Karl May - Edicija Istok 3 - Iz Bagdada Do Stambula

8/21/2019 Karl May - Edicija Istok 3 - Iz Bagdada Do Stambula

1/321

K RL M Y – IZ B GD D U ST MBOL


2/321


3/321

N PERZIJSKOJ GR NICI

JUŽNO od velikih sirijskih i mezopotamskih pustinja leži, opkoljenCrvenim morem i Perzijskim zaljevom, poluotok Arabija, pružajući svoj krajnjirub daleko u burno Arapsko-indijsko more.

To je kopno s tri strane okruženo doduše uskim, ali vanredno plodnimobalnim pojasom koji se prema unutrašnjosti uzdiže u prostranu i pustuvisoravan, čiji su djelomice turobni, a djelomice groteskni krajobrazi, pogotovu sistoka, omeđeni visokim i neprelaznim planinama, među kojima se posebnoističu planine Samar.

Ta zemlja, čija se površina u četvornim kilometrima ni danas ne možetačno navesti, bila je u starom vijeku podijeljena u tri područja: Arabia petraea,Arabia deserta i Arabija felix, što znači u Petrejsku, Pustinjsku i Sretnu Arabiju.

Ako neki geografi još smatraju da izraz petraea treba izvesti iz grčko-latinske rečikoja znači kamen ili stijenu, pa zbog toga taj dio zemlje nazivaju StjenovitomArabijom, onda se to temelji na krivom shvaćanju. To ime vuče svoj korijen izstare. Petre, glavnog grada najsjevernije pokrajine te zemlje. Arapin naziva svoju

domovinu Džezirat el Arab, dok je Turci i Perzijanci zovu Arabistan. Današnja politička razdioba ima različite nazive, ali je nomadski stanovnici luče jedino po plemenima.

Iznad te zemlje prostire se vječno vedro nebo s kojega zvijezde noću sjaju jasno i čisto. Planinskim gudurama i većinom još neistraženim pustinjskim

ravnicama luta na krasnim konjima ili neumornim devama poludivlji sin stepe. Neprek idno se obazire na sve strane, jer živi u prepirci i u sukobu s cijelimsvijetom, osim sa svojim suplemenicima. Od jedne do druge granice provejava

čas blagi dah čiste, a čas zanosni šum tmurne i divlje poezije koji okružuje putnika posvuda gdje god se nalazio. Tako su već duga stoljeća poznate stotinearapskih pjesnika i pjesnikinja čije su pjesme živjele u narodu, pa su pisaljkamasačuvane za kasnija vremena.

Kao praotac pravih Arapa ili Jaktanida slovi Joktan, Hutov sin, potomak

Sema u petom koljenu. Njegovi su potomci nastavali Sretnu Arabiju i obalu

Tehama, sve dolje do Perzijskog zaljeva. Danas brojna plemena ističu kao nekučast da potječu od Ismaela, sina Hagarina. Kako pripovijeda bajka, taj je Ismael sa svojim ocem Abrahamom stigao u

Meku i ondje podigao svetu Ćabu. Istina je međutim da je Ćabu kao svojuzakladu podiglo pleme Koreišita ili ju je ono bar razgradilo. Među svetinjama uMeki najglasovitije su zdenac Zem-Zem te crni kamen za koji kažu da je pao sneba.

Ovamo su hodočastila različita arapska plemena da bi ovdje postavilasvoje plemenske, a i kućne kumire, da bi ovdje molila i pridonosili žrtve. Zbogtoga je Meka bila za Arape ono što su Delfi za Grke, a Jeruzalem za Židove.


4/321

Predstavljala je središte raštrkanih nomada koji bi se bez njega rasuli na svestrane.

Budući da se to vanredno važno mjesto nalazilo u posjedu plemenaKoreišita, to je pleme bilo najmoćnije i najuglednije u Arabiji, a uslijed toga i

najbogatije, jer hodočasnici, stižući sa svih strana, nisu nikad dolazili bez darovaili vrijedne trgovačke robe. Neki siromašni pripadnik toga plemena, po imenu Abd Alah, umro je

godine 570. naše ere, a nekoliko mjeseci kasnije, u ponedjeljak 20. travnja 571.rodi njegova udovica Amina dječaka koji je kasnije dobio ime Muhamed.

Otac je ostavio sinu u nasljedstvo samo dvije deve, pet ovaca, te jednu

etiopsku robinju. Zato se on najprije stavi pod zaštitu svoga djedaAbd-al-Mokaliba, a nakon njegove smrti pod zaštitu svojih dvaju stričevaZuheira i Abu Taleba. Budući da ta dva čovjeka nisu mogla mnogo učiniti zanjega, morao je svoj kruh zasluživati kao ovčar. Kasnije je postao gonič deva, inosilac luka i strelica, pri čemu se vjerojatno razvio njegov ratnički duh.

U dobi od dvadeset i pet godina stupio je u službu Hatidže, udovice bogatatrgovca koja ga zavolje i kasnije se uda za njega. Veliki imutak te žene Muhamed

je međutim kasnije izgubio. Sve do svoje četrdesete godine Muhamed se baviotrgovinom. Na svojim dalekim putovanjima susretao je Židove i kršćane,

bramane i obožavaoce vatre, pa se trudio da upozna njihove vjere. Napokon se povukao u neku spilju u blizini Meke na brdu Hara gdje je imao svoje prve

vjerske vizije.

Prvi vjernici koji su se okupili oko njega bili su njegova žena Hatidža,njegov rob Zaid, dva beduina iz Meke, Otman i Abu Bekr, te njegov mladi

bratučed Alija koji je kasnije dobio počasno ime Aret Alah, pa spada međunajnesretnije junake islama.

Taj Alija čije ime u prijevodu znači »uzvišeni«, rođen je godine 602.Muhamed ga je toliko cijenio da mu je dao svoju k ćer Fatimu za ženu. Kad je

prorok u krugu svoje obitelji prvi put izložio načela svoje vjere i upitao: »Tko odvas hoće da bude moj pristalica?« — svi su šutjeli, samo mladi Alija, oduševijensilnom pjesničkom snagom koja se skrivala u onome što je Muhamed upravoiznio, viknu glasno i odlučno: »Ja ću to biti i nikad te neću napustiti!« Muhamed

mu to nije nikad zaboravio.Alija je bio hrabar i smion borac, pa je mnogo pridonio veoma brzom

širenju islama. Ipak su ga, kad je Muhamed umro bez oporuke, zaobišli i za kalifaizabrali Muhamedovog tasta Abu Bekra. Godine 634. naslijedio ga je drugi

prorokov tast Omar, a zatim Otman, Muhamedov zet. Godine 656. ovoga ubi Abu

Bekrov sin, ali je Alija bio optužen kao podstrekač toga umorstva, a kad ga jenjegova stranka kasnije izabrala kalifom, brojni namjesnici odbiše da mu se po-klone. Pune četiri godine borio se za kalifat, ali ga je godine 660. nožem ubio Abder Raman. Alija je pokopan u Kufi, gdje mu je podignut i spomenik.

Od toga vremena potječe rascjep koji je razdijelio muslimane u dva protivnička tabora, u sunite i šiite. Taj se rascjep manje odnosi na osnovna načela


5/321

vjere, već na lična pitanja nasljedstva. Pristalice šije tvrde naime da ni Abu Bekr,ni Omar, ni Otman nisu imali pravo da budu prvi prorokovi nasljednici, već da jeto pravo pripadalo samo Aliji.

Alija je ostavio dva sina, Hasana i Huseina.

Šiiti su izabrali za kalifa Hasana, dok su pristalice sune izabrali Muaviju I,osnivača dinastije Omajada. Muavija je preselio prijestolnicu u Damask, učiniokalif at nasljednim, pa je već za života prisilio svoje podanike da priznaju kalifomnjegovoga sina Džezida koji se kasnije pokazao takvim nasilnikom da čak i suniti

proklinju njegovu uspomenu, Hasan se nije mogao održati protiv Muavije, pa jegodine G70. umro u Medini od otrova.

Njegov brat Husein ne htjede priznati Džezida. On je junak jedne odnajtragičnijih epizoda u povijesti islama. Husein je stolovao u Meki. Onamo su izKufe stigli glasnici i pozvali ga da dođe k njima, jer ga oni žele priznati kalifom.Poslušao je poziv na svoju nesreću.

S jedva stotinu vjernih pristalica stigao je pred Kufu i ustanovio da su

njegovi neprijatelji već zaposjeli grad. Poveo je uzaludne pregovore. Ponestalomu je hrane, a voda mu se isušila u mješinama. Konji i deve su mu padali od žeđi,a iz grozničavih upalih očiju njegovih pratilaca virila je smrt. Obeid Alah,Džezidov vojskovođa, na pade ga kod Kerbele, pobi cijelu njegovu pratnju tedade i njega ubiti. Uhvatili su ga već blizu smrti od žeđi, ali nisu mu se smilovali.Uzalud se branio posljednjim snagama, jer mu je život bio već na izmaku — njegovi mu neprijatelji odsjekoše glavu, natakoše je na koplje i pobjedonosno je

ponesoše sa sobom.

To se zbilo desetog muharema, pa je taj dan kod šiita još i danas danžalosti.

Ovaj povijesni osvrt neka posluži boljem razumijevanju onoga što ću dalje pripovijedati:

Mi smo na Zabu odlučili da ćemo pojahati duž rijeke do plemenaSirban-Kurda, a zatim do Zibar-Kurda. Sve do Sirbana imali smo preporuke beja

od Gumrija i od melika iz Lizana. Nadali smo se da ćemo ondje naići na daljnju potporu.

Sirbani su nas primili gostoljubivo, ali Zibari, naprotiv, veoma

neprijateljski. Ipak mi je kasnije uspjelo da steknem njihovu sklonost. Stigli smosretno do rijeke Akra, ali smo ondje kod divljih gorštaka naišli na toliku opakostda smo nakon različitih loših iskustava morali skrenuti prema jugoistoku. Prešlismo rijeku Zab istočno od Cara Surga, ostavili Pir Hasan na lijevo, a zatim smo

bili prinuđeni, budući da nipošto nismo smjeli imati povjerenja u tamošnjeKurde, da krenemo duž Džebel Pir Mama prema jugoistoku, pa zatim nadesnokako bi negdje između Dijaleja i maloga Zaba stigli do Tigrisa.

Nadali smo se da će nas Arapi plemena Serboa primiti gostoljubivo i daćemo ondje naći sigurne vodiče, ali smo na svoju žalost doznali da su se ti Arapi

povezali s Obeidima i s plemenom Beni Lam da bi svim ostalim plemenimaizmeđu rijeka Tigris i Tatar dali osjetiti šiljke svojih kopalja. Plemena Šamar bila


6/321

su doduše u prijateljskim odnosima s jednom ferkom Obeida, čiji je šeik bio Eslael Mahem, ali je taj čovjek mogao izmijeniti mišljenje, a za neku drugu ferku jeMuhamed Emin tačno znao da se neprijateljski odnosi prema Hadedinima. Zbogtih okolnosti bilo je najpametnije da najprije krenemo prema Sulejmaniji i da

ondje odlučimo kamo ćemo dalje. Kad smo već oslobodili Amada el Gandura isretno ga doveli donde bilo nam je milije da pođemo okolišnim putem nego da seupustimo u nove opasnosti.

Tako smo nakon duljeg vremena i mnogih napora i oskudica sretno stigli

do sjevera planine Zagros.

Bilo je već veče i mi se ulogorismo na rubu neke šume čimara. Iznad nas seuzdizao tako sjajan nebeski svod kakav se može vidjeti samo u onim krajevima.

