RIJE IZDAVAA
Djelo Niccolda Machiavellija odavna je preraslo granice zemlje i
epoh e u ko joj je nastalo, a povijest je sam a - ne
obazirui se ni na esta osporavanja ni na neumjerene hvale
—izdvojila iz njega stranice i misli što pripadaju kulturnoj
baštini ovjeanstva. Budui da je posrijedi utemeljitelj
moderne politike znanosti (ili znanosti o politici) i
modernoga politikog mišljenja, od renesanse svako bavljenje
politikom teorijom mora odrediti sebe prema Machiavelliju
bilo da prihvaa punovrijednost njegova metodološkog pristupa
društvenim pojavama i zbivanjima, bilo da ga kani osporiti.
Razotkrivajui istinsku bit politike kao rezultata ljudskoga
djelovanja iznad kojeg ne stoje nikakve mistine sile ni
izvanvremeni principi što ga uvjetuju, veliki Firentinac
izgrauje svoju vlastitu koncepciju politike, koja je koliko surova
u ogoljavanju ljudskoga društva i njegova ustrojstva, toliko
i dokaz ovjekove samosvijesti i otkrie povijesti kao o
vjekova djela.
Njegova politika doktrina zato istodobn o definitivno raskida s
antiknom m eu sobn om uvjetovanošu etike i politike k ao i sa
srednjovjekovnim politikim moralizmom i urasta u vrijeme u
kojem nastaje, u renesansu što je na svim razinama neumorna u po t
razi za ovjekovim moima i mogunostima. Machiavellijeva teorija,
daleko od bilo kakve apstraktne spekulacije i mistifikacije,
polazi od konkretna društvenog realiteta i u njemu trai
rješenje zagon etke povijesti i otkriva po kreta k e sile ljudskoga
društva i mehanizam politike zajednice. Takva po litika analiza
društva - ka ko suvremenoga, tako i antikog - poiva na
strogim m etodološkim pretpostavkama »zbiljske istine
stvari« za ko jom treba tragati i onda kad a privid obm anjuje
oitujui se jednostavn im i lakim za prihvaanje. S ob
zirom na to, posri jedi je prvi pokušaj uspostave politike
kao znanosti koju odlikuju posebne metode i poseban dokazni
pos tu pak , detekci ja uzrono-posljedine dijalektike i form
uliranje op ih zakona kre ta nja ljudskoga društva. U tom e smislu
Machiavelli je pretea M arxove analize društva, te najviši
dom et mišljenja o politici na tom stupnju društvenog razvoja.
Istod obn o, on je glasnik nove epohe i novih klasa
koje e svoj društveni p olo aj zasnivati na napretku i
razvoju historijski novoga, tzv. graanskog naina proizvodnje.
Machiavelli danas, to je nezaobilazan opus u p olitik oj
kulturi i n ekad više, nekad manje svjesna duhovna potka za
svaki govor o politici, odnosno kušnja za svaki
politik i govor; to je dvoznanost pojm a koji se izvodi iz n
jegova prezimena. Nasuprot jednos tranoj pred odbi što
se o tom svestranom misliocu, po lit iaru i knjievniku
stvorila gotovo iskljuivo na temelju deformacije njegovih ideja iz
»Vladara«, stoji makjavelizam u izvornom smislu k oji
naznauje nov stupanj u razvoju evrops ke misli. U prvom je
sluaju pred n ama oso ba ok o lika koje se s vremenom isplela
aureola genija
7
zla, prijevare i bezobzirnosti u politici što se ne opravdav a niim
doli b orb om za vlast i tenjom za dominacijom nad ljudima,
zagovornik prijetvornosti kao najvee vrline u politikom
djelovanju. U drugom je sluaju posrijedi osniva em pirijske
politike znanosti koja pravila umijea vladanja prouav a
jedino s a spekta njihove efikasnosti.
Machiave lli j e prvi koji fenomene vlasti i drave pro ua va
u njihovo j em pirijsk oj »istini« bez ikakvih
normativno-utopijskih, u krajnjem ishodu moralnih zakona.
Time, naravno, kida tradicionalne unutrašnje uzajamne veze
politike i etike što su ih te dvije discipline prak tine
filozo fije gojile od svog zaetka. U literaturi staroga i
srednjeg vijeka smatralo se, naime, da bi vladar trebalo da
bude pun vrlina: pravedan, velikodu šan i zahvalan, da svoje
obaveze izvršava i uope da ini sve da zadobije povjerenje
svojih podanika. Machiavelli je odbacio te moralistike zahtjeve
smatrajui da se vladar mora drati samo djelotvornih pravila
tehnike zauzimanja i odranja vlasti i drave jer ono što se
moralistiki doima vrlinom moe se oitovati pogubnim za
politik u zajednicu. Posrijedi, dakle , nije stav da vladar
treba d a bu de brutalan sp letkar nego savjet autorov
politiki djelujuem pojedincu ka ko ne treba voditi rauna o tome
je li neki in u sk ladu s vrlinom ; vladarev in prosuu
je se po tome je li u sk ladu sa zahtjevima kon kretne
situacije u ko joj treba djelovati tako da se b rzo i sigurno
postigne uspjeh. Djelovanje, prema tome, treba da bude
prilagoeno datoj socijalno-politikoj situaciji, a izbor
sredstava ovisi o okolnostima.
Nesporazumi koji su nastajali s tim u vezi jedan su od osnovnih
razloga za uvid u cjelokupnos t Machiave llijeva djela. U
tom smjeru eli djelovati i ovaj izbor ko ji sadri njegove
politike, vojne i povijesne spise, dijelove slubene i oso bne kore
spond encije i \ i Q najvanija knjievno-pjesnika djela. Kroz
takav izbor predlae se itanje i »nepoliti kih« djela politikim
naoalama. Kako je politiko osnovni oblik Machiavellijeva
mišljenja, svim njegovim djelima treba pristupiti (i) polit olo šk
i ne umanjujui, naravno, time opekulturnu znaajnost njegovih
knjievnih ostvarenja koja ga svrstavaju meu istaknute
talijanske knjievnike i protag oniste pukog a kulturnog
stvaralaštva. Ta ko se pokušala itaocu pred oi ti
jedinstveno st Machiavellijeva stvaralaštva koje se cijelo
odvija u znaku zaokupljenosti fenomenom politikoga, ak i kada su
posrijedi knji evne konstrukcije ili puka zabava kakva dolazi do
izraza u pismima.
Ju goslaven sk a javnost poznaje Machiavellija bolje nego što
bi se dalo zakljuiti na osn ovi bro ja i vremena prijevoda.
Tek 1918. god ine preveden je » Vladar« zaslugom Filipa M.
Dom inikovia, glasovita je »Mandragola« p rikazana u Zagrebu u
kazališnoj sezoni 1923/4. godine, pedes etih se godina
objavljuje prijevo d novele »Belfagor« i - to je sve.
Naša kulturna javnost bolje poz naje ov aj opus u originalu,
zahvaljujui p onaj prije pr ijemu renesansne kulture u
Dubrovn iku, al i i pos to janim kulturnim vezama naroda na
dvjema jadranskim obalama. Treba se nadati da e ovo objavljivanje
Machiave llijeva djela pota i krit iko prevrednov an
je njegova dop rinosa modernoj politikoj znanosti i
misli, pogoto vo s obzirom na injenicu da na našem jeziku jo š ne
posto ji sustavna marks istika interpretacija toga op
usa kao što posto ji u drugim kulturnim sredinama.
Prijevod je d jelo grupe istaknutih talijanista, iji se po sa o u
ovom sluaju po ka za o kao uistinu velik autorski napor, to
vei što u javnosti krue mnogobrojne redakcije
Machiavellijevih radova , pa i razliite verzije originalnih
rukopisa . U tom je smislu dragocjeno bilo izdanje
cjelokupnih Machiavellijevih djela što ga je uredio Mario
Martelli, a tiskala izdav aka kua »Sansoni« u Firenci 1971.
godine. Temeljna je politika term inolog ija
ujednaena, ali se nas to jalo sauvati sve bogatstvo stila i
višeznanosti kojima obiluju tekstovi ov oga m islioca: Budui da
tekst obiluje mnogim konkretnim povijesnim referencijama,
koje su suvremenom itaocu —barem onome
8
kom e je M achiavelli upuivao svoja djela — bile poznate, prijevod
je opremljen bilješkama kako bi se današnjem itaocu omoguilo
da ga pojmi u njegovu ukupnom kontekstu. Kronologija
Machiavellijeve epohe, renesanse, takoer treba da omogui
uoavanje jednoga burnog i prijelomnog vremena u kome su nastajala
remek-djela svjetske kulture. Dosta opširna biografija i
pregled sudbine Machiavellijeva djela ele pruiti uvid u
p ov ijest mak jave lizma i b iti p oticaj za produbljivan je ovih
spozna ja j er i moderna je politika misao proeta napetošu
što vlada izmeu njenih dviju kompo nenti —realistine i uto
pijsk e..
U uvodu je prireiva izloio svoje tumaenje Machiavellijeva djela
pokušavajui dati klju za razumijevanje njegove politike
misli i znanstvene metode. On pokušava smjestiti
Machiavellija u kontekst njegova vremena, ali i naznaiti gdje on
kida s tradicijom te se javlja kao zagovornik novih metoda i
društvenih ureenja; gdje je baštinik svog vremena, a gd je
ga nadilazi. Osnovno znaenje Machiavellijeva djela jest u tom
e što je u njemu dokum entirana krizna strana humanizma i
renesanse, duhovnih tvorbi ko je su se —zb og svojih
izuzetnih postignua u knjievnosti, filozo fiji i likovnoj
umjetnosti - redovito tumaile kao razdoblje trijumfa ovostranosti
nad srednjovjekov nom onostranošu, antropocentrizma nad krša.nskim
teocentrizmom. Djelo koje je pred nama svjedoi o te šk
oa ma s kojima se su oav a au tonom na ljudska zbilja,
osloboena teologijske shematike, kada trai vlastita naela i zakone
socijalnog i politikog samoorganiziranja.
9
I
Vrijeme koje prethodi Machiavellijevu roenju, 1469. godine, i
vrijeme u kojemu on ivi jedno je od najbogatijih i najzanimljivijih
isjeaka historije što ga poznaje naša, zapadna civilizacija. To je
doba Rinascite - kako ga je nazvao Giorgio Vašari -
renesanse, kako ga je definitivno imenovao Jules Michelet, doba
koje je sinonim nesluene eksplozije ovjekova materijalnog, duhovnog
i umjetnikog napretka.
Nije teško naslutiti zašto je renesansa nastala najprije u Italiji:
Rim je ostao Caput mundi, ne više kao središte najveega
svjetovnog imperija, ve sada kao središte duhovnog imperija -
kršanstva. Nakon pobjede barbara, Apeninski poluotok se ruralizira,
i razvaline Rima prekriva korov. Ali borba za svjetovnu vlast
rimskih vjerskih poglavara pokree ireverzibilni proces koji e
uroditi dalekosenim posljedi cama. Kriarske ekspedicije i
mnogobrojna hodoaša izazivaju stalnu cirkulaciju ljudi i dobara.
Gradovi se ponovo naseljavaju, a višak stanovništva koji se javlja
nakon mnogobrojnih epidemija kuge mora pronai nov izvor
egzistencije: javljaju se trgovina, J . obrti i usluge
koje bismo danas nazvali turizmom. Gradovi poinju pulsirati kao
posebni organizmi i poinju se izdvajati iz neizdiferencirane
feudalne cjeline, gdje su bili samo neproduktivni priljepak.
Bogatstvo toga novog doba što se raa nije više na selu, u danononom
mukotrpnom radu na zemlji. Novo bogatstvo što ga u Italiju donose
hodoasnici, ratnici svih boja, klerici a s njima i horde
najraznovrsnijih namjernika troši se po gradovima i razmjenjuje za
usluge što ih nudi gradsko stanovništvo. Klasino feudalno plemstvo
ostalo je po strani tih zbivanja, i novo bogatstvo koje se
akumulira u gradovima osamostaljuje se i prema njemu kao nova,
autonomna i propulzivna snaga. Nova klasa koja se raa u gradu,
borghesia, dobiva svoje ime po borgu, ime se
nedvosmisleno utvruje njezino rodno mjesto. Borghesia postaje
sve jaa i samouvjere nija: zemlja se ne moe umnoiti, ali se dobro
uloeni novac višestruko vraa nizom transakcija i ulaganja koji
nadilaze uski horizont feudalnog zemljoposjednika.
