1

1

P r i m i j e nj e n a r a z v o j n a p s i h o l o g i j a

(s k r i p t a z a r e d o v n e s t u d e n t e)

Lj e t n i s e m e s t a r 2 0 1 5.

Uredila:

Doc. dr. sc. Aleksandra Mindoljević Drakulić

2

2

P r i m i j e nj e n a r a z v o j n a p s i h o l o g i j a

Uvodne napomene

Odgajateljice i odgajatelji se u vrtićima danas bave djecom kao bićem u punom njihovom razvoju. Mnogi od njih nisu upućeni u mentalne probleme djetinjstva, ali su po cijenu velikog osobnog napora i altruizma dugogodišnjim radom stekli stanovite kompetencije s kojima mogu pristupiti djeci na pravi način, smanjiti njihovu eventualnu patnju, pripremiti ih na buduće (školske) zadatke i općenito reagirati dobro u nekoj klasičnoj, kriznoj vrtićkoj situaciji.

Djeca su u dobi trčkarala ili predškolskom periodu još nezrela i veoma vulnerabilna. Ovisna su s jedne strane o svojoj obitelji, a s druge strane o odgajateljici koja im zamjenjuje članove obitelji (posebice ako je obitelj djeteta insuficijentna).

Zakaže li obitelj u svojoj funkciji zbog vlastite patologije, posljedice će osjetiti dijete koje će postati „žrtveno janje“ i kao takvo predat će se prvo u ruke odgajateljici. Ona bi tada sâma trebala pronaći prikladno socijalno rješenje za njega što je veoma često nerealno za očekivati.

Bez obzira na brojne zahtjeve koji se postavljaju pred odgajateljice, danas je potrebno imati mnogo vještina i posebnih znanja da se prepoznaju elementi psihopatološke simptomatologije ili barem indicije koje bi jednog dana mogle remetiti razvoj ličnosti djeteta. Stoga, da studentice kao buduće odgajateljice u psihološkom dijelu ne bi ostale samouke, priredila sam malu skriptu prikaza nekih poremećaja kod djece o kojima smo govorili na nastavi i o kojima se sve češće govori i u javnosti.

3

3

Poremećaji hranjenja i jedenja u djece i adolescenata

Poremećaje hranjenja i jedenja obilježavaju trajne smetnje jedenja ili postupci povezani s jedenjem koji dovode do promjena u uzimanju ili apsorpciji hrane što značajno šteti tjelesnom i psihičkom zdravlju i funkcioniranju.

U ove poremećaje spadaju (prema DSM 5 klasifikaciji): pika, preživajući poremećaj, poremećaj izbjegavanja/ograničavanja unosa hrane, anoreksija nervoza, bulimija nervoza i poremećaj s prejedanjem.

Pretilost nije uključena u ovu skupinu jer se ne smatra psihičkim poremećajem iako se uz pretilost vezuje komorbiditet (depresija, bipolarni poremećaj i sl.)

Pika

Osnovno obilježje pike je jedenje jedne ili više nehranjivih, neprehrambenih tvari i to ustrajno tijekom najmanje jednog mjeseca. To znaju biti: papir, sapun, kosa, konopac, vuna, guma, boja, šljunak, kamen, ugljen, glina, led, štirka i sl. Kako bismo mogli sa sigurnošću reći da dijete ima piku, jedenje ovih tvari mora biti razvojno neprikladno te ne smije biti sastavni dio kulture ili društvene norme.

U žarište interesa pika dolazi tek kad osoba ode liječniku zbog općih zdravstvenih komplikacija (problema s probavom, opstrukcije crijeva, infekcija, trovanja i sl.) koje se najprije otkriju krvnim pretragama, UZV-om ili RTG-om abdomena.

Prevalencija pike nije poznata.

Može se pojaviti u djetinjstvu, adolescenciji ili odraslom dobu (najčešće kod intelektualno onesposobljenih), iako se najčešće pojavljuje u djetinjstvu, i to jednako kod oba spola. Često se pojavljuje združena s drugim poremećajima koji su povezani s otežanim društvenim funkcioniranjem (poremećaji iz autističnog spektra).

Preživajući poremećaj

Osnovno obilježje preživajućeg poremećaja je ponavljano povraćanje neprobavljene ili poluprobavljene hrane nakon hranjenja i jedenja što traje najmanje jedan mjesec. Progutana se hrana vraća u usta bez osjećaja mučnine ili gađenja. Pritom se hrana može

4

4

izbaciti iz usta (ispljunuti) ili ponovno prožvakati i progutati i ta situacija nije vezana uz gastrointestinalne probleme (primjerice refluks i sl.)

Dojenčad koja ima preživajući poremećaj ima karakterističan položaj tijela s napinjanjem i krivljenjem leđa s glavom zabačenom unatrag te pokrete sisanja koje čini jezikom. Katkada ostavljaju dojam da u toj aktivnosti uživaju. Između epizoda preživanja mogu biti gladni i razdražljivi.

Djeca s preživajućim poremećajem brže gube tjelesnu težinu, javlja se pothranjenost (jer se nakon svakog obroka povraća hrana). Adolescenti nastoje povraćanje prikriti stavljanjem ruke na usta i kašljanjem, a neki zbog toga izbjegavaju jesti u društvu drugih ili preskaču obroke zbog čega opet nastupa pothranjenost.

Prevalencija nije poznata. Poremećaj se javlja u svim dobnim skupinama, a u dojenačkoj dobi između 3. i 12. mjeseca.

Poremećaj se u toj dobi sam povlači, a ako se ne povuče tada zahtijeva pružanje hitne medicinske pomoći zbog pothranjenosti.

To znači da u dojenačkoj fazi preživajući poremećaj može biti smrtonosan.

Poremećaj izbjegavanja/ograničavanja unosa hrane

Ovaj poremećaj zamjenjuje i proširuje definiciju poremećaja hranjenja u dojenačkoj dobi i ranom djetinjstvu. Obilježja ovog poremećaja su:

- značajan gubitak tjelesne težine,

- značajan prehrambeni deficit i s tim povezan učinak na zdravlje,

- ovisnost o oralnim dodacima prehrani ili

- izrazito otežano psihosocijalno funkcioniranje.

Najčešće se javlja u dojenačkoj dobi ili ranom djetinjstvu, ali se može javiti i u drugim razvojnim fazama sve do odrasle dobi. Primjer: adolescent nije narastao niti dobio na težini koliko bi bilo za očekivati u razvojnom smislu, što se vidi procjenom količine unosa hrane, tjelesnim (npr. bradikardija, hipotermija i sl.) i laboratorijskim pregledom (npr. anemija i sl.).

Izbjegavanje/ograničavanje unosa hrane može biti povezano s nedostatkom zanimanja za jedenje i hranu, što ponovno dovodi do usporavanja rasta. Mlađa dojenčad zbog toga mogu biti pospana, bezvoljna, povučena ili pak uznemirena i uzbuđena te se ne daju hraniti. Mlađu djecu s poremećajem izbjegavanja/ograničavanja unosa hrane ne zanima hrana, ne pokazuju da osjećaju glad, nego ih zanimaju druge aktivnosti i tako se ponašaju. Roditelji

5

5

takve djece često ne razumiju da je riječ o poremećaju te djecu smatraju „zanovijetalama“ ili napornima.

Kod starije djece i kod adolescenata izbjegavanje ili smanjenje unosa hrane može biti povezano s općenitijim emocionalnim teškoćama.

Poremećaj izbjegavanja/ograničavanja unosa hrane se javlja jednako kod oba spola.

Anoreksija nervoza

Tri su osnovna dijagnostička obilježja anoreksije:

1. ustrajno ograničavanje unosa hrane u odnosu na zahtjeve (postojanje značajno niske tjelesne težine koja je manja od minimalne očekivane za tu dob),

2. snažan strah od dobivanja tjelesne težine ili

3. ustrajni postupci kojima se otežava povećanje tjelesne težine (dijete, postovi, pretjerano tjelesno vježbanje, samoizazvano povraćanje, uporaba laksativa, diuretika, klistira).

Anoreksija nervoza ima dva podtipa: restriktivni tip (gubitak tjelesne težine koji primarno nastaje pražnjenjem pomoću primjerice dijete, posta ili tjelesnim vježbanjem) i prejedajući/purgativni tip (osoba ima ponavljajuće epizode prejedanja ili pražnjenja).

U praksi nisu neobična preklapanja oba podtipa anoreksije nervoze.

Kod odraslih najmanja se tjelesna težina temelji na indeksu tjelesne mase (ITM), a kad je riječ o djeci i adolescentima na postotku ITM-a: rasponi su navedeni prema klasifikaciji Svjetske zdravstvene organizacije:

Blaga anoreksija: ITM jednak ili manji od 17; Umjerena anoreksija: ITM od 16 do 16.99, Teška anoreksija: ITM od 15 do 15.99 te Vrlo teška anoreksija: ITM manja od 15 kg/m˛.

Anoreksiju nervozu kao bolest prvi je opisao engleski liječnik R. Morton (1689.) u 17. stoljeću te ju je nazvao „nervoznom atrofijom“. U 19. stoljeću naziv „anorexia nervosa“ prvi je uporabio engleski liječnik W.W. Gull (opisujući bolesnicu koja je imala anoreksiju), a u gotovo isto vrijeme francuski je liječnik E. C. Lasegue (1973.) za istu bolest upotrebljavao naziv „histerična anoreksija“. Danas taj naziv nije više u uporabi.