Nalazili smo se u blizini perzijske granice, a perzijski zrak je glasovit zbog svoje

čistoće. Zvijezde su tako jasno sjale da sam, premda mjeseca nije bilo ni ukalendaru ni na nebu, mogao s udaljenosti od tri koraka posve lijepo razabirati

kazaljke svoga džepnog sata. Čitati bih mogao čak i sitna slova. Jupitrove zrake bile su tako jake da se njegovi pratioci ne bi dali razabrati ni pomoću teleskopa,kad bi samo tijelo planeta pokušali pokriti rubom dalekozora. Pojavile su se iteleskopske zvi jezde. Sedma zvijezda u Vlašićima dala se razabrati bez ikakvanapora. Takvo zvjezdano nebo duboko doima čovjeka, pa mi je bilo jasno zašto jePerzija domovina astrologije, te u ropstvu rođene plemenite kćeri astronomijekoja nas upoznaje sa sjajnim svjetovima na nebu.

Smatrali smo da je u našem položaju pametnije da prenoćimo pod vedrimnebom. U toku dana smo od nekog pastira kupili janje, pa smo sad zapalili vatru

da ga ispečemo u koži. Izvadili smo mu utrobu, a nožem smo s njega zgulili runo. Naši su konji pasli u blizini. U posljednje su se vrijeme neobično naprezali,

pa bi zapravo bilo potrebno da im damo više dana mirovanja, ali to na žalost nije bilo moguće. Svi smo se osjećali dobro osim jednog jedinog među nama. Bio je toser David koji je patio od velike nevolje.

Prije nekoliko dana spopala ga je naime groznica i tresla ga otprilike

dvadeset i četiri sata. Zatim groznica nestade, ali se istodobno u njega razvi onaj jezivi poklon Istoka koji latinci nazivaju »febris aleppenais«, Francuzi »mal d'Aleppo« ili »bouton d' Alep«. Taj »alepski čir« koji ne napada samo ljude već i

neke životinje, na primjer pse i mačke, uvijek počinje kratkom groznicom, azatim se ili na licu ili na prsima, na rukama ili nogama, stvara veliki čir ostajućigotovo godinu dana, iz kojeg se neprekidno cijedi neka tekućina. Kad najzadiščezne, ostavlja za sobom duboku brazgotinu koja se 'nikada ne gubi. Uostalom,ime čira nije tačno, jer tu bolest ne nalazimo samo u Alepu, već i u područjuAntiopije, Mosula, Dijabekira, Bagdada, te u nekim krajevima Perzije.

Taj nakazni čir vidio sam već više puta, ali ga nisam nikad vidio takokrupnog kao u našeg dobrog mistera Lindsaya. Ne samo što je kod njega takrupna otekotina svjetlucala posve tamnim crvenilom, već je povrh toga bila tako

beskrajno drska da je za svoje sjedište izabrala upravo nos — siromašni nos koji je i onako patio zbog posve neprirodne veličine. Naš Englez nije to zlo podnosio


7/321

smireno kao što bi to bila dužnost džentlmena i predstavnika very great andexcellent nation, već je pokazivao gnjev i nestrpljivost, čiji su izljevi čestotjerali u smijeh njegove slušaoce.

Sad je sjedio uz vatru i neprekidno objema rukama opipavao besramni čir.

— Master! — reče mi. — Pogledajte amo! — Kamo? — Hm! Glupo pitanje! Dakako u moje lice! Yes! Zar je opet narastao? — Tko, što? S'death — S'death! Ovaj čir ovdje! Je li mnogo narastao? — Mnogo! Izgleda upravo poput krastavca. — All devils! Strašno! Užasno! Yes! — Možda će u toku vremena postati fowlingbull, ser! — Hoćete 11 zaušnicu, ser? Odmah ću vas poslužiti. Volio bih da sami

imate na svom nosu ovakav swell ing.

— Boli li vas? — Ne boli! — Onda se radujte! — Da se radujem? Zounds! Kako se mogu radovati kad ljudi misle da je

moj nos već prigodom rođenja donio na svijet taj snuff- box. Kako dugo ću tonositi?

— Otprilike godinu dana, ser.Toliko je izbuljio oči da umalo što nisam od prepasti ustuknuo, pogotovu

što je istodobno od užasa toliko razjapio usta da bi nos za jedno sa snujf-boxom

mogao ravno ušetati u njih. — Godinu dana? Cijelu godinu dana? Punih dvanaest mjeseci? — Otprilike tako. — Oh, ah! Horr ible! Strašno, užasno! Zar nema nikakva lijeka? Flaster?

Mast? Polaganje kaše? Operacija? — Ništa, baš ništa. — Ali svaka bolest ima svoj lijek! — Ova nema, ser. Ovaj čir nije ni najmanje opasan, ali ako ga netko

pokuša prorezati, može to veoma loše svršiti.

— Hm! A šta kad nestane? Hoće li se i dalje vidjeti? — To je veoma različito. Što je čir veći to veća rupa ostaje iza njega. — M y sky! Rupa? — Na žalost! — Jao, jao! To je strašna zemlja ovdje. Bijedan kraj. Vratit ću se ubrzo u

Old England. Well!

— Nemojte žuriti, ser! — A zašto? — Što bi ljudi u staroj Engleskoj rekli kad bi ser David Lindsay dopustio

svom nosu da otvori podružnicu?


8/321

— Hm imate pravo, ser. Ulični derani trčali bi za mnom. Ostat ću dakleovdje, pa ću se ...

— Sidi! — prekinu ga Halef. — Ne okreči se! Sjedio sam okrenuvši leđa rubu šume, pa sam dakako odmah pomislio da

je moj mali Hadži iza mene opazio nešto sumnjivo. — Što vidiš? — upitah. — Vidim par očiju. Ravno iza tebe stoje dvije čimare, a između njih raste

grm divlje kruške. U njemu se krije čovjek čije sam oči vidio. — Vidiš li ih još? — Počekaj! On pogleda u grm najneupadljivije što je mogao a ja sam za to vrijeme

poučio ostale da se vladaju isto tako neupadljivo kao i malo prije. — Sada! — reče Halef. Ustao sam kao da želim potražiti suho drvo za vatru. Pri tome sam se toliko

udaljio od logora da me više nitko nije mogao vidjeti. Zatim zađoh na rub šume iodšuljah se između drveća natrag. Ne prođe ni pet minuta, i ja sam se već našaoiza obje čimare, gdje sam ponovo imao prilike da se divim oštrim Halefovimočima. Između drveća i grma čučao je neki čovjek, promatrajući naše društvo okologorske vatre.

Zašto to radi? Nalazili smo se ovdje u kraju gdje nadaleko i naširoko nije bilo nikakva sela. Istina, u okolini je živjelo nekoliko malih kurdskih plemenakoja su se međusobno borila, a moglo se dogoditi da je i neko perzijskonomadsko pleme prešlo granicu radi grabeža. Uz to je ovdje bilo dosta

kojekakvih skitnica, ostataka uništenih plemena koji su tražili priliku da se priključe nekom drugom plemenu.

Morao sam biti nepovjerljiv. Zato mu se posve tiho prišuljah i brzo gazgrabih za vrat. Toliko se prestrašio da se posve ukočio te se nije branio ni kadsam ga podigao i donio do vatre.

Ondje sam ga položio na zemlju i izvukao bodež. — Čovječe, da se nisi ni makao, jer ću te inače probosti! — zaprijetih se. Nisam nipošto bio tako kruta srca, ali stranac ozbiljno shvati moju prijetnju

i sklopi ruke, zamolivši me:

— Milost, gospodaru! — To ovisi samo o tebi. Budeš li mi lagao, izgu bljen si. Tko si ti? — Ja sam Turkmen iz plemena Bejat.Turkmen? Sudeći po njegovoj odjeći možda je govorio istinu. Osim toga

znao sam da su Turkmeni nekada živjeli između Tigrisa i perzijske granice, a bilo je tačno i da su pripadali plemenu Bejat. Lurijska pustinja i dolina Tapespi bile su poprišta njihovih skitnji. Kad je međutim Kadir -šah prodro u bagdadski vilajet,odvukao je Bejate u Korasan. Tu je pokrajinu zbog njezina položaja i osebujnostinazvao mačem Perzije, pa se trudio da je nastani hrabrim i borbenim

stanovnicima. — Ti da si Bejat? — upitah. — Lažeš!


9/321

— Govorim istinu, gospodaru. — Bejati ne stanuju ovdje, već u dalekom Korasanu. — Imaš pravo. Ali kad su oni nekad morali napustiti ovaj kraj, ipak ih je

nekoliko zaostalo, a njihovi su se potomci toliko razmnožili da sad broje više od

tisuću ratnika. Naša ljetna boravišta nalaze se u okolini ruševina Kizel-Karabe ina obalama rijeke Kuru-Caj.Sjetih se da sam o tome nešto načuo.

— I sad se vi nalazite ovdje u blizini? — Tako je gospodaru. — Koliko šatora imate? — Uopće nemamo šatora. To je bilo upadljivo. Ako nomadsko pleme napusti svoj logor i ne ponese

sa sobom šatore, obično znači da je krenulo na ratni pohod ili pljačku. Upitahdalje:

— Koliko vas ima sada ovdje u blizini? — Dvije stotine. — A žena? — Žene nisu s nama. — Gdje ste se utaborili? — Nedaleko odavde. Zađeš li tamo iza ugla šume, naći ćeš se kod nas. — Onda ste dakle opazili našu vatru? — Opazili smo je, pa me je kan poslao da pogledam kakvi se ljudi nalaze

ovdje.

— Kamo ste krenuli? — Prema jugu. — Koje je mjesto vaš cilj? — Želimo otići u područje Sine. — Pa to je Perzija! — Jeste. Naši prijatelji priređuju ondje veliku svečanost pa smo i mi

pozvani.

To je izazvalo moju pažnju. Bejati su živjeli na obalama rijeke Kuru-Caj ikod ruševina Kizel-Karaba, dakle u blizini Kifrija. Taj grad ležao je daleko na

jugozapadu od našeg sadašnjeg logorišta, dok , je Sina bila otprilike na dvijetrećine te udaljenosti jugoistočno od nas. Zašto Bejati nisu izravno iz Kifrija pošliu Sinu? Zašto toliki zaobilazak?

— Što radite ovdje gore? — upitah. — Zašto ste svoj put dvostruko produžili?

— Jer bismo inače morali proći područjem paše od Sulejmanije, a on nam je neprijatelj.

— Vi se međutim i ovdje nalazite na njegovom području! — Ovdje nas gore neće tražiti. On zna da smo krenuli, pa vjeruje da će nas

pronaći na jugu svoje prijestolnice.


10/321

To je zvućilo vjerojatno, premda ja još nisam imao pravo povjerenje u togačovjeka. Ipak pomislih da bi prisutnost tih Bejata mogla za nas biti samo odkoristi. Pod njihovom zaštitom mogli bismo bez neprilika stići do Sine, a daljeonda nije za nas bilo više nikakve opasnosti. Turkmen me pretekne pitanjem.

— Gospodine, hoćeš li me opet pustiti? Ta ja vam nisam ništa naudio! — Učinio si samo ono što ti je bilo zapovjeđeno. Slobodan si. On olakšanoodahnu.

— Hvala ti, gospodine! Kamo su upravljene glave vaših konja? — Prema jugu. — Dolazite sa sjevera? — Da. dolazimo iz zemlje Tijarija, Bervarija i Kaldanija. — Onda ste veoma hrabri i smioni ljudi. Kojem plemenu pripadate? — Ovaj čovjek i ja, mi smo emiri iz Frankistana, a ostali su naši prijatelji. — Iz Frankistana? — Gospodaru, ne biste li pošli s nama? — Hoće li mi tvoj kan pružiti ruku? — Hoće. Znamo da su Franci veliki ratnici. Treba li da pođem i da mu

reknem da sam naišao na vas? — Pođi i upitaj ga hoće li nas primiti. Ustao je i požurio dalje. Ostali su bili

sporazumni s time što sam učinio. Osobito se tome obradovao Muhamed Emin. — Efendijo — reče — često sam čuo za Bejate. Oni žive u ne prekidnim

sukobima s plemenima Džerboa, s Obeidima i Beni Lamima pa će nam zato bitiod koristi. Ipak im nećemo reći da smo Hadedini. Bolje je da to ne znaju.

— Svejedno moramo biti oprezni, jer ne znamo hoće li nas kan prijazno primiti. Dovedite konje i pripremite se da biste bili spremni za svaki slučaj.

