zadnju opasku. Gledala ga jenetremice. »Da niste možda htjeli da se osjećam zahvalno zato da bih bila vašomdužnicom?«

Obrve su mu se nakrivile; hipnotizirajuće usne mu zavijugale. Njegove oči, si ve,usredotočene i neobično izazovne, bile su prilijepljene uz njezine. »To mi se činiloprirodnom strategijom potkopavanja vaše obrane.«

Patience je osjetila kako joj živci titraju od dubokih vibracija njegova glasa;osjetila je kako joj čula podrhtavaju dok je registrirala njegove riječi. Njezine oči,spojene s njegovima, širom su se razrogačile, ali su joj se pluća zgrčila od uzbuđenja.Glavom joj je vladala zbrka, naprezala se da pribere misli, da se dosjeti nekog britkogodgovora s kojim će odagnati njegovu čaroliju.

Njegove su oči pretraživale njezine; jedna se obrva osorno uzdigla, a za njima irubovi njegovih usana. »Nisam se zakašljao zato što sam bio potpuno smeten, što jebila potpuno vaša krivnja.« Činilo se kao da joj je jako blizu, totalno je dominiraonjezinim pogledom, njezinim čulima. Njegove oči opet su istraživale njezine, jedna

obrva se opet nakrivila. »A inače«, prožuborio je, tamnobaršunastoga glasa, »što setražili u cvjetnoj gredici?«


23/273

»Ah, tu ste!«

Bez daha, Patience se okrenula i spazila Minnie kako klizi prema njima poputbroda punih jedara. Ne bi se bila više obradovala ni cijeloj britanskoj mornarici.

»Oprostite starici, draga Patience, ali stvarno moram razgovarati s Vaneomnasamo.« Minnie im se objema nepristrano nasmiješila, pa položila ruku na Vaneov

rukav.Odmah ju je pokrio svojom. »Na vašu zapovijed.«

Unatoč njegovim riječima, Patience je osjetila da je neveseo, smeten time što jeMinnie onesposobila pištolj što ga je bio uperio u nju. Nakon trenutka tišine,graciozno se nasmi ješio Minnie. »U vaše odaje?«

»Molim vas. Tako mi je žao što vas odvlačim.«

»Ne morate se ispričavati. Zbog vas i jesam ovdje.«

Minnie se nasmiješila na njegovo laskanje. Vane je podignuo glavu i sreo

Patiencein pogled. S osmijehom i dalje na mjestu, nagnuo je glavu. »GospođiceDebbington.«

Patience mu je uzvratila na kimanje i prigušila još jedan drhtaj. Možda sepristojno predao, ali se nije mogla oteti dojmu da nije odustao.

Gledala ga je kako prelazi prostoriju s Minnie koja mu je pod rukom živahnočaskala. Hodao je pognute glave, pozornosti usmjerene na svoju kumu, a Patience senamrštila. Od trenutka kad je prepoznala njegov stil, poistovjetila je Vanea Cynsterasa svojim ocem, još jednim blagoglagoljivim, uglađeno elegantnim gospodinom. Svešto je znala o toj vrsti naučila je od njega, svog nemirnog, zgodnog oca. I temeljito je

savladala gradivo — nije bilo šanse da će pokleknuti pred muškarcem fino razbacanihramena i vragolastog smiješka.

Njezina je majka voljela njezina oca — nježno, duboko, previše. Nažalost,muškarci poput njega nisu bili puni ljubavi — nisu bili oni koje su mudre žene

voljele, jer nisu cijenili ljubav i nisu je prihvaćali, niti uzvraćali. Još gore je, barem uPatienceinim očima, bilo to što takvi muškarci nisu imali osjećaja za obiteljski život,niti ljubavi u svojim dušama da ih veže za ognjište, za vlastitu djecu. Po svemu što je

vidjela u svojim najranijim godinama, elegantna gospoda su izbjegavala dubokeosjećaje. Izbjegavala su privrženost, izbjegavala ljubav.

Njima je brak bio čin imovine, ne čin srca. Jao svakoj ženi koja nije uspjela toshvatiti.