Bolest se najčešće pojavljuje između 14. i 23. godine, a pretpubertetski je početak rijedak, kao i početak nakon 40-e. U više od 90% slučajeva javlja se kod žena. Početak bolesti može biti spor ili nagao te je vezan uz želju da se smršavi. Provocirajući je faktor emocionalni

6

6

stres, sukob ili neka (osjećajna) povreda. S tim u vezi, veoma često anorektičarke navode da je provocirajući faktor bio jedan uvredljivi ili posprdni komentar na njihov izgled, debljinu ili dijetu za mršavljenje koju drže. Anoreksija počinje tako što djevojka prvo izbjegava visokokalorične namirnice, što kulminira s držanjem vrlo stroge dijete koja joj dopušta samo određenu vrstu hrane. Uz smanjen unos hrane nastaju i osjećajne promjene poput sniženog raspoloženja, razdražljivosti, plačljivosti. Iako postoji mali unos hrane za očekivati je da će se smanjiti i aktivnosti, no to se ne događa nego anorektična osoba funkcionira u školi ili u radnoj sredini kao i prije te je u tome veoma ambiciozna i aktivna.

Anorektičarke negiraju postojanje problema s hranom, pa redovito uzimaju obroke ispred obitelji da bi poslije tu hranu kradomice povratile ili bacile. Katkada pokazuju i paradoksalan interes za hranom: iako ne jedu dovoljno, one će sakupljati recepte, stvarati zalihe hrane ili pripremati hranu za druge. Zapravo, hrana je za anorektičarke nešto najvažnije na svijetu. Hrana za njih ima tzv. magijsko značenje, tj. njome su neprekidno zaokupljene. Hrana im je pozitivna, ali im je jedenje negativno te ih takva aktivnost ispunjava užasom, anksioznošću.

Što se tjelesnih promjena tiče, anorektičarke svojim izgladnjivanjem težinu smanjuju na 35-40 kilograma i tada samo vegetiraju, a ako imaju manje od 20 tada nastupa tzv. egzitus letalis (smrtni svršetak).

Koža im je suha, blijeda, ispucala poput staračke. Na koži su žuljevi ili ožiljci nastali prilikom provociranja povraćanja. Prokrvljenost kože je smanjena. Dlake su krhke i tanke, a spolne i pazušne dlakavosti gotovo da i nema. Sluznica usta je suha, jezik je obložen, a zubna caklina oštećena zbog čestog povraćanja. Čest je zatvor, nadutost i abdominalna bol. Budući da je bazalni metabolizam snižen, anorektične osobe su jako osjetljive na hladnoću. Zbog sniženog krvnog tlaka imaju poremećaj rada srca bradikardiju. Zato se često smještaju na internističkim odjelima u bolnice. Poremećene su im vrijednosti hormona u tijelu, spolnih, hormona štitnjače, nadbubrežne žlijezde i gušterače. Smanjena im je maternica i jajnici, nemaju (više) menstruaciju te imaju smanjenu gustoću kostiju (česta je osteoporoza, baš kao što imaju i žene srednjih godina u menopauzi).

Kod anorektičarki nailazimo i na depresiju te na opsesivno-kompulzivni poremećaj.

Kada se pitamo zbog čega je netko obolio od anoreksije nervoze jednoznačnog odgovora nema. Etiologija anoreksije je brojna i nije konačno definirana: u nastanku anoreksije prisutna je međuigra više faktora: bioloških (genetskih, endokrinih, neurofizioloških) i psihosocijalnih (vitkost kao poželjna slika o sebi, obiteljski razlozi).

Obitelji anorektičnih osoba imaju posebna obilježja. Iako na van izgledaju neupadno, obitelj anorektične osobe trude se poštivati društvene norme i običaje, izgledati pristojno te im je svima vanjski izgled dosta važan. Težnja da zadovolje društvene norme toliko je bitna da

7

7

mogu imati puritanske nazore kojima se nastoje pod svaku cijenu prilagoditi. To je veoma često zajednica potpuno okrenuta djetetu koje odrasta izrazito zaštićivano. Unutar obitelji nema jasnih granica, roditelji (posebice mame) su preblizu svojoj djeci. Roditelji anorektične osobe izgledaju na prvi pogled mirni ljudi u standardnim brakovima. Takva obitelj ima tendenciju izbjegavanja sukoba, pa se iza uredne fasade kriju brojni, nagomilani i ozbiljni nesporazumi.

Majke se nastoje predstaviti kao žrtve i dobročiniteljice, a očevi kao pristojni i radišni ljudi. Oba roditelja imaju dojam da se posebno žrtvuju za obitelj, a zapravo se bore za moralnu superiornost te se njihov odnos često svodi na natjecanje čija je žrtva veća. Majke su veoma često u toj obitelji u glavnoj ulozi žrtve: na prvi pogled majke se doimaju potčinjeno i prilagodljivo te kao da su drugorazrednog značenja (u odnosu na očeve), ali su zapravo dominantne, nesnošljive i veoma kritički raspoložene. Majke anorektičarki su netolerantne, visokoambiciozne te ne prihvaćaju pasivnu ulogu u odnosu prema muškarcu. Također, nezadovoljne su svojom ženskom ulogom te se suprotstavljaju svakom nagonskom zadovoljenju. Imaju visoke zahtjeve prema svojoj (posebice ženskoj) djeci i u ranom odnosu majka-dijete pružile su djetetu samo narcističku i vrlo skromnu i nestalnu libidnu potporu. Svojim se kćerima bave pretjerano savjesno, ali u toj ulozi ne uživaju. Djeca takvih majki odrastaju u narcistične osobe koje teže perfekcionizmu i imaju teškoća u prihvaćanju svoje spolne uloge.

Očevi anorektičnih osoba malo su prisutni u obiteljskom životu. Više su angažirani izvan kuće i nemaju pravi odnos sa svojim kćerima. To znači da takav očev odnos prema anorektičnoj kćerki neće pomoći da razvije manje ovisnu vezu sa svojom majkom. Katkada otac može biti strog i zahtjevan, ali je onda majka ta koja je iscrpljena, infantilna, slaba, koja kao da nema svojih potreba osim potrebe za simbiotičkom ovisnošću sa svojom anorektičnom kćeri.

Roditelji anorektičnih osoba imaju bračnih problema, negiraju postojanje sukoba, imaju problema i u razmjeni emocija te su veoma vezani uz anorektično dijete. U takvoj obitelji djevojčica ima teškoće identificirati se s majkom kao i teškoće prepoznavanja vlastitih osjećaja. Budući da je nesigurna, ne usudi se suprotstaviti majci koju doživljava jakom, jer bi pokušaj osamostaljivanja doveo do majčinog odbacivanja. Glavno obilježje ovog ambivalentnog odnosa jest da se – ne može raskinuti. Tako anorektične osobe (posebice djevojčice) odrastaju bez mogućnosti identifikacije s majkom, bez osobnog iskustva identifikacije, a sazrijevanje vlastitog tijela doživljavaju kao opasnost i gubitak kontrole.

Uspostava kontrole nad svojim tijelom gladovanjem je stoga sve što mogu učiniti kako bi „preuzele vlast“ nad sobom u odnosu prema majci koja ih želi kontrolirati.

Na taj način anorektičarke „njeguju“ dvojni odnos prema svom tijelu koji se očituje u izmjenama gladovanja i prejedanja, i takav odnos prenose i na sve drugo u njihovom životu. To znači da anorektična osoba i prema drugima ima slično ponašanje: primjerice gaji proturječne osjećaje i misli prema važnim osobama iz njezinog života. Sve to ima korijene u

8

8

ranom odnosu majka-dijete u kojem majka nije zadovoljavala potrebe djeteta. Na taj način anorektična osoba svoje pounutrene loše objekte (majke) identificira s vlastitim tijelom, pa njezino tijelo sâmo postaje loš objekt, proganjajući, prijeteći i svemoćni – nad kojim treba uspostaviti kontrolu.

Osobe s anoreksijom često su okrenute materijalističkom svijetu, iako se na van nastoje prikazati spiritualnima. Dive se uspješnima i popularnima te su nerijetko snobovi. U stanovitom smislu to odražava i vrijednosni sustav cijele obitelji, a krutost anorektičarke, njezin strah od ranjivosti, nedostatak opuštenosti su osobine koje vode poštivanju samo onog što joj je (jedino) vidljivo: materijalno, konkretno, tj. ono što većina zapadnog svijeta cijeni kao znak moći. Unatoč negiranju svih tjelesnih potreba, osobe s anoreksijom nervozom su zapravo gladne ljubavi, topline, prihvaćanja i pažnje.

Bulimija nervoza

Bulimiju nervozu prvi je opisao G. Russel 1979. godine kada je iz skupine poremećaja hranjenja definiranih kao anorekija izdvojio bulimiju kao poseban entitet. O bulimičnim se mehanizmima kontrole težine malo znalo jer su se bolesnice odvijek sramile svoje bolesti te su je uspješno skrivale.

Za razliku od bolesnika s anoreksijom koju otkriva niska tjelesna težina, bolesnice s bulimijom imaju većinom normalnu tjelesnu težinu ili je ona blago niža ili viša. Rijetko imaju problem s pretilosti.

Bulimija nervoza ima tri osnovna obilježa (prema DSM 5):

1. ponavljajuće epizode prejedanja (kriterij A),

2. ponajvljajuće neprikladne kompenzacijske postupke za sprečavanje porasta tjelesne težine (kriterij B) i

3. samoprocjena koja je neopravdano pod utjecajem oblika vlastita tijela i njegove težine (kriterij C).