Činilo se da Bejati zbog nas održavaju neobično dugačko vijećanje, jer prije nego što su se uopće javili naše je jagnje bilo spečeno, pa i pojedeno. Najzadzačusmo korake. Turkmen, koji je bio kod nas, pojavi se još s tri druga.

— Gospodaru — reče — šalje me kan. Poručio je da dođete k njemu. Bitćete nam dobro došli.

— Onda pođite naprijed i povedite nas. Uzjahali smo konje i pošli za njima, držeći puške u ruci. Kad smo zakrenuli

iza ugla šume, nismo nigdje opazili nikakvo logorište. Tek kad smo prešli gustu

prugu grmlja, stigosmo na čistinu sa svih strana okruženu grmovima. Tu jegorjela velika vatra. Logorište je bilo veoma dobro odabrano, budući da se izvananije dalo lako primijetiti.

Vatra nije služila da se na njoj ljudi ogriju, već da se priredi večera. Naokolo u travi ležalo je dvije stotine tamnih likova, a malo podalje od titravog plamena sjedio je kan. Kad smo stigli, polako ustade.

Pojahali smo tik do njega i iskočili s konja. — Mir s tobom! — pozdravih ga. — Mi nevahet kjerdem — iskazujem ti čast! — odvrati, naklonivši se.

To je rekao perzijskim jezikom. Možda mi je time htio dokazati da je zaistaBejat, čije se glavno pleme nalazilo u Korasanu. Perzi janac je istočnjački


11/321

Francuz. Njegov je jezik gibak i zvučan, pa je zbog toga postao dvorskim jezikomvećine azijskih vladara. Uljudno laskava a često i ponizna priroda Perzijanacanije me se nikada povoljno dojmila. Mnogo mi se više sviđalo izravno i osorno

poštenje Arapa. . .

Svi su ostali također skočili na noge, pa se sve ruke pripravno ispružiše dase domognu naših konja. Mi smo međutim i dalje čvrsto držali uzde budući da jošnipošto nismo znali je li ta njihova gesta gostoljubiva ili podmukla.

— Predaj mirno konje! Neka se pobrinu za njih — reče kan. Htio sam da budem odmah posve siguran, pa ga zato upitah, također perzijskim jezikom:

— Pružaš li nam sigurnost? On se nakloni u znak pristanka i podigne ruku. — Kunem ti se! Sjedite kraj mene da se porazgovorimo. Bejati prihvatiše

konje, samo moj ostade u Halefovim rukama, jer je Halef vrlo dobro znao štovolim i što mi je drago. Svi ostali posjedasmo uz kana. Plamen je tako jasnosvijetlio do nas da smo jedan drugoga mogli veoma dobro razabrati. Bejat je bio

čovjek srednjih godina, veoma ratničkoga izgleda. Crte lica bile su mu otvorene iizazivale su povjerenje, a i udaljenost, puna poštovanja, koju su njegovi podaniciostavili između sebe i njega, dopuštala je da zaključimo kako je čovjeksamosvjesna značaja i častoljubiv.

— Poznaješ li već moje ime? — upita. — Ne poznajem — odgovorih. — Ja sam Hajder Miriam, sinovac glasovitog Hasana Kerkuš-beja. Jesi li

čuo za njega? — Jesam. On je živio u blizini sela Dženija koje leži na poštanskoj cesti iz

Bagdada u Tauk. Bio je veoma hrabar ratnik, ali je ipak volio mir, pa je svakičovjek u nevolji nalazio kod njega dobru zaštitu.

Rekao mi je svoje ime, a sada je uljudnost dakako zahtijevala da mu i ja

kažem svoje. Zato nastavih: — Tvoj ti je izvidnik sigurno već rekao da sam ja Franak. Nazivaju me

Kara Ben Nemzi...

Unatoč poznatom istočnjakom samosvladavanju, nije mogao potisnuti poklik Iznenađenja.

— Ajah! — Kara Ben Nemzi! Onda je onaj drugi čovjek crvenoga nosa

onaj emir iz Inglistana koji želi iskapati kamenje i nakite? — Dakle si čuo za njega? — Jesam gospodine. Ti si mi spomenuo samo svoje ime, ali ja poznajem i

tebe i njega. Onaj mali ratnik koji drži tvoga konja je Hadži Halef Omar, predkojim se plaše mnogi veliki ljudi.

— Pogodio si. — A tko su još ona druga dvojica? — To su moji prijatelji koji su svoja imena položili u koran. Tko ti je o

nama pripovijedao?

— Poznaješ Ibn Zedara Ben Hulija, šeika plemena Abu Hamed? — Poznajem. Je li on tvoj prijatelj?


12/321

— On mi nije prijatelj, ali nije mi neprijatelj. Ne trebaš se brinuti: nije mojadužnost da ga na tebi osvetim.

— Ne bojim se. — To ti vjerujem. Susreo sam ga kod Eski Kifrija i on mi je ispripovjedio

da si ti kriv što mora plaćati danak. Budi oprezan, gospodine! Ubiti će te ako mudopadneš šaka. — Već sam se nalazio u njegovim šakama, ali me nije ubio. Bio sam

njegov zarobljenik, no on me nije uspio zadržati. — To sam čuo. Ubio si lava, posve sam i u mraku, a onda si odjahao s

njegovom kožom. Misliš li da te ni ja ne bih mogao zadržati da si mojzarobljenik?

To je zvučalo sumnjivo, ali sam mirno odgovorio: — Ne bi me mogao zadržati, a ja povrh toga ne znam ni kako bi pokušao da

me zarobiš. — Gospodine, nas je dvije stotine, a vas ste samo petorica. — Ne zaboravi, kane, da mi vrijedimo upravo toliko kao i dvije stotine

Bejata.

— Govoriš vrlo ponosno! — Ali ti pitaš vrlo negostoljubivo! Treba li da posumnjam u istinitost

tvojih riječi, Hajdere Mirlame? — Vi ste moji gosti, pa premda ne poznajem imena to dvoje ljudi, ipak ćete

pojesti sa mnom kruha i mesa.

Obziran smiješak zaigra mu na usnama, a pogled koji je do bacio objemaHadedinama dovoljno mi je rekao. Muhameda Emina mogao si zbog njegovedivne poput snijega bijele brade prepoznati među tisućama.

Kan domahnu i odmah mu donesoše nekoliko četvorokutnih komada kože. Na njima nam je poslužio meso, kruh i datulje. Kad smo malo od toga pojeli, pružiše nam duhan za lule koje nam kan sam pripali.

Tek smo se sad mogli smatrati njegovim gostima, pa dadoh Halefu znak da

moga konja odvede k ostalima. Halef to učini, a zatim sjede k nama. — Koji je cilj vašeg putovanja? — upita kan. — Jašemo prema Bagdadu — odgovorih oprezno.

— A mi jašemo u Sinu — nastavi on. — Želite li pojahati s nama? — Hoćeš li to dopustiti? — Bit će mi drago da vas vidim uza se. Dođi, pruži mi ruku, Kara Ben

Nemzi! Neka moja braća budu i tvoja braća, a moji neprijatelji tvoji neprijatelji!On mi pruži ruku i ja je stisnuh. Rukovao sam se i s ostalima koji su se od

srca obradovali da su ovdje tako posve neočekivano našli prijatelje i zaštitnike.Kasnije smo to uostalom imali požaliti. Bejat nam nije k anio nanijeti nikakvo zlo,ali je smatrao da je u nama našao dobru pomoć koja će mu mnogo koristiti.

— Na koja plemena ćemo naići odavde do Sina? — upitah.

— Ovo je slobodna zemlja na kojoj svoja stada pase sad ovo sad ono pleme. Tko je jači, taj ostaje.


13/321

— Kojem ste plemenu pozvani u goste? — Plemenu Džijaf. — Onda se raduj svojim prijateljima, jer je pleme Džijaf najmoćnije u

cijeloj zemlji. Njega se boje Šeik Ismaeli, Zengeni, Kelo-gavani, Kelhori pa čak i

Senki i Holali. — Emire, jesi li već bio ovdje? — Nisam još nikada. — Ali ti poznaješ sva plemena u ovom kraju! — Poznajem. Proučavao sam to i upamtio. — Jesi li čuo za pleme Bebe? — Jesam. To je najbogatije pleme nadaleko i naširoko, a njegova se sela i

njegovi šatori nalaze se u okolini Sulejmanije. — Dobro si upućen. Imaš i među njima prijatelja ili neprijatelja? — Ni jednih ni drugih. Još nikad nisam susreo nijednog Bebeja. — Možda ćete ih upoznati. — Hoćemo li ih sresti? — Možda, ali mi bismo takav susret radije izbjegli. — Poznaješ li posve tačno put u Sinu? — Posve tačno. — Koliko je odavde donde? — Na dobrom konju možeš onamo stići za tri dana. — A kako je daleko do Sulejmanije? — Do nje možeš stići već za dva dana.

— Kad sutra krećete? — Čim izađe sunce. Želiš li poći na počinak? — Ako je tebi pravo. — Gostova je volja zakon u logoru, a vi ste umorni, jer ti si već odložio

lulu. I amasdar već sklapa oči. Priuštujem vam mir. — Bojati imaju ugodne običaje. Dopusti da prostremo svoje pokrivače. — Učinite to. Alah vam dao ugodan san! Na njegov mig donesoše mu sagove na kojima je priredio ležaj. Moji

drugovi se smjestiše što su udobnije mogli, ali ja sam produljio uzde svoga konja

pomoću lasa, svezao kraj lasa oko zglavaka ruke i zatim legao izvan kruga logora.Tako je moj vranac mogao pasti, a ja sam bio siguran za njega pogotovu jer je i

pas čuvao stražu. Neko je vrijeme prošlo. Nisam još sklopio oči, kad mi netko priđe. Bio je to Englez koji je kraj

mene položio svoja dva pokrivača. — Lijepo je to prijateljstvo — promrmlja on. — Sjedim ovdje i ne

razumijem ni riječi. Mislim da će netko sve rastumačiti! Ali taj se momak jednostavno izgubio. Hm! Hvala lijepa!

— Oprostite, ser! Na vas sam zaista zaboravio. — Zaboravili? Jeste li slijepi ili zar ja možda nisam dovoljno velik?


14/321

— Da, vas je lako zapaziti, a osobito otkako na licu nosite svjetionik.Dakle, što biste željeli znati?

— Sve! Uostalom, manite se toga sa svjetionikom, ser! O čemu ste sedogovarali s tim šeikom ili kanom?

Sad sam sve razjasnio. — Weill! To je dobro! Nije li? — Jeste. Velika je razlika jesmo li tri dana sigurni ili nismo. — Vi ste dakle rekli: prema Bagdadu? Jeste li to ozbiljno mislili, master? — Za mene bi to bilo doduše najbolje, ali na žalost nije moguće. — Zašto nije? — Moramo se vratiti Hadedinama, jer se ondje nalaze još vaši sluge, a

osim toga veoma mi je teško da se odvojim od Halefa. Svakako ga neću ostaviti prije dok ne budem znao da je živ i zdrav stigao svojoj mladoj ženi.

— Tako je! Yes! Čestiti momak! Vrijedan je deset tisuća funti. Well! Ja bih i inače volio onamo.

— Zašto? — Zbog fowlingbulla. — Ah, starine možete naći i u blizini Bagdada, na primjer u ruševinama

kod Hile. Ondje je stajao Babilon, pa tamo ima ruševina s opsegom od višegeografskih milja, premda Babilon nije tako velik kao Niniva.

— Oh, ah! Onamo! U Hilu! Zar ne? — O tome se zasad ne može još ništa reći. Glavno je da sretno stignemo do

Tigrisa. O svemu ostalom ćemo onda kasnije odlučiti.

— Lijepo! Otići ćemo onamo! Yes! Well! Good night! — Laku noć! Čestiti Lindsay nije ni naslutio da ćemo u te krajeve stići prije i pod posve

drukčijim okolnostima. Zavio se u svoje pokrivače i ja uskoro začuh glasnohrkanje. I ja sam zaspao, ali sam prije toga opazio sam kako su se četiri Bejatavinula na konje i odjahala.

