SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Bratislav Lučin

JEDAN MODEL HUMANISTIČKE RECEPCIJE KLASIČNE ANTIKE:

IN EPIGRAMMATA PRISCORVM COMMENTARIVS MARKA MARULIĆA

DOKTORSKI RAD

Zagreb, 2011.

UNIVERSITY OF ZAGREB

FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES

Bratislav Lučin

ONE MODEL OF THE HUMANIST RECEPTION OF CLASSICAL ANTIQUITY:

IN EPIGRAMMATA PRISCORVM COMMENTARIVS OF MARKO MARULIĆ

DOCTORAL THESIS

Zagreb, 2011.

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Bratislav Lučin

JEDAN MODEL HUMANISTIČKE RECEPCIJE KLASIČNE ANTIKE:

IN EPIGRAMMATA PRISCORVM COMMENTARIVS MARKA MARULIĆA

DOKTORSKI RAD

Mentor:

Prof. dr. Darko Novaković

Zagreb, 2011.

UNIVERSITY OF ZAGREB

FACULTY OF HUMANITIES AND SOCIAL SCIENCES

Bratislav Lučin

ONE MODEL OF THE HUMANIST RECEPTION OF CLASSICAL ANTIQUITY:

IN EPIGRAMMATA PRISCORVM COMMENTARIVS OF MARKO MARULIĆ

DOCTORAL THESIS

Supervisor:

Prof. Darko Novaković, Ph.D.

Zagreb, 2011.

SAŽETAK

Tema je ovog rada Marulićevo djelo In epigrammata priscorum commentarius (Tumač uz natpise starih). Svrha je rada dvostruka: analizirati recepciju antike u djelu te dati prvo cjelovito i kritički priređeno njegovo izdanje. U uvodnim poglavljima objašnjavaju se pojmovi recepcije i modela; prikazuje se žanrovska povijest Marulićeva djela, jedne od prvih komentiranih zbirki natpisa uopće; opisuju se rukopisi, izdanja i povijest istraživanja; razmatra se vrijeme nastanka i opća struktura djela.

Potraga za izvorima pokazala je da je salonitanske natpise Marulić prepisao s kamenih spomenika u zbirci svojega prijatelja Dmine Papalića, dok je najveći dio rimskih i "vanjskih" natpisa (tj. onih koji nisu rimski) preuzeo iz jedne rukopisne siloge koja se čuva u Ambrozijanskoj knjižnici u Milanu. Iznenađujuće poznavanje antike, koje očituje u komentarima, Marulić temelji manje na antičkim piscima, a kudikamo više na djelima humanističkih auktora, čije je priručnike imao u svojoj knjižnici (Niccolò Perotti, Pomponio Leto, Giovanni Tortelli, Giuniano Maio i dr.). Analiza strukture i sadržaja samih komentara pokazala je znatnu razinu piščeve starinarske kompetencije i razmjerno afirmativan odnos prema poganskom naslijeđu. Posebno se razmatra uvod u salonitanske natpise s opisom Dioklecijanove palače (humanistička laudatio urbis). Naznake afirmativna odnosa prema antici pisac otklanja tek u Peroraciji, u kojoj odlučno potvrđuje svoj kršćanski svjetonazor.

U Prilogu se daje kritičko izdanje djela, priređeno prema autografu, popraćeno kritičkim aparatom i aparatom izvora.

Ključne riječi: Marko Marulić, In epigrammata priscorum commentarius, recepcija antike, humanistička epigrafija, humanistička leksikografija, komentar, laudatio urbis, kritičko izdanje.

 

SUMMARY

The topic of this dissertation is Marulić’s work in Latin In epigrammata priscorum

commentarius (Commentary on inscriptions of the ancients), to date only published in small

part and almost completely unstudied. The purpose of the dissertation is two-fold: to analyse

the reception of antiquity in the work and to give the first complete and critical edition of the

piece. By a combination of circumstances, this work of a national classic and a Humanist of

world renown has never before been printed in its entirety and has thus remained outside the

reach of any serious debate at home and abroad, and as a consequence has not been properly

evaluated.

In Chapter 1, Introductory remarks and principal concepts, the author establishes

two basic models of Humanist reception, modelled on the G. A. Kennedy theory of ancient

rhetoric. In the primary model the focus is upon the ancient sources (and antiquity is the

substance of the reception), while in the secondary it is the work of the Humanist writer that

has the dominant position (here the ancient heritage appears as principle of organisation, or

model for style and genre, and we can consider it a form of reception). Writing In

epigrammata Marulić resorted to the primary model of reception, but in a specific manner: he

chose ancient inscriptions rather than, for example, a work of poetry (as when he comments

on Catullus in the Trogir Codex of Petronius, Paris. lat. 7989) or on mythological material (as

when he writes epigrams and the Dialogus de Hercule). Elsewhere Marulić either adds

abstracts or emendations to the ancient text, starting off from the state as found (commentary

on Catullus) or he will excerpt a large number of texts (in the Repertorium), or poetically

paraphrase a selected text (Ovid’s Metamorphoses in epigrams), or will appropriate the

material by Christian allegoresis (in the Dialogus de Hercule), or by translation into Croatian

(Utiha nesriće – Consolation in Distress); however, here, in the In epigrammata, Marulić

collects and organises "unmodified" primary ancient texts in order to enrich them (and

appropriate them) with his own commentaries.

Chapter 2, Collections of ancient inscriptions up to the time of Marulić, defines the

generic environment in which Marulić’s work appears; it is at once an epigraphic sylloge and

a commentary on an ancient text as well as part of the author’s original oeuvre. As collection

of inscriptions, the work goes on with the fruitful Humanist tradition of collecting and

copying ancient epigraphs, which developed on the Apennine peninsula (Cyriacus of Ancona,

Giovanni Marcanova, Felice Feliciano, Fra Giovanni Giocondo and others), which also had

early representatives on the eastern coast of the Adriatic. As well as those known to date,

 

Petar Cipiko (Petrus Cepio / Cippicus) and Marin Marinčić (Marinus Marincics), perhaps also

Juraj Benja (Georgius Begna) and Marin Rastić (Marinus de Restis), as well of course as

Dmine Papalić (Dominicus Papalis), who was a collector of stone monuments, the author has

referred to a new name, a contemporary of Marulić, Hieronymus Traguriensis (perhaps the

same person as Jerolim Makarelić or Hieronymus Macarellus). After this first phase of

collecting inscriptions and copying them down into larger sylloges, at the turn of the 15th and

16th centuries a new epigraphic genre appeared – the collection of ancient inscriptions with

commentaries. The first and in the time of Marulić as far as we know the only representatives

of this new genre are Benedetto Giovio, Andrea Alciato and Girolamo Bologni. At practically

the same time, Marulić’s Commentary became involved in this kind of innovative generic

environment, and in this sense it can be considered one of the pioneering works of Humanist

epigraphy. It is not very likely that Marulić knew of the works of Giovio or Alciato, but it is

not to be ruled out that he personally knew the third of those mentioned: as the author’s

research has shown, Girolamo Bologni, secretary of Archbishop of Split Lorenzo Zane, was

friendly with Hieronymus Traguriensis and with Hieronymus Spalatensis (perhaps Jerolim

Papalić or Hieronymus Papalis), and read the Historia Salonitana of Thomas the Archdeacon.

Hence it is not without foundation to suppose that Bologni and Marulić might have been

acquainted or at least might have exchanged epigraphs and other information by letters.

Additional confirmation is imparted to this hypothesis by the internal similarities of Bologni’s

work Antiquarius and Marulić’s In epigrammata; a study of the history of Marulić’s

autograph has shown in addition that it is very likely that by the early 16th century it had come

into the possession of the Bologni family in Treviso.

Chapter 3, Manuscripts, editions and history of research, first of all provides a

description and analysis of the autograph O (Bibliotheca Bodleiana, Oxford, MS. Add. A. 25,

olim 28398 [591]) and two complete transcriptions: G (University Library, Glasgow, Hunter

334, U. 8. 2) and V (Biblioteca Marciana, Venice, Lat. XIV. 112 [=4283]). Besides these three

complete manuscripts, there are five partial copies, which contain larger or smaller fragments

of In epigrammata. The author reconstructs the mutual relationships of these manuscripts,

drawing up a stemma codicum, as well as providing new information for the history of the

reception of In epigrammata, particularly as regards its early use. For example, he shows that

Bartolomeo Burchelati of Treviso had as early as 1616 quoted inscriptions from In

epigrammata and referred to Marulić’s commentaries (in the book Commentariorum

memorabilium multiplicis historiae Tarvicinae locuples promptuarium, libris quatuor

distributum); the first fragment of a paratext (with a small selection of inscriptions) was

 

printed by Jacob Spon in 1685 (Miscellanea eruditae antiquitatis) – which means almost a

hundred years before the earliest previously noticed partial edition of Marulić’s text (G. B.

Mittarelli, Bibliotheca codicum manuscriptorum monasterii S. Michaelis Venetiarum, 1779).

Chapter 4, An overview of In epigrammata, firstly gives additional confirmation of

the conclusion already to be found in the literature (Novaković 1997) that the work was

written between 1503 and 1510 and goes on to analyse the motivation for its being written: as

well as the request of his friend and fellow townsman Dmine Papalić, owner of a collection of

stone inscriptions, to whom the work is dedicated, one should not rule out as motive

Marulić’s personal interest in antiquity, most likely prompted by his Humanist education and

his reading of the ancient writers in conjunction with local pride and the closeness of the ruins

of ancient Salona. The viewpoint to be taken to the ancient heritage in this work is determined

by Marulić in the dedication to Dmine Papalić. A detailed analysis, which is carried out in

chapters 7.5 and 7.6 and in chapters 8 and 9, confirms that Marulić did produce everything he

had announced in the dedication. He chose the inscriptions because of the exemplary and

sometimes aesthetic value of the contents; he carefully organised the whole of the work, and

consistently arranged the inscriptions according to the topographic criterion: after the

dedication (section I), comes a collection of Roman (II) and then "foreign" inscriptions (III),

i.e., those that were neither Roman nor from Salona. A kind of foreword is placed in front of

the Salona group (IV), in which there are references to the history of the ancient city, and after

that, a laudatory description of Diocletian’s Palace. After the Salona inscriptions comes the

Peroratio (V), with which the work, according to the original plan, came to a close.

Subsequently a group Salonis postea repertum (VI) was added. It was at first imagined that In

epigrammata should contain 130 inscriptions (II: 36; III: 76; V: 18) but the final number

actually came to 141 (VI: 11).

Marulić discussed the inscriptions according to a set pattern. First, he gave the

designation of the location and the text of the inscription, then his own commentary. In the

commentaries, he aimed at achieving a more or less regular arrangement: first, he gave a

reading of the inscription and expanded the abbreviations; after that, he explained more

difficult places, lesser known words, grammatical features, facts of the ancient world, and

often added some comments of a moralistic nature. In the commentary parts of the text,

nevertheless, a certain unevenness can be observed, which can be explained by the differences

of the primary texts and in general by the lack of uniformity in the Humanist commentary, a

genre that at that time was not yet sufficiently methodologically defined. The scheme is

essentially upset in parts of the text that are directed at the person of the addressee or at local

 

history and topography. Thus the original Salona section (without Salonis postea repertum) is

considerably different from the rest of the work: moralistic commentary appears in it in only

one place, and the antiquarian component is very much uppermost. Marulić, writing In

epigrammata, organises and comments on ancient epigraphic material so that the recipient

(given metonymic embodiment in Dmine Papalić) should be instructed in antiquarian

knowledge, have his attention drawn to the ethical achievements of antiquity, as well as its

errors, particularly in contrast with the Christian worldview, and so as to address encomiums

in two directions – the addressee, for his military virtues and his interests in antiquarianism,

and to the native ground because of the "fame of the paternal ground", the "charm of the

place" and the monumental beauty of the ancient architecture.

The greatest philological challenge in the study of In epigrammata was the search for

primary and secondary sources. In Chapter 5, Sources for the inscriptions, the author has

identified two main sources for Marulić’s epigraphic texts. Firstly, Marulić, judging all in all,

copied the Salona inscriptions directly from the stone originals in the Papalić collection

(today there are still ten stone items from this collection – the tenth original inscription having

been found actually during the course of this research). Secondly, for all the other inscriptions

(from Rome and other different sites in Italy and along the Adriatic coast), Marulić drew the

most from a manuscript sylloge that is today kept in the Ambrosian Library in Milan. The

attention of the present author was drawn to this manuscript by notes of Theodor Mommsen

in CIL III and a study by Liliana Montevecchi (1937). A look at the manuscript itself (Codex

Ambrosianus C. 61 inf.), i.e. into the relevant part of it (ff. 70-86v), confirmed that Marulić

took from it at least 88 epigraphic texts for his groups Romę and Externa. This Ambrosian

booklet (A), later bound into a larger whole, seems to have been written by three hands.

However, the identity of these scribes cannot be determined. It is certain, however, that one of

them copied a number of inscriptions from the Papalić lapidarium in Split, even before

Marulić. In spite of this discovery, we still do not know from which source Marulić drew at

least 17 of the inscriptions from the collections Romę and Externa. It has to be concluded,

therefore, that there was at least one more source. Also unknown is the identity of "some Italic

monk" from whom the Split scholar, as I mentioned, took the 37th inscription in his sylloge

("Cuius ego exemplum ab Italo quodam monaco nuper accepi", In epigrammata 36,5).

Chapter 6, Source of commentaries and paratexts, is devoted to Marulić’s secondary

sources. In epigrammata refers to 35 authors by name, most of them from antiquity; this was

already determined by the autograph’s finder (Novaković 1997). Thus it seemed that the

identification of the quotes, the definition of a list of sources and an analysis of the way in

 

which Marulić used them would be a more or less routine matter. It proved, however, that

from the works of these writers mentioned by name a relatively small amount of information

was derived: for most of Marulić’s commentaries (the expansion of abbreviations, explanation

of the meanings of some of the words, etymology, information about mythology,

governmental and religious antiquities, and so on), they were not the sources. Only an

attentive study of the commentaries themselves, as well as the commentatorial practice of

Marulić’s contemporaries, led the author to a comparison of the commentary part of In

epigrammata with Humanist dictionaries and compendia. These in fact turned out to be

favourite aids of Marulić, from which he drew unsparingly. Thus it was determined that,

besides explicit, Marulić used a number of implicit sources, always unacknowledged.

Particularly important among those belonging to the second group is Niccolò Perotti’s Cornu

copiae, devised as a commentary to the epigrams of Martial, but, in fact, an encyclopaedic

dictionary of Latin (it was identified as Marulić’s source 52 times); after that come the little

treatise of Pomponio Leto De magistratibus. De sacerdotiis. De legibus (28), the dictionaries

of Giovanni Tortelli Commentariorum grammaticorum de orthographia dictionum e Graecis

tractarum libri (17) and Giuniano Maio De priscorum proprietate verborum (12) as well as a

few other similar fifteenth century manuals: Pseudo-Fenestella, De magistratibus

Romanorum: Maffeo Vegio, Vocabula ex iure civili excerpta (De verborum significatione);

the letter of Bartolomeo della Fonte to Francesco Sassetti known under the title of De

ponderibus et mensuris. All, or almost all, of these works are to be found in the list of

Marulić’s books in his will; an additional but for Marulić philology not unimportant gain is

that some of the units from this list have been for the first time identified. It is explained in the

work that this kind of tacit use of contemporary sources is not specific to Marulić; on the

contrary, it is a richly confirmed practice of the Humanists. The procedures of compilation,

summarising and reworking of the initial text, i.e. adjustment of sources to a new context, are

shown in Chapter 6.4, Marulić’s attitude to sources and in Table 6.2.4, Comparison of In

epigrammata with Humanist sources. These procedures are similar to those that we find in

his contemporaries; apart from that, we can find similar types of adaptation elsewhere in

Marulić’s oeuvre, particularly in the Repertorium (cf. Novaković 1998) and in the

commentaries on Catullus (cf. Lučin 2007a).

When the primary and secondary sources were thus identified, it was possible to analyse

their use and in general to study the structure and contents of Marulić’s commentaries. This is

the topic of Chapter 7, Marulić’s commentaries: genre, structure, contents. As for

structure and contents, the author has established that Marulić’s Commentary belongs to the

 

kind of short, succinct commentaries, for it does not aim at any encyclopaedic scope, at long

excurses or a display of the author’s eloquence and learning (rare exceptions to this rule are

the eulogies to Papalić and the homeland, and the rhetorically foregrounded peroration). For

these properties, Marulić’s procedure in his commentaries can be connected with the officia

commentatoris, as put forward in his biblical commentaries by St Jerome.

In spite of the unevennesses and even inconsistencies, in the Commentary it is possible

to identify the tendency to the establishment of a recurring pattern for the commentaries:

speaking in principle, after the epigraphic commentary in the strict sense come philological

comments and explanations of the facts of Roman life, and then moralistic observations.

There is clearly an awareness of the unity of the work and an endeavour to articulate its

components clearly, to orient the reader in the mass of information: this is what the many

metatextual remarks are used for, which on boundaries of major units appear as anaphoric and

cataphoric elements (or "seams"), and elsewhere in the text as "pointers" to more or less

distant places at which there is discussion of a similar topic ("cross-references").

Put in order of frequency, in the first place come epigraphic commentaries in the narrow

sense, i.e. readings of the text of the inscription (determined in 91 inscriptions), after which

there are commentaries on various factual circumstances of the ancient world (78), morality

(66) and philology (42), explanations of motivations for the erection of the monument (32)

and paraphrases (20) and excurses (7). The preponderance of factual over moralist

commentaries relativises the impression put forward in the older literature that in "Marulić the

moral tendency is more urgent than the antiquarian" (Šrepel 1901a: 178); and this is still more

obvious when all the "non-moralistic" comments are taken together. If we observe the work as

a whole, i.e. take into account inscriptions, commentaries and paratexts, it turns out that its

basic intention is twofold: both antiquarian and moralistic, the predominance of this or that

element changing in the varied sections of the texts. Particularly remarkable is the absence of

a moralistic component in the commentaries to the Salona inscriptions, while the peroration,

which has a prominent place in the composition, is filled with rhetorically stylised moral

lessons and exhortations to a life in harmony with the Christian worldview.

As epigraphist, Marulić does not aim at composing a sylloge with as many inscriptions

as possible. Rather, he places the emphasis on selection of material and its classification; he

puts in only pagan inscriptions, in which he is more consistent than most of his

contemporaries (the only exception is inscription no. 120, which is probably due to the

mention made of the Salona Christian community). Selection according to criterion of

stylistic quality as well as topographical distribution of the inscriptions were in his age new

 

epigraphic criteria, found for the first time with Giocondo and Alciato, at the turn of the 15th

and 16th centuries. Like most of his contemporaries, Marulić too does not take care of the line

endings, does not distinguish forged from genuine inscriptions, and expands abbreviations

with mixed success.

Analysis of purely philological aspects of his work has shown a certain interest, and at

least some partial competence in this domain: Marulić introduces implicit and sometimes

even explicit emendations of the texts of inscriptions, comments on the use of the Latin

language of his time in comparison with that of antiquity. But because of his clearly

rudimentary knowledge of Greek, in spite of his efforts and consultation of manuals, there are

failures in the understanding of the meaning of a Greek text and even in transcribing

individual words in the Greek alphabet.

Marulić collects data from the domain of facts about Roman life from explicit and

considerably more from implicit sources; he includes particularly copiously information about

Roman magistrates and military antiquities, which can be connected with the interests and

activity of the addressee, Dmine Papalić, who had many municipal duties in Split, and was

also prominent as a military commander. Marulić sometimes enriches the data from his

reading with personal observations, particularly about local topography and architecture.

Moralising commentaries repeatedly show that the writer valued the moral standards of

antiquity very highly: examples of virtue and glory are brought out, the procedures and

viewpoints of the pagans recorded in the inscriptions are compared with those of the

Christians, after which an ethically acceptable choice is made (not automatically in favour of

Christian examples).

The author has devoted Chapter 8, reception of non-textual antiquity: the Salona

paratext and Chapter 9, Peroration, the attitude towards antiquity, the purpose of the

work, to research into literary amplifications of the collection that at first sight might be

considered extremely non-literary – since it contains non-authorial ancient documents, on the

whole typified and utilitarian. It has already been observed (Stepanić 2007) that Marulić’s

Salona paratext is similar in motif to descriptions of antiquities left by Francesco Petrarca,

Peter Paul Vergerius the Elder and Poggio Bracciolini: Marulić’s laudatio urbis, the laudatory

description of Diocletian’s Palace, is a clear expression of admiration for the ancient

monuments of his native city. As well as the generic context, the author considers the

composition and lexical material of the description of the Palace (particularly the use of

architectural terms), identifying the essential components of the literariness of Marulić’s

 

panegyrical excursus: it is necessary to learn to look and to learn to speak, if we want

properly to recognise what we feel as the values of the native ground.

Indications of a characteristic dichotomy of worldview as to antiquity and Christianity –

the match for which is found in the dichotomy of poetics visible elsewhere in his works,

particularly in the Latin poetry – are firmly put aside in the final paratext of In epigrammata:

here, with a concentration of elevated stylistic features, Marulić extols Christian virtues,

which in every respect surpass the pagan, and the heavenly reward that God bestows is

presented – unlike those transitory earthly rewards spoken of in the ancient inscriptions – as

the only one worthy of Christians’ endeavours, eternal as it is.

Every discussion of the purpose of the work has to start from the dedication: in it

Marulić stated that he wrote In epigrammata at the request of his friend Dmine Papalić, in the

wish to enable him to understand the content of the ancient inscriptions as well as possible. In

addition, Marulić wanted to point out that, with respect to the hierarchy of moral values, the

ancient world erred in raising monuments to earthly fame. In the work it is possible to make

out educational and propaedeutic purposes, inherent to the genre of the commentary.

Marulić’s explanations contain instructions for the reading of inscriptions, data about several

lexical features of Latin, and various facts concerning Roman history, religion, civil and

military administration, etc., all valuable for that time, and thus In epigrammata could be used

as a handy reference work by the reader who at the beginning of the 16th century was

interested in antiquities. But it is not easy to answer the question whether Marulić intended to

publish In epigrammata. At a time when it was already a finished piece of work (cf. the mark

FINIS on f. 63v) he added the section Salonis postea repertum, probably no longer thinking of

the press: this addition was a disturbance to the carefully composed whole, and any possible

later decision to publish would have sought an additional reworking of the whole and a new

fair copy.

The second part of this dissertation, its Appendix, upon which the first, study part, is

inextricably dependent, contains the editio princeps of the Marulić's In epigrammata

priscorum commentarius, prepared on the basis of the autograph from the Bodleian Library

(O). The writing of the autograph has been scrupulously respected in the edition: the parts of

the text written in red ink are reproduced in bold, underlined parts of the text are also

underlined in the edition; texts of the inscriptions are conveyed completely faithfully, without

any interventions, while the authorial paratexts and commentaries are edited in the usual way:

in the writing of capitals and punctuation marks, modern principles are adopted and

abbreviations are expanded without brackets (the only abbreviation that is not expanded is S.

 

for Sanctus). Since the edition is based on Marulić’s autograph, the features of his graphy are

not changed, except in two cases: the so-called i longa is conveyed as an ordinary i, so that

instead of ij the edition has ii; Marulić’s apex on the preposition á is not given, the edition

writing only a. The numeration of the sections (in Roman numerals) and of the inscriptions

and paragraphs (Arabic) is the work of the editor. The edition is equipped with apparatus

criticus and apparatus fontium.

*

In the context of Marulic's oevure, In epigrammata has proved a text that stands out for

its individuality in terms of theme, genre and worldview. In addition, this is a work that, from

its internal characteristics and from its position in the history of the genre, undoubtedly

exceeds the frames of both Marulić and national studies. One of the earliest epigraphic

sylloges accompanied by a commentary in European humanism, In epigrammata certainly

deserves further study, in world as well as in Croatian scholarship.

Key words: Marko Marulić, In epigrammata priscorum commentarius, reception of

classical antiquity, Humanist epigraphy, Humanist lexicography, commentary, laudatio urbis,

critical edition.

(Translated by Graham McMaster)

SADRŽAJ

1. UVODNE NAPOMENE I NASLOVNI POJMOVI 1

1.1. Uvodne napomene 1

1.2. Naslovni pojmovi 3

1.2.1. Recepcija 3

1.2.2. Model 9

2. ZBIRKE ANTIČKIH NATPISA DO MARULIĆEVA DOBA 12

2.1. Zbirke latinskih antičkih natpisa do 15. stoljeća 12

2.2. Zbirke latinskih antičkih natpisa u 15. i početkom 16. stoljeća 15

2.2.1. Humanistička epigrafija na Apeninskom poluotoku 15

2.2.2. Humanistička epigrafija na istočnoj obali Jadrana 24

2.2.3. Humanistička epigrafija u Splitu 34

3. RUKOPISI, IZDANJA I POVIJEST ISTRAŽIVANJA 38

3.1. Rukopisi 38

3.1.1. Rukopisi koji sadrže čitavo djelo 38

3.1.1.1. Marulićev autograf 38

3.1.1.2. Prijepisi 40

3.1.2. Rukopisi koji sadrže izvatke iz djela 42

3.1.3. Rukopisi poznati samo po spomenu 47

3.2. Odnos među rukopisima, stemma codicum 49

3.3. Izdanja i povijest istraživanja 51

4. OPĆI POGLED NA IN EPIGR. 60

4.1. Motivacija za nastanak djela i za izbor primarne građe 60

4.2. Vrijeme nastanka 61

4.3. Opća struktura In epigr. 62

4.4. Opća struktura In epigr. i posveta Dmini Papaliću 66

4.5. Pogled na In epigr. iz perspektive suvremene epigrafike 68

4.5.1. Autentičnost natpisa u Marulićevoj zbirci 68

4.5.2. Vrste natpisa u Marulićevoj zbirci 69

5. IZVORI ZA NATPISE 71

6. IZVORI ZA KOMENTARE I PARATEKSTOVE 88

6.1. Eksplicitni izvori 90

6.2. Implicitni izvori 94

6.3. Priručnici u Marulićevoj knjižnici 103

6.4. Marulićev odnos prema izvorima 110

7. MARULIĆEVI KOMENTARI: ŽANR, STRUKTURA, SADRŽAJ 153

7.1. Komentar kao žanr humanističke recepcije antike 153

7.2. Komentari u Marulićevoj knjižnici 160

7.3. Komentari u Marulićevu opusu 162

7.4. Struktura Marulićevih komentara 165

7.5. Sadržaj Marulićevih komentara 177

7.5.1. Epigrafski komentari u užem smislu 178

7.5.2. Filološki komentari 184

7.5.2.1. In epigr. i grčki jezik 193

7.5.3. Realni komentari 196

7.5.4. Moralistički komentari 202

7.5.4.1. Virtus i gloria 206

7.5.4.2. "Oni" i "mi" 210

7.5.4.3. Ostali moralistički komentari 214

7.5.5. Motivacija za postavljanje spomenika 215

7.5.6. Parafraze 216

7.5.7. Ekskurzi 217

7.6. Opća svojstva Marulićevih komentara 220

8. RECEPCIJA NETEKSTUALNE ANTIKE: SALONITANSKI PARATEKST 223

8.1. Struktura i sadržaj 223

8.2. Žanrovski okoliš 232

8.3. Leksički aspekt opisa Dioklecijanove palače 234

9. PERORACIJA, ODNOS PREMA ANTICI, SVRHA DJELA 243

9.1. Peroracija i Marulićev odnos prema antici 243

9.2. Svrha djela 247

10. ZAKLJUČAK 252

11. BIBLIOGRAFIJA 259

PRILOG:

MARCI MARVLI IN EPIGRAMMATA PRISCORVM COMMENTARIVS 284

Načela ovog izdanja 285

Tekst 285

Kritički aparat i aparat izvora 286

Kratice izvora 286

Rukopis 286

Tiskana djela 286

Napomene o bilješkama uz natpise 288

Napomene o bilješkama uz komentare 288

Magistratus 289

I. M. Maruli ad Dominicum Papalem In epigrammata priscorum

commentarius 290

II. Romę 292

III. Externa 322

IV. Salonis 376

V. Peroratio 396

VI. Salonis postea repertum 397

Životopis auktora 408

Popis važnijih objavljenih radova 409

1

1. UVODNE NAPOMENE I NASLOVNI POJMOVI

1.1. Uvodne napomene

Tema je ovog rada Marulićevo dosad samo manjim dijelom objavljeno i gotovo posve

neproučeno djelo na latinskom jeziku In epigrammata priscorum commentarius (Tumač uz

natpise starih). Svrha je rada dvostruka: analizirati recepciju antike u tom djelu te dati prvo

cjelovito i kritički priređeno njegovo izdanje.

U opusu splitskoga humanista In epigr. zauzima osobito mjesto. Donekle anticipirajući

rezultate istraživanja koji će se ovdje iznijeti, možemo ustvrditi da je ta osobitost trostruka: u

sadržajnom pogledu djelo u potpunosti tematizira antičku baštinu; u svjetonazornom pogledu,

pisac tu baštinu niti ostentativno odbacuje, niti se prema njoj odnosi sa zazorom, niti pokazuje

kako kršćani beziznimno, uvijek i u svemu nadmašuju pogane; napokon, u žanrovskom

pogledu jedino In epigr. u punom smislu pripada eminentno humanističkoj vrsti komentara

antičkog teksta.

Za sve bi se rečeno mogle naći donekle slične pojave u drugim Marulićevim djelima, no

pobliži pogled pokazat će kako su te sličnosti samo površinske i djelomične, te još više ističu

osobit status tumača uz natpise. Kad je riječ o sadržaju, za niz mladenačkih mitoloških

epigrama (LS 1-63) jasno je, dakako, da tematiziraju pogansku antiku, ali oni to čine u

minijaturi (posrijedi su kratki tekstovi: svaki epigram sastoji se od jednog elegijskog distiha;

posljednji ih ima dva) i u svrhu školske vježbe.1 Dialogus de Hercule opširnije opisuje djela

egzemplarnoga mitološkog heroja; no već drugi dio naslova, a Christicolis superato, ukazuje

na bitnu razliku: dijalog je napisan da bi antika bila nadmašena; k tomu, veći dio teksta

zauzima kršćanska alegoreza mitološke građe, sam lik Herkula izabran je zbog toga što je on,

na neki način, figura Christi, a bitni je poetološki zaključak dijaloga kako je glede spoznajne

vrijednosti pjesništvo nedvojbeno inferiorno teologiji.2

Što se tiče Marulićeva svjetonazorskog odbacivanja antičke baštine, odnosno

iskazivanja zazora prema njoj, to je dobro poznata i u literaturi višekratno isticana činjenica.3

Dovoljno je ovdje podsjetiti na najizrazitije takvo mjesto, posvetu Institucije, u kojoj je

1 Usp. Novaković 1997: 18, 21-22; Novaković 1999a: 263; Novaković 2005: 58. 2 Podrobnije o tome usp. u: Lučin 1993 (s odnosnom literaturom); Novaković 2005: 53. 3 Usp. Šrepel 1901a: 165; 172-173; Lozovina 1936: 63-64; Glavičić 1986: XLVIII; Novaković

2005: 52.

2

iznesen "programatski otklon od Grka i Rimljana".4 S druge strane, dobro je poznato da u

Marulićevu opusu postoji neprikriveno nesuglasje u odnosu prema antici: uz ponovljene

deklarativno isključive stavove naći ćemo mjesta na kojima se zagovara i prakticira

afirmativan odnos prema antičkom naslijeđu (najpoznatiji je primjeri deklarativne afirmacije

mladenačko pismo Jurju Šižgoriću, a najuočljivija praktična primjena zacijelo je ona u

latinskim stihovima). Takvo dvojstvo razvidno je i u popisu Marulićeve knjižnice te u izričitu

zalaganju (u pismu Marku Prodiću) za ostvarivanje dvostrukog pedagoškog cilja:

bogobojazna, kršćanskog odgoja, ali ujedno obrazovanja u skladu s novim, humanističkim

pogledima.5 Ipak, opsegom i raznovrsnošću antičkih referencija te afirmativnih svjetonazornih

stavova u odnosu na antiku In epigr. – kao što ćemo vidjeti – zadržava poseban status u

cjelokupnoj Marulićevoj ostavštini.

Ostaje kazati nekoliko riječi o jedinstvenosti žanrovskoga statusa In epigr. U dostupnu

Marulićevu opusu u komentare se mogu ubrojiti marginalne zabilješke uz Katulove pjesme (u

trogirskom kodeksu Petronija), Tropologica Dauidiadis expositio i dio rubnih objašnjenja uz

Juditu. No u drugom i trećem slučaju riječ je o komentaru vlastitoga teksta, pri čemu Tropol.

sadrži specifično, kršćanskoalegorijsko tumačenje, a objašnjenja u Juditi samo se u nekim

dijelovima mogu smatrati komentarima; bilješke pak uz Katula nisu zamišljene kao

samostalno djelo, pa nemaju diskurzivan način izlaganja ni formalnostrukturna obilježja

autonomnog teksta; provedene su parcijalno i nedosljedno, k tomu s izrazitim osloncem na

samo jedan predložak, komentar Paladija Fuska.6

4 Usp. Inst I, 278-280 (= Reuerendo in Christo patri Hieronymo Cippico) Formulacija je

Novakovićeva (2005: 52). Osobito su dojmljiva dva mjesta na kojima se "s krajnjom [se] gadljivošću

spominju discipline ponikle u antici, poput pjesništva, govorništva, filozofije" (Novaković, ibid.): Ev I,

638-640 (= 3,7), Ev II, 744-755 (= 7,33). Podsjećamo, bez pretenzije za iscrpnošću, na još neka mjesta

u Marulićevu opusu na kojima se baština poganske antike izrijekom odbacuje: Dav 1,240-251; De

hum, 674; Ev I, 424 (= 1,1); Ev I, 447 (= 1,9); Ev I, 501 (= 1,24); Ev I, 528 (= 2,4); Ev II, 609-610 (=

6,11); Inst I, 418-419 (= 2,5); Inst III, 582 (= 6,13); Inst III, 615 (= 6,15); LMD I, 112 (= Hercul.);

LMD I, 127 (= Hercul.). 5 Usp. Novaković 2005: 52-56, gdje je opširno objašnjeno i kontekstualizirano poetičko

dvojstvo u Marulićevim latinskim stihovima, ali i šire prikazana svjetonazorna dihotomija

karakteristična za humanizam. Za pismo Prodiću usp. Lučin 1995 (os. str. 106-107). 6 O ovim temama usp. u pogl. 7.3. Komentari u Marulićevu opusu.

3

1.2. Naslovni pojmovi

Iako se na prvi pogled čine samorazumljivi, neki izrazi upotrijebljeni u naslovu ove

studije ipak zaslužuju potanji osvrt i tumačenje, jer u specifičnu kontekstu imaju i specifično

značenje. Za pojmove "humanistički" i "klasična antika" na ovom mjestu nije potrebno davati

potanja obrazloženja.7 No termini "recepcija" i "model" zahtijevaju da se njima malo pobliže

pozabavimo iz perspektive njihove uporabe u ovom radu.

1.2.1. Recepcija

Recepcijske studije jedno su od dinamičnijih područja znanosti o književnosti u

posljednjih četrdesetak godina. Dok blisko, dijelom i podudarno proučavanje onog što se na

njemačkom naziva Nachleben u središte pozornosti postavlja temu iz prošlosti ("ono što se

prima") i jednosmjeran proces od primanoga prema primatelju – pa su ključne riječi takva

pogleda "tradicija", "naslijeđe", "utjecaj" starijeg auktora na novije čitatelje, odnosno auktore

– dotle se terminom recepcija naglašava uloga recipijenta, pri čemu se njegov odnos prema

recipiranomu poima kao dvosmjeran proces, kao dijalog starog i novog.8 Iako u raspravama o

humanističkoj recepciji pojam "naslijeđe" i dalje zauzima velik dio terminološkog polja,9 ipak

novi termin upozorava na znatno promijenjenu perspektivu: zadatak je suvremenoga

proučavatelja recepcije da uoči koju građu kasniji čitatelj recipira i da shvati način na koji on

ovladava razumijevanjem starijega teksta; drugim riječima: kakvi su njegovi postupci izbora,

prilagodbe, preoblike i ponovne uporabe recipirane građe, kakvo značenje ona zadobiva u

novom kontekstu i koja je svrha toga postupka, a također i u kojem se kulturnom i

7 Iz goleme literature o humanizmu izdvajamo ovdje samo sintetski članak "Humanismus. I.

Renaissance" u DNP: 14: 540-554 te utjecajnu definiciju i prikaz u: Kristeller 1979. U domaćoj

literaturi usp. Novaković 1994: 55-71, Lučin 2009. Povijest drugog termina pregledno je prikazana u

članku "Antike" u DNP: 13: 135-138. 8 Usp. Martindale 2007: 298. 9 Zanimljivo je zapaziti kako se naslov Buckove knjige (1980), koji u izvorniku glasi Die

Rezeption der Antike in den romanischen Literaturen der Renaissance (objavljeno 1976), u

talijanskom prijevodu pojavljuje kao L'eredità classica nelle letterature neolatine del Rinascimento.

4

društvenom okruženju recepcijski čin odvija.10 Čitatelj, odnosno novi auktor, nije tek pasivan

primatelj, nego aktivan čimbenik.

Valja napomenuti da u ovakvu gledanju "estetika recepcije" i "estetički odgovor"11

čitatelja nemaju, ili ne moraju imati presudnu ulogu; našem području zanimanja bliža je

odrednica "povijest recepcije". Kad je pak riječ o humanističkoj recepciji antike, područja što

ih pokrivaju spomenuti termini (kao i "intertekstualnost"), daju se obuhvatiti dobro poznatim

postupcima imitatio i aemulatio.12 Treba pri tom podsjetiti da je i način čitanja u humanizmu

bio znatno drugačiji od našega, pa James Hankins u svojoj utjecajnoj knjizi razlikuje pet

tipova čitanja u 15. st.: meditativno, doktrinarno, skolastičko, imitativno i alegorizirajuće.13 Za

humaniste osobito je karakteristično imitativno čitanje: antički se auktori proučavaju –

upozorava Hankins pozivajući se na Brunijevu raspravu De studiis et literis – ne samo zato da

bi se stekla rerum scientia (učenost) nego i literarum peritia (rječitost). No bit je imitativnog

čitanja "etička kritika" antike, preuzeta od Isokrata, Cicerona i Kvintilijana. Ova pak nastoji

prenijeti ethos, tj. sustav vrijednosti obrazovanih slojeva, i to putem odabranoga kanona

tekstova koji, kako se smatra, te vrijednosti sadrže i koji se onda uspostavljaju kao uzori za

imitaciju. Dobra i loša djela u tim tekstovima jesu exempla kako u pohvalnomu tako i u

pokudnom smislu; svrha je obrazovnog procesa da se učenik (ili čitatelj uopće) potakne na

dobro a odvrati od zla, i to uz pomoć ugleda i rječitosti što ih posjeduju auctores.14

I sam pojam Rezeption nastao je prije Jaussove15 utjecajne teorije o estetici recepcije:

kako upozorava August Buck, u humanističkoj recepciji klasične antike ključan je element

auktoritet antike u očima recipijenta, a termin recepcija u takvu je smislu izvorno uporabljen u

kontekstu rimskoga prava:

Il procedimento è noto nella letteratura giuridica sotto la denominazione di Rezeption.

Per la Rezeption del diritto romano: P. Koschaker, Europa und das römische Recht,

10 Usp. Buck 1980: 10-11; Haig Gaisser 2002: 390-391, 398-399; Hardwick 2003: 2-4;

Martindale 2007: 301. 11 Termini, dakako, potječu od Jaussa i Isera respective (usp. Holub 1984: 53-106) 12 Za teoriju recepcije i klasične studije usp. Nauta 1994; Schmidt 2000: 97-102. O pojmu i

oblicima humanističke recepcije antike vrlo instruktivno piše: Fera 1999. 13 Usp. Hankins 1990: I: 19-26. 14 Usp. Hankins 1990: I: 22. 15 Usp. Jauss 1978; Holub 1984: 53-82.

5

München – Berlin 1947, 41967. La Rezeption di un sistema giuridico implica, secondo

Koschaker, il riconoscimento ad esso del carattere di 'autorità'. Per la cultura classica

vale la medesima condizione: la sua Rezeption presuppone l'accettazione del suo

carattere di autorità.16

Iz tog položaja auktoriteta – a to znači i uzornosti – proizlaze bitni sadržaji, oblici i

načini humanističke recepcije antike, tj. sve ono što možemo skraćeno opisati kao "način

postupanja" s antičkom baštinom; ovdje ćemo te "načine postupanja" ponešto anticipatorno

nazvati "modelima recepcije".17

U humanističkoj recepciji klasične antike moguće je razlikovati dva osnovna modela.

Prvi je onaj u kojem je težište na antičkim izvorima, tj. na prikupljanju antičke građe i njezinu

podvrgavanju određenim postupcima (potraga za rukopisima i njihovo prepisivanje,

sastavljanje zbirki tekstova ili njihovih izvadaka, kritika teksta i njegovo izdavanje,

komentiranje i prevođenje). Pri tom antička građa ostaje primarnim polazištem i sastavnicom,

pa se može reći da je antika tu zapravo supstancija recepcije.18 U drugom modelu dominantan

položaj ima djelo humanističkoga pisca, u kojem se antička baština pojavljuje kao

organizacijski princip, generički ili stilski uzor, dok samo to djelo tematski može, ali ne mora

biti vezano za antički svijet. U ovom drugom modelu antika se pojavljuje pretežito kao forma

recepcije. Po uzoru na čuvenu Kennedyjevu podjelu na primarnu i sekundarnu retoriku,19 prvi

model mogli bismo nazvati primarnom, a drugi sekundarnom recepcijom.20 16 Buck 1980: 11 (bilj. 12). 17 Za opširnije objašnjenje onoga što nazivamo modelom recepcije, osobito u kontekstu ovoga

rada, vidi objašnjenje u nastavku teksta; usp. i pogl. 7.1. Komentar kao žanr humanističke recepcije

klasične antike. 18 Ove postupke opisuje Kristeller 1988a: 5-10. On nigdje ne spominje recepciju, nego

djelatnost humanista opisuje izrazima "interest in Roman antiquity" (5), "the study of Roman

antiquity" (6), "an important activity of the humanists" (7), "another important contribution by the

humanists to classical studies" (8) i sl. No posrijedi su upravo oblici primarne recepcije. 19 Primarnost kod Kennedya označuje logički prvotnu funkciju retorike – uvjeravanje, ali i

povijesno prvotni oblik njezina pojavljivanja – javni iskaz u nekoj osobitoj prilici. Primarna je

retorika, dakle, umijeće usmenoga uvjeravanja u društvenoj situaciji. U najstrožem smislu ne postoji

primarnoretorički tekst, ali se, dakako, svaki primarnoretorički iskaz može pojaviti i u pismenom

obliku, pri čemu se njegov retorički status ne mijenja: tekst kao pismeni oblik govornoga čina i dalje

pripada primarnoj retorici. Sekundarna pak retorika obuhvaća sva retorička sredstva i tehnike što su

6

Ovakvo razlikovanje omogućuje nam da i u Marulićevu opusu s obzirom na recepciju

klasične antike razlikujemo dvije skupine djela: u onu s primarnom recepcijom pripadaju

marginalije uz Katulove pjesme, In epigr. i Repert. Ovamo pripadaju i Marulićevi tekstovi

koji parafraziraju antička djela odnosno tematiziraju antički mit: već spomenuti mitološki

epigrami (sažete parafraze dijelova Ovidijevih Metamorfoza) i Hercul. (kršćanskoalegorijsko

tumačenje mita o antičkom heroju). U drugu skupinu, onu sa sekundarnom recepcijom,

svrstavaju se djela koja ne tematiziraju antiku, ali na makrostrukturnoj i mikrostrukturnoj

razini očituju ugledanje na antičke uzore (a kadšto se na njih i manje ili više eksplicitno

pozivaju).21 Ne pretendirajući na potpunost pregleda (koji bi sâm lako mogao dosegnuti opseg

zasebne knjige) podsjećamo samo na najizrazitije primjere sekundarne skupine. U Juditi pisac

preuzima generičke značajke i retoričko ustrojstvo antičkog epa, a u posveti izjavljuje da ju je

stvarao "po zakonu starih poet", tj. u skladu s poetičkom načelima rimskih epika.22 Slični se

recepcijski elementi mogu utvrditi i u Davidijadi, te (u manjoj mjeri i na kudikamo manjem

tekstnom prostoru) u Suzani, samo što su u njima usvojeni bez poetoloških izjava o uzorima.

U Instituciji pak otkriva se formalna matrica Valerija Maksima, na kojeg Marulić aludira na

samom početku djela:23 s druge pak strane tek je pozorna analiza uočila utjecaj antičke

povezane s primarnom retorikom kada se ne rabe u svrhu usmenog iskaza. U sekundarnoj retorici

ishodišna točka više nije govorni čin, nego tekst. Sekundarnu retoriku najčešće uočavamo kao pojavu

tropa i figura u književnom djelu, ali ona djeluje i na razini invencije i dispozicije; osim toga, može se

pojaviti u svakom tekstu (ne nužno književnom). Usp. Kennedy 1999: 2-3. 20 Ovakva podjela nije iznesena nigdje u dostupnoj nam literaturi; na nju nas je potaknula

razdioba građe koju je proveo Buck (1980) u svojoj knjizi, ali također i uvid u razne humanističke

tekstove, kao i u raznovrsnu literaturu kojom smo se služili u radu. Prvo poglavlje Buckove knjige,

"Le fonti della tradizione", s potpoglavljima "1. I monumenti", "2. Le fonti scritte" (tj. rukopisi,

izdanja, knjižnice), "3. Critica del testo e commenti", "4. Traduzioni", "5. Compilazioni", uglavnom se

podudara s onim što nazivamo primarnom recepcijom; ostala poglavlja njegove knjige, "La filosofia",

"La storiografia", "La poesia" (s pododjeljcima "1. Poesia e rettorica"; "2. I classici"; "3. Mitologia")

obuhvaćaju, iako samo donekle, ono što nazivamo sekundarnom recepcijom. 21 Izvan ove podjele ostaju djela u kojima nema nikakva bitnog ili uočljivog dodira s antičkom

kulturom; najuočljiviji su primjer neke hrvatske pjesme nabožne tematike. 22 Najobuhvatnije o tome piše Fališevac 1995. Usp. i Cerovac 1937: 407-412; Skok 1950: 216-

233; Šrepel 1901a: 196-197; Tomasović 1999: 193-207. 23 Quod fecere quidam historias euoluendo gentilium, idem tentare mihi uenit in mentem uitas

lectitanti sanctorum, ut scilicet inde exempla traherem uirtutum imitandaque proponerem iis, qui et

7

biografske tradicije na Starozavjetne ličnosti. Dakako, mnoštvo recepcijskih signala može se

zapaziti na mikrostrukturnoj razini spomenutih, ali i mnogih drugih djela, osobito latinskih.

Ovamo pripadaju podsjećanja na antičke realije, retoričko-stilski ukrasi, eksplicitni i

implicitni citati, verbalni odjeci i versifikacijske formule (najčešće: heksametarske klauzule) i

sl.24

Negdje između ovih dviju recepcijskih skupina mogli bi se svrstati slobodni prijevodi,

odnosno adaptacije antičkih ili pseudo-antičkih predložaka (Stumačen'je Kata, Utiha nesriće):

ukoliko ih je Marulić doživljavao kao antičke, poganske,25 utoliko je antika tu supstancija

recepcije; no tijekom prijenosa u drugi jezik on je predložak podvrgnuo ne samo formalnim

ipsi sancti esse percupiunt, cum pręsertim natura comparatum sit, ut humanus animus ad duriora

subeunda negocia magis moueatur exemplo quam institutione atque pręceptis. (Inst I, 277 =

Reuerendo in Christo patri Hieronymo Cippico) 24 Za antičke realije i citate korisno je konzultirati Glavičićeve bilješke u izdanjima latinskih

djela u nizu Marci Maruli Opera omnia (osobito Dav, Ev, Inst); za Dauid. usp. napose Glavičić

1974/75: 113-118; za reminiscencije iz rimskih pjesnika u Dauid. usp. Schwarz 1965; Gortan 1974:

XIV; za antičku mitologiju u istom djelu usp. Gortan 1953; za antiku općenito u Dauid. usp. Gortan

1975; za generički identitet i narativnu tehniku latinskog epa usp. Zlatar 1991: 23-29. Za utjecaj

Valerija Maksima na ustroj Instit. usp. Novaković 1987; za nekoliko primjera neočekivanih verbalnih

odjeka iz klasika u Instit. usp. Novaković 1997: 11 (bilj. 22). Za utjecaj antičke biografske tradicije na

Vir. ill. usp. Novaković 1991. Za više nego obilne odjeke iz rimskih pjesnika u glasgowskim

stihovima usp. Novakovićeve komentare i Index locorum u Marulić 1999: 123-217; 236-251; za

rimske pjesnike u latinskom prepjevu Dantea usp. Malinar 1983; za istovrsne reminiscencije u

prepjevu Petrarkine Vergine bella usp. Lučin 2006b (os. str. 289-291). Za Suzanu usp. Cerovac 1937:

412-414. Brojne reminiscencije iz rimskih povjesnika nedavno je u Regum gesta identificirao Neven

Jovanović; usp. Jovanović s. a. (rukopis); zahvaljujem kolegi Nevenu Jovanoviću što mi je dopustio

navođenje ovog teksta prije njegova izlaska iz tiska. Primjeri bi se mogli umnažati. 25 Što se tiče Disticha, o tome bismo mogli pouzdano suditi kad bismo točno znali kako je

izgledao tekst Marulićeva predloška; lako je naime moguće da je u rukama imao latinsku verziju u

kojoj su poganski elementi već bili znatno ublaženi; za takve preradbe, po kojima je tekst "zadobio

neki monoteistično-humanitarni karakter", usp. Maixner 1885: 85-89 (cit. na str. 89). Što se tiče Utihe,

s više pouzdanja možemo pretpostaviti da je Splićanin smatrao (zajedno sa svojim suvremenicima)

kako je De remediis fortuitorum djelo rimskoga stoičkog filozofa Seneke Mlađega; danas je to djelo

"tiho uklonjeno iz kanona Senekinih spisa" (Jovanović 2002: 415).

8

(dijelom i sadržajnim) preinakama nego je ga je u znatnoj mjeri ideološki adaptirao kako bi ga

uklopio u kršćanski svjetonazor.26

Vratimo li se sada skupini djela s primarnom recepcijom, postat će još jasnije da se

važnost spomenutih triju tekstova za cjelovitu sliku Marulića kao renesansnoga humanista

teško može prenaglasiti. Značajke Repert. kao zbirke (mahom adaptiranih) izvadaka pretežito

iz antičkih auktora te iz Biblije, ranokršćanskih i nekih humanističkih pisaca, opisane su u

nekoliko studija, od kojih je najtemeljitija Novakovićeva;27 no u marulićevskoj filologiji tek

treba poduzeti proučavanje tog djela u generičkom kontekstu "priručnikâ općih mjesta"

("commonplace books"28), utvrđivanje uloge ekscerpata unesenih u Repert. u nastanku

Marulićevih vlastitih djela te podrobna analiza djela kao prvorazredna svjedočanstva o

čitateljskim i intelektualnim interesima njegova tvorca. Već i puki popis imena pokazuje kako

u Marulićevoj čitateljskoj optici i ekscerptorskoj praksi antičke teme i auktori zauzimaju

neočekivano značajno mjesto:

Dok nam množina natuknica otkriva na što je Marulić kao čitalac posebno obraćao

pažnju, Index auctorum pokazuje nam koji su pisci tvorili čvrstu jezgru njegove lektire,

koje je tekstove držao najdostojnijim ekscerpiranja. U tom nizu od četrdesetak redaka

zatječemo prirodnoznanstvenike (Plinije Stariji), geografe (Strabon, Pomponije Mela),

povjesničare (Kornelije Nepot /u Marulića pod imenom Emilije Prob/, Valerije Maksim,

Pseudo-Plinije, Dionizije Halikarnašanin, Kurcije Ruf, Polibije, Tukidid, Josip Flavije,

Herodot), teoretičare i praktičare govorništva (Ciceron, Pseudo–Kvintilijan), epske

pjesnike (Ovidije, Vergilije), filozofe (Seneka, Platon, Pseudo-Aristotel, Aleksandar iz

Afrodizijade, Diogen iz Laerte), biografe (Plutarh), antikvare (Aulo Gelije), mitografe

(Higin), epistolografe (Horacije i tzv. Falaris), crkvene oce (Jeronim, Laktancije,

Tertulijan, Augustin, Euzebije, Origen, Bazilije Veliki), Bibliju Staroga i Novoga

zavjeta.29

26 Za Stumačen'je Kata usp. Maixner 1885: 93-114; Malinar 1988; za Utihu nesriće usp.

Jovanović 2002 (os. str. 423-424). 27 Usp. Glavičić 1998; Novaković 1998; Šimundža 1998. 28 Za termin, žanr i povijesni prikaz usp. Moss 1996. 29 Novaković 1998: 10.

9

Razmjerno nedavno otkriće Marulićevih intervencije u trogirskom kodeksu Petronija

(Codex Parisiensis lat. 7989 olim Traguriensis) pokazalo se iznimno važnim za cjelovitiju

ocjenu humanističkoga profila splitskog auktora, a njihova raščlamba – koliko god još uvijek

nepotpuna – znatno je dopunila i izmijenila našu percepciju Marulićeva odnosa prema

antičkom naslijeđu; osim toga, marginalije u trogirskom kodeksu pokazuju nam splitskog

pisca u eminentno humanističkoj ulozi tekstološki osviještena recipijenta jednog teksta iz

klasične antike.30 No koliko god podatci o Marulićevoj ruci na glasovitom cod. lat. 7989

pariške Nacionalne knjižnice značili nesvakidašnji dobitak, koji kudikamo prelazi granice

marulićevske filologije, valja ipak reći (ovdje nužno anticipirajući) da komentar uz antičke

natpise opsegom, složenošću i auktorskim udjelom kudikamo nadilazi sve intervencije u

trogirskom kodeksu, pa i marginalije uz Katula. K tomu, In epigr. se otkriva kao tekst koji po

svojem položaju u generičkoj povijesti i po unutarnjim svojstvima nedvojbeno nadmašuje i

marulološke i nacionalne okvire.

1.2.2. Model

Kao što se već moglo razaznati iz prethodnih rečenica, pod modelom recepcije ovdje se

podrazumijeva složen, ali u sebi ponajvećma dosljedan i osviješten niz postupaka kojima se

humanistički auktor služi u svojem tematiziranju, razumijevanju, posvajanju, uporabi –

ukratko: recepciji – antičke baštine. Model dakle obuhvaća i proces uspostave strukture i

samu strukturu djela (a struktura se definira kao "skup kojemu su dijelovi povezani odnosima

ovisnosti").31

Potanja raščlamba modela recepcije ostvarenog u In epigr. pokazuje da se njegove

osobitosti očituju u sljedećem:

30 Usp. Lučin 2005a; Lučin 2006a; Lučin 2007a. 31 Polazište je ovakvoj uporabi riječi "model" njezina definicija u Webster's Online Dictionary

(http://www.websters-dictionary-online.org/ [15. VII. 2010]): "Model: Noun. 1. A hypothetical

description of a complex entity or process." (Napominjem da se riječ "model" sama ili u sklopu

sintagme "model recepcije" pojavljuje, bez dodatnih objašnjenja, u nizu novijih tekstova s područja

recepcijskih studija; usp. npr. Axer i Tomaszuk 2007: 132; Martindale i Thomas 2006: 4, 5, 41, 69, 83,

105, 205 itd.). Definicija strukture preuzeta je iz HER-a.

10

1. Ekspliciranje vlastitih motiva i načela rada

2. Izbor i raspored primarnog teksta:

a) antički natpisi

b) kriteriji izbora među natpisima (egzemplarna vrijednost sadržaja; stilske

odlike izraza)

c) raspoređivanje natpisa prema topografskom kriteriju

3. Način komentiranja primarne građe:

a) izbor izvora za komentare i način njihove uporabe

b) nastojanje da se komentari strukturiraju prema rekurentnom obrascu

4. Višestruka svrha djela:

a) epigrafičarska i starinarska32: omogućiti ispravno čitanje natpisa i

razumijevanje njegova sadržaja, što uključuje razrješenje kratica,

filološka objašnjenja i tumačenje raznovrsnih realija

b) moralistička: natpisi kao exempla virtutum et vitiorum

c) elogijska: proslavljanje zavičaja i njegovih antičkih korijena; pohvala

naslovljenika

d) pedagoška: implicite prisutna u 4. a) i b), pa i c).

Svoj model recepcije Marulić najvećim dijelom opisuje već u posveti Dmini Papaliću

(In epigr. I,1-5), koja sama po sebi ispunja t. 1. u našem shematskom prikazu modela. U

posveti nalazimo najavu i objašnjenje većine ostalih elemenata:33

2. a): Quum tu […], Dominice charissime, multa me de litteris inscriptionibusque in

marmore olim insculptis rogares et a me, quę tunc occurrebant, audires, nondum

contentus petisti insuper, ut eadem illa in papyro plenius descripta tibi traderem.

32 Dobro je već ovdje, na početku, upozoriti na temeljnu studiju o starinarstvu: Momigliano

1950. U njoj se daje povijesni pregled antikvarskih istraživanja i važna definicija pojma "starinar":

"But the notion of the 'antiquarius' as a lover, collector and student of ancient traditions and remains –

though not a historian – is one of the most typical concepts of fifteenth- and sixteenth-century

humanism." (Momigliano 1950: 290). Za noviji pregled usp. "Altertumskunde (Humanismus bis

1800)" u DNP: 13: 86-101. 33 Usp. i pogl. 4.4. Opća struktura In epigr. i posveta Dmini Papaliću.

11

Quanquam ea res quidem quum ingenii tum doctrinę meę uiribus impar uidebatur, […]

suscepi tamen me, quod postulabas, facturum. (I,1)

2. b): Deligere igitur pauca de multis curabo, quę magis memoratu digna uidebuntur.

Plurima quippe ab aliis exscripta uidi, in quibus Latinę orationis uenustas desiderabatur,

[…]. Mihi itaque propositum est non nisi probata exquisitaque decerpere […]. (I,2)

2. c): Libet autem ab iis exordiri quę Romę reperiuntur, ut a pręcipuis incipiendo

auspicatius cętera subsequantur. (I,5)

3. b): Iam primum, ne te lateat ista ueterum epigrammata, quę a me reponentur, quo

locorum adhuc extent, loci prius nomen referetur, deinde succedent inscriptiones

inscriptionumque interpretamenta, non fortasse qualia debent, at certe qualia debere

credimus. (I,5)

4. a): Mutilata uerba singularesque litterę quid designent, ostendere conabor. Quicquid

pręterea magis aperta expositione indigebit, prout potero, planum faciam [...]. (I,2)

4. b): Tu uero inter legendum attendas uelim, prisci illi uiri, qui uana idola adhuc, non

Deum uerum colebant, quanti fecere uel animi uel corporis uirtutem. […] Scias tamen

id illis proculdubio fuisse gloriosum qui non glorię, sed uirtuti studebant, hoc est quibus

curę erat probos, modestos, constantes, pudicos, simplices, iustos, ex omni parte

perfectos consumatosque esse magis quam uideri. (I,4)

Dakako, nabrojene sastavnice možemo valjano uočiti, i njihovu ulogu u ostvarivanju

modela razumjeti, tek pozornom analizom čitava djela, pa je to i poglavita svrha ovoga rada.

No budući da je In epigr. po žanrovskom određenju komentirana zbirka antičkih natpisa, bit

će korisno da se prije pristupa analitičkom poslu ocrta vertikalni i horizontalni žanrovski

okoliš u kojem se djelo pojavljuje.

12

2. ZBIRKE ANTIČKIH NATPISA DO MARULIĆEVA DOBA

2.1. Zbirke latinskih antičkih natpisa do 15. stoljeća

Iako natpisi čine iznimno važan dio antičke (osobito rimske) javne i osobne pisane

komunikacije – tako da je grčko-rimski svijet nazvan "epigrafskom civilizacijom"1 – nisu

poznate epigrafske zbirke koje bi potjecale od antičkih auktora.2 Dakako, mnogi grčki i rimski

pisci u svojim djelima citiraju natpise, ali uvijek pojedinačno, bez namjere da ih okupe u

nizove. U rimskoj književnosti takvi se navodi najčešće nalaze u starinara i gramatičara te u

povjesničara i govornika.3

Prvo nastojanje da se na jednom mjestu zabilježi veći broj natpisa susreće se u opisima

grada Rima iz konstantinovskoga doba te, nešto kasnije, u putnim zabilješkama hodočasnika i

u priručnicima ("vodičima") za one koji pohode sveta mjesta, osobito grad Rim. Najstariji

rukopis koji možemo smatrati epigrafskom zbirkom u užem smislu dio je jednoga takva

itinerera: to je tzv. rukopis iz Einsiedelna, sastavljen u 8. ili 9. st.4 Kao što će to često biti u

kasnijim silogama, natpisi u einsiedelnskoj zbirci nisu preuzeti s kamenih izvornika, nego iz

drugih prijepisa. Jezgra je zbirke nastala vjerojatno već u 5. ili 6. st., a po svoj je prilici djelo

kakva gramatičara. Sadrži osamdesetak natpisa, pretežito rimskih (i nekoliko iz Pavije), kako

klasičnih tako i kršćanskih. I drugi hodočasnički itinereri iz karolinškoga doba citiraju natpise,

uglavnom one na kršćanskim nadgrobnim spomenicima ili znamenitim crkvama; kada se pak

govori o poganskim građevinama (pa i o natpisima na njima) motivi prepisivača nisu bili ni

1 Usp. Calabi Limentani 41991: 24-25; naziv "la civilisation de l'épigraphie" potječe od Louisa

Roberta (usp. ibid. 29). Procjena iz 1991. govorila je da je poznato ukupno oko 300.000 rimskih

natpisa i da se svake godine taj broj uvećava za oko 1000 (usp. Keppie 1991: 9). 2 "On ne peut affirmer qu'il ait existé, dès l'antiquité, des recueils d'inscriptions romaines. Il est

difficile évidemment de donner ce titre aux espèces de livres dont parle Aulu Gelle (N. A. XIII, 20), où

étaient groupés, pour la gloire d'une famille, les elogia de plusieurs de ses membres. Borghesi pense

que peut-ètre Aurélius Victor el les auteurs qui ont fourni la matière du De viris illustribus se sont

bornés à copier et à réunir les inscriptions gravées à la louange des grands hommes sur la base de leur

statue. Mais en tout cas un pareil relevé, fait en vue d'un pareil objet, ne serait pas proprement un

recueil épigraphique." De la Blanchère 1887: 2. 3 Usp. Sandys 21974: 1-19. 4 Pronašao ga je Mabillon 1683; usp. Calabi Limentani 41991: 42.

13

arheološki ni povijesni, nego posve utilitarni: antičke građevine ili spomenici – redovito

monumentalni i lako uočljivi – u itinererima se navode zato da bi hodočasnicima poslužili kao

orijentacijske točke tj. radi pronalaska puta do crkava i drugih kršćanskih lokaliteta.5

Nakon razdoblja karolinške obnove antički natpisi postaju slabo razumljivi, pa dolazi do

opadanja makar i rudimentarnih pokušaja da se epigrafski spomenici čitaju i prepisuju.

Rijetke su iznimke (sve iz 12. st.) Mirabilia urbis Romae anonimnog auktora, Descriptio

basilicae Vaticanae Pietra Mallija i Polycraticus Johna od Salisburya. Glede nemoći

srednjovjekovog čitatelja pred antičkim epigrafom, napose pred njegovim pokratama,

indikativno je priznaje Boncompagna iz Bologne, koji 1213. piše: sed olim fiebant sculpturae

mirabiles in marmoribus electissimis, cum litteris punctatis quas hodie plenarie legere vel

intelligere non valemus. Slično tomu, Grgur, magister Anglicus, koji je Rim pohodio na

prijelazu iz 12. u 13. st., u svojem djelu De mirabilibus urbis Romae pomirljivo je zapisao: in

hac tabula plura legi, sed pauca intellexi. Primjeri bi se mogli umnažati.6 Nepoznavanje

antičke povijesti i izvorne funkcije građevine ili spomenika, kao i nerazumijevanje natpisa,

obilno su se kompenzirali fantastičnim tumačenjima i legendama.

Više uspjeha u odčitavanju epigrafskih tekstova imao je Cola di Rienzo, koji je, prema

svjedočanstvu suvremenika, jedini u svoje doba posjedovao takvu sposobnost. Kad je 1346. u

bazilici sv. Ivana Lateranskog pronašao brončanu ploču s tekstom lex de imperio Vespasiani

(CIL VI 930), Cola je taj odulji fragment ne samo uspio pročitati nego je nastojao i proniknuti

u njegov smisao. Ipak, njegov starinarski trud nije bio potaknut razlozima kulturne i književne

obnove, nego političkom težnjom da se gradu Rimu vrati antička slava.7 Dulje vrijeme

pripisivala mu se i jedna epigrafska siloga, no dokazano je da ju je sastavio Nicola Signorili.8

Petrarca, čije su starinarske studije imale za cilj obnovu klasične kulture u njezinoj

punini, začudo nije iskazivao izrazitije zanimanje za antičku epigrafiju; iako je tu i tamo

prepisao poneki natpis ili njegov ulomak,9 nije ih sustavno bilježio niti im je pristupao

5 Usp. Weiss 1989: 6-7; 12-13; Calabi Limentani 41991: 39-40. 6 Za navedene primjere, kao i druge, usp. Weiss 1989: 12-13, 21-22; Calabi Limentani 41991:

40-41; Špikić 2006: 100-122. O Grguru usp. Manitius 1931: 248-253. 7 Usp. Weiss 1989: 45. 8 Usp. Silvagni 1924. 9 Tako u De remediis utriusque fortunae 1,114 citira jedan epigrafski elogij u stihovima (CIL VI

1207); zbog Petrarkina ignoriranja epigrafskih spomenika negoduje već Poggio Bracciolini (usp.

Kajanto 1985: 30).

14

kritički. Pri sastavljanju jednostavnog epitafa za svojeg nećaka Francesca (Francescuola) da

Brossana nije se koristio klasičnim formulama, a nadgrobni natpis za koji se mislilo da se

odnosi na Tita Livija (CIL V 2865), pronađen u Padovi između 1318. i 1324, bez oklijevanja

je prihvatio kao epitaf slavnog povjesničara (iako tekst natpisa sadrži kognomen Halys).10

Taj je nadgrobni natpis privukao i Boccacciovu pozornost, no u atribuciju on više nije

bio posve siguran, pa je u svojoj biografiji Livija oprezno dodao: quas [litteras] in suum

epytaphium sculptas credunt. Iako su ga epigrafski tekstovi zanimali – pa je jednu svoju ranu

elegiju (Verba puelle sepulte ad transeuntem, Carmina 1,1) sastavio po ugledu na Homoneae

epitaphium (CIL VI 12652), a ovaj djelomično i prepisao u svoj Zibaldone – ni taj drugi veliki

predstavnik talijanskoga trecenta nije natpise prikupljao niti ih je pokušavao tumačiti.11

Do pojave sustavnijega epigrafičarskog i općenito starinarskog pristupa – dakle takva

koji u svojem djelovanju nadilazi pojedinačni povod – trebalo je čekati još nekoliko

desetljeća: padovanski liječnik i učenjak Giovanni Dondi dell' Orologio u svoj je rukopis Iter

Romanum – svojevrsni dnevnik obilaska antičkih spomenika Vječnoga grada (1375) – uvrstio

prijepise nekoliko natpisa; uglavnom su prepisani izravno s kamena, a Dondi se k tomu trudio

oponašati oblik njihovih slova.12

Općenito se može reći da su se u srednjem vijeku natpisi prepisivali iz praktičnih

razloga, koji nisu imali izravne veze s njihovim izvornim, antičkim kontekstom: ponajvećma

su se, kako je rečeno, navodili – zajedno s građevinama na kojima su se nalazili – kao

orijentacijske točke hodočasnicima; ponekad su, kao u Boccacciovu slučaju, mogli poslužiti

kao retorički uzor, kao zaliha elegantnoga stila. Tek u drugoj polovici 14. st. počinju se

10 Riječ je zapravo o spomeniku jednog oslobođenika; usp. Weiss 1989: 23, 41-42. 11 Usp. Weiss 1989: 23, 41-42. U novije vrijeme zamijećeno je ipak da je Boccacciov interes za

natpise bio veći nego što se donedavno mislilo (usp. Usher 2007). 12 Usp. Weiss 1989: 59-60; Calabi Limentani 41991: 41. Među rukopise s epigrafskim sadržajem

Calabi Limentani (41991: 41) ubraja – očito omaškom – i anonimni Tractatus de rebus antiquis et de

situ urbis Romae; auktorica djelo pripisuje Petru Pavlu Vergeriju Starijem, tvrdi da je nastalo na

prijelaz iz 14. u 15. st. te kaže da sadrži natpise koji su, kao i kod Dondija, prepisani izravno s antičkih

spomenika. Međutim, Tractatus je anonimno djelo, nastalo oko 1411. st., zanimljivo utoliko što

nabraja i opisuje antičke spomenike, ali natpise ne donosi, nego povremeno bilježi njihovo postojanje,

odnosno nepostojanje, naročito kad opisuje slavoluke (pri čemu su natpisi piscu poslužili za njihovu

pobližu identifikaciju). Podatci o spisu kao i njegovo izdanje: Valentini – Zucchetti 1953: 101-150;

usp. i Weiss 1989: 69-70; Špikić 2006: 112; Nuti 2008: 56.

15

shvaćati kao vrijedni povijesni i filološki dokumenti, kao vrela podataka o antičkim osobama,

događajima i ustanovama te kao izravna svjedočanstva o latinskom jeziku.

2.2. Zbirke latinskih antičkih natpisa u 15. i početkom 16. stoljeća

2.2.1. Humanistička epigrafija na Apeninskom poluotoku

Napredak epigrafske djelatnosti tijekom 15. st. povezan je s naraslim zanimanjem za

povijest, osobito za antičko podrijetlo pojedinoga grada; lokalni natpisi bili su u tome

dragocjeno vrelo podataka. Natpisi i spomenici na kojima se oni nalaze počinju se cijeniti i

zbog same činjenice da potječu iz antike.13 Tako se od početka 15. st. nadalje pojavljuju prve

zbirke kojima je svrha okupiti što veći broj antičkih natpisa. Isprva su te zbirke vrlo

jednostavne: uglavnom sadrže natpise s jednog lokaliteta, njihovi sastavljači ne pokazuju

nikakvu težnju k organizaciji građe, ne nude nikakvih napomena niti tumačenja, no postupno

unose više podataka i postavljaju pred sebe veće zahtjeve. Već prvi takvi kolekcionari služe se

postupkom koji će kasnije postati gotovo redovitom praksom: ne uvrštavaju samo natpise koje

su osobno vidjeli i prepisali s kamena, nego preuzimaju i tuđe prijepise. Kako se broj siloga

umnožavao, tako je i postupak kompiliranja s pomoću tuđih rukopisa postajao sve češćim

sredstvom da se stvori vlastita zbirka; ova je opet – najčešće u izboru – poslužila kojem

sljedećem sastavljaču, itd. To dakako ima za posljedicu da su se kasniji proučavatelji susreli

sa zamršenim spletom odnosa među pojedinim zbirkama, pa se utvrđivanje putova

preuzimanja i potraga za izvorima pokazuje sve do danas iznimno zahtjevnom zadaćom;

podrijetlo građe uvrštene u pojedini rukopis, odnosno silogu, počesto i nije moguće dokraja

utvrditi.14

13 Usp. Weiss 1989: 168. 14 O golemu trudu uloženu u posao prikupljanja građe i objašnjavanje veza svesci CIL-a pružaju

monumetalno svjedočanstvo; važan prinos dao je Ziebarth 1905. O rukopisima pionira klasične

epigrafije Cirijaka iz Ancone i o njihovim izvedenicama najviše je podataka utvrdio Bodnar 1960: 73-

120; table na 186-214). Glede teškoća s kojima se i danas susreću svi koji se bave takvim poslovima

još i danas vrijedi Mommsenov komentar o odnosima među zbirkama dalmatinskih natpisa: quaestio

late extensa et implicatissima (CIL III: 271).

16

Auktori siloga iz 15. stoljeća, za razliku od srednjovjekovnih prepisivača, zainteresirani

gotovo isključivo za antičke, poganske natpise; epigrafski spomenici iz ranokršćanskog ili

kasnijeg vremena u njihovim se zbirkama rjeđe pojavljuju. Tek na samom kraju stoljeća

nastaju dvije kršćanske siloge: prvu je za Karla VIII. priredio Pietro Sabino, učenik

Pomponija Leta, a drugu, danas izgubljenu, sastavio je Giovanni Capocci, prikupivši

srednjovjekovne natpise iz rimskih crkava.15 U pravilu humanisti prepisuju samo natpise na

latinskom jeziku, jer su oni na grčkom bili malobrojniji i teže dostupni, a k tomu pisani na

jeziku koji većina od njih nije poznavala.16 Prva tiskom objavljena siloga pojavila se u

Veneciji 1489, a djelo je Desiderija Spretija (De amplitudine, eversione et restauratione urbis

Ravennae libri tres); sljedeće dvije uslijedile su tek početkom 16. st.: 1502. u Erfurtu je svoju

neveliku zbirku tiskao Nikolaus Marschalk, a 1505. pojavile su se tiskane zbirke Konrada

Peutingera (u Augsburgu) i Lorenza Astemija (u Fanu). Prvi uistinu značajan tiskom objavljen

epigrafski korpus djelo je tiskara Jacopa Mazzocchija, koji je 1521. u Rimu objavio

Epigrammata antiquae Urbis.17

Začetnici su humanističke epigrafije Nicola Signorili († oko 1427) i Poggio Bracciolini

(1380-1459). Signorilijeva zbirka, nastala vjerojatno 1409 (s nekoliko kasnijih inačica),

pripisivala se, kako je već spomenuto, Coli di Rienziju, no tu je atribuciju (i s njom dataciju u

sredinu 14. st.) uvjerljivo odbacio Angelo Silvagni.18 Natpisi u njoj (ukupno 83) većinom

potječu iz grada Rima, a uz latinske tekstove uvršten je i jedan grčki; prijelazna njezina narav

očituje se u tome što sadrži i skupinu srednjovjekovnih natpisa; osim toga, u kasnijim

inačicama siloga se pojavljuje kao dio Signorilijeva panegiričkog opisa Rima (Descriptio

urbis Romae eiusque excellentiae). Stoga se prvom u pravom smislu humanističkom

epigrafskom zbirkom, sačinjenom neovisno o opisima grada i sastavljenom isključivo od

15 Usp. Weiss 1989: 182. Usput napominjemo da se prve zbirke suvremenih natpisa – nastale,

dakako, mimo starinarskih pobuda – pojavljuju početkom 16. st.: auktori su im Firentinac Battista di

Pietro Brunelleschi (Epitaphia moderna Urbis reperta per me dominum Baptistam Petri de

Brunelleschis de Florentia, 1514) i Francesco Albertini (Epitaphiorum libellus, 1515); obje su zbirke

ostale u rukopisu. Usp. Weiss 1989: 182-183. 16 Posve su iznimno javlja zanimanja za hijeroglifske i semitske natpise te za one na italskim

jezicima, no u to doba ostajalo se na zadovoljavanju radoznalosti, bez mogućnosti razumijevanja; usp.

Weiss 1989: 181-182. 17 Usp. Weiss 1989: 183-186. 18 Usp. Silvagni 1924.

17

klasičnih natpisa, smatra ona koju je sastavio Poggio Bracciolini (1380-1457). Njegova

siloga, objavljena oko 1430, sadrži 86 natpisa, pri čemu prva 34 potječu iz jednog prijepisa

einsiedelnskoga rukopisa što ga je Poggio našao u samostanu sv. Gallena, dok je ostale

prepisao izravno s kamena, najvećim dijelom za vrijeme za svojega boravka u Rimu 1403.

godine. Iako skupljanje natpisa nije bilo njegov poglaviti interes, Poggio je u svojim djelima

egzemplarno pokazao koliko su klasični natpisi važni za paleografiju, ortografiju, lingvistiku i

historiografiju.19 Osim toga, u svojoj potrazi za rukopisima on je 1416. ili 1417. godine, za

vrijeme koncila u Konstanzu, pronašao spis koji će imati presudnu ulogu za razvoj

humanističke epigrafije: Notae iuris ili De interpretandis Romanorum litteris Marka Valerija

Proba.20 Iako to djelo nije nastalo kao epigrafski priručnik – jer sadrži popis antičkih pravnih

pokrata s razrješenjima – humanistima je omogućilo da odgonetnu mnoge pokrate na

natpisima, te je uvelike otvorilo vrata valjanu njihovu razumijevanju. Probov je neveliki spis –

kako dosjetljivo primjećuje Weiss – za humaniste imao onu praktičnu važnost koju za

današnje paleografe i epigrafičare ima zameniti Capellijev Lexicon abbreviaturarum.21

Osobito mjesto među ranim epigrafičarima pripada Cirijaku iz Ancone (Ciriaco de'

Pizzicolli, 1391-1452), i to iz nekoliko razloga. Njemu je antička epigrafija poglaviti, a ne

usputni cilj starinarskoga djelovanja; zemljopisni obuhvat njegove zbirke kudikamo

nadmašuje ne samo Rim nego i čitavu Italiju, jer je kao uspješan trgovac, ali i neumoran

tragalac za natpisima, proputovao Siciliju, Dalmaciju, Epir, Grčku (uključivši i otoke),

Malu Aziju i Egipat. Na putovanjima je vodio dnevnik u kojem je uz podatke o antičkim

spomenicima često dodavao i njihove crteže; slao je pisma mnogim učenim ljudima s kojima

je bio u vezi, pa je odigrao i važnu ulogu promicatelja zanimanja za epigrafiju. U dnevničkim

bilješkama najčešće daje podatke o lokaciji natpisa, o stupnju sačuvanosti spomenika, kadšto i

dimenzije. Takvim postupkom Cirijak je u humanizam unio generičku novost: starinarsko-

19 Usp. Kajanto 1985: 24-35. 20 Mommsen pripisuje otkriće Cirijaku iz Ancone i datira ga u 1442-1444 (usp. Keil 1864: 268);

tomu se mišljenju, odnosno toj kasnijoj dataciji, u novije vijeme priklanja Calabi Limentani (1970:

265-266; Calabi Limentani 41991: 58). 21 Usp. Weiss 1958: 182; Capelli 61996. Nije stoga začudno što će prijepise Probova djelo

humanisti često uvrštavati u svoje siloge (gdjegdje nadopunjujući izvorni popis pokrata), te što će prvo

tiskano izdanje (Brescia, 1486) prirediti poznati epigrafičar Michele Ferrarini (usp. Weiss 1989: 193).

Tiskar je toga prvog izdanja Dobruško Dobričević (usp. opis izdanja u Pelc 2000: 141-142), a o

traženosti djela svjedoče brojni pretisci: Venecija, 1499, 1502; Rim, 1509; Pariz, 1510. itd.

18

epigrafski rukopis. Rezultate svojega rada okupio je u djelu Commentaria, u 6 svezaka, od

kojih su do nas došli samo ulomci; među pismima dužinom i važnošću ističe se ono upućeno

papi Eugenu IV, pod naslovom Itinerarium (1441-1442), sačuvano u cijelosti.22 Primjedba da

njegovi prijepisi – inače pouzdani – ne prenose uvijek vjerno raspored redaka izvornika te

prigovor da je neke natpise sam izmislio, nimalo ne umanjuju zaključak o kapitalnoj važnosti

Cirijakova djela za razvoj cjelokupne epigrafske struke. Svi kasniji epigrafičari njegovi su

dužnici, već i zbog činjenice da je velik broj natpisa do danas sačuvan samo zahvaljujući

Cirijakovim prijepisima, kojih se broj procjenjuje na oko tisuću.23

Sljedbenici i potomci neštedimice su crpili iz Cirijakova naslijeđa, potvrđujući tako

njegovu važnost, ali ujedno ga i čuvajući za potomstvo. Jedan od uglednijih svakako je

padovanski liječnik, bolonjski profesor i humanist Giovanni Marcanova (oko 1410/1418 –

1467), čija je natpisna zbirka uglavnom kompilacija iz Cirijakove građe i one koju je prikupio

njegov mlađi suvremenik Felice Feliciano; uz imaginarne prikaze antičkog Rima

Marcanovina zbirka sadrži i crteže antičkih spomenika. No još je važnije što je on u rukopis

uvrstio popis pokrata Valerija Proba i Notae litterarum more vetusto Petra Đakona iz

Montecassina (12. st.); Notae su, uz Probovo djelo, humanistima bile dobrodošlo pomagalo za

razrješavanje antičkih pokrata.24

Među Cirijakove nasljedovatelje ubrajaju se Michele Fabrizio Ferrarini († 1492),

karmelićanin iz Reggio Emilije, i Felice Feliciano iz Verone (1433-1480). Ovaj drugi, kojeg

su već suvremenici nazivali Antiquarius, nastojao je oko divulgacije Cirijakove građe, sam je

prepisivao natpise (iz Verone i okolice), te poticao druge da to čine. Natpise je osobito cijenio

kao izvore za točnu grafiju pojedinih latinskih riječi i kao uzore za skladno oblikovanje

latiničnih slova, čemu je posvetio mali likovni album s komentarima (Alphabetum Romanum).

Kompilirajući tuđu epigrafsku građu i prepisujući s kamena nije se ustručavao dodati poneki

izmišljeni spomenik. O svojem zanosu za starinu ostavio je potvrde u dvama kratkim spisima,

22 Opširan prikaz Cirijakovih putovanja te osvrt na Commentaria i na Itinerarium nalazi se u

Bodnar 1960: 17-72. 23 Osnovni podatci: Weiss 1989: 158-163, 170-171; Calabi Limentani 41991: 42. Iz obilne

literature izdvojiti je: Huelsen 1907; Bodnar 1960; Colin 1981; Scalamonti 1996; Paci i Sconocchia

(ur.) 1998. Nedavno izdanje: Cyriac of Ancona 2003 (s Bodnarovim uvodom, u kojem se, na str. ix,

nalazi podatak o broju natpisa). 24 Unatoč tomu, Đakonov popis rijetko je prepisivan, a prvi je put tiskan tek 1525 (usp. Weiss

1989: 193; Calabi Limentani 1970: 266).

19

Memoratu digna i Iubilatio, u kojima opisuje izlet – svojevrsnu arheološku ekspediciju – što

ga je 1464. poduzeo s prijateljima na Lago di Garda, gdje su tragali za natpisima i prepisivali

ih; pri tom su poduzeli pravu travestiju in antiquo, pokušavajući barem nakratko, u idiličnu

krajobrazu, uz glazbu, jelo, lovore i cvijeće, obnoviti idealni život klasične antike.25

Valja ovdje napomenuti da se s porastom zanimanja za natpise i s uvećanom sviješću o

njihovoj važnosti počelo pojavljivati sve više krivotvorina: natpisi se izmišljaju radi potvrde

prestižnog, antičkog podrijetla kojeg mjesta ili porodice, radi osobne afirmacije, pa i zarade, a

kadšto se fingiraju iz puke zabave, kao učena igra.26

Spomenuti nasljedovatelji Cirijakovi ostali su na istim, jednostavnim epigrafskim

načelima svojih prethodnika. Metodologiju epigrafskih studija unaprijedio je arhitekt i filolog

fra Giovanni Giocondo (1434-1515), kojeg su natpisi privlačili kao povijesni izvori, ali i kao

estetski predmeti. Kako su se zbog brojnih građevinskih pothvata antički spomenici često

koristili kao puka kamena građa, pri čemu su stradali i brojni natpisi, Giocondo se u svojem

prepisivačkom poslu vodio i željom da ih barem u prijepisima sačuva u što većem broju prije

nego što bude prekasno. Tako je prikupio golemu količinu epigrafa, među kojima su i mnogi

kršćanski.27 No od samog broja kudikamo su važnije Giocondove inovacije u postupanju s

građom: on natpise okuplja po topografskom kriteriju, jasno razgraničuje one što ih je sam

prepisao izravno s kamena od onih što ih je preuzeo iz tuđih prijepisa; ako je dvojio oko

autentičnosti, pribilježio bi: modernum puto, a ako natpis nije mogao ubicirati, svoje neznanje 25 O Marcanovi, Ferrarinija i Felicianu vidi DBI ss. vv.; za Feliciana napose: Contò i

Quaquarelli (ur.) 1995. 26 Usp. Weiss 1989: 191-192; Calabi Limentani 41991: 69-73. Općenito se može kazati da su

epigrafske krivotvorine rezultat "neodoljiva poriva da se slika idealizirane, ali fragmentarno dostupne

antike dopuni barem u nekoj pojedinosti" (Novaković 1997: 9). Najpoznatiji krivotvoritelji natpisa

bijahu Annio iz Viterba (Giovanni Nanni, 1432-1502) i Pirro Ligorio (o. 1510-1583); usp. Stenhouse

2005: 75-98 (= "Chapter 3: Transmission and Forgery"). Pojava nije izolirana: u humanizmu

krivotvorili su se i antički govori i pisma (usp. Monfasani 1988: 179, 183), umjetnički predmeti (usp.

Calabi Limentani: 41991: 63); Domizio Calderini čak je izmislio nepostojećeg rimskog pisca Marija

Rustika (usp. Grafton 1988: 31). Frank Frost Abbot (1908: 22) izračunao je da od oko 144.000 natpisa,

koliko ih je dotad bilo objavljeno u CIL-u, više od 10.500 pripada u lažne ili one kojima je

autentičnost dvojbena (usp. i Grafton 1990: 28; Bodel 2001: 48); mnogi su među njima "proizvod"

humanističkih starinara. 27 Iz podataka Heikkija Solina proizlazi da tri Giocondova rukopisa sadrže ukupno oko 3200

natpisa (usp. Solin 1993: 129-131).

20

nije krio. Osim toga, često je unosio podatke o stupnju sačuvanosti spomenika, o čitljivosti

teksta i sl. Giocondov kritički pristup – koji se dobrim dijelom oslanja na iskustva što ih je

stekao priređujući za tisak djela Vitruvija, Cezara i Plinija Mlađeg – očituje se nadalje u

uspoređivanju dostupnih izvora i u tome što, za razliku od svojih prethodnika, ne vjeruje

dokraja u ortografsku nepogrešivost natpisa, smatrajući da su klesari mogli i pogriješiti u

prenošenju teksta s predloška. Načela rada izložio je u posvetnim poslanicama svojih triju

rukopisnih zbirki, koje su nastale 1489 (posvećena Lorenzu de' Medici), oko 1497-1499

(posvećena nadbiskupu Cosenze Ludovicu Agnelliju) i oko 1507 (bez dedikatara).28

Osim zbog toga što je – kako smo spomenuli – prvi svoju silogu objavio tiskom,

Deisderio Spreti (1414-1474) zaslužuje u ovom pregledu spomen i stoga što je prvi svoju

zbirku ograničio na jedan grad (koji nije Rim) – dakako na rodnu Ravennu.29

U tome ga je nasljedovao Andrea Alciato (1492-1550), koji je već kao

šesnaestogodišnjak, započevši pisati povijest Milana, odlučio sastaviti i corpus epigraphicum

rodnoga grada. No Alciato je učinio mnogo više od toga: nije samo prikupio prijepise natpisa

nego ih je i popratio raznovrsnim tumačenjima, pa je time otvorio novu stranicu u razvoju

epigrafije.30 Svaki natpis u svojoj zbirci, naslovljenoj Monumentorum veterumque

inscriptionum quae cum Mediolani tum in eius agro adhuc extant collectanea, libri duo

(1508), opskrbio je topografskim podatcima, opisom spomenika i stupnja njegove

sačuvanosti; razriješio je pokrate, služeći se dakako Probovim popisom, ali i vlastitom

fantazijom, oštećene ili nečitke dijelove dopunjao je vlastitim konjekturama. Uz to dodaje

opaske o grafiji, gramatici i metrici, leksičke napomene, metrološka i numizmatička

objašnjenja, komentare pravne naravi, povijesne i biografske podatke, tumači rimske

magistrature – sve to uz obilno pozivanje na antičke auktore. Ponekad njegova tumačenja

28 Iz obilne literature o Giocondu usp. Ciapponi 1961; Weiss 1989: 174-176; Koortbojian 1993:

127-135; Solin 1997; DBI: "Giovanni Giocondo da Verona". 29 Spretijeva zbirka još uvijek nije samostalno izdanje, nego je tiskana kao prilog njegovu opisu

grada (De amplitudine, eversione et restauratione urbis Ravennae libri tres, Venecija, 1489). 30 Valja ipak napomenuti da se Alciato ugledao u rad starijega kolege Benedetta Giovija (1471–

1545), s kojim se i dopisivao. Giovio je u svojoj zbirci Veterum monumentorum quae tum Comi tum

eius in agro reperta sunt collectanea (1497, do danas netiskana) prikupio natpise s područja rodnoga

grada i dodao im tumačenja, no ova opsegom i učenošću kudikamo zaostaju za djelom mlađega mu

kolege. Usp. Weiss 1989: 178-179; DBI: "Giovio, Benedetto". Gioviov predgovor zbirci natpisa tiskan

u: Zaccaria 1749: 20-25 (dostupno na: http://bibdig.museogalileo.it/rd/bd [1. VIII. 2010])

21

prerastaju u kraću filološko-starinarsku raspravu (npr. kad objašnjava riječ comes), a kadšto je

natpis povod da se iznese elogij ugledniku koji je vlasnik spomenika. Osobito je zanimljiv

Alciatov Prooemion, nadodan u kasnijim redakcijama zbirke, u kojem objašnjava svoje

motive i metodu; na jednom pak mjestu u komentarima izjavljuje da je odlučio uvrstiti samo

epigrafe koji se odlikuju biranom stilizacijom: perquam elegantes.31 Unatoč važnosti i

inovativnosti, to Alciatiovo djelo do danas nije tiskano.32

Napretku epigrafije pridonio je i Mariangelo Accursio (1489-1546), koji je zapazio kako

su prethodni prijepisi manjkavi utoliko što ne poštuju podjelu redaka na kamenu; uz to, pazio

je da dade što točnije topografske podatke i nastojao je, kad god je to bilo moguće, usporediti

prijepis s kamenim izvornikom. Novi kriteriji očituju se u spomenutoj monumentalnoj zbirci

koju je Mazzocchi objavio 1521, a kojoj je redaktor najvećim dijelom vjerojatno bio

Accursio; njegova pak vlastita zbirka ostala je netiskana.33

Još je veću ulogu komentar dobio u djelu Girolama Bolognija iz Trevisa (1454-1517)

Antiquarii libri duo, koje se može smatrati pravom epigrafskom raspravom. U uvodu Bologni

svojem sinu Giuliju objašnjava sadržaj i moralnu vrijednost starinarskih studija te daje opće

podatke o epigrafiji s primjerima, nakon čega slijedi opis Trevisa, njegove povijesti,

zemljopisa i glasovitih ljudi; u glavnom dijelu nižu se natpisi popraćeni podrobnim filološkim

i historiografskim objašnjenjima (kadšto je komentirana svaka riječ natpisa).34 Iako je značila

važan korak u razvoju epigrafskih studija, Bolognijeva rasprava, završena najkasnije 1507 (tu

godinu nosi najstariji sačuvani prijepis, koji je načinio sin Giulio), ostala je u rukopisu sve do

1995.35

31 Citiranu latinsku formulaciju donosi Bianchi (1913: 52). Slično izjavljuje i Marulić: Mihi

itaque propositum est non nisi probata exquisitaque decerpere (In epigr. I,2). 32 Prooemion je tiskan u Zaccaria 1754: I: 74-76. Proširene redakcije zbirke sačuvane su u više

rukopisa, od kojih je jedan objavljen kao anastatsko izdanje: Alciato 1973. Temeljne studije o Alciatu:

Bianchi 1913; Calabi Limentani 1999; usp. i. DBI: "Alciato, Andrea". O njegovim epigrafskim

rukopisima usp. De Camilli Soffredi 1974. 33 Usp. Weiss 1989: 178-179, 193; DBI: "Accursio (Accorso), Mariangelo". 34 Usp. Weiss 1989: 179; D'Alessi 1995. Za životopis i opće podatke usp. DBI: "Bologni,

Girolamo". Izdanje: Bologni 1995. 35 Strogo govoreći, Bologni ipak nije prvi pisac epigrafske rasprave: svojevrsna je povijesna

ironija da kronološko prvenstvo u tom žanru pripada djelu u cijelosti zasnovanu na izmišljenim

22

Dodatnu pozornost zaslužuje Trevižanin zbog toga što je bio u osobnom i epistolarnom

dodiru s više suvremenika na hrvatskoj strani Jadrana, i to upravo s osobama koje su

vjerojatno bile poznate i samom Maruliću. Naime, Bologni je neko vrijeme (oko 1474) bio

osobnim tajnikom splitskoga nadbiskupa Lovre Zane (1429-1485), koji je na toj

nadbiskupskoj stolici sjedio od 1455. do 1473.36 Mletački prelat, skloniji diplomatskim i

ratnim nego pastirskim zadaćama, gotovo i nije boravio u svojoj dijecezi (osim u početku,

1455-1460). Upravne poslove obavljali su njegovi vikari, a možda je onamo putovao i njegov

tajnik. Sa splitske stolice bio je Zane premješten upravo na trevišku; dugogodišnji tajnik

Bologni napisao mu je više pjesničkih pohvalnica, a nakon Zanine smrti sastavio je za nj

nadgrobnicu u stihovima.37 No za nas je zanimljivije da postoje naznake kako je Bologni

osobno boravio u Splitu. Naime, prikazujući u svojem Starinaru znamenite sugrađane, on se

poziva na pobliže neidentificirane Kronike Splićana; iz konteksta je posve jasno da misli na

djelo Tome Arhiđakona Historia Salonitana.38 Nadalje, sačuvane su Bolognijeve pjesme Ad

Hieronymum Traguriensem i Ad Hieronymum Spalatensem;39 onom prvom u čast k tomu je

ispisao opširnu pohvalu u svojem epigrafskim spisu. Iako Jerolima Splićanina i Jerolima

Trogiranina na osnovi tih tekstova nije moguće pouzdano identificirati, mogli bismo, kad je

riječ o prvome, pomisliti na Jerolima Papalića, jer se u njegovu glasovitom kolektaneju nalazi

prijepis Tomine kronike.40 Nešto je više znakova koji govore u prilog pretpostavci da bi

natpisima – De marmoreis Volturrhenis tabulis (1492-1493) već spomenutog Annija iz Viterba; usp.

Weiss 1989: 179. 36 O Zani usp. Farlati 1765: 390-399; Zane 1985: 29-42; 126-127. 37 Objavili su je Farlati 1765: 399. i Zane 1985: 40. 38 Hadrianum quoque in Chronicis Aspalatensium quempiam legimus virum apprime strenuum

civem nostrum, qui dum Aspalatum nobilissimum Dalmatiae oppidum regeret, inter cetera praeclarae

virtutis exempla, a Manassis primatis immanissimi et Coloniani [sic] Pannonum quaestoris insidiis et

decreta direptione suo astu providentissime liberavit, inque eo magistratu multa praestitit viri non

minus sapientis quam fortis exempla. Bologni 1995: 24. Usp. Thomas 2003: 90-93 (= XVIII, 4-5). 39 Hieronymi Bononii Taruisini Promiscuorum liber quintus, Seminario Vescovile di Padova,

rkp. 19, str. 175 (Trogiraninu, 8 elegijskih distiha), str. 177 (Splićaninu, 4 elegijska distiha); usp. i

Kristeller 31998: II: 11. 40 O Papalićevu kolektaneju, na početku kojega je zlatnim slovima napisano "Hieronymus

Papalis", a koji uz Tominu kroniku sadrži još Qualiter, historiju Mihe Madija, kroniku A Cutheisa te

neke druge povijesne izvore, usp. Rački 1874: 175.

23

Jerolim Trogiranin mogao biti Jerolim Makarelić.41 Maruliću je pak Bolognijevo ime bilo

dobro poznato iz Tortellijeve Ortografije: Trevižanin je bio izdavač i pisac predgovora za čak

šest izdanja toga djela,42 među kojima je i ono tiskano u Vicenzi 1479, što ga je Marulić imao

u svojoj knjižnici. Nema podataka o tome da su se njih dvojica poznavali, ali iznesene

činjenice pokazuju da to ne bi bilo nemoguće. Osim toga, postoje naznake da je autograf In

epigr. dospio u Bolognijevo vlasništvo,43 a u prvom razdoblju svoje povijesti Marulićev i

Bolognijev rukopis imali su zajedničku sudbinu: posjedovali su ih isti vlasnici, u 18. st.

prepisani su (Antiquarius u izvadcima, In epigr. integralno) u isti kodeks.44 Napokon, natpis u

čast Klaudiju Klaudijanu (In epigr. 34 = CIL VI 1710), za koji se pretpostavlja da je pronađen

između 1482. i 1489,45 mogao je u Marulićeve ruke dospjeti upravo Bolognijevim

posredovanjem. Trevižanin ga, naime, uvrštava u svojeg Starinara i u komentaru piše:

Quin etiam poetae Claudiano statuam erectam indicat epigramma paulo ante repertum

Romae in foro D. Traiani quod Parthenius Benacensis Latine et Graece pereruditus ex

Urbe suis ad me litteris transmisit.46

Uočiti je da istu lokaciju natpisa navodi i Marulić (Loco quodam Romę in foro Traiani), a

pozornost zaslužuje i sličnost njihovih prijepisa tog natpisa.47 Nadasve su intrigantne

podudarnosti u komentaru: među ostalim, oba komentatora lamentiraju nad tim što se danas

ne časte i ne nagrađuju učeni ljudi, pri čemu i Bologni i Marulić uspoređuju prošlost i

sadašnjost na štetu ove potonje.48 Obojica kao zaključni argument svoje pritužbe navode po

jedan elegijski distih, samo što Bologni citira svojeg brata Bernarda, a Marulić Marcijala.

41 O Jerolimu Trogiraninu usp. pogl. 2.2.2. Humanistička epigrafija na istočnoj obali

Jadrana. 42 Usp. DBI: "Bologni, Girolamo". 43 Usp. pogl. 3.1.1.1. Marulićev autograf: Napomene. 44 To je rukopis V. Usp. o tome opširnije u pogl. 3.1.1.2. Prijepisi. Zanimljiv je podatak (koji

ovdje možemo samo registrirati) da je Bologni auktor jedne biografije sv. Jeronima (Stridonis B.

Hieronymi vita), koja je do danas ostala u rukopisu. Usp. DBI: "Bologni, Girolamo". 45 Usp. Accame 2008: 186. 46 Bologni 1995: 7; prijepis i komentar natpisa: 132-134. 47 Usp. pogl. 5. Izvori za natpise, Tablica 5 (ad 34). 48 Usp. Bologni 1995: 133 i Marulić In epigr. 34,2-3.

24

Napokon, Bologni daje latinski prijevod grčkoga distiha kojim se zaključuje natpis u čast

Klaudijana, a Marulić korektno prepričava sadržaj toga distiha – što je, s obzirom na njegovo

gotovo posvemašnje nepoznavanje grčkoga, prilično neobično; možda mu je od pomoći bio

upravo Bolognijev prijevod.49

2.2.2. Humanistička epigrafija na istočnoj obali Jadrana

U dosadašnjem su pregledu spomenuti samo važniji petnaestostoljetni epigrafičari, no

zapaziti je da svi oni potječu s Apeninskoga poluotoka; i kad bismo proširili popis imenima

drugih sastavljača siloga (Alessandro Strozzi, Marino Sanudo) i kolekcionara natpisa i starina

(Giulio Pomponio Leto, Bartolomeo Platina, Giovanni Pontano, Pandolfo Collenuccio i dr.),

taj se podatak ne bi promijenio. Gotovo da bi se moglo reći kako se prve natpisne zbirke izvan

Italije javljaju se tek početkom 16. stoljeća, i to u Njemačkoj (već spomenuti Marschalk i

Peutinger te Hartmann Schedel, koji je 1505. dovršio Opus de antiquitatibus cum epitaphiis).

Ipak, rana epigrafija nije ekskluzivno italska disciplina, i to zbog jedne važne iznimke: već u

prvoj polovici 15. stoljeća na istočnoj obali Jadrana djeluje istaknut skupljač i prepisivač

antičkih epigrafa – Petar Cipiko, a postoje ozbiljne naznake za pretpostavku da ga u tom poslu

uz bok prati Juraj Benja. Njihov rad, kudikamo manje proučen, pa stoga – posve nezasluženo

– i manje poznat, nije zbog toga manje važan. Baš naprotiv: oni se javljaju istodobno s

pionirima epigrafskih studija, od kojih – u prvom redu od Cirijaka iz Ancone – spremno

prihvaćaju poticaje novih, humanističkih interesa te u svojem zavičaju djeluju kao

promicatelji humanističke kulture i mogu se smatrati začetnicima hrvatskoga humanizma.

Osamljeni, skromni prethodnik te dvojice važnih dalmatinskih protohumanista na istoj

je jadranskoj obali Dujam Hranković, brački arhiprezbiter i hvarski biskup, koji je u spisu

Braciae insulae descriptio (1405) zabilježio ljetopis i opis svojeg otoka.50 Za naše razmatranje

djelo je zanimljivo zbog toga što pisac donosi tekst jednog natpisa iz Škripa, koji bi po

sadržaju pripadao 7. stoljeću. Sam kamen s natpisom, dugo vremena izgubljen, nedavno je

pronađen, ali dvojbe o njegovoj autentičnosti tim su se pronalaskom još više uvećale.51 No za

našu svrhu i nije presudna autentičnost, nego piščeva potreba da povijesni podatak potvrdi

49 Usp. pogl. 7.5.2.1. In epigr. i grčki jezik. 50 Usp. Hranković 1977. 51 O nalazu kamena, s pregledom mišljenja i s argumentima koji odriču autentičnost, usp. Cambi

2009: 100-103 (fotografija natpisa na str. 120).

25

navođenjem epigrafskog spomenika (ovdje doduše starokršćanskoga). Na žalost, ne znamo je

li Hrankovićevo zanimanje za natpise u to vrijeme bilo iznimkom u njegovu širem zavičaju.

O pravom se početku epigrafije na istočnom Jadranu može govoriti s pojavom Cirijaka

iz Ancone, koji je nekoliko puta proputovao uzduž dalmatinske obale, te je zasigurno

poticajno djelovao na domaće učene ljude. Oni su već i sami iskazivali interes za antičke

napise, pa je posve naravno da je Ankonitanac s njima uspostavio prijateljske veze. Cirijak je

već na početku svojeg antikvarskog djelovanja, 1419. i 1423, posjetio Pulu52 i prepisao velik

broj tamošnjih epigrafa. No kudikamo je važnije putovanje što ga je poduzeo u zimu 1435. i

ljeto 1436: na zimskom polasku iz Ancone prema Peloponezu zastao je na Mljetu, odakle se

zbog nepovoljnih vjetrova vratio u Zadar, a zatim je posjetio Pelješac, Korčulu, Badiju, Kotor

i Ulcinj; vraćajući se iz Grčke u ljeto 1436, zastao je u Risnu, na Hvaru i Visu, u Splitu,

Saloni i Trogiru.53 Svojevrsnu putnu bilježnicu tog putovanja, s prijepisima natpisa, kratkim

opisima lokaliteta, s ponekim pismom i s nekoliko crteža, objavio je Carlo Moroni, tek oko

1660, pod naslovom Epigrammata reperta per Illyricum a Cyriaco Anconitano.54 U knjizi se

nalaze 53 epigrafska teksta iz Dalmacije (iz Zadra, Nina, Nadina, Trogira, s Badije, iz Kotora,

Hvara, Visa, Splita i Salone).

Vrijedni podatci mogu se pronaći o osobnim, prijateljskim vezama Cirijakovim s ranim

predstavnicima hrvatskoga humanizma – Jurjem Benjom, Petrom Cipikom i Marinom

Rastićem. O prijateljskim vezama s Benjom svjedoči više pisama: Zadranin je bio među

onima kojima je Cirijak 1431. pismeno javio dobru vijest da je njegov prijatelj kardinal

Condulmer izabran za papu (pod imenom Eugen IV);55 Cirijakovo pismo upućeno Jurju Benji

u Zadar 1. prosinca 1435, s neimenovanoga (i u dosadašnjoj literaturi neidentificiranoga)

52 Bodnar (1960: 19) kao godinu posjeta Puli navodi 1418 ili 1419; Mitchell i Bodnar (1996: 14)

navode 1419 (prema Scalamonti 1996: 41); oni napominju da je već 1417. Cirijak bio u Zadru (prema

Scalamonti 1996: 38), gdje je susreo admirala mletačke mornarice Petra Loredana, pod čijim će

zapovjedništvom poslije vojevati Petar Cipiko; Colin (1981: 29, 36-39) misli da Cirijakov posjet Puli

pada u 1423, ne isključujući prethodni posjet 1419 (ibid., 37). 53 Opis boravka na istočnom Jadranu, s brojnim citatima i sa zemljovidom: Bodnar 1960: 23-27

(zimski polazak); 43-44 (ljetni povratak). 54 Neki primjerci imaju naslovnicu koja nosi godinu 1747; možda je riječ o pretisku izvornog

izdanja s dodanim frontispicijem. O zamršenim okolnostima izdanja iz 1660 (?), odnosno 1747, usp.

CIL III: 93; Bodnar 1960: 78-82. 55 Usp. Scalamonti 1996: 59.

26

otoka u blizini Korčule, koji on naziva scopulum religiosum,56 sačuvano je u Epigrammata

reperta per Illyricum a Cyriaco Anconitano;57 u jednom rukopisu iz 15. st. u knjižnici

Biskupskog sjemeništa u Padovi nalazi se Benjino pismo upućeno Cirijaku.58 Osim toga,

glasoviti je epigrafičar u studenom 1435. boravio u Zadru kao Benjin gost, pa su njih dvojica

u društvu s drugim učenim građanima obilazili zadarske starine i vodili razgovore o tada

aktualnoj humanističkoj polemici: komu od dvojice rimskih vojskovođa pripada veći ugled –

Cezaru ili Scipionu Afričkom.59

Sam pak Juraj Benja († oko 1437) poznat je kao prepisivač antičkih i ranokršćanskih

pisaca (Cezar, Frontin, Vegecije, Pseudo-Sekst Aurelije Viktor, Izidor Seviljski, Euzebije,

Laktancije, sv. Jeronim), zbog čega ga je Giuseppe Praga nazvao "gotovo dalmatinskim

Poggiom" ("quasi il Poggio della Dalmazia").60 U Benjine korespondente, uz Cirijaka iz

Ancone, ubrajaju se Giovanni Tinti, kancelar Fabriana i prijatelj Coluccia Salutatija, i Niccolò

Zancani, bivši zadarski knez, a Praga im pridodaje i mletačkog patrijarha i protohumanista

Lorenza Giustiniana.61 Ne raspolažemo, nažalost, pouzdanim podatcima o Benji kao skupljaču

i prepisivaču antičkih natpisa. Mommsen doduše dopušta da bi se u budućnosti moglo

56 Zaključujemo da je to otok Badija, koji se naziva i Školj sv. Marije (Scoleum Sanctae

Mariae); naime, Cirijak spominje da su na njemu redovnici malobraćani i crkva posvećena BDM.

Korčulanski kanonik Vinko Ivanović (oko 1368) na Badiji je podigao crkvu Gospe od Milosrđa, a

korčulansko-stonski biskup Ivan iz Krka određuje 1392. da se u gradnji samostana pomogne fratrima

bosanske vikarije, kojima korčulansko Veliko vijeće 1394. daruje uvalu na otoku, a 1398. i čitav otok

(usp. o tome Belamarić 1983: 149-151). 57 Usp. Moroni (prir.) 1660 (?): III; tekst pisma također u Mehus (prir.) 1742: 56-57. 58 Usp. Kristeller 31998: II: 8 (rkp. br. 83). Ispred pisma nalaze se, prema Kristelleru, "ancient

inscriptions". 59 Svoj dolazak u Zadar i boravak kod Benje Cirijak opisuje u pismu Leonardu Bruniju

započetom 20. studenog 1435. u Zadru, a dovršenom 20. siječnja iduće godine u Epiru; izdanje u

Cortesi 1998: 53-65. O tom boravku, o kontekstu spomenute polemike kao i o Cirijakovu udjelu u njoj

usp. Cortesi 1998; Lučin 2007b: 69-70; Schadee 2008; Špikić 2009: 70-71. 60 O Benjinoj prepisivačkoj djelatnosti usp. De la Mare 1976: 245; Šegvić-Belamarić i

Belamarić 1995: 26. Često citirana Pragina usporedba s Poggiom nalazi se u Praga 1932a: 213. 61 Korespondencija Tintija i Zancanija s Benjom zabilježena je u Coxe 1854: 426; Cirijaka,

Zancanija i Giustiniana kao Benjine korespondente spominje Praga 1932a: 213. O Zancaniju (u

Benjinim pismima: Nicolaus Cancanus) kao zadarskom knezu usp. O'Connel 2009: 96.

27

pokazati kako je rukopis Vat. 6875, što ga on naziva Iadestinus antiquus, Benjino djelo.62 No

lema uz jedan natpis u tom rukopisu bilježi da je pronađen u Zadru 1446, pa se zbirka u cjelini

nikako ne može pripisati Benji, a bez pobližeg proučavanja ostaje posve dvojbeno može li od

njega potjecati makar i njezin dio. Ipak, da su Zadranina natpisi zanimali, svjedoči Cirijakova

bilješka o zadarskom susretu, kao i to što uz pismo s Badije Cirijak šalje Benji prijepis jednog

epigrafa koji je ondje pronašao.63 Neće, napokon, biti slučajno što je Petar Cipiko na prazne

stranice kodeksa što ga je kao poklon dobio od Benje prepisao, među inim tekstovima, i

brojne natpise.

Prvi skupljač i prepisivač antičkih natpisa na istočnoj obali Jadrana o čijoj djelatnosti

postoje dokumentirani podatci ostaje ipak Petar Cipiko. Taj se začetnik ugledne humanističke

obitelji (među njegovim potomcima ističu se sin Koriolan i unuk Ludovik) rodio u Trogiru

oko 1390, a umro 1440. U kodeksima se potpisivao kao Petrus Cepio, a u dokumentima se

susreću i oblici Cippicus, de Cipcis. Kao trogirski plemić obavljao je razne komunalne

dužnosti u rodnom gradu (egzaminator, sudac), a budući da je trogirska komuna tada bila dio

Mletačke Republike, postao je zapovjednikom trogirske galije u borbama Mlečana protiv

Genovežana (1431) pod zapovjedništvom Petra Loredana.64 No za nas je zanimljivija njegova

djelatnost kao prepisivača antičkih tekstova i skupljača natpisa. Iskazujući takav, difuzni

interes za antiku, on se pokazuje kao tipičan predstavnik ranoga humanizma, ujedno jedan od

najranijih europskih humanista i epigrafičara. Pretpostaviti je da je Petar Cipiko za svojih

boravaka u Italiji kontaktirao s raznim učenim ljudima sličnih interesa, no za nas je osobito

zanimljivo da je prijateljevao s Jurjem Benjom, koji mu je 1435. poklonio svoj prijepis djela

62 Usp. CIL III: 272. To implicitno prihvaća i Praga 1932a: 213, iako upravo on na istoj stranici

donosi podatak (koji Mommsenu nije bio poznat) da je Benja umro 1437. 63 Sed ut non me meis totum inexpertem curis viderem, hoc ad porticum aedis in angulo claustri

atque rotundissimo lapide epigramma optumis insculptum litteris inveni et hoc amicitiae tuae loco

rescribendum curavi. Mehus (prir.) 1742: 57. Natpis je u sljedećem pismu, na str. 59; također u

Moroni (prir.) 1660 (?): III, br. 30. 64 Za podatke o Petrovu životu usp. Andreis 2002: 66, 69; Babić 2006: 31; Praga 1932a: 214-

215; o oblicima prezimena usp. Babić 2006: 31-32. Usput napominjemo da se u Sanudovim

životopisima duždeva među soprakomitima koji su bili u mornarici pod kapetanom Petrom

Loredanom u pohodu protiv Genovežana spominje "Sier Piero Canticho da Traù" (usp. Sanudo 1999:

I: 109). Po svemu sudeći, riječ je o iskrivljenu zapisu prezimena (umj. Cipicho ili sl.).

28

Pseudo-Seksta Aurelija Viktora De viris illustribus urbis Romae. Nakon nekih nedoumica, pa

i zabluda, danas se može ustvrditi da od ruke Petra Cipika sigurno potječu tri kodeksa:

1. Već spomenuti rukopis koji je započeo ispisivati Juraj Benja (danas u Marciani u

Veneciji, sign. Lat. cl. XI, n. 124, colloc. 4044). Primivši ga na dar, Petar je Cipiko u njega

nastavio između 1435. i 1440. unositi razne tekstove: pisma Brutova, Ciceronova, Cezarova,

Pseudo-Plutarhova; pjesmu Tommasa Seneke iz Camerina; izvatke iz Aula Gelija, Jeronima,

Klaudija Ptolemeja, Makrobija, Plinija i drugih; differentias verborum; latinske i grčke

natpise. O važnosti kodeksa dovoljno govori činjenica da ga Theodor Mommsen naziva

perquam memorabilem.65

2. Kodeks u Zbirci sakralne umjetnosti u Župnom uredu u Trogiru, sign. M 181. Pisan

je 1436, dijelom vjerojatno i 1437, a sadrži djela Lukijana, Plutarha i Platona u latinskom

prijevodu, nekoliko tekstova Cicerona i humanističkih pisaca te nekoliko natpisa.66

3. Kodeks s Ciceronovim djelima (Philippicae, Topica), danas u Bodleiani, sign. MS.

Canon. Class. Lat. 224. U Petrovim kolofonima na kraju tih djela navedena je godina 1438;

no Philippicae I-III prepisane su drugom, ranijom humanističkom rukom, za koju Albinia

Catherine de la Mare pretpostavlja da bi mogla pripadati Jurju Benji. Ako je to točno,

zaključuje ona, Petar je kodeks dobio i završio nakon Benjine smrti.67

Valja istaknuti da je glasoviti Ankonitanac dva natpisa preuzeo od Petra: to dokazuje

bilješka nad njima, koja u tiskanom izdanju putne bilježnice glasi In Tragurio ex Caecio, a u

rukopisima In Tragurio ex Petro Caecio.68 Ti su natpisi preuzeti iz rukopisa, a ne izravno s

kamena, pa je očito da je Cirijak imao u rukama Petrovu silogu, ili barem njegove radne

bilješke s prijepisima.69 Ovdje ne možemo ulaziti u složene pretpostavke o postojanju rane,

izgubljene Petrove siloge, koje bi prijepis bio sačuvan u marcianskom rukopisu (Lat. cl. XI, n.

124, colloc. 4044) niti razmatrati sasvim prihvatljivu hipotezu da su Cipiko i Benja

razmjenjivali i uspoređivali svoje prijepise.70 Iadestinus antiquuus i Codex Tragurinus

(Mommsenov naziv za marcianski kodeks Benja-Cipiko) sadrže velik broj istih natpisa.71

65 CIL III: 271-272. 66 O tom kodeksu usp. Lučin 2007b. 67 De la Mare 1976: 246. 68 Usp. Moroni (prir.) 1660 (?): III (br. 24 i 25); za rukopisni podatak usp. Bodnar 1960: 102. 69 Usp. CIL III: 272. 70 Usp. CIL III: 272; Bodnar 1960: 102-103. 71 Usp CIL III: 272; Bodnar 1960: 103; Ljubić (1885: 149) kaže da je takvih natpisa 60.

29

Codex Tragurinus ima 168 listova, pretežno papirnih, uz nekoliko pergamenskih.72 Na

početnih 37 listova rukom Jurja Benje prepisano je, kako je već rečeno, djelo De viris

illustribus urbis Romae Pseudo-Seksta Aurelija Viktora (prvih 77 od ukupno 86 kaputa). Na

kraju prijepisa (f. 37r) čita se znamenita supskripcija:

Georgius Begna excripsit suo optimo et amantissimo amico Petro Cepioni Tragurino.

Iaderę MCCCCXXXIIII Kl. febr.

Praga je dokazao da se u Zadru početak godine u to doba računao "po stilu inkarnacije"

(što je značilo da godina počinje 25. ožujka), te da spomenuti nadnevak stoga označuje 1.

veljače 1435.73 Petar Cipiko zabilježio je na f. 136v (uz jedan natpis iz Osora):

1440. nono Ianuarias captus ab Antonio Contareno prętore Traguri in itinere petens

Venetias excripsi.

Dodamo li tomu da je Petar Cipiko iste godine umro,74 jasno je da je njegov dio kodeksa

nastajao u razdoblju 1435-1440. Ovdje nas neće zanimati izvadci iz brojnih pisaca, kojima je

Petar ispunio većinu stranica, nego samo antički natpisi što ih je unio u kodeks. Oni se nalaze

na folijima 124v-128r, 136v, 138v-167v, a ima ih, koliko smo uspjeli utvrditi, ukupno oko

180 (od čega su četiri na grčkom). Potječu iz Ancone, Fana, Ravenne, Rima i Riminija te s

više lokaliteta istočne Jadranske obale: Trogira, Osora, Splita, Solina, Zadra itd.75

Petrova siloga svojom jednostavnošću odaje pripadnost početnom razdoblju

humanističke epigrafije: natpisi se navode bez osobita reda, popraćeni su samo naznakama

72 Prvi je o kodeksu pisao Mittarelli 1779: 120-121, nakon toga Mommsen (CIL III: 271-272),

Cian 1898: 71-72. Osim još i danas relevantna Pragina rada (Praga 1932a) usp. Kristeller 31998: II:

265; Giannetto 1985: 315-316; Kovačić 2001. 73 Usp. Praga 1932a: 214; također Stipišić 1985: 194-195. 74 Usp. Andreis 2002: 66, 69; Babić 2006: 44 (njegova bilj. 37). 75 Točan broj i druge podatke nije moguće dati bez temeljita proučavanja kodeksa, koji nam je

bio dostupan samo u obliku nedostatno čitljivih crno-bijelih fotokopija. U Petrovu rukopisu koji se

čuva u Zbirci sakralne umjetnosti u Župnom uredu u Trogiru dva su literarna fragmenta predstavljena

kao natpisi (usp. Lučin 2007b: 68), pa nije isključeno da takvih slučajeva ima i u Codex Tragurinus.

30

lokacije, a i to neredovito. Ipak, Mommsen zapaža dva važna svojstva Petrova epigrafskog

rada, koja se ni u znatno kasnijim zbirkama ne susreću često:

Ceterum exempla Tragurini Cyriacanis non inferiora et nexus litterarum imitantur et

veram versuum formam non raro retinent.76

Iz podataka kojima raspolažemo vrlo je vjerojatno da su se Cirijak i Petar susreli već na

početku Ankonitančeva putovanja, u Zadru 1435,77 pa nije isključeno da se Petar počeo

zanimati za natpise i prije Cirijakovih poticaja.78 Praga je pronašao dokument koji potvrđuje

da je Petar boravio u Zadru 7. travnja 1436. godine kao svjedok. Cirijak se, kako pokazuju

njegove bilješke, 1. kolovoza te godine nalazio u Trogiru, gdje je prepisao 6 natpisa.79 Sve to

pokazuje kako su postojali brojni osobni susreti, pismeni kontakti i uopće bogata intelektualna

razmjena između Petra Cipika, Jurja Benje i Cirijaka iz Ancone. Još uvijek neproučeni Codex

Tragurinus nedvojbeno sadrži jednu od najvažnijih ranonovovjekovnih zbirki natpisa, a

njezina tvorca nije pretjerano uvrstiti među začetnike europskoga humanizma.80

Boravak Cirijaka iz Ancone u Dubrovniku 1441. i 1443. godine nije imao, barem koliko

dosad znamo, znatnijeg utjecaja na razvoj zanimanja za antičke natpise u lokalnoj sredini. Tu

je Cirijak ponovno susreo svojeg prijatelja Marina Rastića, kojeg je dočekao u Anconi 1440,

kada je Dubrovčanin onamo došao kao član poslanstva radi obnove trgovačkog ugovora dvaju

gradova. Cirijak je kao ankonitanski sexvir sastavio pohvalnicu Ancone i Dubrovnika, kojoj je

pridodao sažetak ugovora u formi rimske sanctio. Spis nosi naslov: Anconitana Illiricaque

laus et Anconitanorum Raguseorumque foedus ex Kyriaco Picenicolleo Anconitano, a

posvećen je Marinu Rastiću: Marino de Restis Ragusino, viro clarissimo, Kyriacus

Picenicolleus Anconitanus salutem.81 Za nas je zanimljiv prvi, pohvalni dio, jer je u njega

Cirijak uvrstio, kao svjedočanstvo slavnog i starog podrijetla svojega grada, deset antičkih

76 CIL III: 272. 77 Usp. Bodnar 1960: 102-103. 78 Usp. Praga 1932a: 215. 79 Usp. Moroni (prir.) 1660 (?): XXIV-XXV (natpisi br. 170-175); usp. i Bodnar 1960: 44. 80 Vrijedi ovdje podsjetiti na sažetu formulaciju Praginu (1932b: 266): "L'epigrafia nasce in

Adriatico nel triangolo Ancona-Zara-Traù." 81 Usp. Praga 1932b: 270.

31

natpisa (od kojih dva na grčkom); pri tom je izričito apostrofirao Rastića, očito računajući na

njegovo zanimanje za antičke spomenike:

Vidisti praeterea nostrae huiusce praeclare civitatis ornamenta alia quam plura, sed inter

potiora antiqua atque nobilia undique ex cocto latere moenia, maritimum fronte litus,

tresque ripales et aereas arces; portas deinde regias, turres innumeras et praecelsas, nec

non sacra superis speciosa ornatissimaque delubra; alta quoque magistratum praetoria,

civiumque palatia et conspicuas aedes; marmoreos itaque arcus et gestarum rerum

trophea; scaenas, columnas, statuarumque fragmenta; bases et epigrammata; quin et

harenarum ingentia vetustissimaque numidicae architecturae loca pereminentia urbis

amphiteatra, magnum inditium splendoris primaevae tam praeclarae civitatis familiae et

verendissimae antiquitatis.82

Moguće je da je Rastić imao važnu ulogu u odluci dubrovačkoga Malog vijeća da

upravo Cirijaku, za vrijeme njegova zimskog boravka u Dubrovniku 1443-1444, povjeri

sastavljanje dvaju javnih natpisa (na kneževu dvoru i na velikoj Onofrijevoj česmi), koji

oblikom i sadržajem oponašaju antički epigrafski stil.83 Izneseni podatci ukazuju na to da se

Rastić vjerojatno zanimao za humanističke discipline i epigrafiju,84 ali ne govore ništa o

eventualnim njegovim prinosima na tom području.

Za našu temu bilo bi korisno nešto više znati o zbirci natpisa što ju je sastavio svećenik

iz Labina Marin Marinčić. Njegova se siloga, s potpisom presbyter Marinus Marincics

Albonensis canonicus m(anu) p(ropria), čuva u Modeni, među rukopisima Ludovica Antonija

82 Praga 1932b: 272. Sam ugovor sastavio je i ovjerio ankonitanski notar Barnaba Vitali da

Camerino, za kojeg je Praga (1932b: 267) utvrdio da je onaj isti kojeg Cirijak daje pozdraviti u pismu

Benji iz 1435. i kojem Benja oporučno ostavlja svoj nedovršen prijepis Laktancija. Praga na osnovi

jednog dokumenta iz 1438. pokazuje da je Barnaba djelovao u Zadru kao profesor gramatike. 83 Tu pretpostavku iznosi Kokole (1996: 243), a zasniva je na podatku (koji iznosi De Diversis

2004: 61/153) da je Rastić bio jedan od nadglednika za izgradnju dubrovačkog vodovoda. O samim

natpisima usp. (uz Kokoleovu studiju) Colin 1981: 335-340; Šoljić 2002. 84 Kokole (1996: 243) dosta odlučno zaključuje: "On these grounds there is good reason for

supposing that Marin Rastić had clearly defined humanist and epigraphical interests himself." O

Rastiću kao uglednu pripadniku dubrovačke vlastele usp. Appendini 1803: II: 116; De Diversis 2001:

71.

32

Muratorija. Prvi je na nju upozorio Mommsen, koji zapaža da je taj rukopis iz 15. st.

sadržajem sličan zbirci dalmatinskih natpisa Marina Sanuda, tj. da uz natpise što ih sadrži tzv.

Antiquus Lucii donosi i nekoliko epigrafa iz Osora i Cresa.85 Nažalost, sam Marinčić ostaje

nam nepoznat, a kodeks se malo spominje i posve je neproučen.86 Neki Marin Marinčić

zabilježen je u Šibeniku 1436. kao tumač za hrvatski jezik,87 ali zasad nije moguće sa

sigurnošću ustvrditi da je riječ o istoj osobi.

Dosad je u domaćoj literaturi ostao posve nepoznat podatak da se antičkom epigrafijom

na prijelazu iz 15. u 16. st. bavio i već spomenuti Jerolim Trogiranin. Nedvojbenu potvrdu o

njegovu epigrafskom radu daje već spomenuti Girolamo Bologni u svojem djelu Antiquarii

libri duo iz 1507:

Epigrammatis infrascripti copiam mihi fecit Hieronymus Tragurinus V. C. utroque iure

consultissimus, Latinae elegantiae atque antiquitatis assertor solertissimus et praeclara

eruditione conspicuus, cuius exquisitae in me benivolentiae et accuratae diligentiae

acceptum refero si quid in antiquaria ista facultate profeci.88 [Slijedi oznaka lokacije:

Haud procul Camerino te prijepis natpisa CIL XI 691*.]

Iz ove opsežne i pozorno razrađene pohvale doznajemo: Jerolim Trogiranin doktor je

obaju prava, upućen je latinist, ljubitelj antike i učen čovjek, posjeduje prijepise antičkih

natpisa, razumije se u njihovo odčitavanje (možda i tumačenje), pa je u tu vještinu uputio i

samog Bolognija. Iako o Trogiraninovu identitetu nemamo pouzdanih podataka, ima razloga

za pretpostavku kako se iza tog imena krije trogirski arhiprezbiter Jerolim Makarelić (oko

1423 – prije 1510).89 Zna se da je Makarelić studirao kanonsko pravo na sveučilištu u Padovi,

gdje ga zatječemo 1476. kao svjedoka na obrani doktorata Jurja Marulića iz Splita.90 Kao

trogirskog arhiprezbitera i kanonika spominje ga Daniele Farlati, koji iznosi da je 1496.

postao vikarom splitskog nadbiskupa Bartolomea Averoldija nakon smrti duvanjskoga

85 Usp. CIL III: 273 (XII); za Antiquus Lucii usp. ibid.; usp. i pogl. 3.1.3. Rukopisi poznati

samo po spomenu. 86 Na temelju Mommsena spominju ga još Ljubić 1886: 149 i Petrić 1998:145. 87 Usp. Pederin: 1991: 820. 88 Bologni 1995: 152. 89 Za ove godine usp. Andreis 2006: 233. 90 Martellozzo Forin (prir.) 2001: 460.

33

nadbiskupa Vida de Ruschis.91 Pjesničku vrsnoću Jerolima Trogiranina hvali Juraj Šižgorić u

epigramu Ad Hieronymum Traguriensem iurisconsultum (4 elegijska distiha, objavljena u

Šižgorićevoj knjizi 1477),92 dok Gilberto Grineo u rukopisnom epigramu (3 elegijska distiha)

– vjerojatno napisanu oko 1496-1498, kada je Grineo u Trogiru djelovao kao magister

humanitatis – hvali Jerolima Makarelića (Hieronymus Macarellus) kao vrsna pjesnika.93

Među uglednim Trogiranima Makarelića spominje i Jerolim Kavanjin.94

U literaturi Makarelić je poznat po jednom jedinom sačuvanom djelu, pohvalnom

epigramu Marku Maruliću: Carmen Hieronymi Macarelli archipresbyteri Traguriensis (6

elegijskih distiha). Pjesma je tiskana na početku prvog izdanja Institucije (1506 = 1507) i

višekratno je pretiskivana s Marulićevom knjigom sve do kraja 16. st.95 U jednom rukopisu u

nadbiskupskom sjemeništu u Padovi sačuvana je pjesnička poslanica Girolama Bolognija

upućena Jerolimu Trogiraninu (Ad Hieronymum Tragurinum, uenerabilem uirum, 8 elegijskih

distiha), iz koje se o njegovu identitetu i o životu ne doznaje ništa pobliže, osim da je dvadeset

godina prije nastanka pjesme Bologni bio njegov učenik u Rimu:96

Ecquid adhuc memor es, chare Tragurine, Bononi,

Discipulus Roma qui tibi in urbe fuit?