A) Prejedanje koje se događa u epizodama definirano je kao jedenje količine hrane koja je znatno veća od one koju bi većina osoba pojela u sličnom vremenskom razdoblju i okolnostima. Pritom je čest osjećaj gubitka kontrole nad jedenjem, tj. bulimične osobe osjećaju da ne mogu prestati jesti ili upravljati time što i koliko jedu. Jede se svašta te se kombiniraju najrazličitija jela. Jede se uglavnom brzo, najčešće stojeći, ponekad noću kad svi spavaju, uvijek na oprezu da netko od obitelji ne naiđe. Ako pak u tom trenutku u kući nema hrane, osoba s bulimijom postaje veoma nervozna i agresivna. U stanju je trošiti značajna financijska sredstva na hranu, a neke zbog želje za jedenjem hranu i ukradu.

9

9

Prejedanje prestaje kad želudac počne boljeti od goleme količine hrane, a osobi s bulimijom obično donosi osjećaj topline, izoliranosti i zaštićenosti od okoline. Nakon toga slijedi slabost, depresivne misli, jak osjećaj krivnje koji dovode do kompenzacijskih ponašanja.

B) Kompenzacijski postupci/ponašanja radi sprečavanja povećanja tjelesne težine se svode najčešće na samoizazvano povraćanje, zlouporabu laksativa (što može izazvati ovisnost), diuretika, lijekova, post ili pretjerano tjelesno vježbanje. To su tzv. purgativni postupci, postupci čišćenja organizma koji katkada kod bulimičara postaju i sami sebi svrhom. Drugim riječima osoba će se prejedati da bi kasnije mogla povraćati i sve izbaciti iz sebe i taj se krug ponašanja beskonačno ponavlja. Kad povraćaju, anorektičarke i bulimičarke toliko su „izvježbane“ u tome da mnogima ne trebaju ni prsti u ustima ni instrumenti, nego povraćanje mogu izazvati svojom slobodnom voljom. Kompenzatorna ponašanja su za osobu s bulimijom od velike važnosti. Bulimičarke su svjesne silne anksioznosti koja ih očekuje nakon prejedanja. Zato kad god se nađu na nekom novom i nepoznatom mjestu provjeravaju gdje su kupaonice i WC-i gdje bi nakon jela mogle povratiti. Ako vide da u blizini nema toaleta onda će se maksimalno truditi da ništa ne jedu. Zanimljivo je da roditelji bulimičarki burnije reagiraju na povraćanje hrane nego na prejedanje. Zato se purgativni postupci i čine u tajnosti, nerijetko u spavaćim sobama bulimičnih djevojaka i to uz pomoć plastičnih vrećica koje bulimičarke često nesvjesno zaborave naknadno baciti, pa roditelji o stanju svojih kćeri saznavaju na takav, drastičan način.

Da bismo mogli s relativnom sigurnošću reći da je riječ o bulimiji nervozi svi ovi postupci trebaju se javljati prosječno barem jednom tjedno tijekom 3 mjeseca.

Prevalencija BN kod mladih žena je 1-1.5%, a najčešća je u kasnoj adolescenciji i ranom odraslom dobu.

I kod bulimičarki kao i kod anorektičarki česta je amenoreja, ali nije jasno javlja li se zbog promjena u tjelesnoj težini, prehrambenog deficita ili emocionalnih teškoća i stresova. Uz mnoge zdravstvene probleme osobe s bulimijom mogu imati i smrtonosne komplikacije poput napuknuća jednjaka, rupture želuca, prolapsa rektuma i srčanih aritmija.

Tijek bulimije nervoze može biti kroničan ili povremen i traje najčešće nekoliko godina. Unutar tog vremena česte su i remisije (zdravstvena poboljšanja).

Prebacivanje bulimije nervoze u anoreksiju nervozu događa se u manjem broju slučajeva (oko 15%, prema DSM 5), a mogući su i višestruki prijelazi iz jedne simptomatologije u drugu.

Komorbiditet s ostalim psihičkim teškoćama je kod bulimičnih čest: većina osoba s bulimijom ima još jedan psihički poremećaj, a nisu rijetki ni višestruki komorbiditeti (najčešći su:

10

10

depresija, anksiozne smetnje, ovisnost o psihoaktivnim tvarima (30% osoba s bulimijom je ovisno o nekom obliku psihoaktivne supstance) i borderline).

Budući da bulimija najčešće počinje u kasnoj adolescenciji, ostaje dugo vremena neprepoznata. Osobe s bulimijom ne traže pomoć same, nego su dovedene od obitelji ili prijatelja, i to najčešće nakon neke „sumnjive“ promjene raspoloženja (disforija, žalovanje i sl.) Bulimične osobe često zapadaju u interpersonalne sukobe, ponajprije zbog kaotičnosti i impulzivnosti u ponašanju.

Majke osoba s bulimijom u literaturi se opisuju kao nemarne i odbacujuće, za razliku od kontrolirajućih majki anorektičnih osoba. Majke bulimičarki ne zanemaruju djecu u klasičnom smislu te riječi, nego se djeci nastoje približiti i prilagoditi im se, ali na svoj često pasivan način. Zbog vlastitih problema, te majke ne odgovaraju na djetetove emocionalne potrebe i dijete s bulimijom postaje „emocionalno“ gladno majke te razvija bazičnu nesigurnost. Osobama s bulimijom kao da nedostaje svijest o sebi i one to prikrivaju s lažnom sigurnošću, pokušavaju se svidjeti okolini, grade tzv. lažni self, slijedeći očekivanja drugih, ne prepoznavajući svoje potrebe. Ostaje im osjećaj unutarnje praznine koji onda nekontrolirano, panično i kaotično ispunjavaju golemim količinama hrane. Hrana im je prijelazni objekt, kad već nema (ili nije bilo) emocionalno tople i prisutne majke. Samopoštovanje im je nisko i svoju uspješnost koju drugi hvale, one omalovažavaju. Zanimljivo je da bulimičarke u sebi čuvaju duboko uvjerenje da ih nitko ne voli, ali to ne uspijevaju glasno reći jer bi to bacilo lošu sliku na njihovu majku i njihov odnos s njom. Da to prikriju o majci mogu govoriti kao o divnoj osobi ili kao o patnici.

Crte ličnosti bulimičarki i anorektičarki

Crte ličnosti osoba s bulimijom su različite od crta ličnosti osoba s anoreksijom. Osobe s bulimijom često imaju osjećaj gubitka kontrole impulsa, emocionalnu labilnost, osjetljive su na odbacivanje i socijalni neuspjeh. Smatra se da su adolescentice s bulimijom prikliještene dvama suprotnim željama: željom da se oslobode svih ograničenja i da jedu koliko žele jer im je to „gušt“, a s druge strane imaju potrebu biti vitke i atraktivne.

Za razliku od osoba s bulimijom, osobe s anoreksijom imaju naglašene opsesivne crte (primjerice skladište goleme količine hrane), kontroliraju svoje emocije, veoma su ambiciozne i prefekcionistički orijentirane na zadatke (školu, akademski uspjeh, posao, hobi). S druge strane budući da su nesigurne u odnosima postaju veoma zahtjevne i sumnjičave. Kritične su prema drugim ljudima, sklone povlačenju i gubljenju kontakata.

Ako anorektične djevojke koketiraju s mladićima, nerijetko se događa da se pod maskom seksualnog interesa prema drugima krije jaka narcistična potreba za divljenjem i

11

11

prihvaćenošću. Imaju li dečke, anorektične djevojke od njih očekuju da razumiju njihovu mukotrpnu bolest i da im u svemu izlaze u susret.

Dugotrajno praćenje anorektičnih adolescentica (Herzog, 1992) pokazalo je da se u odrasloj dobi njih 40% udaju, a samo polovica udanih rađa djecu. Ti se podaci mogu razumjeti u svjetlu psihodinamskog shvaćanja anoreksije kao bolesti odbijanja hrane koja je povezana ne samo s mršavljenjem nego i s tzv. primitivnim oralnim simbolizmom. Naime, uzimanje hrane anorektičarke katkada povezuju sa spolnim preokupacijama, s (nesvjesnim) vjerovanjem i fantazmima da će začeti putem hrane koja se prima na usta. Ti su nesvjesni fantazmi zapravo izraz straha od trudnoće. Željom za mršavošću anorektičarka tako skriva odbacivanje ženstvenosti. Strah od debljanja povezan je sa sramom od tijela i tjelesnih (ženstvenih) oblina. Osoba s anoreksijom ne uzima u obzir svoje obline jer ih smatra nemoralnim, nedoličnim, grešnim, i taj osjećaj prenosi i na stanje uzimanja hrane. Anorektična osoba ima osjećaj da je glad (želja za hranom) jednaka spolnosti, pa erotsku spolnost ne može ni zamisliti kao dobrovoljni angažman, kao svoj svjesni i željeni izbor. Stoga, neke anorektičarke o svom seksualitetu razgovaraju indiferentno, samo s teorijskog motrišta, tim potrebama ne daju na značenju te ih pokušavaju umanjiti, anulirati i najčešće se odaju platonskim ili imaginarnim ljubavima.

Anoreksija i bulimija i suicid

Kod osoba s bulimijom i anoreksijom postoji značajno povećan rizik od suicida.

Studije pokazuju da anoreksija ima često kroničan tijek te uz brojne tjelesne komplikacije i nisku kvalitetu života postoji izravna želja za smrtnim ishodom u obliku suicida. Neki istraživači anoreksiju smatraju mikrosuicidom, jer je suicid drugi vodeći uzrok smrtnosti (poslije tjelesnih komplikacija, najčešće koronarnih oštećenja) u oboljelih. Što se bulimije tiče, pokušaj suicida često označava želju za smanjenjem naglašenog afekta i impulzivnosti.