S obzirom na sve to, Vane Cynster bio joj je visoko na popisu gospode kojudefinitivno ne bi željela kao Gerrardove mentore. Sve bi dozvolila samo da Gerrard neispadne poput njihovog oca. Da je imao tu sklonost, to nitko nije mogao poreći, aliona će se boriti do zadnjeg daha da spriječi njegovo kročenje tim putem.

Ispravljajući ramena, Patience je prošarala pogledom po prostoriji, uočavajućidruge, pred kaminom i oko otomana. Sad, kad više nije bilo Vanea i Minnie,prostorija je djelovala tiše, manje šaroliko, manje živo. Dok je promatrala, Gerrard je

bacio kratak, budan pogled prema vratima.Iskapivši šalicu čaja, Patience je uzdahnula. Trebat će zaštititi Gerrarda od

kvarnog utjecaja Vanea Cynstera — to joj je bilo kristalno jasno.


24/273

Zbog prizora Vaneova brižljiva — i, da, odanog ponašanja prema Minnie kopkao ju je crv sumnje. Patience se namrštila. Možda ipak nije kvaran. Možda ga ne bitrebala suditi po vučjem krznu, no ta je praksa, u svih njezinih dvadeset šest godina,dosad nije prevarila.

No opet, ni njezin otac, ni njegovi elegantni prijatelji, niti itko drugi te vrste koga

je upoznala, nije imao smisao za humor. Ili, u najmanju ruku, ne taj Vaneov tipboksačkog, mačevalačkog humora. Bilo je jako teško odoljeti izazovu da mu uzvrati— da se priključi igri.

Patience se još više namrštila. Zatim je trepnula, ukočila se, i prešla prekoprostorije da vrati praznu šalicu na kolica.

Vane Cynster je definitivno kvaran.


25/273

ane je pomogao Minnie da se popne uza stube i produži niz sumornehodnike. Nakon smrti Sir Humphreyja preselila se u velike odaje nakraju jednog krila; Timms je zaposjela sobu do njezine.

Minnie je zastala pred vratima svoje sobe. »Sva sreća što ste navratiliupravo sada.«

Znam. Vane je potiskivao riječi. »Kako to?« Širom je otvorio vrata. »Nešto se čudno događa.« Hodajući teško i naslanjajući se na štap na koji se

naslanja otkad više ne izlazi u javnost, Minnie je prešla do naslonjača uz ognjište.Zatvarajući vrata, Vane je pošao za njom. »Uopće ne znam o čemu je točno riječ« — Minnie se smjestila u naslonjač i stala namještati svoje marame — »ali znam da mi sene sviđa.«

Vane se ramenom naslonio na kamin. »Da čujem.«

Minniena se obrva nabrala. »Ne sjećam se kad je zapravo počelo, ali bilo je negdjenakon što su stigli Patience i Gerrard.« Digla je pogled prema Vaneu, »Nije da mislim

da oni imaju ikakve veze s tim — po njihovu dolasku samo mjerim koliko je vremenaprošlo.«

Vane je nagnuo glavu. »Što ste primijetili?«

»Prvo su počele krađe. Sitne stvari, mali komadi nakita, burmutice, drangulije,tričarije. Bilo što maleno i prenosivo, stvari koje mogu stati u džep.«

Vaneovo je lice otvrdnulo. »Koliko je bilo krađa?«

»Ne znam. Nitko od nas ne zna. Često nekih stvari ne bi bilo danima, pa itjednima, prije nego što bi se primijetilo da su nestale. To su takve stvari.«

Stvari koje bi mogle pasti u cvjetnu gredicu. Vane se namrštio. »Rekli ste da suprvo bile krađe — što je bilo potom?«

»Neobične zgode.« Iz Minnieina uzdaha prelijevalo se ogorčenje. »Takozvana›Sablast‹.«

»Duh?« Vane je zažmirkao. »Ovdje nema duhova.«

»Zato što biste ih ti i Devil sigurno našli da ih ima?« Minnie se zasmijuljila. »Negošto.« Zatim se sabrala. »Zato znam da je to djelo nekog živog. Nekoga iz kućanstva.«

»Nemate novih sluga — novih pomagača oko vrtova?«

Minnie je odmahnula glavom. »Svi su sa mnom godinama. Masters nije ništa

manje zbunjen od mene.« »Hmm.« Vane se ispravio. Antipatije spram Gerrarda Debbingtona su postajale