Bis duo per uarios exegi lustra labores,

Te sine dum patria solus in urbe moror.

(1-4) 97

Uzmemo li da se odnose na jednu osobu, svi ti podatci daju u zbroju nejasan obris

trogirskog uglednika, svećenika, humanista, pravnika, pjesnika i epigrafičara, povezana s

91 Usp. Farlati 1765: 408; Farlati 2004: 117; Kukuljević 1869: XLII. 92 Usp. Šižgorić 1966: 88 (= II, 11); usp. prepjev D. Novakovića u: Šižgorić 2000: 35. 93 Usp. Casarsa 1980: 69 (br. 278); Ziliotto 1949/50: 168 (koji donosi tekst epigrama,

naslovljena jednostavno Xenium). 94 Usp. Kavanjin 1913: 100 (= 6,126,1-2: "Vrhužakna od Trogira / Macarolić Jeru svietna"). 95 Usp. BMM 1, br. 8, 9, 15, 38, 39, 44, 65, 68, 79, 80, 83. 96 Trevižaninov rimski boravak pada u godine 1473-1475 (usp. DBI: "Bologni, Girolamo"), pa

je zacijelo i Trogiranin tada ondje boravio. Bolognijeva je pjesma, dakle, napisana negdje 1493-1495. 97 Hieronymi Bononii Taruisini Promiscuorum liber quintus, Seminario Vescovile di Padova,

rkp. 19, str. 175; usp. i Kristeller 31998: II: 11.

34

humanistima na ovoj i onoj strani Jadrana (Bologni, Grineo, Šižgorić, Marulić).98 Nažalost, o

Makarelićevoj epigrafičarskoj djelatnosti (prihvatimo li njegovu identifikaciju s Jerolimom

Trogiraninom) ne doznajemo ništa više od onog što nam priopćuje Bologni: s obzirom na

Trevižaninovu za ono vrijeme visoku epigrafičarsku i općenito starinarsku kompetenciju, tu

pohvalu valja uzeti, bez obzira na možda i konvencionalne komplimente, kao znak da je

Trogiranin bio znalac na tom području. Ipak, nije moguće ništa zaključiti ni o opsegu njegove

eventualne natpisne siloge, ni o njezinu sadržaju i značaju.

2.2.3. Humanistička epigrafija u Splitu

S Makarelićem došli smo do vremena i prostora u kojem je djelovao Marko Marulić.

Koliko znamo, u splitskom humanističkom krugu samo su se on i Dmine Papalić zanimali za

antičke natpise. O Dmininu životu sačuvano je razmjerno malo podataka. Iz arhivskih

dokumenata doznajemo da je obavljao razne komunalne dužnosti ("conductore delle saline di

Spalato", gradski sudac, poklisar komune itd.), da je bio zapovjednik splitske galije, s kojom

ga nalazimo na Cipru 1490-1491, dok je "provedador de la armada" bio Cosimo Pasqualigo.99

Važno je zapaziti da se s tom arhivskom viješću podudara ono što Marulić piše u svojoj

rječitoj pohvali prijatelju (In epigr. 125,1-2), u kojoj napose ističe njegovu vojničku vrlinu:

Post hęc in classe Veneta triremis pręfectus Ottomanico bello ita te gessisti ut iam

emeritis stipendiis domum reuersus domesticis laudem attuleris, amicis lętitiam, patrię

decorem. (125,1)

98 Ovog Jerolima Makarelića ne treba pomiješati s Jerolimom Makarelićem (Hieronymus

Mazzarellus, oko 1532 – oko 1588) koji je bio opat i ninski biskup 1581-1588; o njemu usp. Andreis

2006: 233; Kolumbić 1980: 1096 (br. 131), 1104-1105. 99 Za podatke o Dmini Papaliću usp. Kečkemet 1978; Kuzmanić 1998: 68-74; Hilje 2005; Lučin

2008: 62-65, 133-134. Za točan podatak o pomorskom zapovjedništvu (koji spominje Fisković [1978:

66], ali neprecizno), zahvaljujem Nevenu Jovanoviću, koji ga je pronašao u arhivskoj ostavštini G.

Prage (Biblioteca Marciana, Venecija, rkp. Marc. It. VI, 523: Spogli dall' Archivio di Spalato, vol.

XXXIX, 28 i 30).

35

Marulićeve i Papalićeve obiteljske loze bile su višestruko povezane; vjerojatno je

Dmine bio približno Markov vršnjak, što zaključujemo iz podatka da se oženio 1475100 (ako je

rođen 1450, imao je tada 25 godina) te iz više svjedočanstava o njihovu prijateljstvu. Naime,

spominjući tragičnu smrt mladog Jurja i supruge mu Perine (Dminine sestrične), Marulić

podsjeća Papalića da se taj događaj zbio "u našoj mladosti" (in adolescentia nostra, In epigr.

113,4; s obzirom na kontekst, malo je vjerojatno da je nostra ovdje pluralis modestiae). Praga

uvjerljivo pretpostavlja da se sukob s Turcima, u kojem je Juraj poginuo, dogodio 1464. ili

1465. godine.101 Osim toga, u jednom dokumentu iz 1474. godine njih dvojica pojavljuju se

zajedno kao svjedoci.102

No za nas je kudikamo važnije to što je njihovo prijateljstvo postalo fermentom za

nekoliko Marulićevih književnih djela. Iz te suradnje i iz još nekoliko dragocjenih naznaka

razabiremo lik Dmine Papalića kao lokalnoga starinara, ljubitelja povijesti, skupljača

povijesnih i epigrafskih spomenika, za nas doduše humanista bez sačuvana opusa, ali

nesumnjivo istaknuta člana splitskog učenog kruga.103 Upravo Dmine Papalić pronašao je u

Makarskom primorju prijepis Hrvatske kronike, koju je Marulić preveo na latinski pod

naslovom Regum Delmatię atque Croatię gesta, a svoj prijevod posvetio nalazniku

hrvatskoga predloška.104 Prema vlastitim riječima, Marulić je In epigr. napisao da bi udovoljio

zamolbi Dmine Papalića, kojemu vlastito znanje očito nije dostajalo da bi valjano razumio

antičke epigrafe: 100 Usp. Hilje 2005: 46. 101 Usp. Lo Parco 1929: 24. 102 Usp. Hilje 2005: 54 (bilj. 66). 103 O postojanju Papalićeva opusa zaključuje se iz komentara Ivana Lučića uz njegovo izdanje

Regum gesta: Versionem hanc Marulum fecisse dignoscitur ut viro sibi amicissimo satisfaceret: extant

enim multae epistolae et epigrammata invicem scripta mutuum amorem indicantia (Lučić 1668: 444).

Podsjećamo ovdje i na pretpostavku nalaznika glasgowskog rukopisa Darka Novakovića kako je taj

kodeks (koji sadrži In epigr. i Marulićeve latinske pjesme) vjerojatno nastao u krugu obitelji Papalić, i

to kao izraz poštovanja prema Maruliću i ujedno "kao svojevrstan interni vodič uz Papalićevu

epigrafsku zbirku" (usp. Novaković 1997: 29). Smijemo li pomišljati da je scriba glasgowskog

kodeksa bio upravo Dmine? U prilog pretpostavci da je kodeks pisao Splićanin snažno govori izgled

onih dijelova teksta u kojima se spominju Dioklecijan, Split i crkva sv. Duje: ta su imena podcrtana,

izvučena na marginu i obilno ornamentirana. 104 Usp. Marulićevu posvetu Papaliću u: Marulić 2009: 33. Za osnovne podatke o djelu usp.

Tomasović 1999: 248-250; Jovanović 2009 (s bibliografijom).

36

Quum tu antiquitatis mirum in modum studiosus, Dominice charissime, multa me de

litteris inscriptionibusque in marmore olim insculptis rogares et a me, quę tunc

occurrebant, audires, nondum contentus petisti insuper ut eadem illa in papyro plenius

descripta tibi traderem. Quanquam ea res quidem quum ingenii tum doctrinę meę

uiribus impar uidebatur, ut pote coniecturis magis quam certa ueri cognitione enodanda,

suscepi tamen me, quod postulabas, facturum, nequid esset in quo aggrediendo

efficiendoque industriam meam tibi arcta mecum propinquitate coniuncto optimeque de

me merito denegarem. (I,1)105

U još jednoj apostrofi prijatelja, onoj na početku salonitanskog odsječka natpisa, ne

čitamo samo dodatni dokaz o prijateljstvu, lijepu autobiografsku sličicu i topički prikaz

humanističkog odnosa prema starinama, nego nalazimo i jasnu potvrdu da su antički ostatci i

natpisi uvelike zanimali i Marulića:

HACTENVS externa tibi interpretatus sum, Dominice Papalis charissime, nunc

maiorum nostrorum aperiemus monumenta, quę sępe tecum per Salonarum rudera

parietinasque uagatus passim iacentia spectaui et interdum, patrii soli nostri quanta

quondam gloria fuit mecum animo reuoluens, Vergilianum illud ingemiscendo

repetebam: Fuimus Troes, fuit Illium et ingens gloria Teucrorum, nunc nulla. (IV,1)

Nemamo nikakvih podataka o tome da bi Dmine Papalić sastavio kakvu epigrafsku

silogu, ali iz In epigr. doznajemo da se zdušno bavio prikupljanjem antičkih natpisa; za njima

je tragao in situ, među salonitanskim ruševinama, i davao ih vlastitim trudom i troškom

prenijeti u svoju palaču u Splitu. Zacijelo nije slučajno što Marulić o tome govori upravo u

komentaru uz natpis 130, koji je prema prvotnoj zamisli trebao biti posljednji u njegovu djelu.

Hęc apud te in saxo ingenti incisis litteris habentur, quę nos de fundamentis Salonarum

littoralis muri erruta ad tuas ędis transferri, sicut pleraque alia, nuperrime uidimus. Nec

sumptui enim nec labori parcis dum ueterum monumenta undequaque tibi comparas.

(130,1) 105 Slično ističe i u zaglavku djela: Hęc habui, Dominice iocundissime, quę de ueteribus collecta

monumentis tuo rogatu tibi exponerem. (V,1).

37

Navedeni ulomak iz potvrđuje da je Papalić posjedovao zbirku kamenih natpisa, što

doznajemo i iz jedne zabilješke u epigrafskom rukopisu koji se čuva u Ambrozijanskoj

knjižnici u Milanu (Codex Ambrosianus C. 61 inf., ff. 70-86v). U njemu se naime na vrhu f.

78 čita: Apud magnificum Domitium [sic] Papalem, nakon čega na listu recto i verso slijedi

niz salonitanskih natpisa koji su nam poznati i iz Marulićeve siloge.106 Taj museum

Papalinum, kako ga naziva Mommsen, privlačio je pozornost i kasnije: dio je natpisa prepisan

u drugi ambrozijanski kodeks (D. 199), načinjeni su prijepisi za Alda Manuzija mlađeg (1547-

1597) i neke druge kolekcionare, no tada je već počeo rasap zbirke, pa se zna da je više

natpisa sredinom 16. st. odneseno u Veneciju, Padovu Veronu i Treviso.107 Još osamdesetih

godina 19. st. četiri su natpisa (CIL III 1935 = In epigr. 134; 1979 = In epigr. 124; 1961 =

121; 2551 = 132) bila uzidana u Papalićevoj palači; godine 1889. i 1891. tadašnji su ih

vlasnici, Anđeo i Petar Katalinić, poklonili splitskom muzeju.108 Do danas je bilo poznato da

je od čitava "Papalićeva muzeja" sačuvano devet spomenika, većinom dosta oštećenih: po

jedan u Veroni (CIL III 131* = In epigr. 113), Padovi (CIL III 1933 = In epigr. 127) i Trevisu

(CIL III 2475 = In epigr. 119)109 te šest u Splitu. Pet je splitskih izloženo u predvorju

Arheološkog muzeja (CIL III 2096 = In epigr. 114; 1961 = 121; 1979 = 124; 2551 = 132;

1935 = 134), a ulomak šestoga (CIL III 265 = In epigr. 120) pronađen je godine 2001.

prilikom sanacije podnice kora splitske katedrale.110

Radeći na ovoj studiji utvrdili smo da je još jedan natpis iz Papalićeva muzeja sačuvan

do danas: CIL III 1981 = In epigr. 135. Uzidan je ispod stubišta u malom dvorištu palače,

dobrim dijelom je nečitak zbog oštećenja, nečistoće i tragova žbuke, pa je stoga valjda i ostao

nezapažen.111 Do nas je dakle došlo deset natpisa iz Papalićeve kolekcije.

106 Više o A, o njegovoj relativnoj dataciji i o važnosti te siloge za Marulićevu usp. u pogl. 5.

Izvori za natpise. 107 Usp. CIL III: 274: XVIII. 108 Usp. Bulić 1891: 164 i ovitak iza sveščića 11: "Darovi c. k. Muzeju g. 1891"). Na ovom

podatku srdačno zahvaljujem g. Arsenu Duplančiću, knjižničaru Arheološkog muzeja u Splitu. 109 Usp. u CIL-u napomene uz odnosne natpise. 110 Pet je natpisa iz palače premješteno u muzej 1885 (usp. Bulić 1925: 97); o šestom usp.

Nikšić 2004; Demicheli 2009. 111 Da se u na tom mjestu u palači nalazi neki natpis koji bi možda mogao biti dio Papalićeve

zbirke, upozorio me u ljeto 2010. dr. Ivo Babić; dragocjenu mi je pomoć u odčitavanju teško čitljiva

teksta pružio akademik Nenad Cambi. Obojici srdačno zahvaljujem. O nalazu više na drugom mjestu.

38

3. RUKOPISI, IZDANJA I POVIJEST ISTRAŽIVANJA

3.1. Rukopisi

Sačuvano je osam rukopisa In epigr.: autograf i sedam prijepisa, što ukazuje na

razmjerno veliko zanimanje za Marulićevo starinarsko djelo. Uz autograf O čitav tekst sadrže

prijepisi G i V; dio o solinskim natpisima nalazi se u Vat, Luc i Iad; ulomke iz dijela o

salonitanskim natpisima donose Fosc i Zag.

3.1.1. Rukopisi koji sadrže čitavo djelo

3.1.1.1. Marulićev autograf

O – Codex Oxoniensis: Bibliotheca Bodleiana, Oxford, Ms. Add. A. 25, olim 28398

(591), cart., c. a. 1503-1510; ff. 3 + I-LXXII.

Naslov: Marci Maruli ad Dominicum Papalem In epigrammata priscorum

commentarius (f. I).

Vrijeme nastanka: oko 1503-1510.

Opis: Marulićev autograf. Pisan na papiru formata 22,6 x 16,2 cm, obaseže 75 listova (3

+ LXXII), sa 26 redaka po stranci. Glavni tekst pisan je crnom, a naslovi, tekuće glave i

marginalije crvenom tintom. Od f. LIXv do LXI (tj. In epigr. 126-127,3)1 za osnovni tekst

rabljena je crvena tinta, koja zatim od ff. LXI do LXVII (tj. In epigr. 128-136) poprima

smeđe-sivkasti ton; sam kraj (ff. LXVII – LXX, tj. In epigr. 136,1-141,1) pisan je zagasito

crvenom tintom. Rimska folijacija ispisana je crvenom tintom do uključivo f. LXVIII, a na

preostala četiri lista unesena je olovkom; nakon f. LXVIII nema više tekućih glava, koje su

dotad redovito bile ispisane u vrhu recto folija: Rom(ae) (ff. III-XX), Externa (f. XXI)

odnosno Exter(na) (ff. XXII-L), Salon(is) (ff. LI-LXVII) odnosno Salonis (f. LXVIII). Na f.

XLIX nalazi se mrlja prolivene crvene tinte; tragovi te nezgode naziru se do kraja rukopisa.

Prije glavnog teksta nalazi se Marulićevom rukom uneseno kazalo rimskih magistrata koji se

1 Arapski (povremeno i rimski) brojevi iza In epigr. označuju paragrafe u editio princeps

Marulićeva teksta (u Prilogu). Za brojeve folija ovdje, u opisima rukopisa, koristimo se onakvim

znamenkama (rimskim ili arapskim) kakve se nalaze u samom rukopisu, a inače posvuda rabimo

arapske.

39

spominju u djelu (f. 3-3v). Na kraju su (f. LXXv) dva natpisa iz Trevisa ([142] i [143]), pisana

mlađom rukom, crnom tintom.2

Napomene: Prvi poznati vlasnik O bio je Francesco Burchelati iz Trevisa (sredina 18.

st.). O tom svjedoči bilješka na kraju V (f. 272): Exscriptus fuit hic commentarius ex codice

authentico existente apud D. Franciscum Burchelatti, civem Tarvisinum.3 Francesco

Burchelati praunuk je Bartolomea Burchelatija (1548-1632), uglednoga treviškog liječnika,

humanista, pjesnika i epigrafičara.4 Dosad nije bilo poznato da je Bartolomeo imao u rukama

rukopis In epigr. (očito je to bio O). Na Marulića se on višekratno poziva ili ulomke iz

njegova teksta citira u svojem djelu Commentariorum memorabilium multiplicis historiae

Tarvisinae locuples promptuarium iz 1616.5 Kako je Bartolomeo došao u posjed Marulićeva

autografa? Na to pitanje nema pouzdana odgovora, no vrlo je vjerojatno da ga je dobio kad je,

oko 1600, za treću suprugu uzeo Agnesinu Bologni. Njezin prapradjed (abavus) bio je

Girolamo Bologni,6 tajnik nadbiskupa Lovre Zane, pjesnik i pisac epigrafske rasprave

Antiquarius, koji je, kako smo vidjeli, bio povezan s članovima Marulićeva kruga, a

vjerojatno je u Splitu i osobno boravio.7 Čini se da smijemo zaključiti kako je Marulićev

autograf najprije dospio u Bolognijeve ruke, zatim u vlasništvo njegovih potomaka, te udajom

prapraunuke u posjed obitelji Burchelati. Iz Mommsenova naziva Codex Meermannianus8

zaključiti je da je Marulićev autograf iz Trevisa dospio u Nizozemsku, u zbirku obitelji 2 Za opis O i dataciju djela usp. Novaković 1997: 6-7, 11; mrežni katalog rukopisa Bodleiane:

http://www.bodley.ox.ac.uk/dept/scwmss/wmss/online/medieval/additional/additional-a.html (23. VI.

2010). Tu je reproducirana stranica iz Madan 1905: 443 (rukopis br. 28398 /591/, sada Ms. Add. A.

25). Za prikaz strukture In epigr. usp. pogl. 4.3. Opća struktura In epigr. 3 Na to je upozorio Novaković 1997: 6. 4 Usp. D'Alessi 1995: XXVII-XXVIII. O Bartolomeu usp. DBI: "Burchelati, Bartolomeo". 5 Usp. Burchelati 1616: 72, 317, 318, 432, 717. 6 Usp. Usp. D'Alessi 1995: XXVII-XXVIII; DBI: "Burchelati, Bartolomeo". 7 Usp. pogl. 2.2.1. Humanistička epigrafija na Apeninskom poluotoku. 8 On kaže: Nactus sum praeterea Ritschelii beneficio alterum Marulinae syllogae exemplum [=

V, op. B. L.] descriptum ex codice olim Meermanniano T. V. (chart. 4.) saec. XVI, hodie nescio ubi

servato […]. Meermanniano illi in Salonitanis convenit cum Vaticano [= Vat], sed habet praeterea

titulos alios non paucos, de quibus nec simplex nec facile iudicium est nec maxime huius loci, cum non

sint Dalmatici. (CIL III: 274: XVIII). U Madanovu katalogu Bodleiane (n. dj. u bilj. 2) pod br. 28398

(591), sada Ms. Add. A. 25 (= O) kaže se: "This MS. appears to be the codex Meermannianus referred

to (through a copy) in the C. I. L. iii. 274." Iz toga proizlazi da je codex Meermennianus zapravo O.

40

Meermann. Rotterdamski pravnik Gérard Meermann (1722-1771) i njegov sin Jean (1753-

1815) posjedovali su veliku zbirku rukopisa, koja je 1824. prodana Thomasu Phillipsu.9 Ipak,

kataloški opis u Bodleiani ne spominje Phillipsovo ime, nego navodi Thomasa Rodda Mlađeg

i Thomasa Thorpea: prvoga kao mogućeg posrednika u nabavi, drugoga kao mogućeg

vlasnika ovoga i drugih rukopisa koji su za Bodleianu kupljeni godine 1836.10 Tu

nepodudarnost zasad nije moguće objasniti.

3.1.1.2. Prijepisi

G – Codex Glasguensis: University Library, Glasgow, Hunter 334, U. 8. 2, cart., c. a.

1524-1550; ff. <6> + I-CXXXVI.

Naslov: Jesus. Ad Do<minicum> P<a>p<alem> Marci Maruli uiri eruditissimi In

priscorum epigrammata commentarius (f. I)

Vrijeme nastanka: Svakako poslije 1523, po svoj prilici između 1524. i 1550.

Prepisivač: Možda Dmine Papalić.11

Opis: Rukopis je uvezan u drvene korice obložene glatkom, višestruko ukrašenom

grimiznom kožom. Izvorno su ga krasile četiri kopče. Pisan na papiru (osim dvaju listova)

veličine 14,4 x 10,1 cm, obaseže 136 listova (sa 26 redaka po stranici), numeriranih rimskim

brojevima počevši od drugog sveščića. Osnovni tekst pisan je crnom tintom; naslovi, inicijali,

tekuće glave i marginalije pisani su crvenom tintom i bogato ornamentirani vinjetama i

floralnim motivima (na f. LXXII dio ukrasa čini ljudska glava).

Na početku je rukopisa kraći proslov koji naznačuje auktora i sadržaj (f. 3). Slijedi

trostruko kazalo magistrata, osobnih imena i značajnijih realija (ff. 3v-6). Tekst In priscorum

epigrammata commentarius nalazi se na ff. I-CIIv. Nakon toga, pod naslovom Marc<i>

Mar<uli> eiusd<em> Epigrammata, slijede Marulićeve latinske pjesme (ff. CIIIv-CXXIIv).

Na kraju rukopisa nekoliko je nepovezanih tekstova koji nisu Marulićevi (ff. CXXIII-

CXXVv).12

9 Usp. Lecouteux 2007: 22-23 Dostupno na:

http://www.unicaen.fr/mrsh/craham/revue/tabularia/dossier2/textes/13lecouteux.pdf (23. VI. 2010). 10 Usp. i Novaković 1997: 6-7. 11 Usp. pogl. 2.2.3. Humanistička epigrafija u Splitu, bilj. 103. 12 Za opis G i terminus post quem njegova nastanka usp. Novaković 1997: 12-13, 29; Lučin

2001: 28-29; mrežni katalog rukopisa Sveučilišne knjižnice u Glasgowu na adresi:

41

Redoslijed natpisa unekoliko je promijenjen u odnosu na autograf:

- između In epigr. 15. i 16. umetnut je In epigr. 20, zacijelo zbog toga što u autografu

15 i 20 imaju istu oznaku mjesta (Ad S. Sebastianum), pa je 20 dobio oznaku Eodem loco;

- In epigr. 23. i 24. zamijenili su mjesta, vjerojatno radi postizanja boljeg rasporeda

teksta i ukrasa na stranicama;

- In epigr. 35. i 36. zamijenili su mjesta;

- u In epigr. 62,2 u objašnjenju raznih vrsta trijumvira prva njihova kategorija u

autografu (trium uiri monetales) prebačena je na posljednje mjesto, bez posljedica za smisao;

- nakon In epigr. 75. slijede In epigr. 82-86, 80, 76-79, 81, 87-89, 99-101, 90-98, 102-

107, 109, 108, 110-112;

- u salonitanskom odsječku dvije skupine naslove povezane su u jedinstven niz: nakon

uvoda Salonis (In epigr. V) slijede In epigr. 113-130,3 (do curauit; završetak rečenice je

izostavljen); zatim slijede 133-141 (bez naslova Salonis postea repertum), a tek nakon toga

Peroratio (to se zaglavlje u autografu nalazi nakon 130,3).

- na kraju teksta (f. CIIv) nema natpisa [142] i [143].13

Napomena: O povijesti rukopisa vidi više ovdje u bilj. 57.

V – Codex Venetus: Biblioteca Marciana, Venezia, Lat. XIV. 112 (= 4283), cart. in fol.,

misc., saec. XVIII; ff. 259v-272.

Naslov: M<arci> Maruli ad Dominicum Papalem In epigrammata priscorum

commentarius.

Vrijeme nastanka: 18. st.

Prepisivač: Giovanni Benedetto Mittarelli (1709-1777).

Opis: Miscellaneus nastao spajanjem više kodeksa, uvezan u kartonske korice, ukupna

opsega 300 listova. Potječe iz S. Michele di Murano (n. 648). Naslov na početku: Collectio

opusculorum. Marulićev tekst nalazi se u sv. XII, veličine 28 x 21,5 cm, pisan je crnom, danas

izblijedjelom tintom. Redoslijed je natpisa kao u O. Na kraju su (f. 272) natpisi [142] i [143],

pred kojima je naslov: Aliena manu. Nakon [143] stoji napomena: Hoc relatum est superius.14

http://special.lib.gla.ac.uk/manuscripts/search/detaild.cfm?DID=33309 (23. VI. 2010). Izdanje

latinskih pjesma iz G s prijevodom i komentarom D. Novakovića: Marulić 1999. 13 O preinakama u G usp. i Novaković 1997: 13-14. 14 Opaska je točna: [143] = 119.

42

Nakon toga slijedi: Exscriptus fuit hic commentarius ex codice authentico existente apud D.

Franciscum Burchelatti, civem Tarvisinum.

Napomene: U tom svesku Marulićevu tekstu prethode: Hier. Bononii Vita S.

Hieronymi, Bernardo de Rubeis ep(iscop)o Tarvisino et comiti Berceti dicata (ff. 222-251);

Baptistae Guarini epistula ad Hier. Bononium (f. 252); Flaminii Vivi epistula ad Hier.

Bononium (f. 252); Hier. Bononii epistulae et opuscula (ff. 252v-259v).15 U ovoj posljednjoj

skupini, na ff. 256-257, nalaze se i kratki ulomci (uvodi prvoj i drugoj knjizi) Bolognijeve

epigrafske rasprave Antiquarii libri duo.16 Nakon Marulićeva djela slijedio je, prema naznaci

na dnu f. 272, spis Pomponija Leta: Sequitur tractatus Pomponii Laeti De Romanę urbis

vestustate, impressum Romae a Iacobo Mazochio bibliopola. No prema Zorzanellu tu se (na

ff. 273-300) nalazi aliud exemplar I partis huius codicis (= cc. 6-46),17 tj. Exemplar

epistolarum D. Mauri Lapi Florentini, monachi Camaldulensis.18

3.1.2. Rukopisi koji sadrže izvatke iz djela

Vat – Codex Vaticanus: Biblioteca Vaticana, Roma, Cod. Vat. Lat. n. 5249, ff. 1-16.19

Naslov: Salonis.

Sadržaj: In epigr. IV-139,4.

Vrijeme nastanka: Početak 16. st.

Prepisivač: Nepoznat.

15 Usp. Zorzanello 1985: 134-139 (o In epigr. na str. 138); Kristeller II 31998: 265. 16 Usp. D'Alessi 1995: XXIV-XXV. On napominje da se građa koja se tiče Bolognija nalazi

unutar ff. 164 i 259, te da ih je, s iznimkom Bolognijeve Vita S. Hieronymi, prepisao Giovanni

Benedetto (D'Alessi piše: Battista) Mittarelli iz kodeksa Vittorea Scottija i možda Giovannija

Francesca Burchelatija. Kako je duktus na gornjoj polovici f. 259v (završetak nekoga Bolognijeva

djelca ili pisma) isti kao u nastavku, tj. u prijepisu In epigr., smijemo zaključiti da prijepis Marulićeve

rasprave potječe od Mittarellija. Tomu u prilog govori već navedena napomena na kraju prijepisa kao i

Mittarellijevo ekstenzivno citiranje Marulićeva teksta u Mittarelli 1779: 748-753. 17 Usp. Zorzanello 1985: 138. 18 Usp. Zorzanello 1985: 135. 19 Kristeller (II 31998: 332) navodi ga ovako: "5249. Inscriptions, some of them collected by

Marcus Marulus. De Rossi, Inscriptiones Christianae II, p. 389." Vidi i: Ljubić 1876.

43

Opis: Pisan na papiru formata 21 x 14,5 cm. Tekst je pisala jedna ruka, glavni tekst

crnom tintom, a naslove crvenom; ispravci potječu od dvije druge ruke, jedna crnom, a druga

izblijedjelom tintom.20 Prijepis završava riječima ut in hoc epigrammate apparet. Etc. Iz toga

bi se zaključilo da je prepisivač imao pred sobom i nastavak teksta, ali iz nekog razloga nije

ga prepisao. Na kraju je dodao: A. D. V. M. P. R.21

Napomene: Rukopis je pripadao Aldu Manuziju Mlađem (1547-1597).22 Njime se

koristio i prepisao ga je Lucić (vidi dolje pod Luc). Prijepisom Vat služio se Mommsen za CIL

III, pa je stoga mislio da Marulićev salonitanski odjeljak sadrži 27 natpisa (umjesto 29, koliko

ih zaista ima).23

Luc – Codex Lucianus: Biblioteca Marciana, Venezia, Lat. Class. XI. Cod. 67. 106. 7.

(= 4351), ff. 161-173v

Naslov: Salonis.

Sadržaj: In epigr. IV-139,4.

Vrijeme nastanka: između 1655. i 1673.24

Prepisivač: Ivan Lucić (1604-1679).

Opis: Pisan je na papiru veličine 22 x 16 cm.25 Završava jednako kao Vat: nakon

Marulićeve rečenice u In epigr. 139,4 (koja završava riječju apparet) slijedi Etc. i pokrata A.

D. V. M. P. R.

20 Podatci o bojama potječu iz pisma što ga je Antonio Ferrua uputio 5. listopada 1970. Nenadu

Cambiju, a objavio ga je Emilio Marin (1977: 208) 21 Tu pokratu nismo uspjeli razriješiti. 22 Usp. CIL III: 274: XVIII: Cuius commentarii exemplum saec. XVI ineunte scriptum in charta

formae octonariae exstat in codice olim Manutiano, nunc Vaticano 5249 f. 1-15 […]. Usp. i CIL III:

XXIX: ALDUS MANUTIUS Pauli f. […] n. 5249 – miscellanea diversa, in his Dalmatica Maruli (quem

vide): Dacicorum Sigleri (quem vide) principium; item exigua sylloge scripta pontifice Paulo II (1464-

1471), praeter urbanos ex eius aetatis syllogis petitos habens titulos Curzolensem Chium

Crotonensem, quorum hic descriptus est a. 1471, exceptos opinor ex ipsis marmoribus. 23 Usp. CIL III: 274: XVIII (citirano u pogl. 5. Izvori za natpise). 24 Tj. između godine Lučićeva dolaska u Rim i izlaska knjige Lučić 1673. Za godinu dolaska u

Rim usp. Kurelac 1994: 20. 25 Kurelac 1994: 80.

44

Prije Marulićeva teksta, na f. 160 nove folijacije, rukom nepoznate osobe koja je

Lucićev prijepis darovala Apostolu Zenu, ispisana je bilješka:

Queste iscrizioni si sono estratte dalle Collettanee fatte e lasciate in Roma da Gio(vanni)

Lucio Traurino. Le copiò di sua mano da un libro MS. della Biblioteca Vaticana, notato

col num. 6/5249 in foglio, intitolato: Inscrizioni Miscellanee, e principia con un

quinternetto in 4.o tutto d'Iscrizioni Salonitane. Le spiegazioni furono di M. Marulo

Gent(iluo)mo spalatino, secolare, ma altrettanto pio che letterato. La Copia del Lucio

confronta beniss(im)o con un'altra copia estratta con somma diligenza di un'altra

persona, dal medesimo libro della Vaticana. E di questa se ne fa dono ossequioso da chi

la possiede alla virtù dell' Ill(ustrissi)mo Sig(nor) Apostolo Zeno.26

Napomene: To je Lucićev prijepis vatikanskog rukopisa (v. gore pod Vat); poslije je

darovan Apostolu Zenu, u čijoj je zbirci nosio br. 346.27 Prvo izdanje Luc objavio je Ljubić

1876.28

26 Usp. i Valentinelli 1845: 29. 27 Usp. Valentinelli, ibid. 28 O tome usp. opširnije u pogl. 3.2. Izdanja; povijest istraživanja. O odnosu rukopisa Luc i

Lučićeve knjige Inscriptiones Dalmaticae iz 1673. Ljubić na drugome mjestu (1883: 132) piše:

"Mommsen (Corp. Inscr. Lat. III. p. 274) znao je dobro, da se ondje (MSS. It. Cl. XI. n. 67) nalazi

vlastoručni prijepis Lučićev Marulićeva rukopisa čuvana u Vatikanskoj pod br. 5249; no pošto su ti

nadpisi bili izdani od samoga Lučića uz njegove 'Memorie istoriche di Traù (Venetia 1674 p. 24)',

naslonio se je na ovo izdanje. Mi smo pako zavirili dublje u taj Lučićev rukopis, i našli, da se ono

izdanje u koječem neslaže sa rukopisom, te smo te razlike na svom mjestu iztaknuli." Ljubić u prvom

dijelu te napomene griješi: Lučić nije objavio Marulićeve natpise u svojem djelu Memorie istoriche di

Traù (prvo izdanje: 1673), nego u knjizi Inscriptiones Dalmaticae. Zabuna je zacijelo nastala otud što

su Inscriptiones tiskane također 1673 i to kod istog nakladnika (Stefano Curti, Mleci), a k tomu su

često bile uvezivane zajedno s Memorie; ovo je djelo, pod naslovom Historia di Dalmatia et in

particolare delle città di Traù, Spalatro e Sebenico, tiskano i 1674 (usp. o tome Kurelac 1994: 78, 84).

Mommsen na navedenom mjestu (CIL III: 274: XVIII) točno kaže da je natpise iz Marulićeve zbirke

Lučić objavio u Inscriptiones Dalmaticae, na str. 24 c. d. e. Malo dalje napominje Mommsen kako se

Lučićev autograf knjige Inscriptiones Dalmaticae čuva u Marciani, Lat. Cl. X, n. 241; on je taj

autograf usporedio s tiskanim izdanjem, i to, kako napominje (CIL III: 275: XXVI), non sine fructu

aliquo.

45

Iad – Codex Iadrenis: Znanstvena knjižnica u Zadru, sign. MS 1098/I, ff. 362-397v

Naslov: Marci Maruli Inscriptiones Salonitanae (f. 362); Salonis (f. 384).

Sadržaj: In epigr. IV-139,4 (ali vidi dolje: Opis).

Vrijeme nastanka: Početak 18. st.29

Prepisivač: Nepoznat.

Opis: Naslov rukopisnog sveska glasi: Fratris Raphaelis Levacovitij Croatae

Archiepiscopi Acridoni De Lingua Illyrica et alia Collectanea.30 Na f. 341 piše Inscriptiones

Salonitanę a Ioanne Lucio collectę. Na ff. 362-366 nalaze se samo natpisi 113-139, bez

komentara. Nakon praznog f. 367 slijede na ff. 368-383 natpisi: 124 s komentarom, 114-123 s

komentarom. Svi su ovi foliji manjeg formata.31 Slijedi (na ff. 384-397v, pretežito većeg

formata), prijepis In epigr. IV-139,4. Uz naslov Salonis stoji bilješka istom rukom: Huius

opusculi author vide(tur) Marcus Marulus Spalaten(sis). Na desnoj margini uz naslov nalazi

se bilješka: "Codice Vaticano 6/5249 (…)" što može upućivati na predložak iz kojeg je

Levaković prepisivao. Na kraju (f. 397v), nakon Marulićeva apparet, dodano je Etc. i Finis.

Duplančić (1995: 155) tvrdi da je Iad prepisan iz Vat; ipak, sigurno je da je nepoznati

prepisivač Levakovićeva prijepisa u rukama imao i Luc, jer na f. 389, uz komentar In epigr.

124,2, na margini dodaje: Pium addit Lucius, a u Luc na f. 164 uistinu na tom mjestu na

margini čitamo Pium.32

Napomene: Na postojanje prijepisa na ff. 384-397v prva je upozorila Jadranka Neralić

(1988: 79). Na Levakovićevo ime u rukopisu upozorio je Arsen Duplančić (1995: 155), koji je

ujedno zapazio da natpisi i komentari na ff. 362-383 također potječu iz Marulićeve zbirke.

29 Za dataciju usp. Duplančić 1995: 155. Očito je da posrijedi prijepis Levakovićeva prijepisa. O

Rafaelu Levakoviću (1597-1649?) usp. LHP: s. v. 30 Acridoni je ovdje neobično umj. Acridensis ("ohridskoga"); Levaković je, naime, 1647.

postao ohridskim nadbiskupom (usp. LHP: 426). 31 Opis je načinjen prema digitalnim fotografijama navedenih folija, pa nije moguće odrediti

format. 32 To se odnosi na tekst koji u Vat (f. 5) glasi: qui post Titum imperauit annos XVIIII (u O na

tom mjestu stoji: qui post Titum Antoninum Pium imperauit annos XVIIII, a tako je u G i V, samo što

je broj godina u G napisan XIX, a u V pogreškom stoji 18).

46

Fosc – Codex Foscarinianus: Bibliotheca caesarea Viennensis, Beč, Manuscripta M.

Foscariniana, Codex cart. 6389, ff. 1-2.

Naslov: Salonis.

Sadržaj: In epigr. IV,1-IV,2 (authoritas); 114-114,2; V,1-V,2 (contemnamus).

Vrijeme nastanka: 19. st. (?)

Prepisivač: Nepoznat.

Opis: Pisan na papiru. Nakon In epigr. IV,1-IV,2 (authoritas) slijedi vrlo karatak

sažetak sadržaja na talijanskom, zatim 114-114,2 te odmah u nastavku V,1-V,2

(contemnamus). Slijedi bilješka na talijanskom u kojoj se napominje da slijedi odsječak

Salonis postea repertum, zatim se iznosi pretpostavka da se riječi Hactenus hesterna [sic] tibi

interpretatus sum odnose na "Ilirsku kroniku" (tj. Regum gesta); pisac zaključuje da bi

salonitanski natpisi dakle bili dodatak uz kroniku te da su nastali poslije 1510.

Napomena: Ovaj prijepis prvi spominje Kukuljević (1869: LXIV), zatim Šrepel (1901:

187). Važan je podatak koji prepisivač daje na početku svoje bilješke, nakon što je prepisao

spomenute ulomke: "Dopo di ciò alla pagina seconda dello stesso foglio leggesi Salonis

postea repertum." Naime, od svih rukopisa samo u Vat spomenuti dodatak počinje na poleđini

folija (11v). Očito je dakle da je Fosc prepisan iz Vat.

Zag – Codex Zagrabiensis: Arhiv HAZU, Zagreb, sign. II. d. 161, ff. <2-2v>

Naslov: Lettera sulle antichità di Salona.

Sadržaj: In epigr. IV,1-IV,2 (authoritas); 114-114,2; V,1-V,2 (contemnamus).

Vrijeme nastanka: 19. st. (?).

Prepisivač: Nepoznat.

Opis: Pisan je crnom tintom na papiru veličine 34 x 21 cm; listovi nisu obrojčeni. Na

predlistu <f. 1> naslov:

"Codex. Nr. DCCCCXCV. / I / Marullo Marco / Lettera sulle antichità di Salona / II /

Della Dalmazia moderna".

Prije Marulićeva teksta stoji bilješka (drugom rukom) koja se odnosi na Fosc:

Rukopis ima samo 5 lista od kojijeh dva služe kao korice. Na prvoj korici s dvora

napisano je: 'Privilegio della Communità di Chiozza'. Format je sličan malomu kvartu a

signatura je N. 6389. Codex chartaceus in Bibliotheca caesarea Viennensis. Manuscripta

M. Foscariniana.

47

Potom slijedi: Lettera latina dell M. Marullo sulle antichità di Salona. Slijedi prijepis

Fosc (sa spomenutim napomenama na talijanskom), a nakon toga opet bilješka:

Ovo malo o Solinu napisano je na prva dva lista iza korice; na trećem listu u 16 redaka

stoji prepisan jedan 'Privilegio della Comunità di Chioza'. Od tale onaj nadpis na

sprednjoj korici.

Napomena: Zag je prijepis Fosc.33

3.1.3. Rukopisi poznati samo po spomenu

d – Rukopis koji je Julije Bajamonti vidio kod Antuna Daniellija Tommasonija u Zadru.

Bajamonti piše:

Varie sue coserelle manoscritte perirono, come ò detto, nell'incendio di casa mia, oltre

alle quali vidi già presso il Danieli in Zara un testo a penna segnato col numero 21,

contenente alcune poesie illiriche del Marulo; ed un altro contenente spiegazioni in

lapide e qualche altra cosa del medesimo.34

Može se samo nagađati treba li u d možda vidjeti Iad. Okolnost da se rukopis nalazio u

Zadru govori tomu u prilog, ali dodatak "e qualche altra cosa del medesimo" (shvatimo li to

tako da bi te "druge stvari" bile u istom rukopisu) ne slaže se sa sadašnjim stanjem u Iad.

f – Rukopis koji je 1771. imao u rukama Alberto Fortis. On bilježi:

Questa nobilissima Città produsse in ogni tempo Uomini distinti nelle Lettere, e nelle

Scienze. Lasciando da parte i Cronisti […], ella vanta ne' migliori tempi della risorta

Letteratura Marco Marulo, di cui molte Opere ci restano stampate, e manoscritte. Io ò

attualmente presso di me un Codicetto d' Iscrizioni da esso illustrate, all' autenticità

33 To je zapazio već Badalić (1950: 317). 34 Talijanski navod prema Berić 1950: 291; usp. prijevod Bajamonti 1975: 141. O A. Danielliju

Tommasoniju (prva pol. 18. st. – nakon 1771) usp. HBL 3: 217-218.

48

delle quali non si vuol però dare intera fede; a' di nostri s' inventerebbero più

destramente.35

Nikša Petrić, koji je prvi upozorio na to mjesto u Fortisovu djelu, smatra da je ovaj u

rukama imao G, te zaključuje: "To Marulićevo djelo [misli na rukopis, op. B. L.] nalazilo se u

Splitu do godine 1771, kada ga je Alberto Fortis otuđio i ponio sa sobom u Treviso (…)."36

No bilješka u G, na f. <3>, jasno pokazuje da je rukopis bio daleko od Splita već 1572: naime,

te ga je godine njegov tadašnji vlasnik, Ioannes Franciscus Bernardus Geneuensis, poklonio

svojem prijatelju i "vrlo učeni sugrađaninu" (ili sunarodnjaku: compatriotę) Ioanni a Castolo.

Druga bilješka na istoj stranici upućuje na to da je G od 1601. u Londonu, a poznato je da ga

je u 18. st. za svoju zbirku pribavio William Hunter.37 Očito je, dakle, da f nije G.

Napomenuti je da se u rukopisu Vat. Lat. 7019 nalazi manja zbirka natpisa (prema

Mommsenu napisana prije 1465).38 U njoj se pojavljuje i nekoliko natpisa koje nalazimo u

35 Fortis 1774: II: 41. 36 Petrić 1998: 148. 37 Usp. Novaković 1997: 13. 38 Mommsen taj sveščić naziva Antiquus Lucii (CIL III: 273: V) jer je iz njega Lučić preuzeo

neke natpise za Inscriptiones. Mommsen kaže: Vaticanus liber pars est syllogae cuiusdam maioris,

cuius praeterea vestigium nullum repperi, signatus olim f. 18-21, nunc f. 93-96, te upućuje na to da je

natpise iz tog rukopisa objavio Lučić na str. 24-24 b (str. 24 u tisku paginirana, a sljedećih 8

nepaginiranih stranica označuju se, prema Mommsenu, slovima 24 b – 24 i). Uvidom u preslik

vatikanskog rukopisa utvrdili smo da Antiquus Lucii obaseže još tri folija u tom rukopisu, koja

prethode onima što ih Mommsen spominje, a pisala ih je neka druga ruka, različita od ruke na ff. 93-

96 (pozivamo se, kao i Mommsen, na rimsku folijaciju; u rukopisu postoji još i arapska, ali drugačije

uspostavljena). Tekstove na spomenuta tri lista Lučić je također uvrstio u Inscriptiones (usp. Lučić

1673: 11-12), i to s istim zaglavljem (ex schedis meis antiquis) koje se nalazi i na njegovoj str. 24;

schedae antiquae jesu dakako Vat. Lat. 7019 (usp. Lučić 1673: 74). Ti dosad nezapaženi foliji dodatno

su zanimljivi jer se na njima među inim natpisima nalazi (na ff. 90, 90v i 91) Domicijanova vojnička

diploma (CIL III, VI), tj. 125. natpis u Marulićevoj zbirci, i to samo njezin vanjski dio (extrinsecus),

kao i kod Marulića. U vatikanskom rukopisu tekst je donesen na neobičan način: najprije je unutarnji

dio diplome ispisan ne po širini, nego po visini stranice (pa se pri čitanju mora okrenuti za 90

stupnjeva), i to tako da započinje na f. 91, nastavlja se na 90v i završava na 90 (nedostaje: IN

MVRO… AD MINERVAM), a zatim je na f. 91v još jednom prepisan u normalnoj orijentaciji, ali tu

je samo tzv. tabella prior (bez popisa svjedoka). Koliko se vidi na presliku, f. 92 je prazan i nema

49

Marulića (redom u vatikanskom rukopisu: 125, 115, 128, 100, 127, 7539). No Antiquus Lucii

nije bio Marulićev izvor.40

3.2. Odnos među rukopisima, stemma codicum

G, V, i Vat derivirani su iz O. To je prvi utvrdio Darko Novaković, pridodajući, doduše,

dvije ograde: "najvjerojatnije bez ikakvih međustepenica u predaji" i "čini se, neovisno jedan

o drugom".41 Svoje pretpostavke on potkrepljuje važnim pokazateljima: G i V ponavljaju

karakteristične pogreške O (npr. Clissa umj. Issa; usp. In epigr. IV,2); oba prijepisa dodaju

svoje vlastite pogreške, koje ne dijele s ostalima; oba prijepisa preuzimaju grčke riječi iz

autografa sa svim njihovim gramatički spornim likovima i s nepostojećim (tj. pogrešno

napisanim) znakovima (usp. In. epigr. 17,2; 34; 99,2; 109; 120,3). Nadalje:

Marcianski Lat. XIV. 112 prepisan je u trenutku kad je autograf već bio u Trevisu, jer

podrubnu bilješku o premještanju jednog natpisa u Treviso, koju je u oxfordskom

rukopisu dodala druga ruka, uključuje u glavni tekst (usp. LIIII : 269v). Ni vatikanski ni

glasgowski rukopis ne znaju za taj umetak.42

Tomu se može dodati da su u O na kraju drugom rukom dodani, s naslovom Taruisii,

natpisi [142] i [143] (= In epigr. 119), kojih nema u G, a nalaze se u V.43 Napokon, kako je

oznaku folija. Natpisima u Vat. Lat. 7019 prethodi (na ff. 78-90v) Marulićevo djelo Regum gesta,

prepisano rukom Petra Cindra, s Lučićevim marginalnim bilješkama (usp. Jovanović 2009: 6-7, koji

piše da se Regum gesta nalaze "na s. 97-116"). 39 Ovaj posljednji (CIL XI 30* [2]), iako se nalazi u Vat. Lat. 7019, f. 96v, Lučić nije uvrstio u

Inscriptiones. 40 Usp. pogl. 5. Izvori za natpise. 41 Novaković 1997: 8. 42 Novaković 1997: 8. Podrubna bilješka u O (f. 54, uz In epigr. 119) glasi: Hoc marmor

rep(er)itur Tarvisii in aedibus iam Zuchelliorum, mox Calviae phys(ici). 43 Iznad [142] stoji: In aedibus Andreae Zuchelli, canonici Taruisini, ad Diui Stephani (O, f.

71v).

50

već pokazano, prepisivač G mijenjao je redoslijed natpisa; u V i Vat takvih intervencija

nema.44

Luc je prepisan iz Vat, što je razvidno iz načina na koji prijepis završava i iz navedene

bilješke ispisane na f. 160.

Iad je prepisan iz Vat (prepisivač je konzultirao i Luc).

Fosc je prepisan iz Vat.

Zag je prepisan iz Fosc.

Stemma codicum

O (1503-1510) G Vat (1524- (poč. 16. st.) -1550) Luc (1655- -1673) Iad (18. st.?) V (prije 1777) Fosc (19. st.?) Zag (19. st.?)

44 O preinakama u G usp. Novaković 1997: 13-14; usp. i pogl. 3.1.1.2. Prijepisi (G).

51

3.3. Izdanja i povijest istraživanja

Prvi je In epigr. spomenuo Frane Božićević (1469-1542), navodeći djelo pod naslovom

Comentaria in inscriptiones ueterum in marmore incisas, liber I.45 Njegova je Vita Marci

Maruli Spalatensis ostala u rukopisu sve do Farlatijeva izdanja 1765,46 no rukopisom se

koristio Marko Dumanić (1628-1701), koji je u skraćenu obliku (i s nekim pogreškama) iz

njega prenio podatke o Marulićevu životu i djelima, pa tako navodi i In epigr. (Commentaria

in inscriptiones veterum in marmore incisas, liber unus). 47

Unatoč razmjerno veliku broju prijepisa (doduše, pretežito parcijalnih), Marulićev

Tumač uz natpise starih dosad nije bio objavljen u cjelovitu obliku. Prvo tiskano izdanje

ulomaka Marulićeva djela dugujemo Ivanu Lučiću, koji je – kako je već rečeno – u svoju

knjigu Inscriptiones Dalmaticae (1673) uvrstio više salonitanskih natpisa iz Marulićeve

zbirke (uz mnoge druge natpise koje je sam prikupio ili ih preuzeo od domaćih i inozemnih

kompilatora); no kako su njega zanimali samo natpisi, izostavio je Marulićeve komentare i

paratekstove. U knjizi je Lucić (1673: 24 c) jasno naznačio svoj izvor: ex Codice manuscripto

Marci Maruli existente in Bibliotheca Vaticana n. 5249 inscriptiones repertae Salonis. Tu je

Lucić, na str. 24 c-e, objavio 27 natpisa koji se nalaze u Marulićevoj zbirci. Prema vlastitom

čitanju objavio je natpise 113-116, 118-124, 126, 129-139, dok je za 117, 125, 127 i 128

uputio na Gruterovo čitanje, koje donosi na svojim stranicama 17, 10, 4-5 i 22.48

Dugo se mislilo da prvo parcijalno izdanje Marulićeva teksta treba zahvaliti Ivanu

Kukuljeviću Sakcinskom. On je, naime, 1869. objavio (prema V) dva parateksta iz In epigr.:

prvi, posvetni predgovor (I) i onaj "središnji", koji prethodi salonitanskim natpisima (IV);

naveo je mjesta odakle potječu natpisi u Marulićevoj zbirci, ali nije uvrstio nijedan natpis ni

komentar.49 Kukuljević očito nije imao V u rukama, niti je bio dobro obaviješten, pa je mislio

kako su posrijedi dva djela:

45 Božićević 2007: 38. 46 Usp. Farlati 1765: 433-435. 47 Usp. Dumanić 1811. Sam Dumanić kaže (1811: 17) da u rukama ima Božićevićev autograf:

Reliquit varii generis carmina non parum utilia, nec inelegantia. Scripist etiam Vitam Marci Maruli,

quae omnia apud me reperiuntur sui ipsius manu scripta. 48 Na ovo je upozorio Marin 1977: 208. 49 Usp. Kukuljević 1869: LXI-LXIV.

52

Medju starinarska djela Marulićeva imadu se staviti njegove dvie zbirke starinskih

nadpisah. Bivši on njekom sgodom u Rimu, poče prvi iza Petrarke sabirati one

znamenite starorimske nadpise, što su u njegdašnoj veličanstvenoj stolici svieta

kojekuda raztrešeni u nemaru ležali, a kasnije za razjašnjenje povjestnice prebogato

gradivo dali. Obogativši rimsku svoju zbirku s nadpisi od drugih mjestah, […], napisa

na molbu svoga prijatelja i velikoga ljubitelja starinah Dmine Papalića, k toj svojoj

zbirci učeni komentar i posveti svoje djelo pod naslovom: "In Epigrammata Priscorum

Commentarium [sic]" rečenomu Papaliću sa sliedećom poslanicom […]. Izvan ove

svoje prve sbirke, sastavi Marulić i drugu sbirku starih solinskih nadpisah […] te je i

ovu sbirku, zajedno s komentarom, pod naslovom: "Inscriptiones Salonitanae antiquae,

collectae et illustratae per Marcum Marulum" posvetio rečenomu svomu prijatelju

Papaliću osobitim posvetnim pismom […].50

Za "prvu sbirku" on kaže da se nalazi u Marciani, pozivajući se na signaturu rukopisa V,

a za "drugu" zna da se nalazi u trima rukopisima, pa navodi signature Vat, Luc i Fosc; poznata

mu je Lucićeva knjiga iz 1673, ali ne zna tko je prepisivač Luc. Kukuljević misli kako je

Marulić rimske natpise prepisao de visu, šetajući po Rimu u potrazi za starinama, i to "prvi iza

Petrarke".51

Godine 1995. upozorio je Arsen Duplančić da je Kukuljevićevo parcijalno izdanje imalo

prethodnika: godine 1779. izišlo je opsežno djelo Bibliotheca codicum manuscriptorum

monasterii s. Michaelis Venetiarum prope Murianum Giovannija Benedetta Mittarellija

(1708-1777), u kojem je Maruliću posvećeno šest stupaca (748-753).52 Tu su (dakako prema

V) tiskana sva tri Marulićeva parateksta (I, IV. i V). Mittarelli ne spominje druge rukopise, ali

posve mu je jasno kako pred sobom ima jedinstven tekst, koji po njegovu sudu ima dva dijela:

Prima pars huius Commentarii epigrammata seu lapidarias inscriptiones veteres

amplectitur Romanae urbis et ceterarum civitatum. Secunda pars continet tantum

Salonitanas.53

50 Kukuljević 1869: LXI-LXII. 51 Usp. Kukuljević, ibid. 52 Usp. Duplančić 1995: 150-154; Mittarelli 1779: 748-753. 53 Mittarelli 1779: 748.

53

Ipak, prvo tiskano izdanje jednog parateksta iz In epigr. valja pomaknuti za gotovo

stotinu godina unatrag: Jacob Spon u svojem starinarskom djelu Miscellanea eruditae

antiquitatis već je 1685. tiskao ulomke iz predgovora salonitanskoj skupini natpisa, i to prema

Vat, koji rukopis izričito i navodi u svojoj uvodnoj bilješci:

Sed placet non ingrata quaedam subjungere ex Marci Marulli manuscripto codice qui in

Bibliotheca Vaticana extat, numero 5249. item etiam in Musaeo nostro. Cum enim

Marullus poeta Scaligero aliisque eruditis non ignotus, fuerit Spalatensis, istius urbis

Salonarum, quae 3 tantum miliaribus distabat, antiquitates penitus cognoscere et

exponere valebat.54

Spon je IV,2 dijelom prepričao, a odnosne citate iz antičkih pisaca dijelom nadopunio, dok je

IV,3 i IV,4 (opis Dioklecijanove palače) prenio u cijelosti; zatim je dodao natpise 113, 124,

126 i 139, s nazakom ex Marullo, ali bez Marulićevih komentara.55 Formulacija item etiam in

Musaeo nostro nadopunjuje ono što je već rekao u svojoj Praefatio, gdje se među zaslužnim

skupljačima natpisa spominje i Marullus Spalatensis apud me manuscriptus.56 Koji je rukopis

Spon posjedovao? Najjednostavnija je pretpostavka da bi to bio G, koji se najkasnije od 1601

(a možda i već od 1582). nalazio u Londonu;57 no Spon ipak ne spominje da Vat sadrži samo 54 Spon 1685: 179-180. Navod pripada u dio knjige naslovljen Sectio V. Geographica,

municipia, urbes, coloniae, pagi (str. 155-204). 55 Usp. Spon 1685: 180-181. Od Spona je tri natpisa iz Marulićeve zbirke (126, 139, 113)

kasnije preuzeo Giovanni Jacopo Coleti (1734-1827); usp. Coleti 1910: 39-40. 56 Spon 1685: a3. 57 Ovdje se koristim prigodom da dopunim podatke o vlasnicima koji su zabilježeni u G, str. 3, a

priopćio ih je Novaković (1997: 13). Prvi poznati vlasnik rukopisa, Joannes Franciscus Bernardus

Geneuensis, zapravo je Jean-François Bernard (1527-1587), jedan od najuglednijih ženevskih

magistrata 16. st. (usp. Labarthe i Lescaze 1974: 183). Od Bernarda je rukopis dobio na poklon (kako

je zabilježeno na rukopisu, godine 1572) Ioannes a Castolo, zapravo Jean Castol, kalvinistički

svećenik Francuske crkve u Londonu, u kojem je djelovao od 1582. do 1601, nakon čega se vratio u

Ženevu (usp. Ungerer 1974: 173). Bilješke na rukopisu dalje izvješćuju da je Castolova udovica Maria

Godineria poklonila taj očito cijenjen predmet pokojnikovu bliskom prijatelju, koji je vlasništvo

potvrdio potpisavši se kao Dionysius Perrotus i zabilježivši točan datum i mjesto kad ga je primio: 15.

listopada 1601. u Londonu. Riječ je o protestantskom pastoru Denisu Perrotu (oko 1580 - ?), sinu

Charlesa Perrota (1541-1608), protestantskoga pastora koji se 1564. iz Pariza sklonio u Ženevu, gdje

54

ulomak veće cjeline.58 Nešto dalje on donosi natpis koji se u Marulićevoj zbirci nalazi pod br.

120, ali ispravlja čitanje centilibras u argenti libras te u popratnom komentaru napominje

kako smatra da je Marulić tu pogriješio. U nastavku Spon preuzima Marulićev komentar,

neznatno ga preinačujući i, dakako, izostavljajući pogrešno objašnjenje novčane jedinice

(Inferat… uetus, In epigr. 120,3).59 U svoju knjigu Spon preuzima i Marulićeve natpise br.

137, 78, 135, 108, 138.60

Sponovo djelo u cjelosti je 1737. pretiskao matematičar, fizičar i starinar Giovanni

Poleni (Venecija, 1683 – Padova, 1761) u četvrtom svesku niza Utriusque thesauri

antiquitatum Romanarum Graecarumque nova supplementa,61 pa je tu još jednom tiskan i

Marulićev opis Dioklecijanove palače.62

U 19. st. Marulićeva je zbirka (dakako: samo natpisi, bez komentara) ušla u građu za

monumentalnu zbirku Corpus inscriptionum Latinarum.63 Budući da su svi natpisi u CIL-u

(osim u I. i XVI. svesku) raspoređeni prema zemljopisnom kriteriju, i natpisi iz In epigr. (koji

redovito nose oznaku grada kojem pripadaju, a kadšto i pobližu lokaciju) raspršeni su po

mnogim svescima CIL-a. Kako je CIL priređen prema načelima kritičkog izdanja, uz svaki se

natpis nalazi kritički aparat s tekstualnim varijantama iz drugih izvora.64 Jedino tu, u

je djelovao i kao profesor. Usp. Jostock 2007: 267 sqq. Ne zna se kako je i kada G dospio u zbirku

poznatoga škotskog anatoma i kolekcionara Williama Huntera (1718-1783). 58 To bi govorilo protiv pretpostavke da je rukopis u Sponovu vlasništvu bio G. Ujedno se

takvoj identifikaciji suprotstavlja podatak da prije spomenute parafraze i citata iz Marulićeva djela

Spon uvršćuje tri natpisa od kojih za prva dva kaže da se nalaze u Splitu te da ih je prepisao (Exscripsi,

očito in situ), dok za treći bilježi Salonis, a na kraju napominje Ex Marulli MS. Taj treći natpis glasi

MART. IVICT. / DOMIT. POMPEIVS SAL. CV. / CENT. SIG. MIL. ET ARAM / POSVER. – ali

toga natpisa u Marulićevoj zbirci nema; nismo ga uspjeli identificirati. 59 Usp. Spon 1685: 295. Navod pripada u dio knjige naslovljen Sectio IX. Varia ad rem

funerariam pertinentia (str. 287-314). 60 Usp. Spon 1685: 4, 11, 60, 177, 179. 61 Usp. Poleni 1737: 631-1400. 62 Usp. Poleni 1737: 1005-1006. 63 Objavljivanje CIL-a započelo je 1862 (Priscae Latinitatis monumenta epigraphica, edidit

Friedrich Ritschl). Prvi "pravi" svezak bio je CIL I (1863). Iako ih nalazimo i u mnogim drugim

svescima, natpisa koji se nalaze (i) u Marulićevoj zbirci najviše je u CIL III (1873). 64 Iznimka je CIL X 189* (= In epigr. 48), uz koji CIL daje samo tekst prema Maruliću, bez

tekstnih inačica. Usp. o tome: Lučin 1998.

55

kritičkom aparatu, zapravo se i nalaze pojedine variae lectiones prema Marulićevim

rukopisima V i Vat; stoga se zapravo i ne može govoriti o izdanju Marulićeva teksta. No

golemi aparat u CIL-u ipak je – ako se pozorno prouči – dragocjeno vrelo s pomoću kojega se

može zaključivati o izvorima iz kojih je Splićanin preuzimao natpise za svoju zbirku. Naime,

kao ni većina drugih ranih epigrafičara i sastavljača sličnih siloga, ni Marulić nije sve natpise

prepisao izravno s kamenih izvornika, nego je većinu od njih preuzeo iz tuđih rukopisa.65

Mommsenov osvrt na Marulićevu zbirku66 ostao do danas jednim od temeljnih znanstvenih

priloga o toj temi, zbog čega ćemo se u ovom radu višekratno na nj vraćati. Vrijednost mu

najbolje potvrđuje to što je upravo prema ondje iznesenim podatcima otkriven G, i to tek

1995. godine.67 Mommsen se (imajući u rukama samo Vat) ipak vara kad tvrdi da je skupinu

salonitanskih natpisa Marulić dodao svojem djelu Regum gesta, kojemu je posveta datirana

1510. S druge strane, on zna da osim Vat postoji Luc; također zna da su Lucić u Inscriptiones

i Spon u Miscellanea objavili dijelove iz Vat; zna za rukopis koji se nalazi u Glasgowu u

Hunterovu muzeju (= G), ali njegov prijepis, kako kaže, nije uspio dobiti. Također spominje

prijepis Marulićeve siloge iz Meermannova kodeksa (= O): za Meermannov rukopis ne zna

gdje se danas nalazi, a za prije spomenuti prijepis iz njega (očito misli na V) kaže da se slaže s

Vatikanskim u salonitanskim natpisima, ali osim njih sadrži i brojne druge, "o kojima nije ni

jednostavno ni lako suditi, pogotovo ne ovdje, budući da nisu dalmatinski".68

Nakon ulomaka što su ih tiskali Spon, Poleni, Mittarelli i Kukuljević, prvu je veću

cjelinu iz In epigr. objavio godine 1876. Šime Ljubić pod naslovom Inscriptiones Latinae

antiquae Salonis repertae a Marco Marulo Spalatensi collectae et illustratae. On se nije

upustio u objavljivanje čitava teksta (iako je postojanje V bilo već poznato), a ni salonitanski

dio nije – začudo – preuzeo iz Vat, nego iz Luc. Ipak, Ljubićeva je zasluga što je Luc objavio

u cijelosti, pa je tako prvi put znanstvenoj javnosti barem jedan odjeljak Marulićeva teksta

postao dostupan u neokrnjenu obliku, tj. s paratekstovima, natpisima i njihovim komentarima.

Zašto Ljubić nije objavio potpun tekst In epigr.? Očito pod utjecajem Kukuljevića, a

zacijelo bez uvida u V, i on je mislio kako je odjeljak o salonitanskim natpisima samostalno

djelo, koje ga je, s obzirom na vrijednost za nacionalnu arheologiju, moglo više zanimati nego

ostali natpisi. Znao je da je prepisivač Luc bio Ivan Lucić, pa veli: Nos totum opus damus 65 Usp. pogl. 5. Izvori za natpise. 66 Usp. CIL III: 274: XVIII. 67 Usp. Novaković 1997: 12. 68 Usp. CIL III: 274: XVIII.

56

fideliter sicuti in Marciano codice Lucii nunc extat (…).69 Tomu ipak valja prigovoriti da

njegovo izdanje Luc nije baš pouzdano; npr., već na prvoj stranici stoji virgilianum umj.

vergilianum, equatis umj. ęquatis, auctoritas umj. autoritas, Dalmatiis umj. Delmatis,

Dalmatis umj. Delmatis, Arstatium umj. Ardeatium, itd. Bilo kako bilo, do danas je Ljubićevo

izdanje ostalo najveći tiskom objavljen dio iz In epigr.

Šrepelova studija "O Maruliću", tiskana 1901, bila je važan korak u marulologiji

općenito, a njegov je osvrt na In epigr. najtemeljitiji dotad.70 Šrepel je napokon upozorio kako

je salonitanska skupina samo dio cjelovita djela, sadržanog u V:

Iz svega se vidi, da imademo zapravo samo jedno starinarsko djelo Marulićevo o

natpisima, a Lucićev prijepis da nije ništa drugo nego izvadak iz općega natpisnoga

djela, koji je Luciću trebao za izdanje 'Inscriptiones Dalmaticae'. Tako se ispravlja

tvrdnja Kukuljevićeva, da je Marulić napisao 2 natpisna djela.71

Uz rukopise već spominjane u literaturi (V, Vat, Luc, Fosc), on prema Mommsenu

upozorava na codex Meermannianus (O) i na onaj u Hunterovu muzeju (G). Dao je dotad

najtemeljitiji opis strukture i sadržaja Marulićeve zbirke, popisao, kao i Kukuljević, sve

gradove iz kojih potječu natpisi u njoj, te je objavio nekoliko ulomaka, i to ne samo iz

paratekstova nego i iz komentara. Ispravio je Kukuljevićevu zabludu o tome da bi Marulić bio

"prvi iza Petrarke". Ujedno je ukazao na to da spis ne valja datirati nakon 1510, kao što čine

prepisivač Fosc i Mommsen, jer početak rečenice Hactenus externa tibi interpretatus sum

(IV,1) ne valja razumjeti kao da su natpisi dodatak Regum gesta, nego je to prijelazna

formula, koja upućuje na unutarnju svezu s cjelinom In epigr.72 Osim zaključka da je "sav spis

u jednu ruku starinarski, a u drugu moralistički", u Šrepelovu osvrtu ističe se ova konstatacija:

Upravo nam se čini, da je Maruliću moralna tendencija preča od starinarske, te je tako

ovaj komentar samo nastavak njegove popularne djelatnosti na moralnom polju – u

novom obliku!73

69 Ljubić 1876: 83. 70 Usp. Šrepel 1901a: 177-187. 71 Šrepel 1901a: 186. 72 Usp. Šrepel 1901a: 187. 73 Šrepel 1901a: 178.

57

Iste godine Šrepel je u Građi za povijest književnosti hrvatske objavio, u sklopu

predgovora svojem izdanju Vlt. iudic., još jedan kraći ulomak iz In epigr. (113,4 s

pripadajućim epigramom Ausus confertos…).74

U divot-izdanju Judite objavljenu 1901. pojavio se i prvi ulomak hrvatskog prijevoda iz

In epigr.,75 pa se činilo da stoljeće za Marulića počinje pod povoljnim auspicijima. Nažalost,

nastavak je iznevjerio nadu: sljedeće izdanje hrvatskog epa objavljeno je tek 1950, a na nov

studijski pristup In epigr. trebalo je, nakon Šrepela, pričekati više od sedam desetljeća.

Zahvaliti ga je Emiliju Marinu, koji je u Živoj antici 1977. dao opširan pregled dotadašnjih

istraživanja te potanje opisao Vat i Zag, iz kojih prvi put objavljuje reprodukcije nekoliko

stranica. Na tragu Ljubićeva rada iz 1886. naglašava kako Marulić nije prvi u Dalmaciji

zapisivao antičke natpise, podržava Šrepelovo mišljenje (kao "najlogičnije") kako

salonitanska skupina s ostalim natpisima čini jedinstveno djelo te ističke patriotsku notu

Marulićeva humanizma.76 Iduće godine u istom časopisu auktor objavljuje novi rad, u kojemu

In epigr. i čitav Marulićev opus promatra u kontekstu odnosa domaćeg i europskog

humanizma prema klasičnoj baštini.77

Ključni je korak naprijed učinio Darko Novaković otkrivši 1995. autograf In epigr. (O) i

najraniji prijepis (G). U svojoj studiji on je obavio niz temeljnih filoloških zadaća: dao je

kodikološki opis obaju rukopisa i precizan prikaz njihova sadržaja, uklanjajući ujedno svaku

dvojbu o jedinstvenosti djela; utvrdio je međusobni odnos rukopisa O, G, V; popisao je razlike

G naspram O te na osnovi preinaka što ih G unosi u 125,1 iznio pretpostavku da bi prepisivač

G mogao biti koji član obitelji Papalić78; upozorio je na mjesto u tekstu (In epigr. 36,5) iz

kojeg se razabire da dobar dio natpisâ Marulić ne donosi kao očevidac, nego iz druge ruke; na

osnovi analize sadržajnih podataka O je datirao između 1503. i 1510.79 Osim toga, popisao je

74 Usp. Šrepel 1901b: 72. 75 Kasandrić 1901: XL-XLI. Preveden je opis Dioklecijanove palače i još dva manja ulomka. 76 Usp. Marin 1977. 77 Usp. Marin 1978. Ponovno će o In epigr. Marin pisati 1994: 88-91, ali bez bitnih novosti.

Jedinstvenost Marulićeva djela tu se još ne smatra pouzdanom činjenicom: "Ovaj početak Marulićeva

rukopisa o solinskim natpisima govori u prilog pretpostavci po kojoj je tumač natpisa iz Rima i drugih

gradova prvi dio jedinstvenog djela Marulićeva." (Marin 1994: 91). 78 Usp. Novaković 1997: 29. 79 Usp. Novaković 1997: 11.

58

antičke auktore koje Marulić spominje te upozorio kako taj popis svjedoči o izrazito

svjetovnoj dimenziji njegova obrazovanja, a čitava zbirka da otkriva "isto poštovanje prema

antičkoj materijalnoj i duhovnoj baštini kakvo su pokazivali njegovi najugledniji i

najobrazovaniji suvremenici"80. Važna je Novakovićeva ocjena: "Po onome što već sada

pouzdano znamo može se zaključiti da je Marulićev traktat dragocjen izvor za odgonetavanje

njegova humanističkoga profila, po mnogo čemu jedinstven u njegovoj ostavštini."81 Otkrićem

autografa, napominje on, napokon je stvoren osnovni preduvjet za objavljivanje pouzdana

izdanja teksta.

U javnosti je, pa i onoj stručnoj, otkriće O ostalo u sjeni Novakovićeva pronalaska dotad

nepoznatih Marulićevih latinskih pjesama u G. Ipak, u narednim godinama pojavilo se

nekoliko radova koji tematiziraju Marulićevu epigrafsku zbirku. Baveći se Mommsenovim

opaskama i drugim napomenama u CIL-u koje se tiču natpisa iz Marulićeve zbirke, dodatno

potaknut otkrićem O i G, Bratislav Lučin je pozornost posvetio dvama natpisima: In epigr. 48

(= CIL X 189*) i 49 (= CIL X 190*), za koja je u CIL-u iznesena pretpostavka da ih je

Marulić možda sam izmislio.82 Na temelju raspoloživih podataka auktor je ustanovio da bi

drugi od njih uistinu mogao biti Marulićeva krivotvorina.83

Uvod u salonitansku skupinu natpisa, s opisom Splita, tj. Dioklecijanove palače (IV,1-

5), predstavljen je u dvojezičnoj knjižici B. Lučina, s priređivačevom uvodnom raspravom u

kojoj daje potanku raščlambu tog opisa i prvi put ga smješta u kontekst humanističkoga žanra

laudatio urbis.84

Opširniju kontekstualizaciju Marulićeve rasprave o natpisima provela je Gorana

Stepanić85 napose propitujući njezin odnos prema antičkoj baštini.86 Najveću je pozornost

80 Novaković 1997: 9. 81 Novaković 1997: 10. 82 carmina falsa (X, 189*, 190*) fortasse ipse [sc. Marulus] finxit. CIL X: LII. 83 Usp. Lučin 1998; za 49 usp. LS <1>. U međuvremenu dr. Neven Jovanović obavijestio me u

privatnom pismu da 49. natpis uvelike nalikuje na jednu pjesmu Giovannija Gioviana Pontana (De

tumulis 2,19). Kolegi Jovanoviću srdačno zahvaljujem na tom podatku. 84 Usp. Marulić 2005a. 85 Usp. Stepanić 2007. 86 U međuvremenu je Tumač bio temom izlaganja na dvama međunarodnim skupovima: godine

2004. B. Lučin je u Kopru iznio podatke o sadržaju i važnosti In epigr., dao detaljnu analizu strukture

djela te ukazao na neke moguće Marulićeve izvore (usp. Lučin 2004 [neobjavljeno]), dok je 2006. u

59

posvetila motivskom repertoaru paratekstova (prvi uvod, uvod u komentar salonitanskih

natpisa, peroracija), kao i pojedinostima iz nekih komentara, kako bi ustanovila u kojim je

točkama Marulićev odnos prema starinama i povijesti blizak stavovima njegovih

humanističkih prethodnika (Petrarca, Vergerije, Poggio) te u kojoj mjeri Marulić kao

komentator drevnih spomenika može prihvatiti drugost antičke kulture i zanemariti svoju

dominantnu ulogu kršćanskog moralizatora. Njezina dokumentirana usporedba sa sličnim

mjestima u djelima spomenutih humanista – sama po sebi iznimno važan novum u

marulićevskoj filologiji – navodi je da zaključi:

Marulić je očito bio upućen u diskurz humanističke lamentacije nad propašću estetski i

intelektualno superiornije antičke kulture, što pokazuje razmjerno velik broj tipičnih

motiva na malenu prostoru odabranih dijelova Tumača starih natpisa. […] Navedeni

tematski blok lamentacije nad ruševinama samo je, dakako, jedan segment autorove

humanističke svijesti, koja se u ovome djelu manifestira na mnoštvo načina. Poroznosti

teksta Tumača na humanističke ideje i motivske blokove svakako pogoduje i žanr

komentara, koji, razmjerno slabo definiran, propušta velik broj sadržaja i asocijacija te

enciklopedijskih opaski. Jedan je od zadataka koji predstoje u marulologiji istražiti

njihove izvore.87

Tako je formulirana jedna od nedvojbeno najvažnijih proučavateljskih zadaća; no za

cjelovit uvid u In epigr. ona nije dostatna: valja naime krenuti i u potragu za izvorima

Marulićevih primarnih tekstova, tj. samih natpisa. Ako bi se pomislilo da je taj posao

raspodijeljen između notornosti (za salonitanske epigrafe) i nemogućnosti (za sve ostale),

pogriješilo bi se, kako ćemo uskoro vidjeti, dvostruko. Ipak, prije nego što se otputimo u taj

poželjni i višestruki Quellenforschung, korisno će biti da potanje opišemo strukturu

Marulićeva djela.

Sofiji Gorana Stepanić govorila o In epigr. iz perspektive strukture i povijesti humanističkog

komentara antičkih natpisa, ispitujući ujedno didaktičku dimenziju takva komentara (usp. Stepanić

2006 [neobjavljeno]; podatci na temelju sažetka na adresi: http://bib.irb.hr/prikazi-rad?chset=UTF-

8&rad=343236 [19. VI. 2010]). 87 Stepanić 2007: 251, 252.

60

4. OPĆI POGLED NA IN EPIGR.

4.1. Motivacija za nastanak djela i za izbor primarne građe

Kao razlog nastanka djela Marulić navodi ponovljenu molbu prijatelja Dmine Papalića,

živo zainteresiranog za antiku, da mu objasni "slova i natpise što su nekoć uklesani u kamen",

ali ne kao što je činio dotad, usmeno, nego u pismenom obliku i potpunije – a to znači da

sastavi komentiranu zbirku natpisa.1 Ipak, nikako ne treba isključiti osobno Marulićevo

zanimanje za antiku, zacijelo potaknuto humanističkim obrazovanjem, lektirom antičkih

pisaca te lokalnim ponosom i blizinom antičke Salone. Kad se upozna trud koji je uložio u

odčitavanje i tumačenje natpisa, zaista mu se ne može uputiti prigovor što ga je on sam

izrekao o Flaviju Biondu, naime da je parum scrutandę antiquitatis studiosus.2 Svoju sklonost

prema starini, upravo oduševljenje za antički tekst, pisac je u samom Tumaču iskazao gotovo

usput, ali posve nedvosmisleno:

Cuius ego exemplum ab Italo quodam monaco nuper accepi et uetusta uerborum

structura delectatus protinus exscripsi […]. (36,5)

Ako se tomu pridoda i često citirana uspomena na šetnje po salonitanskim ruševinama u

društvu s Papalićem, popraćena vergilijevskim uzdahom: Fuimus Troes (In epigr. IV,1), onda

zacijelo nećemo pretjerati ustvrdimo li da je Marulić napisao svoje djelo barem u jednakoj

mjeri potaknut vlastitom starinarskom radoznalošću kao i iz želje da udovolji prijateljevoj

molbi.

Marulićevu odluku da uvrsti samo antičke, poganske natpise (s jednom iznimkom: In

epigr. 120) možemo razumjeti kao nasljedovanje pretežite prakse humanističkih epigrafičara,

koji su u svoje siloge razmjerno rijetko uvrštavali kršćanske spomenike. Takav purizam mogli

bismo pripisati i želji da se udovolji očekivanju adresata, Papalića, i sastavu njegove kamene

zbirke, koja je zacijelo poslužila kao jezgra za In epigr. Možemo, napokon, pretpostaviti da je

intenzivan dodir s natpisima u Maruliću obnovio veteris vestigia flammae – da se probudila

ona negdašnja, mladenačka ljubav za antiku o kojoj nedvosmisleno svjedoče latinski

1 Usp. In epigr. I,1 i pogl. 2.3.3. Humanistička epigrafija u Splitu. 2 Usp. Marulić 1994a: 54.

61

epigrami, posve impregnirani lektirom antičkih pjesnika, i poslanica Šižgoriću.3 No nije

isključeno da je za ekskluzivan odabir građe odgovorna – samo na prvi pogled paradoksalno –

baš moralistička i didaktična nastrojenost piščeva: otkrivajući u natpisima – uza sve poganske

zablude – nemali broj primjera privatne i javne vrline, Marulić je shvatio kako antička građa,

protumačena i kontrastirana ne samo s kršćanskim svjetonazorom nego i sa životnom

praksom vlastitih suvremenika, može stvoriti zanimljivu i uvjerljivu dinamiku moralne

pouke.4

4.2. Vrijeme nastanka

Čvrsto uporište za dataciju In epigr. našao je Darko Novaković u pohvali Dmini

Papaliću (In epigr. 125,1-2):

U tom elogiju Marulić, između ostaloga, navodi da je Papalić u mladosti bio vješt ratnik

i često oružjem sprečavao nasrtaje neprijatelja, a da je poslije bio i zapovjednik

mletačke galije u ratu s Turcima (in classe ueneta triremis pręfectus Ottomanico bello).

Završna sintagma zacijelo se odnosi na mletačko-turski rat 1499-1503, tako da potonju

godinu treba shvatiti kao terminus post quem.5

Budući da se ničim ne sugerira da je taj rat okončan nedavno te budući da je djelo

dvaput dovršavano,6 isti proučavatelj zaključuje kako je In epigr. vremenski blizak prijevodu

Regum gesta, koji je nastao 1510. i koji je također posvećen Papaliću. S nešto opreza,

Novaković zaključuje:

U svakom slučaju, u ovom obliku u kojem nam je posvjedočen u oxfordskom rukopisu,

to je plod zrelih Marulićevih godina.7

3 Usp. o tome pogl. 9.2. Svrha djela. 4 Usp. pogl. 7.5.4. Moralistički komentari. 5 Novaković 1997: 11. 6 Osim uočljivog dodatka Salonis postea repertum o tome svjedoče i neke pojedinosti u

organizaciji teksta i izgledu autografa; usp. ovdje bilj. 11. 7 Novaković 1997: 11.

62

Toj se argumentaciji nema što oduzeti, a dodatno joj u prilog govore dvije nove

spoznaje: u međuvremenu pronađeni arhivski dokumenti potvrđuju da je Papalić bio prefekt

trireme 1491. i 1492,8 pa smijemo pretpostaviti da je kao iskusan ratnik i zapovjednik tu

dužnost obnosio i nešto kasnije, tijekom rata; kao što će postati razvidno u nastavku ovog

rada, ambrozijanska siloga, iz koje Marulić preuzima znatan broj natpisa za svoju zbirku,

nastala je ne prije 1482. i ne poslije 1497.9

Na temelju tih podataka nastanak In epigr. razložito se može datirati u razdoblje između

1503. i 1510. godine.

4.3. Opća struktura In epigr.

Marulićevo djelo sadrži tri vrste tekstova: antičke natpise, komentare uz natpise,

paratekstove (posveta, predgovor skupini salonitanskih natpisa, peroracija).10 Natpisa ima

ukupno 141, a popraćeni su raznovrsnim epigrafskim, filološkim, starinarskim i moralističkim

komentarima, koji opsegom variraju od jednog ili dva retka do nekoliko stranica.

Raščlambom sadržaja postaje jasno da je posrijedi vrlo čvrsto strukturirana cjelina: u

izvornom obliku sastojala se od pet glavnih dijelova, pri čemu prvi i posljednji (posveta i

peroracija) uokviruju srednji, najveći, koji sadrži epigrafe i komentare, a taj se srednji

raščlanjuje na tri cjeline, prema lokaciji natpisa: Romę; Externa; Salonis. Kao što na početku

djela stoji posveta, tako je prije salonitanske skupine natpisa umetnut prozni paratekst u

kojem se najprije daje nekoliko natuknica o povijesti tog antičkog grada a zatim se opisuje

Dioklecijanova palača (osobito Peristil i carev mauzolej). Iza 130. natpisa slijedi Peroratio (s

8 Usp. pogl. 2.2.3. Humanistička epigrafija u Splitu, bilj. 99. 9 Usp. pogl. 5. Izvori za natpise. 10 U paratekstove zapravo pripada i kazalo magistrata na samom početku autografa, no ovdje ga

ne razmatramo jer nije diskurzivne naravi i ne čini organski dio djela. Da je dovršeno naknadno,

pokazuju oznaka folija, koje je bilo moguće unijeti tek kad je glavni tekst bio u potpunosti ispisan. O

tom kazalu usp. pogl. 7.5.3. Realni komentari. O statusu okvirnih, "nekomentarskih" dijelova In

epigr. kao paratekstova usp. Stepanić 2007: 242, 244, 246. Auktorica je posvetu Dmini Papaliću

prethodno bila definirala kao "epistolarnu posvetu" (usp. Stepanić 2003: 70), no naknadno je

argumentirano pokazala kako ta posveta ne pripada epistolarnom žanru "jer nema ono ključno:

eksplicitan i formulaičan pozdrav na početku i na kraju" (usp. Stepanić 2004: 43-44). Nigdje u

citiranim studijama ne spominje se da bi kazalo magistrata također bilo paratekst.

63

oznakom FINIS na kraju). Naknadno je pisac dodao još 11 natpisa, a tu skupinu naslovio je

Salonis postea repertum.11

Prema prvotnoj zamisli djelo je, dakle, obuhvaćalo 130 natpisa, pri čemu se s obzirom

na njihov broj i lokaciju mogu razabrati pravilni – moglo bi se reći: hijerarhijski – odnosi.

Rimu pripada 36 natpisa, što je najveći broj vezan uz jedan lokalitet. Na drugom je mjestu

Salona (prema prvotnom rasporedu 18, tj. točno polovica od 36), dok srednjoj skupini

(Externa), brojčano najvećoj (76 natpisa), pripadaju spomenici raspršeni na 39 lokaliteta.

Tako bi Salona zauzimala drugo mjesto po važnosti, poput kakva "lokalnog Rima", dok svi

ostali lokaliteti tek u zbroju premašuju zastupljenost tih dvaju za Marulića stožernih nalazišta.

Rim (36) + Salona (18) = 54

Svi ostali = 76

Ocrtani raspored narušen je naknadnim dodatkom od 11 natpisa, tako da In epigr. u

konačnom obliku sadrži 141 natpis, od kojih 29 salonitanskih.12

11 Nije moguće odrediti koji vremenski razmak označuje prilog postea. Čini se da i u prvotnom

opsegu djela, sa 130 natpisa, ima tragova prepravaka, kako pokazuje redoslijed Marulićevih

komentara o riječi sestertius. Naime, najprije (40,3) auktor objašnjava pokratu: SIGN. LLS. Signata

sestertia, ut pecuniam denotet, non aliquam rudem materiam. Kasnije (82,1) opet tumači pokratu i

poziva se na svoje – navodno već prije dano – objašnjenje vrijednosti sestercija: Nota sestertii est duę

LL et unum S, quia sestertius (ut alibi diximus) duę librę sunt et semis. No takvo objašnjenje

vrijednosti dolazi mnogo kasnije, u naknadno dodanu dijelu (140,3), i to uz ponovno tumačenje

pokrate: Sestertius erat duarum librarum et semis, idest et dimidii librę. Ideo notatur per duo L et

unum S, sic: LLS. Ako je to posljedica pukog zaborava, onda je, čini se, u 82,1 zaboravio kako je u

40,3 objasnio samo pokratu, dok je u 140,3 zaboravio i da je protumačio pokratu i da je vrijednost

sestercija objasnio u 82,1. Ovo posljednje ne bi bilo čudno ako je između završetka prvotne verzije i

pisanja dodatka Salonis postea repertum proteklo dulje vrijeme; jedino drugačije objašnjenje bilo bi da

je tekst 140,3 napisan prije 82,1, što je malo vjerojatno. Napokon, neki znakovi ukazuju na mogućnost

da ni sam dodatak nije napisan u jednom navratu: u broju redaka na stranici uočavaju se znatnija

odstupanja (npr.: 24 retka na f. 66v : 29 redaka na f. 65v), dok ih je prije gotovo beziznimno bilo 26; k

tomu, kako je već rečeno u opisu rukopisa, ff. 67-70 (tj. 136,1 – 141,1) pisani su zagasito crvenom

tintom. 12 Ne 142, kao što proizlazi iz Novakovićeva opisa (usp. Novaković 1997: 7), jer se u skupini

Salonis ne nalazi 19, nego 18 natpisa. Zabuna je možda nastala zbog 130,2, gdje je se u autografu (f.

62) u samom komentaru donose dva retka natpisa 130, pa se na prvi pogled može učiniti da je riječ o

zasebnu natpisu.

64

Najjasnije će se opća struktura djela vidjeti u Tablici 4.3.1, dok je pregled lokaliteta u

skupini Externa dan u Tablici 4.3.2.

Tablica 4.3.1. Opća struktura In epigr.13

Dio Naslov Natpis br. Foliji autografa

I. M. Maruli ad Dominicum Papalem In epigrammata priscorum commentarius

1 – 2v

Romę 1-36 2v – 18v II.

Militis cuiusdam testamentum 37 18v – 21

III. Externa 38-112 21 – 50

(Uvodni tekst) 50v – 52 IV. Salonis

(Salonitanski natpisi) 113-130 52 – 62v

V. Peroratio 62v – 63v

VI. Salonis postea repertum 131-141 64 – 70

Tablica 4.3.2. Struktura skupine externa

13 Ova je tablica prvi put prikazana u Lučin 2004, odakle je preuzeta i tiskana u Stepanić 2007:

241 (s neznatnim auktoričinim prilagodbama).

Lokalitet Natpis br.

Mediolani 38, 39

Perusii 40

Aretii 41

Mutinę 42, 43, 44

Reate 45

Veronę 46

Apud Ferentinos 47

Neapoli 48, 49

Capuę 50

Caietę 51

Beneuenti 52, 53, 54, 55, 56

Apud Brutios 57, 58

Pisauri 59, 60

Rauennę 61, 62, 63, 64

Fauentię 65

Macerati 66

Barchinonę 67

Cesenę 68, 69, 70

Arimini 71, 72

Anconę supra portum

73

65

Asisi 74

In Piceno ad flumen Rubiconem

75

Tergeste 76, 77, 78, 79, 80, 81

Concordię 82

Aquilegię 83, 84, 85, 86

Iustinopoli 87, 88, 89

Polę 90, 91, 92, 93, 94

Nepesini 95

In Istria ad Duo Castra

96, 97

Tuderti 98

Humagi 99, 100, 101

Isconi 102

Interamnii 103, 104, 105, 106

Cividati 107

Ad Arnastum in ponto

108

Apud Antyciram Boecię

109

In Olympo monte 110

Nonę 111

Tragurii 112

Osviještenost Marulićeva kompozicijskog postpuka razvidna je iz metatekstualnih

signala što ih uočavamo na "šavovima" velikih odsječaka teksta (usp. Tablicu 4.1).14 Na

samom kraju posvete tako se najavljuje prva veća cjelina, rimski natpisi:

Libet autem ab iis exordiri quę Romę reperiuntur, ut a pręcipuis incipiendo auspicatius

cętera subsequantur. (I,5)

Ta se cjelina i odjavljuje, uz najavu natpisa 37, umetnutog prije skupine Externa:

Hęc sunt, Dominice charissime, quę Romę incisis in marmore litteris adhuc extare

memorantur. Ante autem quam ad aliorum locorum exponendas inscriptiones ueniam,

his adnectam militis cuiusdam testamentum in charta papyracea descriptum et nescio

ubi inuentum. (36,5)

Na sljedećem "šavu", tj. na početku skupine Externa, doznajemo još nešto što nije

izravno rečeno: zemljopisni obuhvat zbirke širok je, ali vremenski je ograničen na razdoblje

koje obuhvaćaju rimski natpisi, tj. na pogansku antiku:

14 Pod metatekstualnim signalima ovdje podrazumijevamo, bez velikih teorijskih implikacija,

iskaze koji ukazuju na sačinjenost teksta, mjesta gdje tekst na neki način govori sam o sebi. Slične

signale rabi Marulić i za odjave i najave manjih cjelina; usp. pogl. 7.4. Struktura Marulićevih

komentara.

66

Hęc hactenus de antiquioribus Romanorum titulis electa, deinceps aliorum locorum

eiusdem sęculi monumenta expedientur. (37,4)

Slične kompozicijske naznake uokviruju predgovor salonitanskoj skupini:

HACTENVS externa tibi interpretatus sum, Dominice Papalis charissime, nunc

maiorum nostrorum aperiemus monumenta […] (IV,1)

Sed iam quod proposuimus prosequamur. (IV,6)

Napokon, metatekstualne opaske ukazuju na to da završava nizanje natpisa i komentara i da

slijedi kraj djela (kako je izvorno bilo zamišljeno):

Hęc igitur in fine opusculi descripta ita exponere libuit. (130,1)

Hęc habui, Dominice iocundissime, quę de ueteribus collecta monumentis tuo rogatu

tibi exponerem. (V,1)

4.4. Opća struktura In epigr. i posveta Dmini Papaliću

Marulićev predgovor, ujedno posveta Dmini Papaliću, pomno je sastavljen i bogat

signalima koji govore o auktorovu postupku s građom i odnosu prema njoj.15 Tu se,

isprepleteni s topičkim izrazima skromnosti, iznose postulati koje će sastavljač Tumača

promišljeno, upravo samosvjesno, ostvariti u samom tekstu. U tom kratkom uvodu važna je

gotovo svaka riječ.

Najprije, kako je već rečeno, doznajemo da je Tumač nastao na izričitu Papalićevu

molbu (I,1). Zatim Marulić kazuje što će njegova zbirka sadržavati: bit će to izbor iz

opsežnijega epigrafskog materijala koji mu je dostupan iz tuđih prijepisa (Deligere igitur

pauca de multis curabo […]. Plurima quippe ab aliis descripta uidi, I,2).16 Kriterij izbora bilo

15 Usp. i pogl. 1.2.2. Model. 16 Taj je podatak važan jer pokazuje da je Marulić imao uvida u tuđe siloge. Postupak odabira iz

opsežnije građe potvrđuje se i u odjavi rimske skupine: Hęc hactenus de antiquioribus Romanorum

titulis electa […] (37,4). O poznavanju drugih, neuvrštenih natpisa svjedoči i ova opaska: Tertullam

67

je ono što se činilo vrednijim spomena (quę magis memoratu digna uidebantur, I,2), pri čemu

u prvom redu misli na ljepotu latinskog jezika (Latinę orationis uenustas, I,2). Njegova je

nakana ponuditi prijatelju samo ono što je "cijenjeno i birano" (Mihi itaque propositum est

non nisi probata exquisitaque decerpere, I,3). Zatim objašnjava kako će obraditi odabranu

građu. Prvo će nadopuniti oštećene riječi i razriješiti epigrafske pokrate (Mutilata uerba

singularesque litterę quid designent, ostendere conabor, I,2) – drugim riječima, uspostavit će

tekst natpisa. Osim toga, protumačit će nejasna mjesta (Quicquid pręterea magis aperta

expositione indigebit, prout potero, planum faciam, I,2). Iako nigdje ne kaže da su mu poznati

i tuđi komentari natpisa, nego tek dopušta da će građu koju on iznosi drugi tumačiti drugačije,

svoj postupak naziva novim. Sintagma nova interpretatio podrazumijevala bi, dakle, da su mu

poznati neki tuđi komentari (ili barem čitanja) natpisa, s kojima se ne slaže u potpunosti.

Raspored izlaganja još će točnije najaviti pri kraju posvete, zapravo u dijelu koji joj više i ne

pripada, nego bismo ga mogli nazvati dispozicijom (I,5): počet će se s natpisima grada Rima,

kao najvažnijima, a nakon njih uslijedit će ostali; za svaki natpis prvo će navesti lokaciju,

zatim tekst i napokon tumačenje. Zaista, tog osnovnog rasporeda pisac će se dosljedno

pridržavati.

Svrha je djela, kako zaključujemo iz posvete, dvostruka: udovoljiti prijateljevoj molbi,

tj. omogućiti mu da što bolje razumije sadržaj natpisa, te ujedno pokazati kako je starina

griješila u hijerarhiji duhovnih vrijednosti. Već smo pokazali kako se prvoj proklamiranoj

svrsi u velikoj mjeri pridružuje osobna motivacija; anticipirajući analize koje slijede,

napominjemo da je ona druga svrha u samom ostvarenju znatno izgubila na prvotnoj

jednoznačnosti.

autem in quibusdam epitaphiis integre descriptam legi, quare adducor ut credam hoc loco per tria T.

Tertullam significari (115,1). Ne možemo znati gdje je Marulić vidio pun oblik kognomena Tertulla,

no on je višekratno potvrđen na salonitanskim epitafima: usp. CIL III 2075; 2160; 2202; 2403; 2430;

8760; 8984; 12990 (rezultati pretrage uz pomoć EDCS).

68

4.5. Pogled na In epigr. iz perspektive suvremene epigrafike

4.5.1. Autentičnost natpisa u Marulićevoj zbirci

Već je Theodor Mommsen uočio da Marulićeva siloga sadrži znatan broj natpisa koji

nemaju čvrste dokumentarne podloge:17

Prioris partis syllogae epigrammata non Dalmatica corrasa videntur ex eius corporibus,

ut plura fere spuria insint quam genuina et in illis fortasse quaedam ab ipso Marulo

ficta.18

Ipak, prvi dio njegove ocjene, naime da Marulićeva epigrammata non Dalmatica gotovo da sadrže više lažnih nego izvornih natpisa, pokazao se preoštrom. Cjelovita analiza

Marulićeva korpusa potvrđuje već iznesen zaključak19 da znatnu prevagu imaju autentični

natpisi: od ukupno 141 natpisa u In epigr. samo je 31 krivotvoren. Broj spuria po skupinama

izgleda ovako: 20

Romę: 12 + 1 (militis cuiusdam testamentum)

Externa: 11

Salonis: 2

Salonis postea repertum: 5

17 U CIL-u autentični su natpisi razlučeni od krivotvorina ili tekstova nepouzdane autentičnosti;

ova druga skupina redovito se nalazi tiskana na početku pojedinoga sveska, pod naslovom

Inscriptiones falsae vel alienae, a razgraničenje je provedeno i posebnom numeracijom krivotvorina,

pri čemu je svaki broj još popraćen zvjezdicom. 18 CIL III: XXIX. Na tu je Mommsenovu opasku već upozorio Novaković, koji u istoj prigodi

skrenuo pozornost i na bilješku što ju je John Wordsworth unio oko 1875. na prvom listu oxfordskog

autografa: "The first part consists of an explanation of certain inscriptions at Rome and elswhere. This

appears to be of small value and contains several forgeries." Usp. Novaković 1997: 9. O J.

Wordsworthu (1843–1911), uglednom filologu, bibličaru i proučavatelju rukopisa, usp. ODNB (za

bibliografsku jedinicu zahvaljujem kolegici Sandri Ivović). 19 Usp. Lučin 1998: 49. 20 Usp. Tablicu 5. Usporedba In epigr., CIL, A.

69

S autentičnošću dakako ne treba miješati vjernost prijepisa, jer u tom pogledu Marulić

uvelike ovisi o svojim izvorima.21 Što se tiče činjenice da je u svoju silogu unio i krivotvorene

natpise, iz povijesne perspektive zapravo je bespredmetno braniti splitskoga humanista od

takve primjedbe jer većina drugih humanističkih siloga također sadrži nesvjesne, pa i

namjerne krivotvorine.22

I drugi dio Mommsenove ocjene već je bio predmetom kritičke rasprave, koja je

pokazala da bi Marulić uistinu mogao biti tvorcem jednoga fingiranog natpisa. Naime, uz CIL

190* Mommsen ne daje nikakva kritičkog aparata; jedina je naznaka: Marulus n. 49. Iz toga

je razvidno da je sastavljač CIL-a dotični tekst našao samo u Marulićevoj zbirci. Uzmemo li u

obzir upravo golem broj rukopisnih i tiskanih izvora što su služili u izradbi toga sveska CIL-

a,23 onda spomenuta jedinstvenost dopušta da zaključimo kako je natpis br. 49. najvjerojatnije

Marulićeva krivotvorina, koju je on iz određenih razloga sastavio i uvrstio u svoj starinarski

spis kao autentičan spomenik.

4.5.2. Vrste natpisa u Marulićevoj zbirci

U Tablici 4.5.2. dajemo pregled natpisa po vrstama i lokalitetima, s napomenom da se

sadržaj ove tablice u jednom pogledu bitno razlikuje od Tablice 4.3.1. i 4.3.2. Naime, dok su

one izvedene iz građe koju je organizirao sam Marulić (a tablice samo daju grafički prikaz te

organizacije), ova koja slijedi nastala je kao naknadni proučavateljski konstrukt. Marulić

samo iznimno naznačuje kojoj vrsti pojedini natpis pripada, a i to uglavnom čini kad su

posrijedi nadgrobni natpisi (usp. epitaphium: In epigr. 39,1; 51,1; 68,2; 97,1; 113,4; 115,1;

133,1; iznimno elogium: 40,1). Više od njega ne treba ni očekivati: vrstovne klasifikacije (po

tipu i sadržaju natpisa) nastaju tek od druge polovice 16. st.24

Napokon, uz Tablicu 4.5.2. važno je napomenuti da zastupljenost pojedinih vrsta

natpisa ne smatramo u cijelosti Marulićevom odlukom, nego posljedicom dviju okolnosti:

21 O Marulićevoj epigrafičarskoj kompetenciji usp. pogl. 7.5.1. Epigrafski komentari u užem

smislu. 22 Usp. Novaković 1997: 9; pogl. 2.2.1. Humanistička epigrafija na Apeninskom poluotoku i

bilj. 26 ondje; pogl. 7.5.1. Epigrafski komentari u užem smislu. 23 Usp. CIL X: XIX-XXXIV (Index auctorum). 24 Usp. Calabi Limentani 41991: 48, 61-62.

70

prvo, njegov izbor zacijelo bio uvjetovan onim što mu je nudila dostupna građa; drugo, među

sačuvanim rimskim natpisima epitafi su i inače kudikamo najbrojnija skupina.25

Tablica 4.5.2. Pregled natpisa po vrstama i lokacijama26

Vrsta natpisa

Lokacija

Nadgrobni Počasni Posvetni Na javnim građevinama

Pravni

Romę 15 13 4 3 1+127

Externa 41 14 10 8 2

Salonis 14 Ø 2 1 1

Salonis p. rep. 4 3 4 Ø Ø

Ukupno 74 30 20 12 5

25 Usp. Matijašić 2002: 54. Saller i Show (1984: 124) smatraju da nadgrobni natpisi čine možda

i tri četvrtine latinskoga korpusa. 26 Usp. i Tablicu 7.4. Struktura Marulićevih komentara, u kojoj je za svaki natpis označeno

kojoj vrsti pripada. 27 Izdvojen je In epigr. 37 (Militis cuisudam testamentum), koji zapravo ne pripada ni u jednu

skupinu.

71

5. IZVORI ZA NATPISE

Odlučujući o tome koji će natpisi činiti njegovu silogu, Marulić je imao dvije

mogućnosti: uvrstiti samo one lokalne, tj. salonitanske (ili, još restriktivnije, samo one u

Papalićevoj zbirci); uvrstiti i druge, s udaljenijih lokaliteta (ukoliko su dostupni). Odabrao je

ovu drugu mogućnost, očito zbog toga što je bio svjestan da lokalni korpus neće dokraja

zadovoljiti ni Papalićevu ni njegovu epigrafsku i općenito starinarsku radoznalost.

Građu je prije svega trebalo prikupiti, zatim odlučiti o njezinu rasporedu, te napokon

natpise popratiti objašnjenjima i drugim popratnim tekstovima. O rasporedu građe i unutarnjoj

logici teksta bilo je riječi u prethodnom poglavlju, dok će se o komentarima govoriti u

narednima. Ovdje ćemo pokušati utvrditi odakle je Marulić sabrao natpise.

Dakako, za salonitanske tekstove odgovor se nadaje sam po sebi: oni su preuzeti iz

Papalićeve zbirke, a po potrebi mogao se taj dio dopuniti nalazima in situ: sam Marulić, u više

puta citiranu ulomku svoje apostrofe Papaliću, obavješćuje nas o zajedničkim šetnjama po

ruševinama Salone.1 Kad je pak riječ o ostalim natpisima, onima svrstanim u rubrike Romę i

Externa, nije nimalo jednostavno odgovoriti na pitanje otkud ih je Marulić priskrbio. On o

tome nije ostavio nikakvih preciznijih podataka. Iz posvetnoga parateksta posve je, doduše,

jasno da je pri ruci imao neke tuđe prijepise (Plurima quippe ab aliis exscripta uidi in quibus

Latinę orationis uenustas desiderabatur, in epitaphiis pręsertim, quę, ut cuique libitum esset,

a doctis pariter et indoctis describi solebant)2 te je u njima našao više natpisa nego što ih je

uvrstio u vlastitu zbirku (Deligere igitur pauca de multis curabo…; Mihi itaque propositum

est non nisi probata exquisitaque decerpere…).3 Na neizravne izvore upućuje i zaključna

rečenica rimske skupine: Hęc sunt, Dominice charissime, quę Romę incisis in marmore litteris

adhuc extare memorantur.4 Odmah nakon toga, za jedan natpis (br. 37) naveo je da ga je

dobio prepisan na papiru od nekog italskog redovnika:

Ante autem quam ad aliorum locorum exponendas inscriptiones ueniam, his adnectam

militis cuiusdam testamentum in charta papyracea descriptum et nescio ubi inuentum.

1 Usp. In epigr. V,1. 2 In epigr. I,2 (ovdje i dalje podvukao B. L.). 3 In epigr. I,2. 4 In epigr. 36,5.

72

Cuius ego exemplum ab Italo quodam monaco nuper accepi et uetusta uerborum

structura delectatus protinus exscripsi.5

Oduzmemo li od ukupnog broja natpisa u Marulićevoj zbirci (141) one salonitanske,

koji su, po svemu sudeći, konzultirani de visu (ukupno 29), ostaje 112 onih koji su preuzeti

odrugud. To su zapravo svi natpisi rimske i "vanjske" skupine.

Prvotna Kukuljevićeva pretpostavka da su prijepisi nastali za Marulićevih boravaka u

Rimu i na Apeninskom poluotoku nema temelja u poznatim nam podatcima o njegovu životu,

a potpuno je, kako smo upravo vidjeli, poništava pozornije čitanje posvete Papaliću (koju je

sam Kukuljević objavio!).6 Iako se ne poziva izrijekom na Marulićeve riječi, Šrepel je bio na

valjanu tragu:

Ne može se doduše s Kukuljevićem tvrditi, da je Marulić prvi iza Petrarke počeo

skupljati stare natpise u Rimu; dapače i za samu Dalmaciju bilo je naših sakupljača

natpisa prije Marulića; to su poglavito dva anonima (Codex Tragurinus, Iadestinus),

koja ocjenjuje Mommsen. U samoj Italiji potakla je struja humanizma mnoge

naučnjake, da kupe starine, te je Marulić po svoj prilici iz poznatih zbornika odabrao za

svoj komentar ono, što mu se činilo bilo poradi starine bilo poradi moralne tendencije

zgodno.7

Marulićevska se filologija od toga razborita zaključka u narednih stotinjak godina nije

bitno udaljila.8 Da bi se krenulo dalje Šrepelovim tragom, trebalo je uzeti u ruke CIL te

istražiti postoje li ondje kakvi tekstološki ili ini podatci koji bi ukazivali na rukopisne siloge

koje su mogle biti dostupne splitskom humanistu. I doista, u svojem pregledu izvora za

dalmatinske natpise, Mommsen u opisu rukopisa br. XVII, Ambrosianus codex C. 61. inf.,

(dalje: A) napominje da on među inim sadrži prijepise epigrafa iz Papalićeve zbirke:

5 In epigr. 36,5. 6 Usp. Kukuljević 1869: LXI; naknadno se, posrednim putem, došlo do pretpostavke kako je

Splićanin mogao posjetiti Rim 1500. godine (usp. Runje 1997), no to nimalo ne utječe na zaključke

koji će se ovdje iznijeti o njegovim epigrafskim izvorima. 7 Šrepel 1901a: 186. 8 Usp. Tomasović 1999: 91, koji spaja Šrepelove i Runjine pretpostavke.

73

[…] f. 78 vero proponuntur lapides servati ea aetate 'apud magnificum Domitium (sic

cod. male pro Dominico) Papalem'.9

Kodeks se čuva u Ambrozijanskoj knjižnici u Milanu, a sastoji se od više cjelina. U

dosta zamršene Mommsenove pretpostavke o njegovu ustroju i podrijetlu ovdje nema potrebe

ulaziti. On pretpostavlja da bi se ff. 70-112 mogli smatrati dijelom jednog epigrafskog

korpusa, unatoč činjenici da ga je pisalo više ruku i da se sastoji od natpisa s vrlo različitih

lokacija,10 koji su većinom preuzeti iz petnaestostoljetnih siloga. Zatim slijedi dio koji je za

naše razmatranje iznimno zanimljiv:11

Sed magis putarim Dalmatica huius libri omnia ab eodem auctore proficisci certe et

doctrina et fide insigni. Et cogitare possis de Marulo, cuius Dalmaticae cum hoc libro

aliquam affinitatem habent; ita tituli duo Dalmatici n. 2686. [= In epigr. 100] 292212 [=

In epigr. 99] una cum tertio D. Iulii Primigenii [CIL III 172*a = In epigr. 101], quem

dabimus inter Dalmaticos incertos, tam in Ambrosiano libro quam apud Marulum male

collocantur Umagi in Histria, denique in musei Papalini lapidibus mox videbimus

Marulum versari totum. Sed tamen Ambrosianus auctor et paullo antiquior videtur esse

Marulo (nam plerique tituli musei Papalini a Marulo prolati in additamentis utpote

postea adquisiti absunt ab Ambrosiano) et quod maximum est longe eum superant

exemplorum bonitate.13

Kao što ćemo vidjeti, Mommsenovi su zaključci točni, a osobito je važan onaj da je

scriba tog dijela A malo stariji od Marulića. On će to dodatno argumentirati u opisu

Marulićeve zbirke:

9 CIL III: 273-274: XVII. 10 Ne spominje ipak da se na ff. 88-91v nalazi opis Grčke, u kojem pisac citira i poneki natpis,

ali navodeći samo prve njegove riječi (što se ne događa nigdje drugdje u kodeksu); usp. Montevecchi

1937: 506. 11 U uglatim smo zagradama dodali potrebne identifikacije natpisa i uputnice. 12 U CIL-u pogrešno stoji 2926! 13 CIL III: 274: XVII. Ista će se pohvalna kvalifikacija ambrozijanskog prijepisa ponoviti i uz

CIL 130* (= In epigr. 126): Ambros. C. 61 f. 78' in serie titulorum a perito homine in Papalis domo

Spalatina summa cura ex ipsis lapidibus exceptorum.

74

Musei Papalini titulos Marulus descripsit cum fide, etsi versus non retinet nec perfecta

dedit exempla. Utilitas autem syllogae eius in eo maxime consistit, quod museum illud

et primus descripsit et integrum solus. Nam de uno solo titulo (edendo inter Dalmatiae

miliarios) cum constet fuisse eum in museo illo [CIL III 3199 = A 78v/5]14 et a Marulo

utpote nimis fractum praetermissum esse, contra tam qui ante Marulum museum

exploravit scriptor Ambrosiani cod. C. 61 omnino Marulo antiquior quam qui videntur

esse Marulo recentiores auctor is, qui eorum titulorum exempla posuit in Ambrosiano

altero D. 199 [cf. CIL III: 274: XIX] quique eorum per Loredanum copiam fecit Aldo

[cf. CIL III: 274-5: XXIV] quique eos Florentio et Ursino subministravit [cf. CIL III:

274: XXII], museum viderunt minus plenum, et antiquior quidem ille propterea quod

Papalis postea demum quaedam coemit, recentiores vero quod museum offenderunt ex

parte iam dispersum nec superfuerunt eo tempore tituli omnes Maruliani septem et

viginti.15 […] Animadvertenda est series titulorum huius musei in lapidibus

confectorum n. 130* – 136* [= In epigr. 126; 113; 138; 137; 139; 133; 136] quorum

cum unus n. 131* [= In epigr. 113] adhuc superest Veronae, alter n. 135* [= In epigr.

133] Patavium delatus nuper ibi perierit, etiam reliquos in lapidibus olim prostitisse

consentaneum est. Fides autem Maruli propter hos ipsos titulos ficticios et ex parte ab

eo solo traditos cum non sine causa in suspicionem venerit, iam apparet hoc crimine

eum absolvendum esse. Est autem inter ficticios eos musei Papalini titulus unus (n.

130* [= In epigr. 126]), quem habet iam antiquissimus auctor Ambros. C, sed

recensione plane diversa ab ea, quam noverunt Marulus posterioresque; quare cum

utrumque titulum in lapide incisum prostitisse satis constet, videtur qui eum finxit bis

eum edidisse et museo Papalino secundam quoque editionem intulisse sublata priore.16

14 O tome da se taj natpis nalazi u A usp. u Tablici 5. komentar uz In epigr. 113. Brojevi uz A

znače broj folija / redni broj natpisa na njemu. 15 Podsjećamo na ono što je rečeno u poglavlju 3.1.2. Rukopisi koji sadrže izvatke iz djela

(Vat): Mommsen se za CIL III služio rukopisom Vat, koji sadrži In epigr. IV-139,4 (tj. natpise 113-

139), pa je stoga mislio da Marulićev salonitanski odjeljak sadrži 27 natpisa (umjesto 29, koliko ih

zaista ima). 16 CIL III: 274: XVIII. Usp. i Tablicu 5, komentar uz In epigr. 126.

75

Potpuniji kodikološki opis te podroban prikaz sadržaja A dala je Liliana Montevecchi.17

Već na osnovi njezinih podataka (identifikacija natpisa i variae lectiones, sve prema CIL-u)

bilo je jasno da se u tom kompozitnom kodeksu nalazi skupina natpisa koja pokazuje izrazitu

podudarnost s Marulićevom zbirkom. Stoga ovdje prenosimo relevantan dio njezina opisa.

U rukopisnim katalogu knjižnice kodeks se navodi ovako: Latinus cartaceus 0,24 x 0,17

Bonae conditionis et completus folior. 136 Saec. XVI. Inscriptiones latinae diversorum

temporum.18 Auktorica napominje da se kodeks može razdijeliti na više skupina s obzirom na

sadržaj i na veličinu folija, a kad je sadržaj isključivo natpisni, onda i s obzirom na različite

ruke koje su pisale tekst. Kao jedna od skupina izdvajaju se ff. 70-86v, koji su opisani ovako:

ff. 70-86. Iscrizioni latine. Nel f. 68 c'è scritto: Inscriptiones diu(ersae) gr(aecae) et

lat(inae). Probabilmente però questa nota non si riferisce alle iscrizioni che seguono,

poichè fra esse non ci sono iscrizioni greche; inoltre il folgio è di carta diversa, più

leggera. Nei ff. 70, 70', 71, 71' (in parte), 78 e 78' (in parte) le iscrizioni sono in

carattere capitale, le altre sono tutte in corsivo. Nel f. 71' cambia mano, passando dalle

iscrizioni in carattere capitale a quelle in corsivo, poi cambia ancora nel f. 77. La 3a, 4a,

6a, iscrizione del f. 78 e la 4a, 5a, e 6a iscrizione del f. 79 sono della medesima mano dei

ff. 71'-76', così pure le iscrizioni del f. 82' e la 2a iscrizione del f. 83. I ff. 86 e 86' sono

scritti ancora da altra mano; anche la carta è diversa da quella dei fogli precedenti.19

Ključni zaključci što ih iznose Mommsen i Montevecchi potvrđeni su usporedbom O i

A, ff. 70-86v, koju smo proveli služeći se digitalnim fotografijama u boji obaju rukopisa.

Usporedba je pokazala da između Marulićeve zbirke kao cjeline i odnosnoga dijela rukopisa A

ima toliko podudarnosti da se mora zaključiti kako je Marulić u svojim rukama imao A (tj.

odnosni njegov dio) i kako mu je taj rukopis poslužio kao najvažniji izvor za skupine Romę i

17 Usp. Montevecchi 1937, s nekoliko sitnih dopuna u Montevecchi 1938: 49-51. 18 Montevecchi 1937: 504. 19 Montevecchi 1937: 505-506; podroban opis sadržaja ff. 70-86v ona donosi na str. 528-560. O

identitetu pisarâ tu se ne kaže ništa, pa i ona trojica koja su zabilježili natpise na ff. 70-86v ostaju

nepoznati. U međuvremenu je za spomenuti opis Grčke na ff. 88-91v (usp. ovdje bilj. 10) utvrđeno je

da ga je sastavio franjevac i humanist Urbano dalle Fosse (Urbano Bolzanio) iz Belluna (1442-1524);

usp. Haig Gaisser 1999: 270. Montevecchi za taj opis kaže da je "di mano diversa"; Bolzaniju, dakle,

ne možemo pripisati nijedan od prijepisa koji nas ovdje zanimaju.

76

Externa.20 Mnogi su natpisi iz A preuzeti ad litteram (npr. In epigr. 1; 9; 12; 13; 45; 50; 52;

54; itd.), što vrijedi – imamo li na umu brojne tekstne inačice tih istih natpisa u drugim

rukopisima – kao važan tekstološki pokazatelj. Negdje su razlike neznatne, osobito u

oznakama lokacija (npr. In epigr. 2; 3; 4; 14; 42; 46; 53; 57; itd.), pa se može pretpostaviti da

su i ti natpisi preuzeti iz A. Kao osobito važne dokaze za tvrdnju da je Maruliću A poslužio

kao izvor ističemo sljedeće:

– In epigr. 7. i 8: A ima dva teksta, oba identična s O, oba različita od onog u CIL-u.21

– In epigr. 70: Marulić najprije piše NEPOTIS, kako stoji u A, i zatim ispravlja u

NEPTIS.

– In epigr. 103: Marulić najprije piše ITER., kako stoji u A, a zatim ispravlja u INTER.

(sc. INTERAMNII). U samom komentaru zaboravio je unijeti ispravak, pa i dalje piše ITER. i

Iteramnatum.

– In epigr. 110: U CIL-u ovoga tobožnjeg natpisa nema; A i O imaju identičan tekst.

U prilog preptostavci da je A izvor za O govori i okolnost da se nizovi natpisa koji

pripadaju jednoj lokaciji pojavljuju u istom redoslijedu u A kao i u O; usp. npr. In epigr. 52-

55 (Beneuenti), 68-70 (Cesenę), 71-72 (Arimini), 90-92, 94 (Polę), 103-105 (Interamnii).

Ipak, građu koju je zatekao u A Marulić ne preuzima mehanički, nego provodi nekoliko

važnih priređivačkih postupaka.

– Prvo, ne preuzima sve natpise, nego neke izostavlja, što nas podsjeća na njegovu već

citiranu izjavu u posveti.22 Izrijekom iznesen kriterij izostavljanja (neuglađenost latinskog

jezika, za koju Marulić smatra da je osobito česta u nadgrobnim natpisima) potvrđuje se

uvidom u natpise koje je našao u A, ali ih je nije uvrstio u In epigr.: među njima znatan je broj

epitafa.23

20 Svi podatci koji se iznose ovdje i dalje u tekstu prikazani su pregledno i potpuno u Tablici 5. 21 To je natpis CIL VI 882, tekst kojega je uklesan, u posve identičnu obliku, na dvije suprotne

strane vatikanskog obeliska. Usp. Bodel 2001: 47 (u CIL-u se ne spominje da je posrijedi dvostruki

natpis). 22 Usp. In epigr. I,2 i pogl. 4.4. Opća struktura In epigr. i posveta Dmini Papaliću. 23 Usp. podatke u Montevecchi 1937. Primjera radi, sva četiri izostavljena rimska natpisa

pripadaju u sepulcrales (CIL VI 14717 = A 71v/4; CIL VI 12315 = A 72v/3; Ingentes tibi grates [nema

u CIL-u] = A 75/1). S druge pak strane, treba zapaziti da u njegovoj zbirci ipak zatječemo čak 74

nadgrobna natpisa, tj. više od polovice ukupnog broja (za potpune podatke usp. Tablicu 4.5.2. i

Tablicu 7.4.). Pri tom, kao što je rečeno uz Tablicu 4.5.2, valja imati na umu dvoje: Marulićev izbor

77

– Drugo, preuzete natpise razvrstava po zemljopisnom kriteriju (koji je samo

mjestimično proveden u A)24, jer je vlastitu silogu – kako smo vidjeli u poglavlju 4.3. Opća

struktura In epigr. – ustrojio prema lokaciji natpisa.

– Treće, čini se da na nekim mjestima tacite (u činu prepisivanja) emendira zatečeni

tekst (usp. Tablicu 5. i kritički aparat uz In epigr. 25; 30; 36; 38; 67; 70; 103; 104), a u

jednom slučaju da ga uspostavlja na temelju dvaju prijepisa istog natpisa (usp. uz In epigr.

44).

Valja reći da su posrijedi eminentno filološki postupci koji posvjedučuju Marulićevu

humanističku obrazovanost i samosvijest. To vrijedi i za kriterij izbora (Latinę orationis

uenustas) i za postupak emendacije. K tomu, određenu filološku kompetenciju ne pokazuje

splitski humanist samo u postupku s primarnom građom za svoju silogu nego i u

komentarima, o čemu će biti riječi naknadno.25 Sličnu filološku zauzetost u njegovu opusu

zatječemo još samo u komentarima uz Katula.26

Pozorno proučavanje podataka što ih nudi usporedba A i O omogućuje nam precizniju

dataciju odsječka A kojim se koristio Marulić. Mommsen i katalog Ambrozijanske knjižnice

navode 16. st., s time da je Mommsen za tzv. splitske natpise (tj. one iz Papalićeve zbirke)

precizirao: Excepta sunt exempla haec saeculo XV extremo vel XVI incipiente.27 Dostupni

podatci daju ove vremenske odrednice: In epigr. 34 (= A 75/2, ali u drugačijoj inačici nego u

O) pronađen je između 1482. i 1489); In epigr. 46 (= A 74/4) pronađen je 1490; In epigr. 93

(tog pulskog natpisa u A nema, iako A na f. 81 sadrži 4 pulska natpisa) pronađen je 1497. Po

tome možemo zaključiti da su prijepisi u A 70-86v nastali ne prije 1482. i ne poslije 1497.28

među raznim vrstama natpisa zacijelo bio uvjetovan onim što je nudila dostupna građa; među

sačuvanim rimskim natpisima epitafi su i inače kudikamo najbrojnija skupina. 24 Ne treba smetnuti s uma podatak (Montevecchi 1937: 505-506) da su A 70-86 pisale tri ruke

naizmjence. 25 Usp. pogl. 7.5.2. Filološki komentari. 26 Usp. Lučin 2007a (osobito str. 32-44). 27 Usp. CIL III: 273: XVII; Montevecchi 1937: 505. 28 U takve se podatke uklapa zaključak D. Novakovića – do kojeg je on došao drugim putem –

da je terminus post quem Marulićeve zbirke 1503. godina. Usp. Novaković 1997: 11 i pogl. 4.2.

Vrijeme nastanka. Zaključak da je A raniji od O potvrđuju na svoj način i podatci izneseni u

komentarima u Tablici 5. uz In epigr. 126; 127; 130.

78

Neke Marulićeve natpise koje on ne preuzima iz A 70-86v – bilo zato što ih ondje uopće

nema ili zato što se njegov tekst toliko razlikuje da je očito kako su preuzeti iz drugog izvora

– usporedili smo s prijepisima u nekoliko drugih dostupnih rukopisnih izvora: u ostalim

natpisnim dijelovima A,29 u marcianskom rukopisu J. Benje i P. Cipika (Cipikov dio napisan

je 1435-1440),30 u rukopisu Petra Cipika (1436) koji se čuva u Trogiru,31 u rukopisu koji

Mommsen zove Antiquus Lucii (prije 1465),32 u Codex Redianus (1474).33 Usporedbe ukazuju

na to da nijedan od spomenutih rukopisa nije bio Marulićev izvor.

Rukopis A sadrži na ff. 70-86v ukupno 137 natpisa, od čega je 31 salonitanski. Od

preostalih 106 nesalonitanskih natpisa koji se nalaze u A, Marulić je za svoje skupine Romę i

Externa (ukupno 112 natpisa) preuzeo 88 natpisa; za još 6 natpisa moguće je, ali nije posve

sigurno, da ih je Marulić preuzeo iz A (ako to prihvatimo, značilo bi da je iz A preuzeo

ukupno 94 natpisa). Preostalih 18 natpisa za svoje skupine Romę i Externa Marulić uzima iz

izvora koji nisu A.34

Stavimo li sve podatke na okup, pregled Marulićevih natpisnih izvora izgleda ovako:

1. Rukopis A, ff. 70-86: izvor za 88 Marulićevih natpisa (i možda za još 6).

2. Tekst na papiru što ga je Maruliću na prijepis dao Italus quidam monacus: izvor za

jedan natpis (nalazi se i u A, ali po svemu sudeći nije iz njega preuzet)

3. Autopsija kamenih spomenika: izvor za 29 Marulićevih natpisa (tj. za sve u

skupinama Salonis i Salonis postea repertum)

29 Prema Montevecchi 1937. 30 Venecija, Biblioteca Marciana, Lat. cl. XI, n. 124, colloc. 4044 (prema fotokopijama). 31 Trogir, Zbirka sakralne umjetnosti, M 181 (prema kolor-fotografijama); o tom kodeksu usp.

Lučin 2007b. 32 Rim, Biblioteca Vaticana, Vat. Lat. 7019 (prema fotokopijama. Usp. o tom rukopisu CIL III:

273: Usp. i pogl. 3.1.3. Rukopisi poznati samo po spomenu (pri kraju). 33 Firenca, Biblioteca Laurenziana, rkp. br. 77 (prema fotokopijama). 34 Tih 18 natpisa dijeli se ovako: 6 ih se doduše nalazi i u A i u Marulićevoj zbirci, ali očito je da

ih Marulić nije preuzeo iz A, nego iz drugoga, nepoznata izvora (za jedan od njih Marulić – ali ne i A!

– navodi da mu je izvor Italus quidam monacus); preostalih 12 Marulić preuzima iz posve nepoznata

izvora.

79

4. Nepoznati izvori: ukupno 17 Marulićevih natpisa (tj. 5 natpisa koji se nalaze u A, ali

ih Marulić nije otud preuzeo, i 12 natpisa kojih nema ni u A); možda čak 23 natpisa (ako

spomenutima pribrojimo onih 6 koji su u t. 1. nepouzdano pripisani rukopisu A).35

U Tablici 5. Usporedba In epigr., CIL, A izneseni su svi podatci dobiveni usporedbom

A 70-86v i O. Iako prihvaćamo pretpostavku da su svi salonitanski natpisi prepisani s kamena,

moguće je da se Marulić i tu oslanjao na čitanje A.36 U nastavku Tablice 5. donosimo, radi

cjelovite evidencije, i podatke o salonitanskim natpisima koji se nalaze u A i O.37 Usporedba

otkriva jedan zanimljiv podatak: natpisi In epigr. 134. i 135. bili su u Papalićevoj zbirci već u

vrijeme pisanja A, pa za njih Marulićevo postea repertum ne vrijedi doslovno: nisu oni

naknadno pronađeni, nego ih je on naknadno odlučio uvrstiti!

Tablica 5. Usporedba In epigr., CIL, A

A – Codex Ambrosianus C. 61 inf., ff. 70-86v (broj folija / redni broj natpisa na njemu)

O – Codex Oxoniensis: Bibliotheca Bodleiana, Oxford, Ms. Add. A. 25, olim 28398

(591)

V – Codex Venetus: Biblioteca Marciana, Venezia, Lat. XIV. 112 (= 4283)

Ø znači da natpisa nema u A

[...] u skupini Romę i Externa znači da A nije Marulićev izvor

? znači da nije posve sigurno je li A Marulićev izvor

Brojevi svezaka CIL-a u Tablici su napisani arapskim zanemenkama.

35 Kao peti izvor možda bi se mogao pretpostaviti Girolamo Bologni; neke indicije govore u

prilog pretpostavci da je od njega mogao dobiti tekst (pa i komentar) In epigr. 34. Usp. Tablicu 5. i

pogl. 2.2.1. Humanistička epigrafija na Apeninskom poluotoku (pri kraju). 36 Usp. što se u Tablici 5. kaže u komentaru uz In epigr. 134. 37 U aparatu se ne navode variae lectiones ni za A, jer se podrazumijeva da je Marulić

salonitanske natpise prepisao izravno s kamena, a ne iz rukopisa, ni za CIL, jer tekst u CIL-u često nije

preuzet s kamenih izvornika (koji su, s nekoliko iznimaka, nestali), nego iz drugih rukopisa (koji za

Marulićev prijepis nisu relevantni). Potanji podatci mogu se naći u CIL-u.

80

In epigr.

CIL A

Komentar

Romę

1. 6,13* 72v/2

2. 6,1*a 82v/1 Romę ad S. Georgium A : Ad ędem S. Georgii O

3. 6,1*m 72/1 Ad statuam Bruti A : Statuę Bruti subscriptum O

4. 6,1*m 71v/2 Romę ad statuam Cesaris A : Statuę Cęsaris subscriptum O; Cos. A : CŌS. O

5. 6,8* 85/1

6. 6,1*q [83/4] A ima tekst kao CIL; tekst u O razlikuje se od svih inačica registriranih u CIL-u.

7. 6,882 81v/4

8. 6,882 81v/5

A ima dva teksta, oba indentična s O, oba različita od onog u CIL-u (CIL nigdje ne spominje dva teksta). To je važna potpora pretpostavci da je A bio izvor za O.