Kriarski pohodi potakli su razvoj proizvodnih vještina, što se na
talijanskom jeziku zove industria: razvija se
brodogradnja u Genovi, Veneciji i Pisi i ubrzo postaje unosna
djelatnost jer se brodovi za prijevoz kriara plaaju suhim zlatom.
Kriare treba i naoruati, pa na podruju Brescie i Bergama niu prav,£
tvornice oruja, a da bi se oruje iskovalo, potrebno je obraivati
rudu. Iako siromašna rudnim bogatstvima, Italija postaje poprište
potrage za metalima, prave »eljezne groznice«.
Trgovci koji prate kriare donose u Italiju mirodije, tkanine,
potrošna dobra drugih civilizacija. Obogaeni trgovci hitro
reagiraju na nove potrebe stanovništva i osnivaju prve manufakture,
gdje jedan obrtnik ne proizvodi cijeli proizvod, ve se radni
13
proces dijeli u niz jednostavnih radnih operacija, što omoguuje
zapošljavanje nekvalifi ciranih radnika i embrionalnu pojavu
novovjekog urbanog proletarijata.
Gradovi jaaju, osamostaljuju se od feudalaca i od crkve, i u njima
se raa nov ekonomski, socijalni, politiki i kulturni fenomen epohe
—talijanska opina, ii comune. U poetku je komuna zajednica
slobodnih graana koje ujedinjuje zajedniki interes, suprotstavljen
feudalnoj samovolji. Graani —obrtnici, trgovci i gradski
proletarijat u toj su fazi još jedinstveni. Kasnije e meu njima
nastati socijalna i klasna diferencija cija, kad se razvije
industrija i svojim eljeznim zakonom stane geometrijskom progresi
jom poveavati broj direktno eksploatiranih, a ugnjetavanje
postane tee i nepodnošlji- vije zbog tenje za poveanjem profita. Ti
procesi, meutim, teku paralelno: s jedne strane amalgamirajua
konfrontacija s feudalnom moi, a s druge strane antagonizira-
jua konfrontacija unutar same komune.
U prvom razdoblju razvoja komune, u njegovoj uzlaznoj fazi,
politike se odluke donose na skupštinama svih stanovnika koji su
okupljeni u takozvane vicinanze. Punoljetni muški stanovnici
bor ga sastaju se u gradskoj loggi, pred crkvom,
da zajedniki vode svoje poslove. Simbol te rudimentarne demokracije
jest drvo brijesta koji obino raste pred crkvom. Veinom nepismeni,
ali ekonomski svjesni graani, spremni da i orujem brane slobodu
svoje egzistencije, biraju izmeu sebe najbolje koji e ih zastupati
pred feudalnim monikom —velikašem, biskupom ili kraljem, i oni se
zovu boni homines, dobri ljudi. Odluke se donose konsenzusom,
javne su i neprestano podvrgnute kritici i preispitivanju. Takav
rudimentarni politiki ivot trai i svoje regule i institucije. U
novoj podjeli rada nalaze svoje mjesto i prvi intelektualci
srednjeg vijeka: deklasirani klerici i vitezovi, pisci i pjesnici,
koji postaju pisari, potom notari, obrazuju se u pravnike koje
zahtijeva razvoj nove urbane legislative i jfotreba sudova nja.
Nagli razvoj sveuilišta u trinaestom stoljeu diktiran je
pragmatinim potrebama novog naina ivota, a ne apstraktnom ei za
znanjem. Zato ima najviše studenata prava, potom tek teologije, a
na posljednjem mjestu je medicina, simbol novovjeke znanosti.
Komune tako poinju nalikovati antikom polisu i njegovoj urbanoj
demokraciji, ali u novom ruhu. itavo stanovništvo postaje
legislativni korpus. Juridiki su izraz toga politikog sistema
srednjovjekovni statuti kao konstitucionalna osnova komu nalne
demokracije. Pravna teorija formulira takvu realnost u teorijama
naroda kao zakonodavca, o emu svjedoi najznaajniji politiko-pravni
traktat srednjeg vijeka, Defensor pacis Marsilija
Padovanskog.
»Zlatno doba« urbane demokracije traje, meutim, vrlo kratko:
centrifugalne sile klasne erozije djeluju brzo i djelotvorne su.
Obrtnici i trgovci udruuju se u cehove i bratstva, te se raa
korporativno društvo. Tko ne pripada nijednom cehu, ne moe dobiti
ni punopravni status graanina, kandidatura za pojedini ceh je
ulaznica u društvo. Od toga nisu izuzeti ni najpoznatiji graani: u
srednjovjekovnoj Firenci Giotto postaje graaninom tek kad je nakon
mnogo muka primljen u ceh lijenika i apotekara (valjda je presudni
kriterij bilo miješanje boja!), a slino se namuio i Dante, najvei
pjesnik epohe. Kao što to obino u historiji i biva, tko prvi
zaposjedne ne dopušta drugome da mu se pridrui, nego brani osvojene
pozicije. Nove pridošlice moraju se uvelike dokazivati da bi mogli
biti primljeni s punopravnim statusom meu »graane«. Tako se stvara
nova aristokracija - gradski patricijat i oligarhija. Ve je u
trinaestom stoljeu struktura talijanskih komuna izrazito
oligarhijska, a komunalna demokracija sve više postaje prazna
pravna formula. Klasno raslojavanje znai i raslojavanje društvene
moi i vee znaenje politikog posredovanja u konstituiranju politikog
ivota i zajednice, što se na talijanskome zove vivere civile.
Sukobi izmeu bogatih i
14
siromašnih graana, a potom izmeu punopravnih graana i
obespravljenog plebsa postaju svakodnevica, i kulminiraju u
etrnaestom stoljeu, u firentinskom ustanku ciompa, vunarskih
radnika - proletera.
Komuna je sve manje comune, tj. zajedništvo, i sve više postaje
grad-drava u kojoj vladaju optimati, utjecajne porodice lokalne
oligarhije. Bogati graani su signori, a grad postaje
signoria - gospoštija, u kojoj politiki vladaju oni koji imaju
ekonomsku mo, bogatstvo, utjecaj.
Glasoviti Quattrocento, petnaesto stoljee, zlatni je vijek
sinjorija, suverenih gradova-drava koje su na vrhuncu svoje moi:
ekonomske, vojne, kulturne. Ekonom ski bum i izuzetno povoljan
stjecaj vanjskih i unutrašnjih okolnosti, objektivnih i
subjektivnih inilaca, izazvao je nov civilizacijski pomak, udomaen
pod nazivom preporod —renesansa. Ali renesansa nije neka antiteza
navodno mranom srednjem vijeku: elementi novoga doba polako se i
nezaustavljivo gomilaju pod okriljem starih institucionalnih formi,
a na politikom planu renesansa je ak inferiornija od srednjeg
vijeka. Urbana demokracija je proizvod srednjeg vijeka, a
oligarhija je proizvod te nove »eksplozije svjetlosti«, kako i
nazivaju renesansu zagovornici teorije o opreci mranoga srednjeg
vijeka i svijetloga novog vijeka, koji nastupa, navodno,
»civilizacijskim skokom«.
Renesansa nas ovdje ne zanima toliko kao kulturni i civilizacijski
fenomen, koliko kao politika realnost iz koje se raa novovjeka
politika teorija. Rodno mjesto moderne politike je renesansa,
preciznije - talijanska renesansna scena. »Renesansna politika«
znai oštru borbu za opstanak i samostalnost pojedinih sinjorija
naspram pape kao najmonijega talijanskog feudalca i naspram novih
politikih tvorevina — nacionalnih drava koje u opoj borbi izmeu
sebe sklapaju saveze, borei se za opstanak tee dominaciji nad
drugima, grabeljivo vrebajui na svoje susjede, neprijate lje i
vlastite saveznike. Internacionalna scena je rascjepkana i na njoj
djeluje mnoštvo politikih subjekata. U takvom kaosu politikih
subjekata na meunarodnom planu osjea se potreba za sigurnošu koju
zahtijeva dominantni interes kapitala —trgovine, obrta, industrije,
bankarstva. Petnaesto stoljee, Quattrocento,
najprosperitetnije je doba razvoja industrije, najspektakularnijih
bankarskih pothvata, genijalne umjetnosti i blistave politike
shvaene kao opera d’arte, umjetniko djelo. Postii ravnoteu u
takvim okolnostima bilo je pravo umijee, podvig koji granii s
nemoguim. Renesan sna diplomacija okuplja i mobilizira najodlinije
umove, jer treba pronai svima prihvatljiv kompromis i uskladiti
disparatne interese. U tome prednjai bankarska velesila Firenca,
koja u to doba financira evropske monarhe —engleskog i francuskog
kralja, njemakog cara, ak i poslovino bogatog papu. Univerzalni
jezik bankarskog kapitala omoguuje i diplomatski modus
vivendi. Zato su Firentinci bili diplomati na glasu - u slubi
evropskih drava, ali prije svega kao interpreti meunarodnog jezika
kapitala. Papa Bonifacije VIII nazvao ih je »petim elementom«, jer
se jednom kod njega na dvoru okupilo ak dvanaest Firentinaca koji
su zastupali ne samo svoj rodni grad, nego i Francusku, Englesku,
ešku i mnoge druge drave.
Uspostaviti vanjski balans sila, da bi poslovi mogli i dalje
cvjetati, to je imperativ epohe. Takvo nešto pošlo je za rukom
firentinskom sinjoru Lorenzu Mediciju, kojega su zbog toga
suvremenici i nazvali Velianstveni - II Magnifico. On je uspio
izgraditi relativno stabilnu ravnoteu sila, koja je potrajala sve
do njegove smrti, 1494. godine. Nakon njegova odlaska s politike
scene, iz Pandorine kutije opet izlijeu svi konkretni, materijalni
interesi za dominacijom, ekonomskom i politikom. Firenca je u
petnaestom stoljeu najbogatija evropska drava: njezini bankari
financiraju evropske vladare, njezini trgovci povezuju kršanski
Zapad s nevjernikim Istokom (turski sultan e
15
izruiti Lorenzu prebjegle sudionike zavjere Pazzijevih, da bi
sauvao dobre odnose s Firencom!), uredi i konzuli Firentinske
republike pokrivaju mape svjetske politike geografije.
Poslije Lorenzove smrti njegovo ivotno djelo brzo korodira:
nagomilane su nove proturjenosti, novi su interesi izbili na
površinu. Lorenzova politika ravnotee sila uspjela je ukloniti
opasnost od invazije na Italiju, ali i sprijeiti papu u njegovu
pokušaju da instaurira svoju, jedinstvenu dravu na cijelom
poluotoku. U meuvre menu se situacija promijenila, nove nacionalne
tvorevine postaju monije od malih i rascjepkanih talijanskih drava,
te poinje borba za novi primat u Italiji. Lorenzova genijalnost
ujedno je i njegova tragika: bez njegove blistave politike
medijacije Italija bi, moda, etiri stoljea ranije uspjela ostvariti
svoju nacionalnu dravu i izbjei postrenesansnu dekadenciju i
potinjenost svjetskim silama. U situaciji kad se u Evropi stvaraju
jake feudalne dravne tvorevine, ujedinjenje Italije, pa makar i pod
papinom vlasti, bilo bi znailo pomak naprijed, koliko god bremenit
unutrašnjim proturjeno stima.
Borba za dominaciju u Italiji izmeu talijanskih gradova-drava
trajala je cijela dva stoljea, koja su ujedno i razdoblje izuzetnog
prosperiteta na svim poljima. Lorenzova politika ravnotee omoguila
je relativno mirno razdoblje ekonomskog razvoja i napredak kulture
renesansne epohe. Njegova smrt oznaava kraj toga mirnog razdoblja,
i otvara novo razdoblje vojnih pohoda u Italiju, koje kulminira
1527. godine pljakom Rima i njegovim padom kao plijena evropskih
velesila.
