2

George Eliot

MLIN NA FLOSSI

Naslov originala: The mili on the Floss Prijevod Martina Lice

3

PRVA KNJIGA DJEČAK I DJEVOJČICA

4

I. poglavlje

PRED MLINOM DORLCOTE

Prostrana ravnica gdje rijeka Floss šireći se hrli između svojih zelenih obala prema moru, a

plima joj s ljubavlju hita u susret i zadrţava joj tok nestrpljivim zagrljajem. Na toj moćnoj plimi plove crne lađe natovarene jelovim daskama što svjeţe mirišu u nabreknutim vrećama uljevita sjemenja ili mrkog svjetlucavog ugljena do grada St. Ogg's, koji proviruje svojim ostarjelim ţljebastim crvenim krovovima i širokim zabatima svojih lučkih skladišta između niskog pošumljenog brijega i ruba rijeke, bacajući na vodu blag crvenkast odraz pod nestalnim sunčanim sjajem veljače. Daleko na obje strane rijeke pruţaju se bogati pašnjaci i parcele tamne zemlje pripremljene za sjetvu širokolisnih zelenih usjeva ili su već obojene zelenilom njeţnih vlati zimskih usjeva. Moţe se naći još i poneki zlatnoţuti krović prošlogodišnjih plastova što mjestimično viri iz ţivica. Posvuda se izdiţe drveće: oni daleki brodovi kao da diţu svoje jarbole i šire svoja crvenkastosmeđa jedra posve blizu među granama krošnjasta jasena. Tik kraj gradića crvenih krovova, pritoka Ripple ţustrim tokom utječe u Flossu. Kako je krasna ta rječica sa svojim tamnim valićima koji se prelijevaju! Pričinja mi se kao neki ţivi pratilac dok lutam obalom i osluškujem njezin tihi i blagi glas, kao glas gluha čovjeka koji te voli. Sjećam se tih velikih vrba što uranjaju grane u vodu. Sjećam se kamenog mosta.

A ovo je mlin Dorlcote. Moram zastati čas dva ovdje na mostu i gledati ga, premda oblaci prijete, a poslijepodne je već poodmaklo. Čak i u ovo golo doba kasne veljače drago ti ga je gledati moţda i to hladno, vlaţno godišnje doba doprinosi privlačnosti urednoj i udobnoj stambenoj zgradi, koja je isto tako stara kao i brijestovi i divlji kesteni što je zaklanjaju od udara sjeverca. Rijeka je sada bogata vodom i leţi visoko u tom malom vrbiku pa napola preplavljuje travnati rub komadića obrađene zemlje ispred kuće. Dok gledam nabreklu rijeku, ţivopisnu travu, njeţni zeleni mašak, koji ublaţuje obrise velikih debla i grana, što svjetlucaju pod golim ljubičastim grančicama, zaljubljen sam u vlagu i zavidan bijelim patkama, koje uranjaju glave duboko u vodu ovdje među vrbama, ne obazirući se na to koliko se čedne čine njihove pojave suhom svijetu iznad njih.

Šum vode i mukla tutnjava mlina zaglušuju i uspavljuju, a to kao da još povećava smirenost prizora. Kao da stvaraju veliki zastor zvuka, koji te isključuje iz vanjskog svijeta. A evo, sada se čuje kako grme golema, prekrivena, teretna kola vraćajući se kući s vrećama ţita. Taj čestiti kočijaš misli na svoju večeru koja mu se ţalosno suši u pećnici u taj kasni sat; ali on je neće ni okusiti dok ne nalirani svoje konje snaţne, poslušne ţivotinje krotkih očiju koje ga, rekao bih, gledaju blagim prijekorom između svojih naočnjaka, jer nad njima tako strašno pucketa svojim bičem (kao da njima treba taj znak!). Gledaj kako napinju ramena uz malu strminu pred mostićem: to snaţnije, što su bliţe doma! Pogledajte njihove velike čupave noge koje kao da zalivaćaju čvrstu zemlju, tu strpljivu snagu njihovih šija koja se povija pod teškim teretima, to moćno mišićje njihovih napregnutih bedara! O kako bih volio čuti kako rţu nad svojom teško zasluţenom zobi i vidjeti ih kako znojnih vratova, oslobođenih tereta, zaranjaju ţudne nozdrve u blatnu baru! Sada su na mostu pa se opet spuštaju brţim korakom; luk prekrivenih kola iščezava na zavoju iza drveća.

Sada mogu opet svrnuti pogledom k mlinu i promatrati neumorno kolo kako izbacuje draguljima osute mlazove vode. I ona ga djevojčica promatra: stoji točno na istome mjestu, na rubu vode, još otkako sam zastao na mostu. A ono čudno bijelo psetance sa smeđim uhom kao da skače i laje u nekom bezuspješnom prigovoru kolu; moţda je ljubomorno što njegova

5

prijateljica u igri, pod kapicom od dabrova krzna, tako zaneseno gleda vrtnju kola. Pomišljam mda je njegovoj maloj sudionici već vrijeme poći kući; tamo ima i ţarki oganj da je primami; crveni mu se odsjaj vidi napolju pod sve tamnijim sivilom neba. A vrijeme je i za mene da se prestanem upirati podlakticama o hladni kamen mosta ...

Ali, ruke su mi uistinu utrnule. Pritiskivao sam ruţice svojega naslonjača i sanjao da stojim na mostu pred mlinom Dorlcote, kakav je bio tada, jednog poslijepodneva u veljači prije mnogo godina. Prije no što sam zadrijemao, htio sam vam baš pripovijedati o čemu su razgovarali gospodin i gospođa Tulliver dok su sjedili uz rasplamsani oganj u lijevoj gostinjskoj sobi baš toga poslijepodneva o kojemu sam sanjao.

6

II.poglavlje

GOSPODIN TULLIVER, GOSPODAR MLINA DORLCOTE,

OBJAVLJUJE SVOJU ODLUKU »Ono što ja ţelim, znaš«, rekao je gospodin Tulliver, »ono što ja ţelim jest to da dam Tomu

valjano obrazovanje; obrazovanje koje će mu biti kruh. To mi je bila namjera kada sam ga odjavio iz Akademije u Ladydayu. Namjeravam ga za Ivanje dati u neku uistinu valjanu školu. Te dvije godine u Akademiji bile bi posve dovoljne da sam od njega namjeravao učiniti mlinara ili gospodara; jer on je dosada imao mnogo više škole, no što sam ja ikada imao. Sve škole, koje je moj otac ikada platio, bio je brezov prut na jednom, a abeceda na drugom kraju. Ali ja bih volio da Tom bude nešto učeniji, kako bi bio dorastao smicalicama svih tih ljudi što otmjeno govore i kićeno pišu. Bila bi mi to pomoć u parnicama, procjeniteljskim postupcima i sličnom. Ne bih ţelio da dječak bude baš pravi odvjetnik bilo bi mi ţao da postane lopov već nešto kao inţenjer, ih mjernik, ih draţbovni sudac i procjenitelj, kao što je Riley, ih jedno od onih otmjenih zvanja koja donose samo koristi, a ne traţe nikakve izdatke, osim za veliki lanac za sat i visoku stolicu. Sva su ta zanimanja jednaka i nisu daleko od odvjetničkog, tako ja mislim; jer Riley gleda odvjetniku Wakemu ravno u lice, kao što jedna mačka gleda drugog. On ga se nimalo ne boji.«

Gospodin Tulliver govorio je to svojoj plavokosoj pristaloj ţeni pod kapicom lepezasta oblika (bojim se i pomisliti koliko je prošlo od vremena kada su se nosile kapice lepezasta oblika mora da će se uskoro opet vratiti u modu). U ono vrijeme, kada je gospođi Tulliver bilo već blizu četrdeset godina, te su kapice bile novost u St. Ogg’su i svi su ih smatrali draţesnima.

»Eh, Tullivere, ti ćeš to najbolje znati. Ja nemam ništa protiv toga. Ali ne bi li bilo bolje da zakoljem par peradi i pozovem tetke i stričeve drugi tjedan na večeru, tako da moţeš čuti što na to imaju reći sestra Glegg i sestra Pullet? Tu je par peradi koje već treba zaklati!«

»Moţeš poklati svu perad na dvorištu ako ţeliš, Bessy, ali ja neću pitati ni tetku ni strica što da činim s vlastitim sinom«, prkosno će gospodin Tulliver.

»Boţe moj«, reče gospođa Tulliver, lecnuta tim ţestokim odgovorom, »kako moţeš tako govoriti, Tullivere? Tvoj je običaj da govoriš bez poštovanja o mojoj obitelji, a sestra Glegg baca svu krivnju na mene, premda sam sigurna da sam nevina kao nerođeno djetešce. Jer mene još nitko nije nikada čuo da sam rekla kako nije sreća što moja djeca imaju tetke i stričeve koji mogu ţivjeti neovisno. Međutim, ako Tom mora ići u novu školu, rado bih da ide tamo gdje mu mogu prati i krpati rublje; inače je svejedno ima li pamučno ih laneno platno jer bi jedno kao i drugo poţutjelo još prije šestoga pranja. A onda, kada se kovčeg šalje ovamo i onamo, mogla bih dje-čaku poslati kolač ili svinjeću paštetu ili jabuku; jer koji zalogaj više neće mu biti na odmet, Bog ga blagoslovio, bilo da tamo škrtare s obrocima ih ne. Hvala Bogu, moja djeca mogu pojesti barem isto toliko, koliko i većina ostale djece.«

»Dobro, dobro, nećemo ga poslati izvan dohvata poštarevih kola, ako ostalo bude kako treba«, reče gospodin Tulliver, »ali ti ne smiješ praviti smetnje zbog pranja rublja, ako ne moţemo naći školu dovoljno bhzu. To je pogreška kojoj moram kod tebe prigovoriti, Bessy: kad vidiš prut na cesti, ti uvijek misliš da ga ne moţeš prekoračiti. Ti bi traţila od mene da ne unajmimo dobra kočijaša jer ima madeţ na licu.«

»Boţe moj!« blago se začudi gospođa Tulliver. »Kada sam ja prigovorila nekom čovjeku jer je imao madeţ na licu? Ja baš volim madeţe jer je moj brat, koji je već pokojni i nema ga, imao madeţ na čelu. Ali se ne mogu sjetiti da si ikada namjeravao unajmiti kočijaša s madeţom, Tullivere. Evo, John Gibbs nije imao madeţa na licu, baš kao ni ti, a ja sam bila itekako za to da

7

njega unajmiš; i onda si ga uzeo, a da nije umro od upale za koju smo platili doktoru Turnbullu da ga liječi, on bi veoma vjerojatno još i danas tjerao kola. Moţda je imao madeţ negdje gdje se ne moţe vidjeti, ali kako bih ja to mogla znati, Tullivere?«

»Ne, ne, Bessy, nisam mislio baš na madeţ, htio sam time kazati nešto drugo, ali ništa zato govor samo zbunjuje čovjeka. Ono o čemu ja mislim jest kako da nađemo valjanu školu u koju bih mogao poslati Toma, jer bih se opet mogao nasamariti kao što sam se nasamario s tom akademijom. Ne ţelim više imati nikakva posla s bilo kojom akademijom: u kakvu god školu pošaljem Toma, akademija to neće biti! To neka bude mjesto gdje dječaci provode vrijeme u nečem drugom, a ne u laštenju cipela cijeloj obitelji i kopanju krumpira. Neobično je teško riješiti pitanje kakvu školu treba odabrati.« Gospodin Tulliver zastane na tren dva pa zarine obje ruke u dţepove hlača, kao da se nada ondje naći nešto što će ga podsjetiti. Očigledno se nije razočarao jer zamalo reče: »Znam što ću! Razgovarat ću o tome s Rileyem kada dođe sutra, da dade svoje mišljenje o toj brani.«

»Dobro Tullivere, izvadila sam ponjave za najbolju postelju, a Kezia ih je objesila uz kamin. To nisu baš najbolje ponjave, ali su dovoljno dobre za svakoga da na njima spava, bio on tko mu drago; jer što se tiče onih najboljih nizozemskih ponjava, poţalila bih da sam ih kupila kad ne bi bile dobre da nas u njima izloţe na odar. I kad bi ti sutra umro, Tullivere, one su sve već krasno izglačane i pripremne, i mirišu na lavandu pa bi bio uţitak upotrijebiti ih za odar; a leţe otraga u lijevom kutu velike hrastove škrinje za rublje, ali ne bih imala povjerenja ni u koga da ih izvadi, osim u sebe.«

Kada je gospođa Tulliver izrekla posljednju rečenicu, izvadi iz dţepa sveţanj ključeva, odabere jedan pa ga stade trljati palcem i kaţiprstom gore dolje uz blagi smiješak, gledajući u svijetli oganj. Da je gospodin Tulliver bio osjetljiv čovjek u svojem bračnom ţivotu, mogao bi pomisliti kako je izvukla ključ da pomogne svojoj mašti u očekivanju trena kada će on biti u takvu stanju koje bi opravdavalo iznošenje najbolje nizozemske ponjave. Srećom, on to nije bio. Bio je samo osjetljiv s obzirom na svoje pravo na vodenu snagu; usto, imao je bračni običaj da ne sluša veoma pozorno te je otkako je spomenuo gospodina Rileya očito bio zabavljen time da prstima ispituje svoje vunene čarape.

»Mislim da sam pogodio ono pravo, Bessy«, bila mu je prva primjedba nakon kratke stanke. »Riley će vjerojatno znati bolje od ikoga za neku školu; on sam ima nešto obrazovanja i ide naokolo kojekuda da daje mišljenja, vrši procjene i tomu slično. A imat ćemo vremena razgovarati o tome sutra navečer, kad riješimo poslovne stvari. Hoću da Tom bude čovjek kao Riley, znaš koji će gotovo tako dobro govoriti kao da ima sve napisano i znati svu silu riječi koje ne znače mnogo, tako da se ne moţeš za njih uhvatiti u sudbenom sporu, i koji će se dobro snalaziti u trgovačkim poslovima.«

»Eh«, reče gospođa Tulliver, »što se tiče vještine govora i kojekakva znanja, pa da hoda s povijenim leđima i natrag začešljanom kosom, ne bih se protivila tome da se dječak za to odgoji. Ali ti muškarci iz velikih gradova, koji tako otmjeno govore, ponajviše nose laţna prsa na košuljama; nose nabore, dok im nisu već posve uguţvani pa ih onda prikrivaju podvratnikom; znam da Riley to čini. A onda, ako Tom ode ţivjeti u Mudport poput Rileya, imat će kuću s kuhinjom koja je jedva dovoljno velika da se u njoj moţeš okrenuti i nikada svjeţeg jajeta za doručak, a spavaš negdje na trećem katu ih četvrtom, koliko ja znam i izgoriš prije no što moţeš sići.«

»Ne, ne«, reče gospodin Tulliver, »ne mislim ja da bi on išao u Mudport: ja mislim da bi on osnovao svoj ured u St. Ogg’su, posve blizu nas, pa da ţivi kod kuće, ali«, nastavi gospodin Tulliver nakon stanke, »ono čega se malo bojim jest to što Tom nema baš onaj mozak, koji treba za dovitljiva čovjeka. Bojim se da je malo polagan. On je nalik na tvoju obitelj, Bess.«

»Jest, tako je«, reče gospođa Tulliver, prihvaćajući posljednju opasku samo po onome koliko je značila sama za sebe, »divno je kako on voli dodati soli svojoj juhi. Tako je činio i moj brat, i moj otac prije njega.«

»Ipak je, čini se, malo šteta«, reče gospodin Tulliver, »da se dječak povodi za majčinom

8

stranom umjesto djevojčice. To je ono najgore, kad se pasmine kriţaju: nikada ne moţeš pravo izračunati što će ispasti. Mala se, eto, povodi za mojom stranom: dvaput je bistrija od Toma. Prebistra za ţensko čeljade, bojim se«, nastavljao je gospodin Tulliver, sumnjičavo naherivši glavu, najprije na jednu pa onda na drugu stranu. »Ne smeta to mnogo dok je malena, ali prebistra ţena nije ti ništa bolja od dugorepe ovce neće zato postići višu cijenu.«

»Ipak smeta to dok je još i malena, Tullivere, jer sve to dovodi do neposlušnosti. Kako da je zadrţim u čistoj pregači dva sata, to prelazi moju dosjetljivost. No sada si me podsjetio«, nastavi gospođa Tulliver ustavši i pošavši prema prozoru. »Ne znam gdje je ona sada, a već je blizu vrijeme uţine. Ali, to sam i mislila šeće gore dolje uz vodu kao neki mali divljak: još će jednog dana pasti u nju.«

Gospođa Tulliver oštro pokuca na prozor, mahne rukom i strese glavom, pa ponovi taj postupak nekoliko puta, prije nego se vrati k svojem stolcu.

»Ti govoriš o bistrini, Tulliveru«, primijeti sjednuvši na stolicu, »ali ja sam uvjerena da je u nekim stvarima to dijete napola zaostalo jer ako je pošaljem gore u sobu, ona zaboravlja po što je došla pa će moţda sjesti na pod, na suncu, pletući svoju kosu i pjevajući samoj sebi kao neko stvorenje iz ludnice, dok je ja cijelo vrijeme dolje čekam. Toga nije nikada bilo u mojoj obitelji, hvala Bogu, a niti smeđe puti zbog koje se doima kao mulatkinja. Ne volim predbacivati boţanskoj providnosti, ali čini se nepravedno da imam samo jednu djevojčicu, i baš ta da je tako smiješna.«

»Pha, gluposti!« usprotivi se gospodin Tulliver. »To je zdravo crnooko djevojče kakvo samo moţeš poţeljeti. Ne znam u čemu ona zaostaje za djecom drugih ljudi, a čitati zna gotovo isto tako dobro kao ţupnik.«

»Ali kosa joj se neće kovrčati što god s njom radila. Ne ţeli ni čuti o tome da joj je uvijam u papir; i nema mi teţeg posla nego je nutkati da stoji i pusti da joj se zavija ţeljezom.«

»Odreţi je odreţi je na kratko«, naglo će otac. »Kako moţeš tako govoriti, Tullivere? To je prevelika djevojčica, već je prešla devetu

godinu, a k tome je visoka za svoju dob da bi joj se kosa smjela kratko odrezati. A evo njezina sestrična Lucy ima čitav red kovrča oko glave i svaka joj je vlas na svojemu mjestu. Čini se nepravedno da moja sestra Deane ima tako lijepo dijete; uvjerena sam da mi Lucy više nalikuje nego li moje vlastito dijete.«

»Maggie, Maggie«, nastavi majka s pola nestrpljivim, pola umilnim prizvukom, kad je ta mala greška prirode ušla u sobu, »kakva korist od toga što ti govorim da se ne pribliţavaš vodi? Jednoga ćeš se dana strovaliti unutra i utopiti se, i onda će ti biti ţao što nisi radila, kako ti je majka govorila.«

Maggina kosa, kad je djevojčica odbacila kapicu, bolno je potvrđivala majčinu optuţbu: gospođa Tulliver, u ţelji da joj kćerka ima kovrčice »poput djece drugih ljudi«, dala joj je kosu sprijeda prekratko odrezati pa se više ne moţe zabaciti za uši, a kako joj se redovito opet izravnala ni za sat, kad su je izmotali iz papira, Maggie je neprestano zamahivala glavom da bi uklonila teške pramenove s blistavih crnih očiju a ta joj je kretnja neobično snaţno pridavala izraţaj nekog shetlandskog ponija.

»Oho, Boţe, Boţe, Maggie, što ti misliš, samo baciti onamo svoju kapicu? Odnesi je gore, budi dobra djevojčica, pa neka ti očetkaju kosu, i odjeni drugu pregaču, i preobuj cipele hajde, stidi se; i dođi pa nastavi svoj ručni rad, kao mala gospođica.«

»Oh, majko«, veoma će ljutito Maggie, »ja neću raditi svoj ručni rad.« »Što? Tvoj lijepi ručni rad, pokrivalo za postelju za tvoju tetku Glegg?« »To je glup posao«, reče Maggie zamahnuvši svojom grivom, »rastrgati nešto na komade

da to opet sastavim. A ja i ne ţelim ništa raditi za svoju tetku Glegg ne volim je.« Maggie iziđe iz sobe vukući za sobom kapicu za vezanku, dok se gospodin Tulliver čujno

nasmija. »Ja se čudim da joj se smiješ, Tullivere«, reče majka s blagom zlovoljom u glasu. »Ti je

ohrabruješ u neposlušnosti, a njezine će tetke tvrditi da je ja kvarim.«

9

Gospođa Tulliver bijaše, što bi se reklo, dobroćudna osoba još kao dijete nikada nije plakala ako nije za to postojao veći razlog kao glad ili nepaţljivo pričvršćena pribadača; i od kolijevke je dalje bila zdrava, lijepa, punačka i troma duha, ukratko, cvijet svoje obitelji po ljepoti i ljupkosti. Ali mlijeko i blagost nisu baš najprikladniji za čuvanje, i kada se samo malo ukisele, mogu ozbiljno naškoditi mladom ţelucu.

Često sam se pitao jesu li one prve Rafaelove Madone, svijetlih lica i ponešto glupa izraza, zadrţale nepomućeno svoju blagost kada su njihovi snaţni, samovoljni sinčići postali prestari da mogu biti bez odjeće. Mislim da su morale upadali u nemoćno prigovaranje, postajući to mrzovoljnije što im je ono sve manje koristilo.

10

III.poglavlje

GOSPODIN RILEY SAVJETUJE IZBOR ŠKOLE ZA TOMA

Gospodin s bogatim bijelim naborima na košulji koji ugodno pijucka konjak i vodu sa

svojim dobrim prijateljem Tulliverom je gospodin Riley, čovjek voštana lica i debelih ruku, prilično visoko obrazovan za draţbovatelja i procjenitelja, no dovoljno velikodušan da iskazuje mnogo dobrodušnosti prema jednostavnim ladanjskim znancima gostoljubivih navika. Gospodin Riley govorio je o takvim znancima prijazno kao o »ljudima stare škole .«

Razgovor bijaše malo zastao. Gospodin se Tulliver, ne bez posebna razloga, suzdrţao da po sedmi put ne ponovi hladnokrvni odgovor kojim je gospodin Riley pokazao da je pretvrd orah za Dixa te kako su sada konačno Wakemu potkresali krestu, budući da se sada to pitanje brane riješilo odlukom stručnjaka, i kako ne bi uopće nikada niti došlo do spora oko visine vodostaja da je svaki ono što bi trebao biti, i da sam đavao nije stvorio odvjetnike. Gospodin Tulliver bio je u biti čovjek pouzdanih tradicionalnih vrijednosti, ali se tu i tamo u nekom pitanju pouzdavao u svoj razbor koji ništa nije podupirao pa je dolazio do nekih dvojbenih zaključaka, između ostalog, da je Nečastivi stvorio štakore, ţiške i odvjetnike. Nesrećom, nije imao nikoga da mu kaţe, da se radi o ţestokom maniheizmu inače bi moţda uvidio svoju zabludu. Ali toga dana bijaše jasno da dobro načelo pobjeđuje: to pitanje vodene snage bilo je prije nekako zamršeno, usprkos tomu što se činilo kad ga gledaš iz jednoga smjera tako jasno kao što voda jest voda. No kako god to bila velika zagonetka, ona nije smotala Rileya. Gospodin Tulliver natočio si je malo jaču mješavinu konjaka i vode nego inače i za čovjeka za kojega bi se moglo misliti da ima u banci nekoliko netaknutih stotina, bijaše dosta neoprezno otvoren u izraţavanju svojeg visokog mišljenja o trgovačkim sposobnostima svojega prijatelja.

Ali brana bijaše neiscrpan predmet razgovora; uvijek se mogao ponovo načinjati na istom mjestu i točno u istom stanju; a kako znate, bilo je tu još jedno pitanje o kojem je gospodin Tulliver ţivo ţelio savjet gospodina Rileya. To je baš i bio razlog zašto je zašutio malo poslije posljednjega gutljaja i stao zamišljeno trljati koljeno. Nije on bio čovjek koji će učiniti nagli prijelaz. Taj svijet čovjeka smućuje, kao što je često govorio, i ako tjeraš kola prenaglo, mogao bi sići na nezgodnom uglu. Gospodin Riley, međutim, ne bijaše nestrpljiv. Zašto da i bude? Čak i Hotspur, rekao bih, mora da je strpljiv u papučama uz toplo ognjište, obilato šmrčući burmut i pijuckajući besplatno ponuđen konjak s vodom.

»Ima nešto, što mi je na pameti«, reče konačno gospodin Tulliver znatno tišim glasom nego inače, okrenuvši glavu i čvrsto pogledavši svojega gosta.

»Ali!« reče gospodin Riley s prizvukom blaga zanimanja. Bio je to čovjek teških voštanih vjeđa i visoko zavinutih obrva, koji je u svim prilikama imao točno isti izraţaj. Zbog te nepokretnosti lica i navike da zagrabi prstima malo burmuta prije nego što odgovori, činio se gospodinu Tulliveru trostruko zagonetnim.

»To je nešto sasvim posebno«, nastavi gospodin Tulliver, »riječ je o mojem sinu Tomu.« Čuvši to ime, Maggie, koja je sjedila na niskom stolčiću tik uz kamin s velikom

rasklopljenom knjigom na koljenima, zabaci natrag svoju tešku kosu i ţivim zanimanjem podiţe pogled. Bilo je malo zvukova koji bi budili Maggie kada bi sanjarila nad svojom knjigom, ali Tomovo je ime sluţilo jednako dobro kao i najprodornija zviţdaljka: u trenu je bila sva puna budne paţnje, blistavih očiju poput mala terijera koji naslućuje neku nepodopštinu, ih je pripravan da poleti na svakoga tko bi zaprijetio Tomu nekom nepodopštinom.

»Eto, vidite, ţelim ga o Ivanju dati u neku novu školu«, reče gospodin Tulliver, »on istupa iz Akademije u Ladydayu pa ću ga pustiti da bude slobodan jedno tromjesečje, ali poslije toga hoću ga poslati u neku uistinu dobru školu, gdje će iz njega stvoriti učena čovjeka.«

11

»Eh«, reče gospodin Riley, »nema veće koristi koju mu moţete dati, nego što je valjano obrazovanje.«

»Nije«, doda uljudno, »nije da čovjek ne moţe biti izvrstan mlinar i gospodar, a k tomu još i pronicljiv razborit čovjek, a sve bez velike pomoći učitelja.«

»Vjerujem vam«, reče gospodin Tulliver namigujući i nagnuvši glavu na jednu stranu, »ali u tome i jest stvar. Meni nije namjera da Tom bude mlinar i gospodar. Ne vidim da je to baš tako korisno. Eh, kad bih iz njega stvorio mlinara i gospodara, on bi čekao da preuzme mlin i zemlju pa svako malo natuknuo kako mi je vrijeme da se odmaram i mislim na svoju starost. Ne, ne, dosta sam ja toga vidio sa sinovima. Nikada neću skidati kaput prije no što idem u postelju. Pruţit ću Tomu školovanje i dati ga u trgovinu da stvori gnijezdo za sebe i ne poţeli mene izgurati iz mojega. Već je dobro da ga dobije kad budem ja mrtav i pokojni. Ne dam se otpraviti s mljevenim mesom prije nego izgubim zube.«

To bijaše očito točka u kojoj je gospodin Tulliver bio veoma osjetljiv, a zamah, koji je njegovu govoru pridao neobičnu brzinu i naglašenost, nije se iscrpio još nekoliko trenutaka, već se očitovao u prkosnu mahanju glavom amo tamo i povremenim »ne, ne«, koje je nalikovalo na reţanje koje se smiruje.

Te je ljutite znakove Maggie oštrovidno zapazila i to je pogodi. Tom bi, tako se činilo, mogao izbaciti oca iz kuće i svojom bezobzirnošću učiniti budućnost nekako tragičnom. To se nije dalo podnositi; i Maggie skoči sa stolčića zaboravivši posve svoju tešku knjigu koja uz tresak pade na ogradu pred kaminom pa uvukavši se između očevih koljena, reče pola plačljivim, pola ljutitim glasom:

»Oče, Tom ne bi nikada bio nevaljao prema tebi, znam da ne bi.« Gospođa Tulliver nije bila u sobi jer je nadgledala neko odabrano jelo za večeru i srce se

gospodina Tullivera ganu pa ni Maggie nije bila ukorena zbog knjige. Gospodin Riley je mirno podignu i pogleda dok se otac smijao nekom njeţnošću u oštro izbrazdanom licu i potapšao svoju djevojčicu po leđima, a onda joj primio ručice i zadrţao je među koljenima.

»Što! Ne smiju ništa zlo reći o Tomu, eh?« reče gospodin Tulliver gledajući Maggie ţmirkavim okom. Tada doda tišim glasom okrenuvši se Rileyu, kao da Maggie ne moţe čuti. »Ona razumije bolje nego itko o čemu čovjek govori. A trebali biste je čuti kad čita ravno iz knjige, kao da već sve unaprijed zna. I uvijek za svojom knjigom! Ali to ne valja ne valja«, doda gospodin Tulliver ţalosno, obuzdavši taj pokudan ushit, »nije to za ţensku glavu, da bude tako bistra; to će dovesti do neprilika, bojim se. Ali, da samo znate«, ovdje mu je ushit očito već opet prevladao, »ona će vam čitati knjige i razumjeti ih bolje nego polovica odraslih ljudi.«

Maggini se obrazi počeše rumenjeti od pobjedonosna uzbuđenja. Mislila je, gospodin Riley će sada imati poštovanja prema njoj; bilo je očito da prije nije imao o njoj nikakvo mišljenje.

Gospodin Riley je prevrtao listove knjige pa mu nije mogla razabrati lice s onim visoko uvinutim obrvama, ali uskoro on je pogleda i reče:

»Dođi, dođi i pripovijedaj mi nešto o toj knjizi; tu ima slika htio bih znati što one znače.« Porumenjevši jače, Maggie se bez oklijevanja pribliţi njegovu laktu i pogleda u knjigu pa

ţustro uhvati jedan ugao i zabacivši natrag svoju grivu reče: »O, ja ću vam reći što to znači. To je strašna slika, zar ne? Ali ja ne mogu, a da je ne

gledam. Ta starica u vodi je vještica stavili su je u vodu kako bi saznali je li vještica ili nije: ako pliva, ona je vještica, a ako se utopi i ostane mrtva, znate ona je nevina i nije vještica, već samo jadna i glupava starica. Ali koja joj korist onda, znate, kad se utopila? Samo što bi, mislim, otišla na nebo i Bog bi joj to nadoknadio. A taj strašni kovač, što upire ruke o bokove i smije se, oh, zar nije ruţan? reći ću vam što je on. On je đavao, uistinu«, Maggin glas postade sada jači i uporniji, »a ne pravi kovač, jer đavao uzima lik zlih ljudi pa ide naokolo i navodi ljude da čine zlo. I on je češće u liku zla čovjeka negoli čega drugoga jer, znate, kad bi ljudi vidjeli da je to đavao i on bi riknuo na njih, tada bi pobjegli i on ih ne bi mogao navesti na to da čine što je njemu drago.«

Gospodin Tulliver slušao je ovo razlaganje male Maggie sav skamenjen od čuda.

12

»Pa kakva je to knjiga što je mala dohvatila?« provali konačno. »Povijest đavola Daniela Defoa; ne baš prikladna knjiga za malu djevojčicu«, reče gospodin

Riley. »Kako je dospjela među vaše knjige, gospodine Tullivere?« Maggie je bila malo povrijeđena i obeshrabrena, dok otac reče: »Pa to je jedna od onih knjiga što sam kupio na Partidgeovoj rasprodaji. Sve su bile

jednako vezane to je dobar uvez, gledajte pa sam mislio, bit će to sve dobre knjige. Ima i Svetačko ţivljenje i umiranje Jeremyja Taylora među njima. Često iz nje čitam nedjeljom«, gospodin Tulliver osjećao je neku bliskost s tim velikim piscem jer mu je ime bilo Jeremy, »a ima ih još sva sila, većinom propovijedi, mislim, ali sve imaju isti uvez pa sam mislio da su sve, što bi se reklo, po jednom uzorku. Ali čini se da se ne smije suditi po vanjštini. Samo te smućuje taj svijet.«

»Eh«, reče gospodin Riley prizvukom očinske opomene potapšavši djevojčicu po glavi, »ja ti savjetujem da odloţiš tu Povijest đavola i čitaš neku ljepšu knjigu. Zar nemaš ljepših knjiga?«

»O, da«, reče Maggie, oţivjevši malo ţeljom da dokaţe raznovrsnost svojega štiva, »ja znam da ta knjiga nema lijep sadrţaj ali sviđaju mi se slike, a ja iz vlastite glave izmišljam pripovijesti uz te slike, znate. Ali ja imam Ezopove basne i knjigu o klokanima, tigrovima i svačemu i Put hodočasnika ... «

»Eh, ali u njoj ima mnogo o đavolu«, reče Maggie pobjedonosno, »ja ću vam pokazati njegovu sliku, u pravu njegovu liku, kad se borio s Christianom.«

U trenu Maggie otrči u kut sobe, skoči na stolicu i skide s malog ormarića za knjige otrcani stari primjerak Bunyana koji se bez i najmanjeg truda oko traţenja odmali otvori kod slike koju je ţeljela.

»Evo ga«, reče dotrčavši natrag gospodinu Rileyu, »a Tom ga je obojio za mene svojim bojama kada je bio kod kuće minulih praznika cijelo tijelo crno, vidite, a oči crvene poput vatre jer on je iznutra sav vatra pa mu ona izbija na oči.«

»Hajde, hajde!« reče gospodin Tulliver zapovjedno; počeo se osjećati prilično nelagodno kod tih slobodnih primjedaba o vanjskoj pojavi bića koje je dovoljno moćno da stvara odvjetnike, »zatvori knjigu pa da ne čujemo više takvih riječi. Baš kako sam i misli, to će dijete naučiti više nevaljanog negoli dobra s tim knjigama. Idi, idi i potraţi svoju majku.«

Maggie smjesta postiđeno zaklopi knjigu, ali kako baš nije bila sklona da potraţi majku, riješi pitanje kompromisno te se povuče u taman kut iza očeve stolice i stade tetošiti svoju lutku, prema kojoj je u Tomovoj odsutnosti osjećala povremene provale ljubavi; zapuštala joj je doduše vanjštinu, ali ju je obasipala s toliko toplih poljubaca da su se voštani obrazi lutke već doimali upalo i ispijeno.

»Jeste li već kada čuli nešto takvo?« reče gospodin Tulliver, kada se Maggie povukla. »Šteta što ona nije dječak ta bila bi dorasla odvjetnicima. Najčudnovatije je», tu on spusti glas, »da sam majku odabrao zato što nije bila pretjerano bistra a i jer je bila pristala ţena i pripadala obitelji koja se odlikovala svojim smislom za gospodarstvo; ali odabrao sam je između njezinih sestara namjerno jer je bila nekako popustljiva; jer nisam htio da mi se kaţe uz vlastito ognjište što je pravo, a što ne. Ali vidite, kada muškarac sam ima pameti, nikada ne znaš kamo će ga ona zavesti; a ugodna, blaga ţena moţe ti opet redom rađati glupe momke i bistre djevojčice, dok ne bude sve kao da je svijet okrenut naglavce. To je neobično zagonetno.«

Ozbiljnost gospodina Rileya popusti i on se malo strese pod djelovanjem svojega burmuta, prije nego što reče:

»Ali vaš dječak nije glup, zar ne? Vidio sam ga kada sam posljednji puta bio ovdje; bio je zabavljen pripremanjem udice; činio se posve spretan pri tome.«

»Pa nije on, što bi se reklo, glup ima shvaćanja za stvari izvan kuće i neke vrste zdrava razbora pa će sve uhvatiti s pravoga kraja. Ali polagan je na jeziku, vidite, i čita veoma slabo, i ne moţe izdrţati uz knjigu, i sve krivo piše, kaţu mi, a strašno je plaši pred stranim ljudima i nikada ga ne čujete reći nešto oštroumno poput ove male djevojčice. Eto, što ja sada ţelim: poslati ga u školu gdje će ga učiniti malo okretnim na jeziku i peru i iz njega stvoriti domišljata čovjeka. Hoću da moj sin bude dorastao tim momcima što imaju prednost preda mnom jer su

13

imali bolje školovanje. Nije da se ja ne bih da je svijet ostao kako ga je Bog stvorio mogao snaći i mjeriti se s najboljima među njima, ali stvari su se toliko ispreplele i umotale u neke nerazumne riječi, da više i ne nalikuju na sebe pa se i prečesto nađem u neprilici. Sve je nekako zamršeno što si jednostavniji, to se više čudiš.«

Gospodin Tulliver potegnu gutljaj, polako ga proguta i strese glavom ţalosno, svjestan da sluţi kao primjer istine da se potpuno zdrav razum jedva moţe snalaziti u tom bezumnom svijetu.

»Tu imate posve pravo, Tullivere«, primijeti gospodin Riley. »Bolje da potrošite stotinu-dvije više na obrazovanje svojega sina, nego da mu ih ostavite u oporuci. Znam da bih ja pokušao učiniti isto sa svojim sinom da sam ga imao, premda, sam Bog zna, nemam vaše gotovine na raspolaganju, Tullivere, a k tome još imam i kuću punu kćeri.«

»Mislim, dakle, vi zacijelo znate za neku školu koja bi bila ono pravo za Toma«, reče gospodin Tulliver, ne dajući se odvratiti od svoje zamisli nikakvim suosjećanjem za Rileyevu nestašicu gotovine.

Gospodin Riley šmrknu malo burmuta pa zadrţa gospodina Tullivera u napetosti očigledno s namjernom šutnjom, prije no što reče:

»Znam jednu sjajnu prigodu za nekoga tko ima potrebni novac, a to vi imate, Tulliveru. Zapravo, ne bih preporučio ni jednom od svojih prijatelja da pošalje sina u redovitu školu, ako moţe sebi dozvoliti nešto bolje. Ali ako bi tkogod ţelio da mu dječak dobije višu poduku i obrazovanje, gdje bi bio prijatelj svojega učitelja, i to prvorazrednog učitelja, onda znam tko je taj. Ne bih napominjao tu mogućnost svakomu jer ne mislim da bi svatko uspio dobiti je ako bi i pokušao; ali ja je spominjem vama, Tullivere, i to u povjerenju.«

Uporan, upitni pogled, kojim je gospodin Tulliver promatrao proročansko lice svojega prijatelja, posve oţivi.

»Eh, dakle, da čujemo«, reče namještajući se u stolcu sa zadovoljstvom čovjeka koji se smatra vrijednim vaţnog priopćenja.

»On je svršio škole u Oxfordu«, reče gospodin Riley svečano, pa čvrsto zatvori usta i stade promatrati gospodina Tullivera da vidi učinak ovog značajnog priopćenja.

»Što? Ţupnik?« kliknu gospodin Tulliver sumnjičavo. »Jest i to s diplomom filozofskog fakulteta. Kako čujem, biskup ga neobično cijeni: pa

biskup mu je i pribavio njegovu sadašnju ţupu.« »Da?« reče gospodin Tulliver kojemu se sve što je bilo u vezi s tim stranim pojavama činilo

jednako divno. »Ali što će on moći postići s Tomom?« »Eto, činjenica je da on voli podučavati i ne ţeli zapustiti svoj studij, a svećenik ima za to

tek malo prigode u svojim ţupničkim duţnostima. On je voljan uzeti jednoga ili dva dječaka kao đake da korisno ispuni svoje vrijeme. Dječaci bi bili kao članovi obitelji, a to je najbolje za njih; neprestano biti pod paskom gospodina Stellinga.«

»A mislite li da bi oni jadnom mališanu dali pudinga dva puta?« reče gospođa Tulliver koja je sada opet bila na svojem mjestu. »On je naprosto lud za pudingom; a ovakav dječak koji raste strašno je i pomisliti da bi škrtarili prema njemu.«

»A koliko bi novaca on traţio?« upita gospodin Tulliver kojemu je osjećaj kazivao da će usluge tog divnog diplomiranog filozofa podnositi visoku cijenu.

»Pa, ja znam za nekog svećenika koji traţi stotinu i pedeset za svoje najmlađe učenike, a ne moţe se ni usporediti sa Stellingom. Znam iz pouzdana vrela da je netko od glavnih ljudi u Oxfordu rekao: ,Stelling bi mogao postići najviše časti kada bi htio.’ Ali njemu nije bilo do sveučilišnih časti. To je miran čovjek nije bučan.«

»Ali, to je mnogo bolje mnogo bolje«, reče gospodin Tulliver, »ali sto i pedeset neobična je cijena. Nikada nisam pomišljao na to da bih toliko plaćao.«

»Dobro školovanje, dopustite da vam kaţem, Tullivere dobro je školovanje jeftino uz taj novac. Ali Stelling je umjeren u svojim uvjetima to nije pohlepan čovjek. Ne sumnjam da bi uzeo vašeg dječaka za stotinu, a na to ne biste naveli mnogo drugih svećenika. Ja ću mu o tome

14

pisati, ako ţelite.« Gospodin Tulliver protrlja koljena i zamišljeno se zagleda u sag. »Ali on je moţda neţenja«, javi se gospođa Tulliver u stanci, »a ja ne drţim baš mnogo do

gazdarica. Eto moj brat, koji je već pokojni, imao je nekoć gazdaricu i ta je izvadila polovicu perja iz najboljega kreveta, spremila ga i poslala iz kuće. A ne zna se koliko je bilo rublja s kojim je odmaglila Stott joj je bilo ime. Slomilo bi mi srce da pošaljem Toma nekamo gdje ima gazdarica, i nadam se da ti nećeš na to niti pomisliti, Tullivere.«

»Što se toga tiče, moţete se umiriti, gospođo Tulliver«, reče Riley, »jer Stelling je oţenjen lijepom ţenicom kakvu bi svaki čovjek mogao samo poţeljeti za ţenu. Nema bolje dušice na svijetu; poznam joj dobro obitelj. Put joj je veoma nalik na vašu, a kosa svijetla, kovrčava. Iz dobre je obitelji iz Mudporta, a u tom se krugu ne bi prihvatila baš svaka ponuda. Ali Stelling i nije neki svakodnevni čovjek. Dosta je izbirljiv kada su u pitanju ljudi s kojima je voljan biti u vezi. Ali ja mislim da se ne bi protivio da uzme vašega sina mislim da ga ne bi uzeo jer ga ja zagovaram.«

»Ne znam zašto bi on bio protiv dječaka«, reče gospođa Tulliver s laganom primjesom majčinskog ogorčenja, »tako lijep momčić, kakva samo poţeljeti moţeš.«

»Ah ima nešto, što mi pada na pamet«, reče gospodin Tulliver nakrivivši glavu i pogledavši u gospodina Rileya, pošto je pogledom dugo proučavao sag. »Nije li ţupnik gotovo previsoko obrazovan čovjek da odgoji dječaka za poslovna čovjeka? Moja je predodţba o ţupnicima da imaju obrazovanje koje uglavnom nije za svagdanji ţivot. A to nije ono što ţelim za Toma. Ja hoću da on poznaje brojke, da piše kao tiskano i da brzo sve shvaća i zna što ljudi misle i kako da stvari zaodjene u riječi za koje se nitko ne moţe uhvatiti. To ti je divna stvar«, zaključi gospodin Tulliver tresući glavom, »kada moţeš nekomu priopćiti što o njemu misliš, a da za to ne moraš platiti.«

»O moj dragi Tullivere«, reče gospodin Riley, »posve ste u zabludi što se tiče svećenstva; svi su najbolji učitelji iz redova svećenika. Učitelji, koji nisu svećenici, redovno su veoma nizak sloj ljudi ... «

»Da, onaj Jacobs svakako jest, tamo na Akademiji«, ubaci gospodin Tulliver. »Svakako, to su ljudi koji su propali u drugim zanatima po svoj prilici; a usto on ima

znanje koje će dječaku dati temelj i pripremiti ga da s uspjehom stupi u bilo koje zvanje. Moţda ima nekih svećenika koji su samo ljudi knjige, ali u to se moţete pouzdati, Stelling nije jedan od tih to je čovjek ţivahna duha, ja vam kaţem. Daj mu samo mig i to je dovoljno. Vi govorite o brojkama, eh, treba samo kazati Stellingu: Ţelim da mi sin bude izvrstan aritmetičar i ostalo moţete njemu prepustiti.«

Gospodin Riley zastane trenutak dok je gospodin Tulliver, ponešto umiren što se tiče svećeničkog podučavanja, u sebi ponavljao pred imaginarnim gospodinom Stellingom izreku »ţelim da mi sin zna aritmetiku.«

»Znate, dragi moj Tullivere«, nastavi gospodin Riley, »kad imate temeljito obrazovana čovjeka, kao što je Stelling, taj nije u neprilici ako se treba prihvatiti bilo koje grane podučavanja. Kada neki obrtnik zna upotrebljavati svoj alat, on moţe napraviti vrata isto kao i prozor.«

»Da, to je istina«, reče gospodin Tulliver, sada već gotovo uvjeren da svećenici moraju biti najbolji učitelji.

»Eh, reći ću vam što ću za vas učiniti«, reče gospodin Riley, »a to ne bih učinio za svakoga. Govorit ću sa Stellingovim tastom ili mu poslati pisamce kada se vratim u Brassing i reći mu da ţelite svojega dječaka dati njegovu zetu. Rekao bih da će vam Stelling pisati i javiti svoje uvjete.«

»Ali to nije tako hitno, zar ne?« javi se gospođa Tulliver. »Jer ja se nadam, Tullivere, ti nećeš pustiti da Tom prije Ivanja započne sa svojom novom školom. U Akademiji je počeo u tromjesečju o Blagovijesti i vidiš kakva je korist od toga bila.«

»Da, da, Bessy, nikada ne vari lošim sladom o Miholju jer ćeš imati slabo pivo«, reče

15

gospodin Tulliver namigujući i smješkajući se gospodinu Rileyu prirodnim ponosom čovjeka čija debeljuškasta ţena umno znatno zaostaje za njim. »Ali istina je, nije potrebno ţuriti to si točno rekla, Bessy.«

»Bilo bi isto dobro ne odlagati dogovor predugo«, reče mirno gospodin Riley, »jer Stelling ima moţda prijedloge s drugih strana, a ja znam da on ne bi uzeo više od dva do tri đaka u kuću, ako i toliko. Kad bih ja bio na vašem mjestu, mislim, da bih se odmah prihvatio toga predmeta sa Stellingom: nije potrebno slati dječaka prije Ivanja, ali za svaku sigurnost, ja bih se pobrinuo da vas nitko ne pretekne.«

»Eh, u tome ima nešto«, reče gospodin Tulliver. »Oče«, upade Maggie koja se neopaţeno opet prikrala očevu laktu i slušala rastvorenih

usnica drţeći lutku naglavce i pritišćući joj nos o drvo stolca, »oče, je li to daleko kamo Tom mora ići? Nećemo li ga nikada pohoditi?«

»Ne znam, djevojčice moja«, reče otac njeţno. »Pitaj gospodina Rileya, on zna.« Maggie odmali pođe okolo do gospodina Rileya i reče: »Kako je to daleko, gospodine, molim?« »O, veoma daleko«, odgovori taj gospodin misleći da s djecom, kada nisu neposlušna,

treba razgovarati u šali. »Moraš iznajmiti čarobne čizme da stigneš do njega.« »To je glupo!« nestrpljivo će Maggie zabacivši ponosito glavu i okrenuvši se, a na oči joj

udariše suze. Počela je osjećati nesklonost prema gospodinu Rileyu: očito je smatra glupavom i beznačajnom.

»Sššt, Maggie, stidi se, ovako ispitivati i brbljati«, ukori je majka. »Dođi i sjedni na svoju stoličicu i zaveţi jezik, hajde. Ali«, doda gospođa Tulliver koja se sama uznemirila, »je li to tako daleko da mu ne bih mogla prati i krpati rublje?«

»Nekih petnaest milja, to je sve«, reče gospodin Riley. »Moţete se odvesti onamo i natrag posve udobno u jednom danu. Ili pak, Stelling je gostoljubiv, ugodan čovjek njemu bi bilo drago da odsjednete kod njega.«

»Ali to je predaleko za rublje, bojim se«, reče gospođa Tulliver ţalosno. Unijeta večera u povoljan čas odgodi tu poteškoću i riješi gospodina Rileya napora da

predloţi neko rješenje ili kompromis napor kojega bi se inače bio nesumnjivo prihvatio jer kako vidite, bio je to čovjek veoma usluţna ponašanja. I on je sebi uistinu zadao truda da preporuči gospodina Stellinga svojemu prijatelju Tulliveru, a da pritom nije stvarno očekivao nikakvu opipljivu, određenu korist za sebe, usprkos prikrivenim znakovima koji su ukazivali na suprot-no i koji bi mogli zavesti na krivi put preoštroumna promatrača. Jer ništa toliko ne zavodi na krivi put koliko oštroumnost, ako ona slučajno naiđe na krivi trag; a oštroumnost, koja je uvjerena da ljudi obično postupaju i govore iz određenih motiva imajući u vidu svjesno namjeravan cilj, svakako će nepotrebno utrošiti svoje snage na imaginarnu divljač. Samo je dramatičarev svijet prepun pohlepe, što uvijek nešto snuje, i unaprijed stvorenih planova, usmjerenih na neki sebičan cilj: za mnoge naše bliţnje to iziskuje preţestok duševni napor da bi počinjali takve prestupe. Ionako je lako pokvariti ţivot svojih susjeda, a da se čovjek i ne trudi toliko: to moţemo postići nehajnim prihvaćanjem i nehajnim izostavljanjem, sitnim izvrtanjima, kojima jedva znamo razlog, malim prijevarama, koje ublaţavamo malim rasipnostima, nespretnim laskanjem te nevješto i u trenu smišljenim zlobnim natucanjima. Većina nas ţivotari, s malom obitelji neposrednih ţelja mi činimo rijetko što drugo, osim da uhvatimo neku mrvicu, da nasitimo gladno leglo, rijetko pomišljajući na zrnje za sjeme ili ţetvu naredne godine.

Gospodin Riley bijaše poslovan čovjek i ne baš ravnodušan prema svojim probicima, ali i on bijaše više pod utjecajem malih pobuda negoli dalekovidnih planova. On nije imao neki tajni dogovor s velečasnim Waltetom Stellingom; naprotiv znao je veoma malo o tom diplomiranom filozofu i njegovim sposobnostima moţda ne baš dovoljno da bi to opravdavalo što ga tako ţivo preporučuje svojemu prijatelju Tulliveru. Ali on je smatrao da je gospodin Stelling izvrstan klasičar, jer to je rekao Gadsby, a Gadsbyjev je bratić u prvom koljenu bio predavač u Oxfordu; to bijaše bolji razlog za vjerovanje, nego što bi bilo čak i njegovo neposredno promatranje; jer

16

premda je gospodin Riley dobio neki klasični premaz u velikoj javnoj školi u Mudportu i imao nekog općenitog pojma o latinskom, svojim se znanjem neke određene latinštine nije baš mogao osobito sluţiti. Zacijelo, ostao je još neki lagan dašak iz njegova mladenačkog dodira s De Senectute i s četvrtom knjigom Eneide, ali to se više nije moglo prepoznati kao klasična latinština i zamjećivalo se samo u većoj dotjeranosti njegova draţbovalačkog stila. Osim toga, Stelling bijaše oxfordski čovjek, a oxfordski su ljudi uvijek bili, ne, ne, to su bili ljudi s Cambridgea, koji su uvijek bili dobri matematičari. Ali čovjek koji je uţivao sveučilišno obrazovanje moţe podučavati štogod mu drago; osobito čovjek Stellingova kova koji je odrţao govor na nekom ručku u Mudportu, prigodom neke političke proslave, i tako se dobro iskazao da se općenito govorilo kako je taj Timpsonov zet pametan čovjek. Od čovjeka iz Mudporta, iz ţupe Sv. Uršule, moglo se i očekivati da neće propustiti učiniti uslugu Timpsonovu zetu, jer Timpson bijaše jedan od najkorisnijih i najljubaznijih ljudi u ţupi i pravio je mnogo poslova koje je znao kako staviti u prave ruke. Gospodin Riley volio je takve ljude, bez i najmanjeg obzira na neki novac koji bi se, njihovim valjanim prosuđivanjem, mogao skrenuti iz manje vrijednih dţepova u njegov vlastiti; a bit će za njega i zadovoljština ako bude po povratku kući mogao reći Timpsonu: »Osigurao sam vašem zetu dobra učenika.« Timpson je imao mnogo kćeri; gospodin Riley suosjećao je s njim: osim toga, lice Louise Timpson u okviru svijetlih kovrča, bijaše mu dobro poznato, jer ga je već petnaest godina svake nedjelje gledao nad drvenim opločenjem crkvene klupe bijaše dakle prirodno da preporuči njezina supruga za učitelja.

Usto, gospodin Riley nije znao ni za kakvog drugog učitelja kojega bi iz nekog razloga ra-dije preporučio: pa zašto da onda ne preporuči Stelhnga? Njegov prijatelj Tulliver pitao ga je za mišljenje: u komunikaciji među prijateljima uvijek djeluje nekako hladno ako kaţeš da ne moţeš dati nikakvo mišljenje. A ako već i daješ neko mišljenje, jednostavno je glupo ne učiniti to s izraţajem uvjerenja i valjano utemeljena znanja. Kada izraţavaš mnijenje, ono postaje tvoje vlastito i ti ga prirodno zavoliš.

Stoga je i gospodin Riley ne znajući ništa nepovoljno o Stellingu, i ţeleći mu dobro, ukoliko je uopće imao nekih ţelja u odnosu na njega tek što ga je preporučio, već počeo s divljenjem misliti o čovjeku koji ima tako značajne preporuke, i ubrzo bi bio razvio tako toplo zanimanje za taj predmet da bi mislio ukoliko bi gospodin Tulliver na kraju odbio poslati Toma Stellingu da je njegov prijatelj od stare škole naskroz tvrdoglav čovjek.

Ako gospodina Rileya osuđujete veoma strogo zato što je dao preporuku na tako slabom temelju, moram reći da ste prilično okrutni prema njemu. Zašto bi se prije trideset godina očekivalo od nekog draţbovatelja i procjenitelja, koji je gotovo posve zaboravio svoju latinštinu iz javne škole, da očituje neku tankoćutnu pretjeranu savjesnost koju ne iskazuju uvijek ni gospoda učenih zvanja, pa čak ni kod našeg današnjeg poodmaklog stupnja ćudoređa.

Osim toga se čovjek, u kojem ima ljudske dobrote, jedva moţe suzdrţati da ne učini neko dobrodušno djelo, a opet ne moţeš biti dobrodušan na sve strane. I sama priroda povremeno stavlja neprilična parazita na neku ţivotinju prema kojoj inače nema neke kivnosti. Što onda? Divimo se njezinoj brizi za tog parazita. Da je gospodin Riley prezao pred tim da dade preporuku koja se ne temelji na valjanim dokazima, on ne bi pomogao gospodinu Stellingu da dođe do učenika koji će biti kod njega i na stanu i na hrani, a to ne bi bilo baš tako povoljno za tog velečasnog gospodina.

Promislite također, kako bi jalove ostale sve one ugodne, sitne, neodređene pomisli i osobna zadovoljstva da bude u dobrim odnosima s Timpsonom, da pruţi savjet kada ga zatraţi od njega, da izazove u svojem prijatelju Tulliveru još veće poštovanje, da nešto kaţe i da to kaţe s uvjerenjem, uz ostale neprocjenjivo sitne primjese koje su zajedno s toplim ognjištem i konjakom s vodom tom prigodom činile svijest gospodina Rileya.

17

IV. poglavlje

TOMA OČEKUJU

Bijaše to teško razočaranje za Maggie, jer joj nisu dopustili da ide s ocem u lakoj kočiji,

kada je pošao po Toma u Akademiju; ali jutro bijaše previše vlaţno, rekla je gospođa Tulliver, da bi mala djevojčica izišla u svojoj najboljoj kapici. Maggie je veoma ţestoko zauzimala suprotno stajalište, i neposredna je posljedica te razlike u mišljenju bila da je djevojčica, kada joj je majka upravo iščetkavala tvrdokornu crnu kratku kosu, iznenada izletjela ispod njezinih ruku i zagnjurila glavu u praonik s vodom koji je stajao u blizini u osvetničkoj odluci da toga dana ne bude više mogućnosti za kovrčice.

»Maggie, Maggie«, uskliknula je gospođa Tulliver sjedeći onako debela i bespomoćna s četkama u krilu, »što će biti s tobom kad si tako nevaljana? Pripovijedat ću to tetki Glegg i tetki Pullet, kada dođu drugi tjedan, i one te više nikada neće voljeti. Oh boţe, oh Boţe! Pogledaj svoju čistu pregaču, mokra je odozgo do dolje. Ljudi će misliti da moram trpjeti neku kaznu kad imam takvo dijete mislit će da sam počinila neko zlo.«

Prije nego što su ti prigovori umuknuli, Maggie je već bila izvan dohvata sluha, na putu prema velikom tavanu koji se protezao pod visokim, veoma strmim krovom, tresući u trku vodu sa svojih crnih pramenova poput psa terijera koji je umakao iz kupelji. Ovaj tavan bijaše Maggino najmilije skrovište u mokre dane, kada vrijeme ne bijaše prehladno tu bi ona izvjetrila sva svoja neraspoloţenja i glasno razgovarala s izjedenim drvenim podom i od crvotočina izjedenim policama i tamnim gredama, okićenim paučinama; i tu je čuvala svoj fetiš koji je kaţnjavala za sve svoje nevolje, to bijaše truplo velike drvene lutke koja je jednom zurila u svijet najokruglijim očima iznad najrumenijih obraza; ali sada bijaše posve iznakaţena od duga ţivota, punog patnje koje je podnosila u ime drugih. Tri čavla zabijena u glavu bijahu spomen na isti broj kriza u Magginih devet godina zemaljske borbe; na tu raskoš osvete navela ju je slika Jaela koji ubija Siseru u staroj Bibliji. Posljednji čavao bijaše zabijen ţešćim udarcem nego inače, jer je tom prigodom fetiš predstavljao tetku Glegg. Ali odmali poslije toga Maggie se dosjetila: ako zabode mnogo čavala u glavu lutke, neće više moći tako dobro zamišljati kako lutku boli glava kada njome udara o zid, niti će je moći tako lijepo tješiti i igrati se kako joj stavlja obloge kad joj srdţba popusti; jer čak bi i tetka Glegg bila vrijedna sućuti kada bi joj se zadalo mnogo boli i dobrano je ponizilo, tako da bi molila svoju nećakinju za oproštenje. Od onda Maggie nije više zabijala lutki čavle u glavu, već se smirivala tako da bi naizmjenično trla i udarala drvenom glavom o hrapavu opeku velikih dimnjaka koji su kao dva četverouglasta stupa podupirali krov.

Tako je učinila i toga jutra stigavši na tavan jecajući cijelo vrijeme ţestinom koja je isključivala svaki drugi oblik svjesnosti čak i sjećanje na nedaću koja je to prouzrokovala. Kada su se jecaji konačno smirili i trljanje lutkine glave popustilo u ţestini, iznenadna je zraka sunca, koja je pala kroz ţičanu mreţu na crvotočinom izjedene police, nagna da odbaci fetiš i potrči k prozoru. Sunce je uistinu probijalo; zvuk se mlina opet činio vedar; vrata spremišta bijahu otvorena; a eno i Yapa, čudnog bijelosmeđeg terijera s jednim uhom prevrnutim unatrag; kaska naokolo i neodređeno njuška, kao da traţi sebi druga. Tome se nije dalo odoljeti. Zamahom glave Maggie zabaci kosu natrag i poleti niz stube, pograbi svoju kapicu ne stavljajući je na glavu, malo poviri, a tada pojuri niz hodnik, da ne bi srela svoju majku, i začas se stvori vani na dvorištu previjajući se poput nekog pitona, pritom pjevajući:

»Yap, Yap, Tom dolazi kući!« A Yap je pritom plesao i lajao oko nje kao da hoće reći: ako treba buke, evo psa za to.

»Hej, hej, gospođice, zavrtjet će ti se pa ćeš se srušiti u blato«, viknu Luke, glavni mlinar,

18

visok čovjek četrdesetih godina, širokih pleća, crnih očiju i kose, sav brašnav kao neki ţiţak. Maggie zastade u svojoj vrtnji i reče, malo teturajući: »Oh, ne, ne vrti mi se od toga, Luke. Smijem li s tobom u mlin?« Maggie se voljela zadrţavati u velikim prostorima mlina i često je izlazila odande, a crna

joj je kosa bila naprašena mekanom bjelinom od koje su joj tamne oči blistale novom vatrom. Silna buka, neumorno okretanje velikih kamenova što joj je ulijevalo neodređeno slatko strahopoštovanje kao u prisutnosti neke neobuzdane sile brašno, što neprestano pada, pada sitni bijeli prah koji smekšava sve površine i od kojega se i same paučine pričinjaju kao čarobne čipke - slatki, čisti miris brašna sve je to izazivalo u Maggie osjećaj da je mlin neki maleni svijet, odijeljen od njezina vanjskog svakodnevnog ţivota. Pauci su osobito bili za nju predmet nagađanja. Rado bi bila znala imaju li rođaka izvan mlina, jer u tom slučaju mora da postoji nemila poteškoća u njihovoj obiteljskoj prisnosti debeo i brašnav pauk, vičan da jede svoje muhe dobro naprašene brašnom, mora da malo trpi kod stola nekoga bratića koji jede muhe au naturel; a njihove se gospođe sigurno zgraţaju kada jedna drugu ugledaju. Ali dio mlina koji joj je bio najdraţi bijaše najviši kat spremište za ţito, gdje su leţale velike hrpe ţita na kojem je mogla sjediti i neprekidno se sklizati nizbrdo. Običavala se tako zabavljati dok bi razgovarala s Lukom prema kojemu je bila veoma razgovorljiva, ţeleći da i on ima lijepo mišljenje o njezinoj bistrini, kao što je imao i njezin otac.

Moţda je smatrala da treba tom prilikom ponovo osvojiti svoj poloţaj kod njega, jer dok se sjedećke sklizala niz hrpu ţita, blizu koje je on bio zaposlen, reče mu onim prodorno visokim glasom koji je potreban u mlinskom okruţju:

»Ja mislim da ti nikada ne čitaš nijednu knjigu osim Biblije zar ne, Luke?« »Ne, gospođice a i nju ne baš mnogo«, reče Luke s velikom iskrenošću. »Nisam ti ja baš

čitač, to ne.« »Ali kad bih ti ja posudila jednu od svojih knjiga, Luke? Ja nemam nekih uistinu lijepih

knjiga koje bi tebi bilo lako čitati, ali ima tu Pugovo putovanje Europom to bi ti kazalo sve o raznovrsnim ljudima na svijetu, a ako ne bi razumio štivo, pomogle bi ti slike one pokazuju kakva je vanjština ljudi, kakvi su im običaji i što oni rade. Tu su Nizozemci, veoma debeli, oni puše, znaš a jedan sjedi na bačvi.«

»Ne, gospođice, nemam povoljno mišljenje o Nizozemcima. Ne bi bilo mnogo koristi od toga da baš njih upoznajem.«

»Ali to su naši bliţnji, Luke trebali bismo znati o našim bliţnjima.« »Pa i nisu baš bliţnji, gospođice, mislim; koliko ja znam, moj je stari gazda, a to je bio

čovjek koji je svašta znao, običavao reći: Ako ikada posijem svoju pšenicu, a da je ne vlaţim, ja sam Nizozemac.' A to bijaše isto tako kao da je rekao da je Nizozemac glupan ih nešto blizu tomu. Ne, ne, neću ja sebi trti glavu zbog Nizozemaca. Ima glupana dosta i dosta lopova da ih i ne treba traţiti po knjigama.«

»Oh, pa«, reče Maggie, prilično zatečena Lukovim neočekivano odlučnim stavom o Nizozemcima, »moţda bi ti se bolje svidjela Ţiva priroda to nije o Nizozemcima, znaš, već o slonovima, i klokanima, i cibetki, i ribi listu, i o ptici što sjedi na repu zaboravila sam joj ime. Ima zemalja punih tih stvorenja umjesto konja i krava, znaš. Ne bi li rado znao štogod o njima, Luke?«

»Ne, gospođice, ja moram voditi računa o brašnu i ţitu, ne mogu pored svojega rada znati još toliko toga. To i dovodi ljude na vješala - kada znaju svašta osim onoga čime bi morali stjecati svoj kruh. A većinom su to laţi, mislim, što je tiskano u knjigama: oni tiskani arci što ih ljudi izvikuju po ulicama svakako jesu.«

»Eh, ti si kao moj brat Tom, Luke«, reče Maggie ţeleći povesti razgovor ugodnijim smjerom, »Tom ne voli čitati. Ja Toma silno volim, Luke više nego ikoga drugoga na svijetu. Kad on odraste, vodit ću mu kućanstvo i mi ćemo uvijek zajedno ţivjeti. Ja mu mogu reći sve što on ne zna. Ali mislim da je Tom pametan, usprkos tome što ne voli knjige; on pravi divne švigare i kunićnjake.«

19

»Ej«, reče Luke, »ala će biti ljut što su svi kunići uginuli.« »Uginuli!« vrisnu Maggie skočivši sa svojega sklizališta na ţitu. »Jao, Luke! Što to kaţeš?

Onaj s poklopljenim ušima? I ona točkasta zečica za koju je Tom potrošio sav svoj novac da je kupi?«

»Mrtvi kao krtice«, reče Luke nalazeći svoju usporedbu u nesumnjivim malim truplima pribijenim na zid staje.

»Jao, Luke«, kliknu Maggie sva jadna, a krupne joj suze potekoše niz obraze. »Tom mi je rekao da se za njih brinem, a ja sam zaboravila. Što da sada učinim?«

»Eh, znate, gospođice, bili su tamo daleko u onoj alatnici, a nitko nije imao duţnost da ih prigleda. Mislim da je mladi gospodin naloţio Harryju da ih hrani, ali na Harryja ne moţeš računati to je najstrašnije stvorenje što se ikada ovdje pojavilo, eto. On ne pamti ništa do svojega ţeluca a ja bih mu ţelio da ga taj stisne.«

»O, Luke, Tom mi je rekao da se svakako sjetim kunića svaki dan; ali kako sam mogla kada mi nisu padali na pamet, je li? Oh, on će se tako ljutiti na mene, znam da hoće, i tako će mu biti ţao za kunićima - a i meni je ţao. Oh, što da samo radim?«

»Ne ţalostite se mala gospođice«, reče Luke umirujući je, »to su osjetljiva stvorenja, ti kunići s poklopljenim ušima ti bi vjerojatno uginuli da su ih i hranili. Ono što nije prirodno, nikada ne uspijeva. Svemogući ih Bog ne voli. On je kunićima stvorio uši da leţe natraške; protiv prirode je siliti ih da se objese prema dolje kao u lovačkoga psa. Mladi će gospodin Tom drugi put biti pametniji i neće kupovati takvo što. Ne brinite, gospođice. Hoćete li doći sa mnom i posjetiti moju ţenu? Ja idem ovaj čas.«

Taj je poziv nudio ugodno razveseljavanje za Maggin jad, i suze joj pomalo počeše jenjati dok je klipsala uz Luka do njegove ljupke kućice koja je, svojim stablima jabuka i krušaka te nadograđenim svinjcem koji je povećavao dostojanstvo kuće, stajala tik uz rub rijeke Ripple. Gospođa Moggs, Lukeova ţena, bijaše bezuvjetno ugodno poznanstvo. Iskazivala je svoje gostoprimstvo kruhom i sirupom te je posjedovala razna umjetnička djela. Maggie stvarno zaboravi da je jutros imala ikakav poseban razlog za ţalost dok je sada stajala na stolcu da razgleda zanimljivu seriju slika koje su prikazivale izgubljena sina u odori sir Charlesa Grandisona, samo što on nije kako bi se moglo očekivati od njegova ne baš posve ćudoredna značaja imao toliko ukusa i duševne snage, kao taj savršeni junak, da se odrekne vlasulje. Ali zbog neodređene teţine koju su joj uginuli kunići ostavili na duši, osjećala je više nego inače samilost za ţivotni put tog slabog mladića, osobito kad bi pogledala sliku na kojoj se naslonio o stablo sav nekako opušten, kratke mu hlače ispod koljena raskopčane, a vlasulja naherena, dok ga svinje, očito neke inozemne pasmine, nekako vrijeđaju svojim dobrim raspoloţenjem gosteći se komuškama.

»Mene veoma raduje što ga je otac uzeo opet natrag tebe ne, Luke?« reče djevojčica. »Jer njemu je bilo veoma ţao, znaš, i on neće više činiti ništa nevaljalo.«

»Eh, gospođice«, reče Luke, »neće od njega biti velika korist, bojim se, učinio otac za njega što mu drago.«

To bijaše bolna misao za Maggie i ona od svega srca zaţali što kasnija povijest tog mladića nije ostala nenapisana.

20

V. poglavlje

TOM DOLAZI KUĆI

Tom je trebao stići rano poslijepodne i osim Maggina srca, još je jedno srce treptalo kad je

već bilo dovoljno kasno da bi se mogao očekivati zvuk kotača lagane kočije; jer ako je gospođa Tulliver imala neki ţestok osjećaj, onda je to bila ljubav za njezina sina. Konačno se začu očekivani štropot brzo, lagano okretanje kotača kočijice i usprkos vjetru koji je gonio oblake nebom i od kojega se nije moglo očekivati da će biti obazriv prema kovrčicama gospođe Tulliver, i usprkos vrpcama na njezinoj kapici, ona je izašla na vrata pa čak poloţila ruku na Magginu prestupničku glavu, zaboravivši sve nevolje toga jutra.

»Evo ga, mojega milog dječaka! Ali, smiluj se, Boţe, on uopće nema ovratnika; taj se izgubio putem, to sam uvjerena, i pokvario garnituru.«

Gospođa Tulliver stajala je raskriljenih ruku, Maggie je poskakivala s noge na nogu dok je Tom silazio s kočijice i rekao muţevnom suzdrţljivošću prema njeţnim osjećajima:

»Zdravo! Yap! Što? I ti si tu?« Međutim, on se posve spremno prepustio poljupcima, premda mu se Maggie objesila oko

vrata kao da će ga gotovo zagušiti dok su mu sivkastoplave oči lutale prema travnjaku, ovcama i rijeci, gdje je sam sebi obećavao da će odmah sutra ujutro početi pecati ribu. On bijaše jedan od onih dječaka što rastu posvuda po Engleskoj i s dvanaest, trinaest godina nalikuju jedan na drugoga poput mladih guščica dječak svijetlosmeđe kose, obraza od mlijeka i ruţa, punih usnica, neodređena nosa i obrva uopće fizionomija u kojoj je, čini se, nemoguće razabrati išta do osobina svojstvenih dječačkoj dobi, posve drugačije od tjelesnoga lika jadne Maggie koju kao da je priroda oblikovala i obojila s posve određenom namjerom. Ali ista ta priroda nosi u sebi duboko lukavstvo što se krije pod toboţnjom otvorenosti, tako da jednostavni ljudi misle kako je mogu posve dobro prozreti, dok se ona sve to vrijeme potajno sprema pobiti njihova pouzdana proročanstva. Pod tim prosječnim dječačkim fizionomijama koje ona naoko proizvodi na tucete, krije neke svoje najkruće, tvrdokorne namjere, neke svoje najneprilagodljivije značajke; i tako se moţe dogoditi da na kraju krajeva ta tamnooka, otvorena, buntovna djevojčica bude neko pasivno biće u usporedbi s tim ruţičastobijelim sitnim primjerkom muţevnosti, što ima tako neodređene crte lica.

»Maggie«, reče Tom povjerljivo povukavši je u kut čim je majka izišla da pregleda njegov sanduk, a topla gostinjska soba uklonila studen koju je osjećao od duge voţnje, »ti ne znaš što imam u dţepovima.« Pritom je klimao glavom gore dolje da bi time pobudio u njoj osjećaj tajnovitosti.

»Ne«, reče Maggie. »Čine se natrpani, Tom! Jesu li to špekule ih lješnjaci?« Djevojčici malo zasta srce jer je Tom uvijek govorio kako nema smisla s njom igrati te igre ona tako loše igra.

»Špekule? Ne, zamijenio sam sve svoje špekule s dječacima, a lješnjaci nisu zabavni, budalice, osim kad su im ljuske još zelene. Ali gledaj!« Izvuče nešto do pola iz desnoga dţepa.

»Što je to?« šaptom upita Maggie. »Ne mogu ništa vidjeti, samo se nešto malo ţuti.« »Dakle, to je ... novi... pogodi, Maggie!« »Oh, to ne mogu, Tom«, Maggie će nestrpljivo. »Nemoj odmah planuti, inače ti neću reći«, odlučno će Tom, gurnuvši ruku opet u dţep. »Ne, Tom«, stade ga Maggie zaklinjati uhvativši ga za ruku koju je ukočeno drţao u

dţepu. »Ja se ne ljutim, Tom; to je bilo samo zato što ne mogu podnijeti pogađanje. Molim, molim, budi dobar sa mnom.«

Tomova ruka polagano popusti i on reče: »Dobro, dakle to je novi povraz za udicu dva nova jedan za tebe, Maggie, samo za tebe.

21

Nisam htio da s dječacima po pola dijelim novac za slatkiše i paprenjake, samo da bih uštedio novaca; a Gibson i Spouncer potukli su se sa mnom zato što nisam htio. A evo udica, gledaj! Čuj, nećemo li sutra ići na pecanje dolje kod Okrugle bare? A ti ćeš hvatati vlastitu ribu, Maggie, i nadijevati crve na udicu, i sve ostalo neće li to biti divna zabava?«

Kao odgovor Maggie baci ruke Tomu oko vrata i stade ga grliti nijemo pritišćući svoj obraz o njegov, dok je on polagano odmatao dio povraza i nakon stanke rekao:

»Nisam li, evo, bio dobar brat i kupio ti povraz koji će biti samo tvoj? Znaš, nisam ga trebao kupiti da nisam htio.«

»Da, jako, jako dobar ... silno te volim, Tom.« Tom stavi povraz natrag u dţep i stade ogledavati udice, jednu pa drugu, prije nego što

opet progovori: »A dječaci su se tukli sa mnom jer nisam htio popustiti radi slatkiša.« »Oh, Boţe! Voljela bih da se ne tuku u tvojoj školi, Tom. Zar te nije boljelo?« »Boljelo? Ne«, reče Tom spremajući opet udice pa izvadi veliki dţepni noţ, polagano mu

otvori najveću oštricu i stade je zamišljeno trljati prstom po duljini. Zatim doda: »Spouncer sad ima modricu na oku od mene, znam eto, što je dobio kad je htio mene izmlatiti! Neću ja dijeliti ni s kime po pola, samo zato što bi me netko izlemao.«

»O, kako si ti hrabar, Tom! Ja mislim da si ti kao Samson. Kad bi na mene ričući jurio lav, ja mislim da bi se ti borio s njim zar ne, Tom?«

»Kako moţe na tebe navaliti lav uz riku, ti budalo? Lavova nema, jedino u menaţerijama.« »Ne, nego kad bismo bili u zemljama lavova naime u Africi, gdje je veoma vruće, lavovi

jedu ljude. Mogu ti pokazati u knjizi gdje sam to pročitala.« »Eh, onda bih uzeo pušku i ustrijelio ga.« »Ali ako ne bi imao pušku mi bismo mogli izaći iz kuće, znaš, ne misleći ništa baš onako,

kao da idemo na pecanje; a onda bi prema nama mogao ričući dotrčati lav i mi mu ne bismo mogli umaći. Što bi tada učinio, Tom?«

Tom zastade i konačno se prezirno okrene u stranu rekavši: »Ali lav ne dolazi. Čemu onda govoriti o tomu?« »Ali ja volim zamišljati kako bi to bilo«, reče Maggie hodajući za njim. »Daj razmisli, što bi

tada učinio, Tom?« »Oh, ne zanovijetaj, Maggie! Ti si tako budalasta idem pogledati svoje kuniće.« Maggino srce zatrepta od straha. Nije se usuđivala odmah kazati ţalosnu istinu, već je

stupala za Tomom u drhtavoj šutnji misleći kako mu reći vijest, a da mu u isti tren ublaţi i ţalost i srdţbu; jer Maggie se prije svega plašila Tomove ljutnje ta je bila posve drugačija od njezine.

»Tom«, reče plaho kad su bih vani, »koliko si novaca dao za svoje kuniće?« »Pet šilinga i šest penija«, spremno odgovori Tom. »Mislim da ja imam mnogo, mnogo više gore u mojoj čeličnoj kutiji za štednju. Molit ću

majku da ti ga dade.« »Čemu?« reče Tom. »Ja ne ţelim tvoj novac, ti budalo. Ja imam mnogo, mnogo više novaca

nego ti jer sam dječak. Ja uvijek dobijem srebrnjake i zlatnike za Boţić jer ću biti muškarac, a ti dobiješ samo komade od pet šilinga jer si samo djevojčica.«

»Da, ali Tom kada bi mi majka dopustila da ti dam pet šilinga i šest penija iz moje štedionice, pa ih staviš u dţep i potrošiš ih, znaš, pa da kupiš još kunića s tim novcem?«

»Još kunića? Ne treba mi ih više.« »Oh, ali Tom oni su svi mrtvi.« Tom odmah zasta u hodu i okrenu se prema Maggie. »Zaboravila si ih dakle hraniti, i Harry je zaboravio?« reče i na čas mu obraze zali

rumenilo, ali se brzo izgubi. »To će mi Harry platiti dat ću da ga izbace! A tebe ne volim, Maggie. Nećeš sutra sa mnom u ribolov. Rekao sam ti da svaki dan ideš i pogledaš kuniće.«

I opet pođe.

22

»Da, ali ja sam zaboravila i što da sada učinim, zbilja, Tom. Uistinu mi je ţao«, reče Maggie, a suze potekoše curkom.

»Ti si nevaljala djevojčica«, reče Tom strogo, »i ţao mi je što sam ti kupio udicu. Ne volim te.«

»O, Tom, to je preokrutno«, zajeca Maggie. »Ja bih tebi oprostila kada bi ti što zaboravio ne bih ti zamjerila oprostila bih ti i voljela te.«

»Da, ti si budala ali ja nikada ništa ne zaboravljam ja ne.« »Oh, molim, oprosti mi Tom, srce će mi pući«, moljakala je Maggie tresući se od jecanja;

uhvatila je Toma čvrsto za mišicu i pritisnula mu mokar obraz na rame. Tom je otrese pa ponovo stade i odlučno reče: »Sad slušaj Maggie. Nisam li ti dobar brat?« »D-d-d-da«, jecala je Maggie, a drhtava joj se bradica grčevito dizala i spuštala. »Nisam li cijelo ovo polugodište mislio na tvoju udicu i namjeravao kupiti je i s tom

namjerom štedio svoj novac, nisam htio s dječacima kupovati po pola slatkiše pa se Spouncer potukao sa mnom, jer nisam htio?«

»D-d-d-da ... a ja ... te tako vo-o-o-lim, Tom.« »Ali ti si nevaljalka. Prošlih si mi praznika izlizala svu boju s kutije za slatkiše, a na

praznicima prije toga pustila si da mi čamac odvuče udicu, iako sam te ostavio da na nju paziš, a kroz mojega si letećeg zmaja progurala glavu, sve ni za što?«

»Ali ja to nisam htjela«, opravdavala se Maggie, »što sam mogla?« »Jest, mogla si«, reče Tom, »da si pazila što radiš. A ti si nevaljalka i sutra nećeš sa mnom

na ribolov.« S tim strašnim zaključkom Tom otrča od Maggie prema mlinu u namjeri da ondje

pozdravi Lukea i da mu se potuţi na Harryja. Časak dva Maggie ostade nepomično stajati, samo što je pritom jecala; onda se okrene i

otrči u kuću pa gore na tavan gdje sjede na pod i poloţi glavu na crvotočinom izjedenu gredu, sva skršena od osjećaja jada. Tom je došao kući i ona je mislila kako će biti sretna a sada je on okrutan prema njoj. Kakva smisla ima išta ako je Tom ne voli? Ali, kako je samo okrutan! Zar nije htjela da mu dade novac i rekla kako joj je silno ţao? Znala je da je nevaljala prema majci, ali prema Tomu nikada nije nevaljala nikada nije ni htjela biti nevaljala.

»Oh, kako je okrutan!« zajeca Maggie glasno osjećajući neki očajan uţitak u jeci koja se javljala u praznom tavanskom prostoru. Nije ni pomišljala na to da tuče ih trlja svoj fetiš; bila je previše jadna da bi se ljutila.

Ti gorki jadi djetinjstva! Kad je ţalost sva nova i strana, kada nada još nema krila da preleti dane i tjedne, kada se razmak između ljeta i ljeta čini neizmjeran.

Maggie uskoro pomisli da je već sate i sate na tavanu i već mora biti vrijeme uţine, a oni svi uţivaju te i ne misle na nju. Pa dobro, dakle, ona će ostati ovdje gore i gladovati sakriti se iza kade i tamo ostati cijelu noć; a onda će se svi prestrašiti i Tomu će biti ţao. Tako je Maggie mislila s ponosom u srcu zavlačeći se iza kade; no zamalo poče opet plakati na pomisao da oni ne mare što je ona ovdje. Kad bi sada opet otišla dolje k Tomu bi li joj oprostio? Moţda će otac biti tamo i on će stati uz nju. Ali opet, ona je ţeljela da joj Tom oprosti jer je voli, a ne zato što mu otac tako nalaţe. Ne, ona neće nikada otići dolje ako Tom ne dođe po nju. Ta čvrsta odluka potraja pet mračnih časaka za kadom; ali tada se potreba da bude voljena, najjača potreba u Magginoj prirodi, počne boriti s njezinim ponosom i ubrzo ga nadvlada. Ona ispuza iza svoje kade u polumrak dugačkoga tavana, ali baš tada začu brz korak na stepenicama.

Tom bijaše previše zaokupljen svojim razgovorom s Lukeom i obilaţenjem zgrada i dvorišta, ulazeći i izlazeći svuda po miloj volji i mašući prutovima bez nekog posebnog razloga, osim moţda zato što u školi nije mahao prutovima, da bi mislio na Maggie i učinak koji je njegova srdţba proizvela kod nje. Htio ju je kazniti, a kad je taj posao izvršio, pozabavio se s drugim stvarima kao svaki praktičan čovjek.

Ali kada su ga pozvali u kuću na uţinu, otac reče:

23

»Eh, a gdje je djevojčica?«, a gospođa Tulliver gotovo istodobno upita: »Gdje ti je sestrica?«, jer su oboje mislili da su Maggie i Tom bih cijelo poslijepodne

zajedno. »Ne znam«, odgovori Tom. Nije htio »izdati« Maggie, premda se ljutio na nju jer Tom

Tulliver bijaše pošten dječak. »Što? Zar se nije sada cijelo vrijeme igrala s tobom?« reče otac. »Ni na što nije mislila, nego

kako ćeš ti doći kući.« »Nisam je već vidio dva sata«, reče Tom, prionuvši uz kolač od šljiva. »Jao meni! Ona se utopila!« kliknu gospođa Tulliver ustavši sa svojeg sjedišta i pojurivši k

prozoru. »Kako si joj to mogao dopustiti?« doda, kako se i pristoji strašljivoj ţeni, optuţujući ni sama ne znajući koga i ne znajući za što.

»Ne, ne, nije se utopila«, reče gospodin Tulliver. »Bio si nevaljao prema njoj, bojim se, Tom?«

»Sigurno nisam, oče«, reče Tom uvrijeđeno. »Mislim da je u kući.« »Moţda gore na tavanu«, reče gospođa Tulliver, »pjeva i razgovara sama sa sobom i

zaboravlja kad je uopće vrijeme jelu.« »Idi i dovedi je dolje, Tom«, reče gospodin Tulliver prilično oštro jer ga je njegova

oštroumnost ili očinska ljubav za Maggie navodila na sumnju da je Tom bio okrutan prema »maloj«, inače se ne bi bila maknula od njega. »I budi dobar prema njoj, čuješ li? Inače ću te ja boljemu naučiti.«

Tom nije nikada bio neposlušan prema ocu jer gospodin Tulliver bijaše odrješit čovjek i kao što bi govorio ne bi nikada dozvolio nikomu da iskusi bič u njegovoj ruci; ali sada Tom iziđe prilično zlovoljno noseći svoj komad kolača i ne namjeravajući Maggie razriješiti kazne jer bolje i nije zasluţila. Tomu je bilo tek trinaest godina i nije bio načisto s gramatikom i aritmetikom, smatrajući ih većinom otvorenim pitanjima, ali u jednoj je točki bio posve načisto i potpuno siguran da će kazniti svakoga tko to zasluţuje: pa on se ne bi bunio ni protiv toga da i sam bude kaţnjen ako bi to zavrijedio; no uostalom, on to nikada ne zavrjeđuje.

Bio je to dakle Tomov korak koji je Maggie čula na stepenicama kada je njezina potreba za ljubavlju slavila pobjedu nad njezinim ponosom i ona se spremala dolje podbuhlih očiju i raščupane kose moliti za samilost. Barem će je otac pomilovati po glavi i reći: »Ne ţalosti se, djevojčice moja.« Čudesno je to sredstvo koje nas čini krotkim, ta potreba za ljubavlju ta glad srca jednako nepopustljiva kao i ona druga glad kojom nas priroda sili da se pokorimo jarmu i izmijenimo lice svijeta.

Ali ona je prepoznala Tomov korak i srce joj poče ţestoko udarati od iznenadne navale nade. On je samo mirno stao na vrhu stepenica i rekao:

»Maggie, moraš doći dolje.« Ali ona pojuri k njemu i čvrsto ga obujmi oko vrata jecajući: »Oh, Tom, molim te oprosti mi ne mogu to podnijeti uvijek ću biti dobra uvijek ću sve za-

pamtiti daj me voli molim te dragi Tom?« Mi se učimo savladavati kako postajemo stariji. Kada se posvađamo, drţimo se podalje

jedan od drugoga, izraţavamo se otmjenim frazama i na taj način sačuvamo dostojanstvo otuđenja, iskazujući mnogo čvrstoće na jednoj, a gutajući mnogo jada na drugoj strani. Svojim se ponašanjem više ne pribliţavamo pukoj impulzivnosti niţih ţivotinja, već se u svakom pogledu ponašamo kao članovi visoko civilizirana društva. Maggie i Tom još uvijek su nalikovali na mlade ţivotinje pa je tako ona mogla trljati svoj obraz o njegov i ljubiti mu uho nasumce jecajući; a u momčiću je bilo njeţnih ţica koje su se navikle uzvraćati Maggino tetošenje; pa tako se on ponio kao slabić, posve suprotno svojoj odluci da je kazni koliko ona to zasluţuje: zapravo počeo joj je uzvraćati poljupce govoreći:

»Hajde, ne plači Maggie evo, zagrizi malo kolača!« Maggini jecaji počeše jenjavati i ona pruţi usta prema kolaču i odgrize komadić: a onda

Tom pojede komadić, tek radi društva, i tako su zajedno jeli i, dok su jeli, trljali međusobno obraze, čela i noseve, sramotno nalikujući na dva sprijateljena ponyja.

24

»Dođi, Maggie, na uţinu«, reče Tom konačno, kad više nije bilo kolača osim onoga dolje u sobi.

Tako su završile ţalosti toga dana. Drugo je jutro Maggie klipsala s vlastitim prutom i udicom u jednoj, a košaru s ručkom je imala u drugoj ruci. Pritom je nekom posebnom nadarenošću uvijek stala u najblatnija mjesta i onako crnomanjasta virila sva blaţena ispod svoje kapice od dabrova krzna jer je Tom dobar prema njoj. Rekla je, međutim, Tomu, kako bi voljela da joj on stavlja crve na udicu, premda je vjerovala njegovoj riječi kad ju je uvjeravao da crvi ne mogu osjećati (potajno je pak Tom mislio da nije tako vaţno ako i osjećaju). On je znao svašta o crvima i ribama i koječemu; i koje su ptice štetočine, i kako se otvaraju lokoti, i u kojem smjeru treba dizati reze na vratima ograda. Maggie je mislila da je takvo znanje uistinu čudesno da je to mnogo teţe negoli zapamtiti ono što je u knjigama i osjećala je upravo strahopoštovanje pred Tomovom nadmoći jer on je bio jedina osoba koji je njezino znanje nazivao »tricama« i nije se čudio njezinoj bistrini. Tom je zapravo smatrao da je Maggie mala budala; sve su djevojčice budalaste ne znaju baciti kamen da bi nešto pogodile, ne znaju ništa učiniti s dţepnim noţićem i boje se ţaba. Ipak, veoma je volio svoju sestru i mislio kako će se uvijek za nju brinuti, učiniti je svojom gazdaricom i kaţnjavati je kada pogriješi.

Bili su na putu prema Okrugloj bari onoj divnoj bari koju su prije mnogo vremena stvorile poplave: nitko nije znao kako je duboka; a bilo je tajanstveno i to što je gotovo savršeno okrugla, obrubljena vrbama i visokim šašem tako da se voda mogla vidjeti tek kada si došao tik do ruba. Pogled na staro omiljeno mjesto uvijek je u Tomu povećavalo dobro raspoloţenje pa je govorio sestri prijateljskim šapatom dok je otvarao dragocjenu košaricu i stao pripremati udice. Bacio je povraz za nju i stavio joj prut u ruku. Maggie je mislila da će po svoj prilici male ribe doći na njezinu udicu, a velike na Tomovu. Ali već bijaše posve zaboravila na ribe i sneno se zagledala u staklastu vodu kad Tom glasno šapnu:

»Pazi, pazi, Maggie!« i dotrča joj pomoći da joj udica ne bude istrgnuta iz ruke. Maggie se prestrašila da nije, kao obično, učinila nešto naopako, ali Tom ubrzo izvuče

povraz i s njime veliku ribu koja se migolji na travi. Tom bijaše uzbuđen. »O, Maggie! Patkice mala! Isprazni košaru!« Maggie nije bila svjesna neke neobične zasluge, ali bilo joj je dovoljno što ju je Tom nazvao

Maggie i bio zadovoljan s njom. Ništa joj nije mutilo uţivanje u šaptanju i snenoj tišini dok je osluškivala lagano pljuskanje riba što su se dizale na površinu i ono blago šuštanje, kao da i vrbe, i šaš, i voda takođe sretno šapuću. Maggie je zamišljala kako bi to bio veoma lijep raj: sjediti ovako uz baru i da te nikada ne karaju.

Uopće nije znala da joj je riba zagrizla dok joj Tom to nije rekao, ali ribolov joj se veoma sviđao.

Bilo je to jedno od njihovih sretnih prijepodneva. Klipsali su naokolo i sjedali zajedno i ne pomišljajući da će se ţivot ikada za njih mnogo izmijeniti: oni će samo narasti i neće ići u školu pa će uvijek biti kao da je praznik; uvijek će ţivjeti zajedno i voljeti se. I mlin sa svojom tutnjavom veliki divlji kesten pod kojim grade svoje kućice njihova rječica Ripple gdje se obale čine kao dom i gdje Tom uvijek vidi vodene štakore dok Maggie skuplja ljubičaste pernate vrhove šaška koje poslije zaboravlja pa ih baci i prije svega, velika rijeka Floss duţ koje tumaraju imajući osjećaj kao da putuju, da vide proljetni val plime, strašni Eagre, kako dolazi uzvodno kao neka gladna neman ih da vide veliko jasenovo stablo koje je nekad jaukalo i stenjalo kao čovjek te će stvari za njih uvijek biti iste. Tom je mislio koliko li je teţe ljudima koji ţive na bilo kojoj drugoj točki zemaljske kugle; a Maggie, kad je čitala o Christiani, kako prolazi kraj »rijeke preko koje nema mosta«, uvijek je vidjela Flossu kako teče između zelenih pašnjaka kraj velikoga jasena.

Ţivot se svakako promijenio za Toma i Maggie; a ipak nisu imali krivo kada su vjerovali da će misli i sklonosti tih prvih godina uvijek biti dio njihova ţivota. Nikada ne bismo toliko ljubili zemlju da u njoj nismo imali djetinjstvo kada to ne bi bila zemlja gdje svakoga proljeća

25

niče isto cvijeće koje smo znali brati sitnim prstićima sjedeći i tepajući sami u travi isti šipak i glog na jesenjim ţivicama isti crvendaći koje smo običavali zvati »boţjim pticama« jer nisu nanosili štetu dragocjenim usjevima. Koja je novost vrijedna te slatke jednolikosti gdje se sve poštuje i voli zato jer se poznaje?

Šuma, kojom šećem toga blagog svibanjskog dana, s mladim ţutosmeđim hrastovim krošnjama između mene i plava neba, bijele šumarice, plavooki zvončići i bršljan do mojih nogu. Koji bi gaj tropskih palma, koja neobična paprat ili divni golemi cvjetovi mogli dirnuti tako duboke i njeţne ţice u meni kao rodni kraj? Ovo dobro poznato cvijeće, ti zvukovi ptičje pjesme što su se zasjekli u sjećanje, to nebo sa svojom nestalnom vedrinom, ta izbrazdana i travnata polja od kojih svako ima neku osobitost koju im pridaju hirovite ţivice sve to materinji je jezik naše mašte, jezik koji je pun svih onih finih nerazmrsivih asocijacija koje su za sobom ostavili satovi našega djetinjstva. Naše današnje uţivanje u sunčanom sjaju na visokim vlatima trave moţda bi bilo tek blijedo zapaţanje izmorenih duša, da nije bilo sunčana sjaja i trave u davno minulim godinama koje još uvijek ţive u nama i pretvaraju naša zapaţanja u ljubav.

26

VI.poglavlje

DOLAZE TETKE I STRIČEVI

Bijaše uskršnji tjedan i kolači od sira koje je priredila gospođa Tulliver bijahu još divniji i

laganiji nego inače. »Da vjetar zapuše u njih, razlepršali bi se kao perje«, govorila je sluţavka Kezia, sva

ponosna što ţivi kod gospodarice koja zna praviti takve kolače; pa tako nijedno godišnje doba ili okolnosti ne bi mogle biti pogodnije za obiteljski sastanak, čak i da nije bilo usputno upitati za savjet sestru Glegg i sestru Pullet o Tomovu odlasku u školu.

»Ja ovaj put radije ne bih pozivala sestru Deane«, reče gospođa Tulliver, »jer je strašno ljubomorna i uvijek hoće imati pravo pa stalno nastoji moju jadnu djecu prikazati što gorima njihovim tetkama i stričevima.«

»Da, da«, reče gospodin Tulliver, »pozovi je da dođe. U posljednje vrijeme jedva kada i stignem malo porazgovarati s Deanom: već nije bila kod nas šest mjeseci. Što misli, što ona kaţe? Moja djeca ne trebaju ni od koga što očekivati.«

»Tako ti uvijek i kaţeš, Tullivere; no uvjerena sam da na tvojoj strani nema nikoga, ni tetke ni strica, tko bi im dao makar samo novčanicu od pet funti. A tu je sestra Glegg, a i sestra Pullet koje štede i ne zna se koliko novaca jer one spremaju sve kamate od vlastitog miraza, a k tome i novac za osobne izdatke; njihovi im muţevi sve kupuju.«

Gospođa Tulliver bijaše blaga ţena, ali čak i ovca će se malo ustobočiti kada ima janjad. »Pali!« reče gospodin Tulliver. »Treba velik kruh gdje ih mnogo hoće doručkovati. Što

znači ono malo novaca tvojih sestara kada imaju pola tuceta nećaka i nećakinja među kojima ga moraju podijeliti? A tvoja sestra Dean neće im dati da sve ostave jednomu, čini mi se, pa da se cijeli kraj zgraţa nad njima kad umru.«

»Ja ne znam što im ona neće dati«, reče gospođa Tulliver, »jer moja su djeca tako čudna prema svojim tetkama i stričevima. Maggie je deset puta gora kada oni dođu, negoli u druge dane, a Tom ih ne voli, Bog bio s njim premda je to prirodnije za dječaka negoli za djevojčicu. A ona Lucy Deane tako je dobro dijete moţeš je posjesti na stolčić i ona će ti tu sjediti cijeli sat, a da i ne pokuša sići. Ne mogu a da to dijete ne volim kao da mi je vlastito; i svatko će prije reći da je to moje dijete negoli od sestre Deane, jer sestra je Deane uvijek bila tako blijeda, kao da nije iz naše obitelji.«

»Dobro, dobro, ako voliš to dijete, zamoli njezina oca i majku da je dovedu sa sobom. A nećeš li pozvati i njihovu tetku i strica Mossa? I koje od njihove djece?«

»Oh, Boţe, Tullivere, ta bit će osmero ljudi osim djece pa moram umetnuti još dvije ploče u stol, osim što moram donijeti dolje još stolnog suđa; a ti znaš isto tako dobro kao i ja da se moje sestre i tvoje sestre ne slaţu baš najbolje.«

»Dobro, dobro, učini kako ti drago, Bessy«, reče gospodin Tulliver uzimajući šešir i izlazeći van u mlin.

Malo je bilo ţena koje bi bile popustljivije od gospođe Tulliver u svim točkama koje se nisu odnosile na njezine obiteljske veze; ali ona je bila rođena Dodson, a Dodsoni su uistinu bili ugledna obitelj koja se dočekivala s većim poštovanjem nego ikoja druga u njihovoj ţupi, odnosno u susjednoj. Gospođice Dodson uvijek su podučavali da diţu glave što više i nitko se nije iznenadio da su se dvije najstarije sestre tako dobro udale ne u ranoj dobi jer to nije bio običaj u obitelji Dodson. U toj se obitelji sve činilo na poseban način: na poseban se način bijelilo platno, spremalo vino od jaglaca, usoljivale šunke, spremali ogrozi u boce; nijedna kćer te kuće nije stoga mogla biti ravnodušna prema povlastici što je rođena Dodson, a ne moţda Gibson ili Watson. U obitelji Dodson provodi su se uvijek obavljali po posebnim pravilima pristojnosti:

27

vrpce na šeširima nikada nisu bile plavičaste, rukavice raspucane na palcu. Svatko je bio ţalostan, kada je to trebao biti, a za nosioce lijesa uvijek je bilo marama. Kada bi koji od obitelji zapao u nedaću ili bolest, svi bi ostali pošli pohoditi nesretnog člana, obično u isto vrijeme, i nisu se ţacali da izraze najneugodnije istine koje je nalagao ispravan obiteljski osjećaj: ako je bolest ili nedaća bila vlastita pogreška onoga koji ju je pretrpio, nije bio običaj obitelji Dodson da se suspregnu to i reći.

Ukratko, u toj je obitelji postojala posebna tradicija za ono što je ispravno u vođenju kućanstva i društvenom ponašanju, a jedina gorka okolnost koja je pratila ovo prvenstvo bijaše neugodnost što se nisu mogli pohvaliti začini ih ponašanje drugih obitelji u kojima nije vladala dodsonska tradicija. Ţena iz obitelji Dodson, kada bi se nalazila u »stranoj kući«, uvijek bi jela suhi kruh uz čaj i otklanjala svako ukuhano voće nemajući povjerenja u maslac i smatrajući da se kuhano voće već počelo kvariti zbog nedovoljne količine šećera u njemu i zbog nedovoljna kuhanja. Bilo je nekih Dodsona koji baš nisu bih posve kao i ostala obitelj to se priznavalo, ali utoliko koliko oni koji bijahu »svojta« su nuţno bili bolji od onih koji ne bijahu »svojta.« A neobično je to što je svaki Dodson, premda kao pojedinac nije bio zadovoljan ni s jednim drugim pojedinim Dodsonom, ipak bio zadovoljan ne samo sa samim ili samom sobom, već i s Dodsonima zbirno. U najslabijem članu neke obitelji onomu koji ima najmanje značaja često su saţete sve obiteljske navike i tradicije; a gospođa Tulliver bijaše prava pravcata Dodsonka, premda blaga, kao što se oţujsko pivo, ukoliko nešto i vrijedi, moţe označiti tek kao veoma slabo pivo: i premda je u mladosti stenjala malo pod jarmom svojih starijih sestara i povremeno još uvijek prohjevala suze zbog njihovih sestrinskih prigovora, nije bilo u naravi gospođe Tulliver da unosi novotarije u obiteljske običaje. Bila je zahvalna što potječe iz obitelji Dodson i što ima jedno dijete koje se uvrgnulo u njezinu obitelj, barem po crtama lica i puti, po tome što je voljelo sol i rado jelo grah, što jedan Tulliver nikada ne bi činio.

U drugim se pogledima pravi Dodson djelomično krio u Tomu i on, kao ni sama Maggie, nije nimalo cijenio svoje najbliţe rođake s majčine strane: obično bi umakao taj dan s velikom zalihom hrane koja se najlakše prenosi kad bi primio pravovremeno upozorenje da mu dolaze tetke i stričevi; a to je bio moralni simptom iz kojega je tetka Glegg izvodila najmračnije slutnje za njegovu budućnost. Bilo je to prilično okrutno prema Maggie, što bi se Tom uvijek izgubio, a da joj ne bi povjerio tajnu; no općenito se priznaje da je slabiji spol ozbiljna smetnja u slučajevima bijega.

U srijedu, dan prije no što su tetke i stričevi trebali doći, osjećali su se u kući razni mirisi, puni značenja, kao na primjer kolača od šljiva u pećnici, pa kuhana voća u vrućem stanju, izmiješani s mirisom umaka da je bilo nemoguće biti baš posve neraspoloţen: bilo je nade u zraku. Tom i Maggie nekoliko su puta upadali u kuhinju i poput drugih razbojnika dali se tek onda nagovoriti da se uklone na neko vrijeme, kad im se dopusti da ponesu sa sobom dovoljan tovar plijena.

»Tom«, reče Maggie dok su sjedili na granama bazge jedući svoje uštipke s marmeladom, »hoćeš li ti pobjeći sutra?«

»Ne«, reče Tom polagano kad je pojeo svoj uštipak i pogledavao treći kojeg su trebali međusobno podijeliti »ne, neću.«

»Zašto, Tom? Jer Lucy dolazi?« »Ne«, reče Tom otvarajući svoj dţepni noţić i drţeći ga nad kolačem, kriveći glavu nekako

neodlučan. (Bio je to teţak zadatak; razdijeliti taj veoma nepravilan mnogokut u dva jednaka dijela). »Što je mene briga za Lucy? Ona je samo djevojčica ona ne zna igrati hokej.«

»Je li to onda radi pijanog kolača?« nastavljala je Maggie, napreţući svoje sposobnosti nagađanja i naginjući se naprijed prema Tomu, očiju uprtih u noţ koji je lebdio nad kolačem.

»Ne, budalo mala, taj će biti dobar tek sutradan. Radi pudinga. Znam kakav će to puding biti od kajsija bogami!«

S tim usklikom noţ se spusti na kolač i rasiječe ga na pola. No uspjeh nije zadovoljavao Toma jer su mu oči još uvijek neodlučno ogledavale obje polovice. Konačno reče:

28

»Zatvori oči, Maggie!« »Zašto?« »Ne tiče te se zašto. Zatvori ih kad ti ja kaţem.« Maggie posluša. »Sad reci koju hoćeš, Maggie desnu ih lijevu ruku?« »Hoću onu polovicu iz koje je istekla marmelada«, izjavi Maggie ne otvarajući oči da bi

ugodila Tomu. »Pa ti to ne voliš, budalo. Moţeš je uzeti, ako ju pravedno dobiješ, ali ja ti je neću dati samo

tako. Desnu ili lijevu hajde biraj! Heeej!« očajno kliknu Tom kada je Maggie proţmirila. »Drţi oči zatvorene, hajde, inače nećeš dobiti ništa.«

Djevojčina poţrtvovnost nije išla tako daleko; uistinu, bojim se da joj je manje bilo do toga da se Tom nasladi što većim komadom kolača, koliko do toga da bude zadovoljan s njome što mu daje najbolji komad. Stoga čvrsto zaţmiri dok joj Tom ne reče da kaţe koju hoće pa se tada odluči za lijevu!

»Dobila si je«, reče Tom prilično gorko. »Što? Onaj komadić, gdje je istekla marmelada?« »Ne, evo, uzmi ga«, reče Tom odrješito i odlučno joj uruči bolji komad. »Oh, molim te Tom, uzmi ga! Meni je svejedno ja volim onaj drugi! Molim, uzmi ovaj.« »Ne, neću«, reče Tom gotovo ljutito načinjući svoj slabiji komad. Smatrajući da nema smisla dalje se boriti, Maggie također pojede svoju polovicu kolača sa

znatnim uţitkom i priličnom brzinom. Ali Tom je pojeo prvi i morao gledati kako Maggie jede svoje zadnje dvije tri mrvice; a osjećao je da bi još posve lijepo mogao jesti. Maggie nije znala da je Tom gleda: njihala se na bazginoj grani ne zamjećujući gotovo ništa osim neodređena osjećaja marmelade i lijenosti.

»Oh, ti proţdrljivice!« reče Tom kada je progutala posljednju mrvicu. Bio je svjestan da je postupio veoma pošteno i smatrao da je to trebala uočiti i nadoknaditi mu to. Ranije bi otklonio komadić njezina dijela, ali čovjek ima, naravno, drugačije mišljenje prije, a drugačije opet poslije toga kada proguta svoj dio kolača.

Maggie sva problijedi. »Oh, Tom, zašto me nisi molio?« »Neću valjda moljakati za komadić, ti proţdrljivice. Mogla si se sjetiti i bez toga, kada si

znala da sam ti dao najbolji komad.« »Ali ja sam htjela da ga ti uzmeš znaš da jesam«, branila se Maggie povrijeđeno. »Da, ali ja nisam htio učiniti nešto, što nije pošteno, kao Spouncer. On uvijek uzme najbolji

komad, ako ga ne udariš; a ako ţmirećke odabereš najbolji, on promijeni ruke. Ali ako dijelim po pola, hoću da to bude pravedno samo ja ne bih bio proţdrljivac.«

S tom zajedljivom primjedbom Tom skoči sa svoje grane i s povikom »hoj« baci kamen Yapu koji je također promatrao kako nestaju kolači i stajao uzbuđenih ušiju i osjećaja koji su jedva mogli biti bez gorčine. No ipak je taj vrijedni pas prihvatio Tomovu paţnju isto onako ţustro kao da su s njime postupali posve velikodušno.

Ali Maggie, nadarena onom višom sposobnošću za jad kojom se ljudsko biće odlikuje i tako ponosno udaljuje i od najţalosnije čimpanze, sjedila je mirno na svojoj grani i predala se bolnom osjećaju nezasluţena prigovora. Dala bi sve na tom svijetu da nije pojela čitav kolač i da je nešto ostavila za Toma. Doduše, kolač nije bio osobito dobar jer Maggino nepce nije nipošto bilo bezosjetno, ali ona bi sto puta radije ostala bez njega, nego da je Tom nazove proţdrljivicom i da se ljuti na nju. A rekao je da ga neće i ona ga je pojela ništa ne misleći što sad ona moţe za to? Na oči joj navališe tako obilate suze da narednih deset trenutaka nije ništa vidjela oko sebe; no pomalo je predbacivanje počelo ustupati mjesto ţelji za izmirenjem i ona skoči s grane da potraţi Toma. Više ga nije bilo u ograđenom pašnjaku iza sjenika kamo je mogao otići, a i Yap s njim? Maggie potrči do visoka nasipa uz stablo jasmina odakle je mogla vidjeti daleko prema Flossi. Tom je bio ondje, ali srce joj ponovo klonu kad opazi kako je već daleko odmakao na svojem putu prema velikoj rijeci, a osim toga ima još jednoga pratioca osim Yapa nevaljalog

29

Boba Jakina čija je sluţbena, ako ne i prirodna duţnost plašenje ptica trenutno mirovala. Maggie bijaše sigurna da je Bob nevaljao, a da posve određeno nije ni znala zašto; ako tome ne bijaše razlog to što je Bobova majka bila strašno krupna, debela ţena koja je ţivjela u čudnoj okrugloj kućici dolje niz rijeku; i jednom, kada su Maggie i Tom onamo dolutali, izjurio je odande neki šareni pas koji nije htio prestati lajati; a kada je Bobova majka izišla za njim i nadvikala njegov laveţ kako bi im rekla da se ne plaše, Maggie je mislila da ih ţestoko grdi i srce joj je udaralo od uţasa. Maggie se činilo veoma vjerojatnim da u toj okrugloj kući ima zmija na podu i šišmiša u spavaonici; jer ona je vidjela kako je Bob skinuo kapu da pokaţe Tomu malu zmiju u njoj, a drugi je put opet imao šaku mladih šišmiša: sve u svemu, bio je to nesvakidašnji lik, moţda čak i ponešto đavolski, sudeći po njegovoj prisnosti sa zmijama i štakorima; a kao kruna svemu, kada je Tom imao Boba za prijatelja, nije mario za Maggie i nikada joj nije dopuštao da ide s njim.

Mora se priznati da je Tom volio Bobovo društvo. A kako bi drugačije i moglo biti? Bob je znao, čim bi vidio jaje neke ptice da li je to jaje lastavice ili sjenice ih vuge; pronalazio je sva sitna gnijezda i znao stavljati svakovrsne zamke; znao se penjati na drveće poput vjeverice i imao upravo čarobnu sposobnost da otkriva jeţeve i lasice, a imao je srčanosti da čini i prilično nevaljale stvari: da pravi rupe u ţivicama, da baca kamenje za ovcama i ubija mačke koje lutaju incognito. Takve odlike u nekom niţem biću, prema kojem se uvijek moglo postupati s visoka, usprkos njegovu nadmoćnom pronalaţenju, morale su imati kobnih draţi za Toma; i svakih je praznika Maggie mogla biti sigurna da će imati ţalosnih dana jer bi on odlazio s Bobom.

Eh, sada više nije bilo nade: on je otišao i Maggie se nije mogla domisliti nikakve utjehe, već da sjedne kraj jasmina ih luta uz ţivicu pa zamišlja da je sve drugačije i da mijenja svoj mali svijet u onakav kakav bi se njoj svidio.

Maggin ţivot bijaše prepun nedaća pa bi joj to sluţilo kao opijum. Međutim je Tom, posve zaboravivši Maggie i ţalac predbacivanja što je ostavio u njezinu

srcu, hrlio putem s Bobom, kojega je slučajno sreo, prema poprištu velikoga lova na štakore u nekom obliţnjem spremištu. Bob je znao sve o tom osobitom događaju i govorio o tom sportu s oduševljenjem koje će moći sebi ţivo predstaviti svaki onaj koji nije lišen svih muških osjećaja ili nije jadna neznalica što se tiče lova na štakore. Kao dječak kojega imaju pod sumnjom da je neobično pokvaren, Bob uistinu ne bijaše baš tako zločinačke vanjštine; bilo je čak i nešto ugodna u njegovu licu s prćastim nosom i gustim kovrčavim okvirom crvene kose. Ali opet, hlače mu bijahu uvijek zasukane do koljena, da bi mogao odmali zagaziti u vodu kad to zatreba; a njegova krepost, ukoliko takva postoji, bijaše neporecivo »krepost u dronjcima« koja će prema stručnom mišljenju čak i ţučljivih filozofa koji misle da je svaka dobro odjevena odlika preplaćena po svoj vjerojatnosti ostati neprepoznata (moţda zato, što se tako rijetko viđa).

»Poznajem čovjeka koji ima lasice«, reče Bob promuklim tankim glasom dok je hodao putem vukući noge, pritom je plavim očima uporno promatrao rijeku kao neki vodozemac koji predviđa prigodu da šmugne u vodu. »On stanuje gore u Kennel Yardu u St. Ogg’su. To ti je najveći lovac na štakore što uopće postoji jest, istina. Ja bih radije bio lovac na štakore negoli išta drugo jest, to bih ja. Krtice nisu ništa prema štakorima. Ali, gospode, moraš imati lasice. Psi ne valjaju. Eh, evo ti toga psa, na primjer«, nastavljao je Bob pokazujući prezrivo na Yapa, »ništa ti on ne vrijedi za štakore. Vidio sam to sam jest kada su lovili štakore u spremištu tvojega oca.«

Osjećajući porazno djelovanje toga prezira, Yap podvuče rep i stisnu se tik uz nogu Tomu koji se osjećao malo povrijeđen zbog njega, ali nije imao te nadčovječne hrabrosti da pokaţe kako zaostaje za Bobom u preziru prema psu koji se tako jadno iskazao.

»Ne, ne«, reče, »Yap nije za sport. Ja ću imati uistinu dobre pse za štakore i svašta kada završim školu.«

»Nabavite lasice, gospodine Tom«, ţivo će Bob, »one bijele lasice s ruţičastim očima, gospode, mogli biste hvatati vlastite štakore, a mogli biste staviti i štakora u kavez s lasicom i gledati ih kako se bore to biste mogli. To bih ja učinio, znate, i to bi bila gotovo bolja zabava, nego da gledaš dva čovjeka kada se tuku osim ako to nisu ona dvojica što prodaju kolače i

30

naranče na proštenju, kada su im stvari letjele iz košara pa su se neki kolači smrvili... Ali svejedno su bili dobri«, doda Bob kao nadopunu nakon kratke stanke.

»Ali, čuj Bob«, reče Tom odlučno, »lasice su odvratni stvorovi pa će i ujesti ujest će čovjeka, a da ih i ne draţiš na njega.«

»Gospode! Pa to je ono najljepše na njima. Ako bi tko zgrabio tvoju lasicu, ubrzo bi krepko zaurlao vjeruj mi!«

U tom času neobična upadica ponuka dječake da iznenada zastanu u svojoj šetnji. Iz obliţnjeg šaša čulo se kako je neko malo tijelo pljusnulo u vodu i ako to nije vodeni štakor, izjavio je Bob, on je pripravan da se podvrgne najneugodnijim posljedicama.

»Hej! Yap hej! Eno ga!« zovnu Tom pljesnuvši rukama, kada je mala crna njuška potrčala ravno prema suprotnoj obali. »Zgrabi ga, momče, zgrabi ga!«

Yap je micao ušima i nabirao čelo, ali nije htio skočiti u vodu, pokušavajući, ne bi li laveţ mogao jednako dobro posluţiti svrsi.

»Uf! Ti kukavice!« razljuti se Tom i prevrnu ga nogom, osjećajući kao lovac poniţenje što ima tako malodušnu ţivotinju. Bob se suzdrţi od primjedbe i krenu dalje, odlučivši se, međutim, da za promjenu sada hoda po plitkom rubu nabujale rijeke.

»Nije sada Flossa tako velika, je li«, reče Bob zapljuskujući pred sobom vodu s ugodnim osjećajem da je drzak prema njoj. »Eh, prošle su godine livade bile sve jedna vodena ponjava, jest.«

»Da, ali«, reče Tom komu duh bijaše sklon vidjeti suprotnosti među izjavama koje su se zapravo posve poklapale, »ali jednom je bila ogromna poplava, kada se stvorila Okrugla bara. Ja znam da je bilo tako jer to kaţe moj otac. I ovce i krave, sve su se utopile, a čamci su išh sve po poljima, sve dovde.«

»Meni je svejedno ako dođe do poplave«, reče Bob, »meni je isto voda ih suha zemlja. Ja bih plivao ja da.«

»Eh, a ako ne bi dugo dobio nikakva jela?« sjeti se Tom kojemu je mašta ţivo proradila potaknuta tom straliotom. »Kad postanem muškarac, napravit ću čamac s drvenom kućom gore, poput Noine arke, i drţati u njoj mnogo hrane kunića i svašta sve spremno. Pa onda, ako bi poplava došla, znaš Bob, baš me briga ... A tebe bih uzeo u čamac, ako bih te vidio kako plivaš«, doda tonom dobrohotna zaštitnika.

»Ja se ne bojim«, reče Bob kojemu se glad nije činila tako strašna. »Ali ja bih ušao i udarcem u glavu ubijao kuniće kad bi ih ti htio jesti.«

»Eh, a ja bih imao novčiće od pola penija i mi bismo se igrali pismo-glava«, doda Tom ne pomišljajući na mogućnost da bi ta razbibriga mogla imati manje draţi za njegovo zrelije doba. »Ja bih ponajprije pošteno razdijelio, a onda bismo vidjeli tko bi dobio.«

»Ja imam vlastiti novčić od pola penija«, ponosno će Bob, izlazeći iz vode i bacivši svoj novčić u zrak. »Pismo ili glava?«

»Pismo«, reče Tom odmali potaknut ţeljom da dobije. »Glava je«, ţurno će Bob naglo pokupivši novčić kad je pao. »Nije bila glava«, reče Tom glasno i odlučno. »Daj mi novčić pošteno sam dobio.« »Neću«, reče Bob čvrsto ga stisnuvši u dţepu. »Onda ću te na to prisiliti pazi ako neću«, reče Tom. »Ne moţete vi mene ni na što prisiliti, jok«, odsiječe Bob. »O da, mogu.« »Ne, ne moţete.« »Ja sam mladi gospodin.« »Briga me za to.« »Ali ja ću te natjerati da te bude briga, varalico«, reče Tom i pograbi Boba za ovratnik pa

ga strese. »Nosite se odavde«, reče Bob i udari Toma nogom. Tomu uzavri sva krv, sa zamahom se baci na Boba i obori ga na zemlju, ali Bob ga ščepa i

31

uhvati se poput mačke te ga povuče za sobom. Tren dva ţestoko su se borili na zemlji dok nije Tom, pritisnuvši Bobu ramena na tlo, smatrao da ga je nadvladao.

»Sad reci da ćeš mi dati novčić«, reče s naporom trseći se da zadrţi Bobu ruke. Ali u tom se času Yap, koji je ranije trčao pred njima, lajući vrati na poprište radnje i

ugleda povoljnu prigodu da ugrize Boba u golu nogu, ne samo nekaţnjeno, već i sebi na čast. Bol od Yapovih zubi, umjesto da iznenadi Boba i natjera ga da popusti svoj zahvat, poda mu još ţešću upornost i on s novim naporom snage gurnu Toma natrag i baci se na njega. No Yap, koji nije uhvatio koliko je ţelio, zarije sada zube na novom mjestu, tako da je Bob, ovako mučen, ispustio Toma i gotovo zadavivši Yapa tresnuo ga u rijeku. Sad je Tom bio već opet na nogama i, prije nego što je Bob posve uhvatio ravnoteţu pošto je zamahnuo Yapom, Tom se obori na njega, baci ga na zemlju i koljenima mu čvrsto pritisnu prsa.

»Sad mi daj taj novčić«, naloţi Tom. »Uzmite ga«, zlovoljno će Bob. »Ne, neću ga uzeti; ti mi ga daj.« Bob izvadi novčić iz dţepa i baci ga od sebe na zemlju. Tom ustade i pusti Boba da se digne. »Eno tamo leţi novčić«, reče. »Ne treba mi tvoj novčić; ne bih ga ni zadrţao. Ali ti si htio

varati: mrzim varalice. Neću više ići s tobom«, doda i okrene se kući, ali ne posve bez ţaljenja što mora zajedno s Bobovim društvom napustiti i lovljenje štakora i druge uţitke.

»Pa onda ga ostavite«, viknu Bob za njim. »Ja ću varati ako me bude volja; inače nije zabavno igrati se; i ja znam gdje ima gnijezdo češljugara, ali ja ću se pobrinuti da vi to ne doznate ... Vi ste ogavan puran koji bi se samo tukao, jest... «

Tom je stupao dalje ne okrećući glave, a Yap je slijedio njegov primjer jer mu je hladna kupelj ublaţila strasti.

»Idite kvragu s tim vašim utopljenim psom; ja ne bih htio imati takva psa ja ne«, govorio je Bob sve glasnije trudeći se odrţati svoj prkos. Ali Tom se nije dao izazvati, a i Bobov se glas malo zakolebao kad je dalje govorio. »A ja sam vam dao sve, pokazao vam sve i nikad nisam od vas ništa traţio ... I evo vam vaš noţ s drškom od roga što ste mi ga dali ... «

I tu Bob baci noţ što je dalje mogao za Tomovim koracima koji su se udaljavali. Ali to ne proizvede nikakav učinak, osim osjećaja u Bobovoj duši da mu je u ţivotu nastala uţasna praznina zbog bačenog noţa.

Stajao je mirno dok je Tom prošao kroz vrata ograde i nestao iza ţivice. Noţ neće biti ni od kakve koristi tamo na zemlji neće ljutiti Toma, a ponos ili zamjerke bijahu blijeda strast u Bobovoj duši u usporedbi s ljubavi za dţepni noţ. Sami su mu prsti poigravali, kao da ga zaklinju da ide i uhvati taj dobro poznati grubi drţak od jelenova roga koji su tako često obuhvaćali iz puke ljubavi dok bi mu noţ dokono leţao u dţepu. A bile su tu i dvije oštrice i te su netom bile naoštrene!

Što znači ţivot bez dţepnoga noţića onomu tko je jednom već okusio slasti koje on pruţa? Dati i uţe kada si izgubio konja, to je razumljiv čin očaja, ali bacati svoj dţepni noţ za nepomirljivim prijateljem, očito je u svakom smislu pretjeranost ili bacanje preko cilja. Stoga se Bob vrati natrag do mjesta gdje je voljeni noţ leţao u blatu i osjeti novo zadovoljstvo što ga opet stišće rukom poslije privremenog rastanka, što otvara jednu oštricu za drugom i opipava ih valjano otvrdnulim palcem. Jadni Bob! Nije bio osjetljiv što se tiče časti nije bio od nekog viteškog značaja. Taj otmjeni moralni miris ne bi bio na velikoj cijeni kod javnoga mnijenja u Kennel Yardu koji bijaše ţarište i srce Bobova svijeta, čak i kad bi se taj miris mogao ondje zamijeniti; usprkos svemu tome, on nije bio potpuni varalica i tat kao što je naš prijatelj Tom u naglosti zaključio.

Ali Tom, kako vidite, bijaše prilično strog sudac, s više nego uobičajenom primjesom dječačke pravednosti u sebi one pravednosti koja ţeli kazniti krivce koliko oni zasluţuju, da ih zaboli, a ne muči se sumnjama o tome koliko zapravo imaju zasluga. Maggie opazi da mu je lice smrknuto kada se vratio kući i to ugasi i njezinu radost nad time što je došao mnogo prije,

32

negoli je očekivala pa se jedva usuđivala s njime govoriti dok je stajao šutke bacajući sitan šljunak u mlinsku pregradu. Nije ugodno ostaviti lov na štakore kad si se na to već pripremio. Ali da je Tom u tom trenu izrazio svoj najţešći osjećaj, rekao bi:

»Učinio bi to isto ponovo.« Tako je on obično promatrao svoje minule postupke. Maggie je pak uvijek ţeljela da je učinila nešto drugo.