9. 6,896 76v/2

10. 6,3241* 76v/5 Sub terra ad Capitolium A : Prope Capitolium O

11. 6,1033 [84/1] Romae ad Capitolium A : Apud Capitolium O; IMPERIVMQVE POPVLI RO. PROPAGATVM O : deest in A

12. 6,1005 76v/3

13. 6,931 76v/6

14. 6,1106 76v/4 Romę in arcu A : In quodam arcu O

15. 6,505 82v/2

16. 6,1139 85/2 Romę A : In quodam arcu O

17. 6,1702 72/2

18. 6,7*a 72/3 Trans Tyberi<m> apud cardinalem S. Marci A : Trans Tyberim in ędibus cardinalis S. Marci O

19. 6,13534 72/4

20. 6,25537 82v/3 Ibidem [sc. Romę ad S. Sebastianum, cf. 82v/2 = In epigr. 15] A : Romę ad S. Sebastianum O Prethodni natpis na istoj stranici u A nosi loznaku lokacije, što Maruliću omogućuje da je postavi i nad ovaj svoj prijepis; to podupire pretpostavku da je A bio izvor za O.

21. 10,3859 Ø

22. 10,6127 [82v/4] Ad S. Mariam Maiorem A : Iuxta uiam silicum O

81

23. 6,418 82v/5

24. 6,20* 72v/1 ? Extra urbem A : Extra urbem in quodam sacello O

25. 6,18250 72v/4 posteriq. A : POSTERISQ. O Možda je posrijedi Marulićeva emendacija.

26. 5,2234 71v/6 Romę domi Bragadenorum A : In ędibus Bragadenorum O;

27. 3,129* 71v/7 Romę A : Quodam in loco Romę O I ova neodređenost ukazuje na to da je A izvor za O.

28. 6,26067 71v/8

29. 6,24* Ø

30. 6,1968 71v/3 Romę ad S. Onofrium A : Ad S. Onophrium O Marulićeva emendacija (ph umj. f)?

31. 6,23033 71v/9

32. 5,2176 71v/5

33. 6,14* 85v/1

34. 6,1710 [75/2] Nomen loci deest in A : Loco quodam Romę in foro Traiani O : Graeca pars inscriptionis, quam habet O, deest in A Natpis je pronađen vjerojatno između 1482. i 1489.38 Bolognijev Antiquarius daje gotovo identičan latinski i grčki tekst natpisa kao i istu lokaciju.39

35. 6,1199b Ø

36. 6,1770 85/3-85v

micandis A : MICANDI O; ut qua tum A : VT QVANTVM O Marulićeve emendacije?

37. 2,370* [74/2] Sex. A : Sext. O; Cons. A : con. O; mil. A : mili. O; decreta A : decre. O; quę A : quae O Tekstne inačice A i O gotovo su neznatne, pogotovo kad se usporede s inačicama koje za druge rukopise tog natpisa donosi CIL. No mogućnost da bi A bio izvor za O znatno smanjuje Marulićeva napomena: Cuius ego exemplum ab Italo quodam monaco nuper accepi.40 Teško je vjerovati da je Italus monacus osoba koja je Maruliću omogućila uvid u čitav A 70-86v, jer ga u tom slučaju Splićanin zacijelo ne bi spomenuo samo u povodu jednog natpisa. Stoga A ovdje nije uvršten kao izvor za O.

38 Usp. Accame 2008: 186. 39 Usp. Bologni 1995: 7, 132-133 i ovdje pogl. 2.2.1. Humanistička epigrafija na

Apeninskom poluotoku (pri kraju). 40 In epigr. 36,5.

82

Externa

38. 5,641* 85v/2 ? HOSTIA O : deest in A Marulić je možda imao drugi izvor, a možda je sam emendirao dodajući riječ.

39. 5,6019 78v/3

40. 11,1924 Ø

41. 11,1839 79/6 dies VIII A (79/6), O : dies VIIII A (83v/1)

42. 14,3797 83v/3 Mutinę ad Sanctum Franciscum A : MVTINAE O

43. 11,138 83v/2

44. 14,3643 78v/6; 83v/4

Čini se da je Marulić preuzeo tekst natpisa A 78v/6 (gdje stoji Haelvio, kao i u O, dok u A 83v/4 stoji Haelio); no iz A 83v/4 preuzeo u lokaciji Nouam, čega nema u A 78v/6. Vidi u Prilogu aparat izvora ad loc.

45. 9,4708 79/7; 83v/5

46. 5,2490 74v/4 In agro Veronensi A : VERONAE O Prema CIL-u, natpis je pronađen 1490.

47. 6,13203 Ø

48. 10,189* 74v/1

49. 10,190* Ø

CIL kao jedinu potvrdu navodi V. Za vrlo sličan epigram usp. G. G. Pontano, De tumulis 2,19.41

50. 10,4119 76/4

51. 11,212* Ø

52. 9,1589 75v/1

53. 9,1575 75v/2 Cons. A : COS O

54. 9,1973 75v/3

55. 9,1552 75v/4

56. 9,5884 76v/1

57. 5,6006 78v/4 In agro Brutiano A : Apud Brutios O

58. 5,5785 79/5 Mediolani ad ecclesiam S. Michaelis A : Ibidem [sc. Mediolani] apud ecclesiam S. Michaelis O

59. 11,6371 76/1

41 Za ovaj podatak zahvaljujem N. Jovanoviću. Prije nego što sam doznao za vezu s Pontanom,

o natpisu sam pisao u: Lučin 1998.

83

60. 11,6234 76/2

61. 11,126 Ø

62. 11,5 81v/1 ? Rauennę A : Ibidem [sc. Rauennę] ad Portam auream O Precizniju lokaciju Marulić je mogao pronaći u knjizi Desiderija Spretija, objavljenoj 1489, no iz nje je natpis (kako napominje CIL, ad loc.) preuzet u više rukopisnih siloga.

63. 11,176 81v/2 ? Marcię A : MARTIAE O

64. 11,158 81v/3 Ibidem [sc. Ravennę] ad Sanctum Ioannem Euangelistam A : Ad S. Ioannem O

65. 11,782* Ø

66. 9,5742 Ø

67. 2,410* 80v/4 ? Barchinonę A : BARCHINONAE in Hispania O; Calaguritano A : CALAGORITANO O; Aesculalapio A : AESCVLAPIO O Ako je Marulić ovaj natpis zaista preuzeo iz A, onda posljednja varia lectio pokazuje da je emendirao haplologiju.

68. 6,885 81v/6

69. 6,887 81v/7

70. 6,886 82/1 Nepotis A : NEPTIS ex NEPOTIS O Marulićev vlastoručni ispravak pokazuje dvoje; prvo, da je u njegovu predlošku pisalo neptis, kao u A, pa je dakle A mogao biti njegov izvor; drugo, da je emendirao zatečeni tekst.

71. 11,1828 84/3-84v

72. 11,1831 84v

73. 9,5894 82/2 prope A : SVPRA O

74. 11,5392 80v/2 ? reficiendum A : REFICIVNDVM O

75. 11,30* Ø

76. 5,607 77/1 parentes A : PARENT. O

77. 5,525 77/8

78. 5,615 77/7

79. 3,5307 74v/2 ET in nexu litterarum habent A, O

80. 5,611 74v/3

81. 5,1772 74/1

82. 5,1894 79v/1

83. 5,1260 77/2

84

84. 5,631 77/6

85. 5,767 79/1

86. 5,24* 81/5

87. 5,484 77/3

88. 5,504 77/5 Nomen loci deest in A : Ibidem [sc. Iustinopoli, cf. In epigr. 87] O

89. 5,379 [77/4] Emonię A : Ibidem [sc. Iustinopoli, cf. In epigr. 87, 88 ] O; Calpu- passim A : CALPHV- passim O

90. 5,210 81/1

91. 5,121 81/2 Ante DOMVM spatium aliquot litterarum habent A, O

92. 5,13 81/3 Polę ad. S. Germanum A : Ibidem [sc. Polę] O

93. 5,74 Ø Prema CIL-u, natpis je pronađen u Puli 1497. A nema ovaj natpis, ali na 81/3 ima jedan za drugim četiri natpisa iz Pule (usp. In epigr. 90; 91; 92; 94); njih nema u sačuvanim Cirijakovim prijepisima,42 te se stoga čini malo vjerojatnim da bi ih njihov prepisivač u A preuzeo kao Cirijakovu skupinu (koju poslije nije mario dopuniti). Zaključiti je da je dotični scriba znao za one pulske natpise koji su otkriveni prije 1497, pa je ta godina terminus ante quem za A.

94. 5,3* 81/4

95. 11,3210 79/3 Nepesini in foro A : NEPESINI O

96. 5,312 81/6

97. 5,131 81/7

98. 11,4639 79/7-79v

99. 3,2922 79v/2

100. 3,2686 79v/3

101. 3,172*a 79v/4 In vico Comagnano A : Ibidem [sc. Humagi] in vico Comagnano O; charissimo A : carissimo O

102. 9,2860 80/1 Ischoni A : ISCONI O

103. 11,4170c 77/9

Interamni A : Interamnii O; Iter. A : INTER. ex ITER. O Marulić u tekstu natpisa ispravlja ITER. u INTER., ali u samom komentaru zaboravio je unijeti ispravak, pa piše ITER. i Iteramnatum. I ovdje prvotni zapis u O (prije

42 Ad eas autem regiones, quarum hoc volumen titulos complectitur, ut nos convertamus, ex

parte HISTRIAE ea, quae est extra fines Italiae, titulos Cyriacanos habemus nullos, quamquam Polae

eum titulos collegisse constat (Vol. V p. 3) […], CIL III: XXII (Cyriacus). Usp. i kritički aparat uz CIL

V 210, 121, 13, 74, 3*.

85

ispravka) govori u prilog pretpostavci da mu je izvor bio A. Vidi aparat izvora ad. loc.

104. 11,4209 77v/1 COS. O : deest in A; L.D.D.D. O : L.D.D. A Moguće je da Marulić emendira tekst u A (ako nije posrijedi drugi izvor). Bilo kako bilo, dodatak COS. je pogrešan.

105. 11,4213 77v/2

106. 14,3668 83/3 Flauosis ter A : FLAVOSISTER O

107. 5,3653 83/2

108. 3,454 82/3

109. 3,17* 80/3

110. (Plut. Aem. 16,9)

80v/3 U CIL-u ovoga tobožnjeg natpisa nema; A i O imaju identičan tekst: to je snažna potvrda pretpostavci da je A bio izvor za O.

111. 3,2979 80v/1

112. 3, 2676 = 9707

80/4

Salonis

U skupinama Salonis i Salonis postea repertum brojevi folija i natpisa u A stavljeni su u

uglate zagrade jer prihvaćamo pretpostavku da Marulićev izvor nije A, nego kamen.

U komentaru uz skupine Salonis i Salonis postea repertum ne navode se, osim iznimno,

variae lectiones ni za A (jer se podrazumijeva da je Marulić salonitanske natpise

prepisao izravno s kamena, a ne iz rukopisa), ni za CIL (jer tekst u CIL-u najčešće nije

preuzet s kamenih izvornika, koji su nestali, nego iz drugih rukopisa, koji za Marulićev

prijepis nisu relevantni). Potanji podatci nalaze se u komentarima uz natpise u CIL-u.

113. 3,131* [78/3] Za salonitanske natpise A ne bilježi lokaciju (Salonis ili sl.); na vrhu f. 78 piše Apud magnificum Domitium [sic] Papalem; to se odnosi na recto i verso. Gdje je god na drugim folijima zabilježena salonitanska lokacija (što je učinjeno nedosljedno), ta je zabilješka prenesena ovdje u komentaru kao i u aparatu izvora uz tekst (u Prilogu). CIL 3,3199, koji je činio dio Papalićeve zbirke (usp. A 78v/5) Marulić je izostavio, vjerojatno zbog toga što je očuvan fragmentarno i presiromašan sadržajem.43

43 Usp. CIL III: 274 i što se u ovom poglavlju kaže o kriterijima Marulićeva izbora.

86

114. 3,2096 [78/7]

115. 3,2456 [70v/6]

116. 3,2272 [71v/1]

117. 3,2095 [78v/2]

118. 3,2359 Ø Ne samo da ovaj natpis ne postoji u A nego ga, prema CIL-u, nema ni u jednom rukopisu starijem od Marulićeva. To bi značilo da je natpis nađen i uvršten u Papalićevu zbirku nakon što je A napisan. To se u CIL-u ne spominje.

119. 3,2475 [71/1]

120. 3,2654 [71/3]

121. 3,1961 [78/6]

122. 3,2191 [78/5]

123. 3,2501 [78/4]

124. 3,1979 [78/2]

125. 3,XVI [73-73v] Apud Salonas in aere repertum A : Salonis O

126. 3,130* [78v/7] Razlikuje se čitanje u A i O, što zapaža (uspoređujući dakako A i Vat) Mommsen, koji kaže: Est autem inter fictitios eos musei Papalini titulus unus (n. 130*) [= In epigr. 126], quem habet iam antiquissimus auctor Ambros. C, sed recensione plane diversa ab ea, quam noverunt Marulus posterioresque; quare cum utrumque titulum in lapide incisum prostitisse satis constet, videtur qui eum finxit bis eum edidisse et museo Papalino secundam quoque editionem intulisse sublata priore.44

127. 3,1933 [83/1] Salonę A : Salonis O A donosi samo desnu polovicu natpisa, koji je već prije puknuo na dva dijela; O ima obje polovice. Do danas je sačuvana samo desna polovica. Čini se da je Papalić uspio nabaviti lijevu polovicu i obje povezati u cjelinu nakon što je njegovu zbirku posjetio auktor A, a prije nego što je natpis prepisao Marulić.45

128. 3,2584 [71/4]

44 CIL III: 274. 45 Usp. komentar u CIL-u; Laffi 1980: 119.

87

129. 3,2557 [71/3]

130. 3,2125 Ø Ne samo da ovaj natpis ne postoji u A nego ga, prema CIL-u, nema ni u jednom rukopisu starijem od Marulićeva. To bi značilo da je natpis nađen i uvršten u Papalićevu zbirku nakon što je A napisan. To se u CIL-u ne spominje. Usp. In epigr. 118. Zanimljivo je Marulićevo svjedočanstvo o prijenosu natpisa iz Salone u Papalićevu zbirku u Splitu, što donosi i Mommsen.46

Salonis postea repertum

131. 3,1945 Ø

132. 3,2551 Ø

133. 3,135* Ø

134. 3,1935 [78/1]

135. 3,1981 [78v/1]

Natpisi In epigr. 134. i 135. bili su dakle u Papalićevoj zbirci već u vrijeme pisanja A, pa za njih Marulićevo postea repertum ne vrijedi doslovno: nisu oni naknadno nađeni, nego ih je on naknadno odlučio uvrstiti. U prilog pretpostavci da se i kod autopsije oslanjao na A govori i Marulićev prijepis u natpisu br. 134: MARC. AN. A., kako piše u A, umj. MARCANA, kako je stajalo na kamenu (možda već tada oštećenu). Na sačuvanu kamenom originalu (Arheološki muzej u Splitu) čita se: CONSEN[TI]O DEORVM / MARCAN[A] SOZOMENE / IMPERI[O] FECIT.

136. 3,136* Ø Natpis ne bilježi nitko prije Marulića, a poslije njega tek Lučić 1673: 24 e.47

137. 3,133* Ø

138. 3,132* Ø

139. 3,134* Ø

140. 3,2035 Ø

141. 3,2249 Ø

46 Usp. In epigr. 130,1; CIL III: 274 (XVIII). 47 Usp. ovdje pogl. 7.5.1. Epigrafski komentari u užem smislu.

88

6. IZVORI ZA KOMENTARE I PARATEKSTOVE

Prihvaćajući se pisanja tumača uz natpise, Marulić se našao pred zadaćom koja nije bila

nimalo jednostavna i u kojoj zapravo nije imao izravnih uzora. Epigrafski tekstovi po svojoj

su naravi kratki, ali to ne znači nužno da su siromašni sadržajem: naprotiv, često sadrže velik

broj referencija na antičke realije (državne, religijske, vojne i sl.), spominju povijesne osobe i

događaje itd. Već i samo odčitavanje natpisa traži neka posve specifična predznanja jer je

tekst ispisan uz uporabu brojnih pokrata i gotovih izraza (formula); osim toga, kameni

spomenici očituju neke grafijske, gramatičke i leksičke osobitosti (arhaizmi, vulgarizmi,

lokalizmi, tehnički termini) na koje se rijetko nailazi, ili se ne nailazi nikako, u tekstovima

rimske književnosti.1 U svladavanju formalnih zapreka i objašnjavanju sadržaja Marulić se

nije mogao osloniti na prethodnika u tom žanru: kao što smo vidjeli, prve komentirane zbirke

antičkih natpisa nastajale su otprilike istodobno s njegovom (sastavili su ih Benedetto Giovio,

Andrea Alciato i Girolamo Bologni), a nijedna nije bila tiskana za Marulićeva života.2

Gdje je splitski humanist mogao naći podatke potrebne da bi natpise uspješno pročitao,

razumio i opskrbio tumačenjima? Ne podcjenjujući njegovu obrazovanost ni dostupan mu

fundus antičkih izvora, pa ni kapacitet usvajanja i motiviranost, ipak treba reći da je takva

zadaća – započne li se u svakom pogledu ab ovo, tj. od primarnih, antičkih izvora – tražila

golem ulog vremena i truda, i to s neizvjesnim ishodom.

U nastojanju da se odgovori na postavljeno pitanje najsigurnije je krenuti od onih izvora

koje Marulić izrijekom spominje u svojim komentarima. Njihov broj prilično je velik:

nalaznik autografa, Darko Novaković, nabraja ih ukupno 35.3 U prvi čas moglo bi se učiniti

kako će zadatak upravo zbog toga – ili barem kod tih "identificiranih" izvora – biti razmjerno

lagan. Mnogi od navedenih auktora nalaze se na oporučnom popisu Marulićevu knjižnice, no

ima i takvih koji nisu niti zabilježeni na tom popisu niti se spominju u njegovim djelima; ovaj

drugi niz imena činio se dodatnim istraživačkim izazovom i mogućim dobitkom za

poznavanje humanističkoga profila splitskog pisca. Ipak, kad je Quellenforschung za potrebe

ovoga rada započeo, pokazalo se da potpuna identifikacija eksplicitno navedenih izvora,

suprotno očekivanjima, nije nimalo jednostavan zadatak. Još se zahtjevnijom takva potraga

1 Za općeniti osvrt o epigrafskom stilu usp. Calabi Limentani 41991: 134; za potankosti usp.

Dessau 1916: III/2: 802-875 (Indices: Grammatica quaedam). 2 Usp. pogl. 2.2.1. Humanistička epigrafija na Apeninskom poluotoku. 3 Usp. Novaković 1997: 10.

89

pokazala u onim dijelovima Tumača u kojima auktor ne daje nikakvih naznaka o izvorima

kojima se služio.

Na sljedećim stranicama dat će se pregled Marulićevih izvora, koji su ovdje podijeljeni

na eksplicitne i implicitne. Važno je odmah upozoriti da je ta podjela provedena po kriteriju

nešto drugačijem od očekivanoga: kriterij eksplicitnosti neće biti samo izričito navođenje

imena pisca i/ili naslova djela (eksplicitni i imenovani izvori, usp. Tablicu 6, skupina 1.a)

nego svaki tekstni signal koji čitatelja jasno upozorava da "iza" teksta tumača stoji neki drugi

tekst, makar taj tekst, odnosno njegov auktor, nije izravno imenovan (tzv. eksplicitni, ali

neimenovani izvori, usp. skupinu 1.b). Dodatnu složenost u skupinu 1.a uvodi Marulić time

što eksplicitno imenovane izvore preuzima na dva načina: izravno (1.aa) ili posredno (1.ab).

U implicitne izvore (skupina 2) uvršteni su oni koji u tekstu ostaju potpuno prešućeni: njih

pisac nikad ne spominje imenom niti na bilo koji način daje naslutiti da se njima koristio.

Gdje god bude moguće, uspostavit će se veza između podataka o izvorima i Marulićeva

oporučnog popisa knjiga.4

Tablica 6. Tipovi izvora za komentare (prema tekstnom signalu)

1. Eksplicitni izvor

a) Imenovan

a) Preuzet izravno

b) Preuzet posredno (iz implicitnog izvora; usp. 2)

b) Neimenovan: na njegovo postojanje upozorava neki drugi signal, kao što je

perifraza (satyricus poeta) ili kakav opći izraz koji najavljuje neadaptiran ili

adaptiran citat (ut quidam aiunt, legimus, apud autores legimus, scriptores

tradunt i sl.); iznimno se takav signal sastoji samo u upravnom govoru.

2. Implicitni (uvijek prešućeni) izvor: nigdje u tekstu nema nikakva signala koji bi

upozorio na njegovo postojanje.5

4 O knjigama u odjeljku Libri zentilium Marulićeve knjižnice usp. Lučin 1997. 5 Ako izvore razvrstamo prvenstveno prema tome jesu li preuzeti izravno ili posredno, dobit

ćemo ovakav prikaz:

Izvori prema načinu preuzimanja

1. Preuzeti izravno

a) imenovani (= 1.aa u Tablici 6)

90

6.1. Eksplicitni izvori

Tablica 6.1.1. Eksplicitni izvori u Marulićevoj knjižnici

U uglatim su zagradama napomene pisca ovog rada.

Ime auktora (kako se navodi u In epigr.)

ili drugi tekstni signal (1.a ili 1.b)

In epigr. Marci Maruli Testamentum.

Repertorium librorum6

Način preuzimanja: izravno (1.aa) ili posredno iz

implicitnog izvora (1.ab)7

[Asconius] Pedianus 72,1; 136,2 Pomp. Laet.; Per.

Aulus Gelius 139,2 Problemata Alexandri Aphrodisei, Aristotelis et Plutarchi, item Aulus Gelius, uolumen unum

izravno

[Biblia] Apostolus, Paulus apostolus

38,3; 54,2; V,4 Biblia cum commento, uolumina quattuor / Biblia sine commento

izravno

[Biblia] Deutoronomium

79,2 Biblia cum commento, uolumina quattuor / Biblia sine commento

izravno

[Biblia] Ecclesiastes 79,2 Biblia cum commento, uolumina quattuor / Biblia sine commento

izravno

[Biblia] euangelium [Mt]

83,1 Biblia cum commento, uolumina quattuor / Biblia

izravno

b) neimenovani, ali drugačije naznačeni (= 1.b u Tablici 6)

c) implicitni, tj. uvijek prešućeni (= 2. u Tablici 6)

2. Preuzeti posredno (= 1.ab u Tablici 6) 6 Ovdje i dalje u naslovima Marulićeve knjižnice restituira se Marulićev pravopis, i to prema

pretežnom uzusu u autografima, koliko se taj uzus može utvrditi prema tablicama neklasičnih grafija

(usp. Lučin 2005b: 15-24) i prema računalno pretraživim Marulićevim autografima uvrštenim u zbirku

CroALa; kratice su razriješene bez zagrada. Repertorium librorum čini dio Marulićeve oporuke

(Testam.), koja je sačuvana u samo jednom relevantnom rukopisu, dakako prijepisu (Državni arhiv u

Zadru, sv. 64 splitskog odjeljenja, ff. 28v – 41r); usp. Lučin 1997: 172; Margetić 2005; Marulić

2005b. 7 Implicitne izvore identificirao je auktor ovoga rada. Za kratice tih izvora usp. pogl. Načela

ovog izdanja (u Prilogu).

91

sine commento

[Biblia: Exodus] ait [sc. Deus]

133,3 Biblia cum commento, uolumina quattuor / Biblia sine commento

izravno

[Biblia] Ezechiel 110,2 Biblia cum commento, uolumina quattuor / Biblia sine commento

izravno

[Biblia] Prouerbia 87,3 Biblia cum commento, uolumina quattuor / Biblia sine commento

izravno

Caius iuris consultus, apud autores legimus

60,2; 133,1 Maph. Veg.

Cęsar IV,2 Commentaria Cęsaris izravno

Cicero 36,4 Per.

[Cornelius Nepos] legimus

94,2 Aemilius Probus8 izravno

Diodorus [Siculus] 137,1 Ø9 izravno

Eusebius, Eusebius Cęsariensis

11,2; 35,1; 73,2; 124,2 Eusebius, De temporibus [i. e. Chronicon]

izravno

Festus Pompeius 132,2; 134,1 Nonius Marcellus et Festus Pompeius

izravno

Iuuenalis [recte Ouidius], satyricus poeta

93,1; 135,2 Horatius et Iuuenalis cum commento

izravno

Lactantius 16,1 Lactantius Firmianus izravno

Liuius 18,1 Per.

Lucretius [recte Horatius]

110,4 Horatius et Iuuenalis cum commento

izravno

Marcianus 18,1 Per.

Martialis 34,3 Martialis cum commento izravno

Nonius [Marcellus] 120,2 Nonius Marcellus et Festus Pompeius

izravno

Ouidius 132,2 Ø10 izravno

8 Veći dio Nepotovih životopisa pripisivao se sve do 1566. "Emiliju Probu" (usp. Von Albrecht

1997: I: 486). 9 Diodor Sicilski ne spominje se ni u popisu izvora za Repert. Ipak, čini se da ga je Marulić

konzultirao izravno, čemu u prilog govori i pozivanje na tog pisca u Hercul. (usp. LMD I, 105). 10 Ovdje su posrijedi Fasti, koji se ne spominju u Marulićevim popisima knjiga. U Repert. u

<Index auctorum> nalazimo samo Ouidio Methamorph(oses) (usp. Rep I, 3 = f. 10v). O izostanku

92

Paulus [iuris consultus] 133,1 Maph. Veg.

Plato 101,1; 133,2 Plato translatus de Gręco in Latinum

izravno; Macr.

Plautus 6,1 Per.

Plinius Primus, scriptores ita tradunt, "…" [upravni govor] [= pseudo-Sextus Aurelius Victor]

33,1; "51,2"; 71,2; 72,3 Plinius, De viris illustribus, et Suetonius, De grammaticis

izravno

Plinius [Secundus] 61,2; 67,1; 94,2; 110,2; IV,2; 120,3; 132,2; 139,3

Plinius, De naturali historia izravno

Plotinus 133,2 Macr.

Plutarchus 72,3 Vitę Plutarchi izravno

Pomponius iuris consultus

136,2 Per.

ut quidam aiunt [= Pomponius Laetus]

33,3 izravno

Pomponius [Mela], legimus

94,2; 121,1 Pomponius Mella de eodem [i. e. De situ orbis]

izravno

Salustius 46,2 Mai.

Sceuola 68,2 Varr.

Seruius 108,2; 113,2 Seruius super Bucolica et Georgica Vergilii / Idem super Aeneidam

izravno

Strabo IV,2; 139,2 Strabo, De situ orbis izravno

Suetonius, scriptores tradunt, apud autores legimus, "…" [upravni govor]

4,1; 60,2; 60,3; 62,2; "75,1"

Suetonius, De XII cęsaribus, et Salustius cum commento

izravno

Terentius 46,2 Mai.

Valerius Maximus, "…" [upravni govor], apud autores legimus

18,1; "51,2", 60,2 Valerius Maximus / Idem cum commento

izravno

Varro, Marcus Terentius Varro

36,4; 68,2; 134,1 Varro, De lingua Latina izravno; Per.

Vergilius, Vergilianum illud,

36,4; 108,2; IV,1 113,2 Vergilius in paruo uolumine / Vergilius cum

izravno; Per.

Ovidijevih (i ne samo njegovih) djela s oporučnih popisa (Repertorium librorum i Inuentarium

librorum) usp. Lučin 1997: 192; Novaković 1999a: 269; Novaković 2005: 79.

93

illud commento

Vlpianus 57,1 Maph. Veg.

Ovakvo razvrstavanje jasno pokazuje da eksplicitni izvori odreda potječu iz antike: uz

glasovite, za humaniste uzorne auktore grčke i rimske književnosti, tu su Biblija, kršćanski

uzor per excellentiam, i kršćanski klasici Euzebije i Laktancije.11 Marulić se dakle spremno

poziva na klasične pisce, potvrđujući da slijedi humanističko načelo ad fontes. I kad

eliminiramo one antičke auktore koje ovdje navodi preko posrednog izvora, popis i dalje

ostaje dojmljiv: Aulo Gelije, Cezar, Diodor Sicilski, Sekst Pompej Fest, Juvenal, Horacije

(zabunom naveden kao Lukrecije), Kornelije Nepot (neimenovan: legimus), Marcijal, Nonije

Marcel, Ovidije, Platon, Pseudo-Sekst Aurelije Viktor, Plinije Stariji, Plutarh, Pomponije

Mela, Servije, Strabon, Svetonije, Valerije Maksim, Marko Terencije Varon, Vergilije –

ukupno 20 imena (kojima pridodajemo neimenovanog Nepota, pa je broj zapravo 21).

Znatno je manje kršćanskih pisaca, koji se beziznimno citiraju izravno: kao što je

rečeno, to su Biblija (Stari i Novi zavjet), Euzebijeva Kronika (to ime podrazumijeva i

nastavljače sv. Jeronima i Mattea Palmierija), Laktancije – ukupno tri izvora (odnosno četiri

ako odvojeno brojimo Stari i Novi zavjet).

Oni antički auktori čiji spomen privlači osobitu pozornost jer njihova imena nigdje

drugdje u Marulićevoj ostavštini nisu zabilježena,12 u In epigr. su – kako pokazuje ovdje

provedeno istraživanje – ušli posrednim putem, mahom preko humanističkih leksikografskih

djela, a ne kao izravna lektira. To su gramatičar Askonije Pedijan, pravni pisci Gaj, Julije

Paulo, Kvint Mucije Scevola Pontifik, Sekst Pomponije i Domicije Ulpijan, komediografi

Plaut i Terencije, "Marcijan"13 i grčki filozof Plotin – ukupno 10 imena. Njima treba pridodati 11 Po našoj klasifikaciji ovamo iznimno pripada i Marulićev suvremenik Pomponio Leto, ali

njegov identitet ostaje čitatelju skriven iza posve neprozirna izraza ut quidam aiunt. Sličnost s

izrazima scriptores tradunt, apud autores legimus navodi na pomisao da se iza quidam također kriju

neki klasični pisci; do točne identifikacije dolazi se tek potankim istraživanjem. Među klasičnim

piscima na sličan način ostaje skriven Kornelije Nepot (za Marulića "Aemilus Probus"): on se kao

izvor nigdje ne spominje imenom, nego se na njega aludira izrazom legimus. 12 Na to upozorava Novaković 1997: 10. 13 Ovo ime Marulić preuzima u sklopu opširnijeg adaptiranog citata iz Perottijeva Cornu copiae

(usp. Tablicu 6.2.4.: In epigr. 18,1). Auktor nije identificiran ni u kritičkom izdanju Perottijeva djela;

svakako, nije posrijedi enciklopedist Marcijan Kapela. Usp. Per. 20,24,6-10 i kritički aparat uz In

epigr. 18,1.

94

i Cicerona, koji u In epigr. također ulazi samo posrednim putem (ali nije iznenađenje jer ga

Marulić spominje u drugim svojim djelima).

Valja još dodati da se na nekim mjestima Marulić eksplicitnim izvorima služi tacite

(bez imena i bez ikakva tekstnog signala). Ovdje se navode mjesta gdje je utvrđena takva

uporaba eksplicitnih izvora: 14

Tablica 6.1.1. (dodatak)

Eksplicitni izvor uporabljen tacite In epigr.

Cęsar 124,5

Eusebius Cęsariensis, Sophronius Eusebius Hieronymus

13,2; 16,1; 16,1; 16,3; 68,2; 69,2; 125,4; 127,1

Festus Pompeius 38,2 ?; 60,2

Plinius Secundus I,4; 46,3; 61,2; 110,1; 130,2

Pomponius Mela 113,3

Suetonius 69,2; 70,1

Varro 68,2

Vergilius IV,515

6.2. Implicitni izvori

Za mnoštvo podataka nigdje u Marulićevu tekstu nema nikakva signala o tome odakle

su preuzeti: izvore svojih znanja o nekim važnim aspektima antičke civilizacije auktor je

odlučio posve prešutjeti. Čitatelj In epigr. mora se zapitati odakle Maruliću takvi i toliki

podatci o značenju i etimologiji nekih latinskih i, osobito, grčkih riječi, o grafiji i morfologiji;

o povijesnim osobama i događajima; o religijskim, državnim i vojnim starinama; o nekim

potankostima iz mitologije itd. Provjere antičkih izvora – svih za koje znamo da su splitskom

humanistu bili dostupni, ali i drugih – nisu dale uvjerljivih rezultata: u njima se neki od

podataka koje zatječemo kod Marulića ili uopće ne mogu naći, ili se, najčešće, nalaze

raspršeni na udaljenim mjestima, kod najraznovrsnijih pisaca, formulirani na bitno drugačiji

način i često u drugačijem kontekstu. Teško je zamisliti da bi pisac komentara toliko široko 14 Za detalje usp. aparat izvora u priloženom izdanju In epigr. 15 Zapravo i nije riječ o izvoru nego o tekstualnoj reminiscenciji.

95

zahvaćao u fundus izvora kako bi iz njih izvukao nekoliko informacija što će ih zbiti u jednu

rečenicu ili nepun paragraf. Već je doduše utvrđeno da je Marulić iznimno vješt kompilator

širokih uvida, zamašnih radnih kapaciteta i visoke sposobnosti organiziranja građe, no čak i

ako zamislimo da je imao na raspolaganju neograničenu količinu vremena te golem broj

izvora, takav bi postupak bio u neskladu s radnom ekonomijom i izvedivošću posla (koji ipak

nije trajao dulje od 7 godina, tj. od 1503. do 1510) i odudarao bi od postupaka ekscerpiranja i

kompiliranja izvora koji su nam poznati iz drugih Marulićevih djela.16 Pa i kad bismo

prihvatili da je crpio samo iz primarnih izvora, ostaje činjenica da ih je s dostatnom

vjerojatnošću moguće identificirati tek u manjem broju slučajeva: pretežit dio komentara i

dalje se odupirao svakoj identifikaciji, a približne paralele za formulacije u In epigr. nisu se

mogle naći ni uz pomoć elektronički pretraživih izvora podataka.17 Sve je to ukazivalo na

zaključak da se ovdje ne radi ni o svjesnoj uporabi primarnih izvora ni o automatiziranoj

aktivaciji memorijske zalihe, koja se može uočiti u nekim drugim djelima.18

Odgovor na pitanje o izvorima nije moguće naći ni u Marulićevu lektirnom podsjetniku,

znamenitom Repertoriju.19 Za eventualnu pretpostavku da je Splićanin sastavio još kakvu

zbirku ekscerpata, kakav drugi potražnik,20 u koji bi ekscerpirao mahom podatke o rimskim

realijama – koji nam nije sačuvan, ali kojim bi se on bio obilno služio baš pišući In epigr. –

nema baš nikakvih indicija.

Ostajalo je potražiti rješenje u leksikografskim djelima i kompilacijama antičkih i

humanističkih pisaca, tj. u enciklopedijama, rječnicima, kompendijima i sličnim priručnicima

u kojima su podatci o antici prikazani u sažetu obliku, k tomu razvrstani po temama,

indeksirani i podastrti čitatelju u razmjerno preglednu i brzo uporabljivu obliku. Ključan se u

tom poslu još jednom pokazao oporučni popis Marulićeve knjižnice. Uistinu, već brzi pogled

u taj dragocjen, a još uvijek nedostatno istražen izvor, uputio je proučavateljsku pozornost na

16 Usp. Novaković 1998: 13-15 (za Repert.); Lučin 2007a: 41-42 (za komentare uz Katula). 17 Konzultirani su: BTL 3, internet. 18 Za tzv. glasgowske stihove usp. Index locorum u Marulić 1999: 236-251; za Dauid. usp.

Novaković 2000; za Regum gesta usp. Jovanović s. a. Zahvaljujem kolegi Jovanoviću što mi je

dopustio navođenje ovog teksta prije njegova izlaska iz tiska. 19 Samo na jednom mjestu utvrdili smo da je Repert. vjerojatno bio izvor za In epigr.: podatak o

Nervinu zakonu protiv incesta (In epigr. 94,2) nalazi se u Rep II, 288 (= f. 272 v) među ekscerptima iz

Sabellicova djela Enneades ab orbe condito (u oporučnom popisu: Sabellicus, Ab orbe condito). 20 Za izraz usp. Parčić 21908: 629, s. v. repertorio.

96

onu skupinu knjiga koja je dosad bila samo djelomično identificirana i u marulićevskoj

filologiji gotovo posve zanemarena. Riječ je o skupini što ju je sam vlasnik naslovio

Grammatici.

Sustavna usporedba Marulićevih podataka i formulacija u Tumaču s onima što se nalaze

u tim djelima dala je obilne i nedvojbene potvrde: u sastavljanju svojih komentara uz natpise

Marulić se uvelike koristio znatnim brojem priručnika navedenih u rubrici Grammatici.

Naročito to vrijedi za Perottijevo, Tortellijevo i Maiovo djelo. Ti su izvori crpljeni za In epigr.

u tolikoj količini da su rezultati usporedbe prikazani u posebnoj Tablici 6.2.4. Usporedba In

epigr. s humanističkim izvorima, koja je zbog svojeg opsega smještena na kraj ovog

poglavlja.21

Tablica koja neposredno slijedi ima za svrhu identificirati naslove iz skupine

Grammatici te izdvojiti one koji su poslužili kao izvor za In epigr.:

Tablica 6.2.1. Implicitni izvori u u Marulićevoj knjižnici: Grammatici

Osjenčeni su oni naslovi za koje nije utvrđeno da su bili izvor za In epigr.

Marci Maruli Testamentum.

Repertorium librorum: Grammatici

In epigr. Inkunabulska izdanja22

Diomedes et alii quidam grammatici

46,2; 61,2; 80,2; 116,2 Diomedes, Ars grammatica, Phocas, De nomine et verbo, Priscianus, Institutio de nomine, pronomine et verbo. Epitoma. Caper, Flavius [pseudo-], De orthographia et Latinitate verborum. Agroecius, De orthographia. Donatus, [Aelius], De octo partibus orationis [Ars maior, II i III]. Donatus, [Aelius], De barbarismo. Servius Honoratus, Commentarius in artem Donati. In secundam Donati editionem interpretatio. Sergius [= Servius Honoratus], Explanationes artis Donati. In secundam Donati editionem commentarius. [Venetiis]: Nicolaus Jenson, [c.1475]. Slična izdanja: Vicenza, 1486; Pariz, 1480; Venecija, 1491, 1495.

21 Dalje se izlaganje temelji na podatcima prikazanim u toj tablici, pa se čitatelj za sve

pojedinosti upućuje onamo. 22 Podatci se navode prema ISTC.

97

Tortellius, item Iunianus passim [usp. Tablicu 6.2.4]

Ioannes Tortellius, De orthographia dictionum e graecis tractarum. Vicentiae: Stephan Koblinger, 1479. (Navodi se samo ovo izdanje, jer je sačuvan Marulićev osobni primjerak.) Iunianus Maius, De priscorum proprietate verborum. Neapoli: Mathias Moravus et Blasius Romerus, 1475. Dalja izdanja G. Maia: Treviso, 1480; Venecija, 1482, 1485, 1490.

Cornu copię passim [usp. Tablicu 6.2.4]

Nicolaus Perottus, Cornu copiae linguae Latinae. Venetiis: Paganinus de Paganinis, 1489. Dalja izdanja: Venecija, 1490, 1492, 1494, 1496; Pariz, 1496; Milano 1498; Venecija 1499; Pariz 1500.

[Nonius Marcellus et Festus Pompeius]23

Nonius Marcellus, De proprietate Latini sermonis. Sextus Pompeius Festus, De verborum significatione. Marcus Terentius Varro, De lingua latina. Parma: [?], 1480. Ovo je prvo zajedničko izdanje. Inače su Nonije Marcel i Sekst Pompej Fest imali od već od 1471. odnosno od oko 1478. više samostalnih izdanja. Dalja zajednička izdanja: Venecija, 1490, 1492, 1496, 1498; Milano, 1500.

Iurisconsulti De uerborum significatione

37,2; 57,1; 133,1 Maphaeus Vegius, Vocabula ex iure civili excerpta. Vincentiae: Philippus Albinus Aquitanus, 1477.

Laurentii Vallensis Elegantię24

Laurentius Valla, Elegantiae linguae Latinae. Romae: Johannes Philippus de Lignamine, 1471. Do 1501. tiskano je barem još 26 izdanja u Veneciji, Parizu, Brescii, Rimu, Milanu i Louvainu.

Erothemata cum interpretatione Latina

Constantinus Lascaris, Erotemata cum interpretatione Latina. Venetiis: Bonus Accursius, 1480.

23 Nonije Marcel uvijek se pojavljuje kao eksplicitni imenovani izvor (usp. Tablicu 6.1.1), a

Sekst Pompej Fest kao eksplicitni imenovani i kao eksplicitni uporabljen tacite: usp. Tablicu 6.1.1 i

Tablicu 6.1.1 (dodatak). Ovdje se navode samo radi cjelovitosti identifikacije skupine Grammatici. 24 S obzirom na znatnu zastupljenost filoloških, upravo leksičkih objašnjenja u Tumaču (usp.

pogl. 7.5.2. Filološki komentari), zanimljivo je da Vallino djelo nigdje nismo identificirali kao

Marulićev izvor, iako ga je imao u cjelovitu izdanju i u obliku kompendija; Elegantiae su u

humanizmu bile (kako je razvidno već iz broja inkunabulskih izdanja) iznimno rado korišten priručnik.

98

Dalja izdanja: Vicenza, 1489; Venecija, 1494/95.

Eleganter dicta ex autoribus

Albertus de Eyb, Margarita poetica [Oratorum omnium, poetarum, istoricorum ac philosophorum eleganter dicta]. [Norimbergae]: Johann Sensenschmidt, 1472. Do 1501. objavljeno je barem još 12 izdanja u Rimu, Parizu, Strassburgu, Veneciji, Toulouseu i Baselu.

Vocabula per ordinem collecta

Dionysius Nestor, Vocabularium. Add.: Johannes Sulpitius Verulanus, De quantitate syllabarum. Mediolani: Leonardus Pachel et Uldericus Scinzenzeler, 1483. Dalja izdanja: Venecija, 1488, 1496.25

Compendium Elegantiarum Vallę

Bonus Accursius, Compendium elegantiarum Laurentii Vallae. Mediolani: Philippus de Lavagnia, 1475. Do 1501. objavljena su barem još 23 izdanja u Veneciji, Napulju, Parizu, Rimu i drugim gradovima.

Vocabula de Gręco deriuata

[Neidentificirano]

[Varro, De lingua Latina]26

Marcus Terentius Varro, De lingua latina. Add.: Analogia. [Romae: Georgius Lauer, c. 1471-72; Venetiis: ?, c. 1471-72] Dalja izdanja: Rim, 1474; Venecija, 1474, 1478; Brescia, 1483.

Doctrinale Alexander de Villa Dei, Doctrinale. [Venetiis: Johannes et Vindelinus de Spira, c. 1470] Ovdje se navodi samo najranije mletačko izdanje ovog djela, koje je do 1501. imalo više stotina izdanja u brojnim europskim gradovima.

25 Mletačko izdanje Dionizija Nestora iz 1506. nosi naslov: Vocabula suis locis et secundum

alphabeti ordinem collocata. Manje je vjerojatno da bi navedeni naslov u Marulićevu popisu

označavao knjigu: Antonius Mancinellus, Laurentii Vallensis Epitome portusque elegantiae. Venetiis:

Simon Bibilaqua Papiensis, 1494; ona sadrži abecedno poredane riječi koje se obrađuju u Vallinu

djelu Elegantiae linguae Latinae. 26 Varon se pojavljuje kao eksplicitni imenovani izvor i eksplicitni izvor uprabljen tacite; usp.

Tablicu 6.1.1. i Tablicu 6.1.1 (dodatak). Ovdje se navodi samo radi cjelovitosti identifikacije

skupine Grammatici.

99

Dobiveni rezultati upućivali su na to da Quellenforschung valja upraviti i prema drugim

humanističkim kompendijima što ih zatječemo u Marulićevoj zbirci.27

Tablica 6.2.2. Implicitni izvori u Marulićevoj knjižnici:

humanistički kompendiji antičke povijesti, realija i prirodoslovlja

Osjenčeni su oni naslovi za koje nije utvrđeno da su bili izvor za In epigr.

Marci Maruli Testamentum.

Repertorium librorum

In epigr. Inkunabulska izdanja

Pomponii Lęti Cęsares Pomponius Laetus, Romanae historiae compendium. Add.: Marcus Antonius Sabellicus, Vita Pomponii. Venetiis: Bernardinus Venetus de Vitalibus, 1499. Dalja izdanja: Venecija, 1500.

Fenestella, De magistratibus

60,2; 77,3 Pseudo-Lucius Fenestella [= Andreas Floccus], De Romanorum magistratibus. [Venetiis: Franciscus Renner de Heilbronn et Nicolaus de Frankfordia, c. 1473-77] Dalja izdanja: Venecija, oko 1475; Milano, 1475-1477, 1477; Venecija, oko 1491; Firenca, oko 1492.

Compendium Plinii Naturalis historię

[?] Robertus de Valle, Compendium memorandorum vires naturales et commoda comprehendens a Plinio data. Parisii: Felix Baligault, 1500.

Ni Letova povijest rimskih careva ni kompendij Plinijeve enciklopedije nisu, koliko se

moglo utvrditi, imali nikakvu ulogu u sastavljanju komentara uz natpise. No budući da

Marulić iznosi opširna objašnjenja o rimskim magistratima, osobitu pozornost privlači

Pseudo-Fenestelino djelo. Usporedbom teksta pokazalo se, doduše, da se splitski komentator

njime služio, ali da je većinu podataka o rimskim službenicima i svećenicima ipak crpio iz

nekoga drugog izvora. Nije bilo teško pronaći taj drugi, a zapravo glavni, Marulićev izvor u

27 Izostavljeni su naslovi iz Marulićeve knjižnice koje zasad nije moguće pobliže identificirati:

Repertorium historiarum per alphabetum, Collibetus Nicolai Maruli patris, Collibetus Marci Maruli,

Rhetoricę nouę compendium, Collecta Nicolai Maruli patris.

100

djelu manje-više istoga naslova, što ga je nedugo nakon Fenestele, i oslanjajući se na njega,

objavio Pomponio Leto:28

[Nije navedeno u Marulićevu oporučnom popisu]

Pomponius Laetus, De magistratibus. De sacerdotiis. De legibus. [Romae: Johannes Schurener de Bopardia (?), 1474]

Dalja izdanja: Venecija, 1474, 1490-1491; Bologna, posl. 1497.29

Koliko je razvidno iz raspoloživih podataka, Letov tročlani spis nikad nije tiskan

samostalno, nego uvijek zajedno s drugim tekstovima (Modestus, De vocabulis rei militaris;

Suetonius, De grammaticis et rhetoribus; Fenestella, De Romanorum magistratibus). Kad

govorimo o svesku u Marulićevu posjedu, treba uzeti u obzir i mogućnost da su neke knjige,

koje su izvorno bile tiskane samostalno, naknadno uvezane u jedan svezak, što se često

događalo bilo odlukom nakladnika ili knjižara, bilo po želji vlasnika. Iako Letov naslov De

magistratibus nije naveden u Marulićevu popisu, ne bi, dakle, bilo nimalo neobično da se on

nalazio kao privez uz koju drugu knjigu, a da u oporučnom popisu nisu zabilježena oba

naslova, nego samo onaj koji je u uvezu bio na prvom mjestu. Mogli su to biti ili već

spomenuti Letovi Cęsares ili Pseudo-Fenestelino istoimeno djelo. Takvo je dvostruko

izdanje:

Lucius Fenestella, De Romanorum magistratibus. Add.: Pomponius Laetus, De

Romanorum magistratibus. [Venetiis: Maximus de Butricis, c. 1491] 30

Čini se ipak da ono nije Marulićev izvor za Fenestelu: tekst o noćnim trijumvirima (In epigr.

60,2) on nije mogao preuzeti iz tog izdanja, nego iz onoga objavljenog u Firenci oko 1492

(Fenestella, De Romanorum magistratibus. [Florentiae: Bartholomaeus de Libris], c. 1492)31

28 O utjecaju Pseudo-Fenestelina pregleda rimskih magistrata na Pomponijevo istovrsno djelo,

ali i o nekim razlikama, usp. Zabughin 1909-1912: II: 195-203; Accame 2008: 168-172. 29 Usp. Accame 2008: 166; Coates et al. (ur.) 2005; ISTC. 30 Konzultirani je primjerak reproduciran na adresi:

http://fondosdigitales.us.es/fondos/resultados_busqueda/?authors_in=2570 (20. II. 2010). 31 Konzultiran je primjerak reproduciran na adresi:

http://visualiseur.bnf.fr/Visualiseur?Destination=Gallica&O=NUMM-060483 (20. II. 2010).

101

ili kojega drugog. U dostupnu nam primjerku izdanja iz 1491. na tom je mjestu došlo do

tiskarske pogreške u Fenestelinu tekstu, zbog koje je dio sloga ispušten, a umetnut je drugi

tekst, koji je zapravo trebao biti na prethodnom foliju, u poglavlju De praefecto urbis ac

uigilum. U tablici je taj umetnuti tekst, tj. njegov početak, omeđen uglatim zagradama:

In epigr. 60,2 Fenestella, c. 1491, f. [ev v] Fenestella, c. 1492, f. [e8 v]

Fuerunt Romę duum uiri classis ornandę reficiendęque causa creati;

[…]

trium uiri nocturni,

qui in muris custodias curabant et nocturnas arcebant seditiones in ciuitate;

(De duumuiris classis restituendae et quibusdam paruis magistratibus)

[…] Alterum imperium fuit ut duumuiros classis ornandae reficiendaeque causa idem populus iuberet. Tulit hoc plaebiscitum M. Decimus tribunus pl(aebis). Haud multo tempore post huiuscemodi [ipsum pertinere. Sciendum autem p(rae)fectum uigilum ad plurimam noctem uigilare coerrareque calciatum cum armis et dolabris curareque omnis inquilinos agere admonendi ne per colonorum negligentiam incendiorum casus exoriant(ur) eqs.]

(De duumuiris classis restituęndę et quibusdam paruis magistra[n]tibus)

[…] Alterum imperium fuit ut duum uiros nauales classis ornandę reficiendęque causa idem populus iuberet. Tulit hoc plebiscitum M. Decimus tr(ibunus) pl(ebis). Haud multo tempore post huiuscemodi rogationes triumuiri nocturni creati sunt, quibus, ut existimatione deducor, <iniunctum est[?]> ut difficili bellorum et ciuilium seditionum tempore uigilię i(n) muris custodięque per milites stationarios mitterentur. Id etiam eorum curę iniunctum [ex inuinctum] est ut et nocturnas seditiones a ciuibus arcerent […]

I djelo Pomponija Leta (pa onda i Pseudo-Fenestele) crpljeno je za In epigr. u tolikoj

mjeri da su podatci uvršteni u Tablicu 6.2.4. Usporedba In epigr. s humanističkim

izvorima.

Iako kudikamo najpretežniji dio prešutno uporabljene građe otpada na navedene

humanističke priručnike, valja dodati da su ekscerpirani i neki drugi izvori, a da o tome u

tekstu također nema nikakva traga:

102

Tablica 6.2.3. Implicitni izvori u Marulićevoj knjižnici: razna djela

Marulićev implicitni izvor In epigr. Marci Maruli Testamentum. Repertorium librorum

Quintus Curtius Rufus32 IV,5 Quintus Curtius et Polibius, uolumen unum

Bartholomaeus Fontius 37,2; 61,2 [Pismo Bartholomaeus Fontius Francisco Saxetto salutem (poznato pod naslovom De ponderibus et mensuris) Marulić je prepisao na slobodne listove na kraju svojeg primjerka Tortellijeve knjige.]33

Diogenes Laertius 110,3 Laertius, De uitis philosophorum

Gaius Plinius Caecilius Secundus 73,2 Plinii Panegiricus ad Traianum

Scriptores historiae Augustae 11,3; 12,1; 134,2 Ø34

Marcus Valerius Probus 61,2; passim [razrješenja epigrafskih pokrata]

Ø35

Vegetius 124,4 Vegetius, De re militari, in carta bona

32 Kurcije Ruf zapravo nije ekscerpiran kao izvor, nego je jedna njegova rečenica o prolaznosti

Maruliću "došla pod pero" u zaključku salonitanskoga parateksta. 33 To je pismo tiskano u više izdanja Perzijevih Satira. U izdanjima koja su nam bila dostupna

ona iz 1491. i 1492. nemaju marginalnih naslova, ono iz 1495. ima ih manje nego Marulićev prijepis,

dok se ono iz 1499. po tom kriteriju gotovo podudara s prijepisom. Stoga se čini vjerojatnim da je

Marulićev predložak bio: Persii Satirae cum tribus comentariis: Cornuti phylosophi eius preceptoris

comentarii, Ioannis Britannici Brixiani comentarii, Bartolomei Foncii comentarii. Venetiis: Joannes

de Tridino, 1499 (f. LXIII – LXIII v). U jednoj ranijoj prigodi (Lučin 2006a: 223) prijepis Della

Fontea datirali smo ranije: u osamdesete ili devedesete godine 15. st. U oporučnom popisu Perzijevo

se ime ne spominje. 34 Scriptores historiae Augustae često su tiskani zajedno sa Svetonijevim životopisima careva;

takvo je izdanje objavljeno u Milanu 1475 (Philippus de Lavagnia; to je editio princeps SHA), u

Veneciji 1489 ([Johannes Rubeus Vercellensis et] Bernardinus Rizus), u Veneciji 1490 (Johannes

Rubeus Vercellensis). U Marulićevoj knjižnici nalazimo: Suetonius, De XII cęsaribus, et Salustius

cum commento. 35 O uporabi Probova djela u In epigr. usp. pogl. 7.5.1. Epigrafski komentari u užem smislu.

103

Razvrstamo li sve implicitne izvore u skupinu antičkih i skupinu humanističkih pisaca,

onda u prvu pripadaju: Kvint Kurcije Ruf, Diogen iz Laerte, Plinije Mlađi, Priscijan,

Scriptores historiae Augustae, Marko Valerije Prob i Vegecije, a u drugu: Pseudo-Fenestela

(tj. Andrea Fiocchi), Bartolomeo della Fonte (stariji), Pomponio Leto, Giuniano Maio,

Niccolò Perotti, Giovanni Tortelli i Maffeo Vegio.

Upravo ova posljednja skupina donosi najzanimljiviju novost u proučavanju In epigr.:

dosad su ti pisci bili tek imena (dijelom nejasna) s popisa njegove knjižnice, a sada se prvi put

pokazuje kako ih je intenzivno Marulić čitao i koliko je ta lektira bila presudna za nastanak

njegova tumača uz natpise.36 Valja zapaziti da su djela navedenih sedam humanističkih pisaca

kudikamo obilnije ekscerpirana od antičkih i ranih kršćanskih izvora, a ipak su u djelu ostala

posve prešućena.

6.3. Priručnici u Marulićevoj knjižnici

Svakom humanističkom čitatelju antičkih pisaca, a pogotovo piscu komentara, nadasve

su korisno pomagalo bili priručnici nastali u antici, pa nije neobično što u Marulićevoj

knjižnici nailazimo na ime Seksta Pompeja Festa, rimskoga gramatičara iz 2. st., koji je pod

naslovom De verborum significatu sačuvao izvatke iz istoimena djela Verija Flaka (1. st.).

Festovo djelo rječnik je manje poznatih riječi, popraćenih etimološkim i antikvarskim

tumačenjima. Marulić posjeduje i priručnik De compendiosa doctrina Nonija Marcela, 36 Ovo otkriće postavlja pred marulićevsku filologiju novo pitanje: je li moguće otkriti tragove

lektire spomenutih humanističkih auktora i drugdje u Marulićevu opusu? Ovdje se ono može samo

natuknuti, jer ostaje izvan naše zadaće. Spominjemo ipak dvije potvrde – jednu iz Tortellija i jednu iz

Perottija – koje upućuju na potrebu takvih istraživanja: Hippolitus quippe Gręca compositio, si in

nostrum uertatur sermonem, "equo discerptum" sonat. (Instit. 5,5 = Inst III, 443) : Hippolytus […]

componitur ab hippos [sic], quod est equus, et lÊv, quod est discerpo seu dissoluo, eo quod ab equis

discerptus [ex discept-] fuerit […] (Tort. 'Hippolytus'). Penula apud Romanos uestis erat, qua in

pluuia utebantur. Galba penulam roganti respondit: non pluit, non est opus tibi; et si pluit, ipse utar.

Abusiue tamen penula pro omni eo quod tegit. (Marulićeva marginalna bilješka u vlastitom primjerku

latinske Biblije iz 1489, sv. IV, f. 185v) : Idem [sc. Quintilianus]: Galba penulam roganti respondit:

'non pluit, non est opus tibi; si pluit, ipse utar'. […] Abusiue tamen penula ponitur pro omni eo quod

tegit. (Per. 2,428,3-4; 8-9). Tu marginalnu bilješku zapazio je Franz Posset (2010: 156-157); na

njegovu zamolbu tada smo kao izvor identificirali Kvintilijana (Inst. or. 6,3,66); u međuvremenu smo

utvrdili da je Marulićeva bilješka doslovno preuzeta iz Perottija.

104

rimskog gramatičara iz 4. st. Pisac u prvih dvanaest knjiga raspravlja o raznim gramatičkim i

leksičkim pitanjima, a preostalih osam ispunio je prikazima realija (npr. odjeća, oružje, vrste

brodova). Leme najčešće objašnjava sinonimima i ilustrira citatima iz starijih auktora (ukupno

41 ime). Djelo je u 15. st. tiskano pod nešto drugačijim naslovima (De proprietate Latini

sermonis, De proprietate sermonum).37

U svojem pregledu latinske leksikografije u razdoblju humanizma Jean-Louis Charlet

navodi iz inkunabulskog razdoblja, redom: Elegantiae linguae Latinae Lorenza Valle,

Commentariorum grammaticorum de orthographia dictionum e Graecis tractarum libri

Giovannija Tortellija, Cornu copiae Niccolòa Perottija, De priscorum proprietate verborum

Giuniana Maia, Vocabularium Nestora Dionizija, De verborum significatione Maffea Vegia.

Početkom 16. st. pojavio se glasoviti Dictionarium Latinum Giacoma Calepina (ed. pr.

Venetiis, 1502), a od inkunabulskih grčko-latinskih rječnika Charlet spominje samo Lexicon

Graeco-Latinum Giovannija Crastonea (ed. pr.: Venetiis, 1497).38 Usporedimo li knjige iz

skupine Grammatici s Charletovim popisom, utvrdit ćemo da na Marućevoj polici nedostaju

samo dva posljednja naslova.39

Njegov fundus gramatičkih djela nije tako bogat: od antičkih i kasnoantičkih priručnika

tu je Donatovo djelo, namijenjeno početnom obrazovanju, te zahtjevnija i u humanizmu

omiljenija trojka: Varon, Diomed i Priscijan;40 od srednjovjekovnih gramatika Marulić ima

samo jednu, ali važnu i u školama sve do kraja 16. st. rado korištenu: Doctrinale Alexandrea

de Villedieua. Neobično je da od brojnih gramatika što su ih sastavljali humanisti on prema

popisima posjeduje samo Erotemata cum interpretatione Latina, početni udžbenik grčkog

jezika, što ga je napisao Konstantin Laskaris (tiskan prvi put 1476. samo na grčkom; 1480.

37 Za osnovne podatke o Festu (odnosno Veriju Flaku) usp. Von Albrecht 1997: I: 878; o Noniju

Marcelu: Von Albrecht 1997: II: 1469-1470. 38 Usp. Charlet 2004-2005. 39 U 15. st. učestalo su se tiskali, što znači da su se i koristili, srednjovjekovni priručnici

rječničkog i gramatičkog karaktera, pa Charlet navodi: Papijin Elementarium doctrinae rudimentum i

Catholicon seu Summa prosodiae Giovannija Balbija; Graecismus Évrarda de Béthunea,

Mammotrectus Giovannija Marchesinija i Derivationes Uguccionea iz Pise. Od njih u Marulića ne

nalazimo nikakva traga. Nijedan od tih naslova, kao ni Crastoneovo djelo, svojim sadržajem ne

odgovara zagonetnom Marulićevu svesku Vocabula de Gręco deriuata. 40 Začudo, nigdje se u Marulića ne navodi Kvintilijanovo djelo De institutione oratoria, koje je

bilo zanimljivo i zbog gramatičkih podataka, a ne samo kao prvorazredni retorički i odgojni auktoritet.

105

izišlo je izdanje s usporednim latinskim prijevodom Giovannija Crastonea). Ovamo možemo

uvrstiti i već spomenute Elegantiae linguae Latinae Lorenza Valle (što ih Charlet svrstava

među leksikografska djela): iako nisu zasnovane kao sustavan pregled gramatičke građe, u

njima se obilno dokumentira valjana, klasična uporaba (usus), razmatra se etimologija,

ortografija, morfologija, sintaksa, stil i semantičke distinkcije (differentiae verborum). U

predgovoru Drugoj knjizi Valla izrijekom zabacuje naslijeđe srednjovjekovnih latinskih

leksikografa (od Izidora Seviljskog do Giovannija Balbija), prihvaćajući kao svoj uzor antički

"trijumvirat" Donata, Servija i Priscijana, kojima pridružuje Askonija Pedijana i Marija

Viktorina.41 Vallin opsežni priručnik Marulić posjeduje i u skraćenu izdanju što ga je priredio

Bonaccorso iz Pise (a možda i u abecedno uređenoj preinaci Antonija Mancinellija).42 S druge

pak strane, u oporučnim popisima nije zabilježen prvi novovjekovni priručnik latinske

gramatike (doduše: sažetak namijenjen početnicima), Regulae grammaticales Guarina iz

Verone (ed. pr.: Venetiis, 1470); nema ni prve obuhvatne humanističke gramatike latinskog

jezika, Rudimenta grammatices Niccolòa Perottija (ed. pr.: Venetiis, 1473), kao ni manje

popularnih gramatičkih priručnika što su ih sastavili Gasparino Barzizza i Pomponio Leto.43

Poseban osvrt zaslužuje Margarita poetica Albrechta von Eyba, koja se u popisu navodi

prema formulaciji na početku posvete: Oratorum omnium, poetarum, istoricorum ac

philosophorum eleganter dicta. Posrijedi je zbirka općih mjesta, ujedno kompendij retorike,

priručnik za pisanje pisama, skup duljih izvadaka iz proznih, pjesničkih i govorničkih

tekstova i florilegij. Svrha mu je posve praktična: olakšati korisniku sastavljanje i citatno

ukrašavanje vlastitoga djela. Započinje kazalom sadržaja za kojim slijedi iscrpan indeks

(inveniendarum auctoritatum tabula), zapravo abecedni popis tema koje se tretiraju u

florilegiju (npr.: Absentia amicorum, Abstinentia, Absolutio a criminibus, Absurdum est,

Abundantia amicorum, Acheron, Accidia, Actio hominis, Accusatio, Adam et Eva,

Administratio, Adolescentia, Adventus optatus, itd.) s mrežom brojčanih i slovnih uputnica na

folije i mjesta na kojima se odnosni tekst nalazi.44 Građa je najvećim dijelom ekscerpirana iz

klasičnih pisaca (osobito iz Vergilija i Cicerona). Koliko je bilo moguće utvrditi, Marulić se

41 Usp. Charlet 2004-2005: 405-407. 42 Usp. ovdje bilješku uz naslov Vocabula per ordinem collecta u Tablici 6.2.1. 43 O latinskim gramatikama u humanizmu usp. Percival 1988; o humanističkim izdanjima grčkih

gramatika usp. Grafton i Jardine 1986: 99-106; za Marulićeve priručnike u odjeljku Grammatici usp.

Lučin 1997: 174-179. i ovdje u nastavku. 44 Usp. Moss 1996: 67-73.

106

Von Eybovim djelom nije služio u svojem tumaču uz natpise; no Margarita poetica, dosad

neidentificirana i posve nezapažena u marulićevskim studijama, svojim je florilegijskim

dijelom žanrovski srodnik Marulićevu Repertoriju, pa bi zaslužila podrobnije proučavanje.

Iz dosad iznesenih podataka očito je kako je splitski pisac sustavno popunjao vlastitu

knjižnicu raznim priručnicima: enciklopedijama, kompendijima, rječnicima i gramatičkim

djelima, osobito onima svojih suvremenika. Po učestalosti ekscerpiranja u Tumaču prvo

mjesto među humanističkim izvorima bez konkurencije zauzima Perotti (Marulić se njime

koristi 52 puta); za njim slijede Leto (28 puta), Tortelli (17 puta), Maio (12 puta), Fenestela (4

puta) i Maffeo Vegio (3 puta) te Della Fonteovo pismo (3 puta).45 Za razliku od klasičnih, ovi

su auktori i njihova djela znatno manje poznati, a zbog gustoće njihove prisutnosti u

Marulićevu tekstu očito je da su iznimno važni. Korisno ih je stoga barem ukratko opisati, i to

redom učestalosti.

Djelo Niccolòa Perottija (1430-1480) Cornu copiae seu linguae Latinae commentarii

zamišljeno je kao iscrpan komentar Marcijalovih epigrama, u kojem se antički tekst tumači od

riječi do riječi, uz obilnu uporabu citata iz brojnih rimskih i grčkih pisaca.46 No Marcijalov

tekst služi piscu samo kao okosnica – gotovo kao izgovor – da bi sastavio opsegom i

koncepcijom jedinstvenu kombinaciju etimološkog, analoškog i enciklopedijskog rječnika

latinskog jezika. Perottijev je cilj komentirati čitav latinski jezik, a preko jezika objasniti i

realije, tj. cjelokupnu kulturu antičkog Rima. Zbog takve iscrpnosti njegov je immensum opus

ostao nedovršen: na 1000 stranica folio-formata (koliko ih ima prvo izdanje, tiskano 1489)

pisac uspijeva obraditi samo Liber de spectaculis i prvu knjigu Marcijalovih epigrama (koji se

45 Usp. Tablicu 6.2.4. Usporedba In epigr. s humanističkim izvorima. Razumije se da ovi

brojevi nikako ne pretendiraju na konačnost: identifikacija nije uvijek posve pouzdana, a za neka

mjesta u Marulićevu komentaru do završetka ovog rada izvor nije bilo moguće identificirati (usp.

Dodatak uz Tablicu 6.2.4). Ni popis takvih neidentificiranih mjesta ne može se smatrati konačnim;

ipak, budući da tu Marulić iznosi neke specifične podatke, srodne onima u kategoriji identificiranih

izvora, može se pretpostaviti da je i na tim mjestima imao konkretan predložak. U pogledu

nedovršenosti ovakva istraživanja piscu ovoga rada barem djelomična utjeha može biti (si licet

parva…) to što ni priređivači Perottijeva Cornu copiae nisu uspjeli identificirati sve citate koji se u

njemu pojavljuju (usp. ovdje u nastavku teksta). 46 Temeljno djelo o Perottiju ostaje: Mercati 1925; monografija o Cornu copiae s iscrpnom

literaturom: Furno 1995; sažet osvrt s novijom literaturom: Charlet 2004-2005: 411-413.

107

kod njega, kao i inače u to vrijeme, smatraju jednom knjigom47). Budući da prate Marcijalov

tekst, leme u Rogu obilja nisu ustrojene abecedno; osim toga, pojedina Marcijalova riječ

Perottiju je polazište za cijeli niz etimološki, sinonimski ili sadržajno srodnih pojmova, koji

postaju hipoleme što dobivaju svoje vlastite članke, itd. Tako se komentar stalno udaljava od

polaznoga teksta, a pred čitateljem se otvara nepregledna šuma najraznovrsnijih informacija,

kompilirana iz gotovo nepojmljiva broja izvora. Pretpostavlja se da Cornu copiae sadrži oko

12.000 citata, a možda ih ima i više. Najvećim dijelom potječu iz Vergilija, Cicerona, Plauta,

Plinija, Enija, Salustija, Apuleja, te iz raznih drugih klasičnih, u manjoj mjeri

srednjovjekovnih i humanističkih pisaca. Mnogi od citata, unatoč herkulskom radu

priređivača suvremenoga kritičkog izdanja, ostali su neidentificirani (navodi se da je takvih

najmanje 200).48 Da bi se u toj šumi (koja se odupire kontinuiranu čitanju) korisnik mogao

snaći, tj. da bi djelo moglo poslužiti kao enciklopedijski priručnik, izdanja su na početku

proviđena opsežnim abecednim popisom pojmova (nazvanim Tabula operis ili sl.) s

oznakama folija ili stranica.49 Utjecaj djela bio je golem: postalo je omiljenim pomagalom u

školi i uopće pri tumačenju antičkih pisaca, na radnom su ga stolu imali svi kasniji humanisti

(uključujući Erazma Rotterdamskog) i leksikografi, od Calepina i Estiennea sve do

Forcellinija. Perottijevom se knjigom Marulić služio više nego svima ostalima; ipak, nije nam

bilo moguće utvrditi koje izdanje je posjedovao.

Iako nevelika opsegom (u izdanju 1491. obaseže 10 folija in octavo), raspravica Giulija

Pomponija Leta (1425-1498) De magistratibus. De sacerdotiis. De legibus uspjela je u drugoj

polovici 15. st. konkurirati djelu na koje se uvelike oslanja, Pseudo-Fenestelinu pregledu De

Romanorum magistratibus. Svoj ionako nevelik predložak Leto skraćuje više nego dvostruko,

47 Usp. Pade 2005: 52. 48 Usp. Prete 1989: II. Spomenuto izdanje (Perotti 1989-2001), kojim smo se služili u ovom

radu, jedinstven je spomenik novolatinske filologije: ima osam svezaka, od kojih prvih sedam sadrži

Perottijev tekst s predgovorima, kritičkim aparatom i aparatom izvora te indeksima za dotični svezak,

dok osmi svezak na oko 400 stranica donosi Addenda et corrigenda, Index verborum Graecorum,

Index nominum et verborum te iscrpni Index auctorum (tj. kazalo uz apparatus fontium) za prethodnih

sedam svezaka. 49 Kad se to zna, neće biti nimalo neobično što se baš jedno izdanje Cornu copiae – ono tiskano

u Veneciji 1499, in aedibus Aldi – smatra prvom knjigom u povijesti talijanskoga tiskarstva koja ima

otisnutu paginaciju; prije se u tiskovinama rabila samo folijacija, ili su posao obrojčavanja morali

obaviti sami korisnici, vlastoručno. Usp. Richardson 1999: 130.

108

no ipak dodaje neke nove podatke i izvore. Djelo započinje poglavljem De rege, slijede De

maiestate regis, De senatoribus te prikaz rimskih magistrata i vojnih zapovjednika. Nakon

toga prelazi se na prikaz svećeničkih kolegija i službi, dok De legibus libellus na nepuna dva

folija u sažetim formulacijama objašnjava osnovne pravne termine i kataloški niže neke

rimske zakone.50

Kronološki prvo humanističko djelo s područja leksikografije shvaćene u širem smislu

napisao je Giovanni Tortelli (oko 1400-1466). Nije posve sigurno kad su njegovi

Commentariorum grammaticorum de orthographia dictionum e Graecis tractarum libri

dovršeni (vjerojatno 1451-1452), no zna se da je prvo izdanje tiskano iste godine kad i Valline

Elegantiae linguae Latinae: 1471, i to istodobno u Rimu i Veneciji. Do 1504. imalo je barem

11 izdanja. Djelu je svrha standardizirati latinsko pisanje grčkih riječi i osobnih imena, što su

se osobito često koristila u poeziji. Prvi je dio više teorijske naravi i bavi se značajkama slova

i njihovim kombinacijama u slogovima. Drugi dio abecednim redom donosi članke o

latinskim riječima za koje Tortelli smatra da su preuzete iz grčkoga. Te opširne leksikografske

natuknice (u kojima se iznosi ortografija, etimologija, semantička objašnjenja – sve uz brojne

citata iz grčkih i latinskih auktora i uz obilnu uporabu epigrafskih spomenika) često prerastaju

u prave enciklopedijske članke.51 U knjižnici Dominikanskoga samostana u Splitu čuva se

Marulićev osobni primjerak tiskan u Vicenzi 1479, kojemu su margine gusto ispisane

vlasnikovim marginalnim bilješkama, dosad posve neproučenima.

Giuniano Maio (1430-1493), zaslužni priređivač prvog izdanja pisama Plinija Mlađega

(Napulj, 1476), svoj je rječnik De priscorum proprietate verborum zamislio kao ne pretjerano

zahtjevno pomagalo u nastavi latinskog jezika i književnosti. Djelo se obično smatra prvim

50 Temeljna monografija o glasovitom humanistu, starinaru, utemeljitelju Rimske akademije

Pomponiju Letu ostaje do danas: Zabughin 1909-1912; u posljednje vrijeme obnavlja se zanimanje za

njegovu ostavštinu, pa je izišao nov monografski pregled: Accame 2008. Pojavilo se i novo,

nedovoljno brižljivo priređeno izdanje teksta, s usporednim prijevodom na talijanski, koje je prema

kasnijim inačicama naslova nazvano De romanorum magistratibus, sacerdotiis, iurisperitis, et legibus

ad M. Pantagathum libellus (usp. Leto 2003) 51 Ovaj kratki osvrt zasniva se na Charlet 2004-2005: 407-411. U međuvremenu pojavila se

monografija o Tortellijevu djelu: Donati 2006.

109

humanističkim rječnikom u strogom smislu riječi.52 U njemu su, ne posve besprijekornim

abecednim redom, dane sažete definicije latinskih riječi (uključujući antroponime, toponime i

druge onime), uglavnom na temelju antičkih, rimskih auktora (od suvremenika češće se

spominju Valla i Tortelli). Zbog svoje jednostavnosti i velika leksičkog obuhvata knjiga je

imala znatan uspjeh kao školski priručnik. Dosad u literaturi nije bilo zapaženo da se oznaka

Iunianus vocabulista u oporučnom popisu odnosi na Maiov rječnik; i dalje ostaje nepoznato

kojim se izdanjem Marulić služio.

Pod imenom Lucija Fenestele, rimskoga povjesničara iz Tiberijeva doba, objavio je

Andrea Fiocchi (oko 1400 – prije 1452) nevelik starinarski spis De magistratibus

Romanorum. Njegov pregled započinje prikazom svećeničkih službi, a zatim prelazi na

magistrature.53 Koliko je bilo moguće utvrditi, Marulić je u Pseudo-Fenestelu zagledao

rijetko, samo onda kada je trebalo dopuniti podatke što ih je našao u kompendiju Pomponija

Leta.

Vocabula ex iure civili excerpta (taj danas uvriježen naziv preuzet je iz kolofona)

napisao je Maffeo Vegio (1407-1458), inače kudikamo poznatiji kao vrstan latinski pjesnik. I

u Marulićevoj knjižnici njegovo se ime nalazi u rubrici Poetę (Maphei Vegii Carmina et

dialogi). Vegiov priručnik, do danas tiskan u samo jednom izdanju (1477), značajan je kao

prvi humanistički rječnik prava. No iako pretežito sadrži juridičke termine i izraze

ekscerpirane iz Digesta, poredane u (približno) abecednom nizu, namijenjen je

humanističkom čitateljstvu čiji je interes širi od pravnoga: velik je prostor posvećen filološko-

gramatičkoj i starinarskoj građi (proprietates verborum, differentiae verborum, rimski

magistrati i sl.). Naslov De verborum significatione, koji nalazimo i u Marulićevu popisu, bio

je u humanizmu uobičajen. 54

Ovamo uvršćujemo i jedno pismo Bartolomea della Fontea (1446-1513), firentinskog

humanista koji se istaknuo kao skupljač i prepisivač kodeksa, komentator klasika i pjesnik. Uz

to se bavio epigrafijom, a u rukopisu je i sam ostavio jedan rječnik, zapravo zbirku izvadaka

52 Ipak, čini se da Maio nije bio posve originalan: znatan dio građe potajice je preuzeo iz

rukopisnog rječnika svojega malo poznatog sugrađanina i suvremenika Antonija Calcilla (usp.

Ricciardi 1968). O Maiovu djelu usp. Charlet 2004-2005: 415-416; DBI: "Maio, Giuniano". 53 O piscu usp. DBI: "Fiocchi, Andrea". 54 Dok o Vegiu kao pjesniku i piscu dijaloga postoji golema literatura, De priscorum proprietate

verborum jedva da je privuklo proučavateljsku pozornost: usp. Speroni 1976 (na kojem se temelji ovaj

kratki osvrt).

110

iz svoje obilne lektire, Dictionarium ex variis auctoribus collectum. Tiskano uz Della Fonteov

komentar Perzijevih satira (Explanatio in Persium poetam, prvo izdanje 1477), to pismo

(upućeno dugogodišnjem prijatelju Francescu Sassettiju) sadrži kratko objašnjenje rimskih

mjera, pa je postalo poznato pod naslovom De ponderibus et mensuris.55 Marulić ga je

prepisao na dva posljednja, prazna lista (ff. [341v-342v]) svojega primjerka Tortellijeve

Ortografije.56

6.4. Marulićev odnos prema izvorima

Iznesene činjenice nukaju nas da u kontekstu proučavanja In epigr. postavimo tri

pitanja: prvo, zašto je Marulić sustavno prešutio djela svojih suvremenika; drugo, postoji li

odnos između tipa izvora i vrste građe koja je iz njega ekscerpirana; treće, kako je Marulić

postupao sa svojim izvorima (tj. koji se postupci preoblikovanja predloška pojavljuju kod

preuzimanja u vlastiti tekst)?

Na prvo pitanje već je, zapravo, odgovoreno u objašnjenjima uz Tablicu 6.1.1: Marulić

se u svojim komentarima imenom poziva na trideset jednog klasičnog auktora. Iz toga

zaključujemo da on antičkim piscima na određenim područjima priznaje neosporan auktoritet.

To su u prvom redu antičke realije, dakle sve ono što pripada "vanjskom", povijesno zadanom

svijetu antike.57 Suvremeni pisci, slijedilo bi iz toga, za njega nisu auktoriteti, pa on ne smatra

potrebnim da ih navodi imenom. Treba reći da takav postupak nipošto nije iznimka u

petnaestostoljetnoj filologiji: većina izvora što ih Splićanin kompilira i sami su nastali kao

kompilacije primarnih ili sekundarnih (tj. već kompiliranih) izvora, a njihovi su sastavljači

neštedimice (i mahom tacite) preuzimali od svojih prethodnika. Dostajat će nekoliko primjera.

Commentariorum grammaticorum de orthographia dictionum e Graecis tractarum libri

55 Usp. DBI: "Della Fonte, Bartolomeo". 56 Za izdanje Perzija koje je možda bilo Marulićev predložak usp. ovdje bilj. 33. 57 Možda nije neobično što tako postupa u In epigr., gdje je po naravi građe nužno upućen na

antičke izvore, no takav stav uočljiv je i na drugim mjestima. Tako se u Euang., kada govori o veličini

grada Babilona, izrijekom poziva na Herodota i Strabona; usp. Euang. 7,8 (= Ev II, 672); u polemičkoj

raspravici In eos, kad treba raspraviti o zemljopisnom položaju Stridona, rodnoga grada sv. Jeronima,

citira Strabona, Pomponija Melu, Plinija Starijeg i Ptolemeja, pri čemu – kako je već spomenuto u

pogl. 4.1 – za Flavija Bionda kaže da je parum (ut mihi uidetur) scrutandę antiquitatis curiosus

(Marulić 1994a: 54-55).

111

Giovannija Tortellija tiskani su iste godine kad i Valline Elegantiae linguae Latinae (1471).

Upravo je Tortelliju Valla i posvetio svoje Elegantiae, što ovaj ne zaboravlja viša puta

napomenuti svojim čitateljima. No i više od toga: kao da mu posveta daje ovlasti za takav

postupak, Tortelli bez ustručavanja sebi dopušta brojna furta iz Vallina djela.58 Taj "istočni

grijeh" humanističke leksikografije obnavlja se i kod sljedećeg pisca: Niccolò Perotti (1430-

1480) nastavlja, štoviše "usavršava", modus operandi svojega prethodnika, neštedimice

preuzimajući – kadšto doslovno prepisujući – podatke i formulacije iz Tortellijevih

komentara, pri čemu ne smatra potrebnim da navede svoj izvor.59 Na isti način preuzima, i to

hrpimice, iz Lorenza Valle, no njega barem povremeno imenuje (prema Charletu, u svemu 15

puta, i to samo kada s njime polemizira). Valli pripada čast da je jedini humanistički pisac

koji se u Cornu copiae eksplicitno citira.60 Giuniano Maio nije se mogao služiti Perottijevim

djelom jer je njegov rječnik tiskan 1480, dakle devet godina prije Roga obilja; no kao što smo

spomenuli, napuljski je leksikograf, po svemu sudeći, velik dio građe preuzeo od sugrađanina

Calcilla. Uz to, iako svoje antičke pa i humanističke izvore uglavnom spominje, ni Maio nije

mogao odoljeti a da barem jednu natuknicu (mythus) ne preuzme tacite iz Tortellija.61

Slična pojava zapaža se i u komentarima antičkih pisaca što su ih sastavljali Marulićevi

suvremenici. Prikazujući rad humanista prije pojave Angela Poliziana, Anthony Grafton

napominje da oni velikim dijelom ponavljaju ono što su već rekli njihovi antički predšasnici,

ali pri tom nastoje prikriti tragove svojih izvora.62 Tako se Pomponio Leto u svojem

komentaru Vergilija oslanja na Servija; Cristoforo Landino, komentator Eneide i Horacijevih

djela, crpi gramatičke podatke iz Pseudo-Akrona i Porfirija; Gaspare de' Tirimbocchi,

58 Usp. Charlet 2004-2005: 408. 59 Usp. Charlet 2004-2005: 411. 60 Usp. Charlet 2004-2005: 412. 61 Usp. Charlet 2004-2005: 416. 62 O Polizianovoj "revoluciji u filološkoj metodi" usp. Grafton 1977. Najkraće rečeno, ona se

sastoji u sljedećem: Poliziano uvijek nabraja svoje izvore; kad citira iz druge ruke, navodi posredni

izvor; kad su izvori kontradiktorni, preferira najstariji među njima. Nužna je predradnja u tom poslu

kolacioniranje izvora i uspostava njihove genealogije. Dosljedno tomu, Poliziano izbjegava

emendacije ope ingenii, trudeći se doći do najranijeg izvora, koji, po njegovu sudu, sadrži najbližu

aproksimaciju onog što je antički auktor uistinu napisao; tek tada, ako je lekcija najstarijeg izvora

pogrešna, uvodi vlastitu konjekturu. Takvim je pristupom tekstologija prvi put postala povijesnom

znanošću.

112

komentator Ibisa, prepisuje iz sholija; u nedostatku antičkih komentara uz Retoriku za

Herenija, Guarnino Guarini ne ustručava se neštedimice prepisivati iz dvanaestostoljetnog

komentara sačuvanog pod imenom nekog "Alana".63 No to nije ništa novo: slično su postupali

već njihovi kasnoantički uzori, pa tako npr. Servije crpi iz danas izgubljena Donatova

komentara, a ovaj je – doduše, priznajući dug – svoje informacije preuzimao od Aspera,

Proba, Higina i Kornuta.64

U svjetlu tih podataka treba procjenjivati i Marulićevo – za današnje poimanje

auktorstva teško zamislivo – prešućivanje čitave skupine vlastitih izvora. Kad kompilira

kompilacije, kad tacite parafrazira izvore, kad stvara komentatorski kolaž od tekstova koji su

mu bili pri ruci, splitski humanist zapravo ne čini ništa neobično niti moralno dvojbeno.65

Odgovor na drugo pitanje – postoji li odnos između tipa izvora i vrste građe koja je iz

njega ekscerpirana – donekle se razabire iz onoga što je dosad rečeno. Uz napomenu da nisu

posrijedi stroge razdiobe, nego dominantne tendencije, možemo ustvrditi da se izvorima

eksplicitnog tipa (bilo da su u imenovani ili uporabljeni tacite) Marulić pretežito služi kada

iznosi podatke o povijesnim osobama i događajima. Tako npr. za godine vladanja i kratke

podatke o djelima rimskih careva i vojskovođa crpi iz Euzebija (Septimije Sever: In epigr.

11,2; Vespazijan: 13,2; Narzet: 35,1; Trajan: 73,2; Marko Aurelije: 124,2) i iz Jeronima

(Konstantin: 16,1 i 16,3).66 Tu mu u pomoć priskače i Svetonije (62,2; 75,1), koji mu ipak

poglavito služi kao izvor genealoških podatke o članovima carskih obitelji (69,2; 70,1). Za

kasnije careve korisno su mu vrelo Scriptores historiae Augustae (11,3; 12,1; 134,2), koji

pripadaju skupini implicitnih izvora.67 Plinius Primus, tj. Pseudo-Sekst Aurelije Viktor, dao je

podatke o glasovitim Rimljanima republikanskog razdoblja (Apije Klaudije Ceko: 33,1;

Publije Kornelije Scipion Afrički: 51,2; Kvint Fabije Maksim: 71,2; Gaj Marije: 72,3). Plinije

63 Usp. Grafton 1977: 152. U novije vrijeme Accame (2008: 116-117) pokazuje kako u procjeni

Letove izvornosti ipak treba biti oprezniji: on sa Servijem često polemizira, a k tomu se trudi unijeti

nove podatke, kojih nema u antičkih komentatora. 64 Usp. Zetzel 1975. 65 Nije naodmet spomenuti da u Marulića nema ni traga od ozbiljnih mistifikacija kakve ćemo

naći npr. u Pomponija Leta, koji je tvrdio da posjeduje potpun tekst Enija, ili u Calderinija, koji je za

potporu svojih tvrdnji jednostavno izmislio rimskog pisca Marija Rustika (usp. pogl. 2.2.1.

Humanistička epigrafija na Apeninskom poluotoku; Grafton 1988: 31). 66 Za dalje potvrde usp. Tablicu 6.1.1. i Tablicu 6.1.1 (dodatak). 67 Usp. Tablicu 6.2.3.

113

Stariji pretežito je zemljopisni i etnografski izvor (Ravena: 61,2; Kalaguritanci: 67,1; Olimp:

110,1; Salona, Delmati: IV,2) te vrelo za različita curiosa (I,4; 94,2; 132,2; 139,3);

plinijevsku vrstu građe daju Mela (94,2; 121,1; 113,3) i Strabon (IV,2; 139,2). Svestrana

Historia naturalis ponekad pomaže kod leksičkih i etimoloških objašnjenja (110,2; 120,3), no

sasvim je očekivano da će za vocabula rara vel inusitata pomoć tražiti u Festa (38,2; 60,2;

132,2; 134,1) ili Nonija Marcela (120,2).

Na implicitni tip izvora (tj. mahom djela humanističke leksikografije) Marulić se oslanja

kad iznosi objašnjenja o državnim i vjerskim starinama – o rimskim magistratima i

svećenicima (osobito je čest izvor Pomponije Leto) te o pravnim normama (Maffeo Vegio,

koji se krije iza eksplicitno imenovanih Gaja, Paula i dr.). Perotti i Maio izvor su za veći dio

leksičkih objašnjenja; znatnu filološku pomoć, osobito za grčke riječi i imena, daje Tortelli, u

kojem se k tomu mogu naći korisni mitološki i zemljopisni podatci.

Indikativno je da je Tortelli glavni mitološki izvor i za Perottija – iako bismo očekivali

da će i on i Marulić posegnuti za Ovidijevim Metamorfozama. Pa i takav intelektualni

kapacitet kao što je bio Angelo Poliziano rado se u svojim jednostavnijim komentarima,

namijenjenima početnicima, služio suvremenim priručnicima – Vallinim i Maiovim djelom –

samo što je on, za razliku od mnogih drugih, vrlo dosljedno navodio svoje izvore.68 Uvjerljivo

objašnjenje, koje pomaže da se razumije kompilatorski modus operandi, daje Martine Furno:

[…] le compilateur préfère aller à un ouvrage où un autre a fait avant lui le premier

travail de collation et de reformulation des originaux.69

Drugim riječima: humanistički priručnici zgodno su vrelo i komentatoru, jer sadrže već

kompiliranu, pokraćenu i indeksiranu građu, pogodnu za brzo konzultiranje i preuzimanje u

vlastito djelo.70

Tako dolazimo i do trećeg pitanja: kako je Marulić postupao sa svojim izvorima?

Najvišoj razini vjernosti pripadaju eksplicitni i neadaptirani citati: Euzebije (In epigr. 11,2),

Valerije Maksim (18,2; 51,2), Pseudo-Sekst Aurelije Viktor (33,1; 51,2; 71,2), Marcijal

(34,3), Plinije Stariji (61,2; IV,2; 132,2), Svetonije (75,1), Juvenal (93,1), Platon (101,1),

68 Usp. Grafton 1977: 155. 69 Furno 1995: 29. 70 Ovdje prikazana korelacija između tipa izvora i vrste građe dodatan je argument, a posteriori,

za uspostavljenu podjelu na eksplicitne i implicitne izvore.

114

Strabon (IV,2; 139,2), Cezar (IV,2). Ovima se mogu pribrojiti i citati iz pjesnika: Vergilije

(108,2; IV,1; 113,2), Horacije ("Lukrecije", 110,4), Ovidije (132,2; "Juvenal", 135,2) i citati

iz Svetog pisma (usp. Tablicu 6.1.1).

U manje ili više izmijenjenu obliku pojavljuju se kod Marulića citati iz svih tipova

izvora. On ih parafrazira i adaptira onako kako odgovara njegovoj svrsi, ne težeći za

dosljednošću, nego postupajući – sasvim u skladu s humanističkim uzusima – pragmatično:

važno je čitatelju prenijeti bit obavijesti sadržane u izvoru. Martine Furno i ovdje, na primjeru

Perottija, dobro ocrtava pristup karakterističan za kompilatore druge polovice 15. st.:

Etablir une typologie sûre des différents procédés de déformation de textes compilés est

une tentative encore moins obvie que d'en identifier les éléments. […] Individualiser les

techniques de Perotti en ce domaine est difficile, parce que l'humaniste n'a pas de réelle

constante, ni de méthode très cohérente. L'essentiel semble être l'empirisme, où les

sources sont traitées en fonction des besoins.71

Neujednačenost postupka nalazimo kod Marulića u Repertoriju i u komentarima uz

Katula.72 Sasvim očekivano, i u komentarima uz natpise uočit ćemo kako on svoje izvore

adaptira nedosljedno, u skladu s potrebama što ih diktira primarni tekst.

U preoblikama predloška najčešće se služi postupcima kao što su pokraćivanje, preinaka

sintaktičkog ustroja, sinonimska zamjena itd. Dostajat će nekoliko primjera. Dva se mjesta iz

Plinijeva Prirodopisa povezuju i sažeto prepričavaju ovako:

Igitur ars facta denarios probare, tam iucunda plebei lege, ut Mario Gratidiano vicatim

totas statuas dicaverit. (Hist. nat. 33,132)

Primus tamen honos coepit a Graecis, nullique arbitror plures statuas dicatas quam

Phalereo Demetrio Athenis, siquidem CCCLX statuere, nondum anno hunc numerum

dierum excedente, quas mox laceravere. Statuerunt et Romae in omnibus vicis tribus

Mario Gratidiano, ut diximus, easdemque subvertere Sullae introitu. (Hist. nat. 34,27)

Trecentę et sexaginta statuę Demetrio Phalerio Athenis positę olim fuisse memorantur

et ab iisdem qui illas posuerant non multo post fractę atque contritę. Caio Mario Romę 71 Furno 1995: 55-56. 72 Za Repert. usp. Novaković 1998: 13-15; za komentare uz Katula usp. Lučin 2007a: 41-42.

115

omnibus uicis idem honos habitus, deinde in introitu Syllę per ignominiam sublatus

euersis simulachris quę ipsi Mario erecta erant. (In epigr. I,4)

Na sličan način u sažetu se obliku pojavljuje i jedno mjesto iz Pomponija Mele:

Colunt effigies multorum animalium atque ipsa magis animalia, sed alia alii: adeo ut

quaedam eorum etiam per inprudentiam interemisse capitale sit, et ubi morbo aut forte

extincta sint sepelire ac lugere sollemne sit. Apis populorum omnium numen est: bos

niger certis maculis insignis et cauda linguaque dissimilis aliorum. (Mela 1,58)

Syri autem et Ęgyptii animalium effigies adorabant et magis (ut Pomponius inquit) ipsa

animalia, apim pręsertim, hoc est bouem nigrum certis maculis insignem et cauda

linguaque dissimilem aliorum. (In epigr. 121,1)

Kao dobra ilustracija može poslužiti kratak citat iz Cezara, što se u Marulića pojavljuje i

preuzet verbatim i kao adaptiran citat umetnut u vlastitu rečenicu:

Est autem oppidum, inquit, et loci natura et colle munitum. (Bell. civ. 3,9,2)

Tunc enim et loci natura et colle munita dicitur quia latus montis occupabat, postea uero

cum muro hoc, de quo loquimur, in tantum fuit dilatata ut maior pars eius in planicie

quam in cliuo sedisse appareat. (In epigr. 124,5)

Da bi mogao identificirati članove carskih obitelji koji se spominju u natpisima i

njihove rodbinske odnose, Marulić se, koliko u ovom času možemo znati, uvelike služio

Svetonijem.73 Pritom je morao primijeniti osobit postupak: podatke što ih iznosi carski

biograf, onako raspršene u udaljenim poglavljima raznih životopisa, morao je najprije pronaći

i povezati, a zatim od njih konstruirati vlastiti, znatno kraći tekst. Dobar je primjer komentar

uz nadgrobni natpis Agripine Starije:

73 Ne može se isključiti mogućnost da je Maruliću bio pri ruci kakav posredni izvor (prema već

citiranoj formulaciji: "un ouvrage où un autre a fait avant lui le premier travail de collation et de

reformulation des originaux", Furno 1995: 29) – ali takav zasad nismo uspjeli utvrditi.

116

(Agrippina)74 Hęc fuit M. Agrippę et Iulię, Augusti filię, filia. Ob hoc dicitur Augusti

neptis. Vxor autem fuit Germanici Cęsaris, qui ante extinctus est quam ad principatum

peruenisset, relicto Caio filio superstite, qui cognominatus est Caligula, et hic Tiberio

successit in imperium. Ideo dicitur mater Cai Cęsaris Augusti Germanici principis. Cui

successit patruus suus, Germanici frater, Claudius Nero, qui Messalinam uxorem ob

impudiciciam interimi fecit, sed non minus impudicam superduxit Agrippinam,

Germanici fratris et Agrippinę filiam, quę ante Domitii Neronis fuerat uxor et eidem

genuerat Neronem, qui a Claudio uictrico in filium adoptatus eidem successit in regno et

postquam principatum adeptus est, omnium immanissimus euasit. (In epigr. 70,1)

Ako je naša pretpostavka točna, podatci koji se tu iznose preuzeti su iz barem triju

Svetonijevih životopisa: Aug. 86,3; Calig. 7; Ner. 1,2 et passim.75

Za kasnije careve na sličan je način poslužila zbirka SHA; tako je npr. prema životopisu

Marka Aurelija, što ga je sastavio Julije Kapitolin, Marulić kompilirao ovakav prikaz:76

(Marcus Antoninus Augustus)77 Marcus Antoninus ab Antonino Pio adoptatus eo

defuncto ex senatus autoritate reipublicę regimen suscepit. Cum Lucio Vero fratre

primus ęquo iure imperauit. Vxorem habuit Anniam Cornificiam, deinde Faustinam

iuniorem, amitinam suam. Gręcis Latinisque perdiscendis litteris operam dedit

philosophięque incubuit studiis. Pio ipsi morum uitęque probitate persimilis fuit.

Marcomanos, Germanię gentem, in Danubii transitu uicit. Cum Commodo filio, quem 74 Podebljani slog u zagradama unutar citata iz In epigr. označava Marulićev marginalni naslov;

usp. Načela ovog izdanja (u Prilogu). 75 Odnosni su kaputi predugi da bismo ih ovdje citirali in extenso. Ostali slučajevi takve uporabe

Svetonija: In epigr. 62,2; 69,2. 76 Kao što je već rečeno (usp. komentar ad loc. u Tablici 5), natpis 134. zapravo ne spominje

Marka Aurelija, ali to za naše izvode na ovom mjestu nije važno. 77 Za našu raspravu na ovom mjestu nije važno što Marulić do carskog imena dolazi krivim

odčitavanjem natpisnog teksta: on čita MARC. AN. A. umjesto MARCANA (usp. CIL III 1935), pa to

razrješava kao Marci Antonii Augusti (134,1) i na tome gradi komentar u 134,2. Usp. i pogl. 7.6.

Opća svojstva Marulićevih komentara. Rukopis A (f. 78/1) ima MARCAN. A., pa je moguće da je

natpis u Papalićevoj zbirci već tada bio oštećen. Na sačuvanu kamenom originalu (Arheološki muzej u

Splitu) čita se: CONSEN[TI]O DEORVM / MARCAN[A] SOZOMENE / IMPERI[O] FECIT. Usp. i

Tablicu 5, ad 134.

117

de Faustina genitum Cęsarem nuncupauerat, triumphauit. Aufidio Cassio a senatu hoste

iudicato post eius necem Antiochenis, qui cum illo coniurauerant, ueniam indulsit.

Marcomanos bello repetiit tertioque anno quam ad eam expeditionem profectus est uita

decessit, Commodo filio relinquens imperium. Luxit eum ciuitas, quisque omnium

optimum fuisse prędicauit. Imperauit annos XVIII, uixit LXI. (In epigr. 134,2)78

Iz tog izvora komentator najprije preuzima podatak o adopciji:

Patre mortuo ab avo paterno adoptatus et educatus est. (M. Ant. 1,10)

zatim onaj o preuzimanju vlasti i o podjeli vladarskoga prava s bratom:

Post excessum divi Pii a senatu coactus regimen publicum capere fratrem sibi

participem in imperio designavit, quem Lucium Aurelium Verum Commodum

appellavit Caesaremque atque Augustum dixit. Atque ex eo pariter coeperunt rem

publicam regere tuncque primum Romanum imperium duos Augustos habere coepit, . . .

. . lictum cum alio participasset. (M. Ant. 7,5-6)

U nastavku mu se potkrala pogreška; povezavši uxorem s prethodnim Anniam

Cornificiam (možda zbog interpunkcije u izdanju kojim se služio?), zaključio je da je Anija

Kornificija bila prva supruga Marka Aurelija, dok Kapitolin zapravo kaže da mu je bila sestra:

Habuit et sororem natu minorem Anniam Cornificiam, uxorem Anniam Faustinam,

consobrinam suam. (M. Ant. 1,8-9)

Marulić točno zaključuje da je Faustina mlađa bila druga supruga Marka Aurelija

(vjerojatno na temelju M. Ant. 6,1). O obrazovanju budućega cara mogao se obavijestiti iz M.

Ant. 2, gdje se osobito ističe njegova rana sklonost filozofiji:

Philosophiae operam vehementer dedit et quidem adhuc puer. (M. Ant. 2,6)

78 Za ostale slučajeve slične uporaba SHA usp. In epigr. 11,2; 12,1.

118

Primjere bismo mogli umnažati, ali već iz navedenoga jasna je mozaična narav

Marulićeve kompilacije narativnoga teksta: udaljeni ulomci iz izvora povezuju se, preoblikuju

i redaju u kratak informativni pregled.

Kronika Euzebijeva, Jeronimova i Palmerijeva (Marulić imenom navodi samo prvoga) 79

ekscerpirana je na dva načina. Prvi je kolažno citiranje: nekoliko doslovno prenesenih i

potpunih rečenica, koje su izvorniku rastavljene većom ili manjom količinom teksta, nižu se

jedna za drugom, uz navođenje izvora. Potvrda je samo jedna: usp. In epigr. 11,2 i kritički

aparat ad. loc. Drugi, redoviti način (sličan postupku s narativnim izvorima kakvi su Svetonije

i SHA) sastoji se u kolažiranju s parafrazom: rečenice koje sadrže važne podatke, a koje su u

izvorniku međusobno udaljene, opet se nižu jedna za drugom, ali se pritom i preinačuju. Evo

samo jednog primjera:80

(Constantinus) Hoc quidem propterea quod Maxentium, Herculii Maximiani filium, a

prętorianis militibus Augustum appellatum ad pontem Miluium uicit atque interfecit

anno imperii sui VI. Deinde idem anno XXVI pacem dedit Christianis, idolicolarum

templa subuerti iussit. Extremo uitę suę tempore ab Eusebio, Nicomediensi episcopo,

baptizatus in Arrianum dogma declinauit. Quum bellum pararet in Persas, iuxta

Nicomediam in Acirone, uilla publica, moritur anno ętatis suę LXVI et anno salutis

CCCXL. Regnauit annos XXXI. Tres eius liberi, Cęsares Augusti appellati, susceperunt

imperium: Constantinus, Constantius et Constans. (In epigr. 16,1)

Prva Marulićeva rečenica sastavljena je od dviju Euzebijevih:81

79 Na Palmerijevu Kroniku poziva se u Instit. 2,11 (= Inst I, 435), a na onu Prospera Akvitanca,

koji se nalazi u istom izdanju (usp. ovdje bilj. 81), u Vita Hier. (usp. Marulić 1994a: 39, 47). 80 Za ostale potvrde usp. kritički aparat u izdanju In epigr. u Prilogu. 81 Euzebije i Jeronim citiraju se prema izdanju: Eusebii Caesariensis episcopi Chronicon, id est

temporum breuiarium incipit foeliciter, quem Hieronymus pręsbyter diuino eius ingenio Latinum

facere curauit et usque in Valentem Cęsarem Romano adiecit eloquio. Quem et Prosper deinde et

Mathęus Palmerius, qui ea quę consecuta sunt adiicere curauere, eidem postpositi subsequuntur.

Venetiis: Erhardus Ratdolt, 1483. Broj u uglatim zagradama navedn je prema kontrolnom izdanju:

Sancti Eusebii Hieronymi Stridonensis presbyteri Opera omnia, vol. 8, accurante J.-P. Migne, Parisiis,

1846 (PL 27).

119

Maxentius, Herculii Maximiani filius, a pretorianis militibus Romę Augustus appellatur.

(Euseb. Chron. A. D. 312 [= 310])

Maxentius iuxta pontem Miluium a Constantino superatus occiditur anno imperii sui

sexto. (Euseb. Chron. A. D. 318 [= 316]

Zapaziti je u Marulića sintaktičko stapanje, provedeno redukcijom zajedničkog elementa,

(Maxentius), pretvaranje pasivne konstrukcije u aktivnu, uz promjenu padeža i glagolskog

lika, participsko sažimanje (appellatur > appellatum) te preinaku slijeda particip + 3. l. jd.

(superatus occiditur) u slijed dvaju koordiniranih glagola u 3. l. jd., uz sinonimsku zamjenu,

ne samo u glagolima (uicit atque interfecit) nego i u prijedložnoj konstrukciji (iuxta pontem >

ad pontem). Pri svemu tome ostali su sačuvani podatci iz polaznoga teksta.

Drugoj Marulićevoj rečenici izvor su jedna Euzebijeva i jedna Jeronimova:

Pax nostris a Constantino [ex Cans-] redditur. (Euseb. Chron. A. D. 321 [= 316])

Edicto Constantini gentilium templa subuersa sunt. (Hier. Chron. A. D. 335)

Treća i četvrta, koje i u izvorniku slijede jedna za drugom, preuzete tako da je prva

Jeronimova znatno pokraćena, a inače su intervencije minimalne:

Constantinus extremo vitę suę tempore ab Eusebio, Nicomediensi episcopo, baptiçatus

in Arrhyanum dogma declinat, a quo vsque in pręsens tempus ecclesiarum rapinę et

totius orbis est secuta discordia. Constantinus, cum bellum pararet in Persas, in Acirone,

villa publica iuxta Nicomediam, moritur anno ętatis suę 66. (Hier. Chron. A. D. 340)

Posljednje dvije rečenice uzete su s dvaju udaljenih mjesta kroničarskog prikaza – sa samog

početka i samog kraja Konstantinova života i iz leme koja najavljuje sljedeće vladare:

Romanorum 34. regnauit Constantinus annis 30, mensibus 10. (Euseb. Chron. lemm.

ante A. D. 312 [= 310])

Post quem liberi eius tres ex Cęsaribus Augusti appellantur. (Hier. Chron. A. D. 340)

Romanorum 35. regnauit Constantinus, Constantius et Constans annis 24, mensibus 5,

diebus 12. (Hier. Chron. lemm. ante A. D. 341)

120

Napomenuti je da se prikaz Konstantinova života zaključuje Marulićevim moralističkim

komentarom i autoreferencijalnom ogradom o nedostatnu znanju, te navođenjem drugog

izvora (Laktancija), koji bi ipak sadržavao traženi odgovor:

Nihil illi baptisma Christi profuit si Arrianus et non Christianus decessit. Vtrum autem

deposito errore obierit, incompertum habeo, nisi quod a Lactantio, uiro eloquentissimo,

tanquam Christianus commendatur.82 (In epigr. 16,1)

Još veći raspon kompilacijskih i adaptacijskih postupaka očituje se u preuzimanju iz

implicitnih, ujedno nenarativnih izvora, tj. iz humanističkih priručnika. Tu se možda najbolje

može razabrati Marulićeva vještina ekscerpiranja, sažimanja i parafraziranja. Umjesto

pojedinačnih primjera, čitatelj se upućuje na Tablicu 6.2.4. U njoj se nalaze svi identificirani

implicitni izvori iz humanističkih pisaca, koji su postavljeni usporedno s Marulićevim

tekstom. Dijelovi teksta koje on iz predloška preuzima doslovno doneseni su podcrtanim

kurzivom; oni koji su adaptirani (bilo da je posrijedi morfološka ili sintaktička preinaka,

sinonimska zamjena ili sl.) doneseni su podcrtanim običnim slogom, a oni dijelovi koji nisu

nikako preuzeti nisu nikako ni označeni. Prekrajanje predloška označeno je slovima u uglatim

zagradama ([a], [b], [c] itd.), koja omogućuje da se prati kako je izvornik podijeljen na manje

smisaone cjeline, a ove zatim montirane u nešto drugačijem redoslijedu. Manje promjene u

redu riječi, sintagmi ili rečenica i slične adaptacije nisu posebno označavane, ali bit će lako

uočljive promatranjem usporednih tekstova.

82 Usp. Lact. Inst. 1,1,13-16; 7,27,11-17.

121

Tablica 6.2.4. Usporedba In epigr. s humanističkim izvorima

Napomene

Ovdje se daju samo usporedbe s komentarskim dijelom In epigr. (bez paratekstova). Uvršteni su i neki antički izvori – ondje gdje s humanističkima čine dio cjelovite

informacije u Marulićevu komentaru. Gdje je dvojbeno je li navedeni tekst bio Marulićev izvor, to je označeno upitnikom

prije kratice izvora: [?]. Ortografija u Per. u svemu slijedi kritičko izdanje (Perotti: 1989-2001), pa otud

neobične grafije qum, odvojeno que i dr. Isto vrijedi i za podebljane dijelove sloga u Per., koji u kritičkom izdanju označuju notabilia što su u Perottijevu autografu bila izvučena na marginu i služila su kao leme. In epigr. 1,1: D. M. Diis manibus, id est bonis; manum enim ueteres bonum dicebant. Dii manes autem dii inferi sunt, quibus monumenta consecrabant, unde integrum interdum legimus: Diis manibus sacrum.

Per. 4,133,1-3: Hinc mane, qum dies clarus est ab omine boni nominis. Manum enim ueteres bonum dicebant. Vnde dii manes appellati, hoc est boni, quos etiam metu mortis supplices uenerabantur […]

In epigr. 2,1: Consules a consulendo dicti. Duo creabantur singulis annis. Summa totius imperii apud ipsos erat. Hi senatum per accensos et pręcones cogebant, exercitus ductabant, numerum annorum signabant, his prouincię scribebantur ac, ne sibi regium ius uendicarent, cautum est ut ab eis prouocatio esset. Coercere poterant et in uincula publica duci iubere.

Pomp. Laet. f. Aii v: (De consulibus) Consules dicti duo a consulendo, idest prouidendo; creati sunt comitiis centuriatis a praefecto urbis […]. Apud eos summa totius imperii erat. Hi senatum populumque per accensos et praecones cogebant, hi exercitus ductabant, ab eorum magistratu numerus annorum signabatur. Prouinciae consulibus describebantur, penes quos, inquit Pomponius, summum ius uti esset, lege rogatum est et, ne per omnia regiam potestatem sibi uindicarent, lege cautum est ut ab eis prouocatio esset, ne ue possent in caput ciuis Romani animaduertere iniussu populi. Solum relictum est illis ut coercere possent et in uincula publica duci iuberent.

In epigr. 2,1: Summa deinde potestas ad dictatorem translata est. Dictator in summis reipublicę periculis creabatur. Summa illi potestate

Per. 3,447,3-16: Primus Romae dictator factus est T. Largius latino bello. Summa haec potestas erat, habens ius animaduertendi in cuiusque ciuis Romani caput, nec ab ea prouocandi ius

122

data non erat ab eo ius prouocandi. Lictores et uniuersa regum habebat insignia. Idem magister populi cognominatus de patribus eligebatur, deinde primus de plebe dictator creatus est C. Marius Rutilius. Semestris primo hic magistratus fuit, postea annuus. Dictator ex eo dicitur quod futuros magistratus dictare soleret.

erat. Lictores et uniuersa Regum insignia habebat. Nec alio pacto creari solebat quam qum uis aliqua maior repente oborta ingentem urbi cladem minitari uideretur. Dictatori caeteros magistratus eligere licebat, á quibus dictandis quidam uolunt dictatorem appellatum; magistratus eius sex tantum mensibus durabat. Dicebat sibi magistrum equitum, qui talis apud dictatorem erat quales apud Reges tribuni equitum Celerum que; et ut dictatori ius summum in populum erat, ita magistro equitum in omnes milites atque accensos. Primus magister equitum Cassius fuit, á T. Largio primo Dictatore creatus. Principio non nisi ex patribus legi Dictatorem fas fuit. Postea bello Romanorum cum Faliscis primus de plebe dictator creatus est C. Marius Rutilius, qui et ipse magistrum equitum etiam de plebe hominem L. Plautum dixit. Magistratus eius Dictatura appellatur. Per. 10,2,4-9: Hinc magistros pagorum, societatum, uicorum, collegiorum dicimus qui pagis, uicis, societatibus praesunt, magistrum equitum, cui summa potestas in equites erat, addebaturque semper dictatori, cui summa potestas erat in populum, á quo et magister populi dicebatur. [?] Pomp. Laet. f. Aii v: (De dictatore et magistro equitum) Dictatura summus magistratus fuit habebaturque in summo periculo ultimum remedium. II secures dictatorem praecedebant. Ab eo ad populum prouocatio non erat et ei capitis animaduersio data est. Sex mensibus durabat, designabat sibi dictator magistrum equitum, qui primus fuit Sp. Cassius.

In epigr. 2,2: Clauis [!] annalis dicitur qui singulis annis figebatur in pariete templi ut numerum annorum claui fixi indicarent,

Per. 2,445,1-7: Clauus á claudendo dicitur: ob id enim figitur, ut claudat siue contineat aliquid. Claui annales appellabantur qui figebantur in pariete templi per annos singulos, ut per eos numerus annorum colligeretur. Erat enim lex priscis litteris ac uerbis scripta ut qui

123

et id quidem in templo Mineruę, quod eius deę numerum putabant esse.

praetor maximus esset idibus septembris clauum pangeret. Nam, quia rarae per ea tempora litterae erant, notae numeri annorum claui fuere. Mineruae autem templo ea lex dicata erat, quod numerum Mineruae inuentum putabant esse. […]

In epigr. 6,1: Nupti autem dicebantur mariti. Nam in Plauto legimus: Libet etiam Carinum quid agat obseruare, nouum nuptum.

Per. 39,3,6-8: Vnde non modo mulier, quae uiro tradebatur, nupta, sed etiam uir, cui tradebatur, nuptus dici solebat. Plautus: Libet etiam Carinum, quid agat scire nouum nuptum.

In epigr. 9,1: Tertium consul et tertio consul inter se differunt. Tertio locum innuit et duos ante factos consules significat, tertium ad tempus refertur et eundem bis ante consulem fuisse ostendit.

Per. 48,22,9-10: Tertio Consul et tertium Consul eo modo differunt quo quarto Consul et quartum Consul differre supra ostendimus. Per. 48,5,4-7: Et quarto ac quartum aduerbia. In quo notandum quod quarto Consul et quartum Consul non idem sunt. Nam quarto locum designat et tres ante factos, quartum uero significat tempus et ter ante factum.

In epigr. 15,2: Taurobolium siue criobolium fecit: puto his uocabulis illud exprimi quod alii dixerunt taurilia. Ludi erant in honorem deorum inferorum facti, quos et boalia et bubetias dixerunt. Tarquino enim Superbo rege in mulieres grauidas pestilentia grassata est. Putauerunt id accidisse quod taurinam per dies multos esitassent. Lege igitur lata ne amplius ea caro uenderetur, ludos diis inferis instituerunt ideoque ita appellati sunt quia, ut instituerentur, bouis caro fuit in causa. Criobolium ergo quasi caro bouis dictum. Crios enim Gręce Latine caro dicitur. Possumus et aliter intelligere, quod uidelicet ea sacra ab illo facta fuerint quę Latinas ferias appellabant. Hęc in Albano monte fiebant et inde carnem petere a Romanis

Per. 5,91: Tauri etiam et Taurilia ludi erant in honorem deorum inferorum facti, qui hac de causa instituti sunt: regnante Tarquino Superbo qum magna incidisset pestilentia in mulieres grauidas, existimantes Romani eam factam ex carne taurorum diutius populo uendita, prohibuerunt, ne amplius uenderetur, et ob hoc ludos diis inferis instituerunt, quos et Boalia et Bupetios aliquando uocatos inuenimus. Sed proprie hi ludi sunt boum gratia celebrati. Solitaurilia uero imolatio erat hostiarum trium, tauri, arietis, uerris, de quibus supradiximus. [?] Mai. 'Latinae feriae': Latinae feriae dicebantur dies quibus foedus ictum est a Latinis cum populo Romano. Isdem licebat populis Latinis petere carnem ex monte Albano a populo Romano ex sacris.

124

populo Latino ius erat. Illic enim primitus Latini cum Romanis foedus percusserant et ex eo annua sacra instituta.

Cicero in oratione pro Plantio hoc indicat dum paucitatem hominum in quibusdam municipiis ostendit his quibus ex municipiis uix qui carnem Latinis petant inueniuntur.

In epigr. 17,2: Thuscia autem Tyrenia et mare quo alluitur Tyrenum dictum. Thuscia a thure appellata, quia ea gens sacrificiis dedita erat, uel quia Gręci yuein sacrificare dicunt. Thuscię Vmbria iungitur, loca iuxta Spoletum iugo Apenino exposita. Vmbria quod imbribus superfuerit dicta quando alia loca ei uicina imbrium inundatione cladem passa fuere. ombrowi autem imber dicitur.

Per. 6,181,1-7: Tyrrhenus uero á Meonia discedens in Italiam uenit, quippe Atys unus ex Herculis atque Omphales prognatis, qum ob sterilitatem famem que emittere populum cogeretur, é duobus filiis sorte iacta Lydum quidem regni successorem instituit. Tyrrhenum uero cum maiori populi parte abire iussit, qui tandem occupata ea parte Italiae, quae ad mare inferum sita est, Tyrrheniam uocitauit et mare ipsum Tyrrhenum, quamuis aliqui uelint mari hoc nomen inditum uel, quod Tyrrheniam alluit, uel quod Tyrrheni nautae in hoc se deiecerunt. Per. 6,182,1-3: Tyrrhenia postea á sacrificiis, quibus maxime ea gens dedita erat, Thuscia appellata est; Graeci enim yÊein sacrificare dicunt; uel á thure, quo maxime in sacrificiis utimur. Tort. 'Vmbria': Vmbria cum i Latino scribitur et a uocabulo Graeco descendit, quod est ombrow, id est imber. Nam ea loca quae iuxta Spoletum et iugo Apoenino exposita sunt imbribus quandoque oppressa, Vmbriae nomen acceperunt. Vel ut Antonius Augustus de orbis diuisione dixit, Vmbria dicta est quia, ut historiae narrant, tempore aquos<a>e cladis imbribus superfuerit. Quod uerum esse ut ille dixit, montium altitudo potest fortasse comprobare.

In epigr. 18,1: Cyphus genus poculi est, quo in sacrificiis utebantur; idem scyphus dicitur.

Mai. 'Cyphus': Cyphus genus poculi quo in sacris utebantur, qui et scyphus etiam dicitur. Tortelli. At cyphus aliud est.

In epigr. 18,1: Ludium Liuius ludionem nuncupat: Acciti,

Per. 20,24,6-10: Vnde haberi aliquid ludibrio dicimus, hoc est derisui, contemptui; et ludio histrio. Liuius: Acciti ex Etruria Romam ludiones

125

inquit, ex Hetruria ludiones qui ad tibicinis modum saltabant. Idem ait: Et quia ister Thusco uerbo ludio uocabatur, huiusmodi artifices istriones uocati. Marcianus mulierem etiam ludiam dixit: Ludiam quandam, inquit, Gaditanam saltantem uidimus semicinctam.

qui ad tibicinis modum saltabant. Idem: Et quia hister Thusco uerbo ludio uocabatur, huiusmodi artifices histriones uocati. Legimus etiam feminas ludias appellatas. Martianus: Ludiam quandam Gaditanam saltantem uidimus semicinctam. Et ludibundus, ludens.

In epigr. 29,1: Pythius Apollo est dictus a Pythone serpente, quem interfecit. A Gręcis dicitur Phythius et Phython.

Tort. 'Pythius': Pythius prima cum y Graeco, sequens cum th aspirato et i Latino scribitur. Agnomen fuit Apollinis a Pythone serpente, quem occidit deductum et nonnunquam etiam a Gra<e>cis utrimque cum aspiratione ipsius p scribitur, ac dicitur Phython et Phythius, ut supra uidimus.

In epigr. 29,1: [i] Sphinx monstrosum animal fuisse [j] poetę fabulantur, faciem habens uirginis, pennas auis, pedes leonis. De hac Sphinge ita est traditum. [a] Laius, Thebarum rex, Apollinis [b] responsum accepit ab eo se periturum quo Iocasta uxor grauida erat. [c] Id uitare uolens puerum natum tradit pastori in siluis necandum. [d] Pastor per pedes in arbore suspensum dimittit.

Per. 28,42,1 - 28,44,10: 28,42 Et Oedipus, propter pedum tumorem, o‰dma enim graece tumor dicitur, poÁw pes. [a] Hic Thebanorum rex fuit, Lai filius et Iocastae, quem qum praegnans mater utero gereret, de futura prole consuluisse Apollinem pater dicitur. [b] Qum que responsum á deo accepisset, mori eum manu nascituri infantis oportere, [c] natum custodi armentorum suorum necandum tradidit, [d] qui, dum aetati compatitur et simul regi obtemperare contendit, perforatis infantis pedibus et transmisso uimine suspendit ad arborem, quasi mox inedia moriturum. Seneca: "Me deo teste damnauit parens Calido que teneros transiit ferro pedes. Et in alta nemora pabulum misit feris". [e] Sed, qum forte eà transiens Phorbas

126

[e] Inuentum puerum sibique allatum Polybius, Corinthiorum rex, pro suo nutriuit [f] Ø [g] et a tumore pedum, per quos pependerat, Oedipodem uocauit. [h] Ø [k] Oedipus autem grandior factus Laium, nesciens suum esse genitorem, interimit. [l] Ø [u] Deinde Iocasta iubente [m] Sphinx proposuit enygma [o] quod qui soluet, Iocastam cum regno acciperet uxorem, [n] qui autem se soluturum offerret et nesciret, capite mulctaretur.

Polybi Corinthiorum regis pastor infantis uagitus audisset, eò extemplo profectus puerum pedibus iam tumentem concisis uinculis sustulit [f] et Corinthio cuidam donauit, qui eum laetus accepit et ad Meropem Polybi regis uxoris perductum, quod liberis careret, dono illi dedit. [g] Haec cum uiro pariter quasi filium caelitus missum educauit et á pedum tumore uocauit Oedipodem, nostri etiam Oedipum dicunt. 28,43 [h] Hic, qum aliquando Thebas perrexisset, comperta ibi Sphinge eius aenigma dissoluit ac monstrum interemit. Vnde obscurarum rerum interpres est dictus. Terentius: "Dauus sum, non Oedipus". Plautus: "Nam isti quidem Heraclidae orationi Oedipi Opus est coniectura, qui Sphingis aenigma dissoluit". [i] Sphinx monstrosum Aethiopiae animal est é simiarum genere, fusco pilo, mammis in pectore geminis, ad homines spetiem maxime accedens, solo pilo et solitudine feram assimilante. [j] Poetae faciem habere uirginis fingunt, pennas auium, pedes leoni [!]. [k] Diodorus: "Oedipus orta inter Phocenses seditione, ira accensus Laium parentem inscius occidit". 28,44 [l] Sphinx belua biformis Thebas eo tempore uenisse traditur [m] proposuisse que aenigma, [n] quod, qui non solueret, periret. Inde plerique ob rem ambiguam ac perobscuram interrempti. [o] Soluenti Iocastae connubium et Thebarum regnum propositum praemium erat.

127

[p] Ø [q] Ab eis itaque qui Iocastę nuptias petebant quęrebatur quodnam esset animal quadrupes, bipes et tripes. [r] Oedipus hominem esse dixit, qui infans manibus pedibusque obrepat, adultus pedibus tantum incedat, senior titubantem gressum firmet scipione. [s] Ø [t] Soluto enygmate Oedipus Iocastam matrem inscius capit uxorem et Thebarum regnum. Putabatur enim Polybii, Corinthiorum regis, esse filius.

[p] Praeter Oedipum soluere potuit nemo. [q] Id erat huiusmodi: Quodnam animal bipes, idem tripes ac quadrupes foret. [r] Caeteris ambigentibus Oedipus hominem esse asseruit, quod infans quatuor pedibus obrepat, et annis confirmatus duobus incedat, senior tribus, quoniam scipione quasi tertio pede utatur. [s] Sphinx suo iudicio uicta ex aeditiore loco sese praecipitem dedit. [t] Oedipus Iocastam nescius matrem esse, siquidem ab omnibus Polybi Corinthiorum regis filius putabatur, duxit uxorem et Thebarum imperium adeptus est.

[u] Ø

In epigr. 33,3: Decemuiri autem anno ab urbe condita CCCVIIII creati sunt et tertio anno depositi ob istud Apii Claudii scelus. Datum erat eis ius summum, a quibus prouocatio non erat, datum etiam ut leges corrigerent et interpretarentur. Per eos leges duodecim tabularum latę, Hermodoro Ephesio autore in Italia exulante, ut quidam aiunt.

Pomp. Laet. ff. [Aiv] – [Aiv v]: (De decemuiris) Anno ab urbe condita CCCVIIII decemuiri pro consulibus creati sunt et III anno depositi libidine Appii Claudii. […] Hi ex Athenis leges tulerunt in X tabulis datumque est eis ius summum, a quibus prouocatio non erat; et datum etiam uti leges corrigerent et interpretarentur. Sequenti anno duas tabulas addiderunt et inde appellatae leges XII tabularum; quidam uolunt non eburnis, sed aeneis tabulis impressas leges pro rostris positas. Quarum ferendarum auctorem fuisse X uiris Hermodorum Ephesium exulantem in Italia scribunt, ut Pomponius refert.

In epigr. 36,2: Pręfecti urbis officium erat crimina omnium in urbe cognoscere et quum Cęsares urbe abessent, eorum uicem gerere, de omnibus denique rebus ad urbem pertinentibus censere.

Pomp. Laet. f. A v: (De praefecto urbis) Longo post tempore tantum sibi urbis praefectura uendicauit Caesarum temporibus ut crimina omnium in urbe cognosceret et demum, cum Caesares ab urbe abessent, praefectus uelut alter Caesar imperabat, de rebus omnibus quae ad urbem pertinebant censebat.

128

In epigr. 36,4: Micare enim per uices et sine ordine mouere est, ut illud Vergilii: Micat auribus et tremit artus. Micare etiam digitis sortiri dicitur. Varro: Micandum erit cum Gręco utrum ego illius numerum an ille meum sequatur. Cicero: Dignus est qui cum in tenebris mices.

Per. 1,163,3-9: A mica quae in arena fulget deductum est mico uerbum, quod proprie est subinde et per interualla, ut micae faciunt, fulgeo. Virgilius: Micat ignibus aether. Idem: Ardentes clypeos atque aere micantia cerno. Et, quoniam talis quaedam uariatio dum digitis sortimur apparet, per metaphoram micare aliquando accipimus pro digitis sortiri. Varro: Micandum erit cum Graeco, utrum ego illius numerum an ille meum sequatur. Cicero: Dignum esse dicunt qui cum in tenebris mices. Quia uero hoc per uices fit, micare etiam capimus pro eo quod est per uices, et sine ordine mouere. Virgilius: Micat auribus et tremit artus. […]

In epigr. 36.4: Lactes sunt per quas labitur cibus. Quę in cornigeris et in homine lactes sunt, hęc in aliis dicuntur ilia.

Per. 2,773,12-14: Lactes quoque á liciendo dicuntur, quod cibum alliciant. Sunt enim lactes in oue et homine per quas labitur cibus. In caeteris hae ilia, quibus capaciora sunt intestina ad aluum.

In epigr. 36,4: A pecuariis: pecuaria sunt armenta, pecuarii armentarii.

Per. 21,30,15-16: Pecuarium etiam dicimus aliquando armentarium et pecuaria loca, in quibus armenta consistunt, item ipsa armenta.

In epigr. 37,2: Testament. iur. mili.: militibus liberam testamenti factionem primus quidem diuus Iulius Cęsar concessit,

Maph. Veg. 'Militibus liberam': Ulpianus de testamento militis. Militibus liberam testamenti factionem primus quidem diuus Iulius Caesar concessit: sed ea concessio temporalis erat. Postea uero primus diuus Titus dedit: post hos Domitianus, postea diuus Nerua plenissimam indulgentiam in milites contulit: eamque et Traianus secutus est et exinde mandatis inseri coepit caput tale: "Cum in notitiam meam prolatum sit subinde testamenta a commilitonibus relicta proferri, quae possint in controuersiam deduci, si ad diligentiam legum reuocentur, etiam obseruantiam secutus animi mei, integritudinem erga optimos fidelissimosque commilitones, simplicitati eorum

129

ut, quoquo modo testati fuissent, rata esset eorum uoluntas. Alioqui testamentum non iure factum dicebatur, ubi solennia iuris deerant.

consulendum existimaui, ut quoquomodo testati fuissent, rata esset eorum uoluntas. Faciant igitur testamenta quomodo uolent, faciant quomodo poterint, sufficiatque ad bonorum suorum diuisionem faciendam nuda uoluntas testatoris". Maph. Veg. 'Testamentum aut': Ulpianus de iniusto rupto et irrito testamento. Testamentum aut non iure factum dicitur, ubi solennia iuris defuerunt; aut nullius esse momenti, cum filius qui fuit in patris potestate praeteritus est; aut rumpitur alio testamento, ex quo haeres existere poterit, uel adgnatione sui haeredis; aut irritum constituitur non adita haereditate.

In epigr. 37,2: Liberto Aug. uindicia manumisso: inter libertum et ingenuum hoc differt quod libertus is est qui seruitute liberatus est, ingenuus qui liber natus est. Vindicia manumissus: id est manus correptione liberatus. Mos enim erat ut dominus tenens manu seruum diceret: "Hunc hominem liberum esse uolo" statimque de manu emitteret, atque ita seruus uindicabatur in libertatem dicebaturque uindicia manumissus. Vindiciarum etiam actio erat quando inter se litigantes parum terrę de qua litigabant ad prętorem deferrent et eius possessionem sibi quisque uindicare niteretur. Quod etiam manus correptio dicitur et uindicatio et ex iure manu consertum. Mundum muliebrem: ornatum mulieris, quo illa mundior, id est ornatior, in publicum procedat.

[?] Per. 4,136,7-9: Erat autem mos in manumissione, ut dominus caput aut membrum eius serui, quem liberaturus erat, manu tenens ita diceret: 'Hunc hominem liberum esse uolo', statim que emitteret eum é manu. [?] Per. 4,137: Sed apud iuris consultos, qum de aliqua re disceptatur in iure presenti praetore, siue ager siue quid aliud sit, manus conserere dicitur, qum manu apprehendit rem, de qua agitur; quod manus correptio et uindicatio et uindicia dicitur, quod tantum presente praetore fieri solebat. [...] institutum est, ut litigantes non ex iure apud praetorem manum consererent, sed ex iure manu consertum uocarent, ides alter alterum ex iure ad conserendum manum in rem, de qua ageretur, uocarent. Atque profecti simul in agrum, de quo litigabatur, terrae aliquid ex eo, ut puta unam glebam, in ius in urbem ad praetorem deferrent et in ea gleba tanquam in toto agro uindicarent. [...] [?] Mai. 'Mundus muliebris': Mundus muliebris est quo mulier mundior fit; continentur eo speculum, unguenta, uasa unguentaria et simila ueluti labatioristus [!].