26/273

jasnije. »Što ta Sablast radi?«

»Proizvodi zvukove, za početak.« Minniene oči su bljesnule. »Uvijek počne čimzaspim.« Pokazala je rukom prema prozorima. »Lakog sam sna, a ove sobe gledaju naruševine.«

»Kakve zvukove?«

»Jauke i udarce. I škripav zvuk, kao da se kamenje trlja jedno o drugo.« Vane je kimnuo glavom. On i Devil su pomakli dovoljno kamenja u ruševinama

da se živo sjeća kako to zvuči.

»A onda su tu svjetla koja šaraju po ruševinama. Znaš kako je ovdje — čak i ljetiimamo nisku maglu što se po noći dokotrlja od rijeke.«

»Je li itko probao uhvatiti tu Sablast?«

Stegnute brade, Minnie je odmahnula glavom. »Na to ne pristajem — inzistiralasam da mi obećaju da neće pokušavati. Znaš kakve su ruševine, kako mogu biti

opasne, čak i usred bijelog dana. Ganjati utvaru po noći kroz maglu je ludost.Slomljeni udovi, razbijene glave — ne! Ne želim to.«

»I jesu li se svi držali obećanja?«

»Jesu, koliko ja znam.« Minnie je napravila grimasu. »Ali znaš ovu kuću — vrata iprozora kroz koje je moguće ući ili izaći ima na bacanje. I znam da je jedan od njihSablast.«

»Što znači da ako izlazi i ulazi bez otkrivanja, mogli bi to i drugi.« Vane jeprekrižio ruke. »A od kućanstva — koga sve zanimaju ruševine?«

Minnie je podigla prste. »Whitticombea, naravno. Rekla sam ti za njegova

izučavanja?« Vane je potvrdno kimnuo. Minnie je nastavila. »Onda imamo Edgara — pročitao je sve biografije opatija i one ranih Bellamyja. To ga poprilično zanima. Itrebala bih uračunati i Generala — ruševine su mu godinama omiljeno mjesto zašetnju.« Došla je do posljednjeg prsta. »I Edmond sa svojom dramom — i Gerrard,naravno. Obojica provode dosta vremena u ruševinama — Edmond zbori sa svojommuzom, a Gerrard crta.« Namrštila se na svoju ruku nakon što joj je ponestalo prstiju.»I na kraju imamo Patience, ali kod nje se radi samo o trajnoj znatiželji. Voli čeprkatimeđu ruševinama u svojim šetnjama.«

Vane je mogao zamisliti. »Nijedna od ostalih žena niti Henry Chadwick nemaju

neki poseban interes?« Minnie je odmahnula glavom.

»To je popriličan broj — ukupno petero muškaraca.«

»Upravo tako.« Minnie je piljila u vatru. »Ne znam što me više zabrinjava, Sablastili lopov.« Ispustila je uzdah, pa digla pogled prema Vaneu. »Htjela sam te pitati,dragi dječače, bi li ostao i razriješio to.«

Vane je spustio pogled na Minnieino lice, na mekane obraze koje je poljubionebrojeno puta, na jarke oči što su ga bile grdile i zadirkivale i toliko mnogo voljele.Na jedan trenutak nametnula mu se i slika drugog lica, onoga Patience Debbington.

Slična građa kostiju, slične oči. Sudbina mu je još jednom zurila u lice. No nije mogao odbiti, nije mogao otići — svaki atom njegove cynsterovske naravi


27/273

protivio se tome. Cynsteri nikada nisu priznavali poraz, iako su često izazivali vraga.Minnie je bila dio obitelji — a obitelj se brani do smrti.

Vane se opet usredotočio na Minnieino lice i zaustio da nešto kaže...

Prodoran vrisak prekinuo je tišinu, razdirući noć.

Vane je širom otvorio vrata prije nego što je prvi odjek utihnuo. Manje čujna vriska vodila ga je kroz labirint Bellamy Halla, kroz slabo osvijetljene hodnike, uz iniz stubišta što su spajala neujednačene katove. Slijedio je krikove do hodnika u krilunasuprot Minniena, na gornjem katu.