Kad sam se probudio, već se danilo, pa su se pojedini Turkmeni već bavilisvojim konjima. Halef je također bio već budan. I on je uvečer opazio da suodjahala ona četiri Bejata, pa mi je to rekao. Onda me upita:

— Sidi, zašto oni odašilju glasnike ako misle čestito postupati premanama?

— Ne vjerujem da su ta četvorica odjahala upravo zbog nas. Kad bi kansmjerao neko zlo protiv nas, mi bismo se već nalazili potpuno u njegovoj vlasti.Budi bez brige Halefe.

Pomislio sam da je kan ta četiri konjanika poslao kao izvudnike, jer je ciokraj bio opasan, pa sam time stvarno pogodio istinu, kako sam doznao, upitavšisamoga Hajder Mirlama.

Krenusmo nakon vrlo oskudnog doručka koji se sastojao samo od nekoliko

datulja. Kan je svoje ljude razdijelio u nekoliko četica koje su krenule jedna za


15/321

drugom, u razmaku od nekih četvrt sata. Bio je to pametan i oprezan čovjek kojise vrlo brižljivo brinuo za sigurnost svojih ljudi.

Jahali smo bez odmora do podne. Kad se sunce uspelo na vrh svoje putanje

zaustavismo se da omogućimo konjima neka se odmore. Za vrijeme jahan ja

nismo se namjerili ni na jednog čovjeka, samo smo na određenim mjestima pronašli na gran ju drveća ili na tlu znakove one četvorice jahača izaslanihnaprijed koji su nam time pokazivali smjer u kojem smo trebali poći.

Taj smjer mi je bio tajanstven. Računajući od našeg jučerašnjeg počivališta, nalazila se Sina na jugoistoku, ali umjesto da nastavimo u tomsmjeru, mi smo pojahali gotovo prema jugu.

— Ti si htio poći do Džijafima? — podsjetih kana. — Jesam. — To nomadsko pleme nalazi se sada u okolini Sine. — Tako je. — Ali budemo li tako nastavili jahati, nikada nećemo stići u Sinu, već u

Banu, a možda i u Nvajzgej. — Želiš li sigurno putovati, gospodine? — To se razumije samo po sebi. — I mi želimo sigurno putovati. S tog razloga je pametno da obilazimo

neprijateljska plemena. Sve do večeras morat ćemo veoma naporno jahati, a ondase možemo odmoriti. Vjerojatno je naime da će nam sutra put prema istoku bitislobodan.

To njegovo objašnjenje nije mi bilo potpuno jasno, ali budući da nisam

mogao opovrći njegove razloge, šutio sam. Nakon počinka od dva sata krenusmo dalje. I opet smo veoma oštro jahali,

pa sam opazio da nas kan često vodi u izlomljenoj crti. Postojalo je dakle mnogo mjesta, na koja prema opomenama naših

izvidnika nismo smjeli stići. Predvečer smo morali projahati kroz neku udolinu sličnu guduri. Nalazio

sam se kraj kana koji je jahao u čeonoj četi. Već smo skoro prošli kroz tu uvalu,kad susretosmo jednog konjanika čije nam je zapanjeno lice odalo kako nijeočekivao da će ovdje susresti str ance. On potisnu svoga konja u stranu, spusti

dugačko koplje i pozdravi: — Selam! — Selam! — odgovori kan. — Kamo vodi tvoj put? — U šumu. Htio bih uloviti planinsku ovcu. — Kojem plemenu pripadaš? — Ja sam Bebej. — Imaš li stalno boravište ili se seliš? — Mi stalno stanujemo samo zimi, a ljeti vodimo stada na pašu. — Gdje stanuješ zimi?

— U Nvajzgeju, jugoistočno odavde. Za sat jahanja možeš stići onamo.Moji će te drugovi rado primiti s dobrodošlicom.


16/321

— Koliko ratnika imate? — Četrdeset, ali kraj drugih stada ima ih više. — Daj mi svoje koplje. — Zašto? — upita začuđeno taj čovjek.

— I svoju pušku! — Zašto? — I svoj nož. Ti si moj zarobljenik! — Mašalah! Tu je riječ viknuo zaprepašteno, ali čas zatim sinu njegovo oštro lice.

Trgnu konja da se propeo, okrenu ga i pojuri natrag.

— Uhvatite me! — Ćuli smo još poklik toga čovjeka koji je tako br zo postupio.

Kan dignu svoju pušku i nanišani u bjegunca. Jedva sam imao vremena daotklonim cijev ustranu, kad hitac prasnu. Dakako da je tane premašilo cilj. Kan

podignu šaku na mene, ali se odmah predomisli. — Kiangar! Što radiš? — viknu ljutito. — Nisam izdajica — odgovorim mirno. — Samo nisam htio da se opteretiš

krvnom krivicom.

— Ali on je morao umrijeti. Ako nam umakne, svi ćemo to okajati. — Hoćeš li ga ostaviti na životu, ako ti ga dovedem? — Hoću, no ti ga ne možeš uhvatiti! — Počekaj! Pojahao sam za bjeguncem. Nisam ga više vidio, ali kad sam izjahao iz

klanca, opazih ga. Preda mnom se pružala ravnica obrasla bjelim šafranom idivljim klinčićima, a na protivnoj strani ravnice razabrao sam tamnu crtu šume.Dopustim li mu da stigne do šume vjerojatno je izgubljen za mene.

— Ri! — viknuh, položivši vrancu ruku među uši. Siromašna životinja većdavno nije bila u punoj snazi, ali na taj znak jurnu ravnicom kao da se duge tjedne

odmarala. Za dvi je minute približio sam se Bebe ju na dvadesetak konjskihdužina.

— Stoj! — doviknuh.Čovjek je bio veoma hrabar. Umjesto da bježi dalje ili da se zaustavi,

okrenu svoga konja i pojaši mi u susret. Čas zatim morali smo se sukobiti. Vidiosam ga gdje podiže koplje i posegnuh za svojom lakom opetušom. On pomaknusvoga konja samo za nekoliko palaca u stranu. Projurili smo jedan kraj drugoga.

Šiljak njegova koplja bio mi je uperen u prsa. Sretno sam odbio ubod i odmahokrenuo konja. Onaj čovjek pojuri drugim smjerom, pokušavajući da pobjegne.Zašto nije pucao u mene? Osim toga njegov konj nije bio toliko loš da bih ga

poželio ustrijeliti ispod njega. Zato sam skinuo laso s bokova, pričvrstih jedannjegov kraj za ružu sedla, i složih dugački nepoderivi remen u omču.

Ogledao se i opazio da mu se približujem. Vjerojatno još nikada nije čuo za

laso, pa dakle nije znao kako bi mogao umaći tom opasnom oružju. Činilo se daviše nema povjerenja u koplje, jer se latio svoje dugačke puške, či je tane nisam


17/321

mogao odbiti. Oštro sam omjerio udaljenost i upravo u času, kad je on podigaocijev zazuji remen kroz zrak. Tek što sam zakrenuo sa svojim konjem, osjetihtrzaj. Odjeknuo je krik i ja se zaustavih. Bebej je ležao na zemlji dok mu je lasostegao ruke uz tijelo. Trenutak kasnije stajao sam kraj njega.

— Jesi li se ozlijedio?Moje mu se pitanje moralo u danim okolnostima učiniti porugom.Pokušavao je osloboditi ruke te siknu:

— Razbojniče! — Varaš se: ja nisam razbojnik, ali želim da pojašeš sa mnom. — Kamo? — Do kana Bejata, kome si pobjegao. — Bejata? Dakle ti ljudi koje sam susreo pripadaju tom plemenu?! A kako

se zove njihov kan?

— Hajder Miriam. — Oh, sad znam sve. Prokleo vas Alah, vi kradljivci i nitkovi! — Ne psuj. Obećajem ti da ti se neće dogoditi nikakvo zlo. — U tvojoj sam vlasti i moram poći s tobom. . Izvadih nož iz pojasa i podigoh sa zemlje koplje i pušku. Ispali su mu kad

je pao.Zatim popustih remen i brzo se uspeh na konja da bih bio spreman na sve.

Činilo se međutim da taj čovjek i ne pomišlja na bijeg, već zazviždi svom konju iuzjaha.

— Vjerujem tvojoj riječi — dođi! Jedan kraj drugoga pojahasmo galopom natrag i nađosmo Be jate na izlazu

gudure gdje nas čekaju. Kad je Hajder Miriam ugledao zarobljenika, njegovo semrko lice razvedri.

— Gospodine, ti si ga zaista doveo! — viknu. — Jesam. Ta ja sam ti obećao! Dao sam mu uostalom riječ da mu se ništa

neće dogoditi. Evo ti njegovo oružje. — Kasnije ćemo mu sve to vratiti a sada ga svežite da ne uzmogne pobjeći. Njegovi ljudi odmah poslušno izvršiše tu zapovijed. Za to vri jeme se

približila naša druga četica, pa smo im predali zarobljenika s nalogom da s njime

dobro postupaju ali da ga isto tako dobro čuvaju. Zatim nastavismo prekinuto jahanje.

— Kako si ga se domogao? — upita kan. — Uhvatio sam ga — odgovorih kratko. Ozlovoljilo me je njegovo

držanje. — Gospodine, ti se ljutiš — reče on — ali ćeš ipak priznati da sam morao

tako postupiti.

— Nadam se. — Taj čovjek ne smije izbrbljati da se Bejati nalaze u blizini.

— Kada ćeš ga pustiti na slobodu? — Čim to budem mogao učiniti bez opasnosti.


18/321

— Sjeti se da je on moj zarobljenik. Nadam se da nećeš postupiti tako damoja riječ bude prekršena.

— Što bi ti učinio da postupim protivno? — Jednostavno bih tebe...

— Ubio? — upade mi on u ri ječ. — Ne! Ja samo onda ubijam čovjeka, ako moram protiv njega braniti svojživot. Ja te dakle ne bih ubio, ali bih svojim metkom smrvio ruku kojom si

potvrdio svoje obećanje. Emir Bejata bio bi onda poput dječaka koji više ne umije baratati nožem ili poput stare žene do čijih riječi više nikome nije stalo.

— Gospodine, kad bi mi to netko drugi rekao nasmijao bih se, ali za vasvjerujem da biste me napali usred mojih ratnika.

— Mi bismo to zaista učinili! Među nama nema ni jednoga koji bi se bojalitvojih Bejata.

— Ni Muhamed Emin? — odvrati on smiješeći se. Vidio sam da je moja tajna odana, ali sam ravnodušno odgovorio:

— Ni on! — A njegov sin Amad el Gandur? — Jesi li ikada čuo da je kukavica? — Nikada! Gospodine, da vi niste pravi muževi, ja vas ne bih primio k

nama, jer mi jašemo opasnim putevima. Želim da ih sretno pređemo. Spustilo se veče, i upravo kad se već toliko smračilo da je bilo krajnje

vrijeme za logorovanje, stigosmo do nekog potoka koji se iz pravog labirinta

hridina izlijevao na čistinu. Ondje su se ulogorila ona četiri Bejata koja su

pojahala ispred nas. Kan sjaše i priđe im. Dulje je vremena s njima tiho razgovarao.

Zašto je to činio tako potajno? Zar je namjeravao učiniti nešto što su samooni smjeli znati? Naposljetku zapovjedi svojim ljudima da sjašu. Jedan od onečetvorice prođe ispred nas u onaj splet hridina. Poveli smo konje sa sobom inakon nekog vremena stigli u otvoreni prostor okružen sa svih strana stijenama.To je mjesto bilo najsigurnije sklonište koje se ikada moglo pronaći, iako je bilo

premaleno za dvije stotine ljudi i njihove konje.

— Hoćemo li ostati ovdje? — upitah.