130

Vlpianus de auro et argento legato. In epigr. 37,2: Lege enim tutelari cautum erat nequis tutor per simulationem pupillum fraudaret.

Pomp. Laet. f. [Bvi v]: Lege tutelari cauetur nequis tutor per simulationem [ ex simil-] pupillum fraudet.

In epigr. 37,2: Hoc ut plenius intelligas, totum bonorum corpus as dicitur. As in XII uncias diuidebatur. Vncia duodecima pars assis erat, sextans pars sexta est assis, id est duę uncię, quadrans pars quarta, id est tres uncię, triens tertia pars, id est uncię quattuor, quincunx quinque uncię sunt, semis dimidium assis, id est sex uncię, septunx septem uncię, bes octo, dodrans nouem, dextans decem, deunx undecim, as duodecim, id est tota summa.

Per. 1,280: As proprie iuris consulti diffiniunt omnem quantitatem et omne corpus duodecim uncias continens. Eius partes sunt, ut Varro tradit, Vncia, ab uno dicta, duodecima pars assis; Sextans, sexta pars assis, hoc est duae unciae; Quadrans, quarta pars assis, hoc est tres unciae; Triens, tertia pars assis, hoc est quatuor unciae; Quincunx, quinque unciae; Semis, dimidium assis, hoc est sex unciae; Septunx, septem unciae; Deunx, quasi de una dempta uncia; Dextans, dempto sextante; Dodrans, dempto quadrante, Bes, ut olim, des dempto triente. Aeris minima pars sextula dicitur, quod sexta pars unciae; Semiuncia, dimidia pars unciae. Sestertium dictum quasi semis tertium. Dipondius enim et semis antiquum sestertium facit. Triuncium et nouuncium dicitur, quod trium unciarum et nouem unciarum est. Cf. Font.: Vncia ab uno denominatur, quod ex duodecim ea unica est pars assis; unciae duae sextans, quasi sexta pars assis nuncupatur; quadrans quarta pars, hoc est tres unciae, qui et triuncium quoque dicitur; triens tertia pars assis; quincunx unciae quinque; semis dimidium assis; septunx septem unciae; bes unciae octo, quasi des dempto triente ex asse; dodrans dempto quadrante nouem unicae, quem et nouuncium dicimus; dextans decem unciae dictus quia assi deest sextans; deunx undecim unciae, quasi una uncia ex asse dempta.

In epigr. 37,2: Lege autem Falcidia, a Falcidio lata, cauetur ne plus dodrante legare liceret, propterea quod multi hęreditatem adire recusabant.

Pomp. Laet. f. [Bvi]: (De legibus libellus) Lege Falcidia, a Falcidio lata, cauetur ne plus dodrante legare liceret, propterea quod multi hereditatem recusabant.

131

In epigr. 38,2: Bacchi hęc nomina uel cognomina sunt. Bacchus ex Semele, Cadmi filia, Iouis filius, ut poetę fabulantur. Bacchus a bakeuv, quod est insanio, dicitur. Vini enim inuentorem fuisse aiunt, quo inebriati homines furere consueuerunt. Dionysius: nomen compositum ex dios et Nysa, urbe Ęgypti ubi colebatur, quasi Iouis Nysius. Nyseus: ab eadem Ęgypti urbe, uel a Nysa, altero Parnasi colle ei sacro. Bromius: a bromv, quod est consummo, quia uinum intemperanter sumptum debilitat uires. Iachus: nomen compositum ex ious, quod est uinum, et xevn, quod est fundens. Ebriosi enim non bibunt uinum, sed fundunt potu immodico.

Tort. 'Bacchus': Bacchus prima desinit in c exile et ultima in ch aspirato scribitur. Fuit Iouis filius ex Semele, Cadmi filia, ut poetae omnes attestant. De quo Ouidius libro Metamorphoseos III plene omnia pertractat et, ut Graeci quidam grammatici dicunt, deriuatur a bakx°uv, quod est furo uel insanio. Hic primus Indiam subiecit et primus apud Graecos docuit uini usum, ut testis est Capella libro de nuptiis Mercurii. Quamobrem teste Festo illi a poetis cornua dantur eo quod homines nimio uino truces fiant. […] Tort. 'Dionysius': Dionysius: prima et ultima cum i Latino, antepenultima uero cum y Graeco scribitur. Fuit Bacchi proprium nomen et compositum ex dios et Nysa, urbe inter Arabiam et Aegyptum, quasi Iouis Nysius. Nam ut ait Diodorus Siculus libro historiarum quinto, barbari quidam huius sibi dei genus uendicauere, ut Aegyptii, qui illum Osiridem, deum suum, fuisse asserunt, quem omnem circuisse orbem et docuisse plantare uites et uini repertorem fuisse dicunt. […] [?] Tort. 'Bromius': Bromius cum i Latino scribitur. Unum est ex nominibus Bacchi dictum a bromv, quod est consumo, eo quod, ut aiunt, uinum temperate sumptum omnes superfluitates consumit et digestionem adiuuat, intemperate uero humiditatem bonam desiccat et neruorum hebetat uires, sicque tremulentos et effoetos ingurgitatores reddit. Tort. 'Iachus': Iachus cum i Latino et ch aspirato scribitur; nomen est Bacchi quod deductum uolunt ab ia, hoc est eiusmodi uoce, et x¶vn, hoc est fundens, quasi eiusmodi leticiae uoce clametur. Alii uero componi uolunt ex ious, quod est uinum, per abiectionem partis diphthongi et commutationem aliarum litterarum in a uocalem, et x¶vn, quod est

132

Liber: quoniam ebrii et fandi et agendi quod uolunt libertate utuntur. Euchion: a poths euxis, hoc est a uoto, quod ei uota et preces exhibentur. Lyeus: a luv, quod est soluo, eo quod mentem corpusque uino dissoluatur. Silenus autem fuit Bacchi nutricius, qui super asello sedens Bacchum comitabatur. […] Tyrsis: id est hastilibus pampinis inuolutis et hedera. Potus prębeatur opipare: id est abundanter, ab opibus deriuatum. Bibentes uero Bacchum clamoribus inuocabant "Hoe Bacche".

fundens. [?] P. Fest. 'Liber': Liber repertor vini ideo sic appellatur, quod vino nimio usi omnia libere loquantur. Per. 12,90,6-7: Euchion épÚ t∞w eÈx∞w, hoc est á uoto, quod ei uota et preces exhiberentur. Tort. 'Lyaeus': Lyaeus: prima cum y Graeco, sequens cum ae diphthongo scribitur, ut in antiquis exactisque marmorum inscriptionibus scriptum comperi; nomen est Bacchi, dicente Ouidio libro III Metamorphoseos: Turaque [ex quae] dant Bacchumque uocant Bromiumque Lyaeum. Et deriuatur a lÊv, quod est soluo, eo quod mentem et membra uinum dissoluat, unde sequitur paralysis. Tort. s. v.: Silenus cum i Latino et unico l scribitur; prima tamen apud Graecos habet diphthongum ei, quae in i longam conuersa fuit, ut saepe fieri uidimus. Fuit Bacchi nutricius, qui iam senex super asello sedens Bacchum per loca omnia sequebatur. [?] Tort. 'Thyrsis': Thyrsis cum th aspirato et y Graeco scribitur; hasta quaedam erat pampinis inuoluta quam bacchantes in choreis deportabant. Per. 4,65,1; 7-8: Ab opibus opulentus dicitur diues, quasi diuitiarum plenus. [...] Et opiparum, magnarum opum. Vnde opiparum conuiuium dicimus. Á quo opipare aduerbium, abundanter, copiose.

In epigr. 40,2: Aediles ab ęde dicti, quorum partes erant ędes sacras priuatasque procurare. Hi quinque erant, Romę quattuor. Duo curules a solio eburno denominati, duo cereales a Cerere, id est anona quam curabant dicti.

Per. 2,152,1-2: Et aedilis ab aedibus dicitur, siue, ut quidam uolunt, quod facilis ad eum plebi aditus esset. Mai. 'Aediles': Aediles quoque a sacris aedibus dicti, quibus curandis praepositi erant. Laurentius. Pomp. Laet. f. [Aiii v]: (De aedilibus) Plaebes ubi e sacro monte ad urbem rediit, a patribus impetrauit ut liceret

133

sibi alios magistratus creare, qui tribunorum ministri essent, qui aedes sacras et priuatas procurarent et qui annonae praeessent. Creauit igitur aediles quattuor: duos ab solio eburneo curules dicti sunt. […] Alios duos creauit plaebes praepositos annonae, quos aliqui putant a diuo Iulio constitutos et nominatos cereales.

In epigr. 40,3: Quales in urbe senatores, tales in prouinciis decuriones erant.

Per. 26,32,7-8: Nam in municipiis idem est decurio quod Romae senator [...].

In epigr. 41,1: Pręsules primi erant inter Salios, Martis sacerdotes, a pręsidendo Saliis dicti, Salii autem a saliendo appellati. Ferentes enim ancylia, Martis scuta, saltitabant ibantque tripudiantes.

[?] Per. 12,52: Item Salii uocitati Sacerdotes Martis, quod in portandis ancilibus saltare eos mos esset. Liuius: "Numa salios duodecim Marti Gradiuo legit, tunicae que insigne dedit et super tunicam aeneum pectori tegmen; caelestia que arma, quae ancilia appellantur, ferre ac per urbem ire canentes carmina cum tripudiis solenni que saltatu iussit. [...] Item Praesul, qui Saliis praeerat, hoc est: pontificatum gerebat; et praesulatus, pontificatus.

In epigr. 44,2: Tibur oppidum est ab urbe Roma ad XVI lapidem distans, dictus a Tiburto conditore.

Per. 41,23,1-6: Tybur urbs est ad sextum decimum lapidem distans ab urbe Roma. Hanc Cato, Solinus et alii quidam á Catylo Arcade classis Euandri praefecto scripserunt conditam fuisse. Plynius uero Tyburis originem multo antiquiorem esse scribit, quam urbis Romae, et extare adhuc tempore suo memorat ilices tres etiam Tyburto eius urbis conditore uetustiores, apud quas inauguratus traditur fuisse Tyburtus, dum urbem esset conditurus.

In epigr. 46,2: Proconsules sex lictores pręcedebant, cetera habuit ut consul, statumque erat ut, qui

Pomp. Laet. f. [Aiv v]: (De proconsulibus) Posthumio Albo et S. Fusco consulibus bello infoeliciter contra Equos gesto proconsul creatus es T. Quintius, et is primus in eo magistratu [ex -tus] fuit. Eum sex lictores praecedebant, caetera omnia habebat uti consules et inde

134

consules uno anno fuissent, sequenti proconsules essent. Mittebantur in prouincias, sed in ea tantum prouincia potestatem exercebat proconsul quę ei decreta erat. Apud eum seruorum manumissio fieri poterat adoptioque filiorum.

statutum est ut, qui consules uno anno fuissent, sequenti proconsules essent. Deinde proconsules ad prouincias mittebantur et singuli singulos legatos habebant, qui administrationi praestarent auxilium. Proconsul potestatem exercet in ea prouincia tantum quae ei tradita est uel decreta, nisi uocaretur in iurisdictionem uoluntariam. Apud proconsulem, ut Martianus ait, seruorum manumissio fieri poterat et adoptio.

In epigr. 46,2: "Senatus, senati", "domus, domi", "tumultus, tumulti" declinabant antiqui. Salustius: Senati decretum fit. Terentius in Hechyra: Quid sit tumulti?

Mai. 'Senatus': Senatus senati, domus domi, tumultus tumulti declinabant antiqui. Salustius. Senati decretum fit. Terentius in Hechyra: Quid sit tumulti. Donatus.

In epigr. 52,2: TABEDIA. Tabes morbus est; tabidus dicitur qui eo affectus est. "Tabedia" ergo dixit animi morbum, id est dissidia et discordias. Nusquam alibi memini me legere "tabedia".

Per. 2,620,3; 2,620,12-13: Tabes morbus est cuius tres speties sunt. […] Á tabe tabidus fit putridus et qui tabem patitur; et tabificus, qui alium tabefacit.

In epigr. 53,2: Post fasces depositos, id est postquam defunctus est officio consulatus. Lictores enim uirgarum fascem cum securi ante consulem deferebant: iccirco fasces pro magistratu et honore interdum a scriptoribus ponuntur.

Per. 2,512,8-11: Erant Consuli lictores duodecim, caeteris uero magistratibus, quales sunt proconsules, praesides, praetores, sex. Hi fascem uirgarum alligatum cum securi gerebant. Id circo duodecim fasces modo pro consule, modo pro consulatu ponimus, et fasces pro magistratu.

In epigr. 55,1: Siluanus apud eos deus siluestris erat, quem Gręci Pana uocant.

Per. 2,258,8-9: A silua siluestrem et siluaticum dicimus incultum moribus atque asperum; et Siluanum, siluarum deum quem Graeci Pana uocant;

In epigr. 55,1: Siluano ergo Staiano siue Statano, ut alii dicunt, uota faciebant tunc soluenda quum

[?] Per. 2,75,4-6: Item Statilinus et Statanus dii praesides, quasi nobis astantes. Horum nomina

135

stare coeperit puer, sicut quum fari Fabolino.

habebant scripta pontifices, sicuti Fabolini dei, cui sacrificare solebant qum primo fari incipiebant infantes.

In epigr. 57,1: Sed quod ait "uxori et suis", sui etiam adoptiui intelliguntur secundum Vlpianum.

Maph. Veg. 'Suos haeredes': Ulpianus de suis et legitimis haeredibus. Suos haeredes accipere debemus filios filiasue siue naturales siue adoptiuos.

In epigr. 59,2: Augur: augurandi ars a Caldeis ad Gręcos, a Gręcis ad Hetruscos uenit, ab Hetruscis ad Latinos. Romę primum tres augures fuere, deinde quattuor ex patriciis, quibus postremo quinque plebei additi; nouem itaque augurum numerus mansit. Romulus instituerat magistratus auguriis confirmari.

Pomp. Laet. f. Bviii – Biii v: (De auguribus) Augurandi ars antiquissima a Chaldaeis ad Graecos, apud quos Amphiaraus, Mopsus et Calchas summi augures habiti sunt, a Graecis ad Etruscos [ex Extr-] uenit, ab Etruscis ad Latinos. Et ipse Romanorum pater Romulus augur fuit et immo instituit magistratus auguriis confirmari, et posteri non nisi augurio iubente res incohabant. […] Et primum tres augures fuere a tribus tribubus. Sic instituisse Romulum tradit Dionysius. Inde quattuor creati. Tandem plaebe per tribunos id petente quinque plebaei augures quattuor patritiis adiuncti fuere, et sic numerus nouem augurum mansit.

In epigr. 59,2: Sportula fiscella fuit ciborum. Sportula igitur dari dicebatur quum uel cibi uel ciborum loco ęra distribuerentur; ea erant centum quadrantes.

Per. 72,13,10-14: Hinc etiam sportae, quae et sportulae dicuntur, uasa quasi fiscellae, in quibus cibi in quottidianum usum dati ferri consueuerunt. Propter quod et pro ipso cibo ponuntur. Iuuenalis: Nonne uides quanto celebretur sportula fumo. Item pro pecuniis, quae cibariorum loco quandoque dari solebant. Martialis: Dat Baiana mihi quadrantes sportula centum.

In epigr. 60,2: Fuerunt Romę duum uiri classis ornandę reficiendęque causa creati; item duum uiri primum qui inspicerent libros

Fen. f. [e8 v]: (De duumuiris classis restituęndę et quibusdam paruis magistra[n]tibus) Alterum imperium fuit ut duum uiros nauales classis ornandę reficiendęque causa idem populus iuberet. Pomp. Laet. f. [Bv]: (De duumuiris et X uiris sacrorum) Duumuiri a Tarquinio Superbo instituti fuerunt, qui soli inspicerent

136

Sybillinos, deinde X, demum XV, quibus etiam cura data fastorum corrigendorum; trium uiri monetales, quibus curę erat numismata fabricare auro argentoque; trium uiri nocturni, qui in muris custodias curabant et nocturnas arcebant seditiones in ciuitate; trium uiri capitales, qui carceris custodiam habuerunt, et quum in aliquem animaduerti oporteret, eorum interuentu puniebatur; quattuor uiri, qui curam uiarum habuerunt; quinque uiri, qui cis Tyberim et ultra Tyberim uespertinis horis pro magistratibus officio fungebantur; quinque uiri mensarii, a dispensatione pecunię sic appellati, ut plebi ęre alieno oppressę publica pecunia succurrerent in foenore soluendo;

libros Sibyllinos; deinde cum plaebes creari ex suis instaret, ex plaebeis <et> patritii<s> creati X et inde XV qui libros inspicerent: sic et duumuiris ad X uiros et XV uiros res deuenit et aliquando data cura corrigendorum fastorum fuit. Pomp. Laet. f. B (De praetoribus et X uiris et curatoribus uiarum et triumuiris et V uiris et C uiris): Eodem tempore constituti sunt IIII uiri, qui curam uiarum haberent, et tres uiri monetales aeris argenti auri flatores; […] Fen. f. [e8 v]: (De duumuiris classis restituęndę et quibusdam paruis magistra[n]tibus) Haud multo tempore post huiuscemodi rogationes triumuiri nocturni creati sunt, quibus, ut existimatione deducor, ut difficili bellorum et ciuilium seditionum tempore uigilię in muris custodięque per milites stationarios mitterentur. Id etiam eorum curę iniunctum [ex inuinctum] est ut et nocturnas seditiones a ciuibus arcerent […] Pomp. Laet. f. B: (De praetoribus et X uiris et curatoribus uiarum et triumuiris et V uiris et C uiris) Ei tres uiri monetales aeris, argenti, auri flatores et tres uiri capitales, qui carceris custodiam haberent, ut <si> animaduerti oporteret, interuentu eorum fieret […] Eodem tempore constituti sunt IIII uiri qui curam uiarum haberent. […] Et quia magistratibus uespertinis temporibus in publicum esse inconueniens erat, quinque uiri constituti sunt cis Tiberim et ultra Tiberim, qui possent pro magistratibus fungi. Fen. f. [e8]: (De quinque uiris mensariis) Cum [ex eum] improbitate foeneratorum plebs Romana magnitudine ęris alieni poene obruta esse uideretur eique [ex ei: eique] difficultati principes plebis succurrendum sępe numero tentassent, inclinatis tandem ad concordiam omnium animis, consules qui tunc erant foenebrem quoque rem, quod [ex funebrem quomodo rem quid] destinari in animis hominum uidebatur, leuare agressi solutionem ęri alienis in publicam curam uerterunt. Quinque ergo uiri creati sunt, quos a dispensatione pecunię mensarios appellauerunt. Pomp. Laet. ff. [Aiv v] – B: (De praetoribus et X uiris et curatoribus uiarum et triumuiris

137

decem uiri, qui litibus iudicandis pręerant legibusque rogandis atque interpretandis. Fuerunt et uiri epulonum, primo tres, deinde quinque, postremo septem, ut ludorum epulare sacrificium facerent; sacerdotale erat officium. Fuerunt et centum uiri, de singulis tribubus, quę XXXIII erant, terni electi iudices: unus eorum iudicii insigne hastam tenebat, unde apud auctores legimus centumuirale iudicium et hastę iudicium.

et V uiris et C uiris) Deinde cum esset necessarius magistratus qui hastae praeesset, X uiri litibus iudicandis constituti sunt; Pomp. Laet. f. [Aiv] (De decemuiris) Anno ab urbe condita CCCVIIII decemuiri pro consulibus creati sunt […] et datum etiam uti leges corrigerent et interpretarentur. Pomp. Laet. f. [Bv]: (De epulonibus) Veteres pontifices (ut ait Cicero) propter multitudinem sacrificiorum tres epulones esse uoluerunt, ut ludorum epulare sacrificium facerent. Id sacerdotium antiquum fuisse constat, sed de aetate nondum legimus. Numerus auctus fuit: duo additi, et quinque fuere epulones, et postea theatralium ludorum atque circensium ambitione septem fuisse epulones leguntur. [?] P. Fest. 'Centumviralia iudicia': Centumviralia iudicia a centumviris sunt dicta. Nam cum essent Romae triginta et quinque tribus, quae et curiae sunt dictae, terni ex singulis tribubus sunt electi ad iudicandum, qui centumviri appelati sunt. (Cf. Gai. 4,16: unde in centumuiralibus iudiciis hasta praeponitur; Suet. Aug. 36,1: ut centumviralem hastam . . . decemviri cogerent; Val. Max. 7,8,4: hastae iudicium.

In epigr. 60,3: CONCVBINAE SVAE: concubina dicitur quę cum cęlibe uiro sine nuptiis locum tenet uxoris; Gręci pallacem appellant. Suetonius de Vespasiano: Inde quieti uacabat, accubante aliqua pallacarum, quas in locum defunctę Genidis plurimas constituerat. Pellex uero uxoris pellex est, non mariti.

Per. 2,771: Item á pellicio pellex, quae blandiendo uirum ab uxore seducit. Est enim pellex quae cum eo corpus miscet qui habet uxorem, sicut concubina, quae cum celibe uiro sine nuptiis locum tenet uxoris, quam graeco uocabulo pallakÆn, hoc est pallacen, appellamus. Suetonius de Vespasiano: Inde quieti uacabat, accubante aliqua pallacarum quas in locum defunctae Genidis plurimas constituerat. Iustinus quoque Cyri pallacen nominat. Sed haec loca uitio ferè librariorum corrupta sunt, ut alia pleraque quippe pro pallacen pellicem scripsere, qum pellex latinum sit, nec uiri pellex dicatur, sed uxoris (nemo enim latine ita loqueretur pellex mea, sed pellex uxoris meae), pallace uero sit graecum, et concubinam significet […]

138

In epigr. 61,2: Denarii bini sportula uiginti librę sunt; denarius enim decem librarum est.

[?] Val. Prob. f. d: Denarius decem librarum num<m>us. Cf. Per. [s. v. NVMISMATA] 40,9,11-13: Denarius autem uocitatus est, quod hic num<m>us pro decem libris aeris constitutus sit, sicut quinarius pro quinque, sestertium pro dipondio ac semisse. (Cf. Tort. 'Nummus')

In epigr. 61,2: Ex denariis: fuit etiam denarius nummus argenteus XXIIII siliquarum. Siliqua autem omnium ponderum minimum est. Hoc est granum ex ea siliqua quam fabam Gręcam appellant aut lothon.

Per. 63,7,19-20: Erat enim denarius nummus argenteus unius librae, hoc est uiginti quatuor siliquarum. Font. Caeterum mensuris omnibus quanto breuius fieri potuit explicatis breui quoque ponderum uocabula enar<r>abo, ne quid honesto studio tuo desit. Ponderum omnium minimum siliqua est, quod granum ex ea est siliqua, quam fabam Graecam nuncupamus. Plin. Hist. nat. 24,6: Loton herbam item que Aegyptiam eodem nomine, alias et Syrticam arborem, diximus suis locis. Haec lotos, quae faba Graeca appellatur a nostris, alvum bacis sistit. (Cf. id., 16,123)

In epigr. 65,2: Centurio erat quem deinde Primopilum appellarunt. Pręerat quattuor centuriis quę circum signa stabant primę legionis. Et hi ante dicti primopilares, postea pilani.

Per. 3,380,9-22: Prima centuria primum pilum uocabatur, quod circa signa grauis armatura constituta erat, in qua inter caetera armorum genera hastile erat pedum quinque semis, quod pilum nominabant, á quo pilati dicuntur pilo armati. Martialis: Et pilata redit iam que subit que cohors. Hinc propilare acuere est, et propilatum acuminatum et quasi ad pilae formam factum. Centurio ipse primipili centurio dicebatur, et primipilus uocabatur. Hic non modo aquilae praeerat, sed quatuor centurias, hoc est quadringentos milites, in prima acie gubernabat et tanquam princeps

139

Mos autem erat ut centuriones uirtutis causa a decima cohorte promouerentur ad nonam, a nona ad octauam et deinceps usque ad primam. Equestris ordinis uiro: equester ordo erat medius inter patricios et plebem: his annuli aurei gestandi ius erat.

totius legionis merita consequebatur et commoda. Martialis: Grata pudens meriti tulerit quam praemia pili. Mos enim Romanorum laudatissimus fuit ut centuriones ex decima cohorte promouerentur ad nonam, et sic deinceps meritis poscentibus ad primam, quasi ad palmam, in qua ex omni legione infinita penè comoda percipiebant, Á primipilo primipilaris dicitur. Primipilares milites erant qui signa circumstabant. Hi postea, mutata re militari, pilani sunt appellati. Per. 3,355,6-8: Item eques dicitur qui equestrem habet dignitatem: equestrem enim ordinem medium fuisse constat inter patritios et plebem. Principio equites iudices que iidem habebantur, et gestandi anuli aurei ius eis erat.

In epigr. 66,2: Mercurius autem, Iouis filius ex Maia, Athlantis filia, mercaturę deus putabatur et deorum interpres. Palestram docuit et lyram inuenit.

Per. 2,141,1-5: Á merce uero Mercurius deriuatur, Iouis filius ex Maia Atlantis filia, qui mercaturae deus est et deorum interpres, ideo á Graecis Hermes dictus épÚ toË •rmeneÊein, quod est interpretari. Hic palestram docuit, lyram inuenit, Hermaphroditum ex sorore Venere genuit, et ex Lycaone Deucalionis filia Autolium.

In epigr. 67,1: Aesculapio uota uouit: Aesculapius, Apolinis et Coronidis nymphę filius, a Chirone didicit medicinam. Ei morbo affecti uota faciebant.

Tort. 'Aesculapius': Aesculapius cum ae diphthongo et c non aspirato atque i Latino a nostris scribitur; Graeci uero non diphthongum in initio, sed solum a longam habent, ut supra uidimus. Fuit, ut poetae omnes asserunt, Apollinis et Coronidis nymphae filius. Hic a patre Apolline Chironi centauro traditus didicit medicinam et adeo peritus suasit ut Hippolytum, Thesei filium, ab equis dilaceratum sua arte ad uitam reduxerit. […]

In epigr. 67,2: Magister autem equitum erat, ius in milites et accensos habens, a dictatore uel a consule constituebatur.

Per. 3,447,11-12: et ut dictatori ius summum in populum erat, ita magistro equitum in omnes milites atque

140

accensos. In epigr. 68,2: Tribuni plebis consulibus non parebant, quum cęteri magistratus parerent. Acta senatus modo probabant, modo scindebant. Tribuni militum omnem consularem autoritatem primitus habuerunt, deinde ius imperii ad consules rediit. Officium tamen tribunorum militarium erat in castris milites continere et ad exercitationem producere, uigilias circuire, rei frumentarię pręesse, querelas commilitonum audire, ualitudinarios inspicere. Tribuni a tribu dicti, tribus autem appellata ex eo quod populus in partes tris erat distributus, in singulis uero partibus fuere tribus decem.

Pomp. Laet. f. [Aiii]: (De tribuno plaebis) Consulibus tribuni non parent, cum caeteri magistratus pareant. […] Hi sedebant primi ad limen et acta senatus modo probabant, modo scindebant. Pomp. Laet. f. [Aiii v]: (De tribunis militum) Anno fere LXX post actos reges, sequenti anno postquam tribunitia potestas consulari iure cessit, oratione Canullei tres e patritiis creati tribuni militares; consentiente plaebe omnem consularem auctoritatem habuere […] VI anno ius imperii Romani ad consules rediit, qui fuere M. Cornelius, L. Furius. Officium autem tribunorum militum, ut Marcellus de re militari scribit, erat in castris milites continere et ad exercitationem producere, uigilias circuire, rei frumentariae praeesse, querelas commilitonum audire, ualitudinarios inspicere. Pomp. Laet. f. [A]: (De rege) Multitudinem omnem Romulus diuisit in partes tres, quas tribus appellauit, et singularum tribuum duces tribunos nominauit, et ipsas tribus in XXX partes diuisit.

In epigr. 69,3: Numa Pompilius singulis diis singulos flamines dedit, per quos sacra fiebant. Fuit ergo Iouis sacerdos flamen Dialis, Martis Martialis, Quirini Quirinalis, Augusti itaque in deos relati factus est flamen Augustalis. Dicti autem sunt flamines uel a pileo quem gerebant, qui pilamines, uel ab infulis, quas flaminea uocabant.

Pomp. Laet. f. [Biv]: (De flaminibus) Dialem et Martialem flaminem Romulus instituit, Numa Quirinalem addidit. Varro asserit Numam Pompilium flamines singulis diis fecisse et ab iis nomina dedisse; hi<n>c respublica hominibus in caelum relatis flamines decreuit. [?] Pomp. Laet. f. [Biv]: (De flaminibus) Dicti autem flamines sunt ex gestatione pileorum, quasi pileamines. Quidam aiunt ab infulis, quas flammas [ex flamme] uocant.

141

In epigr. 69,3: quęstores ab inquirenda et seruanda publica pecunia dicti sunt; duo creati qui rem militarem comitarentur et duo qui res urbanas curarent. Postea multiplicatus est numerus.

Pomp. Laet. ff. Aii v – [Aiii] (De quaestoribus) Quaestores ab inquirenda et seruanda publica pecunia dicti sunt. […] Cornelius ait repetita lege curiata a Iunio Bruto post exactos reges quaestores duo creati qui rem militarem comitarentur, Valerius Potius et Aemilius Mamercus. Duos deinde addidit qui res urbanas curarent. Mox, cum stipendiariae prouinciae fierent, duplicatus numerus. Post uero Syllae legem creati XX.

In epigr. 71,2: Spacium temporis a defuncto rege usque ad creationem sequentis interregnum dicebatur et qui interim pręerat cum regia potestate, interrex fuit dictus.

Pomp. Laet. f. A v: (De interrege) Spacium temporis a defuncto rege usque ad creationem sequentis interregnum dicebatur et qui pręerat cum regia potestate et insignibus interrex erat.

In epigr. 71,2: Quinquennale enim officium erat, quod est lustri tempus. Censoris autem censione, id est arbitrio, censebatur populus post lustrum: notabantur mores ac pro merito puniebantur.

Pomp. Laet. f. [Aiv]: (De censoribus) Cum census actus esset et consules non sufficerent, duo creati fuere, ad quorum censionem, idest arbitrium, censeretur populus, et ob id censores appellati. [...] M. Geganio Macerino et T. Quintio Capitolino consulibus creabantur autem quinto quoque anno, quod tempus lustrum appellabatur [ex -bantur]. [...] Hic prorsus ciues sic notabantur: ut qui senator esset, eiceretur senatu, qui eques Romanus, equum publicum perderet [...]

In epigr. 72,1: Tribunus militum extra sortem, id est non per comitia creatus, sed in exercitu. Vnde Pedianus ait tribunorum militarium duo genera esse, primum eorum qui Rusulei dicuntur et in exercitu creari solent, alterum eorum qui comitiis designati comitiati appellantur.

Pomp. Laet. f. [Aiii v]: (De tribunis militum) Paedianus ait tribunorum militarium duo genera, primum eorum qui Rufulci dicuntur et in exercitu creari solent, alii sunt comitiati, qui comitiis designantur.

In epigr. 72,2:

Pomp. Laet. f. [Aiv v]: (De praetoribus et X uiris et curatoribus uiarum et triumuiris et V uiris et C uiris) Eo tempore quo pertinacia tribunorum plaebis, qui Romae sine consulibus quinque annis

142

De magistratibus quorum hic fit mentio alibi est explicatum, de prętore tamen nondum est dictum. Post tribunos plebis anno quinto creatus est prętor, a pręessendo sic uocatus. Prętoris insignia erant sella curulis, trabea, lictores sex, cętera consulum insignia. Quum consules ad bella proficiscerentur neque esset in ciuitate qui ius reddere posset, creatus est prętor urbanus, qui in urbe ius redderet. Postea creatus est prętor peregrinus, qui peregrinis ius diceret. Postremo prętores creati sunt numero captarum prouinciarum, qui partim urbanis rebus, partim prouincialibus pręessent. Ab honore qui pręturę debebatur ius honorarium appellarunt prętorum edicta.

praefuere, L. Sestius ex plaebe consul creatus esset, patres praeturam, nouum magistratum, Sp. Furio Camillo M. filio dederunt. Hic primus praetor urbanus fuit, a praeessendo praetor nominatus est. Praetoris insignia sella curulis, trabea, lictores sex et caetera consulum insignia. [...] Cumque consules auocarentur bellis finitimis neque esset qui in ciuitate ius reddere posset, factum est ut praetor quoque crearetur qui urbanus appellatus est eo quod in urbe ius redderet. Post aliquot deinde annos non sufficiente eo praetore, quod multa turba etiam peregrinorum in ciuitatem ueniret, creatus est et alius praetor, qui peregrinus est appellatus, ab eo quod plerumque inter peregrinos ius dicebat. [...] Pomp. Laet. f. [B]: (De praetoribus et X uiris et curatoribus uiarum et triumuiris et V uiris et C uiris) Deinde praetores creati sunt numero captarum prouinciarum, qui partim urbanis rebus, partim prouincialibus praeessent. [...] Ab honore qui praeturae habebatur ius honorarium appellatum quae praetorum edicta erant.

In epigr. 74.2: Senatus autem consultum est quod senatus constituit, plebiscitum quod plebs.

Pomp. Laet. f. A v: (De senatoribus) Quod uero ipsi constituerent, ratum erat, senatusconsultum dixere, et tunc esse coepit cum plaebes difficulter conueniret. Nam cum a patribus per discordiam secederet, iura sibi constituit quę plebiscita uocantur.

In epigr. 75,2: Imperator dicitur tam qui militum dux est quam qui pręest imperio.

Per. 2,788,8-12: Quippe imperatores dicebantur qui Senatus et populi Romani iussu uel ductabant exercitus, uel prouintias administrabant, et singuli duos legatos habebant. Itaque hi non domini erant, sed ministri, quamuis postea in tyrannidem uersus sit hic magistratus, et Imperatoris mitissimum nomen in eum translatum sit qui Romani imperii gubernacula tenet.

In epigr. 75,2: Tiro autem miles nouus est et uox Gręca

Tort. 'Tyro': Tyro cum t exili et y Graeco scribitur. Dicitur

143

fortem sonat.

nouus miles, hoc est homo ille fortis qui ad miliciam exercetur, ut uidimus in dictione tyrannus.

In epigr. 77,3: Trium uiri etiam creati fuere qui agros nouis colonis diuiderent, urbes designarent, ędificare uolentibus areas partirentur et alia in urbe rite disponere curarent. Hi dicti trium uiri colonię deducendę.

Fen. f. [e6 v]: (De triumuiris colonię deducendę) Pertinebat uero ad huius magistratus offitium ut et agros nouis deductis colonis diuiderent, urbes designarent, ędificare uolentibus areas pertirentur, commodis regionibus ciuitatum distinguerent, legibus magistratibus sisterent et ad spem optimi gubernaculi rempublicam effingerent.

In epigr. 82,1: Nota sestertii est duę LL et unum S, quia sestertius (ut alibi diximus) duę librę sunt et semis.

Val. Prob. f. d: Sestertius num<m>us est duarum semis librarum: LLS uel HS.

In epigr. 85,1: Aedituus autem is dicitur cui cura iniuncta est ędis sacrę, ab ęde tuenda.

Per. 2,151,8: Et Aedituus, qui curat aedes sacras, ab aede tuenda.

In epigr. 87,2: ISIS autem fuit Inachi, Argiuorum regis, filia, dicta prius Io, quę a Ioue stuprata fugit in Ęgyptum. Hanc Osiris, Iouis filius, quum Phoroneo auo in Argiuorum regno successisset et regnum Aegilao fratri reliquisset Ęgyptiosque subiugasset, sibi copulauit.

Tort. 'Isis': Isis per i Latinum utrobique scribitur. Fuit filia Inachi, Argiuorum regis, dicta primo Io, ut in ea dictione uidimus de qua latius uidebimus in dictione Osiris. Tort. 'Io': Io cum i Latino scribitur. Fuit Inachi, Argiuorum regis, filia a Ioue ardenter amata. Tort. 'Osiris': Osiris cum i Latino utrobique scribitur, et fuit secundum poetas Gr<a>ecos, quos nostri sequuntur, Iouis filius ex Niobe, filia Phoronei; licet eum Aegyptium fuisse longo processu, referat Diodorus Graecus historicus, libro historiarum primo. Hic, ut Graeci et nostri affirmant, cum Phoroneo auo in Argiuorum regno succederet et per annos plures Argiuis imperasset. Aegialeum [!] fratrem regno Achaiae praefecit, ipse uero maioris gloriae cupidine captus ad Aegyptios transfretauit, quos cum suo summisisset

144

Illa Ęgyptios litteras docuit, ipse agriculturam. Deinde Osirim a Tiphone fratre clam laniatum Isis perquisiuit flens ac moerens et tandem iuxta Syenem in loco Philas inuentum fleuit acerbe. Eum in insula Abaton sepeliuit iuxta Memphim et paludem Stygem. Apparuit Ęgyptiis de improuiso bos. Illum Osirim esse putauerunt adorabantque ut deum, Apin uocantes, alii Serapin dixerunt. Apis enim eorum lingua bos dicitur. Hunc bouem annuis temporibus (ut aiunt) cum

imperio, Isidem, Inachi filiam primum Io dictam et ad Aegyptios effugatam, matrimonio sibi copulauit, qua deinde magistra Aegyptii litteras didicere. Osiris similiter cum rudes eius loci homines multas res et homini quam maxime conuenientes edoceret, diuinos ab illis est adeptus honores, dicente Tibullo: Primus aratra manum solerti fecit Osiris Et teneram ferro sollicitauit humum. Primus inexpertae commisit semina terrae Pomaque non notis legit ab arboribus. Hic docuit teneram palis adiungere uitem, Hic uiridem dura caedere falce comam. Et alia plura quae idem poeta persequitur. Sed tandem teste Callimacho, Aegyptio historico, quem secutus est Seneca in libro quem de sacris Aegyptiorum composuit, cum Osiris a Stityphone Aegyptio, uel, ut ait Seruius super VI. Aeneidos, a Typhone fratre occulte occisus et laniatus fuisset et ab uxore Iside diu eius membra quaererentur nec inueniri possent, irascebatur in Aegyptios regina et magnos quotidie in fletus prorumpebat, dicente Lucano circa finem octaui: Nos in templa tua Romana recaepimus Isim, Semideosque canes, et sistra iubentia luctus, Et quem tu plangens hominem testaris Osirim. Sed tandem ad locum deueniens Philas iuxta Syenem extremam Aegypti[i] partem, cum laceratum illum comperisset, in maximos prorupit luctus. Et illic Aegyptiis placata ob comperta membra locum Graece Philas, hoc est Latine amicas, teste Seruio super VI. Aeneidos, nominauit. Et ad illum sepeliendum se accinxit locumque comperit et elegit pro illius sepultura tutissimum et transitus difficillimi, hoc est insulam Abaton, quae inaccessibilis interpretatur, eo quod sit inter palude iuxta Memphim limosa et papyris undique implicata. In hac illum sepeliri curauit et paludem Stygem, hoc est maerorem uocari [ex -ti] uoluit. [...] Sed cum deinde Aegyptiis apparere coepisset bos, instar numinis putauerunt illum Osirim esse et ut deum adorare coeperunt, et commutato nomine Apim illum uocauerunt, hoc est bouem. Sic enim bos eorum lingua apis

145

luctu quęsitum et casu compertum per annum alunt, certoque tempore Memphim adductum, sequentibus sacerdotibus et populo et pueris cum sonis et cantibus musicis, in fonte sacro submergunt et alium ei similem cum luctu quęrunt, inuento letantur et post annum similiter mergunt, atque ita annua sacra Osiridi persoluunt. 87,3: Erat Romę templum Isidis iuxta Campum Martium, cui sacra faciunt sacerdotes.

uocatur. [...] Et (ut nonnulli ferunt) per annum illum detinere consueuerunt, alii per decennium dixere. Deinde referentibus praefatis auctoribus statuto die sacerdotes illum in sacro fonte submergunt. Mox alter nec sine publico luctu quaeritur. Nam donec alium inuenerint, instar Isidis maerent. Sed non diu quaeritur. Quem compertum centum antistites Memphim cum puerorum gregibus populoque et omni musicorum genere persequuntur [...] Sed cur etiam dictus fuerit Serapis, in ea dictione uidimus. Erat autem Romae templum Isidis iuxta campum Martium, ut Iuenalis in eadem satyra ostendit [...] (Cf. Per. 2,21-24)

In epigr. 97,1: Alumna ea proprie dicitur quam quis aluit et educauit.

Per. 105,2,2; 8-9: Alumnus proprie dicitur qui ab aliquo alitus est, non qui alit. [...] Alere nutrire est, quod ab educare hoc modo distingunt ut alere sit uictu temporalem uitam sustentare, educare uero ad societatem perpetuam educere.

In epigr. 98,2: COLONIA dicitur ad quam habitatum missi erant maioris urbis ciues.

Per. 3,85,13-14: Et coloniae, de quibus supra diximus, hoc est minores urbes ad quas habitandas ex maioribus urbibus, quasi quaedam examina populorum mittebantur.

In epigr. 99,2: Emporium enim dicitur locus ubi exercetur mercatus, quem Gręci empvr }ion appellant, nos forum nundinarum.

[?] Per 13,12,3-7: Emporium quoque ab emo dictum, quasi emptorium. Est enim emporium locus in quo mercatus seu nundinae fiunt, et in quem uendendi et emendi causa conueniunt mercatores. Sed falsum est. Quippe graeca uox est Emporium: Graeci enim ¶mporon mercatorem dicunt, §mpor¤an mercaturam, §mpÒrion oppidum siue alium quemuis locum in quo fiunt mercatus.

In epigr. 108,2: Pręfecti autem castrorum uel alarum uel

Pomp. Laet. f. Aii: (De praefecto in militia) Singulorum ordinum in militia aliquando praefecti creati sunt, hoc

146

cohortum a duce militię creabantur ut ea regerent et disponerent. Donatus est ergo gemmis, id est annulis gemmatis, torquibus – torques colli ornamenta erant –, armillis, quibus brachia ornabantur, phaleris, quę non tantum equi ornamenta sunt, sed etiam hominis, quum Vergilius dicat: phaleras Rhamnetis et aurea bullis cingula, coronis muralibus tribus, uallaribus duabus, aurea una. Muralis corona ei dabatur qui primus obsessę urbis inscendisset, uallaris qui primus pugnando uallum transcendens castra aduersariorum introisset. Aurea autem corona erat obsidionalis: ea donabantur illi qui obsidione ciues liberassent. Hastis puris quinque: hoc donum eius erat qui in pręlio uicisset. Hastis puris, id est sine ferro, ut Seruius ait super illud Vergilii in VI: Ille, uides, pura iuuenis qui nititur hasta. Vexillis duobus: uexillum dictum quasi paruum uelum; est enim uelum in summo hastę suspensum.

est quod saepenumero <de> praefectis alarum et cohortium legimus. Hoc scilicet erat uoluntate ducis, idest exercitus imperatoris, aut regis. [...] Castrorum praefecto curae erat castrorum positio, ualli, fossae, tentoria, tabernacula, tormenta bellica et caetera talia. Per. 3,434,6-7: Et torques siue torquis (utroque enim modo dicitur) ornamentum colli á quo bulla pendebat in pectus. Mai. 'Armillae': Armillae ornamenta brachiorum sunt in cirulorum modum. [...] Mai. 'Phalerae': Phalerae sunt equorum ornamenta. Virgilius V. Aeneidos: Primus equum phaleris insignem uictor habeto. [...] Per. 27,11,1-3: Muralis corona erat, qua donabatur ab imperatore, qui primus murum subiisset et in hostium oppidum per uim conscendisset, idcirco quasi muri pinnaculis decorata fuit. Per. 2,254,8-9: Á uallum uero Vallaris Corona, quae donari solebat qui primus uallum hostium fuisset ingressus. Per. 27,8,1-2: Obsidionalis est, quam ii, qui liberati erant obsidione, dabant ei duci, qui liberauerat, praesertim que liberatis castris milites imperatori. Ea graminea erat. Serv. Aen. 6,760: PVRA IVVENIS QVI NITITVR HASTA id est sine ferro: nam hoc fuit praemium apud maiores eius qui tunc primum vicisset in proelio, sicut ait Varro in libris de gente populi Romani. Per. 2,402,4-5: Et uexillum, quasi paruum uelum, pro signo quo in exercito aut classe imperatores utuntur.

147

In epigr. 110,1: Olympus mons in Thessalia, ubi Pellion et Pyerus et Ossa et Pindus et Othris. Olympi huius uerticem nubibus celsiorem esse aiunt. Est et alius mons Olympus in Gallogręcia, alius apud Mysios, in cuius radice est urbs Prusa, alius est secus Mare rubrum in Ęthiopia, haud longe ab Heliopoli oppido, qui oriente sole usque ad horam quintam diei flammas emittit.

Plin. Hist. nat. 4,30: In Thessalia quattuor atque triginta, quorum nobilissimi Cercetii, Olympus, Pierus [edd. recc.: Olympus Pierius], Ossa, cuius ex adverso Pindus et Othrys, Lapitharum sedes, hi ad occasum vergentes, ad ortus Pelius, omnes theatrali modo inflexi, caveatis ante eos LXXV urbibus. Tort. 'Olympus': Olympus cum y Graeco scribitur. Quo nomine quattuor diuersos legimus montes. Unus est inter Thesaliam et Macedoniam altissimus, dicente Lucano in II: Nubes excessit Olympus lege deum, alius est in Gallograecia, alius apud Mysos, ad cuius radices urbs est Prusa ab Hannibale (ut fertur) extructa, quartus est secus Mare rubrum in Aethiopia, haud longe ab Heliopoli ciuitate, qui oriente sole usque ad quintam diei horam flammas emittit. Adde quod de hoc dicit Claudianus in Stilicone: Sed ut altus Olympi Vertex, qui spatio uentos hyemesque relinquit Perpetuum nulla temeratus nube serenum […].

In epigr. 110,2: Examusim, id est examinate ad regulam. Amusis enim regula fabrorum est quam architecti, quum opus probant, rubrica illiniunt. Stadium octaua pars miliarii est.

Mai. 'Examussim': Examussim dicitur examinate ad regulam uel coagmentum. Est enim amussis regula fabrorum quam architecti, cum opus probant, rubrica[que] illiniunt. Plautus in Amphitrione: Si uera haec loquitur, haec examussim est optima. Idem in Milite. Inest in hoc amussitate sua sibi ingenua indoles, idest examinata. Idem in Menaechmis […] Font. Stadium passibus centum uiginti quinque describitur. Miliarium stadia octo, hoc est passus mille complectitur.

In epigr. 117,2: Primigenię filię: nos dicimus primogenitę. Sed etiam grammatici ea primigenia uerba uocant quę per se inuenta sunt, nec aliunde deriuantur. Non igitur incongrue sicut primogenitos ita et primogenios dixerimus illos qui primo nati sunt.

Per. 3,376: Hinc primogeniti dicuntur filii qui primo nati sunt et ante quos nullus genitus est, etiam si postea alii orti fuerint. Et apud grammaticos primitiua et primogenia uerba dicuntur, quae per se inuenta sunt nec aliunde deriuantur.

148

In epigr. 124,3: Prima quippe cohors cęteras et numero et dignitate superabat.

Per. 19,67,4: Prima cohors reliquas et numero militum et dignitate antecedebat.

In epigr. 125,5: Et in octaua uoluntariorum ciuium Romanorum: id est eorum qui ultro se obtulerant in militiam, uolones olim dicti quia post Cannensem cladem serui in militiam recepti acceperunt libertatem quum sponte se obtulissent.

Mai. 'Volones' [1]: Volones: bello Punico II cum deessent qui scriberentur, servi pro dominis pugnaturos se polliciti in ciuitatem recepti sunt et uolones, quia sponte hoc uoluerunt, appellati. Macrobius. Mai. 'Volones' [2]: Volones dicti sunt milites qui post Cannensem plagam et cladem usque ad octomilia, cum essent serui, uoluntarie se ad militiam obtulere. Festus.

In epigr. 126,2: Ciuica enim corona donabatur qui ciuem ab inimicorum oppressione liberasset. Ea erat ex fronde querna, quoniam cibus uictusque e quercu capi quondam solebat.

Per. 27,10,1-3: Ciuica corona appellatur, quam ciuis ciui, á quo seruatus esset in proelio uitae ac salutis praeceptae, testem dare solebat. Hanc fieri é fronde querna mos erat, quoniam cibus uictus que é quercu capi quondam solebat.

In epigr. 127,2: […] hac lege ut siquis ibi hostia sacrum faxit, id est pecude ita sacrificet, quod magmentum – magmentum antiqui maius augmentum dicebant – nec protollat, id est nec proferat, quędam quę augeri solent sacrificium, libamenta, etiam sine his probe factum esto et rite sacrificatum putetur. Ollis antique dictum pro illis [...]

Per. 6,395,3: Item magmentum, quod ueteres dixerunt quasi maius augmentum. [?] Mai. 'Protollere': Protollere est differre. Lucilius Satyrarum libro I: Nolo amplius ad lustrum hoc potollere unum. Nonius. Per. 115,6,10-11: Veteres olli pro illi scripsere.

In epigr. 127,2: In Auentino: Romę collis, ab Auentino, Albano rege, ibi sepulto dictus. In eo colle fuit templum Dianę […]

Tort. 'Rhoma': De cuius nomine Varro sic ait: Auentinum aliquot de causibus dicunt: Neuius ab auibus, quod eo se a Tyberi ferrent aues, alii a rege Auentino Albano, qui ibi sit sepultus, alii Auentinum ab aduentu hominum quod commune Latinorum ibi Dianae templum sit constitutum.

149

(Cf. Mai. 'Auentinus')

In epigr. 136,2: Decurię (ut Pedianus ait) nobiliorum sunt, centurię inferiorum. In municipiis idem est decurio quod Romę senator. Pomponius iuris consultus, De uerborum significatione, decuriones inquit dictos ex eo quod initio, cum colonię deducerentur, decima pars eorum qui deducebantur publici concilii gratia conscribi solita erat.

Per. 26,32,2-3, 7-8, 17-22: Quippe decuriae, ut Pedianus inquit, nobiliorum sunt, centuriae inferiorum, de iis superius disseruimus, unde decuriae et centuriae appellatae. [...] Nam in municipiis idem est decurio quod Romae senator, et enim, qui in senatu et in conciliis reipublicae municipalis interesse poterant, decuriones appellabantur. [...] Non dicitur itaque decurio is, qui decem equitibus praeest, quem Graeci decarchon uocant, qum decurio sit maior equite, eques centurione, centurio decarcho, ut ex stipendiorum magnitudine multis in locis colligi potest, sed sequenda Pomponii iurisconsulti opinio est, qui decuriones inquit dictos ex eo, quod initio, qum coloniae deducerentur, decima pars eorum, qui deducebantur, publici consilii gratia conscribi solita erat.

In epigr. 140,2: Qui unus ex uoluntariis militibus fuit, qui dicti sunt olim uolones, quod uolentes ac sponte se offerrent, cum non tenerentur.

Mai. 'Volones' [1]: Volones: bello Punico II cum deessent qui scriberentur, servi pro dominis pugnaturos se polliciti in ciuitatem recepti sunt et uolones, quia sponte hoc uoluerunt, appellati. Macrobius. Mai. 'Volones' [2]: Volones dicti sunt milites qui post Cannensem plagam et cladem usque ad octomilia, cum essent serui, uoluntarie se ad militiam obtulere. Festus.

DODATAK:

Podatci za koje izvori nisu identificirani In epigr. 2,1: Semestris primo hic magistratus fuit, postea annuus.

150

In epigr. 12,1: Ex senatus consulto: senatus consultum fiebat aut per discessionem, si consentiretur, aut, si res dubia esset, per singulorum sententiam.

In epigr. 15,2: Augur autem sacerdotalis dignitas erat, cuius officium fuit ex auium uolatu coniicere futura.

In epigr. 15,2: Criobolium ergo quasi caro bouis dictum. Crios enim Gręce Latine caro dicitur.

In epigr. 36,4: Subgulari: subgular pars colli est quę gulę subiacet.

In epigr. 37,2: Fundos Baleares: Baleares insulę sunt in mari Hispanico, quod ab eis Balearicum denominatur. Hi fundi olim maioribus suis dati fuerunt, quando Hannibal, Carthaginensium dux, ab Italia fuit expulsus. [...] Contra decreta amplissimi ordinis: id est tribunitię potestatis.

In epigr. 38,2: Bibentes uero Bacchum clamoribus inuocabant "Hoe Bacche".

In epigr. 69,3: Fuit ergo Iouis sacerdos flamen Dialis, Martis Martialis, Quirini Quirinalis, Augusti itaque in deos relati factus est flamen Augustalis.

In epigr. 98,2: Libertus primigenius: qui primus inter libertos libertatem est consecutus.

151

In epigr. 108,1: Fuit igitur Vibius primopilaris, id est miles primę legionis, deinde castrorum pręfectus legionis tertiędecimę.

In epigr. 110.3: [...] nisi quidam promere ausi fuissent quot stadia totius terrę ambitus contineat, quantum a terra distet nubium altitudo atque uentorum, quantum inde spacii sit ad lunam, ad solem, ad cętera errantia sydera.

In epigr. 111,2: Frons autem illud sepulchri latus est in quo litterę incisę sunt. Quod terrę circa alia latera patet, ager dicitur.

In epigr. 112,2: Sex uir Augustalis dicitur decreto Augusti extra ordinem constitutus.

In epigr. 112.2: Magna mater Cybele est, quę Ops dicitur et deum mater et Berecinthia et Rhea et Bona dea et Pales. Eam terrę pręesse fabulantur. Magna ergo mater quę mortalibus pręstat alimenta; Cybele a Cybelo, Phrigię oppido, in quo colebatur; Ops quod opem ferat agricolis; deorum mater quia Saturno Iouem et alios deos genuisse dicitur; Berecinthia a Berecintho, monte Phrigię; Rhea Gręce Ops est Latine; Bona dea quia fruges largitur; Pales quia gregibus pabula subministrat.

In epigr. 125,5: (Tria missionum genera) Item dimisso honesta missione: triplex fuit missionis ratio: honesta, quando exacto militię tempore miles dimittebatur; causaria, quando uitio corporis uel mentis parum idoneus putabatur; ignominiosa, quum ob delictum aliquod exautorabatur. Emeritis stipendiis: id est persolutis. Emeriti enim

152

dicuntur militia soluti. In epigr. 126,2: A sociis conclamatus est, id est deploratus atque defletus et ad rogum usque deductus […]

In epigr. 130,2: Externus enim fuit, ex Troezene, Achaię oppido [...]

153

7. MARULIĆEVI KOMENTARI: ŽANR, STRUKTURA, SADRŽAJ

7.1. Komentar kao žanr humanističke recepcije antike

Komentar, tj. kontinuirano tumačenje teksta, može se smatrati egzegetskim postupkom

per excellentiam, te svakako spada u važnije manifestacije humanističke kulture. Takvo

tumačenje, dakako, nije bilo "izum" humanizma. Nastanak komentara vezuje se uz početke

školskog obrazovanja, najprije u Grčkoj, a zatim i u Rimu.1 Za Rim to napose potvrđuju

vijesti iz Svetonija (De grammaticis et rhetoribus 2,3; 5,1; 8,1; 18,1-3) i Jeronima (Apologia

contra Rufinum 1,16), koje uz to daju naslutiti golemu produkciju upravo u školske svrhe.

Izravno su svjedočanstvo u cijelosti ili fragmentarno sačuvana djela takve vrste, među kojima

su najpoznatija: komentar Askonija Pedijana uz pet Ciceronovih govora (polovica 1. st.), Elija

Donata uz Terencijeve komedije i Tiberija Klaudija Donata uz Eneidu (oba iz sredine 4. st.),

Servijev uz Vergilijeva djela (poč. 5. st.), Marija Viktorina (4. st.) i Grilija (5. st.) uz

Ciceronov spis De inventione, Makrobijev (5. st.) uz Somnium Scipionis.2 Ovdje ostavljamo

po strani brojne srednjovjekovne komentare i sholije uz klasične pisce, osobito Cicerona,

pseudo-Cicerona i Vergilija, koji dobrim dijelom nasljeduju Servijev model, a i sami su

ponajvećma imali pedagošku funkciju.3 U brojnim elementima oni čuvaju tradiciju klasičnoga

komentara, što je naročito vidljivo u uvodnim razmatranjima, koja su kodificirana po uzoru na

Vergilii vita Donatiana i na uvodni dio Servijeva komentara (u srednjem vijeku takvi se uvodi

nazivaju accessus ad auctores). No pojavljuju se i inovacije, koje se u prvom redu sastoje u

kršćansko-alegorijskom tumačenju rimskih pjesnika.4

Broj i raznovrsnost komentara uvelike raste s pojavom humanizma, ali oni u modelu

recepcije klasične antike koji smo nazvali primarnim5 ne zauzimaju odmah onako važno

1 U klasičnom je latinitetu riječ commentarius ili commentarium (u jednini ili množini) imala

više značenja: niz zabilješki ili izvadaka u svrhu podsjetnika; kratak pregled; zapisci o nečijim djelima

(ovamo pripadaju Cezarovi Commentarii); tumačenje pisaca (komentar u danas uobičajenom smislu).

Razlika u rodu nema nikakvu ulogu: oba se lika koriste u oba značenja, čak i kod istog auktora. Usp.

commentarius (-um), ThLL III: 1856.3-1861.41 (Bannier); Ramminger 2008: 11-12. 2 Više podataka u članku "Kommentar" u DNP 14: 1055-1062. 3 Za Servijeve komentare usp. Bolgar 21973: 40-42; Kennedy 1993: 341-343; Fowler 1997. 4 Usp. članak "Kommentar" u DNP 14: 1055-1062; Furno 1995: 109-113. 5 Usp. ovdje poglavlje 1.2.1. Recepcija.

154

mjesto kakvo će imati kasnije: nastojanja ranih humanista bila su ponajvećma usmjerena na

prikupljanje i sređivanje građe. Potraga za nepoznatim tekstovima, njihovo odčitavanje i

prepisivanje zauzima velik dio djelatnosti Niccolòa de' Niccolija (1363–1437), Guarina

Guarinija (1374-1460), Giovannija Aurispe (1376-1459), Leonarda Brunija (oko 1377-1444),

Poggia Bracciolinija (1380-1459), Cirijaka iz Ancone (Ciriaco de' Pizzicolli, 1391-1452),

Francesca Filelfa (1398-1481) i dr.; tim poslovima, naročito za Poggia i Niccolija, treba

dodati i emendiranje tekstova.6 Ipak, kao što s pravom upozorava Vincenzo Fera, otkrića djela

grčkih i rimskih pisaca – koliko god samo po sebi imaju neprocjenljivu vrijednost – bijahu

samo primum movens recepcije klasika:

La vera "scoperta" di un testo classico la si ebbe soprattutto nel momento in cui esso si

consustanziava con la cultura umanistica; la si ebbe nella scuola, nelle accademie, con

le operazioni esegetiche ed editoriali. Il momento piú alto della ricezione fu quello che

vide gli umanisti impegnati a riscrivere la letteratura latina in proprio, in un rapporto

che oscillava tra l'exemplum e l'aemulatio, o a rivivere la loro realtà a misura di quella

testimoniata dai libri degli antichi.7

Budući da je u prvom redu obrazovni pokret, humanizam već polovicom 15. st.

prepoznaje u komentaru jedno od najkorisnijih sredstava za postizanje svojega poglavitog

cilja, oživljavanja klasične latinske kulture. Humanistički su komentari izvorno i nastali kao

školska, odnosno sveučilišna predavanja; mnogi su sačuvani upravo kao studentske bilješke s

nastave (tzv. reportata ili recollecta). Otprilike od 1470. uobičajilo se da predavači takve

svoje bilješke srede i objave, bilo uz komentirani tekst, bilo samostalno.8

U inkunabulskim izdanjima komentari klasičnih pisaca navode se kao: commentarii in

(rjeđe: commentarius in) + ime pisca i naslov djela; česta je i formula: ime pisca i naslov djela

6 Klasičnim priručnikom za to "herojsko doba" humanizma i danas ostaje Sabbadini 1905-1914. 7 Fera 1999: 519. Prva rečenica citata, zajedno s prethodnom fazom "otkrića", pripada onom što

ovdje nazivamo primarnom recepcijom; druga Ferina rečenica odnosi se na našu sekundarnu recepciju.

Golem je zamah recepciji klasičnih tekstova dao izum tiska; s prelaskom u tiskani oblik završava se,

prema Feri (1999: 533), prvo razdoblje recepcije. Na to se ovdje ne možemo pobliže osvrtati (za

osnovne podatke i literaturu usp. Fera 1999: 532-534), no valja napomenuti da se naša tipološka

podjela samo donekle podudara s kronološkim tijekom humanističke recepcije. 8 Usp. Grafton 1977: 152.

155

+ cum commento (također se nalaze: interpretationes, enarrationes i dr.).9 Valja spomenuti da

se i u humanizmu riječ commentarius rabi u naslovima povijesno-memoarskih djela: npr.

Rerum suo tempore gestarum commentarius (ili: commentaria) Leonarda Brunija,

Commentarii rerum memorabilium pape Pija II (Enea Silvio Piccolomini, 1405-1464).10

Lorenzo Valla, Giovanni Tortelli i Niccolò Perotti pokušali su u svojim priručnicima

usustaviti odnos između raznih likova imenice (commentarius / -ii, commentarium / -a) i

raznih žanrova, ali u tome nisu dokraja uspjeli.11

Usponu komentara u smislu koji nas ovdje zanima (expositio et interpretatio auctorum)

osobito su pogodovala tri čimbenika: stvaranje velikih javnih knjižnica, u kojima rukopisi

(uskoro i tiskane knjige) postaju lako dostupni; izum tiska, koji je omogućio veliku raširenost

standardiziranih, tj. tekstualno identičnih primjeraka nekoga djela te dao barem rudimentarnu

mogućnost ujednačena referiranja na pojedino mjesto u tekstu (folijacija, marginalni naslovi,

indeksi);12 napredak obrazovne logistike (škole, učitelji, tekstovi, priručnici) koja je

omogućavala da se osnovna znanja stječu razmjerno brzo, dopustio je humanistima da se u

većoj mjeri posvete drugim, zahtjevnijim zadaćama, u prvom redu proučavanju i tumačenju

antičkih djela. Napokon, humanistički komentar sam po sebi znači obnovu jednog antičkog

žanra, što ga je u očima novovjekovnih auktora činilo još privlačnijim. Među najpoznatije

pisce komentara u doba humanizma ubrajaju se Cristoforo Landino (1424-1498; sastavio

komentare uz Eneidu i uz Božanstvenu komediju), Pomponio Leto (1425-1498; uz Vergilija),

Niccolò Perotti (1430-1480; uz Marcijala), Giorgio Merula (1430/31-1494; uz Juvenala, uz

Ciceronov govor Pro Q. Ligario; polemizirao s Calderinijem zbog njegova komentara 9 Ovi su zaključci doneseni uvidom u Coates et al. (ur.) 2005. i ISTC, no budući da, kako se

čini, sustavnih istraživanja još uvijek nema, ne mogu se smatrati konačnima. Usp. i Ramminger 2008,

koji obilno dokumentira značenja što ih commentarius/-um ima u djelima uglednih humanista

(Petrarca, Salutati, Bruni, Poggio, Alberti, Valla, Tortelli, Perotti, Barbaro Mlađi), ali ne razmatra

uporabu u komentiranim izdanjima klasika. 10 O toj vrsti komentara usp. Ianziti 1992. 11 Za iscrpan pregled usp. Ramminger 2008. Commentum i formulu cum commento Ramminger

nije uključio u svoje istraživanje. Prema ThLL imenica commentum, i, n. u značenju interpretatio

scriptorum, librorum, carminum prvi put se javlja kod Izidora Seviljskog, Kasiodora i Priscijana; usp.

commentum, ThLL III: 1865.48-1868.58 (Bannier). 12 S izumom tiska pojavit će se posebna egzegetska vrsta koja se bavi tekstološkim problemima,

tzv. castigationes ili emendationes; najpoznatije su Castigationes Plinianae Ermolaa Barbara Starijeg

(ed. pr.: Romae, 1492-93); usp. Fera 1999: 541.

156

Marcijala i s Regiom zbog komentara Ovidija), Raffaele Regio (oko 1440 – 1520; uz

Ovidijeve Metamorfoze), Domizio Calderini (1446-1478; uz Marcijala, Juvenala, Stacijeve

Silvae), Giovanni Sulpizio (floruit c. 1470-1490; uz Kvintilijana), Antonio Mancinelli (1452-

1505?; uz Vergilijeve Bukolike i Georgike, uz Horacija, Juvenala, uz Retoriku za Herenija),

Filippo Beroaldo Stariji (1453-1505; uz Apulejeva Zlatnog magarca).

Kao što je već rečeno, mnogi su novovjekovni komentatori bez ustručavanja crpili svoju

građu iz djela antičkih prethodnika,13 a od njih su preuzeli i iscrpnost postupka: tekst se

tumači redak po redak, kadšto riječ po riječ, pa se redovito događa da je sam komentar

kudikamo opsežniji od primarnoga teksta. Od komentatora se očekivalo ne samo da tumači

značenje pojedinih riječi nego da daje etimološka objašnjenja i da navodi sinonime, da

raspravlja o gramatici i stilu, da iznosi mitološke, povijesne, zemljopisne i svakovrsne druge

podatke, da se upušta u opsežne ekskurze i da svoje tvrdnje obilno dokumentira citatima iz

klasičnih pisaca.14 Tako komentar uz antičkog auktora teži postati svojevrsnim uvodom u

čitavu klasičnu kulturu, gotovo enciklopedijom antike (što ga čini još prikladnijim sredstvom

za školsku pouku). Tipični su predstavnici te vrste komentar Raffaelea Regia uz Ovidijeve

Metamorfoze i Beroaldov uz Apuleja,15 a ekstreman je primjer već opisani, opsegom golemi

Cornu copiae Niccolòa Perottija. Ipak, uz takav "komentar nekontroliranih granica"

pojavljuje se i reducirana inačica, suzdržanija u pogledu ekskurza, usredotočena na bit

komentara, tj. na svrhovito i ekonomično tumačenje teksta. Najpoznatiji je primjer djelo

Giorgia Merule Enarrationes Satyrarum Iuvenalis (Venecija, 1478).16

Već sredinom sedamdesetih godina 15. st. Domizio Calderini uočava da iscrpni

komentari imaju nedostatke: opterećuju sastavljača obvezom da se bavi svakim problemom,

od najbanalnijega do najzahtjevnijega, pri čemu se često ponavlja ono što su već objasnili

13 Usp. ovdje pogl. 6.4: Marulićev odnos prema izvorima. 14 Dodatno se opseg teksta uvećava onim što Grafton (1977: 160) naziva "a maddening habit":

kad za neko sporno mjesto prethodni komentatori nude više rješenja, pisac novog komentara

jednostavno ih sve navodi, prepuštajući arbitrium čitatelju. Postupak je poznat još od antike, a

zagovarao ga je i sv. Jeronim (adv. Rufin. 1,16; PL 23,428-429; adv. Rufin. 3,11, PL 23,486; in Hier.

prol., PL 24,680-681). 15 Ovidii Metamorphosis cum luculentissimis Raphaelis Regii enarrationibus (ed. pr.: Venetiis,

1493); Commentarii a Philippo Beroaldo conditi in Asinum aureum Lucii Apuleii (ed. pr.: Venetiis,

1500). 16 Usp. Fera 1999: 540.

157

prethodni tumači, pa u ishodu komentari postaju međusobno slični. To umnogome utječe na

komercijalni uspjeh izdanja i umanjuje prigodu da sastavljač komentara bude zapažen, pa i da

stekne slavu i ugled. Za korisnike pak takav je komentar teško pregledan: otisnut je sitnim

slogom koji posvuda okružuje nešto krupniji matični tekst, što samo po sebi djeluje zamorno,

a pred bolje upućena čitatelja postavlja neugodan zadatak da se probija kroz šumu suvišnih,

notornih podataka. Zbog toga se pojavljuje nova vrsta komentara, u kojima se obrađuju samo

odabrana, problematična mjesta. Takva su djela namijenjena u prvom redu znalcima, često su

intonirana polemički i ne sadrže primarni tekst, nego samo leme na koje se komentar odnosi

(uglavnom loci obscuriores). Prvi predstavnik ove nove filološke vrste, koja je komentatorima

davala veće dostojanstvo a komentare oslobađala od didaktične funkcije, bio je Domizio

Calderini, a za njim su uslijedili Marcantonio Coccio Sabellico (o. 1436 – 1506), Filippo

Beroaldo Stariji, Angelo Poliziano (1454-1494) i drugi. Promjena se očituje i u naslovima: to

više nisu commentarii, enarrationes, interpretationes, explicationes i sl., nego observationes,

annotationes, miscellanea.17

Humanisti talijanskoga Quattrocenta nisu dali vlastite definicije ni vrstovne razdiobe

komentara, pa se u literaturi, faute de mieux, često spominje rasprava Juana Luisa Vivesa De

ratione dicendi, u kojoj se u poglavlju 3,11: Enarrationes et commentarii daju neki

terminološki i klasifikacijski podatci.18 Unatoč njihovoj zanimljivosti, valja imati na umu da je

Vivesovo djelo objavljeno 1532. te da se njegova načelna razmatranja – kako upozorava

talijanski proučavatelj Francesco Lo Monaco – ponekad znatno razlikuju od prakse

petnaestostoljetnih komentara.19 Lo Monaco skreće pozornost na praefationes i epistolae uz

tiskane komentare, u kojima njihovi sastavljači ponovljeno ističu kako je za komentatora

nužno mnogovrsno znanje, kako se u tekstu komentara sabiru variae disciplinae te kako uzor

17 Za ovaj pregled usp. Grafton 1977: 155-156. 18 Vives dijeli komentare na commentarii simplices (memoarske zabilješke, poput Cezarovih) i

commentarii in aliud (tumačenja tuđeg djela); ove druge dijeli na breves (contracti, arctiores) i diffusi.

Za prve kaže: in arctioribus commentariis non perinde spectandum est, quid ipse sentias, ut quid is

quem explanandum suscepisti. (Vives 1998: 288). One pak opsežnije opisuje ovako: In commentariis

diffusis cavendum ne alieno loco accurata fiat, et longa disputatio, neu permisceas disciplinas, velut si

scribens in sacras litteras, ad anxias et verbosas de aliis disciplinis commentationes transeas,

quemadmodum de vocibus, de memoria rerum gestarum, de dialectica, de cognitione naturae […].

(Vives 1998: 288). Usp. i Stepanić 2007: 241-242. 19 Usp. Lo Monaco 1992: 106.

158

za nasljedovanje daju veteres grammatici. Takva načela kao nužnu posljedicu imaju onu

sklonost enciklopedizmu koju smo već opisali, a koju Lo Monaco povezuje ne samo s

oponašanjem kasnoantičkoga komentara nego i s usvajanjem kvintilijanovskog nazora o

svestranoj obrazovanosti govornika, što snažno utječu na humanističku pedagogiju.20

Talijanski proučavatelj, međutim, podsjeća na još jedan izvor koji je mogao utjecati na

humaniste: naime, na officium commentatoris u svojim se spisima na nekoliko se mjesta

osvrnuo sv. Jeronim. Iako eventualni utjecaj Jeronimovih formulacija na humanističke

komentatore dosad nije istražen, u našoj optici podatak je vrlo zanimljiv – ne samo zbog

dobro poznatog položaja što ga svetac zauzima u hijerarhiji Marulićevih duhovnih auktoriteta

nego i zato što je Splićanin u svojoj knjižnici imao upravo ona Jeronimova djela u kojima on

iznosi svoje načelne poglede na komentatorski posao: riječ je o dvama svescima Expositiones

in Hebraicas questiones super Genesim necnon super duodecim prophetas minores et quatuor

maiores, koja su u Mlecima tiskala braća Giovanni i Gregorio de' Gregori 1497. i 1498.21 Nije

stoga neobično da u Repert. dva puta nalazimo važnu sintagmu ekscerpiranu upravo iz toga

Jeronimova djela: commentatoris officium: Rep II, 111 (= f. 200v), s. v. Interpres (usp.

Expositiones, I, f. 87); officium commentatoris: Rep II, 120 (= f. 204), s. v. Interpres (usp.

Expositiones, II, f. 209). Uvidom u sačuvani, prvi svezak utvrdili smo da se na f. 87 nalazi

Marulićeva marginalna zabilješka Com(m)e(n)tatoris officiu(m). Jeronimov tekst na koji se

ona odnosi glasi:

Scio veteres ecclesiasticos tam Graecos quam Latinos super hoc libro multa dixisse, et

tantis quaestionibus, non tam aperuisse, quam obscurasse sententias; ut ipsa interpretatio

eorum opus habeat interpretatione, et multo incertior lector recedat, quam fuerat

antequam legeret. Nec hoc dico, quo magnis ingeniis detraham, et alios mea laude

suggillem; sed quod commentatoris officium sit, ut quae obscura sunt, breviter

aperteque dilucidet, et non tam disertitudinem ostentet suam, quam sensum ejus quem

exponit, edisserat. (in Ionam prol., PL 25,1118)22

20 Usp. Lo Monaco 1992: 107-111. 21 Prvi svezak nalazi se u knjižnici dominikanaca u Splitu, drugi je, nažalost, izgubljen.

Sačuvani svezak (s mnoštvom Marulićevih marginalnih bilježaka) dopire do kraja Šeste knjige

komentara uz Jeremiju; većina Jeronimovih metakomentarskih opazaka nalazila se u drugom svesku. 22 Uz rečenicu koju smo istaknuli kurzivom Marulić je na margini svoje knjige unio vitičastu

oznaku.

159

Evo još nekoliko ključnih Jeronimovih postavki na koje je Marulić naišao čitajući

Expositiones (drugi i treći citat nalazili su se u danas izgubljenu drugom svesku Marulićeva

izdanja):

[…] ut nuper indoctus calumniator erupit, qui Commentarios meos in Epistolam Pauli

ad Ephesios reprehendendos putat. Nec intelligit, nimia stertens vecordia, leges

Commentariorum, in quibus multae diversorum ponuntur opiniones, vel tacitis, vel

expressis Auctorum nominibus, ut lectoris arbitrium sit, quid potissimum eligere debeat,

decernere: quamquam et in primo ejusdem operis libro praefatus sim, me vel propria,

vel aliena dicturum: et ipsos Commentarios, tam veterum Scriptorum esse, quam

nostros. (in Hier. prol., PL 24,680-681; ovdje i dalje istaknuo B. L.)23

Verum iam tempus est ut ipsius prophetae verba texamus, non iuxta consuetudinem

nostram proponentes omnia et omnia disserentes ut in duodecim prophetis fecimus, sed

breviter et per intervalla ea tantum quae obscura sunt explanantes, ne librorum

innumerabilium magnitudo lectori fastidium faciat. (in Dan. prol., PL 25,494)

Quorsum ista? videlicet ut et vobis, et caeteris (qui forte legere voluerint) sit responsum,

me non panegyricum, aut controversiam scribere, sed commentarium, id est, hoc habere

propositum, non ut mea verba laudentur, sed ut quae ab alio bene dicta sunt, ita

intelligantur ut dicta sunt. Officii mei est obscura disserere, manifesta perstringere, in

dubiis immorari. Unde et a plerisque commentariorum opus, explanatio nominatur. Si

quis eloquentiam quaerit, vel declamationibus delectatur, habet in utraque lingua

Demosthenem et Tullium, Polemonem et Quintillianum. (ad Galat. 3, prol., PL

26,486)24

23 Tekst se čita na f. [329r] Marulićeva primjerka prvog sveska Expositiones. Uz ovdje citiran

ulomak nema nikakvih marginalnih oznaka. 24 Ostala važna mjesta: in Zach. 2,837, PL 25,1463; adv. Rufin. 1,16; PL 23,428-429; adv.

Rufin. 3,11, PL 23,486.

160

Na officia commentatoris vratit ćemo se kad budemo pobliže razmatrali strukturu i

svojstva Marulićevih tumačenja.25 Ovdje valja još napomenuti kako se u znanstvenoj literaturi

o komentarima u humanizmu, kao ni u pregledima povijesti komentara (ionako rijetkima), ne

spominju komentari uz natpise; s druge pak strane, u povijesnim pregledima epigrafije

donedavno su se uvelike zanemarivale komentirane siloge. Humanistički komentari veću su

proučavateljsku i izdavačku pozornost počeli zadobivati sedamdesetih godina prošlog

stoljeća, dok su komentirane siloge (djela Benedetta Giovija, Andree Alciata, Girolama

Bolognija itd.) u ozbiljniju znanstvenu raspravu ušle tek u devedesetim godinama.26

7.2. Komentari u Marulićevoj knjižnici

Komentirana izdanja klasika činila su značajan dio Marulićeve kućne knjižnice: jedna

skupina knjiga nosi naslov Commento (4 jedinice), no puno više svezaka s naznakom cum

commento nalazimo u drugim skupinama. Okupimo li sve dostupne podatke, zaključujemo da

je Marulić posjedovao barem petnaestak komentiranih izdanja klasika. Škrte naznake u

oporučnom popisu ne dopuštaju njihovu točnu identifikaciju,27 a teško je i detektirati tragove

takve lektire u Marulićevim djelima. Ipak, nekoliko dosad utvrđenih podataka jasno govori o

tome da je on komentare pozorno čitao i da su oni činili važan dio njegove intelektualne

formacije. Analiza izvora za In epigr., provedena u prethodnom poglavlju ovog rada,

pokazala je koliko mu je važan bio Perottijev komentar uz Marcijala, a već prije utvrđeno je

kako se za pisanje bilježaka uz Katulove pjesme služio komentarom Paladija Fuska iz 1496.

godine.28 Osim toga, na temelju analize mitoloških referencija zaključeno je da je poznavao

Calderinijev komentar uz Stacijeve Silvae te Calderinijev ili Mancinellijev komentar uz

25 Usp. pogl. 7.4. Struktura Marulićevih komentara i 7.6. Opća svojstva Marulićevih

komentara. 26 Usp. za komentare: Buck i Herding (ur.) 1975, Grafton 1977; Grafton 1985, Grafton 1988; Lo

Monaco 1992; Furno 2005 (os. str. 107-125); Pade (ur.) 2005; za pojedine komentirane siloge usp.

D'Alessi 1995; Calabi Limentani 1999; usp. i ovdje pogl. 2.2.1. Humanistička epigrafija na

Apeninskom poluotoku. 27 Za neke od teškoća na koje se nailazi u takvu poslu usp. Lučin 2006a: 220. 28 Za Perottija usp. pogl. 6.3. Priručnici u Marulićevoj knjižnici i Tablicu 6.2.4. Usporedba

In epigr. s humanističkim izvorima; za Paladija Fuska usp. Lučin 2007a.

161

Juvenalove satire.29 I neka druga izdanja u njegovoj knjižnici možda su sadržavala komentare,

ali to u popisu nije navedeno. Dragocjeno potvrdu o lektiri humanističkih komentara pruža

sačuvan Marulićev primjerak knjige Marci Tulii Ciceronis oratoris clarissimi Rhetoricorum

ueterum libri duo; Rhetoricae nouae ad Herennium libri quatuor (Venetiis: Ioannes de

Forliuio & Iacobus Britannicus Brixianus, 1483). Svezak sadrži Ciceronov mladenački,

nedovršen retorički spis De inventione i anonimni retorički priručnik Rhetorica ad

Herennium, stoljećima pripisivan najglasovitijem rimskom govorniku; uz njih je otisnut

opsežan komentar gramatičara iz 4. st. Marija Viktorina. Na marginama su brojne, zasad

neproučene, Marulićeve marginalije.30

Iako biblijski komentari ne pripadaju u našu temu, valja spomenuti da je Franz Posset

nedavno iznio vrijedne rezultate istraživanja marginalnih bilježaka u Marulićevu primjerku

Biblije s komentarom;31 Jeronimove Expositiones obilno su ekscerpirane u Repert.; brojne

vlasnikovom rukom ispisane bilješke na marginama sačuvanoga sveska Jeronimovih

komentara još nisu odčitane ni proučene.

Tablica 7.2. Komentari u Marulićevoj knjižnici

Marci Maruli Testamentum. Repertorium librorum32

Ecclesiastici

Biblia cum commento, uolumina quattuor

Eiusdem [Diui Hieronymi] Commentaria, uolumina duo

Libri zentilium

Poetae Virgilius cum commento

29 Za Calderinijev komentar Stacija usp. LS, br. 75 (str. 139: perfiraza "sicilski starac" za

Teokrita); za Calderinijev ili Mancinellijev komentar Juvenala usp. LS, br. 189 (str. 309: bilješka o

Ehionu). 30 Svezak je u oporučnom popisu naveden je kao Rhetorica noua et uetus. Dijelom je oštećen, a

čuva se u franjevačkom samostanu na Poljudu u Splitu; usp. Lučin 2001: 26. 31 Riječ je o izdanju: Biblia Latina cum postillis Nicolai de Lyra et expositionibus Guillelmi

Britonis in omnes prologos S. Hieronymi et additionibus Pauli Burgensis replicisque Matthiae

Doering. Venetiis: [Bonetus Locatellus], Octavianus Scotus, 1489. Usp. Posset 2010. 32 Postumni Inventarium librorum znatno je siromašniji podatcima; jedini njegov dodatak ovom

popisu ne da se nikako identificirati: Quidam commentarius antiquus (usp. Marulić 2005b: 66).

162

Seruius super Bucolica et Georgica

Statii Thebais et Achileis et Siluę cum commento

Martialis cum commento

Statii Siluę et Saphos cum commento et opera Claudiani poetę

Oratius et Iuuenalis cum commento

Idem [Valerius Maximus] cum commento

Commentaria Cęsaris

Historici

Suetonius De XII cęsaribus et Salustius cum commento

Seruius super Bucolica et Georgica Vergilii

Idem super Aeneidam

Super quasdam orationes Ciceronis notanda

Commento33

Super quasdam orationes eiusdem plenius

Philosophi et oratores Tulii Epistolę familiares cum commento

7.3. Komentari u Marulićevu opusu

Dva Marulićeva djela imaju u naslovu riječ "komentar": In epigrammata priscorum

commentarius i De Veteris instrumenti viris illustribus commmentarium. Rod je, kako vidimo,

različit, a različit je i žanr, pa se valja zapitati je li ta razlika rezultat auktorove namjere i je li

se on u tome ugledao na kakve uzore. Prosudba o namjeri ne ovisi samo o spomenutim dvama

tekstovima, nego ju je poželjno provjeriti na uporabi lika commentarius odnosno -um drugdje

u Marulićevim djelima.34 U računalno pretraživu korpusu Marulićevih tekstova riječ

commentarius/-um pojavljuje se ukupno 53 puta;35 u razmatranje nismo uzeli potvrde iz

Repert. (ukupno 39), pa je preostalo 14 pojavnica, od kojih je 7 u morfološki nerazlikovnim

oblicima. Od preostalih 7 po jedna pripada dvama spomenutim naslovima, a jedna je citat

naslova sv. Jeronima (In Ecclesiasten commentarios, Marulić 1994a: 47), tako da za

komparaciju ostaju samo 4 primjera. Od ovih se jedan odnosi na nabrajanje Jeronimovih

33 Humanističkim komentarima pripada i Perottijev Cornu copiae, koji se kod Marulića navodi

u skupini Grammatici. Usp. Tablicu 6.2.1. Implicitni izvori u u Marulićevoj knjižnici: Grammatici. 34 Svako se ovakvo istraživanje, podsjeća Ramminger, mora pomiriti s činjenicom da se dva lika

morfološki razlikuju samo u nominativu jednine te u nominativu i akuzativu množine; usp.

Ramminger 2008: 12. 35 Usp. CroALa, na adresi: http://www.ffzg.hr/klafil/croala/ (20. studenog 2010).

163

komentara, koje Marulić naziva commentarii (Pręterea commentarij eius quos perlegi hi sunt,

Marulić 1994a: 52). Preostale tri potvrde izgledaju ovako:

Cum scriptorum meorum studiosus, optime uir Iacobe, cures inprimis cum

impręssoribus Tuis, ut illa in lucem ueniant, exegisti, ut hęc etiam commentaria, quorum

de imitatione Christi titulus est, ad Te mitterem. (Iacob. Grassol. 2 = Marulić 1992: 48)

Hinc est, quod ad confirmationem fidelium infideliumque confutationem tales nobis

commentarios reliquit [sc. Thomas Aquinas], ut nihil in Ecclesia quicquam scrupuli sit,

nihil nodi, quod non explanatum in illis absolutumque inuenies. (Inst I, 414 = 2,5)

Addit [sc. Hieronymus] etiam plurima opera ab eo [sc. Didymo Alexandrino] nobilia

scripta: Commentarios in Psalmos omnes, Commentarios in Euangelium Matthei et

Ioannis, De dogmatibus contra Arrianos libros duos, De Spiritu Sancto librum unum, In

Esaiam decem, In Osee octo, In Zachariam quinque, et infinita alia […]. (Inst III, 417 =

5,4)

Jasno je da se samo posljednji primjer (mn. m. r. za više djela) odnosi na komentare u

značenju tumačenja teksta, dok prva dva (mn. sr. r. za jedno djelo, mn. m. r. za više djela)

govore o nekoj drugačijoj vrsti teksta (rasprava, kraći pregled ili sl.). Zapaziti je da u uporabi

roda nema nikakve dosljednosti. Od pomoći nije ni deminutiv u posveti Regum gesta:

Commentariolum a te in Craina nuper repertum, inter uetustissimas gentis illius

scripturas Delmatico idiomate compositum, tuo rogatu Latinum feci, Croatię

Delmatięque regum gesta continentem. (Navod prema CroALa)

Tu je očito riječ o značenju "kratki povijesni pregled", a imenica je u akuzativu jednine

muškog ili srednjeg roda. Budući da se iz dostupnih potvrda dominantna praksa ne da

razaznati, ostaje nam pretpostaviti da je Marulić žanrovsku različitost dvaju svojih djela želio

u naslovu istaknuti razlikom u rodu: tumač uz antičke natpise naslovio je kao commentarius,

dok je "kompendij Biblije, koncipiran kao kratak i sažet prikaz života i djelatnosti svih

važnijih osoba Staroga zavjeta"36 nazvao commentarium. Čini se da uporabom lika u muškom 36 Glavičić 1991: 9.

164

rodu za značenje tumačenja antičkog teksta Marulić slijedi uvriježenu praksu svojega

vremena, ali u izboru između jednine i množine priklanja se rjeđoj varijanti – jednini.37

U samom tekstu In epigr. riječ commentarius u značenju "tumačenje" ne pojavljuje se,

začudo, nigdje osim u naslovu. Umjesto nje Marulić rabi: enarratio (36,4), interpretamentum

(I,5), interpretatio (I,3); komentator je interpres (94,4)38. Glagoli kojima se označuje

tumačenje, odnosno komentiranje teksta jesu: enarrare (I,3), expedire (37,4), explanare

(124,3), explicare (72,2; 125,6), exponere (94,1) i najčešći interpretari (33,3; 60,2; IV,1;

125,2). Preostale dvije potvrde za commentarius (vjerojatno u m. r.) odnose se na povijesni

pregled Pseudo-Seksta Aurelija Viktora (72,3) i Cezarove memoarske zabilješke (IV,2).

Ovdje svakako treba spomenuti i Marulićeve marginalije uz Katulove stihove: iako nisu

organizirane kao autonomni tekst, iako je auktorski ulog u njima kudikamo manji nego u

tumaču uz natpise, te bilješke svojim podrijetlom i sadržajem nedvojbeno pripadaju

komentarskom žanru. Nalazimo ih na marginama onog dijela glasovitoga trogirskog kodeksa

koji sadrži Katulove pjesme (Codex Parisiensis lat. 7989 olim Traguriensis, str. 132-179).

Marulić ih je sastavio uglavnom tako što je ekscerpirao komentirano izdanje Katulovih

pjesama Paladija Fuska, objavljeno u Veneciji 1496. Usporedba s predloškom pokazala je da

se splitski humanist uvijek služio početnim dijelom Fuskova komentara uz pojedinu pjesmu,

jer tu Padovanac daje neku vrstu njezina sažetka. No te dijelove Marulić nikad ne prepisuje

verbatim, nego ih sažima i preinačuje, a povremeno dodaje podatke iz nekih drugih izvora;

čini se da u nekoliko navrata unosi i poneku originalnu, vlastitu pojedinost.39

I Tropologica Dauidiadis expositio pripada u žanr komentara, što je razvidno već iz

naslova, samo što je tu posrijedi alegorijsko tumačenje biblijske građe, pa djelo ostaje izvan

naših razmatranja. Napomenimo tek da je Miroslav Palameta pokazao kako je Marulić, pišući

svoje tropološko tumačenje, često zagledao u ranokršćanske komentatore Biblije, tj. da je, kao

i svi drugi komentatori, rado preuzimao neka objašnjenja od svojih prethodnika.40

Napokon, i dio Marulićevih proznih marginalija u Juditi može se smatrati komentarima

uz vlastiti pjesnički tekst. Takva su već i jednostavna leksička objašnjenja, u kojima pisac

glosira tuđice, arhaizme i riječi uporabljene u prenesenu značenju (npr.: "Poet. Poete se zovu

37 Usp. ovdje pogl. 7.1. Komentar kao žanr humanističke recepcije antike. 38 Interpres u In epigr. 66,2 odnosi se na Merkurija kao glasnika bogova (mercaturę deus

putabatur et deorum interpres). Uporaba je vergilijevska (usp. Verg. Aen. 4,356). 39 Usp. o tome Lučin 2007a (os. str. 32-44). 40 Usp. Palameta 2005; Palameta 2006; Palameta 2007; Palameta 2008.

165

ki pišu verse." – uz Juditu 1,11), no kudikamo su bliže pojmu komentara one nešto dulje

bilješke, u kojima se tumače osobna imena, zemljopisni nazivi, perifraze, aluzije i realije u

stihovima Judite. Marulić je pretpostavljao da mnoga imena i podatci iz Biblije i antike što ih

je utkao u epsku naraciju neće biti poznati slabije naobraženoj publici, pa je stoga sažeto

prepričao niz biblijskih događaja i epizoda iz antičkoga mita i povijesti te dodao druga

potrebna objašnjenja.41 Evo npr. kako se portretira znameniti Rimljanin Marko Antonije:

Marko Antonij velik biše žarlac i opijavac. Pobi vele grajan. Polaču vlastelina jednoga

darova kuhaču svomu jer mu biše ugodno skuhao. Pjan u viće bljuva. Obljubi

Kleopatru, kraljicu od Aleksandrije, a ženu pusti, ka biše sestra Oktavijana cesara, i s

toga pogibe. (uz Juditu 5,142)42

Već iz ovog primjera očito je kako je i u tekstu na hrvatskom jeziku komentar – posve u

skladu s humanističkom percepcijom žanra – poslužio kao medij recepcije antike. I modus

operandi primijenjen u marginalijama uz Juditu poznat je iz drugih komentara: gdje je

mogao, Marulić je preuzimao već prije kompiliranu građu i prilagođavao je novoj svrsi. Kao

izvor za neka biblijska objašnjenja u Juditi poslužilo mu je njegovo vlastito djelo, SZL.43

7.4. Struktura Marulićevih komentara

Ovdje neće biti riječi o općoj strukturi Marulićeva djela, koja je već prije opisana,44

nego o strukturi komentara uz pojedine natpise. Ona je u literaturi nedavno prikazana ovako:

Svaki je od ukupno 141 natpisa popraćen realno-moralističkim komentarom, pri čemu

su neki natpisi popraćeni samo realnim komentarom, neki samo moralističkim, neki

filološkim, no najčešće se radi o kombinaciji tih triju pristupa epigrafičkoj građi. U

strukturi komentara nema naročite sustavnosti; komentator se zadržava na onim

pojedinostima koje mu se čine najvažnije u pojedinom slučaju. Nema ni naročite

41 Usp. o tome Lučin 1996 (os. str. 38-56), gdje se leksička objašnjenja nazivaju "glose u užem

smislu", a objašnjenja biblijskih i antičkih imena i realija "glose u širem smislu". 42 Marulić 2001: 107. 43 Usp. o tome Lučin 1996: 43-46. 44 Usp. pogl. 4.3. Opća struktura In epigr.

166

sadržajne dosljednosti, kao ni dosljednosti u stavu: u nekim se komentarima prešućuje

pojava kojoj se u drugima posvećuje mnogo prostora. Neselektivnost u izboru građe za

komentar, kao i želja za sveobuhvatnošću komentara tipična je za Marulićev komentar

natpisa.45

Tu je natuknuto nekoliko bitnih svojstava Marulićevih komentara, koji ovdje ipak

iziskuju potanji uvid i podrobniju raščlambu. Prije svega, Marulić je – kako je rečeno46 – već

u posveti Papaliću najavio officia commentatoris i temeljnu dispoziciju:

Mutilata uerba singularesque litterę quid designent, ostendere conabor. Quicquid

pręterea magis aperta expositione indigebit, prout potero, planum faciam [...]. (In epigr.

I,2)

Iam primum, ne te lateat ista ueterum epigrammata, quę a me reponentur, quo locorum

adhuc extent, loci prius nomen referetur, deinde succedent inscriptiones

inscriptionumque interpretamenta […]. (In epigr. I,5)

Opći je redoslijed, dakle, ovakav: lokacija natpisa – tekst natpisa – tumačenje; ovo

posljednje sadrži uspostavu teksta i komentar.

Svaki je natpis u zbirci popraćen vlastitim komentarom, osim In epigr. 7. i 8. te 128. i

129, koji su komentirani u paru. Taj iznimni spoj Marulić u prvom slučaju objašnjava

identičnim sadržajem (In epigr. 8,1), a u drugom nedostatkom podataka, jer spomenik donosi

samo nuda nomina (In epigr. 129,1).47

U tekstu se razabire ponavljanje nekoliko osnovnih vrsta komentara, kojih je ipak više

nego što je dosad zapaženo.48 Ovdje ćemo ih najprije svrstati po učestalosti i ukratko opisati.49

45 Stepanić 2007: 241. 46 Usp. pogl. 1.2.2. Model i pogl. 4.4. Opća struktura In epigr. i posveta Dmini Papaliću. 47 Kao što je rečeno u pogl. 5. Izvori za natpise, In epigr. 7. i 8 (= CIL VI 882) izvorno su dva

natpisa posve identična sadržaja, uklesana na dvije suprotne strane vatikanskog obeliska. Usp. Bodel

2001: 47. U CIL-u se ne spominje da je posrijedi dvostruki natpis. 48 Za potpun prikaz, na kojem se zasnivaju i brojčani podatci koji slijede, usp. Tablicu 7.4.

Struktura Marulićevih komentara. 49 O sadržaju pojedinih vrsta komentara bit će riječi u pogl. 7.5. Sadržaj Marulićevih

komentara.

167

1. Najčešća vrsta je čitanje natpisa, pa bismo ovaj komentar mogli nazvati epigrafskim

u užem smislu. Provodi se na dva načina: ili se samo razrješuju pokrate, ili se ponovno

ispisuje tekst natpisa (dakako, s razriješenim pokratama) odnosno njegov početak uz

napomenu: cętera patent ili sl. Ovim je postupkom obuhvaćen 91 natpis, tj. oko 65% od

ukupnog broja.50 Zanimljivo je da su dva spomenuta načina zastupljena gotovo posve

jednako: za 43 natpisa samo su razriješene pokrate, a za 45 natpisa ispisan je čitav tekst ili

njegov početak. Iznimno je u dva navrata učinjeno oboje (In epigr. 104; 136).

2. Drugi je po učestalosti realni komentar, koji pronalazimo u tumačenjima uz 78

natpisa (oko 56% od ukupnog broja).

3. Moralistički komentar nalazimo uz 66 natpisa (oko 47%). U skupinama Romę i

Externa (112 natpisa) moralističkim je komentarom popraćeno njih 58, tj. više od polovice

natpisa u tim skupinama, dok je u salonitanskoj skupini (29 natpisa) takav komentar dobilo

samo osam natpisa, dakle niti četvrtina; od njih samo jedan pripada u primarnu salonitansku

skupinu, a 7 u dodatak Salonis postea repertum.

4. Filološki komentar utvrdili smo uz 42 natpisa (oko 30%). Ovdje filološkim

komentarom smatramo svako tumačenje ortografskih, leksičkih i gramatičkih osobitosti

teksta, etimološka objašnjenja, prijevode grčkih riječi, navođenja usporednih izvora,

napomene o stilu i pokušaje emendacije.

5. Povremeno se u komentaru govori o motivaciji za postavljanje spomenika. Takav se

komentar nalazi uz 32 natpisa (oko 23%).

6. Neki su komentari zapravo parafraze natpisnog teksta odnosno jednoga njegova

dijela. Nalazimo ih uz 20 natpisa (oko 14%).

7. Osobitu pojavu čine ekskurzi, koje nalazimo uz sedam natpisa, tj. uz 5% od

ukupnoga njihova broja. U rimskoj skupini ekskurz se pojavljuje samo uz jedan natpis, a još

jedan nalazi se uz natpis br. 37 (bez lokacije); u skupini Externa također je samo jedan s

ekskurzom, i to kratkim. Četiri preostala pripadaju primarnoj salonitanskoj skupini (Salonis).

Treba napomenuti da je ova razdioba po vrstama djelomičan proučavateljski konstrukt:

u samom tekstu nerijetko se događa da je jedna vrsta komentara prepletena s kojim iz druge

vrste, ne samo unutar jednog paragrafa nego i unutar jedne rečenice. Tako se npr. u

objašnjenje pokrata uvrštava realni komentar (usp. In epigr. 72,1; 75,2); u parafrazu je

uključeno filološko (leksičko) objašnjenje (usp. In epigr. 36,2); povezani su parafraza, 50 Statistika je rađena kao da postoji 139 natpisa, jer su dva puta dva natpisa popraćena

zajedničkim komentarom.

168

motivacija i realni komentar (113,3); uzročno-posljedičnom vezom spojeni su parafraza i

motivacija (usp. In epigr. 44,3; 98,1; 130,3).

Uzmemo li kao osnovni komentarski okvir trijadu najčešćih vrsta, tj. epigrafski, realni i

moralistički komentar, utvrdit ćemo da se ona pojavljuje (sama ili uz dodatak drugih vrsta) 45

puta. Rado se u Marulića združuju epigrafski, filološki i realni komentar (ukupno 17 puta, od

čega devet puta samostalno). Četverovrsni komentar pojavljuje se u raznim kombinacijama

nabrojenih vrsta (epigrafski, filološki, realni, moralistički; ili: epigrafski, realni, moralistički,

parafraza ili motivacija; ili: epigrafski, filološki, moralistički, parafraza ili motivacija, itd.)

ukupno 13 puta. Peterostruki vrstovni repertoar susrećemo četiri puta (In epigr. 36; 59; 132;

135).51

Iz ove analize razabire se kako se dvije najčešće kombinacije komentara pojavljuju uz

polovicu od ukupnog broja natpisa (45+17 = 62), pa se može reći da postoji težnja k uspostavi

rekurentnoga komentarskog obrasca. To što on nije proveden u potpunom obuhvatu, posve je

razumljivo pomislimo li na bitno pragmatičnu narav komentara, koji je prije svega uvjetovan

zahtjevima primarnoga teksta.52 Nedosljednost je razumljiva i kad je riječ o redoslijedu kojim

se nižu komentarske vrste: epigrafsko tumačenje gotovo je redovito na prvom mjestu, no dalji

raspored mijenja se od natpisa do natpisa (iako se nazire sklonost shemi: filološki, realni,

moralistički). Općenito se može reći da je nesustavnost u vrstama i redoslijedu uzrokovana

trima razlozima: prvi je metodološka nekoherentnost karakteristična za humanističke pisce

(kako pri kompiliranju, tako i pri komentiranju),53 drugi je manjak podataka o nekim temama,

odnosno neznanje, a treći je osobna motivacija auktora komentara. Ta osobna motivacija

utječe naročito na pojavu moralističkih komentara i ekskurza, jer oni nisu izravno potaknuti

primarnim tekstom (kao što uglavnom jesu epigrafski, filološki i realni komentar), nego ovise

o komentatorovoj odluci.

Zbog navedenih razloga ne treba očekivati dosljednost ni kad je riječ o sukladnosti

duljine primarnog teksta i komentara: zapaziti je da su neki dugi natpisi popraćeni kratkim

tumačenjima (npr. In epigr. 98; 105; 109; 127), dok ima i obrnutih primjera (npr. razmjeno

dugi komentari uz In epigr. 7. i 8; 29; 60; 69; 94; 124; itd.). Dakako, mnogo je potvrda za

očekivanu proporcionalnost u kratkoći (npr. In epigr. 22; 26; 56; 57. itd.) odnosno duljini (In

epigr. 36; 37; 38; 61; 125. itd.). 51 Pojedine se skupine, dakako, preklapaju. Svi su podatci u Tablici 7.4. 52 Usp. Furno 1995: 113. 53 Usp. Furno 1995: 56. i ovdje pogl. 6.4. Marulićev odnos prema izvorima.

169

Među strukturne elemente pripadaju i metatekstualni signali. U poglavlju 4.3. Opća

struktura In epigr. pokazali smo njihovu ulogu na granicama velikih odsječaka teksta; ovdje

ćemo razmotriti njihovu pojavu unutar tih odsječaka. S obzirom na funkciju metatekstualne

smo signale podijelili u dvije vrste: "šavove" i uputnice. "Šavovi" i ovdje najavljuju i

odjavljuju cjeline teksta, samo što su one znatno manjeg opsega; uputnice podsjećaju na to da

se o istom predmetu raspravlja na drugom mjestu u komentarima.54

"Šavovi" se pojavljaju na granicama ekskurza ili duljih komentara:

Ad ea igitur quę instituimus iter uertamus. (8,3)

Sed ne quędam hic dicta sine enarratione pertranseant, hoc quod dicitur micandi

consuetudine submota per id declaratur quod sequitur: digitis colludentibus. (36,4)

Sed dum nefando uitio irascor, sentio me egredi interpretis modum; igitur propositi

nostri ordinem compressa tandem indignatione repetamus. (94,4)

Quam rem ut melius intelligas, paulo plenius explanabo. (124,3)

Sed quoniam ea modestia es ut ostentari opera tua et coram efferri non satis ęquo animo

pati soleas, his omissis reuertar ad tabellas et scripturam istam, quę de terrę puluere

erruta et fato quodam tibi exhibita in tuo seruatur scrinio, interpretari pergam. (125,2)

Quinam hic fuerit, quid egerit, quomodo finierit, breuiter tibi expediam. (125,4)

Hęc igitur in fine opusculi descripta ita exponere libuit. (130,1)55

Hanc igitur ędem Sozomene, mulier sic dicta, fabricandam curauit iussu et imperio

Marci Antonini Augusti, de quo dicendum restat. (134,1)

Uputnice:

De Antonino Pio principe superius est dictum ubi et de Faustina, eius uxore. (40,4 →

12,1)

54 Osobitom vrstom metatekstualnog signala mogu se smatrati i Marulićeve napomene o tome

da je imao uvida u natpise koji nisu ušli u njegovu zbirku (usp. pogl. 4.3. Opća struktura In epigr.) 55 Ovo je istodobno veliki i mali "šav".

170

Hoc illi conuenit quod in pręcedentibus est recitatum, ubi uxor mortua cum mortuo

litigat marito. (49,1 → 24)

De magistratibus qui hic commemorantur tractatum est supra, pręter quam de interrege.

(71,2 → 2,1; 15,2; 40,2; 59,2; 67,2; 68,2)

De magistratibus quorum hic fit mentio alibi est explicatum, de prętore tamen nondum

est dictum. (72,2 → 2,1; 15,2, 59,2; 68,2)

Nota sestertii est duę LL et unum S, quia sestertius (ut alibi diximus) duę librę sunt et

semis. (82,1 → 40,3; usp. i 140,3)

Hoc simile est illi quod de Hersalo et Merhalla superius recitauimus, sed aliter

exponendum. (94,1 → 29)

Diximus supra quattuor etiam uiros fuisse creatos qui uiarum curam agerent. (106,2 →

60,2)

Diximus sexuiratum in prouinciis esse, non Romę. (117,2 → 60,2)

In his declaratur eius iuris locus circa sepulturam, ut alibi diximus, nequis eum sibi

uendicet occupareque contendat. (119,2 → 111,1)

De cohortium autem generibus diximus. (125,5 → 124,4)

De magistratibus autem qui hic Domitiano tribuuntur in pręcedentibus est tractatum.

(125,5 → 2,1; 68,2; 71,2)

A classe Romanorum fuit interfectus: tunc, opinor, quum Marcus Octauius (ut dictum

est supra) Salonas cum nauibus ueniens obsedisset et quum per dolum ex insidiis fuit

interceptus. Ideo cum eorum nota, id est ignominia, fuit interceptus dicitur. (126,2 →

IV,2)

De Flauio Constantino Cęsare superius inter Romanas inscriptiones est relatum. (135,1

→ 16,1)

De coronis autem militaribus superius a nobis tractatum est, et qui plenius uult discere,

legat Auli Gelii libro quinto caput sextum. (139,2 → 108,2)

Porro Vibius Pius tertio citra hoc epigrammate aram dedicat Soli inuicto, ut sit ipsi

propicius, militibus centurionibusque suis. (139,3 → 137)

171

Inuenies in hoc libello inter externa et alium Vibium, Gallum, primipilarem

pręfectumque castrorum, et ipsum quidem donis donatum honoris uirtutisque causa.

(139,3 → 108)56

Kad razmatramo vrste komentara i njihov sadržaj, govorimo ujedno o povezanosti

primarnog i sekundarnog teksta, utvrđujemo na koje poticaje onoga prvog ovaj drugi

odgovara, s kolikom dosljednošću to čini, što ispušta, a što dodaje. Metatekstualni pak signali,

osobito mali "šavovi" i uputnice, ukazuju na koheziju samoga komentara. Kako vidimo iz

brojnosti takvih signala, Maruliću je do te unutarnje kohezije osobito stalo. Ona ne ovisi o

stupnju komentatorova znanja ni o osobnom interesu za pojedine teme, nego o njegovoj

usredotočenosti i pomnji, o želji da se tekst učini istodobno preglednim i ekonomičnim.

Potreba za uputnicama raste s opsegom komentarskoga teksta, pa se njihova učestalost uzima

kao kriterij za razlikovanje ekstenzivnih komentara od kratkih.57 Po tome bi Marulićevo djelo

pripadalo ekstenzivnoj vrsti, iako ukupna njegova duljina (oko 100 stranica računalnog ispisa,

bez aparata) nije velika. U prilog takvu svrstavanju govorila bi i povremena, već zapažena,

"neselektivnost u izboru građe […], kao i želja za sveobuhvatnošću komentara",58 no činjenica

je ipak – kao što ćemo vidjeti – da Marulićevu sveobuhvatnost treba shvatiti uvjetno: on

doduše nastoji objasniti što više nejasnih mjesta, ali se tek iznimno upušta u proširivanje

pojedinoga objašnjenja do enciklopedijske obuhvatnosti i rijetko u tekst umeće ekskurze.

Dakako, tu je već riječ o sadržajnoj sastavnici, koja se razmatra u nastavku ovoga teksta,

nakon Tablice 7.4.

56 Na dva mjesta na samom kraju djela očekivale bi se uputnice na prethodno obrađene

pojmove, ali Marulić ih ne daje; usp. In epigr. 140,2 (→ In epigr. 125,5), In epigr. 140,3 (→ In epigr.

82,1). 57 Usp. Furno 1995: 113. 58 Stepanić 2007: 241.

172

Tablica 7.4. Struktura Marulićevih komentara

+ znači da su razriješene pojedine pokrate u tekstu natpisa

[+] znači da je tekst natpisa razriješen u cijelosti, bez objašnjavanja pokrata

Romę

V r s t a k o m e n t a r a

Moralistički

Natpis br.

Vrsta natpisa

Epi-graf-ski

Filo-loški

Real-ni

s aktuali-zacijom

s aukto-ritetom

Moti-vacija

Para-fraza

Eks-kurz

Meta-tekst

1. Nadgrobni + + + +

2. Jav. građ. + +

3. Počasni + +

4. Počasni + + +

5. Počasni +

6. Počasni + + + +

7. i 8. Počasni [+] + + + + "šav"

9. Jav. građ. [+] + + +

10. Posvetni +

11. Počasni [+] + +

12. Počasni + +

13. Počasni [+] + + +

14. Počasni + +

15. Posvetni [+] +

16. Počasni [+] + +

17. Počasni + + + +

18. Posvetni + + +

19. Nadgrobni + (curio-sum)

20. Nadgrobni [+] +

21. Nadgrobni +

22. Nadgrobni +

23. Posvetni +

24. Nadgrobni + apostr. (uiri)

25. Nadgrobni + +

26. Nadgrobni +

173

27. Nadgrobni [+] + + +

28. Nadgrobni + +

29. Nadgrobni + + djel.

30. Nadgrobni +

31. Nadgrobni + + Biblija

32. Nadgrobni + + +

33. Nadgrobni + +

34. Počasni + + + Marci-jal

35. Jav. građ. + +

36. Pravni (edikt)

+ + + + + + + "šav"

37. Pravni (oporuka)

[+] + jurid.

+ apostr. čitat.

(Papa-lića?) (uide)

+ + "šav"

Externa

V r s t a k o m e n t a r a

Moralistički

Natpis br.

Vrsta natpisa

Epi-graf-ski

Filo-loški

Real-ni

s aktuali-zacijom

s aukto-ritetom

Moti-vacija

Para-fraza

Eks-kurz

Meta-tekst

38. Posvetni + + + + apostr. čitat.

(Papa-lića?) (uide)

Biblija

39. Nadgrobni +

40. Počasni + + + + + uputnica

41. Nadgrobni +

42. Nadgrobni +

43. Nadgrobni +

44. Počasni [+] + + +

45. Nadgrobni +

46. Jav. građ. (graničnik)

+ + +

47. Nadgrobni + + apostr. čitat.

174

(uos)

48. Nadgrobni + apostr. (gane-ones)

49. Nadgrobni + + uputnica

50. Nadgrobni [+] +

51. Nadgrobni + +

52. Počasni + + + +

53. Počasni + +

54. Nadgrobni + + + + Biblija

55. Posvetni + +

56. Nadgrobni + +

57. Nadgrobni +

58. Posvetni [+]

59. Počasni [+] + + + +

60. Nadgrobni [+] + +

61. Pravni (oporučna odredba)

[+] + +

62. Jav. građ. [+] + +

63. Nadgrobni [+] +

64. Nadgrobni + +

65. Počasni + + +

66. Posvetni [+] + +

67. Nadgrobni + + +

68. Nadgrobni [+] + +

69. Nadgrobni [+] +

70. Nadgrobni +

71. Počasni + + + + uputnica

72. Počasni [+] + + apostr. čitat. (uos)

+ uputnica

73. Počasni + +

74. Jav. građ. [+] +

75. Pravni (dekret)

+ + + +

76. Nadgrobni [+]

77. Jav. građ. [+] + +

175

78. Nadgrobni + +

79. Posvetni [+] + Biblija

80. Nadgrobni [+] +

81. Nadgrobni [+] +

82. Jav. građ. + + + + uputnica

83. Nadgrobni + Biblija

84. Nadgrobni + +

85. Posvetni + +

86. Nadgrobni [+] +

87. Posvetni [+] + + Biblija

88. Nadgrobni +

89. Nadgrobni [+] +

90. Nadgrobni + +

91. Nadgrobni + + + +

92. Posvetni + +

93. Nadgrobni + satyricus poeta

(Juvenal)

94. Nadgrobni + + + + + uputnica + "šav"

95. Počasni +

96. Nadgrobni + + +

97. Nadgrobni + + +

98. Posvetni + + + +

99. Jav. građ. + +

100. Nadgrobni +

101. Nadgrobni + curio-sum

102. Počasni + + + curio-sum

+

103. Počasni + +

104. Počasni [+]+ +

105. Počasni +

106. Jav. građ. [+] + + uputnica

107. Nadgrobni +

108. Nadgrobni + + +

109. Nadgrobni + +

176

110. Jav. građ. [?]

+ + + "Lukre-cije", tj. Horacije

111. Nadgrobni + +

112. Posvetni + +

Salonis

V r s t a k o m e n t a r a

Moralistički

Natpis br.

Vrsta natpisa

Epi-graf-ski

Filo-loški

Real-ni

s aktuali-zacijom

s auktori-tetom

Moti-vacija

Para-fraza

Eks-kurz

Meta-tekst

113. Nadgrobni [+] + + + + + osobno, apostro-

fa Papalića

114. Nadgrobni [+] + +

115. Nadgrobni [+]

116. Nadgrobni + +

117. Nadgrobni [+] + + + uputnica

118. Nadgrobni [+] +

119. Nadgrobni + + uputnica

120. Nadgrobni + + +

121. Posvetni + + +

122. Nadgrobni +

123. Nadgrobni +

124. Jav. građ. [+] + + (3x) autop-

sija

+ "šav"

125. Pravni (vojnička diploma)

+ + + autop-sija,

apostro-fa i

pohvala Papalića

+ "šav" (2x)

+ uputnica

(2x)

126. Nadgrobni + + + djel.

+ uputnica

127. Posvetni + + +

128. i 129.

Nadgrobni +

130. Nadgrobni + + + + autopsi-

ja,

+ "šav" (veliki i

177

apostro-fa i

pohvala Papalića

mali)

Salonis postea repertum

V r s t a k o m e n t a r a

Moralistički

Natpis br.

Vrsta natpisa

Epi-graf-ski

Filo-loški

Real-ni

s aktuali-zacijom

s auktori-tetom

Moti-vacija

Para-fraza

Eks-kurz

Meta-tekst

131. Posvetni + + + +

132. Počasni (komemo-

rativni)

[+] + + curi-osum

+ +

133. Počasni + + + Platon, Plotin, Biblija

134. Posvetni + + + + "šav"

135. Počasni [+] + + + "Juve-nal", tj. Ovidije

+ + uputnica

136. Nadgrobni [+]+ + +

137. Posvetni + + +

138. Posvetni [+] + +

139. Nadgrobni [?]

[+] + lokal. ponos (2x)

+ uputnica

(3x)

140. Nadgrobni [+] + +

141. Nadgrobni [+]

7.5. Sadržaj Marulićevih komentara

U prethodnim poglavljima prikazali smo žanrovski okoliš Marulićevih komentara i

njihovu strukturu. Vrijeme je da se zapitamo koju antičku građu iznosi pred svojega čitatelja.

Raspored našega izlaganja ravnat će se po uočenom rekurentnom obrascu, a ne po učestalosti

pojedinih vrsta.

178

7.5.1. Epigrafski komentari u užem smislu

Kao što je rečeno, ovaj se komentar zapravo sastoji u odčitavanju teksta, što se provodi

na dva načina: ili se samo razrješuju pokrate, ili se ispisuje čitav tekst natpisa (povremeno

samo početak, uz napomenu: cętera patent ili sl.).

Razrješenje pokrata u posveti je najavljeno ovako: Mutilata uerba singularesque litterę

quid designent, ostendere conabor (In epigr. I,2).59 Sintagma singulares litterę očito označava

epigrafske pokrate, no nije jasno na što se odnosi Marulićevo obećanje da će objasniti i

mutilata uerba, jer takvih, oštećenih, riječi u njegovoj silogi ne nalazimo, a ni glagol mutilare

(ili sličan) nigdje se dalje ne spominje. Moguće je da misli na pokrate s nekoliko početnih

slova riječi, što ih na drugom mjestu naziva dimidiata uerba. Da Marulić razlikuje sigle u

strogom smislu (koje naziva singulares litterę)60 od pokrata koje sadrže skupinu početnih

slova, jasno se vidi na ovim mjestima:

Singulares igitur litteras dimidiataque uerba ita lege: C. Caius. V. VIR. Quinque uir.

PVBL. Publice. DECVRIONIB. Decurionibus. (40,3)

Singulares litterę hoc habent: Diis manibus.61 V. F. Viua fecit. Viua enim sibi fabricauit

sepulchrum et quum neminem secum iacere uoluit, subiunxit H. M. H. N. S., id est: hoc

monumentum heredes non sequitur. (84,1)

Cjelovito odčitavanje pisac najavljuje različitim formulama:62 Integre legendum sic (In

epigr. 9,1); Legendum sic (89,1); Integrum sic (11,1; 13,1; 20,1 itd.); Integrum hoc modo

59 U Marulićevoj formulaciji kao da odjekuje dio rečenice s početka Probova priručnika: Nam

apud ueteres quum usus notarum nullus esset, scribendi facultatem, maxime in senatu qui aderant in

scribendo, ut celeriter comprehenderent, quedam uerba atque nomina ex communi consensu primis

litteris notabant et singule littere quid significabant, in promptu erat. (Val. Prob., f. Aii; istaknuo B.

L.; usp. i neznatno drugačiji tekst u Keil 1864: 271). Sintagma litterae singulares nalazi se u Proba u

naslovu Littere singulares in iure ciuili (Val. Prob. f. [c iv] = Keil 1864: 272). 60 Inače taj izraz ne označava samo sigle nego i pokrate u obliku skupine početnih slova riječi

(usp. Sandys 21974: 291); za ove druge nema posebnog naziva (usp. Cagnat 41914: 400). 61 U komentaru ne ponavlja D. M., što se čita na početku 84. natpisa 62 Ovdje i u sljedećim primjerima zapaziti je određen Marulićev trud na razini izraza: variatio in

verbis singulis očito je namjerna.

179

(66,1); Inscriptio ita legenda (16,2); Legendum hoc modo (69,1) i sl. Lapidarni su izrazi: Sic

lege (80,1); Hoc est (81,1; 115,1; 117,1); Id est (86,1; 86,2; 130,2). Na nekoliko mjesta

iskazuje određenu zadršku, nesigurnost u odčitavanju: Hęc ita, ut mihi uidetur, integre sunt

pronuncianda (8,1); Hoc ita legendum censeo 61,1; Puto sic legendum 132,1; Sic legendum

arbitror 140,1.

S druge strane, ondje gdje procjenjuje da je natpisni tekst sam po sebi jasan, pa ne treba

dati ni odčitavanje ni razrješenje pokrata, Marulić kratko konstatira: Lectio facilis (19,1);

Patent dicta (47,1; 57,1); Aperta est scriptura (45,1) i sl. Nešto opširnije: Facilis quidem

horum ac plana est lectio, sed nuda nomina. (129,1).

Za neke natpise daje parcijalno čitanje, a ostatak teksta smatra jasnim, npr.:

Inscriptio ita legenda: Imperatori Cęsari Flauio Constantino, Pii filio, Augusto senatus

populusque Romanus. Cętera integra sunt et aperta. (16,2)

Hoc est: Marcus Latridius Aulus Lucius Hilarus sex uir. Cętera patent. (60,1)

Q. F. Maxi., id est Quintus Fabius Maximus. COS. Q. Consul quinquies. Aed. cur. Q.

Aedilis curulis quinquies. Trib. Tribunus. Cętera plena sunt. (71,1)

Hoc est: Caius Clodius Felix sex uir Augustalis uiuus fecit. Cętera integra sunt. (117,1)

Ipak, najvažnije pitanje, koje se uz to izravno tiče recepcije antike, jest ovo: kako je

Marulić razrješavao epigrafske pokrate? Pred njima su čitatelji ostajali nemoćni tijekom

čitava srednjovjekovlja, sve do početka 15. st., kada je Poggio Bracciolini pronašao Notae

iuris Valerija Proba; no i nakon toga većina je pokrata predstavljala zagonetku koja se mogla

rješavati samo domišljanjem.63 I uistinu, stari su se epigrafičari tim postupkom služili prilično

slobodno, trudeći se da se njihova odgonetka uklapa u smisao teksta. Štoviše, kad jednom

"razriješena" pokrata ne bi odgovarala drugom kontekstu, nisu se ustručavali ponuditi

drugačije "rješenje". Tako mladi Alciato pokratu OVF. (za OVFENTINA, sc. tribu) na

jednom mjestu čita i razrješuje, prema Probu, kao O. V. F.: omnibus vivens fecit, a na drugom

uočava da Probova interpretacija non quadrat neque sensui neque ductui sermonis, pa čita:

omnium votis factus, što dakako nije nimalo manje pogrešno. U kasnijim verzijama svoje

siloge posumnjao je u ispravnost ranijih rješenja i napokon pretpostavio da je posrijedi ime

tribusa. Ta su imena osobito zadavala muku, ne samo u humanizmu nego sve do 18. st., a tek 63 Usp. pogl. 2.2.1. Humanistička epigrafija na Apeninskom poluotoku.

180

je Niebuhr u 19. st. uspostavio potpun popis 35 tribusa. Za ilustraciju proizvoljnosti dovoljno

je spomenuti kako spomenutu pokratu nalazimo u 15. st. pročitanu kao: optima voluntate

fecit; omnibus votis factam, olim veteri familia (slični pokušaji nastavljaju se i u 16. st.). No

dodatna je nevolja bila loša tekstualna tradicija, zbog čega komentatori često imaju u rukama

iskrivljen tekst pokrate. Tako se npr. Alciato domišljao o značenju V. O. F., krivog zapisa za

VOT(uria, sc. tribu), pa tumači: votis omnium per adoptionem factus (uz CIL V 5126).64

Za humanistički pristup pokratama ilustrativan je stav što ga u svojoj epigrafskoj

raspravi Antiquarius iznosi Marulićev suvremenik Girolamo Bologni:

Sed quaeret quispiam num aliquae tradantur ad legenda antiqua elogia

praeceptiones, cum difficillimum sit notas omnes legere ac interpretari: qua quidem in

re plane confiteor nulla posse certa constitui praecepta, tam varii pro variis materiis

sensus reperiri possunt.

Non loquor de communibus ac usitatis notis, ad quas legendas Valerius Probus

opusculo de notis antiquis, Quintiliano ac Prisciano etiam adiuvantibus, dux esse poterit

et magister. Nam quod in praenominibus P. Publium, C. Caium, L. Lucium, M.

Marcum, Sex. Sextum, Q. Quintum, Sp. Spurium significet, nemo est qui nesciat. […]

Alia permulta secretiora et magis abstrusa sunt, peculiarem quandam exigentia

disciplinam, quae ex frequenti antiquarum istiusmodi inscriptionum lectione suas

quasdam sibi regulas statuit; aliquando etenim explicite scriptum invenies quod alibi

quibusdam tantum notis. […]

Multa sunt ingenio elicienda ita ut interpretatio sensui quam aptissime cohaereat,

ut P . S . F . C . si quis in alicuius structurae monumento interpretetur pe c un i a sua

f a c i u n d u m c u r a u i t , non aberret utique a convenienti interpretatione.65

Sve je ovo potrebno znati da bismo valjano razumjeli Marulićevo čitanje pokrata. Ne

možemo dokazati da je u rukama imao Ferrarinijevo izdanje Probova djela, iako bi se to za

nekoga tko se na prijelazu iz 15. u 16. st. upušta u čitanje natpisa činilo razložitom

pretpostavkom (za popis Petra Đakona takvo je nagađanje, zbog slabe rukopisne distribucije,

gotovo isključeno). Donekle mu je od pomoći mogla biti Diomedova Ars grammatica, u kojoj

64 O svemu ovome usp. Calabi Limentani 1970: 269-274. 65 Bologni 1995: 10-12.

181

se objašnjava dvadesetak pokrata, uglavnom za praenomina,66 možda i Tortellijeva

Ortografija.67 No nepotpunost tih izvora nužno je i splitskoga humanista nukala na vlastito

domišljanje, koje se moglo temeljiti na zaključivanju prema sličnosti s dostupnim popisima i

na kontekstualnom odgonetanju. Ne treba se stoga iznenaditi što ćemo u In epigr. susresti

velik broj pogrešnih, proizvoljnih i nedosljednih rješenja.

Usporedimo li Marulićeva čitanja pokrata s Probovim popisom u Ferrarinijevu izdanju,

naći ćemo podudarnosti u pedesetak slučajeva, npr. (daje se samo prva lokacija u In epigr.):

AVG. Augustus (In epigr. 11,1) i augur (72,1); B. M. P. benemerito (Prob: benemerenti)

posuit (118,1); COS. consul (9,1); D. M. Diis Manibus (1,1); DD. NN. Domini nostri (34,1);68

H. M. H. N. S. hoc monumentum heredes non sequitur (84,1) (Prob: sequentur); L. D. P.

locum dedit publicum (87,1) (u Proba odvojeno: L. D. locum dedit; L. P. loco publico); P. P.

pater patriae (11,1); S. C. senatus consultum (12,1); T. F. I. testamento fieri iussit (114,1); V.

S. L. M. uotum soluit (Prob: uoto soluto) libero munere (58,1), itd.69 Iz Proba su i objašnjenja

znakova za novčane jedinice: Denarii nota est ༩ (91,1). Nota sestertii est duę LL et unum S

(82,1).

Među nešto manje od 200 pokrata, koliko smo ih našli u Marulićevoj zbirci, mnogih u

Proba nema. Ipak, i one koje postoje u njegovu popisu nerijetko u Marulića nalazimo

drugačije razrješene: D. D. D. distributum decreto decurionum (40,3) : datus decreto

decurionum (Prob); I. D. primo die uel imo die (127,3) : iurisdicendi uel iuridicundo (Prob);

L. D. D. D. locum dedicarunt decreto decurionum (104,1) : locum diis dedicauit; locus datus

decreto decurionum (Prob); P. M. plus minus, id est circiter (118,2) : principi militum (Prob);

P. S. F. pecunia sua fecit (66,1) : publicae [sic] sibi fecit (Prob); S. P. sua pecunia (112,1) :

sacri palatii (Prob); V. S. uiuenti statuam : uiuus statuit (Prob).70

66 Usp. Calabi Limentani 1970: 267. Kao Marulićevu potvrđenu lektiru možemo dodati i

Priscijana (2,22-24), iako u njega u tom pogledu nema ničeg što već ne bi sadržavao Diomed. 67 Usp. Calabi Limentani 41991: 84. 68 To je jedino mjesto gdje Marulić daje i kakvo opće pravilo za čitanje: Duplicata enim littera

pluralem numerum designat (In epigr. 34,1). 69 Ovdje nećemo uvijek upozoravati kako glase točna razrješenja (npr.: V. S. L. M. – votum

solvit libens merito); Marulića ne možemo suditi prema današnjem znanju. 70 Ovdje ipak vrijedi napomenuti da za P. M. i S. P. Marulić daje točno rješenje.

182

Najbrojnija je ona skupina pokrata za razrješenje kojih Marulić ili nema oslonca ili mi

za takav oslonac ne znamo.71 Dakako, tu se događaju predvidivi nesporazumi s imenima

tribusa, koja splitski humanist ne prepoznaje kao ni njegovi suvremenici: COL. colono (44,1)

umj. Collina; PAL. Palatino (59,1) umj. Palatina; SERG. Sergio (99,1) umj. Sergia (usp.

natpis 96, gdje se ista pokrata uistinu rabi za gentilicij Sergius); TRO. Troezenus (130,2) umj.

Tromentina; VOLT. uoluntarius (140,1) umj. VOL(tinia). Netočnosti se kombiniraju s

nedosljednostima i dvostrukim rješenjima, što ukazuje na kontekstualno domišljanje; tako se

V. C. tumači kao uir consularis (15,1), uiro claro (17,1) i uiro claro uel uiro consulari (34,1).

Nemalu ulogu ima, kako je već spomenuto, iskrivljena rukopisna tradicija: Marulić nalazi CL.

pa tumači clementer (121,2), a zapravo je C. L. (Cai libertus); CVL. cultori (103,1), zapravo

CLV. (Clustumina), CAPITOL. Capitolinus (74,1), zapravo CAPITO L. (Capito [kognomen

prethodnog imena], Lucius [prenomen sljedećeg imena]), itd. Jasni su primjeri ad hoc

rješenja: D. S. S. designatus sumptu suo (106,1) (= de senatus sententia); G. M. V.

gregariorum militum ueteranorum (140,1) (= geminae Martiae uictricis); L. D. S. C. loco

dato statuam collocauit (44,1) (= loco dato senatus consulto), itd. Za pokratu TTT. i sam

objašnjava da je rješava vlastitim domišljanjem:

Tertullam autem in quibusdam epitaphiis integre descriptam legi, quare adducor ut

credam hoc loco per tria T. Tertullam significari. (115,1) 72

Ovamo pripadaju već citirana mjesta na kojima iskazuje vlastitu nesigurnost: Hęc ita, ut mihi

uidetur, integre sunt pronuncianda (8,1); Hoc ita legendum censeo 61,1; Puto sic legendum

132,1; Sic legendum arbitror 140,1.