33

VII. poglavlje

ULAZE TETKE I STRIČEVI

Dodsoni bijahu svakako pristala obitelj, a gospođa Glegg ne bijaše najmanje lijepa od

sestara. Dok je sjedila u naslonjaču gospođe Tulliver, nijedan nepristran promatrač ne bi mogao poreći da za pedesetogodišnju ţenu ima veoma pristalo lice i stas, premda su Tom i Maggie smatrali da je tetka Glegg uzor rugobe. Ona je, doduše, nijekala vaţnost odjeće jer, iako kako je često napominjala - nijedna ţena nema bolje haljine, nije to njezin običaj da prije iznosi svoje nove stvari od starih. Druge ţene, ako ţele, mogu imati svoju najbolju končanu čipku u svakom pranju, ali kada gospođa Glegg umre, vidjet će se da je u desnu ladicu svojega ormara u točkastoj sobi spremala bolju čipku, nego što je gospođa Wooll iz St. Ogg’sa ikada u ţivotu kupila, premda gospođa Wooll nosi svoju čipku prije no što ju plati. Isto tako se odnosila prema umjetnim kovrčicama: gospođa Glegg je imala nesumnjivo najsjajnije i najčvršće smeđe kovrčice u svojim ladicama, kao i kovrčice u raznim stupnjevima čupave opuštenosti; ali na radne dane viriti u svijet ispod čvrstih i sjajnih kovrča značilo bi unositi nadasve nestvarnu i neugodnu zbrku između svetoga i svjetovnoga. Povremeno, istina je, gospođa bi Glegg nosila koje od onih ne baš najboljih kovrča za pohode pod tjednom; ali ne u kući koje sestre, a pogotovo ne u kući gospođe Tulliver koja je, otkako se udala, silno vrijeđala osjećaje svoje sestre time što je nosila vlastitu kosu, premda bi se kako je gospođa Glegg primijetila pred gospođom Deane od majke obitelji, kao što je Bessy, čiji se suprug uvijek parniči, moglo očekivati da zna što se dolikuje. Ali Bessy je uvijek bila slaba!

Ako su, dakle, kovrče gospođe Glegg bile toga dana čupavije i opuštenije nego inače, bijaše to zato što je imala neki plan: namjeravala je staviti što oštriju i jetkiju opasku na račun snopića plavih kovrča gospođe Tulliver koje je razdvajala glatko začešljana kosa s obiju strana razdjeljka, kako to već treba biti. Gospođa Tulliver je već nekoliko puta prolila suze nad neljubaznošću sestre Glegg po pitanju tih kovrčica koje ne dolikuju zreloj ţeni, ali svijest o tome da je one uljepšavaju, davala joj je prirodno podršku. Gospođa Glegg je odlučila da danas nosi kapicu u kući razvezanu i malo naherenu, naravno čest običaj u nje kada bi bila u posjetima i slučajno u krutu raspoloţenju: ne zna se kakvih sve propuha moţe biti u tuđim kućama. Iz istoga je razloga nosila i velik ovratnik od sobova krzna koji joj je dosezao baš do ramena, ali se nipošto nije dao zakopčati preko njezinih dobro razvijenih grudi, dok joj je dugačak vrat štitila bogato nabrana mnogostruka ogrlica. Čovjek bi trebao dobro poznavati modu onoga vremena da bi znao koliko siva svilena haljina gospođe Glegg zaostaje za tom modom; ali po nekim nakupinama ţutih točkica na haljini i pljesnivu zadahu koji je iz nje izbijao, a koji je ukazivao na vlaţnu škrinju za haljine, bijaše vjerojatno da je pripadala vrsti haljina koje su bile baš dovoljno stare da su se nedavno mogle početi nositi.

Gospođa Glegg je drţala u ruci svoj veliki zlatni sat s mnogostrukim lancem omotanim oko prstiju i govorila gospođi Tulliver koja se upravo vratila iz kuhinje kamo je išla prigledati sat i zaključila da koliko god pokazivali zidni i dţepni satovi drugih ljudi, na njezinu je satu već minulo dvanaest i po.

»Ne znam što je sestri Pullet«, nastavljala je. »U našoj je obitelji bio običaj da jedna dođe isto tako rano kao i druga svakako je tako bilo u doba mojega dragog oca a ne da jedna sestri sjedi već pola sata prije, nego što dođu ostale. Ali ako su se navike obitelji izmijenile, neće to biti moja krivnja ja nikada neću doći u neku kuću kada svi ostali već odlaze. Čudim se sestri Deane ona je barem običavala nalikovati više na mene. Ali ako hoćeš od mene primiti savjet, Bessy, ti ćeš malo odgoditi objed, radije nego da ga podgrijavaš, samo zato što ljudi koji bi trebali znati što je red, nisu točni.«

34

»Ali nema straha da neće svi biti ovdje na vrijeme, sestro«, reče gospođa Tulliver svojim blago čangrizavim tonom. »Objed neće biti gotov do jedan i po. Ali ako ti je dugo čekati, daj da ti donesem kolača od sira i čašu vina.«

»Dakle Bessy!« kliknu gospođa Glegg uz gorak osmijeh i jedva primjetljiv trzaj glavom, »mislila bih da ćeš bolje poznavati vlastitu sestru! Nikada nisam jela između obroka pa ne namjeravam s time ni sada početi. Ja samo mrzim tu besposlicu da se objeduje u jedan i po kada bi se moglo u jedan. Tako nisi nikada bila odgajana, Bessy.«

»Ali, Jane, što ja mogu? Tulliver ne voli objedovati prije dva sata, a ja sam objed pomaknula za pola sata ranije radi vas.«

»Da, da, znam ja kako je to s muţevima ti bi uvijek htjeli da se sve odgađa odgodit će objed za poslije uţine ako imaju ţene koje su tako slabe da tome popuštaju. Ali za tebe je šteta, Bessy, što nemaš veće duševne snage. Bit će dobro ako ti djeca ne budu od toga trpjela. I nadam se da se nisi upustila u spremanje nekog velikog objeda za nas pa se dala u trošak jer tvoje bi sestre radije pojele koru suha hljeba, nego da pomognu da se uništiš rasipanjem. Čudim se što se ne ugledaš u svoju sestru Deane ona je mnogo razboritija. A imaš i dvoje djece da ih opskrbiš, a muţ ti je potrošio tvoj imetak parničeći se pa će vjerojatno potrošiti i svoj. Kuhana govedina od koje moţeš napraviti čorbu za kuhinju«, doda gospođa Glegg odlučnim prosvjedom, »pa jednostavan puding sa ţlicom šećera i bez mirođija mnogo bi bolje pristajalo.«

Kraj takva raspoloţenja sestre Glegg izgledi su za taj dan bih puni vedrine. Gospođa Tulliver nikada nije išla tako daleko da se s njome upusti u svađu, kao što se ni za neku močvarnu pticu koja ispruţi nogu u znak protivljenja ne moţe reći da se prepire s dječakom koji baca kamenje. Ali to pitanje objeda bijaše osjetljivo i nipošto novo pa je gospođa Tulliver mogla dati isti odgovor koji je već često prije davala.

»Tulliver kaţe da će uvijek imati dobar objed za svoje prijatelje, dok moţe plaćati za njega«, reče, »a on ima pravo činiti kako ţeli u vlastitoj kući, sestro.«

»Eh, Bessy, ja ne mogu tvojoj djeci ostaviti dovoljno od svojih ušteda da ih sačuvam od propasti. I ti ne smiješ očekivati da ćeš dobiti išta od Gleggova novca jer još je dobro ako ja ne odem prva - on je iz obitelji u kojoj svi dugo ţive; i ako bi on umro i dobro me opskrbio za ţivot, sav bi preostali novac tako vezao da se vrati njegovoj rodbini.«

Štropot kotača, dok je gospođa Glegg govorila, bijaše nadasve dobrodošao prekid za gospođu Tulliver koja pohrli van dočekati sestru Pullet, mora da je to sestra Pullet jer je to bio štropot kočije na četiri kotača.

Gospođa Glegg trgne glavom i prilično nakiseli lice kod pomisli na ta četiri kotača. Imala je svoje određeno mišljenje o tom predmetu.

Sestra Pullet bijaše sva u suzama kada se jednopreţna laka kočija zaustavila pred vratima gospođe Tulliver; a očito bijaše potrebno da ih još malo prolije prije nego što siđe s kočije jer premda su njezin muţ i gospođa Tulliver stajali spremni da je podupru, sjedila je mirno i ţalosno mahala glavom gledajući nekamo daleko.

»Pa što se dogodilo, sestro?« upita gospođa Tulliver. Ona nije bila ţena jake mašte, ali pade joj na pamet da se veliko ogledalo u gostinjskoj spavaonici sestre Pullet vjerojatno razbilo već po drugi put.

Gospođa Pullet nije odgovarala, već je samo dalje klimala glavom dok se polako dizala i silazila s kočije; no pritom je ipak dobacila kratak pogled gospodinu Pulletu, da vidi pazi li da joj se ne ošteti njezina lijepa svilena haljina. Gospodin Pullet bijaše malen čovjek kukasta nosa, ţmirkavih očica i tankih usana, u crnu odijelu koje se doimalo svjeţe s bijelom kravatom koja kao da je bila čvrsto stegnuta iz nekog višeg načela, negoli samo iz načela osobne ugodnosti. U usporedbi sa svojom visokom pristalom ţenom u širokim nabranim rukavima, prostranom ogrtaču i velikom šeširu, urešenom perjem i vrpcama, doimao se kao mala ribarska brodica naprama velikom jedrenjaku koji je razapeo sva svoja jedra.

Dirljiv je pogled na otmjeno odjevenu ţenu u tuzi, a to je i upadljiv primjer sloţenosti koju u osjećaje unosi visok stupanj civilizacije; od ţalosti nekoga Hotentota do ţalosti ţene u širokim

35

nabranim rukavima, s nekoliko narukvica na svakoj ruci, s arhitektonskim šeširom i njeţnim vrpcama. Kod prosvijećena čeda civilizacije prepuštanje se osjećajima, koje je značajka tuge, suzdrţava i mijenja tako neprimjetno da postavlja zanimljiv problem analitičkom duhu. Kad bi ona, skršena srca i očiju napola zaslijepljenih koprenom suza, prolazila kroz neka vrata previše nesigurnim korakom, mogla bi zguţvati i svoje omašne rukave, a duboka svjesnost te mogućnosti stvara sastav sila koji je tjera da krene smjerom koji će je povesti tik uz dovratak, a da ga ne dotakne. Osjećajući da suze naglo naviru, ona razvezuje vrpce i nujnom ih kretnjom zabacuje na ramena a ta dirljiva kretnja čak i u najdubljem neraspoloţenju nagoviješta nadu za buduće besuzne trenutke, kada će vrpce na šeširima opet jednom imati svoju draţ. Kako suze malo jenjaju, ona naginje glavu natrag pod kutom koji joj neće oštetiti šešir i proţivljava onaj strašni tren kada tuga, zbog koje je već sve ostalo dojadilo, i sama dojadi; zamišljeno spušta pogled na svoje narukvice i namješta im kopče onom ljupkom proučenom nenamjernošću koja bi joj duši pruţala zadovoljstvo kada bi opet jednom bila smirena i u zdravu stanju.

Gospođa Pullet veoma precizno izmaknu objema dovracima svom širinom svojih ramena (u ono doba ţena bijaše doista smiješna izvjeţbanu oku ako nije mjerila metar i po u ramenima), i pošto je to učinila, natjera mišiće svojega lica u potragu za novim suzama dok je ulazila u gostinjsku sobu gdje je sjedila gospođa Glegg.

»Eh, sestro, zakasnila si. Što se dogodilo?« reče gospođa Glegg prilično oštro dok su se rukovale.

Gospođa Pullet sjedne paţljivo zadignuvši straga svoj ogrtač prije nego što odgovori: »Nema je više«, nesvjesno upotrijebivši snaţnu govorničku figuru. »Onda to ovaj put nije zrcalo«, pomisli gospođa Tulliver. »Umrla je prekjučer«, nastavi gospođa Pullet, »a noge su joj bile debele kao moje tijelo«,

doda s dubokom ţalosti nakon stanke. »Puštali su joj vodu nebrojeno puta, a voda kaţu, da bi bio mogao plivati u njoj da si htio.«

»Pa, Sophy, to je onda milosrđe da je umrla, tko god to već bio«, brzo i odlučno reče gospođa Glegg kojoj je duh bio po prirodi bistar i odlučan, »ali što se mene tiče, ja se ne mogu sjetiti o komu ti govoriš.«

»Ali ja znam«, reče gospođa Pullet, uzdišući i tresući glavom, »i u cijeloj ţupi nema više takvog slučaja vodene bolesti. Ja znam da je to stara gospođa Sutton Twentylands.«

»Pa ona ti nije nikakva rodbina, a niti baš neka osobita znanica, koliko sam ja čula«, reče gospođa Glegg koja je uvijek plakala baš toliko koliko se dolikovalo, kada bi se nešto dogodilo njezinoj »svojti« ali ne u drugim prigodama.

»Toliko mi je bila znanica, koliko sam joj vidjela noge kada su bile kao mjehuri... A bila je to stara gospođa koja je nekoliko puta podvostručila svoj imetak i do zadnjega sama gospodarila cijelim tim novcem i uvijek drţala svoj dţep s ključevima u njemu pod svojim jastukom. Bojim se da nema mnogo starih ţupljana kao što je ona bila.«

»A kaţu da je uzimala toliko lijekova da bi napunilo teretna kola«, dometne gospodin Pullet.

»Ali«, uzdalinu gospođa Pullet, »ona je imala još jednu bolest, još mnogo godina prije nego što je imala vodenu bolest, i liječnici nisu mogli pronaći što je. I ona mi je rekla, kada sam je išla posjetiti minulog Boţića, rekla je: Gospođo Pullet, ako ikada budete imali vodenu bolest, mislit ćete na mene! Jest, to je rekla«, doda gospođa Pullet i ponovo briţne u plač. »Eto, to su bile njezine riječi. A treba da je pokopaju u subotu, i Pullet je pozvan na sprovod.«

»Sophy«, reče gospođa Glegg koja više nije mogla obuzdavati svoj duh razborita prigovora, »Sophy, ja se tebi čudim što se kinjiš i kvariš svoje zdravlje zbog ljudi koji ti ne pripadaju. Tvoj siromašni otac nije to nikada činio, a bogme niti tetka Frances, niti itko od obi-telji, koliko sam ja čula. Ti se ne bi mogla više ţalostiti, kada bismo čuli da je naš bratić Abbott iznenada umro ne ostavivši oporuku.«

Gospođa Pullet je šutjela jer je morala dokrajčiti svoj plač, no bila je više polaskana negoli ljuta što je kore zato što previše plače.

36

Ne moţe sebi baš svatko dozvoliti da toliko plače za svojim susjedima koji im ništa nisu ostavili; ali gospođa Pullet se udala za imućnog posjednika pa je imala i dokolice i novaca da tjera i plač i sve drugo do najvišeg stupnja koji joj je ugled nalagao.

»No gospođa Sutton nije umrla bez oporuke«, reče gospodin Pullet, nekako zbrkano osjećajući kako govori nešto da bi odobrio suze svoje ţene, »naša je ţupa bogata, ali kaţu da nema nikoga drugog tko bi za sobom ostavio toliko tisuća, koliko ih je ostavila gospođa Sutton. I nikome nije namijenila nešto vrijedno spomena - ostavila je sve zajedno nećaku svojega muţa.«

»Onda baš nije bilo mnogo koristi u tom što je bila tako bogata«, reče gospođa Glegg, »ako osim rodbine svojega muţa nije imala nikoga kome bi to ostavila. Slabo ti je to, ako je to sve za što moraš sebi otkidati ne kaţem da sam ja jedna od onih ljudi koji bi rado umrli ne ostavivši kod drugih više novaca uz kamate, nego što su ljudi računali. Ali ţalosno je to kada imetak mora otići iz tvoje vlastite obitelji.«

»Uvjerena sam, sestro«, reče gospođa Pullet koja se dovoljno pribrala da skine koprenu i paţljivo je sloţi, »zgodan je taj čovjek kojemu je gospođa Sutton ostavila svoj novac jer njega muči astma i svake večeri on ide u postelju u osam sati. Pripovijedao mi je to sam - onako posve slobodno jedne nedjelje, kada je došao u našu crkvu. On nosi na prsima zečju koţu, a glas mu malo podrhtava kada govori gotovo pravi gospodin. Rekla sam mu da nema mnogo mjeseci u godini kada nisam u liječnikovim rukama. A on je rekao: ,Gospođo Pullet, ja mogu s vama suosjećati.’ Eto, to je rekao baš ove riječi. Ali!« uzdahne gospođa Pullet mašući glavom kod pomisli da ih ima samo malo koji se mogu posve uţivjeti u njezina iskustva s ruţičastom mješavinom i bijelom mješavinom, jakim sredstvima u malim bočicama i blagim sredstvima u velikim bocama, s vlaţnim velikim pilulama po jedan šiling i sredstvima za umirivanje po osa-mnaest penija. »Sestro, ja bih sad baš mogla ići i skinuti šešir. Jesi li vidio da se iznijela kutija sa šeširima?«

Gospodin Pullet je to zaboravio neobjašnjivom pogreškom u pamćenju pa poţuri van da popravi što je propustio.

»Donijet će je gore, sestro«, reče gospođa Tulliver ţeleći odmah poći da ne bi gospođa Glegg počela razlagati svoje mišljenje o tome kako je Sophy prvi član obitelji Dodson koji je ikada uništio svoje tjelesno ustrojstvo liječničkim sredstvima.

Gospođa je Tulliver voljela ići gore u sobe sa svojom sestrom Pullet da temeljito ogleda njezin šešir prije nego što ga stavi na glavu te da s njom općenito razgovara o kitničarstvu. To bijaše dio slabosti u sestri Bessy, koji je izazivao sestrinsku sućut kod gospođe Glegg. Bessy se oblači i predobro, zapravo; a preponosna je da odjene svoje dijete u dobru odjeću koju joj daje sestra Glegg iz najdonjeg sloja svoje škrinje; grijeh je i sramota išta kupovati da se to dijete odjene, osim moţda par cipela. U tom pogledu, gospođa je Glegg bila malo nepravedna prema svojoj sestri, jer se gospođa Tulliver uistinu mnogo trudila kako bi navela Maggie da nosi sla-mnati šeširić i haljinu od bojane svile, načinjenu od haljine njezine tetke Glegg; ali rezultat toga bijaše takav da ga je gospođa Tulliver morala pokopati u svojim majčinskim grudima; izjavivši, naime, da haljina miriše na neku odvratnu boju. Maggie je iskoristila prigodu da je zalije sokom, zajedno s goveđom pečenkom, već prve nedjelje kada ju je nosila i vidjevši da ta tehnika ima uspjeha izgazila je nogama šešir sa zelenim vrpcama, tako da je nalikovao na neki nadjeven sir ukrašen uvelom salatom. Moram napomenuti kao ispriku za Maggie da joj se Tom smijao kada je nosila šešir i rekao da u njemu nalikuje na staru marionetu. I tetka Pullet darivala je haljine, ali te su uvijek bile dovoljno lijepe da se sviđaju Maggie kao i njezinoj majci. Od svih svojih sestara, gospođa Tulliver svakako je najviše voljela svoju sestru Pullet koja joj je to i uzvraćala u jednakoj mjeri. Ali gospođi Pullet bijaše ţao što Bessy ima tu neposlušnu čudnu djecu. Ona bi za njih učinila sve što moţe, ali šteta je što nisu tako dobra i lijepa kao dijete sestre Deane. Maggie i Tom smatrali su pak da je tetka Pullet podnošljiva, uglavnom zato što ona nije tetka Glegg. Tom je uvijek odbijao da za vrijeme svojih praznika posjeti i jednu i drugu više nego jednom: oba su mu strica, naravno, davala tom prilikom male novčane poklone, ali kod tetke

37

Pullet bilo je mnogo ţaba krastača u blizini podruma koje je mogao gađati kamenjem pa mu je stoga bilo milije nju posjećivati. Maggie se grozila nad krastačama i strašno bi o njima sanjala, ali njoj se sviđala glazbena burmutica strica Pulleta. Međutim, sestre se u tomu sloţiše, kada gospođa Tulliver nije bila prisutna, da mješavina krvi obitelji Tulliver i obitelji Dodson ne valja; da su, zapravo, djeca jadne Bessy Tulliver i da je sva prilika da će Tom, premda ima dodsonsku put, biti isto tako samovoljan kao i njegov otac. Što se tiče Maggie, ta je pak ţiva slika i prilika svoje tetke Moss, sestre gospodina Tullivera ţene krupnih kostiju koja se udala da siromašnije nije mogla: nema ni porculana, a ima muţa koji samo teškom mukom skuca svoju zakupninu. Ali kada gospođa Pullet bijaše sama s gospođom Tulliver gore u sobama, primjedbe su, prirodno, išle na štetu gospođe Glegg i one se povjerljivo sloţiše u tomu da nikada ne znaš kao kakvo će se strašilo sestra Jane drugi put pojaviti.

No njihov razgovor nasamo skrati dolazak gospođe Dean s malom Lucy i gospođa Tulliver bijaše prisiljena da gleda s tihim stezanjem u srcu kako uređuju Lucyjine plave kovrče. Ničime se nije dalo objasniti da gospođa Deane, najmršavija od gospođica Dodson i najţućkastije puti, moţe imati to dijete koje bi se u svako doba moglo smatrati djetetom gospođe Tulliver. A uz Lucy Maggie se uvijek doimala dva puta tamnijom nego inače.

Tako bijaše i toga dana, kada su ona i Tom došli u kuću iz vrta s ocem i stricem Glegg. Maggie je veoma nemarno zbacila svoj šeširić i, ulazeći s razbarušenom kosom iz koje su kovrče već nestale, poleti odmah prema Lucy koja je stajala uz majčino koljeno. Suprotnost između obje sestrične bijaše svakako upadljiva i, za površno oko, znatno na štetu male Maggie, premda bi vješto oko moglo opaziti neke »točke« kod nje koje su više obećavale za zrelu dob negoli Lucyjina dotjerana savršenost. To bijaše kao suprotnost između divljeg, tamnog, previše izraslog šteneta i bijele mačkice. Lucy pruţi na poljubac predraţesna ustašca nalik na pupoljak; na njoj bijaše sve uredno okrugli vratić s nizom zrna od koralja, ravan, nipošto prćast nosić, male jasne obrve, znatno tamnije od kovrča, a u skladu sa sivkastim očima koje se s plahom radosti uzdizahu prema Maggie, višoj za glavu, premda jedva godinu dana starijoj. Maggie je uvijek s uţivanjem gledala Lucy. Voljela je zamišljati svijet u kojem ljudi nikada ne postaju veći od djece njezine dobi, a kraljicu je toga svijeta zamišljala kao Lucy, s malom krunom na glavi i malim ţezlom u ruci... ali je kraljica bila Maggie, sama u Lucynom liku.

»Oh, Lucy«, provali Maggie, pošto ju je poljubila, »ti ćeš ostati sa mnom i Tomom, zar ne? Oh, daj je poljubi, Tom!«

I Tom pristupi k Lucy, ali je nije namjeravao poljubiti to ne; priđe joj s Maggie jer se to, uglavnom, činilo lakše negoli pozdraviti sve te tetke i stričeve. Stajao je ne gledajući ništa određeno sa stidljivim nesigurnim izraţajem i polusmješkom koji su tako uobičajeni kod dječaka kada su u društvu nekako kao da su došli na svijet greškom i zatekli ga u stupnju razodijevanja koji čovjeka tjera u nepriliku.

»Zdravo!« s naglaskom reče tetka Glegg. »Zar mali dječaci i djevojčice dolaze u sobu, a da se ni ne obaziru na svoje stričeve i tetke? To tako nije bio običaj kada sam ja bila malena djevojčica.«

»Hajde razgovarajte sa svojim tetkama i stričevima, dječice moja«, reče gospođa Tulliver sva zabrinuta i ţalosna. Htjela je šaptom naloţiti Maggie da ide i dade iščetkati kosu.

»Eh, pa kako ste? I nadam se da ste dobra djeca, zar ne?« reče tetka Glegg isto onako naglašeno rukujući se s njima i zadajući im pritom boli svojim velikim prstenjem i ljubeći im obraze očito protiv njihove ţelje. »Glavu gore, Tom, glavu gore! Dječaci koji idu u internate trebaju drţati glavu uspravno. Pogledaj me sada!« Tom je očito otklanjao taj uţitak jer je nastojao izvući ruku. »Stavi kosu za uši, Maggie, i povuci haljinu na rame!«

Tetka Glegg uvijek je razgovarala s njima ovako glasno i naglašeno, kao da ih smatra gluhima ili moţda prilično tupavima: mislila je kako je to sredstvo kojim će ih ponukati da osjete kako su odgovorna bića i da će to moţda posluţiti kao zdrava kočnica za nevaljale naklonosti. Bessyna su djeca tako razmaţena trebao bi im netko tko će ih natjerati na to da osjećaju svoju duţnost.

38

»Dakle, moji dragi«, reče tetka Pullet suosjećajnim glasom, »vi čudesno brzo rastete. Bojim se da će prerasti svoju snagu«, doda gledajući sjetnim izrazom njihovu majku preko njihovih glava. »Mislim da djevojčica ima previše kose. Ja bih je dala prorijediti i podrezati, sestro, da sam na tvojem mjestu. To nije dobro za njezino zdravlje. A ne bih se čudila da joj je od toga i koţa tako smeđa. Ne misliš li tako, sestro Deane?«

»Ne mogu reći, zbilja, sestro«, reče gospođa Deane, ponovo stisnuvši usne i gledajući Maggie kritičkim okom.

»Ne, ne«, reče gospodin Tulliver, »dijete je posve zdravo ništa joj nije. Ima crvene pšenice, baš kao i bijele, što se toga tiče, a neki najviše vole tamno zrnje. Ali bilo bi posve dobro da Bessy dade djetetu odrezati kosu tako da joj glatko prilegne.«

U Magginim se prsima stala stvarati strašna odluka, ali je suzdrţa ţelja da sazna od tetke Deane hoće li malu Lucy ostaviti kod njih kada ode. Tetka Deane je rijetko kada dopuštala da im Lucy dođe u pohode. Pošto je navela razne razloge da to odbije, gospođa Deane se obrati samoj Lucy.

»Ti ne bi rado ostala ovdje bez majke, je li, Lucy?« »Da, molim, majko«, reče Lucy plaho i porumenjevši sva preko vrata. »Tako valja, Lucy! Neka ostane, gospođo Deane, neka ostane«, reče gospodin Deane,

krupan čovjek ţivahna izraţaja i onakve vanjštine koja se moţe vidjeti u svim slojevima engleskoga društva - ćelavo tjeme, crveni zalisci, razvijeno čelo i općenita krupnost koja se ne doima kao teţina. Moţete vidjeti plemiće koji nalikuju na gospodina Deanea, a moţete vidjeti i trgovčiće ih nadničare koji na njega nalikuju; ali pronicavost njegovih smeđih očiju bijaše manje uobičajena negoli njegov vanjski lik. U ruci je čvrsto drţao srebrnu burmuticu i iz nje pokatkad ponudio burmutom gospodina Tullivera koji ga je za uzvrat nudio da srkne iz njegove pa je tako prirodno nastala među njima šala da gospodin Tulliver ţeli zamijeniti i burmutice. Gospodin je Deane dobio svoju burmuticu od viših članova tvrtke kojoj je pripadao i to istodobno kada su mu dali udio u svojemu poslu u znak priznanja za njegove vrijedne usluge kao upravitelja. Nitko nije u St. Ogg’su uţivao veći ugled od gospodina Deanea, a neke su osobe čak mislile da bi se gospođica Susan Dodson, za koju se smatralo da je sklopila najgori brak od sviju sestara Dodson, mogla jednoga dana voziti u boljoj kočiji i stanovati u boljoj kući, čak i od svoje sestre Pullet. Nikada ne moţeš znati gdje će neki čovjek stati koji je jednom nogom zakoračio u veliko uljarsko i brodarsko poduzeće, kao što je to bila tvrtka Guest & Cd koja je bila povezana i s nekim bankarskim poduzećem. A gospođa Deane, kako su znale reći njezine prisne prijateljice, bila je prilično ponosna i častohlepna: ta neće dopustiti da joj muţ zastane u ţivotu zbog nestašice poticaja.

»Maggie«, reče gospođa Tulliver mahnuvši djevojčici da priđe bliţe pa joj šapnu u uho, čim se riješilo pitanje Lucyjina ostanka, »idi, neka ti iščetkaju kosu hajde, stid te bilo. Rekla sam ti da ne ulaziš, a da ne odeš prvo do Marthe; znaš da sam ti rekla.«

»Tom, dođi sa mnom van«, šapnu Maggie, povukavši ga za rukav u prolazu; a Tom itekako pripravno pođe za njom.

»Dođi sa mnom gore, Tom«, šapnu Maggie kada su izašli na vrata. »Nešto bih htjela učiniti prije objeda.«

»Nema vremena da se igramo prije objeda«, nestrpljivo će Tom, vidjevši već u duhu neku smetnju.

»O da, za to ima vremena daj, dođi, Tom!« Tom se uspne za njom u majčinu sobu i vidje kako Maggie odmali pođe k nekoj ladici te iz

nje izvadi par velikih škara. »Što će ti te škare, Maggie?« Tom osjeti kako mu se budi radoznalost. U znak odgovora Maggie zgrabi svoje čeone pramenove i odreţe ih ravno preko sredine

čela. »Oh, vjere mi, Maggie, ti ćeš dobiti svoje!« kliknu Tom. »Bolje da više ne reţeš.« Cvak! Ponovo škljocnuše škare dok je Tom još govorio; ali nije mogao, a da to ne smatra

39

zabavnim: Maggie će biti tako neobična. »Evo, Tom, odreţi mi ih straga«, zamoli ga Maggie, uzbuđena nad vlastitom smionosti i

ţeljna da dovrši svoje djelo. »Dobit ćeš ti svoje, to znaš«, reče Tom kimajući glavom u znak opomene i krzmajući malo,

pošto je prihvatio škare. »Ništa zato poţuri!« reče Maggie lupivši nogom o pod. Obrazi joj se zaţariše. Ti crni pramenovi bijahu tako gusti ništa ne bi moglo biti primamljivije za dječaka koji je

već okusio zabranjeni uţitak rezanja grive poniju. Ja govorim onima koji znaju kakvo je zadovoljstvo prolaziti škarama kroz bujnu kosu koja se prilično opire. Jedan slastan zvučan rez, i onda još jedan, pa još jedan ... Straţnji pramenovi teško padoše na pod, a Maggie je stajala ošišana neravno i nazupčano, ali s osjećajem vedrine i slobode, kao da je izronila iz šume u slobodnu ravnicu.

»Oh, Maggie«, kliknu Tom skakućući oko nje i udarajući se u smijehu po koljenima. »Oh, vjere mi, kako se neobično doimlješ! Pogledaj se u zrcalu nalik si na onoga glupaka kojemu u školi dobacujemo orahove ljuske.«

Maggie osjeti kako joj se srce neočekivano stegnu. Prije je uglavnom mislila kako da se riješi kose što joj smeta i peckavih primjedaba o njoj, a malo i na to kako će likovati nad svojom majkom i svojim tetkama tim veoma odlučnim činom: nije ţeljela da joj kosa bude lijepa to nije dolazilo u pitanje samo je ţeljela da ljudi misle kako je pametna djevojčica, a ne da joj prigovaraju. Ali sada, kako joj se Tom počeo smijati i govoriti joj da nalikuje na toga glupaka, cijela je stvar poprimila novo lice. Pogleda u ogledalo, a Tom se još uvijek smijao i pljeskao rukama, i Maggini zaţareni obrazi počeše blijedjeti, a usnice malo podrhtavati.

»Oh, Maggie, morat ćeš ići ravno dolje na objed«, kliknu Tom. »Oh Boţe!« »Nemoj mi se smijati, Tom«, strastveno se usprotivi Maggie u provali ljutitih suza pa

topnu nogom i gurnu ga. »Što je sad, usijana glavo!« reče Tom. »Čemu si je onda odrezala? Ja ću ići dolje: već njušim

da unose objed.« On pohrli dolje i prepusti jadnu Maggie gorkom osjećaju neopozivosti što bijaše gotovo

svakidašnji doţivljaj njezine male duše. Sada, kad je stvar bila gotova, mogla je posve jasno vidjeti da je to bilo veoma ludo i da će morati čuti i misliti o svojoj kosi više nego ikada; jer Maggie bi se strastvenim zamahom bacala u svoja djela, a onda vidjela ne samo njihove posljedice, već i ono što bi se dogodilo da se to nije izvršilo, i to u svim pojedinostima i s pretjeranim okolnostima koje moţe dodati ţivahna mašta. Tom nije nikada činio iste budalaštine kao Maggie, jer je imao divnu sposobnost rasuđivanja što bi mu moglo biti od koristi, a što na štetu; i tako se događalo da je za njega premda je bio mnogo samovoljniji i neprilagodljiviji od Maggie majka jedva kada rekla da je neposlušan. Ali ako bi Tom i počinio neku takvu pogrešku, on bi je usvojio i ostajao pri njoj: bilo mu je svejedno. Ako bi strgao bičalje očeva biča za kočiju, udarajući njime po vratima, što on moţe za to bič se nije trebao zaglaviti u šarki. Ako Tom Tulliver udara bičem po vratima, bio je uvjeren, ne da je udaranje bičem po vratima čin koji se moţe opravdati kod svih dječaka, već da se moţe opravdati to što on, Tom Tulliver, udara baš po tim vratima i on nema namjere da to poţali. Ali Maggie, stojeći onako rasplakana pred ogledalom, smatrala je da je nemoguće da siđe na objed i izdrţi stroge oči i stroge riječi svojih tetaka dok će joj se Tom, Lucy i Martha koja dvori kod stola, a moţda i otac i stričevi smijati jer ako joj se Tom smijao, smijat će joj se, naravno, i svi drugi; a da samo nije dirala svoju kosu, mogla bi sjediti s Tomom i Lucy i jesti puding od kajsija i kremu! Što moţe drugo nego jecati? Sjedila je bespomoćna i očajna među svojim crnim pramenovima kao Ajaks među poklanim ovcama. Moţda se ta bol čini veoma beznačajna iskusnim smrtnicima koji moraju misliti na boţične račune, mrtve ljubavi i razvrgnuta prijateljstva; ali za Maggie ona bijaše ne manje gorka moţda čak još i gorča negoli ono što rado nazivamo antitezom prave nevolje zreloga ţivota. »Ali, dijete moje, s vremenom imat ćeš prave nevolje da se zbog njih ţalostiš«, jest utjeha koja se davala gotovo svima nama u djetinjstvu i koju ponavljamo drugoj

40

djeci otkako smo odrasli. Svi smo mi tako bolno jecali stojeći s tanahnim golim nogama u kratkim čarapicama kada smo izgubili iz vida majku ili dadilju na nekom stranom mjestu; ali mi više ne moţemo dozvati sebi u pamet ţestoku bol toga trena i nad njom se rasplakati kao što plačemo nad zapamćenim patnjama od prije pet ih deset godina. Svaki pojedini od onih bolnih trenutaka ostavio je svoj trag i još uvijek ţivi u nama, ali takvi su se tragovi nepovratno isprepleli s čvršćim tkivom naše mladosti i muţevne dobi; i tako se događa da moţemo gledati na nevolje svoje djece s nasmiješenim nevjerovanjem u stvarnost njihove boli. Ima li ikoga tko moţe obnoviti doţivljaje svojega djetinjstva, ne samo sjećajući se što je činio i što mu se dogodilo, što je volio, a što ne kad je bio u dječjim haljinicama, već s prisnim udubljivanjem, s obnovljenom svijesti onoga što je tada osjećao kada je od jednoga Ivanja do drugoga vrijeme bilo tako dugo?

Što je osjećao kada su ga njegovi školski prijatelji isključili iz igre jer bi iz puke samovolje krivo udarao loptu; ili pak, kada na kišne dane, za praznika, ne bi znao kako da se zabavi pa bi od dokonosti zapao u nepodopštinu, iz nepodopštine u neposluh, a iz neposluha u prkos; ili kada bi mu majka odlučno odbila da mu toga proljeća dade sašiti kaput s prorezanim skutom, premda bi već svi drugi njegovi vršnjaci imali takve kapute? Kad bismo mogli dozvati sebi u pamet tu gorčinu, pa neodređena nagađanja, čudnovato bezizgledno shvaćanje ţivota koje je gorčini pridavalo njezinu ţestinu, sigurno ne bismo nehajno prelazili preko jada naše djece.

»Gospođice Maggie, morate smjesta dolje«, reče Kezia ušavši brzo u sobu. »Gospode! A što si to radila? Nikada nisam još vidjela takvu strahotu!«

»Ostavi, Kezia«, reče Maggie ljutito. »Idi!« »Ali, kaţem vam, vi morate doći dolje, gospođice, ovaj čas: vaša majka tako kaţe«, reče

Kezia pristupivši Maggie i uzevši je za tuku da je podigne s poda. »Idi odavde, Kezia; meni ne treba objed«, reče Maggie opirući se Kezijinoj ruci. »Neću

doći.« »Eh, dobro, ja ne mogu ostati. Moram posluţivati kod objeda«, reče Kezia izlazeći opet iz

sobe. »Maggie, ti mala budalo«, reče Tom, zavirivši u sobu desetak časaka kasnije, »zašto ne

dođeš pojesti svoj objed? Ima toliko dobrih stvari i majka kaţe da moraš doći. A čemu plačeš, glupavice mala?«

Oh, to je bilo strašno! Tom je bio tako krut i bezobziran: da je on plakao na podu, Maggie bi i sama proplakala. A onda je tu i objed, tako dobar; a ona je tako gladna. Bilo je to veoma gorko.

Ali Tom ne bijaše baš posve krut. On nije bio sklon da plače i nije osjećao da Maggina ţalost kvari njegove izglede za slastice; no on joj pristupi i nasloni glavu uz njezinu i reče tišim, utješnim glasom:

»Pa zar nećeš doći, Maggie? Da ti donesem komadić pudinga kada pojedem svoj? ... I kreme i svega?«

»Da-a-a-a«, zajeca Maggie, počinjući osjećati da je ţivot malo podnošljiviji. »Dobro, dakle«, reče Tom odlazeći. Ali kod vrata se ponovo okrenu i reče: »Ali bilo bi bolje

da dođeš, znaš. Ima i voća orasi, znaš i vino od jaglaca.« Maggine su suze prestale i ona stade malo promišljati pošto je Tom ostavi. Njegova

dobrodušnost malo je zatupila najbritkiju oštricu njezine patnje, a orasi i vino od jaglaca počeše vršiti svoj opravdani utjecaj.

Polagano ustade iz svojih razasutih pramenova i polako se uputi dolje. Tada stade i nasloni se jednim ramenom o okvir vrata blagovaonice i proviri unutra, kada su bila širom otvorena. Vidjela je Toma i Lucy i prazan stolac među njima, a tamo su stajale kreme na stolu za posluţivanje to bijaše previše. Ona kliznu u sobu i pođe prema praznom stolcu. No tek što sjede, već poţali što je to učinila i zaţeli da je ostala gore u sobi.

Gospođa Tulliver lako vrisnu ugledavši je i osjeti takav »udarac« da je odmah ispustila veliku ţlicu za sok u zdjelu s pečenkom uz najteţe posljedice po stolnjak. Kezia nije odala zašto

41

je Maggie odbila sići jer nije htjela zadati udarac svojoj gospodarici baš kad reţe meso, a gospođa je Tulliver mislila da pravi razlog nije ništa gore negoli napad neposluha koji je već i sam kaznio Maggie lišivši je polovice objeda.

Vrisak gospođe Tulliver ponuka sve poglede da skrenu prema istoj točki kao i njezin, a Maggini se obrazi i uši stadoše ţariti dok je stric Glegg, prijazan, sjedokosi stari gospodin rekao:

»Gle, gle! Kakva je to mala djevojčica Efi, ja je ne poznam. Je li to neka mala djevojčica što ste je pokupili na cesti, Kezia?«

»Ta ona je otišla i sama odrezala kosu«, reče gospodin Tulliver prigušenim glasom gospodinu Deanu, smijući se i uţivajući. »Jesi li ikada poznavao takvu malu nevaljalku kao što je ona?«

»Eh, mala gospođice, baš si se smiješno sredila«, reče stric Pullet, a moţda nije nikada u ţivotu stavio primjedbu koja bi više ranjavala.

»Uh, stidi se!« reče tetka Glegg svojim najglasnijim, najstroţim prizvukom ukora. »Male djevojčice koje reţu vlastitu kosu treba išibati i hraniti kruhom i vodom a ne da dođu i sjednu sa svojim tetkama i stričevima.«

»Da, da«, reče stric Glegg namjeravajući toj osudi dati šaljiv obrat, »treba je poslati u zatvor, mislim, a tamo će joj odrezati preostalu kosu i svu joj izjednačiti.«

»Sada je više nalik na ciganče negoli ikada«, samilosno reče tetka Pullet, »to je uistinu loša sreća, sestro, da je djevojčica tako smeđa dječak je dosta svijetle puti. Bojim se da će joj u ţivotu smetati što je tako smeđa.«

»Ona je nevaljala djevojčica koja će slomiti srce svojoj majci«, reče gospođa Tulliver sa suzama u očima.

Maggie se činilo da sluša zbog predbacivanja i poruge. Prvo se zaţarila od srdţbe koja joj podade privremenu snagu prkosa pa je Tom mislio da će ona hrabro izdrţati poduprta nedavnim dolaskom pudinga i kreme. Pod tim dojmom on joj došapnu: »Evo Maggie, rekao sam ti da ćeš dobiti.« Ţelio je biti prijazan, ali Maggie je bila uvjerena da Tom uţiva u njezinoj sramoti. Slaba snaga njezina prkosa u trenu je ostavi i srce joj se preli, ustavši sa stolice potrči k ocu, sakri lice na njegovu ramenu i provali u glasno jecanje.

»Hajde, hajde, mala moja«, reče otac umirujući je i obujmi je rukom, »ništa zato; imala si pravo da je odreţeš ako te je mučila; prestani plakati: otac će pristati uz tebe.«

Slatkih li riječi njeţnosti! Maggie nije nikada zaboravljala te trenutke kada je otac »pristajao uz nju«; čuvala ih je u srcu i mislila na njih još mnogo godina kasnije kada su svi drugi govorili da je otac veoma loše postupao prema svojoj djeci.

»Kako tvoj muţ kvari to dijete, Bessy!« glasno reče gospođa Glegg, toboţe samo za gospođu Tulliver. »Bit će to njezina propast ako ne pripaziš. Moj otac nije nikada tako odgajao svoju djecu, inače bismo bili drugačija obitelj, nego što jesmo.«

Kao da su kućne brige gospođe Tulliver taj tren dosegle točku gdje počinje neosjetljivost. Ona ne obrati paţnje primjedbi svoje sestre, već zabaci vrpce svoje kape i stade dijeliti puding u nijemoj rezignaciji.

S voćem dođe i potpuno oslobođenje za Maggie, jer su djeci rekli da mogu uzeti svoje orahe i vino u sjenicu, budući da je dan tako blag; i oni othrliše van među raspupalo grmlje vrta, hitro kao ţivotinjice što bjeţe ispod leće kojom ih pališ.

Gospođa Tulliver imala je poseban razlog za takvo dopuštenje; kako je objed sada svršio, a mozak bio svima nezaposlen, bijaše pravi tren da se priopći namjera gospodina Tullivera u pogledu Toma. A bit će bolje ako i sam Tom bude odsutan.

Djeca su bila naviknuta slušati kako se o njima govori slobodno, kao da su ptice, no ne bi mogla ništa razumjeti koliko bi god krivili vratove i osluškivali. No ovom je zgodom gospođa Tulliver očitovala neobičnu diskreciju jer je nedavno imala dokaza da je pohađanje škole kod nekog svećenika bolna točka za Toma koji je to promatrao gotovo isto kao pohađanje škole kod nekog redara. Gospođa Tulliver je sjetno slutila da će gospodin Tulliver učiniti kako on bude htio, ma što god rekla sestra Glegg ili sestra Pullet, ali one barem neće moći reći, ako stvar loše

42

završi, da se Bessy sloţila s ludosti svojega supruga, a da o tome nije ni jednom riječju obavi-jestila svoje prijatelje.

»Tullivere«, reče prekidajući svojega supruga u njegovu razgovoru s gospodinom Deanom, »vrijeme je sada reći tetkama i stričevima djece što namjeravaš činiti s Tomom, zar ne?«

»Dobro, dakle«, reče gospodin Tulliver prilično oštro, »ne smeta meni da kaţem komu drago što mislim s njime činiti. Uredio sam,« doda gledajući prema gospodinu Gleggu i gospodinu Deaneu »uredio sam da ga pošaljem nekom gospodinu Stellingu, ţupniku, tamo dolje u King’s Lorton to je neobično pametan čovjek, kako saznajem koji će ga podučavati u većini predmeta.«

Društvom zamrmori iznenađenje, onakvo kako ste moţda opazili među seoskim vjernicima kada čuju s propovjedaonice neku napomenu o svojim svagdanjim pitanjima. Isto je tako iznenadilo tetke i stričeve, kada saznaše da se neki ţupnik uvodi u obiteljske poslove gospodina Tullivera. Što se tiče strica Pulleta, toga bi jedva bilo više smutilo da je gospodin Tulliver rekao da namjerava Toma poslati Lordu Kancelaru. Jer stric Pullet pripadao je onom izumrlom staleţu britanskih slobodnjaka koji su odjeveni u dobro crno sukno plaćali visoke daće i poreze, išli u crkvu i nedjeljom, jeli osobito dobar objed i ne sluteći da britansko crkveno i drţavno uređenje ima porijeklo koje se moţe slijediti sve do njegova početka, isto kao što to nisu slutili ni za porijeklo Sunčeva sustava i zvijezda. Ţalosno je, ali istinito, da je gospodin Pullet imao posve zbrkan pojam o biskupu i mislio je da je to nekakav barun koji moţe i ne mora biti svećenik; a kako je ţupnik njegove vlastite ţupe bio čovjek imućan i visoka roda, to je za gospodina Pulleta pomisao da bi svećenik mogao biti i učitelj, bila predaleko od njegova iskustva, a da bi je lako shvatio. Znam da je ljudima u današnje prosvijećeno vrijeme teško vjerovati u takvo neznanje gospodina Pulleta, ali neka samo razmisle o značajnim učincima neke velike prirodne sposobnosti pod povoljnim okolnostima. A stric Pullet imao je veliku prirodnu sposobnost za neznanje. On prvi izrazi svoje čuđenje.

»Pa zašto ga hoćeš poslati ţupniku?« upita zapanjeno trepćući očima i pogledavajući gospodina Glegga i gospodina Deana da vidi pokazuju h neke znakove shvaćanja.

»Eh, jer su ţupnici najbolji učitelji, koliko ja znam«, reče jadni gospodin Tulliver koji se u zbrci tog zagonetnog svijeta najpripravnije i najupornije hvatao svakog ključa za rješenje. »Jacobs na Akademiji nije ţupnik, a on je veoma loše postupao s dječakom i ja sam zaključio, ako ga ponovo pošaljem u školu, da će to biti nekome tko će biti drugačiji od Jacobsa. A taj gospodin Stelling, koliko mogu razabrati, jest čovjek kakvoga ja trebam. I ja namjeravam da mi sin ode k njemu o Ivanju«, odlučno zaključi te kucnu prstima po svojoj burmutici i zagrabi malo duhana.

»Onda ćeš morati platiti mastan polugodišnji račun, ha, Tullivere? Svećenici općenito imaju povisoke pojmove«, reče gospodin Deane, ţestoko šmrknuvši burmuta, što je uvijek činio kada je ţelio zadrţati neutralan stav.

»Što? Misliš li da će ga ţupnik podučiti kako da prepozna uzorak valjane pšenice kada ga vidi, susjede Tullivere?« reče gospodin Glegg koji je volio svoje dosjetke; a budući da se povukao iz posla, smatrao je da je za njega ne samo dopustivo, nego da mu i pristaje sve promatrati sa šaljive strane.

»Eh, vidite, imam u glavi jedan plan za Toma«, reče gospodin Tulliver pa zastade na tren poslije te izjave i podigne svoju čašu.

»Pa ako ja moţda smijem govoriti, a to je rijetko«, gorko i značajno reče gospodin Glegg, »rado bih znao koja korist od toga dječaku da bude odgojen preko vaših financijskih prilika.«

»Eh«, reče gospodin Tulliver ne gledajući gospođu Glegg, već muški dio slušateljstva, »vidite, odlučio sam da Toma ne odgojim za svoj vlastiti posao. Mislio sam o tomu već neko vrijeme pa sam se odlučio za ono što sam vidio kod Garneta i njegova sina. Namjeravam ga dati u neki posao u koji moţe ući bez gotovine i dati mu obrazovanje s kojim bi bio dorastao odvjetnicima i ljudima, a s kojim moţe i mene tajno malo podučiti.«

43

Gospođa Glegg ispusti nekakav otegnut grlat zvuk kroz zatvorene usnice, koje su se smješkale mješavinom samilosti i prezira.

»Za neke bi ljude bilo mnogo, mnogo bolje«, reče nakon toga uvodnog zvuka, »kada bi se ostavili odvjetnika.«

»Zar on, dakle, vodi neku srednju školu, taj svećenik kao što je ona u Market Bewleyu?« upita gospodin Deane.

»Ne ništa takvo«, reče gospodin Tulliver. »On neće uzeti više od dva tri đaka pa će tako imati više vremena posvetiti im se, znate.«

»Ali, pa da tim brţe dovrši njegovo obrazovanje; jer oni ne mogu učiti mnogo odjednom, kada ih ima toliko«, reče stric Pullet osjećajući kako već dobro ponire u to teško pitanje.

»Ali on će traţiti to veću plaću, bojim se«, reče gospodin Glegg. »Da, da, ravnu stotinu godišnje to je sve«, reče gospodin Tulliver pomalo ponosan na

svoju poduzetnost. »Ali uostalom, znate, to je ulaganje novaca u posao; Tomu će naobrazba biti isto kao glavnica.«

»Da, u tome ima nešto«, reče gospodin Glegg. »Jest, jest, susjede Tullivere, mogao bi imati pravo, mogao bi imati pravo:

Kad nestane zemlje i novaca već nema, Tad znanje bit će najbolja ti sprema. Sjećam se da sam vidio ta dva stiha napisana na jednom prozoru u Buxtonu. Ali mi, koji

nemamo naobrazbe, bolje da čuvamo svoj novac, je li, susjede Pullete?« Gospodin Glegg protrlja koljena kretnjom zadovoljstva.

»Glegge, ja se tebi čudim«, reče njegova ţena. »To nikako ne pristaje čovjeku tvoje dobi i imetka.«

»Što ne pristaje, gospođo Glegg?« reče gospodin Glegg ljubazno, namigujući društvu. »Moj novi plavi kaput koji imam na sebi?«

»Ţalim tvoju slabost, Glegge. Mislim da se ne pristoji zbijati šale kada vidiš vlastitu rodbinu kako naglavce srlja u propast.«

»Ako time misliš na mene«, reče gospodin Tulliver prilično uboden, »ne trebaš se truditi i trti sebi glavu; ja mogu sam voditi svoje poslove, a da ne gnjavim druge ljude.«

»Boţe moj«, reče gospodin Deane namjerno ubacujući novu ideju, »eto, sad se prisjećam da je netko rekao kako će Wakem poslati svoga sina onog iznakaţenog dječaka nekom svećeniku, zar ne, Susan?«

»O tome svakako ne mogu ništa reći«, reče gospođa Deane ponovo stisnuvši usnice veoma čvrsto. Gospođa Deane ne bijaše ţena koja će sudjelovati u nekoj sceni gdje lete strelice.

»Eh«, reče gospodin Tulliver govoreći što vedrije, kako bi gospođa Glegg vidjela da on ne mari za ono što je ona rekla, »ako Wakem misli poslati svojega sina svećeniku, pouzdajte se u to da neću ni ja pogriješiti ako Toma pošaljem nekom svećeniku. Wakem je najveći lopov što ga je đavao ikada stvorio, ali on zna kako raste pšenica svakom čovjeku s kojim ima posla. Da, da, kaţi mi tko je Wakemov mesar pa ću ti reći gdje da nabavljaš meso.«

»Ali sin odvjetnika Wakema ima grbava leđa«, reče gospođa Pullet kojoj se sve to činilo nekako pogrebno, »prirodnije je njega slati svećeniku.«

»Jest«, reče gospodin Glegg dajući pogrešno tumačenje opasci gospođe Pullet. »Moraš na to pomisliti, susjede Tullivere; nije vjerojatno da će se Wakemov sin prihvatiti nekoga posla. Wakem će stvoriti gospodina iz njega, jadnog momčića.«

»Glegge«, reče gospođa Glegg prizvukom iz kojega se razabiralo da će njezino raspoloţenje malo zašištati i probiti, premda je odlučila da se to ne vidi, »bit će za tebe mnogo bolje da drţiš jezik za zubima. Gospodin Tulliver ne ţeli znati tvoje mišljenje, a niti moje. Ima ljudi na svijetu koji sve znaju bolje od drugih.«

»Eh, pomislio bih da si ti takva ako hoćemo povjerovati tvojoj vlastitoj priči«, reče gospodin Tulliver, pomalo opet uskipjevši.

»Oh, ja ne kaţem ništa«, podrugljivo će gospođa Glegg. »Od mene se savjet nije nikada

44

zatraţio i ja ga ne dajem.« »Onda će to biti prvi puta«, reče gospodin Tulliver. »To je jedino što si i previše pripravna

dati.« »Onda sam bila previše pripravna pozajmiti, ako već nisam bila previše pripravna dati«,

reče gospođa Glegg. »Ima ljudi kojima sam pozajmila novaca, zbog kojih ću se moţda pokajati, jer sam pozajmila rođacima.«

»Hajde, hajde, ostavi«, stade je umirivati gospodin Glegg. Ali gospodina se Tullivera nije moglo spriječiti da odgovori:

»Dobila si za to obveznicu, mislim, i dobivaš svojih pet posto bez obzira na rodbinstvo.« »Sestro«, zamoli gospođa Tulliver, »popij svoje vino pa da ti dadem badema i groţđica.« »Bessy, ţao mi je tebe«, reče gospođa Glegg obrativši se njoj slično kao pas koji ugrabi

priliku da uperi svoj laveţ prema čovjeku koji ne nosi batinu. »Kakva smisla ima govoriti o bademima i groţđicama!«

»Gospode, sestro Glegg, ne budi tako svadljiva«, reče gospođa Pullet i malo se rasplače. »Mogla bi te udariti kap kad ti je lice tako pocrvenjelo poslije objeda, a tek smo izašle iz korote i sa svim onim haljinama, jednako ukrašenim krepom i tek pohranjenima to nikako ne valja među sestrama.«

»I ja bih rekla da ne valja«, reče gospođa Glegg. »Daleko smo dogurali kada jedna sestra poziva drugu u svoju kuću s namjerom da se s njome svađa i da je vrijeđa.«

»Lakše, lakše, Jane budi razumna budi razumna«, reče gospodin Glegg. Ali dok je on govorio, gospodin Tulliver koji nipošto još nije dosta rekao da zadovolji svoju srdţbu, ponovo provali:

»Tko se hoće s tobom svađati? Ti si ona koja ne moţe ostaviti ljude na miru, već ih uvijek mora podgrizati. Ja se nikada ne bih ţelio svađati ni s kojom ţenom, ako se ona drţi svoga mjesta.«

»Moje mjesto, dabome!« klikne gospođa Glegg malo kričavije. »Bilo je boljih od tebe, Tullivere, koji su sada već mrtvi i u grobu, a koji su me susretali s drugačijim poštovanjem nego ti premda imam muţa koji će kraj toga sjediti i gledati kako me vrijeđaju oni koji za to ne bi nikada imali prilike da nije bilo takvih u našoj obitelji koje su se udale gore, nego što su mogle.«

»Ako o tomu govoriš«, reče gospodin Tulliver, »moja je obitelj isto tako dobra kao i tvoja a i bolja, jer u njoj nema proklete, zloćudne ţene.«

»Eh!« kliknu gospođa Glegg ustavši sa stolca, »ne znam, misliš li kako je otmjeno da sjediš tu i slušaš kako me proklinju, Glegge, ali ja neću ostati ni trena više u toj kući. Ti moţeš ostati i doći kući u kočijici ja ću pješice.«

»Oh, Boţe moj, Boţe moj!« ţalostivo je uzdisao gospodin Glegg izlazeći sa svojom ţenom iz sobe.

»Tullivere, kako si mogao ovako govoriti?« reče gospođa Tulliver sa suzama u očima. »Neka samo ide«, reče Tulliver, previše raspaljen da bi se mogao ohladiti ikojom

količinom suza. »Neka samo ide, i to što prije, to bolje. Neće tako skoro opet pokušati da meni zapovijeda.«

»Sestro Pullet«, bespomoćno će gospođa Tulliver, »misliš li da bi što koristilo kada bi ti pošla za njom i pokušala je umiriti?«

»Bolje ne, bolje ne«, reče gospodin Deane. »Izgladit ćete to koji drugi dan.« »Onda, sestre, da idemo i pogledamo djecu?« predloţi gospođa Tulliver brišući oči. Nijedan prijedlog ne bi mogao biti prikladniji u tom trenu. Gospodin Tulliver imao je

gotovo osjećaj da se zrak pročistio od nametljivih muha kada su ţene napustile sobu. Gotovo ništa nije toliko volio, koliko razgovor s gospodinom Deanom čija je tijesna povezanost s poslovima rijetko dopuštala taj uţitak. Po njegovu mišljenju, gospodin Deane bio je čovjek koji je od njegovih znanaca imao najviše znanja, a osim toga bio je brz i oštar na jeziku, što je ugodno nadopunjavalo vlastitu sklonost gospodina Tullivera, samo što se on nije znao tako jasno izraţavati. A pošto su ţene sad otišle, oni su mogli dalje ozbiljno razgovarati bez

45

neozbiljna prekidanja. Mogli su izmjenjivati svoja naziranja o vojvodi od Wellingtona čiji je stav o katoličkom pitanju bacio potpuno novo svijetlo na njegov značaj; pa s omalovaţavanjem govoriti o njegovu drţanju u bici kod Waterlooa, koju on ne bi nikada ni dobio da nije u zaleđu imao svu silu Engleza, a da se i ne govori o Blucheru i Prusima koji su se kako je gospodin Tulliver čuo od nekoga, a on tu stvar osobito dobro poznaje pojavili u zadnji tren; doduše, tu su se malo razilazili jer je gospodin Deane izjavio kako baš nije sklon hvaliti Pruse jer ga gradnja njihovih brodova, uz nepovoljan uspjeh u trgovanju danskim pivom, sili da prihvati dosta slabo mišljenje o pruskoj hrabrosti općenito. Prilično pobijeđen na tom području, gospodin Tulliver je zatim izrazio strah kako Engleska neće više nikada moći biti ono što je nekada bila; ali gospodin Deane, koji je surađivao u tvrtci kojoj su prihodi rasli, zastupao je, naravno, povoljnije mišljenje o današnjici pa je znao i nabrojati neke pojedinosti koje se tiču stanja uvoza, osobito o sirovim koţama i cinku, što je umirilo maštu gospodina Tullivera, bacivši u dalju perspektivu ono razdoblje kada će zemlja postati plijenom papista i radikala te kad neće više biti mogućnosti za poštene ljude.

Stric Pullet sjedio je s njima i ţmirkavim očima slušao ta visoka pitanja. On sam nije razumio politiku mislio je da je to prirodan dar, ali koliko je mogao razaznati, taj vojvoda od Wellingtona nije baš bogzna što vrijedan.

46

VIII. poglavlje

GOSPODIN TULLIVER OTKRIVA SVOJU SLABIJU STRANU

»Uzmimo, da sestra Glegg povuče svoj novac bilo bi veoma nezgodno da moraš sada

namaknuti pet stotina funti«, reče gospođa Tulliver svojemu muţu iste večeri, ţalostivo obnavljajući događaje proteklog dana.

Gospođa Tulliver je ţivjela već trinaest godina sa svojim muţem, a ipak je u svoj svjeţini početka svojega braka zadrţala sposobnost da kaţe ono što će gospodina Tullivera natjerati u suprotni smjer od onoga koji je ona ţeljela. Na taj način neki duhovi upravo divno sačuvaju svoju svjeţinu, kao što neka prastara zlatna ribica zadrţava svoju mladenačku obmanu da moţe plivati ravno iza stakla koje je okruţuje. Gospođa Tulliver bijaše takva ljubazna riba pa pošto se već trinaest godina zalijetala glavom u isto nepopustljivo sredstvo, prihvati se toga i te večeri opet nesmanjenom ţestinom.

Njezina je opaska odmah pridonijela tome da uvjeri gospodina Tullivera kako ne bi za njega bilo nipošto nezgodno namaknuti pet stotina funti; a kada je gospođa Tulliver počela sve više siliti i traţiti da joj kaţe kako će on namaknuti taj novac, a da ne zaloţi mlin i kuću, za koje je rekao da ih nikada neće zaloţiti jer dandanas ljudi nipošto nisu pripravni pozajmiti novac bez jamstva gospodin Tulliver, raspaljujući se, izjavi da gospođa Glegg moţe činiti kako je volja s povlačenjem svojega novca on će je isplatiti, traţila to ona ili ne. On ne namjerava čekati pomoć od sestara svoje ţene. Kada se muškarac oţeni u obitelj u kojoj ima cijelo leglo djevojaka, on se moţda mora pomiriti s mnogočim ako ţeli, ali gospodin Tulliver se neće!

Gospođa Tulliver zaplače malo i proli tihu suzicu do dvije dok je odijevala noćnu kapicu, no zamalo utonu u ugodan san, uspavana mišlju da će sutra o svemu tomu razgovarati sa svojom sestrom Pullet, kada bude vodila djecu u Garum Firs na uţinu. Nije doduše očekivala neki određeni ishod toga razgovora; ali činilo se nemoguće da bi minuli događaji bili tako tvrdokorni da se ne bi dali popraviti kada se čovjek na njih potuţi.

Njezin je suprug leţao budan dulje jer i on je mislio na posjet koji će sutra izvršiti, a njegove misli o tom predmetu ne bijahu tako neodređene i nisu tako smirivale kao misli njegove mile ţenice.

Kada je bio pod dojmom jaka osjećaja, gospodin Tulliver bijaše brz u svojim postupcima, što se moţda nekako i nije poklapalo s onim njegovim mučnim osjećajem da su ljudska pitanja sloţena i zagonetna, kojim je provodio u djelo svoje manje strastvene odluke; ali uistinu nije nevjerojatno da je postojao izravan odnos između tih naoko proturječnih pojava jer sam već opazio da je najbolje, ako se ţeli steći snaţan dojam o zamršenosti nekog povjesma, naglo povu-ći samo za jednu nit. Ta brzina u postupcima gospodina Tullivera bijaše i razlog što je ubrzo nakon objeda drugi dan (on nije patio od teške probave) već bio na konju i na putu u Basset kako bi posjetio svoju sestru Moss i njezina muţa. Jer budući da je neopozivo odlučio da će gospođi Glegg platiti njezin zajam od pet stotina funti, palo mu je, naravno, na pamet da ima obveznicu od tri stotine funti koje je pozajmio svom šurjaku Mossu. I ako spomenutom šurjaku uspije da u određenom roku uplati taj novac, to će mnogo pomoći kako bi se smanjio varavi dojam nepriličnosti koji je odlučan korak gospodina Tullivera moţda izazvao u očima slabih ljudi, koji ţele točno znati kako nešto treba činiti, prije negoli su sigurni da će to biti lako.

Jer gospodin Tulliver bijaše u poloţaju ni novu ni neobičnu, već onakvom koji će kao i druge svakidašnjosti svojim nakupljanjem svakako proizvesti učinak koji će se na kraju krajeva osjećati: smatrali su ga mnogo imućnijim čovjekom, negoli što je uistinu bio. A kako smo mi svi skloni vjerovati ono što svijet o nama vjeruje, to je i on običavao misliti o neuspjehu i propasti istom onakvom dalekom samilošću koja se pojavljuje kada mršav, dugovrat čovjek čuje da je

47

njegovog punokrvnog, kratkovratog susjeda udarila kap. Bio je oduvijek naviknut slušati ugodne šale o svojim prednostima, koje ima čovjek koji

vodi vlastiti mlin, a posjeduje i lijep komad zemlje; a te su šale, prirodno, podrţavale njegov osjećaj kako je on čovjek znatna imetka. One su pridavale i ugodan okus njegovoj čaši pića u sajmene dane, i da se nisu redovito obnavljala polugodišnja plaćanja, gospodin Tulliver bi uistinu zaboravio da je njegov tako poţeljan posjed opterećen hipotekom od dvije tisuće funti. To nije bila baš samo njegova pogreška, jer jedna je tisuća funti bio imetak njegove sestre koji joj je morao isplatiti kod udaje; a čovjek sa susjedom koji se svakako hoće parničiti s njime, neće baš lako otplatiti svoje hipoteke, osobito ako uţiva dobro mišljenje znanaca koji ţele pozajmiti stotinu funti uz jamstvo, previše uzvišeno da bi ga mogao predstavljati komad papira. Naš prijatelj, gospodin Tulliver, imao je u sebi dobrodušnu ţicu i nije volio kruto odbiti čak ni sestru, koja je ne samo došla na svijet onako suvišno, kako je to već osebujno sestrama, jer izaziva potrebu hipoteke, već se još i loše udala i okrunila svoje pogreške rodivši osmo dijete. Što se nje tiče, gospodin Tulliver je bio svjestan da je malo slab; ali on se ispričavao pred samim sobom govoreći da je jadna Gritty bila pristalo djevojče, prije nego se udala za Mossa a to kadšto govori čak i malo drhtavim glasom. Ali toga jutra bijaše u raspoloţenju koje više pristaje po-slovnom čovjeku pa je jašući bassetskim poljskim putevima, punim dubokih brazda mjestance je leţalo tako daleko od svakoga trgovišta da je trud oko dopremanja namirnica i gnojiva bio dovoljan da oduzme najbolji dio prihoda s tako siromašne zemlje, kakva je činila tu ţupu skupio dovoljno neraspoloţenja prema Mossu kao čovjeku bez glavnice kojega će, ako se pojavi slinavka i šap ili snijet, sigurno dopasti njegov udio na njima i koji će, što mu više nastojiš pomoći da se izvuče iz blata, to dublje u njega upadati. Bit će za njega, dakle, više korisno negoli štetno ako bude prisiljen namaknuti tih tri stotine funti: to će ga nagnati da se malo bolje ogleda i da ljetos ne postupa tako budalasto sa svojom vunom kao ono lani: zapravo, gospodin Tulliver bio je previše popustljiv prema svojem šurjaku jer je dopustio da kamate teku dalje već dvije godine. Moss lako moţe misliti kako se ne treba nikada uznemirivati ni zbog glavnice. Ali gospodin Tulliver je odlučio da više ne pomaţe takvim nespretnjakovićima; a jahanje bassetskim putevima nije baš tako lako moglo oslabiti odluku nekog čovjeka, ublaţivši mu raspoloţenje. Duboko ugaţeni tragovi kopita, još iz najblatnijih zimskih dana, stresli bi ga svako malo pa bi ga to nagnalo da prenagljeno, ali sebi na odobrenje, zareţi na oca svih odvjetnika koji je bilo svojim kopitom ili nekako drugačije nesumnjivo imao neke veze s tim stanjem cesta; a veliki komadi neobrađene zemlje i mnoge zapuštene ograde koje bi mu putem udarale u oči, premda ne bijahu dio posjeda njegova šurjaka Mossa, mnogo su pridonosili njegovu neras-poloţenju prema tom nesretnom gospodaru. Ako to i nije Mossov ugar, mogao bi biti: Basset bijaše sav jednak prosjačka ţupa po mišljenju gospodina Tullivera, a njegovo mišljenje svakako ne bijaše neutemeljeno. Basset imaše slabu zemlju, bijedne ceste, siromašna veleposjednika koji je ţivio negdje drugdje, siromašna vikara koji nije imao svoje sjedište u Bassetu, i još manje od polovice kapelana, također siromašna. Ako će itko, koga se silno doima sposobnost ljudskoga duha da pobjeđuje prilike, tvrditi da su bassetski ţupljani, usprkos tomu, mogli biti veoma natprosječan soj ljudi, nemam što iznositi protiv te apstraktne tvrdnje; ja samo znam da se zapravo bassetski duh točno poklapao sa svojim prilikama. Blatni putevi, zeleni ili ilovasti, koji su se nenaviknutu oku pričinjali kao da ne vode nikamo, već jedan u drugi, vodili su uistinu ako si bio strpljiv - do daleke glavne ceste; ali u Bassetu bijaše mnogo nogu koje su ti putevi češće odvodili u središte rastrošnosti, sluţbeno spominjano među prisnim prijateljima »Dickisonova gostionica« kao »Markiz o’Granby.« Velika, niska prostorija s pijeskom na podu, hladnim zadaliom duhana, ublaţenim neotkrivenim taloţinama piva; gospodin Dickison koji se naslanja na dovratak ţalobna bubuljičava lica i doimlje se kao da ima baš toliko veze s danjim svjetlom, koliko neka sinoćnja iscijeđena svijeća. I sve se to moţda i ne čini nekim veoma zavodljivim oblikom iskušenja; ali većini se muškaraca u Bassetu činilo kobno privlačno kad bi oko četiri sata u zimsko poslijepodne naišli ovuda na svojem putu; a kada bi neka ţena u Bassetu ţeljela pokazati kako joj muţ nije čovjek koji traţi zabave, jedva bi to mogla bolje

48

izraziti nego da kaţe kako nije potrošio ni jedan šiling kod Dickisona od jednih Duhova do drugih. Gospođa Moss rekla je to o svojem muţu više nego jedanput kad bi njezin brat bio raspoloţen da mu prigovara, kao što je to svakako bio toga dana. A ništa ne bi moglo manje umirljivo djelovati na gospodina Tullivera od ponašanja ulaznih vrata na ogradi: tek što ih je pokušao otvoriti, gurnuvši ih svojom jahaćom palicom, ona se poniješe onako, kako se već ovakva vrata bez gornje šarke uvijek ponašaju: uz opasnost po cjevanice, bilo konjske, bilo ljudske. Upravo se spremao sići i povesti svoga konja kroz vlaţnu prljavštinu prazna dvorišta, koje su ţalosno zasjenjivale velike poluzidane-poludrvene zgrade, do dugačke trošne stambene zgrade što je stajala na povišenom nasutom putu, ali pravovremeni dolazak kravara uštedi mu taj neuspjeh koji bijaše sebi zacrtao naime, da ne silazi s konja za vrijeme svojega posjeta. Ako čovjek hoće biti krut, neka ostane na svojem sedlu i govori s te visine, poviše od molećivih očiju i vladajući nad dalekim obzorjem. Gospođa Moss čula je topot konjskih nogu i kad je njezin brat dojahao, već se pojavi pred kuhinjskim vratima s poluizmučenim smiješkom na licu i crnookim djetešcem u naručju. Lice gospođe Moss imalo je izblijedjelu sličnost s licem njezina brata; debela ručica djetešca pritisnuta na njezin obraz, kao da je još napadnije pokazivala da je taj obraz izblijedio.

»Brate, drago mi je da te vidim«, reče ljubazno. »Nisam te danas očekivala. Kako si?« »Oh ... posve dobro, gospođo Moss ... posve dobro«, odgovori brat hotimice hladno, kao

da je prilično neumjesno postavljati to pitanje. Odmah je znala da joj brat nije dobro raspoloţen: nikada je nije zvao gospođo Moss, osim ako je bio ljut i kada su bih u društvu. Ali ona je mislila kako je to red da se svatko otrese na ljude slaba imovinska stanja. Gospođa Moss nije shvaćala teoriju jednakosti ljudskog roda: to bijaše strpljiva, plodna ţena, srca puna ljubavi.

»Tvoj muţ nije u kući, je li?« doda gospodin Tulliver nakon ozbiljne stanke, u kojoj je iz kuće istrčalo četvero djece, poput pilića, kojima je majka iznenada nestala iz kokošinjca.

»Ne«, reče gospođa Moss, »ali je ovdje u krumpirištu. Georgy, potrči časkom do Far Close i reci ocu da je došao tvoj stric. Ti ćeš sići, brate, je li, i nešto zaloţiti?«

»Ne, ne, ne mogu silaziti. Moram se odmah vratiti kući«, reče gospodin Tulliver gledajući nekamo u daljinu.

»A kako su gospođa Tulliver i djeca?« ponizno upita gospođa Moss, ne usuđujući se siliti dalje sa svojim pozivom.

»Oh ... posve dobro. Tom će o Ivanju u novu školu znatan izdatak za mene. Teško je to za mene što nemam svoj novac na raspolaganju.«

»Voljela bih da budeš tako dobar i dopustiš djeci da obiđu jednog dana svoje sestrične i bratiće. Moji mališani silno ţele vidjeti svoju sestričnu Maggie. I ja, koja sam joj kuma i toliko je volim nitko je po svojim financijskim prilikama ne bi više pazio. A ja znam da ona rado dolazi jer je to ljupko dijete, a kako je samo bistra i pametna!«

Da je gospođa Moss bila jedna od najpronicavijih ţena na svijetu, a ne jedna od najjednostavnijih, ona se ne bi mogla dosjetiti ničemu što bi bolje ublaţilo njezina brata, negoli ta pohvala male Maggie. Rijetko je nailazio na nekoga tko bi dobrovoljno pohvalio »malu«: obično je bilo prepušteno njemu samom da tvrdi koliko ona ima odlika. Ali Maggie se kod svoje tetke Moss uvijek pojavljivala u najpovoljnijem svjetlu: tu bijaše njezina Alzacija, gdje je izvan dohvata zakona ako bi prevrnula štogod, zablatila cipele ili poderala haljinicu to su kod tetke Moss bile posve normalne stvari. I protiv volje, oči se gospodinu Tulliveru ublaţe i on ne odvrati pogled od sestre kada reče:

»Da, ona tebe više voli, mislim, negoli ostale tetke. Uvrgnula se u našu obitelj. Nema u sebi ništa od svoje majke.«

»Moss kaţe da je baš onakva, kakva sam ja nekoć bila«, reče gospođa Moss, »premda ja nisam nikada bila tako bistra i voljela knjige. Ali mislim da je moja Lizzy nalik na nju ta je oštroumna. Dođi ovamo, Lizzy, draga, neka te stric vidi: on te jedva i poznaje. Tako brzo rasteš.«

Lizzy, crnooko sedmogodišnje dijete, drţala se veoma plaho, kada ju je majka povukla

49

naprijed, jer mali su Mossi bih puni strahopoštovanja pred svojim stricem iz mlina Dorlcote. Svojom ţivahnošću i snagom izraţaja dovoljno je zaostajala za Maggie da sličnost između njih dvije potpuno polaska očinskoj ljubavi gospodina Tullivera.

»Da, nešto su malo slične«, reče prijazno gledajući malu pojavu u zaprljanoj pregači. »Obje su se uvrgnule u našu majku. Imaš dosta djevojčica, Gritty«, doda napola sućutno, napola predbacujući.

»Četiri ih je Bog ih blagoslovio«, uzdahne gospođa Moss zagladivši djevojčici kosu lijevo i desno sa čela, »isto toliko koliko i dječaka. Na svaku dolazi po jedan brat.«

»Eh, ali one moraju napustiti kuću i boriti se same za sebe«, reče gospodin Tulliver osjećajući kako mu strogost popušta i nastojeći da se tomu odupre dajući koristan mig. »Ne smiju gledati kako bi se objesile o vrat svojoj braći.«

»Ne, ali nadam se da će njihova braća voljeti te sirotice i sjetiti se da su potekli od istoga oca i majke: dječaci neće zato biti siromašniji«, reče gospođa Moss planuvši uţurbanom plahošću, kao napola ugušena vatra.

Gospodin Tulliver naglo ošinu svojega konja po slabini, onda ga pritegne i reče ljutito na veliko čuđenje nevine ţivotinje:

»Stoj mirno, ti!« »A što ih je više, to se više moraju voljeti«, nastavi gospođa Moss gledajući svoju djecu s

poučnom namjerom. Ali se opet okrenu bratu pa kaţe: »No ja se nadam da će tvoj sin biti uvijek dobar svojoj sestri, premda ih je samo dvoje, kao ti i ja, brate.«

Ta strelica prodre ravno u srce gospodina Tullivera. On nije imao brzu maštu, ali pomisao na Maggie bijaše mu veoma blizu i nije mu dugo trebalo da vidi svoj odnos prema vlastitoj sestri usporedno s Tomovim odnosom prema Maggie. Hoće li djevojčica biti kada u teškim prilikama, a Tom prilično tvrd prema njoj?

»Da, da, Gritty«, reče mlinar s novom blagošću u glasu, »ali ja sam za te uvijek činio što sam mogao«, doda, kao da se opravdava pred nekim prijekorom.

»Ja to ne poričem i nipošto nisam nezahvalna«, reče jadna gospođa Moss, previše izmorena napornim radom i djecom da bi joj preostalo snage za ponos. »Ali evo oca. Dugo te nema, Mosse?«

»To ti zoveš dugo?« reče gospodin Moss malo bez daha i povrijeđen. »Trčao sam cijelim putem. Nećeš li sjahati, Tulliveru?«

»Pa, samo ću sići i malo s tobom porazgovarati u vrtu«, reče gospodin Tulliver osjećajući da će vjerojatno pokazati više potrebne odlučnosti ako sestra ne bude prisutna.

On sjaše i pođe s gospodinom Mossom u vrt, prema sjenici pod starom tisom, dok je sestra stajala tapšući djetešce po leđima i zamišljeno gledajući za njima.

Njihov ulazak u sjenicu iznenadi nekoliko kokoši što su se zabavljale čeprkajući duboke rupe u prasnu tiu i koje se odmali dadoše u bijeg uz mnogo galame i kokodakanja. Gospodin Tulliver sjedne na klupu i radoznalo lupkajući ovdje-ondje o zemlju svojom palicom, kao da naslućuje neku šupljinu, započne razgovor s nekim rezanjem u glasu:

»Pa ti imaš opet pšenicu na Corner Close, kako vidim; a ni mrve gnoja na njoj. Nećeš imati uspjeha s njom ove godine.«

Gospodin Moss, kojega su kada je oţenio gospođicu Tulliver, smatrali bassetskim kicošem, nosio je sada gotovo tjedan dana staru bradu i imao potišten, beznadan izraz lica, kao konj koji tjera stroj. Odgovori polustrpljivo, polumrzovoljno:

»Eh, siromašni farmeri poput mene moraju činiti onako, kako već mogu: moraju prepuštati onima koji imaju novaca za razbacivanje da stave u zemlju polovicu onoga koliko misle iz nje dobiti.«

»Ne znam tko bi imao novaca za razbacivanje ako ne oni koji posuđuju novac, a ne plaćaju kamate«, reče gospodin Tulliver koji je ţelio zametnuti malu svađu; to će biti najprirodniji i najlakši uvod u otkaz zajma.

»Znam da sam u zaostatku s kamatama«, reče gospodin Moss, »ali tako sam bio loše sreće

50

s vunom prošle godine, a nešto opet s bolešću ţene pa je sve bilo teţe nego inače.« »Da«, zareţi gospodin Tulliver, »ima ljudi kojima će sve uvijek poći po zlu; prazne vreće

neće nikada uspravno stajati.« »Eh, ne znam što mi moţeš prigovoriti, Tullivere«, usprotivi se gospodin Moss, »znam da

nijedan nadničar ne radi napornije.« »Koja korist od toga«, oštro će gospodin Tulliver, »kada se čovjek oţeni, a nema glavnice

da vodi svoje gospodarstvo, osim ono malo imetka svoje ţene? Ja sam odmah na početku bio protiv toga; ali vi me niste htjeli slušati. A ja ne mogu dulje pustiti novac u zajmu jer moram platiti pet stotina gospođi Glegg. A tu je i Tom koji će za mene značiti trošak pa će mi tako ponestati novaca, čak i ako budem, recimo, dobio natrag sve što je moje. Moraš se ogledati i pobrinuti da mi isplatiš te tri stotine funti.«

»Eh, ako je to ono što misliš«, reče gospodin Moss bezizraţajno gledajući pred sebe, »bolje je da odemo na bubanj pa da se toga riješimo; moram se rastati sa svom stokom koju imam, do posljednjega grla, da isplatim tebe i vlasnika zemlje.«

Neosporivo je da siromašni rođaci čovjeka samo ljute njihovo je postojanje s naše strane tako potpuno netraţeno, i to su gotovo uvijek ljudi s velikim pogreškama. Gospodin Tulliver je uspio naljutiti se na gospodina Mossa baš toliko, koliko je ţelio, pa je mogao reći ljutito ustavši sa sjedala:

»Eh, moraš učiniti kako znaš. Ja ne mogu naći novac za svakoga i za sebe. Moram se brinuti za vlastiti posao i vlastitu obitelj. Ne mogu više dopustiti da mi novac leţi kod drugih ljudi. Moraš ga namaknuti što brţe moţeš.«

Gospodin Tulliver naglo izađe iz sjenice izgovorivši posljednju rečenicu i, ne ogledavši se za gospodinom Mossom, pođe do kuhinjskih vrata gdje mu je najstariji dječak drţao konja, a sestra čekala sva začuđena i uznemirena; to joj je bilo ponešto olakšano time što je djetešce ugodno gugutalo i prstićima prebiralo po izblijedjelu licu. Gospođa Moss je imala osmero djece, ali nikada nije preţalila što joj blizanci nisu ostali na ţivotu. Gospodin Moss je pak mislio da njihova smrt baš nije bila bez utjehe.

»Nećeš li ući, brate?« upitala je zabrinuto, pogledavajući svoga muţa koji je polako prilazio, a gospodin Tulliver već imao nogu u stremenu.

»Ne, ne, zbogom«, reče gospodin Tulliver pa okrenu konja i odjaše. Nitko se ne bi mogao osjećati odlučnije od njega dok nije stigao izvan dvorišnih vrata, pa

još malo dalje duţ duboko izbrazdana puta; no prije nego što je dojahao do sljedećeg zaokreta i nestao s vidika ruševnim zgradama farme, kao da ga je smlavila neka iznenadna pomisao. Zaustavi konja i prisili ga da ostane mirno stajati na istom mjestu dva tri trenutka dok je on ţalosno naginjao glavu na jednu, pa na drugu stranu, kao da ogledava nešto neugodno s više strana. Nakon navale odlučnosti, gospodin je Tulliver očito zapadao u osjećaj da je to zagonetan svijet. Okrene konja i polako odjaše natrag; pritom je davao oduška vrhuncu osjećaja, govoreći glasno i udarajući konja:

»Jadna mala! Neće imati nikoga osim Toma, vjerojatno, kad mene više ne bude.« Povratak gospodina Tullivera u dvorište iznenadi nekoliko Mossove djece, koja odmah

otrčaše u kuću da jave uzbudljivu vijest majci. Stoga je gospođa Moss bila opet na pragu kada je brat dojahao. Rasplakala se, ali sada je uljuljavala u san djetešce u svojem naručju i nije razmetljivo iskazivala svoju ţalost kad ju je brat pogledao, već samo reče:

»Otac je opet otišao u polje, ako ga trebaš, brate.« »Ne, Gritty, ne«, blago će gospodin Tulliver, »ne ţalosti se to je sve ja ću si još neko vrijeme

pomoći nekako bez tvoga novca samo morate biti što razboritiji i domišljatiji.« Gospođi Moss ponovo navališe suze na oči nad tom neočekivanom dobrotom pa nije

mogla ništa reći. »Hajde, hajde mala će te doći posjetiti. Dovest ću nju i Toma koji dan, prije nego on pođe u

školu. Ne smiješ se ţalostiti ... uvijek ću ti biti dobar brat.« »Hvala ti za tu riječ, brate«, reče gospođa Moss brišući suze i okrenuvši se tada maloj

51

Lizzy, reče: »Hajde, potrči i donesi onu pisanicu za sestričnu Maggie.« Lizzy potrči u kuću i brzo se opet pojavi s malim omotom u papiru.

»Tvrdo je kuhano, brate, i išarano nitima veoma lijepo. Napravili smo ga baš za Maggie. Hoćeš li ga ponijeti u dţepu?«

»Da, da«, reče gospodin Tulliver stavljajući ga oprezno u vanjski dţep kaputa. »Zbogom!« I tako se čestiti mlinar vraćao bassetskim putevima još više nego prije smeten pitanjem

kako da nađe način i sredstva, ali ipak s osjećajem da je izmakao opasnosti. Palo mu je na pamet da bi, ako bude tvrd prema svojoj sestri, time nekako mogao prouzrokovati da Tom bude tvrd prema Maggie jednog dana kada ne bude više njezina oca da stane uz nju; jer jednostavni će ljudi, kao naš prijatelj gospodin Tulliver, brzo odjenuti besprijekorne osjećaje u pogrešne pojmove, pa je tako zbrkano sebi tumačio kako su ljubav i zabrinutost za »malu« stvorili u njemu novu osjećajnost prema vlastitoj sestri.

52

IX. poglavlje

GARUM FIRS

Dok su vjerojatne nedaće Maggine budućnosti zaokupljale dušu njezina oca, ona je sama

kušala samo gorčinu sadašnjosti. Djetinjstvo nema slutnji, ali ga, opet, ne ublaţuju nikakve uspomene na preboljelu ţalost.

Naime, dan bijaše loše započeo za Maggie. Radost nad tim što moţe gledati Lucy i nada u popodnevni posjet u Garum Firs, gdje će kod strica Pulleta čuti glazbenu kutiju, pokvari već u jedanaest sati dolazak brijača iz St. Ogg’sa koji je najstroţim izrazima govorio o stanju u kojem je našao njezinu kosu; podizao je jedan za drugim zupčasto podrezane pramenove i govorio: »Pogledajte, molim vas! Joj-joj!« i to malo s gađenjem, malo pak samilosno, a to je za Magginu maštu bilo isto kao i najoštrije izraţavanje javnoga mišljenja. G. Rappit, brijač, s vijencem valjano nauljenih pramenova što su valovito stremili uvis, kao plamena piramida imitirana na nekoj ţari, činio joj se u tom trenu najstrahovitijim od njezinih suvremenika, i ona će itekako paziti da ne uđe u njegovu ulicu u St. Ogg’su dokle god bude ţiva.

Kako je priprema za neki posjet uvijek bila ozbiljna stvar u obitelji Dodson, naloţilo se Marthi da spremi sobu gospođe Tulliver sat ranije nego inače da se iznošenje blagdanske odjeće ne bi odgađalo do posljednjeg trenutka, kako se to kadšto događa u obiteljima gdje vladaju nemarni stavovi, gdje se vezanke od vrpce nikada ne namataju na klupko, gdje se malo ih ništa ne zamata u srebrni papir i gdje osjećaj da se do blagdanske odjeće moţe posve lako doći ne izaziva zgraţanje u duši.

Već u dvanaest sati gospođa Tulliver bila je odjevena u svoj kostim za posjete, sa zaštitnim uređajem od gruba smeđa platna, kao da je ona neki komad svilom presvučena pokućstva koji je u opasnosti od muha; Maggie se mrštila i vrtjela ramenima da bi po mogućnosti izmaknula čipkastom šavu, koji ju je nemilosrdno grebao, dok je majka prigovarala: »Nemoj, Maggie, draga nemoj se tako kreveljiti!« Tomovi su pak obrazi neobično blistali i odraţavali se od njegova svečana plava odijela, koje je nosio s dostojanstvenim mirom; a to zato što je nakon nešto natezanja postigao ono što mu je kod odjeće bilo uvijek najvaţnije premjestio je sav sadrţaj dţepova na svom svagdanjem odijelu u one koje je sada nosio.

Lucy pak bijaše jednako lijepa i uredna kao što bijaše i dan prije: njezinoj se odjeći nisu nikada događale nezgode i ona se u njoj nije nikada osjećala neudobno pa je upitnom samilošću gledala kako se Maggie migolji i previja pod tim nesnosnim ovratnikom. Maggie bi ga sigurno strgala da je nije zadrţalo sjećanje na nedavno poniţenje zbog kose. Tako se ograničila na trzanje, previjanje i zlovoljno ponašanje kod gradnje kuća od karata, koje su smjeli graditi do objeda, jer se to smatralo prikladnom zabavom za dječake i djevojčice u blagdanskoj odjeći. Tom je znao graditi kuće kao prave piramide; ali Maggine ne bi nikada izdrţale polaganje krova na njih. A tako je to uvijek bilo sa svime što je Maggie učinila i Tom je odatle stvorio zaključak da djevojčice nikada ništa ne znaju činiti. Međutim, pokazalo se da je Lucy nevjerojatno spretna kod gradnje: tako je lagano rukovala kartama i tako se mirno kretala da je Tom usluţno pristao diviti se njezinim kućama kao i svojima, i to tim pripravnije jer ga je molila da je poduči. I Maggie bi se divila Lucyinim kućama i odustala od vlastite neuspješne gradnje, i to bez mrzovolje, da se nije ozlovoljila zbog svojega ovratnika i da se Tom nije bezobzirno nasmijao kad su se njezine kuće srušile i rekao joj da je »glupavka.«

»Nemoj mi se smijati, Tome!« provalila je ljutito. »Nisam glupa. Ja znam mnogo toga što ti ne znaš.«

»Oh, kako ne, gospođice! Ja se nikada ne bih tako ljutio kao ti i ovako kreveljio lice. Lucy to ne čini. Ja više volim Lucy nego tebe. I volio bih da mi je Lucy sestra.«

53

»Onda je veoma ruţno i okrutno od tebe to ţeljeti«, reče Maggie, brzo ustavši sa svojega mjesta na podu i srušivši Tomovu divnu pagodu. Ona to uistinu nije namjeravala, ali okolnosti su se očigledno iskazivale protiv nje. Tom problijedi od srdţbe, ali ne reče ništa: udario bi je, ali je znao da je kukavno udariti djevojčicu, a Tom Tulliver je čvrsto odlučio da nikada ne počini ništa kukavično.

Maggie je stajala sva potištena i prestrašena dok je Tom ustao s poda i sav se blijed udaljio od rasutih ruševina svoje pagode. Lucy je pak nijemo promatrala, poput mačića koji je zastao u laptanju mlijeka.

»Oh, Tom«, konačno reče Maggie pošavši napola prema njemu, »nisam je htjela srušiti zaista, zaista nisam.«

Tom se ne obazre na nju, već umjesto toga izvadi iz dţepa dva tri zrna suha graška i stade ih palcem bacati na prozor iz početka neodređeno, ali zamalo s određenim ciljem; da pogodi mesarsku muhu koja je odsluţila svoje i sada izloţila svoju nemoć proljetnom suncu, očito protiv namjera prirode koja je stvorila Toma i grašak radi brza uništenja te slabe jedinke.

Tako je jutro bilo teško za Maggie, a uporna Tomova hladnoća prema njoj za cijelo vrijeme njihove šetnje kvarila joj je svjeţ zrak i sunčan sjaj. Pozvao je Lucy da pogleda poluzavršeno ptičje gnijezdo, a da se nije potrudio da ga pokaţe i Maggie, ogulio je i vrbovu šibu za Lucy i sebe, a da Maggie nije ni ponudio jednu. Lucy je rekla: »Maggie, ne bi li i ti rado jednu?« Ali Tom se oglušio.

Međutim, pogled na pauna koji je u pogodan tren raširio rep na zidu sjenika, baš kada su stigli do Garum Firsa, bijaše dovoljan da privremeno skrene misli od osobnih nedaća. A to je bio tek početak Lijepih slika u Garum Firsu. Sav gospodarski ţivot ondje bijaše divan patuljasti pjetlići, šareni i s kukmicom na glavi, frizijske kokoši s perjem okrenutim u obrnutom smjeru, biserke što lete, kriješte i dobacuju svoje lijepo točkasto perje, golubi gušani i pitoma svraka, koza i krasan šarko, napola buldog, velik kao lav. Pa onda bijele ograde s bijelim vratima svuda naokolo, blistave vjetrulje raznih oblika pa vrtni puteljci popločeni šljunkom u divnim uzorcima ništa ne bijaše posve obično u Garum Firsu. Tom je mislio da je neobična veličina krastača ondje jednostavno posljedica opće neobičnosti kojom se odlikovalo sve što je posjedovao stric Pullet kao bogat gospodar. Krastače, koje plaćaju zakupninu, naravno su mršavije. Što se pak kuće tiče, ta nije ništa zaostajala po neobičnosti: srednji joj dio bijaše nešto uvučen, a oba su krila resili natkriti tornjići, dok je cijela kuća bila oţbukana blistavo bijelom ţbukom.

Stric Pullet vidio je s prozora kako se pribliţava društvo pa se poţurio da ukloni prečku i lanac s ulaznih vrata koja su se uvijek ovako zatvarala iz straha pred skitnicama, od kojih se moţe očekivati da znaju za stakleni ormar s ispunjenim pticama u predvorju i da smišljaju kako bi dojurili unutra i odnijeli ga na glavi. I tetka se Pullet pojavila na vratima, a čim joj je sestra stigla na dohvat sluha, doviknu joj:

»Zaustavi djecu, zaboga miloga, Bessy ne puštaj ih da se uspnu ulaznim stepenicama! Sally već nosi stari otirač i krpu da im otare cipele.«

Otirači pred vratima gospođe Pullet ne bijahu nipošto namijenjeni otiranju cipela: pa i samo strugalo za blato imalo je zastupnika da obavlja njegov prljav posao. Tom se osobito bunio protiv tog otiranja cipela koje je uvijek promatrao u svjetlu neke nedostojnosti za svoj spol. To mu se činilo kao početak neugodnih pojedinosti koje su pratile posjet tetki Pullet, gdje je jednom morao sjediti s krpama omotanim oko cipela; a ta će činjenica moţda posluţiti kako bi se ispravio prenagljen zaključak o posjetu u Garum Firsu kao velikom uţitku za mlada gospodina koji voli ţivotinje voli ih, naime, nabacivati kamenjem.

Naredna neugodnost bila je ograničena na njegove pratiteljice: a to bijaše uspinjanje ulaštenim hrastovim stubama koje su imale veoma lijepe sagove, smotane i spremljene u posebnoj spavaćoj sobi, tako da bi uzlaţenje tim sjajnim stubama u barbarska vremena moglo posluţiti kao kušnja pod mukama iz kojih ne bi nitko, osim besprijekorna kreposnika, mogao izaći čitavih uda. Sophyjina slabost na te ulaštene stube bijaše uvijek predmet gorka predbacivanja sa strane gospođe Glegg, ali gospođa Tulliver nije se usuđivala ništa primijetiti,

54

samo je u sebi mislila kako je milost Boţja što su ona i djeca spretno stigli na vrh stuba. »Gospođa Gray poslala mi je kući novi šešir, Bessy«, svečano reče gospođa Pullet, dok je

gospođa Tulliver namještala svoju kapu. »Je li, sestro?« reče gospođa Tulliver s mnogo zanimanja. »A kako ti se sviđa?« »Sve će haljine biti opet u neredu ako ih vadim i opet spremam u ormar«, reče gospođa

Pullet izvukavši iz dţepa sveţanj ključeva i ozbiljno ih gledajući, »ali bilo bi šteta da odeš, a da ga ne vidiš. Nikada ne znaš što se moţe dogoditi.«

Gospođa Pullet polako zaklima glavom kod pomisli na tu posljednju ozbiljnu mogućnost, zbog koje se odluči odabrati jedan određeni ključ.

»Bojim se, bit će ti neprilično vaditi ga, sestro«, reče gospođa Tulliver, »ali ja bih uistinu rado vidjela kako je izradila glavu šešira.«

Gospođa Pullet usta sa ţalobnim izrazom lica i otključa jedno krilo sjajno ulaštena ormara, gdje biste moţda prenagljeno očekivali da će naći svoj novi šešir. Nipošto. Takvo očekivanje moglo bi proizlaziti samo iz prepovršna poznavanja navika u obitelji Dodson. U tom je ormaru gospođa Pullet traţila nešto tako maleno da se moglo sakriti među naslage rublja, to jest: ključ za vrata.

»Moraš doći sa mnom u gostinjsku sobu«, reče gospođa Pullet. »Smiju li i djeca doći, sestro?« upita gospođa Tulliver koja je opazila kako ih Maggie i Lucy

ţeljno pogledavaju. »Pa«, reče tetka Pullet razmišljajući, »moţda će biti sigurnije ako dođu dirat će štogod ako

ih ostavimo ovdje.« I tako krenuše u povorci ulaštenim skliskim hodnikom u koji je dopiralo svjetlo kroz

polumjesečast gornji dio prozora što je nadvisivao zatvoreni kapak: uistinu, sve bijaše neobično svečano. Tetka Pullet zastane i otključa vrata koja su vodila u nešto još svečanije od hodnika: zamračenu sobu u kojoj je slabo svjetlo, prodirući izvana, otkrivalo nešto nalik na lešine pokućstva u bijelim pokrovima. Sve što ne bijaše prekrito, stajalo je nogu okrenutih uvis. Lucy se uhvati Maggie za haljinicu, a Maggino srce poče naglo udarati.

Tetka Pullet odškrinu kapak pa tada otključa ormar, tuţno i odmjereno, što bijaše posve u skladu s pogrebnom svečanošću cijeloga prizora. Zbog slatka mirisa raţinih latica koji je izbijao iz ormara, bijaše posve ugodno pratiti postupak vađenja srebrna papira, list po list, premda je na kraju pogled na šešir bio razočaranje za Maggie. Ona bi više voljela nešto još neobičnije, nadnaravnije. No gospođe se Tulliver malo što moglo jače dojmiti. Nekoliko je trenutaka ogle-davala šešir sa svih strana, a onda rekla s uvjerenjem:

»Dakle, sestro, nikada više neću reći nešto protiv visoke glave na šeširu!« To bijaše velik ustupak, i gospođa je Pullet to osjećala: smatrala je da zato treba nešto

učiniti. »Bi li ga htjela vidjeti na glavi, sestro?« upita ţalosno. »Još ću malo rastvoriti kapak.« »Pa, ako ti ne smeta skidati kapicu, sestro«, reče gospođa Tulliver. Gospođa Pullet skinu kapicu i otkri smeđe, svileno tjeme s obrubom kovrča što su stršile

na sve strane, kako to bijaše običaj za zrelije i izbirljivije ţene toga vremena, pa stavivši šešir na glavu, polako se okretala, kao lutka u trgovini tkanina, kako bi gospođa Tulliver vidjela svaki detalj šešira.

»Mislila sam koji put da na ovoj lijevoj strani vrpca ima jednu petlju previše, sestro. Što misliš ti?« upita gospođa Pullet.

Gospođa Tulliver ozbiljno pogleda označenu točku i nakrivi malo glavu. »Pa, mislim da je najbolje tako kako jest; ako bi dirala, sestro, mogla bi poţaliti.« »To je istina«, prizna tetka Pullet skidajući šešir i promatrajući ga zamišljeno. »Koliko ti je mogla naplatiti taj šeširić, sestro?« upita gospođa Tulliver kojoj se mozak ţivo

pozabavio mogućnošću da nabavi skromnu imitaciju tog remek-djela koja bi se izradila iz komada svile što ga je imala kod kuće.

Gospođa Pullet naškubi usta i strese glavom pa tada šapnu:

55

»Pullet to plaća; rekao je da moram imati najbolji šešir u Garum Churchu, a drugi najbolji neka ima tko hoće.«

Polako poče namještati ukras šešira spremajući se da ga stavi na njegovo mjesto u ormaru, ali kao da joj misli postadoše sjetne jer je zaklimala glavom.

»Ali«, reče konačno, »moţda ga nikada neću nositi dva puta, sestro, tko zna?« »Nemoj tako, sestro«, odgovori gospođa Tulliver. »Nadam se da ćeš biti zdrava ovog

ljeta.« »Eh, ali moţe se desiti neka smrt u obitelji, kao što je to bilo kada sam dobila svoj zeleni

svileni šešir. Bratić Abbott mogao bi umrijeti, a za njim ne moţemo ni pomisliti da nosimo ţalobni veo manje od pola godine.«

»To bi uistinu bila loša sreća«, reče gospođa Tulliver, temeljito ulazeći u mogućnost neke neprikladne smrti. »Nije nikakav uţitak nositi šešir drugu godinu, osobito kada se glave šešira tako brzo mijenjaju ni dva ljeta nisu jednake.«

»Ali, to ti je tako na tom svijetu«, uzdahne gospođa Pullet stavljajući šešir opet u ormar i zaključavajući ga. Zatim zapade u šutnju značajno kimajući glavom sve dok nisu izašle iz ukočene prostorije i opet se našle u njezinoj sobi. Tada, zaplakavši, reče: »Sestro, ako ne bih više nikada vidjela taj šešir, ti ćeš zapamtiti da sam ti ga danas pokazala.«

Gospođa Tulliver osjeti kako bi trebala biti ganuta, ali ona bijaše ţena s malo suza, debeljuškasta i zdrava ona nije mogla toliko plakati, koliko njezina sestra Pullet, i često bi osjećala tu pogrešku kod sprovoda. Od nastojanja da natjera sebi suze na oči, cijelo joj se lice nekako čudno skupi. Maloj se Maggie, koja je sve paţljivo promatrala, pričini da ima neka bolna tajna u vezi sa šeširom njezine tetke i kako je smatraju premalenom da bi to razumjela; cijelo vrijeme bijaše ogorčeno svjesna činjenice da bi to shvatila, kao i sve drugo, da su joj tajnu povjerile.

Kada su sišle, stric Pullet primijeti ponešto pronicavo da je njegova gospođa pokazivala svoj šešir zato su se tako dugo i zadrţale. Tomu se to međuvrijeme činilo još dulje jer je sjedio nesnosno sapet na rubu divana, točno nasuprot svojemu stricu Pulletu koji ga je pogledavao ţmirkavim sivim očima i povremeno ga oslovljavao s »mladi gospodine.«

»Dakle, mladi gospodine, što učiš u školi?« bijaše redovno pitanje strica Pulleta. Na to bi se Tom uvijek smeo, protrljao rukom lice i odgovorio: »Ne znam.« Uopće bijaše tako neprilično sjediti nasamo sa stricem Pulletom da Tom nije mogao čak ni gledati bakroreze na zidovima ili kaveze i divne lonce za cvijeće; nije vidio ništa do dokoljenica svojega strica. Tom, doduše, nije osjećao neko strahopoštovanje pred duševnom nadmoći svojega strica. Zapravo, već je stvorio odluku da neće postad posjednik jer ne bi rado bio takav tankonogi, glupavi čovjek kao njegov stric Pullet jednom riječju mekušac. Smeteno ponašanje nekog dječaka nije nipošto znak prevelika poštovanja; i dok ga nastojite osokoliti u uvjerenju da ga je nadvladala svijest o vašoj dobi i mudrosti, moţete se okladiti jedan naprema deset da vas smatra izvanredno čudnim. Jedina utjeha koju vam mogu predloţiti jest da su grčki dječaci vjerojatno isto mislili o Aristotelu. Samo kad savladate nemirna konja, ih izmlatite kočijaša, ih imate pušku u ruci, ti će plahi momčići smatrati da ste uistinu divan i zavisti vrijedan karakter. Barem sam siguran za osjećaje Toma Tullivera o tim pitanjima. U veoma njeţnoj dobi, kad je još nosio čipkast obrub pod svojom kapicom za šetnju, često bi ga primjećivali kako viri kroz letve vrata i sitnim kaţiprstom prijeti ovcama i kara ih nerazgovijetnim grlenim glasovima, u namjeri da im u začuđene duše natjera strah. Tako je već zarana pokazivao onu ţelju za nadmoći nad niţim ţivotinjama, divljim i domaćim, uključujući hrušteve, susjedove pse i male sestre, što je u svim stoljećima bila značajka tako puna obećanja za sudbu našega roda. Međutim, gospodin Pullet nije nikada jahao ni na čemu višem od niska ponija i bio je najmanje grabeţljiv od svih ljudi, smatrajući da je vatreno oruţje opasno i da lako samo opali, a da to nitko posebno i ne zaţeli. Stoga Tom nije bio bez jakih razloga kada je u povjerljivu razgovoru s nekim prijateljem opisao strica Pulleta kao glupaka, pazeći istovremeno da spomene kako je i veoma bogat čovjek.

Jedina olakotna okolnost, kad bi bio nasamu sa stricem Pulletom, bijaše to što je stric imao

56

uza se raznovrsne slatkiše, slatke i ljute, pa kada bi bio u nedoumici što da govori, ispunjavao bi prazninu nudeći ovakvu zajedničku utjehu.

Pitanje: »Voliš li ljute slatkiše, mladi gospodine?« zalitijevalo je samo nijemi odgovor, kada bi se istovremeno ponudila dotična roba.

Dolazak djevojčica podsjeti strica Pulleta na daljnju utjehu u obliku malih kolačića, od kojih je također drţao zalihu pod ključem da bi ih jeo sam u mokre dane. Ali tek što je to troje djece uhvatilo među prste zavodljivu poslasticu, već je tetka Pullet zatraţila da ne jedu dok ne stigne posluţavnik i tanjuri jer će tim prhkim kolačićima sav pod posuti mrvicama.

Lucy to nije bilo krivo jer kolač bijaše tako lijep da je mislila kako je zapravo i šteta pojesti ga; ali Tom, koji je pazio da uhvati prigodu dok stariji razgovaraju, naglo ga strpa u dva zalogaja i krišom ga proţvaka. Maggie pak, koju je kao obično očaravao bakrorez Odiseja i Nausikaje koji stric Pullet bijaše kupio kao »nešto lijepo iz Biblije«, uskoro ispusti svoj kolač na tlo i začas ga razgazi nogom a to izazva toliko uzbuđenja kod tetke Pullet i svjesnu sramotu kod Maggie pa je počela gubiti nadu da će taj dan čuti glazbenu burmuticu dok joj, nakon malo razmišljanja, ne pade na pamet kako je Lucy u dovoljno velikoj milosti da se moţe osmjeliti i zamoliti malo svirke. Stoga joj stade šaptati, a Lucy koja je uvijek činila što se od nje zaţeljelo, primaknu se tiho stričevu koljenu i sva porumenjevši i prebirući svoju ogrlicu, reče:

»Hoćete nam malo zasvirati, striče?« Lucy je mislila da glazbena burmutica svira tako lijepe napjeve zbog neke iznimne

nadarenosti u stricu Pulletu. A zapravo je to tako smatrala i većina njegovih susjeda u Garumu. Prije svega, gospodin Pullet kupio je tu burmuticu, razumio je kako je treba navijati i unaprijed je znao koji će napjev svirati; jednom riječju, posjedovanje toga jedinstvenog »glazbala« bijaše dokaz da značaj gospodina Pulleta nije bio onako posve ništavan kako bi se to inače mislilo. Ali stric Pullet, kada bi ga usrdno zamolili da pokaţe svoju nadarenost, nije joj nikada smanjivao vrijednost previše spremnim pristankom. »Vidjet ćemo«, bijaše odgovor koji bi uvijek davao, briţno se suzdrţavajući od svakoga znaka pristanka, dok ne bi protekao prikladan broj trenutaka. Stric Pullet imao je raspored za sve velike društvene prigode pa se na taj način ograđivao od mnogo bolne zbrke i slobodne voljice, što čovjeka smućuje.

Moţda je ta neizvjesnost povećala uţivanje male Maggie, kada je započela čarobna svirka. Prvi put je sada posve zaboravila da ima teret na duši da se Tom na nju ljuti. I kad se odsvirao napjev »Utihni, ti lijepi biglisavi zbore«, lice joj je sjalo srećom dok je nepomično sjedila sklopljenih ruku, što je kadšto tješilo njezinu majku osjećajem da Maggie tu i tamo moţe biti i draţesna, usprkos svojoj smeđoj koţi. Ali kada je čarobna glazba prestala, ona poskoči i po-trčavši prema Tomu obujmi ga oko vrata i kliknu:

»Oh, Tom, zar nije lijepo?« Da ne biste mislili kako je to bio znak odvratne bezosjećajnosti kod Toma, što je osjetio

novu srdţbu prema njoj za to neţeljeno i za njega neobjašnjivo milovanje, moram vam reći da je u ruci drţao čašu vina od jaglaca, a ona ga je tako trgnula da je polovicu prolio. Morao bi biti krajnja maza da ne reče ljutito:

»Vidi što radiš!«, pogotovu kad je njegov prigovor potkrepljivao opće negodovanje nad Magginim ponašanjem.

»Zašto ne sjediš mirno, Maggie?« mrzovoljno reče njezina majka. »Male djevojčice ne smiju dolaziti meni u posjete ako se tako ponašaju«, reče tetka Pullet. »Eh, ti si previše divlja, mala gospođice«, dometnu stric Pullet. Jadna Maggie ponovo sjedne, a sva joj glazba nesta iz duše i u nju opet uđe onih sedam

malih zloduha. Gospođa Tulliver, predviđajući samo loše ponašanje dok su djeca u kući, iskoristi prvu

priliku pa predloţi kako bi pošto su se sada odmorih od svoje šetnje mogli ići i igrati se van; a tetka Pullet dade dopuštenje, upozorivši ih samo da ne silaze s pošljunčanih puteljka u vrtu i, ako ţele vidjeti kako se hrani perad, da to promatraju izdaleka, s klupčice za uspinjanje na konja. To bijaše ograničenje koje se uvelo otkako su Toma uhvatili kako trči za paunom u

57

pustom očekivanju da će taj silni strali natjerati pticu da odbaci jedno od svojih pera. Kitničarske i materinske brige privremeno su odvratile misli gospođe Tulliver od svađe s

gospođom Glegg, ali kako je sada vaţna tema o šeširima bila već riješena, a djeca uklonjena s puta, zabrinutost od dan prije ponovo se javi.

»To što je sestra Glegg tako otišla, leţi mi na duši kao ništa dosada«, reče da nekako načne taj predmet. »Svakako nisam ţeljela uvrijediti sestru.«

»Ali«, reče sestra Pullet, »nikada ne znaš što će Jane učiniti. Ja ne bih govorila o tome izvan obitelji, ali moje je uvjerenje da Jane preskromno ţivi. To sam već često govorila Pulletu i on to zna.«

»Pa u ponedjeljak, bilo je tjedan dana što si to rekla, kada smo se vraćali s uţine kod njih«, reče gospodin Pullet te stade tetošiti svoje koljeno i pokrivati ga dţepnom maramicom kako to već bijaše njegova navika kada bi razgovor poprimio zanimljiv obrat.

»Veoma vjerojatno da jesam«, reče gospođa Pullet, »jer ti pamtiš kada ja što kaţem i to bolje nego što se ja sama mogu sjećati. On ima divno pamćenje, moj Pullet«, nastavi svečano gledajući svoju sestru. »Slabo bih ja ţivjela kad bi se njemu što dogodilo jer on uvijek zapamti kada moram uzeti ono što mi je liječnik naredio a sada uzimam tri vrste hjeka.«

»One pilule kao i prije svako drugo veče, nove kapljice u jedanaest i četiri, a onu pjenušavu mješavinu po volji«, ponavljao je gospodin Pullet s prekidima koje je nalagao slatkiš na njegovu jeziku.

»Ali moţda bi bilo bolje za sestru Glegg kada bi kadšto otišla liječniku, umjesto da ţvače senino lišće kad god joj je nešto«, reče gospođa Tulliver koja je, naravno, promatrala opseţnu temu lijeka uglavnom u vezi s gospođom Glegg.

»Strašno je i pomisliti«, reče tetka Pullet dignuvši i opet spustivši ruke, »da se ljudi ovako poigravaju s vlastitim crijevima! A to znači i prkositi providnosti; jer zašto su liječnici tu ako ih nećemo pozivati? A kad ljudi imaju novaca da plate liječnika, to se i ne priliči, kao što sam već mnogo puta rekla sestri Jane. Stid me pred znancima koji to znaju.«

»Eh, mi se nemamo razloga stidjeti«, reče gospodin Pullet, »jer doktor Turnbull nema još jednog takvog pacijenta u ţupi kao što si ti, a otkako je umrla gospođa Sutton.«

»Pullet čuva sve moje bočice od lijekova jesi li to znala, Bessy?« upita gospođa Pullet. »Neda nijednu prodati. Kaţe da to tako i treba, da ih ljudi vide kad mene više ne bude. Već su napunile dvije dugačke police u ostavi ali«, doda zaplakavši, »bit će dobro ako ikada napune tri. Mogla bih umrijeti još prije nego popunim tucet od ovih posljednjih veličina. Kutije od pilula stoje u ormaru u mojoj sobi ti ćeš to zapamtiti, sestro ali za velike pilule neće biti što da se pokaţe, osim moţda računa.«

»Ne govori da ćeš umrijeti, sestro«, usprotivi se gospođa Tulliver. »Ne bih imala nikoga, tko bi stajao između mene i sestre Glegg kad tebe ne bi bilo. I nitko osim tebe ne moţe je navesti da se izmiri s Tulliverom, jer sestra Deane nije nikada na mojoj strani, a kada bi i bila, to ne bi ni bilo poţeljno jer ona moţe govoriti kao ljudi koji imaju neovisan imetak.«

»Eh, tvoj muţ jest neugodan, znaš Bessy«, reče gospođa Pullet, dobroćudno spremna da upotrebi svoju duboku potištenost u korist svoje sestre kao i sebe same. »On se prema našoj obitelji nije nikada ponašao baš onako lijepo kako bi trebao, a djeca su pošla njegovim stopama dječak je veoma nevaljan i bjeţi od svojih tetaka i stričeva, a djevojčica je neuljudna i tamnoputa. To je tvoja loša sreća i meni je tebe ţao, Bessy, jer ti si mi uvijek bila najdraţa sestra i uvijek smo voljele iste uzorke.«

»Ja znam da je Tulliver nagao i da kaţe štošta neobično«, reče gospođa Tulliver, brišući suzicu iz kuta oka, »ali otkako se oţenio, nije nikada prigovorio što sam pozvala u kuću prijatelje sa strane moje obitelji.«

»Ja te ne ţelim prikazati gorom, Bessy«, samilosno će gospođa Pullet, »jer bojim se, imat ćeš i bez toga dosta brige; tvoj muţ ima na vratu onu siromašnu sestru i njezinu djecu, a još se i tako rado parniči, kaţu. Bojim se da će te ostaviti slabo opskrbljenu kada umre. Samo što ja to ne govorim izvan kruga obitelji.«

58

To mišljenje o njezinu poloţaju nije, naravno, nikako moglo razvedriti gospođu Tulliver. Na njezinu se maštu nije moglo lako utjecati, ali nije mogla ne pomisliti kako joj je sudbina kruta, kad se očito i drugim ljudima čini krutom.

»Svakako, sestro, ja sebi ne mogu pomoći«, reče i, ponukana strahom da se njezina predviđena zla sudba ne bi smatrala nekom odmazdom, poţuri dati opseţan pregled svoga ponašanja u prošlosti. »Nema ţene koja se više trudi oko svoje djece; i uvjerena sam da sam o Blagovijesti, kada smo imali veliko pospremanje i kad sam skinula sve zavjese s postelja, učinila isto toliko, koliko obje djevojke zajedno; a evo, i ovo posljednje vino od bazge, što sam spremila divno je! Uvijek ga ponudim uz sherry, premda sestra Glegg tvrdi da sam tako rasipna, a što se tiče toga što volim urednu odjeću i ne hodam po kući kao strašilo, nema nikoga u ţupi tko moţe išta reći protiv mene: da bih klevetala ili izazivala neprilike; jer ja nikomu ne ţelim neko zlo; i nitko ne gubi ništa ako mi pošalje svinjeću paštetu, jer moje su paštete dostojne pokazati se s najboljim paštetama mojih susjeda; a rublje je tako čisto, da kad bih sutra umrla, ne bih se stidjela. Ţena ne moţe učiniti više nego što moţe.«

»Ali sve je to bez koristi, znaš Bessy«, reče gospođa Pullet nakrivivši glavu i svečano uprivši oči u sestru, »ako tvoj muţ spiska svoj novac. A ako bi vam stvari otišle na bubanj i drugi bi ljudi kupili vaše pokućstvo, utješna je pomisao da si ga uvijek valjano redila i laštila. A tu je i rublje s tvojim djevojačkim monogramom koje bi se moglo razići po cijeloj zemlji. Bilo bi to veoma ţalosno za našu obitelj.« Gospođa Pullet polagano zakima glavom.

»Ali što da učinim, sestro?« reče gospođa Tulliver. »Tulliver nije čovjek koji da sebi zapovijedati pa niti da odem do ţupnika i naučim napamet što mi on predloţi da kaţem svojemu muţu. A ja se svakako ne pretvaram da znam sve o izdavanju novaca i tome sličnom. Ja nikada ne bih mogla razumjeti muške poslove kao sestra Glegg.«

»Eh, ti si u tome slična meni, Bessy«, reče gospođa Pullet, »i ja mislim da bi mnogo, mnogo bolje pristajalo Jane kad bi ono veliko ogledalo dala češće oprati prošli je tjedan bilo na njemu obilje mrlja, umjesto da određuje ljudima koji imaju više prihoda nego što je ona ikada imala, i da im govori što da rade sa svojim novcem. Ali Jane i ja nikada se nismo mogle sloţiti: ona je htjela sve na pruge, a ja volim točkice. A i ti voliš točkasto, Bessy; u tom smo se mi dvije uvijek slagale.«

Gospođa Pullet, koju je dirnula ova posljednja uspomena, ganutljivo pogleda svoju sestru. »Da, Sophy«, reče gospođa Tulliver, »sjećam se da smo imale plavu tkaninu s bijelim

točkama, obje jednako imam i sada još komadić u jednom poplunu. A kad bi ti samo posjetila sestru Glegg i nagovorila je da se izmiri s Tulliverom, bila bih ti veoma zalivalna. Ti si mi uvijek bila dobra sestra.«

»Ali pravo bi bilo da Tulliver ide i sam to s njome izgladi i da kaţe kako mu je ţao što se tako prenaglio. Ako je od nje posudio novaca, ne bi mu to smjelo biti ispod časti«, reče gospođa Pullet koja se od svoje pristranosti nije dala zaslijepiti za načela: nije zaboravljala što se pristoji ljudima nezavisna imetka.

»Nema smisla o tom govoriti«, reče jadna gospođa Tulliver gotovo zlovoljno. »Da kleknem na gola koljena na šljunak pred Tulliverom, on se nikada ne bi ponizio.«

»Eh, ne moţeš od mene očekivati kako ću nagovoriti Jane da moli za oproštenje«, reče gospođa Pullet. »Njezina je ćud neobuzdana; bit će dobro ako zbog nje ne siđe s uma, premda od naše obitelji nije nikada nitko otišao u ludnicu.«

»Ne mislim da bi ona molila za oproštenje«, objasni gospođa Tulliver. »Ali samo da se na to ne obazire pa da ne opozove svoj novac. Pa to nije tako mnogo da jedna sestra zatraţi od druge. Vrijeme bi štošta popravilo, a Tulliver bi na to posve zaboravio i oni bi opet bih prijatelji.«

Kako vidite, gospođa Tulliver nije slutila da je njezin muţ neopozivo odlučio isplatiti onih pet stotina funti. U najmanju ruku, takva je odluka prelazila njezine sposobnosti vjerovanja.

»Dobro, Bessy«, ţalobno će gospođa Pullet, »ja ne ţelim da ti pomognem do propasti. Neću ti uskratiti dobro djelo, ako ga treba učiniti. A ja i ne volim da se među znancima govori

59

kako imamo svađe u obitelji. Ja ću to reći Jane; mogu se i sutra odvesti do nje ako Pullet nema ništa protiv toga. Što kaţeš ti, Pullet?«

»Nemam nikakva prigovora«, reče gpspodin Pullet kojemu bijaše posve pravo kojim god smjerom svađa krenula, samo dok se Tulliver ne okrene na njega radi novca. Gospodin Pullet bijaše uznemiren zbog svojeg uloţenog novca i nije mogao razumjeti kako itko moţe imati bilo kakvo jamstvo za svoj novac, osim ako ga ne pretvori u nekretninu.

Pošto su još malo raspravljali o tome ne bi li bilo bolje da ih gospođa Tulliver prati pri posjetu sestri Glegg, gospođa se Pullet - primijetivši da je vrijeme uţini okrene da izvadi iz ladice tanak damastni ubrus koji pričvrsti sebi sprijeda na haljinu kao pregaču. Vrata se doista, otvoriše, ali umjesto posluţavnika s čajem, Sally uvede nešto tako strašno da su i gospođa Pullet i gospođa Tulliver vrisnule, zbog čega stric Pullet proguta svoj slatkiš po peti put u ţivotu, kako je kasnije izjavio.

60

X. poglavlje

MAGGIE SE PONAŠA GORE NEGO ŠTO JE OČEKIVALA

To nešto strašno, što je tako zaokruţilo epohu za strica Pulleta, ne bijaše nitko drugi nego

mala Lucy. Jedna strana tijela, od noţice pa do vrha kapice, bijaše joj mokra i drugačije boje zbog blata. Pruţala je pred sebe dvije sitne, pocrnjele ruke i ţalosno krivila lice. Da damo objašnjenje za tu pojavu u gostinjskoj sobi gospođe Pullet, moramo se vratiti natrag do trena kada su se djeca pošla igrati vani te kada su se mali đavolčići, koji su zaposjeh Magginu dušu već ranije toga dana, vratili većom snagom poslije privremene odsutnosti. Sve neugodne uspomene toga jutra uskrsnuše kada je Tom, komu se neraspoloţenje prema njoj obnovilo zbog njezine glupave smicalice kojom ga je nagnala da prolije svoje vino od jaglaca, rekao: »Evo, Lucy, ti dođi sa mnom« i otišao onamo gdje su krastače, kao da Maggie niti ne postoji. Vidjevši to, Maggie osta malo podalje doimljući se kao mala meduza kojoj su podrezali krakove. Lucy se naravno radovala što je bratić Tom tako dobar prema njoj. A bilo je i zabavno gledati kako komadićem špage škaklja debelu krastaču kada je bila na sigurnom niţem tlu ispred podruma, iza ţeljezne rešetke. Ipak, Lucy je ţeljela da i Maggie uţiva u tom prizoru, pogotovo kad bi ona nesumnjivo našla neko ime za krastaču i ispripovijedala njezinu povijest. Lucy je, naime, s uţitkom napola vjerovala u Maggine pripovijesti o ţivim bićima na koja bi slučajno naišle kako je gospođa Uholaţa spremila veliko pranje kod kuće i kako je jedno od djece palo u zakipjeli kotao pa zbog toga sada tako brzo trči da dovede liječnika. Tom je iz dna duše prezirao te Maggine besmislice pa bi odmali zgazio uholaţu kao suvišno, no ipak lako sredstvo kojim će dokazati potpunu nestvarnost takve pripovijesti. Ali Lucy nije mogla ama baš nikako a da ne zamišlja da u tome ima nešto, i u svakom je slučaju mislila da je to veoma lijepa obmana. Stoga je sada ţelja saznati pripovijest o veoma krupnoj krastači, a i njezina prirođena ljubaznost ponukaše je da otrči natrag do Maggie i kaţe: »Oh, tu je tako velika, smiješna ţaba, Maggie! Daj dođi da je vidiš!«

Maggie ne reče ništa, već se okrene od nje i jače se namrgodi. Dokle god se činilo da Tom više voli Lucy od nje, Lucy bijaše dio njegove neljubaznosti. Još malo prije Maggie bi mislila kako se ne bi mogla nikada naljutiti na ljupku malu Lucy, kao što ne bi mogla biti ni okrutna prema malom bijelom mišu; ali opet, Tom bijaše prije uvijek posve ravnodušan prema Lucy pa je bilo prepušteno Maggie da je tetoši i da joj ugađa. Počela je stvarno misliti kako bi voljela Lucy natjerati u plač time da je udari ih uštine, pogotovo kada bi to moglo ljutiti Toma kojega nije imalo smisla udariti, čak i kada bi se usudila, jer se on na to ne bi obazirao. A da nije bilo Lucy, Maggie bijaše uvjerena kako bi se on brţe s njom izmirio.