— Hoćemo — odgovori Hajder Miriam. — Ali ne svi. — Samo četrdesetorica. Ostali će logorovati u blizini. Morao sam se zadovoljiti s tim odgovorom. Čudio sam se samo što usprkos

ovom sigurnom mjestu nismo zapalili vatru. To su opazili i moji pratioci.

— Lijepo mjesto! — reče Lindsay. — Mala arena. Zar ne? — Tako je! — Ali je vlažno i hladno ovdje uz vodu. Zašto ne pale vatru? — Ne znam. Možda se u blizini nalaze neprijateljski Kurdi.

— Što zato? Nitko nas ne može vidjeti. Hm! To mi se ne sviđa.


19/321

Sumnjičavo je pogledao kana koji je razgovarao sa svojim ljudima, očito pazeći da ga ne čujemo. Sjedoh k Muhamedu Eminu koji kao da je čekao na tu priliku, jer me odmah upita:

— Emire, kako ćemo dugo ostati kod tih Bejata?

— Dokle god ti to hoćeš. — Ako ti je pravo, onda ćemo se sutra odvojiti od njih. — Zašto? — Čovjek koji prešućuje istinu nije dobar prijatelj. — Smatraš li kana lažljivcem? — Ne smatram, ali ga smatram čovjekom koji ne govori sve što misli. — Prepoznao te je. — Znam. Vidio sam mu to po očima. — Ne samo tebe, već i Amada el Gandura. — To se lako dade zamisliti, budući da moj sin ima očeve crte lica. — Možda te to zabrinjuje? — Ne zabrinjuje. Postali smo gost; Bejata pa nas oni neće izdati. Ali zašto

su zarobili toga Bebeja?

— Da ne uzmogne odati našu prisutnost. — Zašto da ta prisutnost ne bude, odana, emire? Čega se ima bojati dvije

stotine naoružanih jahača na dobrim konjima, ako nemaju sa sobom komore, nižena, ni djece, ni bolesnika, ni staraca, ni šatora, ni stada? U kojem se krajunalazimo, efendijo?

— Usred područja Bebeja.

— A on je nakanio poći k Džijafima? Dobro sam opazio da ne prekidno jašemo prema jugu. Zašto je danas svoje ljude razdijelio u dva logora? Emire, tajHajder Miriam ima dva jezika, premda je prema nama pošten. Ako se sutraodijelimo od njega kojim ćemo putem onda poći?

— Nama slijeva nalaze se planine Zagros. Glavni grad pokrajine, Bana,leži negdje posve blizu. Bar tako naslućujem. Kad prođemo kraj njega, stići ćemou Amedabad, Biju, Surenu i Bajendere. Iza Amedabada otvara se klanac koji kroz

samotne gudure i doline vodi u Kizelcije. Ondje se zdesna pružaju brežuljciGirzej i Sersir, a isto tako i gola brda Kur-Kazhaf. Odande se može stići do rijeke

Bistun i Karadžolan koje se sjedinjuju s rijekom Kizelcije i utječu u jezero Kiupri.Kad stignemo donde, bit ćemo na sigurnom, ali put onamo je zaista težak.

— Odakle sve to znaš? — U Bagdadu sam razgovarao s nekim Kurdom iz plemena Bulbasi koji

mi je tako dobro opisao taj kraj da sam sebi mogao nacrtati malu kartu. U ono

vrijeme nisam smatrao da ću je ustrebati, ali sam je ipak ucrtao u svoj dnevnik. — I ti smatraš da bi bilo dobro da pođemo tim putem? — Ucrtao sam i druga mjesta, bregove i rijeke, ali taj put smatram

najboljim. Možemo pojahati i u Sulejmaniju ili preko Mika i Doveize u Sinu, ali

ne znamo kako će nas ondje primiti.


20/321

— Ostanimo dakle kako smo rekli: sutra ujutro ćemo se odvojiti od Bejata, pa ćemo preko planina pojahati prema jezeru Kiupri. Neće li te tvoja karta prevariti?

— Neće, ako me onaj Bulbasi nije zavarao.

— Onda se odmorimo i spavajmo. Neka Bejati rade što hoće. Napojili smo svoje konje na potoku i pobrinuli se da dobiju hrane. Zatimsvi ostali legoše, dok ja potražih kana.

— Hajder Mirlame, gdje su ostali Bejati? — U blizini. Zašto me pitaš? — Kod njih je onaj zarobljeni Bebej koga bih volio vidjeti. — Zašto ga želiš vidjeti? — To mi je dužnost, jer je on moj zarobljenik. — Nije on tvoj zarobljenik, već moj, jer si ga predao meni. — O tome se nećemo prepirati, ali ja bih ipak volio vidjeti kako mu je. — Njemu je dobro. Ako Hajder Miriam to veli, onda je istina. Nemoj se

brinuti za njega, gospodine, već sjedi k meni da popušimo lulu duhana. Poslušao sam ga da ga ne razljutim, ali sam ubrzo otišao da legnem. Zašto

nisam smio vidjeti toga Bebeja? Sigurno nisu s njim loše postupali. Za to mi je jamčila kanova riječ. Ipak je onaj imao neke skrovite namjere, a ja nisam biodovoljno oštrouman da to otkrijem. Odlučio sam da ću sutra rano ujutroosloboditi Bebeja na svoj vlastiti rizik i da ću se onda odvojiti od Bejata. S tomsam odlukom zaspao.


21/321

UGLJEN R LO

AKO čovjek jaše od ranoga jutra do kasno uveče, onda se i najuvježbani ji jahač umori. Tako i ja. Spavao sam dobro i čvrsto te se sigurno ne bih pro budio prije jutra da me nije od sna trglo režanje moga psa. Kad otvorih oči, bilo je vrlotamno, no ipak sam pre poznao čovjeka koji je stajao uspravno u mojoj blizini.

Latih se noža. — Tko si?Čim to upitah, probudiše se i moji drugovi i posegnuše za oružjem.

— Ne poznaješ li me, gospodine? — začuh odgovor. — Ja sam jedan odBejata.

— Što hoćeš? — Gospodine, pomozi nam! Bebej je pobjegao.

Odmah skočih na noge, a i ostali iskočiše za mnom. — Bebej? Kada? — Ne znam. Spavali smo. — Ali! Čuvalo ga je stotinu šezdeset ljudi, a on je pobjegao! — Njih nema ovdje. — Svih stotinu i šezdeset ljudi je otišlo? — Oni će se opet vratiti, gospodine. — Kamo su otišli? — Ne znam. Spavali smo.

— Gdje je kan? — Otišao je s njima. Zgrabio sam tog čovjeka za prsa.

— Čovječe, zar možda kanite izvesti kakvu podlost na naš račun? Loše biste prošli.

— Pusti me, gospodine. Kako bismo vam mogli nanijeti kakvo zlo? Ta ti sinaš gost!

— Halefe, izvidi koliko se još Bejata ovdje nalazi. daBilo je tako tamno da nismo mogli pregledati logorište. Mali Hadži pođe

da izvrši moj nalog. — Samo su još četvorica ovdje — odmah izjavi Bejat. — Jedan stoji vanina ulazu da ga čuva. Prijeko u drugom logoru bili smo desetorica da čuvamozarobljenika.

— Kako vam je umakao? Pješice? — Nije! Poveo je svoga konja, a uzeo je i nešto oružja od nas. — To je dokaz da ste veoma mudri i pažljivi čuvari. Zašto dolazite k meni? — Gospodine, daj ga opet uhvati!Umalo što se nisam glasno nasmijao. Nitko mi nije mogao uputiti naivniji

zahtjev. Nisam se ni obazirao na njega, već upitah dalje: — Vi dakle ne znate kamo je otišao kan s ostalima?


22/321

— Zaista ne znamo. — Ali je ipak imao razloga da ode? — Imao je. — A koji je razlog?

— Gospodine, daj ga opet uhvati! — Dobro! Odmah ćemo vidjeti tko sad ima zapovijedati, kan ili ja. . .Halef me prekinu, javivši da je zaista pronašao samo još četiri Bejata.

— Eno ih tamo u kutu; slušaju što govorimo, sidi — reče. — Neka slušaju. Reci mi jesu li tvoji pištolji nabijeni, Hadži Kalefe

Omare?

— Jesi li ikada vidio da nisu nabijeni, sidi? — Onda ih izvuci, pa ako taj čovjek ne odgovori na pitanje koje ću mu sad

posljednji put uputiti, prosviraj mu glavu tanetom.

Jesi li me razumio?

— Ne brini, sidi! Dobit će dva metka umjesto jednoga. Izvuče oružje iz pojasa i nape sva četiri kokota. Upitah ponovo Bejata:

— Zašto je otišao kan? On smjesta odgovori:

— Da napadne Bebeje. — Bebeje! Dakle mi je lagao. Rekao je da će posjetiti Džijafe. — Gospodine, naš kan Hajder Miriam nikad ne laže. On zaista želi k

Džijafima ako mu napadaj uspije. Sjetio sam se da me je upitao jesam li prijatelj ili neprijatelj Bebeja. Pružio

mi je svoju zaštitu, ali je htio da sačuva moju neupućenost. — Živite li s Bebejima u sukobu? — upitah ga dalje. — Oni s nama, gospodine. Zato ćemo im danas oduzeti njihova stada,

njihove sagove i njihovo oružje. Stotinu i pedeset ratnika odvest će taj plijen kući,a pedesetorica će s kanom poći k Džijafima.

— Ako to Bebeji dopuste — dodah.Usprkos tome opazio sam kako je ponosno zabacio glavu. Zar oni? Bebeji

su kukavice. Nisi li vidio kako je taj čovjek danas pob jegao pred nama? — Jedan pred dvije stotine!

— Ti si ga sam uhvatio! — Koješta! Ako ustreba mogao bih uhvatiti deset Bebeja. Na primjer: ti i

ova četvorica, stražar vani, i devetor ica prijeko u drugom logoru, i vi ste sad mojizarobljenici. Halefe, postavi se na izlaz! Ustrijeli svakoga tko bez mojeg

dopuštenja pokuša ući ili izaći! Moj hrabri Hadži smjesta nesta prema izlazu, a Bejat bojažljivo reče:

— O gospodaru, ti se šališ! — Ne šalim se. Kan mi je prešutio ono najvažnije, a ti si samo zbog toga

govorio, jer sam te na to prisilio. Zato ćete mi zajamčiti da sam ovdje siguran.

Dođite ovamo sva četvorica! Poslušaše moju zapovijed.


23/321

— Položite oružje ovamo meni pred noge! — Kad su oklijevali, dodah: — Čuli ste za nas! Budete li se prema nama vladali pošteno neće vam se

dogoditi ništa, pa ćete ponovo dobiti svoje oružje, ali ako mi uskratite poslušnost,neće vam pomoći ni džin ni šejtan.

Sad učine što sam od njih zatražio. Njihove sam puške predao svojim pratiocima i uputio Muhameda Emina kako se sad ima dalje vladati. Zatim odohodavde, prateći tok potoka, da izađem iz hridina.

Vani između krupnoga kamenja stajao je stražar. Odmah me prepozna. — Tko te je postavio ovamo? — upitam. — Kan! — Čemu? — Da bi, kad se vrati, odmah znao da je sve u redu. — Vrlo dobro! Uđi unutra i reci mojim pratiocima da ću se odmah vratiti. — Ne smijem napustiti ovo mjesto. — Kan o tome ništa ne zna. — Ali će doznati! — To je moguće, no ja ću mu reći da sam ti to zapovjedio.Čovjek je sad otišao. Znao sam da će ga Muhamed Emin zadržati i

razoružati. Doduše, nisam se raspitao gdje se nalazi drugi logor, ali sam uveče u blizini našeg logora začuo glasove, pa sam zato povjerovao da ću to mjesto lako pronaći. Tako je i bilo. Čuo sam kako je neki konj udario kopitom u zemlju, a kadsam pošao onamo odakle je dopro zvuk, pronađoh devet Bejata koji su sjedili natlu, pa su me u tami smatrali svojim drugom jer jedan od njih viknu:

— Što je rekao? — Tko? — Onaj strani emir? — Evo ga samog ovdje — odgovorih. Sad me prepoznaše i ustadoše. — O emire, pomozi nam! — zamoli jedan od njih. — Bebej nam je

pobjegao, i teško nama kad se kan vrati. — Kako vam je pobjegao? Zar ga niste svezali? — Bio je svezan, ali mora da je postepeno olabavio spone, a kad smo

spavali, uzeo je svoga konja i naše puške, pa je pobjegao.