Vriskovi su dopirali iz grla gospođe Chadwick.

Kad je došao do nje, bila je skoro već pala u nesvijest, naslonjena na stolić,pritišćući jednom rukom bujne grudi.

»Muškarac!« Stiskala je Vanea za rukav i pokazivala niz hodnik. »U dugom plastu— vidjela sam ga kako stoji tamo, pred mojim vratima.«

Vrata su joj bila obavijena tminom. Hodnik je osvjetljavala jedino svijeća iz jednogzidnog svijećnjaka, bacajući slabi snop svjetla na sjecište iza njih. Po uglačanim supodovima odzvanjali zvonki koraci. Vane je blago udaljio gospođu Chadwick od sebe.»Pričekajte ovdje.«

Odvažno je krenuo niz hodnik.

Nitko nije vrebao iz sjene. Došetao je do kraja, gdje su stube vodile gore i dolje.Nisu se čuli koraci u uzmaku. Vane se vratio istim putem. Kućanstvo se sjatilo okogospođe Chadwick — Patience i Gerrard su bili tamo, Edgar također. Stigavši do

vrata gospođe Chadwick, Vane ih je širom otvorio pa ušao.

Ni u sobi nije bilo nikoga.Kad se vratio do gospođe Chadwick, ispijala je vodu iz čaše pod svjetlošću

svijećnjaka koji je Patience držala u ruci. Boja joj se vratila u obraze.

»Taman sam bila došla iz Angeline sobe.« Nakratko je pogledala Vanea; mogao sezakleti da se zarumenjela. »Malo smo ćaskale.« Otpila je još jedan gutljaj pa nastavila,pribranijega glasa, »Išla sam prema svojoj sobi kad sam ga spazila.« Pokazala je nizhodnik. »Točno tamo.«

»Stajao je pred vašim vratima?«

Gospođa Chadwick je potvrdno kimnula. »S rukom na kvaki.«

Upravo je ulazio. S obzirom na to koliko mu je trebalo da prijeđe pola kuće, lopov je — ako se o njemu radilo — imao obilje vremena da nestane. Vane se namrštio.»Spominjali ste nekakav plašt.«

Gospođa Chadwick kimnula je glavom. »Dug plašt.«

Ili skute ženske haljine. Vane je pogleda iza sebe niz hodnik. Čak i uz dodatnusvjetlost svijećnjaka teško bi se sa sigurnošću razaznalo je li riječ o muškoj ili ženskojfiguri. A lopov bi mogao biti i jedno i drugo.

» Zamislite samo! Mogao nas je ubiti u postelji!«

Sve glave, doslovno sve — okupilo se cijelo Minnieino kućanstvo — okrenule suse prema Angeli.

Zurila je u njih, razrogačenih očiju. »Sigurno neki luđak!«


28/273

»Zašto?«

Vane je zaustio, ali Patience ga je pretekla. »Zašto bi itko pobogu došao skrozovamo«, nastavila je, »provalio baš u ovu kuću, došao do vrata tvoje majke — i ondanestao čim je vrisnula? Da je luđak koji je planirao ubiti nekoga, imao bi dovoljn o

vremena da to učini.«

I gospođa Chadwick i Angela zagledale su se u nju, preneražene neumoljivošćunjezina zdravog razuma.

Vane se nasilu uozbiljio. »Nema potrebe za melodramom — tko god da jest,odavno je odmaglio.« Iako možda ne daleko.

Ista pomisao pala je na pamet i Whitticombeu. »Jesu li svi ovdje?« Gledao jeokolo, kao i ostali, potvrđujući da su doista svi prisutni, čak i Masters, koji je stajao nakraju gomile. »Pa, onda«, rekao je Whitticombe motreći lica, » gdje su svi bili?Gerrarde?«

Vane je bio dosta siguran da nije slučajno što se to ime prvo našlo na Whitticombeovim usnama.

Gerrard je stajao iza Patience. »Bio sam u sobi za biljar.«

»Sam?« Whitticombeova aluzija bila je sasvim prozirna.