Skakljanje debele krastače, koja nije veoma osjetijiva, jest zabava koja se moţe iscrpsti, i malo-pomalo Tom se poče ogledavati za nečim drugim čime bi tratio vrijeme. Ali u tako urednu vrtu, gdje nisu smjeh silaziti s popločanih puteljaka, ne bijaše zabave na izbor. Jedini velik uţitak, koji je takvo ograničavanje dopuštalo, bijaše uţitak da se ograničenje krši, i Tom poče razmišljati o buntovnom posjetu jezercu koje se nalazilo na kraju njive iza vrta.

»Čuj, Lucy«, poče veoma značajno kimajući glavom i spremajući opet svoju uzicu, »što misliš, što ću sada?«

»Što, Tom?« znatiţeljno će Lucy. »Ići ću do ribnjaka i gledati štuku. Moţeš ići sa mnom, ako hoćeš«, reče mladi sultan. »Oh, Tom, ti se usuđuješ?« klikne Lucy. »Tetka je rekla da ne smijemo izlaziti iz vrta.« »Eh, izaći ću na drugom kraju vrta«, odluči Tom. »Nitko nas neće vidjeti. Osim toga, nije

me briga ako me baš i vide ja ću pobjeći od kuće.« »Ali ja ne bih mogla bjeţati«, reče Lucy koja nikada prije nije bila izvrgnuta tako ţestokoj

61

kušnji. »Oh, ništa zato na tebe se neće ljutiti«, reče Tom. »Reci samo da sam te ja poveo..« Tom se uputi, a Lucy je klipsala uz njega uţivajući u rijetkom doţivljaju da čini nešto

zabranjeno a i uzbuđena spominjanjem slavnoga stvora, štuke, za koju baš nije bila tako sigurna je li riba ili vrsta peradi. Maggie ih je vidjela kako izlaze iz vrta i nije se mogla oduprijeti nagonu da ih slijedi. Srdţba i ljubomora, kao ni ljubav, ne mogu podnijeti da izgube iz vida svoj objekt, a pomisao da bi Tom i Lucy činili ili vidjeli nešto što ona ne zna, bila bi za Maggie nepodnošljiva. Stoga je zaostajala za njima nekoliko metara, nezamjećivana od Toma koji je zamalo bio sav obuzet paţnjom hoće li ugledati štuku neobično zanimljivu neman; govorili su da je tako silno stara, tako silno velika i da ima tako neobičan tek. Štuka se, kao i druga slavna bića, nije pokazivala kad su je čekali, ali Tom spazi nešto što se brzo kretalo u vodi i to ga privuče na jedno drugo mjesto na rubu ribnjaka.

»Ovamo, Lucy«, šapnu glasno, »dođi ovamo! Pazi! Hodaj po travi - nemoj stati tamo gdje su krave bile!« doda pokazujući na poluotočić posušene trave s izgaţenim blatom s jedne i druge strane; jer u svojoj prezrivoj predodţbi o djevojčicama, Tom im je pripisivao i nesposobnost da hodaju po prljavim mjestima.

Lucy oprezno dođe, kako joj bijaše naređeno, pa se sagne da vidi nešto, što se pričinjalo kao zlatan vrh strelice koja juri kroz vodu. To je bila vodena zmija, rekao joj je Tom, i Lucy je konačno uspjela razabrati pokrete njezina tijela, silno se čudeći kako zmija zna plivati. Maggie se privukla sve bliţe i bliţe jer i ona to mora vidjeti, premda joj je gorko, kao i sve drugo, kada Tomu nije stalo da i ona to vidi. Konačno bijaše tik uz malu Lucy, a Tom koji je osjetio da se ona pribliţava, ali je nije htio zamijetiti dok nije morao, okrenu se i reče:

»Odlazi, Maggie. Nema za te mjesta ovdje na travi. Tebe nije nitko ni zvao da dođeš.« U Maggie se u tom trenu uhvatiše u koštac strasti koje bi mogle izazvati tragediju, kad bi

se tragedije sastojale samo od strasti; no bitni sastojak kojega je bilo u toj strasti zalitijevao je djelo; najviše što je Maggie mogla učiniti bijaše da ţestokom kretnjom svoje male smeđe ruke gurne jadnu malu Lucy, svu onako ruţičastu i bijelu, u blato izgaţeno od krava.

Sada se Tom nije mogao suzdrţati i on dva puta bolno udari Maggie po ruci, kad je priskočio da podigne Lucy koja je leţala bespomoćno plačući. Maggie se povuče natrag do korijenja nekog stabla, nekoliko metara dalje, i tu stane prkosno ih promatrajući. Obično bi kod nje kajanje dolazilo ubrzo nakon prenagljena čina, ali su je Tom i Lucy toliko ojadili da je bila sretna što im moţe pokvariti radost sretna što svakome priređuje neugodnost. Zašto da joj bude ţao? Tom joj nije htio brzo oprostiti, ma koliko god joj je moţda bilo ţao.

»Reći ću majci, samo da znaš, gospođice Mag«, reče Tom glasno i odlučno, čim je Lucy bila opet na nogama i spremna da krene natrag. Nije bio Tomov običaj »tuţakati«, ali ovdje je pravda očito zahtijevala da Maggie primi najstroţu kaznu. Doduše, Tom nije bio vičan zaodijevati svoja mišljenja u takav apstraktni oblik, nikada nije spominjao »pravdu« i nije imao ni pojma kako bi se njegova ţelja da je kazni mogla nazvati tako zvučnim imenom. Lucy pak bijaše previše zaokupljena nedaćom koja ju je zadesila njezina lijepa blagdanska odjeća bila je sva uništena i k tomu taj neugodni osjećaj da je sva mokra i prljava a da bi mnogo razmišljala o uzroku koji joj je bio potpuna tajna. Nikada ne bi mogla pogoditi što je učinila da je navukla na sebe Magginu srdţbu; ali osjećala je da je Maggie veoma neljubazna i neugodna pa nije velikodušno zaldinjala Toma da ne »tuţaka«, već je samo trčala uz njega bolno plačući, dok je Maggie sjedila na korijenju stabla i gledala za njima svojim meduzinim hšćem.

»Sally«, reče Tom kada su stigli do kuhinjskih vrata i Sally ih je pogledala u nijemu zaprepaštenju s komadom kruha i maslaca u ustima i s vilicom za okretanje prţena kruha u ruci, »Sally, kaţi majci da je Maggie gurnula Lucy u blato ... «

»Ali, gospode milostivi, kako ste samo došli do takva blata?« zaprepasti se Sally nakrivivši lice kad se sagnula da ogleda taj corpus delicti.

Tomova mašta nije bila dosta brza i bogata da bi i to pitanje uključila u nepredviđene posljedice; no tek što je to pitanje palo, već je predviđao kamo ono smjera i da se u tom slučaju

62

Maggie neće smatrati jedinim prestupnikom. On se tiho udalji od kuhinjskih vrata, prepuštajući Sally onaj uţitak pogađanja koji je ţivahnim duhovima kako je to i predobro poznato - miliji od gotova znanja.

Sally, to znate, nije gubila vrijeme da pokaţe Lucy na vratima gostinjske sobe; jer da se tako nešto prljavo dovede u kuću u Garum Firsu, bijaše prevelik teret, a da bi ga ponijela samo jedna duša.

»Sveti Boţe«, klikne tetka Pullet, pošto je učinila uvod nerazgovijetnim krikom, »zadrţi je kod vrata, Sally! Nikako joj ne dopusti da silazi s linoleuma, što god činila s njom!«

»Eh, srušila se u nekakvo strašno blato«, reče gospođa Tulliver pristupivši djevojčici da izvidi koliko je štete nanijeto odjeći za koju se osjećala odgovornom pred sestrom Deane.

»Molim, gospođo, gospođica Maggie ju je gurnula u blato«, javi Sally, »mladi gospodin Tom bio je ovdje i rekao tako. Mora da su bili kod ribnjaka jer samo su tamo mogli zapasti u takvo blato.«

»Evo, Bessy, ono što ti uvijek govorim«, reče gospođa Pullet ţalosnim proročanskim glasom, »tvoja djeca nikada ne znaš čega će se još sjetiti.«

Gospođa Tulliver ostade nijema osjećajući da je uistinu nesretna mati. Kao obično, pritisnu je pomisao kako će ljudi misliti da je počinila neko zlo pa zasluţuje svoje majčinske nedaće. Gospođa Pullet počne dode izdavati opseţne upute Sally, kako da očuva kuću od ozbiljne štete dok uklanja tu nečistoću. Međutim, kuharica je morala unijeti čaj, a oboje je nevaljale djece trebalo sramotno pojesti svoju uţinu u kuhinji. Gospođa Tulliver iziđe da govori s tom nevaljalom djecom, misleći da su djeca negdje u bhzini; ali tek nakon poduljeg traţenja nađe Toma koji je, naslonjen na bijelu ogradu kokošinjca, s prilično otvrdnulim nehajnim izraţajem lica spuštao svoj komad špage na drugu stranu ograde i time tjerao u očaj purana.

»Tom, ti nevaljalče, gdje ti je sestra?« upita gospođa Tulliver zabrinutim glasom. »Ne znam«, reče Tom; njegova se ţiva ţelja da Maggie stigne pravda, ublaţila otkako je

jasno vidio da bi se pravda jedva i mogla izvršiti, a da ne bude nepravedna ukora zbog njegova vlastita ponašanja.

»Pa gdje si je ostavio«, upita majka ogledavajući se. »Sjedila je pod stablom kraj ribnjaka«, reče Tom naoko ravnodušno prema svemu, osim

prema špagi i puranu. »Onda idi i dovedi je ovog trena, ti nevaljalče! A kako si uopće mogao pomisliti da ideš

blizu ribnjaka i da vodiš svoju sestru gdje ima blata? Ti znaš da će ona praviti budalaštine gdje god moţe.«

To je već bio običaj gospođe Tulliver; da karajući Toma, uvijek na neki način dovodi njegovo loše ponašanje u vezu s Maggie.

Pomisao da Maggie sjedi sama kraj ribnjaka, probudi uobičajen strah u duši gospođe Tulliver i ona se popne na klupčicu, s koje se uzjahuju konji, da se umiri pogledom na to nesretno dijete. Tom je dode stupao ne baš odviše brzo putem prema sestrici.

»Ta moja djeca samo bi uvijek bila kraj vode«, glasno reče gospođa Tulliver, ne pomišljajući na to da nema nikoga tko će je čuti, »jednoga će ih dana donijeti mrtve utopljene. Voljela bih da je rijeka dovoljno daleko.«

Ali kada ne ugleda Maggie, već zamalo vidje Toma kako se od ribnjaka vraća sam, tada strah što je lebdio nad njom, uđe u nju i posve je obuze pa ona poleti dječaku u susret.

»Maggie nema nigdje oko ribnjaka, majko«, reče Tom. »Otišla je.« Moţete sebi zamisliti zastrašenu potragu za Maggie te kako bijaše teško uvjeriti njezinu

majku da djevojčica nije u ribnjaku. Gospođa Pullet je primijetila da bi to dijete moglo još i gore završiti ako je na ţivotu to se nikada ne zna. Gospodin Pullet pak, sav smeten i svladan tim revolucionarnim obratom u svemu uţina odgođena, a perad uznemirena neobičnim trčkaranjem amo tamo uze svoju motičicu, kao alat za potragu, i skide ključ da otključa guščinjak jer Maggie moţda leţi ondje sakrivena.

Nakon nekog vremena Tom pomisli da je Maggie otišla kući (ne smatrajući pritom

63

potrebnim da izjavi kako je to ono što bi i on sam učinio pod takvim okolnostima) i tu pomisao njegova majka prigrli kao utjehu.

»Sestro, zaboga miloga, daj neka upregnu konja u kola da me odvezu kući moţda ćemo je naći na cesti. Lucy ne moţe ići u svojoj prljavoj odjeći«, doda gledajući tu nevinu ţrtvu koja je zamotana u rubac sjedila bosih nogu na divanu.

Tetka Pullet je bila posve pripravna da se posluţi sredstvom koje će njezinu domu najbrţe vratiti red i mir, i za kratko je vrijeme gospođa Tulliver sjedila u kočiji, zabrinuto upirući oči u najdalju točku pred sobom. Što će otac reći ako se Maggie izgubila, bijaše pitanje koje je nadilazilo svaku drugu misao.

64

XI. poglavlje

MAGGIE POKUŠAVA POBJEĆI OD SVOJE SJENE

Kao obično, Maggine namjere bijahu kompliciranije nego što je Tom zamišljao. Odluka

koja joj se sabirala u duši, pošto su Tom i Lucy otišli, ne bijaše tako jednostavna kao odlazak kući. Ne! Ona će pobjeći i otići Ciganima, a Tom je više nikada neće vidjeti. To nipošto ne bijaše nova zamisao za Maggie; toliko su joj puta već rekli da je kao Ciganče i »poludivlja« pa joj se činilo, kad god bijaše nesretna, kako je jedini način, da izbjegne sramotu i da bude potpuno u skladu s okolnostima, bio da ţivi u malom smeđem šatoru na općinskim livadama; Cigani će je, mislila je, rado primiti i silno je poštovati zbog njezina premoćna znanja. Jednom je Tomu i na-pomenula svoje mišljenje o tom pitanju i predloţila mu da oboji lice smeđom bojom pa da zajedno pobjegnu; ali je Tom s prezirom odbio tu zamisao, primijetivši da su Cigani kradljivci i da jedva imaju što jesti te da im je jedina zaprega magarac. Taj je dan, međutim, Maggie mislila kako je njezin jad dosegao takav stupanj, kod kojega je ciganski ţivot jedino utočište. Ona ustade sa svojega sjedišta na korijenju stabla, s osjećajem da je to velika prekretnica u njezinu ţivotu; bjeţat će ravno odavde dok ne stigne do dunlowske općinske livade gdje će svakako biti Cigana; a okrutni Tom i ostali njezini rođaci, koji joj prigovaraju, neće je više nikada vidjeti.

Dok je trčala putem, sjeti se svojega oca, ali se pomiri s mišlju da se s njime mora rastati, odlučivši mu potajno poslati pismo po nekom Cigančiću koji će otrčati, a da ne kaţe gdje se ona nalazi, i samo ga obavijestiti kako joj je dobro, i da je sretna, i da ga uvijek ljubi od svega srca.

Maggie se ubrzo uspuhala trčanjem, ali dok je Tom opet došao do ribnjaka, ona je već odmakla preko tri dugačke njive i stigla na rub puteljka što je vodio do glavne ceste. Tu stade da malo odahne, misleći kako bijeg baš nije nešto ugodno sve dok čovjek ne stigne baš do općinske livade gdje ţive Cigani, ali njezina odluka nije oslabila; doskora iziđe kroz vrata ograde na put, ne znajući kamo će je taj odvesti, jer tim putem ne bijahu došli iz mlina Dorlcote u Garum Firs; zato se osjećala i sigurnijom, jer nije bilo mogućnosti da je prestignu. Ali ubrzo primijeti, ne bez strepnje, da joj putem dolaze u susret dva čovjeka: nije na to pomišljala, da će susretati strane ljude - bila je previše zauzeta mišlju kako će njezini bliţnji doći za njom. Ti strašni strani ljudi bijahu dva čovjeka otrcane vanjštine, preplanula lica, od kojih je jedan nosio sveţanj na štapu preko ramena. No na njezino čuđenje, dok se bojala da će negodovati nad njezinim bijegom, čovjek sa sveţnjem stade i upita je napola plačljivo, napola molećivo, ima li bakreni novčić da dade siromahu. Maggie je imala u dţepu novčić od šest penija dar strica Glegga pa ga odmah izvadi i dade tom siromahu uz smiješak i potajnu nadu da će osobito lijepo misliti o njoj kao plemenitom stvoru.

»To je jedini novac što imam«, reče ispričavajući se. »Hvala, mala gospođice«, reče čovjek s manje poštovanja i zahvalnosti nego što je Maggie

očekivala; čak je i opazila da se nasmjehnuo i namignuo svojemu drugu. Pobrza dalje, ali je osjećala da oba čovjeka stoje na mjestu, vjerojatno gledaju za njom i zamalo začuje kako se glasno smiju. Iznenada joj pade na pamet kako moţda misle da je idiotkinja: pa Tom joj bijaše rekao da se zbog svoje podšišane kose doimlje kao budala, a to bijaše prebolna pomisao da bi je samo tako zaboravila. Osim toga nije imala rukava - samo ogrtač i kapicu. Naravno, nije baš bilo vjerojatno da će se povoljno doimati putnika, stoga pomisli da opet skrene u polja; ali ne na istu stranu puta kao prije, bojeći se da bi to još uvijek moglo biti polje strica Pulleta. Zakrenu kroz prva nezaključana vrata na ogradi i osjeti slast skrovitosti, šuljajući se uz ţivice, poslije svojega nedavnog susreta koji ju je nekako ponizio. Bila je vična lutati sama poljima pa tu bijaše manje plaha negoli na glavnoj cesti. Kojiput se morala popeti preko visokih ogradnih vrata, no to ne bijaše veliko zlo; brzo se udaljavala izvan dohvata svojih bliţnjih i vjerojatno će doskora

65

morati stići blizu dunlowske općinske livade ili barem neke druge općinske livade; jer čula je kako je otac govorio da ne moţeš ići daleko, a da ne dođeš do neke općinske livade. Tomu se i nadala jer je postajala umorna i gladna, a dok ne stigne do Cigana, nema sigurna izgleda za kruh s maslacem. Još uvijek je bio bijeli dan jer bi tetka Pullet, zadrţavši naviku ranih obroka koja je vladala u obitelji Dodson, davala uţinu u četiri i po, prema suncu, a u pet sati prema kuhinjskom satu; i zato, premda bijaše već protekao gotovo puni sat otkako je Maggie krenula, na poljima se još nije počeo hvatati mrak koji bi je podsjetio da će pasti noć. Ipak joj se pričini da je prevalila veoma veliku udaljenost, i uistinu bijaše čudno da se općinska livada još ne pojavljuje na vidiku. Dosada se nalazila u bogatoj garumskoj ţupi gdje bijaše mnogo pašnjaka i tu je vidjela samo jednog radnika izdaleka. To bijaše u neku ruku sreća jer bi radnici mogli biti previše neuki da bi shvatili umjesnost njezine ţelje: da ide na dunlowsku općinsku livadu. Ipak, bilo bi bolje kada bi mogla sresti nekoga tko bi joj pokazao put, a da pritom ne ţeli ništa saznati o njezinu privatnom poslu. Konačno, međutim, zelena polja prestadoše i, provirivši kroz prečke na vratima u ogradi, Maggie ugleda put sa širokim rubom trave na obje strane. Nikada prije nije vidjela tako širok put i po tome joj se, ne znajući zašto, učini da općinska livada ne moţe biti daleko; moţda zato što je opazila magarca, s cjepanicom privezanom uz nogu, koji je pasao po travnatom rubu. Jednom je vidjela magarca s tim ţalosnim opterećenjem na dunlowskoj općinskoj livadi, kada se onuda vozila s ocem u kočijici. Provuče se kroz prečke na vratima i zakorači dalje iznova obodrena, premda su je progonile slike drumskog razbojnika s pištoljem i ţmirkava, u ţuto odjevena patuljka s ustima od uha do uha, kao i drugih raznovrsnih opasno-sti. Jer jadna mala Maggie imala je i plašljivost ţivahne mašte i smionost koja proizlazi iz neizdrţiva nagona. Pojurila je u taj pothvat da potraţi svoje nepoznate srodnike Cigane: a kako se sada nalazila na tom nepoznatom putu, jedva se usuđivala pogledati ustranu, ne bi h ugledala đavolskoga kovača u koţnoj pregači koji upire ruke o bokove pa joj se ceri. Srce joj malo zadrhta kad ugleda par malenih bosih nogu, što su sa stopalima okrenutim uvis virile kraj nekoga humka; činile su se kao nešto strahovito nadnaravno kao neka đavolska vrsta gljiva; jer isprva bijaše previše uzbuđena da bi na prvi pogled razabrala poderanu odjeću na koju se nadovezivala tamna čupava glava. To je bio dječak koji je spavao pa Maggie pohrli dalje putem, brţe i tiše, da ga ne probudi: nije joj padalo na pamet da je to jedan od njezinih prijatelja Cigana koji će po svoj prilici biti veoma srdačni. Ali zaista to bijaše tako, jer kod sljedećeg zavoja Maggie doista ugleda maleni, polukruţni, crni šatorčić i plavi dim što se dizao ispred njega, a tu je trebala naći utočište pred nepodnošljivim grdnjama koje su je proganjale u civiliziranom ţivotu. Ona čak opazi i visoki ţenski lik kraj tog dima bez sumnje Ciganku, majku koja se brine za čaj i druge mirodije; začudi se i sama što ne osjeća veću radost. Ali bilo je neobično, uostalom, naći Cigane na seoskom putu, a ne na općinskoj livadi; zapravo, bilo je to prilično razočaranje jer tajnovita, beskrajna općinska livada, gdje ima pješčanih jama u koje se moţeš sakrivati i gdje si svakomu izvan dohvata, bila je uvijek dio slike koju je Maggie sebi stvarala o ciganskom ţivotu. Međutim, ona pođe dalje tješeći se mišlju kako je posve vjerojatno da Cigani ne znaju ništa o idiotima pa stoga nema opasnosti da će učiniti pogrešku i na prvi pogled zaključiti kako je ona idiot. Očito je privukla paţnju jer visoka pojava a to bijaše mlada ţena s djetešcem na rukama, kako se pokazalo pođe joj polako u susret. Prilično drhtavo Maggie uzdiţe pogled prema tom novom licu koje se primicalo i stade se umirivati mišlju da su tetka Pullet i ostali u pravu kada je zovu Cigančetom, jer to lice s blistavim crnim očima i dugom kosom bijaše uistinu ponešto nalik na ono što je običavala gledati u zrcalu prije nego je odrezala kosu.

»Mala gospođice, kamo vi?« upita Ciganka umilno i s poštovanjem. To bijaše divno i upravo ono što je Maggie očekivala: Cigani su odmah razabrali da je ona

mala gospođica i pripravni su da s njom tako i postupaju. »Nikamo dalje«, reče Maggie i pritom joj se učini da govori nešto što je vjeţbala u snu.

»Došla sam da ostanem kod vas, molim.« »To je lijepo; dođite dakle. Eh, kakva ste vi lijepa mala gospođica, zaista«, reče Ciganka

66

uzevši je za ruku. Maggie se ona pričini veoma ugodnom, ali poţeli da ne bude tako prljava. Kad su stigli do vatre, tu bijaše na okupu prilična skupina. Neka je stara Ciganka sjedila na

zemlji, obujmivši koljena rukama i ţeljeznom šipčicom povremeno čeprkala po okruglom kotliću iz kojega se širila mirisava para; dvoje male čupave djece leţalo je ispruţeno na zemlji, podupirući se laktovima poput malih sfinga; a neki umiljati magarac sagnuo glavu nad visokom djevojkom koja mu je, izvaljena poleđice, češala njušku i tetošila ga šakom odlična, ukradena sijena. Sunčano svjetlo ljubazno ih je obasjavalo i prizor bijaše uistinu vrlo mio i umirljiv, mislila je Maggie, samo se nadala da će doskora iznijeti šalice za čaj. Sve će biti prekrasno kada jednom nauči Cigane da se sluţe umivaonikom i da osjete zanimanje za knjige. Malo je smuti, doduše, što je mlada ţena počela govoriti staroj jezikom koji Maggie nije razumjela, dok je visoka djevojka koja je hranila magarca sjela uspravno i zagleda se u nju bez ikakva pozdrava. Konačno stara ţena reče:

»Što, lijepa moja gospođice, zar ste došli da ostanete kod nas? Sjednite i pripovijedajte nam odakle dolazite.«

To je bilo upravo kao u pripovijetci. Maloj se Maggie sviđalo što je zovu lijepa gospođice i što s njom tako postupaju. Ona sjede i reče:

»Pobjegla sam od kuće jer sam nesretna i hoću biti Ciganka. Ţivjet ću s vama, ako hoćete, i mogu vas naučiti svemu i svačemu.«

»Takva pametna mala gospođica«, reče ţena s djetetom, sjednuvši uz Maggie i pustivši djetešce da puţe po zemlji, »i tako lijepa kapica i haljinica«, doda pa skine Maggie njezinu kapicu i stade je ogledavati, rekavši pritom nešto staroj ţeni na nepoznatom jeziku. Visoka djevojka istrgne joj kapicu i stavi je sebi naopako na glavu keseći se; ali Maggie je odlučila da neće pokazati slabost, kao da je osjetljiva na svoju kapicu.

»Ne ţelim nositi kapicu«, reče, »radije bih nosila crveni rubac poput vašega«, tu pogleda svoju prijateljicu kraj sebe, »do jučer sam imala posve dugačku kosu, ali sam je odrezala. Ali mislim da će veoma brzo opet porasti«, doda kao ispriku misleći da Cigani imaju jake predrasude u prilog dugačke kose. Maggie je u tom trenu zaboravila čak i svoju glad, sve u ţelji da stekne dobro mišljenje Cigana.

»Oh, kakva draţesna mala gospođica i bogata, sigurno!« reče stara ţena. »Nisi li kod kuće ţivjela u lijepoj kući?«

»Jest, moj je dom lijep i ja veoma volim rijeku, kamo idemo pecati ribe ali često sam veoma nesretna. Bila bih rado ponijela sa sobom svoje knjige, ali otišla sam u brzini, znate. Međutim, mogu vam pripovijedati gotovo sve što ima u mojim knjigama, toliko sam ih puta čitala a to će vas zabavljati. Mogu vam pripovijedati nešto i o zemljopisu to jest o svijetu u kojemu ţivimo veoma korisno i zanimljivo. Jeste li ikada čuli za Kolumba?«

Maggine se oči počeše krijesiti, a obrazi ţariti doista, ona već počinje podučavati Cigane i stjecati nad njima velik utjecaj. I sami Cigani bijahu prilično zabezeknuti tim razgovorom, premda im je paţnju djelomično obuzimao sadrţaj Magginih dţepova koje joj je prijateljica zdesna dotle već ispraznila, a da pritom nije privukla njezinu paţnju.

»Je li to tamo gdje ţivite, moja mala gospođice?« upita stara ţena kad je Maggie spomenula Kolumba.

»Oh, ne«, kliknu Maggie malo saţalno, »Kolumbo je bio divan čovjek koji je otkrio pola svijeta, a oni su ga bacili u lance i veoma loše s njime postupali, znate to piše u mojem Katekizmu zemljopisa ali moţda je to uistinu predugačko da pripovijedam prije uţine ... tako bih rado uţinala.«

Posljednje riječi provališe iz nje protiv njezine volje s iznenadnim prijelazom iz obzirna podučavanja u običnu mrzovoljnost.

»Pa ona je gladna, jadna mala gospođica«, reče mlađa ţena. »Daj joj malo hladne hrane. Vi ste prevalili dobar komad puta, uvjerena sam, moja draga. Gdje vam je dom?«

»Mlin Dorlcote, dobar komad puta odavde«, reče Maggie. »Moj otac je gospodin Tulliver, ali on ne smije doznati gdje sam ja, inače će me opet odvesti kući. Gdje ţivi ciganska kraljica?«

67

»Što? Vi hoćete do nje, moja mala gospođice«, reče mlada ţena. Visoka je djevojka dode uporno zurila u Maggie i cerila se. Njezino ponašanje ne bijaše

nipošto ugodno. »Ne«, reče Maggie, »samo mislim, ako ona nije veoma dobra kraljica, da biste moţda bili

sretni kada bi umrla pa biste mogli izabrati drugu. Kad bih ja bila kraljica, bila bih veoma dobra i ljubazna prema svakome.«

»Evo, dakle, malo hladna jela«, reče stara ţena, pruţajući Maggie odlomljen komad suha kruha što ga je izvadila iz torbice s ostacima te komadić hladne slanine.

»Hvala«, reče Maggie pa pogleda jelo, ali ga ne uzme, »ali hoćete li mi mjesto toga dati kruh s maslacem i čaj? Ja ne volim slaninu.«

»Mi nemamo ni čaja ni maslaca«, reče stara ţena malo se namrgodivši, kao da joj je dodijalo laskanje.

»Oh, komadić kruha i sirupa bit će dosta«, reče Maggie. »Mi nemamo sirupa«, ljutito će stara ţena, na što se razvi oštar razgovor između obje ţene

na njihovu nepoznatom jeziku, a jedna od malih sfinga ščepa kruh i slaninu te poče jesti. U tom trenu se vrati visoka djevojka, koja se bila udaljila nekoliko koraka, te reče nešto što je izazvalo snaţan učinak. Zaboravivši očito da je Maggie gladna, stara ţena stade ţešće miješati ţeljeznom šipčicom po kotliću, a mlada se zavuče pod šator i iznese nekoliko limenih tanjura i ţlica. Maggie poče malo drhtati i poboja se da će joj suze navaliti na oči. Međutim, visoka djevojka doviknu nešto prodornim glasom i ubrzo dotrča dječak, mimo kojega je Maggie bila prošla dok je spavao neuredan deran, otprilike istih godina kao Tom. On se zabulji u Maggie, dok su ostali ţivo i nerazumljivo čavrljali. Ona se osjeti veoma samotna: Cigani kao da se nisu uopće obazirali na nju pa se osjećala nekako slaba među njima. Ali navrle suze zaustavi novi strah kad dođoše dva čovjeka, čiji je dolazak bio uzrok tog iznenadnog uzbuđenja. Stariji od njih nosio je torbu koju baci na zemlju, glasno oslovivši ţene, kao da ih grdi, na što mu one odgovoriše ci-jelim pljuskom trostruke drskosti; uto neko crno pseto lajući dotrči do Maggie i zatjera je u uţas, a taj nađe nova povoda u kletvama kojim je mlađi čovjek pozvao psa natrag i udario ga velikim štapom koji je nosio u ruci.

Maggie osjeti kako je nemoguće da će ikada postati kraljica tih ljudi, ili da će im ikada govoriti zabavno i korisno znanje.

Očito su se sada oba čovjeka raspitkivala o Maggie, jer su je pogledavali, a zvuk je razgovora postao miroljubiv, što znači radoznalost na jednoj i sposobnost udovoljiti toj radoznalosti na drugoj strani. Konačno ţena reče onako ponizno i umilno kao prije:

»Ova mila mala gospođica došla je ţivjeti s nama. Zar vam nije drago?« »Da, veoma drago«, reče mlađi čovjek koji je ogledavao Maggin srebrni napršnjak i druge

sitnice, koje su joj izvadili iz dţepa. On ih sve vrati mlađoj ţeni, osim napršnjaka, primijetivši nešto, a ona ih odmali vrati u Maggin dţep, dok muškarci posjedahu i navališe na sadrţaj kotlića kuhano meso i krumpir koje su skinuli s vatre i istresli u ţuti tanjur.

Maggie počne misliti da je Tom ipak morao biti u pravu što se tiče Cigana mora da su svakako tati, ako joj taj čovjek ne misli doskora vratiti njezin napršnjak. Bila bi mu ga dragovoljno dala, jer nije uopće voljela svoj napršnjak; ali pomisao da je među tatima ne da joj da osjeti neku utjehu time što se obnovila poniznost i paţnja prema njoj svi lopovi, osim Robina Hooda, pokvareni su ljudi.

Ţene opaziše da je djevojčica prestrašena. »Nemamo nikakvo dobro jelo za finu gospođicu«, reče stara ţena svojim laskavim

načinom. »A ona je tako gladna, slatka mala gospođica.« »Evo, mila moja, pokušajte, ako moţete jesti malo od toga«, reče mlađa ţena, pruţivši

Maggie malo kuhana mesa i krumpira na smeđem tanjuru sa ţeljeznom ţlicom. Sjetivši se da se stara ţena očito ljutila na nju što nije prije htjela jesti kruh i slaninu, Maggie se ne usudi otkloniti ponuđeno jelo, premda joj je strah rastjerao tek. Kad bi samo otac prošao ovuda u kočijici i uzeo

68

je sa sobom! Ili kada bi čak i Jack, zatirač divova, ili gospodin Greatheart1, ili Sv. Juraj koji ubija zmaja na novčićima od pola penija, slučajno ovuda prošh! Ali Maggie pomisli stegnuta srca da se ti junaci nikada ne viđaju u okolici St. Ogg’sa nešto uistinu divno nikada ne dolazi onamo.

Maggie Tulliver, kako vidite, ne bijaše nipošto onako valjano naobraţeno i obaviješteno mlado stvorenje, kako to danas malo ţensko biće od osam ili devet godina nuţno jest: ona je išla samo godinu dana u školu u St. Ogg’su i imala tako malo knjiga da je kadšto čitala rječnik. Tako biste, putujući njezinim malim mozgom, našli na najneočekivanije neznanje kao i na neočekivano znanje. Ona bi vas izvijestila, na primjer, da postoji riječ poligamija, a poznavajući riječ polisilabus izvela je zaključak da poli znači mnogo; no nije imala ni pojma o tomu da Cigani nisu dobro snabdjeveni mirodijama; njezine misli bijahu uopće najneobičnija mješavina bistre oštroumnosti i slijepih snova.

U posljednjih pet minuta njezini su pojmovi o Ciganima pretrpjeli nagle preinake. Prije je mislila da su pošteno društvo koje se moţe poučiti, sada je počela misliti da je moţda namjeravaju ubiti čim se smrkne, a tijelo joj razrezati da bi ga malo po malo skuhali: u njoj se probudi strašna slutnja da je taj stari čovjek divljeg pogleda zapravo đavao, koji bi svakoga trena mogao odbaciti ovu prividnu masku i pretvoriti se ih u nacerena kovača ih pak u neman plamenih očiju sa zmajevim krilima. Nije imalo smisla truditi se jesti ponuđeno jelo, a ipak se najviše bojala da ne uvrijedi Cigane odavši svoje posve nepovoljno mišljenje o njima. I stala se pitati s najţivljim zanimanjem, koje nijedan bogoslov ne bi mogao nadmašiti, zna li đavao, ako je uistinu prisutan, njezine misli.

»Što! Ne sviđa vam se miris toga, milena moja«, reče mlada ţena primijetivši da Maggie nije uzela ni ţlicu jela i nastojeći da se ljubazno smiješi. »Hajde pokušajte malo!«

»Ne, hvala«, reče Maggie sabravši svu svoju snagu za očajnu odluku. »Nemam vremena, mislim čini se da se mrači. Mislim da sada moram ići kući pa ću doći opet jedan drugi dan, a onda vam mogu donijeti košaricu s kolačima od marmelade i svašta.«

Maggie ustade sa svojeg sjedišta, pošto je iznijela tu malo vjerojatnu izjavu, nadajući se da je đavao lakovjeran; ali nada joj potonu kada stara Ciganka reče:

»Stanite malo, stanite malo, mala gospođice - kad povečeramo, odvest ćemo vas kući lijepo i sigurno: jahat ćete kući kao otmjena gospođa.«

Maggie ponovo sjede s malo vjere u to obećanje, premda je začas opazila kako visoka djevojka stavlja ular magarcu i baca mu na leđa dvije vreće.

»Dakle, mala gospođice«, reče mlađi čovjek, koji je ustao i priveo magarca bliţe, »recite nam gdje stanujete kako se zove to mjesto?«

»Mlin Dorlcote je moj dom«, ţivo reče Maggie. »Moj je otac gospodin Tulliver on tamo ţivi.«

»Što! Veliki mlin malo podalje s ove strane St. Ogg’sa?« »Da«, reče Maggie. »Je li to daleko odavde? Mislim da bih radije pješice onamo, ako

dopustite.« »Ne, ne, zanoćat će, moramo se poţuriti. A magarac će vas nositi da će biti divota vidjet

ćete.« Dok je govorio, on podigne Maggie i posadi je na magarca. Ona osjeti olakšanje jer s njom,

čini se, ne ide stari čovjek, i u njoj zadrhta nada da uistinu ide kući. »Evo vaše lijepe kapice«, reče mlađa ţena stavljajući djevojčici na glavu taj nedavno

prezreni, a sada dobrodošao odjevni predmet, »i vi ćete reći, da smo bih veoma dobri s vama, zar ne? I kako smo govorili da ste draga mala gospođica.«

»Oh, da, hvala vam«, reče Maggie, »veoma sam vam zalivalna. Ali voljela bih da i vi dođete sa mnom.« Mislila je kako je sve bolje nego ići sama s jednim od tih strašnih muškaraca; bilo bi vesehje da je ubije neko veće društvo.

»Ah, mene najviše voliš, je li?« reče ţena. »Ali ja ne mogu ići prebrzo ćete ići za mene.«

1 Velikodušan čovjek iz Bunyanova djela Pilgrim'sProgress

69

Sada postade jasno da je i čovjek mislio sjediti na magarcu i drţati Maggie pred sobom; a njoj, kao ni samom magarcu, ne bijaše moguće protiviti se tom rasporedu, premda joj se nijedna mora nije nikada činila strašnijom. Kad ju je ţena potapšala po leđima i rekla »zbogom«, magarac na snaţni mig Ciganove batine krenu brzim korakom niz put prema točki odakle je Maggie došla sat prije, dok su ih visoka djevojka i divlji deran, također opremljeni batinama, ispratili prvih stotinjak metara uz mnogo vriske i udaraca.

Leonora, na onom nadnaravnom pomoćnom putovanju sa svojim nestvarnim dragim, ne bijaše više zastrašena od jadne Maggie na ovom posve prirodnom putu na magarcu, koji je sitno prebirao, i s Ciganom iza sebe, koji je računao da će time zaraditi dva i po šilinga. Crveno svjetlo sunca na zalazu kao da je imalo zloslutno značenje, s kojim je uzbudljivo njakanje onoga drugog magarca s cjepanicom privezanom uz nogu svakako moralo imati neku vezu.

Dvije niske kolibe sa slamnatim krovovima jedine kuće, mimo kojih prođoše na tom poljskom putu kao da su povećavale njegovu osamljenost: nisu imale prozora vrijednih spomena, a vrata bijahu zatvorena: vjerojatno tu ţive vještice. I djevojčici olaknu kad vidje da magarac tu ne staje.

Konačno o radosna li vidika taj se poljski put, najdulji na svijetu, primicao kraju i vodio na široku glavnu cestu, gdje je stvarno prolazila neka kočija. A na uglu je stajao putokaz. Taj je putokaz sigurno već ranije vidjela »Do St. Ogg’sa 2 milje.« Dakle, Ciganin je uistinu namjerava odvesti kući: vjerojatno je dobar čovjek, uostalom, i mogao bi se uvrijediti na pomisao kako joj nije drago da s njime ide sama. Ta se pomisao sve više pojačavala u njoj, kako bijaše sve sigurnija da posve dobro poznaje tu cestu. Razmišljala je kako bi mogla započeti razgovor s povrijeđenim Ciganinom, i ne samo zadovoljiti njegove osjećaje, već i izbrisati dojam svojega kukavičluka kada opazi, pošto su stigli do jednog raskršća kako netko dolazi na konju s bijelom njuškom.

»Oh, stanite, stanite!« poviknu. »Evo mojeg oca! Oh, oče, oče!« Ta iznenadna radost bijaše gotovo bolna, i prije nego što je otac stigao do nje, ona je već

jecala. Veliko bijaše čuđenje gospodina Tullivera, jer on je dolazio iz Basseta i još nije bio kod kuće.

»Pa što to znači?« reče zaustavivši konja, dok je Maggie skliznula s magarca i dotrčala do očeva stremena.

»Mala se gospođica izgubila, mislim«, reče Ciganin. »Došla je k našem šatoru tamo na kraju puta za Dunlow, a ja sam je sada vodio tamo, gdje je rekla da joj je dom. Daleko je to, kada si već cijeli dan klipsao naokolo.«

»Oh, da, oče, on je bio tako dobar i vodio me kući«, reče Maggie. »Veoma ljubazan, dobar čovjek!«

»Evo vam, dakle, čovječe«, reče gospodin Tulliver izvadivši pet šilinga. »To je najbolji posao koji ste ikada obavili. Ne bih mogao sebi dozvoliti da izgubim tu malu; evo, dignite je i posadite je pred mene.«

»Dakle, Magie, kako se to dogodilo?« upitao je otac kad su odjaliali dalje putem, dok je ona naslonila glavu na njega i jecala. »Kako se dogodilo da si lutala naokolo i izgubila se?«

»Oh, oče«, jecala je Maggie, »pobjegla sam jer sam bila tako nesretna Tom se ljutio na mene. Nisam to mogla podnijeti.«

»Ali, koješta«, reče gospodin Tulliver umirujući je, »ti ne smiješ pomišljati na to da pobjegneš od oca. Što bi otac bez svoje male djevojčice?«

»Oh, ne, neću više nikada, oče nikada.« Kad je gospodin Tulliver te večeri stigao kući, veoma je ţestoko izrazio svoje mišljenje, a

učinak se toga opaţao u značajnoj činjenici da Maggie nije čula ni jedan prijekor od majke ih neko peckanje Toma zbog tog svog glupavog bijega k Ciganima. Taj neobični postupak ulio je Maggie prilično strahopoštovanja, i kadšto je pomišljala da je njezino ponašanje vjerojatno bilo previše nevaljalo da se uopće spomene.

70

XII. poglavlje

GOSPODIN I GOSPOĐA GLEGG KOD KUĆE

Da bismo vidjeli gospodina i gospođu Glegg kod kuće, moramo ući u grad St. Ogg’s taj

časni grad crvenih ţljebastih krovova i širokih zabata na skladištima, gdje se crni brodovi oslobađaju svojih tereta s dalekog sjevera i u zamjenu odnose vrijedne proizvode iz unutrašnjosti usitnjeni sir i mekana runa, s kojima su se moji profinjeni čitatelji jamačno upoznali u najboljim klasičnim pastirskim pjesmama.

To je jedan od onih starih, starih gradova koji se čovjeka doimlju, kao da su neki nastavak ili izraslina prirode, jednako kao i gnijezda ptica pletačica ili vijugavi hodnici bijelih mrava: grad koji nosi tragove svojega dugog rasta i povijesti kao tisućugodišnje stablo, i koji je niknuo i razvijao se na istom mjestu između rijeke i niskoga breţuljka još od vremena kad su rimske legije napustile tabor na obronku, a dugokosi pomorski kraljevi2 doplovili rijekom i divljim, ţudnim očima promatrali bogatstvo zemlje. To je grad koji dobro zna zaboravljene godine. Sjena saksonskoga kralja-junaka još uvijek pokadšto luta ovuda obnavljajući prizore svoje mladosti i vremena svoje ljubavi, i susreće strašnog poganina Danca, kojeg je usred njegovih ratnika probo mač nevidljiva osvetnika i koji se s jesenjih večeri diţe kao bijela maglica sa svojeg grobnog humka na brdu i lebdi u predvorju stare vijećnice na obali rijeke na mjestu gdje je bio tako čudesno ubijen u danima prije no što se sagradila stara vijećnica. Tu krasnu staru vijećnicu počeli su graditi Normani, i ona, kao i gradić, pripovijeda o mislima i rukama međusobno tako dalekih pokoljenja; ali ona je tako stara da joj iz ljubavi opraštamo njezine nedosljednosti i posve smo zadovoljni što oni koji su sagradili onaj izbočeni kameni prozor i oni koji su sagradili gotsko pročelje i tornjiće od krasnih malih opeka s ornamentom djeteline, i prozore i kruništa optočili kamenom, nisu svetogrdno srušili drevni trup zgrade s kosturom od greda i dvoranu za gozbe, natkritu hrastovim svodom.

Ali od te stare vijećnice moţda je još stariji komadić zida koji je sada ugrađen u zvonik ţupne crkve i za koji kaţu da je ostatak prvobitne kapelice posvećene Sv. Oggu, zaštitniku ovog starog grada, o čijoj povijesti posjedujem više rukom ispisanih verzija. Ja naginjem najkraćoj, jer ta, ako i moţda nije posve istinita, barem sadrţava vjerojatno najmanje netočnosti. Ogg, sin Beorla, kaţe moj osobni ţivotopisac svetaca, bijaše lađar koji je zarađivao za skromni ţivot prevozeći putnike preko rijeke Floss. I tako se dogodilo da je jedne večeri, kad su se vjetrovi razmahali, na rubu rijeke sjedila i uzdisala neka ţena s djetetom na rukama; a bijaše odjevena u dronjke i sva nekako izmučena i uvela, i traţila je da je prevezu preko rijeke. A ljudi, koji su tuda prolazili, stadoše je ispitivati i rekoše: »Zašto ţeliš prijeći rijeku? Pričekaj do jutra i zakloni se ovdje preko noći. Tako ćeš biti mudra, a ne luda.« Međutim, ona nastavi uzdisati i moliti. Ali Ogg, Beorlov sin, pristupi joj i reče: »Ja ću te prevesti na drugu obalu: dovoljno je da ti to srce ţeli.« I on je preveze preko rijeke, a tada se dogodi, kad je ţena stupila na obalu, da joj se dronjci pretvoriše u bijele haljine skladnih nabora, a lice joj zasja neobičnom ljepotom i okruţi se svetačkim sjajem, tako da je obasjala vodu kao mjesec svojim svjetlom. I ona reče: »Ogg, Beorlov sine, blagoslovljen si što nisi pitao i prepirao se s potrebom srca, već te obuzelo smilovanje i ti si joj odmah udovoljio. Odsada će svaki onaj koji stupi u tvoj čamac biti siguran od oluje; i kad god tvoj čamac krene u pomoć drugima, on će spasiti ţivote ljudi i ţivotinja.« I kad su došle poplave, mnogi su se spasili zbog blagoslova na tom čamcu. Ali kad je Ogg, Beorlov sin, umro, gle, kad mu se duša oslobađala, čamac se otpustio sa svojeg sidrišta, a plima, koja se povlačila,

2 Vikinzi

71

ponese ga velikom brzinom k oceanu i on nesta zauvijek. Međutim, za poplava u kasnija vremena mnogo je ljudi vidjelo kako se s nastupom tame Ogg, Beorlov sin, uvijek pojavljuje sa svojim čamcem na dalekoj pučini, a Blaţena Djevica sjedi na pramcu, pruţajući naokolo svjetlo kao mjesec svoj sjaj, pa bi veslači u sve dubljem mraku prikupljali hrabrost i iznova zaveslali.

Ta legenda, vidi se, odraţava iz davno minulih vremena svu nesreću poplava, koje su čak i kad ne bi dirale ljudske ţivote posvuda donosile smrt svim manjim ţivim bićima. Ali grad je poznavao i gorih nedaća od poplava nevolje građanskih ratova, kad je neprestano bio poprište borbe i kada su najprije puritanci zahvaljivali Bogu za krv lojalista, a onda lojalisti zahvaljivali Bogu za krv puritanaca. Mnogi su čestiti građani u ta vremena izgubili svoj imetak zbog savjesti i kao prosjaci napustili svoj rodni grad. Nesumnjivo, još i danas stoje mnoge kuće koje su ti čestiti građani ostavili u tuzi: kuće ljupkih zabata što gledaju na rijeku, stisnute između novijih skladišta i ispresijecane prolazima punim iznenađenja, što sve zakreću pod oštrim kutovima, dok vas ne izvedu na muljevitu obalu koju neprekidno naplavljuje navala plime. Na sve se strane kuće od opeke doimlju nekako blago, a za doba gospođe Glegg ne bijaše nikakve neskladne moderne otmjenosti: debelih stakala na izlozima, novih ukrasa na pročeljima ih drugih laţnih pokušaja da se krasnom starom crvenom St. Ogg’su prida vanjština grada kao da je niknuo tek jučer. Dućanski izlozi bijahu maleni i skromni; jer ţene i kćeri posjednika, koje bi dolazile u kupnju na sajmene dane, nisu se dale odmamiti od svojih redovitih, dobro poznatih dućana; a trgovci nisu imali robe namijenjene mušterijama koje će otići svojim putem, pa da ih više nikada ne vidiš. Ali, čak se i doba gospođe Glegg čini danas kao daleka prošlost, odijeljeno od nas promjenama koje se povećavaju godinama. Rata, i glasina o ratu, se više nitko nije niti sjećao, a ako su na njih ikada i pomišljali farmeri u mrkim bundama, koji su istresali ţito iz svojih vrećica s uzorcima i ţamorih nad njima na prepunu trgu, pomišljali su na njih kao na događaje koji pripadaju nekom minulom zlatnom dobu, kad su cijene bile visoke. Svakako je zauvijek prošlo vrijeme kad je široka rijeka mogla donijeti nezvane brodove: Rusija bijaše samo kraj odakle je dolazilo laneno sjeme što više, to bolje za hranu velikim uspravnim vjetrenjačama s rukama nalik na kose, što tutnje i melju i oprezno zamahuju kao da je u njima duša koja ih nadahnjuje. Katolici, loše ţetve i tajnovita kolebanja trgovine bijahu tri zla kojih se čovječanstvo moralo bojati: čak ni poplave nisu bile velike posljednjih godina. Stanovnici St. Ogg’sa nisu mnogo gledali u budućnost, niti se ogledavali za prošlošću. Naslijedili su daleku prošlost i ne misleći na nju, te nisu imali oči za prikaze što hodaju ulicama.

Od stoljeća kad se na širokoj vodi mogao vidjeti Sv. Ogg u svojem čamcu s Djevicom Marijom na pramcu, toliko se uspomena zapustilo, pa su postepeno iščezavale kao glavice brda što uzmiču. A sadašnjost bijaše poput jednolike ravnice na kojoj ljudi gube vjerovanje u vulkane i potrese, misleći da će sutra biti kao jučer, a da su se divovske snage, što su znale potresati zemljom, zauvijek smirile. Prošlu su dani kad je na ljude mogla snaţno djelovati njihova vjera, a kamoli da je oni sami mijenjaju: katolici bijahu strašni jer su grabili vlast, bogatstvo, a ljude ţive spaljivali; ne zato što bi se ikoji čestit i razborit ţupljanin St. Ogg’sa mogao nagnati na to da vjeruje u Papu. Netko se od starih sjećao kako se zanijela obična svjetina kad je John Wesley propovijedao na stočnom sajmištu; ali već se dugo vremena nije očekivalo od propovjednika da uzdrmaju ljudske duše. Povremena provala vjerskog ţara s nonkonformističkih propovjedaonica o pitanju krštenja nejake djece bijaše jedini znak gorljivosti, koja ne pristaje u trijezna vremena, kad su ljudima dojadile promjene. Protestantizam je mirno sjedio, ne hajući za raskole, ne brinući se za obraćenja. Nonkonformizam bijaše nasljedstvo, koje bi pratilo bolja sjedišta u crkvi i trgovačke veze; a svećenstvo bi se tek prezirno čudilo nonkonformizmu kao budalastoj navici, koja ponajviše prianja uz obitelji medičara i trgovaca kolonijalnom robom, premda je on bio prilično u skladu i s uspješnim trgovanjem na veliko. Ali s katoličkim pitanjem zapiri i lagan vjetar nesklada da prekine zatišje: postariji ţupnik povremeno bi pokazivao sklonost za povijest i dokazivanje, a gospodin Spray, puritanski svećenik, počeo je drţati političke propovijedi, u kojima je neobično vješto pravio razliku između svojeg ţarkog vjerovanja u pravo katolika da uţivaju puna građanska prava i ţarkog vjerovanja u njihovu

72

vječnu propast. No većina Sprayovih slušatelja nije moglo slijediti njegove finese, a mnoge je staromodne

nonkonformiste veoma mučilo njegovo »pristajanje uz katolike«; dok su drugi opet mislili kako bi bilo bolje da se ostavi politike. Smisao za javna pitanja nije se baš mnogo cijenio u St. Ogg’su, a ljude koji bi se bavili političkim pitanjima promatrali bi ponešto sumnjičavo kao opasne prijetnje; to bijahu obično osobe koje su vodile tek malenu vlastitu trgovinu ili pak, ako bi je i imale, vrlo vjerojatno je bilo da će ona pasti pod stečaj.

To bijahu prilike u St. Ogg’su u danima gospođe Glegg i u onom određenom razdoblju u povijesti njezine obitelji, kad je neznanje bilo mnogo udobnije nego danas i kad se ono prihvaćalo sa svim počastima u veoma dobru društvu, a da se nije moralo zaodijevati u kićeno odijelo znanja. To bijaše doba kad nije bilo jeftinih časopisa i kad ladanjski liječnici nikada nisu ni pomišljali na to da pitaju svoje bolesnice vole li čitati, već su jednostavno uzimali, kao nešto samo po sebi razumljivo, da im je naklapanje milije; to bijaše vrijeme kad su gospođe na bogatim svilenim haljinama imale velike dţepove u kojima su nosile ovnovu kost da ih zaštiti od grčeva. I gospođa je Glegg nosila uza se takvu kost koju je naslijedila od svoje bake uz brokatnu haljinu, koja bi i prazna stajala uspravno kao viteški oklop, i palicu sa srebrnom glavom; jer obitelj je Dodson već kroz mnogo pokoljenja bila ugledna.

Gospođa je Glegg imala jednu prednju i jednu straţnju gostinjsku sobu u svojoj krasnoj kući u St. Ogg’su, tako da je imala dva mjesta s kojih je mogla promatrati slabosti svojih bliţnjih i osjećati sve dublju zalivalnost za svoju iznimnu duševnu jakost. Sa svojih prednjih prozora mogla je gledati niz ulicu Tofton, koja je vodila iz St. Ogg’sa, i opaţati sve veću sklonost za brbljanje i postajkivanje koju su odavale ţene ljudi, koji se još nisu povukli iz poslovnoga ţivota, kao i običaj nošenja istkanih pamučnih čarapa, što je otvaralo turobne izglede za naredno pokoljenje; a sa svojih straţnjih prozora mogla je gledati niz ljepušan vrt i voćnjak, koji se pruţao do rijeke, te promatrati ludost gospodina Glegga jer provodi vrijeme među tim cvijećem i povrćem. Jer, pošto se povukao iz aktivna rada kao stručnjak za vunu da bi uţivajući proveo ostatak svojega ţivota, gospodinu se Gleggu njegovo posljednje zanimanje činilo toliko krućim od njegova trgovačkog posla, da se nakanio na amaterski prisilan rad zbog rastresenosti i obično se odmarao obavljajući rad dvaju vrtlara. Štednja na nadnicama za vrtlara bila bi moţda navela gospođu Glegg da šutke prelazi preko te ludosti, čak i kad bi se zdrav ţenski duh mogao pretvarati da poštuje muţevu omiljelu razbibrigu. Međutim, dobro je poznato da ta popustljivost u braku pripada samo slabijem dijelu spola koji ne moţe uvidjeti da je duţnost ţene biti zakonom postavljena kočnica za muţeve zabave, koje su rijetko kada razborite ih pohvalne.

A i gospodin Glegg je sa svoje strane imao dvostruko vrelo duševnoga zanimanja, koje je nedvosmisleno obećavalo da će biti neiscrpno. Prvo, iznenadio se nad svojim otkrićima u prirodopisu kad je pronašao da njegov komad vrta sadrţava čudesne gusjenice, puţeve i kukce koji koliko je on čuo prije nisu nikada privukli ljudsku paţnju; a opazio je neobična poklapanja između tih zooloških pojava i značajnih događaja toga vremena kao na primjer, da je prije poţara katedrale u Yorku bilo zagonetnih zmijolikih tragova na lišću ruţina grma i k tome neobično obilje puţeva, čemu se mučio odgonetnuti značenje, dok mu ono nije sinulo s tim ţalosnim poţarom (gospodin Glegg je imao neobično ţivu duševnu djelatnost, koja je sebi, kad se oslobodila trgovine vunom, prirodno probila put u drugim smjerovima). A drugi predmet njegova razmišljanja bijaše samovolja ţenskog duha, koja se tako tipično izraţavala u gospođi Glegg. Da se biće stvoreno, u genealoškom smislu, iz čovjekova rebra, i u tom određenom slučaju podrţavano u najvećem ugledu, bez ikakve muke za sebe samo mora baš redovno protiviti i najblaţim prijedlozima, pa čak i najprilagodljivijim ustupcima, bijaše zagonetka u ţivotnom poretku kojoj je često uzalud traţio rješenje u početnim poglavljima Staroga zavjeta. Gospodin Glegg je odabrao najstariju gospođicu Dodson kao pristalo utjelovljenje ţenske razboritosti i štedljivosti, a kako je sam imao sklonosti za stjecanje i čuvanje novca, računao je na mnogo bračne sloge. Ali u toj čudnovatoj mješavini, koja se zove ţenski karakter, lako se moţe

73

dogoditi da bude neugodna, usprkos izvrsnim primjesama; a lijepu sustavnu škrtost moţe popratiti začin koji posve pokvari uţitak na njoj. Na primjer, gospodin Glegg bijaše škrt na nadasve simpatičan način: susjedi bi za njega govorili da baš nije dareţljiv, što uvijek znači da je ta osoba simpatičan tvrdica. Ako biste izrazili sklonost prema korama od sira, gospodin Glegg bi se sjetio da ih za vas spremi, dobrodušno uţivajući što moţe zadovoljiti vaše nepce, a volio je i tetošiti sve ţivotinje za koje nije trebalo kupovati hranu. Kod gospodina Glegga nije bilo nikakva pretvaranja ili licemjerstva: oči bi mu se ovlaţile istinskim osjećajem nad rasprodajom pokućstva kakve udovice, premda bi to mogla spriječiti novčanica od pet funti iz njegova vanjskog dţepa; ali dar od pet funti nekoj osobi, što »skromno ţivi«, činio bi mu se više kao neko ludo rasipanje, nego »milosrđe« koje bi za njega uvijek značilo davanje malih potpora, a ne ublaţivanje nesreće. A gospodin Glegg je jednako volio štedjeti tuđi novac kao i svoj: on bi jahao isto tako daleko zaobilaznim putem da izbjegne carinarnicu kad bi se troškovi plaćali za njega, kao i kad bi morali ići iz njegova vlastitog dţepa, i bio je upravo gorljiv u nastojanju kako bi naveo razne znance da upotrebljavaju jeftin nadomjestak za laštilo. Ta ukorijenjena navika štednje, kao cilj samoj sebi, bijaše osobina marljiva poslovna čovjeka ranijeg naraštaja, u kojem su ljudi polako stjecali svoje imetke gotovo kao što je traganje za hsicom osobina lovačkog psa i ta je navika od njih stvorila poseban rod ljudi, koji je gotovo nestao u današnje vrijeme naglog stjecanja novca, kad rasipnost odmali slijedi iza nestašice. U staromodna se vremena financijska samostalnost jedva ikada postizala bez maloga škrtarenja kao uvjeta, i u svakom biste pokrajinskom području našli tu osobinu povezanu s tako raznolikim pojavama; kao što je raznovrsno voće iz kojega vadimo kiselinu. Pravi su Harpagoni uvijek bih upadljive i iznimne pojave; takvi, međutim, nisu bih čestiti porezni obveznici koji bi, škrtareći jednom iz puke nuţde, čak i pošto bi se povukli u udoban mir sa svojim voćkama i vinskim bačvama, zadrţali naviku promatrati ţivot kao domišljat postupak kojim oprezno stječeš za ţivot, a da pritom ne ostavljaš neki primjetljiv manjak, i koji bi isto tako brzo odustali od neke nove raskoši kad bi imali pet stotina godišnje, kao i kad bi imali samo pet stotina funti glavnice. Gospodin Glegg bijaše jedan od tih ljudi, koje ministar financija smatra tako tvrdoglavim; a kad to znate, vi ćete bolje moći razumjeti zašto nije odustajao od uvjerenja da je sklopio poţeljan brak, usprkos prejetkom začinu, što ga je priroda pridala vrlinama najstarije gospođice Dodson. Kad čovjek ljubazne ćudi nađe ţenu koja se slaţe s njegovim temeljnim ţivotnim načelom, lako će sam sebe uvjeriti da mu nijedna druga ţena ne bi tako dobro pristajala, pa će se svaki dan i malo okositi i prepirati, ali bez ikakva osjećaja otuđenja. Kako je gospodin Glegg imao sklonost prema umovanju i nije više bio zabavljen vunom, često je duboko i s čuđenjem razmišljao o posebnoj strukturi ţenske duše, kako mu se ona otkrivala u njegovu bračnom ţivotu; a ipak je smatrao da su kućanske metode gospođe Glegg uzor za njezin spol; doimalo bi ga se kao ţalosna nepravilnost kod drugih ţena kad ne bi svoje stolne ubruse zamatale jednako čvrsto i odlučno kao gospođa Glegg, kad bi njihovi kolači imali manje koţnat sastav i kad se njihove ušećerene šljivice ne bi odlikovale tako časnom tvrdoćom kao njezine; ne, čak i posebna mješavina mirođija i nekih ljekarskih mirisa u osobnom ormaru gospođe Glegg doimala ga se kao jedini pravi miris koji postoji. Ne znam baš ne bi li opet čeznuo za prepirkom da je izostala cijeli tjedan; a sigurno bi kraj neke popustljive blage ţene njegovo umovanje ostalo prazno i lišeno zagonetnosti.

Nedvosmislena dobrodušnost gospodina Glegga razabirala se u tome što ga je više boljelo kad bi vidio da mu se ţena ne slaţe s drugima pa čak i sa sluţavkom Dolly nego kad bi sam prema njoj bio u poloţaju bestemeljnoga prigovaranja, a svađa ga je između nje i gospodina Tullivera toliko ozlovoljila, da je posve pokvarila radost koju bi inače osjećao nad stanjem svojega ranog kupusa, dok se drugo jutro šetao vrtom prije doručka. Ipak je pošao u kuću na zajutrak s blijedom nadom da će moţda pošto je to gospođa Glegg »malo prespavala« njezina srdţba biti dovoljno stišana da ustupi mjesto njezinu, inače jakom, smislu za obiteljsko dostojanstvo. Znala se hvaliti da među Dodsonima nije nikada bilo onih smrtnih svađa koje su sramotile druge obitelji; da se nikada nijedan Dodson nije razbaštinio niti se ikada koji Dodson

74

odrekao bratića ih sestrične; jer, zapravo zašto i bi kad nisu ni imali bratića ni sestrične koji ne bi imali novca posuđenog drugim ljudima ih, u najmanju ruku, nekoliko vlastitih kuća.

Postojao je jedan večernji oblak, koji bi uvijek nestajao s čela gospođe Glegg kad bi sjedila za doručkom: to bijahu njezine čupave čeone kovrče; jer dok se ujutro bavila kućnim poslovima, bila bi puka rasipnost, kod spremanja koţnatih kolača, stavljati na sebe išta tako suvišno, kao što su čupave čeone kovrče. U devet i po, otmjenost bi zahtijevala taj čeoni ukras: do tada bi gospođa Glegg mogla štedjeti na njemu, a društvo ne bi time bilo ništa mudrije. Ali kad tog oblaka nije bilo, samo se još bolje vidjelo da je ostao oblak strogosti; i opazivši ga, gospodin Glegg, sjedajući za stolom i jedeći kašu s mlijekom, čime je po svojem priprostom običaju redovito taţio jutarnju glad, razborito odluči prepustiti prvu primjedbu gospođi Glegg, da ne bi tako njeţnoj tvari, kao što je ćud gospođe, naudio i najlaganiji dodir. Ljudi koji očito uţivaju u svojoj zlovolji znaju se drţati u dobru stanju namjerno uskraćujući sebi koješta. To bijaše i način gospođe Glegg; toga jutra napravila je sebi slabiji čaj nego inače i otklonila maslac. To je bio teţak slučaj: kad ţestoko raspoloţenje za prepiranje, koje će tako lako iskoristiti svaku prigodu, nije nailazilo ni na jednu jedinu primjedbu gospodina Glegga kojoj bi moglo dati sebi maha. Ali pomalo postade očigledno da će i njegova šutnja posluţiti svrsi jer on začu kako mu se ona konačno obraća s onim prizvukom u glasu koji je svojstven najdraţoj ţivotnoj druţici.

»Da, Glegg! Slabo što ja dobivam za uzvrat, a pogledaj kakva sam ti ţena već godinama. Ako je to način na koji će se sa mnom postupati, bilo bi bolje da sam to znala prije nego je umro moj jadni otac, pa bih onda, kad mi je zatrebao dom, otišla kamo drugamo jer izbor mi se za to nudio.«

Gospodin Glegg zastane sa svojom kašom i podiţe pogled ne s nekim novim čuđenjem, već jednostavno s onim mirnim, uobičajenim čuđenjem s kojim promatramo stalne tajne.

»Zašto, gospođo Glegg, što sam sada učinio?« »Sada učinio, Glegg! Sada učinio ... Ja te ţalim.« Ne vidjevši kako da nađe prikladan odgovor, gospodin Glegg se ponovo posveti svojoj

kaši. »Ima na svijetu muţeva«, nastavi gospođa Glegg nakon stanke, »koji bi se znali drugačije

drţati, a ne pristati uz svakog drugog protiv vlastitih ţena. Moţda imam krivo, a ti me moţeš podučiti boljem - ali ja sam uvijek čula da je muţu mjesto uz ţenu, umjesto da uţiva i likuje kad je ljudi vrijeđaju.«

»Pa kakav razloga imaš ovo mi govoriti?« prilično se zagrija gospodin Glegg; jer premda bijaše ljubazan čovjek, ne bijaše blag kao Mojsije. »Kada sam to ja uţivao i likovao nad tobom?«

»Ima načina po kojima se nešto moţe učiniti gore nego jasnim govorom, Glegge! Radije bih da mi u lice kaţeš kako ti nisam vaţna, nego da nastojiš prikazati kako su svi u pravu osim mene i da dođeš ujutro na doručak pa se mrgodiš na mene, kao da sam blato pod tvojim nogama, a ja nisam odspavala ni pun sat noćas.«

»Mrgodim na tebe?« poluljutito, polušaljivo reče gospodin Glegg. »Ti si kao pijanac koji misli da su svi previše popili osim njega.«

»Ne poniţavaj se i ne upotrebljavaj prost govor prema meni, Glegg. To te samo umanjuje, premda ti to sam ne moţeš vidjeti«, reče gospođa Glegg s odlučnom samilošću. »Čovjek na tvom mjestu trebao bi sluţiti kao primjer i razumnije govoriti.«

»Jest, ali hoćeš li ti slušati razum?« oštro će gospodin Glegg. »Najrazboritije što ti mogu reći jest ono što sam ti sinoć rekao: da je krivo ako misliš traţiti svoj novac natrag kad je posve siguran kod njih sve samo zbog neke tričave svađice; pa sam se nadao da ćeš jutros promijeniti svoje mišljenje. Ali ako ga hoćeš traţiti natrag, nemoj to činiti sada u brzini i stvarati daljnja neprijateljstva u obitelji, već pričekaj dok se nađe neka povoljna hipoteka koju moţeš dobiti bez ikakve muke. Sada bi morala uzeti odvjetnika da ti nađe nešto pogodno u što ćeš uloţiti novac, a to bi značilo nikad kraja izdacima.«

Gospođa Glegg je osjećala da u tom uistinu ima nešto, ali ona trgnu glavom i pusti neki grleni uzvik kako bi pokazala da je njezina šutnja samo primirje, a ne mir. I uistinu, uskoro opet

75

plane. »Bit ću ti zahvalan sada za šalicu čaja, gospođo Glegg,« reče gospodin Glegg vidjevši kako

se ona ne prihvaća toga da mu natoči čaja kao obično, kad završi s kašom. Ona podiţe čajnik, malo zabaci glavu i reče:

»Radujem se, što čujem, da ćeš mi biti zahvalan, Glegg. Jer malo zahvalnosti dobivam za ono što činim za ljude na tom svijetu. Premda na tvojoj strani, Glegg, nema u obitelji ţene koja bi bila dorasla mjeriti se sa mnom a to bih rekla i da sam na smrtnoj postelji. Usprkos tome, uvijek sam se ljubazno ponašala prema tvojoj rodbini i nema nikoga među njima tko bi mogao reći suprotno, premda mi nisu ravni, i nitko me neće prisiliti da to kaţem.«

»Bolje će biti da se ostaviš prigovaranja mojoj rodbini dok se nisi prestala svađati s vlastitom, gospođo Glegg«, ljutito i podrugljivo reče gospodin Glegg. »Molim te vrč s mlijekom.«

»Ako si ikada rekao netočnu riječ, onda je to sada, Glegg«, reče gospođa, neobično mu obilato nalijevajući mlijeka, kao da hoće reći: ako hoće mlijeka, neka ga ima puno. »I ti znaš da je to netočno. Ja nisam ţena koja će se svađali s vlastitom rodbinom; moţda ti bi, jer znam, da si se svađao.«

»Eh, kako bi to onda jučer nazvala, kad si ostavila kuću svoje sestre u bijesu?« »Ja se nisam svađala sa svojom sestrom, Glegg, i netočno je to reći. Tulliver nije od moje

krvi, a to se on posvađao sa mnom i istjerao me iz kuće. Ali moţda bi ti volio da sam ostala pa da me tamo proklinju, Glegg; moţda ti je bilo krivo što ne čuješ kako ti sipaju još više pogrda i ruţnih riječi po vlastitoj ţeni. Ali upamti, to je tvoja sramota.«

»Je li još ikada tko čuo tako nešto u ovoj ţupi?« raspali se gospodin Glegg. »Ţena, koja je opskrbljena svime i koja smije drţati svoj novac kao da je na nju prepisan, s novo podstavljenom i presvučenom kočijom, uz beskrajne troškove, a kad ja umrem opskrbljena bolje negoli bi uopće mogla očekivati... da ovako postupa, da grize i reţi kao neko bijesno pseto! To prelazi sve granice! Da je svemogući Bog stvorio ţene ovakvima ... « Te su posljednje riječi bile izrečene sa ţalosnim uzbuđenjem. Gospodin je Glegg gurnuo čaj ispred sebe i objema rukama lupnuo o stol.

»Eh, Glegg, ako su to tvoja razmišljanja, najbolje će biti da se i saznaju«, reče gospođa Glegg skidajući ubrus i uzbuđeno ga slaţući. »Ali ako govoriš o tome kako sam ja opskrbljena bolje nego što mogu očekivati, onda mi dopusti da ti kaţem da sam imala prava očekivati mnogo više nego što nalazim. A što se tiče toga da sam bijesno pseto, bit će dobro ako ne bude čitava pokrajina vikala kakva je sramota da ovako sa mnom postupaš, jer to ja ne mogu podnositi i neću podnositi ... «

Tu se u glasu gospođe Glegg već moglo naslutiti da će zaplakati i prekinuvši svoj govor, ţestoko pozvoni.

»Sally«, reče ustajući sa stolca i govoreći prilično prigušenim glasom, »zapali gore vatru i spusti zastore. Glegg, ti izvoli odrediti što ţeliš za ručak. Ja ću samo zobenu kašicu.«

Gospođa Glegg pođe preko sobe do maloga ormarića s knjigama i izvadi Baxterov Vječni počinak svetaca koji ponese sa sobom gore u sobu. To bijaše knjiga koju je običavala rasklopiti pred sobom u posebnim prigodama: u kišovita nedjeljna jutra ili kad bi čula za neku smrt u obitelji ih pak kad bi se kao u tom slučaju njezina svađa s gospodinom Gleggom popela za oktavu više nego inače.

Ali gospođa Glegg ponijela je gore sa sobom nešto drugo, što bi - zajedno s Počinkom svetaca i zobenom kašicom moglo ponešto djelovati da joj postupno smiri osjećaje i omogući da podnese boravak u prizemlju kratko vrijeme prije uţine. To bijaše djelomično primjedba gospodina Glegga kako bi dobro učinila da ne dira svojih pet stotina, dok se ne pojavi neka dobra prigoda za ulaganje; i nadalje, njegova usputna napomena o tome kako se lijepo pobrinuo za nju u slučaju svoje smrti. Gospodin Glegg, kao i svi ljudi njegova kova, bijaše izvanredno šutljiv što se tiče oporuke; a gospođa Glegg, u svojim mračnijim satima, imala je zle slutnje da bi on, kao i ostali muţevi o kojima je čula, mogao gajiti podlu namjeru da joj poveća tugu nad

76

svojom smrću ostavivši joj veoma malo, a u tom će slučaju - to je čvrsto odlučila jedva uopće nosati korotne vrpce na šeširu i neće plakati više nego što bi plakala da joj je bio drugi muţ. Ali ako joj je uistinu iskazao neku oporučnu njeţnost, bilo bi ganutljivo misliti na njega, siromaha, kad umre; pa čak i njegovo budalasto vrpoljenje oko cvijeća i vrtnih pitanja, pa čak bi i njegova upornost po pitanju puţeva bila ganutljiva, kad bi jednom zauvijek uistinu završila. Preţivjeti gospodina Glegga i pohvalno govoriti o njemu kao čovjeku, koji je moţda imao svojih slabosti, ali koji se prema njoj valjano ponio, usprkos svojim brojnim rođacima pa imati svote od kamata, koje bi češće pritjecale, i skrivati ih po raznim kutovima, tako da bi to smutilo i najdovitljivijeg tata (jer po mišljenju gospođe Glegg, banke i ţeljezne blagajne pokvarile bi uţitak posjedovanja - isto bi tako mogla uzimati i hranu u kapsulama) konačno, da je vlastita obitelj i susjedstvo gledaju s poštovanjem, kako se nijedna ţena nikada ne moţe ni nadati da će je gledati, koja nema prošle ni sadašnje časti obuhvaćene u riječima oporučno dobro opskrbljena udovica sve je to stvaralo laskav i pomirljiv pogled u budućnost. Pa stoga, kad je gospodin Glegg kojemu je obilato kopanje motikom vratilo dobro raspoloţenje, a ganuo se ugledavši prazan stolac svoje ţene i njezino sloţeno pletivo smotano u kutu pošao gore k njoj i primijetio da je posmrtno zvono zvonilo za jadnoga gospodina Mortona, gospođa Glegg je vehkodušno odgovorila, kao da i nije povrijeđena ţena:

»Ali, bit će to za nekoga lijep posao kad ga preuzme.« Do toga je vremena Baxter leţao rasklopljen barem osam sati, jer već bijaše gotovo pet sati;

pa ako se ljudi moraju često svađati, onda odatle slijedi jasan zaključak da se njihove svađe ne mogu tjerati preko određenih granica.

Gospodin i gospođa Glegg razgovarali su posve prijateljski o Tulliverovima te večeri. Gospodin Glegg pošao je čak tako daleko da prizna kako je Tulliver, naţalost, čovjek koji će uvijek upadati u neprilike i da će, po svoj prilici, upropastiti svoj imetak; a gospođa Glegg, dolazeći na pola puta ususret tom priznanju, izjavila je da joj je ispod časti pridati paţnju ponašanju takva čovjeka i da će mu - zbog svoje sestre dopustiti da još neko vrijeme zadrţi onih pet stotina, jer ako ih uzajmi na hipoteku, dobit će samo četiri posto.

77

XIII. poglavlje

GOSPODIN TULLIVER JOŠ DALJE ZAPLEĆE KLUPKO

ŽIVOTA Zbog tog novog prilagođavanja gospođe Glegg, gospođa se Pullet drugi dan iznenadi

vidjevši da je njezin posrednički zadatak tako lagan. Gospođa Glegg ukori je, zaista, prilično oštro, što misli da je potrebno reći svojoj starijoj sestri koji je pravi način ponašanja u obiteljskim pitanjima. Osobito uvredljiva bijaše tvrdnja gospođe Pullet da bi se nepovoljno doimalo u susjedstvu kad bi ljudi imali mogućnosti reći da je u obitelji bilo svađe. Ako obiteljsko ime nikada ne pretrpi štetu kroz gospođu Glegg, onda gospođa Pullet moţe savršeno mirno poloţiti glavu na svoj jastuk.

»Mislim da ne treba očekivati«, primijeti gospođa Glegg zaključujući to pitanje, »da ću doći opet u mlin, prije nego me Bessy dođe obići; jer valjda neću ići tamo i pasti na koljena pred Tullivera i moliti ga za oproštenje jer sam mu učinila uslugu; ali neću biti ni osvetoljubiva te ako Tulliver bude sa mnom ljubazno razgovarao, ja ću s njim lijepo govoriti. Mene ne treba nitko upućivati što se dolikuje.«

Pošto je gospođa Pullet vidjela da je nepotrebno zalagati se za Tulliverove, te joj zabrinutost zbog njih, prirodno, malo popusti i ona skrenu razgovor na nepriliku koju joj je jučer priredio odvjetnik te zloslutne kuće. Gospođa Glegg sasluša opseţan prikaz, koji je neobično pamćenje gospodina Pulleta nadopunjavalo nekim pojedinostima; i dok je tetka Pullet ţalila lošu sreću, koju Bessy ima sa svojom djecom, i izrazila napola stvorenu odluku da dade novaca kako bi se Maggie poslala u neki daleki internat što, doduše, neće spriječiti da bude tako tamnoputa, ali bi moglo u njoj zatomiti neke druge poroke - dotle je tetka Glegg krivila Bessy zbog njezine slabosti i obraćala se svim svjedocima, koji će ţivjeti kad Tulliverova djeca pođu po zlu, da je ona, gospođa Glegg, otpočetka govorila kako će biti, dodajući da se sama divi kako se sve njezine riječi obistinjuju.

»Onda mogu navratiti k Bessy i reći kako nećeš ništa zamjeriti i da će sve biti kao i prije?« upita gospođa Pullet tik pred odlazak.

»Da, moţeš, Sophy«, reče gospođa Glegg, »moţeš reći Tulliveru, a i Bessy da se neću loše ponijeti zato što se ljudi loše vladaju prema meni: znam da mi je duţnost kao najstarijoj da sluţim kao primjer u svakom pogledu, pa to i činim. Nitko ne moţe o meni drugačije govoriti, ako se hoće pridrţavati istine.«

Budući da je gospođa Glegg bila u ovom raspoloţenju zadovoljstva nad vlastitom uzvišenom velikodušnošću, prepuštam vam da prosudite kakav je učinak proizveo primitak kratkog pisma od gospodina Tullivera, te iste večeri po odlasku gospođe Pullet, kojim je obavještava da ne treba trti glavu radi svojih pet stotina funti jer će joj taj novac biti isplaćen najkasnije u tijeku sljedećeg mjeseca, zajedno s kamatama. I dalje, da se gospodin Tulliver nipošto ne ţeli neljubazno vladati prema gospođi Glegg te da je dobrodošla u njegovoj kući kad god zaţeli doći, ali da on od nje ne ţeli nikakvih milosti, niti za sebe, niti za svoju djecu.

Tu je katastrofu ubrzala sama gospođa Tulliver, samo onom svojom neuništivom nadom koja ju je navela na to da očekuje kako će slični uzroci moţda jednom proizvesti drugačije posljedice. Više puta se dogodilo u njezinu ţivotu da je gospodin Tulliver učinio nešto zato što su drugi ljudi rekli da on to ne moţe učiniti, ih zato što su ga ţalili zbog njegove navodne nesposobnosti, ili pak, jer su na bilo koji način podboli njegov ponos; ipak, mislila je toga dana, ako mu kaţe, kad dođe kući na uţinu, da je sestra Pullet otišla kako bi pokušala sve izgladiti sa sestrom Glegg, tako da on ne treba misliti na to kako će isplatiti novac, to će unijeti malo vedrine kod uţine. Gospodin Tulliver nije nikada popustio u svojoj odluci da namakne novac,

78

ali sada je odmah odlučio napisati pismo gospođi Glegg koje će isključiti svaku mogućnost da ga krivo shvate. Gospođa Pullet je otišla prosjačiti i moliti za njega, dabome! Gospodin Tulliver nije rado pisao pisma jer mu se odnos između govorena i pisana jezika - ukratko poznat kao pravopis činio jednom od najzamršenijih stvari u tom zagonetnom svijetu. Usprkos tome, kao i svako gorljivo pisanje, zadatak je bio obavljen za kraće vrijeme nego obično, a ako se pravopis razlikovao od pravopisa gospođe Glegg eh, ona je kao i on sam pripadala naraštaju za koji je ortografija bila stvar osobnoga rasuđivanja.

Gospođa Glegg nije promijenila svoju oporuku zbog tog pisma i razbaštinila Tulliverovu djecu od njezinih tisuću funti; jer ona je imala svoja načela. Nikomu ne smije biti moguće reći za nju, kad bude mrtva, da nije razdijelila svoj novac savršeno pravedno među vlastitom rodbinom: po pitanju oporuka osobne su se vrline podređivale velikoj temeljnoj činjenici krvnoga srodstva; a da se kod podjele svojega imetka povodiš za hirom i ne razdijeliš svoju baštinu točno u omjeru sa stupnjevima rodbinstva, značilo bi buduću sramotu koja bi joj zagorčala ţivot. To je uvijek bilo načelo u obitelji Dodson; to je bio jedan oblik onoga osjećaja časti i ispravnosti, koji bijaše ponosna tradicija u takvim obiteljima tradicija koja je oduvijek srţ našeg pokrajinskog društvenog poretka.

No premda to pismo nije moglo pokolebati načela gospođe Glegg, ono je oteţalo rješavanje obiteljske svađe; a što se tiče utjecaja pisma na mišljenje gospođe Glegg o gospodinu Tulliveru molila je da se shvati kako ona od tog vremena nema baš ništa reći o njemu: njegovo je duševno stanje očito previše iskvareno da bi ona i trena o tome razmišljala. Tek prije Tomova odlaska u školu, početkom kolovoza, gospođa Glegg dođe u pohode svojoj sestri Tulliver, no ostade sjediti u svojoj kočijici cijelo vrijeme, iskazujući neraspoloţenje time što se značajno suzdrţavala od svakog savjeta ili pokude, jer kako je primijetila pred sestrom Deane »Bessy mora snositi posljedice toga što ima takva muţa, premda mi je nje ţao«, a gospođa Deane suglasila se s tim da je Bessy vrijedna ţaljenja.

Te večeri Tom dobaci Maggie: »Oh, jao! Maggie, tetka Glegg opet počinje dolaziti; drago mi je da idem u školu. Sada ćeš

ti sve morati podnositi!« Maggie bijaše već sva tako rastuţena kod pomisli da Tom odlazi od nje, da joj se to

njegovo nestašno radovanje učini veoma podmuklim, i te je noći usnula plačući. Odlučni postupak gospodina Tullivera zalitijevao je da i dalje ne gubi ni trena i nađe

pogodnu osobu koja bi ţeljela pozajmiti pet stotina funti uz obveznicu. »To ne smije biti neka Wakemova stranka«, govorio je sebi; a ipak nakon dva tjedna dogodi se baš suprotno. Ne zato što je volja gospodina Tullivera bila slaba, nego zato što su prilike bile jače. Wakemova stranka bijaše jedini prikladan izvor koji se mogao naći. Sudbina gospodina Tullivera bijaše kao i Edipova, i u tom bi slučaju mogao kao i Edip reći u svoju obranu da mu je djelo bilo više nametnuto, nego što ga je on počinio.

79

DRUGA KNJIGA ŠKOLOVANJE

80

I.poglavlje

TOMOVO PRVO POLUGODIŠTE

Patnje Toma Tullivera za prvog tromjesečja njegova boravka u King’s Lortonu, pod

odličnom brigom velečasnoga Waltera Stellinga, bijahu prilično teške. U akademiji g. Jacobsa ţivot mu se nije činio teškim problemom: tamo je bilo mnogo učenika s kojima se mogao igrati, a Tom, budući da je bio vješt u svim ţivim igrama - osobito tučnjavi uţivao je među njima ugled koji mu se činio neodjeljiv od Toma Tullivera. Sam gospodin Jacobs, među prijateljima poznat pod imenom »Stara naočalka« zbog svoje navike da nosi naočale, nije ulijevao neko mučno strahopoštovanje; a ako je odlika zlovoljnih starih licemjera, kao što je bio on, da pišu štampano i kite svoj potpis viticama i da bez prethodnog razmišljanja znaju kako se piše koja riječ te da bez pogreške izdeklamiraju »Meni je ime Norval«, onda je Tomu, što se njega tiče, prilično drago da nije u opasnosti pred takvim niskim sposobnostima. On ne ţeli postati zlovoljan učitelj to ne, već imućan čovjek kao što je njegov otac, koji je u mlađim godinama išao u lov i jahao sjajnu crnu kobilu - tako lijepu ţivotinju kakve nema nadaleko. Tom je već stotinu puta slušao o njezinim vrlinama. I on će ići u lov i izazivati opće poštovanje. Kad ljudi odrastu, mislio je, nitko ih ne pita za rukopis i pravopis: kad bude gotov čovjek, mora biti gospodar svega i raditi što mu je volja. Bilo mu je veoma teško pomiriti se s mišlju da se njegovo školovanje mora produljiti i da ga neće odgojiti za očev posao, koji mu se oduvijek neobično sviđao, jer samo jašeš naokolo, izdaješ naloge i odilaziš na trg; a mislio je kako će mu svećenik davati svu silu sati iz Svetoga pisma i vjerojatno će ga siliti da uči nedjeljom evanđelje i poslanice uz prigodne molitve. Ali u oskudici točnijih podataka nikako nije mogao zamisliti da će škola i učitelj biti nešto posve drugačije od akademije gospodina Jacobsa. Stoga, kako ne bi oskudijevao, ako slučajno nađe srodne prijatelje, pobrinuo se da ponese sa sobom kutijicu kapica za naboje; ne zato što bi se njima moglo nešto osobito poduzeti, ali one će mu posluţiti da kod stranih dječaka izazove dojam o dobrom poznavanju puške. Tako jadni Tom, premda je jasno vidio Maggine tlapnje, nije bio bez vlastitih obmana koje su se trebale tako nemilosrdno raspršiti njegovim povećanim iskustvom u King’s Lortonu.

Nije ondje proveo ni dva tjedna, kad se uvjerio da je ţivot kompliciran ne samo latinskom gramatikom, već i novim mjerilom engleskoga izgovora nešto veoma teško, i da to još više oteţava gusta magla stidljivosti. Kako ste već opazili, Tom ne bijaše nikakva iznimka među dječacima što se tiče lakoće odnosa s ljudima; ali da izgovori i jednosloţnu riječ u odgovoru gospodinu ih gospođi Stelling, bijaše za nj toliko teško da se bojao kako će ga kod stola pitati ţeli li još pudinga. Što se pak tiče kapica za naboje, gotovo je već odlučio, u ogorčenju svojega srca, da ih baci u obliţnju baru; jer ne samo da je bio jedini đak, već je i počeo misliti o puškama s nekom skepsom, i općenito osjećati kako je njegova ţivotna teorija potkopana. Jer gospodin Stelling očito nije nimalo cijenio puške, a ni konje; a ipak Tomu bijaše nemoguće prezirati gospodina Stellinga, kao što je prezirao Staru naočalku. Ako je na gospodinu Stellingu i bilo ičega, što ne bijaše posve iskreno, Tom to nikako nije mogao otkriti: samo čestim uspoređivanjem činjenice moţe najmudriji, posve odrastao čovjek, razlikovati vješto koturane bačve od nebeske grmljavine.

Gospodin Stelling bijaše okrupan, plećat čovjek s nepunih trideset godina, svijetloplave kose koja mu je stršila uvis te velikih, dosta svijetlih sivih očiju, koje su uvijek bile širom rastvorene; imao je zvučan, dubok glas i vladanje izazovna samopouzdanja, koje je graničilo s drskošću. Bijaše započeo svoju karijeru velikim zamahom i namjeravao je ostaviti znatan dojam na svoje bliţnje. Velečasni gospodin Stelling nije čovjek koji će cijeli svoj ţivot ostati među niţim svećenstvom. Posjedovao je pravu britansku odlučnost da sebi progura put prema slavi. I to

81

ponajprije kao učitelj; jer u srednjim su se školama mogla dobiti izvrsna mjesta profesora, a gospodin Stelling je namjeravao dobiti takvo mjesto. Ali i kao propovjednik, jer je namjeravao uvijek propovijedati tako neobično, da mu se slušateljstvo poveća zadivljenim vjernicima iz susjednih ţupa te da izazove veliku senzaciju, kad god povremeno preuzme duţnost za nekog manje nadarenog svećenika. Odlučio je govoriti napamet, a to se u seoskim ţupama, poput King’s Lortona, smatralo gotovo čudom. Neki odlomci iz Massillona i Bourdaloua3, koje je znao napamet, djelovaliu uistinu veoma snaţno kad bi zagrmjeh u najdubljim notama gospodina Stellinga; ali kako bi se svojim slušateljima obraćao jednako glasno i snaţno s relativno slabim pozivima, oni bi ih često smatrali isto tako neobičnim. Učenje gospodina Stelhnga nije pripadalo nekoj određenoj školi; u najboljem slučaju, imalo je natruhe evanđelizma jer to bijaše ono što je baš tada »djelovalo« u biskupiji, u koju je spadao King’s Lorton. Ukratko, gospodin Stelling bijaše čovjek koji se namjeravao uspeti u svojem zvanju i to, naravno, vlastitom zaslugom, jer njega nije zanimalo ništa što uključuje sumnjive dogovore s nekim velikim odvjetnikom koji još nije postao lord kancelar. Svećenik, koji ima ovakve odlučne namjere, iz početka zapada malo u dug; ne valja očekivati da će on ţivjeti onako skromno kao čovjek koji namjerava cijeh svoj ţivot biti siromašan kapelan. A ako onih nekoliko stotica, što ih je g. Timpson predujmio u ime imetka svoje kćeri, nije dovoljno za nabavu lijepa pokućstva, zajedno sa zalihom vina, velikog klavira i uređenjem vehkog cvjetnjaka, onda pouzdano slijedi da se te stvari moraju ih pribaviti nekim drugim sredstvima, ih se pak velečasni gospodin Stelling mora pomiriti da bude bez njih a ta bi posljednja alternativa bila samo smiješno odgađanje plodova uspjeha, a uspjeh bijaše siguran. Gospodin Stelling imao je tako široka prsa i bijaše tako odlučan pa se osjećao dorastao svemu; on će postati slavan prodrmavši savjest svojih slušatelja, i s vremenom će obraditi jednu grčku dramu te iznijeti nekohko novih tumačenja teksta. Dramu još nije odabrao, jer kako bijaše oţenjen tek nešto preko dvije godine, slobodno mu je vrijeme bilo zauzeto paţnjom prema gospođi Stelling; ali već je priopćio toj uzornoj ţeni što namjerava učiniti jednoga dana, i ona je osjećala veliko povjerenje u svojega muţa kao čovjeka koji sve to razumije.

Međutim, neposredni korak prema budućem uspjehu trebao je biti napredak Toma Tullivera u prvom polugodištu; jer neobičnim su se okolnostima poveli neki pregovori radi još jednoga učenika iz iste okolice, pa bi to poţurilo odluku u prilog gospodina Stellinga, kad bi se doznalo da je mali Tulliver, koji je kako je gospodin Stelling izjavio kad je bio nasamo sa svojom bračnom druţicom prilično neotesan deran, znatno napredovao u kratkom vremenu. Zato je i bio strog s Tomom što se tiče sati. Tom je za njega bio očito dječak čije se sposobnosti neće nikada razviti pomoću latinske gramatike, ako se pritom ne primijeni i nešto strogosti. Gospodin Stelling nipošto ne bijaše neki krut ih neljubazan čovjek baš naprotiv; za stolom bi se šalio s Tomom i najljubaznije ispravljao njegove pokrajinske izraze i ponašanje; ali jadni Tom bijaše samo još više zaplašen i smeten tom dvostrukom novošću, jer nikada nije bio naviknut na šale kao što su bile Stellingove; i po prvi je put u ţivotu neugodno osjećao kako je u njega sve nekako naopako. Kad je gospodin Stelling rekao, pošto se skinuo poklopac s goveđe pečenke:

»Dakle, Tullivere, što bi radije otklonio: pečenku ili sklanjao4 latinsku riječ za nju?« Onda je to Toma, za kojeg bi, i u njegovim najsabranijim trenucima, igra riječi bila tvrd orah, natjeralo u toliku nepriliku i bojazan da mu se sve činilo nejasno osim pomisli da radije ne bi imao nikakva posla s latinskim: naravno, odgovorio je »pečenu govedinu«, na što je slijedilo mnogo smijeha te neke neslane šale s tanjurima, iz čega je Tom razabrao da je na neki neobjašnjiv način otklonio pečenu govedinu i, zapravo, ispao kao budala. Da je mogao vidjeti kakva prijatelja kako se podvrgava tim bolnim zalivatima i izdrţi ih ne klonuvši duhom, vjerojatno bi ih brţe prihvatio kao nešto samo po sebi razumljivo. Međutim, postoje dva skupa načina odgoja, i od tih moţe neki roditelj pribaviti svojem sinu i jedan i drugi poslavši ga kao samotna đaka svećeniku: jedan je način da učenik uţiva potpun nehaj velečasnoga gospodina; drugi je pak da 3 Jean Baptiste Massillon (1663.-1742.) i Louis Bourdaloue (1632.-1704.) slavni francuski propovjednici 4 neprevediva igra riječi: u engleskom se za oba značenja upotrebljava isti glagol

82

trpi njegovu nepodijeljenu paţnju. Za ovu posljednju povlasticu, gospodin je Tulliver platio visoku cijenu u Tomovim prvim mjesecima u King’s Lortonu.

Taj je čestiti mlinar i pivar ostavio Toma pa se odvezao kući s velikim zadovoljstvom u duši. Smatrao je kako je to za njega bio sretan trenutak, kad se sjetio da zatraţi Rileyev savjet o Tomovu školovanju. Oči gospodina Stellinga bijahu tako širom rastvorene, a govorio je tako neprisiljeno i trijezno odgovarajući na svaku tešku polaganu primjedbu gospodina Tullivera: »Razumijem, dobri moj gospodine, razumijem« ili »Svakako, svakako, vi ţelite da vam sin bude čovjek koji će se snaći u svijetu.« Tako da je gospodin Tulliver bio sretan što je u njemu našao svećenika čije se znanje moţe tako dobro primijeniti na svakidašnja ţivotna pitanja. Osim savjetnika Wylda, kojega je slušao na posljednjem zasjedanju pokrajinskog suda, po mišljenju gospodina Tullivera, velečasni je gospodin Stelling bio najmudriji čovjek kojega je ikada sreo prilično nalik na Wylda - zapravo, isto je tako zaticao palce u izreze prsluka ispod pazuha. Gospodin Tulliver ne bijaše iznimka među ljudima koji drskost zamjenjuju pronicljivošću: većina je laika smatrala Stellinga pametnim i općenito nadarenim čovjekom, dok su ga braća svećenici smatrali uglavnom prilično nezanimljivim. Ali on je pripovijedao gospodinu Tulliveru štošta o promjenama cijena i o podmetanjima poţara, zatraţio je od njega savjet kako da hrani svinje, i to potpuno svjetovno i razborito, govoreći uglađeno i okretno pa je mlinar mislio, eto, to je baš ono što je ţelio za Toma. Bio je posve uvjeren da taj divan čovjek poznaje sve grane znanja i da točno zna što Tom mora naučiti kako bi bio dorastao odvjetnicima nešto, što sam gospodin Tulliver nije znao, pa je nuţno bio prisiljen donositi tako općenite zaključke. Ne bi baš bilo pošteno smijati mu se, jer ja poznajem i mnogo obrazovanijih osoba od njega, koje prave isto tako općenite i nimalo mudrije zaključke.

Što se pak tiče gospođe Tulliver kad se uvjerila da se stavovi gospođe Stelling o zračenju rublja i česte pojave gladi kod dječaka u razvoju potpuno slaţu s njezinima, štoviše, da je gospođa Stelling, premda tako mlada ţena koja tek očekuje svoj drugi porod, imala gotovo isto iskustvo kao i ona sama što se tiče ponašanja i temeljnog značaja okruţne primalje ona je izjavila pred svojim muţem, kad su odlazili kočijom, koliko je zadovoljna što ostavlja Toma kod ţene koja je, usprkos svojoj mladosti, čini se, posve razborita i majčinska, a još i tako lijepo pita za savjet.

»Mora da su ipak u veoma dobrim financijskim prilikama«, reče gospođa Tulliver, «jer posvuda po kući je sve lijepo kako samo moţe biti, a ona svilena haljina što ju je imala na sebi stajala je dosta novaca. Sestra Pullet ima takvu haljinu.«

»Ali«, reče gespodin Tulliver, »on ima prihoda osim ţupništva, rekao bih. Moţda im njezin otac nešto daje. Onda će Tom značiti još jednu stotinu za njega, a k tome ne baš velik trud, kako on sam izjavljuje: kaţe da mu je podučavanje nešto posve prirođeno. Eh, to je divno«, doda gospodin Tulliver pa nagnuvši glavu ustranu, zamišljeno poškaklja konja po slabini.

Moţda zato što je poučavanje bilo nešto posve prirođeno za gospodina Stellinga, on ga se prihvatio s onom jednolikošću metoda i neobaziranjem za prilike kojima se odlikuju postupci ţivotinja, za koje se smatra da su podloţne neposrednoj pouci prirode. Simpatični dabar g. Broderipa, kako kaţe sam taj dragi prirodoslovac, prihvatio se gradnje nasipa u nekoj prostoriji na trećem katu u Londonu isto tako ozbiljno kao da polaţe svoje temelje u nekoj rijeci ili jezeru u Sjevernoj Kanadi. Dabrov je posao bio graditi: što nije bilo vode ili mogućnosti za potomke bijaše neprilika za koju on nije bio odgovoran. Istim se nepogrešivim instinktom gospodin Stelling prihvatio posla da na svoj prirođeni način ulije etonsku gramatiku i Euklida u pamet Tomu Tulliveru. Smatrao je kako je to jedini temelj valjane pouke: sva druga sredstva podučavanja puko su šarlatanstvo i mogu proizvesti ljude površna znanja. Poduprt tim čvrstim temeljem, čovjek moţe tek uz samilostan smiješak promatrati sve ono raznoliko ili specijalno znanje nepravilno obrazovanih ljudi: jer sve je to veoma lijepo, ali je nemoguće da bi ti ljudi mogli oblikovati zdrave stavove. Imajući to mišljenje, gospodin Stelling nije bio pristran kao neki učitelji što se tiče pretjerane točnosti ili opsega vlastite učenosti; a što se tiče njegovih stavova o Euklidu, nikakvo mišljenje ne bi moglo biti slobodnije od osobne pristranosti.

83

Gospodin Stelling se nije nipošto, ni vjerskim ni intelektualnim oduševljenjem, dao zavesti na stranputicu. A opet, nije u potaji vjerovao da je sve zajedno obmana. Mislio je kako je vjera uistinu divna stvar, a Aristotel velik autoritet: da su dekanske časti i prebende korisne zasade, a Velika Britanija branik protestantizma sazdan od providnosti; te da je vjera u neviđeno velika podrška za ispaćene duše. Vjerovao je u sve to, kao što neki švicarski hotelijer vjeruje u ljepotu kraja oko sebe i u uţitak koji ona pruţa gostima umjetničkih sklonosti. A isto je tako gospodin Stelling vjerovao u svoju odgojnu metodu; nije nimalo sumnjao da za sina gospodina Tullivera čini uistinu ono najbolje. Naravno, kad je mlinar govorio o rasporedu obuke i »zbrajanju« onako neodređeno i nesigurno, gospodin Stelling ga je umirio, uvjeravajući ga da on već zna što je potrebno, jer kako da taj dobri čovjek i stvori neki razborit sud o takvim pitanjima? Duţnost je gospodina Stellinga da poučava dječaka ispravno - zapravo, drugačije on ni ne zna: on nije rasipao vrijeme kako bi stjecao nešto neispravno.

Uskoro je zaključio da je jadni Tom potpuno glup dječak jer, premda mu je napornim radom uspio utuviti u mozak neke određene deklinacije, ništa mu apstraktno kao na primjer odnos između deklinacije i završetka nije išlo u glavu da bi mu omogućilo prepoznati neki slučajni genitiv ili dativ. To se gospodinu Stellingu činilo kao nešto više od prirođene gluposti: slutio je da tu postoji tvrdoglavost, ili barem ravnodušnost, pa je strogo korio Toma što se potpuno ne posvećuje svojem radu. »Ti se ne zanimaš za ono što radiš, gospodičiću«, govorio bi gospodin Stelling, a taj je prigovor bio bolno opravdan. Tomu nije nikada bilo teško razlikovati kratkodlakog prepehčara od dugodlakog kad ga se jednom upozorilo na razliku; a njegove sposobnosti zapaţanja nisu nipošto bile oskudne. Mislim da su bile jednako dobre kao i sposobnosti zapaţanja velečasnoga gospodina Stellinga jer Tom je točno znao unaprijed reći koliko konja kaska za njim, znao je baciti kamen ravno u središte određena kruga na vodi, mogao je pogoditi pogriješivši tek za malenkost koliko bi duţina njegova štapa trebalo da dosegne drugi kraj igrališta te je znao crtati gotovo savršene kvadrate na svojoj pločici, a da pritom ništa ne mjeri. Ali gospodin se Stelling nije obazirao na takvo što: samo je opaţao da Tomove sposobnosti zataje pred apstrakcijama, koje su za dječaka bile tako uţasno simbolizirane na stranicama etonske gramatike, te da zapada u stanje koje već graniči sa slaboumnošću kad treba dokazati da dva zadana trokuta moraju biti jednaki premda moţe veoma brzo i sigurno razabrati da oni jesu jednaki. Zato je gospodin Stelling zaključio kako je neobično potrebno da se Tomov mozak, budući da je osobito nepristupačan za etimologiju i geometrijske dokaze, preore i prekopa tim patentnim oruđem. Njegova je omiljela metafora: latinski i geometrija tvore onu kulturu duha koja ga priprema da kasnije primi svako sjeme. Ne kaţem ništa protiv teorije gospodina Stellinga: ako se treba drţati jednoga sustava za sve duhove, onda je njegov sustav, očito, isto tako dobar kao i svaki drugi. Ja samo znam da je to bilo isto tako neugodno za Toma Tullivera, kao da su mu dali sira da izliječi neku probavnu smetnju koja mu ne dopušta da ga probavi.

Čudno je kako se dobiva nešto posve drugačije kad se neka metafora izokrene. Nazovi jednom mozak intelektualnim ţelucem i dosjetljiva slika latinskog i geometrije kao plugova i drljača ništa ne rješava. Ali opet, slobodno je nekome drugome slijediti velike autoritete i nazvati mozak arkom bijela papira ili ogledalom: u tom slučaju poznavanje probavnog procesa postaje posve sporedno. Svakako je bila dosjetljiva zamisao nazvati devu pustinjskom lađom, ali to baš ne bi čovjeku mnogo pomoglo kod uvjeţbavanja te korisne ţivotinje. O Aristotele, da si ti imao prednost biti onaj najmoderniji umjesto najvećeg od starih, ne bi li pomiješao svoju pohvalu za govor u metaforama, kao znak osobite mudrosti, s jadikovkom jer se mudrost tako rijetko pokazuje u govoru bez metafora mi tako rijetko moţemo izjaviti što neka stvar jest, ako ne kaţemo da je nešto drugo?

Kako se Tom Tulliver baš nije odlikovao nekim bogatstvom u oblicima govora, nije uporabio neku metaforu da izrazi svoje mišljenje o prirodi latinskog jezika: nikada ga nije nazvao sredstvom za mučenje; a tek kad je nešto više naučio u drugom polugodištu o latinskoj gramatici, dovoljno je uznapredovao da ga nazove »dosadnim« i »odvratnim« predmetom.

84

Zasad, u odnosu prema tom zalitjevu da uči latinske deklinacije i konjugacije, Tom se isto tako nije mogao dosjetiti baš ničemu što bi moglo biti uzrok i cilj njegovim patnjama, kao ni neka nevina rovka, zatočena u raspuknutu deblu jasena da bi izliječila hromost kod goveda. Svakako je gotovo nevjerojatno obrazovanim duhovima današnjice kako dječak od dvanaest godina, koji nije strogo pripadao »masi« za koju se smatra da ima isključivo pravo na duševni mrak, nije imao neke određene predodţbe kako se na tom svijetu stvorilo nešto takvo kao što je latinski jezik, a ipak, tako je to bilo kod Toma. Dugo bi trebalo da mu se učini shvatljivim kako je ikada postojao narod koji je kupovao i prodavao ovce i volove te obavljao svakidašnje ţivotne poslove posredstvom toga jezika; a još bi dulje trebalo dok bi se naveo da shvati zašto se od njega traţi da ga uči, kad se veza tog jezika s onim poslovima posve izgubila. Koliko se Tom uopće upoznao s Rimljanima na akademiji gospodina Jacobsa, njegovo je znanje bilo posve točno, ali nije sezalo dalje od činjenice da su Rimljani u Novom zavjetu; a gospodin Stelling nije bio čovjek koji će oslabiti i iscrpsti duh svojega učenika pojednostavnjujući stvari i tumačeći ih, ili pak umanjiti krepko djelovanje etimologije miješajući je s površnim, nebitnim znanjem, kakvo se daje djevojčicama.

Međutim, kako god je to čudno za reći, pod tim je zdravim postupkom Tom postao više nalik na djevojčicu, nego što je to ikada prije bio u svojem ţivotu. Imao je dobru količinu ponosa, koji se dotada veoma udobno osjećao u svijetu, prezirući Staru naočarku i odmarajući se u osjećaju neosporavanih prava; ali sada taj isti ponos nije nailazio ni na što, osim povreda i ozljeda. Tom je sve prejasno vidio, a da ne bi opazio kako je mjerilo gospodina Stellinga za koje šta posve drugačije i svakako nešto više u očima svijeta, nego mjerilo ljudi među kojima je on sam ţivio, i da se doveden u dodir s tim mjerilom on, Tom Tulliver, čini neotesan i glup: nipošto nije bio ravnodušan prema tome pa mu ponos postade nesiguran, a to potpuno izbrisa njegovo dječačko samozadovoljstvo i prida mu nešto od djevojačke osjetljivosti. Bio je odlučne, da ne kaţem tvrdoglave ćudi, ali u njegovoj naravi nije bilo nikakve ţivotinjske buntovnosti i nepromišljenosti: prevladavala je ljudska osjećajnost, i da mu je palo na pamet kako bi se mogao osposobiti da pokaţe malo bistrine na satovima učenja i tako steći odobravanje gospodina Stellinga stojeći neobično dugo na jednoj nozi, ili umjereno lupajući glavom o zid, ili bilo kojim dobrovoljnim činom te vrste, on bi to svakako i pokušao. Ali ne Tom nije nikada čuo da bi te mjere bistrile shvaćanje ili pojačavale pamćenje riječi; a sklonosti za nagađanja i pokuse nije imao. Palo mu je, doduše, na pamet da bi moţda mogao dobiti pomoć ako se pomoli Bogu; ali kako su molitve, koje bi molio svake večeri bile napamet naučenih oblika, prilično se ţacao da, kao novotariju i nešto neobično, uvede neki brzo izmišljen odlomak o nekom predmetu molbe, kad nije znao je li mu već prethodio neki sličan slučaj. Ali jednoga dana, kad je zapeo po peti put u supinima treće konjugacije, a gospodin Stelling ga je, u uvjerenju da to mora biti nehaj jer prelazi granice moguće gluposti, veoma ozbiljno ukorio ističući da će, ako ne iskoristi sadašnju zlatnu prigodu da nauči supine, morati to poţaliti kad postane odrastao čovjek Tom, skršeniji nego inače, odluči okušati svoje jedino utočište: i te večeri poslije svojeg uobičajenog oblika molitve za roditelje i »sestricu« (počeo je moliti za Maggie kad je još bila dojenče) doda istim glasnim šaptom: »i, molim, daj mi da uvijek zapamtim svoj latinski.« Zastade tren da razmisli kako da se pomoli radi Euklida treba li moliti kako bi shvatio značenje ili za neko drugo duševno stanje koje bi se dalo bolje primijeniti na taj slučaj. Ali konačno doda: »I neka gospodin Stelling kaţe da ne trebam više raditi Euklida. Amen.«

To što se drugi dan bez pogreške probio kroz svoje supine, ohrabri ga da ustraje u tom dodatku svojim molitvama i ukloni u njemu svaku sumnju, koja bi se moţda javila, jer je gospodin Stelling i dalje zalitijevao Euklida. Ali vjera mu se skrši kad je očigledno ponestalo svake pomoći, kad je došao do nepravilnih glagola. Činilo se očito da Tomovo očajavanje nad hirovima prezenta ne predstavlja neku poteškoću vrijednu posredovanja, a kako to bijaše vrhunac njegovih teškoća, gdje je onda korist od toga da i dalje moli za pomoć? Odlučio se na taj zaključak jedne od onih tmurnih, samotnih večeri, koje bi provodio u radnoj sobi, spremajući zadaće za sutradan. Oči bi mu se brzo zamaglile nad knjigom premda je mrzio plač i stidio ga

85

se. Nije mogao da ne misli s ljubavlju čak i na Spouncera s kojim se nekoć tukao i svađao; sa Spouncerom bi se osjećao kao kod kuće i u nadmoćnu poloţaju. Pa onda mlin, pa rijeka i Yap što ćuli uši, spreman da posluša i najmanji znak kad Tom kaţe »Hoj?« - sve bi to iskrsnulo pred njim kao u nekom bunilu kad bi se odsutna duha prstima igrao u dţepu svojim velikim noţem, komadićem biča i drugim ostacima iz prošlosti. Tom, kao što rekoh, nije nikada prije u svom ţivotu bio toliko nalik na djevojčicu, a u tom razdoblju nepravilnih glagola još mu jače pritisne raspoloţenje novo sredstvo za duševni razvoj, koje se izmislilo za njega izvan školskih sati. Gospođa je Stelling, naime, dobila nedavno svoje drugo dijete, pa kako ništa ne bi moglo biti zdravije za dječaka od osjećaja da je koristan, gospođa je Stelling smatrala kako čini Tomu uslugu naloţivši mu da pazi na maloga anđelka Lauru, dok je dadilja zabavljena djetešcetom koje je pobolijevalo. Bit će za Toma najljepše zaposlenje ako izvodi Lauru u najsunčanijem satu jesenskog dana to će mu pomoći da osjeća kako mu je lortonski ţupni dvor dom i da je on član obitelji. Mali anđelak Laura, koja se tada još nije usavršila u hodu, imala je oko struka pričvršćenu vrpcu za koju ju je Tom drţao, kao da je neko psetance onih nekoliko minuta, koliko ju je bilo volja hodati; ali kako su ti trenutci bili rijetki, većinom je nosio to krasno dijete okolo naokolo po vrtu, na dogled s prozora gospođe Stelling kako je glasio nalog. Ako itko smatra da je to bilo nepravedno prema Tomu, ili čak neko ugnjetavanje, molim ga da promisli kako postoje ţenske odlike koje je međusobno teško povezati, čak i ako se inače poklapaju. Ako ţeni siromašna ţupnika uspije da se kraj svih svojih teškoća veoma dobro odijeva i kosu češlja na takav način zbog kojega će njezina dadilja morati povremeno obavljati duţnosti komorkinje kad, nadalje, njezine večere i gostinjska soba pokazuju nastojanje za otmjenošću i savršenstvom, za koje bi obično ţene moţda mislile da je potreban velik dohodak, bilo bi nerazborito očekivati od nje da namjesti još jednu dadilju ili čak da sama obavlja poslove dadilje. Gospodinu Stellingu bilo je to bolje poznato: vidio je da mu ţena već stvara čudesa i bio je ponosan na nju: svakako, nije baš bilo najbolje na svijetu za hod mladoga Tullivera da nosi teško dijete, ali dječak ima obilate vjeţbe za dugih šetnji na koje ide sam, a u drugom će se polugodištu gospodin Stelling pobrinuti da pribavi učitelja tjelovjeţbe. Među mnogim sredstvima kojima je gospodin Stelling namjeravao bolje uspjeti nego glavnina njegovih kolega, posve je odustao od toga da se u kući provodi njegova volja. Pa što onda? Oţenio je »najblaţu dušicu koja je ikada postojala« kako je rekao gospodin Riley, koji je poznavao plave kovrčice i nasmiješeno lice gospođe Stelling tijekom cijeloga njezina djevojaštva, pa bi na temelju toga znanja bio svagda pripravan izjaviti da kućne razmirice, kakve god nastupile u njezinu braku, moraju bezuvjetno biti krivnja gospodina Stellinga.

Da je Tom bio gore ćudi, on bi svakako mrzio anđelka Lauru, ali za to je imao predobro srce u njemu bijaše previše onoga tkiva što se pretvara u pravu muţevnost i u samilosnu zaštitu slabijih. Sve se bojim da je mrzio gospođu Stelling, i da su mu se zauvijek zamjerile blijedoplave kovrčice i široke pletenice kao izravno povezane s oholim ponašanjem i čestim spominjanjem »duţnosti« drugih ljudi. Ali nije mogao ne igrati se s malom Laurom i ne zabavljati je. Zbog nje je ţrtvovao čak i svoje kapice za naboje pošto je izgubio svaku nadu da će one ikada posluţiti nekoj vaţnijoj svrsi misleći kako će joj se mali bljesak i prasak neobično sviđati, ali je time samo navukao na sebe ukor gospođe Stelling jer uči dijete igrati se vatrom. Laura mu bijaše neka vrsta sudruga u igri a Tom, oh kako je čeznuo za prijateljima! Potajno u srcu čeznuo je za tim da Maggie bude kod njega i bio je gotovo pripravan s oduševljenjem prihvaćati njezina nepodnošljiva djela zaboravljivosti; premda je, kad je bio kod kuće, uvijek prikazivao kao veliku milost sa svoje strane što dopušta Maggie klipsati uza nj na izletima u potrazi za zabavom.

I prije no što je završilo to neutješno polugodište, Maggie uistinu dođe. Gospođa Stelling uputila je poziv djevojčici neka dođe i ostane kod svoga brata; i tako, kad se koncem listopada gospodin Tulliver dovezao u King’s Lorton, došla je s njim i Maggie osjećajući da kreće na veliko putovanje i da počinje razgledavati svijet. To bijaše prvi posjet gospodina Tullivera Tomu, jer dječak mora naučiti ne misliti previše na dom.

»Dakle, sinko«, reče gospodin Tulliver, kad je gospodin Stelling izišao iz sobe najaviti

86

njihov dolazak svojoj ţeni, a Maggie počela slobodno grliti Toma: »Izgledaš izvrsno! Škola ti odgovara.«

Tom poţelje da izgleda bolesno. »Ne mislim baš da sam zdrav, oče«, reče. »Rado bih da zamoliš gospodina Stelinga neka

mi ne da učiti Euklida mislim da od toga dobivam zubobolju.« (Zubobolja bijaše jedina bolest koja je ikada snašla Toma.)

»Euklid, sinko moj eh, što je to?« reče gospodin Tulliver. »Oh, ne znam: to su definicije, aksiomi, trokuti i svašta. To je knjiga iz koje moram učiti a

sve je u njoj bez smisla.« »Hajde, hajde!« ukori ga gospodin Tulliver. »Ne smiješ tako govoriti. Moraš učiti što ti tvoj

učitelj kaţe. On zna što je dobro za tebe.« »Sad ću ti ja pomagati, Tome«, javi se Maggie, tješeći ga malo pokroviteljski. »Došla sam i

ostajem koliko najdulje mogu, ako me gospođa Stelling pozove. Donijela sam svoj kovčeg i svoje pregače, zar ne, oče?«

»Ti da mi pomogneš?! Ti glupavice mala!« reče Tom, oţivjevši sav kod te izjave jer već je uţivao kod pomisli kako će se Maggie zabezeknuti čim joj pokaţe jednu stranicu iz Euklida. »Volio bih te vidjeti kad pripremaš jednu od mojih zadaća! Eh, ja učim i latinski! Djevojčice nikada ne uče takvo što. Preglupave su za to.«

»Ja veoma dobro znam što je latinski«, povjerljivo će Maggie. »Latinski je jezik. U rječniku ima latinskih riječi. Ima bonus dar.« »Eh, tu baš nisi u pravu, gospođice Maggie!« reče Tom potajno začuđen. »Misliš kako si

mudra! Ali bonus slučajno znači dobar bonus, bona, bonum.« »Pa to nije nikakav razlog zašto ne bi značilo i dar«, junački će Maggie. »Moţe značiti više

toga gotovo svaka riječ znači više stvari. Na primjer lawn znači tratina, a znači i ona tkanina iz koje se prave dţepne maramice.«

»Ta ti vrijedi, mala«, reče gospodin Tulliver, smijući se dok se Tom prilično ljutio nad Magginim znanjem, premda je bio presretan kod pomisli da će ostati kod njega. Njezinu će umišljenost ubrzo nadvladati strahopoštovanje, kad doista razgleda njegove knjige.

U svom hitnom pozivu, gospođa Stelling nije spomenula više od tjedan dana za Maggin boravak; ali gospodin Stelling, koji ju je uzeo među koljena i pitao je gdje je ukrala svoje crne oči, zahtijevao je da ostane četrnaest dana. Maggie se gospodin Stelling učini divan čovjek, a gospodin Tulliver bio je posve ponosan što moţe ostaviti svoju malu djevojčicu negdje, gdje će imati prigode pokazati svoju bistrinu pred stranim ljudima, koji to znaju cijeniti. Stoga se sporazumješe da neće dolaziti po nju prije isteka četrnaest dana.

»A sada dođi sa mnom u radnu sobu, Maggie«, reče Tom, kad se otac odvezao. »Čemu sada treseš i trzaš glavom, glupačo?« nastavi, jer premda joj kosa bijaše sada drugačije uređena i začešljana glatko za uha, ona ju je u mislima još uvijek uklanjala s očiju trzajem glave. »Ovako se doimlješ kao da si luda.«

»Ali, što mogu«, nestrpljivo će Maggie. »Nemoj me peckati, Tom. Oh, koliko knjiga!« usklikne čim ugleda ormare s knjigama u radnoj sobi. »Kako bih voljela imati toliko knjiga!«

»Eh, ne bi mogla čitati ni jednu od njih«, pobjedonosno će Tom. »Sve su na latinskom.« »Ne, nisu«, reče Maggie. »Evo, mogu pročitati na hrptu ove ... Povijest sutona i propasti

Rimskog carstva.«5

»Eh, pa što to znači? Ti ne znaš«, reče Tom kimajući glavom. »Ali bih mogla brzo saznati«, prezirno odgovori Maggie. »Eh, kako? Pogledala bih unutra

i vidjela što piše.« »Bolje će biti da to ne činiš, gospođice Maggie«, reče Tom, vidjevši njezinu ruku na svesku.

»Gospodin Stelling ne da nikome da dira njegove knjige bez dopuštenja.« »Oh, pa dobro! Daj onda da vidim sve tvoje knjige«, reče Maggie okrenuvši se kako bi

5 Poznato povijesno djelo engleskog povjesničara Echvarda Gibbona (1737.1796.)

87

zagrlila Toma i protrljala obraz svojim okruglim nosićem. Sav presretan što ima kod sebe svoju dragu Maggie, da se opet s njome prepire i nad njom

likuje, Tom je uhvati oko struka i poče s njome skakutati oko velikog stola za knjige. Skakali su tako sve ţivlje i ţivlje, dok se djevojčici ne oslobodi kosa iza uha i ne stade joj lepršati oko glave kao neke oţivjele rese. Ali njihovi okretaji oko stola postadoše sve nepravilniji pa su konačno došli i do Stellingova stalka za čitanje i uz glasan tresak ga srušili na pod zajedno s teškim rječnicima na njemu. Srećom je to bilo prizemlje, i kako je radna soba gospodina Stellinga bila u posebno dograđenom krilu kuće, taj pad ne odjeknu tako gromoglasno da bi se svi uzbunili. No Tom ipak zastade nekoliko trenutaka sav ošamućen i zabezeknut, u strahu da će se pojaviti gospodin ili gospođa Stelling.

»Oh, čuj, Maggie«, konačno reče, diţući stalak, »ovdje moramo biti mirni, znaš. Ako što slomimo, gospođa će nas Stelling natjerati da vičemo peccavi.«6

»Što je to?« začudi se Maggie. »Oh, to znači strog ukor na latinskom«, objasni Tom, ne bez ponosa nad svojom učenosti. »Ljuti li se ona mnogo?« upita Maggie. »Da samo znaš!« reče Tom ţivo kimajući glavom. »Ja mislim da se sve ţene više ljute od muškaraca«, reče Maggie. »Tetka Glegg mnogo se

više ljuti od strica Glegga, a majka me više grdi od oca.« »Eh, i ti ćeš jednoga dana biti ţena«, reče Tom, »zato ne bi trebala govoriti.« »Ali ja ću biti pametna ţena«, odsiječe Maggie, trgnuvši glavom. »Jest, dabome, i odvratno umišljeno stvorenje. Svi će te mrziti.« »Ali ti me ne bi trebao mrziti, Tom: to će biti veoma ruţno od tebe jer sam tvoja sestra.« »Da, ali ako ćeš biti odvratno neugodno stvorenje, ja ću te svakako mrziti.« »Oh, ali Tom, ti nećeš! Ja neću biti neugodna. Bit ću ti veoma dobra i bit ću dobra prema

svakomu. Ti me nećeš uistinu mrziti, je li, Tom?« »Ali, ostavi, nije vaţno! Dođi, vrijeme mi je da napišem zadaće. Vidi ovdje što moram

napraviti«, reče Tom povukavši Maggie prema sebi i pokazujući joj svoju geometrijsku zadaću. Maggie brzo zadjene kosu za uši i spremi se dokazati kako mu moţe pomoći kod Euklida. Počne čitati puna pouzdanja u svoje sposobnosti, no zamalo se sva smuti i lice joj se zarumenje od ljutnje. Nema što mora priznati da tomu nije dorasla, a tako se nerado poniţavala.