Počinjeni je suicid češći kod anorektičnih osoba (posebice kod prejedajućeg/purgativnog tipa) nego kod bulimičnih. Bulimične osobe pak imaju više pokušaja suicida nego anorektične.

Osobe koje imaju poremećaj prehrane i autodestruktivne tendencije ne prihvaćaju sebe i vlastiti život onakvim kakav jest. To se u anorektičarki manifestira neuzimanjem hrane, što otežava terapijske intervencije. Na taj način bolesnice pružaju otpor suradnji ili bilo kakvomu drugom obliku roditeljske ili terapeutske pomoći.

U anorektičnih i bulimičnih bolesnika suicid se može javiti kod niza različitih stresnih događaja vezanih uz liječenje. Tako autorica Patricia Fallon sa suradnicama (1994) u svom radu naglašava mogućnost suicida u situacijama neadekvatnoga medikamentoznog liječenja te pitanja predoziranja, što može izazvati smrtni ishod. To je posebice izraženo kod anorektičnih žena koje su u periodu trudnoće ili laktacije te kod ovisnica koje zbog svog

12

12

stanja nisu kandidati za farmakoterapijski tretman. Zbog toga je iznimno važno, smatraju autorice, zajednički pomno razraditi strategiju liječenja koju će bolesnik potpuno prihvatiti.

Metaanalitičko istraživanje koje su provodili Maurizio Pompili i suradnici (2004) rađeno je na 9 studija izabranih u Medline bazi podataka do 2002. godine. Od ukupno 1536 bolesnika 36 ih je počinilo suicid. Pompilijevo je istraživanje pokazalo i da se ubija statistički značajno više anorektičnih bolesnika nego osoba iz opće populacije.

Francuski je istraživač Sebastien Guillaume sa suradnicima (2011) objavio rezultate istraživanja o suicidalnom ponašanju bolesnika s poremećajem prehrane. U ukupnom uzorku bilo je 139 sudionika s poremećajima u prehrani: od toga 44 bolesnika s anoreksijom, 64 bolesnika s bulimijom, 7 bolesnika s anoreksijom i bulimijom (koje su se izmjenjivale u različitim životnim razdobljima) te 24 bolesnika s nespecificiranim poremećajem u prehrani. Rezultati su se uspoređivali s komparabilnom skupinom osoba koja je imala pokušaje suicida, ali kojoj nije dijagnosticiran poremećaj u prehrani. Tih je sudionika bilo 235. Istraživači su ustanovili da se bulimični bolesnici nisu razlikovali od usporedne skupine s obzirom na rizik od suicidalnosti, a kao potencijalno najsuicidalniji prepoznati su bolesnici s težim simptomima anoreksije. Teži simptomi anoreksije značajno su bili povezani s letalnijim pokušajima suicida.

Istraživanje američke psihologinje Lindsay Bodell i suradnika (2013) pokazalo je suprotne zaključke o povezanosti anoreksije i suicidalnosti te bulimije i suicidalnosti. Istraživanje je rađeno na uzorku od 364 žene. Utvrđeno je da su bulimične osobe s komorbiditetom značajnije opterećene suicidalnošću nego anorektične osobe ili osobe s neodređenim poremećajem u prehrani (Bodell i sur., 2013).

13

13

Poremećaji eliminacije kod djece i adolescenata

Poremećaji eliminacije su enureza i enkopreza te drugi (ne)specificirani poremećaji eliminacije koji uključuju neprikladno izlučivanje urina ili stolice. Obično se prvi put dijagnosticiraju u djetinjstvu ili adolescenciji.

Enureza

Enurezu označava ponavljajuće mokrenje u krevet ili odjeću bilo namjerno ili nenamjerno. Da bi se sa sigurnošću dijagnosticirala enureza, kronološka dob djeteta treba biti najmanje 5 godina. Također, enureza treba trajati barem 3 mjeseca i pojaviti se najmanje 2 puta na tjedan.

Iako se do 90-ih godina 20. stoljeća smatralo da je potrebna kronološka dob za dijagnosticiranje enureze 3 godine, sada se ta granica povisila na 5 godina.

Najnovija razmišljanja stručnjaka koji se bave ovom problematikom (ponajprije pedijatara i dječjih psihologa) idu u prilog tezi da se još više pomakne dobna granica za dijagnosticiranje enureze. Tako neki autori smatraju da bi zbog maturacijskih faktora za dječake ova granica trebala biti pomaknuta čak na 8 godina, a da za djevojčice može ostati na 5. Za sada se generalno smatra granica za oba spola - 5 godina, ali s tendencijom i fleksibilnošću povisivanja te granice koja je ionako dogovorna.

Da bi se dijagnosticirala enureza psihogenog karaktera, enuretično se ponašanje ne može pripisati fiziološkim učincima neke psihoaktivne tvari (primjerice diuretiku, antipsihotiku) ili nekom drugom zdravstvenom stanju (ako dijete ima dijabetes, spinu bifidu, epilepsiju, mali kapacitet mjehura, infekciju mokraćnog sustava, ako mu organizam ne producira dovoljnu količinu antidiuretskog hormona i sl.).

Ako se ne liječi ili se liječenje opstruira neprikladnim ponašanjem roditelja (kontinuiranim kažnjavanjem djeteta i sl.) enureza može trajati i 10 ili više godina. Postoji i spontana remisija na koju otpada oko 15% od ukupnog broja enuretične djece.

Prvi zapisi o enurezi datiraju iz 1550 godine prije Krista kada su o tome pisali liječnici u starom Egiptu. Enureza se već tada spominjala kao medicinski poremećaj. U antičko vrijeme na enuretično dijete se gledalo s neprijateljstvom: roditelji su zajedno s liječnicima na

14

14

najrazličitije načine kažnjavali enuretično ponašanje djece, i to spaljivanjem dječje stražnjice, bandažom spolovila, prisilnim gutanjem mljevenih testisa glodavaca, odijevanjem i nošenjem zaprljane odjeće tijekom cijelog dana ili postavljanjem zaprljane krevetnine na vidno mjesto uz prozor, vrata ili u dvorište kuće na pogled susjedima i prolaznicima. Budući da je urinarna kontinencija u svim kulturama u povijesti smatrana važnom komponentom ljudske civilizacije i socijalizacije, na enuretičnu se djecu gledalo kao na posrnulu, neciviliziranu, defektnu te s ograničenim moralnim i karakternim kapacitetima. Stigmatizacija takve djece potrajala je sve do 20. stoljeća, kada se na njih konačno počelo gledati s više empatije te su i postupci tretmana postajali humaniji.

Postoje tri podtipa enureze:

1. noćna,

2. dnevna te

3. noćna i dnevna.

Najčešći podtip enureze je noćna enureza koja se još naziva i monosimptomatskom enurezom. Takav tip enureze ima 65% od ukupnog broja enuretične djece.

Prevalencija noćne enureze je 5-10% kod petogodišnjaka, 3-5% kod desetogodišnjaka i oko 1% kod osoba starijih od 15 godina (prema DSM 5) te je znatno češća kod dječaka. Drugi izvori navode prevalenciju od 10 do 25% (kod petogodišnjaka).

Dnevna enureza je rijetka pojava, posebice ako gledamo djecu u latenciji (rijetko se javlja nakon 9. godine) (prema DSM 5) te je češća kod djevojčica.

Tijekom dnevne enureze dijete odgađa ispuštanje mokraće sve dok se ne popiški u gaćice (tj. dok se ne pojavi inkontinencija), a to čini najčešće zbog socijalne anksioznosti (primjerice straha od odlaska na WC ili straha/fobije od puštanja vode u wc školjci i sl.), zaokupljenosti školom ili igrom.

Rizik da će dijete razviti enurezu gleda se kroz genetske čimbenike, izloženost djeteta psihološkom stresu (primjerice sustavnom kažnjavanju, odbacivanju od strane skrbnika i sl.) ili kroz popustljivost i liberalno stajalište roditelja u poučavanju djece obavljanju nužde. Kad govorimo o genetskim rizičnim čimbenicima za nastanak enureze: veći rizik nose djeca čiji su očevi bili enuretični (rizik za pojavu enureze kod te djece je 10 puta viši), a manji rizik nose djeca majki koje su imale enurezu (taj jer rizik „samo“ 3 puta viši).

Dva su tipa tijeka enureze: primarna i sekundarna.

Primarna je enureza kad osoba nikad nije uspostavila urinarnu kontinenciju, a sekundarna enureza je kad se poremećaj razvije nakon razdoblja već uspostavljene urinarne kontinencije. Primarna enureza je teža za liječenje.

Što se psihološkog komorbiditeta tiče u literaturi se često navodi da je enureza statistički

15

15

značajno združena s ADHD-om u djece (pri čemu postoji 30% šansi za istodobno pojavljivanje oba poremećaja).

U psihoanalitičkoj se literaturi govori o psihopatološkoj obiteljskoj psihodinamici enuretičnog djeteta. Naime, neki autori smatraju da majka enuretičnog djeteta ima tendenciju vezivati dijete uz sebe i na taj način mu ne dopušta ulazak u tzv. edipsku triangularizaciju. Smatra se da je osnovni razlog neurotičnost roditelja (točnije njihovi neurotični konflikti) , koji nepovoljno utječu na uspostavu kontrole sfinktera, a stvaranje prisile u djeteta da što prije uspostavi kontrolu sfinktera izaziva djetetovu reakciju opozicije, prkosa, inata i obrane.