Za neke pokrate mogao se i sam domisliti točnom objašnjenju: COLL. FABR. collegio

fabrum (61,1), I. O. M. Iovi optimo maximo (58,1), SEPVL. sepulturę (32,1), SPORT.

sportulę (61,1), itd. Ponekad Marulić ipak može iznenaditi otključavanjem manje prozirnih ili

složenijih pokrata: 7 zna pročitati kao centurio (140,1), O. H. S. S. kao ossa hic sita sunt

71 Na pretpostavku o nepoznatu izvoru najviše potiče In epigr. 37. Moguće je da je taj izmišljeni

natpis, ispunjen brojnim i neobičnim pokratama, što ga je Marulić dobio od "nekog italskog

redovnika", došao k Maruliću već proviđen barem djelomičnim razrješenjima. Jedan takav

"komentirani" prijepis toga teksta čuva se u Ambrosiani (cod. D. 199); usp. Montevecchi 1937: 510. 72 Slučaj je za sebe čitanje natpisa br. 134: iako je pred očima imao kameni spomenik, Marulić

se oslanja na rukopis A; usp. komentar ad loc. u Tablici 5.

183

(50,1). Poseban je problem natpis br. 136, gonetanje kojega na prvi pogled izgleda kao pravi

tour de force: D. S. P. / FEL. VR. QV. TE. CI. Q. L. SEV. / AB. INI. INT. AN. XX. S. C. /

DEC. B. M. ST. P. Marulić daje ovakvo čitanje:

Integrum sic: Felix urna quę tenes cineres Quinti Lucii Seueri, ab inimicis ineterempti,

annorum uiginti. Salonarum ciues decurioni benemerito statuam posuerunt. (136,1)

D. S. P., hoc est diis sacrum perpetuum. (136,3)

Natpis je krivotvoren (CIL III 136*), ne bilježi ga nitko prije Marulića, a poslije njega

tek Lučić73; umjesto kao znak vještine u razrješavanju pokrata (i "pokrata"), prije bismo ga

mogli promatrati kao još jednu moguću krivotvorinu samog Marulića (možda u suradnji s

Papalićem?). CIL daje nešto drugačiji raspored redaka, a pokrate razrješuje prema Maruliću

(izostavljeno je razrješenje D. S. P.).

Marulićeva epigrafičarska kompetencija, po svemu sudeći, nije lošija od one što je

susrećemo kod ionako rijetkih njegovih suvremenika koji su se upuštali u tumačenje natpisa.

Osim po čitanju pokrata, mogli bismo je prosuđivati po još trima kriterijima: po točnosti

prijepisa s kamenih predložaka, po poštovanju granica redaka i po razlikovanju falsa i

genuina. Prvi kriterij prosudbe nije, nažalost, moguće gotovo uopće primijeniti. Splitski

humanist, naime, većinu natpisa preuzima iz rukopisa A. Iz usporedbe A i O razvidno je da je

Marulić prepisujući iz rukopisnog predloška bio pozoran, iako ne i apsolutno pouzdan.74

Napomenuti je da natpise iz A, koji su dijelom pisani minuskulom a dijelom kapitalom,

odreda prenosi kapitalom (osim kad su posrijedi stihovi (usp. In epigr. 29; 35; 49; 51. i

djelomično 107). Karakteristična je crta njegovih prijepisa često pisanje točke ne samo poslije

nego i prije pokraćene riječi, pa i na kraju potpuno ispisane riječi (kao punctum distinguens),

npr.: .D. .M. (1), .M. ORATIVS (2), DIVO CAESARI DIVI. F. AVGVSTO. / .TI. CAESARI

(7), itd. Mogao je primjere za to naći u A, pa ih uzeti kao uzor. No ista se praksa pojavljuje i u

prijepisima s kamenih predložaka, npr. .D. M. (116), .B. M. P. D. ANN. P. M. XXXV. (117),

.P. VI. (119), itd., na kojima možemo pretpostaviti punctum distinguens, ali ne i točku prije

sigle i na početku natpisa odnosno natpisnog retka. Osim analogije s A, možemo pomisliti da

73 Usp. Lučić 1673: 24 e. 74 Usp. Tablicu 5. i aparat izvora u ovdje priloženom izdanju In epigr.

184

je tu na nj djelovao srednjovjekovni uzus: zabilježeno je da se u jednom srednjovjekovnom

priručniku daje uputa: […] littera punctata stat pro dictione, ut .G.M. pro generis masculini.75

Za provjeru prijenosa teksta s kamenih izvornika nedostaju nam upravo ti izvornici:

deset sačuvanih natpisa iz Papalićeve zbirke76 do nas je došlo u fragmentarnu stanju, pa je iz

tog nevelikog uzorka nemoguće izvlačiti pouzdanije zaključke. Takva bi se ograda mogla

primijeniti i kad je riječ o granicama redaka. Ipak, i ovako je posve očito da Marulić o njima

ne vodi računa; ne samo da ne slijedi njihovu raspodjelu kakvu nalazi u A nego u tom pogledu

pokazuje posvemašnju indiferentnost: u jedan svoj redak on gotovo uvijek stavlja onoliko

teksta koliko ima prostora na širini stranice. U toj se nebrizi za raspored redaka Marulić

nimalo ne izdvaja među svojim suvremenicima; briga za vjerno reproduciranje granica redaka

nastupa tek s djelom Mariangela Accursija Epigrammata antiquae Urbis, tiskanim 1521.77

Slično vrijedi i za razlikivanja falsa i genuina: takva vrsta kritike u Marulićevo je doba

bila slabo razvijena; nalazimo je u povojima kod Gioconda, koji razlikuje natpise što ih je

prepisao s kamena od onih koje preuzima iz tuđih prijepisa. Štoviše, kako je već kazano,

mnogi su epigrafičari sami izmišljali natpise, pa ih čak davali uklesati na kamen;78 išlo se

dotle da je kamen bio antički, radi veće uvjerljivost falsifikata.79 Moguće je, uostalom, da je

natpis br. 49. izmislio (ili adaptirao) sam Marulić;80 to smo ovdje pretpostavili i za br. 136.

7.5.2. Filološki komentari

U pristupu natpisima kao izvorima podataka o antičkoj kulturi rani su humanisti u njima

najprije prepoznali prvorazredno pomagalo za utvrđivanje ispravne grafije pojedinih riječi, a

zatim i gramatičkih podataka. Susret s natpisom bio je susret s izvornikom koji nije – poput

rukopisa – pretrpio izmjene i kvarenja zbog neukosti i nepažnje prepisivača tijekom stoljećâ.

75 Usp. Calabi Limentani 1970: 255. 76 Usp. pogl. 2.2.3. Humanistička epigrafija u Splitu. 77 Usp. Weiss 1989: 178. i ovdje pogl. 2.2.1. Humanistička epigrafija na Apeninskom

poluotoku. 78 Usp. Weiss 1989: 192 i ovdje pogl. 2.2.1. Humanistička epigrafija na Apeninskom

poluotoku. 79 Jedan je takav slučaj Mommsen raspoznao i u Papalićevoj zbirci: za CIL 131* (= In epigr.

113) napominje: lapis antiquus est, inscriptio prae se fert saeculum XV. 80 Usp. Lučin 1998. i ovdje pogl. 5. Izvori za natpise (Tablica 5, ad 49).

185

Već se Giovanni Salutati u jednom svojem pismu iz 1403. poziva na jedan natpis kao dokaz

za ispravno pisanje Tifernum a ne Tyfernum; i Giovanni Tortelli u svojoj Ortografiji traži u

natpisima svjedočanstva o grafiji klasičnoga latiniteta; na takvu vrijednost epigrafskih

spomenika – osobito za antroponime i toponime – pozivaju se Giuseppe Ferrarini, Felice

Feliciano, Angelo Poliziano, Girolamo Bologni i drugi.81

In epigr. sadrže vrlo malo grafijskih komentara, a i oni su najčešće vezani uz kakvu

specifičnost, kao što su fonološki i morfološki arhaizmi: Veicetini (46,2), heic (80,2),

periculeis (105,1), libes (131,1), faciundum (61,2); dublete i morfonološke promjene:

coniux/coniunx, coniugis (116,2); grčki: gamma (28,1), a ne tiču se uspostave klasične

latinske ortografije. Marulić ne ulazi u potanja objašnjenja, nego samo evidentira takve

pojave; očito pogrešnu lekciju sarcophacus tumači analogijom (možda sa siglom C za Gaius):

Quod autem hic scribitur "sarcophacus", manifestum est in multis "c" loco "g" usurpari.

(120,3).

I morfologija dobiva malo prostora, zacijelo zbog toga što u njegovoj građi morfoloških

neobičnosti uistinu nema mnogo. Posrijedi je ili grčki oblik: Sphingos genitivus Gręcus

(29,1); ili arhaizam: "senatus, senati", "domus, domi" itd. (46,2), uz već spominjani

faciundum (61,2) i coniu(n)x, coniugis (116,2); upozorava se i na stegnuti genitiv: fabrum

sincopa est pro fabrorum (135,2). Sintaktičkih komentara nema, osim na jednom mjestu, a i

tu je Marulić više usmjeren na smisao nego na konstrukciju:

Porro ubi dicitur: Lulia, Titi filia maxima, uxor, maxima non ad uxorem referas, sed ad

filiam. Erat enim natu maxima filiarum Titi […]. (140,3)82

Najveći izazov za komentatora je leksik: uistinu, natpisi sadrže velik broj rijetkih riječi,

arhaizama, tehničkih izraza, tropa itd., koji bi i čitatelja bolje verzirana od Papalića, pa i od

samog Marulića, doveli u nedoumicu. Pisac se rado upušta u etimološka objašnjenja,

81 Usp. Grafton 1988: 43; Weiss 1989: 173; Calabi Limentani 41991: 83-86; Bologni 1995: 29,

34, 59, 72 itd. Glasovito je Polizianov dokazivanje, na temelju dvaju natpisa, da treba pisati Vergilius,

a ne Virgilius. 82 Marulićevo objašnjenje nije točno, jer treba čitati: Lulia, Titi filia, Maxima uxor, pri čemu je

Lulia Maxima ime supruge.

186

povremeno navodi sinonime, upozorava na riječi koje su u njegovu lingvističkom obzoru

hapaksi, objašnjava differentiae verborum. Primjera je odviše a da bismo ih sve navodili, pa

ćemo kao ilustracije dati neka karakteritična mjesta.

Objašnjenja rijetkih riječi, arhaizama i tehničkih izraza:

Diis manibus, id est bonis; manum enim ueteres bonum dicebant. (1,1)

Cyphus genus poculi est, quo in sacrificiis utebantur. (18,1)

Micare enim per uices et sine ordine mouere est. (36,4)

Instrumentum rusticum: aratra, ligones, sarculos, falces putatorias, bidentes et alia ad

rus excolendum parata. (37,2)

Ancylia, Martis scuta. (41,1)

Sportula fiscella fuit ciborum. (59,2)

Alium corpus, inquit: nos dicimus aliud. (91,1)

Pausationem, id est requiem. Pausa enim (ut Nonius ait) requies est.83 (120,2)

Hostia dicitur pecus quod in sacrificio occiditur, hostire enim dicebant ferire. (127,2)

Ollis antique dictum pro illis. (127,2)

Dico dedicoque: pontificale uerbum, significat: ęternum trado. (127,2)

Objašnjenja pomoću sinonima:

DEDICAVIT. Consecrauit. (2,2)

Thuscia autem Tyrenia et mare quo alluitur Tyrenum dictum. (17,1)

Staiano siue Statano, ut alii dicunt (55,1)

Censione, id est arbitrio. (71,2)

Plus minus, id est circiter. (118,2; 126,3)

Emeritis stipendiis: id est persolutis (125,5)

83 Cf. Non. s. v. Pausa.

187

Ideo cum eorum nota, id est ignominia, fuit interceptus dicitur. A sociis conclamatus

est, id est deploratus atque defletus (126,2)

Differentiae verborum:

Tertium consul et tertio consul inter se differunt. Tertio locum innuit et duos ante factos

consules significat, tertium ad tempus refertur et eundem bis ante consulem fuisse

ostendit. (9,1) (cf. "designatus quartum", id est in quarto eius consulatu, 13,2)

A pecuariis: pecuaria sunt armenta, pecuarii armentarii. (36,4)

Liberto Aug. uindicia manumisso: inter libertum et ingenuum hoc differt quod libertus

is est qui seruitute liberatus est, ingenuus qui liber natus est. (37,2)

Etimologije:

Consules a consulendo dicti. (2,1)

Pythius Apollo est dictus a Pythone serpente, quem interfecit. (29,1)

Nomenclator censorius is est qui censoris iussu nominatim citat reos, a nomine calando,

hoc est uocando, dictus. (30,1)

Mundum muliebrem: ornatum mulieris, quo illa mundior, id est ornatior, in publicum

procedat. (37,2)

Pręsules primi erant inter Salios, Martis sacerdotes, a pręsidendo Saliis dicti. (40,1)

Aduocatus quasi in subsidium uocatus, ut alteri adsit quoquo modo potest. (44,2)

Pontificem Sceuola a "posse" et "facem" dictum putat. Marcus Varro a "ponte" et

"facio", quod ab iis primum pons sublicius factus ac sępe restitutus fuisse perhibeatur.

(68,2)

Dicti autem sunt flamines uel a pileo quem gerebant, qui pilamines, uel ab infulis, quas

flaminea uocabant. (69,3)

Hostia dicitur pecus quod in sacrificio occiditur, hostire enim dicebant ferire. (127,2)

188

uexillum dictum quasi paruum uelum; est enim uelum in summo hastę suspensum.

(108,2)84

"Hapaksi":

Nusquam alibi memini me legere "tabedia". (52,2)

Plethii tamen uocabulum nusquam alibi memini me legere […]. (110,2)

Objašnjenja perifraza, metonimija i sl.:

Contra decreta amplissimi ordinis: id est tribunitię potestatis. (37,2)

Iccirco fasces pro magistratu et honore interdum a scriptoribus ponuntur. (53,2)

Saxum dedit: id est statuam siue scopulum aliquem datum arbitror, siue saxeum collem,

ex quo uectigal aliquod caperet, siue locum sic cognominatum. (65,2)

Hinc quidam sarcophagum pro sepulchro usurpant. (120,3)

Očito je da kakvoća Marulićevih leksičkih objašnjenja ovisi o izvorima kojima je

raspolagao. Osobito je često posezao za Perottijem, Tortellijem i Maiom, ali i za drugim

humanističkim priručnicima te djelima antičkih gramatičara.85 Svakako, u prilog njegovoj

kritičnosti valja upisati to što je jasno naznačio mjesta na kojima se sam domišlja o značenju i

na kojima je nesiguran u točnost svojeg rješenja; uz spomenute dvije riječi, koje "nigdje

drugdje" nije pročitao, takva su ona objašnjenja koja se uvode s puto ili sl.:

Taurobolium siue criobolium fecit: puto his uocabulis illud exprimi quod alii dixerunt

taurilia. (15,2)

Exagium puto libram dici […]. (36,2)

84 Etimologijom će se Marulić i sam poslužiti u pohvali prijatelju i naslovljeniku djela: Nihil

aliud hoc loco explicandum restat nisi quod et te ius Romanę ciuitatis possidere credi par sit, quum et

priuilegium possis ostendere et Papalis cognomen geras. Papam enim Romę modo pręesse nouimus,

cui tunc Cęsares Augusti pręfuerunt. (125,6) 85 Podrobniji podatci nalaze se u pogl. 6.2. Implicitni izvori i 6.3. Priručnici u Marulićevoj

knjižnici, a potpuni (koliko ih je bilo moguće ustanoviti) u Tablici 6.2.4. i u aparatu izvora uz izdanje

In epigr. u Prilogu.

189

Tacitam pecuniam intelligo uel quam ei tacite sine teste crediderat, uel quam ipse in

numerato habebat, non in nominibus, ut tacita sit quasi non scripta nec in tabulis relata.

(37,2)

Quęri potest cur adiectum sit "libero munere". Vel quia libere uouerat, nulla necessitate

compulsus, uel quia non ante factus est uoti reus quam solutor, ut ostendat eodem die se

uouisse atque soluisse. (58,2)

Ima u filološkim komentarima još nekoliko samostalnih Marulićevih prinosa. Pozornost

zaslužuju ne samo zbog toga što su rijetki nego i stoga što su samostalni u odnosu na izvore

kojima se služio; osim toga, dodatno osvjetljavaju još uvijek nedostatno poznatu filološku

komponentu njegova humanističkog profila. Naime, čini se da on na nekoliko mjesta

emendira zatečeni tekst natpisa. U pogl. 5. Izvori za natpise i u Tablici 5. već smo ukazali na

mjesta gdje to čini tacite, tj. u samom činu prepisivanja (In epigr. 26; 30; 36; 38; 67; 70; 103;

104; Marulićev tekst kao kontaminacija dvaju predložaka: 44). Ovdje ćemo iznijeti potvrdu za

Marulićev eksplicitan prijedlog emendacije:

Mirum est tamen quomodo se siti perisse dicat, quum potius fame pereant inopes. Nam

et aqua sitim sedat, quę omnibus est communis. Et quum ita sit, non ne qui de siti

queritur ostendit sitire se malle quam aquam bibere? Quod quidem facit ut rear

legendum esse: "situ operii", non "siti", id est illuuie et squallore, ad egestatem redactus

ab iis quibus benefecerat. (27,3)

Na drugom mjestu uspoređuje podatke iz književnog i epigrafskog izvora s vlastitom

autopsijom, da bi zaključio (s ponešto opreza: coniici potest) kako je u Cezarovo vrijeme

Salona imala manji perimetar nego u doba Marka Aurelija:

Inscriptio autem ista indicat sub quo imperatore et per quos murus iste cum turri fuerat

ędificatus. (Quando urbs Salonarum facta latior) Ex quo etiam coniici potest urbem

ipsam non ita amplam tunc fuisse quum a M. Octauio Pompeiano est oppugnata. Tunc

enim et loci natura et colle munita dicitur quia latus montis occupabat,86 postea uero

86 Aludira na već citirano (usp. In epigr. IV,2) mjesto iz Cezara (Bell. civ. 3,9,2).

190

cum muro hoc, de quo loquimur, in tantum fuit dilatata ut maior pars eius in planicie

quam in cliuo sedisse appareat. (124,5)

Na trećem mjestu iskazuje još izrazitiji kritički odnos: uspoređuje epigrafski i literarni

(povijesni) izvor te, suočen s disparatnošću njihova svjedočanstva, pokazuje da je skloniji

povjerovati epigrafskom:

Sed quomodo hic dicitur "consul designatus quartum", si in secundo suo consulatu

periit? Igitur si huic inscriptioni magis quam historię autoribus credimus, in quarto suo

consulatu eum periisse dicemus. (62,2)

Za sam Marulićev kritički odnos nije važno što je njegovu nedoumicu prouzročio niz

pogrešaka i nesporazuma, za koje on nije isključivi krivac. Prije svega, u njegovu predlošku

za natpis 62 (= CIL XI 5) umjesto ispravnog TI. (Tiberius) piše T., što je on pročitao kao

Titus.87 Zatim je, pošavši od premise kako je, dakle, posrijedi Titus Claudius, Drusi filius,

Cęsar Augustus Germanicus, pomiješao podatke i imena. Naime, podatci koje daje u

komentaru (62,2) odnose se na Germanika, sina Druza Starijeg i Antonije mlađe, Tiberijeva

nećaka i ujedno adoptivnog sina, koji je umro g. 19. posl. Kr. u Antiohiji, prije nego što je

nastupio drugi konzulat (usp. Suet. Cal. 1). Ovaj se Germanik zove Germanicus Iulius

Caesar; puno ime ostaje nam nepoznato jer se u izvorima ne spominje.88 Agnomen Germanik

senat je dodijelio ocu Druzu i njegovim potomcima (usp. Suet. Claud. 1), pa su ga primila oba

Druzova sina, tj. ovaj Germanik i njegov brat, budući car Klaudije. Ovaj Germanik otac je

cara Kaligule (zato Svetonije o njemu opširnije govori u Cal. 1-6, nazivajući ga jednostavno

Germanikom). No natpis se zapravo odnosi na spomenutoga njegova brata, cara Klaudija

(Tiberije Klaudije Neron Germanik, kao car 41-53. nosio je ime Tiberius Claudius Caesar

Augustus Germanicus). Marulić podatke preuzima iz Suet. Cal. 1. i 3; kako su obje osobe

Druzovi sinovi i nose agnomen Germanicus, zamijenio ih je.

Bez obzira, dakle, na te nesporazume, valja reći da se u odluci o onom što će smatrati

bližim povijesnoj istini Marulić ponio vrlo kritički, pa bismo čak smjeli kazati da je bio ispred

87 T. je kao Titus razriješeno u Diomeda, Priscijana i Valerija Proba; ovaj posljednji navodi i

pokratu TI. uel TIB. za Tiberius. Marulić drugdje točno razrješava TI. u Tiberius (usp. In epigr. 103,1). 88 "We do not know his full name, as references to him consistently employ the honorific name

(Germanicus), which he inherited from his father." (Shotter 1992: 33)

191

svojega vremena. Humanisti su, doduše, iz epigrafske evidencije rado crpili podatke za

lokalnu povijest, no kad je trebalo odlučiti između disparatnih podataka što su ih nudili natpis

i književni tekst, svjedočanstvo natpisa nije se smatralo presudnim sve do kraja 18. st. Bez

prenaglašavanja ovog, uostalom izoliranog slučaja, zaključujemo da je Marulićev kriterij

preferencije ovdje blizak gledanju suvremene historiografije, koja natpis (dakako, kad je

posrijedi kameni izvornik) smatra izvorom prve vrste i u načelu mu više vjeruje nego

literarnom izvoru.89 Bez obzira na pogrešnu identifikaciju osobe, ovdje je, kao i u prethodna

dva slučaja, posrijedi eminentno filološki postupak usporedbe izvora i uspostave smisla, čime

se posvjedočuje Marulićeva humanistička obrazovanost i samosvijest, a povremeno i njegova

samostalnost u prosudbama i tumačenjima.

U originalne komentatorove prinose pripadaju i zapažanja o stilskoj kakvoći natpisa:90

Cuius ego exemplum ab Italo quodam monaco nuper accepi et uetusta uerborum

structura delectatus protinus exscripsi. (36,5)

Pulchrum sane et maternę pietatis plenum in funere filii epitaphium. (39,1)

Et quoniam diis consecrabantur, eleganter dicitur: "ad religionem sepulturę". (42,1)

Pulchre autem concludit nequo modo monumentum alienetur nec de familia sua exeat.

(47,1)

Eleganter sane parentum dolorem perpetuum expressit ob filii amissionem. (54,2)

U stilističko-retorički komentar pripada objašnjenje jedne figure, s pozivom na Servija:

Vixit annos: deest qui. Sic tamen et apud historicos et apud poetas usurpatum inuenies,

ut est illud: Vrbs antiqua fuit, Tyrii tenuere coloni, quem dicendi modum epexegesim

uocat Seruius. (113,2)91 89 Za povijesni pregled problema usp. Calabi Limentani 41991: 101-106; općenito o vrijednosti

natpisa za povijesno istraživanje usp. Calabi Limentani 41991: 35; Bodel 2001; Scuderi 2008. 90 Da je to svojstvo natpisa smatrao važnim, istaknuo je Marulić već u posveti: usp. In epigr. I,2;

I,3 i pogl. 4.4. Opća struktura In epigr. i posveta Dmini Papaliću. 91 TYRII TENVERE COLONI deest 'quam', vel ut alii volunt 'hanc': amant namque antiqui per

epexegesin dicere quod nos interposito pronomine exprimimus. Serv. Aen. 1,12. Danas na takvim

mjestima govorimo o parentetskom izričaju, koji je čest u ekfrazama (usp. Austin 1985: 35, 173).

192

No dva možda najzanimljivija filološka komentara, zapravo ekskurza, rijedak su spoj

filologije i moralne kritike s elementima satire i ironije. U zajedničkom komentaru uz natpise

7. i 8. Marulić se, potaknut jezgrovitošću epigrafske posvete rimskim carevima Augustu i

Tiberiju, žestoko obara na oholost suvremenih uglednika, koji pate od pretjerana tituliranja: 92

Hoc loco nostri temporis incusanda superbia est. (Superbia principum huius

temporis) Quis enim nunc regum principumue et quorumcunque pręsidum se inscribi

patitur absque additamento "serenissimi", "magnificentissimi", "sublimissimi" et his

similium, ut omnes cęlo se ęquari uelint dum nominentur? Horum uero uetustiorum tam

breuis, tam circumcisa inscriptio nihil tale habens patris tantum filiique nomen indicat,

nullo superfluę laudis fuco adumbrata, sed simplici narratione contenta. At modo siquis

uel ecclesię uel urbis pręsidem affatus nomine proprio appellauerit, lęsę maiestatis reus

agetur. Vt hoc uites et effugias, dicendum tibi erit: "Reuerendissima dominatio tua",

"Magnificentia tua excellentissima". Barbaro itaque, non Latino more loqui cogimur

solo timore ne publico munere fungentis animum offendamus. Octauius et Tiberius

orbis terrę rectores erant, et tam breui titulo se satis insignitos iudicarunt; ex nostris uero

hi etiam qui uni tantum uel minus quam uni prouincię pręsunt indignari solent nisi cum

omni glorię quę excogitari potest ambitu se referri audierint. Nec pudet eos minus

uirium habere et plus ostentationis. Quid tamen iuuat tales reprehendere qui quanuis

amice monentem odio habent atque contemnunt, et nullis omnino nisi assentatoribus

fauere consueuerunt? (8,2)

Ovomu je srodan i dodatak komentaru uz "oporuku nekog vojnika" (In epigr. 37), za

koju je već u najavi pisac istaknuo da ju je – dobivši je od nekog italskog redovnika – odmah

prepisao "uživajući u starinskom slaganju riječi"93:

Vide quam paucis uerbis ista omnia comprehensa sunt, quę nostri temporis tabellionibus

si scribere contigisset, uix mille uersuum ambagibus meandrisque absoluissent, neque id

92 Usp. Glavičić 2002: 366. 93 Cuius ego exemplum ab Italo quodam monaco nuper accepi et uetusta uerborum structura

delectatus protinus exscripsi […]. (36,5)

193

quidem Latinę dictionis structura, sed inepta prorsus atque uulgari, ut dolendum sit

nostros a ueteribus tantum degenerasse, tantum, inquam, et uerborum corrupisse usum

et consuetudinem dictandi deprauasse. Quum enim doctissimus quisque ad

conscribendas forenses actiones publicosque codicillos eligi deberet, scholastici ipsi, uix

elementis grammaticalibus imbuti, quo impudentius quęstus gratia se se ingerunt, eo

facilius cooptantur. (37,3)

I ovdje se kao poželjna virtus elocutionis ističe brevitas, i ovdje se žali što se "u naše

vrijeme" uporaba latinskog jezika izrodila, i ovdje pisac ima na umu javnu uporabu jezika. U

prethodnom primjeru riječ je protokolarnom oslovljavanju uglednika, njihovoj razmetljivoj

oholosti te o strahu i ulizičkom mentalitetu podanika;94 ovdje se pak govori o nepismenosti u

sudskoj praksi, o opadanju obrazovne razine u onih koji se njome bave i o njihovoj bestidnoj

pohlepi. Marulićeve – danas bismo rekli – sociolingvističke opaske prilično su, dakle,

prodorne i obuhvatne (a gotovo bismo mogli dodati: i aktualne).95

7.5.2.1. In epigr. i grčki jezik

Zasebno valja promotriti grčke riječi kod Marulića. Već je utvrđeno da je njegovo

znanje tog jezika bilo jedva elementarno:

No najpouzdaniji dokaz da je Marulićevo poznavanje grčkoga bilo početnički skromno

nude upravo njegovi tekstovi: marginalije otkrivaju da je muku mučio već i s time kako

94 Vrijedi ovdje spomenuti sjajnu studiju o latinskim oblicima oslovljavanja: Dickey 2002: ona

ne obuhvaća građu kasniju od Apuleja, pa za našu temu može biti samo neizravno korisna. 95 Dalja analiza Marulićeva teksta, za koju ovdje nema mjesta, mogla bi dovesti do zanimljivih

zaključaka o izvorima njegovih kvalifikacija i o terminološkoj dosljednosti. Tako bismo u prvom

slučaju njegovo kontrastiranje: Barbaro itaque, non Latino more loqui cogimur (In epigr. 8,2) mogli

povezati s naučavanjem rimskih gramatičara i retoričara (npr. Rhet. Her., Quint., Isid.) o Latinitas kao

virtus što biva narušena uporabom solecizama, koji pak pripadaju u vitium nazvan barbarismus; usp.

Lausberg 1998: 220 sqq. (§ 463 sqq); 231-235 (§ 494-502). Verborum structura (36,5) ili Latinę

dictionis structura (37,3) jest compositio, sintaksa, koja je također povezana s valjanim načinom

izražavanja (Latinitas); za tu jezičnu ispravnost vodičem može biti vetustas (pri čemu se ne misli na

starinarsku sklonosti za arhaizme i rijetke riječi); usp. Lausberg 1998: 411 (§ 911); 222 (§ 467).

194

da otisnutu grčku riječ korektno prepiše; grčke su mu etimologije krajnje naivne, a kriva

prozodija grčkih posuđenica kvarila je pravilnost njegovih latinskih stihova sve do

posljednjih dana. Uz to, popis njegove knjižnice jasno pokazuje da je grčke autore čitao

isključivo u latinskim prijevodima.96

Ovomu se može dodati da je u Repert. Marulić za velik broj grčkih citata jednostavno

odustao od prepisivanja grčkog teksta na koji je naišao, te je jednostavno zabilježio: Gr(ęce),

a iz izvora preuzeo odnosni latinski prijevod.97

In epigr. na dvadesetak mjesta sadrže referencije na grčki; najčešće su to pojedine riječi,

no ima i komentara o grčkoj grafiji, a dva su natpisa u njegovoj silogi djelomice na grčkom.

Etimologije pojedinih grčkih riječi uglavnom nisu Marulićeve, nego ih on – zajedno s

kontekstom – preuzima iz svojih izvora. Stoga spomenutu naivnost ne treba pripisati samo

Maruliću.98 Ovdje dajemo samo nekoliko karakterističnih primjera u skraćenu obliku:

Etimologija:

Pantheon […] eo quod dedicatum esset omnibus diis. (9,2) [Izvor nepoznat.]

Criobolium […] quasi caro bouis dictum. Crios enim Gręce Latine caro dicitur. (15,2)

[Izvor nepoznat.]

Thuscia a thure appellata, quia ea gens sacrificiis dedita erat, uel quia Gręci yuein

sacrificare dicunt. (17,2) [Cf. Per. 6,181,4-7; 6,182,1-3]

Vmbria quod imbribus superfuerit dicta [...]. ombrowi autem imber dicitur. (17,2) [Cf.

Tort. 'Vmbria']99

96 Novaković 2005: 50. Usp. i Novaković 1997: 8; Novaković 1999a: 264. 97 Na takvim je mjestima u izdanju Repertorija Marulićeva rukopisna pokrata Gr. razriješena

kao gr(ammaticus) [!]. Usp. Rep I, 65 (= f. 17v; dva puta na istoj stranci odnosno foliju); Rep I, 70 (=

f. 19); Rep I, 202 (= f. 65); Rep I, 301 (= f. 96; dva puta na istoj stranci odnosno foliju), Rep I, 302 (=

f. 96); itd. Svi navedeni primjeri potječu iz Ficinova prijevoda Platona. 98 I Novaković (2005: 50) odmah u nastavku dodaje: "Slabo pa i nikakvo poznavanje grčkoga

nije u Marulićevo doba rijetkost, a još manje sramota." 99 Ovaj je primjer inidkativan za Marulićevo nesnalaženje pred grčkim tekstom. U Tortellija

otisnuto je ombrow; (iza riječi je semikolon, ali ne kao znak upitnika); čini se da je Marulić taj malo

195

Bacchus a bakeuv, quod est insanio, dicitur. […] Dionysius: nomen compositum ex

dios et Nysa, urbe Ęgypti ubi colebatur, quasi Iouis Nysius. Nyseus: ab eadem Ęgypti

urbe, uel a Nysa, altero Parnasi colle ei sacro. Bromius: a bromv, quod est consummo

[…]. Iachus: nomen compositum ex ious, quod est uinum, et xevn, quod est fundens.

[…] Euchion: a poths euxis,100 hoc est a uoto, quod ei uota et preces exhibentur.

Lyeus: a luv, quod est soluo, eo quod mentem corpusque uino dissoluatur. (38,2) [Cf.

Tort. 'Bacchus', 'Dionysius', 'Bromius', 'Iachus'; Per. 12,90,6-7; Tort. 'Lyaeus']

Grafija:

Gamma enim littera Gręca talis est: Γ, ex qua duplici constat F Latinum; ob hoc dictum

est digamma. (28,1) [Izvor nepoznat – možda: Tort. 'De F littera', f. a iiii v – [a v]; Tort.

tu donosi i natpis koji nalazimo u Marulića, bez lokacije i s nekim manjim razlikama.]101

VEICETINIS, id est Vicetinis; "ei" enim Gręca diphtongus est et in nostrum "i"

conuertitur. (46,2) [Cf. Prisc. 1,32]

Sažetci:

EIN ENI BIRGILIOIO NOON / KAI MOVCAN OMHROU / KLAVDIANON RVMH

KAI / BACILHC EYECA (34): Gręca uero subscriptio Vergilio et Homero eum

comparat. (34,2) [Izvor Marulićeva kratkog, ali točnog smisaonog sažetka možda je

Bologni, koji za grčki dio natpisa donosi i svoj latinski prijevod.]102

XAIRETE MNHMEC C!NEKA (109): Hoc quod Gręce subscribitur nomina parentum

sunt. (109,1) [Ovdje je, vjerojatno iz A, nekritički preuzet – i akcentom dopunjen –

nepostojeći grčki znak c} u C!NEKA umj. ENEKA, tj. ßneka, a objašnjenje smisla posve je

pogrešno; tekst znači: "Ostajte zbogom, u znak sjećanja."]

nejasno otisnut semikolon shvatio kao jotu (ne smeta mu točka na toj "joti"!), pa otud njegov oblik

ombrowi. 100 Još jedan primjer Marulićeva slabog razumijevanja grčkog zapisa. U Perottija piše: épÚ t∞w

eÈx∞w. 101 MENS. Tort. : MEN. O; SEPVLTIS [!] Tort. : SEPLVTI O. 102 Usp. Bologni 1995: 132-133 i ovdje pogl. 2.2.1. Humanistička epigrafija na Apeninskom

poluotoku (pri kraju).

196

Sasvim očekivano, Marulić pomoć za grčke riječi većinom nalazi u Tortelliju, donekle i

u Perottiju, kadšto u Priscijanu – priručnicima koji su mu ionako cijelo vrijeme pri ruci u radu

na Tumaču. To vrijedi i za ostale grčke riječi i imena u In epigr, koji se ovdje ne citiraju.103

7.5.3. Realni komentari

Svi dosadašnji komentari ticali su se forme natpisa – svojstava njegova zapisa i jezičnih

sastavnica; naredne komentarske vrste bave se sadržajem epigrafskog teksta. Na prvom je

mjestu realni komentar: nalazimo ga uz više od polovice natpisa, pa je – osim samog

odčitavanja teksta – to najčešća i najvažnija vrsta. Realije obuhvaćaju razne aspekte grčkih i

rimskih starina, dakle ono područje koje se ne tiče povijesti u smislu "događajnice". Tu

pripadaju sastavnice javnog života, prije svega državno uređenje, osobito magistrature,

vojništvo (ustroj, ratna tehnika i dr.), vjerske starine (bogovi, bogoslužje, svećenici i dr.). U

privatne starine ubrajaju se podatci o kućama i drugim građevinama, o odjeći, odgoju djece,

robovima, itd. – svakidašnjica u najširem smislu.104 Realni komentar uključuje i teme bliže

uobičajenu shvaćanju historiografije – podatke o povijesnim osobama i povijesnim

događajima, apsolutne datume, toponimske i topografske podatke i sl.

Natpisi redovito sadrže mnoštvo ovakvih sadržaja – najčešće se jedino od njih i sastoje

– pa su stoga dragocjeni kao izvor, ali i zahtjevni u tumačenju. Humanisti su bili svjesni obaju

aspekata: komentirane zbirke natpisa i počele su nastajati da bi se tumačenjem došlo do što

potpunijih spoznaja o antici, osobito o drevnoj prošlosti vlastitoga zavičaja. Marulićev Tumač

jedan je, kako smo već utvrdili, od najranijih predstavnika žanra komentirane siloge, pa je

utoliko važnije steći uvid u njegovu interpretaciju starina.

S obzirom na brojnost i opseg takvih komentara u In epigr., nećemo se ovdje – osim

iznimno – zadržavati na pojedinačnim tumačenjima, nego ćemo samo upozoriti na osnovne

značajke Marulićeva rada. Njegov je tematski obuhvat i ovdje pragmatično motiviran, tj. ovisi

o sadržaju primarnoga teksta; sama narav natpisa, kao i njihov broj i raznovrsnost, učinili su

da i teme Marulićevih realnih komentara budu vrlo raznovrsne.

103 Usp. In epigr. 29,1; 55,1; 60,3; 61,2; 75,2; 80,2; 99,2; 114,2; 120,3 i aparat izvora ad locc. 104 Standardni hrvatski pregled ovog područja za antiku: Musić 21942 (pretisak 2002).

197

Rimski magistrati, staleži i sl.:105

consul 2,1; dictator 2,1; uir consularis 15,2; decem uiri 33,3; 60,2; pręfectus urbis 36,2;

60,2; liberti et libertę 27,2; nomenclator censorius 30,1; uiatores 30,1; 60,2; ędiles

40,2; decuriones 40,3; aduocatus fisci 44,2; proconsul 46,2; duum uiri (više vrsta) 60,2;

triuim uiri (više vrsta) 60,2; 77,3; quattuor uiri (više vrsta) 60,2; quinque uiri (više

vrsta) 60,2; uiri epulonum 60,2; centum uiri 60,2; sexuiratus 60,2; equester ordo 65,2;

magister equitum (67,2); tribuni plebis 68,2; 72,1; interrex 71,2; princeps senatus 71,2;

censores 71,2; prętores 72,2; imperator 75,2; libertus primigenius 98,2; sex uir

Augustalis 112,1; philologus Augustalis 114,2; decuriones 136,2.

Vojništvo:

emeriti 23,1; 125,5; arma offerre 23,1; 138,2; tribuni militum 60,2; 72,1; centurio

primopilus 65,2; centuriones 65,2; primopilaris 108,1; pręfectus castrorum 108,2; dona

militaria 139,2; legio 124,2; uoluntarii 125,5; uolones 125,5; 140,2; stipendia 125,5;

missionum genera 125,5; centurio primipilus 140,2; uicarius tribunus 140,2; gregarii

milites 140,2.

Zaustavit ćemo se ovdje načas da bismo upozorili kako ovim dvjema skupinama

Marulić posvećuje osobitu pozornost. Kad su posrijedi magistrature, mogli bismo načelno reći

da učestalost njihove pojave u komentarima odražava njihovu brojnost na samim natpisima.106

Ipak, valja upozoriti na nekoliko specifičnih okolnosti: na početku svojeg rukopisa Marulić je

unio kazalo magistrata (jedino kazalo u autografu) s oznakama folija na kojima se o

pojedinim službama govori; neke se magistrature objašnjavaju u više navrata (tribuni plebis,

tribuni militum; triuim uiri; pręfectus urbis; decem uiri); napokon, na jednom mjestu

komentar nadmašuje pragmatični poticaj primarnoga teksta te poprima enciklopedijsku

pretenziju: uz spomen službe sevira u natpisu br. 60. nižu se podatci o čitavoj skupini nižih

magistrata, da bi tek na kraju uslijedila komentatorova napomena kako ne nalazi da se seviri

105 Za izvore kojima se Marulić služio u komentarima o temama koje slijede usp. pogl. 6.2.

Implicitni izvori, Tablicu 6.2.4. i aparat izvora uz tekst. 106 Na tu činjenicu, dobro poznatu svima koji se susreću s rimskim natpisima, upozorava Cagnat

(41914: 35, 88), koji je ovako objašnjava: "Et même on ne se content pas, la plupart du temps, de

mentionner la fonction que le personnage remplissait au moment où l'inscriptiona été gravée; on a soin

de rappeler les divers titres par lui obtenus pendant sa carrière." (35).

198

spominju u Rimu, pa pretpostavlja da je posrijedi služba koja je postojala samo u

provincijama.

Slično se može kazati i za vojne starine: nekoliko se pojmova ponovljeno objašnjava

(arma offerre; tribuni militum; centurio primopilus / primopilaris / primipilus; uoluntarii /

uolones); na dva mjesta objašnjenje nadilazi pragmatični povod i proširuje se u svojevrsnu

enciklopedijsku informaciju (legio 124,4; dona militaria 139,2).

Zapitamo li se o uzroku takvih proširenja, pretpostavljeni odgovor može glasiti kako su

civilne i vojničke službe bile jedno od slabije poznatih područja, te su upravo zbog učestalosti

pojave i razvedena ustroja, koji se k tomu tijekom rimske povijesti mijenjao, stvarale znatnu

poteškoću u razumijevanju natpisa. Stoga je za starinara i komentatora ovo područje

predstavljalo poseban izazov. No još je jedan razlog vrlo vjerojatan: i auktor i naslovljenik u

svojem su gradu obavljali javne službe: Marulić je bio egzaminator, poklisar komune, sudac;

Papalić se spominje kao splitski sindik, sudac i poklisar.107 Još je očitije Marulićevo nastojanje

da naslovljeniku priskrbi što više podataka o vojnim starinama. Nije to nimalo neobično kad

znamo da je Dmine bio zapovjednik splitske galije te da je sudjelovao u mletačko-turskom

ratu.108 Najopširniji komentar o vojnim starinama, s rječitom pohvalnicom Papaliću i njegovoj

vojničkoj vrlini, zapravo je osamostaljen dodatak, ekskurz, a pisac ga je uvrstio u tumač uz

125. natpis, vojničku diplomu cara Domicijana.109

Pravo, zakoni:

senatus consultum 12,1; testamentum iure militari 37,2; uindiciarum actio 37,2: lex

tutelaris 37,2; lex Falcidia 37,2; "sui" etiam adoptiui 57,1; ius honorarium 72,2;

senatus consultum, plebiscitum 74,2; Neruę lex 94,2; capitis diminutio 133,1 i dr.

Vjerske starine: bogovi, bogoslužni čini, svećenici, igre:

clauuis [sic] annalis 2,2; deus solus inuictus 10,1 (usp. deus solus / Sol inuictus 137,1;

Sol inuictus 139,3)110; augur 15,2; taurobolium 15,2; Latinę ferię 15,1; 59,2; Faunus

29,1; Pythius Apollo 29,1; Bacchus 38,2; Salii 41,1; Siluanus Staianus siue Statanus

107 Za Marulića usp. Kuzmanić 1998: 90; Fisković 1978: 71-72; za Papalića usp. Kečkemet

1978: 176-177; Kuzmanić 1998: 73. 108 Usp. pogl. 2.2.3. Humanistička epigrafija u Splitu. 109 Usp. i pogl. 7.5.7. Ekskurzi. 110 Marulićevo kolebanje čitanju i razumijevanju dativne sintagme deo s/Soli inuicto (od solus ili

od Sol) posljedica je njegova nepoznavanja mitraizma, u čemu se ne razlikuje od drugih humanista.

199

55,1; Fabolinus 55,1; Mercurius 66,2; Aesculapius [sic] 67,1; pontifex maximus 68,2;

flamines 69,2; ędituus 85,1; annua sacra Osiridi 87,1; Isis, Io, 87,2; Osiris 87,2;

sacerdotes Isidis 87,3; Magna mater 112,2; apis 121,1; agonium 132,2.

Mitologija:

Sphinx 29,1; Oedipus 29,1; Silenus 38,2.

U skupinama vjerskih i mitoloških starina opsegom se ističu komentari uz leme Sphinx

(29,1) i Bacchus (38,2). Razmjerno opširno prepričavanje mita o Edipu i objašnjavanje

Sfingine uloge mogli bismo protumačiti pretpostavljenom Papalićevom neupućenošću u

potankosti grčke mitologije, a bez takva predznanja ne može se valjano razumjeti poenta

komentiranoga teksta. Što se tiče Bakha i opsežna nabrajanja drugih njegovih imena s

popratnim etimologijama, očito je da na taj način Marulić priprema moralistički komentar u

kojem će se obrušiti na mahnitost onih – ne samo drevnih ljudi nego još više vlastitih

suvremenika – koji robuju trbuhu i odaju se pijanstvu (38,3).111 Pozorna pak obradba izvora

(za mit o Edipu Perotti, za Bakha Tortelli)112 kanda ukazuje na to da je u spoju filologije i

moralke Marulić udovoljio ne samo svojoj vokaciji poučavatelja kršćanskog morala nego i

proučavatelja antičke civilizacije.

Budući da In epigr. sadrži samo poganske natpise, jedina iznimka od toga pravila

zaslužuje da se na nju osvrnemo. Riječ je o natpisu br. 120, u komentaru kojega možemo

odčitati motiv za njegovo uvrštavanje:

Inferat, inquit, ecclesię Salonarum centilibras L. Ex hoc patet iam tunc Christianos

fuisse Salonis. Ecclesia enim Christianorum est, non infidelium. (120,3)

Time je diskretno naznačeno da Salonu i Split ne povezuje samo utemeljitelj ovoga drugoga

grada, rođen u prvom, niti samo genealoški kontinuitet plemenitih rodova.113 Salonu su "već

tada", tj. u antičko doba, naglašava Marulić, nastavali i kršćani. 111 Takvi su poroci i inače čest cilj Marulićevih moralističkih pouka i satiričnih uboda; usp.

Jozić 2010. 112 Usp. Tablicu 6.2.4. Usporedba In epigr. s humanističkim izvorima. 113 O Dioklecijanu će pisac govoriti u predgovoru salonitanskoj skupini natpisa; usp. pogl. 8.1.

Struktura i sadržaj (salonitanskoga parateksta). Genealoški kontinuitet izričito spominje u pismu

Marku Prodiću iz 1496; usp. Marulić 1995.

200

Povijesni događaji:

Bellum Sertorianum 67,1; Cezarov prijelaz Rubikona 67,1; čudesna pobjeda Marka

Aurelija 124,2.

Povijesne osobe, ponajviše carevi i članovi carskih obitelji te poneki vojskovođa:

Lucretia 1,1; Iulius Cęsar 4,1; Seuerus Antoninus 11,2; M. Aurelius Caracalla 11,2;

Antoninus Pius 12,1; Annia Faustina 12,1; alia Faustina 12,1; Vespasianus 13,2;

Gallienus 14,1; Constantinus 16,1; 16,3; Claudius Claudianus 34,2; Narses 35,1; Scipio

Aphricanus 51,2; Titus Claudius 62,2; Pompeius 67,2; Tiberius 68,5; Nero 69,2;

Agrippina 70,1; Quintus Fabius Maximus 71,1; Traianus 73,2; Lucius Lucullus 109,1;

Antoninus Verus 124,2; Commodus; 124,2; Domitianus 125,4; Helius Pertinax 127,1;

Marcus Antoninus 134,2.

Carske genealogije: 114

Nero 69,2; Agrippina 70,1.

Kalendar, novac, mjere:

Sextilis 37,2; signata sestertia 40,3; denarius 61,2; sestertius 82,1; 140,3; stadium

110,2.

Privatne starine:

dies obitus 32,1; sportula 59,2

Toponimi, etnonimi, hidronimi, oronimi:

Baleares insulę 37,2; Vicetini, Attestini 46,3; Calaguritani, Fanularenses 67,1; Rubico

75,1; Olympus 110,1; Alpini, Ligures 125,5; Troezen 130,2; Delminium 139,2; Aquę

Sextię 140,2.

Kao posebne skupine izdvajamo Rim i Salonu. Objašnjenja pojedinih lokaliteta ili

građevina grada Rima i okolice, često u objedinjenu tumačenju: Pantheon 9,2; Via Latina,

Latium 37,2; Tibur 44,3; templum Isidis 87,3; collis Auentinus, templum Dianę 127,2;

Agonius, Agonensis 132,2 (ovo posljednje zapravo je u prvom redu filološki komentar).

114 Za izvore kojima se Marulić služio u komentarima o temama koje slijede usp. pogl. 6.4.

Marulićev odnos prema izvorima i aparat izvora iz tekst.

201

Za današnjeg čitatelja osobito su zanimljive Marulićeve opaske o lokalnoj topografiji,

temeljene na autopsiji salonitanskih starina. Uz opći pogled na salonitanske ruševine

(maiorum nostrorum […] monumenta, quę sępe tecum per Salonarum rudera parietinasque

uagatus passim iacentia spectaui, IV,1), Marulićevi komentari daju podatke iz prve ruke o

pojedinim lokalitetima.115 Pri tom se topografski i starinarski podatci isprepliću s izrazima

lokalnog ponosa u ekskurzima, o čemu će još biti riječi.116

Ab hoc igitur missa fuit Delmatarum cohors (Murus) ad ędificandum murum

Salonarum, cuius fundamenta adhuc extant, ingentibus saxis posita prope fluminis

ripam et inde ad maris littora Tragurium uersus longo admodum ordine tendentia.

(124,3)

(Quando urbs Salonarum facta latior) Ex quo etiam coniici potest urbem ipsam non

ita amplam tunc fuisse quum a M. Octauio Pompeiano est oppugnata. Tunc enim et loci

natura et colle munita dicitur quia latus montis occupabat, postea uero cum muro hoc,

de quo loquimur, in tantum fuit dilatata ut maior pars eius in planicie quam in cliuo

sedisse appareat. (124,5)

Hęc apud te in saxo ingenti incisis litteris habentur, quę nos de fundamentis Salonarum

littoralis muri erruta ad tuas ędis transferri, sicut pleraque alia, nuperrime uidimus.

(130,1)

Hoc equidem in illo amphiteatro factum reor cuius adhuc uestigia extare cernimus.

(132,3)

115 Autopsija, autobiografski elementi i osobno iskustvo uopće u komentarima se antičkog teksta

pojavljuju kao inovacija koju uvode Pomponio Leto i Filippo Beroaldo Stariji. Leto tako postupa u

mnogim svojim komentarima; npr., tumačeći Vergilijeve Georgike zadržava se na običajima Skita i na

vrstama životinja koje žive u njihovoj zemlji, pri čemu u tekst unosi spoznaje sa svojeg putovanja u

tzv. "Skitiju", tj. u Poljsku i južnu Rusiju (usp. Accame 2008: 69-70, 117). Beroaldo u takvoj

aktualizaciji odlazi neočekivano daleko: u komentaru uz Apulejeva Zlatnog magarca (1500) on uz

pripovijest o Amoru i Psihi najprije unosi digresiju o realizmu u suvremenom slikarstvu, zatim ekfrazu

vile svojega prijatelja Mina de' Rossi, da bi napokon obznanio kako se nedavno oženio te ponosno

dodao kako mu je supruga trudna (usp. Haig Gaisser 2005: 92-93, 101-106). 116 Usp. pogl. 7.5.7. Ekskurzi.

202

Na temelju takvih podataka moguće je djelomično rekonstruirati put kojim se Marulić

kretao po salonitanskim ruševinama. Polazna je točka tzv. Porta Andetria (u sjeveroistočnom

dijelu zidina), gdje je u bedem bilo ugrađeno nekoliko natpisa, od kojih je Marulić onaj pod

brojem 124. prepisao i uvrstio u svoju zbirku;117 u komentaru je s ponosom istaknuo da su

graditelji bili delmatski vojnici iz prve kohorte, a ta je, napominje on, u ustroju rimske legije

uvijek najbrojnija i najuglednija. Puteljak koji od Porta Andetria vodi prema zapadu prati

potez sjevernih gradskih bedema (Marulićev murus Salonarum, usp. In epigr. 124,3) i vodi do

amfiteatra. U komentaru uz natpis br. 132. Marulić napominje kako su ostatci amfiteatra još

uvijek vidljivi.118 Njegove natuknice možemo slijediti još samo kratkim potezom prema moru,

tj. prema području gdje se nalazila salonitanska luka: kako nas izvješćuje komentar uz natpis

130, Papalić je upravo odatle dao prenijeti nekoliko velikih epigrafskih spomenika u svoju

kućnu zbirku, ne žaleći pritom ni truda ni troška.119

7.5.4. Moralistički komentari

Kao što je rečeno, gotovo polovica natpisa u Marulićevoj zbirci popraćena je

moralističkom komentarom. S obzirom na dobro poznatu važnost moralnodidaktične

sastavnice u njegovu opusu, to se ne čini neobičnim. No pobliža analiza pokazuje da tumač uz

natpise i na tom području sadrži niz osobitosti kakve drugdje u Marulića ne nalazimo.

Kao i drugi humanisti, i Marulić je prema antici imao dvojak odnos: s jedne strane ona

je idealno kulturno razdoblje, estetički uzorno i izražajno normativno, a s druge ispunjena je

neznabožačkim svjetonazorom i za kršćanina nerijetko zazornim ili u najmanju ruku

dvojbenim sadržajima. Stoga se u djelima Marulićevih suvremenika često očituje osciliranje

između pravovjerne i tolerantne tendencije: humanisti su (kao što su nekoć bili i crkveni oci)

u ambivalentnu položaju, razapeti između osjećaja divljenja prema antici i svijesti o njezinoj

"drugosti". U tom pogledu od pet disciplina humanističkoga obrazovnog programa nazvanog

studia humanitatis – gramatika, retorika, povijest, pjesništvo i moralna filozofija – ova

117 Danas se taj natpis (CIL III 1979) više ne nalazi in situ, nego u arheološkom muzeju u Splitu

(usp. Jeličić-Radonić 2007: 54). 118 O tome, kao i o općem izgledu Salone kakav se pola stoljeća ranije ukazivao i pred

Marulićevim i Papalićevim očima, dragocjeno svjedočanstvo pruža opis mletačkoga sindika

Giovannija Battista Giustiniana iz 1553 (usp. Giustiniano 1877: 211-212). 119 Za rekonstruirani marulićevski itinerar po Saloni usp. i Lučin 2008: 99-103.

203

posljednja osobito je osjetljivo područje. Ona je trebala pokazati kako kršćanin, prihvaćajući

jezičnu i stilsku uzornost poganskih pisaca, stječući od njih spoznaje o idealnoj antičkoj

kulturi, može istodobno iz tih izvora (dakako: i iz drugih, kršćanskih, ali to nije sporno)

primati vrijednu moralnu pouku i upoznati uzore vrline.120 Jedna od važnih zadaća profesora u

humanističkoj školi bila je da tumačeći Cicerona, Vergilija, Terencija, Horacija, Ovidija,

Cezara, Salustija, Valerija Maksima, itd., pokaže kako se od "starih" može mnogo naučiti o

ljudskoj naravi, društvenim odnosima i moralnim vrijednostima.121 To će se svojstvo prenijeti

i u tiskana izdanja klasika popraćena komentarima, koja se počinju pojavljivati od

sedamdesetih godina 15. st.122

U najvećem dijelu Marulićeva opusa antika je, ukoliko je ima, prisutna kao forma

recepcije, pa se u tu formu kršćanski sadržaj ulijeva bez smetnje, a pisac se po volji može

izrijekom ograditi od nepoželjnih antičkih sadržaja i ideoloških stranputica poganstva.123 Ipak,

otkriće glasgowskog rukopisa, pa i podrobnija analiza Davidijade i polemičkog spisa o

podrijetlu sv. Jeronima, pokazuju da se kršćanski moralist nije uspijevao dokraja otresti

"nekorisne ugode" svjetovnih knjiga, "jadikovki i izmišljotina" poganskih pjesnika.124 Pismo

Marku Prodiću – s karakterističnom sintagmom humaniores literę – nedvosmisleno je

potvrđuje da Marulić ne samo poznaje nego i s odobravanjem prihvaća humanistički sustav

obrazovanja.125 Marulića kao komentatora klasika susreli smo u marginalijama uz Katulove

pjesme (to što je posrijedi uglavnom kompilacijski posao nimalo ne umanjuje iznenađenje

120 Iz goleme literature o ovdje samo natuknutim pitanjima izdvajamo: o povijesti naziva i

opsegu studia humanitatis: Kristeller 1979, passim, os. 22-23, 92-99, 250-252; Rabil (ur.) 1988: III;

Grendler 1991: 109-271; o humanističkom odnosu prema antici kao izvoru moralne pouke prihvatljive

za kršćane: Trinkaus 1970 (os. Vol. II: "Part IV. Studia Humanitatis and Studia Divinitatis: The

Christian Renaissance Italy", 553-760); Kristeller 1988b; Hankins 2006; Kallendorf 2007. O studia

humanitatis u Marulićevoj knjižnici usp. Lučin 1997; o nazočnosti u opusu usp. Lučin 2000. 121 Usp. Grendler 1991: 203; 263-264. 122 Usp. pogl. 7.1. Komentar kao žanr humanističke recepcije antike. 123 Usp. pogl. 1.1. Uvodne napomene i pogl. 1.2.1. Recepcija. 124 Usp. Novaković 2005, os. 52-56, 78-80. Citati na koje on upozorava (str. 79-80) potječu iz

Inst I, 211-212/418-419 (= 2,5: De Scripturarum lectione). Za humanističko pozivanje na auktoritet

antičkih geografa i povjesničara u In eos usp. Lučin 2000: 69. 125 Usp. tekst, prijevod i komentar pisma u Lučin 2005.

204

pred izborom pisca kojem će kršćanski humanist posvetiti znatan filološki trud).126 Pokatkad

će u svojim moralnodidaktičnim djelima Marulić posegnuti za kojim citatom iz klasika, više

zato da bi književno obogatio, a ne bitno potkrijepio, svoju argumentaciju; karakteristično je

da u takvu, moralističkom kontekstu, citati češće ostaju neimenovani.127

U nastojanju da protumači antičke natpise splitski se humanist nužno morao baviti

primarnom antičkom građom; tu bi deklarativno odbacivanje bilo u protuslovlju sa smislom

poduzeta posla (zašto uložiti toliki trud u tumačenje antike ako je ona zazorna?). Formalna

zahtjevnost natpisa (pokrate, specifičan leksik, epigrafske formule) i njihov sadržaj, ispunjen

antičkim realijama, iziskuju konkretan, starinarski odgovor. Komentator bi se našao u

ozbiljnim poteškoćama i onda kad bi na takvoj građi htio primijeniti alegorijsko tumačenje,

kakvim se mogao razložito poslužiti u razmatranju antičkoga mita.128 Pribjeći alegorijskom

tumačenju – kad bi uopće bilo izvedivo – također bi značilo posve se iznevjeriti preuzetoj

zadaći da se naslovljeniku (i čitatelju uopće) omogući što bolje razumijevanje starih natpisa.

I unutar samog Tumača moralistički se komentari nekim svojstvima izdvajaju od ostalih

vrsta. Za razliku od filoloških i antikvarskih tumačenja, kojima je svrha odčitavanje i

objašnjavanje sadržaja teksta (što podrazumijeva veće ili manje činjenično poznavanje antičke

baštine), bitno je svojstvo moralističkoga komentara vrednovanje toga sadržaja.129 Za

kršćanskoga komentatora to podrazumijeva uspostavu određenog odnosa prema ideološki i

svjetonazorno drugačijem svijetu poganske antike. Osim deklarativno, taj se odnos može

uspostaviti usporedbom starine i suvremenosti, pa na taj način komentar poprima

aktualizacijsku funkciju.130 Napokon, dobar dio moralističkih komentara nemoguće je

promatrati odvojeno od paratekstova: u Marulićevu djelu oni su čvrsto povezani s posvetom

Papaliću (usp. In epigr. I,4) i peroracijom (usp. In epigr. V), donekle i s predgovorom

salontanskim natpisima (usp. In epigr. IV,5).

126 Usp. Lučin 2007a. 127 Usp. neimenovane, ali jasno istaknute citate: Ev I, 252: Hor. Ep. 2,3-4; Ev II, 530: Ov. Pont.

9,32; Ev II, 633: Verg. Georg. 1,145-146, Aen. 4,402-407; kriptocitat: Ev I, 502: Catull. 62,15;

imenovani citati: Ev II, 566: Verg. Aen. 10,526-528; Vlt. iudic. (LMD I, 266-267): Verg. Aen. 6,273-

281; 625-627. 128 Dakako u Hercul.; usp. Lučin 1993. 129 Tako se i citati u moralističkom komentaru rabe kao potpora moralnog stava, a ne kao izvor

ili potkrepa filološkog odnosno antikvarnog podatka. 130 Utvrdili smo je u deset navrata; usp. Tablicu 7.4. Struktura Marulićevih komentara.

205

Mogli bismo očekivati da će i moralistički komentari uz natpise biti određeni

pragmatičnim karakterom žanra kojemu pripadaju te da će od slučaja do slučaja mijenjati svoj

sadržaj ovisno o signalima primarnoga teksta. Uistinu, naći će se u Marulićevu tekstu brojne

potvrde za takvu promjenljivost; no puno je važnije da je Tumač uz natpise starih od samog

početka zasnovan na sustavnu moralnom dijalogu (kadšto polemici) s antikom. Postupak je

najavljen na istom mjestu na kojem je iznesen nacrt strukture čitava djela: u posveti Dmini

Papaliću. Za naše razmatranje ključan je četvrti paragraf posvete:

Tu uero inter legendum attendas uelim prisci illi uiri, qui uana idola adhuc, non Deum

uerum colebant, quanti fecere uel animi uel corporis uirtutem. Etenim, qui illa pręditi

erant, iis imagines dedicari, arcus columnasque erigi, sepulturas magnifice construi

elogiisque exornari mos erat, ne simul cum uita defunctis gloria rerum gestarum

interiret, sed posteris etiam nota foret. Scias tamen id illis proculdubio fuisse gloriosum

qui non glorię, sed uirtuti studebant, hoc est quibus curę erat probos, modestos,

constantes, pudicos, simplices, iustos, ex omni parte perfectos consumatosque esse

magis quam uideri. Non est enim magni animi et ad ęterna tendentis gloriam ab

hominibus, sed a Deo quęrere, non statuis, non signis, non titulis delectari, quę fragilia

quidem et caduca sunt, sed cęlestia tantum, quorum nullus finis est, concupiscere. (I,4;

istaknuo B. L.)

Teško bi bilo prenaglasiti važnost ove izjave postavljene na samom početku In epigr.: u

cjelokupnu Marulićevu opusu ne nalazimo ništa slično citiranoj pohvali "onih ljudi iz

starine".131 Iako su bili neznabošci – veli Marulić – oni su uvelike cijenili bilo duševnu bilo

131 Naprotiv, u posveti Institucije (napisane, koliko znamo, oko 1496-1499, dakle desetak

godina prije Tumača) antika u cjelini kao i odabrani predstavnici "tjelesne i duhovne vrline" zaslužuju

tek prezir i odbacivanje: Sequantur igitur, qui uolent, Catones, Scipiones, Fabricios, Camillos,

imitentur Socratem, Pythagoram, Platonem reliquosque humanę sapientię professores, nos

patriarcharum patrumque et prophetarum, nos Christi et apostolorum, nos utriusque Testamenti

sanctorum gesta moresque perpendere et emulari studeamus, ut beatitudinis ęterna pręmia, quę ipsi

adepti sunt, adipiscamur. At illos omnino relinquamus, qui omnem industriam ad captandam hominum

gloriam omnemque laborem conferentes et a uera sapientia aberrantes in tenebris erroris disperiere.

(Inst. I, 278). Usp. pogl. 1.1. Uvodne napomene i bilj. 4. ondje. Za dataciju Institucije usp. Šimundža

1986: 17. U Tumaču antika će (i to baš njezina pogrešna hijerarhija nagradâ) biti posve odbačena u

peroraciji; usp. In epigr. V,3; pogl. 9.1. Peroracija i Marulićev odnos prema antici.

206

tjelesnu vrlinu, i to ne radi slave i ne radi privida, nego radi vrline same. Portreti, građevine,

grobnice i pohvalni natpisi postavljani su zato da se očuva slavna uspomena kod potomaka,

no veliki duhovi svjesni su – veli Marulić, gotovo sinkretistički prelazeći na kršćansku optiku

– da vječna slava ne dolazi od ljudi, nego samo od Boga, pa i ne čeznu za prolaznom,

zemaljskom nagradom, nego za onom trajnom, nebeskom. Odmah zatim slijede primjeri

prolaznosti zemaljskih znakova slave (porušeni kipovi Demetrija Faleranina i Gaja Marija),

uz suprotstavljanje, s jedne strane, ispraznosti i ludosti onih koji ištu zemaljsku nagradu i, s

druge, "nas" (očito: kršćana), koji tražimo samo onu nagradu koja je od Boga.132

Ova parafraza bila je nužna kako bismo bolje istaknuli nosive pojmove: uirtus i gloria,

njihov kontekst: zemaljska prolaznost – nebeska vječnost, i postupak kontrastiranja: "oni" –

"mi". Svi će se ti elementi učestalo ponavljati u moralističkim komentarima. Ukupno se te

"ključne riječi" i njihove bliskoznačnice u In epigr. nalaze (ne računajući natpise i eksplicitne

citate): uirtus 35 puta; honor, honorare, honorarius, honestus, honeste 28 puta; fortis, fortiter,

fortitudo 7 puta, strenue 2 puta; gloria, gloriari, gloriosus 22 puta, laus, laudare 17 puta.133

Ulogu koju uirtus i gloria imaju za njegovo djelo Marulić će potvrditi u peroraciji, gdje će bez

ikakve relativizacije ukazati na njihovu pravu vrijednost i značenje u sklopu kršćanskoga

svjetonazora.134

7.5.4.1. Virtus i gloria

Kao prvu skupinu ovakvih komentara navodimo one u kojima se više ili manje jasno

razabire auktorov kršćanski stav. Kad je riječ o nagradi za vrlinu, ističe se kako je ljudska

prolazna, a nebeska vječna:

132 Citat iz sv. Pavla u posveti In epigr. (1 Kor 1,31) i njezina zaključna misao: Non enim, qui se

ipsum commendat, ille probatus est, sed quem Deus commendat (I,4) pojavljuju se u posve identičnu

obliku u Evanđelistaru 1,17: De glorię appetitione (= Ev I, 474). Napominjemo da se u O jasno čita se

ipsum; u Euang. 1516 (f. 13v) tiskano je seipsum. 133 Virtus, glora i srodni pojmovi višekratno se pojavljuju i izvan moralističkih komentara: u

realnima (npr. In epigr. 65,2) i naročito u motivacijskima (usp. pogl. 7.5.5. Motivacija za

postavljanje spomenika), također u iskazima lokalnoga ponosa (usp. In epigr. IV,1-3; 113,3; 124,3;

139,3) i u elogiju Papaliću (usp. In epigr. 125,1). 134 Usp. pogl. 9.1. Peroracija i Marulićev odnos prema antici.

207

Laudis amborum hoc epigramma extat, arcus in quo erectum stabat euersus iacet,

magnum mortalibus documentum nequaquam tam caducę mercedis gratia uirtutem

colendam, sed ęternę. (11,3)

Vexillis duobus: uexillum dictum quasi paruum uelum; est enim uelum in summo hastę

suspensum. Et his ergo uirtutis merito donatus fuit Vibius. Egregium hoc sane et uiri

uirtuti datum. Meminisse tamen debemus quia fortes uiros remunerat imperator, bonos

Deus, et illis quidem terrena bona et caduca conferuntur, his uero cęlestia et ęterna.

(108,2-3)

Ex quo constat neminem inscriptionibus clarum fore quem nobilem non fecerit uirtus.

Soli memorantur illi qui memoratu digna gessere, aliorum nomina simul cum

corporibus mortua iacent: illa obliuione, hęc terra obruta. Nobis tamen non ideo colenda

est uirtus ut posteritati noti simus, sed ut Deo placeamus. (129,2)

Na tom je tragu podsjećanje na prolaznost ljudskih zasluga i institucija (In epigr. 21,1; 91,2)

te na temu mors nivellatrix (5,1; 96,1). Čak je i rimska država morala propasti, i to sama od

sebe (In epigr. 6,2), a silnik Gaj Julije Cezar platio je glavom ukidanje slobode vlastitoj

domovini (In epigr. 77,2).135

Poseban je slučaj dužnost sina da naslijedi očeve vrline; na jednom mjestu predbacuje

se onima koji zanemaruju tu moralnu obvezu, a preuzimaju njezine zasluge:

Sed certe pudere debet filios non hęreditare uirtutes patris, cuius meritum hęreditasse

uidentur, quotiens accipiunt non quod sibi, sed quod patri debebatur. Qui si degeneres

uixerint, duplici poena digni erunt, quod et se deprauent et paternam obterant gloriam.

(59,3)

Suprotan je primjer Papalić, pa se dio njegove pohvale sastoji upravu u isticanju da je

dosljedan nasljednik vojničke i duhovne vrline svojih djedova:

Nec iniuria id facis, quando quidem auorum gloria ad nepotum redundat laudem,

tantoque ad te magis quanto plenius eos expresseris et militię studio et animi uigore.

(125,1)

135 Usp. i In epigr. 3,1; 4,1.

208

Bez izravna kršćanskog predznaka komentiraju se primjeri zaslužene ovozemaljske

nagrade: natpis i spomenik znak su zahvalnosti za dobročinstva učinjena pojedincu (ili

zajednici) ili za hrabrost:

Betitium: hunc uirum uirtutibus pręstantem fuisse statuę honos a prouincialibus

exhibitus satis declarat. Nec ipsi sua laude fraudandi qui erga optimum pręsidem ingrati

esse noluerunt. (17,3)

Atque ita Apronianus communi ciuium utilitati consuluit, nemini priuatim indulgens,

sed omnium nequitiam coercens. (36,2)

Huic ergo, pro eo quod populi dissensiones sedarat, Beneuentani statuam posuerunt

honoris laudisque gratia. Nullum enim pręsidis in ciues beniuolentię maius testimonium

est quam discordes ad concordiam reuocare. (52,2-3) 136

Također bez ideoloških identifikacija ističe se kako svjedočanstva zabilježena na natpisima

mogu djelovati kao poticajni primjeri vrline:

Porro unius uirtus iustis donis donata incitamentum multorum est. (65,3)

Porro quum in ciuitate benemeritis digna pręmia impenduntur, cęteri omnes ad uirtutem

capescendam excitantur, non tam mercedis cupiditate quam honestę laudis affectu.

(102,2)

Atque hoc ipsum principis priuilegium descriptum fuisse Romę dicitur in tabula ęnea

quę muro affixa erat post templum Octauiani Augusti ad Mineruam, loco uidelicet

conspicuo, ut legentes illorum qui sic honorati erant exemplo ad uirtutem exercendam

accenderentur. (125,3)137

Ono što moralističke komentare izdvaja iz ostatka Marulićeva opusa jest činjenica da on

antičke primjere povremeno predočava kao uzore svojim kršćanskim čitateljima. Tako

postupa u filološko-moralističkim ekskurzima uz In epigr. 8,2 i 37,3 (u prvom od njih 136 Također In epigr. 140,3. 137 Egzemplarnu vrijednost svjedočanstava ratne vrline, ujedno i zahvale božanstvu za sretan

povratak iz rata, prepoznali su – dodaje na jednom mjestu komentor – i kršćani: usp. In epigr. 138,2-3.

209

pojavljuju se laus i gloria).138 O dinamičnoj, nimalo jednostranoj usporedbi moralnih

vrijednosti posvjedočenih kod pogana ("njih") i kod suvremenih kršćana ("nas") bit će riječi u

sljedećem poglavlju. Posve u skladu s tim slobodnijim odnosom prema antici u Tumaču se

kao moralni auktoriteti uz Bibliju navode i poganski pisci, i to višekratno i poimenice:

Marcijal (34,3), satyricus poeta, tj. Juvenal (93,1), Platon i Plotin (133,2), "Juvenal", tj.

Ovidije (135,2), "Lukrecije", tj. Horacije (110,4).139

Antički odnos prema vrlini i slavi može poslužiti za uzor i kršćanskim vladarima.

Discite, Christiani principes!, upozorava splitski humanist:

Annuant quorum nutu Romano imperio regna cęssere: hinc saltem discant Christiani

principes regni successum ad Deum referre, non suę attribuere uirtuti. (18,2)

De manubiis Cimbricis et Teotonicis ędem Honori et Virtuti uictor fecit: discite,

Christiani principes, hoste superato non insolescere, sed Deo gratias agere et quod

uicistis ei potius quam uestrę uirtuti tribuere. Marius, quum idolatra esset, de hostium

spoliis diis suis templum posuit, quod nequaquam fecisset nisi ipsis autoribus se uictoria

potitum putasset. Quod ergo ille honori et uirtuti contulit, deos esse ratus, uos Deo uero

reddite, cuius donum est et honor ipse et ipsa uirtus. (72,4)

Osobit je slučaj odnos vladara prema učenim ljudima, napose prema piscima; osim

"cehovske" zainteresiranosti Marulića je na komentar uz natpis br. 34. zacijelo potaknula i

činjenica da je riječ o pohvalnici Klaudiju Klaudijanu, pjesniku kojeg je visoko cijenio. O

tome nedvosmisleno govori prvi dio komentara:

Claudianus enim quam excellens in poetica fuerit, opera eius testantur, quum priorum

poetarum operibus conferenda, tum posteriorum pręferenda. (34,2).

Poznato je da je neka Klaudijanova djela Marulić posjedovao u svojoj knjižnici i da je

njegovu pjesmu De phoenice prepisao na kraju trogirskog kodeksa Petronija (Codex

Parisiensis lat. 7989 olim Traguriensis, Bibliothèque Nationale de France).140 To što su carevi 138 Usp. pogl. 7.5.2. Filološki komentari. 139 Usp. Tablicu 7.4. Struktura Marulićevih komentara. 140 Za knjižnicu usp. Marulić 2005b: 40; za prijepis Feniksa usp. Lučin 2006a. Dodatni dokaz da

je Klaudijan pripadao u Marulićevu lektiru nalazi se u njegovoj pjesničkoj memoriji: u pjesmama iz

210

Arkadije i Honorije pjesniku postavili kip i počasni natpis, za Marulića je odlična prigoda da

pokaže kako "stari" mogu biti uzor suvremenim vladarima:

Quod si nostri temporis principes imitari uellent, eruditos uiros digno honore

prosequendo, haberent fortasse qui pręclare gesta eorum posteritati commendarent. Quę

quamuis modo clara habeantur, in dies paulatim obscurari necesse est, quia idoneis

scriptoribus carent. Nemo autem lubenti animo eius laudi suum impendit laborem a quo

nullo prouocatur beneficio. (34,3)

Valja još upozoriti da pojam uirtus, barem u kontekstu In epigr., za Marulića nadilazi

semantičko polje etike, jer pripada i području povijesnoga kontinuiteta: kao humanistički

obrazovan splitski plemić, smatrao je da lokalni – splitski i brački – pripadnici toga staleža

nisu samo idealni nasljednici nego i izravni potomci salonitanskih plemenitih rodova, a onda i

njihove vrline. Ta uirtus maiorum izrijekom se spominje u pismu Marku Prodiću kao ključni

poklad predaka, koji su nasljednici dužni obdržavati:

Perge ergo, condiscipule amabilis, animo forti, ne Salonitanorum genus a maiorum

uirtute desciscat. Vos quidem e Salone urbe originem trahitis, quoniam, etsi post

miserabilem eius cladem plures illius nobiles familie hac in ciuitate se locauere, plures

itidem in ista insula substiterunt.141

7.5.4.2. "Oni" i "mi"

Položaj "podvojene lojalnosti" nerijetko nuka komentatora antičkih natpisa da

uspoređuje moralna načela što se očituju u antičkom tekstu s vlastitim svjetonazorom odnosno

svjetonazorom svojega vremena: komentar postaje medijem izrazite aktualizacije antičke

građe. Iako bi se očekivalo da će takva moralna synkrisis neizostavno rezultirati iskazima

kršćanskoga komentatora o nadmoći "današnjice" nad poganskim svijetom, već dosad

glasgowskoga kodeksa D. Novaković je na dvadeset mjesta identificirao sintagme i metričke klauzule

potvrđene u Klaudijanovu pjesništvu (usp. Novakovićev Index locorum u Marulić 1999: 237). 141 Marulić 1995. Dakako, Marulić zna da se taj kontinuitet jednako odnosi na splitske kao i na

bračke plemenite rodove: usp. pogl. 8.1. Struktura i sadržaj (salonitanskoga parateksta).

211

provedena raščlamba pokazuje da podjela u In epigr. nije tako jednostavna. Ogledajmo temu

na primjerima koji se ne tiču filoloških razmatranja (kao u ekskurzima uz In epigr. 8,2 i 37,3),

niti nužno uključuju pojmove uirtus i gloria, nego im je zajednička crta komentatorov interes

za usporedbu starog i novog.142

Ljudi iz starine kadšto nadmašuju kršćane u nesebičnoj brizi za javno dobro:

Atque ita Apronianus communi ciuium utilitati consuluit, nemini priuatim indulgens,

sed omnium nequitiam coercens. Quotus nunc quisque est qui non tantummodo lucrum

suum quęrat et commune damnum clausis oculis obturataque pertranseat aure? Ita fit ut

magistratus, qui ad eorum commodum quibus pręsunt instituti sunt, ad solum sui

quęstum conuertantur. (36,2-3)

Suvremeni magistrati brinu se doduše za podizanje javnih građevina, ali ne čine to o vlastitu

trošku, pa ih stari i u tom mogu nadmašiti:

Et nostra quidem ętate multa per pręfectos urbium construuntur ad ciuium commodum,

sed qui id suo sumptu peragat, inuenitur nemo. Quęris quare? Quia nullo eiusmodi

remunerationis exemplo prouocantur. (13,3)

Još je gore – nastavlja Marulić svoju društvenu kritiku – što se današnji državni službenici

koriste svojim položajem za stjecanje osobne koristi:

Quotus nunc quisque est qui non tantummodo lucrum suum quęrat et commune

damnum clausis oculis obturataque pertranseat aure? Ita fit ut magistratus, qui ad eorum

commodum quibus pręsunt instituti sunt, ad solum sui quęstum conuertantur. (36,3)

Kršćani se na uzornu primjeru pogana mogu podsjetiti da poštuju roditelje, da ne zanemare

poniznu molitvu i zahvalu Bogu:

142 Na razini izraza usporedba se često najavljuje formulacijama kao što su: nostri temporis

(superbia, 8,2; principes, 14,3); nostra ętate (13,3); nostris tamen (63,2); nos / nobis uero (135,2;

83,1), nos autem (131,2) i sl.; ili jednostavno: nunc (36,2), nos (54,3).

212

Hinc discant filię atque filii honorem deferre parentibus et quos uiuos debita pietate

colunt, his officium pręstare etiam defunctis. Qui defunctorum parentum manes nullo

prosequuntur obsequio, ne uiuos quidem uere atque ex animo dilexerunt. (78,1)

Hic idolatra arguit illos Christianos qui uero Deo uota soluere negligunt, quum ipse

soluat fallacibus diis. (79,2)

In omni negocio quicquid prospere cesserit ut Deo acceptum referamus, hoc exemplo

admonemur. (98,1)

Hinc reprehendenda est quorundam Christianorum temeritas, qui suę solertię uirtutisque

confidentes Deo supplicare negligunt ideoque a paucioribus interdum superantur et

pereunt. Ignorant utique Dei potentiam humanis uiribus esse maiorem. (137,2)143

Za isti grijeh kršćani zaslužuju veću pokudu od onih koji nisu znali za Božju objavu:

Verum enim uero tam abominandum flagitium multo magis imputabitur illis quibus

matrimonii sanctitudo diuina lege commendatur quam his qui Deum ignorantes suę ipsi

libidini frena permittebant. Excusabiliores enim sunt qui pręceptis cęlestibus nondum

instructi peccauerunt et licet naturalis quoque legis rationem peruerterint, longe deterius

143 Ovdje se može odčitati politička aluzija: pod malobrojnijim neprijateljima od kojih

stradavaju lakomisleni kršćani pisac zacijelo misli na turske osvajače. Zaključak da nevjernici

napreduju zbog kršćanskih grijeha potječe još od sv. Jeronima. Usp. Hier. Ep. 60,17 (Nostris peccatis

barbari fortes sunt, nostris uitiis Romanus superatur exercitus. […] infelices nos, qui tantum

displicemus Deo ut per rabiem barbarorum illius in nos ira desaeuit.). U Marulića usp. npr. Molitva

suprotiva Turkom (stihovi 53-54, 85, 99-102, 141-142); Epist ad Adr. (Nonne ob hoc maxime irascitur

uobis Deus atque ut criminis huius a uobis poenas exigat infidelibus fauet atque opitulatur? Marulić

1994b: 62), također Vlt. iudic. (LMD I, 234); sonet Qual maraviglia. Možda je komentar aktualiziran

sjećanjem na događaj što ga Marulić opisuje u pismu Jerolimu Cipiku (Hier. de Cipicis 1; 19. VII.

1501): "Novamente quì, in le parte de Chroatia, chome za avanti havete intexo, essendo adunati

cinquecento chavalli ungari et chroatti e stradioti, tutti valentissimi homini e ben armati, furono

rutti [sic] e frachassati da trecento Turchi, mal armati et mal a chavallo, in sula bella pianura.

Intanto che quelli scanpavano, non sapevano dire per qual causa scanparono, nè perchè non

havevano animo resistere a sì pochi, havendo in ogni chossa gran avantazo. E pur anchora non se

achorgemo, non esser la forza del inimico che ne preme, ma furor divino." (Marulić 1992: 36).

213

est cognita diuinę reuelationis ueritate summę maiestatis autoritatem contemnere quam

non obedisse naturę. (94,3)

Quod si philosophis diuinę legis ignaris hęc sententia sederit, quanto magis Christianis

Deo cui seruiunt id ipsum asserente placere debet? Ait enim: Non occides, et si alios

occidere uetamur, quanto magis nos ipsos? Longe autem satius est seruitutem, exilium,

proscriptionem et quęque aduersa inuita pati quam malis istis quę temporaria sunt

euitatis in malum ęternum incidere, et post corporis animęque solutionem ad inferos

relegari. Diuini quippe mandati pręuaricatoribus talis proposita est poena. (133,3)144

Strogost rimske moralne dosljednosti zna u Marulića izazvati neskriveno divljenje:

Lucretię mors pudicicię testimonium fuit: nequanquam enim adultero consensisse

uidetur quę uiolata uiuere noluit. (1,2)

O magni animi uirum Virginium! Filiam sibi charissimam suis ipse manibus necare

maluit quam uiuam relinquere nequissimo iudici stuprandam. O pulchram populi

Romani in scelestissimum hominem uindictam! Nec Virginia ipsa potuit honestius mori,

nec Claudii flagitium iustius puniri. (33,2)

Dakako, brojni su drugačiji primjeri, oni u kojima se pokazuje nadređenost kršćanskoga

moralnog stava:

Sed quid, quęso, proderat defuncto uel rosarum odor uel epularum gustus? Totum hoc

non mortuorum, sed uiuorum erat. Satis est autem mortuis nostris si cum odore uirtutum

decesserint: hoc solo delectatur ille qui mortalibus largitur immortalitatem. (32,3)

Et satis certe magnificum fuit tam procul petitas bestias in ludum adduxisse, sed ego

multo magnificentius esse dixerim hominum bestiali ritu uiuentium licentiam legibus

coercere. Illud enim ad uoluptatem pertinet oculorum, hoc ad morum censuram. (132,4)

Beatus dicitur cui cuncta prospere succedunt. Sed quoniam mortalium beatitudo fluxa

atque fragilis est, beatum non putabant nisi quem usque in finem uitę beatum fuisse

constabat. Vnde Iuuenalis: Dicique beatus ante obitum nemo supremaque funera debet. 144 Usp. i In epigr. 38,3 (proždrljivost i pijančevanje) te s time u vezi osvrt na vjerske i

mitološke starine u pogl. 7.5.3. Realni komentari.

214

Nos uero illum beatum esse dicimus qui iam illam beatitudinem quę amitti non potest

est consecutus. Quid enim iuuat usque ad diem extremum prosperitatibus perfrui et post

hęc ęternis subiici suppliciis? (135,2-3)145

7.5.4.3. Ostali moralistički komentari

Navodimo nekoliko važnijih skupina, bez nastojanja da iscrpimo svu tematsku

raznolikost. Zdravlje duše pretpostavlja se zdravlju tijela (19,2; 20,2; 31,2). Ističe se pohvalna

pietas djece, odnosno nasljednika, prema pokojnicima (81,2; 87,1; 130,3). Tijesan prostor

groba postaje povod za pouku živima koji se žale na tijesan stan (25,2) ili, suprotno, da se one

koji žive raskošno opomene kakav ih stan čeka nakon smrti (47,2; 93,1); povremeno

Marulićev komentar poprima crnohumornu notu:

Timuit scilicet ne nimis arcte hinstaret si alii ibidem ponerentur. Sed meminisse debebat

quia nemo unquam mortuorum de loci in quo positus est angustia conqueri sit auditus.

(84,2)

Rado se u moralističkim komentarima tematizira bračni život: razmatra se vrijeme za

ženidbu/udaju (101,1, auktoritet je Platon!); ističu se zasluge valjanih i vjernih bračnih

družica (12,1; 45,1; 64,2; 107,1; 140,3), jednom i muževa (100,1). Na suprotnom je polu

satira protiv žena, i to zbog njihove jezičavosti (24,1) i svadljivosti (49,1).146

Upozoriti je na Marulićevu nedosljednost (ili barem tolerantnost) kad je riječ o tako

krupnu postulatu kršćanskoga moralnog zakona kao što je onaj o samoubojstvu.147 U

komentaru uz natpis br. 133 (u kojem se iznosi da je supruga prognanog čovjeka, kažnjenog

maxima capitis diminutione, tj. gubitkom slobode, građanskog prava i obitelji, oduzela sebi i

djeci život) samoubojstvo se oštro osuđuje (najprije – što je primjereno poganskom kontekstu

natpisa – pozivanjem na antičke auktoritete, Platona i Plotina, a zatim – u kontekstu

kršćanskomoralističkoga tumačenja – podsjećanjem na petu Božju zapovijed). S druge pak 145 Usp. također In epigr. 54,2; 63,2; 83,1; 110,3-4; 129,2; 131,2. 146 Usp. satirične protuženske epitafe u LS, br. 129. i 156. Općenito o Marulićevoj poruzi u

epitafima usp. Novaković 2005: 65; za In epigr. 49. kao moguću Marulićevu patvorinu usp. Lučin

1998. te pogl. 4.5.1. Autentičnost natpisa u Marulićevoj zbirci i bilj. 24 ondje. 147 Uočila je to Stepanić 2007: 241.

215

strane, u komentaru uz natpis br. 1 (tobožnji nadgrobni spomenik što ga je Tarkvinije Kolatin

podigao Lukreciji) samoubojstvo se ne osuđuje, nego se dapače daje moralno objašnjenje za

takav postupak: silovana Lukrecija time je zapravo obranila svoju čednost.148

7.5.5. Motivacija za postavljanje spomenika

Trudeći se proniknuti u razlog nastanka natpisa, Marulić se često izvodi zaključke iz

samoga teksta. Tako čitajući formule ex uoto, uotum soluit i sl. napominje da je spomenik

nastao kao ispunjenje zavjeta, a drugdje zaključuje kako je načinjen radi toga da bi se

božanstvo učinilo sklonim i da bi podržalo uspjeh nekog pothvata (riječ je, dakako, o

posvetnim natpisima):

Ista itaque pro filio iam pedibus insistentem uotum soluit. (55,2)

Votum se soluisse fatetur et inscribi uoluit ueritus fortasse ne dii deęque quos coluit

solutionem factam inficiari uellent, si soluti cautio non extaret. (85,2)

Vibius iste ductor Salonitani exercitus fuit et cum hoste conflicturus deum sibi

propicium optauit. (137,1)149

Drugačiju motivaciju komentator prepoznaje čitajući na natpisima formulacije pro accepto

beneficio, ob merita, honoris laudisque gratia i sl.150 Jasno je da tu pojedinac ili zajednica

iskazuju zahvalnost i počast zaslužnu pojedincu (riječ je uglavnom o počasnim natpisima, uz

poneki nadgrobni):

Pręsens autem epigramma docet statuam illi positam pro merito liberalitatis operi

publico impensę. (13,2) 148 Usp. In epigr. 133,2; 133,3; 1,2. Takvo hijerarhiziranje moralnog prijestupa, po kojem bi

neprihvaćanje preljuba, makar i nasilnog, bilo nadređeno zabrani samoubojstva, donekle podsjeća na

Marulićev dobro poznat pogled o dopuštenoj laži (Instit. 4,4); svakako, zasluživalo bi dodatno

proučavanje. 149 Ostali primjeri: In epigr. 56,2 (po oporučnoj želji, nadgrobni natpis); 92,1; 98,1; 113,3;

121,1; 130,2 (po oporučnoj želji, nadgrobni natpis); 131,2; 134,1. 150 Za ovakve se natpise motivacija često može odčitati iz moralističkih komentara; usp. pogl.

7.5.4.1 Virtus i gloria.

216

Fabri igitur Tiburtini Hortensio patrono, ut pro acceptis beneficiis gratiam referrent,

loco dato statuam statuerunt, ut locus simul cum simulachro illi esset dicatus. (44,3)

Huic ergo, pro eo quod populi dissensiones sedarat, Beneuentani statuam posuerunt

honoris laudisque gratia. (52,2)151

Na drugim natpisima Marulić pronalazi političku motivaciju (odioznost prema

kraljevstvu i diktaturi: In epigr. 3,1; 4,1); zaštitu od naknadnoga korištenja grobnice (27,2;

91,1), uspostavljanje granice radi sprečavanja sukoba (46,3); isticanje imena onoga tko je dao

podignuti građevinu (66,2) ili onoga tko je priredio igre (132,3); za života iskazanu brigu za

posljednje počivalište (90,1); ljubav prema pokojnici (100,1).

7.5.6. Parafraze

Kadšto se Marulić u svrhu dodatnog objašnjenja služi parafrazom čitava natpisa ili

jednoga njegova dijela.152 Načini su raznovrsni, pa dajemo samo nekoliko primjera:

Djelomično objašnjenje putem parafraze:

Ideo hic dicitur: "Credis hoc quod refero esse enygmata Sphingos? Non est enygma, sed

ueritas." Et postremis duobus uersiculis explicat quomodo uerum sit. (29,2)

Sažima se smisao natpisa i realni komentar:

Hic igitur Narses uictis in Italia Gothis de manubiis pontem hunc ędificauit ante quam

in suspicionem uenisset Iustiniano. (35,2)

Parafraza s umetnutim leksičkim objašnjenjima (ovdje su stavljena u uglate zagrade):153

Hic igitur pręfectus laniorum fraudem in carnium uenditione corrigens interdixit ne

trutina in ponderando uterentur, in qua digitorum supplosione decipiebant emptorem,

sed sub exagio uendi pecora iussit. [Exagium puto libram dici, a qua geminę lances

dependent atque exagitantur.] Decernit etiam quę pars lanio cędere debeat. Submouet

151 Ostali primjeri: In epigr. 14,1; 40,1; 59,2; 95,1; 102,1; 103,2; 104,1; 135,1; 136,2; 139,2. 152 Ovdje ne ubrajamo sažetke grčkih dijelova natpisa (34,2; 109,1), koje smo uvrstili u filološke

komentare. 153 Usp. pogl. 7.5.2. Filološki komentari.

217

prędam de pecuariis, [id est de armentis,] exigi solitam a tribuno, cancellario et scriba.

Atque ita Apronianus communi ciuium utilitati consuluit, nemini priuatim indulgens,

sed omnium nequitiam coercens. (36,2)

Spajaju se sažetak i motivacija:

Fabri igitur Tiburtini Hortensio patrono, ut pro acceptis beneficiis gratiam referrent,

loco dato statuam statuerunt, ut locus simul cum simulachro illi esset dicatus. (44,3)154

Povremeno se javljaju i drugačiji komentari, koje nije lako svrstati u navedene skupine.

Mogli bismo ih, općenito, nazvati egzegetskima: u In epigr. 6,1 zaključuje se o moći Rima,

kojemu je za sastavljanje vojske bilo dostatno već samo ljudstvo glavnoga grada; u 13,2

upozorava se rečenicom Quando hoc egerit […] da je u tekstu natpisa navedeno relativno

vrijeme javnog posla koji se komemorira; u 131,2 upozorava se na antički način datiranja; uz

natpise br. 128. i 129. objašnjava se da ne sadrže nikakvih podataka osim golih imena.

Alegorijski komentar pojavljuje se samo jednom, ali i on se odnosi na biblijski citat, a ne na

natpisni tekst (usp. 54,2).

7.5.7. Ekskurzi

Iako su malobrojni, Marulićevi ekskurzi važna su sastavnica njegova teksta, te već

svojim rasporedom i sadržajem nukaju da im se obrati dodatna pozornost. Osim po tome što

su razmjerno osamostaljene tekstualne cjeline, ekskurzi se prepoznaju i po auktorovim

metatekstualnim signalima: gotovo redovito uz takve se digresije pojavljuje kompozicijski

"šav".155 Identificirali smo jedan u rimskoj skupini (uz In epigr. 7-8), uz natpis neodređene

lokacije (In epigr. 37) te jedan u skupini Externa (uz In epigr. 94); primarna salonitanska

skupina, međutim, sadrži ih četiri (uz In epigr. 113; 124; 125; 130).

Dva rimska ekskurza tiču se uporabe latinskog jezika i ovdje su već obrađena.156 Onaj u

94,3 potaknut je time što se zagonetan natpisni tekst može objasniti samo incestuoznom

154 Ostale parafraze: In epigr. 40,1; 75,1; 86,1; 94,1 96,1; 97,1; 98,1; 101,1; 102,1; 107,1; 108,1;

113,3; 125,3; 126,2; 127,2; 130,2. 155 Usp. pogl. 7.4. Struktura Marulićevih komentara. "Šav" se ne pojavljuje jedino u

ekskurzu uz natpis 113. 156 Usp. pogl. 7.5.2. Filološki komentari.

218

vezom: izrazito je moralistički intoniran i nastavlja se na realni i moralistički komentar u

94,2.157

Preostala četiri ekskurza čine skupinu za sebe. Svi tematiziraju Dminu Papalića,

naslovljenika djela, ali sadrže i brojne autoreferecijalne podatke. Prvi (113,4) donosi

autobiografske reminiscencije, podsjećajući na zajedničke uspomene iz mladosti (in

adolescentia nostra;158 ut et tu meminisse potes; dum adhuc Tydei, pręceptoris mei, scholam

frequentarem); pridodan je i autocitatni umetak: epitaf Jurja i Perine (In epigr. 113,4 = LS, br.

147)

Drugi je ekskurz (124,3-5) potaknut autopsijom starina (murus Salonarum, 124,3; urbs

Salonarum, 125,5 marg.) i lokalnim ponosom (Delmatarum militum uirtus, 124,3),159 ujedno i

željom da se naslovljeniku, koji se iskazao u ratničkoj vještini (kako će se vidjeti u 125,1),

pobliže objasni ustroj rimske legije (124,4).

Treći ekskurz (125,1-2; 125,5), koji se, kao i prethodni, ističe ovećim opsegom,

potaknut je pronalaskom brončanih pločica – vojničke diplome kojom car Domicijan

isluženim vojnicima potvrđuje časni otpust i pravo rimskoga građanstva. Marulić najprije u

diskretnoj autoreferenciji uvodi sebe kao starinara na djelu:

Hoc ita descriptum in tabellis ęneis intra Salonarum ruinas repertum uidimus, legimus,

exscripsimus. (125,1)

Zatim spominje kako je sada Dmine vlasnik toga dragocjenog nalaza:

Has autem tabellas nunc tu, Dominice, dono tibi datas in deliciis habes, quasi heres

eorum quibus olim in testimonium uirtutis ab imperatore traditę fuere. (125,1)

157 Zanimljivo je da uz natpis 29, koji također u obliku zagonetke spominje incest, Marulić samo

primjećuje da se u posljednja dva stiha objašnjava na koji je način to što se u njima veli istinito.

Komentirajući natpis br. 94, nije zaboravio br. 29: u 94,1 sam govori o sličnosti, ali bez pobližeg

obrazloženja dodaje da to ovdje "valjda izložiti drugačije". 158 Istom se sintagmom (in nostra adolescentia) sjećanje na zajedničku mladost priziva i u

Marulićevu pismu Marku Prodiću; usp. Marulić 1995. 159 Usp. pogl. 7.5.3. Realni komentari.

219

[…] his omissis reuertar ad tabellas et scripturam istam, quę de terrę puluere erruta et

fato quodam tibi exhibita in tuo seruatur scrinio, interpretari pergam. (125,2) 160

Te dvije osobne i prijateljske reminiscencije uokviruju pohvalu Papalićevoj ratničkoj vrlini,

sastavljenu u retorički povišenu, elogijskom tonu:

Nec iniuria id facis, quando quidem auorum gloria ad nepotum redundat laudem,

tantoque ad te magis quanto plenius eos expresseris et militię studio et animi uigore.

Dum enim uirenti adhuc ętate floreres, equos alere, arma tractare et nunc hasta, nunc

ense pugnę simulacra cum ęqualibus ciere magnopere te delectabat. Quin etiam, quoties

incursiones pati contigit, toties obuiam hosti cum armatorum manu prodibas, contempto

uitę periculo pro patrię honore. Post hęc in classe Veneta triremis pręfectus Ottomanico

bello ita te gessisti ut iam emeritis stipendiis domum reuersus domesticis laudem

attuleris, amicis lętitiam, patrię decorem. Non uereor nequis me adulari existimet:

omnibus nota loquor magisque timeo ne uerecundiam tuam offendam quam ne aliorum

aures grauem. Te enim tuo merito et summi diligunt et medii amplectunt et infimi

colunt. (125,1-2)161

Nešto kasnije, nakon realnoga komentara u kojem se spominje pravo rimskoga građanstva,

slijedi završni dio te pohvalnice Papaliću: etimološko tumačenje njegova prezimena i

zaključak da se on ima pravo smatrati rimskim građaninom:

160 Novaković upozorava da su ta dva mjesta u G znakovito izmijenjena: Has autem tabellas

nunc tu, Dominice, dono a me habitas in deliciis habes (G, f. 86); scripturam istam, quae de terrae

puluer [!] erruta et fato quodam mihi exhibita. On iz toga zaključuje: "Zaslugu koju je Marulić u

autografu očigledno samozatajno potisnuo, glasgowski mu kodeks dvaput u kratkom vremenu vraća."

(Novaković 1997: 29). Dosljedno tomu, izvodi dalji važan zaključak: "Ispravak je mogao zahtijevati

samo netko tko je dobro znao za Marulićevu ulogu kao darovatelja i tko je držao da bi bilo nezahvalno

prešutjeti takvu gestu. Sve upućuje na nekoga iz obitelji Papalića." (Ibid.). Usp. i pogl. 3.1.1.2.

Prijepisi (ad G). 161 Zapaziti je da se u ekskurzu ponovljeno ističu naslovljenikove uirtus, gloria, laus, fortitudo.

To je posve u skladu ne samo sa životom osobe kojoj je pohvala upućena nego i s koncepcijom In

epigr.: usp. 7.5.4. Moralistički komentari.

220

Nihil aliud hoc loco explicandum restat nisi quod et te ius Romanę ciuitatis possidere

credi par sit, quum et priuilegium possis ostendere et Papalis cognomen geras. Papam

enim Romę modo pręesse nouimus, cui tunc Cęsares Augusti pręfuerunt. (125,6)

Posljednji je ekskurz još jedna pohvala naslovljenika, ovaj put kao kolekcionara natpisa (uz

još jednu potvrdu Marulićeve nazočnosti u zbilji i u tekstu: quę nos… nuperrime uidimus).

Neće biti slučajno što je ta apostrofa Papalića u ulozi zauzeta starinara smještena – prema

prvotnom rasporedu – baš u zaključku komentatorskog dijela spisa (in fine opusculi),

neposredno prije peroracije:162

Hęc apud te in saxo ingenti incisis litteris habentur, quę nos de fundamentis Salonarum

littoralis muri erruta ad tuas ędis transferri, sicut pleraque alia, nuperrime uidimus. Nec

sumptui enim nec labori parcis dum ueterum monumenta undequaque tibi comparas.

Hęc igitur in fine opusculi descripta ita exponere libuit. (130,1)

7.6. Opća svojstva Marulićevih komentara

Koliko god nastoje objasniti svaki aspekt primarnoga teksta, Marulićevi su komentari u

načelu ograničena opsega: komentarsku lemu on ne uzima kao povod za digresije i za opširno

razmatranje pojedinih aspekata antičke kulture, pa se može općenito reći da njegov komentar

ne teži ni enciklopedičnosti obuhvata ni isticanju piščeve rječitosti i učenosti. U tom pogledu

splitski je humanist suzdržaniji i od Giorgia Merule, čije se Enarrationes Iuvenalis uzimaju

kao primjer strože vrste humanističkoga komentara.163 Marulić kao da je imao na umu već

spomenuta jeronimovska načela: quae obscura sunt, breviter aperteque dilucidare; non tam

disertitudinem ostentare suam, quam sensum ejus quem exponit, edissere.164 Rijetka

162 Možda nije slučajno ni to što je za posljednji, 130. natpis prema prvotnoj zamisli djela

Marulić odabrao baš onaj u kojem se dva puta nalazi ime Marulia (Noniae Lacri f(iliae) Maruliae,

matri; Iuliae L(uci) f(iliae) Maruliae, filiae): nemoguće je ne zamijetiti sličnost s latinskim oblikom

piščeva prezimena. CIL rekonstruira točno čitanje: Marullae, ali to nimalo ne umanjuje sugestivnost

pretpostavke o neslučajnu odabiru mjesta u In epigr. 163 Usp. pogl. 7.1. Komentar kao žanr humanističke recepcije antike. 164 Usp. Hier. in Ionam prol., PL 25,1118; pogl. 7.1. Komentar kao žanr humanističke

recepcije antike.

221

odustajanja od tih načela nalazimo u ekskurzima i u nekoliko opširnijih komentara, koji teže

enciklopedijskoj obuhvatnosti obradbe: takva su mjesta redovito povezana s osobom

naslovljenika, tj. s njegovom građanskom i vojnom karijerom te starinarskom sklonošću, a

ponekad i sa starinarskim interesom samoga Marulića.165

Takvoj je ograničenosti opsega možda pogodovala i narav epigrafskoga teksta, no ova

pretpostavka mogla bi se potkrijepiti ili obesnažiti tek usporedbom s komentiranim silogama

Marulićevih suvremenika, što ostaje izvan obuhvata našeg rada. Napokon, neke praznine u

komentarima mogu se objasniti Marulićevim neznanjem, tj. nedostatkom izvora u kojima bi

našao prikladna objašnjenja. Primjeri koji slijede (bez ambicije da iscrpe sve takve pojave) ne

navode se kao objašnjenja za suzdržan opseg komentara, nego radi boljeg uvida u Marulićevu

starinarsku kompetenciju.166

U epigrafskim komentarima ne razrješuje i ne tumači: NVNGENT. za nongenti. (6). ne

komentira K. u pokrati M. K. D. (133); MARC. AN. A. SOZOMENE IMPERIO (134) (umj.

MARCANA SOZOMENE IMPERIO) razriješio je Marci Antonii Augusti Sozomene imperio,

što je izazvalo zbrku u odčitavanju (usp. 134,1) i potaknulo opsežan komentar o caru koji se

tu tobože spominje (usp. 134,2);167 pogrešno čita VIC. TRI. (140) umj. VICTRIC., ali točno

razrješuje uictricis (140,1).

U filološkim komentarima ne tumači: nominativ VIVOS za uiuus (32); PERICVLEIS

(104; usp. 46,2); FACIVND(um) (114; usp. 32; 61); FAXIT (127);168 izmišlja riječ consentio,

-onis, f. jer ne zna za rijetko consentium, ii, n. (134,1)

U realnim komentarima ne tumači: ex damnato sumptus cohitu (37); DIANENSES (95;

inače loše tradiran natpis); FISCVS; COLLEGIVM FABRVM (44); DIE

165 Usp. pogl. 7.5.3. Realni komentari, napomena uz skupine "Rimski magistrati", "Vojništvo"

i opaske o lokalnoj topografiji; 7.5.2. Filološki komentari (pri kraju, gdje je riječ o ekskurzima uz In

epigr. 7-8. i 37); 7.5.7. Ekskurzi. 166 Na neka smo takva mjesta već upozoravali u prethodnoj raspravi; usp. npr.: 7.5.1. Epigrafski

komentari u užem smislu, gdje se govori o neprepoznavanju imena tribusa, nedostatnim izvorima,

iskvarenoj rukopisnoj tradiciji; 7.5.2. Filološki komentari, gdje se pokazuje kako pogrešan tekst

preloška (T. umj. TI.) dovodi do pogrešne identifikacije osobe); 7.5.2.1. In epigr. i grčki jezik, gdje se

govori o nesporazumima zbog nepoznavanja grčkoga; ovdje bilj. 110, gdje se govori o Marulićevu (i

ne samo njegovu) nepoznavanju mitraizma. 167 Za taj komentar usp. pogl. 6.4. Marulićev odnos prema izvorima. 168 Objašnjenje je mogao naći u Cornu copiae; usp. Per. 2,648,12-13.

222

NEPTVNALIORVM (61). U 107. ne uočava da je SECVNDVS kognomen, pa krivo razumije

smisao natpisa. U 114. ne tumači CLOLICILENO (umj. DOLICHENO);169 taj pogrešni oblik

Marulić preuzima iz A (valjda je predložak bio kakav minuskulni rukopis, tako da minuskulno

d prepisivač A čita kao cl, a h kao il). U 120. piše CENTILIBRAS umj. ARGENTI LIBRAS,

vjerojatno zbog oštećenja kamena; posljedica je Marulićev komentar: Centilibrę quoque

nouitium monetę genus, non uetus (120,3); u istom natpisu ne tumači ZACONVS.170

I u Marulića se nerijetko nalazi ona "izluđujuća navada" (kako je nazva Anthony

Grafton) humanističkih komentatora da za nejasna mjesta ponude dva rješenja, a čitatelju

ostave na volju koje će prihvatiti; sličan postupak preporučivao je i sv. Jeronim.171 Evo

primjera u Marulićevu tekstu:

Taurobolium siue criobolium fecit: puto his uocabulis illud exprimi quod alii dixerunt

taurilia. [...] Possumus et aliter intelligere, quod uidelicet ea sacra ab illo facta fuerint

quę Latinas ferias appellabant. (15,2)

Thuscia a thure appellata, quia ea gens sacrificiis dedita erat, uel quia Gręci yuein

sacrificare dicunt. (17,2)

Pontificem Sceuola a "posse" et "facem" dictum putat. Marcus Varro a "ponte" et

"facio", quod ab iis primum pons sublicius factus ac sępe restitutus fuisse perhibeatur.

(68,2)

Dicti autem sunt flamines uel a pileo quem gerebant, qui pilamines, uel ab infulis, quas

flaminea uocabant. (69,3) 172

169 Vjerojatno ga ne bi mogao protumačiti ni da je imao ispravno čitanje. Iuppiter Dolichenus

zapravo je sinkretizirani Baal iz Doliheje (u Siriji), čije se štovanje u 2. st. stopilo s Jupiterovim

kultom i bilo osobito rašireno 3. st. pod Severima (usp. Matijašić 2002: 92). 170 O vulgarnolatinskom obliku zaconus u značenju "đakon" (a ne kognomena "Zakon") usp.

Demicheli 2009. 171 Usp. pogl. 7.1. Komentar kao žanr humanističke recepcije antike, os. bilj. 14. 172 Dalji primjeri: 34,1; 58,2; 65,2; 96,1; 137,1.

223

8. RECEPCIJA NETEKSTUALNE ANTIKE: SALONITANSKI PARATEKST

Predgovor salonitanskim natpisima (In epigr. IV) razlikuje se od ostalih dijelova

Tumača po tome što se ne bavi natpisnim tekstovima, nego samim antičkim spomenicima,

odnosno antičkom arhitekturom: ne onim što treba odčitati i protumačiti, nego onim što treba

vidjeti i opisati. Iako kratak, taj paratekst iznimno je važan i u sadržajnom i u formalnom

pogledu, pa nije začudno što je dosad bio jedini temeljitije pročeni dio In epigr. Ovdje ćemo

ukratko prikazati njegovu strukturu i sadržaj, promotriti ga u okružju žanrovskih srodnika, a

na kraju ćemo pokušati ukazati na izvore Marulićeva arhitektonskog leksika u opisu

Dioklecijanove palače.

8.1. Struktura i sadržaj1

Salonitanski paratekst strukturiran je ovako:

1. osobna reminiscencija na zajedničke šetnje s Papalićem, lamentacija zbog prolaznost

(IV,1)

2. nekoliko natuknica o slavnoj prošlosti Salone, s pozivima na antičke povijesne

izvore; jedan je od njih ujedno prigoda da se istakne vrlina "naših Salonitanaca" (IV,2)

3. osvrt na Dioklecijana kao najslavnijega među Salonitancima (IV,3)

4. pohvalni opis "njegove građevine" od koje je nastao Split (IV,4)

5. pohvala Papaliću (uključena u zaključnu figuru pretericije) i kršćanski intonirana

refleksija o prolaznosti zemaljske naspram vječnosti nebeske nagrade (IV,5)

6. karakteristična prijelazna formula (metatekstualni "šav")

1. Prvi odjeljak započinje apostrofom Papalića i podsjećanjem na njihovo zajedničko

lutanje ruševinama, nakon čega slijedi lamentacija zbog prolaznosti ljudskih djela i slave, uz

podsjećanje na slavnu prošlost zavičaja: patrii soli nostri quanta quondam gloria fuit.

Meditacija o prolaznosti popraćena je citatom Vergilijevih stihova o propasti Troje (Aen.

2,325-6). Iako se na prvi pogled čini tek lijepom autobiografskom sličicom, ovaj kratki

uvodni tekst ima šire implikacije. Lament nad antičkim ruševinama bio je, kao što ćemo ubrzo

vidjeti, sastavnim dijelom humanističkog odnosa prema antici, a ni Marulićev izbor citata 1 Ovaj se odjeljak temelji na auktorovu predgovoru u Marulić 2005a ("Prva pohvalnica Splitu",

str. 5-19); tekst je za ovu priliku preinačen i dopunjen bibliografskim podatcima.

224

nije, čini se, bio slučajan. Vergilijevi stihovi nenadmašna su formulacija osjećaja sjete i žala

zbog neumitne prolaznosti slave i veličine, ujedno su prikladna učena reminiscencija, ali

ovdje imaju dodatnu konotaciju: iz njih zaključujemo kako je Salona za splitskoga humanista

uistinu bila domaćim adekvatom antičke Troje. Mitsko-povijesna matrica u bitnom je ista,

samo joj je mjerilo umanjeno: Troja stoji naspram Rimu kao Salona naspram Splitu.

Podudarni su elementi opsada grada, njegov pad, bijeg stanovništva, dolazak u novo sjedište,

osnutak grada, prijenos svetinja, održavanje spomena na slavno podrijetlo.2 Stav da je Split

nasljednik Salone nije ništa novo: Marulić se u tome nastavlja na lokalnu tradiciju,

zabilježenu u splitskih povjesničara Tome Arhiđakona i Mihe Madijeva, kodificiranu u

srednjovjekovnom komunalnom statutu.3 Nju su Splićani Marulićeva vremena usvajali već u

školskim klupama, kako pokazuje njegovo pismo bračkom svećeniku Marku Prodiću:

Perge ergo, condiscipule amabilis, animo forti, ne Salonitanorum genus a maiorum

uirtute desciscat. Vos quidem e Salone urbe originem trahitis, quoniam, etsi post

miserabilem eius cladem plures illius nobiles familię hac in ciuitate se locauere, plures

itidem in ista insula substiterunt. Sed hęc tu probe noscis ex monumentis in nostra

adolescentia lectis, que apud uos quoque extarent, nisi anno MCCLXXVII in ista domo

communi conflagrata ab Almissanis fuissent.4

I reminiscencija na Troju, koja je u In epigr. naznačena samo implicitno, pojavljuje se u

jednom od splitskih izvora. Miha Madijev u poglavlju "O porijeklu građana grada Splita", u

sklopu argumentacije o salonitanskom podrijetlu splitskih plemića, donosi izričitu usporedbu

Salone i Troje:

Ex quibus Salonitanis ciuibus nati sunt nobiles Spalatini, et ideo uere nobiles sunt quia

ex generoso sanguine procreati ortum a nobilibus habuerunt, sicut Seuerus Magnus et

2 Usp. o tome Lučin 1995: 107. Za naš kontekst važno je zapaziti sintagmu uirtus maiorum. 3 Usp. Thomas 2003: 30-51 (VII. Qualiter Salona capta est; VIII. Qualiter Salonitani ad insulas

fugerunt; IX. Qualiter Salonitani per diuersa sunt loca dispersi; X. Qualiter de insulis redeuntes

Spalatum intrauerunt; XI. De Iohanne primo archiepiscopo Spalatino; XII. De translatione sanctorum

Domnii et Anastasii); Miha Madijev 1977: 171-172/375-377 (De origine ciuium ciuitatis Spalatensis;

usp. Miha Madijev 1666: 376); Hanel (prir.) 1878: 2, 3 (Incipit prohemium Statutorum Spalati). 4 Marulić 1995. Pismo nosi nadnevak 10. svibnja 1496.

225

alii quamplures nobiles Salonitani, et sicut Veneti et Paduani et alii multi nobiles

habuerunt eorum antiquam originem a Troianis et aliis nobilibus huius orbis.5

2. O slavnoj pak prošlosti Salone, o junaštvu i neustrašivosti Salonitanaca – a od njih,

kao što smo upravo vidjeli, potječu plemeniti splitski rodovi – najbolje je svjedočio auktoritet

antičkih pisaca.6 Humanistički erudit izabire trojicu uistinu ponajvažnijih – grčkoga geografa

Strabona (Geogr. 7,5,5), rimskog enciklopedista Plinija Starijeg (Hist. nat. 3,141-142) te

državnika i pisca Gaja Julija Cezara (Bell. civ. 3,9,1-2).7 Ovaj je posljednji u svojim

Zabilješkama o građanskom ratu opisao junaštvo stanovnika dalmatinskoga grada koji mu je

ostao vjeran i čiji su se branitelji suprotstavili navalama Pompejevih pristaša pod

zapovjedništvom legata Marka Oktavija. No tu se, u gotovo doslovnu prepričavanju Cezarova

teksta (koje završava eksplicinim citatom), pojavljuje neobičan podatak: među onima koji su

se odmetnuli od Cezara u Marulića se, umjesto Issa, kako stoji u rimskoga pisca, spominje

Clissa, tj. Klis:

Pręter hęc in Cęsaris Commentariis relatum legimus quod M. Octauius cum nauibus

Salonas peruenerit, ubi concitatis Delmatis reliquisque barbaris Clissam a Cęsaris

amicicia auertit, conuentumque Salonensem quum neque pollicitationibus neque

denunciatione periculi permouere posset, oppugnare instituit. Est autem oppidum,

inquit, et loci natura et colle munitum. (IV,2)

Teško je vjerovati – iako to bez provjere nije moguće posve isključiti – da bi se baš

takva koruptela nalazila u izdanju (ili rukopisu) Cezarova djela kojim se Marulić služio (a

koje je zasad nije identificirano). Podatci kojima raspolažemo govore da su rukopisi i stara

izdanja redovito na tom mjestu imali Hissam, a da je emendaciju Issam uveo tek Paolo

5 Miha Madijev 1977: 376 (usp. Miha Madijev 1666: 376). 6 Dalje će se u komentarima osobita pozornost posvetiti vrlinama predaka (Salonitanaca,

Delmata) o kojima svjedoče književni izvori jednako kao i natpisi iz Papalićeve zbirke (usp. In epigr.

IV,2-3; 124,3; 139,2-3). 7 Isto se mjesto iz Plinija citira još jednom u In epigr. 61,2, radi objašnjenja o dekurijama, a citat

iz Cezara parafrazira se u 124,5, gdje se zaključuje kako je grad imao manji perimetar u Cezarov doba

nego u vrijeme Marka Aurelija (usp. i pogl. 7.5.2. Filološki komentari).

226

Manuzio u izdanju 1559.8 Bismo li smjeli pretpostaviti da je zabrinuti pisac (koji je svoju

epigrafski spis sastavio negdje između 1503. i 1510, dakle u vrijeme krhkoga i često

narušavanoga mletačkog mira s Turcima) možda i nesvjesno približio antički podatak vlastitu

vremenu i prostoru, klaustrofobičnu osjećaju opsade i sveprisutnim strepnjama od

osmanlijskoga zauzeća ključne strategijske točke između priobalja i Zagore?9 Bilo kako bilo,

osvrt na salonitansku povijest Marulić će zaključiti izrazom divljenja: Atque talis fidei

talisque in bello uirtutis tunc fuere Salonenses nostri!10

3. U salonitansku slavu valja, prema Maruliću, upisati i to što se u njoj rodio car

Dioklecijan, koji k tomu nije dospio na taj položaj po dinastijskom pravu, nego zahvaljujući

vlastitim zaslugama: uirtute et rebus gestis. Govoreći o Dioklecijanovu podrijetlu, Marulić

nastavlja mnogostoljetnu lokalnu tradiciju: za Tomu Arhiđakona on je rodom Dalmatinac,

Miha Madijev dapače tvrdi da je iz Salone; oba srednjovjekovna pisca znaju da je Palača

njegovo djelo.11 Miha Madijev i Statut izričito kažu (istim riječima) da je on svoju palaču,

8 Caesaris commentarii cum correctionibus Paulli Manutii. Venetiis, 1559; usp. Meusel (prir.)

1893: XI, 130. 9 Te će strepnje uistinu postati nemilom zbiljom, ali tek trinaest godina nakon Marulićeve smrti. 10 Lik Salonensis pojavljuje se u In epigr. ukupno četiri puta (u upravo citiranoj rečenici kao

etnik, drugdje kao ktetik): IV,2 (2x); IV,4 marg.; 134,1; lik Salonitanus pojavljuje se samo jednom

(kao ktetik): 137,1. U korpusu obuhvaćenom u BTL 3 za Salonensis nema potvrde, a Salonitanus se

pojavljuje dva puta: in regione Salonitana (Iulii Paridis Epitome Valerii Maximi 6,8,5); Salonitanum

quendam nomine Danum (Ammiani Marcelini Rerum gestarum libri qui supersunt 16,8,3). U

Marcelina riječ je o glasovitoj epizodi u kojoj se pripovijeda kako je neki Dano ukrao velamen

purpureum s Dioklecijanova groba. Marcelinovo djelo, tiskano u Rimu 1474, ne nalazi se na popisu

Marulićeve knjižnice, a kompendij Valerija Maksima, zabilježen na popisu, sastavio je sam Marulić

(usp. Marulić 2005b: 40). U korpusu koji obuhvaća CroALa sve tri potvrde za Salonensis potječu iz In

epigr. (zbirka zasad sadrži samo In epigr. IV); za Salonitanus nađeno je u korpusu 46 potvrda;

odbacimo li one koje su nastale nakon Marulićeve smrti, ostaje ih 37; oduzmemo li još tri iz Regnum

Slavorum Popa Dukljanina, djela koje Marulić – po svemu što znamo – nije čitao u tom, latinskom

obliku, ostaje ih 34. Od ovih 32 su iz Tome Arhiđakona, po jedna iz Hrankovićeva opisa Brača i iz

Marulićeva pisma Marku Prodiću (Salonitanorum genus). Neobičan lik Salonensis možda je Marulić

preuzeo iz kojega humanističkog prijevoda s grčkog ili iz komentara klasika, no takvu mogućnost tek

trebati istražiti. 11 Usp. Thomas 2003: 16-19 (IV. De constructione edificii, quod Spalatum nuncupatur); Miha

Madijev 1977: 171/375 (Miha Madijev 1666: 376).

227

današnji Split, "sagradio na zadivljujući način" (a Diocliciano imperatore mirabiliter

fabricatum), a salonitansko podrijetlo grada potvrđuju i etimološkim domišljanjem po kojem

SPALATUM dolazi od Salonae PAlatium LATUM ili laetum (prostrana – ili: ugodna – palača

Salone). Učeni je Perceval iz Ferma godine 1312. tu domisao složio u leoninski heksametar,

koji je urezan u komunalni pečat:

Palatium lętum Spalatum, Salonę quietum.12

Marulić je obavljao razne komunalne dužnosti, među kojima i sudske (iudex

honorabilis, iudex curiae),13 pa je zacijelo poznavao gradski Statut; ima temelja i za

pretpostavku da je čitao povjesnice svojih sugrađana.14 S druge pak strane, budući da je

Dioklecijana tijekom povijesti pratio glas neprijatelja i progonitelja kršćanstva, očekivati je da

će kršćanski moralist za njega imati samo najstrože riječi prijekora. I doista – da izdvojimo

samo najizrazitije primjere – u Instituciji car se pojavljuje kao sęvissimus Christianorum

persecutor, spominje se perfidi imperatoris duritia i proteruę potestatis uanus imperator, a u

Propovijedi o Kristovu posljednjem sudu podsjeća se na stradanja mučenika za njegovih

progona.15 U Repertoriju carevo se ime dva puta spominje u neutralnu kontekstu;16 kao

progonitelj pojavljuje se tek u dodatku naslovljenu Martires Christi.17 Samo na jednom mjestu

u čitavu Marulićevu opusu odnos je prema Dioklecijanu drugačiji: upravo u ulomku kojim se

ovdje bavimo, tj. ondje gdje govori o slavnom podrijetlu i nastanku rodnoga grada. Tu nema

ni spomena o progonima kršćana, o okrutnosti, o mučenicima. Ne treba ovako dvostruku

Marulićevu optiku nipošto tumačiti nedosljednošću osobnoga stava: riječ je naime o već

spominjanoj humanističkoj dvojnosti, koja se očituje i u mnogih njegovih suvremenika.18 Svoj

tolerantan, da ne kažemo pohvalan, odnos prema Dioklecijanu Marulić iskazuje u eminentno

12 Usp. Miha Madijev, ibid.; Hanel (prir.) 1878: 3. 13 Usp. Fisković 1978: 71. 14 Tomino i Madijevo povijesno djelo nalaze se, s još nekim izvorima za lokalnu povijest, u

Papalićevu kolektaneju (usp. Rački 1874: 175); Kečkemet (1978: 180) uočava da jedan "naknadno

izrađeni crtež u kodeksu prikazuje grb obitelji Marulić". 15 Usp. redom: Inst I, 437 (= 2,11); Inst III, 430 (= 5,5); LMD I, 233. 16 Usp. Rep III, 204, 352 (= ff. 383, 438v). 17 Usp. Rep III, 367, 373 (= ff. 444, 447v). 18 Usp. Novaković 2005: 52-56, 78-80.

228

humanističkom kontekstu – u komentaru uz antičke natpise, pobliže u pohvalnici rodnom

gradu (koji se u nastavku opisuje kao blistavi spomenik antike, toga humanistima uzornoga

razdoblja) – a ne u zbirci uputa za valjan kršćanski život, ili u propovijedi ili sl. Uistinu,

moralistička intervencija na tom mjestu nepovratno bi narušila priču – za humanističko

poimanje upravo idealnu – o antičkom podrijetlu užega zavičaja i njegovih građana (origo

urbis). Ta kakva bi smisla imalo neposredno prije izricanja pohvala arhitektonskim

spomenicima vlastitoga grada (laudatio urbis) iznositi da je onaj koji ga je podigao bio ne

samo poganin, nego tvrdokorni neprijatelj i progonitelj sljedbenika istinske vjere?

Dioklecijanu pisac u zaslugu upisuje i odricanje od vlasti te otklanjanje poziva da se

vrati na prijestolje. Tu se on zacijelo poslužio podatcima što ih je mogao naći u Euzebijevoj

Kronici i u dvama povijesnim sažetcima iz 4. st. – Epitome de caesaribus Pseudo-Seksta

Aurelija Viktora i Eutropijevu Breviarium ab urbe condita:

Diocletianus haud procul a Salonis in villę suę palatio moritur et solus omnium inter

deos priuatus refertur. (Euseb. Chron. A. D. 318 = 316)

Diocletianus vero apud Nicomediam sponte imperiales fasces relinquens in propriis

agris consenuit. Qui dum ab Herculio atque Galerio ad recipiendum imperium rogaretur,

tamquam pestem aliquam detestans in hunc modum respondit: "Utinam Salonae

possetis visere olera nostris manibus instituta, profecto numquam istud temptandum

iudicaretis." (Ps. Aur. Vict. Epit. 39,5-6)

Diocletianus privatus in villa, quae haud procul a Salonis est, praeclaro otio senuit

inusitata virtute usus, ut solus omnium post conditum Romanum imperium ex tanto

fastigio sponte ad privatae vitae statum civilitatemque remearet. (Eutr. 9,28)

Carevo odricanje od vrhovne vlasti i sklanjanje u osamu višestruko se doimalo

humanističkih čitatelja: apostrofira ga već Petrarca u svojem djelu De vita solitaria (2,13,5-6),

a i Marulićev suvremenik, Firentinac Pietro del Riccio Baldi (Petrus Crinitus, 1474–1507)

egzemplarnom je caru posvetio jedno poglavlje svojega spisa Commentarii de honesta

disciplina.19 Obojica mu pripisuju salonitansko podrijetlo, a mlađi ne propušta navesti

19 Usp. Petrarca 1999: 342. Tekst prvog izdanja De honesta disciplina (Firenca, 1504) dostupan

je u digitalnom obliku na adresi http://asklepios.chez.com/crinitus (12. studenoga 2010); usp. pogl. 8:

229

poslovični carev odgovor, što ga je za buduća stoljeća sačuvao anonimni sastavljač Epitome

de caesaribus. Odustajanje od svjetovnih časti i samotnički život bijahu u kršćanskoj optici

prikladan put k usavršavanju u krepostima i udubljivanju u kontemplaciju, pa i Marulić toj

temi posvećuje jedno poglavlje svojega Evanđelistara.20 Humanisti pak isticahu kako mir na

osami pogoduje pjesničkom stvaranju: Marulić je o tome mogao čitati u Boccacciovim

Rodoslovljima poganskih bogova,21 a i sam Pjesnik u Dijalogu o Herkulu ističe kako oni "koji

o čemu osobitom i uzvišenom razmišljaju treba da su sami".22 Pišući o Dioklecijanovoj odluci

u kontekstu pohvalnice rodnoga grada, Marulić je tumači ljepotom i mirom zavičaja: usque

adeo coeperat eum et amoenitas loci et tranquillum in secessu ocium; te će mu riječi ujedno

poslužiti kao prijelaz na opis Splita.

4. Unatoč skromnu opsegu, taj opis ima osobitu vrijednost u razmatranju Marulićeve

recepcije antike: pisac u njemu očituje nesuspregnutu oduševljenost starinom, k tomu lokalnu

samosvijest i ponos. Uočljiva mu je značajka nešto što bismo mogli nazvati "selektivnošću

pogleda": Spalatum Marulić izjednačuje s ędificium Diocletiani. Ipak, u vrijeme kada Marulić

piše Split je uz stari dio (tj. samu Palaču) imao i posve definiran dodatak na zapadu, tzv. "novi

grad": stari dio i dalje su omeđivale antičke, Dioklecijanove zidine i kule, a središte duhovnog

života činio je Peristil sa stolnicom; novi je dio grada postupno utvrđivan obrambenim

bedemima na zapadu (današnja ulica Obrov) i sjeveru (danas: Pistura). Tu, u novom dijelu,

nastaje svjetovno središte grada: Trg sv. Lovre (danas Narodni trg), na kojem je u 15. st.

izgrađen Knežev dvor (za mletačkog upravitelja) i komunalna palača s ložom, koja je

sačuvana do danas; u splitskoj luci Mlečani su podigli jaki kaštel. Ta bicentričnost i

novovjekovni dodatci Marulićevoj starinarskoj vizuri nisu nimalo zanimljivi, pa se on

usredotočuje isključivo na antičku palaču.23

Quomodo Diocletianus Caesar imperii dignitatem contempserit, et quibus verbis apud populum

Romanum deprecatus sit. O auktoru usp. DBI: "Del Riccio Baldi, Pietro". 20 Usp. Euang. 2,21. 21 Usp. Genealogie deorum gentilium libri 14,11. 22 Usp. LMD I, 63/103. 23 Paladije Fusko u svojem Opisu obale Ilirika, nastalom oko 1505-1509, registrira to proširenje:

Villa [= Dioklecijanova palača] itaque in plurimas aedes primum partita est, deinde crescente in dies

multitudine, quum locus tot hominum capax non esset, producto muro constructisque aedificiis

tantundem pene spacii ab occasu adiectum est. (Fusko 1990: 102). Za dataciju spisa usp. Kurelac

1990: 48.