— Uzmite svoje konje i pođite za mnom. Odmah su me poslušali i ja sam ih odveo u naš logor. Kad smo stigli

onamo, Hadedin je već bio zapalio malu vatricu da osvijetli okolinu. Stražar je bez oružja sjedio uz ostale Bejate. Ona devetorica koju sam sad doveo bili su tako potišteni nezgodom koja ih je zadesila da su mi bez otpora predali noževe i koplja. Izjavio sam toj petnaestorici Bejata da nas se samo u tom slučaju moraju

bojati ako njihovom kanu padne na pamet da nas izda. A pobjeglog im Bebeja ni-kako ne mogu vratiti.

Za vrijeme moje odsutnosti Lindsay je, koliko je to mogao sa svojim

oskudnim poznavanjem jezika, tražio od Halefa da mu objasni što se zbilo. Sad je prišao k meni.


24/321

— Šta ćemo s tim ljudima, ser? — To ćemo znati tek kad se vrati kan. — Ali ako pobjegnu? — To im neće uspjeti. Čuvat ćemo ih, a osim toga postavit ću na izlaz

našeg Hadži Halefa Omara. — Onamo? — pokaza prema tjesnacu koji je vodio iz kotla. Kad samkimnuo, doda: — To nije dovoljno. Postoji još jedan izlaz. Tamo odostraga! Yes!

Pogledao sam u smjeru koji mi je pokazivao rukom, pa sam u svjetlu vatre

opazio visoku stijenu. Ispred nje se uzdizao grm.

— Šalite se, ser — rekoh. — Tko bi se mogao uspeti preko toga kamena?Visok je najmanje pet metara.

Lindsay se nasmije čitavim licem, tako da su mu usta poprimila oblikglasovitog trapezoida, unutar čijih obrisa se pokazaše njegovi krupni žuti zubi.

— Hm! Vi ste pametan momak, ser, ali je David Lindsay ipak pametniji.Well!

— Objasnite mi to, ser! — Otiđite onamo i pogledajte kamen i grm. — Dakle uistinu? Ipak ne mogu poći onamo, jer bih time upozorio Bejate

na taj izlaz, ako uopće postoji. — Zaista postoji, ser! Yes! — Kakav je? — Nije to jedan kamen, već su dva a ispred uske pukotine stoji grm.

Razumjeli?

— Ah, to može za nas biti od velike prednosti. Znadu li Bejati za to? — Mislim da ne znaju, jer kad sam bio ondje, nisu se ni osvrtali na mene. — Je li pukotina veoma uska? — Konj može proći kroz nju. — A kakav je okoliš iza nje? — Ne znam. Nisam ga mogao vidjeti.To je bilo tako važno da sam morao odmah istražiti. Upozorio sam svoje

drugove što kanim izvesti, a zatim sam otišao s logorišta. Napolju obiđoh splet hridina, pa sam zbog tame najzad vrlo mučno

pronašao mjesto gdje se grm uzdizao između obiju stijena. Otvor, koji jezakrivao, bio je širok nešto više od dva metra. Iza njega pružalo se mnogo

porazbacana kamenja, ali bar po danjem svjetlu nije moglo biti teško da se onuda prođe na konju.

Budući da nisam znao što nas sve može još zadesiti, izvukao sam nož, prišao grmu i tako duboko zarezao u neka stabalca da su morala pasti, ako sekonjem proguramo ovuda. Sve sam to dakako obavio tako oprezno da Bejati koji

su ležali u pozadini nisu ništa opazili. Zatim se vratih u logorište i postavih Halefana ulaz. Dobio je nalog da nam smjesta javi, ako se itko približi.

— Što si pronašao, efendijo? — upita Muhamed Ernin. — Divan izlaz za slučaj da moramo otići bez selama.


25/321

— Ravno kroz grm?Tako je. Ja sam ga narezao. Čim se kroz njega probije prvi jahač, grm će se

srušiti, a ostali će onda imati slobodan put. — Ima li i s druge strane kamenja?

— Ima goleme gromade kamena s trnjem i biljem između njih, ali kad serazdani, lako ćemo onda proći. — Misliš da ćemo morati tim putem? — Ne znam, ali naslućujem. Nemoj mi se smijati, Muhamede Emine, ali ja

sam već u svojoj mladosti imao neku sposobnost naslućivanja, koja me je čestoupozorila na događaje koji su se imali zbiti u dalekoj budućnosti.

— Vjerujem ti. — Radosne stvari nikad ne naslućujem unaprijed, ali me kadšto hvata neki

nemir, neka bojazan, kao da sam izveo neko zlo djelo pa se moram bojati

njegovih posljedica. Onda se sigurno i redovito zbilo nešto što mi donosi štetu.Kad sam onda kasnije uspoređivao vrijeme, sve se vrlo tačno slagalo: opasnost je

postojala u istom trenutku u kojem me je spopao strah.

— Onda ćemo poslušati to tvoje naslućivanje, efendijo. Moja zabrinutost prešla je i na moje pratioce. Razgovor je za peo i mi smo

nijemo ležali jedan kraj drugoga, dok nije svanulo. Tek što se dalo pogledati udaljinu, dojuri Halef i javi da je ugledao brojne konjanike. Nije mogao razabrati

koliko ih tačno ima. Prišao sam svom konju, uzeo dogled iz bisaga i pošao s Halefom. Već

prostim okom dalo se vani na ravnici razabrati mnoštvo tamnih likova, a

dalekozorom sam ih mogao tačnije razlikovati. — Sidi, tko je? — upita Halef.. — Bejati. — Ali ih nije bilo toliko? — Vraćaju se s plijenom. Sa sobom vode stada plemena Pebe. Kako se

čini, kan sa svojom četom brzo jaše na čelu. Stići će dakle ovamo prije ostalih. — Što ćemo sad? — Hm! Počekaj! Obavijestit ću te. Vratih se svojim drugovima i ispripovjedih im ono što sam vidio. Kao i ja

bili su uvjereni da se kana ne moramo bojati. Nismo mu mogli predbaciti ništaosim da nas nije obavijestio o onome što je kanio izvesti. Da je to kanio učiniti,mi mu se ne bismo priključili. Za nas je svakako bilo opasno da nas vide u društvuotimača stoke. Složili smo se da ga dočekamo doduše oprezno, ali ipak uljudno.

Zatim se vratih Halefu, potpuno naoružan. Kan je sa svojom četom dojurio u galopu i prije nego što je prošlo pet

minuta, zaustavio je svoga konja preda mnom.

— Selam, emire! — pozdravi me. — Sigurno si se čudio da me ne vidiš uzase kad si se probudio. Ja sam međutim morao obaviti važan posao. Uspio mi je.

Pogledaj samo!Ja sam mu međutim gledao samo u lice.


26/321

— Ti si krao, kane Hajder Mirlame! — Krao? — upita, očito se začudivši. — Zar je čovjek koji svo jim

neprijateljima oduzima ono što im može oduzeti kradljivac? — Tako je! Zašto si nam to prešutio?

— Jer bismo inače postali neprijatelji. Ti bi nas sigurno napustio! — Svakako. — I opomenuo bi Bebeje? — Ne bih ih potražio, a osim toga nisam znao koji si logor ili koje mjesto

kanio napasti, ali da sam susreo kojeg Bebeja, obavijestio bih ga o opasnosti koja

mu prijeti.

— Vidiš li, emire, da sam imao pravo! Mogao sam učiniti samo dvijestvari: ili sam morao pred tobom prešutjeti svoju namjeru, ili sam te moraozarobiti i silom te zadržati kod sebe, dok ne bi sve prošlo. Budući da sam tvoj

prijatelj, učinio sam ono prvo. — Ja sam međutim noću otišao u logor onoj desetorici ljudi koje si ti

ostavio ovdje — glasio je moj mirni odgovor. — Što si ti htio kod njih? — upita kan. — Htio sam ih zarobiti. — Zašto? — Jer sam doznao da si nas napustio. Nisam znao što mi se može dogoditi,

pa sam dakle zarobio sve Bejate koji su ostali ovdje da se njima okoristim kao

taocima za svoju sigurnost.

— Gospodine, ti si veoma oprezan čovjek, ali si mi mogao vjerovati. Što si

učinio s Bebejem? — Ništa. Uopće ga nisam ni vidio, jer je pobjegao. Kan problijedi i viknu:

— Derig! To nije moguće! To može sve pokvariti! Pusti me k tim psimakoji su sigurno spavali kad su morali bdjeti.

Tek sada je skočio s konja, ostavio ga i jurnuo među stijene k logorištu.Halef i ja pođosmo za njim. Između kana i njegovih ljudi došlo je do prizora kojise jedva dade opisati. On je bjesnio poput ranjenog vepra, udarao ih nogama i

šakama, i nije se dao prije smiriti, dok nije potpuno iscrpio snagu. Ne bih

povjerovao da je taj čov jek kadar da se toliko razbjesni. — Stišaj svoju srdžbu, kane! — zamolih ga najzad. — I onako bi toga

čovjeka morao pustiti na slobodu. — Ja bih to učinio — ljutito će on — ali ne još danas, jer nisam htio da oda

moj plan.

— Kakav plan? — Uzeli smo sa sobom sve što smo našli kod Bebeja. Sad ćemo dobro

odvojiti od lošega. Sve vrijedne stvari poslat ću dugačkim, ali sigurnimzaobilaznim putovima k svom plemenu, a sve što ne valja, uzet ćemo sa sobom

mi ostali koji idemo Džijafima. Putem ćemo to ponegdje djelomice ostaviti. Tako


27/321

ćemo progonitelje primamiti na naš trag. Bebeji će vjerovati da ih je napala četaDžijafa, a moji će ljudi s plijenom sigurno stići u logorišta i u sela Bejata.

— To je bilo dobro zamišljeno. — Ali sad vjerojatno ne može uspjeti. Zarobljeni Bebej pripadao je onom

njihovom odredu koji smo napali. On znade da smo mi Bejati pa će sve odati.Sigurno je slutio što smjeramo. Ima vrlo dobroga konja. A što ako je on, dok smomi bili još zauzeti napadajem, iskoristio brzinu svoga konja da uzbuni prijateljskelogore u blizini?

— To bi bilo zlo za vas i za nas, jer nas je on vidio kod vas — odgovorih. — On poznaje i naše logorište, pa mu je vjerojatno poznat i ulaz među te

hridine.

Tek što je izgovorio posljednju riječ, kad s ulaza odjeknu glasan poklik: — Alah, L' Alah! Evo ih! Uhvatite ih žive! Okrenusmo se i prepoznasmo pobjegloga Bebeja koji je jurnuo prema

meni dok su mu oči blistale. Iza njega navre kroz klanac brojna pratnja na okrugli prostor, a istodobno zaori užasan urlik pomiješan s puščanim hicima. Uopće senismo obazirali na ono što se zbivalo izvan logora, pa smo štoviše zaboravili da

postavimo stražu na ulaz. Uostalom, nisam ni trenutak razmišljao, jer je onaj Bebej za kojeg sam sad

povjerovao da je kakav kan ili šeik jurnuo na mene. Nije imao ni koplja ni puške,ali mu se u ruci svjetlucao svinuti af ganski bodeža

Dočekao sam smionoga protivnika golih ruku, ne posegnuvši za oružjem.Ljevicom ga strelovito uhvatih za njegovu desnicu ko jom je držao bodež, adesnicom ga zgrabih za grlo.

— Umri, razbojniče! — viknu on, napevši svu snagu da oslobodi ruku soruž jem.

— Varaš se! — odgovorih. — Ja nisam Bejat. Nisam znao da vas oni želenapasti.