Nadalje, dok je dijete u edipskoj fazi (od 3. – 6. godine života) enureza se smatra zamjenom za zadovoljenje infantilnih seksualnih želja. Djevojčice osjećaju tzv. zavist za penisom (engl. penis envy) i imaju želju mokriti kao muškarci/dječaci. Dječaci pak žele postići izrazito žensko zadovoljstvo mokreći pasivno. Psihodinamski orijentirani stručnjaci smatraju da je enuretično ponašanje kod djece povod za djetetovu agresivnost, tj. kao da time dijete poručuje roditeljima „Želim da me opet volite kao novorođenče“. Zato je enureza česta pojava kad se djetetu rodi mlađi brat ili sestra. Tada se osjeća napušteno, pa regredira na niži stupanj razvoja te postaje enuretično.

Takve „uretralne“ crte djece poslije bivaju sublimirane u ambiciju i oblikuju karakterne crte za isticanjem i dominacijom. Uretralne crte osobnosti izazvane su borbom da se izbjegne sram, budući da je izvrgavanje podsmijehu najčešća kazna kad se dijete pomokri u gaćice.

Autori koji ne podupiru psihoanalitički pristup, smatraju da se gore navedenim psihodinamskim objašnjenjima o enurezi kao simptomu (nerazriješenog) psihoseksualnog konflikta enuretično dijete i dalje drži u pritajenoj, sofisticiranoj stigmatizaciji. Tome ide u prilog i teza nekih analitičara koji tvrde da se dijete koje je uspjelo prebroditi enurezu (dakle kad nema više simptome mokrenja) i dalje na stanovit način može smatrati inherentno enuretičnim (jer je pitanje je li nestankom simptoma riješen i pravi uzrok enurezi) što stavlja golemi teret na leđa i djeci i njihovim roditeljima.

Osim toga, danas se sve više propituje i klasifikacija enureze kao zasebnog psihičkog poremećaja eliminacije. Naime, neki autori smatraju da bi se nokturnalna enureza trebala podvesti pod poremećaje spavanja. S tim u vezi nađeno je da enuretična djeca imaju problem „arousala“ odnosno da veoma duboko spavaju i teže ih je probuditi nego njihove neenuretične vršnjake, a te se razlike mogu vidjeti uz pomoć EEG-a.

Tehnike pomoći djetetu s enurezom su sljedeće:

- restrikcija tekućine (psiholozi smatraju da se restrikcija tekućine ne bi smjela provoditi na mlađoj djeci, do 7 godina),

- buđenje djeteta tokom noći da bi se išlo pomokriti (dio stručne javnosti i ovaj postupak

16

16

smatra kontroverznim, posebice ako je riječ o djetetu s parasomnijama),

- psihoterapijske aktivnosti igrom, razgovorom i crtanjem,

- uporaba (bežičnih) alarmnih uređaja koji se stavljaju u gaćice tijekom noći i reagiraju već na početak mokrenja budeći dijete, i

- farmakoterapija imipraminom i drugim lijekovima.

U proces pomoći treba ući i obitelj djeteta pa je važna psihoedukacija roditelja (posebice ako su neobrazovani pa primjerice misle da je važno grubo i rano trenirati dijete u pražnjenju te u uspostavljanju higijenskih metoda pokazuju krutost i sl.), kao i partnerska i obiteljska psihoterapija i savjetovanje. Majke enuretične djece često pokazuju opsesivnu anksioznost u vezi simptoma svog djeteta pa je katkada njima potrebna i veća pomoć nego samom djetetu. Roditeljima treba objasniti važnost strpljivosti, tolerancije te da preuranjena terminacija tretmana može imati negativan učinak na uspješnost.

Roditelje treba savjetovati da bilo koja vrsta kažnjavanja (izravna ili neizravna) ili omalovažavanja ima suprotan učinak. Starijoj djeci treba pomoći da razumiju uzroke svoje enureze, dati im mogućnost da se o tome slobodno izražavaju, govore, kao i da se uče odgovornom ponašanju u smislu održavanja vlastite higijene (odijevanja čiste pidžame, redovitom odlaženju na zahod, samostalnom kupanju i brisanju prije spavanja, samostalnom mijenjanju prljave posteljine i sl.). Pritom je važno da dijete „prenauči“ kako se ponašati i što sve točno treba učiniti kad se popiški u krevet. Za takvo odgovorno ponašanje djeteta u obitelji se mogu s djetetom dogovoriti i male nagrade (primjerice da ostane 10 minuta duže budno, da mu se kupi omiljeni slatkiš i sl.). Za ostvarivanje takvog zajedničkog dogovora važno je da se ne pretjera u nagrađivanju kao i dosljednost roditelja.

Veoma je bitan multidisciplinarni pristup: suradnja liječnika obiteljske medicine, pedijatra nefrologa, dječjeg psihologa, dječjeg psihijatra, odgajatelja ili učitelja u vrtiću/školi, enuretičnog djeteta i njegovih roditelja. Hrabrenje roditelja i djeteta igra također veliku ulogu budući da je enureza veoma „kapriciozan“ poremećaj.

Smatra se da dijete više nema simptome enureze ako je suho 6 mjeseci u kontinuitetu.

Enkopreza

Enkopreza je ponavljano ispuštanje stolice na neprikladna mjesta (u odjeću, na pod i sl.) namjerno ili nenamjerno. Pritom je za dijagnosticiranje enkopreze potrebno da se to ponašanje javlja tijekom najmanje tri mjeseca, a kronološka dob djeteta treba biti najmanje 4 godine. Psihogena enkopreza je onda kad se to ponašanje ne može pripisati fiziološkim učincima neke psihoaktivne tvari ili drugom zdravstvenom stanju (kroničnom proljevu, analnoj stenozi, salmonelozi i sl.). Stručnjaci je zovu „nevidljivom bolešću“ jer je veoma

17

17

malo istraživana i u popularnoj i stručnoj literaturi rijetko spominjana, a roditelji koji imaju enkopretičnu djecu pritom imaju doživljaj da su oni jedini na svijetu koji imaju taj problem.

Dva su tipa enkopreze: primarna (nikad nije uspostavljena kontrola sfinktera) i sekundarna (javlja se nakon razdoblja uspostave fekalne kontinencije). Enkopreza uz povremena pogoršanja može trajati godinama.

Dijete s enkoprezom se često srami i želi izbjeći situacije koje ga mogu dovesti u neugodnost (poput ljetovanja, kampiranja, odlazaka kod prijatelja na spavanje i sl.). Poremećaj utječe na njegovo samopoštovanje i samopouzdanje, pa se može socijalno izolirati, osjećati zbog toga ljutnju i tugu. Također, česti su slučajevi kažnjavanja i odbacivanja takve djece od strane skrbnika ili roditelja.

Procjenjuje se da oko 1% petogodišnje djece ima enkoprezu, a poremećaj je znatno češći kod dječaka nego kod djevojčica.

Enkopreza je češća u djece koja su anksiozna, inhibirana, nesigurna i plašljiva. Tek jedna petina enkopretične djece pokazuje znakove agresivnosti, mrzovoljnosti, tvrdoglavosti i općenito pretjerane ranjivosti i osjetljivosti. Odgajatelj ili učitelj treba biti svjestan da je najčešće riječ o emocionalno neprilagođenom djetetu s dubokim osjećajem odbačenosti, kojemu taj simptom daje sigurnost da može ostati mala beba i da je zbog toga predmet nepodijeljene pažnje njegovih roditelja čijim postupcima na taj način može nesvjesno „upravljati“.

Riječ je o djetetu koje može uživati u trenutku defekacije, dok njegovi roditelji svjesno inzistiraju na usvajanju higijenskih navika. To kod djeteta stvara snažan emocionalni konflikt između želje i krivice.

18

18

Agresivnost i antisocijalno ponašanje djece i adolescenata

Agresivnost i antisocijalno ponašanje djece i mladih posljednjih je godina u stalnom porastu. Taj uznemirujući razvoj dokumentiraju službene kriminalističke statistike u zapadnim industrijskim zemljama i zemljama Afrike i Azije. Primjerice, u SAD-u je broj nasilnih delinkventnih prekršaja od 1983. do 1993. zabilježio stopostotni porast, jednak među djevojčicama i dječacima.

Najčešći poremećaj u ovom spektru je poremećaj ophođenja te poremećaj prkošenja i suprotstavljanja te se oba smatraju prethodnicima antisocijalnog poremećaja koji se može javiti kasnije, u kasnoj adolescenciji.

Agresivnost – je društveno neprihvatljivo ponašanje koje u sebi sadržava neprijateljsku namjeru, u smislu da se drugoj osobi nanese šteta ili da se uništi neki objekt. Cilj agresije i agresivnih postupaka može biti ne samo tjelesno nego i duševno oštećivanje. Stoga, agresivno ponašanje je i kad neko dijete drugom djetetu govori ružne stvari s namjerom da ga povrijedi.

Izazov je pokušati otkriti djetetovu namjeru za agresivnim, neprijateljskim (osvetničkim) ponašanjem, jer je to nešto što se ne može neposredno vidjeti.

Veliki broj istraživanja agresije usmjeren je na otkrivanje njezinih bioloških odrednica, pa je u mnogim studijama nađeno da su vršnjačke procjene agresivnosti djece od 8 godina izvrstan prediktor agresivnosti u dobi od 30 godina. Nađeno je da postoji stabilnost agresije u čovjeku, koja je genetski ili biološki uvjetovana što se objašnjava: hormonskom razinom, urođenim temperamentom i mehanizmima dominacije (nadmoćnija djeca primjerice dolaze do svog položaja u hijerarhiji tučnjavom i uporabom tjelesne sile).