Gerrardu se stisnula vilica. »Da, sam.«

General je zaroktao. »Zašto bi pobogu itko bio sam sa sobom u sobi za biljar?«

Gerrardovi su se obrazi zacrvenjeli. Dobacio je pogled Vaneu. »Samo sam maloudarao kugle.«

Taj je brzi pogled Vaneu bio dovoljan; Gerrard jest vježbao gađanje, čekajući njega

da dođe dolje. Soba za biljar bila je mjesto na kakvom su gospoda poput njegaprovodila koji sat prije odlaska na počinak. Štoviše, da stvari nisu krenule tijekomkojim su već krenule, bio bi i sada tamo.

Vaneu se nisu sviđali optuživački pogledi upućeni Gerrardu. Kao ni Patience,Minnie i Timms. Progovorio je prije njih. »Dobro, za tebe znamo. Gdje su bili sviostali?«

Nagnao je svakoga pojedinačno da kaže gdje je trenutak prije bio. Osim njegasamog i Minnie, gospođe Chadwick, Patience i Timms, nitko više nije bio u

vidokrugu nekog drugog. Whitticombe se bio vratio u knjižnicu, Edgar je išao

potražiti bilježnicu pa se povukao u stražnji salon, Edmond, nesvjestan bilo čeganakon što ga je obuzela muza, kao što navodno jest, bio je ostao sam u salonu, aGeneral se, iživciran Edmondovim spontanim tiradama, bio vratio natrag ublagovaonicu. Po boji u licu, Vane je pretpostavio da se družio s bokalom vinjaka.Henry Chadwick bio se povukao u svoju sobu.

Kad je Vane upitao Alice Colby gdje je ona bila, djevojka ga je prostrijelilapogledom. »Bila sam u svojoj sobi, na katu ispod.«

Vane je samo potvrdno kimnuo. »U redu. Sad kad više nema lopova, predlažemda odemo svi u svoje odaje.«

Nakon tog suhoparnog zaključka većina je društva upravo to i učinila, mrmljajućii gunđajući. Gerrard je oklijevao, ali kad ga je Patience opazila i pogurnula, dobacio je


29/273

skrušen pogled Vaneu i otišao. Patience, Minnie i Timms su, predvidljivo, ostale namjestu.

Vane je gledao njihova ukočena lica, pa uzdahnuo i domahnuo im. »U Minnienusobu.« Uzeo je Minnie pod ruku, zabrinut time koliko se jako oslanjala na njega. Bio

je u iskušenju da je ponese na rukama, ali znao je da je starinskoga kova i ponosa.

Zato je samo uskladio brzinu hoda s njezinim. Dok su došli do njezinih odaja, Timms je rasplamsala vatru, a Patience protresla jastuke u Minnienu naslonjaču. Vane joj jepripomogao i ona je utonula u naslonjač uz umoran uzdah.

»To nije bio Gerrard.«

Prodorna je izjava došla od Timms. »Ne mogu podnijeti kako su svi posumnjali nanjega. Prave od njega žrtveno janje.«

Minnie je kimnula glavom. Patience je samo pogledala Vanea. Stajala je krajMinniena naslonjača uzdignute glave, ruku prečvrsto sklopljenih pred sobom,izazivajući ga da optuži njezina brata.

Vaneove su se usne iskrivile. »Gerrard je mene čekao u sobi za biljar.« Zakoračivšinaprijed, zauzeo je svoj uobičajeni položaj, ramenima naslonjen na okvir kamina. »Ato, koliko je meni poznato, nije zločin.«

Timms je zafrktala. »Upravo tako. To je jasno samo po sebi.«

»Ako nitko nema ništa protiv, predlažem da zaboravimo incident. Ne vidim kakoga možemo povezati bilo s kim.«

»Masters nije mogao oboriti nijedan alibi.« Patience je podigla bradu kad je Vanepogledao prema njoj. »Pitala sam ga.«

Vane ju je nekoliko trenutaka promatrao, a zatim kimnuo. »Dakle, noćas se nijeotkrilo ništa — ne preostaje nam ništa drugo nego da odemo u krevet.«

Zadržao je pogled na Patienceinu licu i ona je nakon nekoliko trenutaka nagnulaglavu u stranu. »Kako god vi kažete.« Nagnula se do Minnie. »Nećete me više trebati,gospođo?«