»To je glupost«, kliknu, »i nešto veoma ruţno čemu da to netko ţeli shvatiti.« »Aha, eto ti sad, gospođice Maggie!« reče Tom povukavši knjigu k sebi i kimajući glavom

prema sestri. »Vidiš, nisi tako pametna kako si mislila.« »Oh«, naškubi se Maggie, »mislim da bih to mogla razumjeti da sam učila što dođe prije,

kao što si ti.« »Ali to je baš ono što ne bi mogla, mudra gospođice«, reče Tom. »Jer još je teţe kad znaš

ono što dođe prije; onda moraš reći što je definicija III. i što je aksiom V. Ali sada me ostavi na miru: moram nastaviti s ovim. Evo, tu je latinska gramatika. Vidi razumiješ li tu što.«

Maggie se latinska gramtika učini gotovo utješnom poslije muka nad matematikom; jer uţivala je u novim riječima i ubrzo otkrila da na kraju knjige ima engleski ključ koji će joj jeftino pribaviti veliko znanje latinskog jezika. Ubrzo odluči izostaviti pravila u sintaksi primjeri bijahu mnogo zanimljiviji. Te tajnovite rečenice istrgnute iz nepoznata teksta kao čudni ţivotinjski rogovi i lišće nepoznatih biljaka doneseni iz nekog dalekog kraja otvarahu neograničeno polje njezinoj mašti, i to je više očaravahu što su bile na svojem posebnom jeziku, koji ona moţe naučiti tumačiti. Doista, veoma je zanimljiva ta latinska gramatika za koju je Tom rekao da je djevojčice ne mogu naučiti: i bila je stoga ponosna što se njoj čini zanimljiva. Najkraći primjeri bijahu joj najmiliji. Mors omnibus est communis.7 Bilo bi suhoparno učiti, ali opet je lijepo razumijeti latinski; no sretni gospodin, kojemu svatko čestita što ima sina »nadarena takvom

6 Latinski: sagriješih molim za oproštenje. 7 Smrt je zajednička svima.

88

sklonosti«, omogući joj mnogo ugodna nagađanja, i sva se udubila u gusti lug kroz koji ni jedna zvijezda ne moţe prodrijeti kada Tom kliknu:

»Dakle sada, Maggie, daj ovamo gramatiku!« »Oh, Tom, to je tako lijepa knjiga!« reče djevojčica skočivši s naslonjača pruţivši mu je;

»mnogo je ljepša od rječnika. Veoma bih brzo mogla naučiti latinski. Uopće mi se ne čini teško.« »Eh, znam što si radila«, reče Tom, »čitala si engleski prijevod na kraju. To moţe svaki

magarac.« Tom zgrabi knjigu pa je otvori odlučno i poslovno, kao da ţeli reći: Moram napisati

zadaću, kojoj se nijedan magarac ne bi smatrao doraslim! Maggie, prilično pogođena, okrene se ormarima s knjigama baveći se odgonetavanjem naslova.

Za kratko vrijeme Tom je zovnu: »Evo, Maggie, dođi čuti znam li to govoriti. Stani uz onaj kraj stola, gdje sjedi gospodin

Stelling kad me ispituje.« Maggie posluša i uze otvorenu knjigu. »Gdje počinješ, Tom?« »Ah, počinjem kod Apellativa arborum, jer ponavljam sve što sam učio ovaj tjedan.« Kroz prva tri stiha Tom ispliva posve dobro; Maggie je pomalo već zaboravljala svoju

duţnost šaptača, nagađajući što bi mogla značiti riječ mas, koja se pojavila dvaput, kada Tom zapne kod Sunt etiam volucrum.

»Nemoj mi reći, Maggie; Sunt etiam volucrum ... Sunt etiam volucrum... ut ostrea, cetus... « »Ne«, reče Maggie otvorivši usta i stresavši glavom. »Sunt etiam volucrum«, ponovi Tom veoma polagano, kao da će riječi moţda brţe doći kad

im daš ovako jak mig da na njih čekaš. »C, e, u«, nestrpljivo pomaţe Maggie. »Ali, znam šuti ti«, reče Tom, »ceu passer, hirundo; ferarum ... ferarum ... « Tom uze olovku i

učini njome nekohko tvrdih točaka na omotu svoje knjige ... »ferarum ... « »Joj, joj, Tom«, reče Maggie, »kako dugo trebaš! Ut... « »Ut, ostrea ... « »Ne, ne«, kliknu Maggie, »ut zigris ... « »Ali, da, sad već mogu«, reče Tom, »tigris, vulpes, to sam zaboravio: ut tigris vulpes; et

Piscium.« Malo još zamuckujući i ponavljajući, Tom se probije kroz sljedećih nekohko stihova. »A sada«, reče, »ovo dalje, to sam upravo naučio za sutra. Daj mi knjigu na tren.« Neko je vrijeme šaptom blebetao pomaţući si lupkanjem šake o stol, a onda vrati knjigu. »Mascula nomina in a«, poče. »Ne, Tom«, reče Maggie, »to sada ne dolazi. Najprije je: Nomen non creskens genaittivo ... « »Creskens genaittivo!« kliknu Tom uz porugljiv smijeh jer je naučio taj izostavljeni odlomak

za jučerašnji sat, a mladom gospodinu ne treba prisno ih opseţno poznanstvo s latinštinom pa da moţe osjetiti koliko je jadno smiješna neispravna duljina sloga. »Creskens genaittivo! Kakva si ti glupavka, Maggie!«

»Pa baš se ne trebaš smijati, Tom, jer ti se toga uopće nisi sjetio. Svakako se tako piše; odakle sam mogla znati?«

»Phiiii! Rekao sam ti da djevojčice ne mogu naučiti latinski. To se čita: Nomen non crescens genitivo.«

»Pa, dobro«, namrgodi se Maggie. »Ja to mogu reći isto tako dobro kao i ti. A ti se uopće ne obazireš na stanke. Jer kod točke i zareza trebao bi zastati dvaput dulje nego kod zareza, a ti praviš najdulje stanke ondje gdje uopće ne bi trebao zastati.«

»Oh, dobro, ne brbljaj. Daj da nastavim.« Doskora dođoše po njih da provedu ostatak večeri u gostinjskoj sobi, a tu se Maggie tako

ţivo zabavljala s gospodinom Stellingom, koji se, to je bila sigurna, divio njezinoj bistrini da je Tom bio prilično zabezeknut i prestrašen nad njezinom smionosti. Ali iznenada se stišala kad je

89

gospodin spomenuo neku malu djevojčicu, za koju je čuo da je pobjegla k Ciganima. »Mora da je to uistinu veoma neobična mala djevojčica!« reče gospođa Stelling u namjeri

da napravi malu šalu ali šala na račun njezine navodne neobičnosti nipošto ne bijaše po ćudi djevojčici. Bojala se da gospodin Stelling ipak ne misli veoma lijepo o njoj pa se pokupila na počinak prilično potištena. Činilo joj se da gospođa Stelling misli kako joj je kosa veoma ruţna jer joj straga tako ravno visi.

Usprkos tome, za Maggie bijaše taj posjet Tomu sretnih četrnaest dana. Smjela je biti u radnoj sobi dok bi on imao svoje satove i čestim je čitanjem počela dosta razumijevati u latinskoj gramatici. Zvjezdoznanac, koji je mrzio ţene općenito, nagna je na tolika nagađanja da je jednog dana zapitala gospodina Stellinga, mrze li svi zvjezdoznanci ţene ih pak samo taj određeni zvjezdoznanac. Ali pretičući ga u odgovoru reče:

»Mislim da svi zvjezdoznanci mrze ţene jer znate oni ţive gore u visokim tornjevima i kad bi ţene došle onamo, moţda bi brbljale i smetale im kod gledanja zvijezda.«

Gospodin je Stelling neopisivo volio njezino brbljanje i oni su se sjajno slagali. Ona reče Tomu da bi voljela ići u školu gospodinu Stellingu kao on i učiti posve iste stvari. Zna da bi mogla svladati Euklida, jer je ponovo u njega zavirila i vidjela što znači ABC: to su imena crta.

»Uvjeren sam da ne bi mogla«, reče Tom, »a ja ću baš pitati gospodina Stellinga bi li mogla.«

»To mi ne smeta«, reče malo umišljeno derište. »Pitat ću ga sama.« »Gospodine Stelling«, reče iste te večeri kad su sjedili u gostinjskoj sobi, »ne bih li ja mogla

naučiti Euklida i sve Tomove zadaće kad biste učili mene umjesto njega?« »Ne, ne bi mogla«, ljutito će Tom. »Djevojčice ne mogu naučiti Euklida, zar ne,

gospodine?« »One mogu pokupiti malo od svačega, mislim«, reče gospodin Stelling. »One imaju

mnogo površne bistrine; ali ne bi mogle duboko prodrijeti ni u što. Brze su i plitke.« Sav blaţen zbog tog mišljenja, Tom brzojavi svoju pobjedu maloj Maggie kimajući glavom

iza stolca gospodina Stellinga. Teško da je Maggie bila ikada tako poraţena. Tako je bila ponosna što su joj cijeli njezin kratki ţivot govorili da je brza na shvaćanju, a sada je očito da je ta brzina oznaka manje vrijednosti. Bilo bi bolje biti onako spor u shvaćanju kao Tom.

»Ha, ha, gospođice Maggie!« reče Tom, kad su bih nasamo, »vidiš da to nije nešto tako sjajno, ako si brz. Ti nećeš nikada prodrijeti duboko ni u što, znaš.«

Taj je strašni sud tako porazio Maggie da nije imala duševne snage za odgovor. No kad je po to malo biće plitke brzine došao Luke u kočijici, a radna soba opet jednom

opustjela za Toma, on je bolno osjećao da je otišla. Uistinu je bolje shvaćao i bolje se probijao kroz svoje zadaće otkako je ona stigla u King’s Lorton; a pitala je gospodina Stellinga toliko pitanja o Rimskom carstvu te o tome postoji li uistinu čovjek koji je rekao na latinskom: »Ne bih ga kupio ni za novčić, ni za pišljiv orah«, ili se to samo prevelo na latinski pa je Tom stvarno počeo mutno shvaćati činjenicu da je jednom na zemlji ţivio narod koji je imao sreću znati latinski, a da ga ne mora učiti pomoću etonske gramatike. Ova blistava ideja bijaše velik dodatak njegovu znanju povijesti u tom polugodištu, koje je inače bilo ograničeno na izvod iz povijesti Ţidova.

Ali i to je neutješno polugodište konačno završilo. Kako je sretan bio Tom gledajući kako posljednje ţuto lišće leprša na hladnom vjetru! Mračna poslijepodneva i prvi prosinački snijeg činili su mu se mnogo ţivahniji nego sunce u kolovozu; a da bude sigurniji kako odmiču dani koji ga nose kući, zabo je dvadeset i jedan kolčić duboko u zemlju u kutu vrta, jer su ga još tri tjedna dijelila od praznika, i svaki je dan snaţnim trzajem izvlačio po jedan i odbacio ga daleko, tolikom snagom volje da bi taj dopro do samog čistilišta, kada bi kolčići po svojoj prirodi mogli tako daleko letjeti.

Ali bilo je i vrijedno iskusiti čak i uz tešku cijenu latinske gramatike tu sreću da gledaš jasno svjetlo u gostinjskoj sobi kod kuće, dok kočijica nečujno prelazi preko snijegom prekrita mosta; tu sreću koju osjećaš kad prelaziš iz hladnog zraka u toplinu te poljubac i smiješke obiteljskog ognjišta, gdje su uzorak saga i rešetka pred kaminom, ţarač i lopatica mjerila

90

savršenstva, koja se ne kritiziraju kao ni čvrstoća i obujam tvari. Nema ljepšeg osjećaja udobnosti, od one udobnosti koju smo osjećali u okolini gdje smo se rodili, gdje su nam predmeti postali dragi, dok još nismo znali za muke izbora i gdje se vanjski svijet činio samo produţenje vlastite osobe: prihvaćali smo ga i voljeh, kao što smo prihvaćali osjećaj vlastitoga bitka i vlastitih udova. Namještaj našeg prvog doma doimao bi se moţda obično, pa čak i ruţno kad bi se prodavao na nekoj draţbi; razvijeniji će ga ukus za presvlake prezirati; a nije li to nastojanje za nečim sve boljim i boljim u našoj neposrednoj okolini ona divna odlika, kojom se čovjek razlikuje od nijeme ţivotinje odnosno, da udovoljimo savjesnoj točnosti definicije, kojom se Britanac razlikuje od surova stranca? Ali sam Bog neka zna kamo bi nas to nastojanje moglo odvesti kad se naše sklonosti ne bi nekom čarolijom ovijale oko tih starih, manje vrijednih predmeta kad ljubavi i svetinje našega ţivota ne bi imale duboko, neuklonjivo korijenje u sjećanju. Radost koju osjećamo nad bazginim grmom, koji se nadvija nad splet raznovrsna lišća neke ţivice jer nas taj više raduje nego najdivnija fuksija ih magnolija, što se širi nad najmekšim valovitim travnjakom činit će se posve neopravdana nekom vrtlaru i umjetniku, odnosno svim onim strogo sređenim dušama koje ne znaju za slabost ljubavi, koju nisu probudile neke vidljive više odlike. A to, što više volim taj bazgov grm, razlog je tek u tome što on pokreće neke davne uspomene i što nije nikakva novost u mojem ţivotu, koja bi mi govorila samo kroz sadašnje osjete za oblik i boju, već što mi je to davni ţivotni sudrug koji se utkao u moje radosti kad su radosti bile još pune ţivota.

91

II. poglavlje

BOŽIČNI BLAGDANI

Djed Boţićnjak, snjeţnobijele kose i rumena lica, neobično je dareţljivo izvršio svoju

duţnost te godine i razasuo svoje bogate darove topline i boja koje su stršale kao suprotnost mrazu i snijegu.

Snijeg je leţao na njivi i riječnoj obali, talasajući se mekše od uda djetešca; leţao je sav uredno obrubljen na svakom krovu pa su se tamnocrveni zabati isticali ponovo oţivjelom bojom; teško je pritiskao lovorova stabla i jele dok se sa njih ne bi srušio s muklim topotom; neravno polje repe zaodjeo je bjelinom pa su se ovce činile kao tamne mrlje; sva su vrata ograda bila zatrpana visokim snjeţnim zametima, a tu i tamo poneka je zanemarena četveronoţna ţivotinja stajala kao skamenjena »u tuzi koja na zna za odmor.« Nigdje ni odsjaja ni sjene, jer i nebo bijaše jedan tih, blijed oblak ni zvuka ni pokreta ni u čem, osim u tamnoj rijeci koja teče i uzdiše poput neumorne tuge. Ali stari se Boţićnjak smješkao, kad je tom naoko okrutnom čarolijom okovao svijet, jer je htio rasvijetliti domove novim sjajem, povećati sve ono bogatstvo boja u kući i pojačati uţitak toplim miomirisom hrane. Htio je pripremiti drago zatočeništvo, koje će probuditi priprosto prijateljstvo među srodnicima, a sunčani sjaj dobro poznatih lica učiniti isto tako dobrodošlim kao što bi bila i skrivena zvijezda Boţja. No njegova dobrota gotovo da i ne obuhvati one bez doma gotovo da i ne obuhvati domove gdje ognjište nije veoma toplo i gdje jelo ne širi topao miris, gdje na ljudskim licima nema sunčanog sjaja, već onaj olovni, prazni pogled oskudice, koja ništa ne očekuje. Ali krasno je staro doba blagdana imalo dobru namjeru, a ako nije naučilo tajnu kako da nepristrano dariva ljude, onda je to zato što njegov otac, Vrijeme, ne sustajući na svojem putu, još uvijek skriva tu tajnu u svojem moćnom srcu što polagano kuca.

A ipak, mislio je Tom, usprkos njegovu novom uţivanju u domu, taj Boţić nekako ne bijaše baš posve onako sretan kao što je nekada bio. Česmina se isto tako crvenila od boba, a on i Maggie okitili su na Badnjak sve prozore, kamine i okvire slika onako ukusno kao i uvijek, slaţući guste grozdiće uz grančice bršljana s crnim bobama. Pod prozorima oglasilo se poslije ponoći pjevanje nadzemaljsko pjevanje, kako se ono uvijek činilo maloj Maggie, usprkos Tomovoj prezirnoj tvrdnji da su ti pjevači stari Patch, općinski pisar, i ostali iz crkvenog zbora. Ona je drhtala od strahopoštovanja kad su njihove boţične pjesme upadale u njezine sanje, a sliku ljudi u suknenoj odjeći gonila je uvijek predodţbom anđela što se odmaraju na oblaku koji se otvorio. Ali ponoćno je pjevanje, kao obično, pomoglo kako bi se jutro diglo iznad razine običnih dana. A za doručak se osjećao iz kuhinje miris topla prţena kruha i bijela piva. Najmilija boţična himna, zelene grančice i kratka propovijed pridavali su pohodu na misu onu pravu svečanu značajku, a tetka i stric Moss, sa sve svoje petero djece, doimali su se kao sedam zrcala, u kojima se ogleda oganj u kaminu gostinjske sobe kad bi se ukućani vratili kući i topćući otresali snijeg s nogu. Puding od šljiva bio je jednako lijep i okrugao kao i uvijek, i ušao je u sobu okruţen simboličnim plavim plamenom, kao da su ga hrabro istrgnuli iz ognja paklenog, kamo su ga bacili mrzovoljni puritanci. Posljednje jelo bijaše bogato kao i uvijek: zlatnoţute naranče, smeđi orasi i ukrućena svijetla i tamna smjesa od jabuka i crnih boba. U svemu tome Boţić bijaše onakav kakav je i uvijek bio, otkako se Tom mogao sjećati. Jedino se, ako po ičemu, odlikovao od ostalih po boljim sanjkama i snjeţnim grudama.

Boţić bijaše veseo, ali gospodin Tulliver ne. Bio je ljut i svadljiv, a Tom, premda je podupirao očeve prepirke i dijelio njegov osjećaj povrijeđenosti, osjećao se pomalo utučen kao i Maggie, kad je gospodin Tulliver postajao sve glasniji i ţešći u svojem pripovijedanju i

92

razlaganju, kako je sve više rasla dokonost prema kraju ručka. Paţnju, koju bi Tom mogao posvetiti orasima i vinu, odvraćao je dojam da u svijetu ima lopovskih neprijatelja te da se ţivotni poslovi odraslih ljudi gotovo i ne mogu voditi bez mnogo svađe.

Međutim, Tom nije volio svađu, ukoliko se ta nije mogla brzo dokrajčiti poštenom hrabrom tučnjavom s protivnikom, kojega će po svojoj prilici izmlatiti. A očevo neugodno govorenje izazva u njemu osjećaj nevoljkosti, premda nije nikada polagao sebi računa za taj osjećaj, ili je pak pomišljao da u tom pogledu otac nema pravo.

Posebno utjelovljenje zlih načela, koje je sada razbuktavao odlučan otpor gospodina Tullivera, bijaše gospodin Pivart, koji je imao zemlju malo dalje uz rijeku Ripple i baš poduzimao sve potrebno da tu zemlju navodni, a sve to jest, ili će biti, odnosno će svakako biti (po načelu da je voda voda) povreda zakonitog udjela gospodina Tullivera na vodenoj snazi. Dix, koji ima mlin na toj rječici, upravo je beznačajan pomoćnik sotone u usporedbi s Pivartom. Dix se priveo k razumu arbitraţom. Njemu Wakemov savjet nije baš mnogo pomogao. Ne, Dix, mislio je gospodin Tulliver, zna baš toliko koliko i ništa u pitanju zakona. I u ţestini srdţbe prema Pivartu, njegov prezir za smućena protivnika poput Dixa počne sve više nalikovati na prijateljsku sklonost.

Taj dan nije imao muškog slušateljstva osim gospodina Mossa koji nije ništa razumio o »mlinskim pitanjima« kako je izjavio i mogao je samo pristajati uz Tulliverova izlaganja s a priori stanovišta obiteljske pripadnosti i novčane obaveze. Ali gospodin Tulliver nije govorio s jalovom namjerom da uvjeri svoje slušateljstvo. Govorio je da sebi olakša, dok je gospodin Moss svom silom nastojao zadrţati oči širom otvorene, usprkos snenosti koju je u njegovu teškim radom izmučenu tijelu izazvao dobar ručak. Gospođa Moss, koja je imala više razumijevanja za taj predmet razgovora i zanimala se za sve što bi pogađalo njezina brata, slušala je i ubacivala pokoju riječ, kad god bi joj to dopuštale majčinske brige.

»Eh, Pivart je novo ime u ovom kraju, brate, zar ne?« rekla je. »On nije posjedovao tu zemlje u očevo vrijeme, a ni u tvoje, prije moje udaje.«

»Novo ime? Jest dabome da jest novo ime«, ljutito naglasi gospodin Tulliver. »Mlin Dorlcote je u našoj obitelji već stotinu godina i više, i nikada nije nitko čuo za nekog Pivarta, koji bi se miješao u pitanje rijeke, dok nije došao taj čovjek i kupio Bincomov posjed ispod ruke, prije nego je itko mogao i jednu riječ reći. Ali ja ću ga srediti!« doda gospodin Tulliver, diţući čašu s osjećajem da je nedvosmisleno jasno izrazio svoju odluku.

»Nećeš morati s njim pred sud, nadam se, brate«, ponešto zabrinuto reče gospođa Moss. »Ne znam što ću ja morati učiniti, ali znam na što ću njega prisiliti s njegovim nasipima i

natapanjima ako se zakon ţeli primijeniti na pravoj strani. I predobro znam tko stoji iza svega toga. Ima on Wakema da ga podupire i huška. Znam kako mu je Wakem rekao da mu zakon za to ne moţe ništa, ali ima još svijeta koji zna baratati zakonom, osim Wakema. Treba velik lopov koji će njega nadjačati, ali mogu se naći i veći koji poznaju zakon u tančine, jer kako bi inače Wakem izgubio Brumleyevu parnicu?«

Gospodin Tulliver bijaše nadasve pošten čovjek i ponosan na svoje poštenje, ali je smatrao da se u pravnim pitanjima mogu ciljevi pravde postići samo tako da unajmiš jačega lopova koji će osujetiti uspjeh slabijemu. Pravni sporovi bijahu za njega neka vrsta borbe pijetlova, kod koje povrijeđeno poštenje treba naći borbena pijetla najveće srčanosti i najjačih ostruga.

»Nije Gore nikakva budala to mi ne trebaš govoriti«, izjavi začas borbeno, kao da je jadna Gritty zagovarala sposobnosti tog odvjetnika; »ali vidiš, on nije toliko vješt zakonu kao Wakem. A voda je nešto sasvim posebno ne moţeš je grabiti vilama. Zato i jest tvrd orah za Nečastivoga i odvjetnike. Dovoljno je jasno što je pravo, a što krivo kod vode, ako na to pitanje gledaš izravno. Jer rijeka je rijeka i ako imaš mlin, moraš imati vode kako bi ga pokrenuo. I nema smisla meni govoriti kako Pivartovo navodnjavanje i ostale gluposti neće zaustaviti moje kolo. Predobro ja znam što voda znači. Meni kazivati što kaţu inţenjeri! Ja kaţem kako je posve jasno da mi Pivartovi nasipi moraju nanijeti štetu. Ali, ako je to njihovo inţenjersko znanje, onda ću s vremenom dati Toma izučiti pa neka vidi neće li on malo bolje nego oni shvatiti inţenjerski

93

posao.« Ogledavajući se malo zabrinuto kad je čuo da s njime tako nešto namjeravaju, Tom, ništa

ne misleći, povuče zvečku kojom je zabavljao najmlađe Mossovo dijete, našto je ono, budući da je bilo djetešce koje je posve određeno znalo što hoće, smjesta izrazilo svoje osjećaje prodornim vriskom, i nisu ga mogli umiriti čak ni vraćanjem zvečke jer je ono očito osjećalo da prvobitna nepravda, što su mu oduzeh zvečku, i dalje ostaje na snazi. Gospođa Moss pohrli s djetešcom u drugu sobu i izrazi pred gospođom Tulliver, koja ju je pratila, uvjerenje da drago djetešce ima opravdanih razloga za svoj plač. Time je htjela reći, ako misle da je djetešce plakalo za zvečkom, onda su ga krivo shvatili. Pošto se posve opravdana vriska umirila, gospođa Moss pogleda svoju šurjakinju i reče:

»Ţao mi je gledati brata tako ljutitog zbog tog pitanja vode.« »To je način tvojega brata, gospođo Moss. Prije nego sam se udala, nisam takvo što nikada

doţivjela«, reče gospođa Tulliver napola s prijekorom. Uvijek bi pred gospođom Moss govorila o svojem muţu kao »tvojem bratu«, a pogotovu onda kad njegovo ponašanje ne bi baš izazivalo čisto divljenje. Dobroćudna gospođa Tulliver, koja se u svojem ţivotu nije nikada naljutila, ipak je imala nešto malo onoga duha bez kojega bi jedva mogla biti istovremeno i Dodsonka i ţena. Kako je uvijek bila u obrambenom stavu prema svojim sestrama, bila je naravno itekako svjesna svoje nadmoći, čak i kao najmlađa Dodsonka, nad sestrom svoga muţa koja se osim što je bila slabog imovinskog stanja i sklona da se »objesi o vrat« svojem bratu odlikovala dobroćudnom popustljivošću krupne, blage, neuredne, plodne ţene s dovoljno ljubavi u sebi, ne samo za vlastitog muţa i brojnu djecu, već i za bilo koji broj priţenjenih rođaka.

»Nadam se i molim Boga da se ne upusti u parnicu«, reče gospođa Moss, »jer nikada ne moţeš znati kamo će to dogurati. A parnicu ne dobiva uvijek onaj koji je u pravu. Taj je gospodin Pivart bogat čovjek, koliko mogu razabrati, a bogataši obično provedu svoju volju.«

»Što se toga tiče«, reče gospođa Tulliver, gladeći svoju haljinu, »vidjela sam ja u vlastitoj obitelji što znači bogatstvo, jer moje sestre imaju muţeve koji mogu sebi posve lijepo dopustiti da čine što im se sviđa. Ali katkad mislim da ću sići s uma od toga govorenja o zakonu i natapanju. A sestre bacaju svu krivnju na mene jer ne znaju što znači udati se za čovjeka kao što je tvoj brat a kako bi i mogle? Sestra Pullet radi što ju je volja od jutra do noći.«

»Eh«, reče gospođa Moss, »mislim da mi se ne bi sviđao moj muţ kad ne bi imao svoju pamet, pa da ja moram sve misliti za njega. Mnogo je lakše činiti ono što ti muţ ţeli, nego mozgati što još treba uraditi.«

»Kad se već govori o tome kako ţene čine ono što je njihovim muţevima po volji«, reče gospođa Tulliver, oponašajući malo svoju sestru Glegg, »uvjerena sam da bi tvoj brat mogao dugo čekati dok bi našao ţenu koja bi mu dopuštala da u svemu ima glavnu riječ, kako to ja činim. Sada se ne govori ni o čemu drugom, već o zakonu i natapanju, i to od trena kad ujutro ustanemo pa sve dok naveče ne legnemo u postelju. I ja mu nikada ne protivurječim, već samo kaţem: Eh, Tullivere, čini kako ţeliš, ali štogod radio, ne pokreći parnicu!«

Kako smo vidjeli, gospođa Tulliver nije bila bez utjecaja na svojega muţa. Ona ga uvijek moţe nagovoriti na to da čini ili ono što ona ţeli ili suprotno. A jednolično moljakanje gospođe Tulliver nesumnjivo je također djelovalo na sloţene pobude, koje su prijetile pospješiti odluku gospodina Tullivera da ide pred sud. To bi se moljakanje moglo čak usporediti s onim poslovičnim percem, kojemu se pripisuje zasluga ih krivnja da je slomilo leđa devi, premda bi se sa strogo nepristrana suda, krivnja trebala više pripisivati prijašnjem teretu perja, koji je već tako neposredno ugrozio ta leđa da se neko inače posve nevino pero ne bi moglo spustiti na njih, a da ne izazove nevolju. Ne mislim reći da bi plalio zaklinjanje gospođe Tulliver moglo imati teţinu tog pera zbog njezine značajne ličnosti; ali kad god ne bi posve pristajala uz svojega muţa, on bi u njoj vidio predstavnika obitelji Dodson. A gospodin se Tulliver ravnao po načelu: Dodsonima treba pokazati kako mu oni ne mogu određivati što da radi, odnosno točnije da jedan muški Tulliver vrijedi mnogo više nego li četiri Dodsonke, premda je jedna od njih gospođa Glegg.

94

Ali čak ni izravan prigovor sa strane te tipične Dodsonke njegovoj namjeri da se parniči, ne bi mogao toliko pojačati njegovu sklonost za to, koliko sama pomisao na Wakema, koju su neprestano osvjeţavali susreti s presposobnim odvjetnikom na sajmene dane. Wakem je, kako je gospodin Tulliver sigurno znao, stajao govoreći u metafori na dnu Pivartova natapanja. Wakem je pokušao ponukati Dixa da istupi i pođe pred sud zbog toga nasipa. Wakem je nesumnjivo bio onaj koji je Tulliveru pribavio gubitak parnice oko prava da se sluţi cestom i mostom, čime je njegov posjed postao prometni put za svakog skitnicu, koji se radije koristio prigodom da našteti privatnoj imovini, nego da kao pošten čovjek hoda glavnom cestom. Svi su odvjetnici manje više lopovi, ali Wakemov je lopovluk one osobito pogoršane vrste, koja se protivi takvom obliku prava koji je utjelovljen u interesima i mišljenjima gospodina Tullivera. A posebnu je gorčinu dodavalo to što je uvrijeđeni mlinar morao nedavno, kad je pozajmio pet stotina funti, zbog samoga sebe otići po nekom posliću u Wakemov ured. Kakva li skliska čovjeka kukasta nosa! Hladan kao krastavac, i kao da je uvijek siguran u svoju lovinu! I čovjeka upravo ljuti što taj Gore nije više nalik na njega, već je ćelavac okrugla lica, blaga ponašanja i debelih ruku pijetao za borbu, na kojega bi bilo prenagljeno okladiti se protiv Wakema. Gospodin Gore je lukavac: ne trpi baš od preosjetljive savjesti. Ali koliko god ti značajno ţmirkao, to nije isto kao i sposobnost vidjeti kroz kameni zid. A kako je gospodin Tulliver bio pun pouzdanja u načelo da je voda voda, te u izravni zaključak da Pivart nema ama baš nikakve podloge u tom pitanju natapanja, te je imao neugodnu slutnju da Wakem zna bolje iskoristiti zakon protiv tog (racionalno) nepobitnog zaključka, negoli to zna Gore. Ali opet, ako idu pred sud, gospodin Tulliver moţe imati savjetnika Wylda na svojoj strani, umjesto da taj divni svadljivac bude protiv njega. A izgledi da bi mogao vidjeti kako je jedan Wakemov svjedok natjeran na to da se znoji i smete, kao što se to jednom dogodilo svjedoku gospodina Tullivera, bijaše svakako primamljiv za ljubav prema osvetnoj pravdi.

O tim je zakučastim pitanjima gospodin Tulliver mnogo mozgao jašući naokolo na svojem sivom konju krivio je glavu na jednu pa na drugu stranu, kako se već vaga naizmjence naginjala, ali vjerojatno se ishod još nije dao sagledati, već se mogao doseći tek ţarkim dokazivanjem i ponavljanjem u kućnom i društvenom ţivotu. Ta početna faza spora, koja se sastojala u pripovijedanju cijelog slučaja i u nametanju Tulliverova stajališta o tom slučaju cijelom krugu njegovih znanaca, svakako je zalitijevala vremena, i početkom veljače, kad je Tom ponovo pošao u školu, jedva su se mogli otkriti neki novi trenuci u očevu prikazivanju cijelog predmeta protiv Pivarta ih neki određeniji znak o mjerama, koje se on sprema poduzeti protiv tog prenagljenog protivnika načela da je voda voda.

Uporno ponavljanje, kao i trenje, vjerojatno će proizvesti vrućinu umjesto napredovanja, a vrućina gospodina Tullivera svakako je postojala sve opipljivija. Ako i nije bilo novih dokaza ni u jednoj drugoj točki, bilo je ipak dokaza o tome da su se Pivart i Wakem »debelo sprijateljili.«

»Oče«, reče Tom jedne večeri pred kraj praznika, »stric Glegg kaţe da će odvjetnik Wakem doista poslati svoga sina gospodinu Stelhngu. Ono nije istina što su govorili da će ga poslati u Francusku. Tebi neće biti drago da idem u školu s Wakemovim sinom, zar ne?«

»To ništa ne smeta, sinko«, reče gospodin Tulliver. »Ti samo nemoj od njega naučiti ništa loše, to je sve. Taj je dječak ubogo iznakaţeno stvorenje, a licem nalikuje na svoju majku. Mislim, da nema u sebi mnogo od oca. To je znak da Wakem osobito cijeni gospodina Stellinga, čim šalje sina k njemu, a Wakem zna razlikovati brašno od mekinja.«

U srcu je gospodin Tulliver bio jako ponosan na to da će njegov sin imati iste prednosti kao i Wakemov. Ali Tom nije bio nipošto siguran po tom pitanju. Ono bi bilo mnogo jednostavnije da odvjetnikov sin nije bio iznakaţen, jer tada bi Tom imao izgleda da ga napadne šakama sa svom onom slobodom koja proizlazi iz visokog moralnog odobrenja.

95

III. poglavlje

NOVI SUDRUG

Bijaše hladan, mokar dan u siječnju kad se Tom vratio u školu dan koji je bio posve u

skladu s tim krutim razdobljem njegove sudbine. Da nije nosio u dţepu omotić ušećerena voća i nizozemsku lutkicu za malu Lauru, ne bi bilo ni jednog tračka očekivane radosti, koja bi malo razvedrila opći mrak. Ali volio je misliti kako će Laura ispruţiti usnice i sitne ručice za komadićima ušećerena voća. I da pojača taj uţitak u mašti, on izvadi omotić, načini rupicu u papiru i odgrize kristalić dva. To je tako utješno djelovalo pred skučenim izgledom i vlaţnim mirisom krova na kočijici da je putem nekoliko puta ponovio taj postupak.

»Eh, Tullivere, drago nam je da te opet vidimo«, reče srdačno gospodin Stelling. »Odloţi svoj ogrtač i dođi u knjiţnicu do večere. Naći ćeš tamo toplu vatru i novoga sudruga.«

Tom se malo neugodno uzvrpolji skidajući vuneni šal i ostalu toplu odjeću. Vidio je već Philipa Wakema u St. Ogg’su, ali je uvijek brţe-bolje odvraćao od njega pogled. Ne bi mu bilo drago imati za sudruga iznakaţena dječaka, čak i da Philip nije sin zla čovjeka. A Tom nije mogao razumjeti kako bi sin zla čovjeka mogao biti veoma dobar. Njegov vlastiti otac dobar je čovjek, i on bi se spremno pobio sa svakim tko bi rekao suprotno. U njemu se miješala smetenost s prkosom kad je za gospodinom Stellingom pošao u knjiţnicu.

»Evo ti novoga sudruga pa se rukuj s njim, Tullivere«, reče gospodin Stelling ušavši u sobu »mladi Philip Wakem. Ja ću vas ostaviti da se sami upoznate. Mislim da se već malo poznajete jer kod kuće ste susjedi.«

Tom je odavao zbunjenost i nesigurnost, dok je Philip ustao i plaho ga pogledao. Tom nije ţelio prići i pruţiti ruku, a nije bio spreman reći »Zdravo.«

Philip bijaše preponosan i ujedno preplah da bi pošao prema Tomu. Mislio je ili, bolje reći, osjećao kako Tom zazire od toga da ga pogleda: gotovo ga nitko nije volio gledati. A njegova je iznakaţenost bila upadljivija kada bi hodao. Stoga ostadoše onako, ne pruţajući jedan drugome ruke pa čak ni ne govoreći. Tom pođe do kamina ugrijati se te je svako malo kradomice pogledavao na Philipa, koji je rastreseno crtao različite predmete na komadu papira što ga je imao pred sobom. Ponovo je sjeo i dok je crtao, razmišljao je što bi mogao reći Tomu i nastojao je da svlada vlastitu odvratnost učinivši prve korake u susret Tomu.

Tom je pak počeo sve češće i dulje pogledavati na Philipovo lice jer ga je mogao vidjeti, a da ne primijeti grbu. I uistinu, to ne bijaše neugodno lice samo nekako neobično staro, pomisli Tom. Pitao se koliko je Philip stariji od njega. Neki anatom pa čak i puki fizionomist vidio bi da iskrivljenost Philipove kraljeţnice nije prirođena grba, već posljedica neke nezgode u djetinjstvu. Ali vi valjda ne očekujete da Tom poznaje takve razlike. Za njega je Philip bio naprosto grbavac. Neodređeno je zamišljao kako je iznakaţenost Wakemova sina u nekoj vezi s lopovštinom toga odvjetnika, o kojoj je tako često čuo od oca koji je govorio pojačanim ţarom. A i osjećao je, i napola sebi priznavao, neki strah pred njim, kao pred zloćudnim dječakom koji će ti jer se ne moţe potući s tobom na svoj prepreden način podmuklo nauditi. U blizini akademije gospodina Jacobsa ţivio je neki grbav krojač, kojega su smatrali veoma nemilim čovjekom, pa su rodoljubni dječaci često vikali za njim samo zato što nije imao valjanih moralnih odlika. Stoga Tom nije bio bez opipljivih dokaza od kojih je polazio. Međutim, nijedno se lice nije moglo tako posve razlikovati od lica onoga ruţnog krojača, kao lice tog sjetnog dječaka. Smeđa kosa, koja je okruţivala to lice, bijaše valovita, s kovrčavim vršcima, poput kose kakve djevojčice. To se Tomu činilo uistinu jadnim. Taj Wakem je bljedunjav, sitan mladić i vjerojatno se neće moći igrati ičega vrijedna spomena. Ali svojom olovkom barata upravo zavidno vješto i očito riše jednu stvar za drugom bez ikakve muke. Što to samo crta? Tom se sada već posve

96

ugrijao i zaţelio da se dogodi nešto novo. Svakako je ugodnije imati za druga grbavca zle ćudi, nego stajati i gledati kišu kroz prozor radne sobe i samotno lupkati nogom o nisku drvenu oplatu. Nešto će se dogoditi svaki dan neka svađa ili nešto. I Tom pomisli kako bi rado pokazao Philipu da će biti bolje ako ne okuša svoje mrske doskočice na njemu. Iznenada zakorači preko saga ispred kamina i zaviri u Philipov papir.

»Gle, pa to je magarac s bisagama i prepeličar i jarebice u ţitu!« uskliknu jer mu se jezik posve oslobodio od iznenađenja i divljenja. »Vjere mi! Ţelio bih da mogu ovako crtati. Ja ću učiti crtanje ovoga proljeća bogzna hoću li naučiti praviti pse i magarce!«

»Oh, to moţeš i bez učenja«, reče Philip. »Ja nisam nikada učio crtanje.« »Nikada učio?« zapanji se Tom. »Eh, kad ja pravim pse i konje i druge takve stvari, onda

glave i noge nikako neće ispasti kako treba, premda veoma dobro vidim kakve bi morale biti. Znam praviti kuće i svakojake dimnjake dimnjaci što se spuštaju niz cijeli zid pa prozore na krovu i sve tako. No uvjeren sam da bih znao crtati pse i konje kad bih samo malo više pokušao«, doda pomislivši kako bi Philip mogao krivo shvatiti da će se on priznati pobijeđenim ako bude preiskren što se tiče nepotpunosti njegovih talenata.

»Oh, da«, reče Philip, »veoma je lako. Treba samo dobro pogledati stvari pa ih samo crtati i crtati. Što jednom dobro ne napraviš, moţeš drugi put popraviti.«

»Pa zar te baš ničemu nisu učili?« začudi se Tom, počinjući zbunjeno slutiti da bi Philipova grbava leđa mogla biti izvor neobičnih sposobnosti. »Mislio sam da si već dugo u školi.«

»Da«, reče Philip smiješeći se, »učili su me latinski, grčki i matematiku pa pisanje i sve to.« »Oh, ali, čuj, ti ipak ne voliš latinski, zar ne?« upita Tom povjerljivo, spustivši glas. »Pa, dosta; ne marim mnogo za nj«, reče Philip. »Eh, ali moţda još nisi došao do Propriae quae maribus«, nastavi Tom nagnuvši glavu i

kimajući njome, kao da hoće reći: »Sada da te vidim! Lako je bilo govoriti dok nisi došao do ovoga!«

Philip osjeti malo gorkog samozadovoljstva nad nadobudnom glupošću toga dobro građenog ţivahnog dječaka. Ali kako se navikao biti uljudan zbog vlastite krajnje osjetljivosti i ţelje za pomirljivošću, on suzdrţa ţelju da se nasmije i reče mirno:

»Ja sam završio gramatiku. To više ne učim.« »Onda nećeš imati iste satove kao i ja?« reče Tom razočarano. »Ne, ali mislim da ti mogu pomoći. Veoma ću ti rado pomoći, ako mogu.« Tom ne reče »Hvala«, jer je bio posve obuzet mišlju da Wakemov sin zapravo i nije tako

mrzak dječak, kako se to moglo očekivati. »Čuj«, reče nakon kratke stanke, »voliš li svog oca?« »Da«, odgovori Philip, jako pocrvenjevši. »Zar ti ne voliš svoga?« »O da ... Samo sam htio znati«, reče Tom, pa se prilično zastidi, vidjevši da se Philip

zarumenio i zbunio. Bilo mu je veoma teško odrediti svoj stav prema sinu odvjetnika Wakema pa mu je palo na pamet da bi mu moglo pomoći u rješenju tog njegova problema ako Philip ne bi volio svoga oca.

»Hoćeš h sada učiti crtanje?« upita da bi promijenio predmet razgovora. »Ne«, reče Philip. »Moj otac ţeli da sada sve svoje vrijeme posvetim drugim predmetima.« »Što! Latinskom, Euklidu i svemu tome?« začudi se Tom. »Da«, reče Philip koji je odloţio olovku i podbočio glavu jednom rukom dok se Tom

naginjao naprijed na oba lakta i sve većim divljenjem promatrao psa i magarca. »A tebi to nije krivo?« veoma znatiţeljno upita Tom. »Ne. Volim znati ono što svi drugi znaju. Ono što volim, mogu s vremenom naučiti.« »Ne mogu razumjeti zašto bi itko učio latinski«, primijeti Tom. »To nema smisla.« »To je dio obrazovanja svakoga gospodina«, objasni Philip. »Sva gospoda uče iste stvari.« »Što! Misliš li da sir John Crake, vođa lovačke druţine, zna latinski?« začudi se Tom koji je

često pomišljao kako bi rado nalikovao na sir Johna Craka. »Naravno, učio je latinski dok je još bio dječak«, reče Philip. »Ali rekao bih da ga je

97

zaboravio.« »Oh, dobro, onda to mogu i ja«, zaključi Tom, ne u namjeri da bude dosjetljiv, već s

ozbiljnim zadovoljstvom kod pomisli kako, što se tiče latinskoga, nema zapreke da nalikuje na sir Johna Craka. »Samo moraš pamtiti dok si u školi, inače moraš naučiti toliko i toliko redaka iz latinske gramatike. Gospodin Stelling mnogo zahtijeva jesi li to znao? Moraš ponavljati po deset puta, ako kaţeš nam umjesto jam ... ne da ti ni slovo da pogriješiš, to ti ja mogu reći.«

»Oh, ništa zato«, reče Philip, ne mogavši prigušiti smijeh. »Ja lako sve pamtim. A ima lekcija koje veoma volim. Volim grčku povijest i sve o Grcima. Volio bih da sam bio Grk i da sam se borio s Perzijancima pa onda došao kući i pisao tragedije, ili pak da su me svi slušali zbog moje mudrosti, kao Sokrata, pa da sam umro veličanstvenom smrću.« (Philip, kako vidite, nije baš bio bez ţelje da se dojmi tog dobro građenog barbara svojom duhovnom nadmoći).

»Što? Zar su Grci bih veliki borci?« upita Tom, koji je u tom smjeru vidio neki izlaz. »Ima li nešto poput Davida, Golijata i Samsona u grčkoj povijesti? To su jedini odlomci koje volim u povijesti Ţidova.«

»Oh, ima takvih krasnih pripovijesti o Grcima o junacima starog doba koji su ubijali divlje zvijeri, kao što je to učinio Samson. A u Odiseji to je divna pjesma ima još čudesniji div od Golijata - Polifem, koji je imao jedno oko u sredini čela; a Odisej, malen čovjek, ali veoma mudar i lukav, uzeo je uţareno stablo jele i zabo mu ga u oko da je zaurlao kao tisuću bikova.«

»Oh, to je zabavno!« kliknu Tom pa odskoči od stola i topnu jednom pa onda drugom nogom. »Čuj, moţeš li mi ispripovijedati sve te pripovijesti? Jer, znaš, ja neću učiti grčki... ili hoću li?« doda zastavši iznenada u svojem toptanju, sav uplašen da bi suprotno moglo biti moguće. »Zar svaki gospodin uči grčki? Hoće li gospodin Stelling traţiti da počnem s grčkim, što misliš?«

»Ne, mislim da neće veoma vjerojatno da neće«, reče Philip. »Ali ti moţeš čitati te pripovijesti, a da i ne znaš grčki. Imam ih na engleskom.« »Oh, ali ja ne volim čitati. Radije bih da mi ih pripovijedaš. Ali samo one o borbama, znaš.

Moja sestra Maggie mi uvijek hoće pripovijedati pripovijesti ali te su glupave. Pripovijesti djevojčica uvijek su glupe. Znaš li pripovijedati mnogo pripovijesti o borbama?«

»O da«, reče Philip. »Svu silu, osim grčkih pripovijesti. Mogu ti pripovijedati o Rikardu Lavljeg Srca i Saladinu, o Wilhamu Walleeu, Robertu Bruceui Jamesu Douglasu8. Znam ih bezbroj!«

»Ti si stariji od mene, zar ne?« upita Tom. »Pa koliko je tebi godina? Meni je petnaest.« »Ja sam tek u četrnaestoj«, reče Tom. »Ali sam izmlatio sve dječake kod Jacobsa to je tamo

gdje sam bio prije nego sam došao ovamo. I sve sam ih pobijedio u hokeju i penjanju. Mogao bih ti pokazati kako se love ribe. Ti bi mogao pecati, zar ne? Treba samo stajati i mirno sjediti, znaš.«

Tom je sada ţelio da vaga prevagne u njegovu korist. Taj grbavac ne smije misliti kako ga njegove pripovijesti o borbama stavljaju u isti red s pravim junakom, borcem poput Toma Tullivera. Philip se lecnu kod te napomene o njegovoj neprikladnosti za aktivan sport pa odgovori gotovo osorno:

»Ne podnosim ribolov. Mislim da se ljudi doimaju kao budale kad sjede i satima promatraju povraz ili opet bacaju udicu i bacaju, a ne uhvate ništa.«

»Eh, ali ne bi rekao da se doimaju kao budale kad bi izvukli na suho veliku štuku, to ti ja kaţem«, reče Tom, koji nije nikada u ţivotu uhvatio nešto »veliko«, ali mašta mu se razmahala od ljutita oduševljenja za sportsku čast. Wakemov sin, to je očito, ima svoje neugodne točke pa ga treba malo pritegnuti. Srećom za slogu ovoga prvog razgovora, pozvaše ih sada na ručak pa Philipu više nije bilo dopušteno dalje razvijati svoje nezdrave poglede na temu ribolova. Ali Tom reče u sebi kako je to upravo ono što je mogao i očekivati od grbavca.

8 Škotski narodni junaci

98

IV. poglavlje

MLADA ZAMISAO

Mijenjanje osjećaja u tom prvom razgovoru između Toma i Philipa i dalje je obiljeţavalo

njihov odnos, čak i poslije mnogo tjedana prijateljske prisnosti. Tom se nije nikada posve oslobodio osjećaja da je Philip, kao sin »lopova«, njegov prirodni neprijatelj, nikada nije posve svladao odvratnost prema Philipovoj iznakaţenosti. On je bio dječak koji je ţilavo prianjao uz dojmove koje bi jednom primio. Kao što je to i kod svih duša u kojima puko zapaţanje prevladava nad mišlju i osjećajem, vanjski bi trenuci za njega kruto ostajali onakvi kakvi su bili u prvom trenu. Ali opet, bilo je nemoguće ne voljeti Philipovo društvo kad bi taj bio u dobru raspoloţenju. Znao je tako dobro pomagati kod latinskih zadaća, a to je Tom smatrao nekom zagonetkom koja se moţe riješiti tek nekim sretnim slučajem. A znao je pripovijedati divne pripovijesti o borbama, na primjer o junaku Hal of the Wynd pa drugim junacima, koje je Tom osobito volio jer su kosili oko sebe teškim udarcima. Nije baš visoko cijenio Saladina, čiji je mač mogao rasjeći jastuk u jednom trenu. A tko još ţeli sjeći jastuke? To je glupa pripovijest i on je nije ţelio opet čuti. Ali kad se Robert Bruce na crnom konju uspravio u stremenima i, podigavši svoju dobru bojnu sjekiru, smjesta smrskao šljem i lubanju prenaglog viteza u Bannockburnu, tada bi Tom osjetio sav ushit suosjećanja i da je imao pri ruci kokosov orah, odmah bi ga zdrobio ţaračem.

U svojim sretnijim raspoloţenjima ugađao je Tomu koliko je mogao pojačavajući buku, tresak i bijes svake bitke sa svom artiljerijom pridjeva i poredaba kojima se znao sluţiti. Ali on ne bijaše uvijek u dobru ili sretnu raspoloţenju. Mala provala mrzovoljne osjetljivosti, koja mu je izbjegla pri njihovu prvom razgovoru, bijaše znak duševne boljke dijelom nervozna razdraţenost, a dijelom ogorčenost srca koja se rađala iz svijesti o iznakaţenosti. Kod takvih napada preosjetljivosti svaki mu se pogled činio nabijen ili uvredljivom samilošću ili pak slabo prikrivenim gađenjem u najboljem slučaju bio je to neki ravnodušan pogled, a Philip je osjećao ravnodušnost kao što dijete juga osjeća ledeni zrak sjevernog proljeća. Nezgrapni zaštitnički stav jadnoga Toma, kad bi bili zajedno vani, natjerao bi ga da se upravo divljački okomi na dobronamjernog dječaka; a njegove oči obično tako ţalosne i mirne, bljesnule bi svime, samo ne nestašnim bljeskom. Nije čudo da je Tom zadrţao svoje sumnje o grbavcu.

Ali Philipova vještina u crtanju, kojemu se sam naučio, bijaše još jedna spona među njima. Jer na svoj uţas Tom otkri da mu njegov učitelj crtanja ne daje da crta ni pse ni magarce, već samo potoke, seoske mostiće i ruševine, i to sve s nekim mekim površinama, prema čemu bi se moglo zaključiti da je priroda, ako išta, sva nekako svilenkasta. A kako je Tomov osjećaj za slikovitost krajolika bio tada još nerazvijen, neće nas iznenaditi što su mu se proizvodi gospodina Goodricha činili nezanimljivim oblikom umjetnosti. Namjeravajući nekako neodređeno Toma uvesti u neki trgovački posao koji bi obuhvaćao crtanje planova i karata, gospodin se Tulliver potuţio gospodinu Rileyu, kad ga je susreo u Mudportu, da Tom očito ništa takvo ne uči. Na to je usluţni savjetodavac predloţio da Tom počne uzimati satove iz crtanja. Gospodinu Tulliveru ne smije biti krivo ako bude za crtanje plaćao posebno: neka od Toma stvore valjana crtača pa će moći primijeniti svoju olovku svakoj svrsi. Tako su sredili da Tom dobiva satove iz crtanja. A koga bi gospodin Stelling odabrao kao učitelja, ako ne gospodina Goodricha za kojega su vjerovali da je prvi u svojem zanatu u okrugu od dvanaest milja oko King’s Lortona? I tako je Tom naučio krasno šiljiti olovku i prikazivati krajolik »općenito«, što mu se nesumnjivo zbog uskogrudne sklonosti njegove duše za pojedinosti činilo neizrecivo dosadnim.

Sve se to, kako se sjećate, događalo u ono mračno doba kad nije bilo ortačkih škola prije

99

nego su učitelji bih odreda savršeno savjesni ljudi i prije nego su svećenici bili ljudi šireg duhovnog obzorja i svestrane kulture. Nije izmišljena pripovijest da je u tim manje povoljnim danima bilo i drugih svećenika, uz gospodina Stellinga, koji su imali ograničen duh, a velike potrebe, i kojih prihod nekom pobrkanom logikom u koju Sreća, budući da je ţenskog roda, a k tome još i slijepa, osobito lako upada nije bio u omjeru s njihovim potrebama, već s njihovim umnim sposobnostima, s kojima dohodak očito nema nikakve tijesne veze. Problem koji su ta gospoda morala rješavati, bijaše kako da usklade omjer između svojih potreba i prihoda. A kako se potrebe ne daju lako ubiti gladovanjem, činilo se jednostavnije povisiti prihod. Postojao je samo jedan način da se to postigne: sva ona niska zvanja, u kojima ljudi moraju obavljati valjan rad uz nisku nagradu, bijahu zabranjena svećenicima. Zar je onda bila njihova pogreška ako im je jedino vrelo prihoda bilo obavljanje veoma slaba rada uz visoku nagradu? Osim toga, kako bi se od gospodina Stellinga i očekivalo da zna kako je poduka osjetljiv i teţak posao? Isto tako, kao što se ni od neke ţivotinje, obdarene sposobnošću izdubsti rupu kroz kamenu stijenu, ne bi moglo očekivati da ima neko opseţno znanje o dubinskom bušenju. Sposobnosti gospodina Stellinga već su se rano izvjeţbale za bušenje u ravnom smjeru, a on nije imao viška sposobnosti. No među Tomovim suvremenicima, od kojih su očevi prepustili svoje sinove svećeničkom poučavanju da poslije duljeg vremena uvide kako su neznalice, bijaše ih mnogo koji su bili mnogo gore sreće nego Tom Tulliver. Obrazovanje bijaše gotovo samo stvar sreće obično loše sreće u tim davnim danima. Duševno stanje, u kojem uzimate u ruku biljarski štap ih pehar s kockama, jest stanje trijezne određenosti, kad se usporedi s duševnim stanjem staromodnih očeva, poput gospodina Tullivera, kad bi odabirali školu ili učitelja za svoje sinove. Čestiti ljudi, koji su sav svoj ţivot bih prisiljeni sluţiti se nekim improviziranim pravopisom i koji su vodili svoje poslove s uspjehom, usprkos tom nedostatku, i zaradili dovoljno novaca da svojim sinovima omoguće bolji početak u ţivotu, nego su ga sami imali, morali su se prepuštati sreći, što se tiče savjesti i sposobnosti učitelja, čija bi im okruţnica dospjela u ruke i koja bi naoko obećavala toliko više toga, nego što bi bih ikada kadri i pomislili da zatraţe, uključivši vraćanje rublja, vilice i ţlice. Za njih je bila sreća ako neki častohlepan trgovac tkaninama nije odgojio svojeg sina za svećenika, i ako taj mladi gospodin, u dobi od dvadeset i četiri godine, nije završio svoje sveučilišno bančenje nerazboritom ţenidbom. Inače su ti nevini očevi ţeleći za svoje potomke učiniti sve što mogu jedino mogli za sina izbjeći trgovca tkaninama ako su, nekim slučajem, bih utemeljitelji kakve srednje škole, koju tada još nisu posjećivali nadzornici i gdje su dva tri dječaka mogli sami za se uţivati blagodati prostrane visoke zgrade s krezubim, slabovidnim i gluhim ravnateljem, čije su neodređeno obrazovanje i nemar kupili uz poprečnu cijenu od tri stotine funti po glavi čovjekom koji je nesumnjivo bio zrela učena glava kad su ga na to mjesto imenovali. Ali svaka zrelost pod suncem ima još jedan dalji stupanj koji se na trţištu manje cijeni.

Tom Tulliver, dakle, ne bijaše baš tako loše sreće kad se usporedi s mnogim drugim britanskim mladićima njegova vremena, koji su se poslije morali probijati kroz ţivot s nekoliko mrvica manje-više neodređena znanja, a s mnogo jasno određena neznanja. Gospodin Stelling bijaše plećat čovjek s ponašanjem gospodina i mišljenjem da dječaku koji raste treba dovoljno govedine, te s nekom srdačnom ljubaznošću u sebi zbog koje je rado vidio da Tom zdravo izgleda i uţiva u ručku. Nije to bio čovjek profinjene savjesti ili nekog dubokog smisla za beskrajna pitanja koja se odnose na svakidašnje duţnosti, a niti baš osobito sposoban za svoju visoku duţnost. Ali i nesposobna gospoda moraju ţivjeti, a bez privatnoga imetka teško je zamisliti kako bi oni svi mogli ţivjeti otmjeno, ako nemaju nikakve veze s prosvjetom ili drţavom. Osim toga, to bijaše pogreška Tomova duševnoga ustrojstva, što se njegove sposobnosti nisu mogle hraniti onakvim znanjem kakvo je gospodin Stelling mogao dati. Dječak koji se rodio sa slabom sposobnošću za shvaćanje znakova i apstraktnosti, mora trpjeti kaznu za svoj prirođeni nedostatak, baš kao da se rodio s jednom nogom kraćom od druge. Način poučavanja koji je odobrila dugogodišnja praksa naših časnih predaka neće valjda ustuknuti pred iznimnom nenadarenosti nekog dječaka, koji je tada ţivio samo u sadašnjosti. A gospodin

100

Stelling bijaše uvjeren da dječak, koji je tako glup za znakove i apstraktnosti, mora biti glup i za sve ostalo, čak i kad bi ga taj velečani gospodin mogao sve drugo naučiti. Kod naših je časnih predaka postojala praksa da se primijeni dosjetljiv instrument za stezanje palaca, koji bi se sve više stezao kako bi se iznudile činjenice koje nisu postojale. Oni su prije svega bih čvrsto uvjereni da te činjenice postoje pa što da drugo čine, nego da palce jače stegnu? Slično je tako i gospodin Stelling čvrsto vjerovao da svi dječaci, s barem nekom sposobnošću za učenje, mogu naučiti ono što je jedino pravilno poučavati; ako polako shvaćaju, treba jače pritegnuti stezaljku za palce, naime, treba sve stroţe zalitijevati ponavljanje vjeţbi i za kaznu zadavati po koju stranicu iz Virgilija kako bi se pokrenula i potaknula pretroma sklonost za latinske stihove.

Usprkos tome, stezanje se palaca malo ublaţilo u drugom polugodištu. Philip je toliko napredovao u svojim predmetima i bio tako sposoban da je gospodin Stelling mnogo lakše mogao steći ugled njegovom spretnošću za učenje, kojoj nije trebalo mnogo pomagati, negoli mučnim postupkom svladavanja Tomove tuposti. Gospoda sa širokim plećima i častohlepnim namjerama katkada razočaravaju svoje prijatelje jer ne pokreću svijet. Moţda zato što velika postignuća zahtijevaju i neke druge neobične sposobnosti, osim neobične ţelje za visokim nagradama. Moţda zato što su ta odlučna gospoda prilično nemarna te im prezdrav tek smeta njihovoj divinae particulum aurae da se visoko vinu. Nekakav je razlog svakako postojao, zašto je gospodin Stelling odgađao provesti u djelo mnoge poduzetne temelje zašto nije u satima svoje dokolice počeo uređivati svoju grčku dramu ili bilo koje drugo znanstveno djelo, već je veoma odlučno okrenuvši ključ u vratima svoje privatne radne sobe sjeo uz jedan od romana Theodora Hooka. Tomu Tulliveru se pomalo dopuštalo da se manje temeljito probija kroz svoje lekcije, a kako je sada imao Philipa za pomagača, mogao je ipak donekle pokazati kako je nekako zbrkano i nasumce naprezao pamet, ako ga nisu unakrsnim pitanjima natjerali da oda kako je u toj stvari njegov mozak potpuno neutralan. Pod istim ublaţenim okolnostima, škola mu se činila mnogo podnošljivijom i on je posve zadovoljno nastavljao svoje školovanje, stječući neko mješovito obrazovanje, uglavnom iz koječega što uopće ne bijaše namijenjeno kao dio obrazovanja. Kao njegovo učenje smatralo se samo vjeţbanje u čitanju, pisanju i pravopisu, koje se obavljalo uz komplicirano primjenjivanje nerazumljivih ideja i uz velik neuspjeh u njegovu nastojanju da zadaće nabuba.

Usprkos tome, Tom je vidljivo napredovao uz takvo školovanje. Moţda zato što to nije bio neki apstraktni dječak koji postoji samo zato da zorno prikaţe sve zablude pogrešna školovanja, već dječak od krvi i mesa sa sklonostima koje nisu posve izloţene na milost i nemilost okolnostima.

Tako se, na primjer, mnogo popravilo njegovo tjelesno drţanje, a to je donekle bila zasluga gospodina Poultera, mjesnog učitelja kojega su, kao veterana iz Poluotočnog rata9, namjestili da Toma uči tjelovjeţbu što je obojici pruţalo velik uţitak. Gospodin Poulter, za kojega je društvo kod »Crnog labuda« smatralo da je nekad tjerao u uţas srca Francuza, osobno više nije ulijevao uţas. Vanjštinom se sav nekako usukao, a ujutro bi imao drhtavicu, ne od starosti, već od krajnje opakosti dječaka u King’s Lortonu, koju je tek nekako mogao podnositi krijepeći dţinom10. Međutim, on se drţao vojnički uspravno, nosio briţno očetkanu odjeću i čvrsto nategnute nogavice, a srijedom i subotom poslijepodne kada bi dolazio k Tomu, uvijek je bio okrijepljen dţinom i starim uspomenama, što bi mu pridavalo neobično ţivahan izraţaj, kao u ostarjela bojnog konja koji čuje bubanj.

Satovi tjelesne kulture uvijek bi se oduljili epizodama iz ratnih pripovijesti koje su za Toma bile mnogo zanimljivije nego Philipove pripovijesti iz Ilijade. Jer u Ilijadi nije bilo topova, a osim toga, Tomu se malo zgadilo kad je saznao da Hektor i Ahil moţda uopće nisu postojali.

9 Poluotočni rat uspješni rat (1808.-1814.), koji su u Španjolskoj i Portugalu (Iberski poluotok) vodile protiv Francuza britanske,

španjolske i portugalske snage, uglavnom pod zapovjedništvom Wellingtona 10

Dţin ţestoko piće od ţita ili slada, začinjeno borovicom

101

Međutim, vojvoda od Wellingtona je uistinu ţiv, a Bony11 nije tako davno umro pa su stoga sjećanja gospodina Poultera na Poluotočni rat bila daleko od svake sumnje da su mitologija. Gospodin je Poulter tako se činilo bio značajan lik kod Talavere i poboljšao je neobičnu stranu kojom je neprijatelj gledao na tu pješačku pukovniju. Poslijepodne, kad bi mu sjećanje bilo ţivlje potaknuto nego inače, on bi se sjećao kako je vojvoda od Wellingtona (a to on kaţe samo u najstroţem povjerenju, da se ne bi probudile zavisti) izrazio neobično povoljno mišljenje o tome sjajnom momku, Poulteru. I samog se liječnika, koji ga je njegovao u bolnici pošto je zadobio ranu od topovskog taneta, duboko dojmila neobična otpornost Poulterova mesa: nijedno drugo meso ne bi zacijelilo ni u pribliţno jednakom vremenskom roku. U manje osobnim pitanjima, u vezi s tim vaţnim ratničkim pohodom u kojemu je sudjelovao, gospodin je Poulter bio šutljiviji i samo pazio da ne prida svoj osobni autoritet nekim neodređenim pojmovima iz vojničke povijesti. Svaki onaj koji bi toboţe znao što se dogodilo kod opsade Badajosa, nailazio bi na osobito nijemo saţaljenje gospodina Poultera. On bi izrazio ţelju da su tu razmetljivu osobu oborili i kod prvog naleta izgazili mu nogama dah iz tijela kao što su njemu pa neka onda govori o opsadi Badajosa!

Tom nije izbjegao povremeno naljutiti svog učitelja tjelovjeţbe radoznalošću za druga vojnička pitanja, koja nisu ulazila u osobno iskustvo gospodina Poultera.

»A general Wolfe12, gospodine Poultere? Zar on nije bio divan borac?« pitao bi Tom, koji je zamišljao da su svi ratni junaci, čija se uspomena sačuvala na gostioničkim cimerima, sudjelovali u ratu s Bonyjem.

»Nipošto!« prezrivo bi rekao gospodin Poulter. »Ni govora! Glave gore!« dodavao bi prizvukom stroge zapovijedi, u čemu je Tom uţivao jer bi to u njemu izazivalo osjećaj da utjelovljuje cijelu pukovniju.

»Ne, ne!« nastavljao bi gospodin Poulter, kad bi nastao prekid u vjeţbanju. »Bolje da ni ne govore o generalu Wolfu. On nije učinio ništa, osim umro od svoje rane, a to nije bogzna što, mislim. Svatko drugi bi umro od rana, koje sam ja imao ... Jedan moj udarac sabljom bi ubio čovjeka poput generala Wolfa.«

»Gospodine Poulter«, rekao bi Tom kod svakog napominjanja sablje, »ţelio bih da donesete svoju sablju i pokaţete mi kako se njome vjeţba!«

Dugo je gospodin Poulter značajno maliao glavom na taj zalitjev i obzirno se smješkao, kao što je moţda činio Zeus kad je Semele13 sjedila sa svojim pretjeranim zahtjevom. Ali jednog poslijepodneva, kad je iznenadni pljusak teške kiše zadrţao gospodina Poultera kod »Crnog labuda« dvadeset minuta dulje nego inače, sablja se donijela - samo da je Tom pogleda.

»I to je baš ta sablja kojom ste se borili u svim bitkama gospodine Poulteru?« upita Tom opipavajući balčak. »Je li ikada odsjekla glavu kojemu Francuzu?«

»Odsjekla glavu? Ha! Odsjekla bi i da je imao tri glave!« »Ali vi ste imali još i pušku i bajunetu?« primijeti Tom. »Ja bih najradije pušku i bajunetu

jer tako moţete najprije pucati u njih, a onda ih probosti. Bum! P-s-s-s-s!« I Tom potrebnim kretnjama odglumi dvostruki uţitak, kad pritisneš okidač i kad zarineš bajunetu.

»Eh, ali sablja je ono vaţno kad dođe do borbe prsa o prsa«, reče gospodin Poulter, nehotice upadajući u Tomovo oduševljenje i povukavši sablju tako iznenada da je Tom naglo odskočio.

»Oh, ali gospodine Poultere, ako ćete pokazati vjeţbe sabljom«, reče Tom pomalo svjestan da se nije ponio onako hrabro kako dolikuje Englezu, »dajte da dozovem Philipa. Znate, on će ţeljeti vidjeti vas.«

»Što? Taj grbavi dječak?« prezrivo kliknu gospodin Poulter. »Kakva smisla ima da on to

11 Bony Napoleon Bonaparte

12 General Wolfe engl; general (1727.-1759.) pao pod Quebecom u Kanadi

13 Semele lik iz grčke mitologije, kći Kadma i majka Dioniza. Pošto joj je Zeus obećao da će joj ispuniti štogod zaţeli, zatraţila

je vidjeti ga u njegovom punom sjaju pa je stradala od njegovih gromova

102

gleda?« »Oh, ali on zna mnogo o borbama«, reče Tom. »I kako su se nekada borili lukovima,

strelicama i bojnim sjekirama.« »Onda neka dođe. Pokazat ću mu nešto drugačije od njegovih lukova i strelica«, reče

gospodin Poulter pa se nakašlja i uspravi te poče vrtjeti ručnim zglobom da bi se malo uvjeţbao.

Tom otrči u kuću po Philipa, koji je uţivao u svojem popodnevnom odmoru uz klavir u salonu traţeći po tipkama neke napjeve i pjevajući ih. Bio je presretan sjedeći na visokom stolčiću, kao neki sveţanj bez oblaka, zabačene glave, očiju uperenih u suprotni zidni ukras pod stropom, široko rastvorenih usnica i pjevajući iz sveg grla na brzinu sklepane slogove na neku Arneovu melodiju koja mu je baš pala na pamet.

»Dođi, Philipe«, reče Tom banuvši u sobu, »ostavi to tralalikanje - dođi vidjeti staroga Poultera kako vjeţba sabljom.«

Trzaj toga prekida nesklad Tomova glasa koji je prodirao kroz note, od kojih je Philip treptio dušom i tijelom, bio bi dovoljan da mu raspali ćud, čak i da tu Poulter, učitelj tjelovjeţbe, nije dolazio u pitanje. A Tom, u ţurbi misleći što će kazati kako bi spriječio gospodina Poultera da ne pomisli kako se on prestrašio sablje, kad je onako odskočio od njega, prisjetio se prijedloga da dovede Philipa - premda je posve dobro znao da Philip mrzi i čuti kako spominje svoje satove tjelesnog odgoja. Tom ne bi nikada počinio nešto tako neobazrivo, osim pod snaţnim pritiskom osobnog ponosa.

Philip se vidljivo stresao, zastavši u svojoj svirci. Porumenjevši naglo, reče ţestoko i bijesno:

»Nosi se, nesretna budalo! Što mi dolaziš ovamo urličući ti si dorastao samo razgovoru s teretnim konjem!«

To nije bilo prvi puta što je razljutio Philipa, ali nikada prije nije Tom bio napadnut jezičnim tanetima koja bi tako dobro razumio.

»Ja sam dorastao razgovoru s nečim boljim od tebe ti kukavni patuljče!« kliknu Tom, planuvši odmah od Philipova ţara. »Ti znaš da te neću udariti jer nisi bolji od djevojčice. Ali ja sam sin čestita čovjeka, a tvoj je otac lopov to svatko kaţe!«

Tom izleti iz sobe i zalupi za sobom vratima jer ga je srdţba učinila posve neopreznim. Naime, lupanje vratima nadohvat uha gospođe Stelling, koja vjerojatno nije daleko, bijaše prestup koji se mogao izbrisati tek s dvadeset stihova iz Virgihja. I uistinu, ta je gospođa malo zatim sišla iz svoje sobe, dvostruko se čudeći toj buci i prestanku Philipove svirke neposredno za tim. Našla ga je kako sav skupljen sjedi na jastučiću i gorko plače.

»Što je, Wakeme? Što je značila ta buka? Tko je zalupio vratima?« Philip podiţe glavu i brzo otare oči. »To je Tom ušao ... pozvati me da izađem s njim.« »A zašto se ţalostiš?« upita gospođa Stelling. Od ta dva đaka, Philip nije bio njezin miljenik. Bio je manje usluţan od Toma kojeg su

učinili korisnim na razne načine. No ipak, njegov je otac plaćao više nego gospodin Tulliver pa je ţeljela da on osjeti kako je neobično paţljiva prema njemu. Philip je, međutim, njezino nastojanje za dobrim razumijevanjem dočekivao otprilike onako kako se račić u školjci odaziva pozivu da se pokaţe.. Gospođa Stelling ne bijaše ţena njeţna srca, puna ljubavi. To bijaše ţena kojoj je suknja sjedila kako treba i koja bi popravljala struk i gladila svoje kovrče nekim prezaposlenim izraţajem kad bi se raspitivala za vaše zdravlje. Te odlike svakako znače veliku društvenu sposobnost, ali to nije sposobnost za ljubav a Philipa nije nikakva druga moć mogla izmamiti iz osobne povučenosti.

Odgovarajući na njezino pitanje, on reče: »Uhvatila me moja zubobolja i opet me natjerala u očaj.« To je jednom tako i bilo, i Philip bijaše sretan što se toga sjetio - to bijaše neko nadahnuće

da bi mogao naći izgovor za svoj plač. Tako je morao pristati na kolonjsku vodu i odbiti kreozot,

103

ali to bijaše lako. Međutim se Tom, koji je sada prvi put odapeo otrovnu strelicu Philipu u srce, vratio u

kolnicu gdje je našao gospodina Poultera kako ukočena i ozbiljna pogleda uludo razbacuje savršenstva svojih vjeţbi sabljom na štakore, koji su to vjerojatno gledali, ali nisu znali cijeniti. Ali gospodin je Poulter bio sam sebi mnoštvo, što će reći da se divio sebi više nego bi mu se mogla diviti cijela vojska gledatelja. Nije se ni obazreo na Tomov povratak jer je bio previše zaokupljen propisanim zamasima sabljom svečanim potezima jedan dva tri četiri. Tom se, međutim ne bez malog osjećaja straha pred tim ukočenim pogledom i očito gladnim mačem koji je, tako mu se činilo, nestrpljivo ţelio sjeći štogod drugo osim zraka divio toj predstavi odmičući što je dalje mogao. I tek kad je gospodin Poulter zastao i obrisao znoj sa čela, Tom osjeti svu draţ vjeţbanja sabljom i zaţeli da se ponovi.

»Gospodine Poultere«, reče kad je sablja bila konačno opet u koricama, »ja bih rado pozajmio vašu sablju da je zadrţim neko vrijeme.«

»Ne, ne, mladi gospodičiću«, usprotivi se gospodin Poulter, odlučno stresavši glavom, »mogao bi sebi nanijeti zlo njome.«

»Ne, siguran sam da ne bih ja bih sigurno pazio da se ne ozlijedim. Ne bih je mnogo vadio iz korica, ali bih je mogao opasati i sve to.«

»Ne, ne, to ne ide, kaţem ti. To ne ide«, reče gospodin Poulter pripremivši se za odlazak. »Što bi mi rekao gospodin Stelling?«

»Oh, čujte, dajte, gospodine Poultere! Ja bih vam dao svojih pet šilinga ako mi dopustite da zadrţim sablju tjedan dana. Evo gledajte!« reče Tom i pruţi mu velik okrugao komad srebra. Mladi je psić tako dobro proračunao učinak, kao da je bio filozof.

»Eh«, reče gospodin Poulter još ozbiljnije, »moraš paziti da je nitko ne vidi, znaš!« »O da, drţat ću je pod krevetom«, ţivo će Tom, »ili pak na dnu mojeg velikog sanduka.« »I daj da sad vidim moţeš li je izvući iz korica, a da se pritom ne ozlijediš.« Pošto se taj postupak nekoliko puta ponovio, gospodin je Poulter smatrao da je postupio s

najvećom savjesnošću pa reče: »Eh, dakle, mladi gospodine Tullivere, ako uzmem taj novac, to je samo kao zalog da

nećeš počiniti neku nevaljalštinu tom sabljom.« »Oh, ne, uistinu, gospodine Poultere«, klimnu Tom i sav mu sretan uruči novac te uhvati

sablju, pomislivši pritom koliko bi bilo bolje da je malo lakša. »Ali ako te gospodin Stelling uhvati kad je nosiš u kuću?« reče gospodin Poulter stavljajući

za svalji slučaj novac u dţep dok je iznosio tu novu sumnju. »Oh, subotom poslijepodne on se uvijek zadrţava u svojoj gornjoj radnoj sobi«, reče Tom,

koji nije volio ništa podmuklo, ali se nije protivio nekoj maloj smicalici ako je u pitanju nešto vrijedno. Tako pobjedonosno odnese sablju osjećajući ujedno strah, strah da bi mogao susresti gospodina ih gospođu Stelling. Stavi je u svoju spavaonicu, gdje je nakon duljeg razmišljanja sakri u ormar iza obješene odjeće. Te je noći usnuo s pomisli kako će njome zadiviti malu Maggie kad dođe privezati je sebi oko pasa svojim crvenim šalom i prevariti je kako je to njegova vlastita sablja i da će on postati vojnik. Nitko, osim Maggie, neće biti tako budalast da mu povjeruje, a i nikomu se drugome ne bi usudio dopustiti da zna kako on ima sablju. A Maggie je uistinu dolazila drugi tjedan u posjete Tomu, prije svojeg odlaska s malom Lucy u internat.

Ako mislite kako momčić od trinaest godina ne bi bio tako djetinjast, mora da ste iznimno mudar čovjek koji se nikada premda ste se opredijelili za civilno zvanje koje od vas zalitijeva više nikada, otkako vam je probila brada, niste postavili u vojnički stav i mrštili se pred ogledalom. Nije sigurno da bi se naši vojnici odrţali kad ne bi kod kuće bilo miroljubivih ljudi, koji vole sebe zamišljati kao vojnike. Rat bi, kao i druga dramatska zbivanja, vjerojatno prestao zbog nestašice publike.

104

V. poglavlje

DRUGI POSJET MALE MAGGIE

Taj posljednji lom između dva dječaka nije se tako lako dao popraviti i neko vrijeme nisu

jedan s drugim razgovarali više nego je bilo nuţno. Zbog prirodne oprečnosti u njihovoj ćudi, zamjeranje je lako prelazilo u mrţnju, a u Philipu je taj prijelaz, čini se, već započeo. U njegovoj ćudi nije bilo zlobe, ali je bilo osjetljivosti, zbog koje je u njemu osobito lako zavladao osjećaj mrţnje. Volu a to se moţemo usuditi tvrditi, pozivajući se na autoritet nekoga velikog klasika nije dano da se sluţi zubima kao sredstvom za napadanje, a Tom bijaše momčić govedskih odlika, koji se na dvojbene ciljeve zaletavao na uistinu dovitljiv volovski način. Ali on je grubo povrijedio Philipovu najosjetljiviju točku i zadao mu toliko oštre boli, kao da je najtočnije i najotrovnijom opakošću proučio svoje sredstvo.

Tom nije vidio razloga zašto ne bi izgladili ovu svađu onako kako su izgladili već i mnoge druge: ponašajući se kao da se ništa nije dogodilo. Jer, premda nije nikada prije rekao Philipu da mu je otac lopov, ta mu je pomisao već tako postala dio osjećaja u odnosu između njega samoga i njegova sumnjivog sudruga kojega nije mogao ni voljeti ni mrziti, da mu konačno izricanje te pomisli nije značilo toliki događaj koliko Philipu. A ima i pravo da to kaţe, kad je Philip navalio na njega i nazvao ga pogrdnim imenima. Ali opazivši da se njegovim prvim primicanjima prijateljstvu ne izlazi u susret, on se prepusti svojem najnepovoljnijem raspoloţenju prema Philipu i odluči da se više nikada neće njemu obratiti, bilo radi crtanja ili radi zadaća. Bili su samo toliko uljudni jedan prema drugome koliko bijaše potrebno kako bi se spriječilo da gospodin Stelling opazi njihovu zavađenost, jer on bi veoma odlučno »ukinuo« takve gluposti.

Međutim, kad je došla Maggie, nije se mogla suzdrţati da sa sve većim zanimanjem promatra njegova novog školskog druga, premda to bijaše sin onog pokvarenog odvjetnika Wakema koji toliko ljuti njezina oca. Maggie je stigla usred školskih sati pa je sjedila kod njih dok je Philip prolazio svoje zadaće s gospodinom Stellingom. Tom ju je prije nekoliko dana obavijestio da Philip zna bezbroj pripovijesti ne glupavih pripovijesti poput njezinih. A bila je sada uvjerena prema vlastitom opaţanju kako on mora da je i veoma pametan. Nadala se da će i on nju smatrati pametnom, kad budu razgovarali. Maggie je usto osjećala i priličnu njeţnost prema nakazama; draţi su joj bih janjci s krivim vratom jer joj se činilo da onima koji su posve snaţni i dobro razvijeni nije toliko do tetošenja, a ona je osobito voljela tetošiti one koji bi uţivali u tome. Voljela je Toma od svega srca, ali je često poţeljela da imaju više toga zajedničko.

»Meni se Philip Wakem čini kao zgodan dječak, Tome«, rekla je kad su iz knjiţnice pošli u vrt provesti zajedno vrijeme do objeda. »On nije mogao sebi izabrati oca, znaš, a ja nam čitala o veoma zlim ljudima koji su imali dobre sinove, kao i o dobrim roditeljima koji su imali nevaljalu djecu. A ako je Philip dobar, mislim da bismo ga to više trebali ţaliti jer mu otac nije dobar čovjek. Ti ga voliš, zar ne?«

»Oh, čudan je on dječak«, kratko odgovori Tom. »A sada je neraspoloţen prema meni koliko samo moţe jer sam mu rekao da mu je otac lopov. A rekao sam mu to s pravom jer je to istina a zapravo je on počeo i nadjenuo mi pogrdna imena, ali ti sad malo stani ovdje, Maggie, hoćeš? Imam nešto što bih htio gore obaviti.«

»Ne mogu li i ja ići?« upita Maggie, koja je taj prvi dan njihova ponovnog susreta ljubila i samu sjenu Tomovu.

»Ne, to je nešto o čemu ću ti s vremenom pripovijedati, ne sada«, reče Tom i odskakuta. Poslijepodne dječaci su sjedili kod svojih knjiga u radnoj sobi, spremajući zadaće za

sutradan, kako bi naveče bih slobodni u čast Maggina dolaska. Tom se nadvio nad svoju latinsku gramatiku nečujno mičući usnicama kao neki revan, ali nestrpljiv katolik, koji ponavlja

105

svoje očenaše. Philip je pak na drugom kraju sobe bio zaposlen s dva sveska, odavajući zadovoljnu marljivost što je uzbudio Magginu radoznalost. Nije se uopće doimao kao da uči zadaću.

Ona sjede na niski stolčić gotovo u pravom kutu prema oba dječaka, promatrajući malo jednoga, malo drugog. I Philip, uzdignuvši jednom pogled prema kaminu, zateče par upitnih tamnih očiju uperenih u sebe. Pomisli kako je ta Tulliverova sestra očito milo malo stvorenje, posve drugačije od brata, te zaţeli da i on ima sestricu. Pitao se što ga to u Magginim tamnim očima podsjeća na priče o kraljevnama koje su se pretvorile u ţivotinje? Mislim da je to bilo zato što su joj oči bile pune nezadovoljene inteligencije i nezadovoljene ljubavi koja te zaklinje.

»Čuj, Maggie«, konačno se javi Tom zatvarajući svoje knjige i odlaţući ih odrešito i odlučno, kao savršen majstor u umijeću odlaganja rada, »ja sam sada svršio zadaće. Dođi sa mnom gore.«

»Što imaš tamo?« upita Maggie kad su izašli na vrata jer u njoj se javila tiha sumnja sjetivši se kako je Tom već prije otišao gore u sobe. »Nije valjda neka smicalica koju mi namjeravaš podmetnuti, ha?«

»Ne, ne, Maggie«, reče Tom što je umiljatije mogao. »To je nešto što će ti se strašno svidjeti.«

On joj rukom obujmi vrat, a ona njega uhvati oko struka pa tako zagrljeni pođoše gore u spavaonicu.

»Čuj, Maggie, ne smiješ nikome kazati, znaš«, upozori je Tom, »jer ću inače morati za kaznu naučiti pedeset redaka.«

»Je li nešto ţivo?« upita Maggie, kojoj se mašta na tren zaustavila na pomisli kako Tom potajno drţi neku lasicu.

»Oh, neću ti reći«, odgovori Tom. »Idi sada u onaj kut i zatvori oči dok ja to izvadim«, doda pošto je za sobom zaključao vrata spavaonice. »Ja ću ti reći kad da se okreneš. Ne smiješ vrisnuti, znaš!«

»Oh, ali ako me prestrašiš, ja ću vrisnuti«, reče Maggie, uozbiljivši se malo. »Nećeš se prestrašiti, ti budalo«, mino je Tom. »Idi i pokrij lice i pazi da ne zirkaš.« »Naravno da neću zirkati«, prezirno će Maggie pa pođe i zarije lice u jastuk kao osoba koja

mnogo drţi do svoje časti. Ali Tom se oprezno ogledavao prilazeći ormaru. Tada zakorači u uski prostor i gotovo

zatvori vrata. Maggie je i dalje drţala lice zarito u jastuk i to ne zbog nekog načela, već zato jer je u tom poloţaju, koji je podsjećao na san, ubrzo zaboravila gdje je i misli su joj se pozabavile jadnim iznakaţenim dječakom koji je tako pametan, kada Tom zovnu:

»Sada moţeš, Maggie!« Samo dugotrajnim razmišljanjem i pripremanjem djelovanja moglo je Tomu uspjeti pruţiti

tako neobičnu sliku, kakva se ukazala Maggie kada je uzdigla pogled. Nezadovoljan miroljubivim izrazom lica, na kojemu su se tek nejasno naslućivale plave obrve nad parom ljubaznih plavkastosivih očiju i okruglih ruţičastih obraza, koji se nikako nisu htjeli strašno doimati, koliko se god mrštio pred ogledalom (Philip mu je jednom pripovijedao o čovjeku koji je mrštio čelo u obliku konjske potkove i Tom je iz svih sila pokušavao da mrštenjem dobije potkovu na čelu.) utekao se onom nepogrešivom izvoru strašnoga nagorjelim čepom si je nacrtao par crnih obrva koje su se spajale nad nosom kako treba, a s kojima se podudaralo nešto nemarnije naličeno crnilo oko brade. Oko suknene kape ovio je crvenu maramicu da bi nalikovala na turban, a preko prsiju sloţio je svoj crveni šal kao rubac. To obilje crvenila, uz strašno mrštenje čela i odlučnost kojom je drţao sablju upirući je u zemlju, dovoljno je da se dočara barem pribliţna zamisao o njegovoj taštini i krvoţednosti.

Maggie je trenutak gledala sva zbunjena, a za Toma je taj tren bio velik uţitak. Ali već za tren, ona se nasmija, pljesnu rukama i kliknu:

»Oh, Tom, ti si se maskirao kao Modrobrad u predstavi!« Očito je se prisutnost sablje nije baš dojmila jer je bila u koricama. Za njezinu neozbiljnost

106

treba nešto što će u njoj ţivlje izazvati osjećaj strašnoga pa se Tom pripravi za svoj majstorski potez. Mršteći se s dvostrukom upornošću, ali i s uspjehom, on (oprezno) izvuče sablju iz korica i uperi je u Maggie.

»Oh, Tom, molim te nemoj«, kliknu Maggie prizvukom pritajena uţasa uzmičući pred njim u suprotni kut sobe. »Ja ću vikati zbilja hoću. Oh, nemoj! Da samo nisam došla ovamo gore!«

Kutovi Tomovih usana odavali su sklonost da se samodopadno nasmjehnu, ali on to odmah suspregnu jer to ne bi bilo u skladu sa strogošću velikog ratnika. Polako spusti korice na pod da ne bi proizvele previše buke i onda reče odlučno:

»Ja sam vojvoda od Wellingtona! Stuupaj!« te stade stupati savijajući malo desnu nogu te još uvijek upirući sablju prema Maggie, koja se sva drhtava i očiju zalivenih suzama uspela na postelju jer je samo tako mogla proširiti prostor između njih.

Sav sretan što ima gledatelja za svoje vojničke sposobnosti, premda je taj gledatelj bila samo Maggie, Tom poče krajnjim naprezanjem svojih snaga izvoditi mačevalačke poteze, kakvi bi se svakako mogh očekivati od vojvode od Wellingtona.

»Tome, ja to neću podnijeti vrištat ću«, zaprijeti Maggie kod prvog poteza sabljom. »Ti ćeš se ozlijediti; odrezat ćeš sebi glavu!«

»Jedan dva«, stade Tom odlučno brojati, premda mu je kod »dva« zapešće već malo podrhtavalo. »Tri« zazvučilo je polaganije i kod toga sablja zamahnu prema zemlji. Maggie glasno vrisnu. Sablja pade oštricom Tomu na nogu, a tren zatim i on pade na zemlju. Maggie skoči s postelje još uvijek vrišteći i za tren su se začuli brzi koraci prema sobi. Gospodin Stelling, koji je bio u svojoj gornjoj radnoj sobi, došao je prvi. Našao je obje djece na podu. Tom se onesvijestio, a Maggie ga je drmala vukući ga za ovratnik kaputića i vrišteći s očima punim uţasa. Mislila je, sirotica, da je mrtav! A ipak ga je tresla kao da će ga privesti natrag u ţivot. Za tren opet provali u jecanje od sreće jer je Tom otvorio oči. Još se nije stigla ni ţalostiti što je povrijedio nogu činilo se da je sva sreća u tome što je ţiv.

107

VI. poglavlje

LJUBAVNA SCENA

Ubogi je Tom junački podnosio ţestoku bol i tvrdo odlučio da ne oda gospodina Poultera

više nego što je to potrebno. Onaj komad od pet šilinga ostao je tajna čak i za Maggie. Ali strašna mu je bojazan pritisnula dušu tako strašna da se čak nije usudio ni postaviti pitanje koje bi donijelo sudbonosno »da« nije se usudio pitati ni liječnika ni gospodina Stellinga: »Hoću li ostati šepav, gospodine?« Svladavao se da ne zavikne od bola, ali kad mu je noga bila povijena i on ostao sam s Maggie uz svoje uzglavlje, djeca su zajedno zajecala poloţivši glave na isti jastuk. Tom je zamišljao sebe kako hoda naokolo na štakama, kao kolarov sin. A Maggie, koja nije naslućivala što mu je na duši, plakala je samo da on ne plače sam. Liječniku i gospodinu Stellingu nije bilo ni palo na pamet da unaprijed računaju s tim strahom u Tomovoj duši pa da ga umire riječima nade. Ali Philip je pazio, kad je liječnik odlazio iz kuće, pa je dočekao gospodina Stellinga kako bi mu postavio baš to pitanje koje se Tom sam nije usudio postaviti.

»Oprostite, gospodine ali zar gospodin Askern kaţe da će Tom ostati šepav?« »Oh, ne, ne«, reče gospodin Stehng, »ne trajno, samo kratko vrijeme.« »Mishte li da je on to rekao Tulliveru, gospodine?« »Ne, to mu nitko nije rekao.« »Onda mu smijem ići to reći, gospodine?« »Da, svakako. Sada, kad si već to spomenuo, mislim da bi on sebi zbog toga uistinu mogao

zadavati brga. Idi u njegovu spavaonicu, ali zasad budi veoma miran.« Philipu je bila prva pomisao kad je čuo o nesreći: »Hoće li Tulliver ostati hrom? Bit će mu

jako teško ako ostane«, i samilost mu otplavi dotada neoproštene Tomove uvrede. Philip je smatrao da sada više ne vlada među njima odbojnost, već da su povučeni u zajedničku struju patnje i ţalosna gubitka. Njegova se ţivahna mašta nije zadrţavala na vanjskoj nedaći i njezinu budućem djelovanju na Tomov ţivot, već mu je ţivo dočaravala vjerojatno stanje Tomovih osjećaja. On sam proţivio je tek četrnaest godina, ali većina tih godina bijaše ispunjena osjećajem nepopravljive krute sudbine.

»Gospodin Askern kaţe da ćeš ubrzo biti opet posve zdrav, Tullivere, jesi li to znao?« reče prilično plaho, tiho pristupivši Tomovoj postelji. »Baš sam sada išao pitati gospodina Stellinga i on kaţe da ćeš s vremenom hodati opet kao i prije.«

Tom podignu pogled, a dah mu na tren zastade, kako to već biva kod nenadane radosti. Tada duboko uzdahnu i uperi svoje plavkastosive oči ravno u Philipovo lice, kako to nije činio već dva tjedna, a i dulje. Malu Maggie, međutim, ta napomena neke mogućnosti na koju prije nije pomišljala pogodi kao neka nova nevolja. Sama pomisao da bi Tom zauvijek bio šepav, nadvlada uvjerenje kako nije vjerojatno da će ga takva nesreća zadesiti i ona se privi uz njega i iznova zaplače.

»Ne budi takva ludica, Maggie«, njeţno će Tom, osjećajući se sada veoma hrabar. »Ja ću doskora biti zdrav.«

»Zbogom, Tullivere«, reče Philip, pruţivši sitnu, njeţnu ruku koju Tom odmah prihvati svojim snaţnijim prstima.

»Čuj«, reče Tom, »moli gospodina Stellinga da ti dopusti doći koji put kod mene dok opet ustanem, Wakeme pa da mi pripovijedaš o Robertu Bruceu, znaš.«

Poslije toga Philip je provodio sve svoje vrijeme školske obuke s Tomom i Maggie. Tom je, kao i uvijek, volio slušati pripovijesti o borbama, ali je uporno tvrdio da su ti veliki borci koji su učinili takva divna djela i ostali nepovrijeđeni nosili izvrsne oklope od glave do pete što je, po njegovu mišljenju, činilo borbu lakim poslom.

108

On ne bi ozlijedio nogu da je imao na sebi ţeljeznu cipelu. S velikim je zanimanjem slušao neku novu Philipovu pripovijest o nekom čovjeku koji je imao tešku ranu na nozi i tako strašno vriskao od bola da to njegovi prijatelji nisu više mogli podnositi pa su ga iskrcali na obalu pusta otoka bez ičega, osim nekoliko čudesnih otrovnih strelica da njima ubija ţivotinje sebi za hranu.

»Ja nisam nimalo zaurlao, znaš«, reče Tom, »a rekao bih da mi je noga bila isto tako teško ranjena, kao i njegova. Kukavično je urlati.«

Ali Maggie stade tvrditi da je posve dopustivo zaviknuti, ako te nešto silno zaboli, i da je okrutno ako to ljudi ne dopuštaju. Ţeljela je znati je li Filoktet14 imao sestru i zašto ona nije pošla s njim na pusti otok brinuti se za njega.

Jednog dana, kratko vrijeme pošto je Philip ispripovijedao tu pripovijest, on i Maggie ostali su sami u školskoj sobi dok se Tomova noga previjala. Philip je sjedio za svojim knjigama, a Maggie pošto je malo dokono šetala sobom, nemajući ţelje nešto određeno poduzimati jer će uskoro ići opet gore Tomu pristupi i nasloni se na stol uz Philipa da vidi što on radi, jer sada su već bih posve stari prijatelji i osjećali se potpuno domaći.

»O čemu čitaš na grčkom?« upita ga. »To je pjesništvo to mogu razabrati jer su reci tako kratki.«

»Čitam o Filoktetu onom hromom čovjeku o kojemu sam vam jučer pripovijedao«, odgovori Philip naslonivši glavu na ruku i gledajući je kao da mu nije nimalo ţao što ga je prekinula. Maggie, na svoj rastreseni način naginjala se i dalje naprijed, naslanjajući se na laktove i premještajući noge, a pritom joj se pogled sve više kočio i gubio, kao da je posve zaboravila Philipa i njegovu knjigu.

»Maggie«, reče Philip nakon minutu dvije, naslanjajući se još uvijek na lakat i gledajući je, »da si imala brata poput mene, misliš li da bi ga voljela isto kao Toma?«

Maggie se lagano trgne jer ju je probudio iz njezina sanjarenja pa upita: »Što?« Philip ponovi pitanje. »Oh, da, još više«, odgovori brzo. »Ne, ne više, jer ne znam da bih te mogla voljeti više

nego Toma. Ali meni bi te bilo tako ţao tako ţao.« Philip porumenje. Htio je pitati bi li ga voljela usprkos njegovoj iznakaţenosti, a ipak, kad

je to tako jasno napomenula, on se lecnuo pod njezinom samilošću. Maggie, koliko god je bila mala, osjeti svoju pogrešku. Dotada se instinktivno ponašala, kao da uopće nije svjesna Philipove iznakaţenosti. Njezina fina tankoćutnost i iskustvo pod obiteljskom kritikom bijahu dovoljni da je pouče isto kao da ju je vodio najprofinjeniji odgoj.

»Ali ti si tako silno spretan, Philipe, i znaš svirati i pjevati«, doda brzo. »Ja bih rado da si moj brat. Ja te veoma volim. I ti bi ostao sa mnom kod kuće kad bi Tom izašao i u svačemu bi me poučavao zar ne? Grčki i sve tako?«

»Ali ti ćeš uskoro otići i poći u školu, Maggie«, reče Philip, »i onda ćeš me posve zaboraviti i nećeš više za mene mariti. A onda ću te vidjeti kad odrasteš, a ti ćeš se jedva na mene obazirati.«

»Oh, ne, ja te neću zaboraviti, sigurna sam«, klikne Maggie ozbiljno niječući glavom. »Ja nikad ništa ne zaboravljam i mislim na svakoga kad sam daleko od njega. Ja mislim na jadnoga Yapa on ima gvalu u grlu i Luke kaţe da će uginuti. Samo to nemoj reći Tomu jer će ga to raţalostiti. Ti nisi nikada vidio Yapa. To je čudno pseto nitko za njega ne mari, osim Toma i mene.«

»Je li ti stalo do mene, koliko do Yapa, Maggie?« upita Philip otuţno se smješkajući. »Oh, da, mislim da jest«, smijući se odgovori Maggie. »Ja tebe veoma volim, Maggie. Neću te nikada zaboraviti«, reče Philip, »i kad budem

veoma ţalostan, uvijek ću misliti na tebe i ţeljeti da imam sestru s tamnim očima, baš kao što su

14 Filoktet slavni ratnik iz grčke mitologije, koji je zapalio lomaču s Heraklovim tijelom i stoga naslijedio junakov nepobjediv

luk i strelice. Pridruţio se Grcima protiv Troje, ali ga je ugrizla zmija pa su ga ostavili na otoku Lemnosu. Kako se prema proročanstvu Troja mogla osvojiti samo Heraklovim strelicama, Diomed pođe po njega. Pošto mu je rana zacijelila i on ubio Parisa, Troja je pala.

109

tvoje.« »Zašto ti se sviđaju moje oči?« upita Maggie sva sretna. Ni od koga, osim od svojega oca,

nije nikada čula pohvalno govoriti o svojim očima. »Ne znam«, reče Philip. »Nisu nalik ni na čije. Kao da bi htjele progovoriti i to ljubazno

progovoriti. Ne volim da me drugi ljudi mnogo gledaju, ali volim kad me ti gledaš, Maggie.« »Eh, mislim da me ti više voliš nego Tom«, reče Maggie malo raţalošćeno. Tada, ne znajući

kako bi mogla uvjeriti Philipa da bi ga mogla isto toliko voljeti, premda je bogalj, reče: »Bi li volio da te poljubim kao Toma? Ja ću to učiniti ako ti je drago.« »Da, veoma bih volio. Nitko meni ne daje poljubce.« Maggie ga obujmi oko vrata i poljubi posve ozbiljno. »Evo tako«, reče, »uvijek ću te se sjećati i poljubiti te kad te opet vidim, ako i mnogo

vremena do tada prođe. Ali sada idem jer mislim da je g. Askern već uredio Tomovu nogu.« Kad je njihov otac došao drugi put, Maggie mu napomene: »Oh, oče, Philip Wakem je tako silno dobar prema Tomu to je tako pametan dječak i ja ga

silno volim. A i ti ga voliš, Tome, zar ne? Reci da ga voliš«, doda molećivo. Tom malo porumenje pogledavši oca pa reče: »Ja neću prijateljevali s njim kad istupim iz škole, ali mi smo se sada izmirili otkako sam

ozlijedio nogu, a i naučio me igrati damu15 i ja ga mogu pobijediti.« »Dobro, dobro«, reče gospodin Tulliver, »ako je dobar prema tebi, nastoj da mu

nadoknadiš to i da mu budeš dobar. To je jadno, grbavo stvorenje, a očito je majčina shka i prihka. No nemoj se s njime previše prisno sprijateljiti on ima u sebi i očeve krvi. Eh, eh, sivi ţdrijebac moţe se ritnuti kao i crni pastuh, njegov otac.«

Suprotne naravi tih dvaju dječaka postigle su ono što ni same opomene gospodina Tullivera ne bi moţda uspjele postići: usprkos Philipovoj novoj ljubaznosti i Tomovoj obzirnosti, kojom mu je uzvraćao u tom razdoblju svoje nedaće, nikada nisu postali prisni prijatelji. Kad je Maggie otišla i Tom pomalo počeo hodati naokolo, prijateljska se toplina, koju su zapalile samilost i zahvalnost, postupno gasila i oni su se opet vratili u svoj prijašnji odnos. Philip je često bio mrzovoljan i preziran, a Tomovi su se određeniji i ljubazniji dojmovi postupno opet stapali s nekadašnjom pozadinom sumnje i nesklonosti prema njemu kao čudnom dječaku, grbavcu i sinu varalice. Ako ţelimo zavariti dječake i ljude u ţaru prolaznog osjećaja, onda oni moraju biti sazdani od kovina koje se daju miješati, inače će se neizbjeţno raspasti kad ţar zamre.

15 dama društvena igra u dvoje na šaliovskoj ploči

110

VII. poglavlje

PROŠLA SU SRETNA VREMENA

Tako je Tom nastavio čak do petog polugodišta dok nije navršio šesnaest godina u King’s

Lortonu, dok je Maggie rasla brzinom koju su njezine tetke veoma zabrinuto promatrale, u internatu gospođice Firniss, u drevnom gradu Lacehamu na Flossi, u društvu svoje sestrične Lucy. U svojim pismima Tomu isprva je uvijek slala pozdrave Philipu i mnogo se za njega raspitkivala, našto je dobivala kao odgovor kratke rečenice o Tomovoj zubobolji i zemljanici, koju pomaţe graditi u vrtu, uz druge takve pojedinosti. Boljelo ju je čuti da je Philip opet neobičan kao i prije te često zlovoljan. Primijetila je da nisu više dobri prijatelji pa kad je podsjetila Toma kako bi uvijek morao voljeti Philipa jer mu je bio tako dobar kad ga je boljela noga, on joj je odgovorio: »Eh, nije to moja pogreška. Ja mu ne činim ništa.« Gotovo i nije više vidjela Philipa za vrijeme njihova školovanja. Za ljetnih je praznika Philip bio uvijek odsutan jer je bio na moru, a o Boţiću ga je mogla susretati samo na duge prekide u ulicama St. Ogg’sa. A kad bi ga i susrela, sjetila bi se svojega obećanja da će ga poljubiti, no kao mlada gospođica, koja već posjećuje internat, znala je sada da takav pozdrav ne dolazi u obzir, a Philip to ne bi ni očekivao. Obećanje bijaše isprazno, poput tolikih drugih slatkih, ispraznih obećanja danih u raju, prije nego su godišnja doba bila odijeljena i kada su zvjezdasti cvjetovi rasli usporedno s breskvama što su sazrijevale obećanja koja su neispunjiva kad se jednom zatvore zlatna vrata djetinjstva.

Ali kad se njihov otac uistinu zapleo u parnicu koja je već odavna prijetila, a Wakem je kao zastupnik Pivarta i sotone nastupio protiv njega, čak je i Maggie osjećala s nekom ţalošću da neće vjerojatno nikada više biti prisna s Philipom. Samo ime Wakem već bi naljutilo njezina oca, a jednom je čula kako je rekao da ako onaj grbavi sin poţivi i naslijedi nepošteno stečene dobitke svojega oca, leţat će na njemu prokletstvo. »Imaj s njime koliko je moguće manje posla u školi, sinko«, rekao je Tomu. A ta se zapovijed još lakše poslušala jer je gospodin Stelling do tog vremena već imao još dva đaka. Jer, premda uspon tog gospodina u svijetu nije bio onako brz poput meteora, kako su očekivali poklonici njegove nepripravljene rječitosti, za propovjednika, čiji je glas zalitijevao tako široko područje, on je ipak uţivao dovoljno blagostanja da je mogao povisivati svoje izdatke u neprestanom nerazmjeru sa svojim dohotkom.

Tomovo se pak školovanje nastavljalo upravo mlinskom jednoličnošću, a duh mu se i dalje kretao polaganim, napola prigušenim otkucajima, okruţen nezanimljivim ili neshvatljivim idejama. Ali svakih je praznika donosio kući sve veće crteţe sa svilenasto prikazanim krajolicima i akvarele u ţivozelenim bojama te biljeţnice pune vjeţbi i problema u kojima je rukopis bio još ljepši jer mu se posvećivao cijelom dušom. Svakih praznika donosio je kući jednu-dvije nove knjige, koje su pokazivale njegovo napredovanje kroz razne faze povijesti, kršćanstva i latinske knjiţevnosti. A to napredovanje nije bilo baš sasvim bez uspjeha; osim što je posjedovao knjige, Tomovo oko i jezik privikli su se na mnoštvo riječi i fraza, koje se smatraju znakovima obrazovanja. I premda se duhom nije nikada uistinu posvećivao ni jednom satu obuke, ti su satovi ipak ostavljali neki talog neodređenih pojmova bez učinka. Vidjevši znakove stjecanja obrazovanja, koji su bih izvan dometa njegova suda, gospodin je Tulliver smatrao da Tomovo školovanje dobro napreduje. Napomenuo je, doduše, da nema zemljopisnih karata i da nema dovoljno zbrajanja, ali sluţbeno nije prigovorio gospodinu Stellingu. To je za njega bilo nešto zagonetno, to školovanje. A ako Toma i odvede odande, kamo da ga pošalje s boljim učinkom?

Kad je Tom stupio već u posljednje tromjesečje u King’s Lortonu, godine su na njemu

111

proizvele napadne promjene odonda kad smo ga vidjeli na povratku iz akademije gospodina Jacobsa. Bio je to sada visok mladić, koji se ponašao bez i najmanje nespretnosti, a u govoru nije odavao više plahosti od one koja je povoljan znak mješavine malodušnosti i ponosa. Nosio je kaput s repovima i uspravne ogrlice te je promatrao pahuljice na svojoj usnici sa ţudnom nestrpljivošću, ogledavajući svaki dan svoju netaknutu britvu koju je nabavio za posljednjih praznika. Philip je već otišao u jesenskom tromjesečju kako bi preko zime mogao otići na jug radi svojeg zdravlja. A ta je promjena izazvala u Tomu onaj nesretan, zanosan osjećaj koji se budi u posljednjim mjesecima prije napuštanja škole. Tog je tromjesečja bilo i nade da će se skončati očeva parnica, a to je upotpunjavalo radosnu atmosferu u kući. Tom, naime, koji je stvorio svoje mišljenje o toj parnici iz razgovora sa svojim ocem, nije uopće sumnjao da će Pivart biti pobijeđen.

Već nekoliko tjedana Tom nije čuo ništa od kuće što ga nije iznenadilo, jer otac i majka nisu bih skloni iskazivati svoju ljubav u nepotrebnim pismima kad mu na njegovo najveće iznenađenje jednog mračnog hladnog dana pri kraju studenoga rekoše, tek što je u devet sati ušao u radnu sobu, da mu se sestra nalazi u salonu. Gospođa je Stelling došla u sobu da mu to kaţe i ostavila ga da sam uđe u salon.

I Maggie je sada bila visoka, s pletenicama sloţenima u kolute. Bila je gotovo isto tako visoka kao i Tom, premda joj je bilo tek trinaest godina. I uistinu, doimala se mlađom od njega u tom trenu. Odloţila je svoj šešir i teške pletenice odmaknula s čela, kao da ne bi mogla podnijeti još i taj dodatni teret, a mlado joj je lice odavalo čudnovato izmučen izraz, dok su joj oči zabrinuto pogledavale na vrata. Kad je Tom ušao, ona ne reče ni riječi, već mu samo priđe, ogrli ga rukama oko vrata i ozbiljno ga poljubi. On je bio naviknut na njezina razna raspoloţenja pa se nije uznemirio zbog neobične ozbiljnosti njezina pozdrava.

»Pa kako to da dolaziš tako rano ovog hladnog jutra, Maggie? Jesi li došla u lakoj kočijici?« upita Tom, dok je ona uzmicala natrag prema sofi i povukla ga kraj sebe.

»Ne, došla sam poštanskom kočijom. Išla sam pješice od carinarnice.« »A kako to da nisi u školi. Ta praznici još nisu započeli?« »Otac me je trebao kod kuće«, reče Maggie, a usnica joj lako zadršće. »Došla sam kući prije

četiri dana.« »Zar ocu nije dobro?« zabrinu se Tom. »Ne baš posve«, odgovori Maggie. »On je veoma nesretan, Tome. Parnica je završila i ja

sam ti došla reći jer sam mislila, bit će bolje da znaš prije nego dođeš kući, a nisam htjela da ti samo pošaljem pismo.«

»Valjda nije otac izgubio?« naglo će Tom, skočivši sa sofe pa naglo gurnuvši ruke u dţepove, stade pred Maggie.

»Da, dragi Tome«, reče Maggie gledajući ga i sva dršćući. Tom je šutio tren dva očiju upiljenih u pod. Tada reče:

»Moj će otac dakle morati platiti mnogo novaca?« »Da«, gotovo nečujno reče Maggie. »Eh, tu nema pomoći«, hrabro će Tom ne pretvarajući gubitak velike svote novaca u neke

opipljive posljedice. »Ali otac je veoma ozlovoljen, zar ne?« doda, gledajući sestru i misleći kako je uzbuđenje u njezinu licu samo dio njezina djevojačkog načina na koji ona prima događaje.

»Da«, opet će Maggie gotovo nečujno. A tada se, vidjevši da Tom nije prestrašen, osokoli i reče glasno i brzo, kao da riječi hoće provaliti iz nje:

»Oh, Tome, on će izgubiti i mlin i zemlju i sve. Ništa mu neće ostati.« Iz Tomovih očiju bljesnu prema njoj pogled iznenađenja. Mladić problijedi i očito zadrhta.

Ne reče ništa, već sjede ponovo na sofu, gledajući neodređeno kroz suprotni prozor. Briga zbog budućnosti nikada nije zahvaćala Tomovu dušu. Njegov je otac uvijek jahao

dobra konja, vodio veliku kuću i uvijek se doimao kao vedar čovjek pun pouzdanja, koji ima dovoljno imetka da izdrţi i veće udarce. Tom nije nikada ni sanjao da bi mu otac mogao propasti. To bijaše oblik nesreće, o kojoj je uvijek čuo da se govori kao o velikoj sramoti, a

112

sramota bijaše za njega pojam koji nije mogao povezati ni s kojim od svojih rođaka, a najmanje sa svojim ocem. Neki ponosan osjećaj obiteljskog ugleda bijaše dio samog onog zraka u kojem se Tom rodio i u kojem je bio odgojen.

Znao je da u St. Ogg’su ima ljudi koji ţive raskošno, a za to nemaju dovoljno novaca, i uvijek je čuo vlastite prijatelje kako govore o tim ljudima s prezirom i pokudom. Ţivio je u čvrstom uvjerenju, koje mu je postalo ţivotnom navikom i nije zalitijevalo nikakva određena dokaza na kojem će počivati, da njegov otac moţe potrošiti mnogo novaca ako ţeli. A kako je školovanje kod gospodina Stellinga stvorilo u njemu skuplje gledanje na ţivot, često je mislio da će, kad postane stariji, biti značajna ličnost među ljudima sa svojim konjem, psima i sedlom, kao i s ostalom opremom otmjena mladića, doraslog svakom od svojih vršnjaka u St. Ogg’su, koji moţda smatraju da su u društvu za stupanj jači od njega jer su im očevi ljudi slobodna zvanja ili posjednici velikih uljara. Što se pak tiče proricanja i klimanja glavom njegovih tetaka i stričeva, ta nisu nikada izazivala neki učinak na njemu, osim što ga je to tjeralo na pomisao da su tetke i stričevi neugodno društvo. Otkako se mogao sjećati, slušao ih je kako uvijek stavljaju prilično jednake prigovore. Njegov je otac pametniji od njih.

Tomovu je usnicu već probio mašak, no njegove su misli i iščekivanja bih dotada tek obnavljanje dječačkih snova u izmijenjenom obliku, u kojima je ţivio još prije tri godine. Sada ga je probudio ţestok udarac.

Maggie se prestrašila Tomove blijede i drhtave šutnje. Još mu je nešto morala reći nešto još gore. Konačno mu baci ruke oko vrata i reče napola jecajući:

»Oh, Tome dragi, dragi Tome, nemoj se previše izjedati nastoj to dobro podnijeti!« Tom bez opiranja pruţi obraz da dočeka njezine poljupce pune zaklinjanja, a u očima mu

se skupi vlaga koju samo otare rukom. Ta ga kretnja očito probudi jer se strese i reče: »Ja idem s tobom kući, Maggie. Zar nije otac rekao da moram doći?« »Ne, Tom, otac to nije zaţelio«, reče Maggie, a zabrinutost zbog njegovih osjećaja pomoţe

joj obuzdati svoje uzbuđenje. Što će samo učiniti kad mu sve kaţe? »Ali majka ţeli da dođeš jadna majka ona toliko plače. Oh, Tome, uistinu je strašno kod kuće.«

Maggine usnice problijediše još više i ona poče drhtati gotovo isto kao što je prije drhtao Tom. Oboje jadnika priviše se tijesno jedno uz drugo oboje dršćući jedno od nekog straha koji još nije poprimio oblik, a drugo zbog slike strašne nedvojbenosti. Kad je Maggie progovorila, to je jedva bilo glasnije od šapta.

»I ... i... jadni otac ... « Maggie to nije mogla izgovoriti. Ali to napeto iščekivanje bijaše za Toma nepodnošljivo.

Njegova su straliovanja počela poprimati oblik neke neodređene predodţbe o odlaţenju u zatvor kao posljedici duga.

»Gdje je otac?« upita nestrpljivo. »Kaţi mi, Maggie!« »On je kod kuće«, reče Maggie, kojoj je bilo lakše odgovoriti na to pitanje. »Ali«, doda

nakon stanke, »nije sasvim priseban ... Pao je s konja ... Nikoga ne prepoznaje odonda, osim mene ... Čini se da je izgubio razum ... Oh, oče, oče ... «

S tim posljednjim riječima provale iz Maggie jecaji, još ţešći jer se prije borila protiv njih. Tom osjeti onaj pritisak u srcu koji zabranjuje suze. Nije imao određene slike o njihovim nevoljama, kao što ih je imala Maggie, koja je već bila kod kuće. Osjećao je samo kako ga krši teret te nesmiljene nesreće. Gotovo grčevito stegnu rukom Maggie, koja je dalje jecala, ali lice mu ostade ukočeno i bez suza oči bezizraţajne kao da mu je zastor crnih oblaka iznenada pao na put.

Ali Maggie se za tren naglo svlada. Jedna jedina misao djelovala je na nju kao neki zvuk od kojega se čovjek lecne.

»Moramo krenuti, Tome ne smijemo ostati otac će opaziti da me nema moramo biti kod carinarnice u deset sati da dočekamo kočiju.« To je izrekla brzo i odlučno, trljajući oči i ustavši kako bi dohvatila svoj šešir.

Tom odmali osjeti isti poziv pa također ustane.

113

»Čekaj minutu, Maggie«, zamoli je. »Moram razgovarati s gospodinom Stellingom, a onda

idemo.« Mislio je da će morati u radnu sobu gdje su đaci, ali sretne gospodina Stellinga koji je od

svoje ţene saznao da je Maggie, čini se, u nekoj nevolji kad je pitala za svoga brata. Sada je pak gospodin Stelling smatrao da su brat i sestra bili dovoljno vremena zajedno pa je pošao raspitati se i ponuditi svoju sućut.

»Oprostite gospodine, ali moram kući«, reče Tom naglo kad je sreo gospodine Stellinga na hodniku. »Moram odmah natrag sa sestrom. Moj je otac izgubio parnicu izgubio je sav imetak i veoma je bolestan.«

Gospodin Stelling je osjećao kao svaki čovjek dobra srca. Predvidio je vjerojatni novčani gubitak za sebe, ali to nije imalo znatnijeg udjela u njegovim osjećajima, dok je s velikom samilošću gledao tog brata i sestru za koje su mladenaštvo i briga počeli zajedno. Kad je doznao kako je Maggie došla i kako je ţeljna da opet stigne kući, poţurivao je njihov odlazak i samo nešto došapnuo gospođi Stelling koja je došla za njim i odmah izišla iz sobe.

Tom i Maggie stajali su na ulaznim stubama spremni krenuti, kad se gospođa Stelling vratila s košaricom koju je objesila Maggie o ruku s riječima:

»Ne zaboravite nešto pojesti putem, draga.« Djevojci se srce zalilo toplinom prema toj ţeni koju nije nikada voljela i ona je bez riječi poljubi. To je bio prvi znak, koji se javlja u jadnog djeteta, nove osjetljivosti koja dolazi sa ţalošću one osjetljivosti za najosnovnije ljudske usluge koja ih izdiţe u vezu topla prijateljstva, kao što u izmučenim ljudima među santama leda sama prisutnost običnoga druga pokreće duboke vrutke ljubavi.

Gospodin Stelling stavi ruku Tomu na rame i reče: »Bog te blagoslovio, sinko. Javi mi kako ti je.« Tada stisne ruku Maggie. No glasnih

pozdrava nije bilo. Tom je tako često mislio kako će radostan biti onaj dan kad napusti školu zauvijek! A sada

su se njegove godine školovanja činile poput blagdana koji je završio. Dva vitka mladenačka lika ubrzo postadoše nejasna na dalekoj cesti i ubrzo se izgubiše iza

ţivice koja se ispriječila vidiku. Krenuli su zajedno u svoj novi ţivot ţalosti i nikada više neće vidjeti sunce nepokriveno

zapamćenim brigama. Ušli su u trnovitu pustoš, a zlatna vrata njihova djetinjstva zauvijek se za njima zatvoriše.

114

TREĆA KNJIGA PROPAST

115

I. poglavlje

ŠTO SE DOGODILO KOD KUĆE

Čim je gospodin Tulliver doznao činjenicu da se parnica završila protiv njega i da su

Pivart i Wakem pobjednici, svatko tko bi ga slučajno promatrao u to vrijeme, pomislio bi da, za tako nagla čovjeka, puna pouzdanja u sebe, neobično dobro podnosi taj udarac. To je mislio i on; mislio je da će pokazati, ako Wakem ili bilo tko drugi smatra da je on uništen, vidjet će oni da su se prevarili. Shvatio je da će za plaćanje troškova te dugotrajne parnice trebati više nego što posjeduje. No činilo mu se da je pun dosjetljivih rješenja kojima moţe predvidjeti sve posljedice, osim onih podnošljivih, te tako izbjeći da ga svijet smatra propalim čovjekom. Sva tvrdoglavost i prkos njegove naravi, izbačene iz staroga korita, nađoše sebi oduška u brzom kovanju ideja kako će svladati poteškoće i ostati gospodin Tulliver, vlasnik mlina Dorlcote njima u prkos. Mozgom su mu jurile tolike ideje da nije bilo nikakvo čudo što mu je lice bilo zaliveno rumenilom kad se vraćao s razgovora sa svojim odvjetnikom, g. Gorom, i uzjahao konja kako bi odjahao kući iz Linduma. Evo, tu je Furley, koji je uknjiţen na zemljište razborit čovjek koji će uočiti vlastitu korist tako je gospodin Tulliver bio uvjeren i koji će biti sretan, ne samo da kupi cijeli posjed, uključivši mlin i stambenu zgradu, već će prihvatiti i gospodina Tullivera kao zakupnika i pristati da mu predujmi novac, što će se vratiti uz visoke kamate iz zarade u poduzeću koje će prepisati na Furleya, dok će gospodin Tulliver uzimati samo onoliko koliko treba za najskromniji ţivot. Tko bi odbio tako povoljnu priliku za ulaganje novca? Svakako ne Furley, jer gospodin je Tulliver odlučio da će Furley najpripravnije pristati na njegove zalitjeve. A ima ljudi, kojima se glava nije još opasno usijala od gubitka neke parnice, koji u vlastitom probitku ili ţeljama mogu lako naći motiv za postupke drugih ljudi. Nema sumnje (tako je misho mlinar) da će Furley učiniti baš ono što se ţeli. A ako to učini eh, neće se onda sve baš tako silno pogoršati za Tulliverove. Gospodin Tulliver i njegovi morat će ţivjeti oskudno i skromno, ali to samo dok prihodi mlina otplate Furleyev predujam, a to bi moglo biti još dok gospodin Tulliver ima pred sobom lijep broj godina ţivota. Jasno je da će se troškovi parnice moći platiti, a da se on neće morati iseliti iz svog dosadašnjeg doma i doimati se kao neki propao čovjek.

Bijaše to svakako neugodan trenutak u njegovim poslovima. Tu je bilo ono jamstvo za jadnog Rileya, koji je u travnju iznenada umro i ostavio na plećima svojem prijatelju dug od dvijesto i pedeset funti, zbog čega je Tulliverova bankovna knjiţica pruţala manje ugodno štivo, nego što bi to čovjek moţda poţelio pred Boţić. Eh! On nije nikada bio jedan od onih kukavica koji će uskratiti ruku suputniku u tom zagonetnom svijetu. Ono uistinu neugodno bijaše činjenica da se prije nekoliko mjeseci onaj vjerovnik, koji mu je pozajmio onih pet stotina funti kako bi isplatio gospođu Glegg, počeo vrpoljiti zbog svojega novca (natjeran na to od Wakema, naravno), a gospodin Tulliver, još uvijek uvjeren da će dobili parnicu, a ne mogavši namaknuti navedenu svotu dok parnica ne završi sa ţeljenim rješenjem, pristao je nepromišljeno na zalitjev da mu izda zaloţnicu na svoj namještaj i neke druge vrijednosti, kao jamstvo umjesto obveznice. To je svejedno, govorio je sebi tada; novac će brzo otplatiti pa neće ništa više smetati ako dade to jamstvo umjesto nekog drugog. Ali sada mu se posljedice te zaloţnice ukazaše u novom svjetlu i on se sjeti da je već blizu vrijeme kad će se traţiti prisilna prodaja tih vrijednosti ako se novac ne vrati. Prije dva mjeseca bi ponosno izjavio da se neće nikada obvezivati ţeninim prijateljima. No sada je govorio sebi, isto tako ponosno, kako je posve pravo i prirodno da Bessy ode do Pulletovih i objasni im stvar. Oni će jedva dopustiti da Bessyin namještaj ode na bubanj, a ujedno bi ono bilo jamstvo Pulletu ako predujmi novac. Konačno, tu neće biti u pitanju dar ili milost. Gospodin Tulliver ne bi nikada traţio ništa za sebe od tako malodušna čovjeka, ali Pullet

116

to moţe učiniti ako hoće. Najponosniji i najtvrdoglaviji ljudi najčešće će ovako iznenada promijeniti stajalište i

proturiječiti sami sebi. Njima je sve lakše nego pogledati u oči jednostavnoj činjenici da su pretrpjeli potpuni poraz i da moraju iznova započeti ţivot. A gospodin Tulliver, kako vidite premda je bio tek veći mlinar i sladar bio je tako ponosan i tvrdoglav kao da je neka osobito uzvišena osoba kod koje ovakve sklonosti mogu tvoriti vrelo one upadljive tragedije, koja nadaleko odjekuje i veličanstveno stupa pozornicom u kraljevskim haljama te uzdiţe i najnezanimljivijeg ljetopisca. Ponos i tvrdoglavost mlinara i drugih beznačajnih ljudi, mimo kojih prolazite na cesti svaki dan ništa ne primjećujući, također ima svoju tragediju. Ali to je ona neoplakana skrovita tragedija koja ide od pokoljenja do pokoljenja i ne ostavlja zabilješke onakva tragedija, moţda, kakva počiva u sukobima mlađih duša, gladnih radosti, pod sudbinom koja im je iznenada postala kruta pod sivilom doma, gdje jutro ne donosi obećanja i gdje beznadno nezadovoljstvo izmučenih i razočaranih roditelja tišti djecu poput vlaţna, gusta zraka u kojemu se sputavaju sve ţivotne funkcije. Ili pak onakva tragedija kakva leţi u polaganoj ili nenadanoj smrti, koja slijedi ozlijeđenu strast, premda to bila i smrt koja dobiva samo općinski sprovod. Ima nekih ţivotinja za koje je neodstupanje od poloţaja zakon ţivota. Te ne mogu više nikada uspijeti, kad se jednom samo malo pomaknu. A ima nekih ljudskih bića za koja je premoć ţivotni zakon. Oni mogu podnositi poniţenje samo tako dugo dok se mogu braniti da u nju vjeruju i po svom shvaćanju još uvijek su premoćni.