Osim toga, dječja agresivnost proizlazi i iz njihovog odnosa s roditeljima i obiteljske konstelacije kao i zbog utjecaja medija tj. promatranog nasilja koje vide na TV-u. Zahvaljujući nasilju prikazanom preko različitih medija, djeca danas postaju tolerantnija na nasilje i ono im manje smeta. Agresivnija djeca su, istraživanja su pokazala, manje empatična te je razina njihovog moralnog rasuđivanja niža od vršnjaka koji nisu agresivni. Postavlja se pitanje jesu li zbog toga izolirani od svojih vršnjaka? Istraživanja su dala neočekivane rezultate: mnoga agresivna djeca imaju mrežu svojih, također agresivnih prijatelja, pa iako ih dio društva izopćava, oni u grupama koje su slične njima samima imaju socijalnu potporu i ostvaruju prijateljstva. To znači da su neki od njih ipak socijalno kompetentni i da imaju razvijene socijalne vještine.

Takvu djecu bi se moglo prema definiciji R. L. Jenkinsa svrstati u skupinu pseudo-socijaliziranih delinkvenata budući da su se socijalizirali isključivo uz svoju, također

19

19

delinkventnu grupu. Takvi su pojedinci zapravo dobro prilagođeni životu (često su bolje adaptirani na realitet nego što su to nedelinkventne mlade osobe). No, i to je nešto, jer osim takvih postoji i skupina asocijalnih koja je najporemećenija u kojih postoji opasnost da postanu asocijalne odrasle osobe i perverzni psihopati. Oni se ponašaju prema načelima ugode, s malo inhibicije ili kontrole te s malo ili nimalo osjećaja krivice za svoje postupke.

Ipak, moramo naglasiti da agresivna ponašanja nisu patološka sama po sebi. Štoviše, prijeko su potrebna u djetetovom razvoju, jer se izražavanjem svoje agresije dijete u odnosu prema drugome može afirmirati kao osoba sa željama i htijenjima i tako stječe granice svoga ja.

Evo, kako to izgleda od rođenja:

Agresivno ponašanje podrazumijeva namjerno djelovanje, a novorođenčad još kognitivno nije u stanju nekome namjerno nanijeti štetu, pa tako teoretski ne mogu očitovati agresiju. No, između 2. i 7. mjeseca života djeteta pojavljuju se prve reakcije bijesa – napade bijesa izaziva tjelesna neugoda, želja za pažnjom ili fiziološke aktivnosti oko hranjenja, pražnjenja crijeva, odlaska na spavanje. Agresivnost se počinje pokazivati tek potkraj prve godine života: manifestira se u igrama, uzimanjem igračke od drugog djeteta, izljevima bijesa. Napadi bijesa dosežu vrhunac oko 3. godine djetetova života, a otada raste tendencija da se na napad reagira mjerama uzvraćanja. Uz ljutnju i bijes i suprotstavljanje možemo smatrati agresivnim ponašanjem. Aktivno suprotstavljanje djeteta od dvije godine vidi se pojavom riječce „Ne“ u govoru, ili u tzv. krizi suprotstavljanja u 3. godini. U pasivnom suprotstavljanju dijete se zadovoljava time da ne radi ono što se od njega očekuje i zahtijeva. To je simptom kojeg često spominju majke djece koja se pasivno suprotstavljaju te se žale da djetetu moraju više puta ponavljati iste stvari kako bi poslušalo. Djetetu koje se pasivno suprotstavlja treba znatno više vremena da napravi i najmanju stvar koja se od njega traži dok vrlo brzo napravi ono što ga zanima. Stručnjaci smatraju da pasivna opozicija u djeteta krije latentnu depresivnost.

Vrtićko dijete može gristi, grebati, štipati i zadavati udarce. Ova su ponašanja banalna između prve i četvrte godine i nastaju kao odgovor na neku frustraciju. Mnogo su češća u aktivnije vrtićke djece. Ipak, takvo se ponašanje manje tolerira u vrtićkom krugu nego u obitelji. Odgajateljice osjećaju da se moraju angažirati u suzbijanju takvih ponašanja, pa su prema djeci koja grizu češće stroža nego prema djeci koja udaraju. Pogreška koja se najčešće radi u vezi s ovim ponašanjima u djece mlađe od 4 godine jest da se na njih odgovara na isti način: ugristi dijete koje grize ili udariti onoga koji zadaje udarce. To nikako nije dobro jer može pokrenuti recipročni agresivni circulus vitiosus, djetetovu želju za osvetom ili može prestrašiti dijete hraneći ga fantazmima kazne i krivnje.

Nakon četvrte godine dijete stječe nove mogućnosti vlastite afirmacije i reakcije na frustraciju posebice zahvaljujući širenju i obogaćivanju govornog kapaciteta. Tada se

20

20

smanjuje fizička agresija a raste verbalna, a djeca ove dobi tako razvijaju svoju sposobnost samoregulacije.

U školskoj dobi fizička se agresija i otvoreno asocijalno ponašanje smanjuju da bi kasnije u adolescenciji i ranom odraslom dobu agresivnost kanalizirana više simbolički – verbalno. Ali raste broj prikrivene agresije u obliku raznih delinkventnih ponašanja.

Normalna agresivnost dio je procesa odrastanja, dok patološka agresivnost kvalitativno odstupa od „normalne“: primjerice fizički obračuni u predškolaca ili školske djece su česti, no podmetanje vatre, mučenje životinja svakako odstupaju od normale.

Pritom moramo gledati učestalost, intenzitet (jačinu) i duljinu trajanja agresivnog ispada. Također možemo odgovoriti i na ova pitanja: ometa li agresivno ponašanje školski uspjeh i međuljudske odnose i utječe li štetno na ponašanje i imovinu drugih? Dakle, za djecu različite dobi i spola karakterističan je različit oblik agresivnog ponašanja.

U najnovijem, petom revidiranom izdanju Dijagnostičkog statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM-5) pod disruptivnim poremećajima, poremećajima kontrole poriva i poremećajima ophođenja navode se sljedeće dijagnostičke kategorije:

- poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem,

- intermitentni eksplozivni poremećaj,

- poremećaj ophođenja,

- antisocijalni poremećaj ličnosti,

- piromanija,

- kleptomanija, i

- drugi (ne)specificirani poremećaji iz ovog spektra.

Svi navedeni (nabrojani) poremećaji koji spadaju pod tzv. disruptivne poremećaje, poremećaje kontrole poriva i poremećaje ophođenja imaju neke zajedničke karakteristike:

1.otežanu samokontrolu emocija;

2. otežanu samokontrolu ponašanja,

3. slaba samokontrola emocija i ponašanja vidljiva je u agresivnosti, izljevima bijesa, razdražljivosti, svadljivosti, prkošenju, impulzivnosti što ugrožava prava drugih; i

4. slaba samokontrola dovodi osobu u sukob s društvenim normama ili autoritetima. Sve četiri nabrojane karakteristike povezuju se s dezinhibiranim osobinama ličnosti (što je

21

21

suprotno suzdržanosti) te s negativnom emocionalnošću.

Poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem

Bitna obilježja poremećaja s prkošenjem i suprotstavljanjem su:

- ljutnja/razdražljivo raspoloženje (mainfestira se u brzom uzrujavanju, čestoj osjetljivosti i čestoj ljutnji, uvrijeđenosti);

- svadljivo/prkosno ponašanje (manifestira se u čestim svađama s autoritetima, aktivnom suprotstavljanju i nepokoravanju pravilima, namjernom činjenju onoga što druge smeta te okrivljavanju drugih za vlastite pogreške); i

- osvetoljubivost (manifestira se u zlobi ili osvetoljubivosti koja se dogodila najmanje 2 puta u pola godine).

Nije neuobičajeno da se poremećaj prkošenja i suprotstavljanja pojavljuje samo u kući, prema članovima obitelji. U težim oblicima ovog poremećaja simptomi se javljaju u različitim okruženjima (kući, školi, poslu i sl.). Djeca s ovim poremećajem ne smatraju sebe prkosnima ili bijesnima nego opravdavaju svoje ponašanje odgovorom na nerazborite zahtjeve drugih prema njima.

Prevalencija ovog poremećaja je od 1 do 11% i varira u odnosu na dob i spol djeteta. Poremećaj se prije adolescencije pokazuje nešto češćim kod dječaka (1.4 naprama 1), ali se ta razlika gubi u adolescenciji.

Prvi simptomi poremećaja prkošenja i suprotstavljanja javljaju se u predškolskoj dobi i ovaj je poremećaj često razvojna prethodnica poremećaja ophođenja. Djeca s ovim poremećajem imaju veću šansu u adolescenciji razviti anksiozne poremećaje i depresiju a u odrasloj dobi imaju veću šansu razviti antisocijalno ponašanje. Stoga je važno na vrijeme dijagnosticirati poremećaj.

Rizični čimbenici za pojavu poremećaja prkošenja i suprotstavljanja odnose se na temperament (nizak prag tolerancije na frustracije, slaba kontrola emocija), okolinske činioce (zanemarivanje, grubost, nedosljednost u roditeljskom domu), genetske i psihološke činioce (sporiji srčani ritam, promjene u amigdali, traže se specifični biomarkeri za poremećaj...)