Minnie je procijedila umoran osmijeh. »Ne, draga moja.« Uhvatila je Patienceinuruku među svoje dlanove. »Timms će paziti na mene.«

Patience je poljubila Minnie u obraz. Ispravljajući se, razmijenila je zavjereničkipogled s Timms pa otkliznula prema vratima. Vane je poletio za njom, posežući oko

nje kad je stala pred vratima da ih otvori. Držao se isto kao i kad ju je uznemirio togpopodneva. Ovaj put je ona bila ta koja je oklijevala pa je podigla pogled premanjegovu licu. »Ne mislite valjda i vi da je to bio Gerrard.«

Napola pitanje, napola tvrdnja. Vane joj je se zagledao u oči pa odmahnuoglavom. »Znam da to nije bio Gerrard. Vaš brat ne bi lagao da se spasi — i nije nipokušavao.«

Nakratko mu je pretraživala oči, pa nagnula glavu. Vane je otvorio vrata, zatvorioih za njom pa se uputio natrag prema vatri.

»Pa onda«, Minnie je uzdahnula. »Hoćeš li mi pomoći?«

Vane ju je pogledao, a zatim mu se licem razlio cynsterovski smiješak. »Nakonovoga, kako bih mogao odbiti?« Doista to nije mogao.


30/273

»Hvala nebesima!« reče Timms. »I bilo je vrijeme za malo zdravog razuma.«

Vane je pohranio taj komentar za slučaj da mu zatreba — činilo mu se kakoPatience Debbington misli da drži monopol nad zdravim razumom. »Počet ćunjuškati sutra. A dotad«, pogledao je Minnie. »Kao što rekoh, nemojte se više noćastime zamarati.«

Minnie se nasmiješila. »Već mi je to što ostaješ ovdje dovoljno za duševni mir.« »Odlično.« Kimnuvši, Vane se ispravio i okrenuo.

»Eh, da, još nešto, Vane...?«

Bacio je pogled iza ramena, podižući jednu obrvu, ali se i dalje kretao prema vratima. »Znam — ali nemojte tražiti da vam obećajem ono što ne mogu ispuniti.«

Minnie se namrštila. »Samo se čuvaj — ne bih htjela imati posla s tvojoj majkomako slomiš nogu, ili još gore, razbiješ glavu.«

»Bez brige — neću nijedno.« Vane je dobacio pogled s vrata, s jednom

samouvjereno visoko uzdignutom obrvom. »Kao što ste sigurno čuli, mi Cynsteri smoneranjivi.«

Bludnički se nacerio i otišao; Minnie je gledala kako se vrata zatvaraju. Nevoljkose smiješeći, popravila si je ponovno odskliznule marame. »Neranjivi? Ha!«

Timms joj je priskočila. »Kako su se sva sedmorica iz ove generacije vratili iz Waterlooa, neozlijeđeni i skoro bez ogrebotine, rekla bih da imaju ponešto prava natu titulu.«

Minnie je ispustila grub zv uk. »Znam Vanea i Devila od kolijevke — i ostale skoroisto tako.« Nježno je bocnula Timmsinu ruku. Uz njezinu pomoć, naprezala se da

stane na noge. »Oni jesu poprilično smrtni muškarci, ali malo tko je vatreniji ismioniji.« Ono što je izgovorila nagnalo ju je da zastane, pa se zasmijuljila. »U redu,možda nisu neranjivi, ali vrag me odnio ako ne dođe na isto.«

»Upravo tako.« Timms se nasmiješila. »Pa možemo odložiti naše probleme na Vaneova ramena — Bog zna da su dovoljno široka.«

Minnie se nasmiješila. »Istina, istina. Pa, onda — dovucimo me do kreveta.«

Vane je sljedećeg jutra namjerno rano sišao na doručak pa kad je ušao u salon zadoručkovanje, samo je Henry bio nazočan, brsteći tanjur s kobasicama. Nakon što suljubazno kimnuli jedan drugom, Vane se uputio prema postolju s hranom.