Najmarkantnije su politike figure talijanskoga Quattrocenta
Lorenzo Velian stveni i papa Aleksandar VI Borgia. Ako
prihvatimo termin »makjavelizam« u njegovu pejorativnom znaenju,
onda moemo rei da je papa Borgia pravi »makjavelist«: slui se
prijevarama, podvalama, ne preza od ubojstava da povea svoje
bogatstvo i svoju politiku mo. Ali on nije izuzetak svog vremena,
kao što ni renesansa nije izuzetna po moralnoj lascivnosti njezinih
protagonista. Samo što se u renesansi stvari zbivaju javno, na
javnoj sceni, a ne više u dvorcima, samostanima i kurijama. Javnu
scenu omoguuje gradski trg, i stoga u slikarskim predodbama
idealnoga grada jednog Piera della Franceske ili Luciana Laurane
trg nije sluajno okosnica ivota, kao urbanistika konstanta ali i
kao politika metafora: zato je u to doba sinonim revolucije izraz
scendere in piazza, tj. sii na trg. Na trg silazi i sinjorija iz
svoje palae kad njezine odluke moraju dobiti privid opeg pristanka
i svenarodne ratifikacije. Kad socijalna tenzija prijeti da izazove
iskru koja e zapaliti kritinu masu narodnog nezadovoljstva, na trgu
se saziva opa skupština — parlam ento. Napokon, na trgu
si viene alle mani: izbija tunjava, pobuna, revolucija. Dva
su, tako, simbola klasne polarizacije društva: piazza i
palazzo , trg i palaa: podanici i vlast.
U petnaestom stoljeu sinjorija se pretvara iz oligarhije u
nasljednu oligarhiju, a to je prvi korak prema monarhiji.
Takva tvorevina prijelaznog razdoblja dobiva ime pr
incipato - kneevina. Najbogatije graanske porodice tvore,
tako, nove buroaske dinastije: Medici u Firenci, Visconti i Sforze
u Milanu, Este u Ferrari, Bentivogli u Bologni, Gonzage u Mantovi,
Malateste u Riminiju, Montefeltri u Urbinu. Ravnotea unutrašnje moi
definitivno se poremetila U korist graanskog establishmenta.
Ali politike institucije još su uvijek one iz komunalnog doba. U
pojednostavnjenoj shemi najvanija institucija, bar brojano, jest
Veliko vijee, koje zna imati i do više tisua lanova. Uza nj djeluje
operativno Malo vijee i Sinjorija, vlada u modernom smislu rijei, s
mnoštvom komesara, komisija i drugih pomonih i radnih tijela i
reprezentativ nih institucija radi zadovoljenja demokratskog
dekora. S vremenom se vlast sve više koncentrira u rukama
egzekutive, Sinjorije. Da bi se zadovoljio formalni zahtjev da
svi
16 7*
graani sudjeluju u obavljanju javnih poslova, mandati svih tijela
se skrauju: najprije godinu dana, zatim šest, pa tri i na kraju dva
mjeseca. Na kraju se lanovi kolektivnih politikih tijela tako brzo
smjenjuju da više nitko ne mari za njih: pravi gospodari su bogati
i moni, a ne više oni koji u svojim rukama imaju formalne
prerogative vlasti. Lorenzo Velianstveni bio je lan samo Velikog
vijea, pa ipak se o svim odlukama prethodno raspravljalo u njegovoj
kui. Dihotomija vlasti i moi ovdje se tako razotkriva u svojoj
pravoj dimenziji. Meutim, politiki ivot je buran, jer uz stranku
pristaša vladarske, najmonije, obitelji postoji obino jedna ili
više oponentskih grupa. Prema opoziciji se primjenjuje ostrakizam,
pa i fizika likvidacija, a sve, naravno, u okviru legaliteta.
Aleksandar VI je pokušao nametnuti svoje gospodstvo u Italiji, i u
tu je svrhu instrumentalizirao i religiju, trgujui oprostima od
grijeha da bi stekao novac potreban za voenje ratova. Prvi kritiar
simonije i raskalašenoga ivota crkvenih velikodostoj nika tog
vremena te zagovornik povratka izvornim principima kršanske vjere
bio je firentinski dominikanac Girolamo Savonarola, koji nakon
Lorenzove smrti uspijeva zavladati gradom, pošto su Mediejci
istjerani iz grada. On nije zanimljiv samo kao prethodnik Martina
Luthera i glasnik reformacije, ve i kao obnovitelj republikanskih,
populistikih tradicija. Savonarola pokušava vratiti dignitet
republikanskim instituci jama, restaurirajui vrhovnu vlast
Velikog vijea i borei se protiv korupcije dravnog aparata. U
ekstazi svoga religioznog i moralistikog istunstva Savonarola je
osudio na lomau i mnoga remek-djela renesanse i mnoštvo vrlo
vrijednih antikih rukopisa. Atmosfera firentinskog fin de
siec lea obiljeena je, tako, proturjenim figurama Loren- za i
Savonarole. To su teška vremena za Firentinsku republiku, kad se
nakon francuske intervencije opet razbuktava borba za prevlast u
Italiji, kad se intenzivira borba za opstanak, jer je konstelacija
novih savezništava nepovoljna za Firencu. U takvoj bremenitoj
atmosferi pojavljuje se figura »firentinskog sekretara i graanina«,
koji e tek nekoliko stoljea nakon svoje smrti od engleskog
oboavatelja dobiti epitaf Tanto nomini nullum par elogium
- Nema dovoljno pohvale za takvo ime: Niccolo Machia
velli.
II
Niccolo Machiavelli roen je 1469. godine, iste godine kad je umro
Piero Medici, sin utemeljitelja dinastije Medici Cosima, kojemu su
Firentinci dodijelili poasnu titulu pater patriae.
Pierovi nasljednici su njegovi sinovi Lorenzo i Giuliano,
koji e zajedno voditi poslove obitelji sve do 1478. godine, kad je
Giuliano pao u zavjeri što ju je porodica Pazzi organizirala protiv
»tiranije Mediejaca«.
O otvorenoj tiraniji, meutim, ne moe biti rijei. Mediejci su
vladali Firencom tek posredno: nisu imali formalnih ovlaštenja,
bili su obini lanovi Vijea sedamdese- torice, i kad se promatra
politiki sistem mediejske Firence, površni promatra ne bi uspio
primijetiti nijednu konkretnu polugu dravne moi. Utoliko je
politiki sistem mediejske Firence zanimljiv poligon za prouavanje
diferencijacije politike vlasti i ekonomske moi, o kojoj govori Max
Weber. Mediejci su posjedovali realnu mo i utjecaj, prema kojima su
se ravnale formalne, legalne institucije republike. Zadrana je
republikanska forma, a i vanjski sjaj demokratskih institucija, ali
utjecaj na odluke »opeg znaaja« pomaknut je prema pristašama
Mediejaca. Iz konih torbi iz kojih se izvlae imena za obavljanje
javnih funkcija (prije, u doba republike, tako se godišnje
smjenjivalo dvije tisue graana u obavljanju javnih poslova, od
ukupno sedamdesetak tisua stanovnika) odstranjeni su otvoreni
protivnici Mediejaca, kojima su tako
2 N. Machiavelli: IZABRANO DJELO I 17
oduzeta politika prava, a otvoreni protivnici poslani su u egzil.
Tek e kasnije urota Pazzijevih posluiti kao casus belli i za
fiziko likvidiranje opozicije.
Niccolo Machiavelli pripada nekadašnjoj plemikoj porodici koja je u
dolini Pese (Val di Pesa) posjedovala dvorac Montespertoli, ali je
u njegovo vrijeme od plemikog statusa preostao samo nekadašnji grb
s porodinim simbolom, štitom s etiri avla, odakle i ime porodice:
M al ck iovelli na toskanskome znai zli avlii.
Porodica se u trinaestom stoljeu opredijelila za gvelfe i dala je
gradu nekoliko desetaka uglednih funkcionara, gonfalonijera i
priora. Machiavellijev otac Bernardo, sin Buoninsegne, pripadao je
osiromašenoj grani porodice koja se preselila u grad i dobila
status graana srednjeg sloja. Bernardu su preostala mršava imanja u
Sant’Andrei, u Percussini, kod San Casciana: nešto malo šume, polja
i skromna jednokatnica nazvana Albergaccio — svratište,
kamo e se Niccolo povui kad padne u politiku nemilost.
Bernardo je stekao pravo graanstva upisom u ceh pravnika i notara.
U dokumen tima je nazivan »messer Bernardo«, što e rei da je bio
ugledan graanin, jer je završio studij na sveuilištu i imao pravo
na titulu doktora prava, od ega se i prehranjivao, škrto i skromno
pomaui se plodovima sa svojeg imanja. Posao notara, oito, nije
mogao prehraniti porodicu. Niccolo je od oca naslijedio tipini
toskanski duh, oštrou- mnost protkanu duhovitom i finom ironijom.
Otac i sin su razmjenjivali šaljiva pisma, ironine sonete i
pošalice inspirirane toskanskom pukom kulturom i tradicijom usmene
predaje, koju je dvorska kultura renesansne Firence stala tek tada
otkrivati, nasuprot kienom stilu dvorskih pjesnika i filozofa
okupljenih u Lorenzovoj vili i u sofisticiranim ambijentima
Platonske akademije. Majka, Bertolomea de’Nelli, ostavila je
sinu u nasljedstvo smisao za muziku, a ini se da se bavila i
duhovnom lirikom, što je više utjecalo na Tota, Niccoloova brata,
koji se zaredio i postao sveenikom.
U nevelikoj porodinoj biblioteci Machiavelli se susreo s djelima i
autorima koji e kasnije na nj utjecati: Tito Livije, Justin,
Plinije, Makrobije, Aristotelova Etika s komentarom što ga je
sastavio Donato Acciaiuoli, zatim Flavio Biondo i Ciceron. Mnoge
druge knjige je Bernardo posuivao od svojih kolega i prijatelja, a
meu njima, na uenje Machiavellijevih bigotnih biografa, meu koje
pripada i Ridolfi, nalazila se i Biblija. Livijevu knjigu Bernardo
je dobio tako što je za izdavaa pripremio indeks imena i pojmova i
na tome radio devet mjeseci. Treba imati na umu da su te knjige
bile u rukopisu, jer se Gutenbergov izum sporo probijao, iako se iz
današnjeg rakursa ini da je štamparska revolucija odmah osvojila
svijet. Bilo je ak snobova u Firenci koji su tvrdili da ne ele
imati u svojim kuama štampane knjige, jer se one ne mogu mjeriti s
rafiniranom umjetnikom opremom i kvalitetom manuskripata.
Machiavelli je dobio solidnu poduku iz gramatike i aritmetike, a
latinski ga je poduavao ser Paolo da Ronciglione, latinist
diskretnog ugleda. Uei krasopis, svojom je rukom prepisao
Lukrecijev De rerurn natura. U sedamnaestoj godini otišao je
k tipografu da podigne spomenuti primjerak Livijeve Povijesti
Rima, koji je Bernardo, dobivši ga kao honorar od štampara,
dao uvezati u kou. Bernardo je zapisao u svoj dnevnik da je za
uvezivanje Livija Niccolo platio tipografu tri boce crnog vina i
bocu octa. To je vrijedno spomena samo kad se uzme u obzir da e
kasnije Machiavelli od Lorenza II Medicija dobiti kao nagradu zato
što je napisao Vladara —dvije boce vina!
Niccolo nije nikad nauio grki, kako je to bio obiaj u »kulturnim«
porodicama elitne Firence. Nikad nije pohaao studij na sveuilištu,
i kasnije e o sebi napisati: »Rodih se siromašan i nauih se prije
oskudici nego uitku.«
Bernardov dnevnik završava sa 1487. godinom. Jedanaest znaajnih
godina Niccoloova formiranja i sazrijevanja ostaje u sjeni. Što je
on radio za to vrijeme? Nikakvi dokumenti o tome ne postoje, ve
samo pretpostavke koje su izazov za nemali broj
18
istraivaa Machiavellijeva ivota i djela. inilo se da je enigma
riješena 1973. godine: tada su pronaeni dokumenti o jednom Niccolou
Machiavelliju koji je u Rimu, baš u to vrijeme što ga prekriva
tamna mrlja, obavljao dunost blagajnika i sekretara u banci Berta
Bertija, uglednog bankara. Za nevolju, i njegov otac se zvao baš
Bernardo. No kasnije se pokazalo da je rije samo o imenjaku, te da,
štoviše, u to doba u samoj Firenci postoje još trojica koja nose
ime Niccolo Machiavelli! Grafološkom analizom slubenih firentinskih
spisa ne moe se zakljuiti ni da je Machiavelli sluio u firentinskoj
kancelariji, tj. dravnoj administraciji, kao subalterni slubenik i
da se odatle dovinuo do sekretarskog poloaja. Najvjerojatnija je
pretpostavka da je on bio uenik prvog kancelara republike Marcella
Virgilija Adrijanija, istaknutoga humanista i erudita koji je
u to doba, uz svoj svakidašnji funkcionarski posao, drao predavanja
i pouavao firentinsku mlade literaturi i humanistikim naukama.