Gospodin Tulliver bijaše i dalje premoćan u svojoj mašti dok se pribliţavao St. Ogg’su, kuda je morao proći na svojem putu kući. Ali što ga je nagnalo, kad je ugledao lacehamsku kočiju kako ulazi u grad, da je slijedi do postaje i zamoli tamo pisara u poštanskom uredu da napiše pismo kojim moli Maggie neka dođe kući odmali sutradan? Ruka gospodina Tullivera previše je drhtala od uzbuđenja da bi sam mogao pisati, a on je ţelio da se pismo dade kočijašu kako bi ga ujutro predao u školi gospođice Firniss. Osjećao je čeţnju, za koju pred samim sobom nije htio naći opravdanja, da ima Maggie blizu sebe i to bez odlaganja ona se mora vratiti sutra kočijom.

Kad se vratio kući, nije htio gospođi Tulliver priznati nikakve poteškoće, već ju je izgrdio zbog njezine provale ţalosti nad viješću kako je parnica izgubljena, ljutito tvrdeći da nema za što da se ţalosti. Ne reče joj ništa te večeri o zaloţnici na namještaj i molbi gospođi Pullet jer ju je ostavio u neznanju o onoj transakciji i objašnjavao potrebu popisivanja pokretnina kao nešto u vezi s njegovom oporukom. Imati ţenu, koja po svojem umu znatno zaostaje za muţem, popraćeno je kao i druge povlastice s nekoliko neugodnosti, a među ostalim i s povremenom nuţdom da primijeniš malo varke.

Drugi dan gospodin je Tulliver bio poslijepodne opet na konju, na putu u ured gospodina Gora u St. Ogg’su. Gospodin je Gore trebao ujutro razgovarati s Furleyem kako bi izvidio što on misli o poslovima gospodina Tullivera. Ali gospodin Tulliver nije još prevalio ni pola puta kad susrete pisara iz Gorova ureda koji mu je nosio pismo. Nenadan poslovni poziv spriječio je gospodina Gora da dočeka u uredu gospodina Tullivera kako su se dogovorili, ali će biti u uredu sutra u jedanaest sati, u međuvremenu mu šalje neke vaţne obavijesti u pismu.

»O!« reče gospodin Tulliver uzevši pismo, ali ne otvarajući ga. »Onda kaţi Goru da ću ga posjetiti sutra u jedanaest.« I okrene konja.

Pisar, kojemu je upao u oči Tulliverov sjajan, uzrujan pogled, gledao je za njim nekoliko trenutaka i onda odjahao.

Čitanje pisama nije bilo nešto što bi gospodin Tulliver časkom obavio. On bi veoma polagano primao smisao neke izjave posredstvom pisanih ili čak tiskanih slova. Stoga je pismo stavio u dţep misleći da će ga otvoriti kod kuće u naslonjaču. Ali malo pomalo pade mu na pamet da bi u pismu moglo biti nešto o čemu gospođa Tulliver ne smije ništa znati pa ako je tako, bit će bolje da joj uopće ne dođe na oči. On zaustavi konja, izvadi pismo i pročita ga. Bilo je posve kratko. Bit pisma je glasila da je gospodin Gore provjerio iz tajnih, ali sigurnih vrela kako je Furley u posljednje vrijeme u velikim novčanim neprilikama i da je odstupio svoje

117

vrijednosne papire među ostalim i hipoteku na posjed gospodina Tullivera i prenio je na Wakema.

Pola sata poslije toga, vlastiti kočijaš gospodina Tullivera našao ga je kako leţi uz cestu bez svijesti, s otvorenim pismom uza se, dok je njegov sivi konj nemirno njuškao oko njega.

Kad je Maggie te večeri stigla kući, pokorivši se očevu pozivu, on više nije bio bez svijesti. Otprilike sat prije toga on se osvijestio i, poslije neodređena prazna ogledavanja oko sebe, promumljao nešto o »nekom pismu« što je uskoro opet nestrpljivo ponovio. Na savjet liječnika, gospodina Turnbulla, donijeli su mu Gorovo pismo i poloţili ga na postelju, a prijašnja nestrpljivost kao da mu se ublaţila. Nemoćni je čovjek leţao neko vrijeme očiju uprtih u pismo, kao da nastoji pomoću njega povezati svoje misli. Ali malo pomalo kao da ga je zalio neki novi val sjećanja i otplavio onaj drugi. Skrene oči s pisma prema vratima i pošto je gledao malo nesigurno, kao da se trudi nešto vidjeti, za što su mu oči previše zamagljene, on reče: »Mala moja!«

Nestrpljivo je ponavljao te riječi s vremena na vrijeme, kao da nije svjestan ničega drugog, osim te nesavladive ţelje, i nije davao nikakva znaka da prepoznaje svoju ţenu ili ikoga drugoga. A jadna je gospođa Tulliver, kojoj je ionako slabe sposobnosti gotovo paraliziralo to nenadano nakupljanje nevolja, odlazila bi svako malo na kućna vrata da vidi dolazi li kočija iz Lacehama, premda joj još nije bilo vrijeme.

No konačno kočija stiţe i iz nje istupi jadna, zabrinuta djevojka, ne više »mala djevojčica«, osim u očevu toplom sjećanju.

»Oh, majko, što se dogodilo?« kliknu Maggie blijedih usnica, kad joj je majka plačući došla ususret. Nije mislila da je otac bolestan jer pismo je došlo po njegovu diktatu iz ureda u St. Ogg’su.

Ali sada joj dođe u susret dr. Turnbull. Liječnik je dobar anđeo u kući u kojoj vlada nevolja i Maggie pohrli prema prijaznom starom prijatelju, kojega se sjećala, otkako se uopće mogla sjećati, uprijevši u njega drhtav, upitni pogled.

»Ne uznemirujte se previše, draga«, reče liječnik uhvativši je za ruku. »Vaš otac dobio je nenadani napad i još mu se pamćenje nije vratilo. Ali je pitao za vas pa će biti dobro za njega da vas vidi. Budite što mirniji. Odloţite svoje stvari i dođite sa mnom.«

Maggie posluša uz ono strašno udaranje srca, koje u čovjeku izaziva dojam da je ţivot samo bolno kucanje. Već sama mirnoća kojom je dr. Turnbull govorio, zaplašila je njezinu osjetljivu dušu. Oči njezina oca bijahu još uvijek nesigurno uperene u vrata kad je ušla i srela se s tim tuđim, čeznutljivim, bespomoćnim pogledom, koji ju je uzalud traţio. Tada, kao da mu je sijevnulo sjećanje, on se naglo trgnu i ispravi u postelji. Ona poleti prema njemu, zagrli ga i obasu poljupcima.

Ubogo dijete! Bilo je prerano za nju da upozna jedan od onih najviših trenutaka u ţivotu, kad sve čemu smo se nadali ili radovali, sve čega se moţemo strašiti ili što moţemo podnositi, nestaje u našim očima kao beznačajno, gubeći se poput beznačajne uspomene u onoj jednostavnoj, iskonskoj ljubavi, što nas veţe s bićima koja su nam bila najbliţa u trenucima bespomoćnosti ili zebnje.

Ali taj bljesak prepoznavanja bio je prevelik napor za očeve oštećene i oslabljene sposobnosti. On se opet spusti na uzglavlje, ponovo neosjetljiv i ukočen. Tako osta mnogo sati, koje je prekidalo tek palucavo vraćanje svijesti i u kojima je pasivno uzimao sve što mu se davalo i osjećao neko djetinjasto zadovoljstvo nad bliskom prisutnosti svoje kćeri onakvo zadovoljstvo koje osjeća djetešce kad ga vrate u krilo dadilje.

Gospođa Tulliver posla po svoje sestre pa tu nastade silno kukanje i dizanje ruku na dnu stepenica. I stričevi i tetke bijahu sigurni da je propast Bessy i njezine obitelji potpuna, kao što su to uvijek slutili, i u obitelji se općenito smatralo da je gospodina Tullivera zadesio Boţji sud i da bi bilo bezboţno protiv toga nešto poduzimati, iskazujući previše dobrote njegovoj obitelji. Ali Maggie je od toga malo čula jer gotovo uopće nije ostavljala svoje mjesto uz očevu postelju, gdje je sjedila nasuprot njemu, drţeći ruku na njegovoj ruci. Gospođa je Tulliver ţeljela da se

118

Toma dovede kući. Kao da je više mislila na svog sina, nego na svojega muţa. Ali tetke i stričevi usprotiviše se tome. Za Toma je bolje da je u školi, kad je gospodin Turnbull rekao da nema neposredne opasnosti po njegovu mišljenju. Ali pri kraju drugog dana, kad se Maggie već malo priviknula na očeve napade besvjestice i na očekivanje da će se od njih oporaviti, počne i nju sve više obuzimati misao na Toma. I kad je noću majka sjedila i plačući govorila: »Moj jadni mali ... najbolje bi bilo da dođe kući«, Maggie reče:

»Daj da ja odem po njega i da mu kaţem, majko. Idem sutra ujutro, ako me otac ne bude prepoznao i zaţelio. Bilo bi teško za Toma da dođe kući, a da o tome unaprijed ništa ne zna.«

I drugo jutro Maggie je pošla po Toma, kako smo vidjeli. Sjedeći u kočiji na putu kući brat i sestra su razgovarali ţalosnim isprekidanim šapatom. »Kaţu da g. Wakem ima hipoteku ili nešto na zemlju, Tome«, reče Maggie. »Pismo s tom

vijesti bacilo je oca u bolest, tako misle.« »Mislim da je taj lopov cijelo to vrijeme smjerao uništiti oca«, reče Tom preskačući od

posve neodređenih dojmova na određeni zaključak. »Zapaprit ću mu ja za to kad budem gotov čovjek. Zapamti da nikada više ne razgovaraš s Philipom!«

»Oh, Tome!« klikne Maggie s prizvukom ţalosna prigovora, ali sada nije imala snage bilo što opovrgavati, a još manje ljutiti Toma nekim opiranjem.

119

II. poglavlje

KUĆNI BOGOVI GOSPOĐE TULLIVER

Kad je kočija dovezla Toma i Maggie, proteklo je pet sati otkako je Maggie krenula od kuće

pa je s drhtanjem mislila da je otac moţda opazio kako je nema i uzalud pitao za »svoju malu.« Nije pomišljala ni na kakvu drugu promjenu koja se moţda dogodila.

Pohrlila je pošljunčanim puteljkom i stupila u kuću prije Toma. Ali na ulazu je iznenadi oštar miris duhana. Vrata gostinjske sobe bijahu otvorena i odande je prodirao taj miris. To bijaše posve neobično zar bi ikoji posjetnik mogao pušiti u kući u kojoj su takve prilike? Je li majka ondje? Ako jest, mora joj se reći da je Tom došao. Nakon te stanke iznenađenja, Maggie je baš otvarala vrata gostinjske sobe kad Tom naiđe pa oboje pogledaju zajedno u sobu. Neki grub, prljav čovjek, čijeg se lica Tom mutno sjećao, sjedio je na stolcu njegova oca i pušio, a kraj njega stajao je vrč i čaša.

U trenu Tom shvati što se događa. »Imati sudskog ovrhovoditelja u kući« i »otići na bubanj« bijahu rečenice na koje bijaše navikao još kao malen dječak. To bijaše dio sramote i bijede »neuspjeha« kad čovjek izgubi sav svoj novac i kad je upropašten kad spadne na razinu siromašnog radnog staleţa. Činilo mu se posve prirodno što se to dogodilo, budući da mu je otac izgubio sav imetak. I nije pomišljao na to da za taj posebni oblik nesreće postoji neki određeniji razlog, nego što je gubitak parnice. Ali neposredna prisutnost te sramote bijaše za Toma ţešći doţivljaj nego i najgori oblik strahovanja pa je u tom trenu osjetio kao da mu je prava muka tek započela. To bijaše dodir na razjareni ţivac, za razliku od neizazvane, tupe boli koju on spontano izaziva.

»Dobar dan, gospodine«, reče čovjek, izvadivši lulu iz usta, s grubom, nesigurnom ljubaznošću. Ova dva mlada prestrašena lica izazvala su u njemu neugodan osjećaj.

Ali Tom se okrene naglo, bez riječi. Taj prizor mu bijaše nepodnošljivo mrzak. Maggie nije shvaćala pojavu tog stranca kao Tom. Pošla je za njim šapćući:

»Tko to moţe biti, Tome? Što je sad?« Osjetivši iznenada neodređen strah da taj stranac nije moţda u nekoj vezi s promjenom

kod njezina oca, ona pojuri uz stube, zadrţavši se pred vratima spavaonice kako bi zbacila šešir i ušla na prstima. Tu je vladala tišina: otac je leţao ne opaţajući ništa oko sebe, zatvorenih očiju, kako ga je i ostavila. U sobi je bila sluţavka, ali majke nije bilo.

»Gdje je moja majka?« šapnu Maggie. Sluţavka joj nije znala reći. Maggie poţuri napolje i reče Tomu: »Otac mirno leţi. Hajdemo potraţiti majku. Rado bih znala gdje je.« Gospođe Tulliver nije bilo dolje, a niti u jednoj spavaonici. U potkrovlju nalazila se samo

jedna soba koju Maggie nije pretraţila. To je bila ostava u kojoj je majka čuvala svo rublje i sve vrijedne »najbolje stvari« koje bi se razmatale i iznosile samo u posebnim prigodama. Idući ispred Maggie, dok su se vraćali hodnikom, Tom otvori vrata te prostorije i odmali kliknu:

»Majko!« Gospođa Tulliver sjedila je u sobi sa svim svojim pohranjenim blagom. Jedna od škrinja s

rubljem bijaše otvorena, srebrni čajnik izvađen iz njegovih mnogobrojnih omota od papira, a najbolji porculan naslagan na jednoj zatvorenoj škrinji za rublje; ţličice, vilice i velike ţlice leţale su poredane po policama, a jadna je ţena mahala glavom i plakala gorko, kriveći usta nad znakom »Ehzabeth Dodson« u uglu nekih stolnjaka koje je drţala na krilu.

Ona ih ispusti i trgne se kad Tom progovori. »Oh, moj sinko, moj sinko!« kliknu obujmivši ga oko vrata.»Kad samo pomislim da sam to

morala doţivjeti! Mi smo propali ... sve će otići na bubanj ... kad samo pomislim da me tvoj otac

120

morao uzeti za ţenu, da me do toga dovede! Mi nemamo ništa ... bit ćemo prosjaci... morat ćemo u uboţnicu ... «

Ona ga poljubi pa opet sjede i uze u krilo jedan drugi stolnjak i malo ga razmota da pogleda uzorak, dok su djeca stajala u nijemom jadu, a u duši im samo odjekivale riječi »prosjaci« i »uboţnica.«

»Kad pomislim na to platno koje sam sama isprela«, nastavljala je majka vadeći stvari i premećući ih s uzbuđenjem, koje je bilo to neobičnije i jadnije, što je ta debela plava ţena obično bila tako strpljiva. Ako se prije i uzbuđivala, bilo je to samo na površini. »A Job Haxey ih je tkao i donio taj komad kući na leđima. Sjećam se kako sam stajala kod vrata i vidjela ga da dolazi, prije nego sam uopće pomišljala na to da ću se udati za vašeg oca! A uzorak, koji sam sama odabrala i tako lijepo pobijelila i izvezla ime na njemu, kako to još nitko nije vidio morat će razrezati platno da ga uklone jer je to poseban bod. I sve će to otići na bubanj i otići u kuće stranih ljudi, pa će se moţda izrezati noţevima i istrošiti prije nego ja umrem. Nikada nećeš imati ni jedan od tih, sinko«, reče uzdignuvši pogled prema Tomu očiju punih suza, »a namijenila sam ih tebi. Ţeljela sam da ti imaš sve od tog uzorka. Maggie bi mogla dobiti onaj na velike kocke taj nije nikada tako lijep, kad suđe stoji na njemu.«

Tom je bio pogođen u srce, ali u njemu se odmah probudi srdţba. Lice mu porumenje kad reče:

»Ali zar će moje tetke dopustiti da se to proda, majko? Znaju li one za to? One neće nikada dopustiti da tvoje rublje bude prodano, zar ne? Nisi li im poslala vijest?«

»Jesam, poslala sam Lukea odmah, pošto su postavili ovrhovoditelja i tvoja je tetka Pullet bila ovdje i oh, Boţe, Boţe, ona tako plače i govori da je vaš otac osramotio moju obitelj i izloţio je zlim jezicima u cijelom kraju. I ona će kupiti ono rublje na točke za samu sebe jer nikada nije od tog uzorka imala toliko komada koliko je ţeljela, pa ti bar neće otići stranim ljudima; ali kockastoga ima već više nego joj treba.« Tu gospođa Tulliver stade opet spremati stolnjake natrag u škrinju, slaţući ih i nesvjesno ih milujući. »A i vaš stric Glegg bio je ovdje i on kaţe da se neke stvari moraju otkupiti za nas, da imamo na čemu spavati, ali on mora razgovarati s vašom tetkom. I oni će svi doći da se posavjetuju ... Ali ja znam da nitko od njih neće uzeti moj porculan«, doda, okrenuvši se prema šalicama i tanjurićima, »jer oni su mi svi prigovarali kad sam ga kupila, zbog ovih zlatnih grančica među cvijećem. Ali nijedna od njih nema boljeg porculana, ni sama tetka Pullet a kupila sam ga vlastitim novcem koji sam štedjela sve od svoje petnaeste godine. A isto i srebrni čajnik taj nije platio vaš otac. Pa kad pomislim da me je morao oţeniti i dovesti do svega toga ... «

Gospođa Tulliver ponovo provali u plač. Jecala je nekoliko trenutaka pritiščuči rupčić na oči, ali ga tada ukloni i reče tuţeći se i još uvijek napola jecajući, kao da se od nje zatraţilo da govori prije nego moţe ovladati glasom:

»A rekla sam mu nebrojeno puta: ‘Štogod radiš, ne idi pred sud!’ a što sam još mogla učiniti? Morala sam mirno sjediti i promatrati, dok se moj vlastiti imetak nije potrošio, a trebao je biti za moju djecu. Nikad nećeš imati ni novčića, sinko ... ali to nije pogreška tvoje jadne majke.«

Ona pruţi ruku prema Tomu, uzdiţući k njemu pogled pun jada iz svojih bespomoćnih djetinjastih plavih očiju. Jadni joj mladić pristupi i poljubi je, a ona se čvrsto privije uz njega. Po prvi je put Tom sada pomislio na oca s predbacivanjem. Njegova prirodna sklonost da uvijek nekoga krivi, i koja dosada nije nikada obuhvaćala i oca jer je već po navici smatrao da je otac uvijek u pravu samo zato što je otac Toma Tullivera, krene sada novim smjerom zbog majčina tuţenja, a s njegovom se srdţbom na Wakema počne miješati neka druga srdţba. Moţda je njegov otac sam pridonio tome da propadnu i naveo ljude na to da o njemu prezirno govore. Ali o Tomu Tulliveru ne smije nitko dugo govoriti s prezirom. Prirođena snaga i odlučnost njegove naravi počela se javljati, potaknuta dvostruko: zamijeranjem tetkama i sviješću da se mora ponašati kao muškarac i pobrinuti se za majku.

»Ne ţalosti se, majko«, reče njeţno. »Ja ću uskoro moći privređivati novac. Dobit ću neko

121

zaposlenje.« »Bog te blagoslovio, sinko«, reče gospođa Tulliver malo uznemirena. Tada se ţalosno

obazre oko sebe i reče: »Ne bi mi bilo toliko krivo da smo mogli zadrţati one komade s mojim imenom na njima.«

Maggie je promatrala taj prizor sa sve većom srdţbom. Neizgovorena predbacivanja ocu njezinu ocu, koji tamo leţi ni ţiv ni mrtav ugušiše svu

njezinu samilost za jad nad stolnjacima i porculanom. A njezina se srdţba zbog oca još pojača nekim sebičnim zamjeranjem jer je Tom u prešutnom sporazumu s majkom isključuje iz zajedničke nevolje. Postala je gotovo ravnodušna prema majčinoj navici da je obescjenjuje, ali je oštro osjećala svako, ma koliko pasivno, odobravanje koje bi moţda naslutila u Tomu. Siromašna Maggie nije nipošto bila sačinjena od čiste privrţenosti bez ikakvih primjesa, već je stavljala velike zalitjeve za sebe ondje gdje je ţarko ljubila.

Konačno provali uzbuđeno, gotovo ţestoko: »Majko, kako moţeš tako govoriti? Kao da ti je samo do stvari na kojima je tvoje ime, a ne i

do onoga što ima i ime mojeg oca. Kako moţeš voditi brigu i o čemu drugom, osim o dragom ocu, kad on ondje leţi i moţda neće više nikada s nama govoriti. Tome, i ti bi trebao tako reći ne bi trebao dopustiti da itko prigovara mojem ocu.«

Gotovo se daveći od bola i ljutnje, Maggie ode iz sobe i zauzme svoje staro mjesto uz očevu postelju. Srce joj se prelijevalo za njega jačim ganućem, nego ikada, kod pomisli da će ga ljudi osuđivati. Maggie je mrzila osuđivanje: cijeli su je ţivot osuđivali i od toga ništa nije proizašlo, osim loših raspoloţenja. Otac ju je uvijek branio i ispričavao, i to drago sjećanje na njegovu njeţnost stvaralo je u njoj snagu koja će joj omogućiti da za njega sve učini ili podnese.

Tom se malo zgrozio nad Magginom provalom ona da kaţe njemu i njegovoj majci što je ispravno činiti? Trebala bi znati kako se vlada i ne bi smjela biti ovako pretenciozna! Ali doskora pođe u očevu sobu, a pogled koji mu se tu pruţio, toliko ga je ganuo da mu je izbrisao neznatnije dojmove prethodnog sata. Kad je Maggie vidjela kako je ganut, pošla je prema njemu i obujmila ga oko vrata dok je sjedio uz postelju i oboje djece zaboraviše sve ostalo pod osjećajem da imaju jednog oca i jednu brigu.

122

III. poglavlje

OBITELJSKO VIJEĆE

Bilo je jedanaest sati drugo jutro kad su došle tetke i stričevi posavjetovati se. U velikoj

gostinjskoj sobi bila je naloţena vatra, a jadna gospođa Tulliver, pod smućenim dojmom da je to neka svečana prigoda poput sprovoda, razmotala je iz zaštitne vrećice potega za zvono, raskopčala zastore i namjestila ih u nabore kako treba, sve se ogledavajući i ţalosno kimajući glavom nad ulaštenim pločama i nogama stolova, koje čak ni sama sestra Pullet ne bi mogla optuţiti zbog nedovoljna sjaja.

Gospodin Deane nije došao bio je poslovno odsutan. Ali gospođa Deane se pojavila točno na vrijeme, u svojoj lijepoj novoj kočijici na dva kotača s livriranim slugom koji je upravljao kolima, što je po mišljenju nekih njezinih prijateljica u St. Ogg’su bacalo tako jasno svjetlo na više crta u njezinu karakteru. Gospodin Deane je isto tako naglo napredovao u tom svijetu, kao što je gospodin Tulliver propadao u njemu. I u kući gospođe Deane dodsonsko platno i srebrno suđe počeše zauzimati posve podređen poloţaj, kao puka nadopuna ljepšim predmetima iste vrste nabavljenima posljednjih godina. A ta je promjena izazivala povremenu hladnoću u sestrinskom odnosu između nje i gospođe Glegg koja je smatrala da Susan postaje »kao i ostale« i da će uskoro preostati malo što od pravog dodsonskog duha, osim u nje same i tako se barem nada u onim nećacima koji podrţavaju ime Dodson na obiteljskoj zemlji, daleko u Woldsu. Ljudi koji ţive podalje imaju, prirodno, manje pogrešaka nego oni koji su nam neposredno pred očima. I tako, ako uzmemo u obzir daleki zemljopisni poloţaj Etiopljana i kako su Grci imali malo veze s njima, čini se suvišnim ispitivati dalje zašto Homer kaţe da su »savršeni.«

Prva je došla gospođa Deane. I kad je zauzela mjesto u velikoj gostinjskoj sobi, gospođa je Tulliver sišla k njoj, a ljepuškasto joj je lice bilo malo iskrivljeno, gotovo kao što bi bilo da je plakala. Nije to bila ţena koja je mogla prolijevati obilato suze, osim u trenucima kad je vrlo vjerojatno da će izgubiti svoj namještaj, a ona je osjećala kako nikako ne bi pristajalo da bude posve mirna pod sadašnjim okolnostima.

»Oh sestro, kakav je to svijet!« kliknula je kad je ušla u sobu. »Kakva nevolja, oh, Boţe!« Gospođa Deane bijaše ţena tankih usana, koja bi u osobitim prigodama odrţala kratke,

dobro promišljene govore, ponavljajući ih kasnije svojem muţu i pitajući ga, nije li govorila baš onako, kako treba.

»Da, sestro«, reče odmjereno, »to je promjenljiv svijet i mi ne znamo danas što se sutra moţe dogoditi. Ali ispravno je biti spreman na sve i ako ti dođu nedaće, treba zapamtiti da nisu poslane bez uzroka. Meni je tebe veoma ţao kao sestre i ako liječnik naredi slatkog voća za gospodina Tullivera, nadam se da ćeš me obavijestiti. Rado ću ti ga poslati. Jer pravo je da bude valjano podvoren dok je bolestan.«

»Hvala ti, Susan«, reče gospođa Tulliver dosta mlako, povukavši svoju debelu ruku iz sestrine tanke ruke, »ali još nije bilo govora o slatkom.« Tada nakon kratke stanke doda: »Gore ima tuce kristalnih posuda za spremanje slatkog. Više nikad neću u njih stavljati slatko.«

Glas joj bijaše prilično uzbuđen dok je izgovarala posljednje riječi, ali zvuk kotača odvrati joj misli. Došli su gospodin i gospođa Glegg, a gotovo odmali iza njih gospodin i gospođa Pullet.

Gospođa Pullet uđe plačući jer je tim saţetim načinom mogla u svako vrijeme izraziti što općenito misli o ţivotu i koje je ukratko njezino mišljenje o sadašnjem posebnom slučaju.

Gospođa Glegg nosila je najčupavije čeone kovrčice i odjeću koja se činila kao da je nedavno iskrsnula iz prilično zguţvana ukopa. Ta je odjeća bila odabrana s visokom ćudorednom namjerom; da Bess i djecu ispuni potpunom poniznošću.

123

»Gospođo Glegg, nećeš li doći malo bhţe vatri?« upita njezin muţ ne ţeleći zauzeti udobnije sjedalo, a da ga prije ne ponudi njoj.

»Vidiš da sam se ovdje smjestila, gospodine Glegg«, odvrati ta nadmoćna ţena. »Ti se moţeš prţiti, ako te volja.«

»Dobro«, reče gospodin Glegg, namještajući se dobroćudno. »A kako je gore onom jadniku?«

»Dr. Turnbull misli da je znatno bolje jutros«, reče gospođa Tulliver. »Više je opaţao i govorio sa mnom. Ali još uvijek nije prepoznao Toma gleda jadnog momka kao da je stranac, premda je jednom nešto rekao o Tomu i poniju. Liječnik kaţe da mu je sjećanje otišlo daleko natrag i on ne prepoznaje Toma jer misli o njemu kad je bio malen. Eh, Boţe, Boţe!«

»Bojim se da mu je voda ušla u mozak«, reče gospođa Pullet, okrenuvši se od ogledala pred kojim je turobno namještala svoju kapu. »Bit će dobro ako ikada uopće ustane. A ako ustane, po svoj će prilici biti djetinjast, kako je bio i gospodin Carr, jadnik! Hranili su ga ţlicom, kao da je dijete od tri godine. Nije mogao uopće micati udovima. Ali on je dobio invalidski stolac i nekoga da ga vuče. A to je nešto, a ti to nećeš imati, Bessy, bojim se.«

»Sestro Pullet«, strogo se javi gospođa Glegg, »ako sam pravo razumjela, mi smo se jutros okupili da damo savjet i da se međusobno posavjetujemo što će se napraviti po pitanju sramote koja je zadesila našu obitelj, a ne da pripovijedamo o ljudima koji nama ne pripadaju. Gospodin Carr nije bio naše krvi, niti je bio ikako povezan s nama, koliko je meni poznato.«

»Sestro Glegg«, javi se gospođa Pullet molećivim glasom, navlačeći opet rukavicu i uzrujano gladeći prste, »ako imaš išta reći o gospodinu Carru bez poštovanja, molim te da to ne kaţeš meni. Ja znam što je on bio«, doda uzdalinuvši. »Dah mu je bio tako kratak da si ga mogao čuti iz treće sobe.«

»Sophy!« ljutilo kliknu gospođa Glegg, zgraţajući se. »Ti govoriš i govoriš o bolestima ljudi upravo do nepristojnosti. Ali ja opet kaţem, kao što sam i prije rekla, nisam otišla od kuće da razgovaram o znancima, bez obzira na to jesu li imali kratak ili dugačak dah. Ako se nismo sastali da jedni čuju što će ovi drugi učiniti kako bi spasili sestru i njezinu djecu da ne padne na teret općini, onda ću se ja vratiti kući. Jedan ne moţe ništa poduzeti bez drugog, mislim. Nemojte očekivati da ću ja sve učiniti.«

»Eh, Jane«, reče gospođa Pullet, »ja ne vidim da si se ti poţurila kako bi nešto učinila. Koliko ja znam, ovo je prvi put da si ovdje otkako se zna da je ovrhovoditelj u kući. A ja sam bila ovdje još jučer i pogledala Bessyno rublje i rekla joj da ću kupiti one točkaste stolnjake. Pravednije nisam mogla govoriti. Jer što se tiče čajnika, koji Bessy ne ţeli dati iz obitelji, jasno je svakome da meni ne trebaju dva srebrna čajnika, pogotovo s ravnim kljunom ali onaj mi se točkasti damast uvijek sviđao.«

»Voljela bih ako se moţe tako urediti da moj čajnik, porculan i najbolja sipala za šećer ne trebaju ići na bubanj«, reče gospođa Tulliver zaklinjući, »te hvataljka za šećer koju sam kupila kao prvo od svega.«

»Ali tu se ne da ništa napraviti, to znaš«, reče gospođa Glegg. »Ako ih netko iz obitelji odluči kupiti, neka, ali sve se stvari moraju bez razlike draţbovati.«

»A ne valja očekivati«, javi se stric Pullet neobično nezavisnom zamisli, »da će vlastita obitelj platiti više za te stvari, nego se to postigne nadmetanjem. Na draţbi se mogu kupiti u bescijenje.«

»Oh Boţe, Boţe«, tuţno će gospođa Tulliver, »kad pomislim da će se moj porculan ovako prodavati a kupila sam ga kad sam se udavala, kao što ste i vi svoj, Jane i Sophy. I znam da vam se moje suđe nije sviđalo zbog grančice, ali meni je bilo drago. A nikada se ni komadić nije razbio jer sam ga sama prala i na šalicama su tulipani i ruţe koje bi svatko gledao s uţitkom. Ni vama ne bi bilo drago da vaš porculan ode u bescijenje pa da se polupa, premda tvoj nema nikakve boje, Jane posve je bijel, na ţljebiće i nije toliko stajao kao moj. A onda su tu i sipala za šećer sestro Deane, ja sve mislim da bi ti voljela imati ta sipala, jer sam te čula kako govoriš da su lijepa.«

124

»Pa ja nemam ništa protiv toga da kupim neke od najboljih komada«, odgovori gospođa Deane prilično svisoka. U našoj kući moţemo uvijek naći mjesto za koji prekobrojan predmet.«

»Najbolji komadi!« kliknu gospođa Glegg, to stroţe što je tako dugo šutjela. »Gubim svaku strpljivost kad vas čujem kako razgovarate o najboljim komadima, kao na primjer srebru i porculanu. Ti se moraš prilagoditi prilikama, Bessy, a ne misliti na srebro i porculan, već hoćeš li uopće imati i slamaricu na kojoj ćeš spavati, pokrivač da se pokriješ i stolčić da na nj sjedneš. Moraš zapamtiti, ako to dobiješ, to će biti zato što su tvoji prijatelji kupili te predmete za tebe, jer ti ovisiš o njima za sve. Jer tvoj muţ leţi, eno, bespomoćan i nema ni novčića na tom svijetu koji bi mogao nazvati svojim. Kaţem to za tvoje vlastito dobro, jer trebaš osjetiti kakvo je tvoje stanje i kakvu je sramotu tvoj muţ navukao na tvoju obitelj kojoj se moraš obratiti za sve i biti ponizna u duši.«

Gospođa Glegg zastane jer kad govoriš s mnogo energije za dobro drugih to te, prirodno, iscrpljuje. Gospođa Tulliver, koja je uvijek bila pritisnuta obiteljskom premoći sestre Jane, a ova joj je već u veoma njeţnim godinama nametnula jaram mlađe sestre, reče molećivo:

»Sigurna sam, sestro, kako nisam nikada nikoga molila da nešto učini, osim da kupe stvari koje će ih radovati kad ih budu posjedovali, tako da te stvari ne odu i ne unište se u tuđim kućama. Nisam nikada ni od koga traţila da otkupi te stvari za mene i moju djecu, premda je tu i laneno platno, koje sam sama isprela pa sam mislila, kad se Tom rodio pomislila sam, i to kao prvo, kad je leţao u kolijevci, kako će sve stvari koje sam kupila vlastitim novcem i na koje sam tako pazila, pripasti njemu. Ali nisam rekla kako ţelim da moje sestre plate svojim novcem za mene. Što je moj muţ učinio za svoju sestru, nije poznato, i nama bi danas mnogo bolje bilo da nije to napravio: posudio novac i nikada ga više nije traţio natrag.«

»Hajde, hajde«, ljubazno reče gospodin Glegg, »nemojte sve gledati precrno. Što se učinilo, ne moţe se izmijeniti. Mi ćemo nekako urediti među nama da kupimo što vam je dovoljno. Premda to, kako kaţe gospođa Glegg, moraju biti korisne, jednostavne stvari. Ne smijemo misliti na ono nepotrebno. Stol, stolac-dva i kuhinjski predmeti te dobra postelja i tome slično. Eh, doţivio sam ja već dan kad se ne bih prepoznao da sam leţao na strunjači, umjesto na zemlji. Mi imamo svu silu beskorisnih stvari, samo zato jer imamo novaca za trošenje.«

»Gospodine Glegg«, javi se gospođa Glegg, »mogao bi biti tako ljubazan i pustiti mene da govorim, umjesto da mi uzimaš riječi iz usta htjela sam, naime, reći Bessy da je to sve lijepo kad kaţeš kako nikada od nas nisi zatraţila da nešto za tebe kupimo. Ali dopusti da ti kaţem: ti si to morala zamoliti. Molim te, kako ćeš biti zbrinuta ako ti vlastita obitelj ne pomogne?! Moraš pasti na teret općini ako ti obitelj ne pomogne. I to bi ti morala znati i imati na umu pa nas ponizno moliti da učinimo za tebe što moţemo, umjesto da govoriš i hvališ se kako nisi nikada od nas ništa traţila.«

»Ti si govorila o Mossovima i o tome što je Tulliver za njih učinio«, javi se stric Pullet koji je postao neobično dosjetljiv kad se govorilo o novčanim problemima. »Nisu li vam oni dolazili ovih dana? Oni bi trebali nešto poduzeti, kao i drugi ljudi. A ako im je on pozajmio novac, trebalo bi ih prisiliti da ga vrate.«

»Da, svakako«, primijeti gospođa Deane. »Tako i ja mislim. Kako to da gospodin i gospođa Moss nisu ovdje kako bi nas dočekali? Bilo bi ispravno da oni učine svoj dio.«

»Oh, Boţe!« kliknu gospođa Tulliver. »Nisam im uopće poslala vijest o Tulliveru, a oni ţive tako daleko među bassetskim putevima da nikada ništa ni ne čuju, osim kad gospodin Moss dođe na trg. Ali ja ih se nisam uopće ni sjetila. Čudim se, međutim, da se Maggie nije sjetila, jer ona je uvijek tako voljela svoju tetku Moss.«

»Zašto tvoja djeca ne dođu ovamo, Bessy?« upita gospođa Pullet, kad se spomenula Maggie. »Neka čuju što njihovi stričevi i tetke imaju za reći. A kad sam već platila polovicu školarine za Maggie, ona bi trebala malo više misliti na svoju tetku Pullet, nego na tetku Moss. Ja mogu iznenada umrijeti kad se danas vratim kući to se nikada ne moţe znati.«

»Kad bi bilo po mome«, reče gospođa Glegg, »djeca bi bila ovdje u sobi već od početka. Vrijeme je da znaju od koga mogu očekivati pomoć, a treba s njima netko govoriti i obavijestiti

125

ih o njihovim ţivotnim prilikama te na što su spali. Dati im da osjete teret za pogreške svoga oca.«

»Pa ja ću ići po njih, sestro«, pomiri se gospođa Tulliver s prijedlogom. Sada je već bila posve skršena i pomišljala na svoje blago u ostavi samo još s osjećajem tupog očaja.

Uspne se gore kako bi dovela Toma i Maggie, koji su se nalazili u očevoj sobi, i već je bila na putu dolje kad je pogled na vrata ostave navede na novu pomisao. Pođe prema vratima i ostavi djecu da siđu sama.

Stričevi i tetke bih su očito u ţivu razgovoru kad su brat i sestra ušli u gostinjsku sobu i to oboje prilično nećkajući se. Jer premda je Tom praktičnom oštroumnošću, koju je probudio navalom novih osjećaja proţivljenih dan prije, premotao u mislima neku ideju, koju je namjeravao predloţiti jednoj od svojih tetaka ih jednom od stričeva, ipak se nije osjećao nimalo prijateljski naklonjen prema njima i strahovao je pred sastankom s njima svima odjednom, kao što bi se bojao velike doze koncentrirana lijeka koji se moţe podnijeti tek u malim količinama. Maggie je pak bila osobito utučena tog jutra. Pozvali su je gore u tri sata nakon kratka odmora pa je osjećala onaj čudni sneni umor, koji se javlja kad bdiješ u bolesničkoj sobi za studenih sati ranoga sumraka i praskozorja kad ti se čini da je vanjski ţivot na danjem svjetlu beznačajan i tvori tek vanjski okvir sati koji se odvijaju u zamračenoj komori.

Rukovanje bijaše turoban i nijem obred dok stric Pullet ne reče, kad mu je Tom pristupio: »Eh, mladi gospodine, mi smo govorili kako bi nam trebalo tvoje pero i crnilo. Ti si,

mislim, sada vješt pismu poslije onolikog školovanja.« »Da, da«, prionu stric Glegg s opomenom koja je trebala zvučiti ljubazno, »moramo gledati

korist od tvog školovanja u koje je tvoj otac uloţio toliko novaca jer: Kad nestane zemlje i novaca već nema, Tad znanje bit će najbolja ti sprema. Sada je vrijeme, Tome, da nam pokaţeš korist od tvojeg učenja. Da vidimo, hoćeš li bolje

proći od mene koji sam stekao imetak bez toga. Ali ja sam počeo zadovoljivši se s malim, vidiš. Znao sam ţivjeti od zdjele kaše i kore kruha i sira. Ali bojim se da će tebi to, zbog raskošna ţivota i visoke škole, biti teţe, nego je to meni bilo.«

»Ali morat će«, odlučno upadne tetka Glegg, »bilo teško ili ne. On ne smije razmišljati što je teško, već mora misliti na to da se ne smije nadati kako će ga prijatelji drţati u dokolici i raskoši. On mora podnositi plodove očeve nevaljalštine i priviknuti se na to da će teško ţivjeti i teško raditi. I mora biti ponizan i zahvalan svojim tetkama i stričevima za ono što čine za njegovu majku i oca, koji bi morali biti izbačeni na ulicu i otići u uboţnicu kad im oni ne bi pomogli. A i njegova sestra«, nastavi gospođa Glegg, strogo motreći Maggie, koja je sjela na divan uz tetku Deane, gdje ju je privukla svijest, »mora se odlučiti biti ponizna i raditi. Jer više neće biti sluţavki da je dvore to mora zapamtiti. Ona mora obavljati kućne poslove i mora poštovati i ljubiti svoje tetke, koje su toliko za nju učinile i štedjele svoj novac da ga ostave nećacima i nećakinjama.«

Tom je još uvijek stajao pred stolom u sredini skupa. Lice mu se malo zarumenjelo i on nipošto nije izgledao poniţen, već se spremao reći, s puno poštovanja, nešto o čemu je prije razmišljao kad se vrata otvoriše i majka ponovo uđe u sobu.

Jadna gospođa Tulliver nosila je u rukama malen posluţavnik na koji je stavila svoj srebrni čajnik, jednu šalicu za čaj i tanjurić kao uzorak te sipala i hvataljku za šećer.

»Evo gledaj, sestro«, reče pogledavši gospođu Deane i stavljajući posluţavnik na stol. »Pomislila sam, ako moţda ponovo pogledaš čajnik već je prilično davno tome što si ga vidjela mogao bi ti se uzorak bolje svidjeti. U njemu se krasno priprema čaj, a tu je i podnoţak i sve. Mogla bi ga upotrebljavati za svaki dan ih ga pak pohraniti za Lucy kad se ona prihvati kućanstva. Bilo bi mi ţao da ga kupe tamo kod Zlatnog lava«, reče jadna ţena, a srce joj se nadimalo i suze nadirale, »moj čajnik, koji sam kupila kad sam se udavala, pa kad pomislim da

126

će ga izgrepsti i stavljati pred putnike i svakakav svijet, a na njemu moja slova evo, gledaj, E. D. pa da ih svatko gleda.«

»Ali Boţe, Boţe«, uzdahnu tetka Pullet tresući glavom od duboke ţalosti, »to je veoma ţalosno kad pomisliš da će obiteljski inicijali ići posvuda tako to prije nije nikada bilo. Ti si veoma nesretna sestra, Bessy. A koja korist od kupovanja čajnika kad je tu i rublje i ţlice i sve ostalo što ide na bubanj, a neki komadi još i s punim tvojim imenom a čajnik ima još i ravan kljun.«

»Što se tiče sramote za obitelj«, reče gospođa Glegg, »tu se ne moţe pomoći kupnjom čajnika. Sramota je što se jedna iz naše obitelji udala za čovjeka koji ju je doveo na prosjački štap. Sramota je što će im stvari otići na bubanj. Mi ne moţemo spriječiti govorkanja po cijelom kraju.«

Maggie je poskočila s divana kad se spomenuo njezin otac, ali Tom još pravovremeno opazi njezinu kretnju i zarumenjeno lice pa je spriječi da nešto kaţe. »Budi mirna, Maggie«, reče odlučno gurnuvši je u stranu. Neobično je bilo to samosvladavanje i praktično prosuđivanje u petnaestogodišnjem dječaku koji je kad je njegova tetka Glegg prestala počeo govoriti mirno i s poštovanjem, premda mu je glas prilično podrhtavao. Jer riječi njegove majke pogodile su ga u ţivo.

»Dakle, tetko«, reče, gledajući ravno u gospođu Glegg, »ako misliš kako je sramotno za obitelj da nam stvari odu na bubanj, ne bi li bilo bolje to spriječiti? A ako ti i tetka Pullet«, nastavi, pogledavši ovu posljednju, »mislite ostaviti neki novac meni i Maggie, zar ne bi bilo bolje dati nam ga sada da njime platimo dug zbog kojega nam sada hoće prodati stvari pa da uštedite mojoj majci tugu radi rastanka od svojeg namještaja?«

Nekoliko trenutaka trajala je tišina jer je svatko, pa i sama Maggie, bio začuđen nad iznenadnom muţevnošću Tomova govora. Prvi progovori stric Glegg.

»Ej, ej, mladiću vidi ti njega! Pokazuješ kako pomalo shvaćaš stvari. Ali tu su kamate, moraš zapamtiti. Tvoje tetke dobivaju pet posto na svoj novac i to bi izgubile ako bi novac predujmile na to nisi mislio.«

»Ja bih mogao raditi i platiti to svake godine«, spremno će Tom. »Sve bih učinio, samo da majku poštedim rastanka od njenih stvari.«

»Veoma dobro!« zadivi se stric Glegg. On je samo htio čuti što će Tom reći, a nije razmišljao o provedivosti njegova prijedloga. No time je izazvao neugodnu posljedicu jer je naljutio svoju ţenu.

»Da, gospodine Glegg«, kliknu ta gospođa ljutito i podrugljivo. »Tebi je ugodno dijeliti moj novac koji si toboţe ostavio meni na raspolaganje. I to moj novac što mi je poklonio otac, a ne ti, gospodine Glegg! A ja sam ga štedjela, dodavala sama i morala svake godine više izdavati pa da sada ovako ode i propadne zbog namještaja drugih ljudi, a samo ih potiče na raskoš i rasipnost, koje nemaju čime podrţavati. I ja da izmijenim svoju oporuku ili dam pripisati dodatak pa da ostavim za sobom dvije ih tri stotine manje kad umrem ja, koja sam uvijek ispravno postupala i pazila, a k tome najstarija u obitelji. A moj novac da ode i spiska se na one koji su imali iste mogućnosti kao i ja, samo što su bih nevaljali i rastrošni. Ti, sestro Pullet, moţeš učiniti kako te volja, moţeš dopustiti da te muţ orobi za novac koji ti je dao, ali to više nije moja briga.«

»Hej, Jane, kako si ţestoka«, reče gospođa Pullet. »Sigurno će ti navaliti krv u glavu pa će ti je morati puštati. Meni je ţao Bessy i njezine djece i svakako mislim na njih svaku noć jer veoma loše spavam s tim novim lijekom. Ali koja korist od toga da ja mislim išta i činiti ako mi ne dolaziš na pola puta u susret.«

»Eh, tu treba i to uzeti u obzir«, reče gospodin Glegg. »Nema smisla otplatiti taj dug i spasiti pokućstvo kad su tu još i svi troškovi parnice, koji će progutati svaki šiling pa i više no što se moţe izvući iz zemlje i inventara; to sam doznao od odvjetnika Gora. Mi bismo morali štedjeti svoj novac da izdrţavamo jadnog čovjeka, umjesto da ga trošimo na namještaj koje ne moţe ni jesti ni piti. Ti se uvijek tako prenagljuješ, Jane, kao da ja ne znam što je razborito.«

127

»Onda prema tome i govori!« polako i glasno reče njegova ţena, naglašavajući svaku riječ i značajno naklonivši glavu prema njemu.

Za vrijeme tog razgovora Tomu se lice objesilo, a usnica mu počela drhtati. Ali je odlučio ne popustiti. Ponijet će se kao muškarac. Maggie, naprotiv, poslije trenutačnog oduševljenja nad Tomovim govorom, upade u stanje drhtave srdţbe. Majka je stajala uz Toma i drţala ga za ruku sve otkako je rekao posljednje riječi. Maggie iznenada poskoči i stade pred njih, a oči su joj sijevale poput očiju mlade lavice.

»Zašto onda dolazite«, provali, »kad samo govorite, miješate se i grdite nas, ako ne mislite ništa učiniti da pomognete mojoj sirotoj majci vašoj vlastitoj sestri ako nemate za nju osjećaja kad je u nevolji i nećete se odijeliti ni od čega, premda nikada ne biste ni primijetili da to nemate, kako bi je spasile od boli? Drţite se onda podalje od nas i ne dolazite prigovarati mom ocu on je bio bolji nego svaka od vas bio je dobra srca on bi bio pomogao vama da ste vi bili u nevolji. Tom i ja uopće ne ţelimo vaš novac ako nećete pomoći majci. Radije ćemo biti bez njega. Izaći ćemo na kraj i bez vas!«

Dobacivši ovako svoj izazov tetkama i stričevima, Maggie je stajala mirno zureći u njih svojim velikim tamnim očima, kao da je spremna na sve posljedice.

Gospođa se Tulliver prestraši. U toj je bezumnoj provali bilo nešto zloslutno. Nije mogla razabrati kako bi ţivot mogao poteći dalje poslije toga. Tom se ljutio: nema nikakva smisla ovako govoriti. Tetke su od iznenađenja šutjele nekoliko trenutaka. Konačno, u takvu slučaju kršenja pravila, opaske su im se činile prikladnije nego neki odgovor.

»Ti ćeš još imati svakojakih neprilika s tim djetetom, Bessy«, reče gospođa Pullet. »Ona prelazi svaku drskost i nezahvalnost. To je strašno. Mogla sam se ostaviti plaćanja za njezino školovanje jer gora je no ikada.«

»Baš onako kao što sam uvijek govorila«, dometnu gospođa Glegg. »Drugi se ljudi mogu čuditi, ali ja ne. Rekla sam nebrojeno puta prije mnogo godina sam rekla: ‘Pazi što ti kaţem; to dijete neće dobro svršiti. U njoj nema ni truna naše obitelji.’ A što se tiče tolikih škola za nju, o tomu nisam nikada imala povoljno mišljenje. Imala sam svoje razloge kad sam rekla da neću ništa platiti za njezino školovanje.«

»Hajde, hajde«, reče gospodin Glegg. »Nemojmo gubiti vrijeme razgovorima prihvatimo se posla. Tome, hajde, donesi pero i crnilo.«

Dok je gospodin Glegg govorio, neki visok, taman lik projuri mimo prozora. »Eh, evo gospođe Moss«, reče gospođa Tulliver. »Mora, dakle, da joj je stigla crna vijest.« I

ona iziđe otvoriti vrata, a Maggie pohrli za njom. »To je sreća«, reče gospodin Glegg. »Ona moţe pristati na popis stvari koje treba otkupiti. I

pravo je da i ona učini svoje kad se radi o njezinu vlastitu bratu.« Gospođa Moss bijaše previše uzbuđena da bi se mogla oduprijeti kretnji gospođe Tulliver

koja ju je nesvjesno vukla u gostinjsku sobu, ne pomišljajući kako baš i nije obzirno što je vodi među tolike ljude u prvom neugodnom trenu, a tek je stigla. Visoka, izmorena, tamnokosa ţena bijaše potpuna suprotnost sestrama Dodson ušavši onako u svojoj otrcanoj haljini, s vunenim rupcem i šeširom, na kojima se primjećivalo da ih je obukla na brzinu, ne misleći pri tom uopće na sebe; kako se to već događa kad ţivo osjećaš neku nevolju. Maggie je čvrsto uhvati za ruku, a gospođa Moss kao da nije opaţala nikoga drugog osim Toma. Pošla je ravno prema njemu i uzela ga za ruku.

»Oh, jadna moja djeco«, provali ţena, »nemate razloga da o meni lijepo sudite. Slaba sam vam ja tetka jer sam jedna od onih koje sve uzimaju, a ne daju ništa. Kako je mom jadnom bratu?«

»Gospodin Turnbull misli da će se oporaviti«, reče Maggie. »Sjedni, tetko Gritty. Ne ţalosti se!«

»Oh, milo moje dijete, osjećam se rastrganom na dvije strane«, reče gospođa Moss, dopuštajući da je Maggie odvede do divana, ali još uvijek kao da ne opaţa prisutnost ostalih. »Mi imamo tri stotine funti od novca moga brata, a sada ga on treba i vi ga svi trebate, jadnici!

128

A ipak bi naša imovina morala otići na draţbu kako bi to platili, a tu su moja uboga djeca osmero njih, a najmanje ne zna još ni govoriti. Osjećam se kao pljačkaš. Ali nipošto nisam mislila da moj brat... «

Jadnu ţenu prekinu provala jecaja. »Tri stotine funti! Oh, Boţe, Boţe«, zajauče gospođa Tulliver koja kad je rekla kako je

njezin muţ učinio »ne zna se što« za svoju sestru nije imala neku određenu svotu na umu i osjećala je sada srdţbu ţene pred kojom su nešto krili.

»Kakve li ludosti, zaista!« kliknu gospođa Glegg. »Čovjek s obitelji! On nije imao prava na taj način pozajmljivati novac. I to bez jamstva, to sam uvjerena, kad bi se saznala prava istina.«

Glas gospođe Glegg privuče paţnju gospođe Moss i dignuvši pogled, ona reče: »Da, bilo je jamstva: moj muţ je dao za to obveznicu. Mi nismo takvi ljudi, ni jedan ni

drugi, koji će orobiti djecu mojeg brata. I nadali smo se da ćemo taj novac vratiti kad se vremena malo poboljšaju.«

»Dobro, ali sada«, blago reče gospodin Glegg, »zar vaš muţ nema nikakav način na koji bi mogao namaknuti taj novac? Jer to bi bio gotovo cijeli mali imetak za te ljude, ako moţemo izgurati nekako da Tulliver ne padne pod stečaj. Vaš muţ ima stoke: bilo bi pošteno da on namakne novac, kako se meni čini premda mi vas je ţao, gospođo Moss.«

»Oh, gospodine, vi ne znate kako je loše sreće bio moj muţ sa svojom stokom. Gospodarstvo trpi više nego ikada zbog nestašice stoke. A mi smo prodali svu pšenicu i u zaostatku smo sa zakupninom ... i nije da ne bismo htjeli činiti ono što je pravo, ja bih bdjela i radila pola noći kad bi to bilo od neke koristi ali tu su ta jadna djeca ... četvero od njih još tako maleni... «

»Ne plači, tetko ne ţalosti se«, šapnu Maggie koja nije ispuštala ruku gospođe Moss. »Zar vam je gospodin Tulliver dao sav novac odjednom?« upita gospođa Tulliver, još

uvijek se ne snalazeći u stvarima koje su se odvijale bez njezina znanja. »Ne, na dvaput«, reče gospođa Moss, trljajući oči i nastojeći suzdrţati suze. »Posljednji put

poslije moje teške bolesti, prije četiri godine, kad je sve pošlo naopako pa se tada ispostavila nova obveznica. Nešto zbog bolesti, a nešto zbog loše sreće, ja sam cijelog svog ţivota bila samo baksuz.«

»Da, gospođo Moss«, odlučno potvrdi gospođa Glegg. »Vaša je obitelj veoma nesretna. To više treba ţaliti moju sestru.«

»Krenula sam kolima čim sam dočula što se dogodilo«, reče gospođa Moss gledajući gospođu Tulliver. »Nikada ne bih tako dugo izostala da ste se dosjetili obavijestiti me. A nije da ja samo na sebe mislim, a ništa na svog brata samo mi je taj novac leţao tako na duši pa sam morala o njemu progovoriti. I moj muţ i ja ţelimo učiniti ono što je ispravno, gospodine«, doda, gledajući gospodina Glegga, »i mi ćemo se nekako skučiti i platiti taj novac pa što bilo da bilo, ako je to sve u što se moj brat moţe pouzdati. Mi smo već navikli na nevolju i ne očekujemo mnogo više. Samo me razdire pomisao na moju jadnu djecu.«

»Eh, tu treba još i na to misliti, gospođo Moss«, reče gospodin Glegg, »i treba vas upozoriti: ako gospodin Tulliver padne pod stečaj, a ima obveznicu vašega muţa na tri stotine funti, vi ćete to morati platiti. Pravni će vas nasljednici na to natjerati.«

»Oh, Boţe, Boţe!« uzdahne gospođa Tulliver, misleći na stečaj, a ne na to koliko se taj odnosi na gospođu Moss. Jadna gospođa Moss slušala je pak u drhtavoj pokornosti, dok je Maggie zbunjeno i ţalosno gledala u Toma da vidi pokazuje li on neke znakove razumijevanja ove nevolje i je li mu uopće stalo do tetke Moss. Tom je samo zamišljeno gledao očima uperenim u stolnjak.

»I ako ne padne pod stečaj«, nastavi gospodin Glegg, »kao što rekoh prije, tri stotine bi funti bio cijeli mali imetak za njega, jadnika. Mi ne znamo hoće li on biti djelomično nemoćan, ako uopće ikada opet ustane. Bit će mi ţao ako vas to pogodi, gospođo Moss, ali moje je mišljenje, kad to gledam s jedne strane, kako bi bilo pravedno da vi namaknete novac; a kad gledam s druge strane, vi ćete to morati platiti. Nećete mi zamjeriti što govorim istinu?«

129

»Striče«, iznenada se javi Tom, uzdignuvši pogled iz zamišljena promatranja stolnjaka, »ja ne mislim kako bi bilo pravedno da moja tetka Moss plati taj novac, ako bi to bilo protiv volje mojega oca, zar ne?«

Gospodin Glegg zastade začuđen trenutak-dva, prije nego reče: »Pa, ne, moţda ne, Tome. Ali onda bi on poništio obveznicu, znaš. Moramo potraţiti

obveznicu. Zašto misliš da bi to bilo protiv njegove volje?« »Pa«, reče Tom rumeneći se, ali nastojeći da govori odlučno, usprkos dječačkom

podrhtavanju, »ja se dobro sjećam, prije nego sam pošao u školu gospodinu Stellingu, da mi je otac rekao jedne večeri, kad smo zajedno sjedili pred kaminom, a u sobi nije bilo nikoga drugog ... « Tom malo zastade pa tada nastavi: »Rekao mi je nešto o Maggie i tada je rekao: ‘Ja sam uvijek bio dobar svojoj sestri, premda se udala protiv moje volje i ja sam Mossu pozajmio novaca. Ali ga nikada neću tjerati da ih vrati. Neka mi radije propadnu. Mojoj djeci ne smije biti krivo ako budu toliko siromašnija.’ A sada, kad je moj otac bolestan i ne moţe govoriti za sebe, ja ne bih htio da se učini išta suprotno od onoga što mi je rekao.«

»Eh, ali onda sinko«, reče stric Glegg, kojega je njegova dobrodušnost nukala da se sloţi s Tomovom ţeljom, ali se nije mogao odmali otresti navike da se zgraţa nad tolikom lakoumnosti, kao što je poništavanje jamstava ili odstranjivanje nečega što je dovoljno vaţno da u nečijem imetku izazove primjetnu razliku, »morali bismo ukloniti obveznicu, znaš li, ako se ţelimo osigurati protiv onoga što se moţe dogoditi, pretpostavivši da je tvoj otac posve propao... «

»Gospodine Glegg«, strogo upade njegova ţena, »pazi što govoriš! Ti se previše istrčavaš u tuđim poslovima. Ako prenaglo govoriš, nemoj reći da je to bila moja pogreška!«

»Takvo što još nikada nisam čuo«, primijeti stric Pullet, koji se poţurio sa svojim slatkišem, kako bi mogao izraziti svoje čuđenje. »Ukloniti obveznicu! Mislim da bi za to svatko mogao natjerati policiju na tebe.«

»Dobro«, reče gospođa Tulliver, »pa ako obveznica vrijedi toliko novaca, zašto da njome ne platimo i spasimo moje stvari? Mi nemamo prava uplitati se u poslove tvojeg strica i tetke Moss, Tome, ako misliš da bi se otac naljutio kad se oporavi.«

Gospođa Tulliver nije proučavala burzovna pitanja, pa je naprezala pamet kako bi se dosjetila neke originalne ideje po tom pitanju.

»Phu, phu, phu! Vi ţene ne razumijete te stvari«, reče stric Glegg. »Nema drugog načina da se gospodin i gospođa Moss osiguraju, već da se poništi obveznica.«

»Onda se nadam da ćete mi pomoći to učiniti, striče«, ozbiljno reče Tom. »Ako se otac ne bi oporavio, bio bih veoma nesretan kod pomisli da se išta uradilo protiv njegove volje, a što sam mogao spriječiti. A uvjeren sam kako je htio da zapamtim što mi je rekao te večeri. Trebao bih se pokoriti ţelji svog oca po pitanju njegova imetka.«

Čak ni gospođa Glegg nije mogla uskratiti odobravanje za Tomove riječi. Osjećala je da u njemu svakako progovara dodsonska krv, premda da mu je otac bio Dodson nikada ne bi došlo do tog nevaljalog otuđivanja novca. Maggie se jedva suzdrţala da ne skoči Tomu oko vrata, ali ju je tetka Moss preduhitrila ustavši i uhvativši Toma za ruku te rekavši malo prigušenim glasom:

»Za to nećeš biti siromašniji, dragi sinko, ako ima Boga na nebu. I ako je novac potreban za tvojega oca, Moss i ja ćemo to platiti isto kao da i postoji jamstvo. Postupat ćemo onako kako se prema nama postupalo. Jer ako moja djeca nemaju druge sreće, imaju bar poštena oca i majku.«

»Eh«, reče gospodin Glegg, koji je razmišljao poslije Tomovih riječi, »mi ne bismo time učinili ništa neispravno prema vjerovnicima, pretpostavivši da je tvoj otac uistinu potpuno propao. Ja sam mislio o tome, jer sam sam bio vjerovnik i vidio beskrajno varanje. Ako je namjeravao dati tvojoj tetki taj novac još prije nego je ušao u to nesretno parničenje, to je isto kao da je i sam poništio obveznicu. Jer on se već odlučio biti za toliko siromašniji. Ali treba uzeti u obzir mnogo toga, mladiću«, doda gospodin Glegg opominjući Toma pogledom, »kad se počneš baviti novčanim poslovima. Jer mogao bi nekom čovjeku oduzeti ručak da drugomu

130

dadeš doručak. Ti to ne razumiješ, bojim se.« »O da, razumijem«, odlučno će Tom. »Znam, ako dugujem novac jednom čovjeku, nemam

prava da ga dam drugome. Ali ako je moj otac stvorio odluku da tetki dade novac prije nego je pao u dug, onda je imao i pravo da to učini.«

»Ta ti valja, mladiću! Nisam mislio da si tako oštrouman«, iskreno se zadivi gospodin Glegg. »Ali moţda je tvoj otac uistinu poništio obveznicu. Hajdemo vidjeti moţemo li je naći u škrinji.«

»Škrinja je u očevoj sobi. Hajd’mo i mi, tetko Gritty«, šapne Maggie.

131

IV. poglavlje

ZRAKA NADE SE GASI

Čak i između pojedinih napada svoje grčevite ukočenosti, koji bi se pojavljivali u

prekidima sve otkako su ga našli poslije njegova pada s konja, gospodin je Tulliver bio obično toliko apatičan pa nisu mislili da bi izlaţenje i ulaţenje u njegovu sobu uopće smetalo. Cijelo je jutro leţao tako mirno, zatvorenih očiju, pa je Maggie upozorila tetku Moss neka ne očekuje da će ih otac uopće opaziti.

Ušle su veoma tiho i gospođa Moss sjede blizu njegova uzglavlja, dok je Maggie sjela na svoje staro mjesto na postelji i poloţila ruku na očevu ruku, ne izazivajući time nikakvu promjenu u njegovu licu.

I gospodin Glegg i Tom bijahu također ušli, stupajući na prstima, te se zaposlili odabiranjem ključa stare hrastove škrinje iz sveţnja ključeva koji je Tom donio iz očeve poslovnice. Napokon im uspije otvoriti škrinju, koja je stajala nasuprot, u podnoţju Tulliverove postelje, i podbočiti poklopac ţeljeznom motkom bez mnogo buke.

»Evo limene kutije«, šapnu gospodin Glegg, »posve je vjerojatno da je u nju stavio takvu malu stvar kao što je obveznica. Izvadi je, Tome, a ja ću izvaditi ove isprave to su isprave o kući i mlinu, mislim pa pogledaj što je ispod njih.«

Gospodin je Glegg izvadio isprave i srećom stupio malo natrag jer ţeljezna motka popusti i teški poklopac pade uz glasan tresak, koji odjeknu cijelom kućom.

Moţda je u tom zvuku bilo nešto više, osim činjenice jakog titranja, što je smjesta izazvalo djelovanje na čovjeka u postelji i za neko vrijeme posve uklonilo smetnju uzetosti. Ta je škrinja pripadala njegovu ocu, i ocu njegova oca, i uvijek je to bio gotovo svečan čin kad bi se otvarala. Svi predmeti koji se dugo poznaju, pa čak i sama kvaka na prozoru ih neka određena ključanica na vratima, odavaju zvukove koji su za nas kao neki prepoznati glas na koji ćemo se lecnuti i probuditi jer nam je uvijek dirao skrovite ţice. Isti tren, kad su sve oči u sobi bile uprte u njega, on se uspravi i pogleda škrinju, isprave u ruci gospodina Glegga te Toma, koji je drţao u ruci limenu kutiju, pogledom savršene svijesti i prepoznavanja.

»Što hoćete s tim ispravama?« upita svojim običnim glasom, kojim bi oštro pitao kad god bi se naljutio. »Dođi ovamo, Tome. Što to radiš tamo po mojoj škrinji?«

Tom posluša malo drhteći. To je bilo prvi put da ga je otac prepoznao. Ali umjesto da mu još nešto reče, otac je i dalje sve očitijom sumnjičavosti promatrao gospodina Glegga i isprave.

»Što je to sada?« upita oštro. »Zašto dirate moje isprave? Zar Wakem grabi baš sve? Zašto mi ne kaţete što ste tu radili?!« doda nestrpljivo dok se gospodin Glegg primicao podnoţju postelje pa progovori:

»Ne, ne, prijatelju Tullivere«, reče gospodin Glegg umirujući ga, »nitko još ništa ne grabi. Mi smo samo došli vidjeti što je u škrinji. Ti si bio bolestan, znaš, i mi smo se morali malo pobrinuti za štošta. Ali nadajmo se da ćeš uskoro biti tako zdrav da moţeš sve sam obaviti.«

Gospodin se Tulliver stade zamišljeno ogledavati. Pogleda Toma pa gospodina Glegga i Maggie. A zatim, kao da je iznenada postao svjestan kako netko sjedi kraj njegova uzglavlja, on se naglo okrenu i opazi svoju sestru.

»Eh, Gritty!« reče poluţalosno i srdačno, kako je običavao s njome razgovarati. »Pa ti si dakle tu? Kako si mogla ostaviti djecu?«

»Oh, brate!« kliknu gospođa Moss, koja je bila previše impulzivna da bi mogla biti razborita, »zahvalna sam što sam došla baš sada da te vidim pri svijesti mislila sam da nas više nikada nećeš prepoznati.«

»Što? Zar me udarila kap?« zabrinu se gospodin Tulliver, gledajući gospodina Glegga.

132

»Pao si s konja pa si dobio mali potres to je, mislim, sve«, reče gospodin Glegg. »Ali ti ćeš to brzo preboljeti, nadajmo se.«

Gospodin Tulliver upilji oči u svoj pokrivač i pošuti dvije tri minute. Na lice mu se spusti nova sjena. On podiţe oči prema Maggie i reče malo tiše:

»Dakle ti si primila moje pismo, djevojčice?« »Da, oče«, odgovori Maggie i poljubi ga prepuna srca. Činilo joj se da joj je otac ustao od

mrtvih te da sada ona moţe udovoljiti svojoj čeţnji i pokazati mu kako ga je uvijek ljubila. »Gdje ti je majka?« upita gospodin Tulliver, toliko zaokupljen mislima da je njezin

poljubac primio tako ravnodušno, kao što bi ga primila neka mirna ţivotinja. »Ona je dolje s tetkama, oče. Da odem po nju?« »Da, da, jadna Bessy!« I pogled mu skrenu prema Tomu kad je Maggie izišla iz sobe. »Ti ćeš se morati pobrinuti za obje ako ja umrem, to znaš, Tome. Imat ćeš teţak ţivot,

bojim se. Ali ti se moraš pobrinuti i svima isplatiti. I zapamti tu je i pedeset funti od Lukea koje sam uloţio u posao on mi je to davao povremeno u manjim svotama, a nema za to nikakve potvrde. Njemu moraš prvome platiti.«

Stric Glegg nehotice kimnu glavom, zabrinutiji nego ikada, ali Tom reče odlučno: »Da, oče. A nemaš h obveznicu strica Mossa na tri stotine funti? To smo došli potraţiti. Što

ţeliš da se s tim učini?« »Ali, drago mi je da si na to mislio, sinko«, reče gospodin Tulliver. »Nikada nisam baš

namjeravao da taj novac traţim natrag zbog tvoje tetke. Ne smiješ ţaliti gubitak tog novca ako to oni ne mogu platiti a prilično je vjerojatno da neće moći. Obveznica je u onoj kutiji, pazi! Uvijek sam htio biti dobar, Gritty«, reče gospodin Tulliver, obrativši se svojoj sestri, »ali ti znaš da si me naljutila kad si htjela poći za Mossa.« U tom trenu Maggie ponovo uđe s majkom koja dohrli silno uzbuđena nad viješću da joj je muţ opet pri svijesti.

»Eh, Bessy«, reče on kad ga je poljubila, »ti mi moraš oprostiti ako si u slabijem imovinskom stanju, nego što si ikada očekivala. Ali krivnja je na zakonu ne na meni«, doda ljutito. »To je krivnja lopova, Tome zapamti to: ako ikada dođeš u priliku, vrati to Wakemu! Ako to ne učiniš, nisi mi vrijedan sin. Mogao bi ga izbičevati, ali on bi pokrenuo zakon protiv tebe, a zakon se brine samo za lopove.«

Gospodin se Tulliver poče uzbuđivati i lice mu se zlokobno zarumenje. Gospodin Glegg htjede reći nešto umirujuće, ali ga gospodin Tulliver preteče obrativši se ponovo svojoj ţeni.

»Oni će nekako urediti da se sve plati, Bessy«, reče, »a ipak da ti ostane tvoj namještaj. Tvoje će sestre već učiniti nešto za tebe ... a Tom će odrasti ... premda ne znam što će postati ... ja sam učinio što sam mogao ... pruţio sam mu obrazovanje ... a tu je ta mlada djevojčica, ona će se udati ... ali to je sve bijedno ... «

Blagotvorno se djelovanje snaţnog titranja iscrpilo i s tim posljednjim riječima jadni čovjek opet klone ukočen i bez svijesti. Premda to bijaše tek ponavljanje onoga što se već prije događalo, svima se to učini kao smrt, ne samo zbog svog negodovanja prema potpunom oţivljavanju maloprije, već i zato što su njegove riječi nagoviještale mogućnost da mu je smrt bhzu. No jadnom Tulliveru ne bijaše suđena nagla smrt: bilo mu je suđeno da polagano tone pod sve gušćim sjenama.

Poslaše po gospodina Turnbulla. Ali kad on sazna što se dogodilo, reče da je to potpuno oporavljanje, premda je bilo tek privremeno, ipak povoljan znak koji pokazuje da nema trajne povrede koja bi sprečavala konačno ozdravljenje.

Među nitima prošlosti, koje je bolesnik sakupio, on je izostavio zaloţnicu. Bljesak sjećanja rasvijetlio je tek najvaţnije misli. I on opet utone u zaborav, ne doznavši polovicu svojih poniţenja.

Ali Tomu bijahu jasne dvije točke: da se mora poništiti obveznica strica Mossa i da se Lukeu mora isplatiti njegov novac, ako nikako drugačije, a onda od njegova i Maggina novca koji imaju u štedionici. Bilo je, vidite, predmeta koje je Tom mnogo brţe shvaćao, nego podrobnosti klasične konstrukcije ih odnose matematičkih dokaza.

133

V. poglavlje

TOM OTVARA ŠKOLJKU SVOJIM NOŽEM

Drugi dan u deset sati Tom je bio na putu u St. Ogg’s. Išao je u posjet stricu Deaneu, koji se

prethodne večeri trebao vratiti kući, kako je rekla tetka. Tom je, naime, zaključio da je stric Deane ona prava osoba koju treba pitati za savjet oko svog namještenja. On vodi velike poslove; nema uskogrudne pojmove strica Glegga, a u ţivotu je uznapredovao onako brzo, kako je to i Tom ţelio.

Jutro bijaše mračno, studeno i maghčasto, pa se mogla očekivati kiša i jedno od onih jutara kad se čak i sretni ljudi utječu svojim nadama. A Tom bijaše veoma nesretan. Bolno je osjećao poniţenje, kao i buduće teškoće svoje sudbine ţestinom jedne ponosne naravi. A sa svom njegovom nepokolebljivom pripravnošću da izvrši svoju duţnost prema ocu, miješalo se neraspoloţenje prema njemu pa je to nesreću pretvaralo u još teţe podnošljivu nepravdu. Budući da su to posljedice parničenja, oca treba uistinu kriviti, kako su to uvijek tvrdile njegove tetke i stričevi. A u Tomovu je karakteru bila značajna crta to što im nije zamjerao što ne iskazuju neku izrazitu njeţnost i plemenitost, premda je mislio da bi tetke morale učiniti nešto više za njegovu majku. Tom nije imao nekih poriva koji bi ga navodili na to da očekuje ono što mu se nije činilo nekim pravom, koje se moţe zalitijevati. Zašto da ljudi šakom i kapom daju novac onima koji nisu pazili na vlastiti novac? Tom je u strogosti vidio pravdu, to više što je vjerovao da on nikada neće zavrijediti pravednu strogost. Preokrutno je biti tako bačen u te ţivotne nedaće očevom nerazboritošću. Ali on se neće tuţiti i prigovarati ljudima što mu nisu sve olakšali. Neće nikoga moliti da mu pomogne. Tek neka mu daju rada i za to da ga plate. Jadni Tom baš nije bio bez nade kojom se grijao u studenom vlaţnom ropstvu prosinačke magle, koja se činila tek dijelom njegovih obiteljskih nedaća. U dobi od šesnaest godina ne moţe ni duša koja ima najveću sklonost za činjenice izbjeći obmani i laskanju samome sebi. A slikajući svoju budućnost, Tom nije imao drugog vodiča, kod sređivanja svojih činjenica, do uputa vlastitog hrabrog samopouzdanja. Znao je da su i gospodin Glegg i gospodin Deane nekad bili veoma siromašni. Nije ţelio polako štedjeti novac i povući se iz posla sa skromnim imetkom kao stric Glegg, već je ţelio biti kao stric Deane dobiti mjesto u nekoj velikoj trgovačkoj kući i brzo napredovati. Rijetko je kad vidio strica Deana u posljednje tri godine njihove su se obitelji sve više otuđivale jedna od druge. Ali baš zato se Tom više nadao uspjehu ako se obrati njemu. Stric Glegg, to bijaše uvjeren, ne bi nikada podupro neki smion pothvat, ali je neodređeno znao za mogućnosti kojima raspolaţe stric Deane. Već je davno čuo od oca kako je Deane uspio biti tako koristan za tvrtku Guest & Co. da su bih sretni te mu ponudili udio u poslu. A Tom je odlučio da će i on tako učiniti. Nesnosno je bilo misliti o siromaštvu, pa da te cijeli ţivot gledaju svisoka. On će skrbiti za svoju majku i sestru i svatko će morati reći da je čovjek velika karaktera.

Tako je u mislima preskakivao godine i u ţelji i ţurbi za čvrstim ciljem nije vidio kako će te godine biti sazdane od polaganih dana, sati i minuta.

Kad je prelazio kameniti most preko Flosse i ulazio u St. Ogg’s, mislio je kako će kupiti natrag očev mlin i posjed, kad bude dovoljno bogat, te popraviti kuću i ondje ţivjeti. Bit će mu to milije od svake otmjenije, novije kuće, a moći će drţali koliko god konja i pasa bude ţelio.

Dok je stupao ulicama zanesen u te svoje sanje, prestraši ga netko tko je prešao ulicu, a da to Tom nije ni opazio, i koji mu reče grubim, dobro poznatim glasom:

»Ej, mladi Tome, kako je jutros tvom ocu?« Bio je to neki gostioničar iz St. Ogg’sa, neki od očevih mušterija. Tomu nije bilo drago da ga netko zaustavlja baš u tom trenu, ali reče ljubazno:

134

»Još je veoma bolestan, hvala vam.« »Eh, velika je to nevolja za vas, mladiću, zar ne, da je ta parnica završila protiv njega?«

reče gostioničar, zamišljajući nekako neodređeno pod utjecajem piva da je dobrodušan. Tom porumenje i pođe dalje. Osjećao je kao da mu diraju ozlijeđeno mjesto, sve da se

njegov poloţaj spominjao i najljubaznije i najobzirnije. »To je Tulliverov sin«, reče gostioničar nekom trgovcu kolonijalnom robom na susjednim

vratima. »Ali!« začudi se trgovac. »Mislio sam da su mi nekako poznate njegove crte lica. Ugledao

se u majčinu obitelj. Ona je Dodsonka. Zgodan je i pristao mladić. Za što su ga odgojili?« »Oh! Dizati nos nad očevim mušterijama i biti otmjen gospodin, mislim uglavnom ništa

drugo.« Probuđen iz svog sna o budućnosti u ţivu svijest o sadašnjosti, Tom se još više poţuri do

skladišnih ureda tvrtke Guest & Co., gdje se nadao naći strica Deana. Ali to bijaše jutro u koje bi gospodin Deane odlazio u banku, reče mu neki činovnik pokazujući mali prezir zbog njegova neznanja. Gospodina Deana nema u ulici River četvrtkom ujutro.

U banci, čim je spomenuo svoje ime, Tullivera uvedoše u privatnu sobu gdje se nalazio stric Deane. Gospodin je Deane pregledavao račune, ali kad Tom uđe, on podiţe glavu i pruţivši mu ruku reče:

»Dakle, Tome, nema ništa nova kod kuće, nadam se? Kako ti je ocu?« »Hvala, striče, uglavnom jednako«, reče Tom, osjećajući nemir. »Ali ţelim govoriti s tobom

kad budeš imao vremena.« »Sjedni, sjedni«, ponudi ga gospodin Deane i vrati se k svojim računima u koje se on i

glavni činovnik tako zadubiše daljnjih pola sata da se Tom počeo pitati hoće li morati ovako sjediti sve dok se banka ne zatvori nekako se prepolako primicao završetak mirnom jednoličnom radu tih okretnih poslovnih ljudi što tako uspijevaju. Hoće li mu stric dati mjesto u banci? Bit će to veoma nezanimljiv, prozaičan posao, mislio je Tom, pisati ovako satima iz dana u dan uz glasno kucanje ure. Ali konačno nastupi promjena: njegov stric uze pero i napiše nešto s kićenom viticom na kraju.

»Vi ćete sad samo još otići do Torryja, gospodine Spence, je li?« upita gospodin Deane, a u Tomovim mislima sat postade odjednom tiši i manje namjeran.

»Dakle, Tome«, reče gospodin Deane, kad su ostali nasamo, okrenuvši malo svoju omašnu spodobu u stolcu i vadeći burmuticu, »koji te posao vodi ovamo, sinko?« Gospodin Deane, koji je od svoje ţene već čuo što se dogodilo dan prije, mislio je kako je Tom došao zamoliti ga da nekako pomogne odvratiti draţbu.

»Nadam se da ćeš mi oprostiti što ti zanovijetam, striče«, reče Tom porumenjevši, ali govoreći glasom u kojemu, premda mu je podrhtavao, odjekivaše neka ponosna samostalnost, »ali mislio sam da si ti najprikladnija osoba koja mi moţe savjetovati što da činim.«

»Je li?« reče gospodin Deane spremajući se prstima zgrabiti burmut i gledajući Toma novom paţnjom. »Hajde, da čujemo.«

»Ţelim dobiti namještenje, striče, tako da mogu zarađivati novaca«, reče Tom, koji nije nikada mnogo okolišao s riječima.

»Namještenje?« začudi se gospodin Deane pa paţljivo šmrknu burmut jednom pa drugom nosnicom. Tomu se šmrkanje burmuta činilo odvratnom navikom.

»Eh, daj da vidim, koliko ti je godina?« upita gospodin Deane naslonivši se opet natrag. »Šesnaest naime, već sam u sedamnaestoj«, odgovori Tom, nadajući se da je ujak opazio

kolika mu je brada probila. »Čekaj da vidim, tvoj je otac, mislim, namjeravao od tebe napraviti inţenjera?« »Ali kod toga, mislim, ne bih mogao u kratko vrijeme zaraditi novaca, zar ne?« »To je istina. Ali ljudi ni s čime ne mogu zaraditi mnogo novaca, sinko, kad im je tek

šesnaest godina. Ti si, međutim, dosta dugo išao u školu pa mislim da si dobro naučio računati, ha? Razumiješ li knjigovodstvo?«

135

»Ne«, krzmajući odgovori Tom. »Učio sam aritmetiku. Ali gospodin Stelling kaţe da posve lijepo pišem, striče. Evo, tako ja pišem«, doda Tom i poloţi na stol prijepis popisa koji je dan prije sastavio.

»Eh, to je dobro, to je dobro. Ali, vidiš, i najbolji rukopis na svijetu neće ti pribaviti bolje namještenje, nego što je mjesto pisara, ako ne znaš knjigovodstvo i trgovačku računicu. A posao činovnika pisara jeftina je roba. Ali što si onda učio u školi?«

Gospodin se Deane nije bavio metodama odgoja i nije imao neku točnu predodţbu o onomu što se događa u skupim školama.

»Učili smo latinski«, reče Tom zapinjući malo kod nabrajanja predmeta, kao da prevrće knjige pod svojom školskom klupom da bi pomogao svojem »sjećanju mnogo latinskog; a prošle sam godine pisao sastavke, jedan tjedan na latinskom, a jedan na engleskom jeziku; pa grčku i rimsku povijest; geometriju; počeo sam algebru, ali sam to opet ostavio i svaki smo tjedan imali jedan dan aritmetiku. Zatim sam znao imati satove crtanja pa onda je tu bilo raznih drugih knjiga iz kojih smo čitali ih učili: englesko pjesništvo pa Horae Paulinae (i Blairovu) Govorničku vještinu u zadnjem polugodištu.«

Gospodin Deane stade ponovo tuckati prstom o svoju burmuticu i naškubi usta. Osjećao se kao mnoge ugledne osobe kad su pročitale nove carinske propise i pronašle koliko se artikala uvozi o kojima oni ništa ne znaju. Kao oprezan poslovni čovjek nije htio porugljivo govoriti o nekoj sirovini s kojom nije imao nikakva iskustva. Ali on je polazio od pretpostavke da bi tako uspješan čovjek kao on svakako znao za nju, da je bila od bilo kakve koristi. O latinskom jeziku imao je svoje mišljenje i smatrao da bi u slučaju još jednog rata, budući da ljudi neće više naprašivati kosu, bilo svakako dobro udariti porez na latinski, kao neki luksuz u koji se bacaju viši staleţi, a koji nema nikakva utjecaja na brodarstvo. Ali, koliko on zna, te Horae Paulinae mogle bi biti nešto što je manje neutralno. Sve u svemu, taj popis spreme izazivao je u njemu neku odbojnost prema ubogom Tomu.

»Eh«, reče konačno prilično hladnim podrugljivim glasom, »tri godine si učio te stvari mora da si dobro potkovan u njima. Ne bi li bilo bolje da se prihvatiš nečega gdje će ti biti od koristi?«

Tom porumeni pa provali novom energijom: »Radije ne bih imao takvo namještenje, striče. Ne volim latinski ni sve to. Ne znam ni što

bih s tim počeo, osim da moţda idem za školskog podvornika. A za to ne znam sve to dovoljno. Osim toga, radije bih nosio par bisaga. Ne ţelim biti tako nešto. Radije bih stupio u neki posao gdje mogu napredovati muţevni posao, gdje bih se morao brinuti za štošta i steći pohvalu za svoj rad. A morat ću izdrţavati majku i sestru.«

»Eh, mladi gospodine«, reče gospodin Deane s onom sklonosti da uguši mladenačke nade, kakva se uspješnim ljudima od pedeset godina čini jednom od njihovih najlakših duţnosti, »to je lakše reći, nego učiniti lakše reći, nego učiniti.«

»Ali zar nisi i ti ovako postigao uspjeh, striče?« upita Tom, malo ljut što gospodin Deane ne prihvaća brţe njegovo stajalište. »Naime, nisi li se ti uspinjao od jednog mjesta na drugo svojim sposobnostima i dobrim ponašanjem?«

»Da, da, gospodine moj«, reče gospodin Deane namjestivši se malo udobnije na stolcu te spremno ulazeći u retrospektivan pregled svoje karijere. »Ali ja ću ti reći kako sam napredovao. Nije to bilo tako da sam zajašio batinu i mislio kako će se pretvoriti u konja ako samo dosta dugo na njoj sjedim. Drţao sam oči i uši otvorene, gospodine moj, i nisam previše ljubio vlastita leđa, a gospodareve sam interese učinio svojima. Eh, pazeći samo što se događa u uljari, vidio sam kako ondje godišnje propada pet stotina funti, što bi se moglo spriječiti. Eh, gospodine moj, u početku nisam imao više obrazovanja, nego neko općinsko siroče. Ali ubrzo sam uvidio da ne mogu daleko dogurati ako ne svladam knjigovodstvo pa sam to učio između radnih sati, pošto sam istovarivao robu. Evo gledaj!« gospodin Deane otvori neku knjigu i pokaţe jednu stranicu. »Posve lijepo pišem, a dorastao sam svakome u raznovrsnom računanju u glavi. A do svega sam toga došao teškim radom i platio za to iz vlastite zarade često i od novca za vlastiti ručak ili

136

večeru. Pa sam proučavao prirodu svega onoga s čime smo morali raditi u poslu i prikupljao znanje idući za svojim poslom pa još sve to prevrtao u glavi. Eto, nisam mehaničar nisam se nikada ni predstavljao kao mehaničar ali sam se sjetio jedne ili dviju stvari, na što mehaničari nisu nikada mislili, a to je donijelo krasnu razliku u našim zaradama. I u našem se lučkom skladištu ne ukrca i ne iskrca nijedna vrsta robe kojoj ja ne bih znao kakvoću. Ako sam dobivao bolja mjesta, gospodine, onda je to bilo samo zato što sam se za njih osposobio. Ako se hoćeš uvući u okruglu rupu, moraš od sebe načiniti kuglu tako ti je to.«

Gospodin Deane ponovno tucnu prstima po burmutici. Zanio se sa čistim oduševljenjem za svoju temu pa je uistinu zaboravio kako taj retrospektivni pregled djeluje na njegova slušatelja. Više nego jednom našao je prigodu da to isto kaţe, pa nije ni primijetio da pred njim ne stoji njegova čaša porta.16

»Eh, striče«, reče Tom s laganim prizvukom prituţbe u glasu, »to je ono što bih ja volio činiti. Ne mogu li i ja napredovati na isti način?«

»Na isti način?« reče gospodin Deane gledajući Toma mirno i promišljeno. »Tu dolaze još dva tri pitanja, mladi gospodine Tome. To ovisi o tome od kakve si građe, prije svega, te jesu li te stavili u pravi mlinac. Ali ja ću ti reći što je. Tvoj je jadni otac odabrao pogrešni put dajući ti školovanje. Mene se to nije ticalo i ja se nisam miješao. Ali onako je kako sam i mislio da će biti. Dobio si onakvo obrazovanje kakvo je posve ispravno za mlada čovjeka kao što je naš gospodin Stephen Guest, koji cijelog svog ţivota neće trebati ništa raditi, već potpisivati čekove, pa moţe u glavi imati isto tako i latinski kao i bilo koji drugi jezik.«

»Ali, striče«, ozbiljno će Tom, »ne shvaćam zašto mi latinski mora smetati kako bi napredovao u trgovini. Ja ću ga uskoro posve zaboraviti i to mi je svejedno. U školi sam morao učiti svoje zadaće, ali uvijek sam mislio kako mi kasnije neće biti ni od kakve koristi nisam za njih mario.«

»Da, da, sve je to lijepo i dobro«, reče gospodin Deane, »ali time se ne mijenja ono što sam htio reći. Tvoj latinski i tvoje bubanje moţda će brzo ishlapiti, ali poslije toga bit ćeš tek gol prut. Osim toga, to ti je raznjeţilo ruke i odviknulo te od teška rada. A što znaš? Eh, ne znaš ništa o knjigovodstvu, prije svega, a o računanju ni koliko zna običan trgovčič. Morat ćeš početi na veoma niskoj prečki ljestvice, to ti ja kaţem, ako namjeravaš napredovati u ţivotu, Nema smisla zaboravljati školu, za koju je tvoj otac platio, ako ne daš sebi novu.«

Tom je ţestoko grizao usnice. Osjećao je kao da mu naviru suze, ali on će radije umrijeti, negoli dopustiti da mu provale.

»Ti ţeliš da ti pomognem oko nekog namještenja«, nastavi gospodin Deane. »Eh, tome nemam što prigovoriti. Voljan sam nešto za tebe učiniti. Ali vi današnji mladići mislite da morate započeti ţiveći dobro i radeći malo. Nemate pojma ni kako treba pješačiti prije nego se uspete na konja. Eto, moraš zapamtiti što si dječak od šesnaest godina kojega nisu ni u čemu osobitom izučili. Ima vas mnogo ovakvih, kao šljunka, a ne pristajete nikamo. Pa mogao bi ići u neki dućan u ljekarnu i drogeriju moţda. Tamo bi tvoje znanje latinskoga moglo biti nešto malo od koristi... «

Tom htjede nešto reći, ali gospodin Deane podigne ruku i reče: »Stani! Čuj što ja imam za reći. Ti ne ţeliš biti šegrt znam, znam ti se ţeliš više poţuriti i ne

ţeliš stajati za tezgom. Ali ako si činovnik pisar, morat ćeš stajati za pisaćim stolom i cijeli dan buljiti u svoje mastilo i papir. Ni tu nema baš mnogo izgleda i na kraju godine nećeš biti mnogo pametniji, nego si bio na početku. Svijet nije načinjen od pera, mastila i papira, i ako ţeliš napredovati u svijetu, mladi čovječe, moraš znati od čega se svijet sastoji. Dakle, najbolja mogućnost bila bi za tebe da imaš neko namještenje u pristaništu ili nekom skladištu, gdje bi naučio kako što miriše. Ali to ti se ne bi sviđalo, to sam uvjeren. Morao bi stajati prozebao i mokar, a grubi bi te ljudi gurkali naokolo. Ti si preotmjen gospodin za to.«

Gospodin Deane zastane i oštro promotri Toma, koji svakako osjeti unutarnju borbu prije

16

port vrsta vina koje se uvozi iz Portugala

137

nego smogne odgovoriti. »Radije bih činio ono što bi na kraju bilo za mene najbolje, striče. Ja bih se pomirio s onim

neugodnim.« »To je dobro ako to moţeš provesti. Ali moraš zapamtiti, ne znači to samo zgrabiti konop

moraš i sve dalje vući. To je pogreška koju vi momci činite, a nemate ništa ni u glavi ni u dţepu; kad mislite da imate bolji početak u svijetu ako se stisnete na neko mjesto gdje će vam kaputi ostati čisti pa će vas male prodavačice smatrati otmjenom gospodom. Tako ja nisam počeo, mladiću! Kad mi je bilo šesnaest godina, kaput mi je mirisao na katran i nisam se plašio rukovanja sirom. Zato danas mogu nositi dobro sukneno odijelo i sjediti za istim stolom s glavama najboljih tvrtki u St. Ogg’su.«

Stric Deane zatucka prstima po burmutici i uspravi pleća u stolcu pa se činilo da se malo širi pod prslukom i zlatnim lancem.

»Ima li koje slobodno mjesto za koje znaš, striče, a za koje bih bio prikladan? Ja bih se rado odmah prihvatio posla«, reče Tom malo drhtavim glasom.

»Stani tren, stani tren! Ne smijemo se previše ţuriti. Moraš imati na umu, ako te stavim na neko mjesto za koje si premlad jer si slučajno moj nećak, bit ću za tebe odgovoran. A nema boljeg razloga, znaš, nego to što si mi nećak. Jer još treba vidjeti jesi li uopće za to.«

»Nadam se da te neću nikada osramotiti, striče«, reče Tom malo povrijeđen, kao što su to svi dječaci kad se izjavi neugodna istina. »Meni je previše stalo do vlastite časti da bih to učinio.«

»Ta ti valja, Tome, ta ti valja! To je ispravno stajalište i nikada ne uskraćujem pomoć nikomu ako je voljan da valjano prione poslu. Tu je neki mladić od dvadeset i dvije godine kojega drţim na oku. Učinit ću što mogu za tog mladića taj ima petlje. Ali, znaj, on je dobro iskoristio svoje vrijeme prvorazredan je računovođa u najkraćem će ti vremenu reći kubični sadrţaj bilo čega, a neki me dan uveo na novo trţište za koru od drva iz Švedske. Neobično dobro poznaje tvorničke proizvode, taj mladić.«

»Bilo bi dobro da se prihvatim učenja knjigovodstva, zar ne, striče?« upita Tom u ţelji da dokaţe kako je spreman potruditi se.

»Da, da, tu ne moţeš pogriješiti. Ali ... ali, Spence, vi ste se vratili. Eh, Tome, o tomu sad nema više što da se kaţe, mislim, i ja se opet moram vratiti poslu. Zbogom! Pozdravi svoju majku.«

Gospodin Deane ispruţi ruku uz izraz ljubazna otpuštanja, a Tom ne smognu hrabrosti postaviti još jedno pitanje, pogotovo u prisutnosti gospodina Spencera. Stoga izađe opet na hladni vlaţni zrak. Morao je još posjetiti strica Glegga, zbog novca u štedionici, i kad je opet krenuo dalje, magla se zgusnula pa nije vidio daleko preda se. No hodajući ulicom River, trgne se ugledavši na dva metra pred sobom ispupčani dio nekog izloga s riječima »Mlin Dorlcote« ispisanim velikim slovima na rukom pisanom oglasu, koji je bio izloţen kao da mu je svrha u njega zuriti. Bio je to oglas draţbe koja se trebala odrţati sljedećeg tjedna, a ujedno i dovoljan razlog da se Tom jače poţuri iz grada.

Jadni Tom nije sebi dočaravao nikakve slike o daljnjoj budućnosti, dok je odmicao prema svojemu domu. Osjećao je samo da je sadašnjost veoma kruta. Činilo mu se kao neka uvreda što stric Deane nije imao povjerenja u njega te što nije odmah vidio kako će se on iskazati kako valja, o čemu je sam Tom bio tako siguran kao o danjem svjedu. Očito će o njemu, Tomu Tulliveru, imati po svoj prilici loše mišljenje u svijetu i on prvi put osjeti malodušnost jer je bio svjestan da je uistinu velika neznalica i da je malo toga što on zna raditi. Koji je taj zavisti vrijedan mladić koji moţe u najkraćem vremenu izračunati kubični sadrţaj bilo čega i davati savjete za koru iz Švedske? Švedska kora! Tom je obično bio potpuno zadovoljan sa samim sobom, usprkos tome što bi zapeo kod izvođenja kakva matematičkog pravila ili preveo nunc illas promite vires s obećajte sada tim ljudima, ali sada odjednom osjeti kako je u slabijem poloţaju jer zna manje od nekog drugoga.

Mora da postoji sva sila toga u vezi sa švedskom korom što bi mu, kad bi to samo znao,

138

moglo pomoći da napreduje. Mnogo bi lakše bilo isticati se na vatrenom konju s novim sedlom. Dva sata prije toga, kad je Tom stupao prema St. Ogg’su, gledao je pred sobom daleku

budućnost, kao što bi vjerojatno gledao zavodljiv mekan pješčani ţal iza pojasa oštra šljunka. Tada je stajao na travnatoj obali i mislio kako bi se šljunak mogao lako prijeći. No sada su mu stopala stajala na oštru kamenju, pojas se šljunka proširio, a pješčani ţal stisnuo i suzio.

»Što je rekao stric Deane, Tome?« upitala je Maggie primivši Toma pod ruku, dok se on grijao prilično mrzovoljno na vatri u kuhinji. »Je li rekao da će ti dati mjesto?«

»Ne, to nije rekao. Nije mi dao baš neko obećanje. Činilo mi se kako misli da ne bih mogao dobiti dobro namještenje. Premlad sam.«

»Zar nije ljubazno govorio, Tome?« »Ljubazno? Pa ... kakva smisla ima o tome govoriti? Ne bi meni bilo do toga da on

ljubazno govori kad bih mogao dobiti namještenje. Ali to je tako nesnosno i glupo cijelo sam to vrijeme proveo u školi i učio latinski i svašta sve ni od kakve koristi za mene a sada moj stric kaţe da se moram prihvatiti učenja knjigovodstva, trgovačke računice i sličnoga. Čini se da on zaključuje kako nisam ni za što.«

Tom je gledao u vatru, a usta su mu se gorko trzala. »Oh, kakva šteta, da nema Dominia Sampsona«, reče Maggie koja nije mogla, a da ne

umiješa malo veselja njegovoj ţalosti, »da me je učio dvostrukom knjigovodstvu i to po talijanskoj metodi, kao što je učio Lucy Bertram, ja bih te mogla poučavati, Tome.«

»Ti poučavati! Dabome. To je uvijek stajalište koje ti zauzimaš.« »Tome dragi! Ja sam se samo našalila«, reče Maggie naslonivši obraz na rukav njegova

kaputa. »Ali to je uvijek isto, Maggie«, reče Tom namrštivši se malo, kako bi uvijek činio kad je

htio biti opravdano strog. »Ti uvijek sebe izdiţeš iznad mene i svakoga drugog i to sam ti već više puta htio reći. Nisi trebala onako govoriti stričevima i tetkama trebala si prepustiti meni da se brinem za majku i tebe, a ne sebe gurati naprijed. Ti misliš da znaš sve bolje od svakoga, ali se gotovo uvijek varaš. Ja mogu mnogo bolje sve prosuđivati nego ti.«

Jadni Tom! Upravo se vratio odande gdje su mu očitali bukvicu i dali mu da osjeti svoju malovrijednost pa je njegova snaţna narav, koja je traţila priznanja, morala nekako reagirati, a tu je bio slučaj u kojemu se s pravom mogao pokazati nadmoćnim. Maggin se obraz preli rumenilom i usnica joj zadršće u sukobu zamjerke i ljubavi te nekog strahopoštovanja, kao i divljenja Tomovu čvršćem i prodornijem karakteru. Ona ne odgovori odmah. Na usta joj navale veoma ljutite riječi, ali ih opet potisne i konačno reče:

»Ti često misliš da sam umišljena, Tome, kad ni najmanje ne mislim onako kako to kaţem. Ja se ne namjeravam izdizati iznad tebe znam da si se ti jučer bolje ponio od mene. Ali si uvijek tako otresit prema meni, Tome.«

Uz posljednje joj se riječi opet stade javljati zamjerka. »Ne, ja nisam otresit«, reče Tom strogo i odlučno. »Uvijek sam ljubazan prema tebi, a

takav ću i biti. Uvijek ću se brinuti za tebe. Ali moraš prihvaćati ono što kaţem.« Uto uđe majka i Maggie odjuri van da ne provali u suze, za koje je osjećala da moraju doći,

dok ne bude gore na sigurnom. Bijahu to veoma gorke suze. Kao da su svi na svijetu tvrdi i neljubazni prema Maggie. Nema popustljivosti, nema ljubavi, kao što je ona zamišljala kad bi u mislima prekrajala svijet iznova. U knjigama je bilo ljudi koji su uvijek bih ugodni, njeţni i sretni da čine ono što čovjeka usrećuje i koji nisu iskazivali svoju ljubaznost prigovorima. Svijet izvan knjiga ne bijaše sretan, činilo se Maggie. Kao da je to svijet gdje se ljudi najljepše ponašaju prema onima prema kojima ne glume ljubav i koji im ne pripadaju. A ako ţivot nema u sebi ljubavi, što onda tu još ima za Maggie? Ništa osim siromaštva i društva majčinih uskogrudnih tuga moţda očeve djetinjaste ovisnosti koja ti para srce. Nema tako ţalosne beznadnosti, kao što je beznadnost rane mladosti, kad je duša satkana od ţelja i nema drugih uspomena, a ţivot joj se ne nadopunjava ţivotom drugih, premda mi koji promatramo mislimo olako o tako preuranjenom očaju, kao da naša predodţba budućnosti moţe olakšati sadašnjost slijepom

139

patniku. U svojoj smeđoj haljinici, očiju crvenih i kosom zabačenom unatrag, gledajući s postelje,

gdje joj je otac leţao, u mračne zidove te tuţne sobe koja bijaše središte njezina svijeta, Maggie bijaše biće puno ţivog, strastvenog čeznuća za svim lijepim i radosnim, ţedna znanja, biće koje napeto osluškuje snenu glazbu što zamire, a neće joj se pribliţiti, biće puno slijepe nesvjesne ţudnjo za nečim što će povezati zajedno divne dojmove tog tajnovitog ţivota i dati njezinoj duši osjećaj doma u njemu.

Nije čudo da iz te kontradikcije između vanjskoga i unutrašnjeg proizlaze bolni sukobi.

140

VI. poglavlje

KOJE BI MOGLO POBITI PUČKU PREDRASUDU

PROTIV DARIVANJA DŽEPNIH NOŽEVA U to mračno doba prosinca prodaja se kućnog namještaja otegla do preko polovice drugog

dana. Gospodin Tulliver, koji je u svojim povremenim trenutcima svijesti počeo iskazivati razdraţljivost, iza koje je često slijedilo neposredno ponavljanje grčevite ukočenosti i neosjetljivosti, leţao je u svojoj ţivoj smrti za svih tih presudnih sati kad se buka draţbe najviše pribliţila njegovoj sobi. Gospodin je Turnbull zaključio da će biti manje opasno ako ga puste da ostane gdje jest, nego da ga se premjesti u Lukeovu kućicu. Tu je ideju dobri Luke predloţio gospođi Tulliver misleći da bi bilo veoma loše ako bi se gospodar »probudio« na buku draţbe. I ţena i djeca sjedili su zatočeni u tihoj sobi promatrajući veliku, ispruţenu spodobu na postelji i dršćući ne bi li bezizraţajno lice iznenada pokazalo neku reakciju na te zvukove, koji su prodirali do njihovih ušiju uporno i bolno se ponavljajući.

Ali konačno je bilo gotovo to vrijeme napetosti koja napreţe oči. Oštri zvuk glasa, gotovo isto tako metalan kao i udarac draţbenog čekića, koji bi za njim slijedio, bijaše prestao, a štropot koraka po šljunku utihnuo. Punašno lice gospođe Tulliver kao da se postaralo za deset godina u posljednjih trideset sati. Jadna je ţena bila u duhu veoma zaposlena nagađajući kad se udarcima strašnog čekića zaključuje prodaja njezinih najmilijih stvari. Srce joj je treperilo kod pomisli da je otišla sad jedna, pa opet druga stvar koja će se prepoznati kao njezina u mrskoj javnosti »Zlatnoga lava.« A cijelo je to vrijeme morala sjediti ne odavajući znaka o tom svojem unutarnjem uzbuđenju. Takvo što urezuje bore u lijepo zaobljena lica i proširuje bijele pruge u kosi, koja se nekoć doimala kao da su je zaronili u čisti sunčani sjaj. U tri sata Kezija, sluţavka dobra srca, a loše ćudi, koja je sve ljude koji su došli na draţbu promatrala kao svoje osobne neprijatelje, a prljavštinu na njihovim cipelama kao nešto osobito pokvareno, počne već odlučno ribati i prati, pritom neprestano mrmljajući protiv »ljudi koji dođu pokupovati stvari drugih ljudi« i nije ih briga ako izgrebu ploče mahagonijskih stolova nad kojima su bolji ljudi od njih izmršavili znojeći se. Ona nije ribala onako odreda, jer bit će još tog strašnog blata što će nanijeti ljudi koji moraju odnijeti svoju kupovinu. Ali ona je odlučila da će gostinjsku sobu, gdje je sjedila »ona svinja s lulom«, ovrhovoditelj, dotjerati do tolike skromne udobnosti koliko se to moţe postići čistoćom i s ono nekoliko komada namještaja što se otkupilo za obitelj. Kezija je odlučila da će njezina gospodarica i oboje mladih toga popodneva piti čaj u toj sobi.

Bilo je između pet i šest sati, blizu uobičajenog vremena za uţinu, kad je došla gore i rekla kako netko traţi mladog gospodina Toma. Osoba koja ga je traţila bila je u kuhinji i u prvim trenucima, kod nedovoljnog svjetla vatre i svijeće, Tom nije imao čak ni neodređen osjećaj bilo kakva poznanstva s tom prilično plećatom, ali ţivahnom spodobom, moţda dvije godine starijom od sebe, koja ga je promatrala parom plavih očiju usred okrugle ploče od sunčanih pjega i zagladila nekoliko kovrčavih crvenih pramenova u očitoj namjeri da izrazi poštovanje. Plitak šešir, prekriven nepromočivim platnom i primjetno ulašten sloj prljavštine na preostaloj odjeći, kao na pločicama pripremljenim za pisanje, ukazivahu na zvanje koje ima neke veze s brodovima. Ali to nije pomagalo Tomovu sjećanju.

»Pokoran, gospodine Tome«, reče onaj s crvenim kovrčama uz smiješak, koji kao da se probio kroz izraţaj tuge što je sebi nametnuo. »Vi me ne prepoznajete, bojim se«, nastavi kad ga je Tom i dalje ispitivački gledao, »ali ja bih rado razgovarao malo s vama nasamo, molim.«

»U gostinjskoj je sobi naloţena vatra, gospodine Tome«, reče Kezija, koja nije ţeljela izići iz kuhinje u kritičnom trenu prţenja kruha.

»Dođite dakle ovamo«, reče Tom, pitajući se pripada li taj mladić u skladišta tvrtke Guest

141

& Co. Jer mašta mu je neprestano hrlila prema tom određenom mjestu, a stric Deane mogao bi svako malo poslati po njega da mu kaţe kako ima neko slobodno namještenje.

Razbuktala vatra u gostinjskoj sobi bijaše jedino svjetlo koje je osvjetljavalo ono nekoliko stolaca, pisaći stol, pod bez saga i onaj jedan stol ne, ne samo taj jedan stol: u kutu je stajao još jedan stol, a na njemu velika Biblija i nekoliko drugih knjiga. Ta neobična ogoljelost prostorije bijaše prvo što je Tom osjetio, prije nego se sjetio da ponovo pogleda lice koje bijaše također objasjano ognjem, a ono ga je kradomice pogledavalo poluplahim, upitnim pogledom, dok je posve stran glas rekao:

»Eh, vi se, dakle, ne sjećate Boba kojemu ste dali dţepni noţić, gospodine Tome?« Isti tren on izvuče dţepni noţ, s kojim se očito grubo baratalo, pa otvori najveću oštricu

kao nepobitan dokaz. »Što! Bob Jakin?« kliknu Tom, no ne baš sa srdačnim ushitom, jer se malo stidio te

prisnosti iz djetinjstva koju je simbolizirao taj dţepni noţ, a i jer nije bio uopće siguran da su Bobovi motivi za spominjanje tog noţa baš posve čisti.

»Da, da, Bob Jakin ako baš mora biti Jakin. Zar ima toliko Boba s kojima ste išli za vjevericama onaj dan kad sam s grane tresnuo o zemlju i dobro ogulio goljenice? Ali ja sam ipak uhvatio vjevericu, i ta je čestito grebla. A ta se mala oštrica otkinula, vidite, ali nisam htio dati umetnuti novu jer bi me mogli nasamariti i dati mi umjesto toga kakav drugi noţ, jer takve oštrice nema u cijeloj zemlji naviknuo se vjerojatno na moju ruku. I nikada mi nije drugi nešto dao, osim onoga čega sam se dočepao vlastitom dosjetljivošću samo vi, gospodine Tome. Osim moţda Billa Fawksa, koji mi je dao mladog štakoraša, umjesto da ga utopi, a ja sam ga morao dobro opaliti, prije nego mi ga je dao.«

Bob je brbljao oštrim i prilično tankim glasom i nevjerojatno brzo istreso svoj dugački govor te s puno ljubavi otro oštricu svojeg noţa o rukav kad je dovršio.

»Eh, Bobe«, reče Tom malo zaštitnički jer su ga te uspomene raspoloţile za ljubaznost koliko se dolikovalo, premda se nijednog razdoblja svojeg poznanstva s Bobom nije sjećao bolje od uzroka njihove posljednje svađe. »Mogu li što učiniti za tebe?«

»Ali, ne, gospodine Tome«, odgovori Bob pa zatvori noţ, koji škljocnu, i stavi ga natrag u dţep u kojemu počne očito traţiti nešto drugo. »Ne bih smio doći natrag k vama sada kad ste u nevolji, kako ljudi kaţu, jer gazda za kojega sam znao plašiti ptice i koji me tu i tamo istukao radi zabave, kad bi me uhvatio kako jedem repu neće, kako kaţu, nikad više dići glavu ne bih sad smio doći traţiti od vas da mi date još jedan noţ jer ste mi već jedan dali. Ako mi netko dade po glavi, to je meni dosta. Neću traţiti da mi još jednom dade prije nego mu uzvratim. A ionako, dobro djelo vrijedi isto toliko koliko i zlo. Ja neću više nikada rasti na niţe, gospodine Tome, a vi ste bili dječak kojeg sam najviše volio kad sam bio malen, usprkos tome što ste mi isprašili leđa i niste me više htjeli ni pogledati. Evo, onog Dicka Brumbyja, toga sam mogao tući koliko me bila volja. Ali, gospode, dojadi ti tući nekoga koga ne moţeš nikada natjerati da vidi čega ţeliš da se kani. Vidio sam dječake koji bi stajali i buljili u granu sve dok im oči ne bi izletjele, prije nego bi vidjeli da rep ptice nije list. Nije to ništa kad ideš s takvim ološem ali vi ste uvijek bih sjajni za plašenje, gospodine Tome, i ja sam se u vas mogao pouzdati da ćete u trenu udariti štapom po štakoru u trku ili po lasici ih tako čemu, dok sam ja udarao po grmlju.«

Bob je izvukao prljavu platnenu torbu i moţda ne bi baš tada zastao da nije Maggie ušla u sobu i dobacila mu pogled iznenađenja i radoznalosti, našto on ponovo zagladi svoje crvene kovrče u znak poštovanja. No već u sljedećem trenu svijest o promjeni u toj sobi obuze Maggie tolikom snagom da joj prevlada pomisao na Bobovu prisutnost. Pogled joj odmah svrne od njega prema mjestu gdje je prije visio ormarić za knjige. Tamo sada nije bilo ničega, osim duguljasta neizbhjedjela pravokutnika na zidu, a ispod njega stolić s Bibhjom i ono nekoliko drugih knjiga.

»Oh, Tome«, provali ona sklopivši ruke, »gdje su knjige? Mislila sam kako je stric Glegg rekao da će ih kupiti zar nije? Zar su to sve knjige koje su nam ostavili?«

»Mislim da jesu«, reče Tom nekako očajno ravnodušno. »Čemu da kupuju mnogo knjiga

142

kad su kupili tako malo pokućstva?« »Ali, Tome«, klikne Maggie, a oči joj se zališe suzama kad je poletjela prema stolu kako bi

vidjela koje su knjige spašene. »Naš dragi Put Hodočasnika koji si obojio svojim malim bojama. I ona slika Hodočasnika s ogrtačem, gdje se doima baš kao neka kornjača oh Boţe!« nastavi Maggie napola jecajući, dok je prevrtala ono nekoliko knjiga. »Mislila sam da se nećemo trebati nikada rastati s time - sve odlazi od nas konac našeg ţivota neće sadrţavati ništa kao početak!«

Maggie se otkrene od stola i baci na stolac, a debele suze samo što joj ne potekoše niz obraze posve slijepa za Bobovu prisutnost, koji ju je gledao upornim pogledom razborite nijeme ţivotinje sa savršenijim zapaţanjima nego shvaćanjem.

»Dakle, Bobe«, reče Tom, osjećajući da pitanje knjiga baš nije došlo u pogodan tren, »čini se da si me samo zato došao posjetiti jer smo u nevolji? To je veoma dobrodušno od tebe.«

»Ja ću vam reći kako je to, gospodine Tome«, reče Bob i počne razvezivati svoju platnenu torbu. »Znate, ja sam već dvije godine na teglenici tako zarađujem za ţivot samo što sam loţio visoku peć s vremena na vrijeme u Torryjevoj ljevaonici. Ali prije četrnaest dana imao sam rijetku sreću uvijek sam smatrao kako sam sretan momak jer nikada nisam stavio zamke, a da nisam nešto uhvatio. Ali to nije bila zamka, to je bio poţar u Torryjevoj ljevaonici, a ja sam ga ugasio, inače bi se zapalilo ulje. Gospodin mi je dao deset zlatnika za to dao mi ih je sam prošli tjedan. A najprije je rekao da sam hrabar momak ali to sam već i prije znao a onda je izvadio tih deset zlatnika, a to je bilo nešto novo. Evo ih svih osim jednoga!« Tu sad Bob isprazni platnenu torbu na stol. »I kad sam ih dobio, glava mi je sva uzavrela kao kotlić čorbe od misli o tome kakva da se ţivota prihvatim jer ima mnogo zanata na koje sam pomišljao. Što se tiče teglenice, sit sam je do grla jer ona odugovlači dane, dok se ne otegnu kao praseća crijeva. I mislio sam najprije da ću zadrţati lasice i pse te hvatati štakore. A onda sam mislio kako bih više volio neki zanimljiviji način ţivota koji tako dobro ne poznajem. Jer hvatanje štakora poznam skroz na skroz. I mislio sam i mislio, dok se na kraju nisam odlučio raznositi robu i prenosio bih samo onu najlakšu koja moţe stati u moju torbu a tu pomaţe i jezik, koji nije ni od kakve koristi kod štakora i teglenice. I išao bih zemljom uzduţ i poprijeko te dolazio k ţenama sa svojim jezikom i jeo vruć objed u gostionici. Gospode, to bi bio krasan ţivot!«

Bob zastade pa tada reče prkosno i odlučno, kao da hrabro okreće leđa toj rajskoj slici: »No meni nije do toga baš nimalo stalo! A jedan sam zlatnik razmijenio da kupim majci

gusku za ručak, i kupio sam plav prsluk od baršuna i kapu od tuljanova krzna jer ako namjeravam raznositi robu, činit ću to kako se dostoji. Ali meni nije do toga baš ni mrve! Moja glava nije luda i ja ću moţda za kratko vrijeme opet pogasiti kakav poţar. Sretan sam momak. Stoga ću vam biti zahvalan ako uzmete tih devet zlatnika, gospodine Tome, i nekako si s njima pomognete ako je istina da je gazda propao. Oni moţda neće posve pokriti troškove ali bit će neka pomoć.«

Tom bijaše dovoljno duboko dirnut da zaboravi svoj ponos i sumnju. »Ti si veoma dobar čovjek, Bobe«, reče porumenjevši, uz malo nesigurno podrhtavanje u

glasu koje je čak i Tomovu ponosu i strogosti pridavalo neku draţ, »i ja te više neću zaboraviti, premda te večeras nisam prepoznao. Ali ne mogu uzeti tih devet zlatnika. Oduzeo bih ti tvoj mali imetak, a meni ionako ne bi mnogo koristili.«

»Zar ne bi, gospodine Tome?« upita Bob sa ţaljenjem. »Ali nemojte to reći zato što mislite da meni trebaju. Ja nisam siromah. Moja majka posve lijepo zarađuje češljanjem perja i sličnim. I ako i ništa ne jede osim kruha i vode, to joj se pretvara u mast. A ja imam toliko sreće! A bojim se da vi nemate toliko sreće, gospodine Tome - stari gospodin svakako nema stoga biste mogli uzeti komadić moje sreće pa neće biti nikakvo zlo. Gospode, našao sam jednog dana šunku u rijeci. Siguran sam da je ispala iz jednog od onih nizozemskih brodova s okruglom krmom. Hajde, promislite malo bolje, gospodine Tome, zbog staroga prijateljstva inače ću misliti da mi nešto zamjerate.«

Bob gurne zlatnike naprijed, ali prije nego je Tom mogao progovoriti, Maggie se oglasi. Sklopivši ruke i gledajući Boba s kajanjem reče:

143

»Oh, oprosti mi, Bobe nikad nisam mislila da si tako dobar. Pa ja mislim da si najbolji čovjek na svijetu!«

Bob nije znao za uvredljivo mišljenje, zbog kojega se Maggie sada u duši kajala, ali on se radosno nasmiješi toj lijepoj pohvali pogotovo od mlade djevojke, koja ima kako je iste večeri saopćio svojoj majci tako neobične oči, koje su tako neobično gledale i on se veoma čudno osjećao.

»Ne, uistinu, Bobe, ne mogu ih uzeti«, reče Tom, »ali nemoj misliti da zato manje osjećam tvoju dobrotu. Ne ţelim ni od koga ništa uzeti, već se izvući radom. A ti mi zlatnici ne bi mnogo ni pomogli - uistinu ne bi kad bi ih i uzeo. Daj da se umjesto toga s tobom porukujem.«

Tom ispruţi svoj ruţičasti dlan, a Bob nije oklijevao da u njega poloţi svoju tvrdu, prljavu ruku.

»Daj da ti stavim zlatnike natrag u torbu«, reče Maggie. »A ti ćeš nas doći posjetiti kad budeš nabavio svoju robu, Bobe.«

»To je kao da sam samo došao s namjerom pokazati vam ih«, reče Bob malo nezadovoljno kad mu Maggie opet vrati torbu, »ako ih ovako uzmem natrag. Ja jesam malo nevaljao, znate, ali to nije neka velika nevaljalština. Takav sam samo kad je netko lopov ili velika budala pa ga volim malo nasamariti, to je sve.«

»Eh, ne upuštaj se ni u kakve smicalice, Bobe«, opomenu ga Tom, »inače će te jedan dan otpremiti na robiju.«

»Ne, ne, mene ne, gospodine Tome«, reče Bob s izraţajem vedra pouzdanja. »Nema zakona protiv ujeda buhe. Kad ne bih tu i tamo nasamario neku budalu, taj se ne bi nikada opametio. Ali gospode, uzmite jedan zlatnik da sebi i gospođici kupite nešto, samo kao neki zalog toliko da se poravnamo za dţepni noţ.«

Dok je Bob govorio, poloţio je na stol zlatnik i odlučno opet svezao svoju torbu. Tom gurnu zlatnik natrag i reče:

»Ne, uistinu, Bobe, hvala ti od srca, ali ne mogu to uzeti.« A Maggie, podignuvši zlatnik prstima, pruţi ga Bobu i, kako bi ga nagovorila da ga uzme, reče:

»Ne sada ali moţda drugi put. Ako budu Tom ili moj otac ikada trebali pomoć koju ti moţeš pruţiti, mi ćemo te obavijestiti zar ne, Tome? A to bi se tebi i sviđalo da uvijek ovisimo o tebi kao prijatelju kojemu moţemo doći je li, Bobe?«

»Da, gospođice, i hvala vam«, reče Bob te krzmajući uze novac. »Sve kako je vama po volji. I ja vam ţelim zbogom, gospođice, i mnogo sreće, gospodine Tom, i hvala vam što ste se sa mnom rukovali, premda niste htjeli uzeti novac.«

Dolazak Kezije, koja je ušla veoma smrknuta lica upitati treba li sada unijeti čaj ili ţele i prţeni kruh stvrdnut kao opeka, u dobar tren zaustavi struju Bobovih riječi i pospješi njegov oproštajni naklon.

144

VII. poglavlje

KAKO SE KOKOŠ PRIHVAĆA LUKAVSTVA

Dani su prolazili i gospodin je Tulliver barem za liječnikove oči sve jače pokazivao

znakove postepenog vraćanja u normalno stanje. Napadi uzetosti gubili su malo-pomalo na upornosti, a ispod nje budila se svijest u povremenim trzavim borbama, kao neko ţivo biće koje se miče pod velikim zapuhom snijega koji klizi i klizi pa zatrpava netom stvoreni otvor.

Onima koji su bdjeli uz postelju pričinjalo bi se da vrijeme puţe i mjeri se samo po sumnjivoj dalekoj nadi koja broji minute u bolesnikovoj sobi. Ali oni su ga mjerili strepnjom koja se naglo pribliţavala i prebrzo donosila veče. Dok se gospodin Tulliver polako vraćao k svijesti, njegova je sudbina hrlila prema trenutku opipljive promjene. Isprave, sudska rješenja, odluke o provođenju draţbe lančane su topovske kugle ili granate, koje nikada ne pogađaju neki cilj, a da pritom ne unište i sve okolo njega. Toliko je već prirođeno našem ţivotu da ljudi moraju trpjeti za tuđe grijehe, tako se neizbjeţno ljudska patnja proteţe i na druge, pa čak i pravda stvara svoje ţrtve, a mi ne moţemo zamisliti kaznu koja ne bi sezala preko svojeg cilja kucajima nezasluţena bola.

Početkom drugog tjedna u siječnju sudbeno se objavila draţba pokretnog imetka gospodina Tullivera, poslije koje je trebala slijediti draţba mlina i zemlje i to u prikladni popodnevni sat kod »Zlatnog lava.« Sam mlinar, koji nije bio svjestan da je već proteklo toliko vremena, mislio je još uvijek kako je u prvoj fazi svoje nesreće, kad se mogu smisliti neka pomoćna sredstva, pa je često u trenutcima svijesti govorio slabim glasom i nepovezano o idejama koje će provesti kad ozdravi. Ţena i djeca ne bijahu posve bez nade u neko rješenje koje će barem toliko spasiti gospodina Tullivera da ne mora ostaviti stari dom i potraţiti posve stran ţivot. Jer uspjeh su u stricu Deanu pobuditi zanimanje za prodaju mlina. Ne bi baš bila, priznao je, tako loša spekulacija za tvrtku Guest & Co. kad bi ta tvrtka kupila mlin Dorlcote i vodila dalje taj posao, koji je zdrav i koji bi se mogao povećati uvođenjem parnog pogona. A u tom bi se slučaju Tulliver mogao zadrţati kao upravitelj. Međutim, gospodin Deane nije htio reći ništa određeno u toj stvari. Jer kako Wakem drţi hipoteku na zemlju, on bi si mogao utuviti u glavu da se natječe za cijeli posjed pa ponuditi više od oprezne tvrtke Guest & Co., koja ne vodi posao iz sentimentalnih pobuda. Gospodin Deane je morao u tom smislu kazati nešto gospođi Tulliver kad je dojahao u mlin, neka pogleda knjige u društvu s gospođom Glegg, jer je gospođa Tulliver napomenula da bi Guest & Co. trebali samo misliti na to kako su otac i djed gospodina Tullivera vodili mlin Dorlcote davno prije no što se uopće pomišljalo na uljaru te tvrtke. Gospodin je Deane izrazio sumnju kako će baš odnos između ta dva poduzeća odrediti koliko vrijede uloţenog novca. Što se tiče strica Glegga to bijaše izvan dohvata njegova shvaćanja. Dobroćudni je čovjek osjećao iskreno ţaljenje prema obitelji Tulliver, ali sav je njegov novac bio povezan u izvrsnim hipotekama pa nije mogao ništa stavljati na kocku. To bi bilo nepravedno prema vlastitim rođacima. Ali on je zaključio da Tulliver mora dobiti neke nove prsluke od topla sukna, kojih se on sam odrekao u korist podatljivije tkanine, te da će s vremena na vrijeme kupiti gospođi Tulliver funtu čaja. To će biti posjeti u kojima je njegova dobronamjernost već unaprijed uţivala: donosit će joj čaj i gledati njezinu radost kad je bude uvjeravao da je to ona najbolja crna vrsta.