Trpao je kriške šunke na tanjur kad se pojavio Masters, noseći još jedan pladanj.Odložio ga je na postolje s hranom, a Vane ga je upitno pogledao. »Nema nikakvihtragova provale?«

»Ne, gospodine.« Masters je bio Minniein batler više od dvadeset godina. Dobro je poznavao Vanea. »Bio sam rano u obilasku. Prizemlje je bilo osigurano prije...incidenta. Provjerio sam opet — nijedna vrata ni prozor nisu ostali otvoreni.«

Bilo je to točno ono što je Vane očekivao. Kimnuo je suzdržano i Masters je

otišao. Došetavši do stola, Vane je izvukao stolac s kraja.

Dok je sjedao nadomak Henryja, ovaj je digao pogled. »Vraški čudna posla, ovo


31/273

sinoć. Majka je i dalje uzdrmana. Nije mi drago što to moram reći, ali mislim da jemladi Gerrard već stvarno pretjerao s tom budalaštinom oko ›Sablasti‹.«

Vane je uzdignuo obrve. »Zapravo...«

Prekinulo ga je frktanje s vrata; u prostoriju je upravo ušao Whitticombe. »Tog bimladog prostaka trebalo nalemati. Kako može tako plašiti nježno odgojenu žensku

čeljad? Treba njega čvrstom rukom po bubrezima — predugo su se žene brinule onjemu.«

Vane se u sebi namrgodio, iako se izvana njegov uobičajeno otmjen izraz nije nitinamreškao. Potisnuo je i pobudu da stane u obranu Patience i Minnie, nego s tekblagom naznakom zanimanja na inače ravnodušnom licu upitao: »Zašto ste takosigurni da je ono sinoć bio Gerrard?«

Whitticombe se kraj postolja s hranom okrenuo, ali je General prvi progovorio.»Čini se očitim«, ušao je teško dišući. »Tko bi drugi mogao biti, ha?«

Vaneove su se obrve ponovno podigle. »Bilo tko, koliko ja vidim.«

»Gluposti!« General je rekao ljutito, ostavljajući svoj štap uz postolje s hranom.

»Osim mene, Minnie, Timms, gospođice Debbington, Angele i gospođeChadwick«, istaknuo je Vane, »bilo tko od vas mogao je biti krivac.«

Okrećući se, General ga je ljutito pogledao ispod velikih obrva. »Zazivate vragadižući toliku buku. Zašto bi, pobogu, itko od nas htio strašiti Agathu Chadwick?«

Gerrard je sa sjajem u očima uletio kroz vrata — i ukipio se. S lica mu je u trenunestalo dječačko iščekivanje i u sekundi je postalo bezizražajno.

Vane mu je uhvatio pogled i očima mu pokazao prema postolju s hranom.

»Doista«, procijedio je dok se Gerrard, sada ukočen i napet, pošao poslužiti, »ali, akoćemo istom tom logikom, zašto bi i Gerrard?«

General se namrštio i prostrijelio pogledom Gerrardova leđa. Noseći tanjur nakojem je nagomilao ribu, rižu i jaja, General je izvukao stolac nešto dalje za stolom.

Whitticombe, koji nije bio samo šutljiv nego i nije volio govoriti, sjeo mu je nasuprot.

Mršteći se, Henry se promigoljio u stolcu. I on je pogledao Gerrarda, zauzetog zapostoljem s hranom, pa promotrio svoj sada prazan tanjur. »Ne znam — dječaci sudječaci, valjda.«

»Kao netko tko s tom izlikom zna ići u krajnosti, moram istaknuti da Gerrard već

nekoliko godina nije u dobi u kojoj je to objašnjenje prihvatljivo.« Vane je sreoGerrardov pogled dok se okretao od postolja s hranom, s punim tanjurom u rukama.Gerrardovo je lice bilo blago zajapureno, a pogled oprezan. Vane se ležernonasmiješio i mahnuo mu prema stolcu kraj svojeg. »Ali možda i on ima koju teoriju?Što ti kažeš, Gerrarde — znaš li ti možda zašto bi netko htio uplašiti gospođuChadwick?«

Gerrardu se moralo priznati da nije brzao s odgovorom; namrštio se odlažućitanjur, pa sporo odmahnuo glavom dok je sjedao. »Ne pada mi na pamet nijedanrazlog zašto bi itko htio to učiniti gospođi Chadwick.« No onda se nečega sjetio i

izraz lica mu se promijenio. »Ali se jesam pitao« — zahvalno je pogledao Vanea — »nije li to plašenje možda bilo slučajno, pa na vratima možda uopće i nije bio lopov.«

Svi su se za stolom zamislili nad tim pitanjem, a nakon nekoliko trenutaka Henry


32/273

je kimnuo glavom. »Moguće — doista, zašto ne?«

»Svejedno«, dodao je Whitticombe, »ne mogu zamisliti ni tko bi mogao biti tajlopov.« Iz njegova je tona bilo očito da i dalje sumnja na Gerrarda.