Machiavelli je, vjerojatno, bio njegov protege, jer se
samo tako moe objasniti kako je anonimni kandidat za mjesto
sekretara Druge kancelarije mogao pobijediti trojicu uvaenijih
protivnika koji su se takoer natjecali za to mjesto: messer
Francesco Gaddi bio je profesor retorike, Andrea di Romolo notar, a
ser Francesco di Barone sudac. Meu takvim kandidatima, starijim i
mnogo obrazovanijim od njega, Machiavelli nije mogao proi osim ako
nije imao jakog zaštitnika. Jedno objašnjenje, meutim, postoji: u
veljai 1498. godine Machiavelli se natjee za mjesto u Drugoj
kancelariji, ali biva odbijen. U svibnju iste godine Savona rola je
osuen i spaljen na lomai, kao što završavaju »nenaoruani proroci«.
S njim propada i njegova stranka, njegove pristaše nazvane
piagnoni, to jest plaljivci. Prvi dokument pisan
Machiavellijevom rukom jest pismo, pisano u ime cijele porodice,
kardinalu Giovanniju Lopezu zbog nekog imovinskog spora. Drugi je
dokument mnogo znaajniji. To je pismo Riccardu Becchiju,
firentinskom ambasadoru u Rimu, u kojemu ga Machiavelli detaljno
obavještava o firentinskim zbivanjima kojima je protagonist
dominikanac Savonarola. Ve se u tom pismu Machiavelli iskazuje kao
oštar i suptilan promatra, iz ega bi se moglo zakljuiti da je bio
neka vrsta informatora, izvještaa o firentinskim zbivanjima, koji
je drugoj strani —protivnicima Savonarole —priopavao svoje analize
i zapaanja. injenica je da je pet dana nakon Savonarolina pada
Machiavelli izabran za šefa tzv. Druge kancelarije, pošto je
Savonarolin pristaša Alessandro Bracci morao odstupiti s tog
mjesta. Machiavelli je bio, oito, »aktivist« u pokretu protiv
Savonarole, te je za nagradu dobio to mjesto u dobi od dvadeset i
devet godina. Sve do 1512. godine Machiavelli e obavljati taj posao
i ui u povijest kao »firentinski sekretar«, a za tih etrnaest
godina on sam e rei da ih nije »ni proigrao ni uzalud potratio«.
Ovaj ekskurs nije zanimljiv samo kao kuriozitet, nego je bio
potreban radi razumijevanja Machiavellijeve karijere u politici i
njegova intelektualnog itinerera.
Machiavellijev poloaj nije bio osobito znaajan, kako se moe initi
iz titule segretario fiorentino , koju je sam sebi prišio prilikom
objavljivanja Umijea ratovanja 1521. godine, jedine
teorijske knjige, uz pjesnike Decenale i komediju
Mandragola, štampane za njegova ivota. Firentinska dravna
birokracija tada se dijelila na Prvu i Drugu kancelariju. Dok je
Prva kancelarija opsluivala mnogobrojna vijea republike: Veliko,
Malo, posebna vijea, komisije, radna tijela, Sinjoriju, itd., Druga
kancelarija je dobila, dva mjeseca nakon Machiavellijeva dolaska,
zadatak da opsluuje Ratnu desetoricu (Dieci di guerra e di
pace), tijelo koje se bavilo vanjskim poslovima i voenjem
ratova. Prva kancelarija je bila vanija, i nju je vodio Marcello
Virgilio Adriani za godišnju plau od 330 zlatnih fiorina.
Machiavelli je primao 192 fiorina, a pod njegovim rukovodstvom
nalazila su se dva koadjutora i desetak pisara. Teško bi se moglo
rei da je njihov posao odgovarao današnjim ovlaštenjima
ministarstva vanjskih poslova: firentinski birokrati bili su puki
izvršioci nad kojima su hijerarhijski bdjeli,
19
raspravljali i odluivali lanovi Sinjorije, Vijea osamdesetorice,
Ratna desetorica — tijela koja su se esto smjenjivala i iji je
kontinuitet leao u birokratskoj memoriji Prve i Druge kancelarije.
Tako gledano, Machiavellijev poloaj priblino bi odgovarao današ
njem poloaju naelnika u nekom ministarstvu koje bi obuhvaalo
vanjske poslove i obranu. Prerogativi dviju kancelarija esto su se
isprepletali jer su se njihovi pretpostav ljeni, Sinjorija, Ratna
desetorica i vijea, miješali u njihov posao, ne poznavajui dobro ni
proceduru, »birokratski iter«, ni svoje kompetencije. Firentinsko
»kolektivno ruko vodstvo« republike bilo je prije uzrokom konfuzije
i neefikasnosti nego stvarnoga demokratskog odluivanja i politike,
što se pokazalo kasnije, kad je Firenca upala u krizu i kad je bila
ugroena njezina nezavisnost. Zato nije ni udno što se Machiavelli
uspio uzdignuti do ranga izuzetnog eksperta za »tekua« pitanja, ije
je mišljenje uvaavala i Sinjorija.
.Firentinska republika se nakon pada Savonarole borila za opstanak.
Papa Alek sandar VI je protiv Savonarole proglasio interdikt nad
Firencom, i stari animozitet izmeu pape i Firentinaca potrajao je i
kad je Savonarola nestao s politike scene. Republika je umorna: u
pitanju je i njezin ekonomski prosperitet koji je ugroen mnogim
ratovima, velikim izdacima, nesigurnom i nestabilnom trgovinom,
nesavjesnim dunicima, kondotjerskim ucjenama i nesigurnim i
pohlepnim saveznicima. Unutrašnje podjele i sukobi te nesposobnost
vladajue elite nagrizaju i njezin meunarodni ugled i presti, koji
se iscrpljuju u sterilnoj diplomatskoj virtuoznosti, u taktiziranju
i odugo vlaenju, bez jasnih mogunosti izlaska iz krize. Firentinski
politiari, po inerciji uhodanih modela, i dalje su inzistirali na
»treem putu«, koji je u doba Lorenza Velianstvenogjznaio koherentnu
i dugoronu politiku s preciznim ciljem ekvidistance od svih velikih
sila koje bi mogle ugroziti firentinsku nezavisnost. Lorenzova
harizmat- ska linost kao da je razrješavala svaki problem: nije
prezao ni da ode u neprijateljski tabor i da se iz njega vrati kao
pobjednik. No vremena su sada drukija, i firentinski politiari,
oito, više nisu na razini zahtjeva epohe. Machiavelli osjea
ispraznost formule »treeg puta« u uvjetima kada republika ima
prazne blagajne i ojaane neprijatelje, a u zemlji se potreba za
odlunom politikom, s jasnom vizijom i ciljevima, kompenzira
neprestanim zasjedanjima demokratskih tijela i labavim kompromisima
što nastaju iz ravnotee parcijalnih interesa koji uspostavljaju
status quo.
U takvoj situaciji Machiavelli sazrijeva kroz svakodnevnu politiku
praksu. Biva upuen u razne diplomatske misije, isprva sasvim
beznaajne, a potom izlazi na vidjelo njegova upotrebljivost i
Sinjorija ga poinje slati i u delikatnije misije, gdje se trai
pregovaraka umješnost i sposobnost uvjeravanja protivnika u
vlastite argumente i pronalaenja zajednike koristi. Tako
Machiavelli kree 1499. godine u svoju prvu misiju u Piombino, k
njegovu vladaru Jacopu d’Appianu, s kojim se treba nagoditi o
naknadi za kondotjerske usluge. Machiavelli uspijeva postii da se
Appiano zadovolji prethodno ugovorenim iznosom i da odustane od
dodatnih zahtjeva. Nekoliko mjeseci nakon toga dolazi grofici
Caterini Sforza Riario, gospodarici grada Forlija, da se s njom
sporazumi o naknadi za njezino sudjelovanje u ratu protiv Pise. U
to su se doba, naime, probudili i komunalni partikularizmi
firentinskih saveznika. Pisa se odmetnula 1494. godine i stavila
pod zaštitu francuskog kralja, i sada je Machiavellijev zadatak bio
da stvari dovede u red. Glasovita Caterina Sforza bila je poznata
po svojoj ljepoti i odvanosti, koju je kasnije i pokazala prilikom
opsade Forlija. Kad je nadmudrila, naime, opsjedaoce i utvrdila se
u citadeli, zaprijetili su joj da e smaknuti njezinu djecu, a nato
je ona podigla suknju, viknuvši im: »Pogledajte! Imam ih ime još
napraviti!« Taj detalj Machiavelli e kasnije s poštovanjem
opisati.
Pregovori s Caterinom Sforza su se oduili i tekli su muno, jer je
ona neprestano
20
odugovlaila i usporedo pregovarala s milanskim poslanikom.
Machiavelli]eve diplo matske depeše veoma su se svidjele Sinjoriji.
Njegov uspjeh i u toj misiji uvrstio je njegov poloaj i ugled te mu
donio poštovanje i priznanje pretpostavljenih. Doduše, Machiavelli
nikad nije dobio titulu ambasadora, jer je ona bila rezervirana
iskljuivo za lanove kolektivnih rukovodstava, nego se morao
zadovoljiti titulom mandatario. Tu je injenicu kasnije
iskoristio Cesare Borgia kad je prigovorio Firentincima da mu ne
šalju poslanika protokolarnog ranga, kakvog on zasluuje, bez obzira
na to što je Machiavelli bio kvalificiran i kompetentan sugovornik
s kojim se Borgia volio zadra vati u razgovoru.
Krajem te, 1499. godine, Machiavelli je poslan na bojno polje pod
Pisom, gdje je kondotjer Paolo Vitelli prekinuo opsadu Pise i
povukao se, primjetno bez pravog razloga. Sinjorija odluuje da ga
primjerno kazni zbog defetizma, i Vitelliju biva odsjeena glava,
isto onako kako su prije stotinjak godina Mleani kaznili grofa
Carmagnolu zbog neodlunosti u ratu protiv Milana. Firentinci
pokušavaju po svaku cijenu skršiti otpor Pise, i uspijevaju dobiti
za saveznike francuske najamnike, švicarsku i gaskonjsku pješadiju
koja, meutim, zahtijevajui višu plau, zarobljava firentinskog
komesara i ucjenjuje Firentince plaanjem otkupa. Iz tog vremena
datira i prvi Machiavellijev spis u obliku izvještaja: Discorso
sopra le cose di Pisa (Rasprava o dogaajima u Pisi). U
njemu se ve primjeuje Machiavellijev polemiki duh koji se ogleda u
odbacivanju uvrijeene stereotipne formule quid medium:
Machiavelli se zalae za odlunu akciju - ili za napuštanje opsade,
ili za juriš. Tu se ve formira njegova aut-aut logika ko ja u
politici ne priznaje neodlunost, ve trai opredjeljenje, pa makar i
uz rizik da se pogriješi.^
Nakon toga, kao svjedok pobune švicarskih i gaskonjskih trupa 1500.
godine, biva upuen zajedno s ambasadorom Francescom Della asa u
Francusku, na dvor Luja XII, da se poali na ponašanje francuskih
saveznika. U toj misiji Machiavelli ostaje šest mjeseci, neprestano
jurei za francuskim dvorom koji se seli iz Neversa u Montargis, iz
Bloisa u Nantes i Tours. U susretima s kraljem i kardinalom Rouena
Georgesom d’Amboiseom Machiavelli predlae uspostavljanje sistema
savezništava koji bi omogu io da se »ogranie monici, zadovolje
podanici, zadre prijatelji i ukloni opasnost od onih koji ele istu
takvu vlast«. Te su misli iznesene u diplomatskoj prepisci sa
Sinjorijom, i Machiavelli e ih kasnije ponoviti u treem poglavlju
Vladara, prilikom analize pogrešaka »talijanske politike« Luja
XII. Nakon nepun mjesec dana boravka u domovini, ne uspjevši
posvršavati »domae poslove«, Machiavelli hita u Pistoju, gdje su
izbile pobune, a poslije toga i u Sienu, da bi izbliza mogao
pratiti nadolazeu opasnost za Firencu, pohod Cesarea Borgie, papina
sina, ko ji na elu papinske vojske osvaja grad za gradom u Romanji
i tako se sve više primie Firenci. Iz tog su razdoblja njegovi
spisi o Pistoji u kojima razglaba o unutrašnjim sukobima u tom
gradu: Ragguaglio delle cose fatte dalla repubblica
fiorentina per quietare la parti di Pistoia i De rebus
pistoriensibus (Izvještaj o tome što j e pod uze la
Firentinska republika da smiri stranaki sukob u
Pistoji i O pistojsk im zbivanjima) JU Sieni
Machiavelli razgovara s Pandolfom Petruccijem, njezinim vladarom, i
stavlja mu u usta, za potrebe izvještaja Sinjoriji, misli koje su u
Firenci tada bile »ope mjesto« svih razgovora o politici: »Ova
vremena su vea od naših pameti« (a zapravo je posrijedi aluzija na
nedoraslost vlastodraca vremenima), i kritizira njegovu, a zapravo
firentinsku politiku governarsi di per d i - vladati
iz dana u dan, tj. bez jasne krajnje vizije i cilja. U
Machiavelliju tako sazrijeva svijest o anakronizmu talijanskih
sinjorija i njihovu nesnalaenju pred novim vreme nima i novim
povijesnim protagonistima —velikim nacionalnim dravama.