Ipak, bilo je očito kako je gospodin Deane ljubazno naklonjen obitelji Tulliver. Jednog je dana doveo Lucy, koja je došla kući za boţićne praznike, i mala se plavokosa anđeoska glavica priljubila uz Maggin tamnoputniji obraz s mnogo poljubaca i pokojom suzom. Takve plave, vitke kćeri zauzimaju neko osjetljivo mjesto u srcu ponekog uglednog ortaka u uglednoj tvrtci pa su moţda Lucyjina zabrinuta i samilosna pitanja o njezinoj jadnoj sestrični pomogla da stric

145

brţe nađe neko privremeno namještenje za Toma u skladištu te mu pomogao da dobije večernju pouku u knjigovodstvu i trgovačkoj računici.

To je razvedrilo jadnog momka i malo mu pothranilo nadu, jer nije istovremeno došao udarac kojeg se toliko bojao: doznao je da njegov otac mora ipak ići pod stečaj; u najmanju ruku da će se vjerovnici morati zadovoljiti manjim nego ih to po pravu ide. A to je za Tomovo nestručno shvaćanje bilo isto kao i stečaj. Ne samo da će se morati reći kako je njegov otac izgubio svoj imetak, već da je »propao« a to bijaše riječ koja je za Toma imala najgore značenje. Jer kad se udovolji zahtjevima tuţenoga zbog troškova, ostat će još prijateljski račun odvjetnika Gora, dug u banci, kao i ostale obaveze od kojih će imetak splasnuti do nedvojbenih razmjera. Ne više od deset do dvanaest šilinga po funti predviđao je gospodin Deane odlučno stišćući usne. A te se riječi srušiše na Toma poput vrele tekućine, ostavljajući trajnu bol.

Nuţno mu je trebalo nešto da ga malo bodri u tom njegovom neugodnom novom poloţaju ovako iznenada bačen iz lagodne, mekane dosade satova učenja u kući gospodina Stellinga i poslene dokolice, kad je gradio tvrđave u posljednjem polugodištu u školi, u društvo vreća i sirovih koţa te bučnih ljudi koji uz gromoglasnu buku bacaju na zemlju oko njega teške terete. Prvi korak prema napredovanju u ţivotu bijaše nešto studeno, prašno i bučno, pod čim se razumijevalo i da ostaje bez uţine kako bi mogao ostati u St. Ogg’su i dobiti večernju poduku od nekog jednorukog starijeg činovnika u sobi, koja je jako vonjala na loš duhan. Boje Tomova mladog ruţičastog lica bi se već izgubile kad bi stigavši kući skinuo šešir i s oštrom gladi sjedao za večeru. Nije čudo da je bio malo neraspoloţen kad bi mu majka ih Maggie štogod rekle.

No sve to vrijeme gospođa je Tulliver uporno mislila o nekom rješenju pomoću kojega će ona i nitko drugi odvratiti ishod, kojega se trebalo najviše bojati, i spriječiti Wakema da ostane kod namjere da se natječe za mlin. Zamislite neku uistinu čestitu i milu kokoš, koja po nekoj kobnoj neprirodnosti počinje razmišljati te izmišljati razne stvari kako bi mogla nagovoriti gazdu da joj ne zakrene vratom ih ne pošalje nju i njezine piliće na trg: posljedica bi jedva bilo što drugo do silnog kokodakanja i lepetanja. Gospođa Tulliver, vidjevši da je sve pošlo naopako, počne misliti kako je bila previše pasivna u ţivotu te da bi sve bilo bolje i za nju i njezinu obitelj da je posvećivala misli poslovnim pitanjima i tu i tamo stvorila kakvu čvrstu odluku. Nitko, očito, nije pomislio na to da ide razgovarati s Wakemom o tom pitanju mlina. A ipak, mislila je gospođa Tulliver, bio bi to sigurno najkraći način da se osigura onaj pravi završetak. Svakako ne bi imalo nikakva smisla da ide gospodin Tulliver čak i kad bi mogao i htio jer on je išao pred sud s Wakemom i već ga napada deset godina; uvijek je moguće da Wakem ima nešto protiv njega. A sada, kad je gospođa Tulliver došla do zaključka da je na njezinu muţu velika krivnja jer ju je uvalio u tu nevolju, ona je bila sklona misliti da je i njegovo mišljenje o Wakemu također krivo. Istina, Wakem je dovukao ovrhovoditelja u kuću i otjerao ih na bubanj, ali smatrala je da je to učinio kako bi ugodio čovjeku koji je gospodinu Tulliveru pozajmio novac, jer odvjetnici moraju ugađati više nego jednom čovjeku, pa nije vjerojatno da će gospodina Tullivera, koji se s njima parničio, pretpostaviti svima drugima na svijetu. Odvjetnik Wakem je moţda razborit čovjek a zašto i ne? On je oţenio neku gospođicu Clint, a onda, kad je gospođa Tulliver čula za tu ţenidbu onog ljeta kad je nosila svoj plavi svileni zobunčić i još nije ni pomišljala na Tullivera nije znala ništa nevaljalo o Wakemu. A svakako je izvan svake mogućnosti da bi prema njoj samoj za koju zna da je bila jedna od gospođica Dodson osjećao išta do dobronamjernosti kad ga jednom upozori na to da ona sa svoje strane nije nikada ţeljela ići pred sud i da je zaista sada pripravnija prihvatiti mišljenje gospodina Wakema po svim pitanjima, prije nego mišljenje svog muţa. Doista, ako taj odvjetnik vidi da je tako časna, zrela ţena, kao što je ona, pripravna da s njime lijepo razgovara, zašto ne bi saslušao njezina izlaganja? Jer ona će cijelu stvar jasno pred njega iznijeti, što se još nikada nije učinilo. I on tada neće nipošto ići i natjecati se za mhn iz inata prema njoj, neduţnoj ţeni, koja misli kako je prilično vjerojatno da je plesala s njim dok su bih mladi kod posjednika Darleigha, jer na tim velikim plesovima ona je često plesala s mladićima kojima je imena zaboravila.

Gospođa Tulliver sakri ta razmatranja u svojim grudima, jer kad je samo onako nabacila

146

pred gospodinom Deanom i gospodinom Gleggom kako se ne bi protivila da sama ide i razgovara s Wakemom, oni su rekli »Ne, ne, ne« i »Pali, pali« te »Ostavi Wakema na miru« s izraţajem lica koji imaju ljudi za koje nije vjerojatno da će posvetiti iskrenu paţnju nekom detaljnijem njezinom izlaganju. A još se manje usuđivala spomenuti tu ideju pred Tomom i Maggie jer se djeca uvijek tako protive svemu što njihova majka kaţe. A Tom je, to je opazila, bio gotovo jednako nakostriješen na Wakema kao i njegov otac. No to neobično usmjerivanje misli na jedan cilj dodijelio je, naravno, gospođi Tulliver neobičnu sposobnost za domišljanje i odluku. I dan dva prije draţbe, koja se trebala odrţavati kod »Zlatnog lava«, kad se više nije smjelo gubiti vrijeme, ona provede svoju zamisao posluţivši se varkom. U pitanju bijahu ukiseljeni krastavci velika zaliha ukiseljenih krastavaca i soka od rajčice, koje je gospođa Tulliver posjedovala i koje će gospodin Hyndmarsh, trgovac kolonijalnom robom, svakako kupiti ako joj uspije sklopiti s njim pogodbu. Stoga će to jutro odšetati s Tomom do St. Ogg’sa. A kad ju je Tom nagovarao da bi zasada mogla ostaviti te krastavce - on ne ţeli da mu majka baš sada ide naokolo ona se pričini tako povrijeđena zbog tog ponašanja svojega sina, koji joj proturječi po pitanju krastavaca, što ih je spremila po obiteljskim receptima naslijeđenima od njegove vlastite bake, koja je umrla kad mu je majka bila još mala djevojčica, da je popustio, i oni su pošli zajedno dok ona nije skrenula prema Danskoj ulici gdje je gospodin Hyndmarsh prodavao svoju kolonijalnu robu na malo, nedaleko od ureda gospodina Wakema.

Taj gospodin još nije došao u svoj ured. Hoće li gospođa Tulliver sjesti malo uz kamin u njegovu privatnom uredu i pričekati ga? Nije trebala dugo čekati: točni je odvjetnik ušao mršteći se i ispitljivo gledajući debelu plavu ţenu koja je ustala i s poštovanjem se duboko poklonila. Bio je to povisok muškarac orlovska nosa i guste prosjede kose. Vi još nikada niste vidjeh gospodina Wakema pa se vjerojatno pitate je li uistinu bio tako izrazit lopov i tako lukav, ogorčen neprijatelj poštenog svijeta općenito, a gospodina Tullivera posebno, kao što je prikazan na slici koju je, kako smo vidjeli, gospodin Tulliver sebi stvorio o njemu.

Jasno je da je lako raspaljivi mlinar bio čovjek koji će neki slučajan pogled, što bi ga okrznuo, tumačiti kao napad na svoj vlastiti ţivot, pa je lako zapadao u zapletenosti u tom zagonetnom svijetu za koje uzevši da je bio nepogrešiv treba pretpostavka o nekom neobičnom snaţnom đavolskom pokretaču da bi se objasnile. Ipak, moţe se smatrati da odvjetnik nije imao ništa više krivnje prema njemu, nego bi je imao neki dosjetljivo sagrađen stroj, koji jednoliko obavlja svoj rad, prema neopreznu čovjeku kojega će kad mu se nesmotreno previše pribliţi zahvatiti neki zamašnjak i iznenada ga pretvoriti u neočekivane kobasice.

Ali uistinu je nemoguće objasniti to pitanje jednim pogledom na odvjetnikovu pojavu: crte i svjetla u ljudskim licima slični su ostalim znakovima: ne čitaju se uvijek lako bez ključa. Kod prvog pogleda na Wakemov orlovski nos, koji je vrijeđao gospodina Tullivera, nije se mogao opaziti neki lopovluk, kao ni u obliku njegove ukrućene ogrlice na košulji, premda bi se i to, zajedno s nosom, moglo drugačije protumačiti kad se jednom lopovluk provjeri.

»Gospođa Tulliver, mislim?« reče gospodin Wakem. »Da, gospodine. Rođena Elizabeth Dodson.« »Molim, sjednite. Vi ţelite sa mnom poslovno razgovarati?« »Pa jest, gospodine«, reče gospođa Tulliver, počevši se plašiti vlastite smionosti sada kad

je uistinu bila u prisutnosti tog strašnog čovjeka te počne pomišljati na to da nije u sebi smislila kako će početi. Gospodin Wakem stade kopkati po dţepovima svog prsluka gledajući je šutke.

»Nadam se, gospodine«, ona konačno počne, »nadam se, gospodine, kako ne mislite da vam ja nešto zamjeram zato što je moj muţ izgubio parnicu pa je došao ovrhovoditelj i rublje otišlo na draţbu - oh! Boţe moj! jer ja nisam bila tako odgojena. Uvjerena sam da se vi sjećate moga oca, gospodine, jer on je bio prisan prijatelj s posjednikom Darleighom, pa smo uvijek išle onamo na plesove kao gospođice Dodson nikoga nisu susretali s većim poštovanjem i to s pravom, jer nas je bilo četiri, a vi svakako znate da su gospođa Glegg i gospođa Deane moje sestre. A što se tiče parničenja, gubitka novca i draţbe prije nego umreš, ja nisam nikada vidjela išta takvo prije svoje udaje, a ni dugo poslije. A i ne moţe me se kriviti za moju lošu sreću što

147

sam se udala iz svoje obitelji u obitelj gdje je to bilo drugačije. A što se tiče toga da bih se dala uvući u neke pogrde protiv vas, kao što vas ljudi grde, to ja, gospodine, nikada ne bih učinila i nitko to ne moţe za mene reći.«

Gospođa Tulliver malo ţacima glavom i uperi oči u rub svoje dţepne maramice. »Ja ne sumnjam u to što kaţete, gospođo Tulliver«, reče gospodin Wakem uljudno i

hladno. »Ali vi mi ţelite postaviti neka pitanja?« »Pa da, gospodine. Ali to sam ja sebi govorila rekla sam da ćete imati neki prirodni osjećaj.

A što se tiče mojeg muţa, koji već dva mjeseca nije pri svijesti, ne ţelim ga braniti što se toliko razbjesnio oko tog natapanja a nije da nema i gorih ljudi, jer on nije nikada nikome učinio krivo ni za jedan šiling ili peni, barem ne namjerno - a što se tiče njegove bijesne ţelje da se parniči, što sam ja mogla? A on oboren, kao da ga je sama smrt pogodila, kad je dobio pismo koje kaţe da vi imate pravo na zemlju. Ali ja ne mogu vjerovati da se vi nećete ponijeti kao pravi gospodin.«

»Što to sve znači, gospođo Tulliver?« upita gospodin Wakem prilično oštro. »Što ţelite mene pitati?«

»Pa, gospodine, ako biste bih tako dobri«, reče gospođa Tulliver, trgnuvši se malo i govoreći malo brţe, »ako biste bih tako dobri pa ne biste kupili mlin i zemlju zemlja ne bi bila tako vaţna, samo će moj muţ biti kao lud ako je vi budete imali.«

Nešto kao neka nova misao preleti licem gospodina Wakema i on reče: »Tko vam je rekao da sam ga ja mislio kupiti?« »Pa, gospodine, ništa od toga nisam ja izmislila. I ja ne bih nikada pomišljala na to, jer moj

je muţ, koji bi trebao poznavati pravne stvari, znao uvijek reći kako odvjetnici nemaju nikakva razloga da nešto kupuju bilo zemlju ili kuće jer oni ih uvijek dobiju u svoje ruke na druge načine. Pa bih mislila da bi to i s vama tako bilo, gospodine. I ja nisam nikada rekla da biste vi bih čovjek koji će učiniti suprotno od toga.«

»Eh, pa tko je to uistinu rekao?« upita Wakem otvarajući svoj radni stol i premještajući predmete uz pratnju gotovo nečujna fućkanja.

»Pa, gospodine, to su bih gospodin Glegg i gospodin Deane, koji sve vode. A gospodin Deane misli kako bi Guest & Co. kupili mlin i dali gospodinu Tulliveru da on za njih radi ako se vi ne biste natjecali za nj i time poviših cijenu. A to bi bilo tako dobro za mog muţa, kad bi ostao ondje gdje jest, ako bi mogao zarađivati za ţivot. Jer taj je mlin nekada pripadao njegovu ocu, a njegov ga je djed još sagradio, premda ja nisam voljela onu buku tamo kad sam se udala, jer u našoj obitelji naime obitelji Dodson nije bilo mlinova i da sam znala kako mlinovi imaju toliko posla sa zakonom, ne bih bila prva Dodsonka koja se udala za mlinara. Ali ja sam u to ušla zaslijepljena, jest slijepa i za natapanje i za sve.«

»Što? Guest & Co. bi zadrţali mlin u svojim rukama, tako sam razumio, i plaćali vašem muţu plaću?«

»Oh, Boţe moj, gospodine, bolno je na to misliti«, reče jadna gospođa Tulliver i suzica joj kliznu niz obraz, »da bi moj muţ morao primati plaću. Ali to bi više nalikovalo na ono kako je nekad bilo da ostanemo u mlinu, a ne da idemo nekamo drugamo. I ako samo pomislite ako biste se vi nadmetali za mlin i kupili ga, moj bi muţ opet mogao dobiti moţdani udar, još jače nego prije, pa da se nikada ne oporavi, kao što se sada oporavlja.«

»Eh, ali ako bih ja kupio mlin i isto tako dopustio vašem muţu da radi kao upravitelj, što onda?« upita gospodin Wakem.

»Oh, gospodine, bojim se da ga nikada ne bi mogli na to nagovoriti, pa i da sam mlin stane i moli ga i prosi. Jer vaše je ime za njega kao otrov, i to više nego ikada. I on to tako gleda, kao da ste vi bili njegova propast oduvijek, sve otkako ste pokrenuli parnicu protiv njega zbog ceste kroz livadu to je bilo prije osam godina i odonda on tako uvijek misli dok sam mu ja uvijek govorila kako nije u pravu ... «

»On je tvrdoglava, prosta budala!« provali gospodin Wakem zaboravivši se. »Oh, Boţe, gospodine!« prestraši se gospođa Tulliver nad tom reakcijom, koja se toliko

148

razlikovala od onoga na koju je uperila sve svoje misli. »Ja vam ne bih htjela proturječiti, ali je dosta vjerojatno kako je moj muţ sa svojom bolešću promijenio i mišljenje zaboravio je mnogo toga o čemu je običavao govoriti. A vi ne biste htjeli imati na duši lešinu ako bi umro. A ljudi ionako kaţu da je uvijek nesreća kad mlin Dorlcote izmijeni gospodara, i sva bi voda mogla oteći, a onda ... ne da vam ja ţelim neku zlu sreću, gospodine, jer ja sam vam zaboravila reći da se sjećam kad ste se vjenčali, kao da je to jučer bilo gospođa Wakem bila je gospođica Clint to znam a moj sin, od kojega nema nigdje milijeg, čestitijeg dječaka, išao je u školu s vašim sinom...«

Gospodin Wakem ustade, otvori vrata i zovne jednog od svojih činovnika. »Morate mi oprostiti što vas prekidam, gospođo Tulliver. Imam posla koji se mora obaviti.

A mislim da nema više što za reći.« »Ali ako biste to drţali na umu, gospodine«, reče gospođa Tulliver ustajući, »pa ne biste

radili protiv mene i moje djece. I ja ne poričem kako je gospodin Tulliver bio u krivu, ali on je dovoljno kaţnjen. A ima i gorih ljudi, jer njegova je pogreška bila to što je davao drugim ljudima. On nije nikome nanio zla, osim sebi i svojima pa to tim više treba ţaliti i ja idem i gledam prazne police svaki dan pa mislim kako su tu nekada stajale sve moje stvari.«

»Da, da, imat ću to na umu«, brzo će gospodin Wakem gledajući prema otvorenim vratima.

»I da ne biste, molim, rekli kako sam bila ovdje i s vama razgovarala, jer moj bi se sin veoma ljutio na mene što se poniţavam, znam da bi, a ja imam dosta nevolja i bez toga da me djeca kude.«

Glas jadne gospođe Tulliver zadrhta malo i ona nije mogla ništa odgovoriti na odvjetnikovo »zbogom«, već se duboko poklonila i nijemo izašla.

»Koji se ono dan prodaje mlin Dorlcote? Gdje je poziv na draţbu?« upita gospodin Wakem svog činovnika kad su bili nasamo.

»Sljedeći petak je taj dan. Petak u šest sati.« »Oh, skoknite samo do Winshipa, draţbovatelja, i vidite je li kod kuće? Imam neki posao

za njega. Zamolite ga da dođe ovamo gore.« Premda gospodin Wakem, kad je tog jutra ušao u svoj ured, nije imao nikakvu namjeru

kupiti mlin Dorlcote, on je već stvorio odluku: gospođa ga je Tulliver podsjetila na nekoliko značajnih razloga, a njegov je duševni pogled bio veoma brz. Bio je jedan od onih ljudi koji mogu biti brzi, a da se ne prenagle, jer njihove pobude teku određenim prugama, a oni ne trebaju dovoditi u sklad ciljeve koji se sukobljavaju.

Mišljenje kako je Wakem gajio isto takvu mrţnju prema Tulliveru, kao što je Tulliver gajio prema njemu, bilo bi isto kao kad bi se smatralo da se štuka i klen mogu gledati sa sličnih stajališta. Klen se nuţno zgraţa nad načinom na koji štuka pribavlja sebi ono što joj treba za ţivot, a štuka vjerojatno ne misli ništa drugo ni o najzgranutijem klenu, osim da je izvrsno jelo. Samo kad bi je klen ugušio, mogla bi štuka gajiti jaku osobnu nesklonost. Da je gospodin Tulliver ikada ozbiljno povrijedio odvjetnika ili mu pomrsio račune, Wakem mu ne bi uskratio veliku čast da bude određeni cilj njegove osvete. Ali kad je gospodin Tulliver prozvao Wakema lopovom za ručkom na sajmeni dan, odvjetnikove stranke nisu bile ni najmanje pripravne da mu zato oduzmu povjerene poslove. A kad bi u slučajnoj nazočnosti samog Wakema neki stočar šaljivdţija, potaknut prigodom i konjakom, malo podvalio odvjetniku natucajući nešto o oporukama starih gospođa, on bi ostao posve hladnokrvan znajući dobro kako je većina prisutnih savršeno zadovoljna činjenicom kako Wakem jest Wakem, to jest čovjek koji će uvijek naći kamenje, koje će mu posluţiti kao mostić preko kojega će se izvući iz prljavih dijelova prakse. Čovjek koji je stekao velik imetak, koji ima lijepu kuću među drvećem u Toftonu i svakako najbogatiju zalihu porta u okolici St. Ogg’sa, lako će smatrati da je na razini javnog mnijenja. A nisam siguran da čak i sam gospodin Tulliver, sa svojim općim razmišljanjem o zakonu kao o poprištu za borbu pijetlova, ne bi pod drugim okolnostima smatrao da je itekako prava istina kako Wakem doista jest Wakem; jer saznao sam od ljudi, koji dobro poznaju

149

povijest, da čovječanstvo nije sklono sitničavo istraţivati ponašanje velikih pobjednika kad je njihova pobjeda na pravoj strani. Tulliver, dakle, nije mogao smetati Wakemu. Naprotiv, bio je to jadnik kojega je odvjetnik već nekoliko puta pobijedio čovjek nagle ćudi koji će ti uvijek sam pruţiti mogućnost da ga pobijediš. Wakem nije imao nečistu savjest zato što je upotrijebio nekoliko smicalica protiv mlinara. Zašto da mrzi tog neuspješnog tuţitelja tog jadnog, bijesnog bika koji se zapleo u očice mreţe?

Međutim, među razne pretjeranosti u koje upada ljudska narav, moralisti nikada ne ubrajaju pretjeranu sklonost za ljude koji vas otvoreno grde. Uspješni ţuti kandidat za općinu Old Topping neće moţda osjećati neku promišljenu mrţnju prema plavom uredniku koji tješi svoje pretplatnike ţučljivom rječitošću protiv Ţutih, koji prodaju svoju domovinu i zlodusi su za privatni ţivot. Ali mu, moţda, neće biti krivo ako mu zakon i prigoda omoguće udariti tog plavog urednika da poprimi malo tamniju nijansu svoje omiljene boje. Ljudi koje prati uspjeh osvećuju se tu i tamo isto onako kao što se zabavljaju: kad im to dođe onako usput i ne smeta njihovu poslu. A takve male bestrasne osvetice imaju silan učinak u ţivotu, jer obuhvaćaju sve stupnjeve ugodnog zadavanja boli, kao na primjer zakrčivanje puta sposobnim ljudima na neki poloţaj te ocrnjivanje istih nepromišljenim govorom. Štoviše, vidjeti kako je ljudima koji su nas samo neznatno povrijedili oteţan ţivot i kako su poniţeni bez ikakva našeg posebnog naprezanja, djelovat će umirljivo i laskavo. Providnost ih kakav drugi vladar ovoga svijeta tako će nam se činiti preuzeo je zadatak odmazde za nas. I doista, po nekom povoljnom redoslijedu, naši neprijatelji nekako uistinu ne uspijevaju. Wakem nije bio bez te usputne osvetljivosti prema mlinaru, koji ga baš nije hvalio. I sada, kad mu je gospođa Tulliver stavila u glavu zamisao, ta mu se pričini kao uţitak: učiniti baš ono što će gospodinu Tulliveru prouzročiti najgoru muku i to neki sloţen uţitak koji nije načinjen od krute zlobe, već se miješa s uţitkom pohvale samoga sebe. Vidjeti neprijatelja poraţena pruţa neko zadovoljstvo, ali to je neznatno kad se usporedi s neobično fino izmiješanim zadovoljstvom što ga vidiš poniţena tvojim dobrohotnim činom ih ustupkom u njegovu korist. To je onakva osveta koja pada na vagu kreposti, a Wakem je ipak ţelio da mu ta vaga bude uvijek časno napunjena. Jednom je imao zadovoljstvo da nekog svog starog neprijatelja strpa u jednu od uboţnica u St. Ogg’su, za obnovu koje je dao velik prilog. A tu je eto prigoda da se pobrine za još jednoga tako što će ga učiniti svojim slugom. Takvo što nekako upotpunjuje ţivotni uspjeh i pridaje nešto ugodnoj svijesti, o čemu ni ne sanja ona kratkovidna, preţarka osvetljivost, koja će sve učiniti da se iskali u izravnoj uvredi. A Tulliver, kad mu se opori jezik malo izgladi od osjećaja obaveze, bit će bolji sluga nego ikoji slučajni čovjek koji moljaka za namještenje.

Tulliver bijaše poznat kao čovjek ponosne čestitosti, a Wakem je bio previše pronicav da ne bi vjerovao u postojanje tog poštenja. On je bio sklon promatrati pojedince, a ne prosuđivati ih prema nekim maksimumima. I nitko nije znao bolje nego on kako svi ljudi nisu poput njega. Osim toga, imao je namjeru veoma točno ispitati cijelo to pitanje zemlje i mlina: volio je ta praktička seoska pitanja.

Međutim, postojali su i valjani razlozi za kupnju mlina Dorlcote, bez obzira na neku dobrohotnu osvetu protiv mlinara. To bi uistinu bilo dobro ulaganje glavnice. Osim toga, tvrtka Guest & Co. namjerava se nadmetati za kupnju. Gospodin Guest i gospodin Wakem bih su u prilično prijateljskim odnosima, a odvjetniku se sviđalo osjećati nadmoć nad jednim vlasnikom brodova i uljare, koji malo previše diţe glas u gradskim poslovima i u razgovoru za stolom. Jer Wakem ne bijaše samo poslovan čovjek. U gornjim krugovima St. Ogg’sa smatrali su ga za ugodna čovjeka, koji zabavno ćaska uz čašu porta, amaterski se bavi gospodarstvom i svakako je sjajan suprug i otac. U crkvi, kad bi onamo išao, sjedio bi pod najljepšom zidnom spomen-pločom u spomen svoje ţene. Većina bi se muškaraca u njegovim prilikama ponovo oţenila, ali za njega se govorilo da je njeţniji prema svojem iznakaţenom sinu, nego većina ljudi prema svojim najstasitijim nasljednicima. A gospodin Wakem je imao i drugih sinova osim Philipa. No prema njima je podrţavao samo neko mlako očinstvo i pobrinuo se za njih do ţivotne stepenice koja je kako se i dolikuje bila ispod njegove. U tom je zapravo i leţao jaki povod kupnji mlina

150

Dorlcote. Dok je gospođa Tulliver govorila, palo je na pamet odvjetniku, kojemu je mozak brzo radio, kako bi ta kupnja uz sve ostale prilike tog slučaja pruţila za nekoliko godina veoma prikladan poloţaj za nekog osobito voljenog mladića kojemu je namjeravao pomoći da se dobro smjesti u tom svijetu.

To su bih duševni uvjeti na koje se gospođa Tulliver odlučila djelovati nagovorom, a nije uspjela. Za to moţe kao ilustracija posluţiti primjedba nekog velikog filozofa o tome kako ribiči koji love ribu na muhe ne uspijevaju, kad pripremaju meku, učiniti je primamljivom ondje gdje to treba, jer ne poznaju dovoljno subjektivnost riba.

151

VIII. poglavlje

DANJE SVJETLO OBASJAVA OLUPINU

Bijaše jasan, studen dan u siječnju kad je gospodin Tulliver prvi put sišao iz spavaonice.

Jasno sunce na granama kestena i na krovovima nasuprot njegovu prozoru ponuka ga da nestrpljivo izjavi kako se više ne da drţati u kavezu. Po njegovu mišljenju, svugdje će mu biti vedrije pod tim suncem, nego u njegovoj spavaonici. On naime nije ništa znao o pustoši koja vlada u donjim sobama i od koje se ta poplava sunčanog svjetla činila drskom, kao da ima neki bezosjećajni uţitak pokazujući prazna mjesta i tragove gdje su nekoć stajali dobro poznati predmeti. Dojam, koji mu je ostao u pameti, da je to bilo tek jučer kad je primio pismo gospodina Gora, tako se jasno razabirao iz njegova govora, a pokušaje da mu se priopći kako je proteklo mnogo tjedana i da se mnogo toga dogodilo od onda tako bi brzo onemogućili ponovni napadi zaboravljivosti da je čak i dr. Turnbull počeo gubili nadu da se g. Tulliver moţe pripremiti i pogledati u oči činjenicama, kad ga unaprijed o svemu obavijeste. Puna mu se svijest o sadašnjosti smije buditi samo postepeno, novim doţivljajima ne pukim riječima koji moraju ostati slabiji od dojmova što su ih ostavili stari doţivljaji.

Tulliverovu odluku o silasku iz sobe saslušali su ţena i djeca dršćući. Gospođa je Tulliver rekla kako Tom ne smije otići u St. Ogg’s u uobičajeno vrijeme mora pričekati da otprati oca niz stube. Tom pristade na to, ali je u duši ţestoko uzmicao pred bolnim prizorom. Svoj trojici klonuše srca više nego ikada u posljednjih nekoliko dana. Jer tvrtka Guest & Co. nije kupila mlin. I mlin i zemlju dobio je na draţbi Wakem, koji je razgledao zgrade i izjavio pred gospodinom Deanom i gospodinom Gleggom, u prisustvu gospođe Tulliver, da je pripravan namjestiti Tullivera, ako ozdravi, kao upravitelja poduzeća. Taj je prijedlog izazvao ţive rasprave u obitelji. Stričevi i tetke bijahu gotovo jednoglasni u mišljenju kako se takva ponuda ne bi smjela odbiti kad ne stoji ništa na putu, osim osjećaja u duši gospodina Tullivera, koji su se budući da ih nisu dijelile ni tetke ni stričevi smatrali potpuno nerazboritim i djetinjastim, jednom riječju, kao prenošenje na Wakema one srdţbe i mrţnje koju je gospodin Tulliver morao zapravo upraviti prema samom sebi zbog svoje općenite svadljivosti i posebnog isticanja te čestog odlaţenja pred sud. Tu je, eto, prigoda za gospodina Tullivera da se brine za svoju ţenu i kćer bez ikakve pomoći ţeninih rođaka i bez preočitog upadanja u siromaštvo, zbog kojega je čestitim ljudima veoma neugodno da se na ulici sastanu s obeščašćenim obiteljskim članom. Gospodinu se Tulliveru, mislila je gospođa Glegg, mora dati da osjeti, kad dođe k zdravoj svijesti, kako se nikada ne moţe dovoljno poniziti. Jer došlo je ono što je ona uvijek očekivala da će doći zbog njegove prijašnje drskosti prema onima koji su mu bih najbolji prijatelji što ih je imao i od kojih je mogao očekivati pomoć. Gospodin Glegg i gospodin Deane bijahu manje strogi, ali obojica su smatrala da je Tulliver nanio već dosta nevolje ispadima svoje nagle ćudi pa bi ih morao pustiti na miru kad mu se nudi mogućnost zarađivati svoj kruh. Wakem pokazuje ispravno raspoloţenje u toj stvari on Tulliveru ništa ne zamjera. Tom se opirao prihvaćanju tog prijedloga: ne bi mu bilo drago da mu otac bude pod Wakemom. Smatrao je kako bi se to činilo kukavno. Ali majčina je glavna briga bila potpuna bezizglednost da će Tulliver ikada htjeti raditi za Wakema ili slušati razum. Ne, oni će svi morati otići i ţivjeti u nekom svinjcu, samo za inat Wakemu koji je govorio tako da pravednije ne moţe. Uistinu, duša gospođe Tulliver zapala je u takvu zbrku ţiveći u tom neobičnom kolu neobjašnjive brige, protiv koje je neprestano prizivala Boga, pitajući se što je učinila da je zavrijedila goru sudbinu od ostalih ţena, tako da se Maggie počela pribojavati kako joj jadnu majku napušta zdrav razum.

»Tome«, reče ona kad su zajedno izašli iz očeve sobe, »moramo pokušati ponukati oca da

152

shvati nešto malo od onoga što se dogodilo, prije nego siđe iz spavaonice. Ali moramo ukloniti majku s puta. Ona će reći nešto što će sve pokvariti. Zamoli Keziju da je pozove dolje i zadrţi nekim poslom u kuhinji.«

Kezija bijaše dorasla tom zadatku. Izjavila je da ima namjeru ostati kod njih sve dok se gospodar ne uzmogne opet kretati, dobila plaću ih ne. Našla je neku nadoknadu u tome da malo zapovijeda svojoj gospodarici grdeći je što se »ubija« i što cijeli dan ide naokolo ne mijenjajući kapicu i doimajući se kao da je »zgnječena.« Sve u svemu, to vrijeme nevolje bijaše vrijeme slavlja za Keziju: mogla je grditi bolje od sebe, slobodno i bez prigovora.

U tom određenom slučaju trebalo je unijeti odjeću koja se vani sušila. Zar misle da jedan par ruku moţe obaviti sve u kući i izvan kuće pitala je Kezija i nadodala kako bi po njezinu mišljenju bilo dobro za gospođu Tulliver da nadjene kapicu i malo se nadiše svjeţeg zraka, dok obavi taj posao. Jadna gospođa Tulliver pokorno siđe dolje. Da joj naređuje sluţavka, bijaše posljednji ostatak njezine kućanske časti uskoro neće imati ni sluţavku koja bi je grdila.

Gospodin Tulliver se malo odmarao u svojem stolcu poslije napora oko odijevanja, a Maggie i Tom sjedili su kraj njega kad je Luke ušao upitati treba li pomoći gospodaru sići niz stube.

»Da, da, Luke, čekaj malo, sjedni«, reče gospodin Tulliver pokazujući svojim štapom na stolicu i gledajući ga upornim pogledom kojim često osobe koje prizdravljaju gledaju one koji su ih njegovali, a koji podsjeća čovjeka na dijete koje se ogleda za dadiljom. Jer Luke je noću neprestano bdio uz postelju svog gospodara.

»Kako je sad s vodom, ha, Luke?« upita gospodin Tulliver. »Dix te nije opet pridavio?« »Ne, gospodine, sve je u redu.« »Eh, i mislio sam da neće! Neće se on tako brzo u to upustiti, otkako je Riley išao s njim

urediti stvar. To sam ja jučer i rekao Rileyu ... rekao sam ... « Gospodin se Tulliver nagnu naprijed, upirući se laktovima o naslonjač i gledajući u pod

kao da nešto traţi trudio se pohvatati slike koje mu izmicaliu, poput čovjeka koji se odupire snenosti.

Maggie pogleda Toma u nijemoj tuzi očev je duh bio tako daleko od sadašnjosti koja će se malo pomalo nametnuti nestalnoj svijesti! Tom je bio gotovo spreman otrčati s onom nestrpljivošću bolna uzbuđenja kojom se mladić razlikuje od djevojke, muškarac od ţene.

»Oče!« reče Maggie, poloţivši ruku na njegovu, »zar se ne sjećaš da je gospodin Riley mrtav?«

»Mrtav?« oštro će gospodin Tulliver, zagledavši joj se u lice neobičnim upitnim pogledom. »Da, umro je od moţdanog udara prije gotovo godinu dana. Sjećam se da si rekao kako

moraš za njega platiti neki novac. A svoje je kćeri ostavio slabo zbrinute jedna od njih je pomoćna učiteljica u školi gospođice Firniss, gdje sam ja išla u školu, znaš ... «

»Što?« nesigurno će otac i dalje je gledajući u lice. No čim je Tom počeo govoriti, on se okrene njemu s istim upitnim pogledom kao da je prilično iznenađen zbog prisutnosti to dvoje mladih ljudi. Kad god bi mu duša lutala po dalekoj prošlosti, njihova bi mu sadašnja lica zapadala u zaborav. To nisu bila lica dječaka i djevojčice koja pripadaju onim prošlim vremenima.

»Davno je tome što si imao spor s Dixom, oče«, reče Tom. »Sjećam se da si o tomu govorio prije tri godine, prije nego sam pošao u školu kod gospodina Stellinga. Već sam tri godine ondje u školi, zar se ne sjećaš?«

Gospodin se Tulliver opet zavali u stolicu, a iz očiju mu se izgubi djetinjasti pogled kojim je gledao sve oko sebe, pod navalom novih misli koje ga odvraćahu od vanjskih dojmova.

»Da, da«, reče za minutu dvije, »platio sam mnogo novaca ... Htio sam svakako da mi sin dobije dobro obrazovanje. Ja ga sam nisam imao i osjećao sam kako mi nedostaje. A njemu neće trebati drugog imetka eto, to ja kaţem ako bi me Wakem opet nadmudrio ... «

Pomisao na Wakema probudi u njemu nove odjeke, i nakon kratke stanke, on počne gladiti kaput koji je imao na sebi te opipavati dţep. Zatim se okrenu Tomu i reče oštro kao

153

nekada: »Kamo su stavili Gorovo pismo?« Nalazilo se posve pri ruci u nekoj ladici, jer on je i prije često pitao za nj. »Pa ti znaš što je u tom pismu, oče?« reče Tom pruţajući mu pismo. »Svakako, znam«, prilično će ljuto gospodin Tulliver. »Pa što onda? Ako se Furley ne

moţe odlučiti da kupi posjed, moći će netko drugi. Ima još dosta ljudi na svijetu, osim Furleya. Samo smeta to što nisam posve zdrav idi i kaţi im da zapregnu konja u malu kočijicu, Luke. Do St. Ogg’sa ću ipak moći nekako Gore me čeka.«

»Ne, dragi oče!« provali Maggie zaklinjući ga. »Od svega toga proteklo je već mnogo vremena. Ti si bio bolestan mnogo, mnogo tjedana više od dva mjeseca sve se izmijenilo.«

Gospodin Tulliver ih stade naizmjence promatrati iznenađenim pogledom. Pomisao da se mnogo toga dogodilo o čemu on ništa ne zna, već ga je i prije često prolazno snalazila, ali sada ga obuhvati kao nešto posve novo.

»Da, oče«, reče Tom odgovarajući na njegov pogled. »Ne moraš trti glavu poslovnim pitanjima dok posve ne ozdraviš. Sve je već uređeno zasada i radi mlina i zemlje i dugova.«

»A ma što je uređeno?« ljutito će otac. »Nemojte se zbog toga previše ţalostiti, gospodine«, javi se Luke. »Vi biste platili svima da

ste mogli tako sam rekao i gospodinu Tomu rekao sam da biste svima platili da ste samo mogli.«

Dobri je Luke, kao i svi skromni, radišni ljudi koji provode ţivot kao sluge, smatrao tako prirodnim da svatko pripada svojem staleţu, pa je propast svojeg gospodara osjećao kao svoju tragediju. Na svoj polagani način imao je potrebu reći nešto što će izraziti njegov udio u obiteljskoj nedaći pa su mu te riječi, koje je već toliko puta ponovio Tomu kad je ţelio otkloniti isplatu svih pedeset funti od novca djece, bile prve na jeziku. A to bijahu riječi koje su najbolnije pogodile zbunjenu dušu njegova gospodara.

»Svima platio?« reče gospodin Tulliver ţestoko uzbuđen, zarumenjena lica. Oči mu se stadoše krijesiti. »Zašto ... Što ... Zar su me stavili pod stečaj?«

»Oh, oče, dragi oče!« kliknu Maggie koja je mislila da ta strašna riječ doista pokazuje stvarno stanje. »Podnesi to hrabro jer mi te ljubimo tvoja će te djeca uvijek ljubiti. Tom će isplatiti sve dugove. On kaţe da hoće, čim bude gotov čovjek.«

Osjećala je kako je otac počeo drhtati i glas mu je podrhtavao kad je nakon nekoliko trenutaka rekao:

»Da, da, djevojčice moja, ali ja neću dvaput ţivjeti.« »Ali moţda ćeš doţivjeti da ja svima isplatim dug, oče«, reče Tom govoreći s velikim

naporom. »Da, sinko moj«, reče gospodin Tulliver polagano tresući glavom, »ali što se jednom

razbilo, ne moţe više nikada biti čitavo. Bit će to tvoje djelo, ne moje.« Tada uzdigne oči prema njemu i doda: »Tebi je tek šesnaest godina to je teška borba za tebe ali ti to ne smiješ predbaciti svojem ocu. Bilo je previše tih lopova, a da bi se on mogao boriti s njima. Ja sam ti pruţio valjano obrazovanje to će ti biti pomoć za početak.«

Nešto u njegovu grlu napola priguši posljednje riječi. Rumenilo koje je zaplašilo njegovu djecu, jer se tako često javljalo prije ponovnih napada uzetosti, poče se gubiti i lice mu postade blijedo i drhtavo. Tom ne reče ništa. Još uvijek se borio protiv poriva da pobjegne. Otac ostade miran tren dva, ali kao da mu duh nije više lutao.

»Dakle, stjerali su me na bubanj«, reče mirnije, kao da ga samo obuzima ţelja da sazna što se dogodilo.

»Sve je prodano, oče. Ali mi još ne znamo sve, kako je s mlinom i zemljom«, reče Tom, ţeljan da predusretne svako pitanje koje bi dovelo do činjenice da je kupac Wakem.

»Ne smiješ se iznenaditi kad vidiš kako se dolje soba doima prazno«, reče Maggie, »ali tvoj stolac i pisaći stol su ovdje to nisu odnijeli.«

»Hajd’mo pomozi mi sići, Luke idem sve vidjeti«, reče gospodin Tulliver upirući se o štap

154

i pruţajući drugu ruku prema Lukeu. »Da, gospodine«, reče Luke, pruţivši svom gospodaru ruku kako bi se o nju odupro,

»malo ćete se bolje pomiriti s time kad sve vidite; priviknut ćete se na to. Tako kaţe moja majka za svoj kratki dah kaţe da se sada s njime sprijateljila, premda se ogorčeno borila protiv toga kad joj se prvi puta pojavio.«

Maggie otrča naprijed pogledati je li u pustoj gostinjskoj sobi sve kako treba. I vatra, izblijedjela pod mraznim sunčanim sjajem, kao da je tu bila dio opće otrcanosti. Ona okrene očevu stolicu i gurne ustranu stol kako bi mu olakšala prolaz, a tada stade ustreptala srca da vidi kako će otac ući i po prvi put se ogledati. Tom je išao pred njim noseći podnoţnik i stao uz Maggie pred kamin. Od tih dvaju mladih srdaca Tomovo je trpjelo najčišću bol jer Maggie je usprkos svoj svojoj tankoćutnosti ipak osjećala kao da joj ţalost otvara više prostora u koji moţe slijevati svoju ljubav i u kojem će joj strastvena narav moći naći predaha. Nijedan pravi momak to ne osjeća. On će radije ići i sasjeći nemejskog lava17 ih izvesti kojekakva junačka djela, nego izdrţati da se netko neprestano obraća njegovoj samilosti za zla koja ne moţe nadvladati.

Gospodin Tulliver zastane na samim vratima, upirući se o Lukea i ogledavajući se naokolo na sva ona gola mjesta koja su za nj bila ispunjena sjenama nestalih predmeta dnevnih pratitelja njegova ţivota. Kao da mu duševne sposobnosti obnavljaliu snagu, našavši uporište u tom doţivljaju sjećanja.

»Ali!« reče polako, prilazeći svojem stolcu, »prodali su mi sve ... prodali su mi sve.« Smjestivši se zatim u stolac i odloţivši svoj štap, dok je Luke izišao iz sobe, on se ponovo

stade ogledavati. »Ostavili su veliku Bibhju«, reče. »Sve je u njoj kad sam se rodio i oţenio donesi mi je,

Tome.« Donesoše mu Bibhju i otvoriše je na početnoj slobodnoj stranici i dok je on čitao polako

mičući očima, gospođa Tulliver uđe u sobu, ali stade nijema od iznenađenja što već nalazi svojeg muţa dolje i to s velikom Biblijom pred sobom.

»Eh«, reče on gledajući mjesto u koje je upitao prstom, »moja je majka bila Margaret Beaton umrla je sa četrdeset i sedam godina. U njezinoj obitelji nisu dugo ţivjeli mi smo djeca naše majke Gritty i ja mi ćemo ubrzo na posljednji počinak.«

Kao da je zastao nad zapisima o rođenju i udaji svoje sestre jer mu ulijevahu nove misli. Zatim nenadano uzdignu pogled prema Tomu i reče s oštrim prizvukom zabrinutosti:

»Oni nisu traţili od Mossa onaj novac koji sam mu ja pozajmio, zar ne?« »Ne, oče«, reče Tom, »obveznica je spaljena.« Gospodin Tulliver opet spusti oči na otvorenu stranicu pred sobom i zamalo reče: »Ali ... Elizabeth Dodson ... osamnaest je godina tome što sam je oţenio ... « »Bit će na Blagovijest«, reče gospođa Tulliver pristupivši mu sa strane i zavirivši u knjigu. Njezin joj muţ ozbiljno uperi pogled u lice. »Jadna Bessy«, reče, »bila si tada ljepušna djevojka svi su to govorili i znao sam misliti

kako ti se ljepota neobično dobro uščuvala. Ali ti si se strašno postarala ... nemoj mi zamjeriti ... htio sam ti samo dobro ... Obećali smo jedno drugome da ćemo biti sloţni i u dobru i u zlu ... «

»Ali ja nisam nikada mislila da će zlo biti ovakvo«, reče jadna gospođa Tulliver onim čudnim, prestrašenim izraţajem koji je u posljednje vrijeme poprimila. »A moj me jadni otac dao ... pa da ovako sve odjednom dođe ... «

»Oh, majko«, upadne Maggie, »nemoj tako govoriti!« »Ne, ja znam da nećete dopustiti svojoj jadnoj majci da govori ... tako je to bilo cijeli moj

ţivot ... vaš se otac nije nikada obazirao na ono što ja kaţem... ne bi bilo ni od kakve koristi da sam i molila i prosila ... a ne bi ni sada bilo ni od kakve koristi, pa da sklapam ruke ih klečim.«

»Ne govori tako, Bessy«, reče gospodin Tulliver, koji u tim prvim trenucima poniţenja nije

17 Nemejski lav - strašni lav iz grčke mitologije kojega je Heraklo ubio kod Nemeje

155

dao da mu se javi ponos, osjećajući pravednost prigovora svoje ţene. »Ako još išta ima što bih mogao učiniti, ja te neću odbiti.«

»Onda bismo mogli ostati ovdje i nekako poţivjeti, a ja bih mogla ostati među svojim sestrama ... bila sam ti tako dobra ţena i nikada ti nisam prigovarala, kolikogod ima dana u tjednu ... i tako kaţu svi... svi kaţu da bi to bilo posve ispravno ... samo što si ti tako protiv Wakema.«

»Majko«, strogo će Tom, »sada nije vrijeme da se o tomu govori.« »Pusti je«, reče Tulliver. »Reci što si htjela kazati, Bessy.« »Eto, sada kako je sve, i mlin i zemlja Wakemovo i on ima sve u rukama, koja je korist

opirati se protiv njega kad on kaţe da moţeš ovdje ostati i govori kako se samo najljepše moţe, i kaţe da moţeš voditi taj posao uz plaću od trideset šilinga tjedno i dobiti konja kako bi mogao odjahati na trg? A kamo moţemo skloniti glave? Moramo otići na selo, u kolibu. Da smo ja i moja djeca na to spali a sve zato što se ti zainatiš s ljudima dok te više nitko ne moţe odvratiti.«

Gospodin je Tulliver sav dršćući utonuo natrag u svoj stolac. »Moţeš činiti sa mnom štogod te volja, Bessy«, reče tiho. »Ja sam vas doveo u siromaštvo

... taj je svijet previše za me ... Ja nisam drugo nego čovjek koji je pao pod stečaj nema smisla sada se buniti protiv ičega.«

»Oče«, reče Tom, »ja se ne slaţem s majkom ni stričevima i ne mislim da bi trebao pristati biti kod Wakema u sluţbi. Ja sada zarađujem jednu funtu na tjedan, a ti moţeš naći nešto drugo kad se oporaviš.«

»Ne govori više, Tome, ne govori više! Za danas sam imao dosta. Daj mi poljubac, Bessy, i nemojmo jedno drugome predbacivati. Više nikada nećemo biti mladi ... Taj je svijet previše za mene.«

156

IX. poglavlje

DODATAK OBITELJSKIM ZAPISIMA

Nakon tog prvog trena odricanja i popuštanja slijedili su dani ţestoke borbe u mlinarevoj

duši, kako mu se s postepenim jačanjem tjelesne snage povećavala sposobnost da jednim pogledom obuhvati sve te oprečne okolnosti pod kojima se našao. Slabi se udovi lako prepuštaju vezanju i kad smo oslabljeni bolešću, čini nam se moguće da ispunimo obećanja koja će prekršiti stara snaga kad nam se vrati. Bilo je trenutaka kad je jadni Tulliver smatrao kako je ispunjenje njegova obećanja ţeni nešto uistinu preteško za čovječju narav. Dao joj je obećanje ne znajući što ona namjerava reći mogla je isto tako zatraţiti da na svojim leđima ponese tonu tereta. No bilo je tu opet i mnogo osjećaja, koji su govorili njoj u prilog, osim njezina mišljenja da joj je ţivot bio oteţan jer se za njega udala. Vidio je neku mogućnost u tomu da velikom štednjom nešto odvoji od svoje plaće i time plati drugi obrok svojim vjerovnicima, a neće biti ni lako naći negdje drugdje neko odgovarajuće mjesto za njega. Vodio je lagodan ţivot, nalaţući mnogo, a radeći malo, pa nema spreme za neki nov posao. Moţda će se morati prihvatiti nadničarskog rada, a njegovoj će ţeni morati pomagati sestre za njega dvostruko gore rješenje, pošto su one dopustile da se sve Bessyne vrijedne stvari prodaju, moţda zato što im je bilo drago nahuškati je protiv njega, izazivajući u njoj osjećaj da ju je on doveo u taj poloţaj. Kad bi dolazile govoriti mu što mora činiti radi jadne Bessy, slušao bi njihov prijekorni govor odvraćenih očiju, koje bi svako malo krišom planule na njih kad bi mu okrenule leđa. Samo strah pred potrebom njihove pomoći olakšavao mu je onaj drugi izlaz: da prihvati njihov savjet.

Ali najviše je na njega utjecala ljubav prema starom obitavalištu gdje je trčao naokolo još kao dječak, jak kao i Tom poslije njega. Tulliveri su ţivjeli u toj kući pokoljenjima i on je za zimskih večeri sjedio na nisku stolčiću i slušao kako otac govori o starom, napola drvenom mlinu koji je tu stajao prije posljednje velike poplave, koja je zgradu toliko oštetila da ju je njegov djed porušio i sagradio novu. Pritisak te duboko ukorijenjene ljubavi za stari dom počeo je osjećati kao dio svojeg ţivota, dio sebe samoga, kad je opet mogao hodati naokolo i gledati sve one stare predmete. Nije mogao podnijeti pomisao da bi ţivio na bilo kojem drugom mjestu, nego ovom gdje poznaje zvuk svakih vrata i osjeća ljepotu oblika i boje svakog krova i svake mrlje od vremenskih nepogoda, jer su se njegova sjetila u doba svojeg razvitka njome hranila. Obrazovani ljudi, koji jedva stiţu suzdrţati se zbog ţivica, već odmah jure u tropske krajeve i osjećaju se kod kuće pod palmama i bengalskim smokvama jer se hrane putopisima i proteţu poprište svoje mašte sve do rijeke Zambezi jedva će moći dobiti blijed pojam o tome što je čovjek staroga kova poput Tullivera osjećao za to mjesto, gdje su bile usredotočene sve njegove uspomene i gdje se ţivot činio kao neko oruđe izglađena drška, što ga prsti obuhvaćaju lako i s ljubavlju. I baš je sada ţivio u tom osvjeţenom sjećanju na davna vremena, koje čovjeka zalivaća u dokonim satima oporavljanja od bolesti.

»Ej, Luke«, reče jedno poslijepodne, kad je stao i zagledao se preko vrata u ogradu voćnjaka, »sjećam se dana kad su zasadili te jabuke. Moj je otac silno volio saditi za njega je to bio najveći uţitak, kad bi imao puna kola mladica a ja sam znao stajati s njim na studeni i slijediti ga naokolo poput psa.«

Zatim se okrene i, naslanjajući se na dovratnik, počne promatrati zgrade na suprotnoj strani.

»Starom će mlinu biti teško bez mene, mislim, Luke. Prema nekoj pripovijesti, rijeka se naljuti kada mlin prijeđe u druge ruke često sam puta čuo kako to otac govori. Ne moţe se reći, nema li ipak nešto istine u toj pripovijesti, jer to ti je zagonetan svijet i đavo tu ima svoje prste za mene je bilo malo previše, to znam.«

157

»Eh, gospodine«, suosjećajno i blago reče Luke, »što zbog rđe na pšenici, što zbog poţara sijena i drugoga što sam vidio u svojem ţivotu ponekad se štošta čini čudnovato. Eto, i mast od našeg posljednjeg svinjčeta rastapa se kao maslac ne ostavlja ni toliko da pogrebeš.«

»Čini mi se sada kao da je to bilo jučer«, nastavi gospodin Tulliver, »kad je moj otac počeo prerađivati slad. Sjećam se dana kad su dovršili zgradu za preradu slada: mislio sam da se tu sprema nešto veliko, jer smo tog dana imali puding od šljiva i malu svečanost, a ja sam rekao majci to je bila stroga, tamnooka ţena, moja mati mala će joj biti slična kao jaje jajetu.« Tu gospodin Tulliver stavi svoj štap među noge i izvadi burmuticu, kako bi bolje uţivao u svojoj pričici koja se od njega otkidala u komadićima, kao da svaki tren gubi nit pripovijesti u svojoj predodţbi. »Bio sam dječačić, ne viši od majčina koljena ona je ludo voljela nas djecu, Gritty i mene i tako joj rekoh: »Majko«, rekoh, »hoćemo li imati puding od šljiva svaki dan zbog te nove zgrade?« Znala mi je to pripovijedati sve do svoje smrti. Bila je još mlada ţena kad je umrla. Ali već je proteklo dobrih četrdeset godina otkako su dovršili tu zgradu i nije bilo mnogo dana za svih tih godina da nisam ujutro kao prvo pogledao van onamo u dvorište po svakom vremenu, iz godine u godinu. Ja bih sišao s uma na nekom novom mjestu. Bilo bi mi kao da sam se izgubio. Sve je teško kakogod gledaš jaram bi mi ogorčavao ţivot, ali bilo bi nešto ipak u tome da vučeš po staroj cesti, umjesto po novoj.«

»Da, gospodine«, suglasi se Luke, »ovdje bi vam bilo znatno bolje, nego na nekom novom mjestu. Ja sam ne mogu podnositi nova mjesta: sve je nekako neobično kola s uskim kotačima, na primjer, prijelazi preko ograda, sve nekako drukčije, pa zobeni kolači na nekim mjestima, tamo prema izvoru Flosse. Ne valja nikako promijeniti svoj kraj.«

»Ali ja se bojim, Luke, oni će se htjeti osloboditi Bena pa ćeš se morati zadovoljiti s kakvim momkom a i ja ću morati malo pomagati u mlinu. Bit će ti teţa sluţba.«

»Ništa zato, gospodine«, reče Luke, »neću ja sebe time mučiti. Kod vas sam već dvadeset godina, a dvadeset godina nije mala stvar, neće ti doći ako im zafićukneš kao što ne moţeš ni drveće natjerati da raste, moraš čekati dok ga svemogući Bog pošalje. Ja ne podnosim ni novu hranu ni nova lica, to jednostavno ne mogu znaš samo da će te mučiti.«

Iza toga završili su šetnju šutke jer je Luke toliko opteretio svoje misli da su mu presahnula vrela razgovora, a gospodin je Tulliver iz svojih uspomena utonuo u bolno razmišljanje o izboru poteškoća pred sobom. Maggie je primijetila da je neobično odsutan duhom te večeri kod čaja. Kasnije je pak sjedio u svojem stolcu naginjući se naprijed gledajući u pod i pritom micao usnicama te s vremena na vrijeme stresao glavom. Tada se uporno zagledao u gospođu Tulliver koja je sjedila njemu nasuprot i plela, pa onda u Maggie koja je sjedeći nadvijena nad svojim švelom ţivo osjećala kako se u duši njezina oca odvija neka borba. Iznenada on podigne ţarač i bijesno razbi velik komad ugljena.

»Boţe moj, Tullivere, o čemu ti to samo moţeš misliti?« upita njegova ţena uzdignuvši prestrašeno pogled. »Nemoj razbacivati, ovako lomiti ugljen, a jedva još imamo nešto krupnog ugljena i ja ne znam odakle da ga još uzmemo.«

»Mislim da ti večeras nije baš posve dobro, zar ne, oče?« upita Maggie. »Činiš mi se tako nespokojan.«

»Kako to da Tom još ne dolazi?« nestrpljivo će gospodin Tulliver. »Boţe moj, zar je već vrijeme? Moram poći i spremiti mu večeru«, uzvrpolji se gospođa

Tulliver odlaţući pletivo i izlazeći iz sobe. »Već je gotovo osam i po«, reče gospodin Tulliver. »Bit će on skoro ovdje. Idi, idi i donesi

veliku Bibliju te je otvori na početak gdje je sve zapisano. I donesi pero i tintu.« Maggie posluša čudeći se. Ali otac ne dade nikakvih daljnjih naloga, već je samo sjedio

osluškujući neće li čuti Tomov korak vani na šljunku, ljuteći se očito na vjetar koji se podigao i hučio, zaglušujući sve ostale šumove. U očima mu je blistao čudan sjaj, koji je Maggie prilično plašio pa i ona zaţeli da Tom dođe.

»Evo ga, napokon«, uzbuđeno kliknu gospodin Tulliver, kad se konačno začulo kucanje. Maggie pođe da otvori vrata, ali majka uţurbano dohrli iz kuhinje i reče: »Čekaj malo, Maggie.

158

Ja ću otvoriti.« Gospođa se Tulliver počela već malo bojati svojega sina, ali je bila ljubomorna na svaku

paţnju koju bi mu drugi iskazali. »Tvoja je večera spremna kraj vatre u kuhinji, sinko«, reče skidajući mu šešir i ogrtač.

»Večerat ćeš sam, baš kako ti voliš, i ja neću s tobom razgovarati.« »Mislim da otac treba Toma, majko«, reče Maggie. »On mora prvo doći u gostinjsku sobu.« Tom uđe tmurna lica, kao obično svake večeri, ali pogled mu odmah pade na otvorenu

Bibliju i tintarnicu, i on brzo dobaci pogled pun zabrinuta čuđenja svojem ocu koji reče: »Dođi, dođi, okasnio si trebam te.« »Zar se nešto dogodilo, oče?« upita Tom. »Sjedni samo sjednite svi«, odlučno im naredi gospodin Tulliver. »A ti, Tome, sjedni

ovamo. Imam nešto što ćeš zapisati u Bibhju.« Sve troje sjedoše, gledajući ga. On počne govoriti polako, gledajući najprije svoju ţenu. »Stvorio sam odluku, Bessy, i odrţat ću svoju riječ prema tebi. Isti je grob pripremljen za

nas da u nj legnemo i mi ne smijemo jedno drugome zamjerati. Ja ću ostati na starom mjestu i sluţiti Wakemu, a sluţit ću mu kao pošten čovjek. Nema Tullivera koji nije pošten zapamti to, Tome« tu podigne glas: »Moći ćeš mi predbacivati da sam sam platio samo jedan dio duga, ali to nije bila moja krivnja bilo je to zato jer na svijetu ima lopova. Za mene ih je bilo previše i ja moram popušiti. Stavit ću vrat u jaram jer ti, Bessy, imaš pravo kad kaţeš da sam vas doveo u nevolju i ja ću mu sluţiti pošteno, kao da on nije lopov Ja sam pošten čovjek, premda neću više nikada uspravno drţati glavu ja sam skršeno stablo skršeno stablo.«

On zastade i pogleda u zemlju. Zatim iznenada uspravi glavu i reče glasnijim, dubljim glasom:

»Ali ja mu neću oprostiti! Znam što kaţu da mi on nikada nije ţelio zlo ovako đavo podupire lopove iza svega je stajao on ali on je otmjen gospodin znam, znam. Nisam se smio parničiti, kaţu. Ali tko je to tako sloţio da se nije moglo dobiti mišljenje stručnjaka ni pravda? Njemu to nije ništa, znam ja to. On je jedan od one otmjene gospode koji zarađuju novac obavljajući poslove za siromašni svijet, a kad ih dovede na prosjački štap, dat će im milostinju. Neću mu oprostiti! Ţelim mu da bude kaţnjen sramotom, dok mu vlastiti sin ne poţeli zaboraviti oca. Ţelim da počini nešto za što bi ga kaznili prisilnim radom! Ali neće on prevelik je to lopov da bi dopustio zakonu da ga ščepa. I ti to zapamti, Tome ni ti mu nemoj nikada oprostiti ako hoćeš biti moj sin! Moţda će doći vrijeme kad mu budeš mogao dati da osjeti kako je to meni to nikada neće biti moguće ja imam glavu pod jarmom. Sada piši napiši to u Bibliju.«

»Oh, oče, što to?« kliknu Maggie spustivši se kraj njegova koljena, sva bhjeda i uzdrhtala. »Zlo je proklinjati i ţeljeti nekomu zlo.«

»To nije nikakvo zlo, kaţem ti«, ţestoko će otac. »Zlo je da lopovi uspijevaju to je djelo đavla. Čini kako ti kaţem, Tome. Piši!«

»Što da pišem, oče?« upita Tom u mrkoj pokornosti. »Piši da je tvoj otac, Edward Tulliver, primio sluţbu kod Johna Wakema, čovjeka koji je

pomogao da on propadne, jer sam obećao svojoj ţeni da ću joj nadoknaditi koliko mogu njezinu nevolju i zato što sam ţelio umrijeti u svome domu, gdje sam se rodio i gdje se rodio moj otac. Stavi to u ispravne riječi ti već znaš kako i onda napiši da usprkos svemu tome ne opraštam Wakemu. I usprkos tome što ću mu pošteno sluţiti, ţelim mu da ga snađe zlo. Napiši to.«

Smrtna šutnja je vladala dok se Tomovo pero micalo po papiru. Gospođa Tulliver je gledala prestrašeno, a Maggie je drhtala kao prut.

»Daj, sad, da čujem što si napisao«, reče gospodin Tulliver. Tom pročita glasno, polagano. »Sada napiši napiši da ćeš zapamtiti što je Wakem učinio tvom ocu i da ćeš za to naplatiti

njemu i njegovima, ako ikada za to dođe dan. I potpiši svoje ime: Thomas Tulliver.« »Oh, ne, oče, dragi oče!« usprotivi se Maggie gotovo zagušena strahom. »Ne bi smio traţiti

od Toma da to piše.« »Budi mirna, Maggie!« reče Tom. »Ja hoću to zapisati.«

159

ČETVRTA KNJIGA DOLINA PONIŽENJA

160

I. poglavlje

VARIJANTA PROTESTANTIZMA KOJU BOSSUET18

NIJE POZNAVAO Putujući rijekom Ronom ljetnim danom moţda vam se činilo kako sunčani sjaj pomućuje

ona razrušena sela kojima su joj obale osute na nekim dijelovima njezina toka, a otkrivaju kako je ta brza rijeka jednom porasla kao neko ljutito razorno boţanstvo koseći slaba pokoljenja, kojima je njegov dali u nosnicama, i pretvarajući im nastambe u pustoš. Moţda ste mislili o tome kakvo čudno proturječje postoji između dojma koji u nama izazivaju ti tuţni ostaci običnih kuća, koje su i u svojim najboljim danima bile tek znakovi kruta ţivota, kakav po svim svojim pojedinostima pripada našem vlastitom neotmjenom dobu, te učinak kakav izazivaju one ruševine dvoraca uzduţ Rajne, koji su se porušili i spojili u takav sklad sa zelenim stjenovitim strminama pa se čini kako im po prirodi pristaju poput planinskog bora: ne, čak i u danima kad su ih sagradili mora da su ovako prirodno pristajali, kao da ih je podigao zemaljski rod ljudi, koji su od svojeg moćnog roditelja naslijedili boţanski smisao za oblik. A to su bih dani romantike! Ako su ti baruni-razbojnici bih ponešto kruti i pijani ljudoţderi, ipak su u sebi imali neke veličanstvenosti kakvu ima divlja zvijer to su bih šumski nerasti s kljovama koji su derali i parali, a ne obično domaće roktavo svinjče; oni su predstavljali demonske sile koje su vječito u sukobu s ljepotom, krepošću i plemenitim ţivotnim navikama; u slici tog vremena pruţali su divnu suprotnost putujućem trubaduru, mekousnoj princezi, poboţnom pustinjaku i plahom Izraelcu. Bilo je to vrijeme boje, kad je sunčano svjetlo padalo na blistavo oruţje i lepršave stjegove; vrijeme pothvata i bijesne borbe ne, vrijeme ţivota, vjerske umjetnosti i vjerskog zanosa; ta zar se u tim danima nisu gradile katedrale i zar nisu veliki carevi ostavljali svoje zapadne dvorove kako bi pogibali pred krivovjernim tvrđavama na svetom Istoku? Stoga me ti rajnski dvorci i proţimaju osjećajem poezije: oni pripadaju veličanstvenom povijesnom ţivotu čovječanstva i diţu mi pred očima viziju jedne epohe. Ali ti uglasti kosturi mrtvo obojenih sela, što slijepo zure duţ Rone, guše me osjećajem da je čovječji ţivot velik dio toga ţivota sitničavo, nelijepo, puzavo ţivljenje, koje ni nesreća ne uzdiţe, već ga razotkriva u svoj njegovoj goloj prostoti. I osjećam okrutnu istinu da su ţivoti, od kojih su te ruševine tragovi, bih dio zbira bezimene ţivotne otpornosti koja će zapasti u isti zaborav kao i pokoljenja mrava i dabrova.

Moţda vas je nešto slično tom teškom raspoloţenju tištalo kad ste promatrali taj starinski obiteljski ţivot na obalama Flosse, kojemu je čak i ţalost jedva dovoljna da ga uzdigne iznad razine tragikomedije. Nelijep je to ţivot, kazat ćete, taj ţivot Tulliverovih i Dodsonovih, neozračen nikakvim uzvišenim načelima, nikakvim romantičnim vizijama, nikakvom djelotvornom, samozatajnom vjerom ne pokreće ga nijedna od onih divljih, nesavladivih strasti, koje stvaraju one tamne sjene bijede i zločina nema one primitivne, grube jednostavnosti neimaštine, onog teškog, pokornog, slabo nagrađivanog napornog rada, onog djetinjastog sricanja svega što je priroda napisala, koja seljačkom ţivotu podaje svoju poeziju. Tu čovjek ima konvencionalne, svjetske pojmove i navike, bez obrazovanja i bez uglađenosti svakako najprozaičniji oblik ljudskog ţivota: ponosna čestitost u kočiji nesuvremene građe svjetovnost bez mondenosti. Pomno promatrajući te ljude, čak i kada ih je potresla ţeljezna ruka nesreće i morali su odustati od svoga neospornog shvaćanja svijeta, vidjet ćete kod njih malo tragova vjere, a još manje nekog izrazito kršćanskog vjerovanja. Njihovo je vjerovanje u Nevidljivo, ukoliko se uopće očituje, nekako više pogansko. Njihovi ćudoredni pojmovi, premda ih se uporno pridrţavaju, nemaju, čini se, neko mjerilo, osim naslijeđena običaja. Vi ne biste mogli

18 Jacques Benigne Bossuet francuski biskup i znameniti propovjednik (1627. 1704.)

161

ţivjeti među takvim ljudima: guši vas ţelja za izlazom prema nečem lijepom, velikom ili plemenitom. Smetaju vas ti dosadni muškarci i ţene, kao neko stanovništvo koje nije u skladu sa zemljom na kojoj ţivi s tom bogatom dolinom, kojom velika rijeka vječno protječe i povezuje sitno bilo starog engleskog grada s kucajima moćnog srca svijeta. Grubo praznovjerje da je svejedno bičuješ li svoje bogove ili svoja leđa, čini se da je više u skladu s tajnom ljudske sudbine, nego duševno stanje tih mravima sličnih Dodsona i Tullivera.

Ja dijelim s vama taj osjećaj tjesnoće što guši. Ali mi tu tjesnoću moramo osjetiti ako ţelimo shvatiti kako je ona djelovala na ţivot Toma i Maggie kako je djelovala na mladenačke naravi u mnogim pokoljenima, koja su se u stremljenju svega ljudskog prema naprijed uzdigla nad duševnu razinu pokoljenja prije njih, uz koja su ipak bila vezana najjačim nitima svojih srdaca. Patnja bilo mučenika ili ţrtve, koja prati svako povijesno napredovanje čovječanstva, zastupana je ovako u svakom gradu i po stotinama bezimenih ognjišta. A mi ne moramo prezati pred tom usporedbom malih stvari s velikima. Jer zar nam ne kaţe znanost kako njezino najviše stremljenje teţi za tim da utvrdi neko jedinstvo koje će povezivati male stvari s najvećima? U prirodnim znanostima, tako mi je rečeno, nema ništa beznačajno za um koji otvoreno gleda na odnose i kojemu svaki predmet govori o ogromnom zbroju uvjeta. Isto tako svakako vrijedi i za promatranje ljudskog ţivota.

Vjerski i ćudoredni pojmovi obitelji Dodson i obitelji Tulliver bijahu nekako previše specifični, a da bi se do njih došlo deduktivnim putem iz konstatacije da su bili dio protestantskog stanovništva Velike Britanije. Njihova je ţivotna teorija imala svoju zdravu jezgru, kako to moraju imati sve teorije na kojima su se uzgajale i na kojima su cvale pristojne i imućne obitelji, ali je imala tek neznatan teološki premaz. Ako su se u doba djevojaštva sestara Dodson njihove Biblije lakše otvarale na jednim nego na drugim mjestima, bilo je to zbog osušenih latica tulipana, koje su se raspoređivale posve nepristrano, ne dajući neku povijesnu ili naboţnu prednost pojedinim dijelovima Biblije. Njihova je vjera bila nekako jednostavna, polupoganska, ali u njoj nije bilo krivovjerstva ako krivovjerstvo zapravo znači izbor jer oni nisu znali da postoji ikakva druga vjera, osim vjere ekstremnih puritanaca, koja se, kako im se činilo, pojavljuje u obiteljima nasljedno, poput astme. Pa kako da i znaju? Ţupnik njihove ubave seoske ţupe nije bio polemičar, već čovjek vješt igranju whista19 koji je uvijek bio spreman našaliti se s nekom jedrom ţupljankom. Vjera se u obitelji Dodson sastojala u tome da su poštovali sve što je bilo uobičajeno ili pristojno. Krštenje je bio potrebno, jer inače se ne moţeš dati pokopati na groblju, a primanje sakramenta prije smrti bilo je potrebno kao osiguranje protiv neodređenije shvaćanih opasnosti. Ali isto je tako bilo potrebno imati i propisane nosioce lijesa i dobro sušenu šunku kod čijeg sprovoda, te za sobom ostaviti besprijekornu oporuku. Član obitelji Dodson neće ţeljeti da ga osude zbog propuštanja bilo čega što se pristoji ili što pripada općem vječnom skladu, koji se očituje u postupcima najbogatijih ţupljana i u obiteljskim tradicijama, kao na primjer poslušnost prema roditeljima, vjernost prema srodnicima, marljivost, strogo poštenje, štedljivost, temeljito ribanje četkom drvenih i bakrenih potrepština, pohranjivanje kovanog novca koji će po svoj prilici nestati iz opticaja, proizvodnja prvorazredne robe za trţište i uopće davanje prednosti svemu što se izrađuje kod kuće. Dodsoni bijahu veoma ponosan rod, a ponosili su se time što su potpuno onemogućavali svaku ţelju da ih se osudi zbog nekog prekršaja tradicionalne duţnosti ili pristojnosti. Bio je to zdrav ponos u svakom pogledu jer je poistovjećivao čast sa savršenim poštenjem, s temeljitošću u radu i vjernosti priznatim pravilima. Ljudsko društvo duguje neke vrijedne osobine, kod mnogih svojih članova, majkama dodsonskog soja koje su valjano pravile svoj maslac i slatku pšeničnu kašu te koje bi mislile da su obeščašćene kad bi to drukčije činile. Budi čestit i siromašan, nije nikada bio dodsonski moto, a još manje da se pričinjaš bogatim ako si siromašan. Obiteljska je uzrečica bila: »Budi pošten i bogat, i to ne samo bogat, već bogatiji nego te smatraju.« Ţivjeti poštovan i imati na sprovodu propisane nosače lijesa bijaše postignuće

19

whist vrsta igre kartama

162

ţivotnih ciljeva, koji bi se posve obeskrijepili ako bi po čitanju tvoje oporuke pao u očima svojih bliţnjih, kad bi se pokazalo da si siromašniji, nego su to oni očekivali, ili da si ostavio svoj novac nekako hirovito, ne obazirući se strogo na stupanj rodbinstva. Prema srodnicima treba uvijek činiti ono što je pravedno. A pravedno je i strogo ih ispravljati ako ne sluţe na ugled obitelji, a ipak ne otuđiti od njih najmanji propisani udio na obiteljskim kopčama za cipele i drugom imetku. Upadljiva osobina u dodsonskim običajima bijaše njihova nekrivotvorenost: njegove mane, kao i kreposti bijahu faze ponosne, poštene sebičnosti, koja je od sveg srca osjećala nesklonost prema svemu što bi išlo na štetu njezina ugleda i interesa. Stoga bi otvoreno i oštro govorili s rodbinom koja im ne bi bila po ćudi, ali se nje ne bi nikada odricali ili je zatajili ne bi dopustili da takva rodbina oskudijeva na kruhu, samo bi zahtijevali da ga jede s gorkim travama.

Isto takvo tradicionalno vjerovanje kolalo je u ţilama obitelji Tulliver, samo što ga je nosila bogatija krv, s elementima velikodušne nerazboritosti, tople srdačnosti i nepromišljenosti koju izaziva prenagla ćud. Znalo se da je djed gospodina Tullivera rekao da je on potomak nekoga Ralpha Tullivera, čudesno pametna čovjeka koji se upropastio. Prilično je vjerojatno da je taj pametni Ralph ţivio na visokoj nozi, jahao vatrene konje i stvarao svoja određena mišljenja. S druge pak strane, nitko nije nikada čuo o kakvu Dodsonu koji bi se upropastio; to nije bio običaj te obitelji.

Ako su takva bila ţivotna gledišta na kojima su se odgajali Dodsoni i Tulliveri u hvalevrijedno doba Pitta20 i visokih cijena, onda ćete zaključiti, po onome što već znate o društvenim prilikama u St. Ogg’su, da nije bilo nikakva utjecaja, koji bi to znatno ublaţavao i na njih djelovao u njihovu zrelijem ţivotu. Ipak je bilo ljudima moguće, čak i u to kasnije doba protukatoličkog propovijedanja, podrţavati mnoge poganske ideje, a ipak se smatrati za dobre protestante. Stoga se gotovo i ne moramo čuditi što je gospodin Tulliver, premda je redovito išao u crkvu, zabiljeţio svoju osvetu na praznu stranicu Biblije. A ništa se zla ne moţe reći ni o ţupniku te ljupke seoske ţupe kojoj je pripadao mlin Dorlcote. To je bio čovjek iz odlične obitelji, neţenja kojemu nije bilo prigovora, čovjek otmjenih navika koji je poloţio svoje sveučilišne ispite s odličnim uspjehom i obnašao čast sveučilišnog profesora. Gospodin Tulliver ga je susretao s doličnim poštovanjem, kao i sve što je pripadalo crkvenoj sluţbi, ali je smatrao kako je crkva jedno, a zdrav razum drugo, te nije ţelio da itko njemu kazuje što je zdrav razum. Neke sjemenke, koje moraju naći pogodno mjesto da se smjeste pod nepovoljnim uvjetima, snabdjela je priroda hvataljkama, tako da se mogu uhvatiti i za veoma skliske površine. Duhovnom sjemenju, koje se prosipalo na gospodina Tullivera, očito je nedostajao takav uređaj, pa ga je vjetar opet raznio jer hvataljke nije bilo.

20 William Pitt slavni engl. drţavnik (1708.-1778.)

163

II. poglavlje

RAZVALJENO GNIJEZDO RAZDIRE TRNJE

U samom uzbuđenju, koje prati prve udarce nevolje, ima nešto što daje snagu, upravo kao

što je ţestoka bol često neki poticaj pa proizvodi uzbuđenje koje daje prolaznu jakost. Očaj zaprijeti tek u polaganom, izmijenjenom ţivotu koji slijedi u vrijeme kad se briga ustali i više nema osjećajnog intenziteta, koji suzbija njezinu bol u vrijeme kad se dan niţe za danom u jednolikoj nepromijenjenosti, u kojoj nema iščekivanja, a nevolja je jednolična svakidašnjost. Tada se osjeća uporna glad duše, a oko i uho se napreţu da nađu neku nenaučenu tajnu našeg bitka, koja će trpljenju podati osjećaj zadovoljstva.

To vrijeme krajnje potrebe trebalo je zateći Maggie u njezinu kratkom vijeku od trinaest godina. Uobičajenoj ranoj zrelosti djevojčice dodala je rano iskustvo borbe, sukoba između unutarnjeg nagona i vanjske činjenice, što je sudbina svake sanjarske i strastvene naravi. A godine koje su protekle otkako je zabijala čavle u svoj drveni fetiš među izjedenim policama na tavanu bijahu ispunjene tako bogatim ţivotom u trostrukom svijetu zbilje, knjiga i sanjarenja da je Maggie za svoje godine bila neobično stara u svemu, osim u svojem potpunom nedostatku razboritosti i vladanja samom sobom, naime onih osobina koje su Toma učinile muţevnim usred njegova intelektualnog dječaštva. A sad je njezina sudbina počela poprimati tihu, tuţnu jednoličnost koja ju je više nego ikada prepuštala njezinu unutrašnjem Ja. Otac je opet bio sposoban raditi svoj posao, njegove su se prilike sredile i on je kao Wakemov upravitelj radio na istom mjestu. Tom bi odlazio i vraćao se svakog jutra i večeri i postajao sve šutljiviji u kratkim prekidima koje bi provodio kod kuće. Pa o čemu da se i govori? Jedan dan bijaše kao i drugi, pa se Tomovo zanimanje za ţivot, suzbijeno i gušeno sa svake strane, usredotočilo na jedan jedini smjer gorljivog opiranja nedaći. Osobine njegova oca i majke veoma su ga smetale, otkako su sada bile razgolićene, pošto je nestalo popratnih trenutaka lagodnog doma punog blagostanja. Jer Tom je imao veoma bistre, prozaične oči, koje se nisu lako dale zamagliti maglicom osjećaja ili mašte. Jadna gospođa Tulliver tako se činilo neće više nikada biti ona ista kao nekad pa se posvetiti svojoj mirnoj kućanskoj djelatnosti. A kako bi i mogla? Nestali su svi predmeti, među kojima se njezin duh samozadovoljno kretao. Sve one male nade, ideje i nagađanja, sve one ugodne brigice o njezinu blagu, koje su joj svijet činile shvatljivim cijelih četvrt stoljeća, otkako je kupila hvataljku za šećer, nenadano joj bijahu istrgnute i ona je ostala sva zbunjena u tom praznom ţivotu. Zašto se njoj moralo dogoditi ono što se nije dogodilo drugim ţenama, ostalo je za nju nerješivo pitanje kojim bi izraţavala svoje neprekidno uspoređivanje prošlosti s budućnosti, o kojemu je uporno razmišljala. Bilo je jadno gledati tu pristalu ţenu koja se sve više tanjila i slabila pod tjelesnim i duševnim nemirom, koji bi je nukao da često luta praznom kućom, pošto bi dovršila svoj posao, dok je Maggie, zabrinuvši se zbog nje, ne bi potraţila i dovela dolje rekavši joj kako to Toma ljuti, jer šteti svojem zdravlju nikada ne sjedajući i ne odmarajući se. No ipak se kroz tu bespomoćnu glupavost provlačila nit skromna, samozatajna materinstva, tako da je Maggie osjećala njeţnost prema svojoj jadnoj majci, usred svih sitnih zamornih jada koje bi im zadavala njezina umna slabost. Ona ne bi dopuštala Maggie da obavlja ijedan rad, koji bi bio najteţi i najviše prljao ruke, a postajala bi upravo osorna kad bi joj Maggie pokušala olakšati čišćenje kamina i ribanje. »Ostavi to, moja draga. Ruke će ti posve otvrdnuti«, govorila bi. »Majčina je duţnost da to obavlja. Ja ne mogu šiti oči mi popuštaju.« I još bi uvijek četkala i briţno njegovala Magginu kosu s kojom se izmirila, premda se nije htjela kovrčati jer je sada bila tako dugačka i gusta. Maggie nije bila njezino mezimče i uopće bi bilo mnogo bolje, mislila je majka, da je Maggie drukčija. Međutim, to ţensko srce, tako izranjeno u svojim malim osobnim ţeljama, našlo je neku budućnost, na koju će se oslanjati u ţivotu tog mladog stvora.

164

Stoga je majka ugađala sebi trošeći svoje ruke kako bi spasila ruke koje imaju još toliko ţivota u sebi.

Ali majčina uporna, ţalobna zbunjenost bijaše Maggie manje neugodna, nego očeva zlovoljna, mučaljiva utučenost. Dok je bio uzet i dok se činilo da će moţda uvijek biti ovako djetinjski ovisan, dokle god je bio samo napola svjestan svoje nevolje, Maggie je osjećala snaţnu struju samilosne ljubavi, gotovo kao neko nadahnuće, neku novu snagu koja će i najteţi ţivot zbog njega olakšati. Ali sada je umjesto djetinjaste ovisnosti nastupila šutljiva, kruta uperenost na cilj, koja se snaţno isticala s obzirom na njegovu nekadašnju ţestoku govorljivost i dobra raspoloţenja. A to je trajalo iz dan u dan, iz tjedna u tjedan, da mu mutan pogled nikada nije zastao zanimanjem ili radošću. Za mladenačke naravi ima nešto okrutno neshvatljivo u toj tmurnoj jednolikosti u ljudima srednje ili starije dobi, kojima je ţivot donio razočaranja i nezadovoljstva, i na licima kojih smiješak postaje tako stran da se turobne crte oko usnica i čela očito i ne obaziru na nj pa se on brzo izgubi, jer nije dobrodošao. »Zašto ne zaplamsaju jednom i budu radosne?« pita mlada povidjivost. »Tako bi to lako bilo kad bi oni to samo htjeli.« I ti olovni oblaci, koji se nikada ne rastvaraju, lako izazovu nestrpljivost i u djetinjoj ljubavi, koja se iskazuje samo u obliku njeţnosti i samilosti u vrijeme kad je nevolja očitija.

Gospodin se Tulliver nije izvan kuće nigdje dulje zadrţavao. Odjurio bi sa sajmišta, otklanjao svaki poziv da ostane i malo pročavrlja, kao u stara vremena, u kućama koje bi poslovno posjetio. Nije se mogao izmiriti sa svojom sudbinom. Nije bilo stava u kojemu mu se ponos ne bi osjećao povrijeđen. A u svakom ponašanju prema njemu, bilo ono ljubazno ili hladno, otkrivao bi skrovite napomene o promjeni u njegovim prilikama. Čak i dani u koje bi Wakem dolazio obilaziti posjed i raspitati se o poslovanju, ne bijahu za nj tako mračni, kao oni sajmeni dani u koje bi susreo nekoliko vjerovnika, koji su nekoć prihvatili da se s njim nagode. Da nešto uštedi, kako bi isplatio te vjerovnike, bijaše mu cilj prema kojemu je sada uperio sve svoje misli i nastojanja. A pod utjecajem tog neodoljivog zahtjeva svoje naravi, taj se ponešto rasipni čovjek, koji je mrzio da se prema njemu škrtari ili da on škrtari prema ikome u vlastitoj kući, pomalo pretvarao u oštrookog nenavidnika mrvica. Gospođa Tulliver nije mogla dovoljno štedjeti da bi ga zadovoljila u njihovoj hrani i ogrjevu. A sam ne bi ništa htio jesti, osim hrane najpriprostije kakvoće. Tom opet, premda bijaše potišten i snaţno odbijan očevom zlovoljom i pustoćom doma, potpuno je dijelio očeve osjećaje u pitanju isplate vjerovnika. I jadni je momak donio svoj novac za prvo četverogodište s divnim osjećajem kako je nešto postigao i dao to ocu neka stavi u limenu kutiju koja je sadrţavala ušteđevinu. Mala zaliha zlatnika u limenoj kutiji kao da je bio jedini pogled koji bi unosio slab tračak radosti u mlinareve oči slab i kratkovjek, jer bi ga brzo otjerala pomisao da će to još dugo potrajati moţda dulje od njegova ţivota dok će mršave ušteđevine moći ukloniti mrsku moru duga. Manjak koji je iznosio više od pet stotina funti, s kamatama koje su se nakupljale, činio se kao duboka jama koju treba ispuniti ušteđevinama od plaće od dvadeset šilinga tjedno, čak i onda kad bi se dodale Tomove vjerojatne ušteđevine. Po tom pitanju postojao je potpuno sloţen osjećaj u to četvero silno različitih bića, koja su sjedila oko zamirućeg ognja od pruća koji im je pruţao jeftinu toplinu tik pred odlazak na počinak. Gospođa je Tulliver nosila u krvi ponosno poštenje obitelji Dodson i bila je tako odgojena da misli kako oštetiti ljude za njihov novac što je za nju bio drugi izraz za dug znači isto što i izlaganje na sramotni stup. Po njezinu bi mišljenju bila sramota usprotiviti se ţelji svoga muţa da »učini ono što je pravo« i vrati sebi svoje pošteno ime. Imala je neki zbrkan, snen pojam da kad bi se svim vjerovnicima platilo, njezina bi se srebrnina i rublje morali vratiti. Ali je imala i prirođeno shvaćanje da ljudi dok duguju novac koji ne mogu platiti ne mogu ništa s pravom nazvati svojim. Malo je rogoborila što je gospodin Tulliver tako odlučno otklonio da išta primi za naplatu duga od gospodina i gospođe Moss. Ali na sve njegove zalitjeve o štednji u kućanstvu, ona mu se pokoravala do tolikog stupnja da bi uskraćivala sebi i najjeftiniju raskoš pukog začina. Jedino se bunila time što bi prokrijumčarila u kuhinju nešto što će znatno popraviti večeru za Toma.

Ti uskogrudni pojmovi o dugu, koje su imali ti ljudi staroga kova, moţda će izazvati

165

smiješak na licu mojih suvremenih čitatelja, koji imaju slobodnija trgovačka naziranja i široku filozofiju prema kojoj se sve samo ispravlja, bez ikakve naše muke. To što je moj trgovac izgubio na meni novaca, treba gledati kroz vedri zastor da je nečiji drugi trgovac opet zaradio na nekome drugome. A kako mora biti nenaplativih dugova na svijetu, eh, puka je sebičnost ne ţeljeti da ih baš mi pravimo, umjesto naših sugrađana. Ovdje ja kazujem povijest veoma jednostavnih ljudi, koji nikada nisu imali nekih sumnja o osobnom poštenju i časti.

Pod svom tom mrkom turobnosti i sve zbitijom usredotočenosti ţelje na jedan cilj, gospodin je Tulliver sačuvao onaj osjećaj prema »svojoj maloj«, koji mu je njezinu prisutnost činio potrebom, premda to nije bilo dovoljno da ga razvedri. Ona je još uvijek bila ţelja njegovih očiju, ali slatko vrelo očinske ljubavi bilo je sada izmiješano gorčinom, kao i sve drugo. Kad bi Maggie svečera odlagala svoj posao, običavala bi donijeti nisku klupčicu i sjesti ocu uz koljeno naslonivši na nj svoj obraz. Kako je ţeljela da joj pogladi glavu ili da neki znak kako ga ublaţuje saznanje da ima kćer koja ga ljubi! Ali sada nije dobivala odgovora na svoje male njeţnosti, bilo od oca bilo od Toma ta dva idola njezina ţivota. Tom bijaše umoran i rastresen u kratkim prekidima što bi boravio kod kuće, a otac se opet uporno mučio mišlju da djevojčica raste i da se naglo razvija u ţenu. A kako da se dobro smjesti u ţivotu? Mogućnosti za udaju su joj sada slabe, kad su ovako propali. A mrzio je i pomisao da se slabo uda, kako je to učinila tetka Gritty. Ta on bi se u grobu prevrnuo da ta mala bude tako izmoţdena djecom i teškim radom, kao njezina tetka Moss. Kad su nekultivirane duše, ograničene na usko područje osobnog iskustva, podvrgnute pritisku neprekidne nevolje, njihov će se unutarnji ţivot lako pretvoriti u neprestano ponavljano kolo ţalosnih i gorkih misli. Neprestano se obnavljaju iste riječi i isti prizori, isto ih raspoloţenje prati i konac godine naći će ih uglavnom onakve kakve su bih na početku, kao da su strojevi koje su pokrenuli u niz neprestano ponavljanih pokreta.

Jednoličnost tih dana prekidali su tek malobrojni posjetioci. Stričevi i tetke dolazili bi sada samo na kratke posjete. Naravno, nisu mogli ostajati na objedu ili večeri, a napetost koju je izazivala bijesna šutnja gospodina Tullivera, koja kao da je pojačavala prazno odzvanjanje ogoljele sobe bez saga, kad bi tetke razgovarale, samo bi povećavala neugodnost tih obiteljskih posjeta za sve njih, pa su tako malo-pomalo postajali sve rjeđi. Što se pak tiče drugih znanaca, studen je zrak koji okruţuje one koji su propali u ţivotu i ljudi ih se rado klone kao hladne sobe. Ljudska bića, jednostavni muškarci i ţene, koji nemaju namještaja, ni ičega da nam ponude, i koji su prestali predstavljati uopće nekoga, upravo neugodno pobijaju razloge za ţelju da ih se posjeti, kao i predmeti o kojima bi se s njima razgovaralo. U to davno vrijeme postojala je turobna izolacija u civiliziranom kršćanskom društvu tih krajeva za obitelji koje su pale ispod svoje prvobitne razine, ukoliko ne bi pripadale nekoj sektarijanskoj crkvi, koja pruţa neku bratimsku toplinu uzdiţući zid oko uvelog plamena.

166

III. poglavlje

GLAS IZ PROŠLOSTI

Jednog poslijepodneva, kad su divlji kesteni počeli cvasti, Maggie je iznijela svoj stolac

pred ulazna vrata i tu se smjestila s knjigom na koljenima. Tamne su joj oči lutale s knjige, ali kao da nisu uţivale u sunčanom sjaju koji je prodirao kroz zavjesu jasmina na izbočenoj verandi njoj zdesna i bacao lisnate sjene na njezin blijedi obli obraz. Prije bih rekao da joj oči traţe nešto što sunce ne otkriva. Bio je to bjedniji dan nego obično: otac je poslije Wakemova posjeta dobio napad bjesnila u kojem je zbog neke beznačajne pogreške istukao momka, koji je posluţio u mlinu. Već je jednom prije, otkako je obolio, imao sličan napad u kojem je istukao svog konja, a taj je prizor ostavio trajan uţas u Magginoj duši. Pomislila je da bi prije ih poslije mogao istući i majku, ako bi slučajno govorila onako slaboumno u zao tren. Najviše je od svega strahovala kako bi otac mogao sadašnju svoju nevolju pogoršati nesrećom da učini nešto nepopravljivo sramotno. Tomova raščupana školska knjiga, koju je drţala na koljenima, nije joj mogla pruţila snage pod pritiskom tog straha i oči su joj se ponovo zalile suzama, dok su joj neodređeno lutale ne videći ni kestenova stabla ni daleko obzorje, već samo buduće prizore kućne ţalosti.

Iznenada je prenu štropot otvaranja vrtnih vrata i koraka na šljunku. To nije ulazio Tom, već neki čovjek u kapi od tuljanova krzna i plavom baršunastom prsluku; na leđima je nosio torbu, a tik iza njega išao je bulterijer, pjegave dlake i prkosna drţanja.

»Oh, Bob, to si ti!« kliknu Maggie, skočivši na noge sa smiješkom radosna prepoznavanja, jer nije bilo mnogo dobrih djela koja bi izbrisala sjećanje na Bobovu velikodušnost. »Tako mi je drago što te vidim.«

»Hvala vam, gospođice«, reče Bob, skidajući kapu i pokazujući sretno lice. No odmah se izvuče iz male neprilike koja ga je obuhvatila pogledavši dolje na svojeg psa i rekavši s gađenjem: »Nosi se, ti nesretna budalo!«

»Moj brat još nije kod kuće, Bob«, reče Maggie, »po danu je uvijek u St. Ogg’su.« »Ali, gospođice«, reče Bob, »radovalo bi me vidjeti gospodina Toma ali nisam baš radi

toga došao ovamo evo gledajte!« Bob počne odlagati svoju torbu na ulaznu stepenicu i s njome nekoliko knjiţica svezanih

uzicom. Međutim, te knjige očito nisu bile predmet na koji je ţelio privući Magginu paţnju, već prije nešto drugo, što je nosio pod pazuhom, zamotano u crvenu maramicu.

»Evo, gledajte!« reče ponovo, poloţivši crveni omot na ostale i razmotavši ga. »Nećete, nadam se, misliti kako sam previše slobodan, gospođice, ali slučajno sam naišao na te knjige pa sam mislio da bi vam one moţda mogle malo nadoknaditi one koje ste izgubili. Jer ja sam vas čuo kako govorite o slikama a ako je o njima riječ, evo gledajte!«

Kad se crveni rubac razmotao, pojavi se jedan zastarjeli primjerak obiteljskog mjesečnika Keepsake i šest-sedam brojeva Galerije portreta u velikom formatu, a Bobovo ţivo nutkanje da Maggie pogleda odnosilo se na sliku Georgea IV. u svoj vehčanstvenosti njegove uleknute lubanje i velike kravate.

»Tu ima svakakve gospode«, nastavi Bob, prevrćući listove malo uzbuđeno, »sa svakakvim nosevima neki ćelavi, neki s vlasuljama gospoda od parlamenta, mislim. A ovdje, doda otvarajući mjesečnik Keepsake, ovdje ima za vas gospođa: neke s kovrčavom kosom, a neke s glatkom, neke nasmiješene s naherenom glavom, a neke opet kao da će proplakati. Gledajte ovo sjede na zemlji pod otvorenim nebom, odjevene poput onih gospođa koje sam vidio kako izlaze iz kočija kad su plesovi tamo u staroj vijećnici. Vjere mi, rado bih znao što nose momci koji im udvaraju! Sjedio sam sinoć budan, dok nije sat otkucao ponoć, i gledao ih jest dok već nisu počele zuriti u mene iz tih slika, kao da znaju kad im govorim. Ali, gospode! Ja

167

ne bih znao što da im kaţem. One će vama bolje pristajati kao društvo, gospođice, a onaj čovjek kod štanda za knjige, taj je rekao da ove premašuju sve što se tiče slika. Rekao je da je to prvorazredna roba.«

»I ti si ih kupio za mene, Bobe?« kliknu Maggie, duboko ganuta tom priprostom dobrotom. »To je uistinu veoma lijepo od tebe! Ali ja se bojim da si za njih dao mnogo novaca.«

»Ja ne!« odsiječe Bob. »Dao bih i tri put toliko novaca, kad bi vam malo nadoknadile one koje su vam prodali na draţbi, gospođice. Jer nikada neću zaboraviti vaš izraz lica kad ste se ţalostili što su one knjige otišle to me nije ostavljalo, kao da je neka slika što preda mnom visi. I kad sam spazio tu knjigu rasklopljenu na prodavačkoj klupi i tu gospođu, kako gleda iz knjige s očima malo nalik na vaše kad ste se ţalostili oprostit ćete mi što sam tako slobodan, gospođice mislio sam kako ću sebi dopustiti da je za vas kupim, pa sam tada kupio i knjige pune gospode, da bude par i tada«, tu Bob podiţe malen, uzicom vezani omot knjiga, »mislio sam, moţda će vam se svidjati malo više tiskanog teksta osim slika, pa sam ove dobio za malenkost te su pune tiska i ja sam mislio, neće biti na odmet ako pođu zajedno s ovim najboljim knjigama. I nadam se da mi nećete reći ne i kazati mi kako ih ne ţelite, kao što je gospodin Tom učinio sa zlatnicima.«

»Ne, zaista, Bobe«, reče Maggie, »veoma sam ti zahvalna što si ti mislio na mene i što si tako dobar meni i Tomu. Ne mislim da mi je ikada netko učinio nešto tako dobro. Nemam mnogo prijatelja koji vode brigu o meni.«

»Nabavite psa, gospođice! To su bolji prijatelji od svakog kršćanina«, reče Bob, odloţivši opet svoj tovar koji je podigao u namjeri da odjuri. Osjećao se naime prilično plah u razgovoru s tako mladom djevojkom, kao što je bila Maggie, premda mu je, kako bi obično za sebe govorio, »jezik pobjegao« kad je jednom već počeo govoriti. »Ja vam ne mogu dati Mumpsa, jer bi mu slomio srce da me mora ostaviti je li, Mumpse, što kaţeš na to, ti gade? (Mumps uskrati opširnije izraţavanje i samo potvrdi jednim jedinim pokretom svog repa.) »Ali ja ću vam nabaviti štene, gospođice, i to od srca.«

»Ne, hvala ti, Bobe. Mi imamo psa u dvorištu, a svoga psa ne mogu drţati.« »Eh, to je šteta. Jer ima jedno štene ako vam ne bi smetalo, koje nije čistokrvno. Majka mu

nastupa u kazalištu lutaka neobično pametna kuja u njezinu laveţu ima više smisla, nego što pola ljudi moţe strpati u svoje pripovijedanje od doručka do zalaza sunca. Ima neki čovjek koji krpa lonce jedan od najniţih zanata na cesti on kaţe: ‘Eh, Toby je prost mješanac, nemaš što vidjeti na njoj.’ A ja mu velim: ‘Gle, a što si ti sam, ako ne mješanac? Nisu ti baš mnogo birali oca i majku, sudeći po tvojoj vanjštini.’ Nije da ja ne bih i sam volio da je malo bolja pasmina, ali ne mogu trpjeti da jedno pašče reţi na drugo. Ţelim vam laku noć, gospođice«, doda Bob, naglo pokupivši svoj tovar, svjestan da mu jezik leti bez stege.

»Nećeš li jednom doći naveče da vidiš mog brata, Bobe?« upita Maggie. »Da, gospođice, hvala vam drugi puta. Vi ćete mu, molim, isporučiti moje poštovanje. Da,

izrastao je u krasna momka, gospodin Tom. Njemu su se oduljile noge, a meni ne.« Bobov se zaveţljaj opet našao na podu jer se kuka njegova štapa nekako krivo namjestila. »Ti valjda ne nazivaš Mumpsa prostim psetom?« primijeti Maggie, nagađajući da će svako

zanimanje što ga pokaţe za Mumpsa pruţiti zadovoljstvo njegovu gospodaru. »Ne, gospođice, daleko od toga«, reče Bob sa samilosnim smiješkom. »Mumps je takav

kriţanac kakva samo moţete poţeljeti vidjeti bilo gdje uz rijeku Floss. Eh, gospoda stanu pa ga gledaju. Ali vi nećete uhvatiti Mumpsa kako baš mnogo gleda gospodu taj se brine za svoj posao.«

Izraţaj Mumpsova lica, koji kao da se nije bunio protiv suvišnog postojanja predmeta uopće, snaţno je potvrđivao tu veliku hvalu.

»Čini se strašno mrzovoljan«, reče Maggie. »Bi li mi dopustio da ga potapšam?« »Eh, to bi svakako, i hvala vam. Poznaje on svoje društvo, moj Mumps. To nije pas kojega

ćeš uhvatiti paprenjacima. Taj bi nanjušio tata bolje nego paprenjake jest, bi. Gospode, ja razgovaram s njim satima kad šećem samotnim mjestima i ako učinim nešto nevaljalo, uvijek

168

mu to kaţem. Ja nemam tajni koje Mumps ne bi znao. On zna i za moj debeli palac.« »Tvoj debeli palac što je to, Bobe?« začudi se Maggie. »Eto, što je to, gospođice«, reče Bob brzo, pokazavši neobično debeo primjerak razlike

između čovjeka i majmuna. »Taj vrijedi kod mjerenja flanela, razumijete. Ja raznosim flanel, jer je lagan za moju torbu, a skup je, vidite, stoga debeo palac vrijedi. Ja prtisnem palac na kraju rifa i reţem s ovu stranu palca, a stare ţene to ne otkriju.«

»Ali, Bobe«, ozbiljno će Maggie, »to je varanje. Ne volim čuti da tako govoriš.« »Ne volite, gospođice?« ţalosno će Bob. »Onda mi je ţao što sam to rekao. Ali toliko sam

navikao razgovarati s Mumpsom. A njega ne smeta malo varanja, kad su u pitanju one tvrde ţene što se cjenkaju i cjenkaju i htjele bi flanel dobiti ni za što, i nikada se neće zapitati kako ja na njemu mogu zaraditi ručak. Nikada ne varam nikoga tko ne ţeli mene prevariti, gospođice. Boţe moj, ja sam čestit momak, jest, jesam. Samo i meni treba malo zabave, a sada ne idem s lasicama i nemam gamadi koju mogu nadmudriti, samo te ţene što se cjenjkaju. Ţelim vam laku noć, gospođice.«

»Zbogom, Bobe. Hvala ti mnogo što si mi donio knjige. I dođi opet posjetiti Toma.« »Da, gospođice«, reče Bob, pošavši nekoliko koraka. Tada se napola okrene i reče: »Ja ću se

ostaviti te smicalice s mojim debelim palcem ako zbog toga nemate o meni lijepo mišljenje, gospođice ali to bi uistinu bila šteta, da. Ne bih mogao naći neku drugu tako dobru smicalicu a koja bi korist i bila od tako velikog palca? Onda bi isto tako mogao biti i uţi.«

Ovako uzvišena na postolje Madone koja upravlja Bobom, Maggie se protiv volje nasmije. Nato se zaiskre i oči njezina oboţavatelja, i pod tim povoljnim predznacima za budućnost Bob dotaknu kapu i ode. Dani viteštva nisu nestali, usprkos Burkeovoj21 veličanstvenoj tuţaljci za njima. Oni još ţive u onom oboţavanju izdaleka, kojim pokoji mladić ili muškarac susreće ţenu za koju nikada i ne sanja da će joj dotaći ma i mali prst ili skut njezine haljine. Bob, sa svojim tovarom na leđima, gajio je prema toj tamnookoj djevojci divljenje puno poštovanja, kao da je vitez u oklopu koji glasno izvikuje njezino ime dok nasrće u borbu.

Tračak veselosti ubrzo ugasnu na Magginu licu i svojom oprekom moţda samo još pojača sumornost koja joj opet prekri lice. Bila je previše utučena, a da bi joj se dalo samo i odgovarati na pitanja o Bobovu daru knjiga pa ih odnese u svoju spavaonicu, odloţi ih ondje i sjede na svoj jedini stolčić, nemajući volje da ih sad i pogleda. Nasloni obraz na prozorski okvir razmišljajući kako taj bezbriţni Bob ima mnogo sretniju sudbinu od nje.

Maggin osjećaj da je osamljena i lišena svake radosti pojačavao se kako se pojavačalo svjetlo sve bliţeg proljeća. Svi njezini omiljeli kutići u dvorištu oko doma, koji kao da su je zajedno s roditeljima othranili i tetošili, izmiješali su se sada sa ţalosti u domu i prestali izazivati smiješak. Svaku sklonost, svaku radost, koju je to jadno dijete imalo, osjećala je kao bolan ţivac. Za nju nije više bilo glazbe nije bilo klavira, ni usklađenih glasova, ni divnih gudačkih glazbala s njihovim strastvenim uzvicima zarobljenih duhova, koji bi joj odašiljali tijelom čudne drhtaje. A od sveg njezina školskog ţivota ništa joj sada nije preostalo, do njezine zbirčice školskih knjiga koje bi premetala s mučnim osjećajem kako ih sve poznaje, pa joj nijedna nije pruţala utjehu. Čak i u školi je često ţeljela knjige koje bi sadrţavale više. Sve što bi ondje učila, činilo joj se kao krajevi dugih niti, koje bi se odmah pretrgnule. A sada, bez neizravne draţi školske revnosti, Telemeh se činio kao hrana bez začina, a takva bijahu i kruta i suhoparna pitanja o kršćanskoj nauci. U njima nije bilo smoka, nije bilo snage. Kojiput bi Maggie pomišljala kako bi se mogla zadovoljiti zanimljivim izmišljotinama! Kad bi samo mogla imati sve Scottove romane i sve Byronove pjesme! Moţda bi tada mogla naći dovoljno sreće i zatupiti svoju osjetljivost prema zbiljskom dnevnom ţivotu. A ipak ... to i nije ono što joj treba. Nekada je znala stvarati vlastiti svijet snova no sada je nikakav svijet snova ne bi mogao zadovoljili. Ţeljela je neko objašnjenje za taj kruti, zbiljski ţivot: na jednoj strani otac koji se čini tako nesretan i koji sjedi za stolom kod nevesela doručka, a na drugoj djetinjasta, zbunjena

21 Edmund Burke (1729.-1797.) engl. drţavnik, govornik i pisac političkih djela. Napadao Francusku revoluciju.

169

majka, pa zatim silne duţnosti koje ispunjavaju sate, ili pak još teţe podnošljiva praznina zamorne, neradosne dokolice; potreba za nekom njeţnom, vidljivo iskazivanom ljubavi; nemilosrdan osjećaj da je Tomu svejedno što ona misli ili osjeća te da više nisu drugovi u igri; taj nedostatak svih ugodnosti koje ona doţivljava više nego drugi. Ţeljela je neki ključ koji bi joj omogućio da razumije i razumijevajući podnese toliki teret što se svalio na njezino mlado srce. Da su je poučavali »pravnoj znanosti i mudrosti koju su znali velikani« mislila je kako bi znala tajne ţivota. Kad bi samo imala knjige pa da moţe sama naučiti ono što mudri ljudi znaju! Sveci i mučenici nisu Maggie nikada toliko zanimali koliko mudraci i pjesnici. O svecima i mučenicima znala je malo i općeniti rezultat njezina školovanja bijaše zaključak da su oni bih privremena mjera protiv širenja katohcizma i da su svi poginuh u Smithfieldu.22

Jednom joj kod takva razmišljanja pade na pamet kako je zaboravila Tomove školske knjige koje su poslali kući s njegovim velikim kovčegom. No primijeti da se, nekako nerazjašnjivo, zaliha knjiga smanjila na nekoliko starih, već valjano otrcanih svezaka: latinski rječnik i gramatika, zbirka odlomaka iz latinske knjiţevnosti, raščupan Eutorpius23, posve otrcan primjerak Virgilija, Aldrichova Logika i strašni Euklid. No ipak, latinski, Euklid i Logika bit će svakako priličan korak naprijed u muškoj mudrosti u onom znanju koje muškarca čini sređenim, pa čak i sretnim. Ta ţeđ za djelotvornom mudrošću nije doduše bila posve bez primjesa: tu i tamo pojavila bi se u pustinji budućnosti neka varava slika u kojoj bi vidjela sebe kako je poštuju zbog njezina nevjerojatnog znanja. I tako je to jadno dijete, s glađu u duši i uz laskave samoobmane, počelo grickati plod s debelom ljuskom s drveta znanja, ispunjavajući svoje slobodne sate latinskim jezikom, geometrijom i oblicima silogizma, pri čemu je tu i tamo osjećala tračak slavlja jer joj je shvaćanje posve doraslo tim specifično muškim znanostima. Tjedan dva nastavljala je prilično odlučno, premda bi joj srce povremeno klonulo, kao da je krenula prema Obećanoj zemlji sama i uvidjela kako je to putovanje puno ţeđe, bespuća i neizvjesnosti. U prvoj svojoj strogoj odlučnosti ponijela bi Aldrichovu Logiku van na polja i tada s knjige pogledavala na nebo, gdje bi zacvrkutala ševa, ili opet prema trski i grmlju uz rijeku, gdje bi zašuškale vodene ptice uzdiţući se na svoj prestrašeni, nesigurni let, pa bi iznenada osjetla kako joj je odnos između Aldricha i ovog ţivog svijeta neopisivo dalek. Hrabrost bi joj sve više slabila kako su dani odmicali, a ţedno srce sve više prevladavalo strpljiv um. Nekako, kad bi sjedila uz prozor sa svojom knjigom, oči bi joj se bezizraţajno uprle u sunčani sjaj i začas se napunile suzama; a kadšto, kad majke ne bi bilo u sobi, učenje bi konačno završilo jecanjem. Bunila se protiv svoje sudbine i osamljenosti, a napadaji srdţbe i mrţnje prema njezinu ocu i majci, koji su tako drukčiji od onoga što je ona htjela da budu prema Tomu, koji je obuzdava i uvijek dočekuje njezine misli i osjećaje drukčijim mišljenjem, koje joj sve onemogućuje preplavljivali bi joj ljubav i savjest kao struja lave i plašili je osjećajem da bi lako mogla postali zloduh. Tada bi joj se mozak ţivo bavio romantičnim mislima o bijegu iz doma u potrazi za nečim manje ruţnim i pustim. Otići će k nekom velikom čovjeku moţda Walteru Scottu24 i reći mu kako je bijedna i pametna pa će on sigurno za nju nešto učiniti. Ali usred tih njezinih maštanja, otac bi moţda stupio u sobu, jer se primicala večer, pa iznenađen što ona još sjedi, a da ga i ne zapaţa, potuţio bi se: »Hajde, zar ću sam ići po svoje papuče?« Njegov bi glas probo Maggie poput mača: ta ima još jedna ţalost osim njezine, a ona je već mislila okrenuti joj leđa i ostaviti je.

Pogled na Bobovo vedro pjegavo lice toga poslijepodneva dao je njezinu nezadovoljstvu nov smjer. Smatrala je kako je to dio krutosti njezina ţivota, što je na nju svaljen teret većih potreba, nego što drugi ljudi, čini se, osjećaju što ona mora podnositi to široko, beznadno čeznuće za onim nečim, ma što to bilo, koje je najveće i najbolje na toj zemlji. Ţeljela je biti poput Boba, s njegovim lako zadovoljivim neznanjem, ili kao Tom, koji ima neki posao u koji moţe

22 Smithfield danas područje Londona, nekada poprište srednjovjekovnih turnira, a kasnije stratište

23 Eutorpius rimski povjesničar

24 Sir Walter Scott znameniti škotski pisac i pjesnik (1771.1832.)

170

uprijeti misli s postojanim ciljem i ne obazirati se ni na što drugo. Jadno dijete! Naslanjajući ovako glavu na prozorski okvir, sve jače stišćući sklopljene ruke i lupkajući nogom o pod, bila je tako osamljena u svojoj nevolji, kao da je jedina djevojka u tadašnjem uljuđenom svijetu koja je istupila iz školskog ţivota nepripremljena duha za neizbjeţne borbe koja nema drugog dijela od svojeg naslijeđenog udjela u teško stečenom misaonom blagu, što su cijela pokoljenja teškim trudom pohranila za ljudski rod, doli dronjaka i krpica beznačajne knjiţevnosti i laţne povijesti i koja raspolaţe s mnogo beskorisnih podataka o saksonskim i drugim kraljevima sumnjiva uzora, ali naţalost uopće ne poznaje nepromjenljive zakone u sebi i izvan sebe, koji, upravljajući navikama, postaju ćudoređe, a razvijajući osjećaje smjernosti i zavisnosti, postaju religija sa-motna u svojoj nevolji, kao da su svaku drugu djevojku, osim nje, tetošili i pazili zrehji duhovi, koji ne zaboravljaju vlastitu mladost kad je potreba bila prijeka, a poriv jak.

Konačno Maggin pogled pade na knjige koje su leţale na prozorskoj dasci i ona se napola otrese svojeg sanjarenja da bi sjetno prolistala Galeriju portreta. No ubrzo je odloţi u stranu pa pregleda sveţnjić knjiga povezanih uzicom. Ljepote promatrača, Rasselas, Ekonomija ljudskog ţivota, Gregoryjeva pisma već poznaje takvo štivo kakvo je u tim knjigama. Kršćanska godina očito knjiga crkvenih pjesama i ona je opet odloţi. Ali Toma Kempijski25 na to je ime naišla kod čitanja i ona osjeti ono zadovoljstvo koje svatko pozna, tko ima neke pojmove koje moţe povezati uz ime koje samotno luta po sjećanju. Malo radoznalo podigne malu, staru, zdepastu knjigu. Uglovi joj bijahu na mnogim mjestima savijeni, a neka ruka, koja sada već zauvijek počiva, označila je neke odlomke jakim potezima pera i crnila koji su odonda već posmeđili od vremena. Maggie stade okretati list po list i čitati mjesta na koja ju je ta mrtva ruka upozoravala ...

»Znaj da te ljubav prema samom sebi boli više nego išta na svijetu ... Ako traţiš sad ovo,

sad ono, i ţeliš biti ovdje ili ondje kako bi našao zadovoljstvo u vlastitoj volji i uţitku, nikada nećeš biti ni miran ni slobodan od brige. Jer u svemu će nečega nedostajati i svagdje će biti netko tko će ti smetati ... I gore i dolje, u kojem god smjeru kreneš, svugdje ćeš naići na kriţ. I svugdje moraš nuţno imati strpljenja ako hoćeš imati unutarnji mir i uţivati vječnu krunu ... Ako se ţeliš uspeti do te visine, moraš krenuti hrabro i zasjeći sjekirom u korijen da bi ga mogao iščupati i uništiti onu skrovitu pretjeranu sklonost prema samom sebi i prema osobnom zemaljskom dobru. O tom grijehu, da čovjek sebe pretjerano voli, ovisi gotovo sve što se mora potpuno nadvladati. I kad se to zlo jednom nadvlada i upokori, malo će pomalo nastupiti veliki mir i smirenje ... Neznatno je ono što ti trpiš kad se usporedi s onima koji su to toliko trpjeli, bili tako kruto kušani, tako teško pogađani i na toliko načina mučeni i iskušavani. Stoga bi morao imati na umu patnje drugih, kako bi lakše mogao podnositi svoje neznatne nedaće. A ako se tebi ne čine neznatne, pazi da nije moţda tome uzrok tvoja nestrpljivost... Blaţene one uši koje primaju šaptaje boţanskog glasa i ne slušaju šaputanje svijeta. Blaţene one uši koje ne slušaju glas koji dopire izvana, već Istinu koja poučava iznutra ... « Neobičan drhtaj strahopoštovanja prostruji djevojkom dok je to čitala, kao da ju je u noći

probudila svirka svečane glazbe koja joj govori o bićima čije su duše bile bodre, dok je njezinu obuhvaćalo mrtvilo. Čitala je od jednog smeđeg znaka do drugog kamo ju je ta mirna ruka, čini se, upućivala, jedva svjesna da čita, već prije kao da sluša, dok joj je neki tihi glas govorio:

»Zašto se ovuda ogledavaš kad to nije tvoje mjesto počinka? Na nebu bi moralo biti tvoje

prebivalište, a na sve zemaljsko treba gledati kao da pospješuje tvoj put onamo. Sve stvari nestaju, a s njima i ti. Čuvaj se da ne prianjaš uz njih, da se ne zapleteš i ne propadneš ... Kad bi dao sav svoj imetak, ipak je to ništa. I ako bi izvršio veliku pokoru, ipak je i to kao ništa. I ako bi postigao sve znanje, ipak je to još daleko. I ako bi bio veoma krepostan i svesrdno skru-šen, ipak još mnogo toga nedostaje: a to je nešto što je za čovjeka nadasve nuţno. Što je to? Da

25 Toma Kempijski znameniti njem. teolog (1380.-1471.), autor djela De lmitatione Christi (0 nasljedovanju Krista)

171

pošto napusti sve, napusti i sebe, i iz sebe posve iziđe i ne zadrţi ništa od sebeljubljivosti ... Često sam ti rekao i sada ponovo kaţem isto: Napusti sebe, odreci se i uţivat ćeš veliki unutarnji mir ... Sva će tad isprazna mišljenja, zlokobni nemiri i brige odletjeti; tada će te ostaviti neumjeren strah, a pretjerana će se ljubav ugasiti.« Maggie duboko uzdahne i zagladi prema natrag svoju tešku kosu, kao da ţeli jasnije

vidjeti neku sliku koja joj se iznenada javila pred očima. Tu je, dakle, ţivotna tajna koja će joj omogućiti da se odrekne svih drugih tajni tu se moţe doseći uzvišena visina bez pomoći vanjskih stvari tu ima dubokog znanja, jakosti i pobjede, a sve to moţe postići sredstvima koja počivaju isključivo u njezinoj vlastitoj duši, gdje uzvišeni Učitelj čeka da ga čuje. Kao iznenada shvaćeno rješenje nekog problema, sine joj kao bljesak kako su svi jadi njezina mladog ţivota nastali jer je usmjerila srce na vlastiti uţitak, kao da je to svakidašnja potreba svemira. I prvi put sad uoči mogućnost da izmijeni svoje stajalište iz kojega je gledala udovoljavanje vlastitim ţeljama i zauzme stajalište izvan sebe te da gleda vlastiti ţivot kao beznačajan dio boţanski kreirane cjeline.

Sve dalje i dalje čitala je staru knjigu, ţudno gutajući dijaloge s nevidljivim Učiteljem, tim uzorom ţalosti, tim vrelom sve snage, i opet se vraćala knjizi, pošto su je bih nekamo zvali, i čitala sve dok sunce nije utonulo iza vrba. Sa svom naglosti mašte, koja nikada ne moţe mirovati u sadašnjosti, sjedila je u sve tamnijem sutonu, tvoreći ideje o poniţavanju same sebe i potpunoj skrušenosti. I u prvom ţaru otkrića, odricanje joj se pričini kao ulaz u ono zadovoljstvo za kojim je tako dugo uzalud čeznula. Nije uočila a kako bi i mogla, dok nije još malo dulje poţivjela najdublju istinu u izljevima starog monaha da je odricanje i dalje ţalost, premda je to ţalost koja se svojevoljno podnosi. Maggie je još ţudjela za srećom pa ju je sada obuzeo zanos jer je našla ključ za nju. Ona nije ništa znala o doktrinama i sistemima, o misticizmu ili kvijetizmu26, ali taj glas iz dalekog srednjeg vijeka bijaše neposredno priopćenje vjerovanja i iskustva jedne ljudske duše, koje je doprlo do nje kao nedvosmislena poruka.

Mislim da je to razlog što ta mala zastarjela knjiga, za koju moraš platiti tek šest penija kod uličnog prodavača knjiga, stvara čuda do dana današnjega, pretvarajući gorke vode u slatkoću, dok skupe propovijedi i nedavno objavljene rasprave ostavljaju sve onako kako je bilo i prije. To je zapisala ruka koja je čekala poruku iz srca; to su zapisi samotne, skrovite strepnje, borbe, vjere i pobjede koji se nisu pisali na baršunastim jastucima da poučavaju o izdrţljivosti one koji krvavim nogama stupaju po kamenju. Stoga ostaju za sva vremena trajan zapis ljudskih potreba i ljudskih utjeha: glas brata koji je prije mnogo vjekova osjećao, trpio i odricao se u samostanu, moţda s haljom od kostrijeti i tonzurom na glavi, s mnogo pjevanja litanija i dugim odricanjima, i s načinom govora koji se razlikuje od našeg ali pod istim nijemim, dalekim nebom i s istim strastvenim ţeljama, istim stremljenjima, istim neuspjesima, istom izmoienosti.

Pišući povijest neuglednih obitelji, lako se zapada u neko jače naglašavanje, što nipošto nije običaj dobrog društva gdje su načela i vjerovanja, ne samo krajnje umjerena, nego se i uvijek već unaprijed određuju, a na red dolaze samo one teme kojih se moţeš doticati lakom i ljupkom podrugljivošću. Ali i dobro društvo ima opet svoje crveno vino i baršunaste jastuke, svoje prihvaćene pozive na večere šest tjedana unaprijed, svoju operu i svoje čarobne plesne dvorane. Ono ubija svoju dosadu jahanjem na čistokrvnim konjima, razvlači se po naslonjačima u klubu, mora izmicati vrtlogu krinolina, ima svoju znanost koju mu pribavlja Faraday27 i religiju; koju vodi više svećenstvo koje ćeš susresti u najboljim kućama. Kako, dakle, da to društvo ima vremena ili potrebu za vjerom i jakim naglašavanjem? Ali dobro se društvo, što leprša na paučinastim krilima lagane podrugljivosti, proizvodi uz veoma skupu cijenu: ono zalitijeva opseţan i naporan ţivot naroda koji se nabija u smrdljive, zaglušne tvornice, grči u rudnicima, znoji kod visokih peči; koji brusi, udara čekićima, preţivljava pod većim ih manjim pritiskom

26 Kvijetizam ţivotna smirenost u naboţnom razmišljanju kao oblik religijoznog misticizma

27 Michael Faraday znameniti engleski kemičar i fizičar (1791.-1867.)

172

ugljične kiseline, ih je pak raširen po kozjim stazama i razasut po samotnim kućama i kolibicama na glinovitoj ih kredastoj ţitorodnoj zemlji, gdje se kišni dani tako pusto doimaju. Taj ţivot preteţnog dijela naroda temelji se isključivo na naglašavanju na naglašavanju neimaštine koja ga tjera na sve djelatnosti potrebne za odrţavanje dobra društvu i lake podrugljivosti. Taj narod provodi svoje teške godine često u studeni, bez sagova usred obiteljske nesloge koju ne ublaţuju dugački hodnici. Pod takvim okolnostima, ima ih mnogo među tim milijardama duša kojima je naglašena vjera uvijek bila bezuvjetno potrebna, jer ţivot u tom nezanosnom obliku zalitijeva neko rješenje čak i za duhove koji nisu skloni razmišljanju, baš kao što i vi istraţujete čime je vaša postelja ispunjena kad vas bilo što na njoj smeta, dok perine od paliuljica i savršena francuska pera ne izazivaju nikakvih pitanja. Neki zdušno vjeruju u alkohol i traţe ushićenje ih vanjsko uporište u dţinu. Drugi opet trebaju nešto što dobro društvo naziva »oduševljenjem«, nešto što će pruţiti poticaj bez ikakvih visokih nagrada, nešto što će dati strpljenja i hraniti ljudsku ljubav kad udovi bole od umora i ljudski nas pogledi tvrdo gledaju nešto, očito, što leţi izvan naših osobnih ţelja, što uključuje odricanje za nas, a djelotvornu ljubav za ono što nismo mi. Tu i tamo ta vrsta oduševljenja nađe glas koji daleko odjekuje i dopire iz iskustva kojemu je vrelo najdublja potreba.