22

22

Poremećaj ophođenja

Bitna obilježja poremećaja ophođenja su:

- agresivno ponašanje prema ljudima i životinjama (uključuje: tiraniziranje, zastrašivanje i prijetnje drugima, često započinjanje tučnjava, korištenje raznih oružja što dovodi do ozbiljnih tjelesnih povreda, fizička okrutnost prema ljudima i prema životinjama, krađa koja uključuje suočavanje sa žrtvom primjerice orobljavanje, oružana pljačka i sl, prisiljavanje druge osobe na seksualnu aktivnost);

- uništavanje imovine (uključuje: namjerno podmetanje požara da se izazove ozbiljna šteta i namjerno uništavanje tuđe imovine na druge načine);

- prevara i krađa (uključuje: provalu u tuđu kuću, smišljeno i često varanje i laganje, krađa vrijednih predmeta bez suočavanja sa žrtvom), i

– ozbiljno kršenje pravila (uključuje: često ostajanje dokasna vani bez obzira na roditeljske zabrane, s početkom prije trinaeste godine, često bježanje od kuće preko noći, često markiranje prije trinaeste godine.

Poremećaj ophođenja može imati tri podtipa:

1. tip s početkom u djetinjstvu (prije 10. godine; obično su to dječaci, često pokazuju fizičku agresiju prema drugima, u komorbiditetu je i ADHD i drugi neurorazvojni poremećaji);

2. tip s početkom u adolescenciji (prije 10. godine nisu se javljali simptomi ovog poremećaja, pokazuju manju tjelesnu agresivnost, zastupljenost prema spolu je podjednaka, manja je vjerojatnost da će se u odrasloj dobi nastaviti tako ponašati); i

3. nespecificirani početak (nema dovoljno podataka kad je počeo PO, tj. kada su se javili prvi simptomi)

Svi podtipovi se mogu javljati u blagom, umjerenom ili teškom obliku te mogu imati i još neke druge, važne odrednice poput:

- ograničenih prosocijalnih emocija

- nedostatka grižnje savjesti ili krivnje (ne pokazuju kajanje nakon djela)

- nedostatak empatije (nemarenje za osjećaje drugih)

- nezainteresiranosti za uspjeh (ne ulažu trud u školu, posao, nisu zbog toga zabrinuti) te

23

23

- površan ili manjkav afekt (ne pokazuju osjećaje drugima, pa djeluju površni, neiskreni, plitki, mogu brzo „uključiti“ i „isključiti“ osjećaje u svrhu manipuliranja, zastrašivanja i sl.)

Prevalencija varira od 2 do 10%, podjednaka je u različitim zemljama bez obzira na rasnu ili etničku pripadnost. Stopa prevalencije raste od djetinjstva prema adolescenciji, te je veća u odnosu na muški spol. Prvi značajni simptomi javljaju se oko 8. godine, a rijetko nastupa nakon 16-e. Tijek je različit: kod onih s ranim početkom, prognoza je lošija te je povećan rizik od antisocijalnog poremećaja u odrasloj dobi.

Primjer 1 - krađe:

Jedan od čestih tipova delinkventnoga ponašanja je tzv. nasrtaj na vlasništvo, tj. krađa. Krađe su veoma različite i treba razlikovati dječju krađu primjerice čokolade u samoposluzi s krađom novca koja je ozbiljnija i neugodnija. Dijete treba imati i jasne pojmove o vlasništvu, što je moguće oko 6. ili 7. godine. Također razlikuju se krađe unutar obiteljskog kruga (često se ne prijavljuju zbog sramote) i krađe izvan tog kruga. U adolescenciji krađe češće počine dječaci a motivacija je za to različita. Uz utilitarnost krađe, s godinama se javlja i agresivna i antisocijalna tendencija krađe.

Mnogi autori su promatrali faze dječjih krađa i opisali ih u tri točke:

1. - prije krađe postoji tzv. interkritično razdoblje koje se sastoji od osjećaja stanovite rastrojenosti i difuzne anksioznosti. Tada se prepoznaje objekt koji se želi ukrasti te se bira žrtva;

2. - čin krađe popraćen je stanjem napetosti, ali osjećaj tjeskobe i samoće ne ustupa kasnije mjesto krivnji; i

3. – nakon krađe napetost popušta, raspršuje se, ali dijete često ne može vratiti sve svoje sposobnosti i ono bježi, objekt krađe često i ne rabi, može ga vratiti vlasniku, ostaviti, dati drugom na korištenje, sakriti ili uništiti.

Za krađu je potrebno dvoje: s jedne je strane žrtva u koju se emocionalno investira jer posjeduje željeni objekt i s druge strane je kradljivac koji je „slab“ jer je lišen nečega što želi. Krađa je stoga neuspjeh u identifikaciji s drugim jer kad bi se dijete osjećalo doista ravnopravnim sa svojom žrtvom, tada ne bi osjetilo nikakvu potrebu za krađom i moglo bi u interpersonalnim relacijama i davati i primati. U psihodinamici krađe može se najbolje vidjeti dvostrukost tog čina: to je istodobno pokušaj prisvajanja, ali i priznanje vlastite nemoći i ovisnosti.

Stoga, krađa mlađeg djeteta više sliči na socijalno neprilagođen nego na asocijalan čin. Za razliku od dječje, adolescentski kradljivac usavršava svoju tehniku krađe, krađa mu je agresivnija, a distanca prema žrtvi se smanjuje.

24

24

Krađe jednih i drugih (mlađih i starijih) često znaju biti tzv. kompenzatorne prirode jer su nadomjestak za gubitak ljubavi ili su općenito vezane uz povrijeđene osjećaje. Kad mladi kradu trebamo se upitati čiju ljubav kradu.

Primjer 2 – skitnje, bjegovi:

Skitnja, markiranje, bijeg od kuće – također su česti simptomi poremećaja ophođenja. Češći je u dječaka. Popraćen je aktivnostima poput: krađa vozila, provala, promiskuitetnih spolnih avantura, udruživanja u bande…

Bijeg se smatra trenutačnom krizom, a skitnja fenomenom koji ima svoj kontinuitet u vremenu. U svakom slučaju autori smatraju da je riječ o mladima koji osjećaju unutarnji nemir, koji su pretjerano afektivno nestabilni, skloni avanturizmu i impulzivni te teže više od ostalih za slobodom. Neki autori smatraju da u adolescenata i djece koji skitaju postoji atavizam koji proistječe iz davnih vremena kada je čovjek bio nomad u paleolitiku. Svakako skitnji pridonose i obiteljski slomovi, roditeljska neslaganja, rastave, napuštanja. Djeca bježe pred roditeljima jer se boje pokazati školsku svjedodžbu, a neki bježe jer im je to neizravan poziv u pomoć (kao vrsta parasuicidalnosti).

Mladi bjegunac je najčešće sam, a rjeđe se organiziraju bjegovi u skupinama na poticaj vođe (adolescentske) bande ili se bježi u kontekstu življenja u internatu i domu

Bjegunac se najčešće brzo smiruje kad ga se nađe i ne izbjegava priznati svoj bijeg. Bježi bez dopuštenja, bez prethodnog upozorenja i uglavnom bez jasnog cilja, lutajući nasumce. Rjeđe se događa da bjegunac ima cilj bijega, koji je gotovo uvijek povratak na neko emocionalno investirano mjesto koje za njega znači sigurnost, zaštitu (primjerice obiteljski dom iz kojeg je morao biti udaljen ili sl.). Najrjeđi su bjegovi djece koji su pomno smišljeni unaprijed i gdje se bjegunac unaprijed pobrinuo da ne bude uhvaćen. Takvi bjegovi imaju psihopatske značajke i češći su u problematičnih adolescenata nego u dječjem dobu.

Da možemo govoriti o bijegu kao simptomu poremećaja ponašanja dijete treba imati barem 7 godina. Kretanja mlađe djece koja se udaljuju od svojih majki a da one to ne primijete ne mogu se smatrati bijegom.

Antisocijalni poremećaj ličnosti

Temeljno obilježje antisocijalnog poremećaja ličnosti je pervazivni obrazac nepoštivanja i kršenja prava drugih, koji počinje u djetinjstvu ili ranoj adolescenciji i nastavlja se u odrasloj dobi. Za uspostavljanje dijagnoze antisocijalnog poremećaja osoba treba imati najmanje 18 godina i imati anamnezu nekih simptoma ophođenja prije 15-e godine.

Ove osobe često nemaju empatije, neosjetljive su, cinične i prezrive prema drugima. Imaju

25

25

napuhanu i arogantnu sliku o sebi, mogu pokazivati površni šarm i biti rječiti i verbalno sposobni kako bi zadivili i manipulirali drugima. Uz neempatičnost, napuhnuto samopoštovanje i površni šarm mogu biti neodgovorne i eksploatirajuće u intimnim i seksualnim vezama, mogu biti neodgovorni kao roditelji (što se očituje u pothranjivanju djeteta, ovisnosti djeteta o susjedima ili rodbini…), rasipni što ih može dovesti i do beskućništva.

Osobe s antisocijalnim poremećajem imaju znatno veću vjerojatnost da umru prerano na nasilan način u penalnim ustanovama. Znaju teško podnositi dosadu i depresivno raspoloženje, često patološki kockaju, rabe opijate ili imaju druge poremećaje kontrole poriva.

Antisocijalni poremećaj ličnosti je povezan s nižim socioekonomskim satusom i urbanim sredinama, te je znatno češći kod muškaraca.