Njegov diplomatski cb ef d ’oeuvre ipak je poslanstvo kod
Cesarea Borgie, što je
21
izazvalo i literarnu dramatizaciju Somerseta Maughama, grofa
Gobineaua i mnogih drugih. Godine 1502. upuen je Machiavelli, u
pratnji, biskupu, kasnijem kardinalu Francescu Soderiniju, bratu
gonfalonijera Piera Soderinija, u Urbino, sa zadatkom da ispita
Borgine namjere i smiri njegove eventualne ambicije za firentinskim
teritorijem. Machiavelli ostaje impresioniran Borginom pojavom,
njegovom, hrabrošu i odlu- nošu da stvori veliku dravu pod papinom
tijarom. On prisustvuje Borginim »velikim potezima«: prvi je onaj
kada Borgia okrutnom smru kanjava svoga vjernog namje snika Ramira
de Lorqu koji je pretjerao u tiraniziranju stanovništva, drugi je
glasovita prijevara u Senigalliji (Sinigagli), kad jednim potezom
hvata u mreu i likvidira svoje pobunjene kondotjere, zavaravši ih
da se eli s njima pomiriti. Machiavelli odmah trai da mu iz Firence
pošalju Plutarhove Usporedne ivote i dogaaj opisuje u
literarnoj formi. Tako nastaje Descrizione del m od o tenuto del
Duca Valentino nello amazzare Vitellozzo Vitelli, Oliverotto
da Fermo, ii signor Pagolo e ii duca di Gravina Orsini (Opis
naina kako je vojvoda Valentino smaknuo Vitellozza Vitellija,
Oliverotta od Ferma, gospodina Pagola Orsinija i vojvodu od
Gravine).
Izmeu dvije diplomatske misije, 1500. godine, Machiavelli se eni
Mariettom Corsini, skromnom graankom koja e mu roditi šestoro
djece. Njegov prijatelj i koadjutor u Drugoj kancelariji Biagio
Buonaccorsi, koji e i sam ui u povijest kao historiar i pisac, esto
mu u pismima opisuje njezino nestrpljenje i nezadovoljstvo zbog
njegovih estih putovanja, izbivanja iz kue i, naravno, kronine
nestašice novca potrebnoga da bi se prehranila tako brojna obitelj.
Machiavellijeva primanja nisu, naime, dovoljna za voenje pristojnog
ivota , a najgore je na putovanju, jer su dnevnice male. Nasuprot
Della Casi, koji dobiva osam lira dnevno, Machiavelli dobiva samo
etiri. Skrbna politika javnih rashoda republike ne dopušta
firentinskom sekretaru da unajmi najbolje konje, da spava u
najboljim prenoištima. Mora se zadovoljiti skro mnim smještajem, a
teškoe se pojavljuju i kad treba poslati koju hitnu poruku u
Firencu. Zato Machiavelli u pismima Sinjoriji neprestano moli,
preklinje, ljuti se, pa ak prijeti i napuštanjem slube ako mu se ne
priznaju viši, realni troškovi koje on ima u obavljanju
diplomatskih misija. Ta pisma djeluju kao eufemizam, ali su posve
razum ljiva kad se usporede s Mariettinim pismima iz kojih se vidi
da-Machiavellijeva obitelj neprestano ivi na rubu egzistencije.
Naravno, na rubu odreenog tipa egzistencije.
U meuvremenu je sretna zvijezda Cesarea Borgie brzo došla do zenita
i sad je na zalazu. Godine 1503. umire papa Aleksandar VI, njegov
otac i zaštitnik, a dva mjeseca nakon izbora i novoizabrani,
kompromisni nasljednik na papinu prijestolju, Pio III iz porodice
Piccolomini. Machiavelli je poslan u Rim da prati zasjedanje
konklava. Zli jezici kau da je papa Borgia otrovan istim
otrovom što ga je htio podmetnuti kardinalima, svojim protivnicima,
a od istog otrova se, navodno, razbolio i Cesare Borgia. Leei na
bolesnikoj postelji, on se ne moe oduprijeti izboru Giuliana della
Rovere, koji ga ak uspijeva lanim obeanjima uljuljkati u lanu
sigurnost i pasivnost. Kad se osvijestio, Borgia je shvatio da je
izgubio igru i da je nadmudren, oduzeto mu je zapovjedništvo nad
vojskom i uhapšen je. Machiavelli, promatra koji se nalazi u ii
zbivanja i kojem je ve prigovorena pristranost prema Borgi, sada
hladnoknmo konstatira Borginu pogrešnu procjenu i neodlunost u
odsudnim trenucima. Sada se Machiavelli pokazuje kao promatra s
distance, hladan analitiar koji svojim osjea jima nee
dopustiti da ga zavedu kad je rije o politikoj ocjeni ili o
procjeni historijske uloge pojedinca. Sic transit gloria
mundi, rezime je njegove poruke Sinjoriji. Iskustvo s Borgiom
ostaje znaajna etapa sazrijevanja njegove politike koncepcije i
njegove politike metode, što se vidi i u treem poglavlju
Vladara, gdje je linost Cesarea Borgie valorizirana u
historijskom kontekstu.
22
Kratak predah od samo dva mjeseca u Firenci, tek toliko da
posvršava neodgodive poslove u kancelariji i da podijeli precizne
upute koadjutorima, i Machiavelli je opet u sedlu, upuen po drugi
put u Francusku. Njegov pretpostavljeni je sada Niccolo Valori.
Firentinska delegacija pregovara s Charlesom d’Amboiseom u Milanu,
s njegovim bratom, kardinalom Rouena u Lyonu, i uspijeva dobiti
garancije za obranu Firence u sluaju napada Španjolaca, Mleana i
Pizanaca. Machiavelli odlazi opet u Piombino, Mantovu i Sienu, da
bi ispipao puls tamošnjih vlastodraca za sklapanje novog
savezništva. Njegova je pozicija sve vrša. Politika kriza u Firenci
riješena je 1502. godine na neuobiajeni nain: Piero Soderini,
graanin velike demokratske reputacije i obljubljen u narodu,
izabran je za doivotnoga gonfalonijera - šefa drave. Premda je
takav potez bio u direktnoj suprotnosti s proklamiranim
demokratskim naelima Firentinske republike i s njezinim ustavnim
ureenjem, nuda ini svoje i spas se vidi u pronalaenju vrste linosti
koja e, ipak, svojim autoritetom i vlašu, pruiti nekakvu garanciju
stabilnosti i dugoronosti vanjske i unutrašnje politike. Soderini
je, ini se, uspio oko sebe stvoriti konsenzus, jer su mu svi
sugraani, pa i protivnici, priznavali visoke »graanske vrline«:
pravednost, plemenitost, poštenje, ustrajnost, odgovornost, i
previdjeli su samo njegovu neodlunost i neenerginost u kritinim
trenucima. Soderini je bio idealan leader u mirnim
vremenima i u relativno nekonfliktnim situacijama: izbjegavao je
primjenu drastinih sredstava koja su u narodu i u politikoj kulturi
onog doba bila cijenjena i izazivala su poštovanje. Soderini je,
jednostavno, bio previše demokratian za svoje vrijeme, previše
human i tolerantan. U tome je i bila njegova tragedija.JZato ga i
Machiavelli, nakon njegove a i svoje propasti, zadirkuje u svom
sonetu: njegova duša nee otii u pakao, ve u limb, gdje su duše
nevine djece! Ali, tada, Machiavelli je s cijelom Firencom
pozdravio Soderinijev doivotni gonfalonijerat. Uzajamno poštovanje
preraslo je i u prijateljstvo pa Machiavelli postaje ovjek Soderi-
nijeva povjerenja, s kojim se on najradije konzultira, ak sa svojih
misija ima zadatak da posebna zapaanja šalje direktno Soderiniju.
Zato e od svojih neprijatelja Machiavelli dobiti posprdni naziv U
mannerino del Sod erin i- Soderinijevo potrkalo. A
neprijatelja i zavidnika Machiavelli nije imao malo: jednom je
Machiavelli optuen da je vanbrani sin, te da stoga ne moe obavljati
dunost javnog inovnika. Drugom prilikom je pristigla anonimna
prijava da Machiavelli ne moe obavljati sekretarski posao jer
njegov otac nije platio porez dravi, a to je tada bilo
inkompatibilno s obavljanjem javnih slubi. Optubu je jednom notaru
iznio maskirani posjetilac: po zakonu je, naime, svatko mogao, ne
odajui svoj identitet, optuiti kakvog javnog slubenika za
zloupotrebu, korupciju ili nesavjesno obavljanje dunosti. Takav je
obiaj, po intencijama firentinskih zakonodavaca, trebalo da jami
otvorenu kritiku svih nosilaca javnih funkcija. O tom dogaaju, jer
je Machiavelli tada bio na putu, obavijestio ga je vjerni pomonik
Biagio Buonaccorsi, jedini ovjek koji je, uz Machia- vellija, morao
napustiti slubu kad su se 1512. Mediejci vratili u Firencu. ak je i
šef Prve kancelarije, dakle kancelar Firence Marcello Virgilio
Adriani ostao na svome mjestu, a jedini »kompromitirani« u
Soderinijevu reimu ispali su Machiavelli i Buonaccorsi.
Krajem 1504. godine Machiavelli piše i svoj knjievni prvenac
Decennale primo (Prvo desetljee),,..kroniku u stihovima o
talijanskim zbivanjima izmeu 1494. i 1504. godine, od dolaska Luja
XII u Italiju do propasti Cesarea Borgie. Machiavelli imitira
toskanske puke kroniare, cantastorie, koji u desetercima
komentiraju aktualna zbivanja. I sljedee godine Machiavelli juri
ovamo-onamo u raznim misijama. Odlazi u Castiglion del Lago, da bi
doveo u red odmetnutoga Gianpaola Baglionija, odlazi opet na bojno
polje pod Pisom, gdje Firentinci ponovo doivljuju poraz. Soderini
tada
23
odluuje da se provede u ivot Machiavellijev plan o osnivanju
narodne milicije, ko ja je trebalo da bude vrsta garancija ouvanja
slobode Firence i njezina osloboenja od nestabilnih i prevrtljivih
kondotjera i njihovih najamnika, koji su Firenci nanijeli, u
cjelini, više štete nego koristi, o emu e Machiavelli naširoko
pisati kasnije u svojim spisima i izrugivati se njihovu nainu
ratovanja. Machiavelli je upuen u Mugello i Casentino da prikupi
takvu vojsku, i ondje boravi cijelu zimu. U ljeto 1506. godine on
odlazi u Rim, da obea pomo papi protiv Bologne i njezine vladarske
dinastije Bentivoglio, a zatim prati ratobornog Julija II u
Perugiu, Cesenu, Forli i Imolu. Nakon povratka u Firencu baca se
febrilnom energijom na objašnjavanje svojih planova o osnivanju
milicije, i piše spis Discorso dell’ordinare lo Stato di Firenze
alle armi (Rasprava o vojnom, ureenju Firentinske
drave). Njegovi su planovi okrunjeni uspjehom: postavljena je
i izabrana nova magistratura, nazvana No ve della milizia, što
bi znailo Vojna devetorica, a Machiavelli je imenovan
sekretarom tog tijela. Na osnovi svoga prijedloga, koji je u
cijelosti prihvaen te oznaava i njegov osobni trijumf, Machiavelli
regrutira ete svoje milicije iz okolnog podruja, kako bi se
izbjegla mogunost da naoruani graani iskoriste podijeljeno oruje za
frakcijske borbe i za dravni udar. Machiavelli je oštroumno uoio tu
opasnost od »naoruanog naroda«: podijeljeno oruje moe se okrenuti
protiv unutrašnjeg »neprijatelja«, protiv vlasti. Ne boji se
Machiavelli pravednoga gnjeva naroda, on je više zabrinut zbog
frakcijskih borbi koje onda u sukobe uvlae narod, a vlada mora
stajati iznad tih parcijalnih interesa i garantirati sigurnost i
blagostanje svih graana. ;No o tome e Machiavelli progovoriti
kasnije, u svojim teorijskim spisima.