230

Zapažajući oštećenost i ruševnost antičke građevine kao cjeline, on ističe ljepotu

perimetralnih struktura (zidina, kula i osobito vrata), koje su uz samo središte uistinu

najdojmljiviji i najbolje očuvani njezini dijelovi. Nastavak teksta posvećen je Peristilu (koji

Marulić naziva atrium) i okolnim hramovima. Znakovito je za starinarski purizam Marulićeva

pristupa da on uopće ne spominje dominantnu vertikalu zvonika, koja mu je neprestano bila

pred očima. Opis vanjštine i unutrašnjosti stolnice zasnovan je, nedvojbeno, na osobnom

uvidu: pisac je prebrojio stupove periptera (koji on naziva peristylium). Njegov je pogled iz

današnje perspektive dodatno povlašten jer on građevinu vidi u znatno izvornijem stanju, prije

intervencija nadbiskupa Marka Antuna de Dominisa, koji je oplatu oktogona probio s istočne

strane da bi tu dogradio kor, pri čemu je uklonio dva stupa periptera (tako da ih on danas ima

20, umjesto izvorna 22, koliko ih je vidio i Marulić). Identifikacija izvorne namjere (Jupiterov

hram) pokazuje kako se Marulić oslanjao na lokalnu tradiciju, zabilježenu u anonimnim

prikazima života i prijenosa moći sv. Dujma, u hagiogafskoj obradbi Adama Parižanina i u

djelu Tome Arhiđakona, a preuzetu u Cirijaka iz Ankone.24 I ovdje humanist odustaje od

raščišćavanja s poganskim antičkim naslijeđem, ostajući na jednostavnoj činjeničnoj izjavi:

templum Ioui quondam sacrum, nunc Domnio martyri dedicatum. Usporedbe radi navodimo

Marulićev latinski epigram na istu temu, slično i naslovljen: De templo S. Domnii olim Ioui

dicato, u kojem se kršćanski hram rezolutnim i gotovo ritualnim izričajem "čisti" od

poganskih tragova:

Hęc sunt templa tibi, Domni, data: Iuppiter absit –

Vanus cum ritu Iuppiter ille suo!25

Prepletanje osobnih zapažanja s domaćom predajom i s humanističko-eruditskim

refleksom stalna je značajka opisa: nakon što je osobno pobrojio stupove, pisac je vrste

mramora od kojeg su izrađeni identificirao – oslanjajući se zacijelo na starinarsko-eruditsku

lektiru – s porfirom i sa sinadskim, odnosno frigijskim mramorom. Dojmljiva arhitektura

Peristila nuka ga na hiperboličan iskaz: ita ut nusquam Romę tot, tantas talesque columnas

uno in loco compositas reperies.

24 Usp. Gligo i Morovic (ur.) 1977: 24, 49, 52; Thomas 2003: 48-49; Moroni (prir.) 1660 (?):

XXII. 25 LS, br. 71.

231

Spominjući "malo svetište" – današnju krstionicu, a po izvornoj namjeni, kako se danas

smatra, Jupiterov hram – Marulić zapaža da je ono građeno na isti način kao i prvoopisana

građevina. No znatno veću pozornost privlači njegov podatak da uz dva prethodna postoje još

tri hrama, za koje odmah dodaje da su kudikamo lošije očuvani (pa iz toga izvodi

pretpostavku da bi mogli biti stariji). Tu on očito postupa samostalno, vjerujući prije svega

vlastitim očima i zaključcima, a udaljava se od svojega prethodnika Tome Arhiđakona, koji

govori o tri hrama (dok će ih pedesetak godina nakon Marulićeva spisa splitski kancelar

Antonio Proculiano navesti četiri).26 Budući da se u svojem opisu ograničava na Peristil,

zaključujemo da je Marulić zacijelo imao na umu dva hrama kružnog oblika na zapadnoj

strani (sjeverno i južno od krstionice), a trećim očito smatra Vestibul, vjerojatno zbog

podudarnosti kružnoga tlocrta. U prilog ovakvoj pretpostavci podsjetiti je na iznimno

vrijedan, u struci odavno zapažen, Marulićev podatak:27

In his tessellarum pictura, qua exornata fuerant, alicubi adhuc uisitur. (IV,4)

On doduše ne kaže gdje je točno vidio te tragove (ono in his podrazumijevalo bi: u

svima trima), ali znakovito je da su ostatci mozaičnog ukrasa pronađeni upravo u kupoli

Vestibula. Zapaziti je napokon da se humanist ne izjašnjava o titularima tih svetišta (s

iznimkom općeprihvaćena "Jupiterova hrama"); možda je sumnjao u točnost atribucija koje

bijahu u optjecaju (Toma bez pobliže identifikacije govori još o Asklepijevu i Martovu, a

Proculiano o Kibelinu, Venerinu i Janovu hramu). Opis Palače završava se kratkim

spomenom podzemnih trijemova (danas nazvanih "podrumima"), koji također pobuđuju

gledateljevo divljenje.

5. U zaključnom obraćanju prijatelju Papaliću pisac ponovno hvali njegovu starinarsku

strast: tibi pręsertim, qui cuncta quidem et sępe uidisti, et adhuc inspicere (in tantum te

delectat antiquitas) non satiaris; time se nadovezuje na uvodnu reminiscenciju (IV,1), ali i na

početak čitava djela, gdje se adresat opisuje kao antiquitatis mirum in modum studiosus

(I,1).28 Ponavlja se i tema prolaznosti s početka salonitanskoga parateksta, no s tom razlikom

da ovdje više nije posrijedi humanistička lamentacija nad ruševinama i slavom davnine, nego

26 Usp. Thomas 2003: 18-19; Proculiano 1567: f. 29. 27 Usp. Bulić 1984 (= 1912). 28 Usp. također: Nec sumptui enim nec labori parcis dum ueterum monumenta undequaque tibi

comparas. (In epigr. 130,1).

232

kršćanska refleksija o prolaznosti svega ljudskog. Više nema izravna citata iz Vergilija, no

podtekst je ipak antički: na nestalnost zemaljske sudbine podsjeća se formulacijom iz Kvinta

Kurcija Rufa, a u opisu nebeskog stana vječite sreće pojavljuje se reminiscencija iz šestog

pjevanja Eneide (podvučeni su slični ili identični dijelovi teksta):

In epigr. IV,5. Antički podtekst

Sed ne plura intempestiue replicem, tibi pręsertim, qui cuncta quidem et sępe uidisti, et adhuc inspicere (in tantum te delectat antiquitas) non satiaris, uide tandem quanta rerum humanarum mutatio sit, quanta uolumina, uel ludibria potius, nunquam simpliciter indulgentis fortunę. Nihil usquam firmum habetur in terra, nihil stabile, nihil in eodem statu permanens, non urbes, non imperia. Extra terram igitur, extra anni Solisque uias quęrenda hominum felicitas est. Quam pie iusteque uiuentibus omnium potens Deus super cęlum perennem perpetuamque largitur.

Nihil autem potest esse diuturnum, cui non subest ratio. Licet felicitas adspirare videatur, tamen ad ultimum temeritati non sufficit. Praeterea breves et mutabiles vices rerum sunt, et fortuna numquam simpliciter indulget. (Curt. 4,14,19) Extra anni solisque vias (Verg. Aen. 6,796)

8.2. Žanrovski okoliš

Salonitanski paratekst očituje dvostruku žanrovsku iskaznicu: s jedne strane pripada

humanističkim opisima antičkih ruševina, napose onih rimskih, a s druge uključuje se među

onodobne laudationes urbium.

Divljenje arhitektonskim i općenito arheološkim ostatcima antike započinje već s

Petrarcom, koji se u znamenitom pismu Giovanniju Colonni (Fam. 6,2) sjeća njihove

zajedničke šetnje rimskim ruševinama, a slične su opise Rima ostavili Petar Pavao Vergerije

Stariji (u poslanici nepoznatom primatelju), Manuel Krizoloras (u poslanici caru Ivanu, u

kojoj uspoređuje stari i novi Rim), Poggio Bracciolini (u prvoj knjizi svojeg djela De varietate

fortunae) i drugi.29 Kako je uočila Gorana Stepanić, Marulićev predgovor salonitanskim

natpisima sadrži niz motiva koji su zajednički humanističkim opisima ruševina.30 Kao prvo,

šetnja među antičkim ostatcima – u Petrarke i Marulića uporabljen je glagol uagari – često se 29 Za obilnu dokumentaciju i analizu usp. Špikić 2006; za razmjenu spoznaja o antici u

humanističkim poslanicama 15. st. usp. Špikić 2009. 30 Ovdje se sažeto prenose rezultati njezina istraživanja, objavljeni u Stepanić 2007, 246-252 (tu

se daju i usporedni citati odnosnih mjesta).

233

odvija u društvu s prijateljem: Petrarca obilazi Rim s Colonnom, Poggio s Antoniom

Loschijem, Marulić Salonu s Papalićem. Čest je i motiv nestalnosti sudbine i prolaznosti

veličine, što se rado oprimjeruje na propasti Rimskog Carstva: tako je u Vergerija i Poggia, a

kod Marulića u partakestu nalazimo opće refleksije o prolaznosti, dok se o urušavanju rimske

moći govori u In epigr. 6,2 (na margini je auktor zabilježio: Nota). Uz misao na prolaznost

Poggio i Marulić mjestimice unose citate iz Vergilija, spominju se djela antičkih povjesnika

kao vrijedan izvor spoznaja o drevnim gradovima (Vergerije, Marulić).31 Drugačije je,

dodajemo, u opisu Splita što ga je u Životopis Marka Marulića uvrstio Frane Božićević: tu se

od spomenutih motiva pojavljuje samo poziv na antičkog auktora, i to pogreškom Plinija

umjesto Strabona.32

Salonitanski paratekst – napose opis Splita – može se promatrati i u žanrovskom okolišu

takozvanih laudationes urbium.33 Osim Marulićeve, dosad su bile uočene još dvije latinske

pohvalnice Splita: upravo spomenuti Božićevićev opis i anonimna pjesma kojoj je početak (4

elegijska distiha) sačuvan u tzv. Splitskoj pjesmarici Trogirskoga kaptola (rukopis nastao

krajem 16. ili početkom 17. st.).34 Nedavno je Neven Jovanović iznio obuhvatnu evidenciju

tekstova u kojima se hvale (ili kritiziraju) gradovi i regije na istočnoj obali Jadrana. Prema

podatcima što ih je predočio na Marulićevim danima 2010, u razdoblju od 1268. do 1608.

nastalo je 57 proznih i 40 pjesničkih djela koja pripadaju tom žanru (odnosno "tematskom

kompleksu"), a potječu od ukupno 50 auktora.35

Najviše je pohvala (31) upućeno Dubrovniku (četiri su nastale prije 1400); slijedi Split s

devet tekstova, od kojih su tri napisana prije 1400. […] Laudationes urbium

Dalmaticarum uključuju poznatije pohvale (poput djela Tome Arhiđakona i Milecija,

31 Stepanić (2007: 50-51) zapaža kako se u talijanskih humanista (Poggio, Vergerije) pojavljuje

i motiv zapuštenih građevina obraslih dračem, čega u Marulića nema. 32 Iz "Plinija", tj. Strabona, Božićević kao i Marulić uzima podatak o delmatskom trgovištu, ali

pri tom ponovno griješi: delmatskim trgovištem umjesto Salone proglašava Dioklecijanovu palaču

(usp. Božićević 2007: 36). 33 Najpoznatiji je predstavnik vrste Laudatio Florentinae urbis Leonarda Brunija. O takvim

"opisima zemalja, regija i gradova" u humanizmu usp. Kurelac 1990: 48-49. 34 Sva su tri teksta objavljena u Marulić 2005. O Splitskoj pjesmarici usp. Lučin 2010. 35 Usp. Jovanović 2010: 1-2. Čitava je zbirka slobodno dostupna na internetu, u okviru projekta

Croatiae auctores Latini, na adresi http://www.ffzg.hr/klafil/croala.

234

Michelea Marulla i Ilije Crijevića, Šižgorića, Paladija Fuska i Pribojevića, Filippa

Diversija i Ivana Bolice), ali i tekstove koji su, bilo kod nas, bilo u svijetu, manje

poznati.36

Jovanović dalje prikazuje opise Salone i Splita koji se nalaze u djelima Cirijaka,

Zovenzonija, Marulića, Božićevića, Šižgorića, Fuska i Pribojevića. Vrijedno je pozornosti

Jovanovićevo zapažanje da su po nekim svojstvima bliski Marulićev i Cirijakov opis:

Kao kod Marulića, antička je materijalna kultura u središtu pažnje Ciriaca iz Ancone.

Putni dnevnik ovoga humanista koncem srpnja 1436. u Splitu bilježi zidine i "Jupitrov

hram" "u središtu grada": in medio conspicitur nobile Iouis Templum, quod nomine

Beati Doimi Pontificis hodie ciues incolunt. U Saloni Ciriaco zapaža srušene zidine,

amfiteatar, čudesne akvedukte – poput Božićevića – te umjetničke kipove i "divovske

stupove" (immanes columnas) kako leže posvuda među "kolosalnim razvalinama".37

S druge strane, od Marulića se udaljava Šižgorić, koji u svojem De situ Illyriae et

civitate Sibenici nabraja nešto drugačije izvore o Saloni (Lukan, Vergilije, Stacije, Marcijal),

a inače o temi piše posve šturo (Split mu je samo "kolonija Salone", a Dioklecijana uopće ne

spominje), kao i Paladije Fusko, koji opisuje "moderni" Split.38 O Marulićevu tekstu

Jovanović zaključuje da se od ostalih pohvala (odnosno opisa) Splita razlikuje pažljivom

kompozicijom, naglaskom na "starinama i vrlinama", pozornošću koju poklanja stupovima,

spomenom amoenitas kao važne sastavnice splitskoga identiteta, te dakako moralističkim

zaključkom.39

8.3. Leksički aspekt opisa Dioklecijanove palače

Dvadesetak redaka Marulićeva opisa gusto su ispunjeni raznovrsnim leksemima koji

pripadaju semantičkom polju arhitekture:

36 Jovanović 2010: 2. U nastavku on daje popis "manje poznatih" imena i naslova. 37 Jovanović 2010: 4-5. Cirijakov opis Splita i Salone nalazi se u Moroni (prir.) 1660 (?): XXIII,

XXIV. 38 Usp. Jovanović 2010: 5, 6. 39 Usp. Jovanović 2010: 3, 6.

235

Extat ędificium eius Salonis proximum, quod maiores nostri post urbis euersionem

incolere coepere: nunc nostrum natale solum est, quod Spalatum appellant, sed et ipsum

semirutum quidem atque in parte deintegratum, murorum tamen ac turrium

pulchritudine portarumque affabre structarum decore ostendens qualia etiam illa fuerint

quę uel uetustate uel inimicorum iniuria defecere. Stat adhuc templum Ioui quondam

sacrum, nunc Domnio martyri dedicatum, magnę turris instar, rotunda specie

angulatum, cuius murus (ut uides) quadrato lapide rethiculataque structura constat. Octo

columnis ingentibus intus fulcitur, quibus alię insident minores, quorum quattuor e

marmore porphyrite cum aliis ad testudinem usque tecti eriguntur. Exterius circa se

magnarum duarum et uiginti columnarum peristylium habet, et id quidem Sinadico

marmore nobile. Porro ante templi limina uestibulum ipsum atriumque patet spaciosum,

columnis grandibus, et ipsis e marmore Phrygio dolatis, circumseptum, quibus arcus

impositi fulciuntur, ita ut nusquam Romę tot, tantas talesque columnas uno in loco

compositas reperies. E regione templi sacellum est, eodem tempore parique structurę

genere elaboratum. Pręter ista erant et alia tria templa, reliquo ędificio (ut apparet)

uetustiora atque ideo magis dirruta. In his tessellarum pictura, qua exornata fuerant,

alicubi adhuc uisitur. Extant et chryptoporticus plurimę, ita ut non minus miremur

subterranea ędificia quam quę in aperto spectantur. (IV,5)

Iako je njihova pojava posve očekivana s obzirom na sadržaj koji se opisuje, broj i

raznovrsnost nukaju na potanji uvid.40 Ovdje se nećemo baviti usporedbom s leksičkim

izborima u drugim pohvalama gradova,41 nego ćemo pokušati utvrditi koje su od uporabljenih

latinskih riječi za Marulića hapaksi (tj. ne pojavljuju se nigdje drugdje u njegovu opusu) i u

kojim je izvorima mogao pronaći leksičku građu za svoj opis.

Uz pomoć računalno pretraživa korpusa Marulićevih latinskih djela u zbirci CroALa

nije bilo teško utvditi da se samo u In epigr. IV,5 pojavljuju imenice chryptoporticus,

peristylium, porphyrites, tessella i pridjevi angulatus, deintegratus, rethiculatus, semirutus,

40 Još veći broj arhitektonskih i srodnih termina sadrži opis gradnje Davidova dvora u

Davidijadi (usp. Dauid. 8,1-69); njegova analiza i usporedba s opisom Dioklecijanove palače ostaju

izvan naše zadaće. 41 Tu je temu N. Jovanović najavio obraditi u cjelovitoj verziji svojega rada koja će izići u CM

20; usp. Jovanović 2010: 5.

236

Sinadicus. Vrlo je rijedak prilog affabre, koji ima samo po jednu potvrdu u Quinqu. parab. 47

(= LMD I, 434) i Instit. 5,10 (= Inst III, 495) te pridjev subterraneus, također s dvije potvrde

(ne računajući dvije u Repert.): Quinq. parab. 35 (= LMD I, 423), Instit. 6,13 (= Inst III, 578)

i dirrutus: dvije potvrde u Regum gesta (CM 18, 42 i 44) i dvije u Repert. Pojava je još

uočljivija kad se promotre sklopovi u kojima se te riječi pojavljuju u tekstu: ędificium

semirutum / deintegratum, murus quadrato lapide rethiculataque structura, marmor

porphyrites, templum rotunda specie angulatum, duarum et uiginti columnarum peristylium,

tessellarum pictura, Sinadico marmore nobile. Kao unikatni sklopovi pojavljuju se i templi

limina, testudo tecti, turris instar i subterranea ędificia.42 Uočljivo je da se u opisu palače

Marulić ne koristi imenicom palatium: Dioklecijanovu građevinu dosljedno naziva

ędificium.43

Pretpostavka da je splitski humanist takve izraze mogao susresti u svojoj lektiri tražila

je provjeru na dvjema vrstama izvora koje smo već susreli u ovom radu: u djelima antičkih

rimskih pisaca i u humanističkim priručnicima. Ipak, u obzir smo odlučili uzeti i humanističke

opise Rima okupljene u nedavno u nas objavljenu korpusu tekstova,44 i to iz dva razloga: prvi

je motivska podudarnost salonitanskoga parateksta s tim opisima (usp. pogl. 8.2. Žanrovski

okoliš) a drugi je očita hiperboličnost Marulićeve usporedbe broja stupova s onima u Rimu.

Sama formulacija sugerirala bi, doduše, da se podatak temelji na vlastitom iskustvu (pa bi se

mogla povezati s pretpostavkom da je Marulić uistinu posjetio Vječni grad45), ali upravo

njezina pretjeranost pobuđuje filološki oprez. Iako se ovdje izneseni rezultati ne mogu

smatrati konačnima, oni sadrže pozornosti vrijedne podatke (usp. Tablicu 8.3).

Uočljivo je – i posve očekivano, dodali bismo – da se veći dio Marulićeva specifičnog

leksika nalazi kod Vitruvija, u manjoj mjeri kod Plinija Starijeg te kod Makrobija i Horacijeva

komentatora Porfiriona. U popisu knjižnice nalazimo samo Plinija, dok bismo Porfiriona

mogli pretpostaviti u naslovu Oratius et Iuuenalis cum commento; svi su spomenuti piscu bili

42 Budući da se u CroALa zasad nalazi samo salonitanski paratekst (In epigr. IV,1-6), provjerili

smo cjelovit tekst In epigr., s nepromijenjenim rezultatom: IV,5 ostaje "oaza" hapaksa. 43 U Marulića je pallatium i inače rijetko: u korpusu CroALa našli smo samo tri potvrde izvan

Repert.: jednu u već spomenutom opisu gradnje Davidova dvora (Dauid. 8,65) a dvije u

Starozavjetnim ličnostima (SZL, 287, 288); sve imaju dvostruko "l"; u Repert. također su tri (uvijek s

jednim "l"). Kao što smo vidjeli, Euzebije Dioklecijanov stan naziva villae palatium a Eutropije villa. 44 Usp. Špikić 2006: 191-335. 45 Usp. Runje 1997.

237

dostupni u petnaestostoljetnim izdanjima.46 Ipak, većinu Marulićevih termina nalazimo u

djelima Perottija i Maia, koja su, kao što smo pokazali, bila među najčešćim izvorima u

sastavljanju In epigr.47 Naročito se vjerojatnim izvorom čini Perottijev komentar uz

Cryptoporticus, jer u njemu nalazimo četiri izraza koji se pojavljuju u Marulićevu opisu:

cryptoportcus, peristyllium, subterraneus, testudo (prva dva su u Marulićevu opusu hapaksi,

treći je rijetkost).48 Slično vrijedi za affabre kod Perottija i za Sinadicus kod Maia.

Motivske podudarnosti u humanističkim opisima Rima i Marulićevu salonitanskom

paratekstu već su Goranu Stepanić ponukale da natukne kako bi vrijedilo istražiti jesu li

navedeni izvori mogli biti dostupni Maruliću.49 Utvrdila je da je Petrarkina zbirka Ad

familiares (koju ne nalazimo na Marulićevim policama) bila tiskana u barem dva

inkunabulska izdanja, iz čega zaključuje da je splitski humanist mogao doći do tako

znamenite zbirke pisama;50 Vergerijeva su djela tiskana tek u 19. st., pa je teško moguće da bi

Marulić mogao poznavati njegov tekst. Što se tiče pisma Leonarda Brunija koje sadrži opis

ruševina Riminija (Ep. 3,9), a koje je Marulić mogao čitati jer je – kako podsjeća G. Stepanić

– posjedovao svezak Epistolę Leonardi Aretini, utvrdili smo da ono ne sadrži takve motivske

ili leksičke podudarnosti koje bi upućivale na eventualni utjecaj.51 Naše istraživanje

tekstualnih sličnosti, provedeno na latinskom dijelu korpusa koji je objavio Špikić

(Krizolorasovu grčku poslanicu Marulić ne bi mogao samostalno čitati), ukazalo je na

određene sličnosti samo s Poggiovim tekstom. Ipak, ni one nisu tolike da bismo se usudili

govoriti o eventualnom konkretnom utjecaju, osim možda u jednom slučaju: oba pisca, u

kontekstu pisanja o Dioklecijanu i o stupovima, rabe sličnu congeries, koja nije potvrđena u

46 Usp. ISTC. 47 Usp. pogl. 6.3. Priručnici u Marulićevoj knjižnici. 48 Ta mjesta ipak nisu uvrštena u aparat izvora u izdanju ni u Tablicu 6.2.4. jer ne zadovoljavaju

kriterij pouzdano utvrđena izvora i ne obuhvaćaju tekstnu cjelinu veću od pojedinačnog leksema. 49 Usp. Stepanić 2007: 251. 50 Oporučni popis ne bilježi nijedan Petrarkin naslov, ali latinski prepjev kancone Vergine bella

potvrđuje da su Maruliću bili dostupni barem neki dijelovi njegova opusa. 51 Usp. Bruni 1741: 76-83. Dobar dio toga pisma zauzima rasprava o pojmovima civis i civitas

te pohvalnica Carlu Malatesti. Od četiri inkunabulska izdanja koja bilježi ISTC Marulić je zacijelo

posjedovao jedno od dva mletačka, tiskana 1472. i 1495, oba pod naslovom Epistolarum familiarium

libri VIII; preostala dva tiskana su u Louvainu 1483-85. i Leipzigu 1499, oba pod naslovom

Epistolarum familiarium libri IX.

238

rimskim i humanističkim izvorima što smo ih mogli konzultirati: non sine admiratione

quadam quid sibi uoluerit ad tam uilem usum tanta ędificiorum moles, tot tantarumque

columnarum tam uarii generis marmorum apparatus (Poggio) : ita ut nusquam Romę tot,

tantas talesque columnas uno in loco compositas reperies (Marulić).52 Manje je indikativna

podudarnost sheme templum quondam/fuit + imene poganskog božanstva, nunc/hodie

sacratum + kršćanski titular, koja se (uz leksičke varijacije) javlja kod obojice, a u nešto

jednostavnijem obliku nalazimo je i kod Cirijaka.

Dakako, svako istraživanje koje bi željelo poći dalje u tom smjeru moralo bi najprije

utvrditi je li Marulić mogao čitati prvu knjigu Poggiova djela De varietate fortunae.53 Čini se

da je ta mogućnost malo vjerojatna. To je djelo, koje se sastoji od četiri knjige, imalo doduše

veliku rukopisnu distrubuciju u 15. st. upravo na jadranskom području (Marke, Venecija,

Udine),54 a opis Rima, koji se nalazi u prvoj knjizi, objavljen je kudikamo prije prvoga

cjelovitog izdanja (Pariz, 1723), jer je u ponešto skraćenu obliku bio uključen u Poggiovu

knjigu Historiae convivales disceptativae, orationes, invectivae, epistolae, descriptiones

quaedam et faceciarum liber (Strasbourg, 1510/1511).55 No sve je to nedostatno za iole

utemeljenu pretpostaku o tome kako bi splitskom humanistu bio dostupan dojmljivi Poggiov

opis antičkog Rima.

52 Izvan gramatičarskih nabrajanja nešto donekle slično nalazimo u rimskoj književnosti (BTL 3)

samo u Interpretationes Vergilianae Klaudija Tiberija Donata: Iliaci cineres et flamma extrema

meorum, testor in occasu vestro nec tela nec ullas vitavisse vices Danaum, et, si fata fuissent, ut

caderem, meruisse manu: quia videbat Aeneas esse criminosum vel esse posse dedecori quod

cadentibus tot, tantis ac talibus ipse evasisset, iurisiurandi religionem ultro ante obiectum quod

metuebat opposuit. (Claud. Don., ed. Georgii, p. 206). Epitoma djela objavljena je prvi put u Firenci

1487, puno izdanje u Napulju 1535. Nedavno je potvrđeno da je komentar Tiberija Donata bio poznat

nekim uglednim humanistima talijanskoga Quattrocenta, među kojima i Poggiu (usp. Kallendorf

1999: 42). 53 U tom poslu neće pomoći podatak – koji registriramo samo potpunosti radi – da je Marulić u

svojoj knjižnici posjedovao jedno do brojnih izdanja Poggiove zbirke šaljivih i lascivnih anegdota

Facetiae. 54 Usp. Merisalo 1988: 108-109, 111. 55 Usp. Bracciolini 1510/1511: ff. 66v-68v. Usp. i Merisalo 1986: 102 i 105-106 (za pitanje

godine izdanja). Godine 1511. Marulićev je Tumač, koliko znamo, u svojem izvornom obliku (bez

Salonis postea repertum) bio već dovršen. Usp. pogl. 4.2. Vrijeme nastanka.

239

Tablica 8.3. Mogući izvori Marulićevih arhitektonskih termina

Sličnosti Marulićeva teksta s klasičnim piscima i humanističkim priručnicima (podvučeno) ograničene su na navedene marulićevske

hapakse; kod usporedbe s Poggiovim djelom uključene su sve pronađene podudarnosti, a označene su kurzivom. Brojevi u Poggiovu tekstu

odnose se na stranice i brojeve u izdanju Špikić 2006. Uglatim zagradama omeđen je ulomak koji se ne nalazi u izdaju Poggio 1510/1511.

In epigr. IV,4. Klasični pisci Perotti, Maio Poggio, De var. fort.

Extat ędificium eius [sc. Diocletiani] Salonis proximum, quod maiores nostri post urbis euersionem incolere coepere: nunc nostrum natale solum est, quod Spalatum appellant, sed et ipsum semirutum quidem atque in parte deintegratum, murorum tamen ac turrium pulchritudine portarumque affabre structarum decore ostendens qualia etiam illa fuerint quę uel uetustate uel inimicorum iniuria defecere.

Deinde post multa saecula collapso per vetustatem apud Gnosum, olim Cretensis regis sedem, sepulchro eius, pastores cum eo devenissent, forte inter ceteram ruinam loculum stagno affabre clausum offendere ac thesaurum rati mox dissolvunt. (Dict. 448,2) […] quorum dativus in o desinens in e longam convertitur et facit adverbium, ut 'huic claro clare, optimo optime, pulchro pulchre, affabro affabre' (Cicero in Verrinarum II: deum nullum, qui ei paulo affabre factus) […]. (Prisc. 15,68,20-23)

Veteres affabrum pro fabrefactum dixere et affabre aduerbium pro eo quod est pulchre […]. (Per. 2,62312-13)

Iuxta uiam Appiam ad secundum lapidem integrum uidi sepulchrum .Q. Cecilie Metelle opus egregium et id ipsum tot seculis intactum ad calcem postea maiori ex parte exterminatum. (286/229-30)

Stat adhuc templum Ioui quondam sacrum, nunc Domnio martyri dedicatum, magnę turris instar, rotunda specie angulatum, cuius murus (ut uides) quadrato lapide rethiculataque structura constat.

Turres itaque rotundae aut polygonoe sunt faciendae; quadratas enim machinae celerius dissipant, quod angulos arietes tundendo frangunt, in rotundationibus autem uti cuneos ad centrum adigendo laedere non possunt. (Vitr. 1,5,5) Nec solum ea in quadratis lapidibus sunt observanda, sed etiam in caementiciis

Erat pone Capitolium uersus Romuli templum, cuius pars muri uetustissima quadrato lapide non quoque mirandam speciem sui prebet, hodie Cosmo et Damiano consecratum. Huic proximum fuit diui Antonini diuęque Faustinę templum nunc beato Laurentio dicatum. (276/110)

240

structuris. (Vitr. 2,7,5) Id quoque traditur, fulsisse trabibus spinae oleo incoctae, dum in fornices quadrati lapides adsurgerent. (Plin. Hist. nat. 36,89) Hac cessante visus inefficax est, adeo ut quod remus in aqua fractus videtur, vel quod turris eminus visa, cum sit angulosa, rotunda existimatur, faciat rationis neglegentia, quae si se intenderit. (Macr. Sat. 7,14,20) Incerta vero caementa alia super alia sedentia inter se que imbricata non speciosam sed firmiorem quam reticulata praestant structuram. (Vitr. 2,8,1)

Placet quibusdam […] fuisse Saturni templum iuxta Forum […], nunc Adriano pontifici sacratum. Stat ed ad hanc diem nobilis porticus ędis Mercurii […] (278/135)

Octo columnis ingentibus intus fulcitur, quibus alię insident minores, quorum quattuor e marmore porphyrite cum aliis ad testudinem usque tecti eriguntur. Exterius circa se magnarum duarum et uiginti columnarum peristylium habet, et id quidem Sinadico marmore nobile. Porro ante templi limina uestibulum ipsum atriumque patet spaciosum, columnis grandibus, et ipsis e marmore

Ita fastigiorum duplex pectinata dispositio extrinsecus tecti et interioris altae testudinis praestat speciem venustam. (Vitr. 5,1,10) Reliqua omnia eadem habet quae dipteros, sed interiore parte columnas in altitudine duplices, remotas a parietibus ad circumitionem ut porticus peristyliorum. (Vitr. 3,2,8) Vestibulum ante ipsum (Verg. Aen. 2,469 = 6,373) Hoc Claudii principatu inventum,

Testudo camera templi obliqua, quae ideo sic fit ut simulacri imago coeli reddat imaginem, quem constat esse conuexum [ex connexum]. Virgilius: Tum foribus diuae media testudine templi. Seruius. (Mai. 'Testudo') Fessi iam eundo perveniunt ad viarum illum inexplicabilem errorem, quin et cenacula clivis excelsa, porticusque descenduntur nonagenis gradibus; intus columnae porphyrite lapide, deorum simulacra, regum statuae, monstrificae effigies. (Plin. Hist. nat. 36,87) Synada Phrygiae oppidum ex sexaginta stadia proximum habere

[Hodie illius desolati magnificentia multum prestat ceteris, in quo et nunc reliquię nobilis porticus ingentibus columnis subnixe. (289-90/274)] Extat et Vestę templum iuxta Tyberis ripam ad initium montis Auentini rotundum ac patens undique, nullo muro frequentibus

241

Phrygio dolatis, circumseptum, quibus arcus impositi fulciuntur, ita ut nusquam Romę tot, tantas talesque columnas uno in loco compositas reperies.

Neronis vero maculas, quae non essent in crustis, inserendo unitatem variare, ut ovatus esset Numidicus, ut purpura distingueretur Synnadicus, qualiter illos nasci optassent deliciae. (Plin. Hist. nat. 35,3) Quod si dolentem nec Frygius lapis nec p(urpurarum) s(idone) c(larior) d(elenit) u(sus): Sensus est: si dolorem corporis animi que nulli diuitiarum apparatus excludere possunt, cur laboremus in adquirenda re? Frygius lapis marmor est Synnadicum. (Porphyr. Hor. Od. 3,1,41) […] quia videbat Aeneas esse criminosum vel esse posse dedecori quod cadentibus tot, tantis ac talibus ipse evasisset, iurisiurandi religionem ultro ante obiectum quod metuebat opposuit. (Claud. Don., ed. Georgii, p. 206).

uicum Documam, ubi marmor fodiebatur, quod incolae Documitem uel Documeum [ex -cune-], Romani Sinadicum [ex Sinodi-] appellarunt; ex quo columnae fiebant ingentes, colore alabastritae similes. (Mai. 'Synada') Sinadicum distinctum est maculis purpureis quoiam Atis puer, cum in Phrygia Cybelem fugeret […] (Mai. 'Sinadicus')

tantum suffultum columnis. (278/124) Diocletiani et item Seueri Antonini seruato ad hanc diem conditorum nomine permaxima uestigia […] aspicientes mouent, non sine admiratione quadam quid sibi uoluerit ad tam uilem usum tanta ędificiorum moles, tot tantarumque columnarum tam uarii generis marmorum apparatus. (280/144-5)

E regione templi sacellum est, eodem tempore parique structurę genere elaboratum. Pręter ista erant et alia tria templa, reliquo ędificio (ut apparet) uetustiora atque ideo magis dirruta.

[Dirutus ima mnogo potvrda kod rimskih pisaca.]

In his tessellarum pictura, qua exornata fuerant, alicubi adhuc uisitur.

Celeberrimus fuit in hoc genere Sosus, qui Pergami stravit quem vocant asaroton oecon, quoniam purgamenta cenae in pavimentis quaeque everri solent velut relicta fecerat parvis e tessellis tinctisque in varios colores. (Plin. Hist. nat. 36,184)

Tesserulae lapilli ad conficiunda sternendaque pauimenta, ut Cicero de oratore: Quam lepide lexis compositae ut tesserulae omnes arte pavimento atque emblemate vermiculato. (Mai. 'Tesserulae')

Extant et chryptoporticus plurimę, ita Ab hoc Cryptoporticus dicitur,

242

ut non minus miremur subterranea ędificia quam quę in aperto spectantur

nomen ex graeco latinoque compositum. krupta\s enim Graeci subterraneas testudines vocant. Sunt autem cryptoporticus subterraneae porticus cum amplis fenestris quibus refrigerandi gratia per aestatem utimur. Nec a porticu dissimile est peristyllium, quod latine interpretari circumcolumnium potest. (Per. 2,155,4-8)

243

9. PERORACIJA, ODNOS PREMA ANTICI, SVRHA DJELA

9.1. Peroracija i Marulićev odnos prema antici

Peroracija započinje, kao i prethodni paratekstovi, afektivno obojenom apostrofom

Papalića (charissime I,1; IV,1; iocundissime);1 ponavlja se da je djelo nastalo na njegovu

molbu i još se jednom potvrđuje ono što je bilo najavljeno u I,4: natpise su ljudi u starini

postavljali radi toga da se javno iskaže čast onima koji su se proslavili vrlinom i postali

znameniti te da se sačuva trajna uspomena na njih. No, za razliku od posvete, ovdje se odmah

prelazi na već poznatu formulu nos uero,2 kojom se oštro diferencira kršćanski svjetonazor od

poganskoga. U tu svrhu Marulić rabi glagol contemnere, koji se, doduše, u djelu ne pojavljuje

prvi put, no u obje prethodne potvrde subjekt su bili loši kršćani, a objekt njihova

omalovažavanja neki element kršćanskog svjetonazora (8,2: oholi razmetljivci ne mare za

skromnost; 94,3: samoubojice ne mare za Božju zapovijed). Sada su pak subjekt kršćani, očito

oni valjani ("mi"), a glagol označava njihov odnos prema ovozemaljskoj, propadljivoj

nagradi, do koje su držali pogani. Dalje se opisuje jedina za kršćanina prava nagrada: ona

vječna, koja dolazi od Boga i koja nije podložna ni fizičkom propadanju zbog starosti ni općoj

promjenljivosti zemaljskih stvari.3 Takva vrednosna hijerarhija nagrada sukladna je onoj koju

poznajemo iz posvete Institucije.4

Usporedba koja slijedi uzima za secundum comparationis, pomalo neočekivano, rimske

vojne zapovjednike (odnosno vladare): 1 Sintaktički okvir uvodne rečenice (Hęc habui, Dominice iocundissime, quę de ueteribus

collecta monumentis tuo rogatu tibi exponerem) ekskluzivno je ciceronovski, tj. nema mu usporednice

u korpusu BTL 3; usp. Haec habui de senectute quae dicerem (Cic. Cato 85); Haec habui, inquit, de

diuinatione quae dicerem (Cic. Div. 1,131); Haec habui de amicitia quae dicerem (Cic. Lael. 104). 2 Usp. pogl. 7.5.4.2. "Oni" i "mi". 3 Marulićevi leksički izbori kao da se implicitno referiraju na ranije u tekstu spomenute pojave

propadljivosti i pomjenljivosti: usp. uetustatis situs (V,2) : "situ operii" (24,3); status mutatio (V,2) :

rerum humanarum mutatio; nihil in eodem statu permanens (IV,5). 4 […] nos Christi et apostolorum, nos utriusque Testamenti sanctorum gesta moresque

perpendere et emulari studeamus, ut beatitudinis ęterna pręmia, quę ipsi adepti sunt, adipiscamur. At

illos omnino relinquamus, qui omnem industriam ad captandam hominum gloriam omnemque laborem

conferentes et a uera sapientia aberrantes in tenebris erroris disperiere. (Instit., dedic. = Inst I, 278).

Usp. i pogl. 7.5.4. Moralistički komentari i bilj. 131 ondje.

244

Eam autem assequemur si, sicut Romani imperatores contra inimicos magno animo

dimicabant, ita nos aduersus prauas cupidines boni et ęqui rationem tuendo

depugnabimus acriterque resistemus.

Čak i ovdje, u naglašeno kršćanski intoniranu zaglavlju djela, Marulić kao da vodi računa o

starinarskom kontekstu. Borba protiv zlih požuda uspoređena je s borbom ljudi iz starine koji

se komemoriraju na natpisima, samo što je neprijatelj različit, pa su drugačije i uirtutes koje

donose pobjedu: za Rimljane to je magnus animus, za kršćane boni et ęqui ratio. Pa i kada u

nastavku uzme proslavljati kršćansku nagradu i kršćansku slavu, uporabit će nekoliko izraza s

područja rimskih realija: tropheum, ouatio, triumphus; ipak, oni se tu pojavljuju samo u svrhu

nadmašivanja, naime da bi se ustvrdilo kako je najslavnija pobjeda nadvladati samoga sebe.5

Virtus i gloria sada zadobivaju isključivo kršćanski predznak:

nulla tamen gloriosior est uictoria quam se ipsum uincere et affectibus imperare, et non

ea quę corporis uoluptas suggerit facere, sed quod lex pręcipit diuina: illud meditari,

illud exequi uelle, ad illud perficiundum tota animi affectione niti atque contendere. Eos

enim qui sic agunt non terrena manet remuneratio, sed cęlestis, non laus in marmore

incidenda uel in chartis describenda, sed illa inęstimabilis atque ineffabilis gloria in

cęlesti regno perpetuo permanenda diuinęque destinationis immobilitate stabilienda,

neque minuenda unquam neque finienda. (V,3)

Deum autem habent qui iussa eius perficere student atque conantur, cauendo a uitiis

uirtutibusque inhęrendo. (V,4)

Za proslavljanje te pobjede, kao i za isticanje najveće, beskonačne nagrade – a to je slava ne

zemaljska, nego nebeska – Marulić angažira pun opseg svojih književnih sposobnosti: završni

su paragrafi napisani uzvišenim retoričkim stilom, pri čemu je uporabljen ornatus kakav

nećemo naći drugdje u In epigr., a i u čitavu Marulićevu opusu malo je mjesta koja se u tom

pogledu mogu mjeriti sa završnim paragrafima peroracije.6 5 To će kojih desetak godina kasnije postati jedna od nosivih misli Dijaloga o Herkulu. Usp.

Lučin 1994. 6 U In epigr. visokom se stilizacijom ističe sadržajno srodan završetak salonitanskoga parateksta

(IV,5), a naglašeno je retorički impostirana i pohvalnica Papaliću (125,1-2); ipak, peroracija ih

245

Tako naglašeno odbacivanje poganstva nije ništa novo u Marulićevu opusu, no ovdje se

ono može napose obrazložiti činjenicom da se pojavljuje na kraju djela u kojem je pisac

prema antičkoj baštini višekratno pokazao neutralan, pa čak i afirmativan odnos. Jasan

ideološki iskaz na tom mjestu više ne stvara tako uočljivo protuslovlje, ne izaziva

interferenciju sa starinarskim sadržajem Tumača, koja bi se zacijelo pojavila da je ovakav

doktrinarni i moralistički naglasak postavljen na početku spisa. Istodobno, zaglavlje kao

kompozicijski istaknuto mjesto omogućuje auktoru da snažno posvjedoči svoj kršćanski

identitet i retrogradno otkloni eventualne čitateljske dvojbe zbog nekih slobodnijih

moralističkih komentara. Stoga je ovdje mjesto da se zapitamo: kakav je zapravo odnos prema

antici razvidan iz Tumača?

Prethodne analize pokazale su kako se s obzirom na Marulićev opus kao cjelinu na to

pitanje ne može dati jednoznačan odgovor.7 No nećemo ga naći ni unutar samog teksta koji

razmatramo: antika u Tumaču znači za Marulića zbir povijesnih, jezičnih, iz starinarske

perspektive zanimljivih činjenica, povremeno je i područje moralnih primjera vrijednih

pozornosti, no ujedno je ona i trusni prostor ideološke drugosti. Pokazuje se stoga da je

postupak njegova humanističkoga posvajanja starine diferenciran, a povremeno i protuslovan.

Recepcija jezičnog standarda te epigrafskih i filoloških znanja u najširem smislu odvija se bez

zadrške, dapače, uz nedvosmisleno priznanje uzornosti starih; područje realija uglavnom je

popunjeno ideološki neutralnom zbirkom činjenica, kojoj se pristupa s ciljem razumijevanja

teksta i uvećavanja vlastite erudicije; realije, štoviše, mogu podržati osjećaj lokalnog ponosa,

a one vojne mogu se prikladno uklopiti u pohvalnicu adresatu. Slično je i s netekstualnom

antikom, koja se recipira bez ikakve ideološke nelagode i bez potrebe za moralističkim

nadmašuje i duljinom i retoričkom stilizacijom. U Marulićevu latinskom proznom opusu slični

primjeri uzvišena stila susreću se u Propovijedi o posljednjem sudu; potanja analiza – kojoj ovdje nije

mjesto – pokazala bi i sličnost u izboru stilskih sredstava (reduplikacija, gradacija, anafora, nabrajanje,

homeoteleut, sinonimija, kontrast itd.). O stilu Propovijedi usp. Lučin 1998 (rukopis): 140-160.

Završno poglavlje Evanđelistara (7,33) nosi naslov: In fine operis peroratio. U njemu se pisac ne služi

tako visokim stilskim registrom, ali ga ovdje ipak vrijedi spomenuti, prije svega zbog sadržajne

sličnosti: sva postignuća antičkih govornika, filozofa i pjesnika, upozorava tu Marulić, ne mogu im

pomoći da zadobiju nebesku nagradu, koja pripada samo onima koji vjeruju u Krista; zapaziti je u

objema peroracijama podudarnu svetopisamsku potporu (1 Kor 2,9). 7 Usp. Novaković 2005: 52-56 i ovdje pogl. 1.1. Uvodne napomene.

246

interpretacijama: ona je predmet divljenja, opipljiva poveznica sa slavnim predcima, potvrda

vlastitoga humanističkog identiteta.

No već i neki sadržaji s kojima se komentator susreće u antičkim realijama navode ga

da iskaže zazor naspram njezinim za kršćanina neprihvatljivim aspektima, kao što su antička

božanstva i kultovi. Promjenljiva recepcijska perspektiva još je uočljivija u moralističkim

komentarima, u kojima se zbog disparatnosti između starinarskog divljenja antici i vjernosti

kršćanskom svjetonazoru očituje komentatorova podvojenost, pa i nedosljednost. U nekim

slučajevima postupci pogana predočavaju se kršćanskom čitatelju kao uzorni (pojedini

komentari čitaju se kao institutio bene uiuendi per exempla priscorum), dok je na drugim

mjestima upravo suprotno: ističe se nadmoć kršćanskog svjetonazora nad poganskim;

nedosljedan pogled na samoubojstvo dade se kontekstualno objasniti, ali rezultira

protuslovnim moralnim stavom.

Nedosljednosti unutar komentara kao humanističkog žanra, pa i unutar ovdje

promatranoga djela, mogu se ipak objasniti kontekstualno-pragmatičnim razlozima.

Humanistički komentar na svim je razinama, pa u određenoj mjeri i na ideološkoj, obilježen

onim svojstvom što ga je Martine Furno prepoznala u kompilatorskom poslu: ne postoji

metodološka dosljednost, postupci kompilatora (dosljedno: i komentatora) uvelike ovise o

potrebama što proizlaze iz primarnoga teksta.8 Unutar čitava Marulićeva opusa odnos prema

antici bitno je određen, kao što smo vidjeli, izborom primarnog odnosno sekundarnog

recepcijskog modela, a ovaj je pak povezan sa žanrovskim izborima, kao i sa značajkama

intendirane čitateljske publike. Dakako, sastavljanje kompendija kršćanske etike namijenjena

u prvom redu svećenicima, ili zbirke primjera s uputama za praktičan kršćanski život,

podrazumijeva bitno drugačiji odnos prema antici nego pisanje učena humanističkog epa

(makar i biblijskog po sadržaju) ili pjesničke poslanice, elegije i epigrama namijenjena

obrazovanu prijatelju ili kojem drugom humanistu; stav prema antičkoj kulturi bit će još više

uvjetovan pozicijom primarne recepcije, tj. pisanjem komentara uz tekst nastao u antici.9

Različitost je osobito uočljiva kad se usporedi način na koji Marulić pristupa istoj temi u

djelima koja pripadaju različitim modelima recepcije. Za usporedbu s Tumačem uz natpise

starih prikladan primjer nalazimo u Instituciji:

8 Usp. Furno 1995: 55-56; 113, 118. Za kompilacije usp. pogl. 6.4. Marulićev odnos prema

izvorima. 9 Usp. pogl. 1.1. Uvodne napomene; 1.2.1. Recepcija.

247

Quid est pręterea, quod sepulturę eius locus ignoretur, nisi ut illorum arguatur fatuitas,

qui nisi in marmoreis conditoriis, affabre sculptis, ad unguem lenigatis auroque linitis et

in celebri loco positis putrescere nesciunt? Quin etiam incisis in lapide litteris nomina

conscribunt, quasi quicquam eis prodesse possit, ut, qui fuerint, posteri cognoscant, cum

ipsi semet, dum uiuerent, non cognorint, magis inani glorię quam uirtuti studentes. (Inst

III, 496 = 5,10)

Izrazi kao affabre, incisis in lapide litteris, gloria, uirtus dobro su poznati iz Tumača, ali

kontekst njihove uporabe na citiranom mjestu u Instituciji nije afirmativan: riječ je o oštru

prijekoru nerazumnosti onih "koji ne znaju trunuti doli u mramornim grobnicama". I u

epigrafskom spisu nalaze se, dakako, prijekori upućeni poganskom svjetonazoru; pa ipak,

zamjetne su razlike: u Tumaču nema ironična isticanja razmetljive raskoši nadgrobnih

spomenika (affabre sculptis, ad unguem lenigatis auroque linitis et in celebri loco positis);

iako često tematizira smrt, komentar ne daje nijednu potvrdu za glagol putrescere, koji

pripada zastrašujućem moralističkom registru podsjećanja na tjelesnu raspadljivost;10 glagol

pak arguere pojavljuje se u Tumaču u dijametralno suprotnu kontekstu:

Hic idolatra arguit illos Christianos qui uero Deo uota soluere negligunt, quum ipse

soluat fallacibus diis. (79,2)

9.2. Svrha djela

Na kraju ovog razmatranja ostaje zapitati se: zašto je Tumač napisan i komu je

namijenjen? Najjednostavniji odgovor već znamo, jer ga je Marulić iznio u posveti: svrha je

bila udovoljiti prijateljevoj molbi, tj. omogućiti mu da što bolje razumije sadržaj antičkih

natpisa, te ujedno pokazati kako je starina, kad je riječ o hijerarhizaciji moralnih vrijednosti,

bila u zabludi postavljajući spomenike zemaljskoj slavi.11 U raščlambi provedenoj na

prethodnim stranicama pokazalo se kako se prvoj proklamiranoj svrsi u velikoj mjeri

10 Putrescere i putrescentia nalaze se, izuzmemo li Repertorij, samo u Instituciji (pet potvrda) i

Evanđelistaru (četiri potvrde); podatci prema CroALa. 11 Usp. 4.4. Opća struktura In epigr. i posveta Dmini Papaliću.

248

pridružila osobna motivacija Marulića kao humanistički obrazovana pisca i ljubitelja starina;

što se tiče drugoga najavljenog cilja, u samom svojem ostvarenju on je ponešto izgubio na

prvotnoj jednoznačnosti: zemaljska slava je, dakako, posve inferiorna onoj vječnoj, nebeskoj,

ali exempla uirtutis što ih čuvaju natpisi pokazala su da iz njih "današnji" ipak mogu ponešto

naučiti od "starih".12

Može se u djelu nazrijeti i pedagoško-propedeutička svrha, koja je uostalom inherentna

žanru komentara.13 Marulićevi komentari sadrže za ono doba vrijedne upute za čitanje natpisa,

podatke o nekim leksičkim osobitostima latinskog jezika, o raznim rimskim realijama i sl., pa

bi čitatelju koji se početkom 16. st. zanimao za starine Tumač mogao poslužiti kao korisno

pomagalo. No na pitanje je li Marulić pomišljao In epigr. objaviti, nije lako dati jednoznačan

odgovor. Vrlo je vjerojatno da u vrijeme kad je iza FINIS (f. 63v) nadodao odsječak Salonis

postea repertum, na tisak više nije pomišljao: taj je dodatak narušio pomno sastavljenu

cjelinu, pa bi eventualna odluka o objavljivanju tražila znatnu preradbu i nov čistopis.14 Može

li se izvorna verzija, koja sadrži 130 natpisa i završava peroracijom, smatrati arhetipom

namijenjenim tiskarima? Po kodikološkim svojstvima autograf In epigr. srodan je nekim

drugim Marulićevim autografskim kodeksima: usporedimo li ga s onim vallicellianskim (koji

sadrži Dijalog o Herkulu i Starozavjetne ličnosti), i torinskim (Davidijada i prepjev Dantea),

utvrdit ćemo da svi imaju približno iste dimenzije,15 da su uredno ispisani crnom tintom i

12 Upravo u naglasku na egzemplarne postupke (ili općenitije: moralni habitus) ljudi iz starine –

što Marulić ističe već u posveti (usp. In epigr. I,4) – vidimo razlog što djelo nosi naslov In

epigrammata priscorum commentarius, a ne možda In uetera / prisca epigrammata commentarius ili

sl. Usp. naslove komentiranih zbirki natpisa Benedetta Giovija: Veterum monumentorum…

collectanea i Andree Alciata: Monumentorum veterumque inscriptionum… collectanea. 13 "In short, the comentary was a very flexible instrument of instruction." (Grafton 1977: 153);

"Le genre [du commentaire] est, essentiellement, un genre scolaire, quelle que soit, là encore, la

diversité, aux différentes époques, des publics comme des enseignants." (Furno 1995: 108; usp. i 57,

58, 118, 127). Usp. i Fera 1999: 534-539; ovdje pogl. 7.1. Komentar kao žanr humanističke

recepcije antike. 14 Naknadno dodane natpise scriba rukopisa G integrirao je u salonitanski korpus (usp. pogl.

3.1.1.2. Prijepisi). 15 Oxfordski rukopis: 22,6 x 16,2 cm; torinski: 21,5 x 14,5 cm; vallicellianski: 21 x 15,8 cm.

Dimenzijama 15,2 x 10,2 cm, pa onda i brojem redaka po stranici (22), kao i vrstom podloge (vrlo fina

pergamena) od spomenutih se znatno razlikuje autografski kodeks koji sadrži Vita Hier.: u vezi s ovim

posljednjim D. Novaković zaključuje kako "finoća upotrijebljena materijala i trud koji je uložen u

249

opskrbljeni crveno istaknutom naslovima, marginalijama, tekućim glavama i sl., što navodi na

zaključak da pred sobom imamo čistopise namijenjene tiskarima. Kao što je zapazio Branimir

Glavičić uspoređujući vallicellianski i torinski kodeks, značajka im je "spoljašnja

podudarnost, koja će prije biti odraz pjesnikovih navika i pedantnosti negoli plod slučaja.

Riječ je o izgledu njegovih čistopisa priređenih za tisak: svaki naime kodeks sadrži dvadeset i

šest redaka po stranici, s četrdesetak spacija u retku."16 U takav se kodikološki opis uklapa i

prvotni tekst oxfordskog autografa. Podsjetiti je da se pri kraju toga izvornog dijela dva puta

mijenja boja tinte: od f. 59v do f. 61 (In epigr. 126-127,3) ona više nije crna, nego crvena;

zatim od f. 61 do f. 67 (In epigr. 128-136) poprima smeđe-sivkasti ton. Iz toga bi se moglo

zaključiti da je i zaključni dio prvotne verzije unesen u kodeks nakon određenog vremenskog

razmaka, ali još uvijek s pomnim obdržavanjem osnovnih parametara čistopisa. Nova se

promjena boje uočava na stranicama naknadnoga dodatka (f. 67v i dalje), u kojem se slabije

mari za dosljednost općeg izgleda: tekuće glave nestaju nakon f. 68, a ravnomjeran ritam

redaka po stranici višekratno je narušen (npr. 24 retka na f. 66v, 29 redaka na f. 65v).17

Vanjski, kodikološki podatci govorili bi, dakle, u prilog pretpostavci kako je auktor

prvotno kanio djelo dati u tisak, a tek poslije je od toga odustao. No neki sadržajni aspekti

nukaju na dodatan oprez. Zapaziti je, naime, da se u In epigr. Papalić apostrofira (imenom ili

osobnom odnosno posvojnom zamjenicom u drugom licu jednine) ne samo u posveti, dakle

ondje gdje je to samo po sebi razumljivo, nego na mnogim mjestima u glavnom tekstu (u

paratekstovima i u komentarima).18 Dok su posvete uglednicima, prijateljima i sl. posve

uobičajena sastavnica mnogih Marulićevih djela (naravno, i djela brojnih pisaca od antike

nadalje), izravno obraćanje adresatu u glavnom tekstu koji ne pripada epistolarnom žanru

neobična je, upravo iznimna pojava. Po tome svojstvu In epigr. nema, koliko nam je poznato,

usporednice u Marulićevu opusu. Doduše, u humanističkoj književnosti sličan je prodor

razgovijetnost ispisa upućuju na to kako je posrijedi primjerak koji je Marulić bio namijenio osobnoj

knjižnici". Usp. Novaković 1994: 5-6 (opis rukopisa i citat). Od svih se njih posve izdvaja autograf

Repertorija (31 x 11 cm). 16 Glavičić 1981: 330-331. 17 Usp. i pogl. 3.1.1.1. Marulićev autograf; 4.3. Opća struktura In epigr., bilj. 11. 18 Usp. (izvan posvete): In epigr. 36,5; IV,1; IV,5 (tibi, te); 113,4; 124,3 (tibi); 125,1; 125,2

(tuam, te, tibi i sl.); 125,4 (tibi); 130,1 (apud te, tibi i sl.); V,1.

250

privatne sfere u glavni tekst djela potvrđen upravo u komentarima uz klasike:19 kako smo

vidjeli na Letovu i osobito Beroaldovu primjeru, u njima ima mjesta i za osobna iskustva,

reminiscencije, pa i detalje iz obiteljskog života.20 Još bližu usporednicu nalazimo u

Bolognijevu Starinaru: djelo je auktor posvetio svojem sinu Giuliju, kojeg višekratno

apostrofira u samom tekstu.21 Možda nije slučajno što su i Bolognijev i Marulićev tekst ostali

neobjavljeni za života njihovih auktora. Ne pretendirajući na konačne zaključke, možemo se

zapitati ne bi li se i na autograf Tumača mogla primijeniti pretpostavka iznesena o njegovu

prijepisu, rukopisu G: možda i autografski kodeks treba u prvom redu vidjeti kao "svojevrstan

interni vodič uz Papalićevu epigrafsku zbirku".22

Ako ipak nije bio posrijedi spis posve privatne naravi, dar prijatelju, nego djelo što bi

trebalo i u tiskanu obliku na vidjelo iznijeti Papalićeve zasluge i ugled (a ujedno posvjedočiti

Marulićevu prijateljsku odanost i erudiciju), onda ostaje zapitati se: što se promijenilo nakon

što je komentatorova ruka zapisala ono nedvosmisleno FINIS na kraju peroracije? Zašto

nakana nikad nije ostvarena, a odustajanje od nje i definitivno je potvrđeno salonitanskim

dodatkom? Kao i za tolike druge neobjelodanjene (odnosno s većom ili manjom odgodom

objelodanjene) Marulićeve rukopise, odgovor – barem zasad – ne znamo.

Tim razmatranjima, utemeljenima na kodikološkoj i sadržajnoj analizi, možda na kraju

smijemo dodati i neka domišljanja. Ima naznaka za pretpostavku da su pedesete godine života

za Marulića vrijeme intimnoga svođenja računa: kao da se u svojem bavljenju Katulom i

drugim elegičarima u trogirskom kodeksu Petronija te u sastavljanju komentirane zbirke

natpisa splitski humanist vraća intenzivnu dodiru sa svijetom antike, obnavlja razgovor s onim

"drevnim i svetim" auktorima koji su ga toliko zaokupljali u mladosti. Možda nije slučajno da

to čini oko pedesete godine života, prije nego što će se definitivno posvetiti velikim sintezama

kršćanske moralke: Institucija je već devedesetih godina bila na radnom stolu (prvo je izdanje

izišlo u doba definitivna oblikovanja Tumača); po svoj prilici poslije 1510. uslijedit će

19 Ovdje nije moguće ulaziti u raspravu o prisutnosti privatnih tema u humanističkoj

književnosti općenito. 20 Usp. pogl. 7.5.3. Realni komentari, bilj. 115. 21 Uvijek na strukturnim "šavovima": u početnom obraćanju, na kraju općeg uvoda o natpisima,

na početku druge knjige i u zaključnom obraćanju (Habes Iuli duos antiquorum epigrammatum cum

enarrationibus libellos…); usp. Bologni 1995: 5, 17, 81, 160. 22 Novaković 1997: 29; tu se nalazi i argumentacija za njegovu pretpostavku o takvu karakteru

G; usp. i pogl. 7.5.7. Ekskurzi, bilj. 160.

251

Evanđelistar, usporedno s njima latinski biblijski ep, zatim O Kristovoj poniznosti i slavi –

zamašni književni pothvati kojima će pisac posvetiti najveći dio svoje energije u posljednim

desetljećima života.23 I proslavljeni ratnik Papalić, koji je početkom novog stoljeća također

zašao u pedesete, mogao je upravo tada osjetiti kako je došlo vrijeme da nadoknadi praznine u

vlastitom obrazovanju, što ih je nužno uzrokovala njegova vita activa, ispunjena građanskim i

vojničkim dužnostima. Bilo bi sasvim razumljivo da imućni i za antiku živo zainteresirani

kolekcionar,24 koji "ne žali troška ni truda" kako bi svoju zbirku obogatio novim nalazima,

poželi da napokon uzmogne valjano razumjeti govor "slova i natpisa urezanih u mramor" što

ih je prikupljao u svojoj splitskoj palači. Tako su se – proslijedimo li s našom hipotezom –

dva prijatelja, obojica na prijelazu u novo životno razdoblje, susrela u još jednoj zajedničkoj

točki: u istodobnoj želji da obnove mladenački dodir s antičkom baštinom.

23 Za relativnu dataciju Evanđelistara usp. Ev I, 524 (= 2,3): Hoc me fecisse nullo modo poenitet

edito illo quinquaginta parabolarum libello, dum prodesse plurimis cupio, non commento, sed

ueritate. Prvo poznato izdanje Quinqu. parab. datira se na temelju posvete u 1510. godinu. Da je

Dauid. započeta nakon 1510, a dovršena prije 1518, zaključujemo na temelju podataka što ih donose

Badalić 1954: 9, 11-12 i Novaković 1999b: 52-54. De hum. je dovršeno početkom 1518 (posveta

datirana 21. ožujka 1518), a prvi put tiskano 1519. 24 Pridjev "imućan" ovdje nije puka fraza: zahvaljujući darovnici i oporučnim odredbama vrlo

bogatoga Ivana (Jancius, Zanci) Albertija, njegov je pašanac Dmine 1493. došao u posjed brojnih

zemalja i zgrada u Splitu i okolici (usp. Hilje 2005: 46; Lučin 2008: 133-134).

252

10. ZAKLJUČAK

Cilj ovoga rada bila je analiza recepcije klasične antike u Marulićevu djelu In

epigrammata priscorum commentarius. U uvodnim poglavljima prikazani su osnovni modeli

humanističke recepcije: primarni, u kojem je težište na antičkim izvorima (pa je antika

supstancija recepcije), i sekundarni, u kojem dominantan položaj ima djelo humanističkoga

pisca (tu se antička baština pojavljuje kao organizacijski princip, odnosno generički ili stilski

uzor, pa je možemo smatrati formom recepcije). Time što je odlučio tematizirati antički tekst

Marulić je odabrao primarni recepcijski model. I u takvu osnovnom modelu postoje, naravno,

raznovrsni izbori: omogućuje ih, s jedne strane, tematska i žanrovska raznolikost antičkih

testova, dok s druge humanističkom piscu na raspolaganju stoje raznovrsni načini posvajanja

primarnoga teksta i njegove uporabe u vlastitu svrhu. Specifičnost Marulićeva izbora očituje

se ponajprije u tome što je kao tekst kojim će se baviti odabrao antičke natpise, a ne npr.

pjesničko djelo (kao što je učinio kod Katula) ili mitološku građu (kao u epigramima i u

Dijalogu o Herkulu). Njegov je izbor dodatno određen time što je primarni tekst odlučio

popratiti komentarima, a ne dodati mu prozne sažetke i emendacije (kao kod Katula), ili

sastaviti zbirku ekscerpata iz većeg broja tekstova (kao u Repertoriju), ili odabrani primarni

tekst pjesnički parafrazirati (kao u epigramima), ili građu podvrgnuti kršćanskoj alegorezi

(kao u Herkulu), ili ga prevesti na hrvatski (kao u Utihi nesriće).1

Svoj recepcijski model pisac je opisao u posveti Dmini Papaliću: ovdje provedena

analiza pokazala je da su svi najavljeni elementi u djelu zaista i ostvareni. Izabrani natpisi

zadovoljavaju traženu egzemplarnu vrijednost sadržaja, a barem su povremeno, kako

zaključujemo iz Marulićevih komentara, u skladu i s najavljenim estetskim kriterijima.

Dosljedno je provedeno okupljanje natpisa po topografskom kriteriju, a djelo je pozorno

komponirano: nakon posvete (I). slijedi skupina rimskih (II), pa "vanjskih" natpisa (III), tj.

onih koji nisu ni rimski ni salonitanski; salonitanskoj je skupini predmetnut svojevrstan

predgovor (IV) u kojem se daju natuknice o povijesti antičkog grada, a zatim slijedi pohvalni

opis Dioklecijanove palače; nakon salonitanskih natpisa dolazi Peroratio (V), kojom se djelo

prema izvornoj zamisli završavalo. Naknadno je pridodana skupina Salonis postea repertum

(VI). Prvotno je bilo zamišljeno da In epig. sadrži 130 natpisa (II: 36; III: 76; V: 18), no

konačni je njihov broj 141 (VI: 11).

1 Za ograde što ih iziskuje ovaj posljednji slučaj usp. pogl. 1.2.1. Recepcija i bilj. 25 ondje.

253

Pojedini natpis obrađuje se po ustaljenu obrascu: daje se oznaka lokacije i tekst natpisa,

a zatim komentar. I u komentarima se teži ostvariti više-manje postojan raspored: prvo se daje

čitanje natpisa i razrješuju se pokrate, nakon toga objašnjavaju se teža mjesta, slabije poznate

riječi, gramatičke osobitosti, antičke realije, a često se pridodaju i komentari moralističke

naravi. U komentarskim dijelovima teksta zamjetna je ipak znatna neujednačenost, kako u

pogledu njihove duljine, tako i s obzirom na redoslijed i sadržaj tumačenja. Ona se može

objasniti raznolikošću primarnih tekstova, o kojima komentarski tekst po samoj svojoj naravi

bitno ovisi. Dodatni razlog zacijelo je općenita neujednačenost humanističkoga komentara

kao žanra koji u to doba još ne poznaje metodološku dosljednost: kao i njegovi suvremenici,

Marulić se nalazi pred tekstovima koje ne može uvijek valjano protumačiti, pa mu ostaje ili da

se na takvim mjestima domišlja ili da ih u kometaru tacite preskoči. Na ritam komentara može

utjecati i procjena recipijentove upućenosti, ali i osobna motiviranost komentatorova: ako mu

nešto u primarnom tekstu nije zanimljivo, ili to smatra notornim, komentar će biti kratak;

naprotiv, ako je riječ o temi koja ga iz nekog razloga motivira, doći će do bujanja

komentarskog teksta i do pojave ekskurza. Upravo se to događa u In epigr.: shematičnost

rasporeda bitno se narušava u dijelovima teksta koji su usmjereni na osobu naslovljenika ili na

lokalnu povijest i topografiju. Tako se izvorni salonitanski odsječak (bez Salonis postea

repertum) znatno razlikuje od ostatka djela: u njemu se moralistički komentar pojavljuje samo

na jednom mjestu, a izrazito pretežu starinarski sadržaji; ovi se pak višekratno kombiniraju s

osobnim reminiscencijama i opaskama temeljenim na autopsiji; u tom se odsječku nalazi i

većina ekskurza, koji kao pretežit sadržaj imaju pohvalu naslovljenika. I sam salonitanski

paratekst razlikuje se od ostalih – posvete i, naročito, peroracije – jer ima gotovo isključivo

starinarski značaj.

Tako je, u zbroju svih sastavnica, polučena višestruka svrha Tumača: postupkom

sustavna rasporeda i komentiranja antičke epigrafske građe pružiti recipijentu poduku u

starinarskim znanjima, upozoriti na etičke dosege antike i na njezine zablude, osobito u

usporedbi sa kršćanskim svjetonazorom, te iskazati višestruku pohvalu – naslovljeniku zbog

njegove vojničke vrline i starinarskog interesa, a zavičaju zbog "slave očinskoga tla",

"ljupkosti mjesta" i monumentalne ljepote antičke građevine.

Osim objašnjenja recepcijskog modela, strukture i sadržaja djela te njegove svrhe, ovaj

je rad imao za cilj utvrditi vertikalni i horizontalni žanrovski okoliš u kojem se Tumač

pojavljuje te rukopisnu tradiciju i povijest istraživanja In epigr.; napose važna zadaća bila je

utvrditi izvore kojima se pisac služio – kako one primarne (za same natpise) tako i sekundarne

(za komentarski dio teksta).

254

Žanrovski okoliš promatran je iz trostruke perspektive, jer je In epigr. istodobno i

epigrafska siloga, i komentar antičkog teksta, i dio Marulićeva opusa. Kao zbirka natpisa

djelo se nastavlja na plodnu humanističku tradiciju sabiranja i prepisivanja antičkih epigrafa,

koja se razvila na Apeninskom poluotoku (Cirijak iz Ancone, Giovanni Marcanova, Felice

Feliciano, fra Giovanni Giocondo i dr.), koja je rane predstavnike imala i na istočnoj obali

Jadrana. Uz dosad poznate, Petra Cipika i Marina Marinčića (možda i Jurja Benju i Marina

Rastića), te dakako Dminu Papalića kao sakupljača kamenih spomenika, ukazali smo i na

jedno novo ime – Marulićeva suvremenika Jerolima Trogiranina (možda identičan s

Jerolimom Makarelićem). Nakon te prve faze skupljanja natpisa i njihova prepisivanja u sve

veće siloge, na prijelazu iz 15. u 16. st. pojavljuje se novi epigrafski žanr – komentirana

zbirka antičkih natpisa. Prvi, a u Marulićevo doba, koliko znamo, i jedini predstavnici toga

novog žanra jesu Benedetto Giovio, Andrea Alciato i Girolamo Bologni. U takav inovativni

žanrovski okoliš gotovo se istodobno uključuje Marulićev Tumač, pa se on u tom smislu

može smatrati jednim od pionirskih djela humanističke epigrafije. Malo je vjerojatno da bi

Maruliću bila poznata djela Giovija i Alciata, ali nije isključeno da je osobno poznavao trećeg

od spomenutih: kako smo pokazali u radu, Girolamo Bologni, tajnik splitskoga nadbiskupa

Lovre Zane, prijateljevao je s Jerolimom Trogiraninom i Jerolimom Splićaninom

(Papalićem?), čitao je Historiju Tome Arhiđakona. Stoga nije bez temelja pretpostavka da su

se on i Marulić mogli poznavati ili barem pismenim putem razmjenjivati natpise i druge

podatke. Pretpostavku dodatno potkrepljuju unutarnje sličnosti Bolognijeva djela Antiquarius

i Marulićeva In epigr.; proučavanje povijesti Marulićeva autografa pokazalo je, k tomu, kako

je vrlo vjerojatno da je on već u 16. st. došao u vlasništvo obitelji Bologni u Trevisu.

Istraživanjem rukopisa kao i drugih izvora došlo se do novih spoznaja o sudbini

autografa (O) i dvaju cjelovitih prijepisa (G, V). Usporedbom svih sačuvanih rukopisa – uz tri

spomenuta, cjelovita, postoji ih još pet koji sadrže veće ili manje ulomke – rekonstruiran je

njihov međusobni odnos, tj. stemma codicum. Dobiveni su i novi podatci za povijest

recepcije, osobito kad je riječ o ranom korištenju Marulićeva djela: već u knjizi tiskanoj 1616.

godine Trevižanin Bartolomeo Burchelati citira natpise iz In epigr. i poziva se na Marulićeva

tumačenja, dok prvi ulomak jednoga parateksta (uz pregršt natpisa) tiska Jacob Spon 1685 –

gotovo stotinu godina prije najranijega dosad poznatog parcijalnog izdanja (onoga

Mittarellijeva iz 1779).

Najveći filološki izazov bila je, nedvojbeno, potraga za primarnim i sekundarnim

izvorima. Utvrdili smo da je za natpise Marulić imao dva glavna izvora: salonitanske je po

svemu sudeći prepisao izravno s kamenih izvornika u Papalićevu lapidariju, a za sve ostale (iz

255

Rima i s raznih drugih lokaliteta Italije i jadranske obale) ponajvećma je crpio iz jedne

rukopisne siloge koja se danas čuva u Ambrozijanskoj knjižnici u Milanu. Do nje nas je

dovelo proučavanje bilježaka Theodora Mommsena u CIL-u.2 Uvidom u sam rukopis, tj. u

odnosni njegov dio, potvrdilo se da je Marulić iz njega preuzeo barem 88 natpisnih tekstova

za svoje skupine Romę i Externa. Ambrozijanski sveščić (A), kasnije uvezan u veću cjelinu,

pisale su, kako se čini, tri ruke, no identitet pisarâ nije bilo moguće utvrditi. Sigurno je ipak da

je jedan od njih prepisao niz natpisa iz Papalićeva splitskog lapidarija te da je to učinio prije

Marulića. Unatoč tom otkriću, za najmanje 17 natpisa (a najviše 23) i dalje ne znamo odakle

ih je Marulić preuzeo: zaključiti je, dakle, da je imao barem još jedan izvor. Nepoznat ostaje i

identitet "nekog italskog redovnika" od kojeg je Splićanin, kako sam spominje, preuzeo 37.

natpis u svojoj silogi.

Potraga za izvorima kojima se Marulić služio u pisanju komentara na prvi je pogled

izgledala jednostavnijom, ali se u ishodu pokazala kudikamo zahtjevnijom od prethodne. U

komentarima poimenice se navodi čak 35 auktora, mahom antičkih, pa se činilo da će

identifikacija citata, uspostava aparata izvora i analiza načina na koji se Marulić njima služi

biti manje-više rutinski posao. Pokazalo se, međutim, da iz djela tih imenom navedenih pisaca

potječe razmjerno malen broj podataka, dok za većinu Marulićevih komentara (razrješenje

pokrata, objašnjenje značenja nekih riječi, etimologija, informacije o mitologiji, državnim i

religijskim starinama itd.) oni nisu bili izvor. Tek pozorno studiranje samih komentara, ali i

komentarske prakse Marulićevih suvremenika, dovelo nas je do usporedbe komentarskog

dijela In epigr. s humanističkim rječnicima i kompendijima: ovi su se uistinu pokazali kao

omiljena Marulićeva pomagala, iz kojih je neštedimice crpio. Tako je utvrđeno da je Marulić,

osim eksplicitnih, rabio niz implicitnih, u tekstu uvijek prešućenih izvora. Među njima osobitu

važnost ima komentar uz Marcijalove epigrame – zapravo enciklopedijski rječnik latinskog

jezika – Niccolòa Perottija (kao izvor identificiran u 52 navrata), a slijede kompendij

Pomponija Leta o rimskim magistratima i svećenicima (28), rječnici Giovannija Tortellija

(17) i Giuniana Maia (12) te još nekoliko sličnih petnaestostoljetnih priručnika. U

prepoznavanju izvora i punoj potvrdi pretpostavke pomogla je ne samo podrobna usporedba

tekstova nego i okolnost što se gotovo sva ta djela nalaze na oporučnom popisu Marulićeve

knjižnice; uzgredan je, ali za marulićevsku filologiju nipošto nevažan, dobitak to da su neke

od jedinica s popisa na taj način prvi put identificirane. U radu je obrazloženo da takva, 2 Mommsenove bilješke o silogama s dalmatinskim natpisima dovele su prije petnaestak godina

do otkrića rukopisa G; usp. Novaković 1997.

256

prešutna uporaba suvremenih izvora nipošto nije Marulićev specificum, nego, naprotiv,

bogato potvrđena humanistička praksa.

Kad su tako identificirani primarni i sekundarni izvori, moglo se prijeći na analizu

njihove uporabe te općenito na proučavanje strukture i sadržaja Marulićevih komentara.

Pokazalo se da su njegovi postupci kompilacije, sažimanja i preoblike polaznoga teksta, tj.

prilagodbe izvora novom kontekstu, u načelu slični onima što ih nalazimo u njegovih

suvremenika. Osim toga, slični tipovi adaptacije potvrđeni su i drugdje u Marulićevim

djelima, osobito u Repertoriju i u komentarima uz Katula. Što se tiče strukture i sadržaja,

utvrdili smo da Marulićev Tumač pripada vrsti kraćih, sažetijih komentara, jer ne teži

enciklopedijskom obuhvatu, dugim ekskurzima ni isticanju vlastite rječitosti i učenosti (rijetke

su iznimke od toga pravila pohvalnice Papaliću i vlastitom zavičaju te retorički istaknuta

peroracija). Zbog takvih svojstava Marulićev se komentatorski postupak može povezati s

officia commentatoris kako ih je u svojim biblijskim komentarima izložio sv. Jeronim.

Unatoč spomenutim neujednačenostima, pa i nedosljednostima, u Tumaču se dade

raspoznati težnja uspostavi rekurentnoga komentarskog obrasca: načelno govoreći, nakon

epigrafskog komentara u užem smislu, slijede filološka i realna objašnjenja te moralističke

opaske. Uočljiva je svijest o cjelini djela i nastojanje da se njegove sastavnice jasno

artikuliraju, pa i da se čitatelj orijetnira u mnoštvu podataka: tomu služe brojne

metatekstualne opaske, koje se na granicama većih cjelina pojavljuju kao anaforični i

kataforični elementi ("šavovi"), a drugdje u tekstu kao podsjećanje na više ili manje udaljena

mjesta gdje se već govorilo o sličnoj temi ("uputnice").

Poredani po učestalosti, na prvom su mjestu epigrafski komentari u užem smislu, tj.

odčitavanje natpisnoga teksta (utvrdili smo ga uz 91 natpis), a slijede realni (78), moralistički

(66) i filološki (42) komentari, objašnjenja motiva za postavljanje spomenika (32) te parafraze

(20) i ekskurzi (7). Prevaga realnih komentara nad moralističkima relativizira već citiran

Šrepelov dojam "da je Maruliću moralna tendencija preča od starinarske";3 to je još uočljivije

kad se svi "nemoralistički" komentari promotre zajedno. Promotrimo li pak djelo kao cjelinu,

tj. uzimajući u obzir i natpise, i komentare, i paratekstove, pokazuje se da mu je osnovna

intencija zapravo dvostruka: i starinarska i moralistička, pri čemu se prevaga ovog ili onog

3 Šrepel 1901a: 178. Usp. pogl. 3.3. Izdanja i povijest istraživanja.

257

elementa mijenja u raznim odsječcima teksta.4 Uz malo slobode mogli bismo, mutatis

mutandis, Marulićev postupak usporediti s Perottijevim: kao što je njemu komentar

Marcijalovih epigrama bio svojevrsnom izlikom da napiše enciklopediju rimske kulture, tako

je i Marulić unošenjem moralističkih naglasaka ublažio nelagodu zbog toga što sastavlja spis

eminentno starinarske naravi.

Kao epigrafičar Marulić ne teži sastaviti silogu sa što većim brojem natpisa, nego

naglasak stavlja na izbor građe i njezino razvrstavanja; uvrštava isključivo poganske natpise,

u čemu je dosljedniji od većine svojih suvremenika (jedina je iznimka In epigr. 120). Odabir

po kriteriju stilske kakvoće i topografski raspored u njegovo su doba novi epigrafski kriteriji,

koje prvi put nalazimo kod Alciata i Gioconda, dakle na prijelazu iz 15. u 16. st. Poput većine

suvremenika, ni Marulić ne pazi na granice redaka, ne razlikuje falsa od genuina, pokrate

razrješuje s promjenljivim uspjehom, itd.

Analiza filoloških aspekata njegova posla ukazala je na određen interes, pa i barem

djelomičnu kompetenciju na tom području: Marulić uvodi implicitne, gdjekad i eksplicitne

emendacije natpisnih tekstova, komentira uporabu latinskog jezika u svoje vrijeme u

usporedbi s onom u starini. No zbog uistinu rudimentarna poznavanja grčkoga jezika

događaju mu se, unatoč uloženu trudu i zagledanju u priručnike, propusti u prepisivanju

pojedinih riječi i razumijevanju smisla grčkoga teksta.

Podatke s područja realija Marulić prikuplja iz eksplicitnih, te još kudikamo više iz

implicitnih izvora; osobito obilno uvrštava informacije o magistratima i vojnim starinama, što

se može povezati s interesima i djelatnošću naslovljenika, Dmine Papalića, koji je u Splitu

obnosio mnoge ugledne komunalne dužnosti, a istaknuo se i kao ratni zapovjednik. Lektirne

podatke pisac povremeno obogaćuje osobnim zapažanjima, naročito kad je riječ o lokalnoj

topografiji i arhitekturi. Već je bilo uočeno da je Marulićev salonitanski paratekst motivski

srodan sa sličnim opisima starina što su ih ostavili Francesco Petrarca, Petar Pavao Vergerije

Stariji i Poggio Bracciolini; središnji je njegov dio laus urbis, pohvalni opis Dioklecijanove

palače, iz kojeg se jasno odčitava Marulićevo divljenje antičkim spomenicima rodnoga grada.

Ovdje smo napose pokušali utvrditi izvore leksičke građe za njihovu deskripciju.

Moralistički komentari višekratno ukazuju na to da pisac visoko cijeni etičke vrijednosti

antike: ističu se primjeri vrline i slave, uspoređuju se postupci i nazori pogana zabilježeni na

4 Naročito je uočljiva – kako smo već rekli – odsutnost moralističke sastavnice u komentarima

uz salonitanske natpise, dok je peroracija, kao istaknuto kompozicijsko mjesto, ispunjena retorički

stiliziranom moralnom poukom i adhortacijom na život u skladu s kršćanskim svjetonazorom.

258

natpisima s postupcima i nazorima kršćana, da bi se istaknuo etički prihvatljiv izbor (koji ne

pripada automatski kršćanskim primjerima). Naznake svjetonazorne podvojenosti – kojoj se

parnjak nalazi u poetičkom rascjepu uočljivu drugdje u njegovu opusu, naročito u latinskom

pjesništvu – odlučno se otklanjaju tek u završnom paratekstu: tu se visokom stilskom

instrumentacijom hvale kršćanske vrijednosti, koje u svakom pogledu nadvisuju poganske, a

nebeska nagrada, koju udjeljuje Bog, ističe se – za razliku od one prolazne, zemaljske, o kojoj

govore antički natpisi – kao jedina vječna i dostojna da za njom teže kršćani.

U kontekstu Marulićeva opusa Tumač se pokazao kao tekst koji se – unatoč nekim

sličnostima s Repertorijem, komentarima uz Katula, epigramima na mitološke teme i

Dijalogom o Herkulu – izdvaja svojom tematskom, žanrovskom i svjetonazornom

posebnošću. Štoviše, riječ je o djelu koje po svojim unutarnjim svojstvima i po položaju u

generičkoj povijesti nedvojbeno nadmašuje i marulološke i nacionalne okvire, te nedvojbeno

zaslužuje dalje pozorno proučavanje.

Neka desiderata moguće je navesti već sada. Prije svega, trebat će dodatno istražiti

Marulićeve primarne i sekundarne izvore: unatoč tomu što je ih je većina u ovom radu

identificirana, za neke natpise i neke komentarske podatke još uvijek nije poznato odakle ih je

Marulić preuzeo. Osobito je važno potanje usporediti In epigr. sa zasad neproučenim

silogama Petra Cipika i Marina Marinčića te s komentiranim epigrafskim zbirkama Giovija,

Alciata i Bolognija. Na taj način jasnije će se raspoznati mjesto Marulićeva epigrafskog spisa

u žanrovskom okolišu, a dobit će se i dodatne spoznaje o razvoju hrvatske humanističke

epigrafije. Napose bi potanja usporedba Tumača s Bolognijevim Starinarom te uopće dodatno

proučavanje života i rada toga treviškoga humanista, mogli iznijeti na vidjelo nove podate o

vezama dvojice uglednih pisaca i epigrafičara, pa i pomoći u pouzdanoj identifikaciji Jerolima

Splićanina i Jerolima Trogiranina. Napokon, otvorenim ostaje pitanje je li Marulić kanio svoje

djelo tiskati i, ako jest, zašto je od toga odustao.

Temelj svakom daljem proučavanju jest cjelovito i kritički priređeno izdanje latinskoga

teksta, koje se podastire ovdje u Prilogu. Posrijedi je, dakako, editio princeps. Ipak, In

epigrammata priscorum commentarius u punoj će mjeri postati prisutan u matičnoj, hrvatskoj

kulturi tek kada bude tiskan, i to u dvojezičnu izdanju, s usporednim prijevodom,

objasnidbenim bilješkama, predgovorima i indeksima, u sklopu edicije Sabrana djela Marka

Marulića. Hoc est in votis!

259

11. BIBLIOGRAFIJA

KRATICE1

Kratice naslova Marulićevih djela

Dauid. Dauidias

Epist. ad Adr. Epistola ad Adrianum VI Pontificem Maximum

Euang. Euangelistarium

Hercul. Dialogus de Hercule a Christicolis superato

Hier. de Cipcis 1 Hieronymo de Cipcis (pismo, 19. VII. 1501)

Iacob. Grassol. 2 Iacobo Grassolario (pismo, 25. VIII)

In eos In eos qui beatum Hieronymum Italum fuisse contendunt

In epigr. In epigrammata priscorum commentarius

Instit. De institutione bene uiuendi per exempla sanctorum

Judita Judita

Marco Prodich Marco Prodich (pismo, 10. V. 1496)

Qual maraviglia Qual maraviglia se 'l furor turchesco (sonet)

Quinqu. parab. Quinquaginta parabolę

Regum gesta Regum Delmatię atque Croatię gesta

Repert. Repertorium

Suzana Suzana

Testam. Nobilis domini Marci Maruli testamentum

Tropol. expos. Tropologica Dauidiadis expositio

Vita Hier. Vita diui Hieronymi pręsbiteri

Vir. ill. De Veteris instrumenti uiris illustribus commentarium

Vlt. iudic. De ultimo Christi iudicio sermo

1 Za kratice identificiranih Marulićevih izvora za In epigr. usp. Načela ovog izdanja u Prilogu.

260

Kratice svezaka Sabranih djela Marka Marulića

Dav Davidijada = Dauidias. Priredio Veljko Gortan, preveo Branimir Glavičić.

Split: Književni krug, 1984.

De hum O poniznosti i slavi Kristovoj = De humilitate et gloria Christi. Priredio i

preveo Branimir Glavičić, Split: Književni krug, 1989.

Ev I, II Evanđelistar = Euangelistarium. Priredio i preveo Branimir Glavičić. Split:

Književni krug, 1985.

Inst I, II, III Institucija = De institutione bene uiuendi per exempla sanctorum. Priredio i

preveo Branimir Glavičić. Split: Književni krug, 1986 (I); 1987 (II, III).

LMD I Latinska manja djela I. Priredio i preveo Branimir Glavičić. Split: Književ-

ni krug, 1992.

LS Latinski stihovi. Priredili i preveli Bratislav Lučin i Darko Novaković. Split:

Književni krug, 2005.

Rep I, II, III Repertorium. Edidit Branimir Glavičić. Split: Književni krug, 1998 (I, II);

2000 (III).

SZL Starozavjetne ličnosti = De Veteris instrumenti uiris illustribus commen-

tarium. Priredio i preveo Branimir Glavičić. Split: Književni krug, 1991.

Ostale kratice

BMM 1 Jozić, Branko i Lučin, Bratislav, Bibliografija Marka Marulića. Prvi dio:

tiskana djela (1477-1997). Split: Književni krug – Marulianum, 1998.

BTL 3 Tombeur, Paul (ur.), 2004. Bibliotheca Teubneriana Latina: BTL-3.

Munich: Saur; Turnhout: Brepols. Računalna datoteka (CD).

CIL Corpus inscriptionum Latinarum, I sqq. Berolini, 1863. sqq.

261

CM Colloquia Maruliana, 1 sqq. (ur. Vedran Gligo, Neven Jovanović, Branko

Jozić, Bratislav Lučin, Mirko Tomasović). Split: Književni krug –

Marulianum, 1992. sqq.

CroALa Croatiae auctores Latini, Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta, 2009.

Mrežno dostupna zbirka. <http://www.ffzg. hr/klafil/croala>

DBI Dizionario biografico degli italiani. Mrežno dostupan izvor.

<http://www.treccani.it/Portale/ricerche/searchBiografie.html>

DNP Der Neue Pauly. Enzyklopädie der Antike, 1-16 (ur. Hubert Cancik,

Helmuth Schneider, Manfred Landfester). Stuttgart – Weimar: J. B.

Metzler, 1996-2003.

EDCS Epigraphik-Datenbank Clauss / Slaby. Mrežno dostupna zbirka.

<http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epigraphik_en>

HBL Hrvatski biografski leksikon, 1 sqq. Zagreb: (JLZ), Leksikografski zavod

Miroslav Krleža, 1983. sqq.

HER Anić, Vladimir et al. (ur.), 2002. Hrvatski enciklopedijski rječnik. Zagreb:

Novi liber.

ISTC Incunabula Short Title Catalogue. Mrežno dostupan izvor.

<http://www.bl.uk/catalogues/istc/>

LHP Fališevac, Dunja, Nemec, Krešimir, i Novaković, Darko (ur.), 2000.

Leksikon hrvatskih pisaca. Zagreb: Školska knjiga.

ODNB Oxford Dictionary of National Biography. Oxford: OUP. Mrežno dostupan

izvor. <http://www.oxforddnb.com>

PL Patrologia Latina (ur. Jacques-Paul Migne). Parisiis: apud J. P. Migne,

1844-1855.

ThLL Thesaurus linguae Latinae. München: K. G. Saur, 2004. Računalna

datoteka (CD)

262

IZVORI I LITERATURA

Abbot, Frank Frost, 1908. Some Spurious Inscriptions and Their Authors. Classical Philology

3: 1, 22-30.

Accame, Maria, 2008. Pomponio Leto: vita e insegnamento. Tivoli (Roma): Tored.

Alciato, Andrea, 1973. Andreae Alciati Mediolanensis I. C. Antiquae inscriptiones veteraq.

monumenta patriae (prir. G. Barni). Ristampa anastatica. [Milano:] Cisalpino-

Goliardica, 1973.

Andreis, Mladen, 2002. Trogirski patricijat u srednjem vijeku. Raprave iz hrvatske kulturne

prošlosti 2, 5-209.

Andreis, Mladen. 2006. Trogirsko plemstvo do kraja prve austrijske uprave u Dalmaciji

(1850.). Trogir: Muzej grada Trogira.

Appendini, Francesco Maria, 1902: I, 1903: II. Notizie storico-artistiche sulle antichità,

storia e letteratura de' Ragusei. Ragusa: Antonio Martecchini.

Austin, R. G., 1985. Commentary, u: P. Vergili Maronis Aeneidos Liber Primus. With a

Commentary by R. G. Austin. Oxford: At the Clarendon Press, 25-227.

Axer, Jerzy i Tomaszuk, Katarzyna, 2007. Central-Eastern Europe, u: Kallendorf et al. (ur.)

2007: 132-155.

Babić, Ivo, 2006. Oporuke Pelegrine, Petra i Koriolana Cipika. Radovi Instituta za povijest

umjetnosti 30, 29–49.

Badalić, Josip, 1950. Bibliografija Marulićevih djela te radova o životu i djelima

Marulićevim. Zbornik u proslavu petstogodišnjice rođenja Marka Marulića 1450 –

1950 (ur. Josip Badalić i Nikola Majnarić). Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i

umjetnosti, 313-345 (Djela JAZU, knj. 39 [40!]).

Badalić, Josip, 1954. Marulićeva Davidijada, u: Marko Marulić, Davidias (prir. J. Badalić).

Zagreb: JAZU, 5-40. (SPH, knj. 31)

Bajamonti, Julije, 1975. Zapisi o gradu Splitu (izabr. i prev. Duško Kečkemet). Split: Marko

Marulić.

Belamarić, Josip, 1983. Franjevačka crkva i samostan na otoku kod Korčule. Prilozi povijesti

umjetnosti u Dalmaciji 23, 149-191.

263

Berić, Dušan (1950). Bibliografske bilješke Julija Bajamontija o djelima Marka Marulića.

Vjesnik bibliotekara Hrvatske. 1: 4, 289-293.

Besomi, Ottavio i Caruso, Carlo (ur.), 1992. Il commento ai testi. Atti del Seminario di

Ascona, 2-9 ottobre 1989. Basel –Boston – Berlin: Birkhäuser Verlag.

Bianchi, Dante, 1913. L'opera letteraria e storica di Andrea Alciato. Archivio storico

lombardo, s. 4, 20, 1-130.

Bodel, John (ur.), 2001. Epigraphic Evidence: Ancient History from Inscriptions. London:

Routledge.

Bodel, John, 2001. Epigraphy and the Ancient Historian, u: Bodel 2001 (ur.): 1-56.

Bodnar, Edward William, 1960. Cyriacus of Ancona and Athens. Bruxelles – Berchem:

Latomus.

Bolgar, Robert R., 21973. The Classical Heritage and its Beneficiaries. Cambridge:

Cambridge University Press.

Bologni, Girolamo, 1995. Hieronymi Bononii Tarvisini Antiquarii libri duo (kritičko izdanje

prir. Fabio d'Alessi). Venezia: Istituto veneto di scienze, lettere ed arti.

Božićević, Frane, 2007. Život Marka Marulića Splićanina (prir. i prev. Bratislav Lučin). Split:

Književni krug – Marulianum.

Bracciolini, Poggio, 1510/1511. Historiae convivales disceptativae, orationes, invectivae,

epistolae, descriptiones quaedam et faceciarum liber. Argentine: per Ioannem

Knoblouchum.

Bruni, Leonardo, 1741. Epistolarium (prir. Lorenzo Mehus), sv. 1. Florentiae: ex typographia

Bernardi Paperinii.

Buck, August i Herding, Otto (ur.), 1975. Der Kommentar in der Renaissance. Boppard:

Boldt.

Buck, August, 1980. L'eredità classica nelle letterature neolatine del Rinascimento (prijevod

djela: Die Rezeption der Antike in den romanischen Literaturen der Renaissance, prev.

Agostino Sottili). Brescia: Paideia ed.

Bulić, Frane, 1891. Osservazione. Bulletino di archeologia e storia dalmata 14, 164.

264

Bulić, Frane, 1925. Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmaciji kroz zadnji milenij.

Zbornik Matice hrvatske o tisućoj godišnjici hrvatskog kraljevstva. Zagreb: Matica

hrvatska, 93-246.

Bulić, Frane, 1984. Popravak vestibula (rotonde) Dioklecijanove palače u Splitu, u: Izabrani

spisi (izbor i redakcija Nenad Cambi). Split: Književni krug, 619-622 (Članak izvorno

tiskan u Bullettino di archeologia e storia dalmata 35/1912, 64 sqq.)

Burchelati, Bartolomeo, 1616. Bartolomaei Burchelati Commentariorum memorabilium

multiplicis historiae Tarvicinae locuples promptuarium, libris quatuor distributum.

Tarvisii: apud Angelim Righetinum.

Cagnat, René, 41914. Cours d'épigraphie latine. Paris: Fontemoing.

Calabi Limentani, Ida, 1970. Sul non saper leggere le epigrafi classiche nei secoli XII e XIII;

Sulla scoperta graduale delle abbreviazioni epigrafiche. ACME: Annali della Facoltà di

filososia e lettere dell' Università statale di Milano, vol. 23, fasc. 3, 253-282.

Calabi Limentani, Ida, 41991. Epigrafia latina. Milano: Cisalpino.

Calabi Limentani, Ida, 1999. L'approccio dell' Alciato all' epigrafia milanese. Periodico della

societa storica comense 61, 27-52.

Cambi, Nenad, 2009. Bilješke o kasnoj antici na Braču. Brački zbornik 22, 87-126.

Capelli, Adriano, 61996. Lexicon abbreviaturarum. Dizionario di abbreviature latine ed

italiane usate nelle carte e codici specialmente del medio-evo, riprodotte con oltre

14000 segni incisi. Milano: Ulrico Hoepli.

Casarsa, Laura, 1980. Callimaco Esperiente e Gilberto (e Marco Antonio) Grineo: un caso di

plagio. Metodi e ricerche, n. s., 1: 3, 43-84.

Cerovac, Mirko, 1937. Utjecaj rimske književnosti na epiku Marka Marulića. Hrvatska

prosvjeta 9-10, 406-414.

Charlet, Jean-Louis, 2004-2005. La lexicographie latine de l'époque humaniste. Acta classica

Universitatis Scientiarum Debrecensis 40-41, 401-427.

Cian, Vittorio, 1898. Per Bernardo Bembo: le relazioni letterarie, i codici e gli scritti (lettera

2a al prof. Rodolfo Renier). Giornale storico della letteratura italiana, 31, 49-81.

Ciapponi, Luca A., 1961. Appunti per una biografia di Giovanni Giocondo da Verona. Italia

medievale e umanistica 4, 131-158.

265

Ciccarelli. Andrea, 1811. Opuscoli riguardanti la storia degli uomini illustri di Spalato, e di

parecchi altri Dalmati. Ragusa: Antonio Martecchini.

Coates, Alan, et al. (ur.), 2005. A Catalogue of Books Printed in the Fifteenth Century now in

the Bodleian Library, Oxford: Oxford University Press.

<http://www.bodleian.ox.ac.uk/bodley/library/specialcollections/rarebooks/bodleian_in

cunable_catalogue>

Coleti, Jacopo, 1910. Accessiones et correctiones all’ Illyricum sacrum del P. D. Farlati di P.

G. Coleti. Manoscripto [sic] inedito pubblicato dal Fr. Bulić. Spalato: [s. n.].

Colin, Jean, 1981. Cyriaque d'Ancône: Le voyageur, le marchand, l'humaniste. Paris: Maloin

éditeur.

Contò, Agostino, i Quaquarelli, Leonardo (ur.), 1995. L'"Antiquario" Felice Feliciano,

veronese: tra epigrafia antica, letteratura e arti del libro. Atti del convegno di studi,

Verona, 3-4 giugno 1993. Padova: Editrice Antenore.

Cortesi, Mariarosa, 1998. La caesarea laus di Ciriaco d’Ancona. Gli umanesimi medievali.

Atti del II Congresso dell’Internationales Mittellateinerkomitee (ur. Claudio Leonardi).

Firenze: SISMEL, Edizioni del Galluzzo, 37–65.

Coxe, Henricus O. (ur.), 1854. Catalogi codicum manuscriptorum Bibliothecae Bodleianae

pars tertia, codices Graecos et Latinos Canonicianos complectens. Oxonii: e

typographeo academico.

Cyriac of Ancona, 2003. Later Travels (prir. prev. Edward W. Bodnar i Clive Foss).

Cambridge, Mass: Harvard University Press.

D'Alessi, Fabio, 1995. Nota al testo, u: Bologni 1995: XI-LXVII.

De Camilli Soffredi, Adriana, 1974. Codici epigrafici di Andrea Alciato. Epigraphica 36,

239-248.

De Diversis, Filip, 2001. Dubrovački govori u slavu ugarskih kraljeva Sigismunda i Alberta

(ur. Zdenka Janeković-Römer, transkr. Zrinka Pešorda et al., prev. Zrinka Blažević et

al.). Zagreb – Dubrovnik: HAZU, Zavod za povijesne znanosti.

De Diversis, Filip, 2004. Opis slavnoga grada Dubrovnika (prir. i prev. Zdenka Janeković-

Römer). Zagreb: Dom i svijet.

266

De Jong, Irene J. F., i Sullivan, John Patrick (ur.), 1994. Modern Critical Theory and

Classical Literature. Leiden: E. J. Brill

De la Blanchère, René-Marie, 1887. Histoire de l'épigraphie romaine depuis les origines

jusqu'à la publication du "Corpus". Rédigée sur les notes de Léon Renier par M. R. de

la Blanchère. Paris: E. Leroux.

De la Mare, Albinia Catherine, 1976. The Return of Petronius to Italy. Medieval Learning and

Literature: Essays Presented to Richard William Hunt (ur. J. J. G. Alexander i M. T.

Gibson). Oxford: Clarendon Press, 220-254.

Demicheli, Dino, 2009. Perditum et repertum: sarkofag đakona Flavija Julija (ad CIL III

2654). Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 102, 129-142.

Dessau, Hermann, 1892-1916. Inscriptiones Latinae selectae, I-III/2. Berolini: apud

Weidmannos.

Dickey, Eleanor, 2002. Latin Forms of Address: From Plautus to Apuleius. Oxford: Oxford

University Press.

Donati, Gemma, 2006. L'"Orthographia" di Giovanni Tortelli. Messina: Centro

Interdipartimentale di Studi Umanistici.

Dumanić, Marko, 1911. Synopsis virorum illustrium Spalatensium, u: Ciccarelli 1811: 12-42

Duplančić, Arsen, 1995. Tragom Carrarinih bilježaka o Maruliću. CM 4, 139-155.

Fališevac, Dunja, 1995. Figura u epu. Tropi i figure (ur. Živa Benčić i Dunja Fališevac).

Zagreb: Zavod za znanost o književnosti.

Farlati, Daniele, 1751. Illyrici sacri tomus I. Ecclesia Salonitana. Venetiis: apud Sebastianum

Coleti.

Farlati, Daniele, 1765. Illyrici sacri tomus III. Ecclesia Spalatensis olim Salonitana. Venetiis:

apud Sebastianum Coleti.

Farlati, Daniele, 2004. Hvarski biskupi: s dodatcima i ispravcima Jacopa Coletija (prev.

Kažimir Lučin). Split: Književni krug.

Fera, Vincenzo, 1999, Problemi e percorsi della ricezione umanistica. (1990). Lo spazio

letterario di Roma antica, 3 (ur. G. Cavallo, P. Fedeli i A. Giardina). Roma: Salerno,

513-543.

267

Fisković, Cvito, 1978. Prilog životopisu Marka Marula Pečenića. Baština starih hrvatskih

pisaca. Split: Čakavski sabor. (Pretisak teksta iz 1950.)

Fortis, Alberto, 1774. Viaggio in Dalmazia. I, II. Venezia: presso Alvise Milocco.

Fowler, Don, 1997. The Virgil Commentary of Servius, u: Martindale (ur.) 1997: 73-78.

Furno, Martine, 1995. Le Cornu copiae de Niccolò Perotti: culture et méthode d'un humaniste

qui amait les mots. Genève: Droz.

Fusko, Paladije, 1990. Opis obale Ilirika. Ivan Lučić, Bilješke uz "Opis obale Ilirika" Paladija

Fuska. [Latinski izvornik s usporednim prijevodom na hrvatski.] (Prir. i prev. Bruna

Kuntić-Makvić, uvodna studija Miroslav Kurelac.) Zagreb: Latina et Graeca.

Giannetto, Nella, 1985. Bernardo Bembo, umanista e politico veneziano. Firenze: Leo S.

Olschki.

Giustiniano, Giovanni Battista, 1877. Itinerario di Giovanni Battista Giustiniano, sindaco in

Dalmazia ed Albania (annorum 1525-1553), collegit S. Ljubić. Commissiones et

relationes Venetae 2, Zagabriae: Academia scientiarum et artium.

Glavičić, Branimir, 1974/75. Važnost proučavanja Marulićeve 'Davidijade'. Radovi

Filozofskog fakulteta u Zadru 13, 107-134.

Glavičić, Branimir, 1981: O još jednom novootkrivenom Marulićevu tekstu" [o poslanici

Tomi Nigeru, uz editio princeps]. Forum 20: 3, 329-335.

Glavičić, Branimir, 1986. Marulićeva latinska djela, u: Marulić 1986: XLI-L.

Glavičić, Branimir, 1991. Iz predgovora prvom dvojezičnom izdanju, u: SZL, 9-13.

Glavičić, Branimir, 1998. Je li nepotrebno tiskati Marulićev Repertorij? CM 7, 5-8.

Glavičić, Branimir, 2002. Marulićeva ironija i sarkazam. CM 11, 363-369.

Gligo, Vedran, i Morović, Hrvoje (ur.), 1977. Legende i kronike. Split: Čakavski sabor.

Gortan, Veljko, 1953. Antička mitologija u Marulićevoj Davidijadi. Zbornik radova

Filozofskog fakulteta u Zagrebu 3, 113-119.

Gortan, Veljko, 1974. Predgovor, u: Marulić 1974: V-XVI.

Gortan, Veljko, 1975. Antika u Marulićevoj Davidijadi. Čakavska rič 1, 13-18.

Grafton, Anthony, 1977. On the Scholarship of Politian and Its Context. Journal of the

Warburg and Courtauld Institutes 40, 150-188.

268

Grafton, Anthony, 1985: Renaissance Scholars and Ancient Texts: Comments on some

Commentaries. Renaissance Quarterly 38: 4, 615-649.

Grafton, Anthony, 1988: Quattrocento Humanism and Classical Scholarship, u: Raby (ur.)

1988: III: 23-66.

Grafton, Anthony, 1990. Forgers and Critics: Creativity and Duplicity in Western

Scholarship. Princeton, N.J.: Princeton University Press.

Grafton, Anthony, i Jardine, Lisa 1986. From Humanism to the Humanities: Education and

the Liberal Arts in Fifteenth- and Sixteenth-Century Europe. Cambridge, Mass: Harvard

University Press.

Grendler, Paul F., 1991. Schooling in Renaissance Italy: Literacy and Learning, 1300-1600.

Baltimore: Johns Hopkins University Press.

Haig Gaisser, Julia, 1999. Pierio Valeriano on the Ill Fortune of Learned Men: a Renaissance

Humanist and his World. Ann Arbor: University of Michigan Press.

Haig Gaisser, Julia, 2002. The Reception of Classical Texts in the Renaissance. The Italian

Renaissance in the Twentieth Century: Acts of an International Conference. Florence,

Villa I Tatti, June 9-11, 1999 (ur. Allen J. Grieco, Michael Rocke i Fiorella Gioffredi

Superbi). Firenze: Olschki, 387-400.

Haig Gaisser, Julia, 2005. Filippo Beroaldo on Apuleus: Bringing Antiquity to Life, u: Pade

(ur.) 2005: 87-109.

Hanel, Jaromir (prir.), 1878. Statuta et leges civitatis Spalati. Zagrabiae: typis officinae

Societatis typographicae apud Leop. Hartman.

Hankins, James, 1990. Plato in the Italian Renaissance I, II. Columbia studies in the classical

tradition, v. 17. Leiden: E.J. Brill.

Hankins, James, 2006. Religion and the Modernity of Renaissance Humanism, u: Mazzocco

(ur.) 2006: 137-154.

Hardwick, Lorna, 2003. Reception Studies. Greece & Rome, no. 33. Oxford: Published for the

Classical Association by Oxford University Press.

Hilje, Emil, 2005: Andrija Aleši i stambeno graditeljstvo u Splitu sredinom 15. stoljeća

Radovi Instituta za povijest umjetnosti 29, 43–56.

Holub, Robert C., 1984. Reception Theory: A Critical Introduction. London: Methuen.

269

Hranković, Dujam, 2007. Braciae insulae descriptio, u: Gligo i Morović (ur.) 1977: 217-220.

Huelsen, Christian, 1907. La Roma antica di Ciriaco D'Ancona: disegni inediti del secolo XV.

Roma: Ermanno Loescher.

Ianziti, Garry, 1992. I "Commentarii": appunti per la storia di un genere storiografico

quattrocentesco. Archivio storico italiano 150, 1029-1063.

Jauss, Hans Robert, 1978. Estetika recepcije: izbor studija (prev. Drinka Gojković). Beograd:

Nolit.

Jeličić-Radonić, Jasna, 2007. Natpis carice Faustine iz zvonika splitske katedrale. Vjesnik za

arheologiju i povijest dalmatinsku 100, 49-61.

Jostock, Ingeborg, 2007. La censure négociée: le contrôle du livre a Genève, 1560-1625.

Genève: Droz.

Jovanović, Neven, 2002. Ter tužnih konsolaj: Marulićeva Utiha nesriće i Pseudo-Senekina

konzolacijska zbirka De remediis fortuitorum. CM 11, 413-442.

Jovanović, Neven, 2009. Rukopisi Regum Delmatię atque Croatię gesta. CM 18, 5-24.

Jovanović, Neven, 2010. Marulić i laudationes urbium. Verzija za usmeno izlaganje, 19.

travnja 2010. [Konačni tekst tiskat će se u CM 20.] Pdf-dokument na adresi:

<http://www.ffzg.hr/klafil/dokuwiki/doku.php/z:marulic-and-laudationes-

urbium#marulic-i-laudationes-urbiumsazetak>

Jovanović, Neven, s. a. Marulićev prijevod Hrvatske kronike i ovo izdanje. (Predgovora za

knjigu Marko Marulić, Latinska manja djela II; rukopis.)

Jozić, Branko, 2010. "Hoć bit veće zdrav, s redom i s mirom pij…" (Marulić o jelu, piću i

postu). CM 19, 237-247.

Kajanto, Iiro, 1985. Poggio Bracciolini and Classical Epigraphy. Arctos 19, 19-40.

Kallendorf, Craig, 1999. Virgil and the Myth of Venice. Books and Readers in the Italian

Renaissance. Oxford: Clarendon Press.

Kallendorf, Craig, 2007. Renaissance, u: Kallendorf, Craig, et al. (ur.), 2007: 30-43.

Kallendorf, Craig, et al. (ur.), 2007. A Companion to the Classical Tradition. Malden, MA:

Blackwell Pub.

Kasandrić, Petar, 1901. Marko Marulić: život i djela, u: Marulić 1901: IX-LXXI.

270

Kavanjin, Jerolim, 1913. Poviest vanđelska bogatoga a nesrećna Epuluna i ubogoga a čestita

Lazara (Bogastvo i uboštvo) (prir. Josip Aranza). Zagreb: JAZU.

Kečkemet, Duško, 1978. Poljički Papalići i njihov doprinos gradu Splitu. Poljički zbornik 3,

169-192.

Keil, Heinrich (ur.), 1864. Grammatici Latini, IV: Probi Donati Servii qui feruntur de arte

grammatica libri, ex recensione H. Keilii. Lipsiae: Teubner.

Kennedy, George Alexander (ur.), 1993. Late Latin Secular Criticism, u Kennedy (ur), 1993:

340-346.

Kennedy, George Alexander (ur.), 1993. The Cambridge History of Literary Criticism. Vol. 1,

Classical Criticism. Cambridge: Cambridge University Press.

Kennedy, George Alexander, 1999. Classical Rhetoric and its Christian and Secular

Tradition from Ancient to Modern Times. Chapel Hill: University of North Carolina

Press.

Keppie, Lawrence, 1991. Understanding Roman Inscriptions. Baltimore: Johns Hopkins

University Press.

Kokole, Stanko, 1996. Cyriacus of Ancona and the Revival of Two Forgotten Ancient

Personifications in the Rector’s Palace of Dubrovnik. Renaissance Quarterly 49: 2, 237-

243.

Kolumbić, Nikica, 1980. Rukopisni trogirski zbornik latinskih pjesama nastalih od kraja XV.

do početka XVIII. stoljeća. Mogućnosti 27: 10-12, 1089-1106.

Koortbojian, Michael, 1993. Fra Giovanni Giocondo and his Epigraphic Methods. Kölner

Jarhbuch 26, 49-55.

Kovačić, Vanja, 2001. Giorgio Begna e Pietro Cippico, Codice Marciano / Juraj Begna and

Petar Cippico, The Marciana Codex. Tesori dela Croazia restaurati da Venetian

Heritage Inc. [katalog izložbe]. Venezia: Edizioni Multigraf, 185-186.

Kristeller, Paul Oskar, 1979. Renaissance Thought and its Sources. New York: Columbia

University Press.

Kristeller, Paul Oskar, 1988a. Renaissance Humanism and Classical Antiquity, u: Raby (ur.)

1988: I: 5-16.

271

Kristeller, Paul Oskar, 1988b. Humanism and Moral Philosophy, u: Raby (ur.) 1988: III: 271-

309.

Kristeller, Paul Oskar, 31998. Iter Italicum: A Finding List of Uncatalogued or Incompletely

Catalogued Humanistic Manuscripts of the Renaissance in Italian and Other Libraries.

II: Italy, Orvieto to Volterra, Vatican City. London: The Warburg Institute; Leiden: E.

J. Brill.

Kukuljević Sakcinski, Ivan, 1869. Marko Marulić i njegova doba, u: Marulić 1869: I-

LXXVII.

Kurelac, Miroslav, 1990. Paladije Fusko – Palladius Fuscus: život i djelo, u: Fusko 1990, 5-

76.

Kurelac, Miroslav, 1994. Ivan Lučić Lucius, otac hrvatske historiografije. Zagreb: Školska

knjiga.

Kuzmanić, Mario-Nepo, 1998. Splitski plemići: prezime i etnos. Split: Književni krug.

Labarthe, Olivier, i Lescaze, Bernard (ur.), 1974. Registres de la Compagnie des pasteurs de

Genève. Tome IV: 1575-1582. Genève: Droz.

Laffi, Umberto, 1980. La lex arae Iovis Salonitanae. Athenaeum, n. s., 58, 119-127.

Lausberg, Heinrich, 1998. Handbook of Literary Rhetoric: A Foundation for Literary Study

(prev. Matthew T. Bliss et al.). Leiden: Brill.

Lecouteux, Stéphane, 2007. Sur la dispersion de la bibliothèque bénédictine de Fécamp.

Partie 1: identification des principales vagues de démembrement des fonds. Tabularia

"Études" 7, 1-50.

<http://www.unicaen.fr/mrsh/craham/revue/tabularia/dossier2/textes/13lecouteux.pdf >

Leto, Giulio Pomponio, 2003. De Romanis magistratibus, sacerdotiis, iurisperitis, et legibus

ad M. Pantagatum libellus. De vetustate Urbis ex Publio Victore et Fabio (prev.

Francesco Baldelli [Venetiis, 1539]; G. L. Papera Ebolitano [Venetiis, 1550]). Soveria

Mannelli: Rubbettino.

Lo Monaco, Francesco, 1992. Alcune osservazioni sui commenti umanistici ai classici nel

secondo Quattrocento, u: Besomi i Caruso (ur.) 1992: 103-154.

Lo Parco, Francesco, 1929: Tideo Acciarini, umanista marchigiano del secolo XV. Archivio

storico per la Dalmazia 4: vol. 7, fasc. 37, 17-42.

272

Lozovina, Vinko, 1936. Dalmacija u hrvatskoj književnosti. Zagreb: Matica hrvatska.

Lučić, Ivan, 1666. Ioannis Lucii Notae ad commentariolum Marci Maruli, u: Ioannis Lucii De

regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Amstelaedami: apud Ioannem Blaeu, 444–450.

Lučić, Ivan, 1673. Ioannis Lucii Inscriptiones Dalmaticae. Notae ad memoriale Pauli di

Paulo. Notae ad Palladium Fuscum. Addenda, vel corrigenda in opere De regno

Dalmatiae et Croatiae. Variae lectiones chronici Ungarici manuscripti cum editis.

Venetiis: typis Stephani Curtij.

Lučin, Bratislav, 1993. Marulićev Hercules moralisatus (O alegoriji u Dijalogu o Herkulu).

CM 2, 16-35.

Lučin, Bratislav, 1995. Marulićevo pismo bračkom svećeniku Marku Prodiću. CM 4, 103-

111.

Lučin, Bratislav, 1996. O marginalnim bilješkama u Juditi. CM 5, 31-55.

Lučin, Bratislav, 1997. Studia humanitatis u Marulićevoj knjižnici. CM 6, 169-203.

Lučin, Bratislav, 1998 (rukopis). Generičke i stilske značajke Propovijedi Marka Marulića o

Kristovu posljednjem sudu. Zagreb. [Magistarski rad.]

Lučin, Bratislav, 1998. CIL X, 190*: prijedlog za Marulića. CM 7, 47-58.

Lučin, Bratislav, 2000. Gli studia humanitatis del Marulić. CM 9, 57-76.

Lučin, Bratislav, 2001. Marulićeve knjige i rukopisi. Split Marulićeva doba. Muzej grada

Splita, 22. studenoga 2001 – 11. siječnja 2002 [katalog izložbe]. Split: Muzej grada

Splita, 18-30.

Lučin, Bratislav, 2004. Vetustatis monumenta quę instaurare noua interpretatione aggredior

(tumač antičkih natpisa Marka Marulića). Izlaganje na: International Conference Istria

and the Upper Adriatic in the Early Modern Period: Artistic Exchange Between the

Shores and the Hinterland / Istria e l'alto Adriatico nella prima età moderna: un

dialogo tra l'entroterra e la costa. Koper/Capodistria, Slovenia, 16 - 20 June 2004

[neobjavljeno].

Lučin, Bratislav, 2005a. Marulićeva ruka na trogirskom kodeksu Petronija (Codex Parisiensis

lat. 7989 olim Traguriensis). CM 14, 315-322.

Lučin, Bratislav, 2005b. O ovom izdanju i o jeziku Marulićevih latinskih stihova. LS, 9-42.

Lučin, Bratislav, 2006a. Marulićev Klaudijan. Croatica et Slavica Iadertina 2, 217-236.

273

Lučin, Bratislav, 2006b. Polifonija Marulićeva prepjeva Petrarkine kancone Vergine bella.

Petrarca i petrarkizam u hrvatskoj književnosti – zbornik radova (ur. Bratislav Lučin i

Mirko Tomasović). Split: Književni krug, 285-304.

Lučin, Bratislav, 2007a. Marul, Katul i trogirski kodeks Petronija (Codex Parisiensis lat.

7989 olim Traguriensis). CM 16, str. 5-48.

Lučin, Bratislav, 2007b. Kodeks Petra Cipika iz 1436. Živa antika 1-2, 65-85.

Lučin, Bratislav, 2008. Iter Marulianum: od Splita do Venecije tragovima Marka Marulića =

da Spalato a Venezia sulle tracce di Marko Marulić. Roma: Viella.

Lučin, Bratislav, 2009. Humanizam. Leksikon Marina Držića (ur. Mirjana Mataija, Slobodan

P. Novak, Milovan Tatarin i Leo Rafolt). Zagreb: Leksikografski zavod "Miroslav

Krleža", 320-323.

Lučin, Bratislav, 2010. Splitska pjesmarica Trogirskoga kaptola: opis, sadržaj, auktori,

predlošci. CM 19, 55-93.

Ljubić, Simeone, 1876. Inscriptiones Latinae antiquae Salonis repertae a Marco Marulo

Spalatensi collectae et illustratae. Rad JAZU 36, 83-90.

Ljubić, Šime, 1883. Novi izvori za Dalmatinsku epigrafiju. Rad JAZU 65, 129-154.

Ljubić, Šime, 1885. O napredku arkeologičke znanosti u našoj hrvatskoj zemlji. U proslavu

pedesetgodišnjice prieporoda hrvatske knjige Zagreb: JAZU, 148-164.

Madan, Falconer, 1905. A Summary Catalogue of Western Manuscripts in the Bodleian

Library at Oxford which have not Hitherto been Catalogued in the Quarto Series. Vol.

V: Collections Received During the Second Half of the 19th Century and Miscellaneous

MSS. Acquired Between 1695 and 1890; Nos. 24331-31000. Oxford: Clarendon Press.

Maixner, Franjo, 1885. Prievodi t. z. "Disticha moralia Catonis" u hrvatskoj književnosti. Rad

Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 74, 79-134.

Malinar, Smiljka, 1983. Marulićev prijevod prvog pjevanja "Božanstvene komedije".

Književna smotra, 51/52, 81-87.

Malinar, Smiljka, 1988. Stumačen'je Kata po Marku Marulu. Mogućnosti 5-6, 521-532.

Manitius, Max, 1931. Geschichte der Lateinischen Literatur des Mittelalters. T. 3. Vom

Ausbruch des Kirchenstreites bis zum Ende des zwölften Jahrhunderts. Müchen: C. H.

Beck'sche Verlagsbuchhandlung.

274

Margetić, Lujo, 2005. Marulićeva oporuka. CM 14, 5-22.

Marin, Emilio, 1977. Od antike do Marulića: Marulićev rukopis o solinskim natpisima. Živa

antika 27, 205-217.

Marin, Emilio, 1978. Kasnoantički kontinuitet i renesansa u Dalmaciji (Marulićeva zbirka

latinskih natpisa). Živa antika 28: 1/2, 251-257.

Marin, Emilio, 1994. Civitas splendida Salona. Geneza, profil i transformacija starokršćanske

Salone. Salona Christiana (ur. Emilio Marin). Split: Arheološki muzej, 9-108.

Martellozzo Forin, Elda (prir.), 2001. Acta graduum academicorum Gymnasii Patavini ab

anno 1471 ad annum 1500. Padova: Editrice Antenore.

Martindale, Charles (ur.), 1997. The Cambridge Companion to Virgil. Cambride: Cambridge

University Press.

Martindale, Charles, 2007. Reception, u: Kallendorf et al. (ur.) 2007: 297-311.

Martindale, Charles, i Thomas, Richard F. (ur.), 2006. Classics and the Uses of Reception.

Malden, MA: Blackwell Pub.

Marulić, Marko, 1869. Pjesme Marka Marulića (skupio Ivan Kukuljević Sakcinski). Zagreb:

JAZU. (SPH, knj. 1)

Marulić, Marko, 1901. Judita: epska pjesma u šest pjevanja (uredio i protumačio Marcel

Kušar, uvodom popratio Petar Kasandrić). Zagreb: Matica hrvatska.

Marulić, Marko, 1974. M. Maruli Delmatae Davidias (editionem tertiam curavit et

praefationem conscripsit Veljko Gortan; convertit commentariisque instruxit Branimir

Glavičić). Zagrabiae: Academia scientiarum et artium Slavorum meridionalium, 1974.

(Hrvatski latinisti, knj. 7)

Marulić, Marko, 1986. Marko Marulić, Pouke za čestit život s primjerima (prev. i protumačio

Branimir Glavičić). Zagreb: Globus.

Marulić, Marko, 1992. Sedam pisama (prir. i prev. Miloš Milošević i Branimir Glavičić). CM

1, 33-53.

Marulić, Marko, 1994a. Vita diui Hieronymi pręsbiteri a Marco Marulo ędita: adiectis

miraculis quę de illo Cyrillus Nazarethi episcopus commemorat in summamque redactis

breuiorem (prir. Darko Novaković). CM 3, 25-58.

275

Marulić, Marko, 1994b. Epistola ad Adrianum VI. P. M. = Poslanica papi Hadrijanu VI. =

Epistle to Pope Adrian VI. (ur. Josip Bratulić, na engleski prev. Vera Andrassy) [lat.

tekst prir. Darko Novaković, na hrvatski prev. Veljko Gortan i Vedran Gligo, redaktura

D. Novakovića]. Zagreb – Split: Nacionalna i sveučilišna biblioteka et al.

Marulić, Marko, 1995. Marcus Marulus uenerabili presbitero Brachiensi Marco Prodich

salutem (prir. i prev. Bratislav Lučin). CM 4, 110.

Marulić, Marko, 1999. Glasgowski stihovi (prev. i prir. Darko Novaković). Zagreb: Matica

hrvatska.

Marulić, Marko, 2001. Duhom do zvijezda (izbor i predg. Bratislav Lučin). Zagreb: Mozaik

knjiga.

Marulić, Marko, 2005a. Marulićev opis Splita (prir. i prev. Bratislav Lučin). Split: Književni

krug – Marulianum.

Marulić, Marko, 2005b. Oporuka Marka Marulića (prir. i prev. Lujo Margetić i Bratislav

Lučin. CM 14, 25-71.

Marulić, Marko, 2009. Regum Delmatię atque Croatię gesta a Marco Marulo Spalatensi

patritio Latinitate donata (edidit Neven Jovanović). CM 18, 29-59.

Matijašić, Robert, 2002. Uvod u latinsku epigrafiju. Pula: Filozofski fakultet.

Mazzocco, Angelo (ur.), 2006. Interpretations of Renaissance humanism. Leiden: Brill.

Mehus, Lorenzo (prir.), 1742. Kyriaci Anconitani Itinerarium, nunc primum ex MS. cod. in

lucem erutum ex bibl. illus. clarissimique Baronis Philippi Stosch. Editionem recensuit,

animadversionibus ac praefatione illustravit, nonnullisque ejusdem Kyriaci epistolis,

partim editis, partim ineditis locupletavit Laurentius Mehus. Florentiae: ex novo

typographio Joannis Pauli Giovanelli ad insigne palmae.

Mercati, Giovanni, 1925. Per la cronologia della vita e degli scritti di Niccolò Perotti,

arcivescovo di Siponto. Roma: Biblioteca apostolica vaticana.

Merisalo, Outi, 1986. Le prime edizioni stampate del De varietate fortunae di Poggio

Bracciolini (II). Arctos, n. s., 20, 101-129.

Merisalo, Outi, 1988. Aspects of the Textual History of Poggio Bracciolini's De varietate

fortunae. Arctos, n. s., 22, 99-111.

276

Meusel, Heinrich (prir.), 1893. Coniecturae Caesarianae. Collegit H. Meusel. Berolini: W.

Weber.

Miha Madijev de Barbezanis, 1666. Incipit historia edita per Micham Madii de Barbazanis,

de Spaleto, de gestis Romanorum imperatorum et summorum pontificum pars secundae

partis de anno Domini MCCXC, u: Ioannis Lucii De regno Dalmatiae et Croatiae libri

sex. Amstelaedami: apud Ioannem Blaeu, 1666: 371-380.

Miha Madijev de Barbazanis, 1977. Počinje historija izdana od Mihe Madijeva de Barbazanis

iz Splita o podvizima rimskih careva i papa, dio drugog dijela godine Gospodnje

MCCXC, u: Gligo, Vedran, i Morović, Hrvoje (ur.), 1977: 159-183/365-399 (faksimil

rukopisa).

Mitchell, Charles i Bodnar, Edward W., 1996. Introduction, u: Scalamonti 1996: 1-24.

Mittarelli, Giovanni Benedetto, 1779. Bibliotheca codicum manuscriptorum monasterii S.

Michaelis Venetiarum. Venetiis: ex typographia Fentiana.

Momigliano, Arnaldo, 1950. Ancient History and the Antiquarian. Journal of the Warburg

and Courtauld Institutes 13, 285-315.

Monfasani, John, 1988. Humanism and Rhetoric, u: Rabil (ur.) 1988: III: 171-235.

Montevecchi, Liana, 1937. Spogli di codici epigrafici Ambrosiani. Aevum 11: 4, 504-602.

Montevecchi, Liana, 1938. Spogli di codici epigrafici Ambrosiani. Aevum 12: 1, 3-55.

Moroni, Carlo (prir.), 1660 (?). Epigrammata reperta per Illyricum a Cyriaco Anconitano

[apud Liburniam]. S. l. [Romae:] s. n.

Moss, Ann, 1996. Printed Commonplace-Books and the Structuring of Renaissance Thought.

Oxford: Clarendon Press.

Musić, August, 21942. Nacrt grčkih i rimskih starina. Zagreb: Izdanje Nakladnog odjela

Hrvatske državne tiskare (pretisak: Ex libris, 2002).

Nauta, Ruurd R., 1994. Historicizing Reading: The Aesthetics of Reception and Horace's

"Soracte Ode", u: De Jong i Sullivan (ur.) 1994: 207-230.

Neralić, Jadranka, 1988. Epigrafika u djelima pisaca hrvatske povijesti. Magistarska radnja.

Zagreb (rukopis).

Nikšić, Goran, 2004. Kor splitske katedrale. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 40, 263-

305.

277

Novaković, Darko, 1987. Generički kontekst Marulićeve Institucije, u: Inst II, 9-31.

Novaković, Darko, 1991. Marulićeve Starozavjetne ličnosti i antička biografska tradicija, u:

SZL, 15-35.

Novaković, Darko, 1994. Latinsko pjesništvo hrvatskog humanizma, u: Mirko Tomasović,

Judita Marka Marulića; Darko Novaković, Latinsko pjesništvo hrvatskog humanizma.

Zagreb: Školska knjiga, 53-117.

Novaković, Darko, 1997. Dva nepoznata Marulićeva rukopisa u Velikoj Britaniji: MS. ADD.

A. 25 u oxfordskoj Bodleiani i Hunter 334 u Sveučilišnoj knjižnici u Glasgowu. CM 6,

5-31.

Novaković, Darko, 1998. Zašto nam je važan Marulićev Repertorij? CM 7, 9-26.

Novaković, Darko, 1999a. Marulićevi glasgowski stihovi, u: Marulić 1999: 253-270.

Novaković, Darko, 1999b. Božićević i Marulić: jesmo li se prerano odrekli važnoga

svjedoka? CM 8, 47-64.