26

26

Psihološka prevencija poremećaja ophođenja, prkošenja i suprotstavljanja

Primarne mjere prevencije odnose se na svu djecu i brigu za njihovo duševno i tjelesno zdravlje. Sekundarna prevencija je usmjerena na djecu koja pokazuju rane naznake disfunkcije i u kojih postoji rizik od razvijanja poremećaja. Profesorica psihologije Renata Miljević Riđički je tako uključena u međunarodni projekt koji se bavi proučavanjem dječje sposobnosti otpornosti (engl. resilience) kao važnoj emocionalnoj kompetenciji u borbi protiv agresivnosti.

Cilj raznih postupaka sekundarne prevencije može biti da se izgradi socijalna kompetentnost i otpornost djece i mladih. Tu se razgovara i uči o ovim važnim temama:

- radi se psihoedukacija i informiranje djece i njihovih obitelji (roditelje s+a slabim roditeljskim vještinama se uči kako dati pohvalu djetetu, kako pokazati dosljednu i pozitivnu pozornost prema djetetu, kakoi kada rabiti male materijalne nagrade, daljnji cilj trebao bi biti jačanje obiteljske i bračne/partnerske veze, poticati suradnju/komunikaciju između majke i oca, poticati tjelesnu bliskost roditelja i djece, orijentacija na pozitivno kod djeteta, poticati kvalitetno provedeno vrijeme zajedno, zajedničko rješavati probleme za „blagavaoničkim stolom“, otvoriti „tabu obiteljske teme, nemati zabranjene teme u obitelji i sl.),

- radi se i psihoedukacija odgojitelja i učitelja (proaktivne metode vođenja nastave, uporaba suradničkih strategija učenja)

- djecu se uči kako na pozitivan i asertivan način svladavati ljutnju, kontrolirati vlastiti bijes

- poticanje školskog uspjeha kroz vježbe pisanja i čitanja za djecu nižih razreda

- učenje emocionalne pismenosti organiziranjem različitih radionica u razredima,

- učenje prepoznavanje osjećaja kroz mimiku, geste, kontekst situacije, učenje prepoznavanja da ljudi mogu o istim stvarima imati različite osjećaje, učenje spoznavanja da se osjećaji mogu mijenjati u odnosu na razne razloge, učenje sposobnosti predviđanja svojih i tuđih osjećaja (primjerice kako će se netko osjećati kad doživi nešto),

- učenje aktivnog slušanja, komunikacije uz pomoć ja-poruka

- učenje asertivne komunikacije u grupi uz pomoć tzv. brainstorminga

- učenje strategija opuštanja, relaksacije, vođenih fantazija

- igre uloga (vježbanje kako ignorirati smetnje, kako nekoga pristojno prekinuti, kako izaći na kraj u konfliktnoj situaciji na asertivan način i sl.)

27

27

- smišljeno i planski učenje reguliranja slobodnog vremena, poticanje djece da se bave omiljenim hobijima

Iskustvo je pokazalo da se bolji rezultati tretmana postižu kognitivno-bihevioralnim metodama nego psihodinamskim, a najbolji je pristup kad su u to uključeni i djeca i roditelji i kada je program dobro strukturiran i podržan od vrtića, škole ili šire zajednice (primjer siromašnih enklava (favela) u Brazilu čiji stanovnici uređuju okoliš, vode dječje orkestre, plešu, muziciraju i nastupaju i sl.).

Cilj preventivnih programa je da djetetu razviju svijest o svojim i tuđim osjećajima, da dijete vidi da je važno poštivati tuđe mišljenje, da može otkriti vlastite negativne misli i prepoznati destruktivne osjećaje te da razvije samokontrolu i zdrave strategije za rješavanje problema. Cilj je i da razvije vještinu upravljanja svojim slobodnim vremenom, a da u školi nauči kako učiti.

Čimbenici rizika za agresivno ponašanje djece i mladih:

- neudana majka mlađa od 20 godina

- psihijatrijski poremećaji u obitelji kod roditelja

- roditelji ovisnici

- roditelji nasilnici

- roditeljsko napuštanje djeteta,

- roditeljsko prezaštićivanje

- roditeljska nedosljednost u odgoju

- kruta stajališta roditelja

- krute i nedosljedne mjere discipline

- manjak emocionalne topline u odnosu s djecom

- nedostatak suosjećanja prema djetetu

- nedostatak roditeljskog usmjeravanja i nadzora

- bračne nesuglasice, razvod, novi brak

- siromaštvo, nezaposlenost, izolacija

- nedostatak obiteljske povezanosti i komunikacije

28

28

- vrlo velike obitelji (velik broj djece)

- rađanje mlađeg brata/sestre unutar 2 godine

- kronična bolest, smrt, ubojstvo, samoubojstvo u obitelji

- loša komunikacija s učiteljem/nastavnikom

- mijenjanje nastavnika, razreda, škole

- nastavnik koji ne ohrabruje učenika

- življenje u politički represivnom društvu

- iskustvo imigracije, uličarenje, beskućništvo

Prognoza agresivnog ponašanja u djece i mladih…

…ovisi o mnogo čimbenika:

5. o stupnju neprilagođenosti djeteta (prognostički su nepovoljnija samokažnjavajuća, sadistička i samoubilačka ponašanja djece),

6. o strukturi osobnosti (lošija prognoza kod djece koja nisu anksiozna)

7. o spolu (muška djeca imaju lošiju prognozu) i

9. o dobi (prognoza je lošija ako se poremećaj javio ranije, u preadolescenciji).

Zašto su djeca i dalje agresivna?

- agresivna djeca očekuju da će im se njihovo agresivno ponašanje isplatiti: vjeruju da će za to dobiti čak i opipljive nagrade

- uvjereni su da agresivnost jača njihove unutarnje vrijednosti

- svojim agresivnim sposobnostima pripisuju veliku vrijednost zbog pokušaja kontroliranja i dominiranja nad drugima

- agresivci se povezuju s drugim agresivcima i time uzajamno povećavaju svoju agresivnost

- njihov sustav vrijednosti je – biti i ostati agresivan

29

29

Literatura

Američka psihijatrijska udruga. Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, peto izdanje. Jastrebarsko: Naklada Slap, 2014.

Boban, S. (2004). Poremećaj u uzimanju hrane (str. 173 – 189) U Staniša Nikolić, Marijana Marangunić i sur. (Ur.), Dječja i adolescentna psihijatrija. Zagreb: Školska knjiga.

Christophersen, E. R., Friman, P. C. (2010). Elimination disorders in children and adolescents. Cambridge MA: Hogrefe Publishing.

Essau, C. A., Conradt, J. (2006). Agresivnost u djece i mladeži. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Gruden, Z. (1996). Dječja psihoterapija. Zagreb: Medicinska naklada.

Marangunić, M. (2004). Poremećaj u ponašanju (str. 129 – 140) U Staniša Nikolić, Marijana Marangunić i sur. (Ur.), Dječja i adolescentna psihijatrija. Zagreb: Školska knjiga.

Mindoljević Drakulić, A. (2013). Suicid: fenomenologija i psihodinamika. Zagreb: Medicinska naklada.

Nikolić, S. (1990). Mentalni poremećaji u djece i omladine - 2. Zagreb: Školska knjiga.

Nikolić, S., Lončar, M. (2004). Poremećaj eliminacije (str. 190 – 195) U Staniša Nikolić, Marijana Marangunić i sur. (Ur.), Dječja i adolescentna psihijatrija. Zagreb: Školska knjiga.

Vasta, R., Haith, M. M., Miller, S. A. (1998). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Vidović, V. (1998). Anoreksija i bulimija – psihodinamski pogled na uzroke i posljedice bitke protiv tijela u adolescentica. Zagreb: 4P d.o.o. Biblioteka časopisa Psiha.

30

30

Važna napomena: gore navedena literatura korištena je za pisanje skripte, a za polaganje ispita iz kolegija „Primijenjena razvojna psihologija“ potrebno je uz ovu skriptu pročitati i naučiti sljedeću literaturu:

Mindoljević Drakulić, A. , Petričević E. (2014). Dijete koje odbija školu – kako možemo pomoći? (str. 195 – 203). U I. Prskalo, A. J. Lozančić, Z. Braičić (Ur.), Suvremeni izazovi teorije i prakse odgoja i obrazovanja. Zbornik radova međunarodnog znanstveno-stručnog simpozija 14. Dani Mate Demarina. Zagreb: Učiteljski fakultet.

Mindoljević Drakulić, A. (2015). Diferencijalna dijagnoza školske fobije (str. 665 – 671) U S. Opić, M. Matijević (Ur.), Istraživanja paradigmi djetinjstva,odgoja i obrazovanja – simpozij IV. Zagreb: Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Mindoljević Drakulić, A. (2015). Fenomenologija adolescentskog ozljeđivanja: pokušaj samoozdravljenja ili pokušaj suicida – izazov empatijskoj i mentalno zdravoj školi (str. 672 – 678) U S. Opić, M. Matijević (Ur.), Istraživanja paradigmi djetinjstva,odgoja i obrazovanja – simpozij IV. Zagreb: Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Mindoljević Drakulić, A. (2015). Majka, žena i majčinstvo. Zagreb: Medicinska naklada i Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (poglavlja 7., 8. i 9.)

Mindoljević Drakulić, A. (2012). Pedagoški aspekti psihoanalitičke teorije privrženosti u dijadi učitelj – učenik. (str. 165 – 173) U M. Ljubetić, S. Zrilić (Ur.), Pedagogija i kultura-svezak 2. Zagreb: Hrvatsko pedagogijsko društvo.

Vasta, R., Haith, M. M., Miller, S. A. (1998). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap (dijelove knjige koji upotpunjuju nastavu s predavanja: str. 467-486 i 547-560)

31

31

32

32

33

33

34

34

35

35

36

36

37

37

38

38

39

39