U meuvremenu se novi oblaci skupljaju nad Firencom. Pukao je glas
da Maksimi- lijan Habsburški namjerava doi u Italiju otjerati
Francuze i usput se u Rimu okruniti za cara Svetoga rimskog
carstva, od kojeg ostaje samo prazna titula. Potkraj 1507. godine
Machiavelli kree u društvu ambasadora Francesca Vettorija u Tirol,
k caru koji od Venecije zahtijeva TrsjLjJRijeku i koji rauna na
papinu podršku. Julije II je u to vrijeme angairan u
stvaranjiTkoalicije protiv Venecije, koja je zaposjela i neke
papine teritorije. Firentinsko poslanstvo prolazi kroz Genevu, tri
za carskim dvorom u Konstanz, i u Bolzanu poklisari vješto
pregovaraju s carem sve dok ne saznaju da su Mleani uspjeli
pobijediti prepotentnu njemaku armadu. U putnom nalogu dobili su
zadatak da cara privole na stranu Firence i zato su bili spremni
ponuditi velikodušni poklon: kad doznaju da je careva zvijezda na
zalazu, pakiraju kovege i vraaju se kui. Machiavelli je i
ovdje drao otvorene oi: rezultat toga je spis, nastao poslije
povratka u Firencu, pod naslovom Ra ppor to delle cose della Magna
(Izvještaj o njemakim zbivanjima).
Firenca se pridruuje Cambraiskoj ligi: korist je višestruka, a meu
ostalim i pristanak da Firenca osvoji Plsu, štoviše, i pomo u tom
pohodu. U svibnju 1509. godine Pisa se predaje Machiavellijevoj
miliciji. To nije samo uspjeh Firence, nego još jedan
Machiavelli jev osobni uspjeh. Prva narodna vojska Italije
trijumfalno ulazi na osvojeni teritorij. Doduše, ta vojska je bila
prvotno zamišljena kao obrambena sila, ali to su ve zaboravljeni
detalji koji ne izazivaju previše skrupula. Iste godine neumorni
Machiavelli juri u Mantovu i u Veronu da se ipak dogovori o prije
zamišljenom, a potom odgoenom poklonu caru Maksimilijanu. Situacija
se brzo mijenja i treba brzo uskladiti vlastite planove. Cijelo
proljee sljedee godine Machiavelli boravi opet na selu, u okolici
Firence, prikupljajui i uvjebavajui svoju miliciju. Zatim slijedi
nekoliko mjeseci u Francuskoj, kod Luja XII u Bloisu. Povod te
misije bio je spektaku larni raskid Julija II s dotadašnjim
saveznicima i njegov dogovor s Venecijom, što vodi poveanju
napetosti izmeu Papinske drave i Francuske. Firentinci ele
iskoristiti situaciju za sebe i Sinjorija se nudi kao posrednik
izmeu pape i francuskog kralja.
24
Machiavelli se javlja iz Francuske preklinjui Sinjoriju da se
opredijeli izmeu pape i kralja, inae je sukob neizbjean, a Firenca
moe samo izgubiti, jer e je pobjednik, tko god to bio, sigurno
zgaziti zato što mu se nije priklonila dok je bilo vrijeme. Iako se
u takvoj situaciji ne moe taktizirati i sjediti na dvije stolice,
Soderini se oglušuje na tu Machiavellijevu procjenu situacije i
ustraje u svojoj politici ravnotee izmeu Francuske i Rima. Kasniji
dogaaji dat e za pravo Machiavelliju i njegovu dramatinom apelu. Na
povratku u Firencu Machiavelli, još neumoran od pisanja pisama i
depeša, piše esej Ritratto delle cose di Francia (Slika francuskih
zbivanja).
Povratak u Firencu znai za Machiavellija nastavak rada na
usavršavanju njegove vojske, jer je svjestan teine trenutka i
ratnih prijetnji. Godinu 1511. provodi u Pisi, Arezzu, u Poggio
Imperiale, Valdarnu, Valdichiani, u Casentinu, najprije u potrazi
za pješadijom, a potom pokušavajui organizirati i konjicu. Ali od
dobrih trgovaca, obrtnika, poljoprivrednika, nenaviknutih na
ratovanje i disciplinu, nije mogue preko noi stvoriti djelotvornu i
discipliniranu armiju. Potrebe slube Machiavellija vode u Monaco,
kod princa Grimaldija, u Sienu, i opet u Francusku gdje se trudi
Francuze odgovoriti od namjere da sazovu koncil u Pisi i na njemu
osude bojovnog papu zbog simonije. Soderini je opet u Firenci
pogrešno procijenio situaciju - u prvo vrijeme dao je podršku ideji
o sazivanju koncila u Pisi, kad je pukao glas da je Julije II
obolio, ali pošto se on iznenadno oporavio od bolesti, Soderini
mijenja mišljenje. To je ve poetak agonije Firentinske republike.
Razljueni Julije II proglašava interdikt nad Firencom, te s
Venecijom, Španjolskom i Njemakom osniva Svetu ligu protiv
Francuza. Firentinci su se tada našli izmeu ekia i nakovnja, i
jedina šansa da sauvaju slobodu bila je pobjeda Francuske. Više
nema mjesta okolišanju. Doista, Francuzi pobjeuju, u bici kod
Ravenne, 11. travnja 1512. Ali pobjedu nisu dugo slavili: iza lea
Francuza u Lombardiju ulazi korpus od dvadeset tisua švicarskih
pješaka, i pobjednici iz Ravenne moraju se povui da ne doive poraz.
Firenca je ostavljena na milost i nemilost pape. Ni uurbane
pripreme za obranu ne mogu nadoknaditi propušteno. Machiavellijeva
milicija biva poraena kod Prata i nagnana u sramotan bijeg.
Firentinski fa ntine mogu izdrati sukob s uhodanom
mašinerijom španjolske armade. ini se kao da se cijela organizacija
republike poinje rušiti kao kula od karata, kao rakom zahvaeni
organi zam. Španjolska armada, kojom zapovijeda Ramon de Cardona,
nepoštedno razara Prato: stanovništvo je masakrirano i podvrgnuto
represalijama, a panika se širi i meu vojskom i meu stanovništvom
Firence. U takvoj atmosferi poraza i predbacivanja zbog poraza
Soderinijeva opozicija izlazi na otvorenu scenu, a meu opozicijom
je najjaa stranka Mediejaca, kojoj se u jedinstvenom bloku
pridruuju i ostali, aristokrati i bogati graani, te papine
pristaše. _
Drama ulazi u svoj završni in 1. rujna 1512: Soderini mora bjeati
jer mu pristaše Mediejaca prijete smru. Socijalna baza podrške
njegova reima doivljava munjevitu eroziju, kao i u slinim
primjerima u historiji. Jedini Machiavelli pokušava, naivno,
pomiriti duhove, sauvavši trezvenost i hladnokrvnost, te piše apel
stranci Mediejaca da ne dopusti obnovu oligarhijske vlasti i da
bude milostiva prema Soderiniju. Taj spis, Ricordo ai Palleschi
(Memento Palleschijevima, tj. pristašama Mediejaca) ostaje
simbolom Machiavellijeve vjere u politiki ratio. Njegov duh,
temperament i politiki instinkt sugerirali su mu takvo
konstruktivno ponašanje kao najracionalniju alternativu u danoj
situaciji. Ali politika nije personifikacija ratia, ve
strasti. Pobjednici se ne obaziru na apel da se sauva zdrav razum,
oni su nemilosrdni prema pobijeenima, a u aru pobjede i u
pobjednikom taboru izbijaju nesuglasice i sukobi zbog podjele
vlasti. U Firencu ulazi kardinal Giuliano Medici, i to je kraj
graanskih sukoba izmeu naroda, koji eli sauvati i proširiti svoja
republikanska prava, i drugih grupacija, koje
) 25
ele prigrabiti vlast. Španjolsko oruje donosi restauraciju
Mediejaca, koji odmah sazivaju Baliju, skupštinu graana, s
namjerom da reorganiziraju dravnu upravu i uvedu sistem koji
najbolje odgovara njihovim interesima. A to je razumijevalo i istku
u dravnom aparatu. Machiavelli je, sa svojim pomonikom
Buonaccorsijem, izbaen iz slube, i to je jedna od prvih politikih
odluka Mediejaca. Zabranjeno mu je da godinu dana kroi u Palazzo
Vecchio, sjedište Sinjorije, i osuen je da plati kauciju od tisuu
zlatnih fiorina, svotu koja odgovara njegovu dotadašnjem
petogodišnjem prihodu. Machiavellijevi prijatelji spremno
prikupljaju novac i plaaju kauciju umjesto njega te on ostaje na
slobodi, ali ne zadugo. Ve u veljai 1513. godine Agostino Capponi i
Pietropaolo Boscoli pokreu zavjeru protiv Mediejaca. Jedan od njih
gubi listu sa dvadesetak imena firentinskih graana koje oni
smatraju protivnicima Mediejaca i potencijalnim urotnicima. Urota
je bila više zamišljena nego izvedena, ali to ne zadovoljava
istrane suce. Po nalogu Vlasti osmorice (Otto di Balia) svi
koji su bili na popisu uhapšeni su. Sedmi po redu bio je Niccolo
Machiavelli.
U tamnici e Machiavelli provesti gotovo mjesec dana, meu štakorima
»velikima poput maaka« i »ušiju velikih poput leptira«. Ni to nije
dovoljno: Machiavellija podvrgavaju muenju, da bi od njega izvukli
priznanje o njegovu sudjelovanju u uroti. Isteu mu udove, vješaju o
njega utege, i to šest puta: sei tratti di corda. U meuvre
menu su Capponi i Boscoli priznali svoju namjeru da ubiju kardinala
Giovan- nija i Giuliana Medicija, te su osueni na smrt vješanjem.
Machiavellijeva nevinost je dokazana, ali ga dodatno osuuju na
jednogodišnje progonstvo izvan grada. Tako poinje Machiavellijev
period ivota post res perd itas- nakon izgubljene bitke.
U dobi je od etrdeset i etiri godine, u punoj intelektualnoj
snazi, bogatoga praktinog iskustva i širokog znanja, obuzet
politikom strašu, toliko eljan da bude koristan i da ivi ivotom
akcije. On i sada eli biti od koristi svojoj republici, a njegova
racionalna skeptinost uzdie g*a iznad stranakih partikularizama i
iskljuivosti te je on u pravom smislu graanin republike koji tei
ostvarenju vivere civile—politikog ivota zajednice izvan
parcijalnih interesa i grupacija, što vuku svaka na svoju
stranu.
Povlaenje u privatni ivot ne znai za Machiavellija i rezignaciju,
ivot od bogatih uspomena ili samooplakivanje. Machiavelli se baca
na novi posao, uvjeren da politiki ratio mora pretegnuti i da
e logika stvari natjerati tadašnje firentinske vlastodršce da se
ponašaju mudro u talijanskoj politikoj konstelaciji. A to znai da e
im za to biti potrebni i savjetnici, ljudi od iskustva i talenta,
baš onakvi kakav je on. U tome Machiavelli ostaje nepopravljiv
optimist.]Machiavellijev prisilni egzil otvara tako novu stranicu u
njegovu ivotu. Nakon naporno provedenog dana u polju s radnicima,
koji na njegovu imanju sijeku šumu ili ubiru kakve plodove,
Machiavelli se naveer povlai u svoje odaje, oblai dvorske haljine i
prepušta se konverzaciji sa svojim omiljenim piscima: hrani se,
kako sam kae u poznatom pismu Francescu Vettoriju, hranom koja mu
je jedino potrebna i za koju je i roen. Ve tada, potkraj 1513.
godine, Machiavelli priopava Vettoriju da je sastavio spis De
principatibus u kojemu raspravlja o tome »što je vladavina,
kakve ih vrste ima, kako se zadobivaju, kako odravaju, zašto gube«.