— Ti si kradljivac, pas! Ti si me zarobio, ali sad ćeš ti postati mojimzarobljenikom! Ja sam šeik Gazal Gaboja kojemu još nitko ni je umakao!

Poput munje sijevnu mi kroz sjećanje da sam to ime već čuo kao ime jednog od najhrabrijih Kurda. Tu više nisam smio oklijevati.

— Onda me zarobi, ako možeš — odgovorih.Rekavši to, ispustih ga iz obiju ruku i uzmakoh. Mora da je to smatrao

mojoj slabošću, jer pobjedonosno kriknu i visoko uzdignu ruku na ubod. Upravosam to i htio. Tako sam ga žestoko udario šakom pod pazuho da su mu nogesmjesta izgubile uporište. Tijelo mu je opisalo veliki luk i tresnulo šest korakadaleko od mene na tlo, a prije nego se opet uspio podići, tresnuh ga šakom posljepoočici da je ostao na zemlji.

— Na konje i za mnom! — viknuh.Jednim pogledom obuhvatili cio prizor. U kotlinu je prodrlo dvadesetak

Bebeja. Bejati su se borili s njima. Na Lindsaya su napala dvojica, pa je upravo jednoga oborio udarcem kundaka. Oba Hadećina naslonila su se jedan kraj


28/321

drugoga na stijenu, ne dopuštajući nikome da im se približi, a mali je Halef klečaona nekom oborenom neprijatelju i obrađivao mu glavu kundakom svoga postolja.

— Ne bježi, sidi! Svršit ćemo mi s njima — odvrati hrabri Hadži na mojzov.

— Vani ih ima još više. Bejati su napadnuti. Naprijed, brzo! Gazalu Gabojikoji je ležao na zemlji istrgoh bodež da sa sobom ponesem uspomenu na dan koji je tako nesretno počeo, a zatim skočih na svoga konja. Da bih dobio prostora za potreban zalet, i da bih istodobno dao mjesta svojim prijateljima, prisilih vranca

da se propne, podboh ga ostrugama i potjerah usred Bebeja. Zatim ga potakoh da

se stane na sve strane ritati, a kad sam onda opazio da se sva moja četiri druga nalaze na svojim konjima, potjeran Rija dugačkim skokom ravno u grmlje, kojesruši kopitima. Vani sam ga smjesta morao zaustaviti, jer smo ondje moglinapredovati samo korakom, ali moja četiri druga dobili su dovoljno prostora dauzmognu poći za mnom.

Čim zađoh iza stijene i uvjerih se da su sva četvorica sretno umakla, stegohždrijepca stegnima i odjurih u otvorenu ravnicu. Moji drugovi jurnuše za mnom.

Osvrnuh se i odmah razabrah cio položaj. Taj šeik Gazal Gaboja bio je zaista pametan čovjek. Umjesto da opomene

svo j odred koji bi i onako bio preslab da pruži otpor, on se potrudio da uzbudičitavu okolinu i dok su Bejati, opterećeni plijenom i ne sluteći ništa, kretali premasvom logoru, ovaj je bio već opkoljen s tri strane iako u velikoj udaljenosti takoda su razbojnici mogli biti sretni ako uzmognu umaknuti spasivši samo goli život.Iza nas je bjesnila borba. Nisam imao vremena istraživati kak oje Bebejima ondje

uspjelo da se nezapaženi i iznenada približe Bejatima. Lijevo od nas opazio samširoku liniju konjanika kako se u galopu pri bližuje bojištu, a desno je cijelaravnica sve do krajnjega obzorja bila pokrivena pokretnim tačkama. I to su bilikonjanici.

— Naprijed, efendijo!! — viknu Muhamed Emin. — Inače će nas opkoliti!Jesi li sretno prošao?

— Jesam. A ti? — Mala ogrebotina.Zaista je krvario iz obraza, ali ni je to bilo ništa opasno.

— Dođite bliže — zamolih. — Načinit ćemo ravnu liniju. Tko nas pogledasa strane, taj će nas iz daljine smatrati jedinim jahačem.

Izveli smo tu lukavštinu, ali Be beje koje su se nalazili iza nas nismo moglizavarati, pa smo ubrzo opazili da nas progoni jača četa.

— Hoće li nas oni stići, sidi? — upita Halef. — Tko bi to znao! Radi se o tome na kakvim konjima jašu. Ali Hadži

Halefe Omare, što je s tvojim okom? Je li loše? Oko mu je bilo natečeno, premda je od napadaja prošlo svega nekoliko

minuta.

— Nije to ništa, sidi — odgovori. — Taj Bebej bio je pet puta dulji odmene, pa me malo udario. Hamdulilah! Više to neće učiniti.


29/321

— Ta valjda ga nisi ubio? — Nisam; znam da ti to ne želiš, efendijo! Zaista sam se veoma radovao tome što nijedan od naših nepri jatelja nije

zbog nas izgubio život. To mi je već i s gledišta čista račina moralo biti drago I

umiriti me, jer padnemo li u ruke Bebeja, neće moći bar da nam se osvete krvnomosvetom.. Nastavili smo galopirajući oko četvrt sata. Bojište nam je pri tome iščezlo s

vida, ali progonitelji su i dalje jurili za nama. Razdijelili su se. Oni na dobrim

konjima približili su nam se, dok su svi ostali daleko zaostali. — Emire, oni će nas stići, ne budemo li brže jahali — dobaci mi Amad el

Gandur.

— Ne smijemo svoje konje odmah sada odviše napregnuti. Uostalom, progonitelji su se razdijelili, pa je dakle bolje da se najprije s njima

porazgovorimo nego da dopustimo da nas progone, dok se potpuno ne izmorimo.

— Masalah! Ti želiš s njima razgovarati? — viknu Muhamed Emin. — Dakako. Nadam se da ću ih nagovoriti da odustanu od progona.

Nastavite dalje! Ja ću ovdje zaostati. Oni nastaviše istim tempom, a ja sjahah, uzeh svoje oružje, s jedoh na

zemlju i okrenuh lice progoniteljima.

Kad su mi se približili otprilike na tisuću koraka, skidoh tur ban i mahnuhnjime po zraku. Oni odmah prijeđoše iz galopa u korak i zaustaviše se otprilike na

polovini navedene udaljenosti. Nakon kratkog dogovora, jedan od njih prijaha

bliže i upita:

Zašto sjediš na zemlji? Je li to lukavština ili dobra namjera? — Htio bih govoriti s vama! — Sa svima nama, ili samo s jednim? — S jednim koga ćete vi odabrati i poslati ga. — Ti imaš uza se oružje. — Neka i on ponese svoje. — Odloži ga daleko od sebe; onda će jedan od nas doći. — Onda i on mora ostaviti svoje oružje. — Ostavit će ga.

Ustao sam, položio oba bodeža i revolvere na zemlju, a dvocijevku iopetušu objesio o sedlo. Zatim ponovo sjedoh. Ti ljudi nisu nikako mogli znatikoliko oružja i kakvo oružje nosim uza se. Bilo bi mi dakle lako da zadržim barrevolvere, ali ja sam htio biti pošten prema njima kako bi i oni isto tako pošteno

postupili prema meni.

Nabrojio sam jedanaest ljudi. Onaj koji je govorio sa mnom vratio se k

svojima i stao se s njima dogovarati. Zatim sjaha, položi na zemlju pušku, kopljei nož, a onda polako priđe k meni. Bio je to lijep vitak čovjek, pedesetih godina.

Njegove crne oči neprijateljski su me mjerile, ali je tiho i nijemo sjeo preda me.

Budući da sam šutio, a on je bio nestrpljiv, najzad započe razgovorupitavši:


30/321

— Šta hoćeš od nas? — Htio bih razgovarati s tobom. — Onda govori! — Ne mogu!

— Zašto ne možeš, Alaha ti? Pokazah iza sebe: — Vidi, ja sam nosio više oružja nego što ste vi to mogli očekivati ali samsve oružje odložio. I ti si mi obećao da ćeš odložiti svo je. Otkad su Bebeji postalilažljivci?

— Zar ja možda lažem? — Što radi buzdovan pod tvojom odjećom? Razabrao sam po izbočini na prsima njegove odjeće da je ispod nje sakrio

buzdovan. On vidljivo pocrveni, posegnu pod odjeću i odbaci oružje iza sebe. — Zaboravio sam ga! — ispriča se. Okolnost da je bacio buzdovan, uvjerila me je da me nije namjeravao

napasti iz busije. Jednostavno mi nije vjerovao, pa se potajice želio osigurati.Zatim počeh:

— Tako! Sada neka je mir među nama dok ne završimo razgovor.Obećaješ mi to?

— Obećajem. — Pruži mi ruku na to. — Evo ti je! — Zašto nas progonite? — upitah ga sada. On mi se začuđeno zagleda u

lice.

— Jesi li lud? — viknu. — Vi ste nas opljačkali. Došli ste preko našihgranica kao neprijatelji, kao razbojnici, a ti pitaš zašto vas progonimo.

— Mi nismo došli ni kao razbojnici ni kao vaši neprijatelji. Na licu mu se pokaza još veće začuđenje.

— Niste? Alah 'l Alah! Oteli ste nam stada i šatore sa svim što je bilo unjima.

— Varaš se! To nismo učinili mi, već Bejati. . — Ali vi ste sami Bejati! — Nismo! Mi smo petorica miroljubivih ljudi. Jedan od njih i ja smo

ratnici iz dalekog Frankistana, treći je moj pratilac, Ara pin, rođen daleko s onestrane Meke, a obojica posljednjih su Beni Arab sa zapada koji još nikada nisu

bili vaši neprijatelji. — To mi govoriš da me zavaraš. Tako nam nećete umaći. Vi ste Bejati! Ja zabacih svoj burnus i zasukah široki rukav svoga kaputa, a zatim

pomakoh i košulju. — Ima li Bajat, Kurd ili Arapin ovakvu ruku? — upitah. — Bijela je — odgovori. — Je li cijelo tvoje tijelo takvo? — Dakako. Umiješ li čitati?

— Umijem — odgovori ponosno.Izvadih svoju bilježnicu i pružih mu je.


31/321

— Je li to pismo Kurda ili Arapa? — To je neko strano pismo.Spremih bilježnicu u džep i otvorih svoju putnicu.

— Poznaš li taj pečat?

— Kaiera Alah! — Bogami! To je padišahov pečat! — Moraš poštovati taj pečat, jer si ratnik paše od Sulejmanije, koji sultanu polaže račune. Vjeruješ li sada da nisam Bejat?

— Vjerujem. — Isto je tako istina i sve što sam ti rekao o svojim drugovima. — Ali vi ste se nalazili kod Bejata! — Sreli smo ih dan puta sjeverno odavde. Primili su nas kao svoje goste i

rekli nam da jašu na neku svečanost k plemenu Džijaf. Nismo znali da su onineprijatelji Bebeja. Nismo dakle ni slutili da vas kane napasti i orobiti. Sinoć smozaspali pod njihovom zaštitom, ali oni su se odšuljali, a kad su se vratilirazabrasmo da smo jeli kruh razbojnika i kradljivaca. Zbog toga sam se počeo

prepirati s kanom Hajderom Mirlamom, i baš u taj čas ste nas vi napali. — Ah! Nadam se da nam Hajder Miriam neće umaći! Jeste li se branili od

naših ljudi? — Jesmo. Morali smo to učiniti, jer su nas oni napali. — Jeste li kojega od njih ubili? — Ni jednog jedinog. — Zakuni se na to! — Ne zaklinjem se, ali ti dajem riječ!

— Ali, ta ti si sa Zapada! Sad vjerujem također i to da niste ubili nikoga odnaših, već da ste pobjegli. Ta kako bi takav čovjek kao što si ti mogao ubitikurdskog ratnika?

U njegovim riječima osjećalo se toliko prezira da bih mu najradije raspaliočestitu zaušnicu, ali sam već zbog nas morao mirno podnijeti tu uvredu. Nisam senipošto nalazio u ugodnom položaju, jer su u međuvremenu pristigli i oni Bebejikoji su zostali, pa su se pridružili ostalima, tako da je sada svega petstotina korakaod mene čekalo više od trideset neprijatelja. I najmanja me neopreznost moglasmjesta upropastiti.