Novaković, Darko, 2000. La Davidiade di Marulić e gli epici protomedievali latini. CM 9,

205-211.

Novaković, Darko, 2005. S onu stranu Davidijade: Marulićeve kraće latinske pjesme, u: LS,

43-80.

Nuti, Lucia, 2008. Cartografie senza carte: lo spazio urbano descritto dal Medioevo al

Rinascimento. Milano: Jaca book.

O'Connell, Monique, 2009. Men of empire: power and negotiation in Venice's maritime state.

Baltimore: Johns Hopkins University Press.

Paci, Gianfranco, i Sconocchia, Sergio, 1998. Ciriaco d'Ancona e la cultura antiquaria

dell'umanesimo. Atti del convegno internazionale di studio, Ancona, 6-9 febbraio 1992.

Reggio Emilia: Diabasis.

Pade, Marianne (ur.), 2005. On Renaissance Commentaries. Hildesheim; Zürich; New York:

Olms.

Pade, Marianne, 2005. Niccolò Perotti's Cornu Copiae: Commentary on Martial and

Encyclopedia, u: Pade (ur.) 2005: 49-63.

Palameta, Miroslav, 2005. Marulićeva Tropologija u svjetlu patrističke alegoreze (I.), CM 14,

127-162.

278

Palameta, Miroslav, 2006. Marulićeva Tropologija u svjetlu patrističke alegoreze (II.), CM

15, 81-119.

Palameta, Miroslav, 2007. Marulićeva Tropologija u svjetlu patrističke alegoreze (III.), CM

16, 131-162.

Palameta, Miroslav, 2008. Marulićeva Tropologija u svjetlu patrističke alegoreze (IV.), CM

17, 247-285.

Parčić, Dragutin, 21908. Rječnik talijansko-slovinski (hrvatski). Senj: Hreljanović.

Pederin, Ivan, 1991. Šibenik (Sebenico) nel basso Medioevo fino al 1440. Archivio storico

italiano, 149, 811-886.

Pelc, Milan, 2000. Ilustracije u tiskopisima Dobrića Dobrićevića (Boninus de Boninis).

Radovi Instituta za povijest umjetnosti 24, 135–154.

Percival, Walther Keith, 1988. Renaissance Grammar, u: Rabil (ur.) 1988: III: 67-83.

Perotti, Niccolò, 1989-2001. Nicolai Perotti Cornu copiae seu linguae Latinae commentarii,

I-VIII (ur. Jean-Louis Charlet et al.). Sassoferrato: Istituto Internazionale di Studi

Piceni.

Petrarca, Francesco, 1999. Petrarque, De Vita solitaria. La vie solitaire (predgovor Nicholas

Mann; uvod, prijevod i bilješke Christophe Carraud). Grenoble: Éditions Jérôme

Million.

Petrić, Nikša, 1998. Iz hrvatske renesansne arheologije. Starohrvatska prosvjeta, 3. s., 25,

139-166.

Poleni, Giovanni, 1737. Utriusque thesauri antiquitatum Romanarum Graecarumque nova

supplementa congesta ab Joanne Poleno. Volumen quartum. Venetiis: typis Jo.

Baptistae Pasquali.

Posset, Franz, 2010. The Illustrated Biblia cum comento from the Library of the Father of

Croatian Literature, with Samples of his Marginalia. CM 19, 141-158.

Praga, Giuseppe, 1932a. Indagini e studi sull’umanesimo in Dalmazia: Il codice Marciano di

Giorgio Begna e Pietro Cippico. Archivio storico per la Dalmazia 7: vol. 13, fasc. 77,

211-218.

Praga, Giuseppe, 1932b. Ciriaco de Pizzicolli e Marino de Resti. Archivio storico per la

Dalmazia 7: vol. 13, fasc. 78, 263-280.

279

Prete, Sesto, 1989. L'edizione critica del Cornu Copiae di Niccolò Perotti, u: Perotti 1989-

2001: I (1989): I-X.

Proculiano, Antonio, 1567. Oratione al clarissimo M. Giovan Battista Calbo degnissimo

rettor, et alla magnifica communita di Spalato, detta da Antonio Proculiano cancelliero

di essa communità. Venetia: appresso Domenico Farri.

Rabil, Jr., Albert (ur.), 1988. Renaissance Humanism: Foundations, Forms and Legacy. Vol.

I: Humanism in Italy. Vol. II: Humanism beyond Italy. Vol. III: Humanism and the

Disciplines. Philadelphia: University of Pennsylvania Press.

Rački, Franjo, 1874. Iztraživanja u pismarah i knjižnicah dalmatinskih. Rad JAZU 26, 153-

188.

Ramminger, Johann, 2008. Notes on the Meaning of commentarius in the Italian Renaissance.

Esegesi dimenticate di autori classici (ur. Carlo Santini, Fabio Stok). Pisa: edizioni

ETS, 11-35.

Ricciardi, Roberto, 1968. Angelo Poliziano, Giuniano Maio, Antonio Calcillo. Rinascimento,

n. s., 8, 277-309.

Richardson, Brian, 1999. Printing, Writers and Readers in Renaissance Italy. Cambridge:

Cambridge University Press.

Runje, Petar, 1997. O oporukama Marka Marulića i njegovu posjetu Rimu godine 1500. CM

6, 127-131.

Sabbadini, Remigio, 1905-1914. Le scoperte dei codici Latini et Greci ne' secoli XIV et XV,

vol. I, II. Firenze: G. C. Sansoni.

Saller, Richard P., i Shaw, Brent D., 1984. Tombstones and Roman Family Relations in the

Principate: Civilians, Soldiers and Slaves. The Journal of Roman Studies 74, 124-156.

Sandys, John Edwin, 21974. Latin Epigraphy: An Introduction to the Study of Latin

Inscriptions. Chicago: Ares Publishers.

Sanudo, Marin, 1999. Le vite dei dogi: 1474 – 1494. I. tomo: 1423-1457 (prir. Angiela

Caracciolo Aricò i Chiara Frison). Venezia: La Malcontenta.

Scalamonti, Francesco, 1996. Vita viri clarissimi et famosissimi Kyriaci Anconitani. (orir. i

prev. Charles Mitchell i Edward W. Bodnar). Transactions of the American

Philosophical Society, v. 86, pt. 4. Philadelphia, PA.: American Philosophical Society.

280

Schadee, Hester, 2008. Caesarea Laus: Ciriaco d’Ancona Praising Caesar to Leonardo Bruni.

Renaissance Studies 4, 435-449.

Schmidt, Peter Lebrecht, 2000. Traditio Latinitatis: Studien zur Rezeption und Uberlieferung

der lateinischen Literatur. Stuttgart: F. Steiner Verlag.

Schwarz, Franz, 1965. Marko Marulić und das römische Epos. Litterae Latinae 1, 1-8.

Scuderi, Rita, 2008. Epigrafia fonte della storia, u: Antonio Brusa, Alessandra Ferraresi,

Pierangelo Lombardi (ur.), Un'officina della memoria. Percorsi di formazione storica a

Pavia tra scuola e università. Milano: Unicopli, 253-276.

<http://terraitalia.altervista.org/servizi/articoli.htm>

Shotter, David, 1992. Tiberius Caesar. London: Routledge.

Silvagni, Angelo, 1924. Se la silloge epigrafica signoriliana possa attribuirsi a Cola di Rienzo.

Archivum latinitatis medii aevi 1, 175-183.

Skok, Petar, 1950. O stilu Marulićeve Judite. Zbornik u proslavu petstogodišnjice rođenja

Marka Marulića 1450 – 1950 (ur. Josip Badalić i Nikola Majnarić). Zagreb:

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 165-241 (Djela JAZU, knj. 39 [40!]).

Solin, Henricus. 1997. De renatarum litterarum syllogis epigraphicis, u: G. Dummer i N.

Sallmann (ur.), De studiis classicis inde a Petrarca usque ad Melanchtonem in multis

partibus Europae florentibus. Acta septimi conventus omnium gentium ac nationum

linguae litterisque Latinis fovendis Erfurti a die I usque ad diem V mensis Augusti a.

MCMLXXXIX habiti. Romae: Academia Latinitati fovendae, 127-139.

Speroni, Mario, 1976. Il primo vocabolario giuridico umanistico: il De verborum

significatione di Maffeo Vegio. Studi senesi 88, 7-43.

Spon, Jacob, 1685. Miscellanea eruditae antiquitatis. Lugduni: sumptibus auctoris.

Stenhouse, William, 2005. Reading Inscriptions and Writing Ancient History: Historical

Scholarship in the Late Renaissance. Bulletin of the Institute of Classical Studies

Supplement 86. London: Institute of Classical Studies.

Stepanić, Gorana, 2003. Marulićevi latinski paratekstovi. CM 12, 59-72.

Stepanić, Gorana, 2004. Retorika Marulićevih epistolarnih tekstova. CM 13, 41-55.

Stepanić, Gorana, 2006. In epigrammata priscorum commentarius – A Humanist Way of

Contextualizing Classics. Izlaganje na skupu: Classical Education in Context, Sofia

281

2006 (neobjavljeno; sažetak na sažetka na <http://bib.irb.hr/prikazi-rad?chset=UTF-

8&rad=343236>).

Stepanić, Gorana, 2007. Prvi iza Petrarke: recepcijski i percepcijski putovi Marulićeve zbirke

In epigrammata priscorum commentarius. CM 16, 239-253.

Stipišić, Jakov, 1985. Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi. Zagreb: Školska knjiga.

Šegvić-Belamarić, Inge, i Belamarić, Joško, 1995. Stare i rijetke knjige iz knjižnice Klasične

gimnazije u Splitu: bibliofilski prilog povijesti humanizma u Dalmaciji. Split: I.

Gimnazija [et al.].

Šegvić, Cherubino, 1901. Marco Marulo Pecinić : (1450-1524). Supplemento al Bulletino di

archeologia e storia dalmata 24: 10/11, 1-8.

Šimundža, Drago, 1986. Glavna obilježja i kulturno-povijesno značenje Marulićeve

Institucije, u: Inst I, 11-51.

Šimundža, Drago, 1998. Repertorij kao moralno-didaktičko djelo, u: Rep I, XVII-XXII.

Šižgorić Šibenčanin, Juraj, 1966. Elegije i pjesme (prev. Nikola Šop, prir. Veljko Gortan).

Zagreb: JAZU.

Šižgorić, Juraj, 1966. Izbor iz djela (prir. Darko Novaković). Vinkovci: Riječ, 2000.

Šoljić, Antun, 2002. O ranoj renesansi u Dubrovniku. Anali Zavoda za povijesne znanosti

HAZU u Dubrovniku 40, 138-142.

Špikić, Marko, 2006. Humanisti i starine. Zagreb: FF-press.

Špikić, Marko, 2009. Razmjena spoznaja o antici u poslanicama hrvatskog humanizma 15.

stoljeća. CM 18, 63-81.

Šrepel, Milivoj, 1901a. O Maruliću. Rad JAZU 146, 154-220.

Šrepel, Milivoj, 1901b. Marulićevo djelo "De ultimo Christi iudicio". Građa za povijest

književnosti hrvatske 3, 71-119.

Thomas Archidiaconus, 2003. Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika (prir. i prev.

Olga Perić, pov. komentar: Mirjana Matijević-Sokol, studija: Radoslav Katičić). Split

Književni krug.

Tomasović, Mirko, 1999. Marko Marulić Marul: monografija. Zagreb: Erasmus Naklada;

Zavod za znanost o književnosti; Split: Književni krug – Marulianum.

282

Trinkaus, Charles, 1970. In Our Image and Likeness. Humanity and Divinity in Italian

Humanist Thought (I-II). London: Constable.

Ungerer, Gustav, 1974. A Spaniard in Elizabethan England: the Correspondence of Antonio

Pérez's Exile I. London: Tamesis Books. (Sv. II: 1976.)

Usher, Jonathan, 2007. Monuments More Enduring than Bronze: Boccaccio and Paper

Inscriptions. Heliotropia 4: 1-2, 1-30.

<http://www.brown.edu/Departments/Italian_Studies/heliotropia/04-0102/index.shtml>

Valentinelli, Giuseppe, 1845. Bibliografia dalmata tratta da' codici della Marciana di

Venezia. Venezia: Tipografia Cechini e Naratovich.

Valentini, Roberto, i Zucchetti, Giuseppe, 1953. Codice topografico della città di Roma. 4.

Roma: Tipografia del senato.

Vives, Juan Luis, 1998. El arte retórica - De ratione dicendi (prir. Ana Isabel Camacho).

Barcelona: Anthropos.

Von Albrecht, Michael, 1997. A History of Roman Literature from Livius Andronicus to

Boethius: With Special Regard to its Influence on World Literature, I, II. Leiden: E. J.

Brill.

Weiss, Roberto, 1958. Lineamenti per una storia degli studi antiquari in Italia dal dodicesimo

secolo al sacco di Roma del 1527. Rinascimento 9: 2, 141-201.

Weiss, Roberto, 1989. La scoperta dell'antichità classica nel Rinascimento (prijevod djela:

The Renaissance Discovery of Classical Antiquity, 1969; prev. Maria Teresa Bindella).

Padova: Editrice Antenore.

Zabughin, Vladimiro, 1909-1912. Giulio Pomponio Leto: saggio critico, I, II. Roma: La Vita

Letteraria (sv. I); Grottaferrata: Tipografia italo-orientale "S.Nilo" (sv. II).

Zaccaria, Francesco Antonio, 1749. Ad clarissimum eruditissimumque virum Hannibalem de

Abbatibus Oliverium pisaurensem Francisci Antonii Zachariae S. I. De Benedicti Jovii

Comensis collectaneis inscriptionum epistola, u: Raccolta d'opuscoli scientifici e

filologici, sv. 40. Venezia: Simone Occhi, 417-454.

Zaccaria, Francesco Antonio, 1754: I. Francisci Antonii Zachariae Excursus litterarii per

Italiam, ab anno MDCCXLII. ad annum MDCCLII. Venetiis: ex Remondinianio

typographio.

283

Zane, Marcello, 1985. Storia di una famiglia. Gli Zane. Gavardo: s. n.

Zetzel, James E. G., 1975. On the History of Latin Scholia. Harvard Studies in Classical

Philology 79, 335-354.

Ziebarth, Erich, 1905. De antiquissimis inscriptionum syllogis. Ephemeris epigraphica 9: 2,

187-352.

Ziliotto, Bacio, 1949/50. Gli umanisti Gilberto e M. A. Grineo in Dalmazia, Istria e Friuli.

Archeografo triestino, s. 4, vol. 16/17, 153-207.

Zlatar, Andrea (1991). Marulićeva Davidijada. Epska tehnika i biblijski predložak u

Marulićevu spjevu Davidias. Zagreb: Latina et Graeca.

Zorzanello, Pietro, 1985. Catalogo dei codici latini della Biblioteca Nazionale Marciana di

Venezia non compresi nel catalogo di G. Valentinelli. III. Classe XIV. Trezzano s/N

(MI): Editrice Etimar.

PRILOG:

Marci Maruli

IN EPIGRAMMATA PRISCORVM COMMENTARIVS

Edidit Bratislav Lučin

285

NAČELA OVOG IZDANJA

TEKST

Ovo je editio princeps Marulićeva djela In epigrammata priscorum commentarius.

Tekst je priređen prema Marulićevu autografu (O): Bibliotheca Bodleiana, Oxford, Ms.

Add. A. 25, olim 28398 (591), cart., c. a. 1503-1510; ff. 3 + I-LXXII.

Arapska folijacija (ff. 1-3) stavljena je u uglate zagrade, a rimska je pretvorena u

arapsku.

Riječi koje su u autografu ispisane crvenom tintom ovdje su prenesene podebljanim

crnim slogom. Sve riječi i pokrate koje su u rukopisu ispisane kapitalom i ovdje su donesene

kapitalom; gdje je Marulić pri tom bio nedosljedan, nije se uvodila dosljednost. Tekst koji je u

autografu podvučen (uvijek crvenom crtom) i ovdje se tiska podvučen, ali crnom crtom.

Svi ispravci koje je unio sam Marulić provedeni su u tekstu, ali je starije stanje

registrirano u kritičkom aparatu.

Iz tehničkih razloga marginalni naslovi ovdje se reproduciraju unutar teksta, u

zagradama; za maniculae upotrijebljena je strelica (==>).

U paratekstovima i komentarima pisanje velikih slova i interpunkcijskih znakova

usklađeno je s današnjim uzusom, a kraćenja su razriješena bez zagrada. Jedina kratica koja

nije razriješena jest S. za Sanctus (u svim padežima). Budući da je predložak ovog izdanja

Marulićev autograf, osobitosti Marulićeve grafije nisu mijenjane, osim u dva slučaja: tzv. i

longa prenesena je kao obično i, pa umjesto ij u prijepisu stoji ii; Marulićev apex na

prijedlogu á ukinut je, pa u izdanju piše a. Takve intervencije nisu bilježene u kritičkom

aparatu. Priređivačke intervencije ograničile su se na to da se isprave očiti auktorski previdi

(lapsus calami i sl.). Svi su takvi ispravci naznačeni u kritičkom aparatu.

Drugačije se postupalo s tekstom samih natpisa: tu se zapis autografa poštuje u

potpunosti, uključujući i uporabu točaka i drugih znakova te granice redaka (iako su ove kod

Marulića uglavnom proizvoljne, tj. ovise o širini stranice njegova kodeksa).

Grčke riječi reproduciraju se točno prema autografu, bez ikakavih izmjena i ispravaka.

Ipak, točna grafija navedena je u aparatu.

Obrojčivanje odsječaka (rimskim brojkama) te natpisa i paragrafa (arapskim brojkama)

potječe od priređivača.

286

KRITIČKI APARAT I APARAT IZVORA

Iz tehničkih razloga i kritički aparat (apparatus criticus) i aparat izvora (apparatus

fontium) ovdje se donose u obliku kontinuirano obrojčenih bilježaka na dnu stranice. Ipak, da

bi se ta dva aparata razlikovala, kritički aparat otisnut je u pismu Courier New, a aparat

izvora u pismu Times New Roman.

KRATICE IZVORA

Rukopis

A – Biblioteca Ambrosiana, Milano, C. 61 inf., cart., saec. XV/XVI, ff. 1-136 (70-86).

Tiskana djela

Za klasične pisce tekst izvorâ konzultiran je prema izdanju BTL 3, tj. Paul Tombeur

(ur.), Bibliotheca Teubneriana Latina, BTL editio 3, München; Turnhout: K.G. Saur; Brepols,

2004 (računalna datoteka: CD), a za djela humanističkih pisaca konzultirana su inkunabulska

izdanja. Ako je pojedino djelo imalo više inkunabulskih izdanja (kao što najčešće i jest),

odabir je diktirala prije svega njihova dostupnost; kad je postojala mogućnost izbora, prednost

su imala izdanja koja su bliža nastanku In epigr., dakle ona tiskana u osamdestim i

devedesetim godinama 15. st. Dvije su iznimke: Tort., jer je sačuvan Marulićev osobni

primjerak, koji je onda i konzultiran; Per., jer je taj važni Marulićev izvor odnedavno

dostupan u kritičkom izdanju.

Za biblijske citate tekst je uspoređen prema izdanju: Biblia sacra vulgatae editionis,

recensuit et brevi apparatu critico instruxit Robertus Weber, Deutsche Bibelgesellschaft,

Stuttgart, 41994.

Euseb. – Eusebii Caesariensis episcopi Chronicon, id est temporum breuiarium incipit

foeliciter, quem Hieronymus pręsbyter diuino eius ingenio Latinum facere curauit et

usque in Valentem Cęsarem Romano adiecit eloquio. Quem et Prosper deinde et

287

Mathęus Palmerius, qui ea quę consecuta sunt adiicere curauere, eidem postpositi

subsequuntur. Venetiis: Erhardus Ratdolt, 1483.1

Fen. – pseudo-Lucii Fenestellae De Romanorum magistratibus [Florentiae: Bartholomaeus de

Libris, c. 1492]

Font. – Bartholomaeus Fontius Francisco Saxetto salutem ["De ponderibus et mensuris"], u:

Persii Satirae cum tribus comentariis: Cornuti phylosophi eius preceptoris comentarii,

Ioannis Britannici Brixiani comentarii, Bartolomei Foncii comentarii. Venetiis: Joannes

de Tridino, 1499, f. LXIII – LXIII v

Hier. – usp. Euseb.

Mai. – Iuniani Maii De priscorum proprietate verborum. Venetiis: Octavianus Scotus

Modoetiensis, 1490.

Maph. Veg. – Maphaei Vegii Vocabula ex iure ciuili excerpta. Vicentiae: Philippus Albinus,

1477.2

Palm. – usp. Euseb.

Per. – Nicolai Perotti Cornu copiae, seu linguae Latinae commentarii, I-VIII, edidit Jean-

Louis Charlet [et al.], Istituto Internazionale di Studi Piceni, Sassoferato, 1989-2001.

Pomp. Laet. – Pomponii Laeti De Romanorum magistratibus, sacerdotiis, iurisperitis et

legibus ad M. Pantagathum libellus [Venetiis: Maximus de Butricis, c. 1491]

Prisc. – Prisciani grammatici Caesariensis Institutionum grammaticarum libri XVIII, ex

recensione Martini Hertzii, Vol. I, libros I-XII continens. Lipsiae, in aedibus B. G.

Teubneri, 1855. Vol. II, libros XIII-XVIII continens. Lipsiae, in aedibus B. G. Teubneri,

1859 (Grammatici Latini, ex recensione Heinrici Keilii, vol. II, III)

Tort. – Ioannis Tortellii De orthographia dictionum e Graecis tractarum. Vicentiae:

Stephanus Koblinger, 1479.

Val. Prob. – Valerii Probi grammatici De interpretandis Romanorum litteris. Venetiis:

Ioannes de Tridino alias Tacuinus, 1499.

1 Kao kontrolno novije izdanje Euzebijeve, Jeronimove i Prosperove kronike uzeto je ono iz PL

27 (Sancti Eusebii Hieronymi Stridonensis presbyteri Opera omnia, vol. 8, accurante J.-P. Migne,

Parisiis, 1846). 2 Kod Marulića navedena kao: Iurisconsulti de uerborum significatione (usp. Marulić 2005: 42);

o tome Vegiovu djelu i njegovu naslovu usp. Speroni 1976.

288

NAPOMENE O BILJEŠKAMA UZ NATPISE

U odjeljcima II (Romae) i III (Externa) najprije se u aparatu navode podatci prema A

(jer je taj rukopis glavni izvor za natpise uvrštene u te odjeljke), a zatim broj natpisa prema

CIL-u. Variae lectiones navode se za A, ali ne za CIL.

Brojevi uz A znače: folij / redni broj natpisa na foliju (tih brojeva u rukopisu, dakako,

nema).

Oznaka "?" uz A znači da se natpis nalazi u ambrozijanskom rukopisu, ali s nekim

razlikama u odnosu na Marulićev tekst; tu nije moguće posve pouzdano ustvrditi da je A

uistinu bio Marulićev izvor.

Za lokaciju natpisa A često iznova navodi ime grada, dok Marulić to redovito čini samo

prvi put a dalje isti lokalitet označuje s Ibidem (iznimka su salonitanski natpisi); takvo

odstupanje od predloška nije registrirano u aparatu.

U odjeljku IV (Salonis) i V (Salonis postea repertum) redoslijed izvora je obrnut:

najprije CIL, zatim A. U aparatu se ne navode variae lectiones ni za A, jer se podrazumijeva

da je Marulić salonitanske natpise prepisao izravno s kamena, a ne iz rukopisa, ni za CIL, jer

tekst u CIL-u često nije preuzet s kamenih izvornika (koji su, s nekoliko iznimaka, nestali),

nego iz drugih rukopisa (koji za Marulićev prijepis nisu relevantni). Potanji podatci mogu se

naći u CIL-u.

NAPOMENE O BILJEŠKAMA UZ KOMENTARE

Kad Marulić izrijekom kaže da citira svoj izvor, citat je uspoređen s izvorom;

jednostavna referencija znače da Marulićev citat konkordira; eventualna odstupanja navedena

su uz oznaku ubi (Marulićev tekst) pro (tekst izvora). Nisu bilježene razlike u grafiji.

Cf. znači da se Marulić izvorom služi tacite (identificirao ga je priređivač), pri čemu

tekst kadšto preuzima doslovno, ali češće ga preinačuje.

Kad se cf. odnosi na potpuno prešućen, humanistički izvor, razlike nisu dane u aparatu,

nego se čitatelj upućuje na usporedbu Marulićeva teksta i prešućena humanističkog izvora u

Tablici 6.2.4. Usporedba In epigr. s humanističkim izvorima.

? znači da izvor nije identificiran sa sigurnošću.

[ ] uz Eus. i Hier. označuje broj godine prema izdanju u PL 27.

( ) uz Mai. i Per. označuje lokaciju umetnutih citata.

289

[3] Magistratus

Consul Folio III

Proconsul XXIIII

Consularis VIII

Dictator III

Tribunus XXXIII

Censor XXXVI

Quęstor XXXIIII

Prętor XXXVI

Pręfectus urbis XVII

Aedilis XXII

Interrex XXXV

Duum uiri XXVIII

Trium uiri XXIX, XXXIX

Quattuor uiri XXIX

Quinque uiri XXIX

Decem uiri XXIX, XV

Centum uiri XXIX

Sex uiri XXIX

Sex uir Augustalis L

Viri epulonum XXIX

Equester ordo XXXII

Tribunus militum XXXVI

Magister equitum XXXIII

Primopilus XXXII

Pręfectus castrorum XLVIII

Senatus consultum XXXVIII

Plebiscitum XXXVIII

Pontifex maximus XXXIII

Augur VIII, XXVIII

Pręsules XXIII

Flamines XXXIIII

Aeditui XLI

290

I.

/1/ M. Maruli ad Dominicum Papalem in epigrammata priscorum commentarius

I.1. Quum tu antiquitatis mirum in modum studiosus, Dominice charissime, multa me

de litteris inscriptionibusque in marmore olim insculptis rogares et a me, quę tunc

occurrebant, audires, nondum contentus petisti insuper ut eadem illa in papyro plenius

descripta tibi traderem. Quanquam ea res quidem quum ingenii tum doctrinę meę uiribus

impar uidebatur, ut pote coniecturis magis quam certa ueri cognitione enodanda, suscepi

tamen me, quod postulabas, facturum, nequid esset in quo aggrediendo efficiendoque

industriam meam tibi arcta mecum propinquitate coniuncto1 optimeque2 de me merito

denegarem.

I.2. Deligere igitur pauca de multis curabo, quę magis memoratu digna uidebuntur.

Cuncta enim persequi ociosi potius quam diligentis scriptoris esse puto. Plurima quippe ab

aliis exscripta uidi in quibus Latinę orationis uenustas desiderabatur, in epitaphiis pręsertim,

quę, ut cuique libitum esset, a doctis pariter et indoctis describi solebant. Mihi itaque

propositum est non nisi probata exquisitaque decerpere, ut dignum tuis uotis munusculum tibi

offeram. Mutilata uerba /1v/ singularesque litterę quid designent, ostendere conabor.

Quicquid pręterea magis aperta expositione indigebit, prout potero, planum faciam, denique

nihil omittam intentatum dum tibi satisfacere cupio.

I.3. Tametsi sciam non defuturos qui super eadem ista iam pene exesa obsitę uetustatis

monumenta, quę tibi nunc instaurare noua interpretatione aggredior, aliter atque aliter et

sentient et enarrabunt, nihil id equidem moror: libere proferant in medium siquid probabilius

uerique similior inuenerint. Neque pudebit me unquam neque pigebit discere quod nesciam,

sed ab illis dumtaxat quos in docendo, ut prosint aliis, cura solicitat, non quos alieni operis

malignus liuor torquet. Sincere simpliciterque cuncta diiudicanti et quę propiora uero sunt

promenti gratias agam. Inuidis autem ingenue respondebo scripta hęc, quę ipsi cauillantur, tibi

placuisse, cui scripta sunt, si modo placuerint.

I.4. Tu uero inter legendum attendas uelim prisci illi uiri, qui uana idola adhuc, non

Deum uerum colebant, quanti fecere uel animi uel corporis uirtutem. Etenim, qui illa pręditi

1 arcta... coniuncto ipse addidit in margine 2 Ipse ex optime correxit

291

erant, iis imagines dedicari, /2/ arcus columnasque erigi, sepulturas magnifice construi

elogiisque exornari mos erat, ne simul cum uita defunctis gloria rerum gestarum interiret, sed

posteris etiam nota foret. Scias tamen id illis proculdubio fuisse gloriosum qui non glorię, sed

uirtuti studebant, hoc est quibus curę erat probos, modestos, constantes, pudicos, simplices,

iustos, ex omni parte perfectos consumatosque esse magis quam uideri. Non est enim magni

animi et ad ęterna tendentis gloriam ab hominibus, sed a Deo quęrere, non statuis, non signis,

non titulis delectari, quę fragilia quidem et caduca sunt, sed cęlestia tantum, quorum nullus

finis est, concupiscere. (Demetrius) Trecentę et sexaginta statuę Demetrio Phalerio Athenis

positę olim fuisse memorantur et ab iisdem qui illas posuerant non multo post fractę atque

contritę. (Marius) Caio Mario Romę omnibus uicis idem honos habitus, deinde in introitu

Syllę per ignominiam sublatus euersis simulachris quę ipsi Mario erecta erant.3 Quam ergo

uani sunt, ne dicam stulti, qui eam expetunt gloriam quam hominum conciliat fauor et rursum

dissipat inuidia! Profecto nihil firmum esse potest quod humanę tantum opinionis laude /2v/

celebretur et non sit etiam iudicio comprobatum diuino. Nos igitur solam quę a Deo est

gloriam quęrentes (sola enim perennis est et ęterna) dicamus cum Apostolo: Qui gloriatur, in

Domino glorietur.4 Non enim, qui se ipsum commendat, ille probatus est, sed quem Deus

commendat. De hoc satis. Nunc, quod proposuimus, dicere incipiamus.

I.5. Iam primum, ne te lateat ista ueterum epigrammata, quę a me reponentur, quo

locorum adhuc extent, loci prius nomen referetur, deinde succedent inscriptiones

inscriptionumque interpretamenta, non fortasse qualia debent, at certe qualia debere credimus.

Libet autem ab iis exordiri quę Romę reperiuntur, ut a pręcipuis incipiendo auspicatius cętera

subsequantur.

3 Trecentę eqs.: cf. Plin. Hist. nat. 33,132; 34,27 4 1 Cor 1,31

292

II. ROMAE

1.5

Ad ędem S. Sixti

.D. .M.

COLATINVS TAR. DVLCISSI-

MAE MEAE CONIVGI ET IN-

COMPARABILI LVCRETIAE.

PVDICICIAE DECORI ET MVLI-

ERVM GLORIAE. QVAE VIXIT

ANNIS. XXII. MENSIBVS. V. DIE-

BVS. XVI.

/3/ 1.1. D. M. Diis manibus, id est bonis; manum enim ueteres bonum dicebant.6 Dii

manes autem dii inferi sunt, quibus monumenta consecrabant, unde integrum interdum

legimus: Diis manibus sacrum. LVCRETIAE. Hanc Tarquinus Sextus7 stuprauit, Tarquini

Superbi regis filius. Illa uocatis uiro Collatino et patre Tricipitino, reddita necis sibi inferendę

causa, se ipsam interemit. Ipsi cum Bruto coniurantes regem cum filiis Roma expulerunt.

1.2. Lucretię mors pudicicię testimonium fuit: nequanquam enim adultero consensisse

uidetur quę uiolata uiuere noluit.

2.8

Ad ędem S. Georgii

==>9 .M. ORATIVS CONSVL EX LEGE TEM-

5 A 72v/2; cf. CIL VI 13* 6 Cf. Per. 4,133,1-3 7 Pro Sextus Tarquinius 8 A 82v/1, ubi Romę ad S. Georgium; cf. CIL VI 1*a 9 Manicula (alia manu?)

293

PLVM IOVIS OPTIMI MAXIMI DEDI-

CAVIT. ANNO POST REGES EXACTOS.

A CONSVLIBVS POSTEA AD DICTA-

TORES. QVIA MAIVS IMPERIVM ERAT

SOLENNE CLAVI FIGENDI TRANS-

LATVM EST.

2.1. (Consules) Consules a consulendo dicti. Duo creabantur singulis annis. Summa

totius imperii apud ipsos erat. Hi senatum per accensos et pręcones cogebant, exercitus

ductabant, numerum annorum signabant, his prouincię scribebantur ac, ne sibi regium ius

uendicarent, cautum est ut ab eis prouocatio esset. /3v/ Coercere poterant et in uincula publica

duci iubere.10 (Dictator) Summa deinde potestas ad dictatorem translata est. Dictator in

summis reipublicę periculis creabatur. Summa illi potestate data non erat ab eo ius

prouocandi. Lictores et uniuersa regum habebat insignia. Idem magister populi11

cognominatus de patribus eligebatur, deinde primus de plebe dictator creatus est C. Marius

Rutilius.12,13 Semestris primo hic magistratus fuit, postea annuus. Dictator ex eo dicitur quod

futuros magistratus dictare soleret.14,15

2.2. DEDICAVIT. Consecrauit. (Clauis16 annalis) SOLENNE CLAVI FIGENDI.

Clauis17 annalis dicitur qui singulis annis figebatur in pariete templi ut numerum annorum

claui fixi indicarent, et id quidem in templo Mineruę, quod eius deę numerum putabant esse.18

10 Consules eqs.: cf. Pomp. Laet. 'De consulibus', f. Aii v 11 In margine alia manu: magistri populi 12 Pro C. Marcius Rutilus 13 In margine alia manu: Marius primus de plebe dictator 14 In margine alia manu: quare dictatores uocati 15 Summa illi eqs.: cf. Per. 3,447,3-16; 10,2,4-9; cf. Pomp. Laet. 'De dictatore et de magistro

equitum', f. Aii v ? 16 Pro Clauus 17 Pro Clauus 18 Cf. Per. 2,445,1-7

294

3.19

Statuę Bruti subscriptum

VTINAM VIVERES.

3.1. Hoc ideo Bruti statuę subscriptum fuisse aiunt20 quia exacti sunt ab eo reges et

nemo postea regis aut domini nomen sibi uendicauit pręter paucos. Qui quoniam contempta

senatus autoritate dominari coeperant, optauit qui hoc subscripsit Brutum ad uitam redire ut

eorum dominatum compesceret, ex eo innuens tales non esse imperatores, sed tyrannos, qui

senatum /4/ populumque Romanum sibi parere compellunt.

4.21

Statuę Cęsaris subscriptum

BRVTVS QVIA PRIMVM RE-

GES EIECIT. CŌS. FACTVS EST

HIC QVIA COSS. EIECIT REX

POSTREMO FACTVS EST.

4.1. Et hoc cum superiore conuenit atque utrunque dictum apparet in inuidiam Iulii

Cęsaris, qui imperium per uim occupauerat et, cum consules ante hac annui crearentur, ille se

consulem perpetuum dictatoremque ęternum dici uoluit. Postremo in senatu occisus periit, ab

iis qui pro libertate stabant. (==>)22 Nihil enim iniuria partum esse potest diuturnum. Harum

autem inscriptionum meminit Suetonius23 in Vita Cęsaris.24

19 A 72/1, ubi Ad statuam Bruti; cf. CIL VI 1*m 20 Bruti... aiunt ipse addidit in margine 21 A 71v/2, ubi Romę ad statuam Cesaris; Cos; cf. CIL VI 1*m 22 Manicula (alia manu?) 23 Manicula alia manu 24 Cf. Suet. Caes. 80,3

295

5.25

In Capitolio sub statua Cęsaris

ORBEM TERRARVM NOSTRIS

ARMIS NOSTRAQVE VIRTVTE

PERDOMITVM IN VNAM TAN-

DEM DEDVXIMVS MONARCHIAM.

5.1. Posset26 aliquis non inepte respondere illi qui de sua uirtute ita gloriatus est: "Et te

orbis terrarum in unam deduxit urnam." Minus quippe se iactaret superbus si uitę finem sibi

semper imminere cogitaret.

6.27

/4v/ Ad S. Georgium

==> CLAVDIVS TIBERIVS DESCRI-

BENS PVGNATORES CIVES RO-

MANOS INVENIT SEPTIES28 DE-

CIES CENTENA MILIA NVNGENT.

ET. XLI. NVP.

6.1. Adde istis eos qui peregrinę conditionis erant et fortasse duplicabitur numerus.

Ciues tantum recensuit, et eos quidem cęlibes. Sequitur enim ET XLI NVP., hoc est et

quadraginta milia mille addito; NVP., id est nuptorum. Nupti autem dicebantur mariti. Nam in

Plauto legimus: Libet etiam Carinum quid agat obseruare, nouum nuptum.29 Ex his

considerandum quanta Romani populi tunc potentia fuerit, cum ipsa per se ciuitas satis esset

25 A 85/1; cf. CIL VI 8* 26 Post Posset ipse huic delevit 27 Cf. CIL VI 1*q 28 Ipse ex SETIES correxit 29 Nupti autem eqs.: cf. Per. 39,3,6-8 (Plaut. Cas. 859)

296

ad expediendos exercitus, intactis aliis circa se urbibus, siue extra se prouinciis quibus

dominabatur.

6.2. (Nota) Sed omnis terrena magnitudo, quum ad summum peruenerit, ut retro cędat,

necesse est. Ita Romanorum imperium, quum iam longe lateque diffusum alienis uiribus

labefactari nequiuisset, suis ruere coepit. Continuo ciuilia exarserunt bella nullo externo hoste

eos lacessere auso. Nequis igitur de uictoriarum /5/ multitudine glorietur, urbs domitrix

uictrixque omnium uinci non poterat nisi uicisset.

7.30

Ad S. Petrum in pyramide

DIVO CAESARI DIVI. F. AVGVSTO.

.TI. CAESARI DIVI AVGVSTI. F. AV-

GVSTO SACRVM.

8.31

Ibidem

DIVO CAESARI DIVI IVLII. F. AV-

GVSTI CAESARIS DIVI. F. AVGVS-

TI SACRVM.

8.1. Hęc ita, ut mihi uidetur, integre sunt pronuncianda: Diuo Cęsari, diui filio, Augusto;

Tiberio, diui Augusti filio, Augusto sacrum. Augustus autem dictus est Octauianus a Iulio

Cęsare adoptatus et Tiberius Cęsar fuit ab Octauio adoptatus. Vtrique igitur obeliscus iste

dedicatus fuisse apparet. Altera inscriptio idem significare uidetur, quum et Iulii filium et

Augusti filium nominet.

8.2. Hoc loco nostri temporis incusanda superbia est. (Superbia principum huius

temporis) Quis enim nunc regum principumue et quorumcunque pręsidum se inscribi patitur

30 A 81v/4; cf. CIL VI 882 31 A 81v/4; cf. CIL VI 882

297

absque additamento "serenissimi", "magnificentissimi", "sublimissimi" et his similium, ut

omnes cęlo se ęquari uelint dum nominentur? Horum uero uetustiorum tam breuis, /5v/ tam

circumcisa inscriptio nihil tale habens patris tantum filiique nomen indicat, nullo superfluę

laudis fuco adumbrata, sed simplici narratione contenta. At modo siquis uel ecclesię uel urbis

pręsidem affatus nomine proprio appellauerit, lęsę maiestatis reus agetur. Vt hoc uites et

effugias, dicendum tibi erit: "Reuerendissima dominatio tua", "Magnificentia tua

excellentissima". Barbaro itaque, non Latino more loqui cogimur solo timore ne publico

munere fungentis animum offendamus. Octauius et Tiberius orbis terrę rectores erant, et tam

breui titulo se satis insignitos iudicarunt; ex nostris uero hi etiam qui uni tantum uel minus

quam uni prouincię pręsunt32 indignari solent nisi cum omni glorię quę excogitari potest

ambitu se referri audierint. Nec pudet eos minus uirium habere et plus ostentationis. Quid

tamen iuuat tales reprehendere qui quanuis amice monentem odio habent atque contemnunt,

et nullis omnino nisi assentatoribus fauere consueuerunt?

8.3. Ad ea igitur quę instituimus iter uertamus.

9.33

Supra portam templi quod Pantheon dicitur

.M. AGRIPPA. L. F. COS. TERTI-

VM FECIT.

/6/ 9.1. Integre legendum sic: Marcus Agrippa, Lucii filius, consul tertium fecit. Tertium

consul et tertio consul inter se differunt. Tertio locum innuit et duos ante factos consules

significat, tertium ad tempus refertur et eundem bis ante consulem fuisse ostendit.34

9.2. Templum autem cuius est ista inscriptio Pantheon est appellatum Gręco uocabulo,

eo quod dedicatum esset omnibus diis pręsagio quodam quod tandem aliquando sanctis

omnibus qui pro Christi nomine passi sunt consecrandum foret. In eo quippe nunc martyrum

omnium memoria solennis celebrisque habetur.

32 Correxi ex presunt 33 A 76v/2; cf. CIL VI 896 34 Tertium consul eqs.: cf. Per. 48,22,9-10; 48,5,4-7

298

10.35

Prope Capitolium

C. IVLIVS CAESAR DEO SOLI

INVICTO ALTARE.

10.1. Vera de deo sensisse uideretur dum et solum et inuictum appellat et eidem altare

ponendum curat, nisi ad plurimos pertinere putasset quod uni tribuit.

11.36

Apud Capitolium

IMP. CAES. LVCIO SEPTIMIO. M.

FIL. SEVERO PIO PERTINACI. AVG.

P. P. PARTHICO ARABICO ET PAR-

THICO ADIABENICO. PONTIFICI

MAX. TRIB. POT. XI. IM. XI. COS.

III. PROCOS. ET IM. CAES. M. AV-

/6v/ RELIO. L. FIL. ANTONINO AVG.

PIO. FELICI. TRIB. POT. VI. COS.

PROCOS. P. P. OPTIMIS FORTIS-

SIMISQVE PRINCIPIBVS OB

REM PVB. RESTITVTAM IM-

PERIVMQVE POPVLI RO. PRO-

PAGATVM INSIGNIBVS VIRTV-

TIBVS DOMI FORISQVE. S. P. Q. R.

35 A 76v/5, ubi Sub terra ad Capitolium; cf. CIL VI 3241* 36 Cf. CIL VI 1033

299

11.1. Integrum sic: Imperatori Cęsari Lucio Septimio, Marci filio, Seuero Pertinaci

Augusto, patri patrię, Parthico Arabico et Parthico Adiabenico, pontifici maximo, tribunicię

potestatis undecimum, imperatori undecimum, consuli tertium, proconsuli, et imperatori

Cęsari Marco Aurelio, Lucii filio, Antonino Augusto Pio Felici, tribunicię potestatis sextum,

consuli, proconsuli, patri patrię, optimis fortissimisque principibus ob rem publicam

restitutam imperiumque populi Romani propagatum insignibus uirtutibus eorum domi

forisque senatus populusque Romanus.

<11.2> (Seuerus, Antoninus) De hoc Seuero Eusebius Cęsariensis in suo Chronicon

libro ita tradit: Seuerus prouincia Tripolitana oppido Lepti solus ex Affrica usque in

pręsentem diem Romanis imperator fuit et in honorem Pertinacis, quem /7/ Iulianus

occiderat, Pertinacem se cognominari iussit.37 Parthos et Adiabennos superauit Arabesque

interiores ita cecidit ut regionem eorum Romanam prouinciam fecerit, ob quę Parthicus,

Arabicus et Adiabenicus cognominatus est.38 Moritur Eburaci in Britannia.39 Regnauit annos

XVIII.40 (M. Aurelius Caracalla) Marcus autem Aurelius filius eius fuit eique successit in

regno, cognominatus Caracalla. Sed ante hac Bassiano nomen fuit. Porro pater eius per

quietem monitus fore ut Antonino successore moreretur, Marci Aurelii Antonini cognomen

ferre dedit.41

11.3. Laudis amborum hoc epigramma extat, arcus42 in quo erectum stabat euersus

iacet, (==>) magnum mortalibus documentum nequaquam tam caducę mercedis gratia

uirtutem colendam, sed ęternę.

12.43

Ad S. Laurentium

37 Euseb. Chron. A. D. 196 [= 195] 38 Euseb. Chron., A. D. 201-202 [= 200], ubi Seuerus Parthos pro Parthos 39 Euseb. Chron., A. D. 213 [= 212], ubi Seuerus moritur pro Moritur 40 Euseb. Chron., lemm. ante A. D. 196 [= 195] 41 Cf. SHA, Sev. 10,4 42 Supra arcus, quia haud legibile videbatur, alia manu arcus

denuo scriptum 43 A 76v/3; cf. CIL VI 1005

300

DIVO ANTONINO ET DIVAE

FAVSTINAE. EX. S. C.

12.1. (S. C.) Ex senatus consulto: senatus consultum fiebat aut per discessionem, si

consentiretur, aut, si res dubia esset, per singulorum sententiam. Hic Antoninus cognomento

Pius appellatus est. Liberalem fuisse aiunt, ad commoda reipublicę /7v/ prouidum, boni et

ęqui studiosum. Quidam externorum principum, quum armis inter se pro finibus decertarent,

conuenisse feruntur eius iudicio stare, ratum habituri quicquid decreuisset. (Faustina)

Anniam Faustinam duxit uxorem, quam tertio imperii sui anno defunctam consecrari passus

est.44 Senatus igitur, cum ipsi quoque consecrato arcus uel statuę honorem statuisset, dignam

iudicauit quę glorię principi exhibitę particeps fieret. Magna profecto optimi uiri felicitas

mulierem habere thori pariter uirtutisque consortem. Fuit et alia Faustina, huius Faustinę filia,

quam multa libidinis respersit infamia.45

13.46

Iuxta Capitolium

IMP. CAESARI VESPASIANO. AVG.

PONT. MAX. TR. POT. ༳༳༳.47 IMP. ༳༳غ.

P. P. COS. ༳༳༳. DES. ༳༳༳༳. S. C. QVOD VIAS

VRBIS NEGLIGENTIA SVPERIOR.

TEMPOR. CORRVPTAS IMPENSA

SVA RESTITVIT.

13.1. Integrum sic: Imperatori Cęsari Vespasiano Augusto, pontifici maximo, tribunicię

potestatis tertium, imperatori octauum, patri patrię, consuli tertium, designato quartum,

44 Cf. SHA, Ant. Pius 6,7 45 Cf. SHA, M. Ant. 19,1-4; 24,5; 29,1 46 A 76v/6; cf. CIL VI 931 47 Correxi ex III

301

senatus consulto quod uias urbis negligentia superiorum temporum corruptas impensa sua

restituit.

/8/ 13.2. Quando hoc egerit, indicat dum ait "designatus quartum", id est in quarto eius

consulatu. (Vespasianus) Hic apud Iudeam ab exercitu imperator salutatus bellum Tito filio

commendans Romam proficiscitur.48 Capitolium casu incensum orsus est ędificare.49 Colonias

deduxit. Ventris profluuione in uilla propria in agro Reatino uita decessit anno ętatis LXIX,

quod fuit anno Domini LXXX.50 Imperauit annos IX, dies XXII.51 Pręsens autem epigramma

docet statuam illi positam pro merito liberalitatis operi publico impensę.

13.3. Et nostra quidem ętate multa per pręfectos urbium construuntur ad ciuium

commodum, sed qui id suo sumptu peragat, inuenitur nemo. Quęris quare? Quia nullo

eiusmodi remunerationis exemplo prouocantur.

14.52

In quodam arcu

GALLIENO CLEMENTISSIMO PRIN-

CIPI. CVIVS INVICTA VIRTVS SOLA

PIETATE SVPERATA EST. AVRE-

LIVS VICTOR DEDICATISSIMVS

NVMINI MAIESTATIQ. EIVS.

14.1. (Gallienus)53 Gallienus cum Valeriano pręfuit Romanorum imperio annos XV. In

omnem lasciuiam effusus erat. Mediolani interficitur. Quidam ergo Aurelius Victor arcum ei

erexit, suam erga ipsum beniuolentiam testatus. Coepit autem ille imperare /8v/ anno humanę

salutis CCLVII.

48 Cf. Euseb. Chron. A. D. 72 [= 71] 49 Cf. Euseb. Chron. A. D. 76 [= 75] 50 Colonias eqs.: cf. Euseb. Chron. A. D. 80 51 Cf. Euseb. Chron. lemm. ante A. D. 72 [= 71] 52 A 76v/4, ubi Romę in arcu; cf. CIL VI 1106 53 Correxi ex Gallenus

302

15.54

Ad S. Sebastianum

L. CORNELIVS SCIPIO OREITVS.

V. C. AVGVR TAVROBOLIVM SI-

VE CRIOBOLIVM FECIT. DIE. ༳༳༳༳.

KAL. MAR. TVSCO ET ANVLINO

.COSS.

15.1. Integrandum ita: Lucius Cornelius Scipio Oreitus, uir consularis,55 augur,

taurobolium siue criobolium fecit die quarto Kalendas Martias, Tusco et Anulino consulibus.

15.2. (Consularis) VIR consularis dicitur qui consul fuit. (Augur) Augur autem

sacerdotalis dignitas erat, cuius officium fuit ex auium uolatu coniicere futura. Taurobolium

siue criobolium fecit: puto his uocabulis illud exprimi quod alii dixerunt taurilia. Ludi erant in

honorem deorum inferorum facti, quos et boalia et bubetias dixerunt. Tarquino56 enim

Superbo rege in mulieres grauidas pestilentia grassata est. Putauerunt id accidisse quod

taurinam per dies multos esitassent. Lege igitur lata ne amplius ea caro uenderetur, ludos diis

inferis instituerunt ideoque ita appellati sunt quia, ut instituerentur, bouis caro fuit in causa.57

Criobolium ergo quasi caro bouis dictum. Crios enim Gręce Latine caro dicitur. Possumus et

aliter intelligere, /9/ quod uidelicet ea sacra ab illo facta fuerint quę Latinas ferias appellabant.

(Latinę ferię) Hęc in Albano monte fiebant et inde carnem petere a Romanis populo Latino

ius erat. Illic enim primitus Latini cum Romanis foedus percusserant et ex eo annua sacra

instituta.58

54 A 82v/2; cf. CIL VI 505 55 Recte clarissimus 56 Pro Tarquinio 57 Taurobolium eqs.: cf. Per. 5,91 58 Possumus eqs.: cf. Mai. 'Latinae feriae'

303

16.59

In quodam arcu

IMP. CAES. FL. CONSTANTINO

P. F. AVG. S. P. Q. R.

QVOD INSTINCTV DIVINITATIS

ET MENTIS MAGNITVDINE CVM

EXERCITV SVO TAM DE TYRAN-

NO QVAM DE OMNI EIVS FACTIO-

NE VNO TEMPORE IVSTIS REM

.P. VLTVS EST ARMIS ARCVM TRI-

VMPHIS INSIGNEM DICAVIT.

16.1. (Constantinus) Hoc quidem propterea quod Maxentium, Herculii Maximiani

filium, a prętorianis militibus Augustum appellatum ad pontem Miluium uicit atque interfecit

anno imperii sui VI.60 Deinde idem anno XXVI pacem dedit Christianis, idolicolarum templa

subuerti iussit.61 Extremo uitę suę62 tempore ab Eusebio, Nicomediensi episcopo, baptizatus in

Arrianum dogma declinauit.63 Quum bellum pararet in Persas, iuxta Nicomediam in Acirone,

uilla publica, moritur anno ętatis suę LXVI /9v/ et anno salutis CCCXL.64 Regnauit annos

XXXI.65 Tres eius liberi, Cęsares Augusti appellati, susceperunt imperium: Constantinus,

Constantius et Constans.66 Nihil illi baptisma Christi profuit si Arrianus et non Christianus

decessit. Vtrum autem deposito errore obierit, incompertum habeo, nisi quod a Lactantio, uiro

eloquentissimo, tanquam Christianus commendatur.67

59 A 85/2, ubi Romę; cf. CIL VI 1139 60 Cf. Euseb. Chron. A. D. 312 [= 310], A. D. 318 [= 316] 61 Cf. Euseb. Chron. A. D. 321 [= 316], A. D. 335 62 Correxi ex suo 63 Cf. Hier. Chron. A. D. 340 64 Cf. Hier. Chron. ibid. 65 Cf. Euseb. Chron. lemm. ante A. D. 312 [= 310], ubi annis 30, mensibus 10 66 Cf. Hier. Chron. A. D. 340, lemm. ante. A. D. 341 67 Cf. Lact. Inst. 1,1,13-16; 7,27,11-17

304

16.2. Inscriptio ita legenda: Imperatori Cęsari Flauio Constantino, Pii68 filio, Augusto

senatus populusque Romanus. Cętera integra sunt et aperta.

16.3. Fuit autem hic Constantinus Constantini Pii et Helenę filius.69,70

17.71

Ad S. Paulum

BETITIO PEREPETVO ARZV-

TIO. V. C. CONSVLARI THVSCI-

AE ET VMB. OB SINGVLARIA

EIVS ERGA PROVINCIALES

BENEFICIA ET OB MODERA-

TIONEM PRO DOCVMENTO

ETIAM POSTERIS RELINQVEN-

DAM AETERNVM STATVAE

MONVMENTVM THVSCI ET

VMBRI PATRONO PRAESTAN-

TISSIMO CONLOCAVERVNT.

17.1. V. C. Hoc est uiro claro. Consulari Thuscię et Vmbrię: id est qui fuit consul

Thuscię /10/ et Vmbrię.

17.2. (Thuscia) Thuscia autem Tyrenia et mare quo alluitur Tyrenum dictum. Thuscia a

thure appellata, quia ea gens sacrificiis dedita erat, uel quia Gręci yuein sacrificare dicunt.72

(Vmbria) Thuscię Vmbria iungitur, loca iuxta Spoletum iugo Apenino exposita. Vmbria quod

imbribus superfuerit dicta quando alia loca ei uicina imbrium inundatione cladem passa fuere.

ombrowi73 autem imber dicitur. 74

68 Ipse ex Publii correxit

69 Fuit... filius ipse addidit in margine 70 Cf. Hier. Chron. A. D. 309 71 A 72/2; cf. CIL VI 1702 (= 31904) 72 Cf. Per. 6,181,4-7; 6,182,1-3 73 Pro ˆmbrow

305

17.3. Betitium: hunc uirum uirtutibus pręstantem fuisse statuę honos a prouincialibus

exhibitus satis declarat. Nec ipsi sua laude fraudandi qui erga optimum pręsidem ingrati esse

noluerunt.

18.75

Trans Tyberim in ędibus cardinalis S. Marci

IN LVDIO CYPHI PONTIFICVM

VOTIS ANNVANT DII ROMANAE

REI PVBLICAE ARCHANAQVE

MORBIS PRAESIDIA APOLLINIS

IVSSV. SVMA CVM VENERATI-

ONE EX HOC PALLADIS CYPHO

SACRAMENTA LIBARVNT. AN-

NVANT QVORVM NVTV ROMA-

NO IMPERIO REGNA CAESSERE.

18.1. Cyphus genus poculi est, quo in sacrificiis utebantur; idem scyphus dicitur.76

Ludium /10v/ istrionem dixerunt. Valerius Maximus libro II: Venerabilibus, inquit, erga77

deos obsequiis iuuentus rudi atque incomposito motu corporum iocabunda gestus adiecit

eaque res ludium ex Etruria accersendi causam prębuit. Cuius decora pernicitas uetusto ex

more Curetum Lydorumque, a quibus Hethrusci originem traxerunt, nouitate grata

Romanorum oculos permulsit. Et quia ludius apud eos istrio appellabatur, scenico nomen

istrionis inditum est.78 In ludio ergo cyphi hic dicitur quasi in quadam istrionica gesticulatione

ac ludo. Ludium Liuius ludionem nuncupat: Acciti, inquit, ex Hetruria ludiones qui ad

74 Cf. Tort. 'Vmbria' 75 A 72/3, ubi Trans Tyberi<m> apud cardinalem S. Marci; cf. CIL VI 7*a 76 Cf. Mai. 'Cyphus' 77 Addidi 78 Val. Max. 2,4,4, ubi uerbis pro obsequiis; Tusci pro Hethrusci; ister pro istrio; histrionis pro

istrionis

306

tibicinis modum saltabant. Idem ait: Et quia ister Thusco uerbo ludio uocabatur, huiusmodi79

artifices istriones uocati. Marcianus mulierem etiam ludiam dixit: Ludiam quandam, inquit,

Gaditanam saltantem uidimus semicinctam.80 Palladis autem cyphus dicitur quia Palladi sacer.

18.2. Annuant quorum nutu Romano imperio regna cęssere: hinc saltem discant

Christiani principes regni successum ad Deum referre, non suę attribuere uirtuti.

19.81

In Ara cęli

/11/ LOCVS SACER IVSSV. Q. BRATONI

TELEPHORI. FECIT QVINTVS BRA-

TONIVS ONESIVS PATRONO PIO.

VIXIT ANNOS. LXXX. INTEGER

INTEGROS.

19.1. Lectio facilis, sed rarissimum profecto exemplum ut quis octogenarius senex tam

prospera ualitudine utatur et integer dici queat, hoc est sanus et mente et corpore. Ex quibus si

alterum est eligendum, optemus animo potius quam membris ualere. Corpus enim cum brutis

commune habemus, animi autem sapientia hominis propria est.

20.82

Ad S. Sebastianum

RVBRIA. SP. FI. DONATA ET. C.

IVL. CONIVGES DVLCISSIMI HIC

SVNT. BENE VALEAS QVI LEGIS.

79 Correxi ex hiusmodi 80 In ludio eqs.: cf. Per. 20,24,6-10 (Liv. 7,2,4; 7,2,6; Marcianus ? [non Capella]; ex Mart.

5,78,25-27; 6,71,1-2 ?) 81 A 72/4; cf. CIL VI 13534 82 A 82v/3; cf. CIL VI 25537

307

20.1. Integrum sic: Rubria, Spurii filia, Donata et Caius Iulius c. d. h. s. Bene ualeas qui

legis.

20.2. Sed illum ego dixerim bene ualere qui talia legendo se etiam mortalem esse

meminit et aduentantem uitę diem extremum paratus expectat.

21.83

Ad S. Mariam maiorem

C. NVMITORI CALISTRATO HO-

MINI OPTIMO DOCTISSIMOQVE

/11v/ ET VIRO RARISSIMO.

21.1. Magna uiri laus. Qui tamen hic fuerit, ad nostram memoriam non peruenit. Si

tamen talis extitit, melius cum illo est actum quod cęlum petierit quam quod nomen eius saxo

incisum legatur adhuc.

22.84

Iuxta uiam silicum

OVIDIANVS POETA HIC

QVIESCIT.

22.1. Non puto hunc esse Ouidium Nasonem. Ille enim in exilio diem obiit et iuxta

oppidum Thomos fuit sepultus.

83 Cf. CIL X 3859 84 Cf. CIL X 6271

308

23.85

Trans Tyberim ad S. Benedictum

IOVI. O. M. CLOLICILENO.86 C.

FRONTINIVS NICRINVS LV-

CIVS POSVIT ARMA.

23.1. Mos enim erat ut emeriti militiam et a labore soluti in templo Iouis offerrent arma,

et hi quidem post septuagesimum ętatis annum non cogebantur militare.

24.87

Extra urbem in quodam sacello

HEVS VIATOR MIRACVLVM.

HIC VIR ET VXOR NON LITI-

GANT. QVI SVMVS NON DICO.

AT IPSA DICAM. HIC BEBIVS

EBRIVS ME BEBRIAM NVNCVPAT.

/12/ NON DICO AMPLIVS. HEI VXOR

ETIAM MORTVA LITIGAS.

24.1. Lingulacas igitur et garrulas ducere uxores cauete, uiri, huius exemplo, quam ne

mors quidem coercere potuit ne litiget, ne saltem mortua mortui mariti ossa inquietet. Et si

tibi iam talis contigit, quid ages? Minus loquacem nulla ratione potes efficere: si linguam

exemeris, manibus pedibusque loquetur. Vnicum tibi restat remedium: precare Deum ut

surdus fias. Nam si etiam quoquam locorum fugeris, insequi te illa non desistet, et quocunque

te reuerteris, post te tonabit furibunda, contra minas audacior, contra uerbera clamosior.

85 A 82v/5; cf. CIL VI 418 86 Pro DOLICHENO 87 A 72v/1 ? , ubi Extra urbem; cf. CIL VI 20*

309

25.88

Ad S. Andream

T. FLAVIVS VITALIS FEC. SIBI

POSTERISQ. SVIS. LIB. LIBER-

TABVSQ. QVORVM NOMINA. H. S.

POSTERISQ. EORVM. MERCVRI-

ALI. HILARO. CINNAMO. SATVR-

NINO. CRESCENTI. SER. RES-

TITVTAE. FORTVNATAE. FES-

TAE. CETONIDI. ANTILIAE.

25.1. T. Titus. FEC. Fecit. LIB. Libertis. H. S. Hic sunt.

25.2. Quisquis anguste se ha/12v/bitare queritur, cogitet quam paruus locus quam

multam excipiat familiam.

26.89

In ędibus Bragadenorum

.L. HERENIVS AESOPVS CARVS

AMICIS.

26.1. Haudquaquam esset carus amicis nisi et ipse amicos dilexisset. Paucos autem

inuenies qui et uere amant et uere amantur. Magna ubique copia simulatorum atque

dissimulatorum est.

27.90

Quodam in loco Romę

88 A 72v/4 , ubi posteriq. eorum; cf. CIL VI 18250 89 A 71v/6;, ubi Romę domi Bragadenorum; cf. CIL V 2234 90 A 71v/7, ubi Romę; cf. CIL III 129*

310

==> MITRIVS PIVS DIVES IAM HEBES

DECREPITVS ET MENDICVS. LV-

CE CARENS. A DVOBVS LIB. ET

DVABVS LIB. EXPVLSVS SITI PERII.

EGOMET MIHI SACRVM CONSTI-

TVI. IN HOC VT REQVIESCANT NO-

LO. SODALEM NEGO. PRIVO POSTE-

ROS. OMNES ME LEGITOTE.

27.1. Integrum erit: a duobus libertis et duabus libertabus.

27.2. (Liberti) Liberti et libertę sunt qui, quum essent serui, facti sunt liberi. Quorum

ingratitudine Mitrius offensus cauit nequis eorum in suo poneretur sepulchro neque quisquam

alius.

27.3. Mirum est tamen quomodo se siti perisse dicat, quum potius fame pereant inopes.

Nam et aqua /13/ sitim sedat, quę omnibus est communis. Et quum ita sit, non ne qui de siti

queritur ostendit sitire se malle quam aquam bibere? Quod quidem facit ut rear legendum

esse: "situ operii", non "siti", id est illuuie91 et squallore, ad egestatem redactus ab iis quibus

benefecerat.

28.92

Ad S. Paulum

DIS MANIBVS SACRVM.

SECVNDVS ╛IXIT. MEN. IX. DIES

XXVI. PETRONIA NOE SOROR EIVS

╛IXIT ANNVM. MENS. III DIES. XII.

HIC SEPVLTI SVNT.

91 Correxi ex illuie 92 A 71v/8; cf. CIL VI 26067

311

28.1. Facilis est lectio. ╛IXIT. Pro eo quod est: uixit. Gamma enim littera Gręca talis

est: Γ, ex qua duplici constat F Latinum; ob hoc dictum est digamma. Digamma ergo inuerso

aliquandiu usi sunt pro "u" consona, atque ita hoc loco reperitur scriptum.

29.93

Ad S. Paulum94

Semicapri quicunque subis sacraria Fauni,

Haec lege Romana uerba notata manu.

Hersalus hic iaceo, mecum Merralla quiescit,

Quę soror et genitrix, quę mihi sponsa fuit.

Vera negas frontemque trahis uel enygmata Sphingos

Credis? Sunt Pythio uera magis tripode.

Me pater e nata gignit, mihi iungitur illa:

Sic soror et coniux, sic fuit illa parens.

/13v/ 29.1. (Faunus) Faunus agrestis deus erat. (Pythius) Pythius Apollo est dictus a

Pythone serpente, quem interfecit. A Gręcis dicitur Phythius et Phython.95 (Sphinx) Sphingos

genitiuus Gręcus. Sphinx monstrosum animal fuisse poetę fabulantur, faciem habens uirginis,

pennas auis, pedes leonis. De hac Sphinge ita est traditum. Laius, Thebarum rex, Apollinis

responsum accepit ab eo se periturum quo Iocasta uxor grauida erat. Id uitare uolens puerum

natum tradit pastori in siluis necandum. Pastor per pedes in arbore suspensum dimittit.

Inuentum puerum sibique allatum Polybius, Corinthiorum rex, pro suo nutriuit et a tumore

pedum, per quos pependerat, Oedipodem uocauit. (Oedipus) Oedipus autem grandior factus

Laium, nesciens suum esse genitorem, interimit. (Sphingis enigma) Deinde Iocasta iubente

Sphinx proposuit enygma quod qui soluet, Iocastam cum regno acciperet uxorem, qui autem

se soluturum offerret et nesciret, capite mulctaretur. Ab eis itaque qui Iocastę nuptias petebant

quęrebatur quodnam esset animal quadrupes, bipes et tripes. Oedipus hominem esse dixit, qui

infans manibus pedibusque obrepat, adultus pedibus tantum incedat, senior titubantem

93 Cf. CIL VI 24* 94 In fine versus praecedentis scriptum 95 Pythius eqs.: cf. Tort. 'Pythius'

312

gressum /14/ firmet scipione. Soluto enygmate Oedipus Iocastam matrem inscius capit

uxorem et Thebarum regnum. Putabatur enim Polybii, Corinthiorum regis, esse filius.96

29.2. Ideo hic dicitur: "Credis hoc quod refero esse enygmata Sphingos? Non est

enygma, sed ueritas." Et postremis duobus uersiculis explicat quomodo uerum sit.

30.97

Ad S. Onophrium

L. VOLVSIO VRBANO NOMEN-

CLATORI CENSORIO.

30.1. (Nomenclator) Nomenclator censorius is est qui censoris iussu nominatim citat

reos, a nomine calando, hoc est uocando, dictus. (Viator) Qui uero in senatum ex agris patres

euocabant, a uia uiatores dicti.

31.98

Ad S. Mariam maiorem

MEMORIAE. M. NONI PLACIDI.

VIX. ANN. XXV. ET. M. VI. D. XII.

AB ANNO AETATIS SVAE OCVLIS

PATENTIBVS VIDIT NIHIL.

31.1. Integrum sic: Memorię Marci Nonii Placidi. Vixit annos XXV, menses sex, dies

XII. Ab anno ętatis suę oculis patentibus uidit nihil.

31.2. Miserum est amittere oculorum uisum, sed multo miserius uisum mentis. Si cęcus

es, amisisti quod et brutis est datum, sed si turpiter uiuis, quę hominis propria est, amisisti

sapientiam. /14v/ Cęci uitę probę oculos habent, quibus Deum uident, oculati autem in

96 Sphinx monstrosum eqs.: cf. Per. 28,42,1 - 28,44,10 97 A 71v/3, ubi Romę ad S. Onofrium; cf. CIL VI 1968 98 A 71v/9; cf. CIL VI 23033

313

uitiorum tenebris uersantes Deum uidere non poterunt. De his enim in psalmis dicitur: Oculos

habent et non uidebunt,99 de illis uero in euangelio Saluator ait: Beati mundo corde, quoniam

ipsi Deum uidebunt.100

32.101

In domo prętoria

LOGIVS PATROCLVS SECVTVS

PIETATEM. COL. CENT. HORTOS

CVM AEDIFICIO HVIC SEPVL.

IVNCTO VIVOS DONAVIT. VT

EX REDITV EOR. LARGIVS

ROSAE ET ESCAE PATRONO

SVO ET QVANDOQVE SIBI PO-

NERENTVR.

32.1. COL. CENT. Collegio centurionum. SEPVL. Sepulturę. EOR. Eorum.

32.2. Diem natalem celebrabant antiqui et diem obitus. In huius ergo diei

commemoratione floribus spargebant sepulchrum et102 epulę parabantur ab eo collegio cui

defunctus legauerat impensas.

32.3. Sed quid, quęso, proderat defuncto uel rosarum odor uel epularum gustus? Totum

hoc non mortuorum, sed uiuorum erat. Satis est autem mortuis nostris si cum odore uirtutum

/15/ decesserint: hoc solo delectatur ille qui mortalibus largitur immortalitatem.

33.103

Ad S. Mariam in monticellis

99 Ps 113,13; 134,16 100 Mt 5,8 101 A 71v/5; cf. CIL V 2176 102 Ipse epulabantur post et delevit 103 A 85v/1; cf. CIL VI 14*

314

VIRGINIVS FILIAE MEAE KARIS-

SIMAE VIRGINIAE NIMIAM OB

PIETATEM PROPRIIS MEIS MA-

NIBVS INTEREMPTAE. PROH104

DOLOR. QVANTVM FVIT CARIS-

SIMA IN ANNO. XVI. IVVENTVTIS

EIVS. ༮. V. D. III.

33.1. Patet lectio. Hac de re autem scriptores ita tradunt: (Apius Claudius) Apius

Claudius decemuir Virginiam, Virginii centurionis filiam, in Algido monte militantis

adamauit. (VIRGINIA) Quam quum corrumpere non posset, clientem subornauit qui eam in

seruitutem deposceret, sic facile uicturus, quum ipse esset accusator et iudex. Pater re

cognita, quum ipso die iudicii superuenisset et filiam iam addictam uideret, ultimo colloquio

eius impetrato, quum eam in secretum abduxisset, occidit et corpus eius humero gerens ad

exercitum profugit et milites ad uindicandum facinus accendit. Qui creatis decem tribunis

Auentinum occupauerunt, decemuiros abdicare se magistratu pręceperunt eosque omnes aut

morte /15v/ aut exilio punierunt. Apius Claudius in carcere necatus est.105

33.2. (VIRGINIVS) O magni animi uirum Virginium! Filiam sibi charissimam suis

ipse manibus necare maluit quam uiuam relinquere nequissimo iudici stuprandam. O

pulchram populi Romani in scelestissimum hominem uindictam! Nec Virginia ipsa potuit

honestius mori, nec Claudii flagitium iustius puniri.

33.3. (X uiri) Decemuiri autem anno ab urbe condita CCCVIIII creati sunt et tertio

anno depositi ob istud Apii Claudii scelus.106 Datum erat eis ius summum, a quibus prouocatio

non erat, datum etiam ut leges corrigerent et interpretarentur. Per eos leges duodecim

tabularum latę, Hermodoro Ephesio autore in Italia107 exulante, ut quidam aiunt.108 104 Correxi ex PRHO 105 Vir. ill. 21,2-3, ubi desunt decemuir et monte; seruitium pro seruitutem; facile pro sic facile;

et accusator pro accusator; eius colloquio pro colloquio eius; eam...occidit pro quum eam... et

occcidit; humeris pro humero; occuparunt pro occupauerunt; coegerunt pro pręceperunt 106 Cf. Pomp. Laet. 'De decemuiris', f. [Aiv] 107 Correxi ex Italiam 108 Datum erat eqs.: cf. Pomp. Laet. 'De decemuiris', ff. [Aiv] – [Aiv v]

315

34.109

Loco quodam Romę in foro Traiani

CLAVDI CLAVDIANI. V. C.

CLAVDIO CLAVDIANO. V. C.

TRIBVNO ET NOTARIO. INTER

CAETERAS VIGENTES ARTES

PRAE. GLORIOSISSIMO POETA-

RVM. LICET AD MEMORIAM

SEMPITERNAM CARMINA AB

EODEM SCRIPTA SVFFICIANT

/16/ AD TAMEN TESTIMONII GRATIA

OB IVDICII SVI FIDEM. DD. NN.

ARCADIVS ET HONORIVS FELI-

CISSIMI AC DOCTISSIMI IMPE-

RATORES SENATV PETENTE

STATVAM IN FORO DIVI TRA-

IANI ERIGI CONLOCARIQVE

IVSSERVNT. EIN ENI BIRGILIOIO NOON

KAI MOVCAN OMHROU

KLAVDIANON RVMH KAI

BACILHC EYECA

34.1. V. C. Viro claro uel uiro consulari. PRAE. Pręsidi. DD. NN. Domini nostri.

Duplicata enim littera pluralem numerum designat. Gręca uero subscriptio Vergilio et

Homero eum comparat.

109 Cf. CIL VI 1710

316

34.2. (Claudianus poeta) Claudianus enim quam excellens in poetica fuerit, opera eius

testantur, quum priorum poetarum operibus conferenda, tum posteriorum pręferenda. Non

immerito igitur statuam eius nomini dedicarunt Arcadius et Honorius imperatores.

34.3. Quod si nostri temporis principes imitari uellent, eruditos uiros digno honore

prosequendo, haberent fortasse qui pręclare gesta eorum posteritati commendarent. Quę

quamuis modo clara habeantur, in dies paulatim /16v/ obscurari necesse est, quia idoneis

scriptoribus carent. Nemo autem lubenti animo eius laudi suum impendit laborem a quo nullo

prouocatur beneficio. Recte itaque Martialis ad Flaccum inquit:

Sint Mecenates, non derunt, Flacce, Marones,

Et tibi Vergilium uel tua rura dabunt.110

35.111

In ponte lapideo

Quam bene curuati directa est semita pontis

Atque interruptum continuatur iter!

Calcamus rapidas subiecti gurgitis undas

Et libet iratę cernere murmur aquę.

Ite igitur faciles per gaudia uestra, Quirites,

Et Narsim resonans plausus ubique canat:

Qui potuit rigidas Gothorum subdere gentes,

Hic docuit durum flumina ferre iugum.

35.1. (Narses) Iste Narses heunucus (ut Eusebius112 refert) a Iustiniano cum exercitu in

Italiam missus Thotilam primum ac demum Theiam, Gothorum reges, superat atque interimit,

et omnes Gothos Italia pellit eamque possedit annis XVII.113 Bucillinum, Gallorum ducem,

110 Mart. 8,55,5-6 111 Cf. CIL VI 1199b 112 Recte Matthaeus Palmerius 113 Cf. Palm. Chron. A. Sal. 554, 555, 556

317

per Italiam infesto uagantem exercitu non longe a Tarento superat.114 A Sophia, Iustini uxore,

ad pensa per iniuriam reuocatus ingrateque ab administratione Italię a Iustino re/17/motus

Longobardos e Pannoniis prouocauit.115 Et illi ingenti multitudine cum filiis et uxoribus et

aliis barbaris nationibus sub Albuino, eorum rege, Italiam per Sirmium ingressi eam

possederunt annis CCXL.116

35.2. Hic igitur Narses uictis in Italia Gothis de manubiis pontem hunc ędificauit ante

quam in suspicionem uenisset Iustiniano.

36.117

Ad S. Petrum in uincula

.EX AVTORITATE

==> TVRCI APRONIANI. V. C. PRAE-

FECTI VRBIS. RATIO DOCVIT

VTILITATE SVADENTE CONSV-

ETVDINE MICANDI SVBMOTA

SVB EXAGIO POTIVS PECORA

VENDERE QVAM DIGITIS CON-

LVDENTIBVS TRADERE. VT AD-

PENSO PECORE CAPITE ET PE-

DIBVS ET SEVO LACTANTE118 ET

SVBGVLARI LANIO CAEDENTI-

BVS RELIQVA CARO CVM PELLE

ET INTERANEIS PROFICIAT VEN-

DITORI SVB CONSPECTV PVBLI-

CO FIDE PONDERIS COMPROBA-

TA. VT QVANTVM CARO OCCISI

114 Cf. Palm. Chron. A. Sal. 563 115 Cf. Palm. Chron. A. Sal. 569 116 Cf. Palm. Chron. A. Sal. 572, ubi annis 204. 117 A 85/3-85v, ubi micandis pro MICANDI, ut qua tum pro VT QVANTVM; cf. CIL VI 1770 118 Ipse ex LACTENTE correxit

318

PECORIS ADPENDAT ET EMPTOR

/17v/ NORIT ET VENDITOR COMMO-

DIS OMNIBVS ET PRAEDA DAM-

NATA QVAM TRIBVNVS OFFICI-

VM CANCELLARIVS ET SCRIBA

DE PECVARIIS CAPERE CONSV-

EVERANT. QVAE FORMA INTER-

DICTI ET DISPOSITIONIS SVB

GLADII PERICVLO PERPETVO

CVSTODIENDA MANDATVR.

36.1. V. C., id est uiri consularis.

36.2. (Pręfectus urbis) PRAEFECTI VRBIS. Pręfecti urbis officium erat crimina

omnium in urbe cognoscere et quum Cęsares urbe abessent, eorum uicem gerere, de omnibus

denique rebus ad urbem pertinentibus censere.119 Hic igitur pręfectus laniorum fraudem in

carnium uenditione corrigens interdixit ne trutina in ponderando uterentur, in qua digitorum

supplosione decipiebant emptorem,120 sed sub exagio uendi pecora iussit. Exagium puto

libram dici, a qua geminę lances dependent atque exagitantur. Decernit etiam quę121 pars lanio

cędere debeat. Submouet prędam de pecuariis, id est de armentis, exigi solitam a tribuno,

cancellario et scriba. Atque ita Apronianus communi ciuium utilitati consuluit, nemini

priuatim /18/ indulgens, sed omnium nequitiam coercens.

36.3. Quotus nunc quisque est qui non tantummodo lucrum suum quęrat et commune

damnum clausis oculis obturataque pertranseat aure? Ita fit ut magistratus, qui ad eorum

commodum quibus pręsunt instituti sunt, ad solum sui quęstum conuertantur.

36.4. Sed ne quędam hic dicta sine enarratione pertranseant, hoc quod122 dicitur micandi

consuetudine submota per id declaratur quod sequitur: digitis colludentibus. (Micare) Micare

enim per uices et sine ordine mouere est, ut illud Vergilii: Micat auribus et tremit artus.

Micare etiam digitis sortiri dicitur. Varro: Micandum erit cum Gręco utrum ego illius

119 Pręfecti urbis eqs.: cf. Pomp. Laet. 'De praefecto urbis', f. A v 120 Ante emptorem ipse verbum delevit 121 Suprascriptum 122 Suprascriptum

319

numerum an ille meum sequatur. Cicero: Dignus est qui cum in tenebris mices.123 Seuo

lactante,124 hoc est in pecude seuum, quod in aliis adeps. Seuo autem lactante,125 id est eo

quod circa lactes est. Lactes sunt per quas labitur cibus. Quę in cornigeris et in homine lactes

sunt, hę126 in aliis dicuntur ilia.127 Subgulari: subgular pars colli est quę gulę subiacet. A

pecuariis: pecuaria sunt armenta, pecuarii armentarii.128

36.5. Hęc sunt, Dominice charissime, quę Romę incisis in marmore litteris adhuc extare

memorantur. Ante autem quam ad aliorum /18v/ locorum exponendas inscriptiones ueniam,

his adnectam militis cuiusdam testamentum in charta papyracea descriptum et nescio ubi

inuentum. Cuius ego exemplum ab Italo quodam monaco nuper accepi et uetusta uerborum

structura delectatus protinus exscripsi. Quod quidem tale est:

37.129

D. O. M.

(==>)130 Kłis Sext. L. Manlio et Q. Torquato con. Sempronius Tucidanus testament.

iur. mili. quod ipse facio. LL. abesto. Ob Penum Italia pulsum fund. Baleares

senat. P. Q. R. D. D. Aurelius Tucidanus tacitam pecu. Si uia lat. OSS. meis re.

monument. suo sumptu aedificauerit habeto. Hermeti lib. Aug. uind. ma. aur. C.

X. D. Da. sunto. Litiae Agresti uxor. beneme. mundum mulieb. quae ue. e. ca. Pa.

D. L. Caius Tucidanus quod pupillam iussu meo cu. ge. contra decre. ampliss. ord.

uxo. D.131 ex. esto. Dodrant. Lucio Celso testament. quod Aepheso scripseram

adi. Pamphilo uicario Pecu. It. Instrument. rusti. quod. Epiro parauer. uehere. D. 123 Micare enim eqs.: cf. Per. 1,163,3-9 (Verg. Georg. 3,84; Varro Sat. fragm. 396; Cic. Off.

3,77) 124 Correxi ex lactente 125 Correxi ex lactente 126 Correxi ex heę 127 Lactes sunt eqs.: cf. Per. 2,773,12-14 128 Cf. Per. 21,30,15-16 129 A 74/2 ? , ubi Sex. pro Sext.; Cons. pro con.; mil. pro mili.; decreta pro decre.; quę pro quae;

cf. CIL II 370* 130 Manicula (alia manu?) 131 Ante D. ipse do delevit

320

D. sunto. Filiis si nepo. mihi non fecerint Marcellus /19/ Tucidanus ex dam. sunt.

cohi. here.

D. quae leg. o. esto.

37.1. Integrum sic:

Deo optimo maximo.

Kalendis Sextilibus. Lucio Manlio et Quinto Torquato consulibus. Sempronius

Tucidanus testamentum iure militari, quod ipse facio, legibus abesto. Ob Penum Italia pulsum

fundos Baleares senatus populique Romani dono132 datos Aurelius Tucidanus tacitam

pecuniam, si uia Latina ossibus meis reponendis monumentum suo sumptu aedificauerit,

habeto. Hermeti, liberto Augusti uindicia manumisso, aureos centum decem dono data sunto.

Litię Agresti, uxori benemeritę, mundum muliebrem quęue eius causa paraui do lego. Caius

Tucidanus, quod pupillam iussu meo curam gerens contra decreta amplissimi ordinis uxorem

duxit, exheres esto. Dodrantem Lucio Celso testamento quod Epheso scripseram adimo.

Pamphilo uicario pecus, item instrumentum rusticum quod Epiro paraueram uehere dono data

sunto. Filiis, si nepotes mihi non fecerint, Marcellus Tucidanus, ex damnato sumptus cohitu,

heres designatur.

Quae lego omnium esto.

/19v/ 37.2. Kłis Sextilibus: die prima Augusti, qui et Sextilis dicitur. Consulibus: per

consules tempora designabantur. Testament. iur. mili.: militibus liberam testamenti factionem

primus quidem diuus Iulius Cęsar concessit, ut, quoquo modo testati fuissent, rata esset eorum

uoluntas.133 Alioqui testamentum non iure factum dicebatur, ubi solennia iuris deerant.134

Fundos Baleares: Baleares insulę sunt in mari Hispanico, quod ab eis Balearicum

denominatur. Hi fundi olim maioribus suis dati fuerunt, quando Hannibal, Carthaginensium

dux, ab Italia fuit expulsus. Hos ergo fundos legat Aurelio Tucidano et simul tacitam

pecuniam. Tacitam pecuniam intelligo uel quam ei tacite sine teste crediderat, uel quam ipse

in numerato habebat, non in nominibus, ut tacita sit quasi non scripta nec in tabulis relata. Via

Latina: qua in Latium itur. Porta etiam Latina dicitur quę ad uiam hanc spectat. Latium uero

ea pars Italię est quę inter Alpes patet et Apeninum, Romaque ipsa cum finibus suis Latii pars

est. (Libertus. Ingenuus) Liberto Aug. uindicia manumisso: inter libertum et ingenuum hoc

132 Suprascriptum 133 Cf. Maph. Veg. 'Militibus liberam' (cf. Dig. 29,1,1) 134 Cf. Maph. Veg. 'Testamentum aut' (cf. Dig. 28,3,1)

321

differt quod libertus is est qui seruitute liberatus est, ingenuus /20/ qui liber natus est. Vindicia

manumissus: id est manus correptione liberatus. Mos enim erat ut dominus tenens manu

seruum diceret: "Hunc hominem liberum esse uolo" statimque de manu emitteret,135 atque ita

seruus uindicabatur in libertatem dicebaturque uindicia manumissus. Vindiciarum etiam actio

erat quando inter se litigantes parum terrę de qua litigabant ad prętorem deferrent et eius

possessionem sibi quisque uindicare niteretur. Quod etiam manus correptio dicitur et

uindicatio et ex iure manu consertum.136 Mundum muliebrem: ornatum mulieris, quo illa

mundior, id est ornatior, in publicum procedat.137 Contra decreta amplissimi ordinis: id est

tribunitię potestatis. Lege enim tutelari cautum erat nequis tutor per simulationem pupillum

fraudaret.138 Hic autem pupillam, cuius curam gerebat, inconsulto illo a quo tutor appositus

fuerat per dolum sibi copulauerat. Dodrantem: reuocat quod olim fuerat testatus. Hoc ut

plenius intelligas, totum bonorum corpus as dicitur. As in XII uncias diuidebatur. Vncia

duodecima pars assis erat, sextans pars sexta est assis, id est duę uncię, quadrans pars quarta,

id est tres uncię, /20v/ triens tertia pars, id est uncię quattuor, quincunx quinque uncię sunt,

semis dimidium assis, id est sex uncię, septunx septem uncię, bes octo, dodrans nouem,

dextans decem, deunx undecim, as duodecim, id est tota summa.139 Dodrantem ergo, hoc est

ex duodecim partibus bonorum nouem, Lucio Celso quas ante legauerat, nunc adimit. Lege

autem Falcidia, a Falcidio lata, cauetur ne plus dodrante legare liceret, propterea quod multi

hęreditatem adire recusabant.140 Instrumentum rusticum: aratra, ligones, sarculos, falces

putatorias, bidentes et alia ad rus excolendum parata. Postremo filiis, si absque liberis

decesserint, substituit heredem Marcellum Tucidanum.

37.3. Vide quam paucis uerbis ista omnia comprehensa sunt, quę nostri temporis

tabellionibus si scribere contigisset, uix mille uersuum ambagibus meandrisque absoluissent,

neque id quidem Latinę dictionis structura, sed inepta prorsus atque uulgari, ut dolendum sit

nostros a ueteribus tantum degenerasse, tantum, inquam, et uerborum corrupisse usum et

consuetudinem dictandi deprauasse. Quum enim doctissimus quisque ad conscribendas

135 Cf. Per. 4,136,7-19 ? 136 Cf. Per. 4,137,4-10 ? 137 Cf. Mai. 'Mundus muliebris' ? 138 Cf. Pomp. Laet. 'De legibus libellus', f. [Bvi v] 139 Hoc ut plenius eqs.: cf. Per. 1,280; cf. Font. 140 Cf. Pomp. Laet. 'De legibus libellus', f. [Bvi]

322

forenses actiones publicosque codicillos /21/ eligi deberet, scholastici ipsi, uix elementis

grammaticalibus imbuti, quo impudentius quęstus gratia se se ingerunt, eo facilius cooptantur.

37.4. Hęc hactenus de antiquioribus Romanorum titulis electa, deinceps aliorum

locorum eiusdem sęculi monumenta expedientur.

<III. EXTERNA>

38.141

MEDIOLANI

BACCHO DIONYSIO NYSEO. P.

LEPIDVS BIBVLVS. V. S. L. P. EA

LEGE VT BROMIO IACHO QVOT-

ANNIS ASELLVS PRO SILENO PA-

TRE HOSTIA LITETVR LIBERA-

TA LIBERO GENII INGENII ET

DEORVM PATRI INTONSO TYR-

SIS ORNATA HEDERAVE DIE

FESTO BACCHANALIVM SPECTA-

CVLO AEDITO PVBLICO EPVLO-

NIB. ET BIBVLIS EVCHII LYEI.

QVIS POTVS AB HEREDE DABI-

TVR OPIPARE AD EBRIETATEM

CLAMOSIS EVAN HOE BACCHE

ITA. P. LEPIDVS BIBVLVS HERE-

DEM GRAVAT.

38.1. Baccho Dionysio P. Lepidus Bibulus V. S. L. P., id est Publius Bibulus uotum

soluit /21v/ legata pecunia ea lege ut Bromio, et reliquua. 141 A 85v/2 ? , ubi deest HOSTIA; cf. CIL V 641*

323

38.2. (BACCHVS) Bacchi hęc nomina uel cognomina sunt. Bacchus ex Semele, Cadmi

filia, Iouis filius, ut poetę fabulantur. Bacchus a bakeuv, quod est insanio, dicitur. Vini enim

inuentorem fuisse aiunt, quo inebriati homines furere consueuerunt.142 Dionysius: nomen

compositum ex dios et Nysa, urbe Ęgypti ubi colebatur, quasi Iouis Nysius.143 Nyseus: ab

eadem Ęgypti urbe, uel a Nysa, altero Parnasi colle ei sacro. Bromius: a bromv, quod est

consummo, quia uinum intemperanter sumptum debilitat uires.144 Iachus: nomen compositum

ex ious, quod est uinum, et xevn, quod est fundens. Ebriosi enim non bibunt uinum, sed

fundunt potu immodico.145 Liber: quoniam ebrii et fandi et agendi quod uolunt libertate

utuntur.146 Euchion: a poths euxis,147 hoc est a uoto, quod ei uota et preces exhibentur.148

Lyeus: a luv, quod est soluo, eo quod mentem corpusque uino dissoluatur.149 Silenus autem

fuit Bacchi nutricius, qui super asello sedens Bacchum comitabatur.150 Publius ergo Lepidus

Bibulus uotum soluens legat pecuniam quę ab herede dari debeat quotannis ut sacrificia

Baccho peragantur et asellus litetur Sileno. Tyrsis: /22/ id est hastilibus pampinis inuolutis et

hedera.151 Et epulonibus ac bibulis: id est Bacchanalia agentibus. Potus prębeatur opipare: id

est abundanter, ab opibus deriuatum.152 Bibentes uero Bacchum clamoribus inuocabant "Hoe

Bacche".

38.3. Vide quam profana ueterum religio per uinum insanire et gulę uentrique se se in

seruitutem dedere, et hoc putare deo gratum fore quod sobrii cuiusque hominis iudicio

reprobatur. Excusatio tamen aliqua prętendi potest his qui Deum uerum pręceptaque eius

ignorabant, nostris magis imputabitur ebrietas, quibus ab Apostolo dicitur: (Ad Ephesios V)

142 Bacchi hęc eqs.: cf. Tort. 'Bacchus' 143 Cf. Tort. 'Dionysius' 144 Cf. Tort. 'Bromius' 145 Iachus: nomen eqs.; cf. Tort. 'Iachus' 146 Cf. P. Fest. 'Liber' ? 147 Pro épÚ t∞w eÈx∞w

148 Cf. Per. 12,90,6-7 149 Cf. Tort. 'Lyaeus' 150 Cf. Tort. 'Silenus' 151 Cf. Tort. 'Thyrsis' ? 152 Cf. Per. 4,65,1; 7-8

324

Nolite inebriari uino, in quo est luxuria.153 Et alibi: (Ad Corinthios prima, VI) Ebriosi,

inquit, regnum Dei non possidebunt.154

39.155

Ad S. Nazarium

L. GRAECINO POMPEIANO ANI-

==>156 MVLAE IVCVNDISSIMAE. QVI

VIXIT ANNOS. XXIIII. MATER PO-

SVIT AEMILIA POMPEIA ET SIBI.

39.1. Pulchrum sane et maternę pietatis plenum157 in funere filii epitaphium. Animulam

iucundissimam uocat eum quo amisso se in morte et in dolore relictam testatur.

40.158

PERVSII

DIVO ANTONINO PIO. C. EGNATIVS

/22v/ FESTVS AEDILIS. V. VIR. HVIC CVM

PLEBS VRBANA LVDOS PVBL.

EDENTI AD STATVAM SIBI PO-

NENDAM PECVNIAM OBTVLIS-

SET. IS HONORE CONTENTVS IM-

PENSAM REMISIT. ET IMPETRA-

TA VENIA AB ORDINE PERVSIN-

153 Eph 5,18 154 1 Cor 6,10, ubi neque ebriosi (...) regnum Dei possidebunt 155 A 78v/3; cf. CIL V 6019 156 Manicula (alia manu?) 157 Post plenum ipse epitaphium delevit 158 Cf. CIL XI 1924 in fronte

325

OR. OPTIMO MAXIMOQ. PRINC.

DE SVA PECVNIA POSVIT. CVIVS

OB DEDICATIONEM159 DARI IVSSIT

AB HERE. SVO DECVRIONIB.

SIGN. LLS. ༳༳༳༳. ۉ. PLEBI. LLS. ۉ. L.

.D. D. D.

40.1. In hoc elogio et Perusinorum gratitudo exprimitur et Egnatii liberalitas. Pecuniam

quam illi offerebant ad statuam imperatori ponendam remisit et suam impendit. Eam dari

iussit ab herede, signata sestertia quattuor milia numero, plebi sestertia numero quinquaginta,

quę pecunia distributa est decreto decurionum et statua dedicata.

40.2. (Aediles) Aediles ab ęde dicti, quorum partes erant ędes sacras priuatasque

procurare.160 Hi quinque erant, Romę quattuor. Duo curules a solio eburno denominati, duo

cereales a Cerere, id est anona quam cura/23/bant dicti.161

40.3. Singulares igitur litteras dimidiataque uerba ita lege: C. Caius. V. VIR. Quinque

uir. PVBL. Publice. DECVRIONIB. Decurionibus. (Decuriones) Quales in urbe senatores,

tales in prouinciis decuriones erant.162 SIGN. LLS. Signata sestertia, ut pecuniam denotet, non

aliquam rudem materiam. ۉ. Numero. L. Quinquaginta. D. D. D. Distributum decreto

decurionum.

40.4. De Antonino Pio principe superius est dictum ubi et de Faustina, eius uxore.163

41.164

ARETII

L. VETTIVS FLORENINVS EX

159 Correxi ex DEDICATIONEN 160 Cf. Per. 2,152,1-2; Mai. 'Aediles'; Pomp. Laet. 'De aedilibus', f. [Aiii v] 161 Cf. Pomp. Laet., ibid. 162 Cf. Per. 26,32,7-8; cf. In epigr. 136,2 163 Cf. In epigr. 12,1 164 A 79/6; cf. CIL XI 1839

326

PRAESVLIBVS SINGVLARIS IN-

NOCENTIAE VIR. VIXIT ANN.

XXVII. MENS. VIIII. DIES. VIII.

41.1. Lectio patet et sensus. (Pręsules) Pręsules primi erant inter Salios, Martis

sacerdotes, a pręsidendo Saliis dicti, (Salii) Salii autem a saliendo appellati. Ferentes enim

ancylia, Martis scuta, saltitabant ibantque tripudiantes.165

42.166

MVTINAE

HIC LOCVS VTI MACERIA CLV-

SVS EST AD RELIGIONEM SEPVL-

TVRAE LOLLIARVM ATTICILIAE FI-

LIAE ET STACTES VXORIS. ET

.M. LOLLI AMARANTI.

/23v/ 42.1. Signatur locus sepulturę Lolliorum: mariti, uxoris et filię. Et quoniam diis

consecrabantur, eleganter dicitur: "ad religionem sepulturę".

43.167

Ibidem

IVLIAE PRIMAE. VIX. A. XI. M.

C. IIII. D. XVII. C. IVLIVS CRESCENS ۉ.

FILIAE CARISSIMAE.

165 Pręsules eqs.: cf. Per. 12,52 ? 166 A 83v/3, ubi Mutinę ad Sanctum Franciscum; cf. CIL XIV 3797 167 A 83v/2; cf. CIL XI 138

327

43.1. A. Annos. M. Menses. D. Dies. VIX. Vixit. A lateribus C. ۉ. fortasse notatur

quanti emptus fuerit locus sepulturę: centum numero uel centum nummis.

44.168

Ibidem ad S. Mariam nouam

Q. HORTENSIO. Q. F. COL. FAVS-

TINO ADVOCATO FISCI PRAES.

FABR. PATRONO MVNICIPI COL-

LEGIVM FABRVM TIBVRTIVM

OB MERITA. L. D. S. C. CVRANTI-

BVS. M. HAELVIO EXPECTATO ET

.C. ALLIANO TIBVRTINO.

44.1. Integrum sic: Quinto Hortensio, Quinti filio, colono, Faustino, aduocato fisci,

pręsidi fabrum, patrono municipi, collegium fabrum Tiburtium ob merita loco dato statuam

collocauit curantibus Marco Hęluio Expectato et Caio Alliano Tiburtino.

/24/ 44.2. (Aduocatus) Aduocatus fisci publicę defensor pecunię erat. Aduocatus quasi

in subsidium uocatus, ut alteri adsit quoquo modo potest. Erat ergo Hortensius aduocatus

fisci, pręses fabrum et patronus, colonus et municeps Tiburtium. (Tibur) Tibur oppidum est

ab urbe Roma ad XVI lapidem distans, dictus a Tiburto conditore.169

44.3. Fabri igitur Tiburtini Hortensio patrono, ut pro acceptis beneficiis gratiam

referrent, loco dato statuam statuerunt, ut locus simul cum simulachro illi esset dicatus.

45.170

REATE

168 A 78v/6, ubi Mutinae ad S. Mariam; A 83v/4, ubi Ad Sanctam Mariam Nouam; Haelio pro

HAELVIO; cf. CIL XIV 3643 169 Cf. Per. 41,23,1-6 170 A 79/7; A 83v/5; cf. CIL IX 4708

328

.D. .M.

AVRELIAE MARTIANAE AVRELIVS

EVFROSINVS CONIVGI171 IN OMNIBVS

CASTISSIMAE.

45.1. Aperta est scriptura et pręcipua uxori laus data in omnibus castissimę, hoc est quę

pudica fuit in uerbis, in gestu actuque et perpetuam coniugii seruans fidem.

46.172

VERONAE

SEX. ATTILIVS. M. F. SERANVS

PROCOS. EX SENATI CONSVLTO

INTER ATTESTINOS ET VEICE-

TINOS FINIS TERMINOSQ.

POSVIT.

/24v/ 46.1. SEX. Sextus. M. F. Marci filius. PROCOS. Proconsul.

46.2. (Proconsul) Proconsules sex lictores pręcedebant, cetera habuit ut consul,

statumque erat ut, qui consules uno anno fuissent, sequenti proconsules essent. Mittebantur in

prouincias, sed in ea tantum prouincia potestatem exercebat proconsul quę ei decreta erat.

Apud eum seruorum manumissio fieri poterat adoptioque filiorum.173 EX SENATI

CONSVLTO. "Senatus, senati", "domus, domi", "tumultus, tumulti" declinabant antiqui.

Salustius: Senati decretum fit. Terentius in Hechyra: Quid sit tumulti?174 VEICETINIS, id est

Vicetinis; "ei" enim Gręca diphtongus est et in nostrum "i" conuertitur.175

171 Ipse ex CONIVG correxit 172 A 74v/4, ubi In agro Veronensi; cf. CIL V 2490 173 Proconsules eqs.: cf. Pomp. Laet. 'De proconsulibus', f. [Aiv v] 174 "Senatus, senati" eqs.: cf. Mai. 'Senatus' (Sall. Cat. 53; Ter. Hec. 356) 175 Cf. Prisc. 1,37,9-11; cf. In epigr. 80,2

329

46.3. Vicetinis et Attestinis176 fines posuit ne inter se pro finibus decertarent. Vicos

fuisse reor Veronę proximos.177

47.178

APVD FERENTINOS

M. AVRELIVS ROMANVS ET AN-

TISTIA CHRESIME VXOR EIVS

FECERVNT SIBI ET LIBERTIS

SVIS POSTERISQ. EORVM. ITEM

LIBERTIS LIBERTABVSQ. EOR.

MONVMENTVM CVM AEDIFICIO

SVPERPOSITO. HOC AVTEM MO-

NVMENTVM CVM AEDIFICIO NE-

/25/ QVE VENIET NEQVE DONABITVR

NEQVE PIGNORI OBLIGABITVR.

SED NEC VLLO MODO ALIENABITVR.

NE DE NOMINE EXEAT FAMILIAE

SVAE.

47.1. Patent dicta. Pulchre autem concludit nequo modo monumentum alienetur nec de

familia sua exeat.

47.2. Vos ergo qui in magna familia, in multis diuitiis, in amplis ędibus uitam

uoluptuosam agitis mementote179 quam angusto in loco, quam foedo ac turpi mox

congregabimini, qualemue pro deliciis uestris mercedem estis accepturi, et tunc demum

perpendere poteritis quanto pręstat bene ac pudice uiuere quam molliter atque luxuriose.

176 Pro Atestinis 177 Cf. Plin. Hist. nat. 3,130 178 Cf. CIL VI 13203 179 -te suprascriptum

330

48.180

NEAPOLI

HIC CHIAE CVBAT AMPHORAE MARITVS181

MOETIVS SVFFECIVS CORELIANVS.

PAVPER DELICIIS GVLA ATQVE LVXV.

DIVES. SI MEDIOCRITATE SCISSET

VTI. SOCRATICVS TAMEN IN RE VNA

QVOD SE SCIRE NIHIL SATIS SCIEBAT.

48.1. Huc animum aduertite, ganeones, parasiti, sichophantę, qui tuburcinato patrimonio

egere coepistis! Nonne huic similes estis qui se scire nihil satis sciebat? (==>) Nihil enim illo

/25v/ imprudentius est qui pręsentibus utitur et futura non cogitat.

49.182

Ibidem

Da tumulo pia uerba, pręcor, quo nunc iacet is qui

Non sentit lites iurgiaue ulla domi.

Macte uir ingenio, flores uer spiret ad urnam,

Dent pacem cineri numina. Da precium.

Do precium: fuge iura thori, fuge iura mariti,

Non tibi erunt lites iurgiaue ulla domi.

Quid faciam? Ducta est. Misero succurre marito.

Ducta est Parthenope si tibi, uiue Senis.

49.1. Hoc illi conuenit quod in pręcedentibus est recitatum, ubi uxor mortua cum

mortuo litigat marito.183 Et hic quidem talem expertus iam aliis consulere didicit. Fuge,

180 A 74v/1; cf. CIL X 189* 181 Alia (recentiore) manu: Endecasyllabus 182 Cf. CIL X 190*; cf. G. G. Pontani De tumulis 2,19 183 Cf. In epigr. 24

331

iniquit, ducere uxorem et si ducta est, longe ab ea discede. Tale igitur dat ei consilium qui

tumulo suo uota dixit.

50.184

CAPVAE

M. ELVSIO. M. L. CA. O. H. S. S.

50.1. Integrum tale erit: Marco Elusio, Marco Lucio Caro uel Campano, subintelligitur:

positum sepulchrum. Deinde infertur: ossa hic sita sunt.

50.2. Bene erit et ossibus si animo bene fuerit.

51.185

/26/ CAIETAE

Deuicto Hannibale, capta Carthagine et aucto

Imperio hos cineres marmore tectus habes.

Cui non Europa, non obstitit Aphrica quondam –

Respice res hominum – tam breuis urna premit.

51.1. In urna marmorea incisum hoc epitaphium fuisse aiunt Scipionis Aphricani.

51.2. (Scipio Aphricanus) Hic enim in Hispania, qua die uenit, cępit Carthaginem,

Hasdrubalem Magonemque, fratres Hannibalis, Hispania expulit, in Aphricam classe traiecit,

Hasdrubalis et Siphacis castra una nocte perrupit, Hannibalem ex Italia reuocatum superauit.

Victis Carthaginensibus leges imposuit. A Petilio Atreio, tribuno plebis (tribunorum enim

plebis consularis potestas erat), repetundarum accusatus librum rationum in conspectu populi

scidit. "Hac die", inquit, "uici Carthaginem. In Capitolium eamus et diis supplicemus."186 Inde

184 A 76/4; cf. CIL X 4119 185 Cf. CIL XI 212* 186 Vir. ill. 49,17, ubi Carthaginem vici; quare, bonum factum, in Capitolium eqs.

332

in uoluntarium exilium concessit, ubi reliquam egit ętatem. Moriens ab uxore petiit ne corpus

suum Romam referetur et tunc aiunt eum dixisse: "Ingrata patria, ossa mea non habebis."187

51.3. Ex quo constat magnorum uirorum gloriam multorum quidem patere inuidię, sed

apud posteros celebrari.

52.188

/26v/ BENEVENTI

T. ANNONIO MARCELLINO. V. C.

CONS. CAMP. PATRONO DIGNISSI-

MO OB INSIGNIA BENEFICIA QVI-

BVS LONGE POPVLI TABEDIA

SEDAVIT VNIVERSA PLEBS BE-

NEVENTANA CENSVIT PONENDVM.

52.1. T. Tito. V. C. Viro claro. CONS. CAMP. Consuli Campano.

52.2. (Tabedia) TABEDIA. Tabes morbus est; tabidus dicitur qui eo affectus est.189

"Tabedia" ergo dixit animi morbum, id est dissidia et discordias. Nusquam alibi memini me

legere "tabedia". Huic ergo, pro eo quod populi dissensiones sedarat, Beneuentani statuam

posuerunt honoris laudisque gratia.

52.3. Nullum enim pręsidis in ciues beniuolentię maius testimonium est quam discordes

ad concordiam reuocare.

53.190

Ibidem

.V. .S.

187 Val. Max. 5,3,1b, ubi ne ossa quidem mea habes 188 A 75v/1; cf. CIL IX 1589 189 Cf. Per. 2,620,3; 2,620,12-13 190 A 75v/2, ubi Cons.; cf. CIL IX 1575

333

CLAVDIO IVLIO PAGATO. V. C. COS.

CAMP. OB AEQVITATEM IVDICIS

ET PATROCINIA IAM PRIVATI

ORDO BENEVENTANVS PATRO-

NO POST FASCES DEPOSITOS

CENSVIT CONLOCANDAM.

/27/ 53.1. V. S. Viuenti statuam. V. C. Viro claro. COS. CAMP. Consuli Campano.

53.2. Post fasces depositos, id est postquam defunctus est officio consulatus. Lictores

enim uirgarum fascem cum securi ante consulem deferebant: iccirco fasces pro magistratu et

honore interdum a scriptoribus ponuntur.191

54.192

Ibidem

L. SCENNIO ANNEO AFRICANO.

FIL. DVLCISSIMO. QVI. VIX. ANN. XII.

MENS. VIII. D. X. PARENTES INFE-

LICISSIMI AMISSIONE EIVS PER-

PETVIS TENEBRIS ET QVOTIDIANA193

MISERABILI VLVLATIONE DAMNATI.

54.1. L. Lucio. FIL. Filio. Qui uixit annos XII, menses VIII, dies X parentes

infelicissimi.

54.2. Eleganter sane parentum dolorem perpetuum expressit ob filii amissionem. Sed

nos Apostolus consolatur dicens: Fratres, nolo uos contristari de dormientibus ueluti qui

191 Post fasces eqs.: cf. Per. 2,512,8-11 192 A 75v/3; cf. CIL IX 1973 193 Ipse ex QVTIDIANA correxit

334

spem non habent,194 id est ueluti idolatrę, qui futuram corporum resurectionem non credunt

nec aliam uitam pręter pręsentem fore sperant.

55.195

Ibidem

SILVANO STAIANO ILAVTIA FELICITAS

PRO FILIO CRESCENTINO VOTVM

LIBENS SOLVIT.

/27v/ 55.1. (Siluanus) Siluanus apud eos deus siluestris erat, quem Gręci Pana uocant.196

Siluano ergo Staiano siue Statano, ut alii dicunt, uota faciebant tunc soluenda quum stare

coeperit puer, sicut quum fari Fabolino.197

55.2. Ista itaque pro filio iam pedibus insistentem uotum soluit.

56.198

Ibidem

TVLLIA. T. F. POLLA TESTAMENTO

SVO FIERI IVSSIT VETVRIAE. M. F.

MATRI.

56.1. T. F. Titi filia. M. F. Marci filię.

194 Cf. 1 Th 4,13, ubi Nolumus autem vos ignorare, fratres, de dormientibus, ut non

contristemini, sicut et ceteri qui spem non habent. 195 A 75v/4; cf. CIL IX 1552 196 Cf. Per. 2,258,8-9 197 Cf. Non. lib. 12, pag. 532 M, lin. 17-20 (cf. Per. 2,75,4-6) 198 A 76v/1; cf. CIL IX 5884

335

56.2. Matri igitur uel superstiti uel tantum tumulatę legauit ut monumentum fieret suo

sumptu. Suum enim peculium habebat quum testamentum conficeret, et quo amore matrem

coluerat, moriendo indicauit.

57.199

APVD BRVTIOS

C. FABIVS PLACENTINVS SIBI ET

COELIAE OLYMPIADI VXORI AM-

ANTISSIMAE ET SVIS.

57.1. Patent dicta. Sed quod ait "uxori et suis", sui etiam adoptiui intelliguntur

secundum Vlpianum.200

58.201

Ibidem apud ecclesiam S. Michaelis

I. O. M. DIS DEABVSQVE OMNIBVS

PLO. TERTIVS CVM SVIS. V. S. L. M.

58.1. Integrum sic: Ioui optimo maximo, dis deabusque omnibus, Plotius Tertius cum

suis uotum soluit /28/ libero munere.

58.2. Quęri potest cur adiectum sit "libero munere". Vel quia libere uouerat, nulla

necessitate compulsus, uel quia non ante factus est uoti reus quam solutor, ut ostendat eodem

die se uouisse atque soluisse.

59.202

199 A 78v/4, ubi In agro Brutiano; cf. CIL V 6006 200 Cf. Maph. Veg. 'Suos haeredes' (cf. Dig. 38,16,1) 201 A 79/5, ubi Mediolani ad eqs.; cf. CIL V 5785

336

PISAVRI

M. NAEVIO. M. F. PAL. MAGN. AVGVRI

COLLEG. FABR. PATRON. OB MERITA

NAEVII CERASI PATRIS IN QVORVM

HONOR. ISDEM CERASVS. LLS. ۉ .غ .

ARCAE INTVLIT. ET IN TVTELAM

STATVAE. LLS. ۉ . . CVIVS DEDICA-

TIONE SPORTVLAS DEDIT. L. D. D. D.

59.1. Integrum tale est: Marco Nęuio, Marci filio, Palatino, magno auguri, collegium

fabrum patrono, ob merita Nęuii Cerasi patris. In quorum honorem isdem Cerasus sestertium

decemmilia numero arcę intulit et in tutelam statuę sestertium numero mille. Cuius

dedicatione sportulas dedit. Locum designatum dono dedit.

59.2. (Augur) Augur: augurandi ars a Caldeis ad Gręcos, a Gręcis ad Hetruscos uenit,

ab Hetruscis ad Latinos. Romę primum tres augures fuere, deinde quattuor ex patriciis, quibus

postremo quinque plebei additi; nouem itaque augurum numerus mansit. Romulus instituerat

/28v/ magistratus auguriis confirmari.203 (Sportula) Sportula fiscella fuit ciborum. Sportula

igitur dari dicebatur quum uel cibi uel ciborum loco ęra distribuerentur; ea erant centum

quadrantes.204 Porro quum Cerasus, Nęuii pater, talia contulerat, ob eius merita collegium

fabrum Nęuio filio locum designatum dono dedit.

59.3. Sed certe pudere debet filios non hęreditare uirtutes patris, cuius meritum

hęreditasse uidentur, quotiens accipiunt non quod sibi, sed quod patri debebatur. Qui si

degeneres uixerint, duplici poena digni erunt, quod et se deprauent et paternam obterant

gloriam.

60.205

202 A 76/1; cf. CIL XI 6371 203 Cf. Pomp. Laet. 'De auguribus', ff. Biii – Biii v. 204 Sportula fiscella eqs.: cf. Per. 72,13,10-14 205 A 76/2; cf. CIL XI 6234

337

Ibidem

M. LATRIDIVS. A. L. HILARVS SEX

VIR SIBI ET LATRIDIAE PHLEMAE

CONLIBERTAE ET CONCVBINAE SV-

AE ET CLEOPATRAE LIBERTAE

VIVOS FECIT.

60.1. Hoc est: Marcus Latridius Aulus Lucius Hilarus sex uir. Cętera patent.

60.2. (II uiri) Fuerunt Romę duum uiri classis ornandę reficiendęque causa creati;206

item duum uiri primum qui inspicerent libros Sybillinos, deinde X, demum XV, quibus etiam

cura data fastorum corrigendorum;207 (III uiri) trium uiri monetales, quibus curę erat

numismata fabricare auro /29/ argentoque;208 trium uiri nocturni, qui in muris custodias

curabant et nocturnas arcebant seditiones in ciuitate;209 trium uiri capitales, qui carceris

custodiam habuerunt, et quum in aliquem animaduerti oporteret, eorum interuentu

puniebatur;210 (IIII uiri) quattuor uiri, qui curam uiarum habuerunt; (V uiri) quinque uiri, qui

cis Tyberim et ultra Tyberim uespertinis horis pro magistratibus officio fungebantur;211

quinque uiri mensarii, a dispensatione pecunię sic appellati, ut plebi ęre alieno oppressę

publica pecunia succurrerent in foenore soluendo;212 (X uiri) decem uiri, qui litibus iudicandis

pręerant legibusque rogandis atque interpretandis.213,214 (Viri epulonum) Fuerunt et uiri

206 Cf. Fen. 'De duumuiris classis restituęndę et quibusdam paruis magistra[n]tibus', f. [e8 v] 207 item duum uiri eqs.: cf. Pomp. Laet. 'De duumuiris et X uiris sacrorum', f. [Bv] 208 trium uiri monetales eqs.: cf. Pomp. Laet. 'De praetoribus et X uiris et curatoribus uiarum et

triumuiris et V uiris et C uiris', f. B 209 trium uiri nocturni eqs.: cf. Fen. 'De duumuiris classis restituęndę et quibusdam paruis

magistra[n]tibus', f. [e8 v] 210 trium uiri capitales eqs.: cf. Pomp. Laet. 'De praetoribus et X uiris et curatoribus uiarum et

triumuiris et V uiris et C uiris', f. B 211 quinque uiri, qui cis eqs.: cf. Pomp. Laet., ibid. 212 quinque uiri mensarii eqs.: cf. Fen. 'De quinque uiris mensariis', f. [e8] 213 Ipse Fuerunt et decem uiri sacrorum post interpretandis

delevit 214 decem uiri eqs.: cf. Pomp. Laet. 'De praetoribus et X uiris et curatoribus uiarum et triumuiris

et V uiris et C uiris', ff. B, [Aiv]

338

epulonum, primo tres, deinde quinque, postremo septem, ut ludorum epulare sacrificium

facerent; sacerdotale erat officium.215 (C uiri) Fuerunt et centum uiri, de singulis tribubus, quę

XXXIII216 erant, terni217 electi iudices:218 unus eorum iudicii insigne hastam tenebat, unde

apud autores legimus centumuirale iudicium et hastę iudicium.219 (IIIIII uiri) Sex autem

uiratum Romę fuisse non reperio, quorum arbitror prouinciale tantum fuisse munus.

60.3. (Concubina) CONCVBINAE SVAE: concubina dicitur quę cum cęlibe uiro sine

nuptiis locum tenet uxoris; Gręci pallacem appellant. Suetonius de Vespasiano: Inde /29v/

quieti uacabat, (Pallaca) accubante aliqua pallacarum, quas in locum defunctę Genidis

plurimas constituerat. (Pellex) Pellex uero uxoris pellex est, non mariti.220

61.221

RAVENNAE

FLAVIAE. Q. F. SALVTARI CONIVGI

RARISSIMAE. L. PVBLICIVS ITALI-

CVS. DEC. ORN. ET SIBI. V. P.

HIC COLL. FABR. ༮. . LLS. ۉ .غغغ.

VIVVS DEDIT. EX QVOR. REDDITV

QVODANNIS DECVRIONIB. COLL.

FABR. ༮. . IN AEDE NEPT. QVAM

IPSE EXTRVXIT. DIE NEPTVNALI-

ORVM PRAESENTIB. SPORT. ༩. BI-

NI DIVIDERENTVR. ET DEC. XXVIII.

215 Cf. Pomp. Laet. 'De epulonibus', f. [Bv] 216 Ipse ex XXX correxit III suprascribens(cf. Pomp. Laet. 'De

rege', f. A, ubi et ipsas tribus in XXX partes diuisit) 217 Ipse tres electi ante terni delevit 218 Cf. P. Fest. 'Centumviralia iudicia' 219 Cf. Gai. 4,16; Suet. Aug. 36,1; Val. Max. 7,8,4 220 Concubina eqs.: cf. Per. 2,771 (Suet. Vesp. 21,1) 221 Cf. CIL XI 126

339

SVAE. ༩. CENTENI QVINQVAGENI

QVODANNIS DARENTVR. VT EX EA

SVMMA SICVT SOLITI SVNT ARCAM

PVBLICIORVM FLAVIANI ET ITALI-

CI FILIORVM. ET ARCAM IN QVA PO-

SITA EST FLAVIA SALVTARIS VXOR

EIVS. ROSIS EXORNENT DE. ༩. XXV.

SACRIFICENTQVE EX. XX. LLS. ET DE

RELIQ. IBI EPVLENTVR. OB QVAM

LIBERALITATEM. COLL. FABR. ༮. .

INTER BENEMERITOS QVODANNIS

ROSAS PVBLICIIS SVPRA. S. ET FLA-

/30/ VIAE SALVTARI VXORI EIVS MIT-

TENDAS EX. ༩. XXV. SACRIFICIVM

FACIVNDVM DE. XX. LLS. PER MA-

GISTROS DECREVIT.

61.1. Hoc ita legendum censeo: Flauię, Quinti filię, Salutari, coniugi rarissimę, Lucius

Publicius Italicus decurionatu ornatus et sibi uiuus posuit. Hic collegio fabrum municipum

Rauennatium sestertia triginta milia numero uiuus dedit. Ex quorum redditu quodannis

decurionibus collegii fabrum municipum Rauennatium in ęde Neptuni, quam ipse extruxit, die

Neptunaliorum pręsentibus sportulę denarii bini diuiderentur et decurię uigesimę octauę suę

denarii centeni quinquageni quodannis darentur, ut ex ea summa, sicut soliti sunt, arcam

Publiciorum Flauiani et Italici, filiorum, et arcam in qua posita est Flauia Salutaris, uxor eius,

rosis exornent de denariis XXV sacrificentque ex XX sestertiis et de reliquo ibi epulentur. Ob

quam liberalitatem collegium fabrum municipum Rauennatium inter benemeritos quodannis

rosas Publiciis super sepulturam et Flauię Salutari, uxori eius, mittendas ex denariis XXV,

sacrificium /30v/ faciundum de XX sestertiis, per magistros decreuit.

61.2. Denarii bini sportula uiginti librę sunt; denarius enim decem librarum est.222

Decurię uigesimę octauę suę: Plinius Italiam in regiones diuidens in octaua Rauennam,

222 Cf. Val. Prob. f. d; cf. Per. 40,9,11-13

340

Sabinorum oppidum, posuit.223 Singulas etiam regiones in decurias diuidi, ut credam, idem

facit. Nam in Delmatię descriptione: Salona, inquit, colonia ab Iadera CCXXII milia

passuum. Petunt in ea iura uiribus224 descriptis in decurias CCCLXII Delmatę.225

Rauennatium igitur decuria uigesima octaua erat in regione Italię octaua, quę decuria huius

Publicii tunc erat, qui tam multa et decurię suę et fabrum collegio reliquit. Ob quam

liberalitatem collegium fabrum inter benemeritos subintelligitur: eum habens. Sacrificium

faciundum: nos dicimus: faciendum; moris autem maiorum fuit ut in226 his quę a tertia

coniugatione nascuntur, quoties "n" et "d" ipsum "e" sequebantur, loco "e" ipsum "u"

scriptitarent, ut "faciundum", "legundum", "dicundum", "uertundum".227 Ex denariis: fuit

etiam denarius nummus argenteus XXIIII siliquarum.228 Siliqua autem omnium ponderum

minimum est. Hoc est granum ex ea siliqua quam fabam Gręcam appellant aut lothon.229 Per

magistros: magistri pagorum, /31/ societatum, uirorum, collegiorum, equitum, qui magis

pręsunt, dicuntur.

62.230

Ibidem ad Portam auream

T. CLAVDIVS DRVSI. F. CAESAR

AVG. GERMANICVS PONT. MAX.

TRIB. POT. ༳༳. COS. DESIG. ༳༳༳༳. IMP.

.༳༳༳. P. P. DEDIT.

223 Cf. Plin. Hist. nat. 3,115; cf. In epigr. IV,2 224 Correxi ex iuribus 225 Plin. Hist. nat. 3,141-142, ubi Iader CXII pro Iadera CCXXII milia passuum; discriptis pro

descriptis; CCCXLII pro CCCLXII 226 Suprascriptum 227 Cf. Prisc. 1,25,16-19 228 Cf. Per. 63,7,19-20 229 Siliqua autem eqs.: cf. Font.; cf. Plin. Hist. nat. 24,6 230 A 81v/1 ? , ubi Rauennę; cf. CIL XI 5

341

62.1. Integrandum sic: Titus231 Claudius, Drusi filius, Cęsar Augustus Germanicus,

pontifex maximus, tribunitię potestatis secundum, consul designatus tertium, imperator

quartum, pater patrię, dedit.

62.2. (T. Claudius232) Siue quod dederit muri siue templi fabricandi impensam, in quo

insertum epigramma fuit, alioquin quid dederit mihi non constat. Hic autem natus e Druso,

Tyberii fratre, et minore Antonia fuit triumphauitque de Germanis, quos sub Augusti exitum

pręlio uicit. Periit secundo suo consulatu Antiochię, ut scriptores tradunt.233 Fuit uir in omni

laudis genere pręstantissimus.234 Sed quomodo hic dicitur "consul designatus quartum", si in

secundo suo consulatu periit? Igitur si huic inscriptioni magis quam historię autoribus /31v/

credimus, in quarto suo consulatu eum periisse dicemus.

63.235

Ad S. Agnetem

D. M.

A. FABIVS ONESIMVS. V. F. SIBI

ET MARTIAE NYMPHAE. CON.

OPT.

63.1. Integrum sic: Aulus Fabius Onesimus uiuus fecit sibi et Martię Nymphae, coniugi

optimę.

63.2. Commune sepulchrum esse uoluit ut, quorum animos amor iunxerat, eorum ossa

mors non separet. Nostris tamen magis optandum est ut ossa ipsa, quanuis diuersis locis, in

terra iaceant, dummodo animis una uiuere detur in cęlo.

231 Pro Tiberus 232 Hic est Tiberius Claudius Caesar Augustus Germanicus 233 Hic autem natus eqs.: cf. Suet. Calig. 1 (ubi de Germanico Iulio Caesare) 234 Cf. Suet. Calig. 3 (ubi de Germanico Iulio Caesare) 235 A 81v/2 ? , ubi Marciae pro MARTIAE; cf. CIL XI 176

342

64.236

Ad S. Ioannem

AVRELIAE MATERNIANAE CON-

==>237 IVGI INCOMP. QVAE VIXIT ANN.

MECVM. XXII. SINE VLLA QVERE-

LA AVRELIVS238 LIBERAL. MARIT.

.B. M.

64.1. INCOMP. Incomparabili. ANN. Annos. Liberalis maritus benemeritę.

64.2. Sine ulla querela: rara res profecto et omnium laude celebranda, cum uxore XXII

uixisse annos et nullam inter se querelę causam habuisse. Felix ille maritus qui uel /32/ talem

nactus fuerit ut minus domi quam foris litiget, nedum qui nunquam conqueratur.

65.239

FAVENTIAE

P. F.

A. PRIMOPILO. SPECTATAE VIR-

TVTIS EQVESTRIS ORDINIS. V.

PATRIBVS ET PLEBI GRATO OB

CLARAM ADVLESCENTIS INDO-

LEM BENE MERITO SAXVM DEDIT.

65.1. P. F. Populus Fauentinus. A. PRI. Aulo primopilo.240

65.2. (Primopilus) Centurio erat quem deinde primopilum appellarunt. Pręerat quattuor

centuriis quę circum signa stabant primę legionis. Et hi ante dicti primopilares, postea pilani.

236 A 81v/3, ubi Ibidem ad Sanctum Ioannem Euangelistam; cf. CIL XI 158 237 Manicula (alia manu?) 238 Ipse ex AVREIVS correxit 239 Cf. CIL XI 782* 240 Correxi ex Primipilo

343

Mos autem erat ut centuriones uirtutis causa a decima cohorte promouerentur ad nonam, a

nona ad octauam et deinceps usque ad primam.241 (Equester ordo) Equestris ordinis uiro:

equester ordo erat medius inter patricios et plebem: his annuli aurei gestandi ius erat.242

Saxum dedit: id est statuam siue scopulum aliquem datum arbitror, siue saxeum collem, ex

quo uectigal aliquod caperet, siue locum sic cognominatum.

65.3. Porro unius uirtus iustis donis donata incitamentum multorum est.

66.243

/32v/ MACERATI

NVMINI MERCVRII. SACR. P.

LICINIVS SATVRNINVS. P. S. F.

66.1. Integrum hoc modo: Numini Mercurii sacrum. Publius Licinius Saturninus

pecunia sua fecit.

66.2. Fanum aliquod Mercurio posuisse illum credo atque ita inscripsisse. Inscriptio

ipsa in quo fixa stabat illud ab eo factum esse indicio erat. (Mercurius) Mercurius autem,

Iouis filius ex Maia, Athlantis filia, mercaturę deus putabatur et deorum interpres. Palestram

docuit et lyram inuenit.244

67.245

BARCHINONAE in Hispania

D. M. S.

BELLO SERTORIANO VVLNERE

241 Centurio erat eqs.: cf. Per. 3,380,9-22 242 Cf. Per. 3,355,6-8 243 Cf. CIL IX 5742 244 Mercurius autem eqs.: cf. Per. 2,141,1-5 245 A 80v/4 ? , ubi deest in Hispania; Calaguritano pro CALAGORITANO; Aesculalapio pro

AESCVLAPIO; cf. CIL II 410*

344

SVSCEPTO A CALAGORITANO MI-

TIA QVEM MANV EXTEMPLO FO-

DI. ACQVIRENDAE VALITVDINIS

GRATIA BARCHINONAM PETII.

AESCVLAPIO VOTA VOVI. TEMP-

LVM INGRATO VT FIERET STA-

TVI. MORTE IMMATVRA ME IN-

TERCIPIENTE. ET A VALITVDINE

ET AB AVRA ADVLESCENTEM MI-

SERABILITER DESTITVTVM VIDES.

EQ. .M. .SP. POM.246

/33/ 67.1. Bello Sertoriano: id est quando bellatum est in Hispania aduersus Sertorium.

Vulnus suscepit a Mitia Calaguritano: Calaguritani sunt in Hispania cognominati (ut Plinius

ait)247 Fanularenses. (Aesculapius) Aesculapio uota uouit: Aesculapius, Apolinis et Coronidis

nymphę filius, a Chirone didicit medicinam.248 Ei morbo affecti uota faciebant.

67.2. Hic tamen Romanus iniuste de morte queritur, quam ab eo passus est quem ipse

interemit. Ne autem nomen hic sepulti lateret, subsignatum est: EQ. M. SP. POM., id est

equitum magister Spurius Pomponius siue Pompeianus. Pompeius enim prętor in Hispaniam

pro consulibus missus Sertorium uicit. (Magister equitum) Magister autem equitum erat, ius

in milites et accensos habens, a dictatore uel a consule constituebatur.249

68.250

CESENAE

.OSSA.

TI. CAESARIS DIVI AVG. F. AVGVSTI

246 Correxi ex DOM 247 Cf. Plin. Hist. nat. 3,24, ubi Calagurritanos qui Fibularenses cognominantur 248 Cf. Tort. 'Aesculapius' 249 Cf. Per. 3,447,11-12 250 A 81v/6; cf. CIL VI 885

345

PONTIFICIS MAXIMI TRIB. POT. XXXII.

IMP. VIII. COS. V.

68.1. Integrandum sic: Ossa Tiberii Cęsaris, diui Augusti filii, Augusti, pontificis

maximi, tribunicię potestatis XXXII, imperatoris VIII,251 consuli quintum.

68.2. (Pontifex maximus) Pontifici maximo sacra publica priuataque curę erant, sub eo

pontifices octo /33v/ minores. Pontificem Sceuola a "posse" et "facem" dictum putat. Marcus

Varro a "ponte" et "facio", quod ab iis primum pons sublicius factus ac sępe restitutus fuisse

perhibeatur.252 (Tribuni) Tribunicia potestas: erant tribuni plebis et tribuni militum. Tribuni

plebis consulibus non parebant, quum cęteri magistratus parerent. Acta senatus modo

probabant, modo scindebant.253 Tribuni militum omnem consularem autoritatem primitus

habuerunt, deinde ius imperii ad consules rediit. Officium tamen tribunorum militarium erat

in castris milites continere et ad exercitationem producere, uigilias circuire, rei frumentarię

pręesse, querelas commilitonum audire, ualitudinarios inspicere.254 Tribuni a tribu dicti, tribus

autem appellata ex eo quod populus in partes tris erat distributus, in singulis uero partibus

fuere tribus decem. Porro in hoc epitaphio de tribunicia potestate militari intelligendum puto.