Vane je Gerrardu uputio blago ispitivački pogled.

Ohrabren, Gerrard je slegnuo ramenima. »Ne vidim što bi itko od nas htio sa svim

tričarijama i drangulijama koje su nestale.« General je zafrktao na svoj prepoznatljivi način. »Možda baš zato što su

drangulije? Taman za udvaranje lakomislenim služavkama, ha?« Njegov prodornipogled opet se uperio u Gerrarda.

Gerrardovi su se obrazi zacrvenjeli.

»Nije kriv! Časna riječ, kunem se!«

Uzvici su doprli s vrata prostorije. Svi su se okrenuli i na pragu spazili Edmonda upozi poniznog molitelja koji traži pravdu od suda. Kada su ga svi spazili, prekinuo je s

poziranjem i naklonio se uz cerek, a zatim se uspravio i odšetao prema postolju shranom. »Žao mi je što ću vas razočarati, ali osjećam se dužnim rasprsnuti tumaštariju. Nijedna služavka ovdje ne bi prihvatila takav znak pažnje — cijelo jeosoblje upozoreno na krađe. A što se tiče okolnih sela« — naprav io je dramatičnupauzu i mučenički pogledao Vanea — »vjerujte mi, u krugu od dana jahanja nemagospođice koja bi odgovarala takvom opisu!«

Vane je sakrio nestašan osmijeh iza šalice kave te se preko njezina ruba susreo sGerrardovim nasmijanim pogledom.

Zv uk žustrog fijukanja skuta u tom je trenutku privukao sve poglede k vratima.

Patience se pojavila na ulazu. Stolci su zastrugali dok su muškarci ustajali, a zatim su joj svi mahnuli na pozdrav i ona njima. Zastajući na pragu, hitro je promotrilaprostoriju, zaustavljajući pogled napokon na Gerrardu i njegovu odanom osmijehu.

Vane je uočio kako su se Patienceine grudi nadimale i spuštale te zamijetio laganorumenilo u njezinim obrazima. Bilo je očito da je dojurila ovamo.

Vane je preusmjerio razgovor na lakše teme.

»Lovište Northants je najbliže«, Henry mu je odgovorio na pitanje.

Kraj postolja s hranom Patience se trudila duboko udisati dok je rastreseno punilasvoj tanjur. Mislila se probuditi ranije i doći na vrijeme da obrani Gerrarda. No

prespavala je, iscrpljena od sve većih briga te, potom, uznemirujućih snova. Drugedame su uglavnom nosile doručak na pladnjevima u svoje odaje, a ona se na tonikada nije navikla. Ušiju naćuljenih na razgovor koji joj se odvijao iza leđa, čula je

Vanea kako lijeno razvlači riječi i osjetila trnce. Namrštila se.

Predobro je znala muške članove kućanstva — nije bilo šanse da su propustilispomenuti sinoćnju nezgodu te pritom, na ovaj ili onaj način, optužiti Gerrarda za to.No bilo je očito da nije zabrinut, što je moglo značiti samo jedno. Iz tko zna kojegrazloga, Vane Cynster se izložio batinama umjesto nje i odvratio nerazumne sumnjekoje je kućanstvo svalilo na Gerrarda. Još se dublje namrštila kad je čula Gerrardov

glas i mladenački entuzijazam kojim je odzvanjao dok je opisivao obližnju konjičkustazu.

Raširenih očiju, Patience je uzela svoj tanjur i okrenula se. Prišla je stolu, do stolca


33/273

pored Gerrarda. Masters ga je izvukao i pridržao dok je sjedala.

Gerrard joj se okrenuo.

Documents

Stephanie Laurens - Preljubnikova Zakletva