— Eto vidiš da mi nismo vaši neprijatelji, pa ćeš nas dakle pustiti danesmetano odemo.

— Kamo kanite poći? — Prema Bagdadu. — Ostani ovdje! Govorit ću s Bebejima. Ustao je i vratio se. U prolazu se nije ni osvrnuo na odbačeni buzdovan. Sa

svojim je ljudima razgovarao dugo, veoma dugo. Po njihovim sam kretnjamarazabrao da se jedni slažu s mojim prijedlogom, a drugi da mu se protive. Prošlo

je više od četvrt sata prije nego što se vratio k meni.

Nije sjeo; zato sam i ja odmah ustao.


32/321

— Ti bi mogao otići — reče — ali mi još nismo vidjeli tvoje pratioce.Dozovi ih ovamo. Na moj će znak doći još četiri Bebeja. Onda ćemo bitiravnopravni.

Taj njegov prijedlog bio je vanredno opasan. Ja se još uopće nisam bio

osvrnuo prema svojim drugovima da ne proigram poštovanje šio sam ga moraozadržati kao izaslanik. Kad sam se sad okrenuo, opazih da oni stoje najmanjedvije tisuće koraka ispred nas. Zar da se odreknem te povoljne prednosti i damožda dopustim da ih Bebeji pohvataju? Morao sam postupiti oprezno.

— Varaš se — odgovorih. — Mi nismo jednaki. — Kako nismo? Vi ste petorica, a i mi smo petorica. — Pogledaj samo prednost koju moja braća imaju, pa se sjeti položaja u

kojem će se naći ako budu došli ovamo, a vi im ne ponudite mir.On odmahnu rukom u kretnji beskrajnog omalovažavanja.

— Ne boj se ništa, kaurine! Mi smo Bebeji, a nismo Bejati.Ponovo ćemovam ostaviti tačno istu prednost.

U drugim prilikama ja bih tome čovjeku sigurno posve drukčije odgovorio,ali sam sad smatrao najpametnijim da se gradim kao da uopće nisam čuo uvrede.Zato mu samo odgovorih:

— Vjerujem ti! Hoće li tvoja četiri čovjeka doći naoružani? — Kako god hoćeš. — Neka zadrže svoje oružje, a i nas ćemo dvojica uzeti opet svoje. Nijemo je kimnuo i vratio se. Zadjeo sam ponovo bodeže i revolvere za

pojas i uzjahao. Zatim domahnuh svojim drugovima; zrak je bio tako čist i bistarda su oni čak i na takvu udaljenost mogli razabrati moj pokret ruke. Poslušali suga i prijahali bliže. Ubrzo smo sta jali u redu jedan kraj drugoga, a petorica Bebejasučelice nama.

— Koji je od vas onaj drugi Franak? — upita vođa. Pokazah mu Lindsaya iodgovorih:

— Ovaj!Preko ozbiljnih lica Kurda preleti lak smiješak, a njihov vođa dobaci:

— Vjerujem da je to Franak, jer ima nos kanzira zvan rilo. Bilo je to ipakviše nego što sam mu smio dopustiti.

— Takvu vrst nosova sam ja u Alepu i u Dijarbekiru vidio kod brojnihKurda — odgovorih.

On se trgnu.

— Šuti, kaurine! — Čuj, čovječe, ti si maločas rekao da umiješ čitati. Jesi li možda kad čitao

koran?

— Što se to tebe tiče? — Htio bih samo da znam jesi li kad u koranu pročitao: »Tko poštuje

neprijatelja, toga ljube hrabri, a tko neprijatelja sramoti, toga vole kukavice«. Eto,

upravo to si ti učinio, a ja nisam. Nije ni lijepo ni plemenito vrijeđati čovjeka. Tkodrugog čovjeka baca u prašinu, taj prlja sam sebe. Upamti to, Bebeje!


33/321

Toliko se začudio mojoj tobožnoj smionosti da je upravo zani jemio, alionda ljutito trgnu bodež iz pojasa.

— I ti, čovječe, ti me kaniš poučavati? Treba li da te rastrgam, kao što setrga stara krpa? Bio sam spreman da vas pustim da odete a sad vam zapovijedam:

odlazite odavde, nečisti psi! Svoju ćete prednost opet dobiti, a onda neka vasšejtan odnese u džehenem! Vidio sam da je time svoj četvorici pratilaca govorio upravo iz srca, ali sam

istodobno opazio i da su pogledi obiju Hadedina i Halefa upereni u mene puni

ljutita iščekivanja. I Englez me je oštro motrio da bi mogao odmah postupitionako kako ja postupim. Budući da uopće nije razumio ni riječi što smo govorili,upozorih ga:

— Ser, ako opalim, pucajte i vi, ali samo u konje! — Yes ! Lijepo! Divno! — odvrati. Zatim mirno odgovorih Bebeju: — Dobro, mi ćemo odjahati, ali moram ti nešto prije toga reći: ne vjeruj da

smo zamolili za mir, jer vas se bojimo! Mi samo zbog toga volimo mir, jer ne

želimo prolijevati ljudsku krv. Ti si htio drukčije, pa sad gledaj kakve će biti posljedice!

— Vi? Vi da se ne bojite? — podrugljivo će on. — Nisi li ti ovdje sjeo prednama u prašinu i moljakao za milost, kaurine?

— Ne reci tu riječ još jednom, Bebeje, jer će te inače ošinuti munja. Ja samhtio mir zbog vas, ali sad ću ti dokazati da vas prezirem. Mi ne želimo da nam vi

poklanjate neku prednost, već borba neka započne odmah. Priđi bliže! — Neka bude tako! — viknu on i lati se bodeža. U istom trenutku skoči

moj konj dugačkim skokom kraj njegova: uhvatih ga za ruku i trgoh ga s konja.Četiri hica prasnuše a zatim još dva, a kad sam ja brzo okrenuo vranca, ugledahkonje Bebeja kako se sa svo jim jahačima valjaju po tlu.

— Dalje! Brzo!Jurnusmo naprijed. Trgnuo sam Bebeja k sebi na konja, i nekoliko puta ga

žestoko ošamario, a zatim ga ispustio na zemlju. Pao je na tlo, lik kraj konjskihkopita, ali ga ona nisu ozlijedila. To se sve zbilo tako brzo da su ostali Bebeji tek

sada glasno zauirlali od bijesa i potjerali konje.

— Jesam li postupio pravo ili krivo? — upitah Hadedine za vrijeme

jahanja. — Uradio si pravo, emire — odgovori Muhamed Emin. — Taj čovjek nije

uvrijedio samo tebe već i nas. Ne smije više biti ratnik kad je dobio udarcedlanom po licu. To je gore od smrti i strašno se osvećuje. Čuvaj se da ne padnešBebejima u ruke, jer bi morao umri jeti u strašnim mukama.

Za deset su se minuta ponovo razdijelili u dvije skupine, samo što je prvaskupina sad bila manje brojna, jer smo ustrijelili pet njihovih konja. Počekao sam

još malo, dok se razmak između te dvije skupine povećao, a zatim zapovjedih dastanemo.


34/321

Onih prvih šest čeonih jahača ne bi nas cijeloga dana izgubilo iz vida, jer suim konji bili izvrsni. Zato smo ih morali ustrijeliti. To sam objasnio Hadedinima,

a zatim sjahao s konja i zgrabio pušku. — Pucati? — upita Lindsay promatrajući te pripreme.

— Tako je! Ustrijeliti konje! — Yes! Zanimljivo! Vrijedi mnogo novaca!Zamolio sam ga da ne opali prije dok svatko od nas ne bude siguran da

neće pogoditi jahača već konja. Progonitelji su jurili za nama, pa su se nalazili već na puškomet kad

naslutiše što smjeramo. Umjesto da se rasprše i skrenu u stranu, oni se zaustaviše. — Fire! — zapovjedi Lindsay.Premda Arapi nisu razumjeli englesku riječ, ipak su znali što ima značiti.

Opalili smo, a ja i Lindsay još jednom i odmah opazili da nitko nije promašio:onih je šest konja zajedno sa svojim jahačima sačinjavalo na zemlji pravo klupko.

Na žalost nismo imali vremena da počekamo da se to klupko rasplete. Ponovo smo uzjahali. Progonitelji ubrzo daleko zaostaše, pa smo se nakon

nekog vremena našli sami na ravnici. Ravnici je međutim ubrzo bio kraj. Ispred nas se uzdigoše planine, a i s

obiju strana nam se primakoše brda. I nehotice zaustavimo bez ikakva dogovorakonje.

— Kamo? — upita Muhamed Emin. — Hm! — progunđah. Još nikad u životu nisam bio tako nesiguran kojim smjerom da krenem.

— Razmisli, emire! — reče Amad. — Sad imamo vremena. Neka namkonji malo odahnu.

— Isto bih tako i ja mogao reći da vi razmislite — odgovorih. — Ne znamtačno u kojem se kraju nalazimo, ali smatram da južno od nas leže Nvajzg je,Merva Bejtoš i Dajra. Tim bismo pravcem stigli u Sulejmaniju.

— Onamo nećemo! — prekinu me Muhamed Emin. — Onda se moramo odlučiti za onaj klanac o kojem smo sinoć govorili.

Možemo nastaviti sadašnjim smjerom dok ne stignemo do rijeke Berozije, a ondamoramo njezinim obalama cio dan jahati uz brdo kako bismo iza Bame stigli u

planine. — S time se slažem — reče Muhamed. — Ta nam rijeka pruža i tu prednost što čini granicu između Perzije i

ejaleta, pa prema tome možemo u slučaju potrebe prelaziti s obale na obalu.Pojahali smo dalje prema jugu. Cijela se krajina sve više uspinjala a brda i

doline izmjenjivali su se sa sve većim visinskim razlikama. Kasno poslije podnenađosmo se usred planina, pa se tik prije nego što je za palo sunce obresmo nanekoj osamljenoj, gustom šumom obrasloj visoravni i stigosmo do neke malenekolibe iz čijeg se krova izvijao dim.

— Ovdje netko stanuje, sidi! — dobaci Halef.


35/321

— Svakako čovjek koji nam ne može naškoditi. Pogledat ću ga, a vi dotleostanite ovdje.

Sjahao sam i prišao kućici. Bila je od kamena, a pukotine među kamenjemispunjene mahovinom. K rov je bio sagrađen od višestrukog sloga gustog granja,

a vrata tako niska da je kroz njih jedva dijete moglo uspravno proći. Kad su moji koraci odjeknuli u unutrašnjosti te primitivne zgrade, pojavi sena vratima glava neke životinje koju sam smatrao medvjedom, ali ubrzo me jeglas toga čupavog stvora uvjerio da imam posla s psetom. Zatim se u kolibi čuoštar zvižduk a umjesto te glave pojavi se druga koju također nisam u prvi časmogao tačno prepoznati. Nisam naime vidio ništa osim kose koja uopće nijemogla biti čupavija. zatim posve crni široki nos i dva svjetlucava oka slična oči-ma ljutita čaglja.

— Ivari’l ker — dobro veče! — pozdravih. Odgovorilo mi je dubokorežanje.

— Stanuješ li sam ovdje? Režanje se spusti za još nekoliko tonova.

— Ima li u blizini i drugih kuća? Sad je režanje postalo zaista strašno Mislim da je glas tog stvora dopirao

najmanje do dubokoga c. Onda se pojavi šiljak koplja i koplje se sve više isturi,dok se nije našlo pred mojim prsima.

— Izađi! — zamolih ga uljudno.Zaista, režanje se spustilo još za jednu malu tercu, dakle do kontra a, a

šiljak koplja nanišani ravno u moie grlo. To mi je sad ipak bilo previše. Zgrabiosam dakle koplje i povukao ga. Tajanstveni stanovnik kolibe čvrsto je držao svojeoružje, a budući da mi snagom nije bi

Documents

Karl May - Edicija Istok 3 - Iz Bagdada Do Stambula