Iste je godine, vjerojatno, zapoeo i svoj ambiciozniji pothvat,
pisanie vee rasprave o republikama, koja e kasnije u javnosti
postati poznata kao Rasprave o prvoj dekadi Tita
Livija^biotek dvije godine kasnije Machiavelli e uputiti svoj
spis o kneevinama, koji e u historiji ostati poznat kao II Principe
(Vladar), Lorenzu II Mediciju, neaku velikoga Lorenza
Velianstvenoga, koji e ga primiti s indiferentnom hladnoom.
Machiavelli je potajno snivao da e ga taj spis prikazati
upotrebljivim za kakvu javnu slubu. Napokon, zar nisu svi
ostali na svojim poloajima, a samo je on maknut? Njegov bivši
koadjutor snašao se kao pisar, ali on još ne napušta nadu da e se
ispraviti
26
nanesena mu nepravda. Magnet politike je prejak da se ovjek od
njega napreac otrgne. Strast politike je kronina i akutna boljka, i
koga jednom obuzme, ne napušta ga tako lako. Samo što se i u toj
strasti razlikuju dvije vrste ljudi: oni koji joj podlegnu, pa kad
se ne mognu njome više baviti, ive samo od prošlosti ili od kritike
politike; te oni koji su i kad su njome bili obuzeti zadrali
distancu prema njoj, pokušavši shvatiti njezine unutrašnje
zakonitosti, i u tome uspjeli stvoriti ravnoteu izmeu pesimizma
intelekta i optimizma volje, o emu rado govori Gramsci. Machiavelli
pripada toj drugoj vrsti ljudi.
Ali i takav Machiavelli je opasan za naj zagrieni je Mediejce i oni
mu 1516 . godine potvruju zabranu javnog djelovanja. No javni ivot
ima više dimenzija, posebno za stvaraoca. Machiavelli se poinje
druiti s piscima i intelektualcima koji se okupljaju u palai
obitelji Rucellai, u njezinim vrtovima, koji su ušli u povijestJcao
Orti Oricellari. Ondje Machiavelli opet nalazi zadovoljstvo
politike polemike, verbalne prepirke i politikog rezoniranja, blagu
ironiju prijateljskog zadirkivanja toliko svoj stvenu toskanskom
duhu. To je mnogo profaniji ambijent nego što je to filozofski
cenakul i sveuilišni ambijent, kamo Machiavelli ne zalazi. Ondje se
ne vode,koncep tualne dispute, ve se raspravlja o literaturi i
politici, o ratovanju i enama. Machiavelli piše autobiografsku
pjesmu u tercinama pod naslovom L’Asino (Magarac). Dvije
godine nakon toga izaziva oduševljenje svojih prijatelja, a i
cijele firentinske javnosti, svojom komedijom Mandragola,
koja se svidjela i mediejskom papi Lavu X, nekadaš njem
kardinalu Giovanniju koji je na elu španjolskih trupa ušao u
Firencu i zakljuio republikansko poglavlje u historiji Firence.
Machiavelli je u zamahu literar nog stvaranja, sastavlja novelu
Belfagor arcidiavolo i, slijedei modu trenutka, uklju uje se
u rasprave o nacionalnom jeziku svojim prilogom Discorso o dialogo
intorno alla nostra lingua (Razgovor ili dijalog o našem
jeziku).
Smrt Lorenza II Medicija, 1519. godine, vraa Machiavellija u
politiki ivot, doduše na mala vrata. Njegova ve solidna reputacija
knjievnika i pjesnika poništava negativnu auru i sumnjiavost koja
ga dotad okruuje. U meuvremenu su Mediejci omekšali prema njemu,
spoznavši da i nije tako opasan kao što su pretpostavljali.
Kardinal Giulio Medici u ime pape trai od njega mišljenje kako
treba reformirati politiki ivot u Firenci. Machiavellijev odgovor
je objektivan, nimalo servilan. On stalno polazi od toga da je i
Mediejcima stalo da obnove republikanske institucije. Spis
Discursus florentinarum rerum post mortem iunioris Laurentii
Medices (Rasprava o firentinskim zbivan jim a posl ije
smrti mladoga Loren za Medicija) ponovo istie njegovu
koncepciju politike kao autonomne nauke, odvojene od apriornog
etikog postulata, a politiki ivot je predstavljen kao borba izmeu
»tri vrste ljudi koje postoje u svim gradovima, a to su prvaci,
srednji i najnii«. U to vrijeme, vjerojatno, završava i svoje
Rasprave, koje ita svojim prijateljima u vrtovima Oricellari
i s njima raspravlja o republikama, o tiranima i urotama.
Machiavellijev utjecaj »na mlade« toliko je jak da e nekoliko
godina kasnije nekolicina njegovih prijatelja iz toga kruga
potaknuti novu republikansku urotu. U takvom fertilnom ambijentu
Machiavelli zapoinje i svoje Dell’arte della guerra (Umijee
ratovanja), na kojemu e raditi godinu dana.
Ali Machiavelli udi za politikom aktivnošu, a ne toliko za
literarnom slavom. Njegov prijedlog reforme zbog razumljivih
razloga nije prihvaen, ali za utjehu dobiva od firentinskih
trgovaca zadatak da ode u Luku i zaštiti interese nekih
firentinskih trgovaca koji su ondje doivjeli bankrot. Za vrijeme te
misije Machiavelli piše romansi ranu biografiju Castruccia
Castracanija, Vita di Castruccio Castracani, koja nailazi na
odobravanje firentinske kulturne javnosti. Poslije povratka piše
Sommario delle cose della citta di Lucca (Pregled lukanskih
dogaaja). Epizoda u Luki je samo prilika
27
Machiavelliju da preivi, jer ve godinama ivotari u krajnjoj
oskudici. Machiavellijevi poštovaoci sada se sve više angairaju kod
Mediejaca ne bi li mu našli još kakav posao. Lorenzo Strozzi ga
zagovara kod kardinala Giulija, a Battista della Palla kod pape,
hvalei njegove sposobnosti i njegov elegantni stil klasine fakture,
protkan osebujnim senzibilitetom za politiko prosuivanje. Ti
pokušaji uspijevaju, i firentinsko sveuilište Studio
fiorentino povjerava mu pisanje povijesti Firence, uz naknadu
od dvije stotine zlatnih fiorina. Taj ga posao zaokuplja cijelih
pet godina, i papa e velikodušno udvostruiti prvotno obeani
honorar. Još jedan posao oekuje Machiavellija 1521. godine: upuen
je kod franjevaca, Male brae, u Carpi, da bi ih potakao na
odvajanje firentinskih samostana od toskanskog reda. Iz toga
vremena potjee šaljiva, autoiro- nina prepiska s Francescom
Guicciardinijem, njegovim prijateljem i guvernerom Modene.
Machiavellijeva slava, iskljuivo literarna, ve osvaja Italiju.
M andragolast daje u Rimu i Firenci s velikim uspjehom,
a u Veneciji izvoenje se mora prekinuti jer je masa, koja trai
»kartu više«, nahrupila u gledalište i onemoguila izvoae.
Scenografiju za Mandragolu , a kasnije i za
Cliziju, drugu njegovu komediju, rade poznati slikari onog
vremena, meu njima Sebastiano dal Piombo i Andrea del Sarto.
Clizia izaziva i svojevrstan porodini skandal. Izmeu inova
pjevaica Barbera Salutati pjeva songove specijalno napisane za tu
priliku. Javnosti je poznato da je Barbera Machiavellijeva
ljubavnica, što ljuti njegova šurjaka, koji se jada u pismu nekom
svom prijatelju. Ali to i nije jedina Machiavellijeva sentimentalna
avantura, koji usprkos tome ostaje dobar mu i otac.
Giulio Medici, koji postaje papa pod imenom Klement VII, prima od
Machiavel lija njegovu povjesnicu Istorie fiorentine i
zajedno s njom Machiavellijev prijedlog o stvaranju vrste
talijanske nacionalne milicije koja bi se mogla uspješno
suprotstaviti stranim trupama što prijete papi. Njegov prijedlog
nailazi na papin interes i on Machiavellija šalje u Faenzu da
Guicciardiniju, koji je sada u ime pape predsjednik Romanje,
objasni detalje svog nauma. Odlazak papi u Rim znai ve punu
rehabilita ciju Machiavellija. Povjerena mu je još jedna misija u
Veneciji, a 1526. predlae osnivanje novoga povjereništva pod
nazivom Petorica prokuratora zidina, koje bi trebalo biti zadueno
za obranu i fortifikaciju Firence, i on sam biva imenovan jednim od
prokuratora. Napokon, Machiavelli je opet koristan svome gradu:
predlae mjere za poveanje obrambene sposobnosti Firence, odlazi u
Urbino da potakne zapovjednike Lige od Cognaca (koju ine Papinska
drava, Francuska, Venecija i Milano) na odlunije vojne operacije
protiv cara Karla V. I kad se inilo da je fortuna najzad okrenula i
svoje lice, a ne samo svoja lea Machiavelliju, nailazi opet
katastrofa, jedan od onih iznenadnih preokreta u historiji što bere
svoje rtve, one koji mu se nisu nadali i pripremili se za nj. Karlo
V jf jai, a papa je nemoan i njegove se snage tope kao snijeg na
kiši. Carski landsknechti, probrana pješadija koju su Talijani
zvali lanzicbenecchi, ulaze 6. svibnja 1527. u Rim i
temeljito ga pljakaju. Papa je definitivno poraen.
U Firenci 18. svibnja izbija pobuna protiv Mediejaca, gotovo preko
noi se okupljaju protivnici Mediejaca svih boja i, osjeajui da ovi
gube meunarodnu podršku, tjeraju ih iz grada. Ponovo se uspostavlja
republika i republikanske institucije. Velika novost zatie
Machiavellija u Civitavecchiji, kamo je otišao u inspekciju
saveznike flote pod zapovjedništvom admirala Andree Dorije.
Zadovoljan dogaa jima, vraa se u Firencu, ali ga nova vlast,
koju ine intranzigentni, doekuje sa sumnjom: previše se
kompromitirao s Mediejcima. Desetoga lipnja bira se šef Druge
kancelarije, koju je dunost Machiavelli obavljao od 1498. do 1512.
godine. Uvjeren da e sada najzad pobijediti politiki
ratio, vjeruje da e dobiti punu satisfakciju za svoje
28
M nesebino sluenje domovini, u miru i u nedaama. Moda
on ipak vjeruje da ljudska zahvalnost postoji, da postoji
razumijevanje za sve ono što je propatio u zatvoru, u egzilu, u
materijalnoj bijedi. Machiavelli je svjestan svojih uvjerenih
republikanskih opredjeljenja i principa koje je ne jednom javno
izloio, koji su poznati njegovim prijateljima, kulturnoj javnosti,
svakom obrazovanom Firentincu. S tom nadom u srcu on se javlja na
natjeaj. Uzalud, na to mjesto ponovo je izabran opskurnj/Francesco
Tarugi, koji je, koje li ironije, taj posao radio i u vrijeme
Mediejaca! Prezzolini navodi dramatian zapisnik s tog izbora:
pristaše Savonarole predbacuju Machiavelliju da je pisao ironino o
fratru, pristaše Mediejaca da se prodao, klerikalci da je izvrgao
ruglu crkvu, »pošteni graani« da je veliao raskalašenost......
Machiavelli doivljava još jedno razoaranje. Umire samo
desetak dana nakon tog dogaaja, 21. lipnja 1527, smogavši snage da
se na samrtnoj postelji našali s priom o tome kako je sanjao da je
umro i da je došao u nebo gdje je vidio na okupu svu silu siromaha
i bijednika. Kad su mu objasnili da su to siromašni duhom, jer
»njihovo je carstvo nebesko«, Machiavelli se okrenuo drugoj
skupini, gdje je prepoznao neke uene i kulturne ljude. Reeno mu je
da su to svjetski mudraci kojima je namijenjen pakao. »U tom sluaju
ja idem s njima. Bar e mi biti zabavnije«, posljednja je
Machiavellijeva šala, dokaz da nije izgubio smisao za humor ni u
posljednjem trenutku.