I Maggie, zaronivši u duge odjeke takva glasa, sa svojim djevojačkim licem i nezamijećenom ţalosti, nađe nastojanja i nade koji joj pomogoše u dugogodišnjoj samoći, izgrađujući sama sebi neku vjeru bez pomoći priznatih autoriteta i za to određenih vodiča jer tih nije bilo pri ruci, a njezina je potreba bila prijeka. Prema onome, koliko je poznate, nećete se iznenaditi ako je ubacila malo pretjerivanja i samovolje, malo ponosa i neobuzdanosti čak i u svoje samoodricanje. Njezin je ţivot za nju još uvijek bio drama u kojoj je od sebe zahtijevala da svoju ulogu glumi sa ţestinom. I tako se događalo da je često gubila duh skromnosti, jer bi pretjerivala u vanjskom činu. Često je teţila za previsokim letom pa padala u blato kao još nerazvijen poletarac i zaprljala svoja krilca. Na primjer, nije samo odlučila da će šiti jednostavno bijelo rublje kako bi mogla pridonijeti nešto svoti u limenoj kutiji, već je u svojoj gorljivosti za trpljenjem, pošla raspitati se za posao u nekom dućanu u St. Ogg’su, umjesto da ga dobije nekako mirnije i manje izravno. A kad joj je Tom prigovorio zbog tog nepotrebnog koraka, onda joj se to činilo samo neispravno i nelijepo od njega, pa čak i kao neko proganjanje. »Ne volim da moja sestra takvo što čini«, rekao je Tom. »Ja ću se već pobrinuti da dugovi budu plaćeni, a da se ti ne moraš ovako poniţavati.« Svakako, u tom isticanju samoga sebe i svoje zrelosti s tim malim govorom bilo je i primjese njeţnosti i srčanosti, ali Maggie je to smatrala troskom, previđajući zrnca zlata, pa je primala Tomov ukor kao jedan od svojih vanjskih kriţeva. Tom je veoma tvrd prema njoj, mislila bi za svojih dugih noćnih bdijenja prema njoj, koja ga je uvijek tako voljela. Tada bi nastojala da se zadovolji tom krutosti i da ne traţi ništa. To je put koji nam se svima sviđa, kad jednom napustimo sebičnost put mučeništva i podnošenja na kojem rastu palmine grančice, a ne strma cesta trpeljivosti, pravedne obazrivosti i prigovora samomu sebi, gdje se ne mogu nabrati i nositi hsnate počasti.

Stare knjige, Virgilije, Euklid i Aldrich to smeţurano voće s drva znanja odoše sve u zaborav. Jer Maggie je okrenula leđa svojem ispraznom častohleplju da prisvoji misli mudraca. U svojem prvom ţaru odbacila je te knjige gotovo likujući što se uzdigla iznad potrebe za njima. I da su bile njezine, ona bi ih spalila, misleći da to neće nikada poţaliti. Tako je revno i redovito čitala iz svojih triju knjiga Biblije, Tome Kempijskog i Kršćanske godine (koju nije više odbacivala kao knjigu crkvenih pjesama) koje su joj ispunjavale dušu neprekidnom strujom ritmičkih uspomena. A učila je previše gorljivo da bi svu prirodu i ţivot gledala u svjetlu svoje nove vjere, da bi ustrebala bilo što drugo, čime bi joj se duh bavio, dok bi sjedila i vješto baratala svojom iglom, izrađujući košulje i drugo komplicirano rublje koje su pogrešno nazivali »jednostavnim.« Za Maggie nipošto nije bilo jednostavno, jer se orukvica, rukav i shčni dijelovi lako mogu ušiti s krivom stranom izvana u trenucima duševnoga lutanja.

Marljivo se nadvijajući nad svoje švelo, Maggie je pruţala pogled koji bi mogao svakoga razgaliti. Njezin novi unutarnji ţivot, usprkos nekim vulkanskim provalama zarobljene strasti,

173

ipak je sjao iz njezina lica njeţnim, blagim svjetlom koje je povećavalo ljupkost postepeno bogatijih boja i obrisa njezine rascvale mladosti. Majka je opaţala tu promjenu u njoj s nekim zbunjenim čuđenjem, što Maggie postaje tako dobra. Snebivala se kako je to nekoć neposlušno dijete postalo tako popustljivo i kako ne nastoji provoditi svoju volju. Maggie bi znala uzdići pogled sa svojeg rada i susresti majčine oči uperene u sebe. One bi promatrale i čekale na širok mladenački pogled, kao da njezino starije tijelo crpi potrebnu toplinu iz njega. Majka je počela voljeti svoju visoku, smeđu kćerku, jedini komadić pokućstva na koji je mogla sada prenijeti svoju brigu i ponos. I usprkos svojoj trapničkoj ţelji da se ne kiti, Maggie je sada morala popuštati volji svoje majke po pitanju svoje kose i pristati na to da nosi bogate crne pramenove, spletene u krunicu na tjemenu, prema jadnoj modi onih zastarjehh vremena.

»Dopusti svojoj majci to malo radosti, mila moja«, govorila bi gospođa Tulliver. »Dosta sam se nekada namučila s tvojom kosom.«

I tako je Maggie, sretna zbog svega što će ublaţiti majku i razvedriti njihove duge zajedničke dane, pristala na isprazni ukras i nosila glavu kraljice nad svojim starim haljinama.

Međutim, uporno je pritom otklanjala pogledati se u zrcalo. Gospođa je Tulliver voljela svraćati očevu pozornost na Magginu kosu i druge neočekivane vrline, ali on bi na to uvijek imao kratak odgovor.

»Znao sam ja dobro već prije kakva će biti meni to nije ništa novo. Ali šteta što nije od grublje građe bojim se, morat ćemo je dati kome bilo. Neće biti nikoga da je oţeni kako njoj dolikuje.«

A Maggine duševne i tjelesne vrline samo su hranile njegovo neraspoloţenje. Sjedio bi, doduše, strpljivo dok bi mu ona čitala neko poglavlje ili nešto plaho govorila kad bi bih sami, kako se nevolja pretvara u blagoslov. Smatrao je sve to dijelom dobrote svoje kćeri pa mu je to činilo njegove nedaće još ţalosnijima, jer je išlo na štetu njezinih izgleda u ţivotu. U duši, koja je sva obuzeta upornim ciljem i nezasićenom osvetom, nema mjesta za nove osjećaje. Gospodin Tulliver nije ţelio duhovne utjehe ţelio je da sa sebe strese poniţenje duga i da doţivi svoju osveta.

174

PETA KNJIGA PŠENICA I KUKOLJ

175

I. poglavlje

U CRVENOM BEZDANU

Obiteljska soba za boravak bijaše dugačka prostorija s prozorom na oba kraja. Jedan je

gledao na travnjak i niz rječicu Ripple prema obalama Flosse, a drugi u mlinsko dvorište. Maggie je sjedila za svojim radom uz ovaj drugi prozor kad je opazila kako gospodin Wakem ulazi u dvorište, kao obično, na svojem krasnom vrancu. Ali ne sam kao obično. Netko je još bio s njim, neka pojava u ogrtaču na lijepom poniju. Maggie je jedva imala vremena shvatiti da je to Philip i on ju je pozdravio skidanjem šešira, dok se njegov otac, uhvativši tu kretnju letimičnim pogledom sa strane, naglo ogledao na njih oboje.

Maggie odjuri od prozora i odnese svoj rad gore u sobu. Jer gospodin Wakem bi kadšto ulazio u kuću da pregleda knjige, a Maggie je smatrala da bi susret s Philipom izgubio svu radost u prisutnosti jednoga i drugog oca. Jednog će ga dana moţda vidjeti, kad se budu mogli samo rukovati i kad mu ona bude mogla reći da se sjeća njegove dobrote prema Tomu i onoga što joj je rekao u dobrim starim danima, premda nikada više ne mogu biti prijatelji.

Za Maggie ne bijaše nimalo uzbudljivo ponovo vidjeti Philipa. Zadrţala je svoju djetinju zahvalnost i samilost prema njemu te se sjećala kako je bio pametan. A u prvim tjednima svoje osamljenosti, neprestano je dozivala u sjećanje njegovu sliku, kao jednoga od ljudi koji su joj u ţivotu bili dobri, ţaleći često što joj nije bio brat i učitelj, kako su zamišljali da bi moglo biti kad su zajedno razgovarali. Ali takve su ţelje bile sad otjerane, uz ostale snove koji bi nalikovali na neko traţenje vlastite volje. Osim toga je mislila da se Philip mogao i izmijeniti svojim ţivotom u inozemstvu moţda je postao svjetski čovjek i uistinu mu nije do toga da mu ona sada išta kaţe. A ipak, njegovo se lice začudno malo izmijenilo to bijaše tek veća, muţevnija kopija onog blijedog dječačkog lica sitnih crta sa sivim očima i dječačkom valovitom smeđom kosom. Tu bijaše i nekadašnja iznakaţenost kako bi probudila nekadašnju samilost. I nakon svih svojih razmišljanja, Maggie osjeti da bi mu uistinu voljela kazati nekoliko riječi. Moţda je još sjetan, kako je uvijek znao biti, i moţda bi volio da ga ljubazno pogleda. Pitala se sjeća li se on kako su mu se znale sviđati njezine oči. S tom pomisli Maggie pogleda prema četverouglastom zrcalu, koje je stigla sudbina da visi licem prema zidu, i već se napola digla sa svojeg sjedišta da za njim posegne, ali se suzdrţa i brzo prihvati svojeg posla nastojeći potisnuti ţelje koje su se budile, sileći se da dozove u sjećanje odlomke iz crkvenih pjesama, dok ne opazi kako se Philip i njegov otac vraćaju cestom pa je mogla opet sići.

Mjesec lipanj bijaše već dobrano poodmakao i Maggie je rado produţivala svoju dnevnu šetnju, koja joj bijaše jedina zabava, ali toga, kao i sljedećeg dana, bila je tako zaposlena svojim radom, koji je trebalo završiti, da nije nikada išla dalje od glavnog ulaza i zadovoljavala svojoj potrebi za svjeţim zrakom sjedeći pred kućom. Jedna od njezinih čestih šetnji, kad nije morala ići u St. Ogg’s, vodila bi je do nekog mjesta koje se nalazilo iza »brda«, kako su ga nazivali neke neznatne uzvisine tla okrunjene stablima što se uzdizala uz cestu koja je prolazila kraj ulaza u mlin Dorlcote. Nazivam je neznatnom jer je bila tek nešto viša od nekog nasipa. Ali mogu doći trenuci kad priroda iz običnog nasipa stvara sredstvo koje dovodi do sudbonosnoga ishoda, pa vas zato molim da zamislite taj visoki nasip okrunjen stablima kako tvori nejednak zid uzduţ lijeve strane mlina Dorlcote i ljupkih polja iza njega omeđenih ţuborastom rječicom Ripple. Na mjestu gdje se obris nasipa opet spušta na razinu, odvaja se pokrajna cesta što vodi na drugu stranu uzvisine, koja je ovdje isprekidana veoma mušičavim jamama i humcima ostacima rada nekog iscrpljenog kamenoloma, koji se već tako davno iscrpio, pa su i humke i jame sada prekrivale kupine i stabla, i tu i tamo komadićak zemlje obrasle travom koju bi nekoliko ovaca očupkalo gotovo do korijena.

176

U danima svojeg djetinjstva Maggie je prema tom mjestu, koje se zvalo Crveni bezdan, osjećala neko strahopoštovanje pa joj je trebalo svo njezino pouzdanje u Tomovu hrabrost da pristane na izlet onamo. Predodţbe o razbojnicima i divljim ţivotinjama opsjedale bi nekad svaku jamu, ali sada je to mjesto za nju bilo puno draţi koje svaka neravnina u tlu, svaka toboţnja stijena i udolina, pruţa očima koje obično počivaju na ravnici. To je osobito osjećala ljeti, kad je mogla sjediti na zaravanku koji je obrastao travom pod sjenom granata jasena, koji se koso nagnuo s padine poviše nje, te slušati zujanje kukaca nalik na sitne zvončiće na haljini Šutnje, ili opet gledati kako sunce prodire kroz daleke grane, kao da goni i tjera kući besposličarsko plavetilo divljih zumbula. A k tome su u to doba lipnja divlje ruţe bile u svoj svojoj ljepoti, pa to bijaše još jedan razlog više zašto je Maggie radije usmjerila svoju šetnju prema Crvenom Bezdanu, nego prema ikojem drugom mjestu, prvi dan kad je bila slobodna lutati po svojoj volji. A to je bio uţitak koji je toliko voljela, da bi pokatkad, u ţaru svojeg odricanja, pomišljala da bi trebala sebi uskraćivati često prepuštanje tom uţitku.

Sada je moţete vidjeti kako stupa po najmilijem zaokretu i ulazi u Bezdan uskim puteljkom kroz skupinu borovih stabala. Njezin se visoki lik i stara svijetloplava haljina razabiru kroz naslijeđeni crni svileni rubac od neke mreţaste tkanine na velike očice. I sada, kad je sigurna da je nitko ne vidi, ona skida šešir i vješa ga vrpcom o ruku. Čovjek bi svakako pomislio da je poodmakla dalje u ţivot od svoje sedamnaeste godine moţda zbog polagane rezignirane tuge u pogledu, iz kojeg kao da je nestalo svakog istraţivanja i nemira, a moţda zato što širina prsiju njezine pojave nosi obrise prve ţenstvenosti. Mladost i zdravlje dobro su joj izdrţali nehotične i hotimične tegobe njezine sudbine, a noći, koje je proleţala na tvrdom podu za pokoru, nisu ostavile nikakvih vidljivih tragova. Oči su joj vlaţne, smeđi obraz čvrst i zaobljen, pune usnice rumene. Svojim tamnim bojama i krunom crne kose što nadvisuje njezin visok hk, čini se da je u nekom srodstvu s visokim borovima prema kojima uzdiţe pogled kao da ih iskreno voli. Ipak čovjek osjeća nelagodu dok je gleda osjeća da tu postoje suprotni elementi koji će se uskoro ţestoko sukobiti. Svakako tu ima neki zatomljeni izraz, onakav kakav se često vidi na starijim licima pod kapama bez oboda koji nije u skladu s mladosti, što se opire i što će uskoro zabljesnuti iznenadnim, strastvenim pogledom koji će raspršiti svu tu mirnoću poput prigušena poţara što iznova plane kad se već sve činilo spašeno.

Ali sama se Maggie nije osjećala nemirna u tom trenu. Spokojno je uţivala slobodni zrak, dok je uzdizala oči prema starim borovima i mislila kako su ti slomljeni vrhovi grana tragovi minulih oluja, koje su ponukale ta crvena debla samo da se još više izviju. Ali dok su joj oči još bile uzdignute, ona primijeti micanje neke sjene koju je večernje sunce bacalo na travnati puteljak pred njom, pa spusti pogled iznenađenom kretnjom i ugleda Philipa Wakema, koji prvo podiţe šešir, a tada joj, ţarko porumenjevši, pristupi i pruţi ruku. I Maggie porumenje od iznenađenja koje ubrzo ustupi mjesto radosti. Ona ispruţi ruku i spusti otvoren pogled na grbavu pojavu pred sobom, a u iskrenim njezinim očima nije u tom trenu bilo ničega drugog do sjećanja na njezine osjećaje iz djetinjstva sjećanje, koje je u njoj uvijek snaţno ţivjelo. Ona progovori prva.

»Prestrašio si me«, reče uz lagan osmijeh. »Ovdje nikada ne susrećem nikoga. Kako to da ovuda šećeš? Jesi li došao kako bi se sa mnom sreo?«

Nije bilo moguće ne opaziti da se Maggie opet osjećala djetetom. »Da, jesam«, reče Philip, još uvijek u neprilici. »Veoma sam te ţelio vidjeti. Jučer sam dugo

pazio na obali blizu vaše kuće da vidim nećeš li izaći, ali nisi došla. Onda sam opet pazio danas i kad sam vidio kojim si smjerom udarila, drţao sam te na oku i došao uzduţ obale ovuda straga. Nadam se da mi nećeš zamjeriti.«

»Ne«, ozbiljno i jednostavno reče Maggie, stupajući dalje kao da očekuje da je Philip prati. »Veoma me raduje što si došao jer sam ţeljela naći prigodu da s tobom govorim. Nikad nisam zaboravila kako si nekoć davno bio dobar prema Tomu, a i meni. Ali nisam bila sigurna da ćeš nas se tako dobro sjećati. Tom i ja doţivjeli smo odonda mnogo nevolje i to, mislim, navodi čovjeka da više misli na ono što se dogodilo prije nego su nastupile nevolje.«

177

»Ne mogu vjerovati da si toliko mislila na mene koliko ja na tebe«, plaho reče Philip. »Znaš li da sam, dok sam bio u inozemstvu, načinio tvoju sliku kakva si bila onog jutra u školskoj sobi, kad si rekla da me nećeš zaboraviti.«

Philip izvuče iz dţepa poveliku kutiju i otvori je. Maggie ugleda minijaturu sa svojim nekadašnjim likom kako se, naslonjena na stol, s crnim pramenovima zabačenima iza uha, zagledala u prazan prostor čudnim sanjarskim očima. Bila je to akvarelna skica prave vrijednosti kao portret.

»Oh, Boţe«, kliknu Maggie, smiješeći se pa se zaţari od radosti, »kako sam bila čudna djevojčica! Sjećam se sebe ovako, u toj ruţičastoj haljinici. Uistinu sam nalikovala na Ciganče. Rekla bih da sam još i sada takva«, doda nakon kratke stanke. »Jesam li onakva kakvu si me očekivao?«

Te bi riječi mogle biti riječi koketne djevojke, ali otvoren bistar pogled koji je Maggie uperila u Philipa ne bijaše takav. Ona se uistinu nadala da mu se njezino lice sviđa i kakvo je sada, ali to bijaše samo ponovno buđenje njezine prirođene radosti nad divljenjem i ljubavi. Philipov se pogled susretne s njezinim. Gledao ju je dugo i šutke, prije nego što mirno reče:

»Ne, Maggie.« Svjetlo se malo ugasi na Magginu licu i usna joj lagano zadrhta. Vjeđe joj se spustiše, ali

ona ne okrene glavu. Philip ju je i dalje gledao. Zatim reče polako: »Mnogo, mnogo si ljepša, nego sam mislio da ćeš biti.« »Jesam li?« reče Maggie, a radost se vrati s tamnijim rumenilom. Ona odvrati lice od njega

i učini nekoliko koraka gledajući šutke ravno preda se, kao da privikava svoju svijest na tu novu pomisao. Djevojke su tako navikle misliti na haljine kao glavni razlog taštine da je Maggie, suzdrţavajući se od ogledala, više mislila kako će prestati voditi brigu oko kićenja, nego kako će se odreći promatranja svojeg lica. Uspoređujući se s otmjenim imućnim gospođicama nije ni pomišljala na to da bi svojom pojavom mogla izazvati neki dojam. Philipu kao da se ta šutnja veoma svidjela. Stupao je uz nju promatrajući joj lice kao da taj pogled ne ostavlja mjesta ni za jednu drugu ţelju. Izašli su ispod borova i stigli do zelenog uleknuća, gotovo okruţenoga amfiteatrom blijedoruţičastih divljih ruţa. Ali kako se svjetlo oko njih pojačavalo, Maggino lice izgubi svoj topli sjaj. Kad su stigli među jame, ona stade i, pogledavši opet Philipa, reče ozbiljnim ţalosnim glasom:

»Ţeljela bih da moţemo biti prijatelji naime, ako bi to bilo dobro i ispravno za nas. Ali to je iskušenje koje moram u svemu podnositi. Ne smijem zadrţati ništa što sam kao djevojčica običavala voljeti. Stare su knjige otišle. I Tom je drukčiji i moj otac. To je kao smrt. Moram se rastati od svega do čega mi je bilo stalo kad sam bila dijete. A moram se rastati i s tobom. Ne smijemo se više nikada obazirati jedno na drugo. Eto, zbog toga sam ţeljela s tobom govoriti. Htjela sam ti reći da Tom i ja ne moţemo u takvim stvarima postupati kako mi ţelimo i da ako se ponašam kao da sam te posve zaboravila, to nije iz zavisti ili ponosa – ili - ili bilo kakva zamjeranja.«

Maggie je govorila sve njeţnije i njeţnije dok je nastavljala; oči joj se stadoše puniti suzama. Sve jači izraţaj bola na Philipovu licu pridavao mu je sve veću sličnost s njegovim likom iz djetinjstva i sve više izazivao u njoj samilost za njegovu iznakaţenost.

»Znam razumijem sve što hoćeš reći«, istisnu glasom oslabljenim od malodušja. »Znam što je ono što nas rastavlja na objema stranama. Ali to nije pravo, Maggie ne ljuti se na mene, tako sam navikao, zvati te Maggie u svojim mislima nije pravo ţrtvovati sve nerazboritim osjećajima drugih ljudi. Ja bih se odrekao mnogo toga za svojega oca. Ali se ne bih odrekao prijateljstva ili bilo koje sklonosti da se pokorim nekoj njegovoj ţelji koju ne bih priznavao kao ispravnu.«

»Ne znam«, reče Maggie zamislivši se. »Često kad sam bila ljuta i nezadovoljna, činilo mi se kako nisam obvezana da se svega odreknem. I mislila sam sve dalje dok mi se nije činilo da ovako u mislima mogu odbaciti svu svoju duţnost. Ali od toga nije proizašlo nešto dobro to je bilo nevaljalo mišljenje. Posve sam uvjerena da bih, što god da učinim, na kraju poţeljela da sam ostala bez ičega za sebe, radije nego da sam svom ocu oteţala ţivot.«

178

»Pa zar bi mu oteţalo ţivot ako bismo se mi katkada vidjeli?« upita Philip. Htio je reći nešto drugo, ali se suzdrţa.

»Oh, uvjerena sam da mu ne bi bilo po volji. Ne pitaj me zašto i ne pitaj me ništa o tome«, reče Maggie s prizvukom tuge u glasu. »Moj je otac neobično osjetljiv u nekim stvarima. Nipošto nije sretan.«

»A ni ja nisam«, neobuzdano provali iz Philipa, »ni ja nisam sretan.« »Zašto?« blago upita Maggie. »Barem ne bih trebala pitati ali meni je veoma, veoma ţao.« Philip se okrene da pođe dalje, kao da nema strpljenja i dalje stajati, i oni izađoše iz

uleknuća stupajući šutke puteljkom koji se vijugao među stablima i grmljem. Poslije te posljednje Philipove riječi, Maggie nije mogla zahtijevati odmah da se rastanu.

»Ja sam mnogo sretnija«, reče konačno plaho, »otkako sam odustala od toga da mislim što je lako i ugodno i da budem nezadovoljna, jer sve ne moţe biti po mojoj volji. Naš je ţivot već određen i duh postaje veoma slobodan kad prestanemo ţeljeti i samo mislimo kako ćemo snositi ono što trebamo snositi, a činiti ono što nam je određeno da činimo.«

»Ali ja ne mogu odustati od ţelja«, nestrpljivo će Philip. »Meni se čini da nikada ne moţemo prestati čeznuti i ţeljeti, dokle god smo ţivi. Ima nekih stvari za koje osjećamo da su lijepe i dobre, i moramo za njima teţiti. Kako moţemo ikada biti zadovoljni bez njih, dok nam osjećaji nisu omrtvjeli. Ja uţivam u lijepim slikama čeznem za tim da bih mogao slikati takve slike. Trudim se i trudim, ali ne mogu proizvesti ono što ţelim. To je za mene bol i uvijek će biti bol, dokle god moje sposobnosti ne oslabe, kao ostarjele oči. Zatim postoje i mnoge druge stvari za kojima čeznem«, tu Philip malo zapne, pa zatim nadoveza, »stvari koje drugi ljudi imaju, a meni će uvijek biti uskraćene. Moj ţivot neće imati u sebi ništa veliko ili lijepo. Radije bih da nisam ni ţivio.«

»Oh, Philipe!« kliknu Maggie. »Ţeljela bih da tako ne misliš.« Ali srce joj poče jače udarati jer je i ona počela osjećati nešto od Philipova nezadovoljstva.

»Dobro, dakle«, reče on, naglo se okrenuvši i upiljivši joj u lice svoje sive oči pogledom punim zaklinjanja, »ja bih bio zadovoljan da ţivim ako bi mi dopustila da te katkada vidim.« Tada zadrţan strahom, koji je nagoviještalo njezino lice, on opet odvrati pogled i reče mirnije: »Ja nemam prijatelja kojemu mogu sve kazati nikoga kome bi bilo dovoljno stalo do mene, pa kad bih te mogao vidjeti samo tu i tamo, i kad bi mi dopustila da s tobom razgovaram i pokazala mi da za mene mariš i da uvijek moţemo biti prijatelji u srcu i jedno drugome pomagati ja bih se moţda počeo radovati ţivotu.«

»Ali kako da se viđamo, Philipe?« nesigurno upita Maggie. Zar mu uistinu moţe biti korisna? Bit će veoma teško reći mu danas ,zbogom’ i više s njime ne razgovarati. A to bi bilo nešto novo i zanimljivo što bi unosilo promjene u dane ali, toliko je lakše odreći se nekog interesa prije nego se taj pojavi.

»Kad bi mi dopustila da te ovdje koji put vidim da ovdje s tobom šećem ja bih bio zadovoljan, kad bi to bilo i samo jedanput ih dvaput na mjesec. To ne bi moglo povrijediti ničiju sreću, a meni bi zasladilo ţivot. Osim toga«, nastavi Philip sa svom dosjetljivom pronicavosti, koju daje ljubav s dvadeset i dvije godine, »ako postoji neko neprijateljstvo između naših roditelja, mi bismo to više morali nastojati da ga izbrišemo svojim prijateljstvom hoću, naime, reći da, djelujući ovako s dvije strane, moţemo pomoći zacijeliti rane zadane u prošlosti. I ne vjerujem da ima neprijateljstva u duši mojeg oca. Mislim da je dokazao suprotno.«

Maggie polako odmahne glavom, pa pošuti pod sukobom misli. Po njezinoj prirodnoj naklonosti činilo joj se da bi povremeni susreti s Philipom i odrţavanje prijateljske veze s njime bilo nešto ne samo nevino, već i dobro. Moţda bi mu uistinu mogla pomoći da nađe zadovoljstvo, kao što ga je ona našla. Glas, koji joj je to govorio, zvučao je kao slatka glazba. Ali kroz tu glazbu prodirala je opomena nekog drugog glasa, kojemu se navikla pokoravati a taj ju je upozoravao da takvi susreti povlače za sobom skrivanje tajne, znače da bi činila nešto pri čemu bi se strašno bojala da je ne otkriju - nešto što mora, ako se otkrije, prouzročiti srdţbu i bol te da bi dopuštanje bilo čega tako nalik na dvoličnost djelovalo kao duševna snijet. No ipak,

179

slatka bi glazba ponovo zabrujala poput zvona nošenih dahom lahora, uvjeravajući je da sva krivica leţi u pogreškama i slabostima drugih i da postoji nešto takvo kao što je beskorisna ţrtva za jednoga na štetu drugoga. Veoma je okrutno prema Philipu zazirati od njega zbog neopravdane osvetoljubivosti prema njegovu ocu jadnog Philipa od kojega će neki ljudi samo zato zazirati jer je iznakaţen. Pomisao da bi on mogao postati njezin udvarač ili da bi njezino sastajanje s njim moglo izazvati negodovanje u tom smislu, nije joj padala na pamet. I Philip posve jasno uoči da takve misli kod nje nema što ga prilično zaboli, premda je time njezin pristanak na njegovu molbu postajao vjerojatniji. Bilo mu je teško kad je opazio da je Maggie prema njemu gotovo jednako otvorena i nesputana, kao što je bila kao dijete.

»Ne mogu reći ni da, ni ne«, reče ona konačno okrenuvši natrag i stupajući prema putu kojim je došla. »Moram pričekati da ne bih odlučila pogrešno. Moram nastojati naći nešto što će me voditi.«

»Smijem li, dakle, opet doći sutra ili preksutra ili sljedeći tjedan?« »Mislim da bi bilo bolje pisati ti«, reče Maggie ponovo krzmajući. »Kadšto moram u St.

Ogg’s, pa mogu predati pismo na pošti.« »Oh, ne«, ţivo će Philip, »to baš ne bi bilo dobro. Moj bi otac mogao vidjeti pismo i on

doduše ne osjeća neprijateljstvo, ali on sve gleda tako drugačije od mene. On pridaje mnogo vaţnosti imetku i poloţaju, Molim te, dopusti mi da još jednom ovamo dođem. Reci kada ţeliš da to bude. Ili pak, ako ne moţeš reći, ja ću dolaziti kako god često budem mogao, dok te konačno ne vidim.«

»Mislim da će onda morati biti tako«, reče Maggie, »jer ne mogu bih posve sigurna da ću doći ovamo jedno određeno veče.«

Maggie osjeti veliko olakšanje u odgodi odluke. Sada joj bijaše slobodno uţivati u trenucima prijateljstva. Gotovo je pomislila da se mogla i malo dulje zadrţati. Drugi put, kad se sretnu, morat će Philipu zadati bol, rekavši mu svoju odluku.

»Neprestano moram misliti«, reče pogledavši ga uz smiješak nakon nekoliko trenutaka šutnje, »kako je neobično da smo se susreli i razgovarali, baš kao da je to bilo tek jučer kad smo se rastali u Lortonu. A ipak mora da smo se oboje mnogo izmijenili u tih pet godina mislim, naime, da je tome pet godina. Kako to da si ti, čini se, imao neki osjećaj kako sam ja ona ista Maggie? Ja nisam baš bila tako sigurna da ćeš ti biti isti. Znam da si pametan i mora da si toliko toga vidio i naučio što ti je ispunilo dušu, pa nisam bila posve sigurna da će ti sada biti do mojeg društva.«

»Nikad nisam uopće ni posumnjao da ćeš biti ista, kad god te opet sreo«, reče Philip. »Naime, ista u svemu, zbog čega si mi se sviđala više od ikoga drugog. Ne ţelim to objašnjavati. Ne mislim da se ijedno od onih najsnaţnijih djelovanja za koje se naše prirode prianjaju uopće moţe protumačiti. A niti moţemo otkriti postupak po kojemu se do njih dolazi, ni način na koji ona djeluju na nas. Najveći među slikarima samo je jednom naslikao tajanstveno boţansko dijete. Nije znao reći kako je to učinio, a mi ne moţemo kazati zašto osjećamo da je boţansko. Mislim da u našoj ljudskoj prirodi ima pohranjenih zaliha, i naše shvaćanje ne moţe učiniti njihov potpuni popis. Neki zvuci glazbe djeluju na mene tako čudnovato nikada ih ne mogu slušati, a da mi ne izmijene cijelo duševno raspoloţenje za neko vrijeme; a kad bi taj učinak potrajao, bio bih sposoban za junaštva.«

»Ali! Znam što misliš o glazbi i ja tako osjećam«, kliknu Maggie, sklopivši ruke neobuzdano kao nekada. »Barem sam tako osjećala«, doda malo tuţno, »kad sam mogla slušati glazbu. Sada je nemam gdje slušati, osim orgulja u crkvi.«

»A ti čezneš za njom, Maggie?« upita Philip, promatrajući je s ljubavlju i saţaljenjem. »Ali, ti u svom ţivotu ne moţeš imati baš mnogo ljepote. Imaš li mnogo knjiga? Tako si ih voljela kad si bila mala djevojčica.«

Stigli su opet do zaravanka okruţenog divljim ruţama, pa oboje zastadoše kao začarani ljepotom čarobnog večernjeg svjetla, koje se odraţavalo od blijedoruţičastih cvjetova.

»Ne, ja sam se ostavila knjiga«, mirno reče Maggie, »osim tek jedne ili dviju.«

180

Philip je već izvadio iz dţepa malen svezak i pogledavši na hrbat reče: »Ali, to je drugi svezak, sad vidim, inače bi ga moţda voljela ponijeti sa sobom kući. Stavio

sam ga u dţep jer proučavam neki prizor za sliku.« Maggie je također bacila pogled na hrbat knjige i ugledala naslov. Taj joj nesavladivom

ţestinom oţivi u duši neki davni osjećaj. »Gusar«, kliknu i uze knjigu Philipu iz ruku. »Oh, to sam jednom počela. Pročitala sam do

tamo gdje Minna šeće s Clevelandom i nikad nisam stigla pročitati do kraja. Nastavljala sam pripovijest u svojoj glavi i smislila nekoliko završetaka. Ali svi su bih nesretni. Iz onoga početka nisam nikako mogla smisliti neki sretan završetak. Jadna Minna! Rado bih znala kako knjiga uistinu završava. Dugo vremena nisam mogla istjerati iz misli Shetlandsko otočje znala bih osjećati vjetar kako puše po meni s uzburkana mora.«

Maggie je govorila brzo, s blistavim očima. »Ponesi taj svezak kući, Maggie«, reče Philip, promatrajući je s uţivanjem. »Ja ga sada ne

trebam. Umjesto toga, naslikat ću tvoju sliku kako stojiš među borovima i kosim sjenama.« Maggie nije čula ni riječi od onoga što je rekao. Zadubila se u neku stranicu, koju je

otvorila. Ali nenadano zaklopi knjigu i pruţi mu je natrag, otklanjajući glavom, kao da kaţe dolebdjelim priviđenjima »Gubite se!«

»Daj je zadrţi, Maggie«, stade je Philip zaklinjati. »Pruţit će ti radosti.« »Ne, hvala«, reče Maggie, odgurnuvši je rukom i stupajući dalje. »Od toga bih se opet

zaljubila u taj svijet, kao što sam nekoć bila zaljubljena pa bih opet čeznula da vidim i znam mnogo toga opet bih čeznula za potpunim ţivotom.«

»Ali nećeš zauvijek biti zarobljena svojom sadašnjom sudbinom. Zašto da ti duša ovako gladuje? To je uskogrudno trapljenje ne volim gledati, Maggie, kako u tome ustraješ. Pjesništvo, umjetnost i znanje sveti su i čisti.«

»Ali ne za mene ne za mene«, kliknu Maggie, ubrzavši korak. »Jer ja bih previše ţeljela. Moram čekati taj ţivot neće dugo potrajati.«

»Nemoj pobjeći, a da mi ne kaţeš zbogom, Maggie«, zamoli Philip, kad su stigli do malog borika, a ona je samo dalje hodala, ne govoreći ni riječi. »Mislim da ne smijem ići dalje, zar ne?«

»Oh ne, zaboravila sam. Zbogom«, reče Maggie, zastavši i pruţivši mu ruku. Ta joj kretnja povuče osjećaj jakom strujom natrag prema Philipu, i pošto su stajali nekoliko trenutaka nijemo se gledajući i steţući ruke, ona povuče svoju natrag i reče:

»Veoma sam ti zahvalna što si sve te godine mislio na mene. Tako je lijepo imati ljude koji nas vole. Kako je to divno i čudesno, da ti je Bog stvorio takvo srce pa si mogao zavoljeti čudnu malu djevojčicu, koju si poznavao tek nekoliko tjedana. Sjećam se da sam ti rekla kako mislim da me ti više voliš nego Tom.«

»Ali, Maggie«, gotovo se potuţi Philip, »ti me nikada ne bi toliko ljubila, koliko ljubiš svojeg brata.«

»Moţda ne toliko«, jednostavno reče Maggie, »ali opet, znaš, prvo čega se uopće sjećam u svojem ţivotu jest prizor kako stojim s Tomom na obali Flosse, a on me drţi za ruku. Sve prije toga je za mene u mraku. Ali ja te neću nikada zaboraviti premda se ne smijemo druţiti.«

»Ne kaţi to, Maggie«, zamoli Philip. »Ako sam pet godina zadrţao u duši onu djevojčicu, nisam li zavrijedio neko pravo na nju? Ona mi se ne bi smjela posve oduzeti.«

»Ne, kad bih bila slobodna«, reče Maggie. »Ali ja to nisam ja se moram pokoravati.« Malo zastade, pa doda: »I htjela sam ti reći da će biti bolje ako se mnogo ne obazireš na mog brata tek toliko da mu se nakloniš. On mi je jednom rekao, neka s tobom više ne razgovaram, a on ne mijenja svoje mišljenje ... Oh, Boţe, sunce je već zašlo. Predugo sam izostala. Zbogom.« Ponovo mu pruţi ruku.

»Doći ću ovamo, kako god često budem mogao, dok te opet ne sretnem, Maggie. Imaj malo osjećaja i za mene, kao što imaš za druge.«

»Da, da, imam«, brzo će Maggie pa othrli, nestajući naglo iza posljednjeg borova stabla. Philipove su oči, međutim, još minutama nepomično gledale za njom, kao da je još vidi.

181

Maggie se vrati kući. U njoj je već započeo unutarnji sukob. Philip krene kući ništa ne raditi, osim sjećati se i nadati se. Bio je četiri pet godina stariji od

Maggie i potpuno svjestan svojih osjećaja prema njoj, pa mu je to omogućavalo da predvidi kakvo bi značenje njegovi namjeravam sastanci s njome imali po mišljenju neke treće osobe. Ali ne smijete misliti da je bio sposoban za grubu sebičnost ili da bi se zadovoljio time da se ne uvjerava kako u Maggin ţivot nastoji uliti malo sreće kako to nastoji čak i više, nego neke odre-đene ciljeve za sebe. On joj moţe pruţiti suosjećanje moţe joj pruţiti pomoć. U njezinu ponašanju nije bilo ni najbljeđeg obećanja ljubavi prema njemu. To bijaše tek ljupka djevojačka njeţnost, koju mu je ukazivala kad joj je bilo dvanaest godina. Moţda ga neće nikada ni ljubiti moţda ga nijedna ţena ne moţe nikada zavoljeti. Pa dobro, dakle, on će to podnositi. Neka barem uţiva tu sreću da je vidi, da osjeti malo njezinu blizinu. I on se strastveno uhvati za mogućnost da bi ga ona moţda ipak mogla ljubiti. Moţda će taj osjećaj porasti ako ga bude mogla sve više dovoditi u vezu s onom paţljivom njeţnosti, na koju će njezina narav tako ţivo reagirati. Ako ga ikoja ţena moţe ljubiti, onda je to sigurno Maggie: u njoj počiva takvo bogatstvo ljubavi, a nema nikoga tko bi ga mogao sve traţiti za sebe. A zatim, ta šteta, da bi duh poput njezina venuo u samoj svojoj mladosti, kao mlado šumsko stablo, zbog nestašice svjetla i prostora u kojima je trebalo uspijevati po svojem obliku! Ne bi li on to mogao spriječiti ako je nagovori da napusti svoj put odricanja? On će joj biti anđeo čuvar; učinit će sve, podnijeti sve radi nje samo ne to da je ne vidi.

182

II. poglavlje

TETKA GLEGG DOZNAJE ZA ŠIRINU BOBOVA PALCA

Dok su se Maggine ţivotne borbe odvijale gotovo isključivo u njezinoj duši, gdje se jedna

vojska sjena borila protiv druge i gdje su se poraţene sjene uvijek iznova dizale, Tom je vodio prašniji, bučniji rat, hvatajući se u koštac sa stvarnijim zaprekama i odnoseći određenije pobjede. Tako je to bilo još od dana Hekube28 i Hektora, krotitelja konja: unutar gradskih vrata, ţene raspuštene kose i uzdignutih ruku izgovaraju molitve i promatraju borbu svijeta iz daljine, ispunjujući svoje duge prazne dane uspomenama i strahovanjem. Vani pak muškarci u bijesnoj borbi s boţanskim i ljudskim gase uspomene pod jačim svjetlom određena cilja i gube osjećaj straha, pa čak i rana, u razigranom ţaru borbe.

Prema onome što ste opazili kod Toma, mislim da on nije mladić za kojega biste prorekli neuspjeh u svemu što je ţelio svom svojom dušom. Oklada će vjerojatno završiti u njegovu korist, usprkos njegovu slabu uspjehu u klasičnim naukama. Jer Tom nije nikada ţelio uspjeh na tom polju djelatnosti. A ako se ţeli da glupost snaţno razbuja i procvate, onda nema boljeg nego lijevati u nečiji mozak što veći broj predmeta za koje on nema nikakva zanimanja. Ali sada Tomova snaţna volja poveţe njegovo poštenje, njegov ponos, ţalost u obitelji i njegovu osobnu ţelju za napredovanjem, tvoreći iz njih jednu snagu, usredotočujući njegova nastojanja i nadvladavajući malodušnost. Stric Deane, koji ga je paţljivo promatrao, počne doskora polagati u njega nade i pomalo se ponositi time što je u tvrtci namjestio nećaka, koji je, čini se, sazdan od dobre trgovačke građe. Tom, međutim, ubrzo uoči kako je uistinu bilo plemenito što ga je stric najprije namjestio u skladištu, jer je stric već počeo napominjati kako bi mu se za neko vrijeme moglo povjeriti i da putuje u određeno doba godine i nabavlja za tvrtku raznu prostu robu, kojom ovdje ne ţelim sablaţnjavati otmjena uha. I sigurno je gospodin Deane imao tu ideju na umu kad bi, u očekivanju da će popiti svoju čašu vina bez društva, rekao Tomu neka uđe i posjedi s njime jedan sat, pa provodio taj sat opširno ga poučavajući i ispitujući o raznoj uvoznoj i izvoznoj robi, zaletavajući se povremeno što baš nije bilo od tako neposredne koristi u pitanja osobnih prednosti, koje imaju trgovci St. Ogg’sa ako daju robu dopremati vlastitim ili stranim brodovima. Naravno, pri toj bi temi gospodin Deane, kao brodovlasnik, stavio pokoju dosjetljivu primjedbu, kad bi se zagrijao razgovorom i vinom.

Već u drugoj godini Tomu se plaća povećala. Ali sve, osim troška za njegov ručak i odjeću, odlazilo bi kući u limenu kutiju. Izbjegavao bi društva, da ga i protiv volje ne zavedu na izdatke. To ne znači da je Tom bio sazdan po uzoru glupavog Marljivog Šegrta. Imao je zdrav tek za uţitak volio bi da je krotitelj konja i da je u očima svojih susjeda otmjen čovjek, koji časti i daruje ostale valjano prosuđenom velikodušnošću, te da ga proglase jednim od najsjajnijih momaka u tom kraju. Ne, on je odlučio da to sve postigne prije ili kasnije. Ali praktična mu je oštroumnost govorila da put do takvih uspjeha moţe za njega voditi samo kroz sadašnju suzdrţljivost i samoodricanje. Treba mu proći nekoliko miljokaza, a jedan od prvih jest isplata očevih dugova. Pošto je po tom pitanju donio odluku, koračao je dalje bez kolebanja, poprimajući pritom prilično mrku strogost, kako će to lako nastupiti kod mladića od kojega se prerano zahtijeva samostalnost. Tom je ţivo osjećao zajednički cilj s ocem, što izvire iz obiteljskog ponosa, i odlučio je da kao sin bude besprijekoran. Ali sve veće iskustvo nukalo ga je da često šutke osuđuje prenagljenost i nerazboritost u prijašnjim očevim postupcima. Njihove se sklonosti nisu podudarale pa je Tomovo lice bilo rijetko kada vedro onih nekoliko sati, što bi ih provodio kod kuće. Maggie je pred njim osjećala strahopoštovanje i protiv toga se opirala, kao

28 Hekuba u grčkoj mitologiji ţena trojanskog kralja Prijama i majka Hektora i Parisa

183

protiv nečega nedostojna njezine svjesnosti o širim mislima i dubljim povodima. Ali nije imalo smisla opirati se. Odlika, koja je u suglasnosti sa samom sobom koja provodi ono što je naumila, guši svaki poriv, koji bi to suzbijao i nema iluzija izvan onoga što je jasno moguće jaka je već po samom svojem poticanju.

Moţete lako zamisliti kako je sve očitija nesličnost između Toma i oca bila veoma prikladna da izmiri tetke i stričeve s majčine strane. K tome se o povoljnim izvještajima i predskazivanjima gospodina Deana gospodinu Gloggu o Tomovim trgovačkim sposobnostima počelo među njima raspravljati i raznovrsno suditi. Sva je prilika, tako im se činilo, da će on sluţili obitelji na čast, a da im pritom ne prouzroči nikakve izdatke ni muke. Gospođa je Pullet uvijek mislila kako je neobično da Tomova krasna put koja je tako izričito dodsonska ne bi sluţila kao siguran dokaz da će se on valjano razviti, te da su njegove mladenačke zablude naganjanje pauna i opće nepoštovanje prema tetkama samo bile znak da ima i primjese Tulliverove krvi, koju je nesumnjivo prerastao. Gospodin Glegg, koji je stekao neku opreznu sklonost prema Tomu, sve otkako se ponio onako hrabro i razborito kad je u kući bila ovrha, sada se polako zagrijavao za odluku da dijelom pospješi njegove izglede jednom kad se za to pruţi prilika, i to razborito, da na kraju ne bude gubitka. Ali gospođa je Glegg opazila da nije njezin običaj govoriti ovako bez vidljivih dokaza, kao što je to običaj nekih ljudi; da će oni koji najmanje kaţu najvjerojatnije doţivjeti da im se riječi obistine; i da će se, kad dođe pravi tren, vidjeti tko zna bolje, ali ne samo govoriti. Stric Pullet pak, pošto je šutke razmišljao tako dugo, koliko mu je bilo potrebno da pojede nekoliko slatkiša, došao je do odlučna zaključka da je bolje ne miješati se u ţivot mladića, koji će po svoj prilici uspjeti u ţivotu.

Međutim, Tom nije pokazivao nikakve sklonosti da se pouzdaje u bilo koga, osim u sama sebe, premda je zbog prirodne osjetljivosti na sve znakove povoljna mišljenja, rado gledao kad bi stric Glegg koji put prijateljski zavirio k njemu za vrijeme poslovnih sati, i volio je primati njegove pozive na objed, premda je to obično radije otklanjao govoreći da nije siguran da će stići na vrijeme. Ali prije otprilike godinu dana dogodilo se nešto što je navelo Toma da iskuša prijateljsku sklonost strica Glegga.

Bob Jakin, koji se rijetko kad vraćao sa svojeg pokućarenja, a da ne bi pohodio Toma i Maggie, čekao ga je na mostu, kod se jedne večeri vraćao kući iz St. Ogg’sa, da se mogu malo nasamo porazgovoriti. Bob je sebi prisvojio slobodu da pita nije li gospodin Tom nikada pomišljao na to da zaradi novaca trgujući malo na vlastiti račun. Kako trgovati? Tom je to ţelio znati. Eh, slanjem manjih pošiljaka robe u strane luke. Bob, naime, ima osobito dobra prijatelja, koji je ponudio da će za njega sklopiti takav mali posao za lacehamsku robu, pa će rado pod istim uvjetima posluţiti i gospodina Toma. Toma je to odmah zainteresiralo i on zatraţi opširno objašnjenje, čudeći se kako nije već prije pomislio na tu ideju. Toliko mu se sviđao taj izlet u trgovačku spekulaciju, koja bi spori postupak zbrajanja pretvorila u mnoţenje, da je odmah odlučio spomenuti to ocu i dobiti njegov pristanak da moţe uporabiti dio ušteđevine u limenoj kutiji za nabavu manje pošiljke robe. Bilo bi mu milije da se ne posavjetuje s ocem, ali upravo je uplatio svoj novac za posljednje tromjesečje u limenu kutiju, a drugog vrela nije bilo. Sva je ušteđevina bila ondje. Jer gospodin Tulliver neće pristati na to da izda novac uz kamate, da ga ne bi izgubio. Otkako je spekulirao s kupnjom nekog ţita i na tome izgubio, nije bio miran ako nije novac imao uvijek na oku. Tom oprezno načne taj predmet, kad je te večeri sjedio s ocem pred kaminom. Gospodin je Tulliver slušao naginjući se naprijed u svojem naslonjaču i zavirujući Tomu u lice skeptičnim pogledom. Prvi mu je poriv bio da odlučno odbije, ali je osjećao neko strahopoštovanje pred Tomovim ţeljama, pa kako je stekao osjećaj da je otac koji nema sreće, izgubio je nešto od svoje odlučnosti i volje da bude gospodar. Izvadi iz dţepa ključ od pisaćeg stola, nađe ključ velike škrinje i donese dolje limenu kutiju i to polako, kao da ţeli odgoditi trenutak bolna rastanka. Zatim sjedne uz stol i otvori kutiju malim ključićem za lokot, koji bi u slobodnim trenucima uvijek premetao prstima u dţepu svojega prsluka. I eto, tu su sad leţale prljave novčanice i sjajni zlatnici. On ih izbroji na stol svega sto i šezdeset funti za dvije godine, poslije tolike najpaţljivije štednje.

184

»Koliko, dakle, trebaš?« upita Toma, govoreći kao da mu riječi pale usnice. »Kako bi bilo da počnem s ovih trideset i šest funti, oče?« upita Tom. Gospodin Tulliver odijeli tu svotu od ostaloga i pokrivajući je rukom reče: »Toliko ja mogu uštedjeti od svoje plaće u godini dana.« »Da oče, sporo to ide kad se štedi od ono malo novaca što ih dobijemo. A ovako bismo

mogli podvostručiti našu ušteđevinu.« »Da, sinko«, reče otac, drţeći i dalje ruku na novcu »ali ti bi ga mogao izgubiti mogao bi

izgubiti godinu dana mojega ţivota a ja ih mnogo nemam.« Tom je šutio. »I ti znaš da nisam htio otplatiti dio duga prvom stotinom, jer sam htio vidjeti sve u jednoj

svoti a kad to vidim, onda sam za to siguran. Ako se pouzdaš u sreću, ona će se sigurno okrenuti protiv mene. Sreća je u rukoma đavla, i ako izgubim jednu godinu, nikad to neću nadoknadih smrt će me preteći.«

Gospodinu je Tulliveru podrhtavao glas pa Tom pošuti nekoliko trenutaka prije nego što reče:

»Odustat ću od toga, oče, kad se toliko protiviš.« Međutim, ne ţeleći posve odustati od te ideje, on odluči upitati strica Glegga, ne bi li

stavio na kocku dvadeset funti, time da dobije pet posto zarade. To je uistinu veoma malen zahtjev. Stoga, kad je drugi dan Bob svratio u pristanište da čuje odluku, Tom predloţi da pođu zajedno do strica Glegga da otvore posao. Jer nije se mogao otresti svojeg nepovjerljivog ponosa i mislio je da će mu Bobov jezik malo ublaţiti osjećaj neprilike.

U ugodno doba u četiri sata poslije podne jednog vrućeg dana u kolovozu gospodin je Glegg, prirodno, brojio svoje voćke da se uvjeri kako se ukupni broj nije od jučer izmijenio. I tu mu u vrt dođe Tom u društvu, koje se gospodinu Gleggu činilo veoma sumnjivim. To bijaše društvo nekog čovjeka s torbom na leđima jer Bob je bio opremljen za novo putovanje i nekog ogromnog pjegavog bulterijera, koji se u hodu polagano gegao i gledao ispod vjeđa zlovoljnom ravnodušnošću, koja je, uostalom, mogla biti tek krinka za najpakosnije namjere. Kroz naočale, koje su gospodinu Gleggu pomagale kod brojenja voćaka, te su sumnjive pojedinosti udarale u oči i izazivale nemir.

»Hej, hej! Pridrţi tog psa, čuješ li?« viknu, uhvativši neku letvu i drţeći je pred sobom kao štit, kad su posjetnici stigli na tri metra od njega.

»Nosi se, Mumps«, reče Bob i gurne psa nogom. »Miran je kao janje, gospodine«, primijeti, a Mumps to potkrijepi tihim reţanjem i povuče se natrag iza gospodarevih nogu.

»Eh, što to samo znači, Tome?« upita gospodin Glegg. »Jeste li mi donijeli podatke o lopovima koji su mi posjekli stabla?«

Ako Bob dolazi s takvim ‘podacima’, gospodin Glegg će naći razloga i dopustiti malo nepravilnosti.

»Ne, gospodine«, reče Tom, »došao sam s tobom razgovarati o nekom svojem malom poslovnom pitanju.«

»Eh dobro ali kakve veze ima s time to pseto?« reče stari gospodin, opet se ublaţivši. »To je moj pas«, reče snalaţljivi Bob. »I ja sam povukao gospodina Toma u neki mali posao

jer je on moj prijatelj još iz mladih dana. Prvo što sam uopće ikada radio je bilo to da strašim ptice za starog gazdu. I ako se negdje pojavi malo sreće, ja uvijek mislim da bih mogao dati gospodinu Tomu da i on malo povuče. I bila bi prava pravcata sramota, kad ima prigodu zaraditi malo novca odabiranjem robe čistih deset do dvanaest posto, kad se plati brodska vozarina i provizija ne uhvatiti tu prigodu zbog nestašice novca. A kad je to za robu iz Lacehama bogami, pa ta je upravo načinjena za ljude koji ţele otpremiti malo robe u inozemstvo: lagana je i ne zauzima prostora, moţete zapakirati dvadeset funti, tako da ni ne vidite omot. A to je roba koja se sviđa budalama, pa nije vjerojatno da će joj nedostajati trţišta. A ja bih išao u Laceham i nakupovao robe za gospodina Toma, zajedno sa svojom. A tu je i nadziratelj ukrcavanja tog malog broda, koji će tu robu otpremiti poznajem ga veoma dobro. To

185

je trijezan čovjek i ima obitelj ovdje u gradu. Salt29 mu je ime, a ima i soli u glavi pa ako mi ne vjerujete, mogu vas odvesti k njemu.«

Stric je Glegg stajao, zinuvši od čuđenja nad tom nesputanom rječitosti, s kojom je njegovo shvaćanje jedva moglo drţati korak. Pogleda najprije Boba preko svojih naočala, onda kroz njih, pa opet preko njih. Tom je, međutim, ne znajući sigurno kakav je dojam izazvao u njegovu stricu, počeo već ţeljeti da nije doveo tog neobičnog Arona ih zastupnika. Bobovo mu se brbljanje sada učini manje pristojno, kad ga je slušao još netko osim njega.

»Čini se da ti štošta znaš«, konačno reče gospodin Glegg. »Da, gospodine, istina je što kaţete«, odvrati Bob kimnuvši i nalierivši glavu. »Mislim da

mi sva glava vrvi iznutra kao stari sir, jer sam tako pun ideja, sve jedna prebacuje drugu. Kad ne bi imao Mumpsa da s njime razgovaram, glava bi mi postala preteška i ja bih se samo skljokao. Mislim da je to zato što nisam išao mnogo u školu. Zbog toga i predbacujem svojoj staroj majci. ‘Trebala si me malo više slati u školu’, kaţem, ‘pa bih onda znao čitati iz knjiga kao od šale, a glava bi mi ostala hladna i prazna. Bogami, njoj je sada sjajno i udobno, toj mojoj staroj majci: jede pečenke i čavrlja kad god joj se hoće. Jer ja se toliko natrpavam novcem da moram naći sebi ţenu koja će ga za mene trošiti. Ali ţena ti je neprilika a moţda se i Mumpsu neće sviđati.«

Stricu Gleggu, koji je sebe smatrao šaljivdţijom, otkako se povukao iz poslovnog ţivota, Bob se počne činiti zabavnim, ali još je imao neku primjedbu negodovanja koju je ţelio napomenuti, pa mu je lice i dalje ostalo ozbiljno.

»Ali«, reče, »i meni se čini da ste u nedoumici kako da potrošite svoj novac, inače ne biste drţali toga vehkog psa da vam pojede više nego što mogu pojesti dva kršćanina. To je šteta šteta!« No govorio je više sa ţaljenjem, nego sa srdţbom, i brzo dodao: »Ali, hajde sad, da čujemo još malo o tom poslu, Tome. Čini mi se da ţeliš neku malu svotu kako bi njome nešto poduzeo. Ali gdje ti je sav tvoj novac? Valjda nisi baš sve potrošio he?«

»Ne, striče«, reče Tom porumenjevši, »ali moj otac nije voljan staviti ga na kocku, a ja ga nerado na to silim. Kad bih za početak mogao dobiti dvadeset do trideset funti, mogao bih vam za to platiti pet posto, pa bih tada postepeno mogao skupiti vlastitu malu glavnicu i izlaziti na kraj bez zajma.«

»Da, da«, reče gospodin Glegg odobravajući, »to nije loša zamisao i ja neću reći da ne bih htio biti vaš čovjek. Ali bit će jako dobro da govorim s tim Saltom o kojemu mi pripovijedate. I onda ... tu je taj tvoj prijatelj, koji će nabaviti za tebe robu. Moţda imate nekog tko će za vas jamčiti ako se novac poloţi u vaše ruke?« doda oprezno stari gospodin, gledajući Boba preko svojih naočala.

»Mislim da to nije potrebno, striče«, reče Tom. »Naime, hoću reći da ne bi bilo potrebno za mene, jer Boba tako dobro poznam. Ali moţda bi bilo ispravno da se ti nekako osiguraš.«

»Vi dobivate svoj postotak od prodaje, mislim?« upita gospodin Glegg, pogledavši Boba. »Ne, gospodine«, reče Bob gotovo sa zgraţanjem, »ja nisam ponudio da gospodinu Tomu

pribavim jabuku, kako bih sam dobio od nje zalogaj. Kad povučem ljude za nos, bit će mi to bolja zabava nego postotak.«

»Eh, pa bilo bi pravedno da dobijete neki mali postotak«, reče gospodin Glegg. »Nemam baš osobito mišljenje o poslovima u kojima ljudi naprave nešto ni za što. To se uvijek nekako loše čini.«

»Dobro, dakle«, reče Bob, koji je svojom pronicavošću odmah vidio o čemu je riječ, »reći ću vam što ja kod toga dobivam i kako je to na kraju onda novac u mojem dţepu: ja se time činim vaţna osoba, kad više toga kupujem. Eto, to ja mislim. Bogami, domišljat sam ja momak, jest.«

»Glegge, Glegge!« zovne strog glas s otvorena prozora u gostinjskoj sobi, »hoćeš li, molim te, doći unutra na uţinu ili ćeš stajati i razgovarati s kirijašima, dok te ne ubiju u po bijela dana?«

29 Igra riječi engl. riječ salt znači sol

186

»Ubiju?« začudi se gospodin Glegg. »O čemu ta ţena govori? Tu je tvoj nećak Tom, koji se svratio zbog nekog malog posla.«

»Jest, ubiju nije tome tako davno što je neki pokućarac ubio mladu ţenu na samotnom mjestu i ukrao njezin napršnjak, a tijelo joj bacio u jarak.«

»Ne, ne«, stade je umirivati gospodin Glegg, »ti misliš na onog starca bez nogu, koji se vozio na kočijici s dva točka.«

»Eh, to je isto, gospodine Glegge samo ti voliš proturječiti onome što ja kaţem. A ako je moj nećak došao zbog posla, bolje bi pristajalo da ga dovedeš u kuću i dopustiš da i njegova tetka o tome nešto dozna, umjesto da šapućete po kutovima ovako zaplotnjački iza leđa.«

»Dobro, dobro«, reče gospodin Glegg, »doći ćemo sada u kuću.« »Vi ne morate ovdje ostati«, glasno oslovi gospođa Boba, više zbog moralnog, nego

tjelesnog razmaka među njima. »Ne trebamo ništa. Ja ne trgujem s pokućarcima. I ne zaboravite za sobom zatvoriti vrtna vrata.«

»Stani malo, ne tako brzo«, reče gospodin Glegg. »Ja još nisam gotov s tim mladićem. Uđi, Tome, uđi«, doda, zakoračivši u kuću kroz staklena vrata.

»Gospodine Glegge«, zloslutnim glasom reče gospođa Glegg, »ako namjeravaš pustiti tog čovjeka i njegova psa na moj sag, pred mojim vlastitim očima, tad budi tako dobar i reci mi to. Ţena ima neko pravo to pitati, nadam se?«

»Ne uznemirujte se, gospođo«, reče Bob, dotaknuvši kapu. On je odmah uočio da je gospođa Glegg divljač, koju se isplati progoniti, pa poţeli sudjelovati u tom lovu. »Mi ćemo ostati ovdje na polju, na šljunku Mumps i ja. Mumps zna svoje društvo to da. Mogao bih ga huškati cijeli sat prije nego bi poletio na pravu damu kao što ste vi. Divno je to kako on zna koje su gospođe pristale a napose ih voli kad imaju dobre oblike. Bogami!« doda Bob odloţivši svoju torbu na šljunak. »Neoprostiva je šteta da gospođa poput vas ne trguje s pokućarcem, umjesto da ide u te novotarske dućane gdje ima pola tuceta otmjenih gospodičića, s podbradcima poduprtim krutom visokom ogrlicom da nalikuju na boce s ukrasnim čepovima, a svi moraju zaraditi objed na komadiću jeftine pamučne tkanine. Jasno je zdravu razumu da morate platiti trostruku cijenu, koju plaćate pokućarcu, što bi bio prirodan način kupovanja robe, jer taj ne plaća najamninu i nije prisiljen gušiti se dok se iz njega ne iscijede laţi, je li mu to po volji ili ne. Ali Boţe moj, gospođo, vi znate kako je to bolje nego ja vi moţete progledati te trgovce, kladim se.«

»Jest, i mislim da mogu, a i pokućarce također«, reče gospođa Glegg, ţeleći pokazati da Bobovo laskanje nije kod nje izazvalo nikakav dojam, dok je njezin muţ, stojeći iza nje raširenih nogu i s rukama u dţepovima, namigivao i smiješio se bračnim zadovoljstvom nad mogućnosti da se njegova ţena pridobije.

»Eh, svakako, gospođo«, reče Bob. »Pa vi mora da ste beskrajno mnogo trgovali s pokućarcima kad ste bih mlado djevojče prije nego je ovaj gospodin imao sreću da mu za vas zapne oko. Znam gdje ste stanovali, doista znam vidio sam kuću mnogo puta tik do kuće posjednika Darleigha kamena kuća sa stepenicama ... «

»Ah da, imala je stepenice«, reče gospođa Glegg, nalijevajući čaj. »Vi dakle znate nešto o mojoj obitelji ...Jeste li štogod u rodu onom pokućarcu koji je škiljio na lijevo oko i koji je znao donositi irsko laneno platno?«

»Gle ti to sad!« kliknu Bob, izmičući pitanju. »Zar nisam znao da ćete se sjećati kako ste najbolje kupovali kod pokućaraca? Eh, vidite, čak i škiljav je pokućarac bolji nego trgovac koji moţe gledati ravno. Gospode! Kad bih imao sreću posjetiti kamenu kuću sa svojom torbom, što tu leţi«, on se sagne i počne značajno lupkati pesnicom po torbi, »a one lijepe mlade djevojke stoje vani na kamenim stubama! Za to bi se isplatilo otvarati torbu za to da. Pokućarci sada navraćaju samo u siromašne kuće, ukoliko ne idu u bogate kuće radi sluţavki. Slaba su to vremena da, da. Evo, gospođo, pogledajte danas pamučne tkanine, a kakve su bile onda, kad ste ih vi nosili - eh, vi danas ne bi takvo što stavili na se, to već vidim. Mora biti prvorazredne kakvoće ona roba kakvu biste vi kupili nešto što bi se dobro nosilo, kao i vaše crte lica.«

187

»Da, i to bolje kakvoće od one koju vi vjerojatno prodajete. Vi nemate ništa prvorazredno osim drskosti, to sam uvjerena«, reče gospođa Glegg, pobjedonosno uţivajući u svojoj nepobjedivoj oštroumnosti. »Glegge, zar nećeš već jednom sjesti za uţinu? Tome, evo za tebe šalica.«

»Pravo vi govorite, gospođo«, reče Bob. »Moja torba nije za ovakve gospođe. Prošlo je vrijeme za to. Danas je to samo roba prigodno kupljena uz posve niske cijene. Malo oštećena tu i tamo, što se moţe izrezati ili se uopće ne primjetiti kod nošenja, ali nedostojna da se nudi bogatu svijetu, koji moţe platiti za vanjski izgled nečega što nitko ne vidi. Ja nisam čovjek koji će vam nuditi da otvori svoju torbu, gospođo. Ne, ne, ja jesam drzak čovjek, kako vi kaţete takva vremena čine čovjeka drskim ali tako daleko ipak ne idem.«

»Eh, pa kakvu robu nosite u svojoj torbi?« upita gospođa Glegg. »Šarene tkanine, valjda rupce i slično?«

»Svašta, gospođo, svašta«, reče Bob, lupkajući po svojoj torbi, »ali ne govorimo više o tome, molim vas. Ja sam došao ovamo radi neka posla gospodina Toma i nisam čovjek koji bi svojim poslovima oduzimao drugima vrijeme.«

»A molim lijepo, kakav je to posao koji se preda mnom mora tajiti?« upita gospođa Glegg, koja je, potaknuta dvostrukom radoznalošću, morala dopustili da jedna polovica pričeka.

»Jedan mali prijedlog nećaka Toma«, reče dobrodušni gospodin Glegg, »i to nipošto loša, mislim. Mali prijedlog da se zaradi novaca. To je onaj pravi prijedlog za mlade ljude, koji moraju sami stvarati svoju sreću, je li, Jane?«

»Ali ja se nadam da to nije ideja kojom on očekuje da će mu njegovi prijatelji sve obaviti za njega. Na to danas mladi svijet najviše misli. I molit ću lijepo, što se tog mladog pokućarca tiče, što se događa u našoj obitelji? Zar ne moţeš govoriti u vlastito ime, Tome, pa da obavijestiš svoju tetku o svemu, kako bi se i dolikovalo nećaku?«

»To je Bob Jakin, tetko«, reče Tom, obuzdavajući ljutnju koju je u njemu uvijek izazivao glas tetke Glegg. »Poznajem ga još iz vremena kad smo bili mali dječaci. Veoma je dobar čovjek i uvijek spreman da mi učini uslugu. A on već ima iskustva u odašiljanju robe nekog malog brodskog tovara za privatnu spekulaciju. I on misli, ako bih ja isto tako mogao početi s malim, moţda bih zaradio novaca. Na taj način postiţe visok kamatnjak.«

»Visok kamatnjak?« ţivo zapita tetka Glegg. »A što ti nazivaš visokim kamatnjakom?« »Deset do dvanaest posto, kaţe Bob, kada se plate troškovi.« »Pa zašto mi se onda takvo što nije već prije kazalo, Glegge?« obrati se gospođa Glegg

svojem muţu s oštrim prizvukom predbacivanja u glasu. »Zar mi nisi uvijek govorio kako se ne moţe dobiti više od pet posto?«

»Pali, pali, tek štogod, draga ţeno«, reče gospodin Glegg. »Pa ti se ne bi mogla upustiti u trgovinu, zar ne? S vrijednosnim papirima ne moţeš dobiti više od pet posto.«

»Ali ja mogu uloţiti malo novaca za vas, i to veoma rado, gospođo«, reče Bob, »ako ste ga pripravni riskirati premda tu nema rizika koji bi bio i spomena vrijedan. Ali ako biste bih voljni pozajmiti malo novaca gospodinu Tomu, on bi vam platio šest ih sedam posto te pritom i sam još zaradio neku malenkost. A ovako dobrodušnoj gospođi poput vas, taj će novac biti draţi, ako i vaš nećak u tome sudjeluje.«

»Što kaţeš, gospođo Glegg?« upita gospodin Glegg. »Meni se sve čini, kad se još malo propitam, da ću omogućiti Tomu da počne s malom glavnicom on će mi plaćati kamate, znaš pa ako imaš kakvu svoticu koja leţi umotana u vršku stopala kakve čarape, ili onu ... «

»Gospodine Glegge, to prelazi sve! Ti ćeš drugi put još ići i davati podatke skitnicama da mogu doći orobiti me.«

»Dobro, dobro, kao što sam rekao, ako mi se ţeliš pridruţiti s dvadeset funti, moţeš ja ću dati pedeset. To će biti posve lijepa glavnica, he, Tome?«

»Ti ne računaš sa mnom, Glegge, nadam se«, reče njegova ţena. »Ti bi mogao poduzeti koješta lijepo s mojim novcem, o tome ne sumnjam.«

»Dobro, dakle«, prilično kratko odsiječe gospodin Glegg, »onda ćemo bez tebe. Ja ću ići s

188

vama porazgovarati s tim Saltom«, doda okrenuvši se k Bobu. »A sada ćeš, čini mi se, učiniti posve suprotno, gospodine Glegge«, reče gospođa Glegg, »i

htjet ćeš me isključiti iz poslova mojeg rođenog nećaka. Nisam ništa rekla o tome da neću uloţiti novac u to i ne kaţem da će to biti dvadeset funti, premda si ti tako spremam to reći za mene ali vidjet će on jednog dana da je njegova tetka bila u pravu kad nije stavila na kocku novac, koji je za njega uštedjela, dok se ne dokaţe da taj neće propasti.«

»Eh, to je ugodan rizik, dabome«, reče gospodin Glegg, indiskretno namignuvši Tomu, koji se nehotice morao nasmiješiti. Ali Bob zaustavi provalu uvrijeđene gospođe.

»Eh, gospođo«, reče s divljenjem, »vi znate što je što vi da. A tako i jest samo pravo. Vi izvidite kako će uspjeti prvi poslić. Gospode, to je sjajno, kad čovjek ima dobre rođake. Ja sam došao do male glavnice, kako gospodin kaţe, sve vlastitom dosjetljivošću - to je bilo deset zlatnika gašenjem poţara u Torryjevoj ljevaonici, i ta je glavnica rasla i rasla malo-pomalo dok nisam imao nekih trideset funti, koje sam mogao uloţiti, a usto sam i majci stvorio udobniji ţivot. Zaradio bih ja i više, samo sam tako mekan prema ţenama ne mogu, a da im ne dopustim da naprave tako dobar posao. Evo ovdje ove torbe«, pritom s uţitkom lupne po njoj šakom, »svatko bi drugi na njoj zaradio lijep novčić. Ali ja, gospođo, ja ću to prodati za isto onoliko koliko sam za to platio.«

»Imate li ovdje komadić dobre mreţaste tkanine?« upita gospođa Glegg, odmičući se od čajnog stola i slaţući svoj obrus.

»Eh, gospođo, ne ono što biste vi smatrali vrijednim pogledati. Mrsko mi je i pokazati vam to. Bila bi to uvreda za vas.«

»Ali dajte da vidim«, reče gospođa Glegg, još uvijek svisoka. »Ako je to oštećena roba, onda je prilično vjerojatno da će bih i malo bolje kakvoće.«

»Ne, gospođo, ja znam gdje mi je mjesto«, reče Bob, podignuvši svoju torbu i prebacivši je na rame. »Ja neću izlagati siromaštvo svoje trgovine pred gospođu kao što ste vi. Pokućarenje nije više što je nekad bilo. Pogodilo bi vas u srce da vidite razliku. Stojim vam na usluzi, gospodine, kad budete raspoloţeni da idete i razgovarate sa Saltom.«

»Sve u svoje vrijeme«, reče gospodin Glegg, ne ţeleći nikako dokrajčiti razgovor. »Trebaju li te u lučkom skladištu, Tome?«

»Ne, gospodine. Ostavio sam Stowa na svom mjestu.« »Hajde, skinite tu svoju torbu i dajte da pogledam«, reče gospođa Glegg, dovukavši stolac

do staklenih vrata i dostojanstveno zauzimajući mjesto. »Nemojte to traţiti, gospođo«, zaklinjao ju je Bob. »Ne gubite riječi«, strogo reče gospođa Glegg, »već činite kako vam kaţem.« »Eh, gospođo, ne da mi se ne«, reče Bob, polako odlaţući svoju torbu na stepenicu i

počinjući je odvezivati krzmavim prstima. »Ali neka se izvrši što vi odredite.« Pritom je u stankama dugo šeprtljao oko torbe. »A vi ionako nećete kupiti od mene ni jednu jedinu stvar ... bilo bi mi vas ţao da to učinite ... jer pomislite samo na one siromašne ţene tamo gore u selu, koje se nikad ne odmiču od kuće ni stotinu metara ... bilo bi šteta da im netko oduzme njihove jeftine prigodne kupnje. Gospode, za njih je to isto kao neka svečanost, kad me vide s mojom torbom ... i više nikada neću za njih uhvatiti opet tako jeftinu robu. U svakom slučaju, sada nemam vremena jer odlazim u Laceham. Evo, gledajte ovamo«, brzo nastavi sad opet Bob, diţući u vis crveni vuneni rubac s izvezenim vjenčićem u uglu, »tu je nešto za čim će djevojci porasti zazubice, a stoji svega dva šilinga a zašto? Eh, jer na ovom jednobojnom kraju ima sitna rupica od moljca. Bogami, mislim da je moljce i plijesan poslala providnost s ciljem da malo pojeftine robu za pristale ţene, koje nemaju mnogo novaca. Da nije bilo moljaca, eto, svi bi ovi rupci do zadnjega bih i otišli bogatim lijepim gospođama, poput vas, gospođo, za pet šilinga po komadu ni novčića manje. Ali što čini moljac? Eto, za tren odgrize tri šilinga od cijene i onda pokućarac, kao ja, moţe tu robu nositi siromašnim djevojkama, koje ţive pod tamnim krovovima, da im da malo radosti. Gospode, pa to je gotovo kao vatra, kad pogledaš takav rubac!« Bob ispruţi ruke, kako bi se rupcu mogli diviti izdaleka, no gospođa Glegg reče oštro:

189

»Da, ali nitko ne ţeli vatru u ovo doba godine. Ostavite te šarene stvari po strani dajte da pogledam vaše mreţaste tkanine, ako ih imate.«

»Eh, gospođo, rekao sam vam kako će biti«, reče Bob, odbacivši na stranu šarene komade s izrazom očaja. »Znao sam da će vam se smučiti kad pogledate takvu jednostavnu robu, kakvu ja nosim. Tu je eto komad muslina s uzorkom kakva smisla ima da ga gledate? To je isto kao kad biste gledali hranu siromaha, gospođo samo bi vam oduzelo tek. Ima jedan metar u sredini gdje uzorka uopće nema bogami, pa to je muslin kakav bi mogla nositi i princeza Viktorija, ali«, doda Bob, bacivši ga iza sebe na tratinu, kao da ţeli poštedjeti oči gospođe Glegg, »taj će kupiti sitničareva ţena u Fibb’s Endu to je mjesto za njega deset šilinga za cijeli komad deset metara, računajući oštećeni dio dvadeset i pet šilinga bi iznosila cijena ni pennyja manje. Ali ja neću više ništa reći, gospođo. To nije ništa za vas komad ovakva muslina. Vi sebi moţete dopustiti da platite trostruko toliko za nešto što nije ni pola tako dobro. Vi ste govorili o mreţastim tkaninama. Eh, imam jedan komad koji će bih prikladan da mu se narugate ... «

»Donesite mi onaj muslin«, naloţi gospođa Glegg, »ţućkaste je boje ja baš volim ţućkasto.«

»Eh, ali oštećen je«, reče Bob prezrivo. »Vi ne biste ništa s njime učinili, gospođo dali biste ga kuharici, znam da bi i bila bi šteta jer bi ona u njemu previše nalikovala na gospođu to se ne pristoji sluţavkama.«

»Donesite ga, pa da vidim kad ga izmjerite«, zapovjedi gospođa Glegg. Bob posluša napadno klimajući. »Gledajte, koliko ima preko mjere!« klikne, drţeći u rukama onaj komadić preko mjere,

dok se gospođa Glegg ţivo pozabavila ispitivanjem oštećenog dijela i zabacivala glavu natrag da vidi koliko će se ta pogreška gubiti kad se gleda izdaleka.

»Dat ću vam šest šilinga za nj«, predloţi, bacivši tkaninu na zemlju kretnjom osobe koja stavlja neki ultimatum.

»Nisam li vam rekao, gospođo, da će vam vrijeđati osjećaje ako pogledate moju torbu? Taj oštećeni komadić okrenuo vam je sad ţeludac vidim da jest«, reče Bob, zamatajući muslin što je brţe mogao i naoko se spremajući zavezati svoju torbu. »Vi ste navikli gledati drukčiju robu, koju su raznosili pokućarci kad ste ţivjeli u kamenoj kući. Pokućarenje nije više što je nekada bilo, rekao sam vam to. Moja je roba za priprost svijet. Gospođa Pepper će mi dati deset šilinga za taj muslin i poţaliti što nisam od nje traţio više. Ovakva roba pokazuje svoju vrijednost kad se nosi, ta sačuva boju sve dok se niti ne raspadnu u praonici, a to neće biti dok sam ja još mladić.«

»Dobro, sedam šilinga«, ponudi gospođa Glegg. »Izbijte sebi to iz glave, gospođo, molim vas«, reče Bob. »Evo, dakle, tu je komadić

mreţaste tkanine da pogledate, prije nego što zaveţem torbu. Tek toliko da vidite na što je spao moj zanat: na točkice je i grančice, vidite, lijepa, ali poţutjela leţala je u skladištu pa je poprimila krivu boju. Takvu tkaninu ne bih nikada mogao kupiti da nije poţutjela. Gospode, trebalo mi je mnogo učenja da upoznam vrijednost takve robe. Kad sam počeo raznositi robu po kućama, bio sam neznalica poput svinje mreţasta tkanina ih prosta pamučna tkanina sve mi je bilo isto. Mislio sam da su najvrednije one stvari koje su najdeblje. Strašno sam se nasamario jer ja sam iskren čovjek ne sluţim se nikakvim smicalicama, gospođo. Mogu samo reći da je moj nos moje vlasništvo, jer ako bih pošao dalje od toga, izgubio bih se itekako brzo. A ja sam dao pet šilinga i osam pennyja za taj komadić mreţaste tkanine ako bih vam rekao išta drugo, rekao bih vam jeftinu laţ i pet šilinga i osam pennyja ću traţiti za nju ni pennyja više jer to je ţenska roba, a ja volim ugađati ţenama. Pet šilinga i osam pennyja za gotovo šest metara to je jeftino, kao da plaćaš samo za prljavštinu na njoj.«

»Pa tri metra te tkanine ne bi mi škodilo«, reče gospođa Glegg. »Eh, ima ga svega skupa šest«, reče Bob. »Ne, gospođo, za vas se to ne isplati. Vi moţete

sutra otići u dućan pa kupiti isti uzorak već izbijeljen. Stoji svega tri put više, a što je to takvoj gospođi?« I on odlučnom kretnjom stade vezati svoju torbu.

190

»Hajde, izvadite mi onaj muslin«, reče gospođa Glegg. »Evo osam šilinga za nj.« »Vi ste šaljivdţija, gospođo«, reče Bob, dignuvši nasmijano lice. »Odmah, čim sam došao

na vrata, vidio sam da ste ugodna gospođa.« »Hajde, izvadite mi ga«, odlučno naloţi gospođa Glegg. »Ali ako vam ga dam za deset šilinga, gospođo, vi ćete biti tako dobri i nećete nikome o

tome ništa reći. Svi bi mi se smijali svi drugovi u mojem zanatu bi me izviţdali kad bi saznali. Moram se uvijek pretvarati da traţim više za svoju robu, nego što uistinu traţim, inače bi otkrili da sam budala. Drago mi je što niste zahtijevali da kupite mreţastu tkaninu, jer tada bih izgubio moja dva najbolja posla s gospođom Pepper iz Fibb’s Enda a ona je vrijedna mušterija.«

»Dajte da još jednom pogledam tu mreţastu tkaninu«, reče gospođa Glegg, koju je uhvatila čeţnja za jeftinim točkama i grančicama kad su joj sada izmicale.

»Eh, vama ne mogu uskratiti«, reče Bob, izvadivši tkaninu i uručivši je njoj. »Gle! Vidite kakav je to uzorak! Prava lacehamska roba. Eto, to je takva roba, kakvu preporučam gospodinu Tomu da pošalje brodom. Bogami, to je krasna stvar za svakoga tko ima malo novaca od te će se lacehamske robe novci kotiti kao crvi. Kamo sreće da sam gospođa s nešto novaca! Eh, poznajem jednu koja je uloţila trideset funti u takvu robu neka gospođa s nogom od pluta, ali silno prefrigana tu vi ne biste ulovili ni da joj glavu zatjerate u vreću. Ta bi već jasno vidjela kako će se iskopati, prije nego bi se prenaglila da potrči. Eh, ona je pozajmila trideset funti nekom mladiću u manufakturi, i on ih je uloţio u lacehamsku robu, a neki brodski skladištar, kojeg poznajem (to nije Salt), uzeo je tu robu sa sobom i gospođa je dobila svojih osam posto kod prve pošiljke a sad je ne moţete zaustaviti: mora slati pošiljke svakim brodom, dok se ne obogati kao Ţidov. Bucks joj je ime ne ţivi u ovom gradu. Dakle, gospođo, hoćete li, molim vas, dodati tu mreţastu tkaninu ... «

»Evo ti, dakle, petnaest šilinga za oboje«, reče gospođa Glegg. »Ali to je besramna cijena.« »Ne, gospođo, to vi nećete nikada reći, kad za pet godina budete klečali u crkvi. Ja vam tu

robu zapravo poklanjam jest, zaista. Tih osam pennyja skida glatko moju zaradu kao britvom. Dakle, gospodine«, nastavi Bob, bacivši torbu na rame, »ako izvolite, ja bih rado otišao i pogledao kako ćemo Toma obogatiti. Eh, volio bih da imam još dvadeset funti da ih uloţim za sebe sama. Ne bi mi trebalo ni do sto brojiti, a već bih znao što da s tim počnem.«

»Stani tren, Glegge«, reče gospođa, kad je njezin muţ uzeo svoj šešir, »ti mi baš nikada nećeš pruţiti prilike da govorim. Sad ćeš otići i sve zaključiti za taj posao pa se vratiti i reći mi da mi je prekasno govoriti. Kao da ja nisam rođena tetka svojeg nećaka i glava obitelji s majčine strane! I kao da nisam stavila u stranu gvineje, sve s pravom teţinom, za njega da bude znao koga treba poštovati kad me poloţe u lijes.«

»Dobro, dobro, gospođo Glegg, kaţi što misliš«, nestrpljivo reče gospodin Glegg. »Evo, dakle, ţelim da se ništa ne čini bez mojega znanja. Ne kaţem da neću riskirati

dvadeset funti, ako drţiš da je sve ispravno i sigurno. A ako to činim, Tome«, zaključi gospođa Glegg, obrativši se značajno svojem nećaku, »nadam se da ćeš to uvijek drţati na umu i biti zahvalan za takvu tetku. Mislim, naime, ti ćeš mi platiti kamate, to znaš ja ne odobravam poklanjanje. To nismo nikada traţili u mojoj obitelji.«

»Hvala ti, tetko«, reče Tom, prilično ponosno. »Meni je milije da mi se novac pozajmi.« »Veoma dobro. To je dodsonski duh«, reče gospođa Glegg i ustade kako bi donijela svoje

pletivo, osjećajući da bi svaka daljnja opaska poslije toga bila već otrcana. Kad su Salta tog čovjeka s neobično mnogo soli u glavi otkrili u oblaku duhanskog dima u

gostionici »Sidro«, gospodin Glegg se počeo raspitivati, i to ga je raspitivanje dosta zadovoljilo, pa se odluči na predujam početne glavnice, kojoj je gospođa Glegg priloţila dvadeset funti. I u tom skromnom početku razabirete temelj činjenice, koja bi vas inače mogla iznenaditi: naime temelj Tomovu nakupljanju novca, za koji otac nije znao, a koji je obećavao da će za kratko vrijeme nadopuniti polaganiji postupak štednje i posve pokriti manjak. Kad je jednom svrnuo paţnju na to vrelo dobiti, Tom odluči da to iskoristi koliko najbolje moţe, pa nije propuštao ni

191

jednu prigodu da se raspita i proširi svoje male pothvate. Da ne kazuje ništa o tome svojem ocu, na to ga je ponukala ona čudna mješavina oprečnih osjećaja, koja često daje jednako pravo onima koji osuđuju neki čin, kao i onima koji mu se dive. Djelomično pak, razlog je tome bila ona nesklonost da se povjerava, koju ćeš često naći među bliţim rođacima ona obiteljska odbojnost, koja remeti najsvetije odnose našeg ţivota. Djelomično je razlog tome bila ţelja da iznenadi oca velikom radošću. Nije mu se činilo da bi bilo bolje da vrijeme do tog dana ublaţi novom nadom i spriječi ludilo prenenadana oduševljenja.

U vrijeme Maggina prvog sastanka s Philipom, Tom je već imao gotovo sto i pedeset funti vlastite glavnice, i dok su oni stupali u večernjem svjetlu po Crvenom bezdanu, on je uz isto večernje svjetlo putovao u Laceham, sav ponosan što se nalazi na svojem prvom putovanju za tvrtku Guest & Co., pa je prevrtao u mislima sve izglede kako bi po isteku daljnje godine dana mogao već podvostručiti svoju dobit, skinuti sramotu duga s očeva imena i moţda jer tada će mu biti već dvadeset i jedna godina stvoriti nov početak za sebe na višem stupnju namještenja. Pa zar on to ne zasluţuje? Bio je uvjeren da zasluţuje.

192

III. poglavlje

VAGA SE KOLEBA

Rekoh da je Maggie otišla kući te večeri iz Crvenoga bezdana s već započetim duševnim

sukobom. Vidjeli ste posve jasno, iz njezina razgovora s Philipom, kakav je to sukob bio. Ovdje se iznenada otvorio otvor u stjenovitu zidu, koji je zatvarao tijesnu dolinu poniţenja, gdje joj sve bijaše daleko nedostiţno nebo, a neki zemaljski uţici, koji su joj znali opsjedati sjećanje, nisu joj više bili izvan dohvata. Mogla bi imati knjiga, razgovora, prijateljstva mogla bi čuti vijesti iz svijeta, iz kojega se još uvijek smatrala izagnanom; a to bi bilo dobro i za Philipa, koji je tako jadan očito nije sretan. A moţda se tu ukazuje i prigoda da joj duša postane vrednija svoje najviše duţnosti jer najplemenitija, najpotpunija skrušenost moţe jedva i postojati bez nekog šireg znanja. Zar ona mora uvijek ţivjeti u tom zatočeništvu i odricanju? Tako je čisto, tako dobro da postoji prijateljstvo između nje i Philipa. Razlozi koji to zabranjuju tako su neopravdani, tako nekršćanski! Ali opet joj se stade javljati strogo, uporno upozorenje da gubi jednostavnost i jasnoću ţivota, dopuštajući da ojača razlog za prikrivanje, i da se, napuštajući jednostavno pravilo odricanja, baca pod zavodljivo vodstvo neograničenih ţelja. Već je mislila kako je stekla snagu da se pokori upozorenju, prije nego što je tjedan dana kasnije dopustila sebi da uveče usmjeri korake prema Crvenom bezdanu. Ali dok je u sebi nosila odluku da će Philipu srdačno kazati ‘zbogom’, kako je samo radosno, iščekivala tu večernju šetnju u tihoj šarenoj sjeni Bezdana, daleko od svega što je kruto i bez ljupkosti; kako je iščekivala poglede pune ljubavi, koji će je dočekati; kako se radovala osjećaju prijateljstva, koji će mudrijem, zrelijem razgovoru pridavati uspomenu iz djetinjstva; kako se unaprijed radovala sigurnom osjećaju da će Philipu biti drago čuti sve što ona kaţe, a za što nitko drugi ne mari! To je onakvih pola sata kakve će biti veoma teško ostaviti za sobom, s osjećajem da takvih neće više nikada biti. Ipak, rekla je što je bila naumila reći i to odlučna, ali i ţalosna lica.

»Philipe, ja sam odlučila ispravno je da se mi okanimo jedno drugog u svemu, osim u sjećanju. Ne bih se mogla sastajati s tobom bez skrivanja čekaj, znam što ćeš reći skrivanje je potrebno zbog neispravnih osjećaja drugih ljudi. Ali skrivanje ne valja, kakav god bio tome razlog. Smatram da bi to bilo loše za mene, loše za nas oboje. A tada, ako bi se naša tajna otkrila, samo bi bilo jada i strašne srdţbe. I onda bismo se ipak morali rastati, a bilo bi nam teţe, jer bismo se navikli da se viđamo.«

Philipovo lice porumenje i na tren silno oţivi, kao da je baš htio svom svojom snagom oduprijeti se toj odluci. Ali on se svlada i reče s prividnim mirom:

»Dobro, Maggie, ako se moramo rastati, pokušajmo to zaboraviti na pola sata. Razgovarajmo malo za posljednji put.«

On je uze za ruku, a Maggie ne osjeti nikakva razloga da je povuče natrag. Njegov mir ju još više uvjeri da mu je zadala tešku bol, pa mu je htjela pokazati kako je to nerado učinila. Stupali su šutke, drţeći se za ruke.

»Sjednimo u ulekninu«, reče Philip, »gdje smo posljednji put stajali. Gledaj, kako su divlje ruţe nasule zemlju i prekrile je svojim blijedim laticama!«

Sjedoše među korijenje nagnuta jasena. »Počeo sam raditi tvoju sliku među borovima, Maggie«, reče Philip, »pa mi stoga moraš

dopustiti da malo proučavam tvoje lice dok si ovdje budući da te više neću vidjeti. Molim te, okreni glavu ovamo.«

To je rekao glasom punim zaklinjanja i Maggie bi bilo veoma teško odbiti mu. Puno ozareno lice, ovjenčano sjajnom crnom krunom, poput lica boţanstva kojemu je drago da ga oboţavaju, nagne se prema bljedolikom sitnom licu, koje se prema njemu uzdizalo.

193

»Sjedit ću, dakle, za svoj drugi portret«, reče Maggie, smiješeći se. »Hoće li biti veći od onog prvog?«

»O da, mnogo veći. To je ulje na platnu. Bit ćeš kao visoka šumska vila, tamna, snaţna i plemenita, koja je upravo stupila van iz jednog od onih borova, kad debla bacaju na travu svoju popodnevnu sjenu.«

»Ti, čini se, misliš danas više na slikanje, nego na išta drugo, Philipe?« »Moţda«, ţalosno će Philip, »ali ja mislim na previše toga, sijem svakovrsno sjemenje, ali

ne ubirem bogatu ţetvu ni od kojeg. Na meni je prokletstvo da sam sklon svakakvim stvarima, a nemam neke djelotvorne sposobnosti ni za koju. Volim slikarstvo i glazbu; volim klasičnu knjiţevnost, srednjovjekovnu knjiţevnost i suvremenu knjiţevnost. Lepršam u svim smjerovima, a ne letim ni u kojem.«

»Ali to je svakako sreća: ako čovjek ima toliko sklonosti i ako uţiva u tolikim lijepim stvarima kad su ti na dohvat«, doda Maggie zamišljeno. »Uvijek mi se činilo nekom pametnom glupošću ako imaš samo jednu vrstu nadarenosti gotovu kao golub listonoša.«

»Bila bi sreća imati mnogo sklonosti kad bih bio kao drugi ljudi«, gorko će Philip. »Mogao bih doći do poloţaja i ugleda pukom osrednjosti, kao i oni. U najmanju ruku stjecao bih ona osrednja zadovoljstva, koja čovjeka čine zadovoljnim i bez onih velikih zadovoljstava. Tada bi mi se društvo u St. Ogg’su činilo ugodno. Ali ništa mi ne bi moglo učiniti ţivot vrijednim one cijene boli koju plaćam, osim neke sposobnosti koja bi me izdigla iznad mrtve razine pokrajinskog ţivota. Jest ima nešto: neka strast bi bila odgovor, kao i neka sposobnost.«

Maggie nije čula posljednje riječi. Borila se protiv svjesnog osjećaja da su Philipove riječi opet ustitrale njezinim nezadovoljstvom, kao što je ono nekoć titralo.

»Razumijem što hoćeš reći«, reče, »premda znam toliko manje od tebe. Često sam mislila da ne bih nikada mogla podnositi ţivot ako bi svaki dan bio isti, a ja uvijek morala raditi štošta što nije vaţno, nikada ne upoznavajući nešto veće. Ali mislim, dragi Philipe, mi smo samo kao djeca za koju se brine netko mudriji od nas. Zar nije ispravno da se pomirimo sa svime, ma što nam se uskratilo? Ja sam u tome našla veliki mir u posljednje dvije tri godine pa čak i radost nad savladavanjem svoje volje.«

»Da, Maggie«, ţestoko će Philip, »a zatvaraš se u uskogrudan fanatizam, kojim samu sebe obmanjuješ i koji je jedini put kojim izbjegavaš boli polaganog zatupljenja najviše sposobnosti svoje naravi. Radost i mir nisu rezignacija: rezignacija je pripravno podnošenje boli koja se ne ublaţuje i za koju ne očekuješ da će se ublaţiti. Otupljenost nije rezignacija. Otupljenost znači ostati u neznanju zatvoriti sve prilaze po kojima moţeš upoznati ţivot svojih bliţnjih. Ja nisam rezignirao. Ne mislim kako je ţivot dovoljno dug da se ta pouka nauči. Ti nisi rezignirala; ti se samo pokušavaš zatupiti.«

Maggie počne podrhtavati usnica. Osjećala je da ima istine u tome što Philip govori, a ipak je u dubini svoje svijesti osjećala da njezino ponašanje koliko god se na nj neposredno odnosila ta istina nije ništa bolje od licemjerstva. Taj njezin dvostruki dojam poklapao se s dvostrukim porivom govornika. Philip je ozbiljno vjerovao u ono što je rekao, ali rekao je to ţestoko, jer mu je to sluţilo kao dokaz protiv odluke koja se protivila njegovim ţeljama. Ali Maggino lice, koje se doimalo još djetinjastije zbog suza, koje su se počele nakupljati, ganu ga njeţnijim, manje sebičnim osjećajem. Uze je za ruku i reče blago:

»Nemojmo misliti na takvo što u ovih kratkih pola sata, Maggie. Radujmo se samo što smo zajedno ... Bit ćemo prijatelji usprkos tome što ćemo biti rastavljeni ... Uvijek ćemo misliti jedno na drugo. Bit će mi drago ako poţivim tako dugo dok ti ţiviš, jer ću misliti da uvijek moţe doći dan kad ću moći kad ćeš mi dopustiti da ti nekako pomognem.«

»Kako bi ti bio mio, drag brat, Philipe«, reče Maggie, smiješeći se kroz veo suza. »Mislim da bi me toliko tetošio i toliko bio sretan što te volim da bi to čak i mene zadovoljilo. Volio bi me dovoljno pa bi imao sa mnom strpljenja i sve mi opraštao. Uvijek sam čeznula za tim da Tom bude takav. Nikada se nisam zadovoljavala s malim, ni u čemu. Zato je za mene bolje da budem bez zemaljske sreće ... Nikada mi nije bilo dosta glazbe ţeljela sam da više glazbala svira u isti

194

tren ţeljela sam da glasovi budu puniji i dublji. Pjevaš li sad ikada, Philipe?« doda naglo, kao da je zaboravila što je tome prethodilo.

»Da«, odgovori Philip, »gotovo svaki dan. Ali moj je glas samo osrednji kao i sve ostalo kod mene.«

»Oh, pjevaj mi nešto samo jednu pjesmu. To još smijem čuti prije nego odem, nešto što si pjevao u Lortonu subotom poslije podne, kad smo bih posve sami u gostinjskoj sobi, a ja sam prekrila glavu pregačom da slušam.«

»Znam već«, reče Philip, a Maggie zakopa lice u ruke dok je on ispod glasa pjevao »U njezinim očima poigrava ljubav.« Zatim reče: »To je to, zar ne?«

»Oh ne, neću ostati«, klikne Maggie, skočivši na noge. »Samo će me progoniti. Hodajmo, Philipe. Moram kući.«

Ona zakorači naprijed, tako da je morao ustati i slijediti je. »Maggie«, reče on s predbacivanjem u glasu, »nemoj se tako uporno, svojevoljno i

besmisleno lišavati svega. Očajan sam kad vidim da ovako zatupljuješ i sputavaš svoju narav. Tako si bila puna ţivota kao dijete. Mislio sam da ćeš biti blistava ţena puna duha i ţive mašte. A to još uvijek zna zabljesnuti na tvom licu, dok ga ne prekriješ tim velom bezbojnog smirivanja.«

»Zašto mi govoriš tako gorko, Philipe?« upita Maggie. »Jer vidim unaprijed da to neće dobro završiti. Ti ne moţeš ustrajati dalje u tom mučenju

same sebe.« »Dobit ću snage«, drhtavo će Maggie. »Ne, nećeš, Maggie. Nitko ne dobiva snagu da čini ono što je neprirodno. Puki je

kukavičluk traţiti sigurnost u poricanju. Na taj se način nijedan karakter ne jača. Jednog ćeš dana biti bačena u svijet i tada će te svako svrsishodno zadovoljenje tvoje naravi, koje sebi sada uskraćuješ, spopasti kao neki divljački tek.«

Maggie se trgnula i zastala u hodu, gledajući Philipa prestrašena lica. »Philipe, kako se usuđuješ ovako me uznemiravati? Ti si zavodnik.« »Ne, nisam. Ali ljubav ti omogućuje da ponireš Maggie, a poniranje često donosi slutnje.

Slušaj mene dopusti da te snabdijevam knjigama; daj da te kadšto vidim da ti budem brat i učitelj, kao što si to rekla u Lortonu. Manje je zlo da se sastaješ sa mnom, nego da počinjaš to dugotrajno samoubojstvo.«

Maggie osjeti kako ne moţe govoriti. Stresla je glavom i šutke stupala dalje dok nisu došli do kraja borika i ona ispruţila ruku u znak rastanka.

»Zar me dakle zauvijek progoniš, Maggie? Pa valjda ću smjeti doći prošetati se ovuda koji put? Ako te slučajno sretnem, u tomu valjda nema nekog skrivanja?«

To je tren kad naša odluka, čini se, postaje neopoziva kad se sudbonosna ţeljezna vrata upravo spremaju zaklopiti za nama tren u kojemu se kuša naša snaga. Zatim, poslije cijelih sati jasnog razmišljanja i čvrstog uvjerenja, hvatamo se brzo svakog sofizma, koji će izbrisati naše duge borbe i donijeti nam poraz, koji nam je miliji od pobjede.

Maggie osjeti kako joj je srce poletjelo prema toj njegovoj izlici i njezinim licem preleti onaj gotovo neprimjerni trzaj, koji prati svako olakšanje. On to opazi i oni se šutke rastadoše.

Philip je cijeli taj poloţaj i previše dobro shvaćao, a da ga ne bi povremeno spopadao strah da se nije previše poduzetno uplitao u Magginu savjest i to moţda radi sebičnih ciljeva. Ali ne, uvjeravao se, cilj mu nije sebičan. Imao je veoma malo nade da će Maggie ikada uzvraćati snaţni osjećaj, koji on gaji za nju. A morat će biti bolje i za Maggin budući ţivot ako nestanu te sitne obiteljske smetnje pred njezinom slobodom, ako se sadašnjost ne ţrtvuje potpuno i ako ona dobije neku mogućnost da se kultivira, da izmjenjuje misli s umom, koji je iznad priproste razine onih s kojima je sada osuđena ţivjeti. Ako samo zađemo dovoljno daleko traţeći posljedice naših postupaka, uvijek ćemo naći neki trenutak u sklopu rezultata, kojim se ti postupci mogu opravdati. Prihvaćajući stajalište da postoji neka providnost, koja svemu određuje ishod, odnosno da postoji filozof koji za tim traga, moći ćemo naći savršeno

195

zadovoljstvo u tome da se odlučimo na one postupke koji su nam u sadašnjem trenu najugodniji.

Na taj je način Philip opravdavao svoja potajna nastojanja da nadvlada Magginu iskrenu pobudu protiv sakrivanja, koje bi joj u dušu ulilo dvoličnost i moglo izazvati jad onima koji imaju prvo prirodno pravo na nju. Ali u njemu je bilo pretičke strasti, koja ga je činila neovisnim od motiva koji bi takvo što opravdavali. Njegova čeţnja da vidi Maggie i da tvori neki element u njezinu ţivom sadrţavala je nešto od onog ludog poriva da zgrabi ponuđenu radost, koja proizlazi iz ţivota u kojem zbog duševnog i tjelesnog ustrojstva prevladava bol. On nije imao puno udjela na zajedničkom dobru ljudi: čak se nije mogao mjeriti ni s beznačajnicima, već je morao dopuštati da mu daju posebno mjesto zbog samilosti i da ga izuzimaju od svega što je za druge posve prirodno. Čak je i za Maggie bio iznimka: bilo je jasno kako mu pomisao da bude njezin dragi nije nikada padala na pamet.

Nemojte prekruto suditi o Philipu. Ruţni i iznakaţeni ljudi imaju veliku potrebu za neobičnim krepostima, jer se bez njih vjerojatno osjećaju silno nesigurni. Ali teorija o tome da su neobične kreposti izravna posljedica osobnih nedostataka, moţda je ipak malo pretjerana. Mnogo se govori o napastima koje u sebi krije ljepota, ali ja mislim da su one samo u nekom srodstvu s napastima rugobe, kao što je napast prekomjerna uţivanja kod neke gozbe, gdje ima raznovrsnih slasti za oko, uho i nepce, srodna onim napastima koje spopadaju očaj gladi. Zar kula gladovanja ne predstavlja ono krajnje iskušenje svega onoga što je u nama ljudsko?

Philipa nije nikada razblaţivala ona majčina ljubav koja nam daje sve obilatije što je naša potreba veća; koja njeţnije prijanja uz nas jer imamo manje izgleda da budemo dobitnici u ţivotnoj igri. A osjećaj očeve ljubavi i strpljivosti prema njemu kvarilo mu je oštrovidno zapaţanje očevih pogrešaka. Drţan po strani od praktičnog ţivota, a po prirodi poluţenstven, Philip je osjećao neku ţensku netrpeljivu odvratnost prema društvenom ţivotu i namjernom traţenju osjećajnog iţivljavanja. A ta jaka prirodna spona u njegovu ţivotu - njegov odnos kao sina bijaše za nj kao neki bolni dio tijela. Moţda neizbjeţno postoji nešto bolećivo u ljudskom biću što je na bilo koji način nepovoljno izuzeto iz normalnih prilika, dok dobra sila ne stigne odnijeti pobjedu. A za to je jedva imala vremena kod starosti od dvadeset i dvije godine. Ta je sila postojala u Philipu u velikoj mjeri, ali i samo se sunce čini slabo kroz jutarnju maglicu.

196

IV. poglavlje

JOŠ JEDNA LJUBAVNA SCENA

Početkom travnja sljedeće godine, gotovo godinu dana poslije onog sumnjivog rastanka,

kojem ste bili svjedok, moţete, ako ţelite, opet vidjeti Maggie kako ulazi u Crveni bezdan kroz mali borik. Samo što je sada poslijepodne, a ne večer, i britka je oštrina proljetnog zraka sili da oko sebe čvrsto stegne veliki rubac te da stupa prilično brzo, iako se kao obično ogledava kako bi pogledom obuhvatila svoja ljubljena stabla. U njezinim je očima ţivahniji i ispitljiviji pogled nego u lipnju prošle godine, a njezine usnice obavija smiješak, kao da za pravoga slušatelja priprema nestašne riječi. I nije dugo trebalo da se taj slušatelj pojavi.

»Uzmi natrag svoju Corinne«, reče Maggie, vadeći neku knjigu ispod svojeg rupca. »Bio si u pravu kad si rekao da mi neće biti od koristi. Ali nisi bio u pravu kad si mislio da bih ţeljela biti kao ona.«

»Zar, dakle, uistinu ne bi htjela biti deveta muza, Maggie?« upita Philip, uzdiţući oči prema njezinu licu kao što gledamo na prvo cijepanje oblaka, koje nam obećava opet jednom nasmijano nebo.

»Nipošto«, reče Maggie, smijući se. »Muze su bile boţice bez udobnosti, mislim morale su uvijek nositi sa sobom naokolo zamotke pergamene i glazbene instrumente. Znaš, kad bih ja nosila harfu u tom podneblju, morala bih za nju imati pokrivač od zelena sukna a taj bi sigurno zabunom zaboravljala.«

»Tebi se, dakle, kao ni meni, ne sviđa Corinne?« »Nisam dovršila knjigu«, reče Maggie. »Čim sam došla do mjesta gdje plavokosa mlada

dama čita u parku, zatvorila sam knjigu i zaključila da neću dalje čitati. Predvidjela sam da će ta svjetloputna djevojka oduzeti Corinni svu njezinu ljubav i rascviljeti je. Odlučila sam da više ne čitam knjige u kojima plavokose ţene odnose svu sreću. Počela bih imati predrasude prema njima. Kad bi mi sada mogao dati kakvu pripovijest u kojoj je tamna ţena pobjednica, to bi uspostavilo ravnoteţu. Ţelim osvetiti Rebeccu, Floru Mac-Ivor, Minnu i sve one ostale tamnokose nesretnice. Budući da si moj učitelj, trebao bi očuvati moju dušu od predrasuda uvijek govoriš protiv predrasuda.«

»Eh, moţda ćeš ti osvetiti te tamne ţene u vlastitoj osobi i odnijeti svu ljubav svojoj sestrični Lucy. Ona sad već sigurno ima kojeg pristalog mladića iz St. Ogg’sa pred svojim nogama. Ti trebaš samo zasjajiti ispred njega i tvoja će plavokosa mala sestrična biti posve zamračena tvojim zrakama.«

»Philipe, to nije lijepo od tebe: tako primjenjivati moje besmislice na nešto zbiljsko«, reče Maggie malo povrijeđeno. »Kao da bih ja, sa svojim starim haljinama i bez ikakvih nadarenosti, mogla biti suparnica dragoj maloj Lucy, koja zna i čini svašta draţesno, a deset je puta ljepša od mene pa čak i kad bih bila dovoljno mrska i podla da poţelim biti njezina suparnica. Osim toga, nikada ne odlazim do tetke Deane kad je bilo tko ondje, i samo zato jer je Lucy tako dobra i voli me, ona me dolazi posjećivati i ţeli da je ja kadšto dođem posjetiti.«

»Maggie«, iznenađeno će Philip, »nije tvoj običaj da doslovno shvaćaš šalu. Mora da si jutros bila u St. Ogg’su i odande ponijela malu zarazu neduhovitosti.«

»Eh«, nasmiješi se Maggie, »ako si htio da to bude šala, ta ti nije uspjela. Mislim, međutim, da je to bio veoma dobar ukor. Drţala sam da me hoćeš podsjetili na to da sam tašta i da ţelim da se meni svatko divi. Ali nije to zato jer sam ljubomorna zbog crnih ţena ili zato što sam sama tamnokosa. To je zato jer mi je uvijek najviše ţao nesretnih ljudi. Kad bi plava djevojka bila ostavljena, ja bih nju najviše voljela. Ja sam uvijek na strani odbijene ljubavi u pripovijestima.«

»Onda ne bi nikada imala srca sama je odbiti je li, Maggie?« upita Philip, lagano

197

porumenjevši. »Ne znam«, reče Maggie, malo oklijevajući. Zatim doda s vedrim smiješkom: »Mislim da

bih mogla ako bi on bio veoma umišljen. A ipak, ako bi kasnije bio posve poniţen, ja bih popustila.«

»Često sam se pitao, Maggie«, reče Philip nekako s naporom, »ne bi li bilo zapravo vjerojatnije da bi ti voljela čovjeka, kojega ţene, po svoj prilici, ne bi ljubile.«

»To bi ovisilo o tome zašto ga ne bi voljele«, nasmije se Maggie. »Mogao bi biti veoma neugodan. Mogao bi me gledati kroz monokl nataknut pred okom, strašno kriveći lice, kako to čini mladi Torry. Mislim da to ni druge ţene ne vole, ali meni se mladi Torry nije nikada saţalio. Nikada nemam saţaljenja za umišljene ljude jer mislim da oni sa sobom već nose svoju utjehu.«

»Ali uzmimo, Maggie uzmimo da je to čovjek koji nije umišljen - koji misli da nema na što biti umišljen koji je od djetinjstva već osuđen na neku posebnu vrstu patnje a kojemu bi ti bila zvijezda Danica njegova ţivota koji bi te volio, oboţavao te tako potpuno da bi smatrao već dovoljnom srećom kad bi mu dopuštala da te vidi u rijetkim trenutcima ... «

Philip zastade jer ga je spopao uţas da bi njegovo priznanje moglo naglo prekinuti baš takvu sreću spopala ga je ona ista strava koja mu je kroz duge mjesece zatvarala usta. Naglo ga obuze svijest da je lud što je to sve rekao. Maggie je u svom ponašanju toga jutra bila slobodnija i više ravnodušna nego ikada.

Ali sada se nije činila ravnodušna. Lecnuvši se od neobična uzbuđenja u Philipovu glasu, ona se brzo okrene da ga pogleda i, kako je on dalje govorio, u njezinu licu nastupi velika promjena ono porumenje, a crte mu se malo zgrčiše: to često vidimo kod ljudi kad čuju neku vijest, koja će zalitijevati izmijene njihovih pojmova o prošlosti. Ne reče ni riječi i pošavši dalje prema deblu nekog srušenog stabla, sjede na nj, kao da više nema snage u mišićima. Drhtala je.

»Maggie«, reče Philip, sve više uznemiren svakim novim trenutkom šutnje, »bio sam lud što sam to rekao zaboravi da sam to rekao! Bit ću zadovoljan ako sve moţe biti kako je bilo.«

Očaj u njegovu glasu prinuka Maggie da nešto kaţe. »Tako sam iznenađena, Philipe na to nisam mislila.« A napor kojim to reče, izazva joj i

suze. »Mrziš li me sad zbog toga, Maggie?« brzo upita Philip. »Misliš li da sam prepotentna

budala?« »Oh, Philipe!« reče Maggie, »kako moţeš misliti da gajim takve osjećaje kao da nisam

zahvalna za svaku ljubav. Ali ... ali nikad nisam mislila da bi me ti ljubio. To se činilo tako daleko kao neki san samo kao jedna od onih pripovijesti koje čovjek umišlja da bih ja ikad imala dragoga.«

»Dakle moţeš podnijeti misao da budem tvoj dragi, Maggie?« reče Philip sjednuvši uz nju i uzevši je za ruku sav uznesen od iznenadne nade. »Ljubiš li me?«

Maggie prilično poblijedi: na to se izravno pitanje očito nije dalo lako odgovoriti. Ali njezine se oči susretoše s Philipovima, koje su u tom času bile i vlaţne i lijepe od ljubavi, pune preklinjanja. Ona progovori oklijevajući, no ipak s ljupkom, jednostavnom, djevojačkom njeţnošću.

»Mislim da bih jedva mogla nekoga više voljeti. Ne postoji ništa osim onoga zbog čega te volim.« Zastade tren, pa onda doda: »Ali bit će bolje za nas da o tome više ništa ne kaţemo zar ne, dragi Philipe? Znaš da ne bismo mogh biti čak ni prijatelji, kad bi se naše prijateljevanje otkrilo. Nikada nisam smatrala ispravnim što sam pristala sastajati se s tobom premda je to meni na neki način mnogo značilo. A sada me opet spopada taj strah da će to dovesti do nevolje.«

»Ali ništa zla nije došlo, Maggie. A ti si se već prije dala voditi tim strahom, samo bi proţivjela još jednu pustu godinu, koja bi te zalupila, umjesto da u tebi probudi tvoje pravo ja.«

Maggie zaniječe glavom. »Bilo je divno, znam svi ti zajednički razgovori, pa knjige i osjećaj da imam tu šetnju kojoj

se mogu unaprijed radovati, kad ti budem mogla pripovijedati o mislima, koje su mi prolazile

198

glavom dok sam bila daleko od tebe. Ali od toga sam postala nespokojna. Počela sam mnogo razmišljati o svijetu. I sad opet imam nestrpljive misli dosađuje mi dom a onda me kasnije zaboli u srcu što su mi ikada dosadili otac i majka. Mislim da je ono što ti nazivaš otupljenjem ipak bolje, bolje za mene jer tada bi otupile i moje sebične ţelje.«

Philip je ponovo ustao i nestrpljivo hodao gore dolje. »Ne, Maggie, ti imaš pogrešne pojmove o nadvladavanju same sebe, kako sam ti već često

rekao. Ono što ti nazivaš pobjedom nad samom sobom kad se zasljepljuješ i zaglušuješ na sve, osim na jednu vrstu dojmova samo je uzgajanje monomanije u ovakvoj naravi kao što je tvoja.«

Govorio je malo ljutito, ali sad opet sjede uz nju i uze je za ruku. »Ne misli sada na prošlost, Maggie! Misli samo na našu ljubav. Ako uistinu moţeš

prionuti uz mene svim srcem, sve će se zapreke s vremenom svladati. Treba samo pričekati. Ja mogu ţivjeti i nadati se. Pogledaj me, Maggie! Kaţi mi ponovo, moţeš li me ljubiti? Ne okreći pogled od mene prema onom rascijepljenom stablu to je loš znak.«

Ona uperi u nj svoje velike, tamne oči i ţalosno se osmjehne. »Hajde Maggie, kaţi jednu ljubaznu riječ, inače si bila bolja prema meni u Lortonu. Pitala

si me, bih li volio da me poljubiš zar se ne sjećaš i obećala si mi da ćeš me poljubiti kad me opet susretneš. Nikada nisi odrţala to obećanje.«

Sjećanje na to djetinjsko doba pruţi Maggie slatko olakšanje, i od toga joj se sadašnji tren učini manje neobičan. Ona ga poljubi gotovo isto onako jednostavno i mirno kao što je to učinila kad joj je bilo dvanaest godina. Philipove oči zabljesnu srećom, ali daljnje njegove riječi bijahu riječi nezadovoljstva.

»Ne činiš se baš sretnom, Maggie. Ti se prisiljavaš da kaţeš kako me ljubiš, iz samilosti.« »Ne, Philipe«, reče Maggie, niječući glavom na svoj nekadašnji djetinjski način, »ja ti

govorim istinu. Sve mi je to novo i neobično. Ali ne mislim da bih ikoga mogla ljubiti više od tebe. Htjela bih uvijek s tobom ţivjeti usrećiti te. Uvijek sam bila sretna kad sam bila s tobom. Ima samo nešto što neću učiniti tebi za volju: nikada neću učiniti ništa što bi pozlijedilo oca. To ne smiješ nikada od mene traţiti.«

»Ne, Maggie, neću ništa traţiti sve ću podnositi čekat ću još godinu dana samo na poljubac, samo ako mi hoćeš dati prvo mjesto u svojem srcu.«

»Ne«, reče Maggie, nasmiješivši se. »Neću te pustiti da tako dugo čekaš.« Nato se opet uozbilji i doda, ustajući sa svojeg sjedišta: »Ali što bi tvoj otac rekao, Philipe? Oh, posve je nemoguće da ikada moţemo biti nešto više od prijatelja brat i sestra u potaji, kao što smo i dosada bih. Ostavimo se misli na sve drugo.«

»Ne, Maggie, ja se tebe ne mogu odreći osim ako me ne varaš ako me doista voliš samo kao da sam ti brat. Reci mi istinu!«

»Uistinu te volim, Philipe. Koju sam veću sreću ikada imala, nego tu da budem s tobom i to sve otkako sam bila mala djevojčica u danima kad je Tom bio dobar prema meni. A tvoj mi je um kao neki poseban svijet: ti mi znaš reći sve što ţelim znati. Mislim da mi nikada ne bi dosadilo biti s tobom.«

Stupali su drţeći se za ruke i gledajući se. Maggie se zapravo ţurila, jer je osjećala da je već prošlo vrijeme kad je morala otići. Ali uz osjećaj da je blizu njihov rastanak, još je više zabrine da nije nehotice ostavila neki bolni dojam u Philipovoj duši. Bio je to jedan od onih opasnih trenutaka kad je govor u isti tren i iskren i laţan kad osjećaji, diţući se visoko iznad svoje prosječne razine, ostavljaju tragove poplave.

Zaustaviše se kako bi se rastali ispod borova. »Onda će mi ţivot biti ispunjen nadom, Maggie i bit ću sretniji od drugih ljudi, usprkos

svemu? Mi uistinu pripadamo jedno drugome zauvijek bih odijeljeni ili zajedno?« »Da, Philipe, voljela bih da se nikad ne rastanemo. Voljela bih da ti ţivot učinim veoma

sretnim.« »Ja čekam na nešto drugo sve mislim, hoće li to doći.« Maggie se osmijehne s očima blistavim od suza pa nagne glavu da poljubi blijedo lice, koje

199

je odsijevalo molećivom, plahom ljubavlju kao lice ţene. To je bio tren prave sreće u tom je trenu vjerovala, ako i ima ţrtava u toj ljubavi, ona zato

više obogaćuje i zadovoljava. Ona se okrene i pohrli kući, osjećajući da je u tom jednom satu, otkako je prije prošla tim

putem, za nju počelo novo razdoblje. Tkivo neodređenih snova mora sada postati sve gušće i gušće, a sve one niti misli i osjećaja moraju se postepeno uplesti u potku njezina zbiljskog svakidašnjeg ţivota.

200

V. poglavlje

RASCIJEPLJENO STABLO

Tajne se rijetko kada izdaju ili otkrivaju prema nekoj shemi koju je predvidio naš strah. U

našem strahu gotovo uvijek dočaravamo strašne dramatske prizore, koji će se odigrati, usprkos najvještije dokazivanim vjerojatnostima, koje govore protiv njih. I cijelu godinu dana, koliko je Maggie nosila na duši teret skrivanja, uvijek si je predočavala otkrivanje svoje tajne u obliku nenadana sastanka s ocem ili Tomom za vrijeme jedne šetnje s Philipom u Crvenom bezdanu. Bila je svjesna da to baš nije najvjerojatniji događaj, ali to bijaše prizor koji je najpotpunije simbolizirao njezin unutrašnji strah. One neznatne, neizravne napomene, koje ovise o naoko beznačajnim okolnostima i neproračunljivim duševnim raspoloţenjima, najmilije su sredstvo činjenice, ali obično nisu područje kojim će se baviti mašta.

Svakako, jedna od osoba, zbog koje su se Maggina strahovanja najmanje uznemirivala, bijaše njezina tetka Pullet. Kako ta nije stanovala u St. Ogg’su, a nije bila ni oštra oka ni oštre ćudi, za Maggino strahovanje bi bilo posve proizvoljno da se uperi na nju, prije nego na tetku Glegg. Ali ipak, put usuda put nebeskog groma ne bijaše nitko drugi, nego tetka Pullet. Ona nije stanovala u St. Ogg’su, ali put iz Garum Firsa prolazio je uz Crveni bezdan, na suprotnoj strani od one s koje je ušla Maggie.

Dan poslije Maggina posljednjeg sastanka s Philipom bijaše nedjelja, dan kad se gospodin Pullet redovito pojavljivao u crkvi St. Ogg’sa sa ţalobnom vrpcom na šeširu i crnim rupcem oko vrata. Gospođa Pullet odluči iskoristiti tu prigodu da objeduje sa sestrom Glegg i uţina s jadnom gospođom Tulliver. Nedjelja bijaše i onaj jedan dan u tjednu kad je Tom bio kod kuće poslije podne. A tog je dana njegovo vedrije raspoloţenje, koje ga je obuzimalo u posljednje vrijeme, prevrlo u neobično raspoloţen otvoren razgovor s ocem i u poziv: »Dođi, Maggie, dođi i ti!«, kad je išetao s majkom u vrt vidjeti kako napreduju rascvale trešnje. Bio je zadovoljniji s Maggie otkako je bila manje neobična i asketska. Čak se počeo i ponositi njome: nekoliko je osoba već primijetilo pred njim kako mu je sestra krasna djevojka. Danas joj je lice osobito sjalo, zapravo kao posljedica tihe struje uzbuđenja, koja je sobom donosila isto toliko sumnje i patnje, koliko i radosti. Ali to se moglo već smatrati kao znak sreće.

»Ti veoma dobro izgledaš, draga«, reče tetka Pullet, ţalosno kimajući glavom kad su sjedili oko stola za čajem. »Nikad nisam mislila da će ti kći biti tako pristala, Bessy. Ali ti moraš nositi ruţičastu boju, moja draga. Ono plavo što ti je dala tetka Glegg, nikako ti ne pristaje. Jane nikada nije imala ukusa. Zašto ne nosiš onu moju haljinu?«

»Tako je lijepa i otmjena, tetko. Mislim da je prenapadna za mene - barem za moju ostalu odjeću, koju moram uz nju nositi.«

»To svakako ne bi pristajalo kad se ne bi dobro znalo da imaš takve rođake, koji sebi mogu dopustiti da ti poklone takve stvari, pošto su ih sami odloţili. Svakome je jasno da s vremena na vrijeme moram svojoj nećakinji pokloniti haljine i to onakve kakve ja kupujem svake godine i nikada ih ne iznosim. A što se tiče Lucy, njoj nema smisla nešto davati jer ona ima sve najbiranije. Sestra Deane moţe lako uzdizati glavu, premda je, sirotica, sva strašno ţuta bojim se, ta će je njezina boljetica na jetrima pokositi. To je danas rekao i novi ţupnik, dr. Kenn, u pogrebnoj propovijedi.«

»Ali, on je divan propovjednik, kakogod okreneš zar ne, Sophy?« upita gospođa Tulliver. »Eh, toga blagoslovenog dana Lucy je imala ovratnik«, nastavi gospođa Pullet, zagledavši

se preda se kao da preţiva. »I ne kaţem da ja nemam tako lijep, ali ja se moram itekako dotjerati da joj budem dorasla.«

»Gospođica Lucy zove se zvono St. Ogg’sa, kaţu. To je čudno ime«, primijeti gospodin

201

Pullet, kojega su kadšto teško tištile tajne etimologije. »Pali!« odmahnu gospodin Tulliver, ljubomoran zbog Maggie. »Ona je malešna, nema

osobit stas. Ali u lijepoj su odjeći ljudi lijepi. Ne vidim čemu se čovjek moţe diviti kod tih malešnih ţena: smiješno izgledaju kraj muškaraca neproporcionalno. Kad sam odabirao ţenu, odabrao sam je ispravne veličine ni premalu ni preveliku!«

Uboga ţena sa svojom uvelom ljepotom, samodopadno se nasmiješi ... »Ali ni muškarci nisu svi veliki«, javi se stric Pullet, pomalo ciljajući na sebe. »Mladić moţe

biti pristao ako i nije šest stopa visok, kao naš mladi Tom ovdje.« »Ali, nema smisla govoriti o tome koliko je tko velik ili malen - već je milost Boţja ako je

ravan«, reče tetka Pullet. »Evo onog grbavog sina odvjetnika Wakema. Vidjela sam ga danas u crkvi. Boţe, Boţe! Kad samo pomisliš na imetak, koji će mu vjerojatno pripasti! A kaţu da je veoma čudan i samotan ne voli baš mnogo društvo. Ne bih se čudila ako siđe s uma, jer nikad ne prođemo cestom, a da se on ne provlači između drveća i grmlja kupina kod Crvenog bezdana.«

Ova općenita izjava, kojom je gospođa Pullet iznijela činjenicu da je dvaput vidjela Philipa na označenom mjestu, proizvede na Maggie djelovanje, koje je bilo još jače jer joj je Tom sjedio nasuprot, a ţivo je ţeljela da se prikaţe ravnodušnom. Kad se spomenulo Philipovo ime, porumenjela je, a rumenilo joj se svaki tren pojačavalo, jer je toga bila svjesna, dok nije kod spominjanja Crvenog bezdana stala osjećati kao da je izdana cijela tajna, pa se nije usuđivala ni drţati ţličicu, da ne oda koliko dršće. Sjedila je ruku sklopljenih pod stolom, ne usuđujući se osvrnuti. Srećom, otac je sjedio na istoj strani stola kao i ona, kraj strica Pulleta, i nije joj mogao vidjeti lice, a da se ne nagne naprijed. Majčin joj glas donese prvo olakšanje jer se promijenio razgovor. Gospođa bi se Tulliver, naime, uvijek uznemirila, kad bi se ime Wakem spominjalo u prisutnosti njezina muţa. Maggie se pomalo dovoljno pribere da podigne pogled. Oči joj se susretoše s Tomovima, ali on odmah okrene glavu. I te je večeri pošla na počinak pitajući se nije li se u njemu rodila neka sumnja zbog njezine zbunjenosti. Moţda nije. Moţda će misliti da je to samo njezina zabrinutost što je tetka spomenula Wakema pred ocem. Takvo je tumačenje dala tome majka. Za oca je Wakem bio neka bolest, koja izobličuje čovjeka i koju moraš podnositi u svijesti, ali te ipak tjera u očaj ako drugi priznaju da postoji. Stoga ni najveća osjetljivost kod nje zbog oca ne moţe iznenaditi, mislila je Maggie.