(Tiberius) Tiberius enim magis in militia foris uersatus est quam in republica domi. Fuit

autem Augusti filius non natura, sed adoptione. Imperauit annos XXIII, obiit anno salutis

XV.255

69.256

Ibidem

OSSA

NERONIS CAESARIS GERMANICI CAE-

/34/ SARIS. F. DIVI. AVG. PRONE. FLAMIN.

251 Correxi ex V 252 Pontificem Sceuola eqs.: cf. Varr. L. L. 5,15,83 253 Tribuni plebis eqs.: cf. Pomp. Laet. 'De tribuno plaebis', f. [Aiii] 254 Tribuni militum eqs.: cf. Pomp. Laet. 'De tribunis militum', f. [Aiii v] 255 Cf. Euseb. Chron. A. D. 15 256 A 81v/6; cf. CIL VI 887

346

AVGVSTALIS QVAESTORIS.

69.1. Legendum hoc modo: Ossa Neronis, Germanici Cęsaris filii, diui Augusti

pronepotis, flaminis augustalis, quęstoris.

69.2. (Nero) Hunc esse Neronem mihi uidetur qui Germanici et Agrippinę, M. Agrippę

filię, fuit filius. Quem Augusti pronepotem fuisse ita inuenio: Agrippa ex adoptione fuit

Augusti filius; Agrippina, Agrippę filia, neptis Augusti; Agrippinę autem ex Germanico filii

fuere Drusus et Nero, ideoque Augusti pronepotes. Sed quum Tiberius, Tiberii Neronis et

Liuię filius, quę deinde nupsit Augusto, esset et ipse ab Augusto in filium adoptatus, suscepto

imperio Agrippam, regni coheredem, interimi fecit et Germanicum, Drusi fratris filium, quem

ipse iussu Augusti sibi adoptauerat, ueneno sustulit. Agrippinam quoque, Germanici

coniugem, liberosque eorum Neronem et Drusum senatui damnandos obiecit ac mori

compulit.257 Succesit tamen Tiberio C. Caligula, Germanici filius, Caligulę autem Claudius

Nero, eius patruus, Claudio Neroni Nero ille crudelitate et libidine nobilis, Domitii Neronis et

Agrippinę, Germanici filię, filius, a Claudio tunc adoptatus quum hanc secundam Agrippinam

/34v/ duxisset uxorem defuncto Domitio Nerone, eius uiro.258 In isto autem Nerone postremo

omnis Augusti familia finem accepit,259 qui a senatu hostis iudicatus Roma fugiens semet

interfecit et conditi fuere eius cineres Romę in campo Martio, in uetusto Domitiorum

monumento.260

69.3. (Flamen) FLAMINIS Augustalis: Numa Pompilius singulis diis singulos flamines

dedit, per quos sacra fiebant.261 Fuit ergo Iouis sacerdos flamen Dialis, Martis Martialis,

Quirini Quirinalis, Augusti itaque in deos relati factus est flamen Augustalis. Dicti autem sunt

flamines uel a pileo quem gerebant, qui pilamines, uel ab infulis, quas flaminea uocabant.262

(Quaestor) QVAESTORIS: quęstores ab inquirenda et seruanda publica pecunia dicti sunt;

duo creati qui rem militarem comitarentur et duo qui res urbanas curarent. Postea

multiplicatus est numerus.263

257 Cf. Suet. Tib. 53; 54 258 Cf. Suet. Claud. 39 259 Cf. Hier. Chron. A. D. 70 260 qui a senatu eqs.: cf. Suet. Ner. 49,2; 50,1 261 Cf. Pomp. Laet. 'De flaminibus', f. [Biv] 262 Cf. Pomp. Laet., ibid. 263 quęstores eqs.: cf. Pomp. Laet. 'De quaestoribus', ff. Aii v – [Aiii]

347

70.264

Ibidem

AGRIPPINAE. M. AGRIPPAE. F. DIVI

AVG. NEPTIS265 VXORIS GERMANICI

CAESARIS. MATRIS. C. CAESARIS

AVG. GERMANICI PRINCIPIS.

70.1. (Agrippina) Hęc fuit M. Agrippę et Iulię, Augusti filię, filia. Ob hoc dicitur

Augusti neptis.266 Vxor autem fuit Germanici Cęsaris, qui ante extinctus est quam ad /35/

principatum peruenisset, relicto Caio filio superstite, qui cognominatus est Caligula, et hic

Tiberio successit in imperium. Ideo dicitur mater Cai Cęsaris Augusti Germanici principis.

Cui successit patruus suus, Germanici frater, Claudius Nero, qui Messalinam uxorem ob

impudiciciam interimi fecit, sed non minus impudicam superduxit Agrippinam, Germanici

fratris et Agrippinę filiam, quę ante Domitii Neronis fuerat uxor et eidem genuerat Neronem,

qui a Claudio uictrico in filium adoptatus eidem successit in regno et postquam principatum

adeptus est, omnium immanissimus euasit.267

71.268

ARIMINI

Q. F. MAXI. DICTATOR BIS. COS. Q. IN-

TERREX. II. AED. CVR. Q. TRIB. MILI-

TVM. PONTIFEX AVGVR. PRIMO CON-

264 A 82/1; cf. CIL VI 886 265 Ipse ex NEPOTIS correxit 266 Cf. Suet. Aug. 86,3; Calig. 8,4 267 Cf. Suet. Calig. 7; Ner. 1,2 et passim 268 A 84/3-84v; cf. CIL XI 1828

348

SVLATV LIGVRES SVBEGIT. EX IIS

TRIVMPHAVIT. TERTIO ET QVAR-

TO HANNIBALEM COMPLVRIBVS

VICTORIIS FEROCEM SVBSEQVENDO

COERCVIT. MAGISTRO EQVITVM

MINVCIO CVIVS POPVLVS IMPERIVM

DICTATORIS IMPERIO ADAEQVAVE-

RAT EXERCITV PROFLIGATO SVB-

VENIT. ET EO NOMINE AB EXERCITV

/35v/ MINVCIANO PATER APPELLATVS EST.

CONSVL. QVIN. TARENTVM CAEPIT.

TRIVMPHANS DVX AETATIS SVAE CAS-

TISSIMVS ET REI MILITARIS PERI-

TISSIMVS HABITVS EST. PRINCEPS

IN SENATV DVOB. LVSTRIS FACTVS EST.

71.1. Q. F. Maxi., id est Quintus Fabius Maximus. COS. Q. Consul quinquies. Aed. cur.

Q. Aedilis curulis quinquies. Trib. Tribunus. Cętera plena sunt.

71.2. De magistratibus qui hic commemorantur tractatum est supra,269 pręter quam de

interrege. (Interrex) Spacium temporis a defuncto rege usque ad creationem sequentis

interregnum dicebatur et qui interim pręerat cum regia potestate, interrex fuit dictus.270 Porro

de ipso Fabio Plinius Primus ita refert: Quintus Fabius Maximus, inquit, consul de Liguribus

triumphauit. Hannibalem mora fregit. Minucium, magistrum equitum, imperio ęquari passus

est et nihilominus periclitanti subuenit. Hannibalem in agro Phalerno inclusit. Marium

Statillium transfugere ad hostes uolentem equo et armis donatis retinuit et Lucano cuidam,

fortissimo uiro, ob amorem mulieris infrequenti, eandem emptam dono dedit. Tarentum ab

hostibus recępit, Herculis signum inde translatum in Capitolio dedicauit. De redemptione /36/

captiuorum cum hostibus pepigit, quod pactum quum a senatu improbaretur, fundum suum

269 Cf. In epigr. 2,1; 15,2; 40,2; 59,2; 67,2; 68,2 270 Cf. Pomp. Laet. 'De interrege', f. A v

349

ducentis milibus uendidit et fidei satisfecit.271 Per illud autem quod supra in epigrammate

dicitur: PRINCEPS in senatu duobus lustris factus est, bis censorem fuisse arbitror.

Quinquennale enim officium erat, quod est lustri tempus. (Censor) Censoris autem censione,

id est arbitrio, censebatur populus post lustrum: notabantur mores ac pro merito

puniebantur.272

72.273

Ibidem

CAIVS MARIVS. C. F. COS. VII. PR. TR.

C. Marius PL. Q. AVG. TRIBVNVS MILITVM EX-

TRA SORTEM BELLVM CVM IVGVRTA

REGE NVMIDIAE. COS. GESSIT. EVM

CAEPIT. TRIVMPHANS IN SECVNDO

CONSVLATV ANTE CVRRVM SVVM

DVCI IVSSIT. TERTIVM COS. ABSENS

CREATVS EST. IIII. COS. TEOTONO-

RVM EXERCITVM DELEVIT. V. COS.

CIMBROS FVDIT. EX IIS ET TEOTO-

NIS ITERVM TRIVMPHAVIT. REM-

PVBLICAM TVRBATAM SEDICIONI-

BVS. TR. PL. ET PRAETOR. QVI AR-

MATI CAPITOLIVM OCCVPAVERANT.

VI. COS. VINDICAVIT. POST. LXX. AN-

NVM PATRIA PER ARMA CIVILIA

/36v/ PVLSVS. ARMIS RESTITVTVS. VII.

COS. FACTVS EST. DE MANVBIIS

271 Vir. ill. 43,1-7, ubi Quintus Fabius Maximus Cunctator, Verrucosus a verruca in labris sita,

Ovicula a clementia morum dictus, consul eqs.; imperio sibi aequari passus est et pro imperio ęquari

passus est; fortissimo pro fortissimo uiro 272 Quinquennale eqs.: cf. Pomp. Laet. 'De censoribus', f. [Aiv] 273 A 84v; cf. CIL XI 1831

350

CIMBRICIS ET TEOTONICIS AE-

DEM HONORI ET VIRTVTI VIC-

TOR FECIT. VESTE TRIVMPHA-

LI CALCEIS PATRICIIS. MVLACI-

VS ME FECIT.

72.1. Legendum ita: Caius Marius, Cai filius, consul septies, prętor, tribunus plebis

quinquies, augur. Tribunus militum extra sortem, id est non per comitia creatus, sed in

exercitu. (Tribuni militares) Vnde Pedianus ait tribunorum militarium duo genera esse,

primum eorum qui Rusulei274 dicuntur et in exercitu creari solent, alterum eorum qui comitiis

designati comitiati appellantur.275 Reliqua patent legenti.

72.2. De magistratibus quorum hic fit mentio alibi est explicatum,276 de prętore tamen

nondum est dictum. (Prętores) Post tribunos plebis anno quinto creatus est prętor, a

pręessendo sic uocatus. Prętoris insignia erant sella curulis, trabea, lictores sex, cętera

consulum insignia. Quum consules ad bella proficiscerentur277 neque esset in ciuitate qui ius

reddere posset, creatus est prętor urbanus, qui in urbe ius redderet. Postea creatus est prętor

peregrinus, qui /37/ peregrinis ius diceret. Postremo prętores creati sunt numero captarum

prouinciarum, qui partim urbanis rebus, partim prouincialibus pręessent. Ab honore qui

pręturę debebatur ius honorarium appellarunt prętorum edicta.278

72.3. Quę uero hic de Mario dicuntur, cuncta eadem ferme breuitate testatur Plinius

Primus commentario quod De uiris illustribus inscripsit,279 sed plenius Plutarchus in Vita

Marii.280

72.4. De manubiis Cimbricis et Teotonicis ędem Honori et Virtuti uictor fecit: discite,

Christiani principes, hoste superato non insolescere, sed Deo gratias agere et quod uicistis ei

274 Pro Rufuli (cf. Pomp. Laet., 'De tribunis militum', f. [Aiii

v], ubi Rufulci) 275 Vnde Pedianus eqs.: cf. Pomp. Laet. 'De tribunis militum', f. [Aiii v] 276 Cf. In epigr. 2,1; 15,2, 59,2; 68,2 277 Correxi ex proficescerentur

278 Post tribunos plebis eqs.: cf. Pomp. Laet. 'De praetoribus et X uiris et curatoribus uiarum et

triumuiris et V uiris et C uiris', ff. [Aiv v – B] 279 Cf. Vir. ill. 67,1-5 280 Cf. Plut. Mar., passim

351

potius quam uestrę uirtuti tribuere. Marius, quum idolatra esset, de hostium spoliis diis suis

templum posuit, quod nequaquam fecisset nisi ipsis autoribus se uictoria potitum putasset.

Quod ergo ille honori et uirtuti contulit, deos esse ratus, uos Deo uero reddite,281 cuius donum

est et honor ipse et ipsa uirtus.

72.5. Illud quod in fine apponitur, MVLACIVS ME FECIT, nomen fabri est, a quo

arcus ipse se structum fatetur.

73.282

ANCONAE SVPRA PORTVM

IMP. CAESARI DIVI NERVAE. F.

NERVAE TRAIANO OPTIMO AVG.

/37v/ GERMANICO DACICO. PONT. MAX.

TR. POT. غ༱༳༳༳༳. IMP. ༳غ༳. COS ༱༳. P. P.

PROVIDENTISSIMO PRINCIPI SE-

NATVS. P. Q. R. QVOD ACCESSVM

ITALIAE HOC ETIAM ADDITO EX

PECVNIA SVA PORTV TVTIOREM

NAVIGANTIBVS REDDIDERIT

PLOCINIAE AVG. .DIVAE MARCINIANAE

CONIVGI AVG.

AVG. SORORI AVG.

73.1. F. Filio. AVG. Augusto. PONT. MAX. Pontifici maximo. TR. POT. Tribunicię

potestatis. IMP. COS. P. P. Imperatori, consuli, patri patrię. P. Q. R. Populusque Romanus.

73.2. Humanę salutis anno centesimo Nerua post Domitianum imperauit. Anno imperii

sui secundo morbo periit, (Traianus) quum iam Traianum, genere Hispanum, qui ei successit,

adoptasset.283 Hic, ut Eusebius refert, de Dacis et Scythis triumphauit,284 Hyperboreos, 281 Correxi ex redditte 282 A 82/2, ubi prope pro SVPRA; cf. CIL IX 5894 283 Cf. Euseb. Chron., A. D. 100 [= 99]

352

Sarmatas, Agarenos, Arabes, Bosphoranos, Colchos in fidem accepit, Seleuciam et

Thesiphontem Babylonem occupauit, misit classem in Mare rubrum, qua Indię fines

infestabat. Armeniam, Assyriam, Mesopotamiam fecit prouincias.285 Ex rebus pręclare gestis a

senatu /38/ Optimi cognomen accepit.286 Morbo periit Seleucię.287 Ossa Romam translata et in

foro sub columna posita, solusque omnium intra urbem et in foro sepultus est.288 Imperauit

annos XIX, menses VI,289 uixit annos LXIII.290

74.291

ASISII

C. VOLCASIVS. C. F. PERTICA. Q. AT-

TIVS. Q. F. CAPITOL. VOLCASIVS. C.

F. SCAEVA. V. VIR. S. C. MVRVM RE-

FICIVNDVM CVRARVNT PROBARVNTQ.

74.1. Integrum sic: Caius Volcasius, Cai filius, Pertica, Quintus Attius, Quinti filius,

Capitolinus, Volcasius, Cai filius, Scęua, quinque uir, senatus consulto murum reficiundum

curarunt probaruntque.

74.2. (Senatus consultum) Senatus autem consultum est quod senatus constituit,

(Plebiscitum) plebiscitum quod plebs.292

75.293

284 Cf. Euseb. Chron., A. D. 104 [= 103] 285 Cf. Euseb. Chron., A. D. 115 [= 114] 286 Cf. Plin. Pan. 88,4 287 Cf. Euseb. Chron., A. D. 119 [= 118] 288 Cf. Euseb. Chron., ibid. 289 Cf. Euseb. Chron., lemm. ante A. D. 101 [= 100] 290 Cf. Euseb. Chron., A. D. 119 291 A 80v/2 ? , ubi reficiendum; cf. CIL XI 5392 292 Cf. Pomp. Laet. 'De senatoribus', f. A v 293 Cf. CIL XI 30* (2)

353

IN PICENO AD FLVMEN RVBICONEM

IMP. MIL. TIRO. ARMATE QVISQVIS

ES. HIC SISTITO. VEXILLVM SINITO.

ARMA DEPONITO.

NEC VLTRA HVNC AMNEM RV-

BICON. SIGNA. ARMA. EXERCI-

TVMVE TRADVCITO.

SIQVIS ERGO ADVERSVS IERIT.

FECERITVE. ADIVDICATVS ESTO

HOSTIS. P. R. AC. SI CONTRA PAT-

/38v/ RIAM ARMA TVLERIT.

SACROSQVE PENATES E PENET-

RALIBVS ASPORTAVERIT.

SANCTIO PLEBISCITI SENATVSQV.

CONSVLTI.

VLTRA HOS FINIS ARMA PRO-

FERRE LICEAT NEMINI.

75.1. Rubico fluuius finis olim fuit Cisalpinę Gallię et Italię. Hic proximo amni aquis et

nomine confusis in Adriam inter Ariminum et Rauennam euoluitur. (CAESAR) Ad hunc cum

cohortibus adueniens Cęsar (ut Suetonius refert) parumper constitit ac reputans quantum

moliretur (ad imperium enim aspirabat) conuersus ad proximos:294 "Etiam nunc", inquit,

"regredi possumus. Quod si ponticulum transierimus, omnia armis agenda erunt."295 Deinde

ostento quodam confirmatus: "Iacta est alea", inquit traiectoque exercitu Picenum, Vmbriam,

Hetruriam occupauit atque hinc secutum est ciuile bellum.296 Sanctio igitur ista plebisciti

senatusque consulti fuit ut dux militum ibi successori suo cęderet exercitum nec ultra amnem

traduceret.

294 Post proximos delevi et 295 Suet. Caes. 31,2 296 Cf. Suet. Caes. 32-34

354

75.2. IMP. MIL. TIRO. Imperator, miles, tiro. Imperator dicitur tam qui militum dux est

quam qui pręest imperio.297 /39/ MIL. Miles. De ueteranis intelligit. (Tiro) Tiro autem miles

nouus est et uox Gręca fortem sonat.298 Fortes enim oportet esse qui ad militiam exercentur.

RVBICON. Rubiconem. P. R. Populi Romani.

76.299

TERGESTE

C. IVLIO NICOSTRATO. FIL. PIIS-

SIMO ANN. XVIII. M. VIIII. D. XII.300 C. IVLIVS

NICOSTRATVS ET IVLIA NYMPHE

PARENT. INFELICISS. V. F.

76.1. Hoc est: Caio Iulio Nicostrato, filio piissimo, annorum XVIII, mensium VIIII,

dierum XII, Caius Iulius Nicostratus et Iulia Nymphe, parentes infelicissimi, uiui fecerunt.

77.301

Ibidem

IMP. CAESAR. CONS. DESIGN. TERT.

III. VIR. R. P. C. ITERVM MVRVM

TVRRESQVE FECIT.

77.1. Integrum hoc modo: Imperator Cęsar, consul designatus tertium, trium uir, rei

publicę constituto302 iterum murum turresque fecit.

297 Cf. Per. 2,788,8-12 298 Cf. Tort. 'Tyro' 299 A 77/1, ubi parentes; cf. CIL V 607 300 .D. XII. ipse addidit in margine 301 A 77/8; cf. CIL V 525 302 Ipse ex causa correxit

355

77.2. Iulii Cęsaris opus hoc fuit. Sed quota pars glorię eius, uictorias triumphosque quos

adeptus est si ęstimabimus? Qui quum omnia sibi subiecisset, in senatu cęsus occubuit. Hic

fere finis eorum qui patrię libertatem suo /39v/ conantur opprimere dominatu.

77.3. (III uiri) Trium uir: Trium uiri etiam creati fuere qui agros nouis colonis

diuiderent, urbes designarent, ędificare uolentibus areas partirentur et alia in urbe rite

disponere curarent. Hi dicti trium uiri colonię deducendę.303

78.304

Ibidem

MANLIA PIA. Q. MANLIO HERMETI.

ET MANLIAE EPIGONAE PAREN-

TIBVS. V. F.

78.1. Hinc discant filię atque filii honorem deferre parentibus et quos uiuos debita

pietate colunt, his officium pręstare etiam defunctis. Qui defunctorum parentum manes nullo

prosequuntur obsequio, ne uiuos quidem uere atque ex animo dilexerunt.

78.2. Q. Quinto. V. F. Viua fecit.

79.305

Ibidem

ET MARTI. AVC. ET CET. DD. OMNI-

BVS INMORTALI. VLP. MARTINVS

PRO SE SVISQVE LIBERIS EX VOTO

.P. V. S. L. M.

303 Trium uiri etiam eqs.: cf. Fen. 'De triumuiris colonię deducendę', f. [e6 v] 304 A 77/7; cf. CIL V 615 305 A 74v/2; cf. CIL III 5307

356

79.1. Ita legendum: Et Marti auctori et cęteris diis omnibus immortalibus Vlpianus

Martinus pro se suisque liberis ex uoto pecuniam uolens soluit libero munere.

79.2. Hic idolatra arguit illos Christianos qui uero Deo uota soluere negligunt, quum

ipse soluat fallacibus diis. Et piis /40/ quidem, non impiis, lex pręcipit diuina:

(Deuteronomium XXIII) Quum uotum uoueris Domino Deo tuo, non tardabis reddere, quia

requiret illud Dominus Deus tuus, et si moratus fueris, reputabitur tibi in peccatum.306 Et in

Ecclesiaste est scriptum: (IIII) Siquid uouisti Deo, ne moreris reddere. Displicet enim ei

infidelis et stulta promissio. Sed quodcunque uoueris, redde. Multoque melius est, inquit, non

uouere quam post uotum promissa non reddere.307

80.308

Ibidem

Q. LVRIVS. Q. L. APOLLOPHANES

HEIC CVBAT.

80.1. Sic lege: Quintus Lurius, Quinti libertus, hic cubat.

80.2. Heic pro hic; "i" productum per "ei", Gręcam diphtongon, scribere solebant.309

81.310

Ibidem

CARIVS. C. F. MONVMENT. SIBI

FIERI IVSSIT. SEX. ACILIVS. C. F.

HERES FECIT.

306 Dt 23,21, ubi uoueris uotum 307 Ecl 5,3-4, ubi non complere pro non reddere 308 A 74v/3; cf. CIL V 611 309 Cf. Prisc. 1,37,9-11; cf. In epigr. 46,2 310 A 74/1; cf. CIL V 1772

357

81.1. Hoc est: Carius, Carii filius, monumentum sibi fieri iussit. Sextus Acilius, Carii

filius, heres fecit.

81.2. Optimi heredis fungitur officio qui legata soluit.

82.311

CONCORDIAE

A. RITIVS. A. L. TERTIVS AVGVSTA-

LIS TESTAMENTO VIAM STERNI

IVSSIT. IN QVOD OPVS EROGATA

SVNT. LLS. 312.غغغ

/40v/ 82.1. A. RITIVS. Aulus Ritius. A. L. Auli libertus. VIAM STERNI, id est

lapidibus tegi. LLS غغغ. Sestertia triginta milia. Nota sestertii est duę313 LL et unum S, quia

sestertius (ut alibi diximus)314 duę librę sunt et semis.

83.315

AQVILEGIAE

DOMVM AETERNAM IVLIA AGAPE

POSVIT OBSEQVENTI MARITO.

83.1. Sepulturam putauit domum esse ęternam mulier infidelis, rata eos qui sepeliuntur

nunquam inde exituros. Nobis uero, qui credimus futuram corporum resurrectionem, non est

domus ęterna sepulchrum, sed temporalis. Piis enim et fidelibus nulla alia ęterna habitatio est

311 A 79v/1, ubi LLS. XXX; cf. CIL V 1894 312 Correxi ex XXX 313 Correxi ex due 314 Cf. In epigr. 40,3; 140,3 315 A 77/2; cf. CIL V 1260

358

pręter cęleste regnum, nulla impiis pręter infernum. Ibunt hi (sicut in euangelio est

scriptum)316 in ignem ęternum, iusti autem in uitam ęternam.

84.317

Ibidem

.D. .M.

SAVFEIA THREPTE. V. F.

H. M. H. N. S.

84.1. Singulares litterę hoc habent: Diis manibus. V. F. Viua fecit. Viua enim sibi

fabricauit sepulchrum et quum neminem secum iacere uoluit, subiunxit H. M. H. N. S., id est:

hoc monumentum heredes non sequitur.

84.2. Timuit scilicet ne /41/ nimis arcte hinstaret si alii ibidem ponerentur. Sed

meminisse debebat quia nemo unquam mortuorum de loci in quo positus est angustia

conqueri sit auditus.

85.318

Ibidem

DIS DEABVSQVE SACR. EX VOTO

VICTOR AEDITVVS.

85.1. Victor hoc loco nomen est proprium. (Ędituus) Aedituus autem is dicitur cui cura

iniuncta est ędis sacrę, ab ęde tuenda.319

85.2. Votum se soluisse fatetur et inscribi uoluit ueritus fortasse ne dii deęque quos

coluit solutionem factam inficiari uellent, si soluti cautio non extaret.

316 Cf. Mt 25,41; Mt 25,46 317 A 77/6; cf. CIL V 631 318 A 79/1; cf. CIL V 767 319 Cf. Per. 2,151,8

359

86.320

Ibidem

Q. SVLP. VXORI TERENTIAE NON

LVBENS. F. FATVM F.

86.1. Id est: Quintus Sulpicius uxori Terentię non lubens fecit, fatum fecit. Quasi dicat:

ipse tristis de morte uxoris, atque ideo non lubens fecit ei sepulturam, sed fato coactus fecit.

87.321

IVSTINOPOLI

ISIDI SACRVM EX MONIT. EIVSD.

.D. L. VALERIVS MEMOR. ༱༳. VIR. AVG.

L. D. P.

87.1. Id est: Isidi sacrum ex monitis eiusdem deę. Lucius Valerius Memor, sex uir

Augustalis, locum dedit publicum. In quo uidelicet ei ędes /41v/ poneretur.

87.2. (Isis, Io) ISIS autem fuit Inachi, Argiuorum regis, filia, dicta prius Io, quę a Ioue

stuprata fugit in Ęgyptum. (Osiris) Hanc Osiris, Iouis filius, quum Phoroneo auo in

Argiuorum regno successisset et regnum Aegilao fratri reliquisset Ęgyptiosque subiugasset,

sibi copulauit. Illa Ęgyptios litteras docuit, ipse agriculturam. Deinde Osirim a Tiphone fratre

clam laniatum Isis perquisiuit flens ac moerens et tandem iuxta Syenem in loco Philas

inuentum fleuit acerbe. Eum in insula Abaton sepeliuit iuxta Memphim et paludem Stygem.

Apparuit Ęgyptiis de improuiso bos. (Apis) Illum Osirim esse putauerunt adorabantque ut

deum, Apin uocantes, alii Serapin dixerunt. Apis enim eorum lingua bos dicitur. Hunc bouem

annuis temporibus (ut aiunt) cum luctu quęsitum et casu compertum per annum alunt,

320 A 81/6; cf. CIL V 24* 321 A 77/3; cf. CIL V 484

360

certoque tempore Memphim adductum, sequentibus sacerdotibus et populo et pueris cum

sonis et cantibus musicis, in fonte sacro submergunt et alium ei similem cum luctu quęrunt,

inuento letantur et post annum similiter mergunt, atque ita annua sacra Osiridi persoluunt.322

87.3. (Templum Isidis) Erat Romę templum Isidis iuxta campum Martium, cui sacra

faciunt sacerdotes.323 In ueste linea uagantur et lugent, deinde gaudio exultant et Salomonis

illud implere uidentur: /42/ (Prouerbia XIIII) Risus dolore miscebitur et extrema gaudii

luctus occupat.324 Neque aduersa enim neque prospera in hac uita diuturna sunt.

88.325

Ibidem

TVLIAE SEPTIMINAE ANIMAE IN-

NOCENTISSIMAE. QVAE VIXIT ANNIS

VI. MENS. VIIII. DIEBVS. VIII. TVLIA

PRIVATA MATER INFELICISSIMA.

88.1. Aperta est lectio. Non sunt tamen infelices dicendi illi qui innocentes amittunt

liberos. Si enim innocentes et fideles fuerint, corpore exuti ad Deum transmigrant, apud quem

ipsis etiam parentibus adipiscendę beatitudinis gratiam et orabunt erga suos grati et exorabunt

Deo accepti.

89.326

Ibidem

L. CALPHVRNIVS CVPITVS. V. F. SIBI

ET. L. CALPHVRNIO DEXTRO. F. ANN.

322 ISIS autem fuit eqs.: cf. Tort. 'Io'; 'Isis'; 'Osiris'; cf. Per. 2,21-24 323 Cf. Tort. 'Osiris'; cf. Per. 2,24,6-7 324 Prv 14,13 325 A 77/5, ubi deest nomen loci; cf. CIL V 504 326 A 77/4, ubi Emonię; passim Calpu-; cf. CIL V 379

361

VIII. ET CALPHVRNIE. SP. F. PROCV-

LAE VXORI.

89.1. Legendum sic: Lucius Calphurnius Cupitus uiuus fecit sibi et Lucio Calphurnio

Dextro, filio annorum VIII, et Calphurnię, Spurii filię, Proculę uxori.

89.2. Viuus, inquit, fecit: prodest utique uiuentibus sepulchra ędificare. Fit enim ut de

morte cogitent et dum se Dei iudicio mox excutiendos nouerint, peccatis abstineant, /42v/ si

modo sepulchra ipsa non ad inanis glorię pompam, sed ad fati necessitatem ędificent.

90.327

POLAE

PAPIRIA PRIMA VIVA POSVIT SIBI.

90.1. Sciebat enim se esse mortalem et prouidit ponendis ossibus suis locum.

91.328

Ibidem

AVIDIA MAXIMINA G DOMVM329

AETERNAM VIVA SIBI POSVIT. SI-

QVIS ALIVM CORPVS SVPERPOSVE-

RIT. DET FISCO. ༩ ༭༭༭. MILIA.

91.1. Verita (ut reor) ne alio superposito corpore ipsa pondere oppressa respirare non

possit, et superponere uolentes poenę denunciatione deterrere uoluit. Alium corpus, inquit:

nos dicimus aliud. Denarii nota est ༩.

327 A 81/1; cf. CIL V 210 328 A 81/2; cf. CIL V 121 329 Ante DOMVM spatium aliquot litterarum habent A, O

362

91.2. Dent fisco, inquit, denarium trecenta milia. Vbi nunc est fiscus iste? Nunquam

profecto: pertranseunt omnia, multi nunc ibidem sepeliuntur et poenam soluit nemo.

92.330

Ibidem

.I. .O. .M.

C. IVLIVS CRYSOGONVS EX

VOTO FECIT.

92.1. I. O. M. Ioui optimo maximo. Aram aut templum posuit Ioui, soluens quod

uouerat.

93.331

Ibidem

/43/ Q. SIRTIVS CALLISTVS. ༱༳. VIR.

AVG. V. F. SIBI ET LAECANIAE PRI-

SCAE CONIVGI OPTIMAE LIBER-

TIS LIBERTABVSQ. SVIS OMNIBVS.

93.1. Ergo breuis urna eos suscepit, quos ampla uix capiebat domus. Recte itaque

satyricus poeta: Mors sola fatetur quantula sunt hominum corpuscula.332

94.333 330 A 81/3, ubi Polę ad. S. Germanum; cf. CIL V 13 331 Cf. CIL V 74 332 Iuv. 10,172-3 333 A 81/4; cf. CIL V 3

363

Ibidem

PATER CVM FILIA. FRATER ET

SOROR. SOCER ET NVRVS. HIC

TANTVM DVO IACENT.

94.1. Hoc simile est illi quod de Hersalo et Merhalla superius recitauimus,334 sed aliter

exponendum. Filius de matre filium genuit et filiam. Hęc fratris facta est uxor: pater et filia

hic sepulti sunt. Pater ergo et filia ex parte matris frater et soror sunt, ex parte filii socer et

nurus sunt. Socer enim uiri et uxoris pater est, nurus filii uxor est. Atque ita hic tamen duo

iacent.

94.2. Quod facinus, si non ad ostentationem ingenii confictum sit, nemo negabit quin

fuerit maxime omnium execrabile atque detestandum. (Cymon) Quanquam legimus et

Cymonem, principem inter Athenienses uirum, Elpenicem sororem habuisse in matrimonio,

/43v/ patria lege tunc istud concedente,335 (Garamantes) et apud Garamantas nullam certam

fuisse uxorem,336 sed filios cum matribus, filias cum patribus coire consuesse, Romanos tamen

talibus ac tam foedis coniugiis nunquam fuisse usos. (Neruę lex) Nam si Nerua imperator

fratris sororisue filiam haberi uxorem lege prohibuerit,337 satis constat ante illum sororibus

copulari nefas fuisse. Quanto parentibus magis? Equum quendam admissarium detracto

oculorum operimento (Plinius autor est) cognito cum matre coitu petisse pręrupta atque

exanimatum.338 Bestię igitur sanguinis cognationem sentiunt, homo non intelligit? Non ne, qui

talis fuerit, bestiis omnibus et insipientior et impudentior erit habendus omnique damnabilior

deuotione?

94.3. Verum enim uero tam abominandum flagitium multo magis imputabitur illis

quibus matrimonii sanctitudo diuina lege commendatur quam his qui Deum ignorantes suę

ipsi libidini frena permittebant. Excusabiliores enim sunt qui pręceptis cęlestibus nondum

instructi peccauerunt et licet naturalis quoque legis rationem peruerterint, longe deterius est

334 Cf. In epigr. 29 335 Cf. Nep. Prol. 4; Cim. 1,2 336 Cf. Mela 1,45 337 Cf. Rep II, 288 (excerptum ex M. A. Sabellici Enneadibus ab orbe condito [cf. Dio 68,2,4]) 338 Cf. Plin. Hist. nat. 8,56

364

cognita diuinę reuelationis ueritate summę maiestatis autoritatem contemnere quam non

obe/44/disse naturę.

94.4. Sed dum nefando uitio irascor, sentio me egredi interpretis modum; igitur

propositi nostri ordinem compressa tandem indignatione repetamus.

95.339

NEPESINI

.L. AVRELIO COMMODO VICTORI

NEPESINI DIANENSES AERE CON-

IACTO.

95.1. Lucio Aurelio statuam, puto, statuerant, uictis ab eo hostibus, ęre collato, ut pro

accepto beneficio gratiam referrent.

96.340

In Istria ad Duo castra

QVOD FAS ERAT FILIVM FACERE

PARENTIBVS MORTE INMATV-

RA. Q. SERG. ET SEX. R. FILIO FE-

CERE PARENTES INFELICISSIMI.

96.1. Q. SERG. ET SEX. R. Quintus Sergius et Sexta Roscia341 siue Ruffa, parentes

infelicissimi, queruntur quod filium sepelierint quum per ętatem filius debuisset sepelire

parentes.

339 A 79/3, ubi Nepesini in foro; cf. CIL XI 3210 340 A 81/6; cf. CIL V 312 341 Correxi ex Rosia

365

96.2. (Mors) Sed mors cęca neminem internoscit et dum passim quosque rapit, neque

ętatis neque sexus neque personę habet rationem, aliis quidem tardius, aliis citius occurrit,

parcit nemini.

97.342

Ibidem

AVR. RVFINAE ALVMNAE PIENTISSIMAE

/44v/ ET INCOMPARABILI QVAE VIXIT

ANN. XXVII. M. X. D. II. FIDE COGNI-

TA MEMOR OBSEQVII. EIVS AV-

RELIA SOTERIA PIETATIS PLENA

POSVIT. B. M.

97.1. Patet lectio. Alumna ea proprie dicitur quam quis aluit et educauit.343 Hoc autem

epitaphio et alumnę obsequia commendantur et altricis pietas et amor utriusque mutuus.

97.2. AVR. Aurelię. B. M. Benemeritę.

98.344

TVDERTI

PRO SALVTE COLONIAE ET OR-

DINIS DECVRIONVM ET POPVLI

TVDERTIS. QVOD IS SCELERA-

TISSIMI SERVI PVBLICI INFAN-

DO LATROCINIO DEFIXA MONV-

MENTIS ORDINIS DECVRIONVM

342 A 81/7: cf. CIL V 131 343 Cf. Per. 105,2,2; 8-9 344 A 79/7 – 79v: cf. CIL XI 4639

366

NOMINA NVMINE SVO ERRVIT

AC VINDICAVIT. ET METV PERI-

CVLORVM COLONIAM CIVESQ.

LIBERAVIT. L. CANCRIVS CLE-

MENTIS LIB. PRIMIGENIVS SEX

VIR. ET AVGVSTALIS345 ET FLAVIALIS

PRIMVS OMNIVM HIS HONORI-

BVS AB ORDINE DONATVS VOTVM

SOLVIT.

/45/ 98.1. In omni negocio quicquid prospere cesserit ut Deo acceptum referamus, hoc

exemplo admonemur. Lucius Cancrius, Clementis libertus, sex uir et Augustalis et Flauialis

(dignitatum quibus functus est hęc nomina sunt) uotum diis soluit quod Tudertes ab

infestatione cuiusdam latronis, qui uias cum armis insidens ne ipsis quidem decurionibus

parcebat, liberauit eo fugato uel interempto. Hoc itaque uoto soluto ostendit se et de patria

benemeritum et erga deos non ingratum.

98.2. (Colonia) COLONIA dicitur ad quam habitatum missi erant maioris urbis ciues. 346 Libertus primigenius: qui primus inter libertos libertatem est consecutus.

99.347

HVMAGI

MELLIA ANNIANA IN MEMOR.

Q. LEPICI. Q. F. SERG. BASSI MA-

RITI SVI EMPORIVM STERNI

ET ARCVM FIERI ET STATVAS

SVPERPONI TEST. IVSS. EX. LLS.

.༯༭༯. XX. P. R.

345 Ipse ex AVSTALIS correxit 346 Cf. Per. 3,85,13-14 347 A 79v/2; cf. CIL III 2922

367

99.1. IN MEMOR. In memoriam Quinti Lepici, Quinti filii, Sergii Bassi. TEST. IVSS.

Testamento iussit. Ex sestertiis centum milibus. P. R. Ponderis Romani uel pecunię /45v/

Romanę.

99.2. Emporium sterni, id est forum mercaturę348 lapidibus tegi. (Emporium)

Emporium enim dicitur locus ubi exercetur mercatus, quem Gręci empvr }ion appellant, nos

forum nundinarum.349

100.350

Ibidem

C. BEGNIVS CASSIAE VXORI

SVAE OPTATAE NON LVBENS

FECIT. SED FATVM FECIT.

100.1. Non lubens, sed inuitus et fato compulsus. Mallet enim eam uiuere quam mortuę

funus honorare.

101.351

Ibidem in uico Comagnano

DIVO IVLIO PRIMIGENIO QVI VIX.

ANN. XXV. IVLIA PALLAS FECIT

CONIVGI CARISSIMO ET PIEN-

TISSIMO DE SE BENE MERENTI.

CVM QVO VIX. ANN. XV. MENS. VI.

DVLCITER SINE QVERELA.

348 Ipse ex uernale (?) correxit 349 Cf. Per 13,12,3-7 ? 350 A 79v/3; cf. CIL III 2686 351 A 79v/4, ubi In vico Comagnano; charissimo; cf. CIL III 172*a

368

101.1. Nondum ergo decennis erat Iulius iste quum duxit uxorem. Sed qui congruum

nuptiis tempus nosse cupiunt, audiant Platonem libro quarto De legibus dicentem: (Ętas

nubilis) Vxorem quisquis a trigesimo anno usque ad trigesimum quintum ducat.352 Idem libro

VI: Nuptiarum tempus puellę sit, inquit, a sextodecimo in uigesimum, idque sit longissimum

tempus ad hoc institutum; masculo a trigesimo ad quintum et trigesimum.353

102.354

/46/ ISCONI355

L. PVDENTI. HIC QVOM ESSET ANNOR.

XIII. ROMAE CERTAMINE SACRO IOVIS

CAPITOLINI LVSTRO. ༱༳. CLARITATE

INGENII CORONATVS EST INTER PO-

ETAS LATINOS OMNIB. SENTENTIIS

IVDICVM. HVIC PLEBS VNIVERSA

MVNICIPVM ISCONENSIVM STATV-

AM AERE CONLATO DECREVIT

CVRAT. R. P.

102.1. Mira profecto in tam tenera ętate ingenii maturitas, ut puer tredecim annorum in

poetarum certamine uincat et coronetur. Et quoniam hoc honore adepto patriam nobilitarat,

non immerito patria illi statuam curauit erigendam.

102.2. Porro quum in ciuitate benemeritis digna pręmia impenduntur, cęteri omnes ad

uirtutem capescendam excitantur, non tam mercedis cupiditate quam honestę laudis affectu.

102.3. CVRAT. R. P. Curante republica.

352 Plat. Leg. 4,11 (721B) 353 Plat. Leg. 6,23 (785B) 354 A 80/1, ubi Ischoni; cf. CIL IX 2860 355 Pro Histonii

369

103.356

INTERAMNII

PROVIDENTIAE. TI. CAESARIS AV-

GVSTI NATI AD AETERNITATEM.357 COS.

ROMANI NOMINIS SVBLATO HOSTE

PERNICIOSISSIMO. P. R. FAVSTVS TI-

TIVS LIBERALIS. VI. VIR. INTER.358 P. S. F. C.

/46v/ 103.1. TI. Tiberii COS. Consulis. P. R. Populi Romani VI. VIR INTER.359 P. S. F.

C. Sex uir Interamnatum360 pecunia sua faciundum curauit.

103.2. Arcum puto ei posuerat qui uictorię laudem testaretur hoste perniciosissimo

sublato.

104.361

Ibidem

T. FL. T. F. CVL. ISIDORO EQ. ROM. PA-

TRI DVORVM EQ. PVB. OMNIBVS

HONORIBVS HONESTE FVNCTO.

COS. QVINQ. II. AVGVRI SACER. PONT.

PRAEF. SACROR. PATRONO MVNICI-

PI INTERAMNAT. CAVSENTINORVM

VINDEMNATIVM. V. B. ET QVIDQVID

IN EGREGIVM HOMINEM LAVDIS

356 A 77/9, ubi Interamni; Iter. pro INTER.; cf. CIL XI 4170c 357 Correxi ex AETNITATEM 358 Ipse ex ITER. correxit 359 Correxi ex ITER 360 Correxi ex Iteramnatum 361 A 77v/1, ubi deest COS.; L. D. D. pro L. D. D. D.; cf. CIL XI 4209

370

DICI POTEST. IN HOC SIT BENEFI-

CIO NATVRAE CONLATVM. POSSES-

SORES. INQVILINI. NEGOCIANTES.

VIAE STRATAE CVLTORES HER-

CVLIS RARISSIMO. L. D. D. D.

104.1. Sic integrandum: Tito Flauio, Titi filio, Cultori Isidoro, equiti Romano, patri

duorum equitum, publicis omnibus honoribus honeste functo, consuli quinquies, bis auguri,

sacerdoti, pontifici, pręfecto sacrorum, patrono municipii Interamnatum, Causentinorum,

Vindemnatium, uiro bono, et quę sequuntur. /47/ L. D. D. D. Locum dedicarunt decreto

decurionum, ut tanquam diuini hominis memoria conspiceretur essetque in oculis omnium.

Equiti Ro<mano>: uel quod equestris ordinis esset uel quod equo meruerat.

104.2. Erat etiam sacerdotali pontificalique dignitate pręditus pręfecturaque sacrorum,

et ut his dignum ostenderet, probitatem naturę eius extollit, denique locum eius memorię

assignatum dicit ab omnibus qui uiam stratam frequentabant prope fanum Herculis, et id

quidem decurionum decreto. Non enim hoc agere poterant nisi ex autoritate decurionum.

105.362

Ibidem

A. POMPEIO A. F. CVL. Q. PATRONO

MVNICIPI INTERAMNAT. NAHARTIS.

QVOD EIVS OPERA VNIVERSVM

MVNICIPIVM EX SVMMIS PERICV-

LEIS ET DIFFICVLTATIBVS EXPE-

DITVM ET CONSERVATVM EST. EX

TESTAMENTO. L. LICINI. T. F. STATVA

STATVTA EST.

105.1. A. Aulo. A. F. CVL. Q. Auli filio Cultori Quinto. INTERAMNAT.

Interamnatum. PERICVLEIS. Periculis. L. LICINI. T. F. Lucii Licini, Titi filii. 362 A 77v/2; cf. CIL XI 4213

371

106.363

Ibidem

C. RVSTICVS. C. F. FLAVOSISTER. L.

OCTAVIVS. L. F. VITVLVS. ༳༳༳༳. VIR. D. S. S.

/47v/ VIAM INTEGENDAM CVRAVERE.

106.1. Legendum sic: Caius Rusticus, Cai filius, Flauosister, Lucius Octauius, Lucii

filius, Vitulus, quattuor uir designatus, suo sumptu uiam integendam curauere.

106.2. Diximus supra364 quattuor etiam uiros fuisse creatos qui uiarum curam agerent.

107.365

CIVIDATI

LELILLAE CLEMENINI VXORI INCOM-

PARABILI. Q. FVRIVS SECVNDVS MA-

RITVS ET SIBI VIVVS FECIT.

Iuncta iaces primo et uiuis uiuisque secundo

Lella tuo, debent nec benefacta mori.

Te, tellus, sanctosque precor pro coniuge manes:

Vos ite placidi, tu leuis ossa tegas.

107.1. Ita igitur Lelilla se in uita gessit ut bis uxor et a primo marito meruerit amari et a

secundo laudari honorarique defuncta.

108.366 363 A 83/3, ubi Flauosis ter; cf. CIL XIV 3668 364 Cf. In epigr. 60,2 365 A 83/2, ubi Cleminini; cf. CIL V 3653

372

AD ARNASTVM367 in Ponto

SEX. VIBIO GALLO RICINARIO368 PRI-

MOPILARI PRAEF. KASTROR. LEG.

XIII. GEM. DONIS DONATO AB IMPE-

RATORIBVS HONORIS VIRTVTISQ.

CAVSA. TORQVIBVS ARMILLIS PHA-

LERIS CORONIS MVRALIBVS. III. VAL-

LARIBVS. II. AVREA. I. HASTIS PVRIS. ༱.

VEXILLIS. II. SEX. VIBIVS. COCCIANVS

PATRONO BENEMERENTI.

/48/ 108.1. Huic Vibio Vibius Coccianus libertus peregre defuncto posuit sepulturam

titulosque eius descripsit et ab imperatoribus delata dona. Fuit igitur Vibius primopilaris, id

est miles primę legionis, deinde castrorum pręfectus legionis tertiędecimę.369

108.2. (Pręfectus castrorum) Pręfecti autem castrorum uel alarum uel cohortum a duce

militię creabantur ut ea regerent et disponerent.370 Quum itaque militare officium strenue

obiret, promotus est ad pręfecturam castrorum, in qua ita se gessit ut dona quę

commemorantur dignus fuerit ab imperatoribus recipere. Donatus est ergo gemmis, id est

annulis gemmatis, torquibus – (Torques) torques colli ornamenta erant –, armillis, quibus

brachia ornabantur,371 (Phalerę) phaleris, quę non tantum equi ornamenta sunt,372 sed etiam

hominis, quum Vergilius dicat: (IX) phaleras Rhamnetis et aurea bullis cingula,373 coronis

muralibus tribus, uallaribus duabus, aurea una. (Corona muralis) Muralis corona ei dabatur

qui primus obsessę urbis inscendisset,374 (Corona uallaris) uallaris qui primus pugnando

366 A 82/3; cf. CIL III 454 (= 6984) 367 Pro AMASTRVM (recte: Amastrim) 368 Pro TRICENARIO 369 Correxi ex tertiedecimę 370 Cf. Pomp. Laet. 'De praefecto in militia', f. Aii 371 Cf. Mai. 'Armillae' 372 Cf. Mai. 'Phalerae'' 373 Verg. Aen. 9,359-60 374 Cf. Per. 27,11,1-3

373

uallum transcendens castra aduersariorum introisset.375 (Corona obsidionalis) Aurea autem

corona erat obsidionalis: ea donabantur illi qui obsidione ciues liberassent.376 (Hastę purę)

Hastis puris quinque: hoc donum eius erat qui /48v/ in pręlio uicisset.377 Hastis puris, id est

sine ferro, ut Seruius ait378 super illud Vergilii in VI: Ille, uides, pura iuuenis qui nititur

hasta.379 (Vexillum) Vexillis duobus: uexillum dictum quasi paruum uelum;380 est enim uelum

in summo hastę suspensum. Et his ergo uirtutis merito donatus fuit Vibius.

108.3. Egregium hoc sane et uiri uirtuti datum. Meminisse tamen debemus quia fortes

uiros remunerat imperator, bonos Deus, et illis quidem terrena bona et caduca conferuntur, his

uero cęlestia et ęterna.

109.381

Apud ANTYCIRAM Boecię

OLBIO ET NICANORI SVAVISS.382 FI-

LIIS SVIS. L. LVCVLLO MILITIAE

DVCE INTERFECTIS DOLENTISS.

PARENTES POSVERE. XAIRETE

MNHMEC C!NEKA383

109.1. Lucius enim Lucullus contra Mithridatem, Ponti regem, bella gessit eumque

regno expulit. Hoc quod Gręce384 subscribitur nomina parentum sunt.

375 Cf. Per. 2,254,8-9 376 Cf. Per. 27,8,1-2 377 Cf. Serv. Aen. 6,760 378 Cf. Serv. Aen. 6,760 379 Verg. Aen. 6,760 380 Cf. Per. 2,402,4-5 381 A 80/3, ubi In oppido Phrigiae Ancira; sauss. pro SVAVISS.; sub pro SVIS; c }neka [sic pro

ßneka] pro C!NEKA [sic pro ENEKA]; cf. CIL III 17* 382 Correxi ex SVAVSS 383 Pro ENEKA (i. e. ßneka) 384 Correxi ex Grece

374

110.385

In OLYMPO monte

OLYMPI VERTEX EX QVA PARTE

EST APOLLINIS PYTHII TEMPLVM

ALTITVDINEM HABET AD SVB-

IECTVM EXAMVSIM MENSVRA-

TVM. X. INTEGRA STADIA ET VN-

/49/ VM PLETHIO386 MINVS QVADRVPE-

DALI. XENOGORAS CELENTI

FILIVS MENSVRAM POSVIT.

TV VALE APOLLO. ET DA NOBIS

BONA.

110.1. Olympus mons in Thessalia, ubi Pellion et Pyerus et Ossa et Pindus et Othris.

Olympi huius uerticem nubibus celsiorem esse aiunt. Est et alius mons Olympus in

Gallogręcia,387 alius apud Mysios, in cuius radice est urbs Prusa, alius est secus Mare rubrum

in Ęthiopia, haud longe ab Heliopoli oppido, qui oriente sole usque ad horam quintam diei

flammas emittit.388 Hic de illo qui in Thessalia est dici certum est, alioqui Latinam non haberet

inscriptionem.

110.2. Examusim, id est examinate ad regulam. (Amusis) Amusis enim regula fabrorum

est quam architecti, quum opus probant, rubrica illiniunt.389 (Stadium) Stadium octaua pars

miliarii est. Vndecim ergo stadia sunt mille trecenti et septuagintaquinque passus. PLETHIO

minus quadrupedali: mensurę genus est quattuor pedum. Plethii tamen uocabulum nusquam

alibi memini me legere, nisi forte harundinem significet, quam Plinius (liber XVI, caput

XXXVII) inter harundinum genera non plethium sed plociam appellatam ait, graciliorem

385 A 80v/3; cf. Plut. Aem. 16,9 386 Ipse ex PLETIO correxit 387 Correxi ex Gallogrecia 388 Cf. Tort. 'Olympus'; cf. Plin. Hist. nat. 4,8,30 389 C. Mai. 'Examussim'

375

/49v/ cęteris.390 Harundo autem apta est ad aliquid metiendum, unde in Ezechiele legimus: Et

calamus mensurę in manu eius.391

110.3. Potuit iure suo gloriari Xenogoras392 et, sicut fecit Thales philosophus ęquilatere

circuli triangulo descripto, bouem immolare,393 nisi quidam promere ausi fuissent quot stadia

totius terrę ambitus contineat, quantum a terra distet nubium altitudo atque uentorum,

quantum inde spacii sit ad lunam, ad solem, ad cętera errantia sydera.

110.4. Sed certe his omnibus longe pręstabilius est mensuram nosse uitę atque morum.

Est enim modus in rebus (ut Lucretius394 inquit), sunt certi denique fines, quos ultra citraque

nequit consistere rectum.395 Non hoc dicimus ut geometrię rationem improbemus – utilis est

multis –, sed ut bono melius pręferamus.

111.396

NONAE

L. BARBIVS397 CRAPVS. ET. Q. BARBI-

VS RVFFVS SIBI ET SVIS. V. F. IN

FR. P. XXXV. IN AG. P. X.

111.1. L. Lucius. Q. Quintus. V. F. Viuus fecit. In fronte pedes XXXV, in agro pedes X:

in quo spacio aliis sepulturam ponere ius non est nisi domino loci permittente.

111.2. Frons autem illud sepulchri latus est in quo litterę /50/ incisę sunt. Quod terrę

circa alia latera patet, ager dicitur.

390 Cf. Plin. Hist. nat. 16,168, ubi Characian vocabant crassiorem firmioremque, plocimon vero

subtiliorem 391 Ez 40,3 392 Pro Xenagoras 393 Cf. Diog. Laert. 1,24 394 Recte Horatius 395 Hor. Sat. 1,1,106-7 396 A 80v/1; cf. CIL III 2979 397 Ipse ex BARBVS correxit

376

112.398

TRAGVRII

L. STALLIVS SECVNDVS. VI. VIR.

AVG. ET STALLIA CALIROHE VXOR

CVM LIBERIS AEDEM MATRI MA-

GNAE EX VOTO SVSCEPTO FECE-

RVNT. S. P.

112.1. L. Lucius. VI. VIR. AVG. Sex uir Augustalis. S. P. Sua pecunia.

112.2. (VI uir Augustalis) Sex uir Augustalis dicitur decreto Augusti extra ordinem

constitutus. (Cybele) Magna mater Cybele est, quę Ops dicitur et deum mater et Berecinthia

et Rhea et Bona dea et Pales. Eam terrę pręesse fabulantur. Magna ergo mater quę mortalibus

pręstat alimenta; Cybele a Cybelo, Phrigię oppido, in quo colebatur; Ops quod opem ferat

agricolis; deorum mater quia Saturno Iouem et alios deos genuisse dicitur; Berecinthia a

Berecintho, monte Phrigię; Rhea Gręce Ops est Latine; Bona dea quia fruges largitur; Pales

quia gregibus pabula subministrat.

/50v/ IV. SALONIS

IV.1. HACTENVS externa tibi interpretatus sum, Dominice Papalis charissime, nunc

maiorum nostrorum aperiemus monumenta, quę sępe tecum per Salonarum rudera

parietinasque uagatus passim iacentia spectaui et interdum, patrii soli nostri quanta quondam

gloria fuit mecum animo reuoluens, Vergilianum illud ingemiscendo repetebam: Fuimus

Troes, fuit Illium et ingens gloria Teucrorum,399 nunc nulla.

IV.2. Qualis enim quantaue urbs ista extiterit, quę a Gothis solo ęquata esse desiit, non

modo reliquię eius testantur, uerum etiam ueteris historię scriptorum indicat autoritas.

(Strabo) Nam et Strabo in suo Geographię libro Delmatarum emporium Salonas esse asserit

398 A 80/4; cf. CIL III 2676 = 9707 399 Verg. Aen. 2,325-6

377

ac de ipsis Delmatis Ea gens, inquit, annos compluris aduersus Romanos bella gessit.400

(Plinius) Plinius quoque Secundus ait: Salona colonia ab Iadera CCXXII milia passuum.

Petunt in ea iura uiribus401 descriptis in decurias CCCLXII Delmatę,402 quos ibi nominatim

recenset. Inter eos autem Ardeatum403 meminit et Italię quondam populatores appellat.

(Cęsar) Pręter hęc in Cęsaris Commentariis relatum legimus quod M. Octauius cum nauibus

Salonas peruenerit, ubi concitatis Delmatis reliquisque /51/ barbaris Clissam a Cęsaris

amicicia auertit, conuentumque Salonensem quum neque pollicitationibus neque

denunciatione periculi permouere posset, oppugnare instituit.404 Est autem oppidum, inquit, et

loci natura et colle munitum.405 Octauius quinis castris oppidum pręmere coepit, illi se

defendere. Tandem dispositis per muros pueris ac mulieribus portis egressi Octauii castra

inuadunt expugnantque, deinde et reliqua, cędeque non parua facta eos qui superfuerant ad

naues fugere compellunt. Atque talis fidei talisque in bello uirtutis tunc fuere Salonenses

nostri!

IV.3. (Diocletianus) Huc accedit quod Diocletianus imperator, Salonis natus, uirtute

rebusque gestis ad Romanorum imperium meruit promoueri. Deposito deinde imperio

priuatam uitam peregit in patria. Et quum Romam ad pristinam dignitatem reuocaretur, maluit

hic consenescere priuatus quam Romę imperare: usque adeo coeperat eum et amoenitas loci et

tranquillum in secessu ocium.

IV.4. Extat ędificium eius Salonis proximum, quod maiores nostri post urbis

euersionem incolere coepere: (Spalatum) nunc nostrum natale solum est, quod Spalatum

appellant, sed et ipsum semirutum quidem atque in parte deintegratum, murorum tamen ac

turrium pulchritudine portarumque affabre structarum decore /51v/ ostendens qualia etiam illa

fuerint quę uel uetustate uel inimicorum iniuria defecere. (Templum S. Domnii,

archiepiscopi Salonensis) Stat adhuc templum Ioui quondam sacrum, nunc Domnio martyri

dedicatum, magnę turris instar, rotunda specie angulatum, cuius murus (ut uides) quadrato

lapide rethiculataque structura constat. Octo columnis ingentibus intus fulcitur, quibus alię

400 Strab. Geogr. 7,5,5 401 Correxi ex iuribus 402 Plin. Hist. nat. 3,141-142, ubi Iader CXII pro Iadera CCXXII milia passuum; discriptis pro

descriptis; CCCXLII pro CCCLXVII (cf. In epigr. 61,2) 403 Pro Vardaeum 404 Cf. Caes. Bell. civ. 3,9,1-2 405 Caes. Bell. civ. 3,9,2

378

insident minores, quorum quattuor e marmore porphyrite cum aliis ad testudinem usque tecti

eriguntur. Exterius circa se magnarum duarum et uiginti columnarum peristylium habet, et id

quidem Sinadico marmore nobile. Porro ante templi limina uestibulum ipsum atriumque patet

spaciosum, columnis grandibus, et ipsis e marmore Phrygio dolatis, circumseptum, quibus

arcus impositi fulciuntur, ita ut nusquam Romę tot, tantas talesque columnas uno in loco

compositas reperies. E regione templi sacellum est, eodem tempore parique structurę genere

elaboratum. Pręter ista erant et alia tria templa, reliquo ędificio (ut apparet) uetustiora atque

ideo magis dirruta. In his tessellarum pictura, qua exornata fuerant, alicubi adhuc uisitur.

Extant et chryptoporticus plurimę, ita ut non minus miremur subterranea ędificia quam quę in

aperto spectantur.

/52/ IV.5. Sed ne plura intempestiue replicem, tibi pręsertim, qui cuncta quidem et sępe

uidisti, et adhuc inspicere (in tantum te delectat antiquitas) non satiaris, uide tandem quanta

rerum humanarum mutatio sit, quanta uolumina, uel ludibria potius, nunquam simpliciter

indulgentis fortunę.406 Nihil usquam firmum habetur in terra, nihil stabile, nihil in eodem statu

permanens, non urbes, non imperia. Extra terram igitur, extra anni Solisque uias407 quęrenda

hominum felicitas est. Quam pie iusteque uiuentibus omnium potens Deus super cęlum

perennem perpetuamque largitur.

IV.6. Sed iam quod proposuimus prosequamur.

113.408

Salonis

L. LIBVRCIO FELICI. V. ANN. XXIIII.

PATRIA MIRA FORTITV. DEFEN.

INTERFE. ET CVM COMMV. LACH-

RI. AD ROG. DVCT. IVLLIOLA MAR-

CELLA. V. PI. POST. III. DI. OBIIT.

406 Cf. Curt. 4,14,19 407 extra anni eqs.: cf. Verg. Aen. 6 408 Cf. CIL III 131*; cf. A 78/3 sine nomine loci (in margine superiore folii 78 recto scriptum

est: Apud magnificum Domitium [sic] Papalem

379

113.1. Integrum sic: Lucio Liburcio felici. Vixit annos XXIIII. Patria mira fortitudine

defensa interfecto et cum communibus lachrimis ad rogum ducto Iulliola Marcella uiro

piissimo. Postea tertia die obiit.

113.2. Vixit annos: deest qui. Sic tamen et apud historicos et apud poetas usurpatum

inuenies, ut est illud: Vrbs antiqua /52v/ fuit, Tyrii tenuere coloni,409 quem dicendi modum

epexegesim uocat Seruius.410

113.3. Hic igitur quattuor et uiginti annos natus pro patrię salute fortiter pugnando

occubuit dignusque uisus est cui a ciuibus cum lachrimis iusta persoluerentur. Eo ammisso et

iam sepulto uxor prę animi tristitia tris tamen dies superuixit, posteris relinquens non minus

certum sui erga uirum amoris testimonium quam Getharum foeminę, quę super mortua

coniugum corpora interfici simulque sepeliri expetisse feruntur.411 Potest quidem esse

audacior quę se perimendam sponte offert, sed non ista amantior quam uis extinxit doloris.

113.4. Huiuscemodi exemplum in adolescentia nostra uidimus, Dominice, Perinę,

consobrinę tuę, quę Gorgio marito a Turcis interfecto moerore superata efflauit animam. Tunc

ego amborum sortem miseratus tale (ut et tu meminisse potes) illis apposui epitaphium, dum

adhuc Tydei, pręceptoris mei, scholam frequentarem:412

(Epigramma) Ausus confertos incurrere Gorgius hostes

Ipse suo cęsus413 sanguine sparsit humum.

Non potuit lethum perferre Perina mariti:

Hic demum nimio uicta dolore iacet.

Hęc quicunque legis, sęuę maledicito dextrę

/53/ Vna quę fecit cęde perire duos.

Sed certe casus hic in Perina tua eo miserabilior quod nondum annum cum illo exegerat

cuius mortem tam impatienter tulit.

409 Verg. Aen. 1,12 410 Cf. Serv. Aen. 1,12 411 Cf. Mela 2,19 412 dum adhuc Tydei, pręceptoris mei, scholam frequentarem ipse

postea addidit; dum adhuc Tydei, pręceptoris in fine uersus, mei

scholam frequentarem in margine interiore ad perpendiculum scripsit 413 Ipse ex tandem correxit

380

114.414

Salonis

P. FVNDANIVS PHILOLOGVS AV-

GVSTAL.415 T. F. I. SIBI ET FVNDA-

NIAE EGLOGI LIBERT. ET VXO-

RI. ZOSIMVS ET FELIX LIBERT.

ET HERED. FACIVND. CVR.

114.1. Integrum ita: Publius Fundanius, philologus Augustalis,416 testamento fieri iussit

sibi et Fundanię Eglogi, libertę et uxori. Zosimus et Felix, liberti et heredes, faciundum

curarunt.

114.2. Philologus Augustalis: officii nomen fuisse coniicio ab Augusto concessi. Philos

enim Gręce Latine amorem sonat et logos ratio uel oratio dicitur, ut quasi procurator alicuius

Cęsaris Augusti sit qui eius rem curet et expensi acceptique rationes in prouincia dispungat

atque cognoscat.

115.417

Salonis

.D. .M.

PANES FILIAE INFELICISSIMAE

.TTT. P. A. F.

115.1. Hoc est: Panes filię infelicissimę Tertullę /53v/ parens afflicta fecit, ut sit Panes

mater et Tertulla filia; utriusque enim nomen fuit exprimendum. Tertullam autem in

414 Cf. CIL III 2096; cf. A 78/7 415 Ipse (?) ex AVGVLTAL. correxit 416 Pro P. Fundanius Philologus, Augustalis, 417 Cf. CIL III 2456; cf. A 70v/6

381

quibusdam epitaphiis integre descriptam legi, quare adducor ut credam hoc loco per tria T.

Tertullam significari.

116.418

Salonis

.D. .M.

CASSIO MINERBINO DEF. ANN.

XLVII. AELSVPERA CONIVX

MARITO INCOMPARABILI CVM

QVO VIXIT ANN. XXVII. B.419 M.

ET SIBI.

116.1. DEF. ANN. Defuncto annorum. ANN. Annos. B. M. Benemerito.

116.2. Coniux: obseruandum sicut hic, ita in aliis multis legi coniux, non coniunx. Nam

neque in obliquis habet "n". Dicimus enim: "coniugis, coniugi, coniugem", non "coniungis,

coniungi, coniungem".420

117.421

Salonis

C. CLODIVS FELIX. ༳༳༳༳༳༳. VIR. AVG.

V. F. SIBI ET CLODIAE PRIMIGE-

NIAE FILIAE POSTERISQ. SVIS.

418 Cf. CIL III 2272; cf. A 71v/1, sine nomine loci 419 Ipse ex D. correxit 420 Cf. Prisc. 5,166,12-15; 9,454,9-11 421 Cf. CIL III 2095; cf. A 78v/2

382

117.1. Hoc est: Caius422 Clodius Felix sex uir Augustalis uiuus fecit. Cętera integra

sunt.

/54/ 117.2. Diximus sexuiratum in prouinciis esse, non Romę.423 Primigenię filię: nos

dicimus primogenitę. Sed etiam grammatici ea primigenia uerba uocant quę per se inuenta

sunt, nec aliunde deriuantur. Non igitur incongrue sicut primogenitos ita et primogenios

dixerimus illos qui primo nati sunt. 424

118.425

Salonis

.D. .M.

ISICIAE FIRMINAE CONIVGI

FL. FORTVNATVS MARITVS

.B. M. P. D. ANN. P. M. XXXV.

118.1. Legendum sic: Isicię Firminę coniugi Flauius Fortunatus maritus benemeritę

posuit, defunctę annorum plus minus XXXV.

118.2. Plus minus, id est circiter. Incertum enim erat siue parum plus siue parum minus

ętatis haberet quando uita decessit.

119.426

Salonis

L. POMPONIVS EXTRICATVS. V. F.

SIBI ET SVIS ET COPPIO VIVIANO

AMICO. B. M. IN. FR. P. VI. IN AGR.

.P. VI.

422 Ipse ex Publius correxit 423 Cf. In epigr. 60,2 424 Primigenię filię eqs: cf. Per. 1,3,376. 425 Cf. CIL III 2359 426 Cf. CIL III 2475; cf. A 71/1, sine nomine loci

383

119.1. L. Lucius. V. F. Viuus fecit. B. M. Benemerito. IN. FR. P. VI. IN AGR. P. VI. In

fronte pedes VI, in agro pedes VI.

119.2. In his declaratur eius iuris locus circa sepulturam, ut alibi diximus,427 nequis eum

sibi uendicet occupareque contendat.428

120.429

/54v/ Salonis

DEP. IVLII ZACONI DIE. IIII. NO-

NAS NOVEMBRES. DECIANO

ET CEREALE. COSS.

FL. IVLIVS ZACONVS ET AVRE-

LIA MERIA CONIVX EIVS. HOC

SARCOPHACVM SIBI VIVI POSV-

ERVNT. SIQVIS POST NOSTRAM

PAVSATIONEM HOC SARCOPHA-

CVM APERIRE VOLVERIT, INFE-

RAT ECCLESIAE SALONARVM

CENTILIBRAS430 QVINQVAGINTA.

120.1. DEP. Depositio. COSS. consulibus. FL. Flauius.

120.2. Pausationem, id est requiem. (Pausa) Pausa enim (ut Nonius ait) requies est.431

427 Cf. In epigr. 111,1 428 In margine inferiore folii 54, manu recentiore scriptum: Hoc

marmor reperitur Tarvisii in aedibus iam Zuchelliorum, mox Calviae

physici. 429 Cf. CIL III 2654; cf. A 71/3, sine nomine loci 430 Pro ARGENTI LIBRAS 431 Cf. Non. lib. 2, pag 158 M, lin. 6

384

120.3. Inferat, inquit, ecclesię Salonarum centilibras L. Ex hoc patet iam tunc432

Christianos fuisse Salonis. Ecclesia enim Christianorum est, non infidelium. Centilibrę

quoque nouitium monetę genus, non uetus. Sarcophagus autem (ut Plinius ait) lapis est fissili

uena; corpora defunctorum condita in eo absummi constat intra quadragesimum diem.433 Ideo

nomen habet a carne edenda. sarj enim caro est et patvn edo. Hinc quidam sarcophagum

pro sepulchro usurpant. Quod autem hic scribitur "sarcophacus", manifestum est /55/ in multis

"c" loco "g" usurpari.

121.434

Salonis

DIS SYRIS.

C. ALBVCIVS. CL. RESTITVTVS.

121.1. Hunc Syrum fuisse arbitror et cum ęgrotasset, a suis diis se restitutum ratus

uotum soluit. Syri autem et Ęgyptii animalium effigies adorabant et magis (ut Pomponius

inquit) ipsa animalia, apim pręsertim, hoc est bouem nigrum certis maculis insignem et cauda

linguaque dissimilem aliorum.435

121.2. CL. Clementer.

122.436

Salonis

.D. .M.

432 Suprascriptum 433 Cf. Plin. Hist. nat. 36,131 434 Cf. CIL III 1961; cf. A 78/6 435 Cf. Mela 1,58 436 Cf. CIL III 2191; cf. A 78/5

385

ATANIA MARCIA MARCELLAE

FIL. DEF. ANN. VIII.

122.1. Hoc est: filię defunctę annorum octo.

123.437

Salonis

.D. .M.

RAECIAE MARCIAE APLIVS438 KARVS

MARITVS. P.

123.1. Id est: posuit.

124.439

Salonis

IMP. CAES. MA. AVR. ANTONINO

AVG. PONT. MAX. TRIB. POT. غغ༳༳༳༳.

P. P. COH. ༳. CXƆ. DEL. SVB. CVR.

GRANI FORTVNATI. TRIB. COH.

EIVSD. MVRI. P. DCCC. IN HIS

TVRR. VNA.

/55v/ 124.1. Legendum ita: Imperatore Cęsare Marco Aurelio Antonino Augusto,

pontifice maximo, tribunicię potestatis quater440 et uigesies, positi per cohortem primam mille

437 Cf. CIL III 2501; cf. A 78/4 438 Ipse APLIVS in margine addidit 439 Cf. CIL III 1979; cf. A 78/2

386

Delmatarum sub cura Grani Fortunati, tribuni cohortis eiusdem, muri passuum octingentorum,

in his turris una.

124.2. (Antoninus Verus) Hunc imperatorem fuisse reor Marcum Aurelium Antoninum

cognomento Verum, qui post Titum Antoninum Pium441 imperauit annos XVIIII, mensem

unum.442 Quo in Germania aduersus Quados pugnante exercitui443 siti oppresso pluuia (ut

Eusebius refert) diuinitus missa pręstitit potum, Germanos autem et Sarmatas fulmina

persecuta sunt.444 Extant eius litterę (ut idem testatur) quibus ipse confessus est pluuiam illam,

quę tunc445 contigit, precibus militum Christianorum fuisse impetratam.446 (Commodus) Hic

Commodum filium regni consortem fecit, cum eo de hostibus triumphauit, multa largitus est,

pecuniam quę fisco debebatur debitoribus remisit, legum ueterum seueritatem nouis

constitutionibus temperauit.447 In ęditione ludorum centum simul leones exhibuit.448 In

Pannonia449 morbo periit,450 Commodo filio relinquens imperium.

124.3. Ab hoc igitur missa fuit Delmatarum /56/ cohors (Murus) ad ędificandum

murum Salonarum, cuius fundamenta adhuc extant, ingentibus saxis posita prope fluminis

ripam et inde ad maris littora Tragurium uersus longo admodum ordine tendentia.

(Delmatarum militum uirtus) Delmatarum autem uirtus ex eo declaratur quod primę

cohortis fuisse memorantur. Prima quippe cohors cęteras et numero et dignitate superabat.451

Quam rem ut melius intelligas, paulo plenius explanabo.

124.4. (Legio) Legio una ex sex milibus peditum centum additis et ex septingentis

triginta equitibus constabat. Ea diuidebatur in cohortes decem. (Cohors prima) Prima cohors

cum imperatore erat circa uexillum, homines mille centum et quinque pedites, centum et

quadraginta duos equites, (Secunda) secunda uero cohors quingentos et quinquaginta duos

440 Ante quater ipse quateruigesies delevit 441 Ipse Antoninum Pium in margine addidit 442 Cf. Euseb. Chron., lemm. ante A. D. 164 [= 163] 443 Ante exercitui ipse exercituque siti oppresso delevit 444 Cf. Euseb. Chron., A. D. 177 [= 175] 445 Ante tunc ipse conti delevit 446 Cf. Euseb. Chron., A. D. 178, 179 [= 177] 447 Cf. Euseb. Chron., A. D. 180, 181, 182 [= 179, 180, 181] 448 Cf. Euseb. Chron., A. D. 182 [= 181] 449 Correxi ex Panonia 450 Cf. Euseb. Chron., A. D. 182 [= 181] 451 Cf. Per. 19,67,4

387

pedites, sex et sexaginta equites habuit. (Reliquę octo) Hunc eundem numerum reliquę

cohortes habuerunt. Ex his decem cohortibus, quoties pręlium immineret, duę acies

ordinabantur. (Acies prima) In prima acie prima cohors dextrum cornu tenebat, quinta leuum,

tertia locum medium, (Acies secunda) circa quam secunda et quarta erant.452 Idem ordo

secundę post primam aciei fuerat. Iccirco igitur primę cohortis Delmatę fuere quia et corporis

/56v/ robore et animi magnitudine alios antecesserant.

124.5. Inscriptio autem ista indicat sub quo imperatore et per quos murus iste cum turri

fuerat ędificatus. (Quando urbs Salonarum facta latior) Ex quo etiam coniici potest urbem

ipsam non ita amplam tunc fuisse quum a M. Octauio Pompeiano est oppugnata. Tunc enim et

loci natura et colle munita dicitur quia latus montis occupabat,453 postea uero cum muro hoc,

de quo loquimur, in tantum fuit dilatata ut maior pars eius in planicie quam in cliuo sedisse

appareat.

125.454

Salonis

IMP. CAESAR DIVI VESPASIANI

F. DOMITIANVS AVGVSTVS GER-

MANICVS PONTIFEX MAXIMVS

TRIBVNIC. POTEST. غ༳༳. IMP. غغ༳༳.

COS. XVI. CENSOR PERPETVVS.

P. P. PEDITIBVS ET EQVITIBVS

QVI MILITANT IN COHORTE. ༳༳༳.

ALPINORVM ET IN. ༱༳༳༳. VOLVN-

TARIORVM CIVIVM ROMANORVM.

QVI PEREGRINAE CONDICIONIS455

PROBATI ERANT. ET SVNT IN DEL- 452 Legio una eqs.: cf. Veg. Mil. 2,6; 2,7; cf. Per. 10,67; 10, 68 453 Cf. Caes. Bell. civ. 3,9,2; cf. In epigr. IV,2 454 Cf. CIL III p. 859, n. XVI extrinsecus; cf. A 73-73v, ubi Apud Salonas in aere repertum 455 Ipse ex CONDITIONIS correxit

388

MATIA SVB. Q. POMPONIO RVFO.

QVI QVINA ET VICENA STIPENDIA

AVT PLVRA MERVERVNT. ITEM

/57/ DIMISSO HONESTA MISSIONE EME-

RITIS STIPENDIIS. QVORVM NO-

MINA SVBSCRIPTA SVNT. IPSIS

LIBERIS POSTERISQVE EORVM

CIVITATEM DEDIT ET CONVBI-

VM CVM VXORIBVS QVAS TVNC

HABVISSENT CVM EST CIVITAS

IIS DATA. AVT SIQVI CAELIBES

ESSENT CVM IIS QVAS POSTEA

DVXISSENT DVMTAXAT SINGV-

LI SINGVLAS. A. D. III. IDVS IVLIAS.

M. LOLLIO PAVLINO VALERIO ASI-

ATICO SATVRNINO. C. ANTIO IV-

LIO QVADRATO. COS. COHORT. ༳༳༳.

ALPINORVM. CVI PRAEST. C.

VIBIVS MAXIMVS.

PEDITI.

VENETO DITI. F. DAVERS ET

MADENAE PLARENTIS FILIAE

VXORI EIVS DERAMISI. ET

GALLO. F. EIVS.

DESCRIPTVM ET RECOGNITVM

EX TABVLA AENEA. QVAE FIXA

EST ROMAE IN MVRO POST TEM-

PLVM DIVI AVG. AD MINERVAM.

/57v/ A. VOLVMNI EXPECTATI.

Q. ORFI CVPITI.

CN. EGNATI VITALIS.

SEX. MANLI CINNAMI.

389

L. PVLLI SPERATI.

P. ATINI AMERIMNI.

L. PVLLI VERECVNDI.

125.1. Hoc ita descriptum in tabellis ęneis intra Salonarum ruinas repertum uidimus,

legimus, exscripsimus. (Tabellę ęneę) Has autem tabellas nunc tu, Dominice, dono tibi datas

in deliciis habes, quasi heres eorum quibus olim in testimonium uirtutis ab imperatore traditę

fuere. Nec iniuria id facis, quando quidem auorum gloria ad nepotum redundat laudem,

tantoque ad te magis quanto plenius eos expresseris et militię studio et animi uigore. Dum

enim uirenti adhuc ętate floreres, equos alere, arma tractare et nunc hasta, nunc ense pugnę

simulacra cum ęqualibus ciere magnopere te delectabat. Quin etiam, quoties incursiones pati

contigit, toties obuiam hosti cum armatorum manu prodibas, contempto uitę periculo pro

patrię honore. Post hęc in classe Veneta triremis pręfectus Ottomanico bello ita te gessisti ut

iam /58/ emeritis stipendiis domum reuersus domesticis laudem attuleris, amicis lętitiam,

patrię decorem.

125.2. Non uereor nequis me adulari existimet: omnibus nota loquor magisque timeo ne

uerecundiam tuam offendam quam ne aliorum aures grauem. Te enim tuo merito et summi

diligunt et medii amplectunt et infimi colunt. Sed quoniam ea modestia es ut ostentari opera

tua et coram efferri non satis ęquo animo pati soleas, his omissis reuertar ad tabellas et

scripturam istam, quę de terrę puluere erruta et fato quodam tibi exhibita in tuo seruatur

scrinio, interpretari pergam.

125.3. Domitianus imperator Delmatis quibusdam, qui sub eius auspiciis frequenter

militauerant, pręter456 stipendia quę meruerunt, priuilegium facit quo ipsis uxoribusque

eorum, liberis posterisque eorum ciuitatem donat, id est ut ciuium Romanorum iure utantur et

pro ciuibus habeantur. Atque hoc ipsum principis priuilegium descriptum fuisse Romę dicitur

in tabula ęnea quę muro affixa erat post templum Octauiani Augusti ad Mineruam, loco

uidelicet conspicuo, ut legentes illorum qui sic /58v/ honorati erant exemplo ad uirtutem

exercendam accenderentur.

125.4. IMP. CAESAR.457 Quinam hic fuerit, quid egerit, quomodo finierit, breuiter tibi

expediam. (Domitianus) Domitianus Vespasiani fuit filius. Tito fratri successit in regno. De

456 Ipse ex priu (?) in pręter correxit 457 Ipse ex CASAR correxit

390

Dacis et Germanis triumphauit.458 Statuas aureas et argenteas sibi in Capitolio poni iussit.459

Primus dominum se et deum appellari pręcepit.460 Christianos persecutus est, Ioannem

apostolum in Pathmos ipse relegauit.461 Sicut Quintilis mensis a Iulio Iulius et Sextilis ab

Augusto Augustus dicti sunt, ita ille Septembrem Germanicum, Octobrem Domitianum

nuncupari edixit; sed nomina ista cum ipso simul desuerunt.462 Philosophos et mathematicos

Roma expulit.463 Iudeos, qui de stirpe Dauidis erant, interfecit, regium genus suspectum

habens.464 Ipse occisus in palatio periit465 anno ętatis suę XXXVI. Tunc clypei imaginesque

eius in terram deiectę et ab omnibus conculcatę.466 Quod contigit anno humanę salutis

XCVIIII. Regnauit annos XV, menses V.467

125.5. Hic igitur ea quę dicta sunt concessit468 Peditibus et equitibus qui militabant in

cohorte tertia Alpinorum: (Alpini) Alpini sunt qui sub Alpibus habitant, Ligures. De

cohortium /59/ autem generibus diximus.469 (Romani) Et in octaua uoluntariorum ciuium

Romanorum: id est eorum qui ultro se obtulerant in militiam, uolones olim dicti quia post

Cannensem cladem serui in militiam recepti acceperunt libertatem quum sponte se

obtulissent.470,471 Qui peregrinę, inquit, conditionis probati erant: (Delmatę) id est non Itali

noscebantur, sed Delmatę. Qui quina et uicena stipendia aut plura meruerunt: id est qui

quinquies et uicesies uel pluries in expeditione belli fuerunt. (Tria missionum genera) Item

dimisso honesta missione: triplex fuit missionis ratio: honesta, quando exacto militię tempore

miles dimittebatur; causaria, quando uitio corporis uel mentis parum idoneus putabatur;

ignominiosa, quum ob delictum aliquod exautorabatur. Emeritis stipendiis: id est persolutis. 458 Cf. Euseb. Chron., A. D. 94 [= 93] 459 Cf. Euseb. Chron., ibid. 460 Cf. Euseb. Chron., A. D. 87 [= 88] 461 Cf. Euseb. Chron., A. D. 97 [= 96] 462 Cf. Euseb. Chron., A. D. 90 [= 89]; cf. Macrob. Saturn. 1,12,35-37 463 Cf. Euseb. Chron., A. D. 92 [= 91] 464 Cf. Euseb. Chron., A. D. 99 [= 98] 465 Cf. Euseb. Chron., A. D. 99 466 Cf. Euseb. Chron., A. D. 99 467 Cf. Euseb. Chron., lemm. ante A. D. 83 468 ea... concessit ipse addidit in margine 469 Cf. In epigr. 124,4 470 quum... obtulissent ipse addidit in margine 471 Cf. Mai. 'Volones' [1], [2]; cf. In epigr. 140,2

391

Emeriti enim dicuntur militia soluti. Singuli singulas: per hoc intelligimus uni uiro nefas

fuisse plures habere uxores. A. D. III: a die tertio Idus Iulias. Marco Lollio: hęc equitum

nomina. Pediti: et hęc peditum. In fine ponuntur nomina liberorum posterorumue. De

magistratibus autem qui hic Domitiano tribuuntur in pręcedentibus est tractatum.472

125.6. Nihil aliud hoc loco explicandum restat nisi quod et te ius Romanę ciuitatis

possidere credi par sit, /59v/ quum et priuilegium possis ostendere et Papalis cognomen geras.

Papam enim Romę modo pręesse nouimus, cui tunc Cęsares Augusti pręfuerunt.

126.473

Salonis

.D. .M.

L. CORNELIO. L. F. BEATISSIMO.

QVI VIX. PL. M.474 ANN. XXIX. FVIT. ORDI-

NIS MILIT. COH. ༳. HABVIT. ༱༳༳.

SPOL. غ༳. CORON. CIVIC. A CLAS-

SE ROMAN. CVM EORVM NOTA

INTERFECTVS PERIIT. ET A SO-

CIIS CONCLAMATVS EST. S. C.

EX AERARIO CIVI NOBILISSIMO

ET. B. M. P. III. IDS. IVLIAS.

126.1. D. M. Diis manibus. L. Lucio. L. F. Lucii filio. Ordinis militaris cohortis primę.

472 Cf. In epigr. 2,1; 68,2; 71,2 473 Cf. CIL III 130* (2); cf. A 78v/7 = CIL III 130* (1) ("sed recensione plane diversa ab ea,

quam noverat Marulus posterioresque", CIL III, p. 274): D. M. / L. CORNELIO L. F. BEATISSIMO

AN. XX / ORDINIS MILIT. COH. ༳. A. CLASSE ROMAN. NOn / PERIT SINE NOTA EORVM

INTERFECTVS / PERIT ET CONCLAMATVS EST // S. C. EX AERARIO CIVI NOBILI / SSIMO

B. MER. P. 474 Ipse PL. M. post VIX. addidit in margine

392

126.2. Habuit septem spolia quia ex prouocatione septies singulari certamine uicerat.

Vndecim coronas ciuicas: toties ciue in pręlio seruato. Ciuica enim corona donabatur qui

ciuem ab inimicorum oppressione liberasset. Ea erat ex fronde querna, quoniam cibus

uictusque e quercu capi quondam solebat.475 A classe Romanorum fuit interfectus: tunc,

opinor, quum Marcus Octauius (ut dictum est supra)476 /60/ Salonas cum nauibus ueniens

obsedisset et quum per dolum ex insidiis fuit interceptus. Ideo cum eorum nota, id est

ignominia, fuit interceptus dicitur. A sociis conclamatus est, id est deploratus atque defletus et

ad rogum usque deductus et decreto senatus uel decurionum sepultura honoratus ex ęrario

collata pecunia.

126.3. S. C. Senatus consultum. B. M. P. Benemerito posuit. VIX. ANN. XXIX. PL. M.

Vixit annos XXIX plus minus, id est circiter. III Idus et cętera.

127.477

Salonis

L. HELIO CAESARE IMP. P. COELIO

ET VIBVLIO PIO. COSS. VII. IDVS

OCTOBRES.

C. DOMITIVS VALENS. ༳༳. VIR. I. D.

PRAEEVNTE. C. IVLIO SEVERO

PONTIF. LEGEM DIXIT IN EA VER-

BA QVAE INFRA SCRIPTA SVNT.

IVPPITER. O. M. QVANDOQVE TIBI

HODIE HANC ARAM DABO DEDICABOQ.478

OLLIS LEGIBVS OLLISQ. REGIONI-

BVS DABO DEDICABOQ. QVAS HIC 475 Ciuica enim corona eqs.: cf. Per. 27,10,1-3 476 Cf. In epigr. IV,2 477 Cf. CIL III 1933; cf. A 83/1, ubi Salonę. Tituli bipertiti pars posterior tantum exstat, quam A

solam descripsit. Marulus, quem constat lapidem vidisse, proposuit eum continuum plenumque (cf.

CIL III, p. 306). 478 Ipse ex DICABOQ. correxit

393

HODIE PALAM DIXERO. VTI INFI-

MVM SOLVM HVIVS ARAE EST.

SIQVIS HIC HOSTIA SACRVM FAXIT

QVOD MAGMENTVM NEC PROTOLLAT.

/60v/ IDCIRCO TAMEN PROBE FACTVM

ESTO. CAETERAE LEGES HVIC479

ARAE EAEDEM SVNTO QVAE A-

RAE DIANAE SVNT IN AVENTINO

MONTE DICTAE. HISCE LEGIBVS

HISCE REGIONIBVS SICVTI DIXI

HANC TIBI ARAM IVPITTER OP-

TIME MAXIME DICO DEDICOQVE

VTI SIS VOLENS PROPICIVS MIHI

CONLEGISQVE MEIS. DECVRIONI-

BVS COLONIS INCOLIS COLONIAE.

MARTIAE IVLIAE SALONAE CON-

IVGIBVS LIBERISQVE NOSTRIS.

127.1. Helius Pertinax septuagesimum ętatis excedens annum, quum esset pręfectus

urbis, ex senatus consulto imperare iussus est.480 Obsecrante senatu ut uxorem suam

Augustam et filium Cęsarem appellaret contradixit et sufficere testatus est quod ipse regnet

inuictus.481,482 Occiditur in palatio, Iuliani iuris periti scelere; quem postea Seuerus apud

Miluium pontem interfecit.483 Helius imperauit menses sex.484

127.2. Eo igitur imperante Caius Domitius Valens duum uir apud Salonas Ioui aram

dedicat hac lege ut siquis ibi hostia sacrum faxit, id est pecude ita sacrificet, quod

magmentum /61/ – magmentum antiqui maius augmentum dicebant485 – nec protollat, id est

479 Ipse H ex N correxit 480 Cf. Euseb. Chron., A. D. 195 [= 194] 481 Pro regnaret inuitus 482 Cf. Euseb. Chron., A. D. 195 [= 194] 483 Cf. Euseb. Chron., ibid. 484 Cf. Euseb. Chron., A. D. 195 [= 194] 485 Cf. Per. 6,395,3

394

nec proferat,486 quędam quę augeri solent sacrificium, libamenta, etiam sine his probe factum

esto et rite sacrificatum putetur. Pro arę autem dedicatione Iouem postulat ut sibi ac suis

uolens propiciusque sit. Hostia dicitur pecus quod in sacrificio occiditur, hostire enim

dicebant ferire. Ollis antique dictum pro illis;487 dico dedicoque: pontificale uerbum,

significat: ęternum trado. In Auentino: Romę collis, ab Auentino, Albano rege, ibi sepulto

dictus. In eo colle fuit templum Dianę,488 cuius leges huic arę communes esse iubet, ut eodem

sacrificandi ritu utatur qui hic Ioui sacrificat quo utuntur qui in Auentino sacrificant Dianę.

127.3. ༳༳. VIR. Duum uir. I. D. Primo die uel imo die. O. M. Optime maxime. Cętera

patent.

128.489

Salonis

VARIVS VALENTINVS ET ELA-

VIA LICENTINA IVLIO CYRANO

ET VARIAE ELAVIAE SALONAE.

QVI. VIX. IVLIVS ANNOS. XXVIII.

MENSES. II. SALONA ANNOS. XVI.

MENSES. VIII. PARENTES INFE-

LICISSIMI FILIIS CARIS POSVERVNT.

129.490

/61v/ Salonis

C. TESPRIO MASCELIONI

VISELLIA FELICLA MARITO 486 Cf. Mai. 'Protollere' ? 487 Cf. Per. 115,6,10-11 488 Romę collis eqs.: cf. Tort. 'Rhoma'; Mai. 'Auentinus' 489 Cf. CIL III 2584; cf. A 71/4 490 Cf. CIL III 2557; cf. A 71/3

395

INCOMPARABILI POSVIT.

129.1. Facilis quidem horum ac plana est lectio, sed nuda nomina. Tam enim nescitur

qui fuerint isti aut quid egerint quam si nulla omnino de illis littera hic extaret.

129.2. Ex quo constat neminem inscriptionibus clarum fore quem nobilem non fecerit

uirtus. Soli memorantur illi qui memoratu digna gessere, aliorum nomina simul cum

corporibus mortua iacent: illa obliuione, hęc terra obruta. Nobis tamen non ideo colenda est

uirtus ut posteritati noti simus, sed ut Deo placeamus.

130.491

Salonis

L. IVLIVS. C. F. TRO. CLEMENS

NEGOTIATOR. T. F. IVSSIT SIBI

ET. C. IVLIO. C. F. TRO. MAXIMO

PATRI. ET NONIAE LACRI. F.

MARVLIAE MATRI. ET. L. IVLIO

L. F. TRO. MAXIMO FILIO. ET. IV-

LIAE. L. F. MARVLIAE. F. ET IV-

LIAE. L. F. CLEMENTILLA. F. F.

/62/ 130.1. Hęc apud te in saxo ingenti incisis litteris habentur, quę nos de fundamentis

Salonarum littoralis muri erruta ad tuas ędis transferri, sicut pleraque alia, nuperrime uidimus.

Nec sumptui enim nec labori parcis dum ueterum monumenta undequaque tibi comparas. Hęc

igitur in fine opusculi descripta ita exponere libuit:

130.2. L. IVLIVS. C. F. TRO. CLEMENS NEGOTIATOR. T. F. IVSSIT SIBI, id est

Lucius Iulius, Cai filius, Troezenus, cui Clementi agnomen fuit. Externus enim fuit, ex

Troezene,492 Achaię493 oppido, et Salonis residens negotiabatur. Is testamento fieri iussit sibi:

iussit quippe fieri sibi sepulchrum cum ędificio superposito et parentibus et filiis iam uita

491 Cf. CIL III 2125 492 Cf. Plin. Hist. nat. 4,18 493 Ipse ex Peloponessi correxit

396

defunctis, unde dicitur: et Iulio, Cai filio, Troezeno Maximo patri, et Nonię, Lacri filię,

Marulię matri, et Lucio Iulio, Lucii filio. Ipse atem Lucius est dictus. Troezeno Maximo filio:

ideo Troezeno quia quum maximus natus esset, in patria eum genuerat, reliquos Salonis. De

quibus dicitur: et Iulię, Lucii filię, Marulię filię, et Iulię, Lucii filię, /62v/ Clementilla filia

fecit.

130.3. Clementilla ergo, filia superstes, quod pater Lucius Iulius Clemens fieri iusserat,

hoc faciundum curauit, ut ostenderet quantum uiuo obsequens fuerit genitori quę mortuo

quoque obediuit.

V. Peroratio

V.1. Hęc habui, Dominice iocundissime, quę de ueteribus collecta monumentis tuo

rogatu tibi exponerem. In quibus (ut uides) manifesto apparet illis qui aliquo uirtutis studio

claruerunt et uel foris uel domi magni habiti sunt honorem publice exhibitum laudemque

litteris, quo perennior fieret, marmore insculptis memorię mandatam.

V.2. Sed nos pręmia ista, quę momentanea sunt et tam uulgi quam temporis obnoxia

iniurię, contemnentes ad illam tantum totis animi corporisque uiribus capiendam mercedem

contendamus quę nobis ab ipso omnium rectore ac dominatore Deo promissa est. Sola enim

neque uetustatis sentit situm neque sui status mutationem formidat nec ullum suę felicitatis

finem futurum expectat. Eam autem assequemur si, sicut Romani /63/ imperatores contra

inimicos magno animo dimicabant, ita nos aduersus prauas cupidines boni et ęqui rationem

tuendo depugnabimus acriterque resistemus.

V.3. Gloriosum est profecto aduersariorum conatibus reluctari, reluctando superare,

superando uel tropheum uel ouationem uel triumphum demereri; nulla tamen gloriosior est

uictoria quam se ipsum uincere et affectibus imperare, et non ea quę corporis uoluptas

suggerit facere, sed quod lex pręcipit diuina: illud meditari, illud exequi uelle, ad illud

perficiundum tota animi affectione niti atque contendere. Eos enim qui sic agunt non terrena

manet remuneratio, sed cęlestis, non laus in marmore incidenda uel in chartis describenda, sed

illa inęstimabilis atque ineffabilis gloria in cęlesti regno perpetuo permanenda diuinęque

destinationis immobilitate stabilienda, neque minuenda unquam neque finienda. Non hanc

acceperunt ueteres Romani, non Carthaginenses, non Macedones, non Athenienses, non

397

Thebani, non Lacones, non alię nationes quę /63v/ diu multumque dominatę sunt, quoniam

quos uera latuit religio, ueri boni mercede indigni fuerunt.

V.4. Solis itaque in Christum credentibus et unum Deum pie sancteque colentibus ea

impenditur. Quę quidem tanta ac talis est ut (sicut Paulus apostolus ait) omnem sensum

superet humanum,494 omnem uincat mundanę opulentię taxationem. Nec oculus uidit igitur,

nec auris audiuit nec in cor hominis ascendit quam grande bonum illud sit quod pręparauit

Deus iis qui diligunt eum.495 Nihil enim aut maius cogitare aut pulchrius cernere aut dulcius

gustare aut suauius audire aut iocundius odorari aut perennius possidere quam eum possumus

in quo uno sunt omnia et a quo omnia et per quem omnia.496 Semel denique statuendum est,

qui Deum habet, eum nullius unquam boni indigere, qui uero Deum non habet, eum habere

nihil. Deum autem habent qui iussa eius perficere student atque conantur, cauendo a uitiis

uirtutibusque inhęrendo. In Deo enim manent, et Deus in illis, hic per fidem firmam, illic per

charitatem perpetuam atque sempiternam.

F I N I S

/64/ VI. Salonis postea repertum

131.497

<Salonis>

.I. O. M.

Q. RAONIVS DIODORVS EX

VOTO POSVIT LIBES MERI-

TO. ༳༳༳༳. IDVS MAIAS. PRONI-

ANO ET BRADVA. COSS. 494 Cf. Phil. 4,7 495 Cf. 1 Cor 2,9 496 in quo eqs.: cf. Rm 11,36 497 Cf. CIL III 1945

398

131.1. Ioui optimo maximo. Libes pro libens: quędam enim huiusmodi uocabula

subtracto "n" scribebant antiqui.

131.2. Hic Quintus Raonius Diodorus posita Ioui ara siue templo uotum soluerat.

Quando autem id egerit, per Idus diem, per consules annum ostendit. Nos autem tunc Deo

gratissimum soluimus uotum cum uitę cursum ita ut ipse pręcipit dirigere studemus.

132.498

Salonis

A. TER. PANTERA.

.AGO. FECIT.

132.1. Puto sic legendum: Aulus Terentius pantherarum agonium fecit.

132.2. Agonium ludum esse ait Festus Pompeius, ob hoc dictum quia locus in quo ludi

initio facti sunt fuit sine angulo. Cuius ludi festa agonalia dicebantur.499 Hęc factitata500 ait

Romę in monte Quirinali. Est enim Quirinalis Agonius et Collina porta Agonensis.501 /64v/

Agoniorum meminit Ouidius libro Fastorum primo dicens: Et prius antiquus dicebat agonia

sermo.502 De pantheris autem Plinius libro VIII, capite XVII sic scribit: Pantheris, inquit, in

candido breues macularum oculi.503 Has a pardis ait solo candore discerni et id animal gigni

in Aphrica Syriaque.504 Idem ait: pantheras primus Scaurus in ędilitate sua uarias CL

uniuersas misit, deinde Pompeius Magnus quadringentas decem, diuus Augustus

quadringentas XX.505

498 Cf. CIL III 2551 499 Agonium eqs.: cf. P. Fest. 'Agonium (ludus)' 500 Ipse ex factita correxit 501 Cf. P. Fest. 'Agonium (dies)', ubi Agonus pro Agonius 502 Ov. F. 1,331, ubi pecus pro prius 503 Plin. Hist. nat. 8,62 504 Cf. Plin. Hist. nat. 8,63 505 Plin. Hist. nat. 8,64, ubi primus autem Scaurus aedilitate; dein pro deinde

399

132.3. Aulus igitur Terentius apud Salonas Romano more in agonali ludo pantheras

exhibuit et qui id fecerit, ut posteris quoque notum foret, litteris in marmore sculptis testatus

est. Hoc equidem in illo amphiteatro factum reor cuius adhuc uestigia extare cernimus.

132.4. Et satis certe magnificum fuit tam procul petitas bestias in ludum adduxisse, sed

ego multo magnificentius esse dixerim hominum bestiali ritu uiuentium licentiam legibus

coercere. Illud enim ad uoluptatem pertinet oculorum, hoc ad morum censuram.

133.506

/65/ Salonis

C. SEXTIO QVOD. C. BELLO.

CONF. RELIQVIAS NON DE-

SERVERIT POMPEIANORVM.

VICTORIS IVSSV. M. K. D. MVL-

TATO. ET IN EXIL. ACTO. C. SEX-

TIA VXOR PARVVLIS CVM LI-

BERIS OBSERVARI IVSSA. SEQ.

IPSOSQ. REPENTI PRAECIPITIO

VINDICAVIT IN LIBERTATEM.

VIXIT LIBERA. ANN. XLVI. SER-

VA NEC DIEM.

133.1. C. bello conf., id est ciuili bello confecto. M. K. D. Maxima capitis diminutione

multato. Caius iuris consultus: Capitis, inquit, diminutio est status permutatio.507 Paulus etiam

ait: Capitis diminutionis tria genera sunt: maxima, media, minima. Tria enim sunt quę

habemus: libertatem, ciuitatem, familiam. Igitur quum hęc omnia amittimus, hoc est et

libertatem et ciuitatem et familiam, maximam esse capitis diminutionem; quum uero

amittimus ciuitatem et libertatem /65v/ retinemus, mediam esse capitis diminutionem; quum

506 Cf. CIL III 135* 507 Maph. Veg. 'Capitis diminutio' (cf. Dig. 4,5,1)

400

libertas et ciuitas retinetur, familia tantum mutatur, minimam esse capitis diminutionem

constat.508 Cętera in epitaphio posita patent.

133.2. Nequis autem ulla unquam de causa sibi ipsi manum inferendam putet, Platonis

in Phedone sententia est nemini fas esse sibi mortem consciscere.509 Animam enim dei,

omnium domini, depositum esse in corpore, quam qui excluserit illo inuito, grauiter

peccabit.510 Photinus511 quoque philosophus animam corporeis passionibus liberam exire

oportere ait, quam qui de corpore uiolenter excludit, liberam esse non patitur; aut enim metu

aut odio id agit et animam talium passionum sordibus inquinat.512

133.3. Quod si philosophis diuinę legis ignaris hęc sententia sederit, quanto magis

Christianis Deo cui seruiunt id ipsum asserente placere debet? Ait enim: Non occides,513 et si

alios occidere uetamur, quanto magis nos ipsos? Longe autem satius est seruitutem, exilium,

proscriptionem et quęque aduersa inuita pati quam malis istis quę temporaria sunt euitatis in

malum ęternum incidere, et post corporis animęque solutionem ad inferos relegari. Diuini

quippe mandati pręuaricatoribus talis proposita est poena.

134.514

/66/ Salonis

CONSENTIO DEORVM.

MARC. AN. A. SOZOMENE

IMPERIO FECIT.

134.1. Marcus Terentius Varro de re rustica scripturus deos inuocat consentes eosque

XII nominatim enumerat.515 Festus quoque Pompeius ait consentia sacra dici quę multorum

508 Maph. Veg. 'Capitis diminutionis' (cf. Dig. 4,5,11) 509 Cf. Macr. Somn. Scip. 1,13,5 (cf. Plat. Phaed. 61 E) 510 Cf. Macr. Somn. Scip. 1,13,8 (cf. Plat. Phaed. 62 B et C) 511 Pro Plotinus 512 Cf. Macr. Somn. Scip. 1,13,9 (cf. Plot. Enn. 1,9) 513 Ex 20,13 514 Cf. CIL III 1935; cf. A 78/1 515 Cf. Varr. R. R. 1,1,4

401

consensu sunt statuta.516 Consentes ergo deos illos appellasse uidetur Varro a quibus terrę

fruges iuuari ex multorum consensu creditum sit. Hinc ego consentionem deorum hoc loco

ędem cognominatam reor quę diis illis dedicata erat quos populus Salonensis inter se

consentiens magis religiose uenerabatur. Hanc igitur ędem Sozomene, mulier sic dicta,

fabricandam curauit iussu et imperio Marci Antonini Augusti, de quo dicendum restat.

134.2. (Marcus Antoninus Augustus) Marcus Antoninus ab Antonino Pio adoptatus eo

defuncto ex senatus autoritate reipublicę regimen suscepit. Cum Lucio Vero fratre primus

ęquo iure imperauit. Vxorem habuit Anniam Cornificiam, deinde Faustinam iuniorem,

amitinam suam.517 Gręcis Latinisque perdiscendis litteris operam dedit philosophięque

incubuit studiis. Pio ipsi /66v/ morum518 uitęque probitate persimilis fuit. Marcomanos,

Germanię gentem, in Danubii transitu uicit. Cum Commodo filio, quem de Faustina genitum

Cęsarem nuncupauerat, triumphauit. Aufidio519 Cassio a senatu hoste iudicato post eius

necem Antiochenis, qui cum illo coniurauerant, ueniam indulsit. Marcomanos bello repetiit

tertioque anno quam ad eam expeditionem profectus est uita decessit, Commodo filio

relinquens imperium. Luxit eum ciuitas, quisque omnium optimum fuisse prędicauit.

Imperauit annos XVIII,520 uixit LXI.521

135.522

Salonis

FL.523 CONSTANTI. NOBI-

LISSIMO AC BEATISSIMO.

CAESARI. COLL. FABRVM

516 Cf. P. Fest. 'Consentia' 517 Cf. SHA, M. Ant. 1,8, ubi habuit et sororem natu minorem Anniam Cornificiam, uxorem

Anniam Faustinam, consobrinam suam 518 Ipse ex moribus (quod folio 66 scripsit) correxit 519 Recte Auidio 520 Pro XVIIII (cf. In epigr. 124,2) 521 Marcus Antoninus ab Antonino Pio eqs.: cf. SHA, M. Ant., passim 522 Cf. CIL III 1981; cf. A 78v/1 523 Correxi ex F. L.

402

.VENERIS.

135.1. De Flauio Constantino Cęsare superius inter Romanas inscriptiones est

relatum.524 Huic ob merita collegium fabrorum ędis Veneris statuam erexerat atque ita

insculptis in marmore litteris inscripsit: /67/ Flauio Constantino nobilissimo ac beatissimo

Cęsari collegium fabrum Veneris. Subintelligitur: posuit.

135.2. Collegia erant quę nunc fratalię uulgo appellantur. Dicebantur eius dei cuius

ędem frequentabant. Fabrum sincopa est pro fabrorum. Faber commune nomen est eorum qui

manibus opera exercent. Beatus dicitur cui cuncta prospere succedunt. Sed quoniam

mortalium beatitudo fluxa atque fragilis est, beatum non putabant nisi quem usque in finem

uitę beatum fuisse constabat. Vnde Iuuenalis:525 Dicique beatus ante obitum nemo

supremaque funera debet.526

135.3. Nos uero illum beatum esse dicimus qui iam illam beatitudinem quę amitti non

potest est consecutus. Quid enim iuuat usque ad diem extremum prosperitatibus perfrui et post

hęc ęternis subiici suppliciis?

136.527

Salonis

.D. S. P.

FEL. VR. QV. TE. CI. Q. L. SEV.

AB. INI. INT. AN. XX. S. C.

DEC. B. M. ST. P.

136.1. Integrum sic: /67v/ Felix urna quę tenes cineres Quinti Lucii Seueri, ab inimicis

ineterempti, annorum uiginti. Salonarum ciues decurioni benemerito statuam posuerunt.

136.2. Decurię (ut Pedianus ait) nobiliorum sunt, centurię inferiorum.528 In municipiis

idem est decurio quod Romę senator.529 Pomponius iuris consultus, De uerborum

524 Cf. In epigr. 16,1 525 Recte Ouidius 526 Ov. Met. 3,136-137 527 Cf. CIL III 136*

403

significatione, decuriones inquit dictos ex eo quod initio, cum colonię deducerentur, decima

pars eorum qui deducebantur publici concilii530 gratia conscribi solita erat.531 Is ergo Seuerus

ex nobilioribus fuit et iuuenili ardore feruens cum inimicis congressus periit. Ob quam animi

fortitudinem statuam a ciuibus meruit, titulus habet.

136.3. D. S. P., hoc est diis sacrum perpetuum.

137.532

Salonis

VIBIVS PIVS DEO SOLI INVIC-

TO ARAM DEDICO. VT SIS

MIHI PROPICIVS MILITIB.

CENTVRIONIBVSQ. MEIS.

137.1. Vibius deo soli aram dedicat. Deo inquit soli inuicto uel quia deus solus superior

omnium sit uel Solem deum putauit quia suo splendore cuncta illustrat, suo calore omnium

causa est gignendorum. Primi /68/ Ęgyptii (ut Diodorus ait) Solem et Lunam deos putarunt et

Solem quidem Osirim, Lunam Isim nuncuparunt.533 Vibius iste ductor Salonitani exercitus fuit

et cum hoste conflicturus534 deum sibi propicium optauit.

137.2. Hinc reprehendenda est quorundam Christianorum temeritas, qui suę solertię

uirtutisque confidentes Deo supplicare negligunt ideoque a paucioribus interdum superantur et

pereunt. Ignorant utique Dei potentiam humanis uiribus esse maiorem.

528 Cf. Per. 26,32,2-3 529 Cf. Per. 26,32,7-8 530 Pro consilii 531 Cf. Per. 26,32,20-22 532 Cf. CIL III 133* 533 Cf. Diod. Sic. 1,11,1 534 Correxi ex conflicturu(m)s

404

138.535

Salonis

MART. INVIC. DOMIC. POMPE.

SAL. CV. CENT. SIG. MIL'. ET.

ARMA POSVER.

138.1. Sic legendum: Marti inuicto Domicius Pompeianus saluus cum centurionibus

signa militaria et arma posuerunt.

138.2. Offerebant gentiles diis arma atque signa siue hostium siue sua: hostium cum

uictores reuerterentur,536 sua cum emeritis stipendiis salui in patriam redissent; hi pro salute,

illi pro uictoria gratiam referentes.

138.3. Is mos etiam apud Christianos inoleuit: /68v/ pendere uidemus nostris in templis

uexilla, scuta, thoraces537 aliaque arma. Id iuuentuti bellicę uirtutis incitamentum est, ut

uidelicet cęteri ad eandem acquirendam gloriam pro uiribus nitantur, sui memoriam posteris

relicturi.

139.538

Salonis

A. IANIO SATYRO DELMINIO

DECVR. LEG. II. VIRTVTISQ.

CAVSA DONIS DONATO. GEM.

TORQ. CORON. MVRALIB. AVRE.

.II. VEXILL. III. VIBIVS PIVS. MIL.

SVO. B. M.

535 CIL III 132* 536 Ipse ex redissent correxit 537 Correxi ex thoracas 538 Cf. CIL III 134*

405

139.1. Legendum sic: Aulo Ianio Satyro Delminio, decurioni legionis secundę, uirtutis

causa donis donato, gemmis, torquibus, coronis muralibus aureis duabus, uexillis tribus,

Vibius Pius militi suo benemerito.

139.2. Ianius iste uidetur Delmata fuisse et quidem Delminius, hoc est a Delminio

oriundus. De quo oppido Strabo libro suę Geographię VII: Delminium, inquit, ampla ciuitas,

a qua cognomen gens illa uendicat. Eam Nasica exilem reddidit agrumque desolatum pecori

pascendum reliquit.539 Ianius ergo Delminius, dum sub Vibio Pio militaret, ita strenue se

gessit ut his donis quę hic memorata sunt /69/540 affici mereretur. De coronis autem

militaribus superius a nobis tractatum est,541 et qui plenius uult discere, legat Auli Gelii libro

quinto caput sextum.542 Ibi idem ait muralem coronam, etiam castrensem et naualem, ex auro

fieri solitam.

139.3. Porro Vibius Pius tertio citra hoc epigrammate aram dedicat Soli inuicto, ut sit

ipsi propicius, militibus centurionibusque suis.543 Inuenies in hoc libello inter externa et alium

Vibium, Gallum, primipilarem pręfectumque castrorum, et ipsum quidem donis donatum

honoris uirtutisque causa.544 Noster uero Ianius Delminius nequaquam posthabendus Vibiis

istis, uel etiam Sicinio545 illi Dentato, quem Plinius in libris Naturalis historię donatum refert

hastis puris duodeuiginti, phaleris XXV, torquibus III et LXXX, armillis CLX, coronis

XXXVI: ciuicis XXIIII, aureis VIII, muralibus III, obsidionali una.546 Fit enim plerumque ut

aliquis plura dona referat, non quia uiribus alteri547 pręstet, sed quod sępius rei gerendę nactus

sit occasionem. Quę si Ianio nostro toties daretur, sicut uirtute ita et donorum merito Sicinium

ipsum forsitan ęquasset.

139.4. Huic militi bene de se merito Vibius Pius imperator siue sepulturam siue statuam

posuit, ut in epigrammate apparet.

539 Strab. Geogr. 7,5,5 540 Paginarum quae sequuntur numeri manu recentiore, stilo

plumbeo, suppleti sunt. 541 Cf. In epigr. 108,2 542 Cf. Gell. 5,6 543 Cf. In epigr. 137 544 Cf. In epigr. 108 545 Recte Siccio 546 Cf. Plin. Hist. nat. 7,102 547 Correxi ex arlteri

406

140.548

<Salonis>

M. IVL. M. F. VOLT. PATERNVS.

/69v/ AQVIS SEXTIIS. MIL. LEG. ༱༳. VIC.

TRI. C. LEG. ༱༳༳༳. AVG. 7. LEG. غ༳༳༳༳.

G. M. V. 7 LEG. غ༳. C. P. F. EI EX. LLS.

.X. LVLIA. T. F. MAXIMA VXOR. ET

M. IVL. MIL. DOCIMVS. H. F. C.

140.1. Sic legendum arbitror: Marcus Iulius, Marci filius, uoluntarius paternus, Aquis

Sextiis miles legionis sextę uictricis,549 centurio legionis octauę Augusti et legionis

quartędecimę550 gregariorum militum ueteranorum et legionis undecimę primipilus fuit. Ei ex

sestertiis decem Lulia, Titi filia maxima,551 uxor et Marci Iulii miles Docimus hoc faciundum

curauerunt.

140.2. Hic Marcus Iulius uidetur sub Augusto militasse. Quibus officiis tunc functus

fuerit, describitur. Ideo infertur quod iure ac merito ei mortuo hoc (subintelligitur:

sepulchrum) faciundum curauerunt ex decem sestertiis uxor ipsius Lulia et miles Docimus.

Quod autem dicitur uoluntarius paternus, uidetur patri in ea militia defuncto successisse. Qui

unus ex uoluntariis militibus fuit, qui dicti sunt olim uolones, quod uolentes ac sponte se

offerrent, cum non tenerentur.552 Hic igitur Iulius Aquis Sextiis primum iniit militare munus.

Locus est in Gallia sic dictus, ubi Caius Marius consul Cymbros uicit. Deinde uicarius

tribunus fuit, hoc est tribuni absentis uices /70/ gerens, dum esset centurio gregariorum

militum ueteranorum. Gregarii milites erant extra ordinem asciti et humilis militię milites.

Postremo fuit centurio primipilus, idest pręfectus legionis quę circa imperatorem erat. 548 Cf. CIL III 2035 549 Ipse ex uicarius tribunus correxit 550 Correxi ex quartedecimę 551 Recte Maxima 552 Cf. Mai. 'Volones' [1], [2]; cf. In epigr. 125,5

407

140.3. Huic monumentum est factum ex decem sestertiis. Sestertius553 erat duarum

librarum et semis, idest et dimidii librę. Ideo notatur per duo L et unum S, sic: LLS.554 Porro

ubi dicitur: Lulia, Titi filia maxima, uxor, maxima non ad uxorem referas, sed ad filiam. Erat

enim natu maxima filiarum Titi, in hoc satis laudanda quod in celebranda mortui mariti

memoria sumptibus non pepercit. Nec parum commendari debet miles Docimus, qui illam

adiuuit, ut suo centurioni plus adderetur honoris in construendo sepulchro uirtutisque eius

gloria conseruanda.

141.555

<Salonis>

.D. M.

BVCCIONI ANNO. XX.

.S. S. M.

.P. P.

141.1. Lege sic: Buccioni annorum uiginti suo sumptu monumentum parentes

posuerunt.556

553 Sestertius suprascripsit 554 Cf. In epigr. 82,1 555 Cf. CIL III 2249 556 Post haec in folio 70 verso duae inscriptiones recentiore

manu scriptae sequuntur: TARVISII / In aedibus Andreae Zuchelli,

cano/nici Taruisini, ad Diui Stephani. / D. M. / L. BAEBIO /

VINDEMATORI / BAEBIA SECVRA / PATRI B. M. (cf. CIL III 2243 et

Addit. p. 1013); Aliud / L. POMPONIVS / EXTRICATVS / V. F. SIBI ET

SVIS. / ET C. OPPIO / VIVIANO / AMICO B. M. / IN FR. P. VI. / IN AG.

P. VI. (cf. CIL III 2475 et Addit. p. 1031; cf. In epigr. 119)

408

ŽIVOTOPIS AUKTORA

Bratislav Lučin rodio se u Splitu 4. IV. 1956. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zadru

diplomirao je Hrvatski jezik i književnost s jugoslavistikom i Engleski jezik (1981) te

Latinski jezik i rimsku književnost (1987). Magistrirao je 1999. na Filozofskom fakultetu u

Zagrebu (naslov magistarskog rada: Generičke i stilske značajke teksta "De ultimo Christi

iudicio Marci Maruli sermo").

Od 1986. zaposlen je u Književnom krugu Split kao urednik, a od 1995. kao voditelj

Marulianuma, centra za proučavanje Marka Marulića i njegova humanističkoga kruga.

Suurednik je (s N. Jovanovićem, B. Jozićem i F. J. Juezom Gálvezom) godišnjaka Colloquia

Maruliana, glavni urednik (od 2002) edicije Sabrana djela Marka Marulića.

Područja znanstvenog interesa: starija hrvatska književnost, hrvatski latinizam 15. i 16.

st., opus Marka Marulića, recepcija Erazma Rotterdamskog u hrvatskoj književnoj kulturi.

Dobitnik je godišnje nagrade "Mate Ujević" Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža"

(1999, zajedno s Brankom Jozićem) i godišnje nagrade "Iso Velikanović" za najbolji prijevod

u 2005. godini (2006, zajedno s Darko Novakovićem).

Član je Hrvatskoga društva klasičnih filologa, Društva hrvatskih književnika, Matice

hrvatske i Književnoga kruga Split.

409

POPIS VAŽNIJIH OBJAVLJENIH RADOVA

Auktorske knjige

Branko Jozić – Bratislav Lučin: Bibliografija Marka Marulića. Prvi dio: tiskana djela (1477-

1997). Književni krug Split – Marulianum, Split, 1998.

Marko Marulić (1450 - 1524). Edición española: F. J. Juez Gálvez. Ediciones Clásicas,

Madrid, 2000.

Marko Marulić 1450-1524. Prijevod na njemački: Katja Jurčević. Hrvatsko-njemačko društvo

Split – Zebra plus d.o.o., Split, 2008.

Iter Marulianum: od Splita do Venecije tragom Marka Marulića = da Spalato a Venezia sulle

tracce di Marko Marulić, Viella, Roma, 2008.

Uredničke i knjige i knjige prijevoda

Marko Marulić: Duhom do zvijezda, izbor i predgovor Bratislav Lučin. Mozaik knjiga,

Zagreb, 2001.

O Djevo lijepa. Polutisućljetna prijevodna sudbina Petrarkine kancone "Vergine bella" u

Hrvata / O Djevo lijepa: Il destino traduttorio della canzone "Vergine bella" di

Petrarca nell’arco di mezzo millennio in Croazia. Uredio / A cura di Bratislav Lučin.

Književni krug Split, Split, 2004.

Marko Marulić: Latinski stihovi. Priredili i preveli Bratislav Lučin i Darko Novaković.

Književni krug Split, Split, 2005.

Marulićev opis Splita. Priredio i preveo Bratislav Lučin. Književni krug Split – Marulianum,

Split, 2005.

Laktancije, O smrtima progonitelja, preveli Nenad Cambi i Bratislav Lučin. Književni krug

Split, Split, 2005.

The Marulić Reader. Edited by Bratislav Lučin. Književni krug Split – Marulianum i

Hrvatski svjetski kongres, Split, 2007.

Frane Božićević: Život Marka Marulića Splićanina. Priredio i preveo Bratislav Lučin.

Književni krug Split – Marulianum, Split, 2007.

410

Poglavlja u knjizi

Latinske pjesme Fausta Vrančića. U knjizi: Sentimentalni odgoj. Antun i Faust Vrančić,

priredio Darko Novaković, preveli Bratislav Lučin i Darko Novaković, Gradska

knjižnica "Juraj Šižgorić", Šibenik, 1995, str. 113-115.

Latinski tekstovi u Proslavljenju svetoga Dujma. U knjizi: Ivan Dražić, Proslavljenje svetoga

Dujma, priredili Dunja Fališevac, Stjepan Damjanović, Bratislav Lučin, Književni krug

Split, Split, 1996, str. 68-70.

O humanista croata Marko Marulić (1450-1524). O humanista croata Marko Marulić.

Exposição comemorativa do 550o aniversário do seu nascimiento (1450-2000) e do 500

o aniversário da sua epopeia “Judita” (1501-2001). Biblioteca Nacional, Lisboa, 8 de

Março a 19 de Abril de 2001 [katalog izložbe], Split, 2001, str. 3-10.

Marulićeve knjige i rukopisi. Split Marulićeva doba. Muzej grada Splita, 22. studenoga 2001

– 11. siječnja 2002 [katalog izložbe] Split, 2001, str. 18-30.

Il codice di Pietro Cippico / Codex of Petar Cippico. Tesori dela Croazia restaurati da

Venetian Heritage Inc. [katalog izložbe], Venezia 2001, str. 195-197.

Codice delle Satire di Giovenale / Juvenal's Satires. Tesori dela Croazia restaurati da

Venetian Heritage Inc. [katalog izložbe], Venezia 2001, str. 199-200.

Francisco Javier Juez Gálvez – Bratislav Lučin: Marko Marulic (1450-1524), humanista

croata de eco español y universal. Letras y Armas en el Renacimiento Croata [katalog

izložbe], Alcalá de Henares, 2002, str. 2-8.

Marko Marulić, kroatischer dichter un europäischer Humanist; Marko Marulićs Werke in der

deutschen Kultur. Marko Marulić Tage Berlin: Tagung über Marko Marulić (Rathaus

Wilmersdorf, 14. November 2008): Tagungsunterlagen, Kroatisch-deutsche

Gesellschaft Split, Split, November 2008, str. 13-18; 20-25.

Predgovor. U knjizi: Mirko Tomasović: Domaća tradicija i europski obzor. Izabrane

rasprave o hrvatskoj književnosti. Izabrao i priredio Bratislav Lučin, Književni krug,

Split, 2009.

411

Radovi u zbornicima

Od uskarsa Isusova – Marulićeva parafraza Venancija Fortunata. Colloquia Maruliana I,

Književni krug Split, 1992, str. 95-119.

Marulićev Hercules moralisatus (O alegoriji u Dijalogu o Herkulu). Colloquia Maruliana II,

Književni krug Split, 1993, str. 16-35.

Generičke značajke Propovijedi Marka Marulića o Kristovu posljednjem sudu. Colloquia

Maruliana III, Književni krug Split, 1994, str. 73-92.

Marulićevo pismo bračkom svećeniku Marku Prodiću. Colloquia Maruliana IIII, Književni

krug Split, 1995, str. 103-111.

O marginalnim bilješkama u Juditi. Colloquia Maruliana V, Književni krug Split -

Marulianum, Split, 1996, str. 31-56.

Studia humanitatis u Marulićevoj knjižnici. Colloquia Maruliana VI, Književni krug Split –

Marulianum, Split, 1997, str. 169-203.

CIL X, 190*: prijedlog za Marulića. Colloquia Maruliana VII, Književni krug Split -

Marulianum, Split, 1998, str. 47-58.

Mažuranićeva pjesan u latinskom zrcalu. Komparativna povijest hrvatske književnosti.

Zbornik radova I (XIX stoljeće), Književni krug Split, Split, 1999. str. 145-161.

Kojoj književnoj vrsti pripadaju Dobri nauci? Colloquia Maruliana VIII, Književni krug Split

– Marulianum, Split, 1999, str. 65-80.

Gli studia humanitatis di Marulić. Colloquia Maruliana IX, Književni krug Split –

Marulianum, Split – Rim, 2000, str. 57-76.

Marko Marulić i theologia rhetorica. Colloquia Maruliana X, Književni krug Split –

Marulianum, Split, 2001, str. 103-112.

Marulićevi latinski epigrami. Zbornik Zagrebačke slavističke škole – trideset godina rada

(1972-2001), Zagreb, 2001, str. 205-211.

Tekstološki i leksikološki prinosi Marulićevoj Juditi. Colloquia Maruliana XI, Književni

krug Split – Marulianum, Split, 2002, str. 207-233.

Prinosi tekstu i tumačenju Marulićeve Suzane. Colloquia Maruliana XII, Književni krug Split

– Marulianum, Split, 2003, str. 146-162.

412

Marko Marulić: Suzana, kritičko izdanje. Priredio B. Lučin. Colloquia Maruliana XII,

Književni krug Split – Marulianum, Split, 2003, str. 163-193.

Nekoliko prinosa tekstu hrvatskih pjesama Marka Marulića. Colloquia Maruliana XIII,

Književni krug Split – Marulianum, Split, 2004, str. 219-228.

Marko Marulić: Od slavića, kritičko izdanje. Colloquia Maruliana XIII, Književni krug Split

– Marulianum, Split, 2004, str. 229-248.

Profilo umanistico di Marko Marulić. Italia – Slavia tra Quattro e Cinquecento. Marko

Marulić umanista croato nel contesto storico-letterario dell'Italia e di Padova, a cura di

Luciana Borsetto, Edizioni dell'Orso, Alessandria, 2004, str. 43-52.

Marulićeva ruka na trogirskom kodeksu Petronija (Codex Parisiensis lat. 7989 olim

Traguriensis). Colloquia Maruliana XIIII, Književni krug Split – Marulianum, Split,

2005, str. 315-322.

Novi prilozi za recepciju Institucije: Alonso de Villegas, Pedro Calderón de la Barca i njegovi

izvori. Colloquia Maruliana XV, Književni krug Split – Marulianum, Split, 2006, str.

267-288.

Nepoznati talijanski prijevod Marulićevih Quinquaginta parabolę. Colloquia Maruliana XV,

Književni krug Split – Marulianum, Split, 2006, str. 301-305.

Pogled u knjižnicu Marka Antuna de Dominisa. Marko Antun de Dominis, splitski nadbiskup,

teolog i fizičar. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 16. do 18. rujna 2002.

godine u Splitu. Uredila: Vesna Tudjina. Književni krug Split, Split, 2006, str. 231-270.

Polifonija Marulićeva prepjeva Petrarkine kancone Vergine bella. Petrarca i petrarkizam u

hrvatskoj književnosti – zbornik radova, ur. Bratislav Lučin i Mirko Tomasović,

Književni krug Split, Split, 2006, str. 285-304.

Marul, Katul i trogirski kodeks Petronija (Codex Parisiensis lat. 7989 olim Traguriensis).

Colloquia Maruliana XVI, Književni krug Split – Marulianum, Split, 2007, str. 5-48.

Nepoznati Marulićev epigram u ostavštini don Mate Ivčevića. Poslanje filologa. Zbornik

radova povodom 70. rođendana Mirka Tomasovića, ur. Cvijeta Pavlović i Tomislav

Bogdan, FF press, Zagreb, 2008, str. 251-260.

Splitska pjesmarica Trogirskoga kaptola: opis, sadržaj, auktori, predlošci. Colloquia

Maruliana XIX, Književni krug Split – Marulianum, Split, 2010, str. 55-93.

413

Radovi u časopisima

Le Hercules moralisatus de Marulić (L’allegorie dans le Dialogus de Hercule a Christicolis

superato). Cahiers croates, 1 (1997), 1-2, printemps-été 1997, str. 87-100.

Korespondencija Jakova Baničevića i Erazma Rotterdamskog. Godišnjak grada Korčule, 3

(1998), str. 41-60.

Marko Marulić – a Portrait. Most / The Bridge (A Journal of Croatian Literature), 1-4/1999,

str. 3-5.

Chronology of the Life and Works of Marko Marulić. Most / The Bridge (A Journal of

Croatian Literature), 1-4/1999, str. 13-15.

Hercules and the Poets. Most / The Bridge (A Journal of Croatian Literature), 1-4/1999, str.

121-126.

Ritmovi Marulićeve recepcije. Hrvatska obzorja, 9 (2001), 1, str. 13-16.

Marulićevi palindromski epigrami u svjetlu tradicije. Republika, 57 (2001), 11-12, str. 262-

269.

Šimun Kožičić Benja, plivač u matici. O nepoznatom tekstu zadarskoga humanista.

Mogućnosti, 49 (2002), 7/9, str. 115-122.

El Hercules moralisatus de Marulić: sobre la alegoría en el Diálogo de Hércules. Studia

Croatica, 43 (2002), 145, str. 105-120.

Tri remek-djela Marulićeve latinske Muze. Mogućnosti, 50 (2003), 4/6, str. 73-91.

Erasmus and the Croats in the Fifteenth and Sixteenth Centuries. Erasmus of Rotterdam

Society Yearbook, 24 (2004), str. 89-114.

Erazmo i Hrvati XV. i XVI. stoljeća. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 1-2 (=

59-60) (2004), str. 5-29.

A Thus Far Unknown Italian Translation of Marko Marulić's Quinquaginta Parabolae. Most /

The Bridge (A Journal of Croatian Literature), 1-2/2006, str. 48-49.

Marulićev Klaudijan. Croatica et Slavica Iadertina, 2 (2006), str. 217-236.

Antun Vrančić i Erazmo Rotterdamski: aporije jednoga dodira. Mogućnosti, 54 (2007), 4-6,

str. 168-175.

Kodeks Petra Cipika iz 1436. Živa antika / Antiquité vivante, 57 (2007), 1-2, str. 65-85.