• ’ ISToRHf f f /5 I
III
Sud o Machiavellijevu djelu i njegovoj poruci stoljeima se temeljio
na ekstrapoli- ranju njegova najpoznatijega djela
Vladar iz cijeloga njegova opusa. Tako su Machia-
vellijevi interpreti reducirali njegovu politiku koncepciju na samo
jedan njezin seg ment, a i tumaenje Vladara cesto svodili na
ekstrapoliranje pojedinih maksima i ocjena koje su onda dobile
izvanvremensko, ahistorijsko i apsolutno znaenje. Time se
Machiavellijeva politika teorija poela svoditi na »makjavelizam«
kao politiku doktrinu koja se rezimira u maksimi »cilj opravdava
sredstvo« i oznaava teorijsku iustifikaciiu nemoralnosti u
politici, bilo da iza nje stoji tiranska samovolja, bilo
ragion di stato - dravni razlog. Odmah na poetku treba
rei da je takav zakljuak legitiman i sasvim logian ako se
apstrahira Machiavellijev historijski kontekst —njegovo vrijeme,
ostali njegovi spisi, i sam njegov ivot. Samo iz kontekstualnoga
itanja Machiavellija moe proistei spoznaja o pravoj veliini njegova
genija i o njegovu »pravom naumu«,
Co misiji politike u moderno doba.' Machiavellijeva politika
teorija, koja proima sve njegove radove i iju genezu
moemo pratiti u kreativnom itinereru, što vodi od njegovih prvih
diplomatskih depeša, preko izvještaja, slubenih i privatnih pisama,
vojnih djela do njegovih literarnih djela, ipak ostaje vezana za
njegove dvije najznaajnije knjige, za Vladara i Rasprave o
prvoj dekadi Tita Livija. T a su dva djela organski
vezana suptilnim nitima istovrsne politike, racionalne i realistike
analize politikih sistema i njihovih antikih uzora. Impresija koja
se moe dobiti itanjem samo jednog od tih djela, a prešuivanjem
drugoga, vrlo je nepouzdana i arbitrarna. Na alost, u takvim vodama
kretala se kritika Machiavellija, u površnim generalizacijama, u
koje su upadali i njegovi osporavaoci, a nerijetko i njegovi
apologeti. To je omoguilo i suprotstavljanje tih dvaju remek-djela
moderne politike nauke i neopravdano svoenje, s jedne strane,
Vladara na prirunik, »tehniku knjigu« ili apologiju tiranije,
a s druge strane Rasprava na historijski esej, spekulativni
pokušaj ili apologiju republike. ' VM $U v
U okyir.u~kultume historije pojava Vladara znai raskid s
retoriko-moralistikom
29
(HINMKTOI
traktatistikom srednjeg vijeka, s djelima koja nose isti ili slini
naslov: tako je i kroz srednji vijek i kroz period humanizma takvim
traktatima povjeren zadatak da ocrtaju etiku' fizionomiju idealnog
vladara,; što je tema stara koliko i cjelokupna politika misao a
najpregnantnije je izraena u Platonovoj Dravi. S druge strane,
prevladavanje religiozne hipoteke srednjeg vijeka urodilo je
pomakom od poimanja vladarove zadae kao boanske misije, kao
instrumenta u ruci boanske providnosti. Novo vrijeme nosi vladarima
nove zahtjeve, zahtjev da se postigne harmonija s vremenom i s
ideal-tipskom predodbom renesansnog ovjeka. Humanizam raskida s
teocentrinom slikom svijeta i postavlja u prvi plan ovjeka, j
Humanistiki vladar postaje personifikacija takvog
— ovjeka: za razliku od srednjovjekovnog tipa bogobojaznog vladara,
humanistiki vladar mora biti obrazovan, vješt pisanju, plemenit i
ljubazan, prijatelj umjetnika i njihov mecena, odlinih manira i
raskošne odjee (uz to mora biti vješt udvara i ljubavnik). Svi ti
zahtjevi novog doba rezimirani su u dva pojma: magnificentia
i maiestatis. Takvim idealnim tipom vladara nadahnuti su
Machiavellijevi neposredni prethodnici, meu kojima i Francesco
Patrizi (imenjak kasnijeg Franje Petria) i njegov De Regno,
Poggio Bracciolini i njegov De officiis principis liber,
Jacopo Pontano i njegov De Principe, kao i mnoge rasprave što
ih pišu eminentna imena iz plejade firentinskih
kancelara-humanista, meu kojima su Colluccio Salutati i Leonardo
Bruni. Dobro ponašanje, dobar izgled, humanistika i filozofska
erudicija - to su novi zahtjevi što se postavljaju onima koji
pretendiraju da vladaju. Takve se osobine zahtijevaju i od dvorana
i postaju pedagoški ideal, kao što to ine Baldassare Castiglione i
njegov Cortigiano i Giovanni della asa i njegov
Galateo.
Machiavelli raskida i s takvom literarnom projekcijom humanistikog
idealnog vladara. On nije usvojio humanistiku erudiciju, ve se
okrenuo suhoparnijem kontek stu u kojemu se traga za egzaktnim
znanjem, a što ga najbolje utjelovljuje Leonardo da Vinci i njegova
tvrdnja da je ispoznaja plod iskustva. Stoga nije sluajno što je
Machiavelli u posljednjoj knjizi svojeg Umijea ratovanja
ismijao takav tip vladara erudita koji se povlai u svoj studio i
ondje slae stihove, komponira glazbu i razgovara s mudracima, dok
zemlju potresaju ratovi i zvjerstva neprijateljskih armada što
prolaze Italijom. 'Takav vladar doveo je do
takve Italije,.sugerira Machiavelli. Pravi vladar mora se
okrenuti politikoj realnosti, kaljui i blatu u kojem se koprca
ljudsko društvo. Zašto se Machiavelli tako odrešito postavlja prema
nasljeu i vrednotama humanizma, predmet je mnogih istraivanja i
polemika. ak i u privatnoj prepisci on odbija svaku aluziju na
humanistiku erudiciju, na koju ga pokušava navesti Francesco
Vettori, pišui mu o Aristotelu, Platonu^i drugim klasicima. »Ne
poznajem ih«, prekida ga Machiavelli šturo, moda zbog osjeaja
inferiornosti zato što on toj kulturnoj atmosferi ipak potpuno ne
pripada ili joj ne inkliiiTra. jer e se kasnije pokazati da ih on
vrlo dobro poznaje, iako izbjegava svako poimeno navoenje.
Machiavelli se, oito, eli distancirati od te tradicije, i u tom
svjetlu treba shvatiti i njegovo olako prelaenje preko Platonske
akademije i filozofskih disputa koje su u tadašnjoj kulturnoj
Firenci bile en vogue. Marsilia Ficina, Agnola Poliziana
i njihove kolege spomenut e on samo usput u Firentinskim
povijestima, ali uvijek u opem kulturnom kontekstu. Ono emu
Machia- Vglli tei to je »hodati neutrtim stazama i putovima^«. A za
to mu je potreban i obraun s »idolima« svake vrste i ak s
mistifikacifama istog uma.
. .Namjera mi je da napišem nešto korisno po onoga koji e
razumjeti, pa mi se inilo da je mnogo dolinije drati se zbiljske
istine stvari nego njezina privida. Mnogi su zamišljali republike i
monarhije za koje se nije nikada ni vidjelo ni ulo da su odista
postojale. Nain na koji se ivi toliko je dalek od naina na koji bi
valjalo ivjeti da onaj koji zanemaruje ono što se radi zbog onoga
što bi se imalo raditi, prije da nastoji oko
30
*V
svoje propasti negoli oko odranja.« U ovom odlomku iz XV poglavlja
Vladara sintetizirano je Machiavellijevo osnovno metodološko
naelo. Objektivna, zbiljska istina stvari - verita effetuale delle
cose- jest alfa i omega njegove politike koncepcije,J koja se
gradualno razvija od prvih diplomatskih izvještaja i pisama pa sve
do zrelih radova u kojima je iznesena i izgraena nova koncepcija
politike. Machiavellijev Vladar je novum u svakom
pogledu, to više, i nikako, nije klasini Speculum principis, a
još manje idealna drava Tome Akvinskog. U emu je Machiavellijeva
originalnost?
Politika filozofija je dotada maštala o udorednoj zajednici, o
idealnoj dravi koja se temelji na vjenim principima razuma.
Svejedno je da li je to razum, kao u antici, ili Bog, kao u
srednjem vijeku: metodološko stajalište je slino. Rije je o
deduktivnoj metodi koja, polazei od opih principa, zakljuuje da je
ovaj svijet, pa tako i konkretna politika zajednica, ispod razine
principa. Rezultat je toga fiksiranje idealne drave kao paradigme
politike akcije. Machiavelli izvodi ovdje pravi kopernikanski
obrat, prihva ajui osnovni moto renesanse kao širokoga kulturnog
pokreta koji reafirmira puku, masovnu kulturu, nasuprot elitnoj
humanistikoj kulturi koja je ujedno i dvorska: vita ph
ilosop hu m fecit, non doctrina. Machiavelli ne eli da
»zamišlja republike i monarhije za koje se nije nikada ni vidjelo
ni ulo da su odista postojale«, on polazi od neposrednog, ulnog
iskustva, i time se on uklapa u duh svog vremena i kri put naunoj
revoluciji koju donosi renesansa. Njegovo znanje proistjee iz
»dugog iskustva u novim (tj. suvremenim) dogaajima i neumornog
prouavanja starih«, kako to istie u svojoj posveti Lorenzu II
Mediciju. Izvor Machiavellijeva znanja jest neposredno iskustvo
proivljenih situacija i posredno iskustvo svjedoka koji su o
prošlim zbiva njima pisali, a ne skolastika spekulacija. Politika
nauka se tako raa u_neposrednoj konfrontaciji s politikom
filozofijom koja u sebi sadri udorednu ocjenu ljudske zajednice. I
odatle na Machiavellijev raun kritike zbog »amoralnosti«, izreene
sa stajališta politike filozofije kao spekulativne discipline, za
razliku od novog stajališta politike u novovjekom znaenju. Takvoj
se osudi pridruuje i Leo Strauss koji Machia- vellijevu averziju
prema odreenom tipu filozofije proglašava implicitnim dokazom
njegove tenje tiraniji.
Machiavelli je posve svjestan da se upušta na put kojim drugi nisu
kroili. U Raspravama on istie da je takav pothvat potrage za
»novim metodama i poretkom« neistraen i riskantan, što je posluilo
za asocijaciju na Machiavellija kao Kolumba moderne politike. Te
nove metode i poreci za koje se Machiavelli zalae i koje on
istrauje po svojim su implikacijama revolucionarni: nova graanska
klasa, iji je Machiavelli predstavnik i ideolog, izrasla na
konkretnoj društvenoj moi novca i kapitala, ima potrebu za
demistifikacijom feudalnog svijeta. Machiavelli joj nudi novu
metodu razumijevanja, ali ne samo razumijevanja, ve i izgradnje
svijeta po njezinoj mjeri. Zato Machiavelli, neoptereen formalnom
logikom i akademskom retorikom, rašlanjuje svijet onakav kakav on
jest, primjenjujui svoja neposredna opaanja, usporeujui sadašnje
dogaaje s prošlima, konstatirajui da jednaki uzroci raaju
jednake posljedice. Machiavellijev cilj je pronalaenje
kauzaliteta zbivanja, jer poznava nje kauzaliteta i prepoznavanje
uzroka omoguuju i pronalaenje adekvatnih remedija i planiranje
politike kao konstitutivne moi zajednice. Politika je za
Machiavellija ljudska aktivnost par exellence i
njegovo ivotno opredjeljenje, ali ne kao mistina strast i igra
vlašu, nego kao poligon afirmacije i pobjede ljudskog razuma koji
se potvruje u okvirima vivere civile) tj. politike zajednice.
Machiavellijev empirizam ima, logino, i svoje granice. Posluit e mu
da kritiki, koristei se metodikom skepsom, prije drugih uoi neke
proturjenosti suvremenog svijeta. »Nijedna pozitivna pojava ne
dolazi, istovremeno, bez svog nalija« , a to je osnovna
karakteristika politike. (
31
. .
Zato u politici ne postoji kategorija apsolutnog dobra, jer ono
&scaro