Ali Tom bijaše previše oštra pogleda da bi se zadovoljio takvim tumačenjem. Vidio je dovoljno jasno da u Magginoj silnoj zabuni ima nešto što je drukčije od brige za oca. Nastojeći dozvati sebi u pamet sve pojedinosti, koje bi njegovim sumnjama mogle dati oblik, sjeti se da je tek nedavno čuo kako majka grdi Maggie što se šeće po Crvenom bezdanu, kad je zemlja tako mokra, i što dolazi kući s cipelama zablaćenim crvenom zemljom. Tom je ipak jer je zadrţao svoje nekadašnje gađenje nad Philipovom nakaznosti oklijevao svojoj sestri pripisati vjerojatnost da bi osjećala više nego prijateljsko zanimanje za tako nesretnu iznimku među normalnim ljudima. Tomova se narav nekako praznovjerno gadila nad svim iznimkama. Ljubav prema iznakaţenom čovjeku činila bi mu se odvratna kod bilo koje ţene kod sestre pak nepodnošljiva. Ali ako se ona bilo kako druţi s Philipom, tome treba smjesta stati na kraj. Ne pokorava se najjačim očevim osjećajima i izričitim odredbama svojega brata, osim što se već tajnim sastancima izlaţe i ogovaranju.

Drugo jutro Tom ode od kuće u onom raspoloţenju punom pozornosti, koje i najobičniji razvoj svega pretvara u značajne slučajeve.

Toga poslijepodneva, oko tri i po sata, Tom je stajao na pristaništu razgovarajući s Bobom Jakinom o tome kako je vjerojatno da će se valjani brod Adelaide vratiti za dan dva s uspjesima, koji bijahu za obojicu nadasve vaţni.

»Eh«, reče Bob usput, pogledavši preko polja na drugu stranu rijeke, »eno tamo ide grbavi mlađi Wakem. Poznajem njega i njegovu pleću, čim ih samo ugledam. Uvijek naletim na njega na onoj strani rijeke.«

Kao da je neka nenadana misao projurila Tomovim mozgom.

202

»Moram ići, Bobe«, reče, »moram nešto obaviti«, pa odjuri u skladište, gdje ostavi poruku da ga netko zamijeni, jer su ga pozvali kući zbog neodloţiva posla.

Najbrţim korakom i najkraćim putem stiţe do vrtnih vrata, gdje zastade malo da ih polako otvori, kako bi ušao u kuću potpuno mirno, kad uto Maggie izađe na kućna vrata s kapicom na glavi i rupcem oko pleća. Njegovo se nagađanje obistinilo, a on je pričeka kod vrtnih vrata. Ona se ţestoko trgne kad ga ugleda.

»Tome, kako to da si došao kući? Zar se nešto dogodilo?« Maggie je govorila tihim drhtavim glasom.

»Došao sam kako bi se odšetao s tobom do Crvenog bezdana i sastao se s Philipom Wakemom«, reče Tom, a nabor u sredini čela, koji je kod njega već prešao u naviku, pojača se dok je govorio.

Maggie stajaše bespomoćno blijeda i hladna. Nekako je, dakle, Tom sve doznao! Konačno reče:

»Ja ne idem«, pa se okrene natrag. »Jest, ideš! Ali prvo ţelim s tobom razgovarati. Gdje je otac?« »Izjahao je.« »A majka?« »U dvorištu, mislim, kod pilića.« »Mogu dakle ući, a da me ona ne vidi?« Uđoše zajedno i Tom, ulazeći u gostinjsku sobu, reče: »Dođi ovamo unutra!« Ona posluša, a on zatvori za njom vrata. »Dakle, Maggie, kaţi mi smjesta sve što se dogodilo između tebe i Philipa Wakema!« »Zar moj otac nešto zna?« upita Maggie, još uvijek dršćući. »Ne«, ljutito će Tom. »Ali on će saznati ako me pokušaš i dalje varati.« »Ja se ne ţelim sluţiti prijevarom«, plane Maggie, zamjerajući što se ta riječ primjenjuje na

njezino ponašanje. »Onda mi kaţi cijelu istinu!« »Moţda je znaš.« »Svejedno, znam li je ili ne. Reci mi točno što se dogodilo ili će otac sve saznati.« »Reći ću, dakle, zbog oca.« »Jest, baš ti i pristaje izjavljivati ljubav za oca, kad si prezrela njegove najţešće osjećaje.« »Ti nikad ne napraviš nešto nevaljalo ili neispravno, Tome?« izazovno upita Maggie. »Ne, ako znam da ne valja«, ponosno i iskreno odgovori Tom. »Ali ja ti nemam reći ništa

drugo, osim ovoga: reci mi što se odvija između tebe i Philipa Wakema? Kad si ga prvi put susrela u Crvenom bezdanu?«

»Prije godinu dana«, mirno reče Maggie. Tomova joj je strogost davala podlogu za prkos i suzdrţavala je osjećaj da je pogriješila. »Ne trebaš me više ništa pitati. Sprijateljeni smo već godinu dana. Često smo se sastajali i šetali. On mi je posuđivao knjige.«

»To je sve?« upita Tom, gledajući joj ravno u lice i mršteći se. Maggie zastade tren. Tada u odlučnoj namjeri da učini kraj Tomovu pravu da je optuţuje

zbog prijevare, reče svisoka: »Ne, ne baš sve. U subotu mi je rekao da me ljubi. Prije toga nisam na to mislila mislila

sam na njega samo kao na starog prijatelja.« »A ti si mu davala nade?« reče Tom s izrazom gađenja. »Rekla sam mu da i ja njega ljubim.« Tom pošuti nekoliko trenutaka, gledajući mrko u pod s rukama u dţepovima. Konačno

uzdiţe pogled i reče hladno: »Čuj sad, Maggie! Sad biraj između ovo dvoje što moţeš učiniti: ili ćeš mi se svečano

zakleti s rukom na očevoj Bibliji da se više nikada nećeš sastati ili nasamo progovoriti i jednu riječ s Philipom Wakemom, ili ćeš to odbiti i ja ću sve reći ocu. A ovaj mjesec, kad je mojim

203

naporima mogao opet jednom postati sretan, ti ćeš mu zadati udarac, kad sazna da si neposlušna, prijevarna kći, koja odbacuje svoj ugled potajno se sastajući sa sinom čovjeka, koji je pomogao da moj otac propadne. Odaberi!« Tom dovrši hladno i odlučno te pođe po veliku Bibliju, izvuče je i otvori na onoj stranici gdje su bih zapisi.

Bijaše to porazan izbor za Maggie. »Tome«, reče, prinukana da ponos zamijeni molbom, »ne zahtijevaj to od mene. Obećajem

ti da ću prekinuti svaku vezu s Philipom, ako mi dopustiš da ga još jednom vidim ili da mu barem pišem i sve objasnim da mu kaţem da prekidam sve, dokle god to bude zadavalo bol mojem ocu ... I ja nešto osjećam za Philipa. Ni on nije sretan.«

»Ne ţelim ništa čuti o tvojim osjećajima. Točno sam rekao što mislim. Biraj i to brzo da ne bi majka ušla.«

»Ako ti dam svoju riječ, to će za me biti isto tako jaka obaveza kao da sam poloţila ruku na Bibliju. Meni ne treba Biblija da me obaveţe.«

»Učini što ja traţim«, reče Tom. »Ne mogu imati u tebe povjerenja, Maggie. Nisi nimalo dosljedna. Poloţi ruku na tu Bibliju i kaţi: ‘Odričem se svakog razgovora nasamo i svake veze s Philipom Wakemom.’ Inače ćeš nas sve svaliti u sramotu, a oca u jad. A kakva korist od svih mojih napora i odricanja od svega da bih platio očeve dugove, ako ćeš ga ti natjerati u ludilo i srdţbu, baš kad bi se on mogao lakše osjećati i opet jednom uzdići glavu.«

»Oh, Tome zar će dugovi uistinu biti doskora plaćeni?« klikne Maggie, sklopivši ruke u nenadanoj radosti, koja bljesne kroz njezin jad.

»Ako sve završi kako ja očekujem«, reče Tom. »Ali«, doda, a glas mu zadrhta od srdţbe, »dok sam ja smišljao i radio na tome da se ocu smiri duša prije nego što umre, radio za ugled naše obitelji ti si činila sve da uništiš i jedno i drugo.«

Maggie osjeti duboku griţnju savjesti. Duh joj se načas prestade boriti protiv onoga što je smatrala okrutnim i nerazumnim i, u predbacivanju sebi, počne opravdavati brata.

»Tome«, reče tihim glasom, »nije bilo ispravno od mene ali bila sam tako usamljena i ţao mi je bilo Philipa. I ja mislim da su neprijateljstvo i mrţnja nevaljali.«

»Gluposti!« reče Tom. »Tvoja je duţnost bila posve jasna. Ne reci više ništa, već obećaj riječima koje sam ti kazao.«

»Ja moram još jednom razgovarati s Philipom.« »Ići ćeš sada sa mnom i razgovarati s njim.« »Dajem ti riječ da se neću više sastajati s njim ili mu pisati bez tvojega znanja. To je jedino

što ću reći. Poloţit ću ruku na Bibliju, ako ţeliš.« »Onda to reci.« Maggie poloţi ruku na rukom ispisanu stranicu Biblije i ponovi obećanje. Tom zaklopi

knjigu i reče: »A sada hajdemo!« Putem ne progovoriše ni riječi. Maggie je trpjela predviđajući kako će Philip trpjeti i bojala

se gorkih riječi što će padati po njemu s Tomovih usnica. Ali osjećala je da je uzaludno pokušavati išta, osim pokoravanja. Tom je strašno zagrabio u njezinu savjest i njezino najdublje strahovanje: previjala se pred očiglednom istinom značenja, koje je pripisao njezinu postupku, a ipak joj se sva duša bunila protiv toga, kao nečega nepravedna u svojoj nepotpunosti. Tom je, međutim, osjećao kako mu se zamah srdţbe okreće prema Philipu. Nije znao koliko je nekadašnje dječačke odvratnosti, a koliko pukog osobnog ponosa i nesklonosti sadrţano u gorkoj strogosti riječi, kojima je namjeravao izvršiti duţnost sina i brata. Tom nije imao običaj potanko ispitivati svoje pobude, kao što nije ispitivao ni druga neopipljiva pitanja. Bio je posve siguran da su njegove pobude, kao i postupci, valjane, inače ne bi s njima imao ništa zajedničko.

Maggie je gajila samo jednu nadu: da je nešto, moţda po prvi put, spriječilo Philipa da dođe. Tada bi se to malo odgodilo tada bi moţda dobila od Toma dopuštenje da mu piše. Srce joj je udaralo dvostrukom ţestinom kad su stigli pod borova stabla. To je posljednji tren iščekivanja, mislila je. Philip ju je uvijek dočekivao malo podalje od njih. Ali već prijeđoše i

204

otvoreniju zelenu površinu i stupiše na uski strmovit put uz uzvisinu. Još jedan zavoj i oni se tako iznenada nađoše pred njim da su Tom i Philip stali na metar jedan od drugoga. Trenutak je vladala šutnja za koje je Philip brzim upitnim pogledom zavirio Maggie u lice. U njemu pročita odgovor; u blijedim rastvorenim usnicama i uţasnutoj napetosti velikih očiju.

U svojoj mašti, koja bi joj uvijek pretjerano jurila dalje od neposrednog doţivljaja, gledala je već kako njezin snaţni brat fizički grabi Philipa, kako ga mrvi i po njemu gazi.

»Zar taj postupak nazivate ulogom muškarca i gospodina, gospodine?« reče Tom grubim prezirnim glasom, čim su se Philipove oči opet uperile u njega.

»Što mislite time?« oholo odvrati Philip. »Što mislim? Stanite podalje od mene da vas ne zgrabim rukama pa ću vam reći što

mislim. Mislim da iskorištavate nerazboritost i neznanje mlade djevojke da je navedete na odrţavanje tajnih sastanaka s vama. Mislim da se usuđujete poigravati s ugledom obitelji, koja nosi dobro i pošteno ime.«

»Ja to poričem«, naglo ga prekine Philip. »Nikad se ne bih mogao poigravati ni sa čim što se odnosi na sreću vaše sestre. Ona je meni draţa, nego što je vama. Cijenim je više, nego što je vi ikada moţete cijeniti. Ja bih joj dao i svoj ţivot.«

»Ne govorite mi kićene gluposti, gospodine! Zar hoćete reći kako niste znali da će joj naškoditi ako se ovdje tjednima s vama sastaje? Zar ţelite prikazati da ste imali neko pravo da joj iskazujete ljubav, pa čak i da ste prikladan muţ za nju, kad ionako ni njezin ni vaš otac ne bi nikada pristali na brak među vama? A vi vi da se pokušate ušuljati u milost lijepe djevojke, kojoj još nije ni osamnaest godina i koja je isključena iz svijeta zbog nesreće svoga oca! To je vaš iskrivljeni pojam o časti, je li? Ja to zovem podlom prijevarom - zovem to iskorištavanjem prilika kako bi postigli ono što je za vas predobro što poštenim sredstvima ne biste nikad osvojili.«

»Uistinu je muţevno tako govoriti sa mnom«, gorko reče Philip, dršćući po cijelom tijelu od ţestokog uzbuđenja. »Divovi imaju od pamtivijeka pravo na glupost i drske pogrde. Vi niste čak ni sposobni shvatiti što ja osjećam prema vašoj sestri. Ja za nju toliko osjećam da bih čak mogao poţeljeti biti u prijateljstvu s vama.«

»Bilo bi mi ţao shvatiti vaše osjećaje«, reče Tom sa ţestokim prezirom. »Ja samo ţelim da vi mene razumijete da ću se ja brinuti za svoju sestru i da vas, ako se usudite učiniti i najmanji pokušaj da joj se pribliţite, ili da joj pišete, ili da u najmanjoj mjeri djelujete na njezinu dušu, vaše sitno bijedno tijelo, koje je trebalo pridati skromnost vašoj duši, neće zaštititi. Ispremlatit ću vas izvrgnut ću vas javnom ruglu. Ta tko se ne bi nasmijao pomisli da se vi pretvarate u dragoga neke krasne djevojke.«

»Tome, to neću trpjeti to neću više slušati«, provali Maggie glasom koji joj se grčio. »Stani, Maggie!« reče Philip, napreţući se da govori. Tada pogledavši Toma, reče: »Vi ste

dovukli ovamo svoju sestru, čini mi se, da bi bila prisutna dok mi prijetite i vrijeđate me. Ovo vam se, naravno, činilo pravim sredstvom da na mene djelujete. Ali vi se varate. Neka govori vaša sestra. Ako ona kaţe da je odlučila odreći me se, ja ću se pridrţavati njezinih ţelja do posljednje riječce.«

»Učinila sam to radi oca, Philipe«, reče Maggie zaklinjući ga. »Tom prijeti da će reći ocu a on to ne bi mogao podnijeti. Ja sam obećala, zavjetovala sam se svečano da nećemo ni na koji način biti u vezi bez znanja mojega brata.«

»To je dovoljno, Maggie. Ja se neću izmijeniti. Ali ţelim da se ti smatraš kao posve slobodnom. Imaj povjerenja u mene zapamti da ne mogu teţiti ni za čim što ne koristi onome što tebi pripada.«

»Jest«, reče Tom bijesan zbog tog Philipovog stava, »sada vam je lako govoriti da ţelite samo dobro za nju i za ono što njoj pripada! A jeste li i prije teţih za onim što je dobro za nju?«

»Jesam stavljajući moţda i štošta na kocku. Ali ja sam ţelio da ona ima prijatelja za cijeli ţivot koji bi je tetošio, koji bi joj pruţao ono što treba, i to više nego grub i uskogrudan brat, kojega je uvijek obasipala ljubavlju.«

205

»Jest, način kako sam joj ja prijatelj svakako se razlikuje od vašega. A ja ću vam reći koji je moj način. Spasit ću je od toga da bude neposlušna i na sramotu svojem ocu. Spasit ću je od toga da se ne gubi na vas da ne čini od sebe budalu da ne bude prezrena od čovjeka kao što je vaš otac, jer nije dovoljno dobra za njegova sina. Vi znate posve dobro kakvu ste joj pravdu i kakvo tetošenje spremali. Ja se ne dam nasamariti lijepim riječima. Ja znam što znače djela. Dođi Maggie, idemo!«

Rekavši to, zgrabi Maggie za ruku. Ona ispruţi lijevu ruku, koju Philip na tren uhvati i dobacivši Maggie pogled pun čeţnje brzo se udalji.

Tom i Maggie hodali su šutke nekoliko metara. On ju je još drţao čvrsto za zglob ruke, kao da silom odvodi nekog prekršitelja s poprišta zločina. Konačno Maggie ţestokom kretnjom istrgne ruku, a njezina prigušena srdţba, koja se već dugo nakupljala, provali u riječima:

»Nemoj misliti kako smatram da si u pravu, Tome, ili da popuštam tvojoj volji. Gade mi se osjećaji koje si pokazao kod razgovora s Philipom. Prezirem tvoje uvredljive nemuţevne napomene o njegovoj iznakaţenosti. Ti sav svoj ţivot predbacuješ ljudima uvijek si siguran da si u pravu, a to zato što nemaš dovoljno duševne širine da bi vidio kako postoji i nešto bolje od tvojega ponašanja i tvojih vlastitih sitničavih ciljeva.«

»Svakako«, hladno odvrati Tom. »Ne vidim kako bi tvoje ponašanje bilo išta bolje, a ni tvoji ciljevi. Ako je tvoje ponašanje i ponašanje Philipa Wakema bilo ispravno, zašto se stidite to objaviti svijetu? Odgovori mi na to! Ja znam za čim sam išao svojim ponašanjem i meni je uspjelo. Molim te, koje dobro je tvoje ponašanje donijelo tebi ili ikome drugome?«

»Ne ţelim se braniti«, reče Maggie još uvijek ţestoko. »Znam da sam krivo postupila često, neprestano. Ali ipak, kadšto, kad sam krivo postupala, bilo je to zato jer imam osjećaje kakve bi i tebi bilo bolje da ih posjeduješ. Kad bi ti ikada počinio pogrešku da si učinio nešto veoma neispravno, ja bih ţalila zbog boli koju bi ti to nanijelo. Ne bih ţeljela da se tebi natrpa kazna. Ali ti si uvijek uţivao u tome da me kaţnjavaš uvijek si bio tvrd i okrutan prema meni. Čak i kad sam bila mala djevojčica i uvijek te voljela više od ikoga na svijetu, ti bi me puštao da idem u postelju plačući, ne oprostivši mi. Ti nemaš samilosti. Ti nemaš osjećaja za svoju nesavršenost i vlastite grijehe. Grijeh je biti tvrd. To ne pristaje smrtniku kršćaninu. Ti nisi drugo nego farizej. Ti ne zahvaljuješ Bogu ni za što, osim za svoje kreposti misliš da su dovoljno velike da njima moţeš dobiti sve ostalo. Ti nemaš čak ni predodţbu o osjećajima kraj kojih su tvoje blistave kreposti tek puki mrak!«

»Pa dobro«, hladno i prezirno reče Tom, »ako su tvoji osjećaji toliko bolji od mojih, daj da vidim kako ih iskazuješ na neki drugi način, nego ponašanjem koje će nas vjerojatno sve osramotiti nego smiješnim zaletavanjem najprije u jednu krajnost, a onda u drugu. Molim te, kako si iskazala svoju ljubav o kojoj govoriš, bilo prema meni ili mojem ocu? Neposlušnošću i prijevarom. Ja na drukčiji način iskazujem svoju sklonost.«

»Zato jer si muškarac, Tome, i imaš moć i moţeš nešto učiniti u svijetu.« »Onda, ako ne moţeš ništa učiniti, pokori se onima koji to mogu.« »Pa ja sam voljna pokoriti se onome što priznajem i osjećam kao ispravno. Ja ću se čak

pokoriti i onome što je nerazborito od mojeg oca, ali se tome neću pokoriti od tebe. Ti se hvastaš svojim krepostima, kao da si njima kupio pravo da budeš okrutan i nemuţevan, kao što si bio danas. Nemoj misliti da ću se ja odreći Philipa Wakema iz poslušnosti prema tebi. Iznakaţenost, koju ti vrijeđaš, samo bi me još više ponukala da prionem uz njega i da ga još više volim.«

»Pa dobro to je tvoje stajalište«, reče Tom hladnije nego ikada. »Ne moraš mi više ništa reći kako bi mi pokazala kolika je udaljenost između nas. Sjetimo se toga i ubuduće pa ne govorimo više.«

Tom pođe natrag u St. Ogg’s na neki dogovor sa stricem Deanom, a i da primi upute za putovanje, na koje se spremao drugog jutra.

Maggie pođe gore u svoju sobu kako bi u gorkim suzama izlila sve ogorčene prigovore, protiv kojih je Tomova duša bila tako čvrsto ograđena. Zatim, kad je prošla prva provala nezadovoljene srdţbe, vrati joj se sjećanje na ono mirno vrijeme, prije nego je radost, koja je

206

završila današnjim jadom, pomutila bistrinu i jednostavnost njezina ţivota. U ono je vrijeme običavala misliti da je izvojevala velike pobjede i osvojila trajno uporište u vedrim visinama iznad zemaljskih napasti i sukoba. A sad je, eto, opet dolje u guštari ţestoke borbe s vlastitim i tuđim strastima. Ţivot, dakle, nije tako kratak, a savršen počinak nije tako blizu, kako je sanjala kad je bila dvije godine mlađa. Čekaju je daljnje borbe moţda i daljnja posrtanja. Da je osjećala kako nipošto nije u pravu, a Tom posve u pravu, mogla bi brţe vratiti sebi veći unutarnji sklad. No sada je njezinu kajanju i pokornosti smetalo zamjeranje, koje se u njoj neće drukčije izraţavati, nego kao pravedan gnjev. Srce joj je krvarilo zbog Philipa. Neprestano su joj se vraćale u sjećanje uvrede, koje su mu bile dobačene, i to s tako ţivim shvaćanjem za ono što je on pod njima osjećao da joj je to zadavalo gotovo tjelesnu oštru bol, koja ju je gonila da topće nogom o pod i gnječi prste dlanovima.

A ipak, kako to da je s vremena na vrijeme osjećala u dnu duše neko neodređeno olakšanje u toj prisilnoj odijeljenosti od Philipa? Svakako samo zato što je osjećaj da se oslobodila sakrivanja dobro došao pod svaku cijenu.

207

VI. poglavlje

TEŠKO OSVOJENA POBJEDA

Tri tjedna kasnije, kad je mlin Dorlcote bio u svojim najljepšim trenucima u cijeloj godini

veliki kesteni u cvatu, trava sva visoka i posuta tratinčicama Tom Tulliver se vratio kući ranije nego inače i dok je prelazio preko mosta, promatrao je, s duboko usađenom ljubavlju, uglednu kuću od crvene opeke, koja se izvana uvijek činila radosna i privlačna, ma koliko su sobe unutra bile puste, a srca tuţna. U Tomovim sivkastoplavim očima javlja se radosno svjetlo dok gleda prema prozorima kuće. Ta bora na njegovu čelu ne gubi se nikada, no ona mu posve dobro pristaje. Ona, čini se, ukazuje na snagu volje, koja bi mogla moţda biti i bez krutosti, kad oči i usta imaju svoj najblaţi izraţaj. Odlučni mu se korak ubrzava, a kutovi usana opiru se stezanju, koje bi trebalo zabraniti smiješak.

Baš u tom trenu oči u gostinjskoj sobi ne bijahu uperene prema mostu i ondje okupljene osobe sjedile su šutke, ništa ne očekujući. Gospodin Tulliver u svojem naslonjaču, umoran od duga jahanja, prevrtao je nešto u mislima s izmorenim pogledom, što ga je ponajviše upirao u Maggie, koja se nadvijala nad svoje švelo, dok je majka spremala čaj.

Svi iznenađeno uzdigoše pogled kad se začuo dobro poznati korak. »Eh, što je sada, Tome?« reče otac. »Malo si ranije došao nego inače.« »Oh, nisam imao više što da radim, pa sam otišao. Eh, majko!« Tom pristupi majci i poljubi je, što je kod njega bio znak dobra raspoloţenja. Između njega

i Maggie jedva se izmijenila poneka riječ ili pogled u sva ta tri tjedna. Ali njegova uobičajena šutljivost kod kuće spriječila je da to njegovi roditelji opaze.

»Oče«, reče Tom, kad su pouţinali, »znaš li ti točno koliko novaca ima u limenoj kutiji?« »Samo stotinu i devedeset i tri funte«, odgovori gospodin Tulliver. »U posljednje si

vrijeme donosio manje ali mlađi ljudi vole raspolagati s novcem kako oni hoće. Ja, doduše, nisam postupao kako mi se sviđalo, prije nego što sam postao punoljetan.« Govorio je s prilično plahim nezadovoljstvom.

»Jesi li posve siguran da je to ta svota, oče?« reče Tom. »Ţelio bih da se potrudiš i doneseš kutiju dolje. Mislim da si se moţda zabunio.«

»Kako bih se zabunio?« oštro će otac. »Dosta sam ga često brojio. Ali ja mogu donijeti kutiju, ako mi ne vjeruješ.«

U njegovom neveselom ţivotu, za gospodina je Tullivera to uvijek bio događaj koji je volio: da donese limenu kutiju i broji novac.

»Ne izlazi iz sobe, majko«, reče Tom, kad je opazio da se ona miče, pošto je otac otišao gore.

»A zar da i Maggie ne izlazi?« upita gospođa Tulliver. »Jer netko mora ukloniti suđe.« »Pa kako god ju je volja«, ravnodušno odvrati Tom. Te riječi zapekoše Maggie. Srce joj bijaše poskočilo u nenadanom uvjerenju da će Tom

priopćiti njihovu ocu kako se dugovi mogu platiti a Tom bi je pustio da bude odsutna kad se ta vijest priopćuje! Ali ona iznese posluţavnik i odmah se vrati. U tom trenu nije mogao prevladati osjećaj povrijeđenosti.

Tom se primakne bliţe uglu stola, blizu oca, kad se limena kutija poloţila na stol i otvorila, a crveno večernje svjetlo, koje je padalo na njih, upadljivo istakne iznurenu trpku mrkost tamnookog oca i prigušenu radost u licu svjetloputog sina. Majka i Maggie sjedile su na drugom kraju stola: jedna strpljivo i ne razumijevajući ništa, druga s drhtavim iščekivanjem.

Gospodin Tulliver izbroji novac, slaţući ga uredno na stol pa tada reče, oštro pogledavši Toma:

208

»No, eto! Vidiš da sam bio posve u pravu.« On zastade, gledajući novac s gorkom utučenosti. »Treba još više od tri stotine proteći će još mnogo vremena prije nego to uspijem uštedjeti.

Ono je bilo bolno onaj gubitak od četrdeset i dvije funte na ţitu. Za mene je taj svijet previše. Trebalo je četiri godine da se ovo stavi na stranu bit će već mnogo, ako će trebati još četiri godine ... Moram se pouzdati u tebe, da ćeš ih ti isplatiti«, nastavi drhtavim glasom, »ako zadrţiš isto mišljenje, kad uskoro postaneš punoljetan ... Ali veoma je vjerojatno da ćeš mene prije zakopati.«

On uzdiţe oči k Tomovu licu s mrzovoljnom ţeljom za nekim uvjeravanjem. »Ne, oče«, reče Tom, govoreći čvrsto i odlučno, premda se u njegovu glasu razabiralo

drhtanje, »ti ćeš doţivjeti isplatu svih dugova. Isplatit ćeš ih svojom rukom.« Iz njegova je glasa izbijalo više od puke nade. Kroz gospodina Tullivera kao da je proletio

lagan električni udarac. Nije svraćao pogled s Toma, promatrajući ga ţivo i upitno, kad Maggie ne mogavši se suzdrţati priskoči ocu i klekne kraj njega na zemlju. Tom pošuti tren pa onda nastavi.

»Prije dosta vremena stric Glegg mi je pozajmio malo novaca da njima trgujem i to je uspjelo. Sada imam u banci tristo i dvadeset funti.«

Tek što je izgovorio posljednje riječi, majčine ga ruke obujmiše oko vrata i ona reče napola plačući:

»Oh, sinko moj, znala sam da ćeš ti sve opet urediti kad postaneš zreo čovjek.« Ali otac je šutio val uzbuđenja posve mu je oduzeo moć govora. I Toma i Maggie uhvati

strah da potres radosti ne bi moţda bio i koban. Ali tada dođe blagoslovljeno olakšanje suza. Široka se prsa uzgibaše, mišićje lica popusti i sjedokosi čovjek provali u glasne jecaje. Napad plača pomalo popusti i on se smiri te počne opet pravilno disati. Napokon uzdiţe oči prema svojoj ţeni i blago reče:

»Bessy, moraš doći sada i poljubiti me, taj ti je mladić nadoknadio sve. Ti ćeš po svoj prilici opet uţivati malo udobnosti.«

Kad ga je poljubila i on joj je časak pridrţao ruku, misli mu se opet vratiše k novcu. »Volio bih da si mi donio novac kako bih ga mogao pogledati, Tome«, reče, prebirući

zlatnike na stolu. »Osjećao bih se sigurnije.« »Vidjet ćeš ga sutra, oče«, reče Tom. »Stric Deane je zakazao sastanak s vjerovnicima sutra

u Zlatnom lavu i za njih je naručio dvosatni objed. Stric Glegg i on će biti ondje. Bilo je oglašeno u Glasniku u subotu.«

»Onda to Wakem zna!« klikne gospodin Tulliver, a oči mu se zakrijesiše pobjedonosnim ţarom. »Ali!« nastavi razvučenim grlenim izgovorom, vadeći svoju burmuticu, jedinu raskoš koju je sebi ostavio, te kucnuvši o nju malo prkosno kao nekoć, »sad ću se izmaknuti njegovim kliještima premda moram ostaviti stari mlin. Mislio sam kako ću moći izdrţati da ovdje umrem ali ne mogu ... Mi nemamo u kući baš ništa za popiti, je li, Bessy?«

»Imamo«, reče gospođa Tulliver, vadeći svoj veoma smanjeni sveţanj ključeva, »ima malo konjaka, što mi ga je sestra Deane donijela kad sam bila bolesna.«

»Donesi mi ga, dakle, donesi! Osjećam se malo slab.« »Tome, sine moj«, reče jačim glasom kad je popio malo konjaka s vodom, »ti ćeš im odrţati

govor. Ja ću im reći da si ti zaradio najveći dio toga novca. Oni će konačno vidjeti da sam pošten i da imam poštena sina. Ali! Wakem bi bio itekako sretan da ima sina kao što je moj krasna, uspravna momka umjesto onog jadnog, grbavog stvora! Ti ćeš uspjeti u ţivotu, sinko. Ti ćeš moţda doţivjeti dan kad će Wakem i njegov sin biti stepenicu dvije ispod tebe. Prilično je vjerojatno da ćeš i ti biti uzet za poslovnog partnera, kao što je prije tebe bio uzet stric Deane ti si na pravom puta za to. A onda neće biti ničega što moţe spriječiti tvoje bogaćenje ... I ako ikada budeš dovoljno bogat zapamti to nastoj opet kupiti stari mlin.«

Gospodin se Tulliver zavali natrag u stolac. Njegova duša, koja tako dugo nije sadrţavala ništa do gorkog nezadovoljstva i zlih slutnji, iznenada se, čarolijom radosti, napuni slikama

209

dobre sreće. Ali neki neodređen osjećaj nije mu dao da ta dobru sreću predvidi za samoga sebe. »Daj mi ruku, sinko«, reče, ispruţivši iznenada ruku. »Velika je to stvar, kad čovjek moţe

biti ponosan na to da ima dobra sina. Ja sam imao tu sreću.« Tom nije više nikada doţivio tako divan tren, a Maggie nije mogla zaboraviti vlastite jade.

Tom jest dobar i u ugodnoj poniznosti, koja se u nama rađa u trenucima iskrenog udivljenja i zahvalnosti, ona osjeti da se pogreške, koje je on kod nje morao opraštati, nisu nikada iskupile kao što su se iskupile njegove. Te večeri nije osjećala nikakvu ljubomoru što je sada prvi put bila, čini se, bačena u pozadinu očevih misli.

Bilo je još mnogo razgovora prije počinka. Gospodin je Tulliver, naravno, ţelio čuti sve pojedinosti o Tomovim trgovačkim pothvatima, te je slušao sa sve većim uzbuđenjem i uţivanjem. Ţelio je čuti što se reklo u svakoj prigodi, pa ako je moguće i što se mislilo. A udio Boba Jakina u tom poslu izazove u njemu osobite izljeve sklonosti za pobjedničko znanje tog neobičnog pokućarca. Povijest Bobova djetinjstva, koliko je bila poznata gospodinu Tulliveru, dozvala se u sjećanje s osjećajem da je već unaprijed davala začudna obećanja, kako se to obično moţe opaziti kod svih sjećanja na djetinjstvo velikih ljudi.

To zanimanje za Tomovo pripovijedanje potiskivalo je neodređeni, ali ţestoki osjećaj pobjede nad Wakemom, koji bi inače tvorio korito u koje bi se njegova radost srušila opasnom brzinom. Čak i tako, taj je osjećaj s vremena na vrijeme prijetio da će na koncu sve prevladati, javljajući se u nenadanim provalama neodređenih usklika.

Dugo je trebalo gospodinu Tulliveru te noći da zaspe, a san, kad je i došao, bijaše pun ţivahnih sanja. U pola šest ujutro, kad je gospođa Tulliver već ustajala, on je preplaši skočivši uz prigušen povik i zbunjeno se ogledavajući po zidovima spavaonice.

»Što je, Tullivere?« upita ţena. On je pogleda još uvijek smetenim izrazom lica i konačno reče:

»Ah! Sanjao sam ... jesam li vikao? ... Mislio sam da sam ga ščepao.«

210

VII. poglavlje

DAN OBRAČUNA

Gospodin Tulliver bijaše u biti trijezan čovjek, koji je znao popiti čašu, a da pritom nikada

ne prijeđe granicu umjerenosti. Po prirodi je imao nemirnu ćud Hotspura30, kojoj ne treba tekuća vatra da se raspali; obično je njegova neobuzdanost bila dorasla uzbudljivim prigodama bez ikakvih takvih okrepa pa je njegova ţelja za konjakom s vodom ukazivala na to da se previše nenadana radost opasnom ţestinom obrušila na tijelo, oslabljeno s četiri godine neraspoloţenja i teška ţivota, na koje ne bijaše priviknuto. Ali taj prvi tren nesigurnosti i teturanja prođe, i on je očito skupio snagu, kako mu se skupilo i uzbuđenje. I drugi dan kad je sjedio kod stola sa svojim vjerovnicima, a oči mu se krijesile i obraz ţario od svijesti da će opet jednom biti ugledan čovjek, nalikovao je više onom nekadašnjem ponosnom, srdačnom i toplom Tullivera punom pouzdanja, nego se to moglo činiti vjerojatno ikome tko bi ga susreo tjedan dana prije toga, kad bi jahao putem, kako mu je to postalo navikom u posljednje četiri godine, otkako ga je tištao osjećaj neuspjeha i duga - obješene glave, bacajući kratke, nevoljke poglede na one koji bi ga prisilili da ih zamijeti. Odrţao je svoj govor, iznoseći svoja poštena načela istim ţarom i pouzdanjem, spominjući lopove i sreću, koja je bila protiv njega, ali koju je donekle pobijedio teškim naporima i pomoću dobrog sina. Svoju je pripovijest završio napominjući kako je Tom namaknuo najveći dio potrebnog novca. Ali trag srdţbe i neprijateljskog likovanja kao da se na kratak tren pretopio u čišći, očinski ponos i radost, kad je pošto se Tomu nazdravilo, a stric Deane je iskoristio prigodu, da kaţe nekoliko pohvalnih općenitih riječi o mladićevu karakteru i ponašanju sam Tom ustao i odrţao jedini govor u svojem ţivotu. Taj je jedva mogao biti kraći: zahvalio je gospodi za čast koju su mu iskazali. Rekao je da je sretan što je mogao pomoći svojem ocu da dokaţe svoje poštenje i vrati sebi svoje čestito ime. A što se njega samoga tiče, rekao je da se nada da neće nikada pokvariti to djelo i osramotiti to ime. Ali odobravanje koje je slijedilo bijaše tako ţivo, a Tom je bio tako gospodski, visok i uspravan da je gospodin Tulliver radi objašnjenja spomenuo pred svojim prijateljima, koji su mu sjedili zdesna i slijeva, kako je mnogo utrošio na obrazovanje svog sina.

Društvo se razišlo posve trijezno u pet sati. Tom je ostao u St. Ogg’su da obavi neki posao, a gospodin se Tulliver popeo na svog konja da ode kući i »jadnoj Bessy i maloj« opiše sve ono nezaboravno i vaţno što se reklo i učinilo. Uzbuđenost, koja se na njemu odraţavala, bijaše tek u neznatnoj mjeri posljedica dobra raspoloţenja ili nekog poticaja, a uglavnom posljedica jakog vina pobjedonosne radosti. Taj dan nije odabrao neku sporednu ulicu, već je jahao polagano duţ glavne ulice cijelim putem do mosta. Zašto slučajno ne sretne Wakema? Ljutila ga je ţelja za takvim slučajem i navodila ga na razdraţljive misli. Moţda je Wakem danas namjerno otišao iz grada kako bi izbjegao da vidi ih čuje išta o tom poštenom postupku, koji bi mu lako mogao prouzročiti neugodno bockanje savjesti. Ako ga Wakem sretne, gospodin će Tulliver gledati ravno u njega pa će tog lopova moţda malo ostaviti njegova hladna drzovitost i gledanje svisoka. Saznat će on da pošten čovjek njega više neće sluţiti i davati svoje poštenje da se puni dţep koji je već i prepun nečasnih dobitaka. Moţda se sreća počinje okretati, moţda đavo ne drţi uvijek najbolje karte na ovom svijetu.

Kipeći ovako tiho u sebi, gospodin se Tulliver dovoljno već pribliţio dvorišnim vratima mlina Dorlcote da razabere neki dobro poznat lik kako izlazi na vrata na krasnom crnom konju. Susretoše se nekih pedesetak metara od ulaza, između velikih stabala kestena i brijestova te

30 Hotspur drugo prezime sir Henryja Percyja ( 1364.1403.), koji je u Shakespearovoj drami Henrik IV prikazan kao vojnik

nemirne, ţestoke ćudi

211

visoke obale. »Tullivere«, odsječeno reče Wakem, oholijim glasom nego obično, »kakvu ste to ludoriju

učinili razmetali ste one tvrde grude, tamo na Far Close. Rekoh vam što će biti. Ali vi ljudi nikada ne naučite voditi gospodarstvo s nekom metodom.«

»Oh!« iznenada planu Tulliver. »Onda nađite sebi nekoga drugog da vam vodi gospodarstvo, nekoga tko će vas moliti da ga poučavate.«

»Vi ste, čini mi se, pili«, reče Wakem, vjerujući uistinu da to objašnjava Tulliverevo parumenjeno lice i bhstave oči.

»Ne, nisam pio«, odsiječe Tulliver. »Meni ne treba piće koje će mi pomoći u odluci da ne sluţim više hulje.«

»Eh, dobro! Sutra, dakle, moţete ostaviti moju zgradu. Zaveţite svoj drski jezik i pustite me da prođem.« (Tulliver je zaokrenuo konjem natraške preko ceste da Wakemu presiječe put.)

»Ne, neću vas pustiti da prođete«, još se više raţesti Tulliver. »Reći ću vam prvo što o vama mislim. Vi ste prevelik lopov, a da bi vas objesili vi ste ... «

»Pustite me da prođem, neuki prostače, ili ću vas pregaziti!« Gospodin Tulliver podbode konja i poleti naprijed s uzdignutim bičem, a Wakemov konj,

propinjući se i teturajući natraške, zbaci sa sedla svog jahača, koji postrance sleti na zemlju. Wakem je imao toliko koncentriran duh da je odmah popustio uzdu i dok je konj zateturao još samo nekoliko koraka i onda mirno stao, on bi već mogao ustati i ponovo se na njega uspeti bez daljnje neprilike, osim što se malo nabio i stresao, ali prije nego što je mogao ustati, Tulliver je također već sjahao. Pogled na tog premoćnog čovjeka, kojega već tako dugo mrzi, a koji je sada na zemlji i u njegovoj vlasti, baci ga u ludilo pobjedonosne osvete, koja mu poda gotovo nadnaravnu okretnost i snagu. On pojuri na Wakema, koji je upravo pokušavao opet stati na noge, zgrabi ga za lijevu ruku, tako da mu je cijelu teţinu pritisnuo na desnu ruku, koja je počivala na zemlji, te ga počne bijesno udarati po leđima svojim jahaćim bičem. Wakem stade dozivati u pomoć, ali pomoć nije dolazila, dok se odjednom ne začuje ţenski vrisak i povik:

»Oče, oče!« Wakem osjeti najednom kako je nešto zaustavilo ruku gospodina Tullivera, jer udarci su

prestali, a pritisak na njegovu desnu ruku je popustio. »Makni se idi!« otrese se gospodin Tulliver. Ali on to nije govorio Wakemu. Odvjetnik

polako ustade i okrenuvši glavu razabra da Tulliverove ruke drţi neka djevojka bolje reći strah da ne ozlijedi tu djevojku, koja ga je drţala svom svojom mladenačkom snagom.

»Oh, Luke majko dođite pomoći gospodinu Wakemu!« vikala je Maggie, kad je čula korake za kojima je tako dugo čeznula.

»Pomozite mi da se uspnem na tog niskog konja«, naloţi Wakem Lukeu, »onda ću moţda nekako moći, premda dođavola mislim da mi je ova ruka iščašena.«

S dosta poteškoća Wakem se Lukeovom pomoći uspne na Tulliverova konja. Tada se okrene mlinaru u krajnjem bijesu i reče:

»Za to ćete platiti, gospodine. Vaša je kći svjedok da ste me napali.« »Nije me briga«, reče Tulliver stisnutim, bijesnim glasom. »Idite i pokaţite svoja leđa i

kaţite im da sam vas izlemao, da sam nešto malo toga izravnao u svijetu.« »Otpratite me kući na mojem konju«, naloţi Wakem Lukeu, »preko Toftonske skele ne

kroz grad.« »Oče, dođi u kuću!« stade Maggie zaklinjati oca. Tada videći da je Wakem odjahao i da

daljnje nasilje više nije moguće, ona pusti oca i provali u histerične jecaje, dok je jadna gospođa Tulliver stajala uz njih dršćući od straha. Ali Maggie primijeti da se otac počeo hvatati za nju kako je ona počela puštati njegove ruke i da se na nju naslanja. To iznenađenje zaustavi njezine jecaje.

»Ne osjećam se dobro kao da će me nesvjestica«, reče otac. »Pomozi mi u kuću, Bessy vrti mi se osjećam bol u glavi.«

Polako uđe u kuću, podupiran od ţene i kćeri, te otetura u svoj naslonjač. Gotovo

212

ljubičasto rumenilo lica zamijenilo je sad bljedilo, a ruka mu bijaše hladna. »Zar ne bismo radije poslali po liječnika?« upita gospođa Tulliver. Činilo se kako je preslab i da previše trpi da bi je čuo. Ali poslije nekog vremena, kad je

gospođa Tulliver rekla Maggie: »Idi i potraţi nekoga da dovede liječnika«, on podiţe pogled prema njoj s punim

shvaćanjem i reče: »Liječnika? Ne ne treba liječnika. To je moja glava to je sve. Pomozite mi u postelju.« Tuţan završetak dana, koji im je svima svanuo kao početak boljih vremena! Ali miješano

sjeme mora donijeti i miješanu ţetvu. Pola sata kasnije, pošto je otac legao, Tom dođe kući. S njime bijaše Bob Jakin, koji je došao

čestitati »starom gazdi«, ne bez malo oprostiva ponosa da je i on imao svoj udio u stvaranju sreće gospodina Toma. A Tom je pak mislio da ocu neće ništa biti draţe kao završetak tog dana, nego razgovor s Bobom. Ali sada je Tom mogao provesti veče samo u turobnom iščekivanju neugodnih posljedica, koje su morale slijediti za tom mahnitom provalom dugo prigušivane očeve mrţnje. Pošto su mu priopćili bolnu vijest, on je sjedio ne govoreći ni riječi. Nije imao ni volje ni raspoloţenja da išta pripovijeda majci i sestri o objedu, a njima je jedva bilo do toga da pitaju o tome. Očito su izmiješane niti u tkivu njihova ţivota tako čudnovato isprepletene da ne moţe biti radosti, a da tik za njom ne dođe ţalost.

Toma je obeshrabrila pomisao da njegovo uzorno nastojanje uvijek moraju obezvrijediti neispravni postupci drugih ljudi. Maggie je pak uvijek iznova proţivljavala grozotu trenutka kad je pojurila na vrata da se baci ocu na ruku uz neodređene strašne slutnje o budućim neugodnostima. Nijedno od njih troje nije osjećalo neku osobitu zabrinutost za zdravlje gospodina Tullivera. Nisu to bih znakovi koji bi podsjećali na njegov prvi opasni napad pa su to stoga smatrali tek nuţnom posljedicom njegove ţestoke srdţbe i naprezanja snage poslije toliko sati neobična uzbuđenja. Odmorom će se vjerojatno oporaviti.

Izmoren od tako naporna dana, Tom uskoro zaspe tvrdim snom. Činilo mu se da je tek usao u postelju kad se probudio i ugledao majku kako stoji uz njega

u sivom svjetlu ranog jutra. »Sinko, moraš smjesta ustati. Poslala sam po liječnika, a otac ţeli da ti i Maggie dođete k

njemu.« »Zar mu je gore, majko?« »Bilo mu je veoma loše s glavom svu noć, ali ne kaţe da mu je gore samo je iznenada

rekao: Bessy, dovedi sina i kćer. Kaţi im neka se poţure!« U studenom sivom svjetlu zore, Maggie i Tom se brzo odjenuše i dođoše u očevu sobu

gotovo u isti tren. On ih je iščekivao s izrazom bola na čelu, ali uz oštru zabrinutu svjesnost u očima. Gospođa je Tulliver stajala uz podnoţje postelje, sva prestrašena i drhtava. Činila se izmučena i ostarjela zbog poremećena počinka. Maggie bijaše prva kraj postelje, ali očev pogled bijaše uperen u Toma, koji priđe i stade uz sestru.

»Tome, moj sine, vidiš, snašlo me tako da više neću ustati... Taj je svijet bio za mene previše, sinko moj, ali ti si učinio što si mogao da štošta izravnaš. Porukuj se opet sa mnom, sinko, prije nego od vas odem.«

Sin stisne očevu ruku, a pogledi im se susretoše. Tom tada reče, nastojeći govoriti čvrstim glasom:

»Imaš li kakvu ţelju, oče, koju mogu ispuniti kad ... « »Da, sinko moj ... ti ćeš nastojati da stekneš natrag stari mlin.« »Hoću, oče.« »I za tvoju majku ti ćeš nastojati nadoknaditi joj, koliko god moţeš, moju lošu sreću ... a

evo i moje male ... « Otac okrene oči prema Maggie još ţeljnijim pogledom. Njezino srce prevre od bola i ona se

spusti na koljena da bude bliţe dragom, oronulom licu, koje je uvijek bilo oko nje kroz tolike godine kao znak njezine najdublje ljubavi i najkraćeg iskušenja.

213

»Moraš se brinuti za nju, Tome ... ne ţalosti se, mala moja ... doći će netko tko će te ljubiti i stati na tvoju stranu ... a ti joj moraš biti dobar, sinko. Ja sam bio dobar svojoj sestri. Poljubi me, Maggie. Dođi, Bessy ... Ti ćeš već nekako uspjeti platiti za grob od opeka, Tome, tako da majka i ja moţemo leţati zajedno.«

Kad je to rekao, skrenuo je pogled s njih i leţao je šutke nekoliko trenutaka, dok su oni stajali promatrajući ga i ne usuđujući se micati. Jutarnje je svjetlo postajalo jasnije pa su mogli razabrati kako mu se u licu skuplja teţina, a u očima bezizraţajnost. Ali konačno on pogleda Toma i reče:

»Došao je konačno i na mene red i ja sam ga istukao. To je bilo samo pravedno. Nikad nisam ništa traţio što ne bi bilo pravedno.«

»Ali oče, dragi oče«, klikne Maggie, a neizreciva zebnja nadjača njezinu bol, »ti mu opraštaš ti sada opraštaš svima?«

On ne makne očima da je pogleda, ali reče: »Ne, djevojčice moja. Ja mu ne opraštam ... Kakva smisla ima opraštanje? Ja ne mogu

ljubiti lopova ... « Grlo mu se stislo, ali on je još htio govoriti i neprestano je micao usnicama, trudeći se

uzalud nešto reći. Konačno riječi same sebi nađoše put. »Zar Bog oprašta lopovima? Ali ako on oprašta, onda neće biti strog prema meni.« Počne nesigurno micati rukama, kao da bi htio njima ukloniti neku smetnju, koja ga

pritišće. Dva tri puta istisne neke isprekidane riječi: »Taj svijet... previše ... pošten čovjek ... zagonetni... « Ubrzo mu se riječi stopiše u puko mrmljanje. Oči prestadoše razabirati, a zatim nastupi

konačna šutnja. Ali ne šutnja smrti. Sat i više prsa se nadimahu, glasno se teško disanje nastavi, postajući

postepeno sve polaganije, a čelo se orosi hladnim znojem. Konačno nastupi potpuna tišina i slabo osvijetljena duša jadnog Tullivera zauvijek

prestade mučiti se bolnom zagonetkom ovoga svijeta. Sad je stigla i pomoć. Došao je Luke i njegova ţena, a stigao je i dr. Turnbull, ali prekasno.

Dospio je samo reći: »To je smrt.« Tom i Maggie pođoše zajedno dolje u sobu, gdje je mjesto njihova oca stajalo prazno.

Pogledi im se upriješe u istu točku, a Maggie reče: »Tome, oprosti mi daj da se uvijek ljubimo.« I oni se obujmiše i zajedno zaplakaše.

214

ŠESTA KNJIGA VELIKO ISKUŠENJE

215

I. poglavlje

DUET U RAJU

Lijepo namješten salon s otvorenim klavirom i lijep pogled na vrt, koji se spušta prema

spremištu za čamac na obali Flosse, pripadaju gospodinu Deanu. Ljupka mala dama u koroti, kojoj svijetlosmeđe kovrčice padaju na šareno vezivo, kojim su joj prsti zabavljeni, jest naravno Lucy Deane, a pristali mladić, koji se naginje sa svojeg stolca da škljoca škarama pred neobično skraćenom njuškom sitnog španijela, koji leţi na stopalima mlade gospođice, nije nitko drugi nego gospodin Stephen Guest. Njegov dijamantni prsten, kolonjska vodica i izraz nehajne dokonosti u dvanaest sati popodne ljupki su i mirisav rezultat najveće uljare i najvećeg lučkog skladišta u St. Ogg’su. To igranje sa škarama očito je beznačajno, ali svojom ćete sposobnosti razabiranja odmah opaziti da u tom ima neke namjere, koja to čini dostojnim mladića velike glave i dugačkih udova, Jer, naime, Lucy treba škare pa je primorana, ma koliko oklijevala, zagladiti svoje kovrčice, uzdignuti svoje blage sive oči, nasmiješiti se vragolasto licu, koje je gotovo u istoj ravnini s njezinim koljenom, te ispruţivši ruţičastu školjku svojeg dlana, reći:

»Moje škare, molim, ako se moţete odreći velikog uţitka da mučite mojeg jadnog Minnyja.«

Glupave su škare, čini se, skliznule predaleko preko zglobova na prstima, pa Heraklo beznadno pruţa svoje priklještene prste.

»Nesretne škare! Ovalni je izrez na obratnoj strani. Molim, skinite mi ih.« »Skinite ih svojom drugom rukom«, vragolasto reče gospođica Lucy. »Oh, ali to mi je lijeva ruka. Ja nisam ljevak.« Lucy se smije i škare se skidaju njeţnim

dodirima vršaka sićušnih prstiju, što naravno, nagna gospodina Stephena za ponavljanje od početka. Zato i pazi na to, kad su škare oslobođene, da opet dođe do njih.

»Ne, ne«, reče Lucy, zadijevajući ih u pojas. »Nećete više dobiti moje škare već ste ih rastegnuli. Sad nemojte opet natjerati Minnyja da reţi. Sjednite uspravno i ponašajte se valjano pa ću vam sada reći jednu novost.«

»Što je to?« upita Stephen, zavalivši se natrag i objesivši desnu ruku preko ugla svojeg naslonjača. Mogao je ovako sjediti i za svoj portret, koji bi prikazivao prilično napadna mladića od dvadeset i pet godina sa širokim čelom, kratkom tamnosmeđom kosom, koja se diţe uvis, a na kraju je malo valovita, kao debeo snop ţita, te s napola usrdnim, napola podrugljivim pogledom ispod čvrsto označenih vodoravnih obrva. »Je li to veoma vaţna novost?«

»Jest veoma. Pogodite.« »Izmijenit ćete Minnyjevu hranu pa će dobivati dnevno tri keksa od badema natopljena u

ţhčicu vrhnja.« »Posve pogrešno.« »Eh, onda je dr. Kenn propovijedao protiv krutosti, a vi, dame, poslale ste mu zajednički

potpisanu molbenicu s riječima: To je kruto učenje. Tko to moţe podnijeti?« »Stidite se!« reče Lucy, davajući ozbiljan izraz svojim malim ustima. »Prilično je

nedosjedjivo od vas da ne pogađate moje novosti jer se odnose na nešto što sam vam nedavno spomenula.«

»Ali vi ste mi nedavno spomenuli mnogo toga. Zar vaša ţenska tiranija zahtijeva od mene da znam na što mislite?«

»Da, znam da me smatrate budalastom.« »Ja mislim da ste savršeno draţesni.« »A moja je glupost dio moje draţi?«

216

»To nisam rekao.« »Ali ja znam kako volite da su ţene prilično nedosjetljive. Izdao vas je Philip Wakem.

Rekao je to jednog dana kad vas nije bilo ovdje.« »Oh, znam, Philip je ţestok po tom pitanju. On na to gleda posve osobno. Mislim da boluje

od ljubavi za nekom nepoznatom damom nekom pretjeranom Beatriceom, koju je upoznao u inozemstvu.«

»Ali, uistinu!« reče Lucy, zastavši u svojem radu, »upravo mi pada na pamet da nikada nisam provjerila hoće li se moja sestrična Maggie protiviti susretu s Philipom, kao i njezin brat. Tom neće stupiti u sobu u kojoj se nalazi Philip, ako zna da je tamo. Moţda je Maggie ista, pa tada nećemo moći pjevati naše pjesmice zar ne?«

»Što! Zar vaša sestrična dolazi k vama u goste?« upita Stephen malo neraspoloţeno. »Jest. To je moja novost, koju ste zaboravili. Ona će ostaviti namještenje, gdje je već gotovo

dvije godine, jadnica sve otkako joj je otac umro. I ona će ostati kod mene mjesec dva mnogo mjeseci, nadam se.«

»A ja bih se morao radovati toj vijesti?« »Oh ne, nipošto ne«, reče Lucy malo povrijeđeno. »Ja se radujem, ali to, naravno, nije

razlog da se i vi morate radovati. Nema djevojke na svijetu koju toliko volim, kao svoju sestričnu Maggie.«

»I vi ćete biti nerazdruţive, čini mi se, kad ona dođe. Više neće biti mogućnosti da budem s vama u četiri oka, ako ne nađete za nju udvarača, koji će povremeno s njome odšetati u dvoje. A koji je razlog toj nesklonosti prema Philipu? On bi mogao dati neko obavještenje.«

»To je neka obiteljska svađa s Philipovim ocem. Mislim da je tu bilo veoma neugodnih stvari. Nikada ih nisam posve razumjela ili ih sve saznala. Moj stric Tulliver imao je lošu sreću i izgubio sav svoj imetak, a mislim da je smatrao da je gospodin Wakem nekako uzrok tome. Gospodin je Wakem kupio mlin Dorlcote, stari dom mojega strica, gdje je stric uvijek ţivio. Pa vi se morate sjećati mojega strica Tullivera, zar ne?«

»Ne«, reče Stephen s nadutom ravnodušnošću. »Ime sam uvijek poznavao i rekao bih da sam tog čovjeka poznavao iz viđenja, bez ikakve veze s njegovim imenom. Poznavao sam pola imena i lica u susjedstvu ovako odijeljeno.«

»Bio je to čovjek veoma nagle ćudi. Sjećam se, kad sam bila mala djevojčica i znala doći u pohode mojoj sestrični i bratiću, kako me je često plašio jer je govorio kao da je ljut. Tata mi je pripovijedao da je došlo do strašne svađe na sam dan prije stričeve smrti između njega i Wakema, ali se to zabašurilo. To je bilo onda kad ste vi bili u Londonu. Tata kaţe da je moj stric u koječemu bio posve u krivu. Duša mu se zagorčila. Ali za Toma i Maggie mora, naravno, biti veoma bolno prisjećati se toga. Imali su i previše nevolje. Maggie je bila sa mnom u školi prije šest godina kad su je odveli zbog nesreće njezina oca i odonda je, mislim, rijetko kada doţivjela kakvu radost. Od stričeve smrti ima neko bijedno namještenje u nekoj školi, jer je odlučila da će biti neovisna i da neće ţivjeti kod tetke Pullet. A ja tada baš nisam mogla poţeljeti da dođe k meni jer je jadna mama bila bolesna i sve je bilo tako tuţno. Zato ţelim da sada dođe k meni i da ima duge, duge praznike.«

»To je milo i anđeoski od vas«, reče Stephen, gledajući je zadivljenim smiješkom. »To više, ako je naslijedila osobine za razgovor od svoje majke.«

»Jadna tetica! Okrutno je od vas da joj se ismijavate. Meni je ona od velike koristi, to znam. Divno nam vodi kućanstvo mnogo bolje, nego bi to ikoja strana osoba činila a bila mi je velika utjeha u maminoj bolesti.«

»Jest, ali u pitanju društva, čovjeku bi bilo milije da je zastupaju višnje u rakiji i kolači od vrhnja. S jezom pomišljam na to da će njezina kći biti uvijek prisutna, a neće imati takve ugodne zastupnike onakva debela plava djevojka s okruglim plavim očima koja će šutke u nas zuriti.«

»Oh, da!« kliknu Lucy vragoljasto se nasmijavši i pljesnuvši rukama, »baš je takva moja sestrična Maggie. Mora da ste je vidjeli!«

»Ne, uistinu ne. Ja samo nagađam kakva mora biti kći gospođe Tulliver. A onda, ako

217

otjera Philipa, naš jedini nadomjestak za tenora, to će biti još nesnosnije.« »Ali ja se nadam da moţda neće biti tako. Mislim da ću vas zamoliti da posjetite Philipa i

kaţete mu da Maggie sutra dolazi. On posve dobro zna što Tom osjeća i uvijek mu se sklanja s puta. Stoga će razumjeti ako mu kaţete da sam vas zamolila da ga upozorite neka ne dolazi dok mu ne pišem i ne pozovem ga.«

»Mislim da će biti bolje da napišete lijepo pisamce, koje ću ja ponijeti sa sobom. Znate, Philip je tako osjetljiv, najneznatnija bi ga sitnica mogla zaplašiti pa da uopće ne dođe, a koliko smo se samo morali truditi da ga dobijemo. Nikada ga ne mogu navesti da dođe u našu kuću. On ne voli moje sestre, čini mi se. Samo vaš vilinski dodir moţe izgladiti njegovo nakostriješeno perje.«

Stephen uhvati ručicu, koja je zalutala prema stolu, pa je lagano dodirne usnama. Mala je Lucy bila sva ponosna i sretna. Ona i Stephen bijahu u onoj fazi udvaranja, koja tvori najdivniji trenutak mladosti, najsvjeţije doba pupanja ljubavi kad je svaki siguran u ljubav onoga drugog, ali se još nije dala nikakva sluţbena izjava, a sve je uzajamno naslućivanje, koje uznosi i najbeznačajniju riječ, najlaganiju kretnju u srhaje, njeţne i slatke poput daška mirisa jasmina. Izričitost, koju donose zaruke, zatupljuje ovu najtanju oštricu privrţenosti. To je jasmin, nabran i pruţen u obliku velike kite.

»Ali uistinu je neobično da ste tako točno opisali pojavu i ponašanje moje Maggie«, reče lukava Lucy, ustavši da pođe do svog pisaćeg stola, »jer, znate, ona bi mogla biti nalik na brata. A Tom nema okrugle oči. I njemu ni ne pada na pamet da zuri u ljude.«

»Oh, mislim da je on nalik na oca. Čini se da je ponosan kao Lucifer. Premda bih rekao da baš nije ludo zabavan u društvu.«

»Ja volim Toma. Poklonio mi je mojeg Minnyja, kad sam izgubila Loloa. I tata ga veoma voli. Kaţe da Tom ima krasna načela. On je pomogao svom ocu da plati sve dugove prije smrti.«

»Ah, ah, čuo sam o tome. Čuo sam kako su vaš otac i Tom razgovarali o tome prije nekog vremena poslije večere, u jednom od njihovih beskonačnih razgovora o poslu. Misle učiniti nešto za mladog Tullivera. On ih je spasio od neke znatne štete dojahavši kući nekom čudesnom brzinom, poput Turpina31 da ih obavijesti da je neka banka obustavila rad ili tako nešto. Ali ja sam tada bio prilično snen.«

Stephen ustade sa svojeg sjedišta i odšeta do klavira pjevušeći u falsetu ljupki kraljević suprug i prelistavajući svezak Stvaranja svijeta, koji je rasklopljen leţao na stalku.

»Dođite da to otpjevamo«, reče, kad je vidio da Lucy ustaje. »Što! Napjev Ljupki kraljević suprug? Mislim da to nije prikladno za vaš glas.« »Ništa zato. To baš pristaje mojem raspoloţenju, koje je kako Philip tvrdi glavni element

dobra pjevanja. Primjećujem da to mišljenje obično gaje ljudi s beznačajnim glasovima.« »Phil se neki dan opet oborio na Stvaranje svijeta«, reče Lucy, sjedajući za klavir. »Kaţe da

je puno nekakve sladunjave samodopadnosti i laskave obmane, kao da je napisano za proslavu rođendana kakva njemačkog nadvojvode.«

»Tek štogod! On je pali Adam, kojemu se ćud zakiselila. Mi smo Adam i Eva, koji nisu pali i u raju su. Dakle hajd’mo recitativ zbog pouke. Vi ćete pjevati svu duţnost ţene a iz poslušnosti niču mi ponos i sreća.«

»Oh, ne, neću poštovati Adama koji zateţe note, kako vi to običavate«, reče Lucy, počinjući svirati duet.

Svakako, jedino udvaranje, koje neće pokolebati sumnje i zebnje, mora da je udvaranje u kojemu ljubavnici mogu zajedno pjevati. Osjećaj da pristaju jedno drugome, koji izvire iz dviju dubokih nota, što ispunjaju očekivanje baš u pravom času između nota srebrna soprana te iz savršena sklada silaznih pomaka terca i kvinta i vješto smišljenog ljupkog izmjeničnog lova glasova u fugi, vjerojatno će nadjačati svaku neposrednu potraţnju za manje strastvenim oblicima međusobnog sporazuma. Altu neće biti do toga da basu stavlja neugodna pitanja;

31 Dick Turpin zloglasni engleski drumski razbojnik (1706.-1739.)

218

tenor neće predosjećati neugodnu nestašicu napomena u kasnim poslijepodnevima provedenima s krasnim sopranom. A k tome u pokrajini gdje je u to vrijeme glazba bila tako rijetka, kako su glazbeni ljudi mogli izbjeći da se zaljube jedni u druge? Čak i politička načela mora da su bila u opasnosti popustiti pod takvim okolnostima, a violina, pristalica protivnika glasačke reforme, mora da je dolazila u napast da se bratimi s reformističkim violončelom, potkapajući time moral. U našem su slučaju biglisavi sopran i zvučni bas:

»S tobom uţitak uvijek je nov, S tobom je ţivot beskrajno blaţenstvo«,

to više vjerovali u ono što su pjevali jer su to pjevali.

»A sada Raphaelovu veliku pjesmu«, reče Lucy, kad su dovršili duet. »Ono o teškim zvijerima pjevate savršeno.«

»To zvuči laskavo«, reče Stephen, pogledavši na sat. »Jupitera mi, već je gotovo jedan i po. Eh, baš samo to mogu još otpjevati.«

Divnom lakoćom Stephen otpjeva duboke note, koje prikazuju stupanje teških zvijeri. Ali kad pjevač ima dva slušatelja, lako će nastupiti podijeljeno mišljenje. Minnyjeva je gospodarica bila očarana, ali Minnyju, koji se dršćući ušančio u svojoj košarici čim je glazba započela, ne bijaše ta grmljavina baš nikako po ćudi. On skoči iz košarice i otrči pod najdalju komodu, koja mu se činila najpogodnijim mjestom gdje psić moţe dočekati praskozorje sudnjega dana.

»Zbogom ljupki kraljeviću«, reče Stephen, zakapčajući kaput na prsima, kad je završio pjesmu te smješkajući se iz svoje visine s izraţajem dosta napadna udvarača za malu gospođicu na klavirskom stolcu. »Moje blaţenstvo nije beskrajno jer moram otkaskati kući. Obećao sam biti kod kuće za objed.«

»Onda nećete moći posjetiti Philipa? A nije ni tako vaţno sve sam rekla u svojem pisamcu.«

»Sutra ćete biti zauzeti svojom sestričnom, zar ne?« »Da, imat ćemo malo obiteljsko društvo. Bratić Tom će večerati s nama, a jadna tetka će

prvi put imati svoju djecu na okupu. Bit će veoma lijepo. Mnogo mislim na to.« »Ali ja smijem doći prekosutra?« »Oh, da, dođite da vas predstavimo mojoj sestrični Maggie - premda se jedva moţe reći da

je ne poznate, kad ste je tako dobro opisali.« »Dakle zbogom«, slijedio je lagan stisak ruku i trenutačan susret očiju, što često ostavlja

mlade gospođice s lakim rumenilom i smiješkom na licu, koji neće odmah iščeznuti čim se vrata zatvore, kao i s potrebom da radije šetaju sobom gore dolje, nego da mirno sjednu za svoje vezivo ili neki drugi razborit i odgojan posao. Tako je to barem djelovalo na Lucy. A vi to nećete, nadam se, smatrati znakom da taština kod nje nadvladava njeţnije porive. Ţelja da čovjek provjeri kako baš nije djelovao kao potpuno strašilo za tih nekoliko sati razgovora, moţe se tumačiti kao nešto unutar granica pohvalna, dobronamjerna obzira. A Lucy je u svojoj naravi imala toliko te dobronamjernosti pa sam sklon pomisliti da su i njezine sitne sebičnosti bile njome proţete, upravo kao što ima ljudi koji vam nisu baš posve nepoznati i kod kojih sitne dobronamjernosti odišu snaţnim i ponešto prodornim mirisom sebičnosti. Čak i sada, kad šeće sobom gore dolje, a djevojačko joj srce malo pobjedonosno trepće kod pomisli da je ljubi osoba koja joj je najvaţnija u njezinu malenom svijetu, u njezinim ćete očima vidjeti neprestanu sunčanu blagost, pred kojom se posve gube trenutačni nevini bljesci osobne taštine. A ako je sretna, misleći na svog dragog, to je zato jer se pomisao na njega bez muke isprepleće sa svim njeţnim osjećajima i dobroćudnim paţnjama, kojima ispunjuje svoje mirne dane. Čak i sada s onom trenutačnom naizmjeničnošću, od koje se dvije struje osjećaja ih mašte čine istovremene misli joj neprestano preskakuju od Stephena na pripreme koje je tek napola dovršila u Magginoj sobi. Sestrična Maggie neka se dočeka isto kao i najotmjenija gošća - neka u svojoj spavaonici ima Lucyjine najbolje litografije i crteţe i najljepšu kitu proljetnog cvijeća na svojem stolu.

219

Maggie će se svemu tome radovati ona tako voli lijepe stvari! A tu je i jadna tetka Tulliver, o kojoj nitko ne vodi računa nju će iznenaditi poklonivši joj neobično lijepu kapicu i traţeći da se pije zdravica u njezinu čast, onako kako će to njoj biti drago. Zato će Lucy još večeras skovati zavjeru s ocem.

Očito Lucy nije imala vremena da se prepušta dugom sanjarenju o razvoju vlastite sretne ljubavi.

S tim mislima ona pođe prema vratima, ali tu zastade. »Što je, dakle, Minny?« upita pa se sagne, čuvši tiho cviljenje tog malog četveronošca, i

prisloni mu svilenu glavicu na svoj ruţičasti obraz. »Zar si mislio da ću otići bez tebe? Dođi sad, hajd’mo posjetiti Sindbada.«

Sindbad bijaše Lucyjin smeđi konj, kojeg je uvijek hranila vlastitom rukom kad bi ga izveli na ispust. Voljela je hraniti ovisna bića i poznavala je osobne i sklonosti svih ţivotinja oko kuće. Uţivala je u sitnom pucketanju kljunova svojih kanarinaca kad bi se posvetili svjeţem sjemenju, te u grickavu uţivanju nekih ţivotinja, koje ću, da vam se ne bi pričinile preobičnima, nazvati ovdje bolje poznatim glodavcima.

Zar nije Stephen Guest bio u pravu sa svojim odlučnim mišljenjem da je ta vitka djevica od osamnaest godina baš onakva ţena zbog koje se muškarac, po svoj prilici, neće kajati što ju je oţenio? Ţena puna ljubavi i obazrivosti prema drugim ţenama, koja im ne daje Judine poljupce i ne gleda ispod oka njihove dobrodošle nedostatke, već ih dočekuje s iskrenom paţnjom i uţivljavanjem u njihove boli i patnje i dugo uţiva u mislima na male radosti, koje je za njih spremila. Moţda glavni predmet njegova divljenja i nije baš bila ta najviša vrlina u njoj moţda je odobravao svoj izbor te djevojke ponajviše zato što mu se nije činila nekom neobičnom rijetkošću. Muškarac voli da mu je ţena lijepa: eh, Lucy bijaše lijepa, ali ne do nekog pretjeranog stupnja. Muškarac voli da mu je ţena nadarena, blaga, puna ljubavi i da nije glupa: a Lucy je posjedovala sve te vrline. Stephen se nije iznenadio videći da se zaljubio u nju i bio je svjestan svog izvrsnog rasuđivanja, što joj je dao prednost pred gospođicom Leyburn, kćerki kotarskog vijećnika, premda je Lucy bila tek kći podređenog poslovnog prijatelja njegova oca. K tome je morao pobijati i nadvladavati malo neraspoloţenje i razočaranje u svojoj obitelji a to u mladom čovjeku stvara svijest o vlastitom dostojanstvu. Stephen bijaše svjestan toga da ima dovoljno razuma i samostalnosti da odabere ţenu koja će ga vjerojatno usrećiti, ne dajući se pritom zavesti nikakvim usputnim trenucima. Namjeravao je odabrati Lucy: ona je ljupko malo biće i baš onakva ţena kakvoj se uvijek najviše divio.

220

II. poglavlje

PRVI DOJMOVI

»On je veoma pametan, Maggie«, reče Lucy. Klečala je na podnošku do Magginih nogu,

pošto je smjestila tu tamnokosu gospođicu na velik stolac presvučen grimiznim baršunom. »Sigurna sam da će ti se sviđati. Nadam se da hoće.« »Meni će se teško udovoljiti«, reče Maggie, smiješeći se i diţući jednu od Lucyjinih

dugačkih kovrča kako bi sunce sjalo kroz nju. »Gospodin koji misli da je dovoljno dobar za Lucy mora očekivati da će ga strogo suditi.« »Zapravo, on je predobar za mene. I katkad, kad ga nema, mislim da to ne muţe biti istina

da on mene ljubi. Ali u to nikada ne mogu sumnjati kad je on sa mnom premda ne bih mogla podnijeti da itko osim tebe zna da tako osjećam, Maggie.«

»Dakle, ako izrazim nepovoljno mišljenje o njemu, moţeš ga ostaviti jer niste zaručeni«, reče Maggie malo šaljivo, malo ozbiljno.

»Ja se radije ne bih zaručila. Kad su ljudi zaručeni, počinju misliti na to kako će se uskoro oţeniti«, reče Lucy, previše ţivo zaposlena mislima, a da bi primijetila Magginu šalu. »Ja bih voljela da se sve još dugo nastavlja ovako kako jest. Kadšto se upravo prestrašim da Stephen ne bi rekao da je govorio s ocem. A prema onome što je tati neki dan izmaknulo u govoru, sigurna sam da on i gospodin Guest to i očekuju. I Stephenove su sestre sada veoma pristojne prema meni. Na početku, mislim, nije im bilo po volji što mi poklanja paţnju. A to je i prirodno. Uistinu mi se čini da mi to ne pristaje: da ikada ţivim u tako velikoj kući kao što je Park House takav malen, beznačajan stvor kao što sam ja.«

»Ali od ljudi se ne očekuje da budu veliki u odnosu na kuće u kojima ţive, kao da su puţevi«, reče Maggie, smijući se. »Molim te, zar su sestre gospodina Guesta div ţene?«

»Oh ne, a ni lijepe to jest, ne osobito«, doda Lucy jer se već pokajala zbog nemilosrdne primjedbe. »Ali on jest barem ga općenito smatram za veoma pristala.«

»Premda se d s tim mišljenjem ne moţeš sloţiti?« »Oh, ne znam«, reče Lucy, a rumenilo joj zalije lice i vrat. »Ne valja buditi iščekivanja onda

se moţda razočaraš. Ali ja sam spremila divno iznenađenje za njega. Što ću mu se slatko nasmijati. Ali neću ti reći što je to.«

Lucy se diţe s koljena pa stupi malo natrag kriveći ljepuškastu glavicu, kao da priprema Maggie za slikanje pa ţeli prosuditi opći dojam.

»Ustani časak, Maggie.« »Što biste sada izvolijevali, gospođice?« nehajno se nasmiješi Maggie, pa ustade sa stolca,

gledajući odozgo svoju sitnu, prozirnu sestričnu, kojoj se lik posve gubio u besprijekornim naborima svile i krepa. Čas dva Lucy zadrţi svoj promatralački stav ne govoreći ništa, a onda reče:

»Ne znam kakva je čarolija u tebi, Maggie, da si i u otrcanoj odjeći divna, premda sad moraš uistinu dobiti novu haljinu. Ali znaš da sam sinoć pokušavala zamisliti te u lijepoj modernoj haljini, ali koliko god sam se trudila, uvijek mi je pred oči dolazila ta stara vunena haljina kao jedina prava za tebe. Sve mislim da je Marija Antoaneta bila još veličanstvenija kad joj je haljina bila pokrpana na laktovima. A eto, kad bih ja odjenula bilo što otrcano, bila bih posve beznačajna bila bih puka krpa.«

»Oh, dabome«, reče Maggie s podrugljivom ozbiljnošću. »I ako bi te izmeli iz sobe s paučinom i prašinom sa sagova, moţda bi se našla u pepelu kao Pepeljuga. Ne smijem li sad opet sjesti?«

»Jest, sada moţeš«, reče Lucy smijući se. Potom s izrazom ozbiljna razmišljanja skine svoju

221

veliku kopču od crna jantara i reče: »Ali moraš se sa mnom zamijeniti za kopče, Maggie. Ovaj mali leptir na tebi djeluje glupavo.«

»A neće li to poremetiti draţesni dojam moje dosljedne otrcanosti?« reče Maggie, smjestivši se opet pokorno na svoje sjedište. Lucy pak opet klekne i otkopča prezreni ukras s leptirom.

»Voljela bih da se moja majka slaţe s tvojim mišljenjem«, reče Maggie, »jer se sinoć ţalostila što je to moja najbolja haljina. Štedim novac da platim neke satove. Bez boljeg obrazovanja neću nikada dobiti bolje namještenje.«

Maggie lagano uzdahne. »Eh, nemoj sad opet navući taj ţalosni izraz«, ukori je Lucy prikapčajući svoju veliku

kopču sestrični ispod vitkog vrata. »Ti zaboravljaš da si za sobom ostavila pustu školsku sobu i da ne moraš krpati haljinice malih djevojčica.«

»Da«, reče Maggie, »sa mnom je onako kao što sam znala misliti da je to jadnom nemirnom sjevernom medvjedu, kojeg sam vidjela na izloţbi. Mislila sam, mora da je toliko oglupavio od te navike da stupa naprijed natrag u onom uskom prostoru, da bi to i dalje neprestano činio kad bi ga pustili na slobodu. Čovjek poprima lošu naviku da bude nesretan.«

»Ali ja ću te podvrgnuti stezi radosti, od koje ćeš izgubiti tu lošu naviku«, reče Lucy, rastreseno pribadajući crnog leptira na vlastiti ovratnik i gledajući Maggie s mnogo srdačnosti.

»Ti drago, sitno stvorenjce«, klikne Maggie u jednoj od svojih provala ljubavi i divljenja, »ti toliko uţivaš u sreći drugih ljudi da bi se, mislim, odrekla i vlastite. Voljela bih da sam kao i ti.«

»Ja nisam nikada proţivjela takve kušnje«, reče Lucy. »Uvijek sam bila tako sretna. Ne znam bih li mogla podnijeti mnogo nevolje. Druge i nisam imala, do mamine smrti. Ti si bila teško kušana, Maggie, a ja sam uvjerena da za druge ljude osjećaš baš toliko koliko i ja.«

»Ne, Lucy«, reče Maggie, polagano mašući glavom. »Ja ne uţivam u njihovoj sreći kao ti inače bih bila zadovoljnija. Ja svakako osjećam za njih kad su u nevolji. Ne znam bih li ikada mogla podnijeti da nekoga unesrećim. A opet se često mrzim jer kadšto me pogled na sretne ljude razljuti. Mislim da postajem gora što postajem starija nekako sebičnija. To mi se uistinu čini strašno.«

»Ali Maggie!« prigovori Lucy. »Ja ne vjerujem ni jedne riječi od toga. Sve je to mračna mašta samo zato jer si utučena jednoličnim zamornim ţivotom.«

»Pa moţda i jest tako«, reče Maggie, odlučno uklonuvši oblak s lica vedrim smiješkom i zavalivši se natrag u stolac. »Moţda to potječe od školske hrane, vodenast puding od riţe začinjen Pinnockom. Nadajmo se da će se to izgubiti kraj majčinih krema i ove draţesne knjige crteţa.«

Maggie uzme u ruke knjigu, koja je kraj nje leţala na stolu. »Mogu li se pokazati s tom malom kopčom?« upita Lucy, pristupivši kaminu da ogleda

učinak u ogledalu nad njim. »Oh ne, gospodin Guest će morati opet izići iz sobe ako te s njom vidi. Molim te poţuri se i

stavi na sebe jednu drugu.« Lucy pohrli iz sobe, ali Maggie ne iskoristi tu prigodu da rasklopi svoju knjigu. Ona je

spusti na koljena, a oči joj odlutaše k prozoru, kroz koji se moglo vidjeti sunčano svjetlo kako pada na guste skupine proljetnog cvijeća i na dugačku ţivicu od lovora a tamo dolje srebrna traka drage stare Flosse, koja se na tu udaljenost činila kao da spava u blagdanje jutro. Slatki, svjeţi miomiris vrta prodirao je kroz otvoren prozor, a ptice su ţivo lepršale ovamo onamo, spuštajući se na grane cvrkućući i pjevajući. A ipak, Maggine se oči počeše puniti suzama. Pogled na stare prizore ju je zalio tako bolnom strujom uspomena, da se tek dan prije mogla radovati zbog udobnosti, koju je majka opet uţivala, te zbog Tomove bratske ljubaznosti; kao što se više radujemo dobrim vijestima o prijateljima izdaleka, nego nekoj sreći koju dijelimo iz neposredne blizine. Sjećanje i mašta nametnuli su joj preoštar osjećaj neimaštine da bi joj dopuštali da uţiva u onome što joj se nudi u prolaznoj sadašnjosti. Budućnost će joj, mislila je,

222

vjerojatno biti gora od prošlosti jer nakon tih godina smirena odricanja, zapala je opet u ţelje i čeţnje. Dani bez radosti, puni nevoljenih poslova, pričinjali su joj se sve teţi i teţi i sve joj se silovitije nametala slika bujnog ţivota, punog raznolikosti, za kojim je čeznula i zbog kojeg je očajavala.

Štropot otvaranja vrata je prene i, brzo otrvši suze, ona poče prevrtati hstove svoje knjige. »Ima jedan uţitak. Maggie, to znam, kojemu se ni tvoje najdublje neraspoloţenje neće

nikada oduprjeti«, reče Lucy čim je ušla u sobu. »To je glazba, i ja ti namjeravam pruţiti pravu raskošnu gozbu. Hoću da se opet prihvatiš svojeg sviranja, koje je uvijek bilo toliko bolje od mojeg, kad smo bih u Lacehamu.«

»Ti bi se bila smijala da si me vidjela kako nebrojeno puta sviram dječje pjesmice djevojčicama, kad sam s njima vjeţbala«, reče Maggie, »samo da bih opet mogla dodirivati tipke. Ali ne znam bih li sada mogla svirati išta teţe od Gubi se, dosadna brigo.«

»Znam kako si se ludo znala veseliti kad bi navraćali ulični pjevači«, reče Lucy, prihvaćajući se opet svojeg veziva, »i mi bismo opet mogh pjevati sve one stare popijevke koje si tako voljela, kad bih bila sigurna da ne misliš baš onako isto kao Tom o nekim stvarima.«

»Mislila bih da ni za što ne bih mogla biti sigurnija«, reče Maggie, nasmiješivši se. »Trebala sam radije reći: o nekoj određenoj stvari. Jer ako ti misliš baš kao i on o tome,

ostat ćemo bez našeg trećega glasa. St. Ogg’s je tako bijedno snabdjeven muzikalnom gospodom. Tu su zapravo samo Stephen i Philip Wakem, koji uopće nešto znaju o glazbi pa mogu pjevati dionicu.«

Lucy je podigla oči sa svog rada dok je izgovarala posljednju rečenicu i opazila da se u Magginu licu zbila promjena.

»Zar te vrijeđa spominjanje tog imena, Maggie? Ako te vrijeđa, neću više o njemu govoriti. Znam da ga Tom ne ţeli vidjeti, ako to moţe izbjeći.«

»Ja o tome nipošto ne mislim jednako kao Tom«, reče Maggie, ustavši i pošavši prema prozoru, kao da ţeli bolje razgledati krajolik. »Meni je Philip Wakem bio uvijek drag, sve otkad sam bila mala djevojčica i susrela ga u Lortonu. Bio je tako dobar kad je Tom povrijedio nogu.«

»Oh, tako sam sretna!« klikne Lucy. »Onda ti neće biti krivo ako on kadšto dođe pa moţemo mnogo više pjevati, nego što bismo mogli bez njega. Ja veoma volim jadnog Philipa, samo bih ţeljela da nije tako bolećiv u pitanju svoje tjelesne mane. Mislim da je baš zbog te mane tako ţalostan a kadšto i gorak. Svakako je ţalosno vidjeti njegovo jadno, malo, grbavo tijelo i blijedo lice među velikim, snaţnim ljudima.«

»Ali Lucy«, prekine je Maggie, nastojeći da zaustavi struju njezina čavrljanja ... »Ali, evo, zvoni na vratima. To mora da je Stephen«, nastavi Lucy, ne opaţajući Maggin

slab pokušaj da govori. »Nešto čemu se kod Stephena najviše divim jest to što je bolji prijatelj Philipu Wakemu od bilo koga.«

Bilo je prekasno za Maggie da sada govori. Vrata se salona otvoriše i Minny već prigušeno zareţi na ulazak visoka gospodina, koji priđe Lucy i uze njezinu ruku s poluljubaznim, polunjeţnim upitnim pogledom te pitanjem o njezinu zdravlju, što je očito ukazivalo na to da nije svjestan ičije prisutnosti.

»Dopustite da vas predstavim svojoj sestrični, gospođici Tulliver«, reče Lucy, okrenuvši se s vragolastim uţivanjem prema Maggie, koja se sada odmaknula od prozora na drugom kraju sobe. »Ovo je gospodin Stephen Guest.«

Jedan tren Stephen nije mogao prikriti svoje čuđenje, kad je ugledao tu visoku tamnooku nimfu s njezinom krunom od kose, crne kao crni jantar. U sljedećem trenutku Maggie osjeti prvi put u svojem ţivotu da prima pohvalu u obliku veoma tamna rumenila i veoma duboka poklona od nekoga pred kime je svjesno osjećala plahost. To novo iskustvo bijaše joj veoma ugodno tako ugodno da je gotovo izbrisalo njezino prijašnje uzbuđenje zbog Philipa. U očima joj se pojavi nova vedrina, a na obrazu neobično draţesno rumenilo kad se opet smjestila na stolac.

»Nadam se da opaţate kako ste napadno dobru sliku prikazali prekjučer«, reče Lucy,

223

ljupko se i pobjedonosno smijući zbog svoje pobjede. Uţivala je u smetenosti svojeg udvarača inače je obično on odnosio prednost.

»Ta vaša sestrična, gospođice Tulliver, koja uvijek nešto snuje, temeljito me prevarila«, reče Stephen sjednuvši uz Lucy i sagnuvši se da se poigra s Minnyjem, pri čemu je samo krišom pogledavao Maggie. »Rekla mi je da imate svijetlu kosu i plave oči.«

»Ne, to ste vi rekli«, usprotivi se Lucy. »Ja sam se samo uzdrţala od toga da vam ne razorim pouzdanje u vaš proročki dar.«

»Volio bih da mogu uvijek tako griješiti«, reče Stephen, »pa uvidjeti da je stvarnost mnogo ljepša od mojih predviđanja.«

»Sada ste pokazali da ste dorasli prigodi«, reče Maggie, »i rekli što vam se nametnulo da kaţete u toj prilici.«

Ona mu dobaci malo prkosan pogled. Bilo joj je jasno da je on o njoj unaprijed crtao podrugljivu sliku. Lucy je kazala da on ima sklonost za ruganje, a Maggie u sebi pridometne: »i prilično je umišljen.«

»Tu ima neugodne đavolštine«, glasila je Stephenova prva pomisao. Druga, kad se nagnula nad svoje vezivo, bila je: »Volio bih da me opet pogleda«, a naredna je bila odgovor:

»Mislim da su sve fraze iz puke ljubaznosti pokadšto i iskrene. Čovjek je koji put i zahvalan kad kaţe ‘hvala’. Malo je teško za njega što mora uporabiti iste riječi s kojima cijeli svijet otklanja neugodan poziv ne mislite i vi tako, gospođice Tulliver?«

»Ne«, odvrati Maggie, gledajući ga svojim izravnim pogledom. »Ako upotrijebimo obične riječi u nekoj značajnijoj prigodi, one su to upadljivije što se odmali osjeća da nešto posebno znače, kao stari stjegovi ili svagdanja odjeća, koja se sprema na nekom svetom mjestu.«

»Onda bi moja laska morala biti rječita«, reče Stephen, uistinu ne znajući pravo što da kaţe dok ga je Maggie gledala, »budući da vidim da te riječi nisu nikako dostojne te prigode.«

»Nikakva laska ne moţe biti rječita, osim kao izraz ravnodušnosti«, reče Maggie, malo porumenjevši.

Lucy se prilično uznemiri: mislila je da se Stephen i Maggie neće voljeti. Uvijek se bojala da se Maggie ne bi činila previše neobično i prepametno, a da bi se svidjela tom gospodinu oštra suda.

»Pa, Maggie«, uplete se ona u njihov razgovor, »ti si se uvijek pričinjala kao da ti je itekako drago da ti se dive, a sada si, mislim, ljuta jer se netko usuđuje diviti ti se.«

»Nipošto«, reče Maggie. »Ja itekako volim osjećaj da mi se netko divi, ali laske nikada ne izazivaju u meni taj osjećaj.«

»Nikad vam više neću reći neku lasku, gospođice Tulliver«, reče Stephen. »Hvala vam. To će biti dokaz poštovanja.« Jadna Maggie! Tako je bila nenavikla na društvo da ništa nije mogla prihvaćati kao nešto

posve prirodno i nikada u svojem ţivotu nije govorila samo s usnicama, pa se nuţno morala činiti smiješna iskusnijim damama zbog pretjerana osjećaja, koji je bila sklona ubacivati u posve beznačajne upadice. Ali u ovom je slučaju čak i sama bila svjesna da je to malo smiješno. Istina, ona se teoretski protivi laskama i jednom je kazala Philipu da ne shvaća zašto bi se ţenama uz glupav smiješak moralo govoriti da su lijepe ili starcima da su časni. Ipak, da je toliko moţe ljutiti neki opći običaj, i to pred strancem, kao što je gospodin Stephen Guest, i da joj bude vaţno da je on o njoj prezrivo govorio prije nego ju je vidio, svakako je nerazborito. I čim je zašutjela, počela se stidjeti same sebe. Nije joj padalo na pamet da je njezino neraspoloţenje posljedica ugodnijeg uzbuđenja, koje mu je prethodilo, upravo kao kad bi na nas moţda pala kap vode kad smo zadovoljni u osjećaju ţarke topline pa bi nas to zaboljelo.

Stephen bijaše predobro odgojen, a da ne bi očito opazio da bi prijašnji razgovor mogao izazvati osjećaj smetenosti pa je odmah počeo govoriti o koječem neosobnom pitajući Lucy zna li kad će se konačno odrţati dobrotvorni sajam, kako bi konačno mogao gajiti nadu da će je gledati kako prosipa snagu svojih očiju na zalivalnije predmete od tog suknenog cvijeća što joj raste pod prstima.

224

»Jedan dan u sljedećem mjesecu, mislim«, reče Lucy. »Ali vaše sestre rade više za tu priredbu nego ja. One će imati najveću tezgu.«

»Ah, da. Ali one izrađuju svoje rukotvorine u vlastitoj sobi, kamo ja ne ulazim. Vidim da niste odani suvremenom poroku ukrasnog vezenja, gospođice Tulliver«, reče Stephen, pogledavši Maggino jednostavno porubljivanje.

»Ne,« reče Maggie, »ne znam ništa teţe ili otmjenije od izradbe košulja.« »A tvoje jednostavno šivanje je tako lijepo, Maggie«, reče Lucy, »pa mislim da ću te

zamoliti nekoliko tvojih primjeraka da ih izloţim kao ukrasno vezivo. Tvoje divno šivanje za mene je prava tajna - nekada si mrzila takav rad.«

»To je lako protumačiva tajna, moja draga«, reče Maggie, uzdignuvši pogled. »Jednostavno šivanje bilo je jedino čime sam mogla namaknuti novaca. Stoga sam morala pokušati i činiti to valjano.«

Lucy, dobra i jednostavna kakva je bila, nije mogla da ne porumeni. Nije joj baš bilo posve drago da to Stephen dozna Maggie to nije trebala spomenuti. Moţda je po tom priznanju bilo ponosa: ponosa siromaštva, koje se neće sebe stidjeti. Ali da je Maggie bila kraljica svih koketa, jedva bi se bila mogla dosjetiti boljem sredstvu, kojim bi u Stephenovim očima podala više draţi svojoj ljepoti. Nisam baš uvjeren da bi to mirno priznanje o jednostavnom šivanju i siromaštvu bilo samo dovoljno, ali potpomognuto ljepotom ono je činilo Maggie još različitijom od drugih ţena, čak i više nego se prije činilo.

»Ali ja znam plesti, Lucy«, nastavi Maggie, »ako je to od ikakve koristi za vašu priredbu.« »Oh, da, od beskrajne koristi. Sutra ću ti dati da se prihvatiš posla s crvenom vunom. Ali

vašoj se sestri moţe uistinu zavidjeti«, nastavi Lucy, obrativši se Stephenu, »što ima dar za modeliranje. Ona izrađuje divno poprsje dr. Kenna, isključivo po sjećanju.«

»Pa ako zapamti da oči treba staviti veoma blizu jedno drugome, a kutove usana veoma daleko, sličnost će svakako biti veoma upadljiva u St. Ogg’su.«

»No čujte, to je veoma ruţno od vas«, reče Lucy, čineći se prilično povrijeđenom. »Nisam mislila da biste bez poštovanja govorili o dr. Kennu.«

»Ja da kaţem bilo što bez poštovanja o dr. Kennu? Boţe sačuvaj! Ali ne namjeravam poštovati poprsje, koje znači pogrdu za njega. Smatram Kenna jednim od najsjajnijih ljudi na svijetu. Meni nije mnogo stalo do visokih svijećnjaka, koje je stavio na oltar, i ne bih rado pokvario svoje raspoloţenje ustajući svako jutro na ranu molitvu. Ali on je jedini čovjek, kojeg sam dosada osobno poznavao, u kojemu, kako se meni čini, ima odlika pravog apostola čovjek, koji ima godišnji prihod od osam stotina funti, a zadovoljan je s priprostim namještajem i kuhanom govedinom jer dvije trećine svojeg prihoda daje drugima. Bilo je plemenito od njega što je u svoju kuću uzeo onog jadnog momčića Grattana, koji je nesrećom ustrijelio svoju majku. On ţrtvuje više vremena, nego bi i kakav manje zaposlen čovjek mogao odvojiti da spasi toga jadnog momka, da zbog toga ne zapadne u bolećivo duševno stanje. Koliko vidim, neprestano izvodi tog mladića sa sobom.«

»To je lijepo«, reče Maggie, koja je spustila svoje švelo i slušala sa ţivim zanimanjem. »Nisam nikada poznavala nekoga tko bi takvo što uradio.«

»A kod Kenna se čovjek takvu postupku još više divi«, nastavi Stephen, »jer je njegovo ponašanje inače prilično hladno i strogo. Kod njega nema ništa sladunjavo i plačljivo.«

»Oh, ja mislim da je on savršen karakter!« kliknu Lucy s ljupkim oduševljenjem. »Ne, tu se ne mogu s vama sloţiti«, reče Stephen, odmahujući glavom s podrugljivom

ozbiljnošću. »Pa koju pogrešku moţete na njemu istaknuti?« »On je anglikanac.« »Pa to su ispravna naziranja, mislim«, ozbiljno će Lucy. »To rješava to pitanje samo apstraktno«, reče Stephen, »ali ne i s parlamentarnog stajališta.

Izazvao je svađu između odmetnika od anglikanske crkve i pristalica te crkve. A budućem će senatoru, poput mene, čije usluge zemlja veoma nuţno treba, biti nezgodno kad se natječe za

225

čast da zastupa St. Ogg’s u parlamentu.« »Zar to uistinu namjeravate?« upita Lucy, a oči joj zasjaše ponosnom radosti, zbog koje

odmah zanemari sporne interese anglikanizma. »Svakako čim rodoljublje i kostobolja navedu starog gospodina Leyburna da odstupi. Moj

otac to silno ţeli. A ovakvi talenti, kao moji, znate«, tu se Stephen uspravi i pogladi kosu svojini velikim bijelim rukama u šaljivom divljenju samom sebi, »ovakvi talenti kao moji povlače za sobom velike odgovornosti, Ne mislite li tako, gospođice Tulliver?«

»Da«, reče Maggie, nasmiješivši se, ali ne podiţući oči. »Tolika se rječitost i pribranost ne bi smjele razbacivati na privatne prigode.«

»Ali, vidim da ste pronicavi«, reče Stephen. »Već ste otkrili da sam razgovorljiv i drzak. Površni ljudi to nikada ne otkrivaju mislim zbog mojeg načina.«

»Ona me ne gleda kad govorim o sebi«, pomisli, dok su se njegove slušateljice smijale. »Moram pokušati druge teme.«

Namjerava li Lucy prisustvovati sastanku Kluba prijatelja knjige drugi tjedan?, bijaše sljedeće pitanje. Zatim je slijedila preporuka: neka odabere Southeyev32 Cowperov33 ţivot, ukoliko nema sklonosti za filozofiju i ne zaprepasti gospođe u St. Ogg’su komentirajući jednu od Bridgewaterovih34 rasprava. Naravno, Lucy je ţeljela doznati kakve su to neugodno učene knjige, a kako je uvijek ugodno širiti duševno obzorje dana govoreći im s lakoćom o predmetima o kojima one ništa ne znaju, Stephen stade upravo briljirati s prikazom Bucklandove rasprave35 koju je upravo pročitao. Bio je nagrađen, vidjevši da je Maggie ispustila svoje švelo i postepeno se tako zanijela u njegovu divnu geološku pripovijest da je sjedila nagnuta naprijed gledajući ga i potpuno se predavajući slušanju, kao da je on neki zlovoljni stari profesor, a ona mlad student, kojemu je mašak tek probio gornju usnu. Taj jasni, široki pogled toliko ga je očarao da je na kraju zaboravio povremeno odvraćati oči s njega i upirati ih u Lucy. Međutim, to je njeţno dijete samo uţivalo u tome što Stephen dokazuje Maggie kako je pametan, pa će svakako ipak biti dobri prijatelji.

»Ja ću vam donijeti knjigu, hoćete li, gospođice Tulliver«, upita Stephen, kad je osjetio da mu struja sjećanja već znatno opada. »U njoj ima mnogo slika, koje ćete rado pogledati.«

»Oh, hvala vam«, reče Maggie, porumenjevši i odmah osjetivši nesigurnost, kad ju je ovako izravno oslovio, pa se opet prihvati svojeg švela.

»Ne, ne«, usprotivi se Lucy. »Moram vam zabraniti da Maggie zakopate u knjige. Nikad je neću moći otrgnuti od njih. A ja ţelim da provodi dane u slatkom neradu, u voţnjama čamcem, brbljanju, jahanju i voţnji u kočiji. To je odmor koji joj treba.«

»Eh, sad sam se sjetio!« klikne Stephen, pogledavši na sat. »Hoćemo lipoći malo veslati na rijeci? Plima ća biti pogodna da odveslamo prema Toftonu, a natrag moţemo pješice.«

To je bio divan prijedlog za Maggie, jer već godinama nije bila na rijeci. Kad je pošla staviti šešir na glavu, Lucy se malo zadrţi da izda neki nalog sluţavki pa iskoristi tu prigodu da kaţe Stephenu kako se Maggie ne protivi da se sastane s Philipom te kako je stoga šteta što je prekjučer odaslala ono pisamce. Ali ona će sutra napisati još jedno i pozvati ga.

»Ja ću se sutra svratiti njemu«, reče Stephen, »i dovesti ga naveče sa sobom, zar ne? Moje će vas sestre htjeti posjetiti kad im kaţem da je vaša sestrična kod vas. Moram im stoga prepustiti ujutro slobodno polje.«

»Oo, da, molim, dovedite ga«, reče Lucy. »A vi ćete biti dobri prema Maggie, zar ne?« doda zaklinjući ga. »Zar ona nije drag stvor plemenita lika?«

»Previsoka,« reče Stephen, smješkajući se na nju, »i malo preţestoka. Ona nije moj tip ţene,

32 Robert Southey engl. pjesnik i pisac (1774.-1843.)

33 William Covvper engl. pjesnik (1731.-1800.)

34 Earlof Bridgewater (1756.-1829.), engl. prirodoslovaci sakupljač starina. Ostavio je veliku svotu novaca za znanstvene

radove, koji stoga nose njegovo ime 35 Jedna od osam Bridgewaterovih rasprava o geologiji i mineralogiji, objavljena god. 1836.

226

to znate.« Sigurno ste već opazili da su gospoda sklona priopćiti damama te nerazborite

povjerljivosti, o svojem nepovoljnom mišljenju o pripadnicama njihova spola. Stoga tolike ţene imaju prednost saznati da su potajno odvratne muškarcima, koji su im iz puke samozataje vatreno udvarali. A kod Lucy teško da bi išta moglo izrazitije ocrtati njezin značaj, nego da bez daljnjega povjeruje u ono što joj je Stephen rekao i da odluči da to Maggie ne dozna. Ali vi, koje vodi viša logika, a ne samo logika riječi, već ste predvidjeli da će Stephen, u izravnom nastavku toga svoga nepovoljnoga mišljenja, sići k spremištu za čamce, računajući pomoću bujne mašte da će mu Maggie morati pruţiti ruku barem dva puta na veslačkom izletu, kao i to da je gospodin koji ţeli da ga dame gledaju u povoljnu poloţaju kad ih vozi čamcem. Što dakle? Zar se zaljubio u tu nevjerojatnu kćer gospođe Tuliver na prvi pogled? Za takve se strasti nikada ne čuje u zbiljskom ţivotu. Osim toga, on je već zaljubljen i napola zaručen s najdraţim malim stvorom na svijetu. A on nije čovjek koji će ikako učiniti iz tebe budalu. Ali kad je nekome dvadeset i pet godina, onda mu vršci prstiju nisu od kamena da bi bio posve ravnodušan prema dodiru pristale djevojke. Posve je prirodno i sigurno diviti se ljepoti i uţivati u promatranju te ljepote barem u ovakvim prilikama, kakve vladaju sada. A ta djevojka uistinu ima nešto zanimljivo u sebi, s tim svojim siromaštvom i svojim nedaćama. Zadovoljstvo je gledati to prijateljstvo između sestrični. Općenito, priznavao je Stephen, on ne voli ţene s nekom osebujnošću u karakteru, ali tu se ta osebujnost čini nešto vrjednijom. A pod uvjetom da ne moraš oţeniti takvu ţenu, ona svakako unosi raznolikost u društvo!

Maggie nije ispunila Stephenove nade i nije ga gledala prvih četvrt sata. Oči joj bijahu prepune starih obala, koje je jako dobro poznavala. Osjećala se siromašnom, odrezana od Philipa jedine osobe, koja ju je, čini se, ikada odano ljubila, kako je uvijek ţeljela biti ljubljena. Ali malo pomalo ritmički je pokret vesala privuče i ona pomisli da bi voljela naučiti kako se vesla. To je prene iz njezina sanjarenja i ona upita bi li smjela uzeti jedno veslo. Međutim, postade jasno da joj treba mnogo pouke pa je uhvati silna ţelja da nauči. Naprezanje joj natjera toplu krv u obraze i ponuka je da veselo shvati svoju pouku.

»Neću biti zadovoljna dok ne budem mogla veslati s oba vesla i voziti vas i Lucy u čamcu«, reče razvedrena lica kad je stupila iz čamca. Maggie je, kako već znamo, lako zaboravljala ono što bi upravo radila pa je i sada odabrala neprikladan čas za svoju opasku: noga joj se omakne, ali gospodin Stephen Guest drţao ju je za ruku pa ju je podupro čvrstim zahvatom.

»Niste se ozlijedili, nadam se?« upita, sagnuvši se da joj zabrinuto zaviri u lice. Tako je lijepo kad netko na tebe pazi ovako dobrostivo i ljupko, netko tko je viši, jači od tebe. Dotada Maggie još nije nikada osjetila išta takvo.

Kad su opet stigli u kuću, nađoše u salonu strica i tetku Pullet s gospođom Tulliver pa se Stephen brzo pokupi, moleći još za dopuštenje da smije uveče opet doći.

»I molim vas, donesite sa sobom onaj svezak Purcella36, koji ste odnijeli sa sobom«, zamoli ga Lucy. »Ţelim da Maggie čuje vaše najbolje pjesme.«

Tetka Pullet, uvjerena da će Maggie biti pozvana u posjete s Lucy, vjerojatno u Park House, dom obitelji Guest, silno se zgrozila nad otrcanosti njezine odjeće, koja pod pogledima višeg društva St. Ogg’sa neće sluţiti na ugled obitelji pa zahtijeva jak i brz lijek. I Lucy, kao i gospođa Tulliver, upuste se u ţustro savjetovanje o tomu što će biti najprikladnije za tu svrhu među višcima odjeće u garderobi gospođe Pullet. Maggie uistinu mora što prije dobiti večernju haljinu, a jednako je visoka kao tetka Pullet.

»Ali ona je toliko šira u plećima od mene to je veoma nezgodno«, primijeti gospođa Pullet, »inače bi mogla nositi onu moju lijepu crnu haljinu od brokata bez ikakvih izmjena. A njezine ruke, te prelaze sve«, doda gospođa Pullet zabrinuto diţući Magginu veliku okruglu ruku. »Ona ne bi nikada mogla navući moje rukave.«

36 Henry Purcell, engleski kompozitor (1658.-1695.), preteča J. S. Bacha

227

»Oh, ništa zato, tetko. Molim te, pošalji nam tu haljinu«, reče Lucy. »Mislim da Maggie ne bi morala nositi duge rukave, a ja imam svu silu crne čipke za ukras. Ruke će joj biti lijepe.«

»Maggine ruke i jesu lijepa oblika«, javi se gospođa Tulliver. »Takve su moje bile nekoć samo što moje nisu bile smeđe. Ţeljela bih da ona ima put naše obitelji.«

»Besmislica, tetko!« reče Lucy, tapšući rame tetki Tulliver. »Ti to ne razumiješ. Slikaru bi se Maggina put činila krasna!«

»Moţda, moja draga«, pokori se gospođa Tulliver. »Ti sve znaš bolje od mene. Samo kad sam ja bila mlada, smeđa put se nije cijenila među pristojnim ljudima.«

»Ne«, upadne stric Pullet, koji je sa ţivim zanimanjem pratio razgovor gospođa, sišući svoje slatkiše. »Doduše, bila ju tu i neka pjesma o ‘Smeđoj djevi’. Mislim da je bila luda luda Kate ali ne mogu se točno sjetiti.«

»Oh, Boţe, Boţe!« usklikne Maggie, smijući se, ali nestrpljivo. »Mislim da će to biti kraj moje smeđe puti, bude li se o njoj uvijek toliko govorilo.«

228

III. poglavlje

TRENUCI ISKRENOSTI

Kad je te večeri Maggie pošla gore u svoju spavaonicu, bilo je očito da nipošto nije

raspoloţena za razodjevanje. Stavila je svoju svijeću na prvi stol, koji joj je bio pri ruci, i počela šetati gore dolje po sobi, koja je bila velika, praveći čvrste, pravilne i prilično brze korake, koji su odavali da je to kretanje nagonski odušak snaţnog uzbuđenja. Oči i obrazi gotovo su joj grozničavo gorjeli. Glavu je zabacila natrag, a ruke sklopila s dlanovima prema van, napetih mišića, kako to obično prati zadubljenost u misli.

Zar se dogodilo išta značajno? Ništa, što ne biste po svoj prilici smatrali nevaţnim u najvišem stupnju. Slušala je krasnu

glazbu, pjesme pjevane krasnim basom - ali opet, to je bilo pjevano na provincijalan, amaterski način, koji će vašem kritičkom uhu ostaviti mnoge ţelje neispunjene. A bila je svjesna da je često promatrana, i to prilično kradomice, ispod para dobro označenih vodoravnih obrva, pogledom u kojem se, čini se, odraţavalo toplo titranje glasa. Takvo što ne bi moglo izazvati neki zamjetan učinak na potpuno dobro odgojenu mladu gospođicu, savršeno uravnoteţena duha, koja bi imala sve prednosti sudbine, obrazovanja i kulturnoga društva. Ali da je Maggie bila ta mlada gospođica, vjerojatno ne biste ništa o njoj doznali: ţivot bi joj donio tako malo nedaća da bi se jedva i pisalo o njemu. Jer najsretnije ţene, kao i najsretnije nacije, nemaju povijesti.

U pretjeranoj, gladnoj naravi jadne Maggie koja je upravo napustila trećerazrednu predavaonicu, sa svim njezinim oporim zvucima i sitničavim redoslijedom duţnosti, ti su naoko beznačajni uzroci tako probudili i zanijeli njezinu maštu da se to i njoj samoj činilo tajanstvenim. Nije ona određeno mislila na Stephena Guesta ili se zadrţavala na znakovima da ju je on gledao s divljenjem, već je, bolje reći, osjećala da negdje, ne baš daleko, postoji svijet ljubavi i ljepote i sreće, satkan od neodređenih, izmiješanih slika iz svih onih pjesama i romana, koje je ikada čitala ili utkala u svoja snena sanjarenja. Tu i tamo osvrtala bi se na vrijeme kad je teţila za odricanjem, kad je mislila da joj je ugušena sva čeţnja, sva nestrpljivost. Ali to je stanje očito nestalo u nepovrat i ona se lecnu pri pomisli na njega. Nikakva molitva, nikakvo nastojanje neće joj sada vratiti onaj negativni mir. Bitka njezina ţivota, čini se, neće se odlučiti tako kratko i lako savršenim odricanjem na samom pragu njezine mladosti. U njoj je još odjekivala glazba Purcellova glazba sa svojom divljom strasti i fantazijom pa se nije mogla zadrţavati na uspomenama iz gole, samotne prošlosti. Opet se našla u vedrijem ţivotu, kad na vratima netko tiho pokuca. Naravno, bila je to njezina sestrična, koja uđe u prostranoj bijeloj kućnoj haljini.

»Eh, Maggie, ti neposlušno dijete, zar se još nisi počela razodjevati?« začuđeno upita Lucy. »Obećala sam da neću doći k tebi na razgovor jer sam mislila da si svakako umorna. Ali, gle ti nje, ti kao da si spremna da se odjeneš za ples. Hajde, hajde, obuci kućnu haljinu i raspleti kosu.«

»Eh, ni ti baš nisi još mnogo poodmakla«, odgovori Maggie, brzo posegnuvši za svojim ruţičastim kućnim ogrtačem i pogledavši Lucyjinu svijetlosmeđu kosu, začešljanu prema natrag u kovrčavu neredu.

»Oh, ja više nemam mnogo za učiniti. Sjest ću i razgovarati s tobom dok ne vidim da se uistinu spremaš u postelju.«

Dok je Maggie stajala i raspletala svoju dugu crnu kosu preko ruţičastog ogrtača, Lucy je sjela kraj toaletnog stohća, gledajući je očima punim ljubavi i kriveći malo glavu kao neki draţestan španijel. Ako vam se čini posve nevjerojatno da bi mlade gospođice upale u povjerljiv razgovor u ovakvu poloţaju, molim vas da se spomenete kako ljudski ţivot donosi mnoge iznimne slučajeve.

229

»Ti si uistinu uţivala večeras u glazbi, zar ne Maggie?« »Oh, da, zato se i ne osjećam sneno. Mislim da ne bih imala drugih smrtnih potreba kad

bih uvijek imala mnogo glazbe. Kao da mi ulijeva snagu u uda, a misli u mozak. Ţivot kao da poteče bez napora kad sam ispunjena glazbom. Inače čovjek ima osjećaj kao da nosi neki teret.«

»A Stephen ima divan glas, zar ne?« »Pa, moţda ni jedna ni druga nismo za to suci«, reče Maggie, smijući se pa sjedne i zabaci

natrag svoju dugu kosu. »Ti nisi nepristrana, a meni se svake ulične orguljice čine divne.« »Ali reci mi sada, što misliš o njemu. Reci mi točno i dobro i loše.« »Oh, mislim da bi ga morala učiniti malo smjernijim. Udvarač ne smije biti tako siguran i

pun samopouzdanja. Morao bi biti manje smion.« »Besmislica, Maggie! Kao da bi itko mogao strepjeti preda mnom! Ti misliš da je umišljen

to vidim. Ali on ti nije mrzak, zar ne?« »Mrzak? Ne. Zar se ja druţim s tako privlačnim ljudima da bi mi bilo teško ugoditi? Osim

toga, kako bi meni mogao biti mrzak netko tko je obećao da će tebe usrećiti, mila moja!« Maggie lako uštine Lucy za bradicu s jamicom.

»Sutra naveče imat ćemo više glazbe«, reče Lucy, već sva sretna, »jer Stephen će dovesti sa sobom Philipa Wakema.«

»Oh, Lucy, ne mogu se s njim sastati«, reče Maggie, sva problijedivši. »Barem ne bez Tomova dopuštenja.«

»Zar je Tom takav tiranin?« začudi se Lucy. »Onda ću ja preuzeti odgovornost reci mu da je to bila moja krivnja.«

»Ali, draga«, oklijevajući reče Maggie, »obećala sam Tomu najsvečanije prije očeve smrti obećala sam mu da neću razgovarati s Philipom bez njegova znanja i pristanka. A ja se strašno bojim načinjati taj predmet s Tomom i opet se s njim posvađati.«

»Ali ja još nikada nisam čula nešto tako čudno i nerazborito. Kakvo je zlo jadni Philip mogao počiniti? Smijem h ja razgovarati o tome s Tomom?«

»Oh ne, molim te, nemoj draga«, usprotivi se Maggie. »Sama ću otići sutra do njega i reći mu da ti ţeliš da Philip dođe. Već sam prije mislila na to kako da ga zamolim da me odriješi mojeg obećanja, ali nisam imala hrabrosti da se na to odvaţim.«

Obje pošutješe nekoliko časaka, a tada Lucy reče: »Maggie, ti imaš preda mnom tajni, a ja pred tobom nemam nikakvih.« Maggie odvrati zamišljen pogled od Lucy. Onda se opet okrene k njoj i reče: Ja bih uistinu voljela pripovijedati ti o Philipu. Ali, Lucy, ne smiješ nikome odati da to znaš

a najmanje Philipu ili gospodinu Stephenu Guestu.« Pripovijest potraje dugo jer Maggie nije dotada poznavala olakšanje ovakva duševnog

izljeva. Nikada prije nije govorila Lucy o svojem najunutarnjijem ţivotu. A slatko se lišce sestrične naklanjalo prema njoj sa suosjećajnim zanimanjem i mala ju je ruka, koja je stiskala njezinu, ohrabrivala da govori dalje. Samo u dvije pojedinosti nije bila opširna. Nije posve odala što je još i sada peče u duši, kao velik Tomov prestup uvrede kojima je obasuo Philipa. Kako god ju je još uvijek ljutilo to sjećanje, nije mogla podnijeti da itko to sve zna i zbog Toma i zbog Philipa. A nije mogla podnijeti ni to da Lucy ispripovijeda posljednji prizor između njezina oca i Wakema, između nje i Philipa. Samo je rekla da sada vidi da je Tom u cijelosti u pravu što se tiče nekih izgleda u ljubavi i braku između nje i Philipa, jer to ne moţe biti zbog odnosa između njihovih dviju obitelji. Naravno, Philipov otac ne bi na to nikada pristao.

»Evo, Lucy, sada si čula moju pripovijest«, zaključi Maggie, smiješeći se sa suzama u očima. »Kako vidiš, ja sam kao onaj sir Andrew Ague cheek37 i mene su nekad oboţavali.«

»Ali, sada razumijem kako je to, da poznaješ Shakespeara i svašta te kako si toliko naučila otkako si napustila školu. Prije mi se to uvijek činilo nekom čarohjom kao neki dio tvoje opće neobičnosti«, reče Lucy.

37 Glupavi lik iz Shakespearove drame Noć Sveta Tri Kralja, koji se hvali izmišljenim uspjesima u ljubavi

230

Malo je razmišljala oborenih očiju, a onda doda pogledavši Maggie: »Veoma je lijepo što voliš Philipa. Nikad nisam mislila da bi ga dopala takva sreća. I po mojem ga mišljenju ne bi smjela napustiti. Sad postoje zapreke, ali te bi se s vremenom mogle ukloniti.«

Maggie strese glavom. »Da, da«, uporno će Lucy, »ja ne mogu a da za to ne gajim nade. U tome ima ne što

romantično nešto nesvakidašnje baš kao i sve što se tebi događa. A Philip će te oboţavati kao suprug u priči. Oh, ja ću razbijati svoj slabi mozak da smislim neku ideju, koja će svakoga dovesti do ispravnog naziranja, tako da se moţeš udati za Philipa kad se ja udam za nekog drugog. Zar to ne bi bio lijep kraj svim nevoljama moje jadne, jadne Maggie?«

Maggie se pokuša nasmiješiti, ali je prođoše srsi, kao da je iznenada osjetila studen. »Oh, Boţe, tako je hladno«, reče Lucy. »Moraš leći, a i ja moram na počinak. Ne usuđujem

se ni pomisliti koliko je sati.« One se poljubiše i Lucy ode puna uvjerenja, koje je snaţno utjecalo na njezine kasnije

dojmove. Maggie je bila potpuno iskrena, njezinoj naravi nije nikada ni bilo lako da bude drukčija. Ali povjerljivosti kadšto zasljepljuju, čak i kad su iskrene.

231

IV. poglavlje

BRAT I SESTRA

Maggie je morala otići u Tomov stan usred dana, kad on dođe kući na ručak, jer ga inače

ne bi našla kod kuće. On nije stanovao kod posve stranih ljudi. Naš je prijatelj, Bob Jakin, uz Mumpsov prešutni pristanak, uzeo ne samo ţenu prije osam mjeseci, već nabavio i jednu od onih čudnih starih kuća na obali rijeke, koje su ispresijecane nekim nevjerojatnim hodnicima i gdje kako je opazio - njegova majka i ţena mogu izbjeći da ne zapadnu u kvar, iznajmljujući dva izletnička čamca, u koje je uloţio nešto od svoje ušteđevine, te uzevši podstanara u gostinjsku sobu i prekobrojne spavaonice. Pod tim okolnostima, što bi moglo i biti bolje za probitak i jedne i druge strane, izuzev sanitarnih pitanja, nego da taj podstanar bude gospodin Tom?

Kad je Maggie došla, vrata joj je otvorila Bobova ţena. Bila je to sitna ţena s licem koje je uglavnom nalikovalo na nizozemsku lutku, a za razliku od Bobove majke, koja je iza nje ispunila sav hodnik, podsjećala je na ljudske likove, koje umjetnik nalazi zgodno smještene uz neki kolosalni kip da mu pokazuje razmjere. Sitna se ţena duboko pokloni, savivši koljeno i uzdigne oči prema Maggie s nekim strahopoštovanjem, pošto je otvorila vrata. Ali riječi: »Je li moj brat kod kuće?« što ih je Maggie izustila uz smiješak, učini da se iznenada uzbuđeno okrene i zovne:

»Eh, majko, majko kaţi Bobu to je gospođica Maggie! Uđite, gospođice, molim vas, zaboga, uđite«, nastavljala je, otvarajući prostrana vrata i nastojeći da se stisne uza zid, kako bi za posjetiteljicu ostalo što više mjesta.

Ţalosne uspomene saletješe Maggie kad je stupila u malu gostinjsku sobu, koja je sada bila sve što je jadni Tom mogao zvati imenom ‘dom’ to ime, koje je jednom prije toliko godina za njih oboje značilo isti zbir milih, dobro poznatih predmeta. Ali sve joj ne bijaše strano u toj novoj sobi. Prvi predmet, na kojem joj se oči zaustaviše, bijaše velika stara Biblija, a taj pogled joj baš nije mogao lako raspršiti stare uspomene. Stajala je ne govoreći ni riječi.

»Ako izvolite moţda da sjednete, gospođice«, ponudi je gospođa Jakin, trljajući pregačom savršeno čist stolac, a zatim podigne pregaču i prisloni je na lice, gledajući Maggie sa čuđenjem.

»Bob je, dakle, kod kuće?« upita Maggie, pribravši se i nasmiješivši se stidljivoj nizozemskoj lutki.

»Da, gospođice, ali mislim da se pere i odijeva. Idem pogledati«, reče gospođa Jakin i nestade.

No ubrzo se vrati, stupajući s novom hrabrošću nekoliko koraka iza svoga muţa, koji se pojavi na pragu sa svojim blistavim plavim očima i pravilnim bijelim zubima, klanjajući se pun poštovanja.

»Kako ste, Bobe?« reče Maggie, stupivši naprijed i ispruţivši ruku prema njemu. »Uvijek sam namjeravala posjetiti vašu ţenu pa ću doći jedan drugi dan baš zbog toga, ako mi bude dopustila. Ali danas sam morala doći razgovarati sa svojim bratom.«

»On će svaki čas doći, gospođice. Sjajno napreduje u svojem poslu, taj naš gospodin Tom. Bit će jedan od prvih ljudi u ovom kraju vidjet ćete.«

»Eh, Bobe, sigurna sam da će, štogod postane, dugovati vama. Tako mi je i sam rekao neku večer, kad je govorio o vama.«

»Eh, gospođice, tako to on kaţe. Ali kad on nešto kaţe, ja o tome više razmišljam jer njemu jezik ne pobjegne kao meni. Gospode! Nisam bolji od izvrnute boce, jest ne mogu se zaustaviti kad jednom počnem. Ali vi sjajno izgledate, gospođice osjećam se dobro kad vas vidim. Što kaţeš sada, Prissy?« Tu se Bob obrati svojoj ţeni. »Zar se nije sve obistinilo, kako sam rekao? Premda nema baš mnogo vrsta robe, koju ja ne bih mogao previše hvaliti, kad se moj jezik nje

232

prihvati.« Nosić gospođe Bob kao da je slijedio primjer njezinih očiju, okrenuvši se s puno

poštovanja prema Maggie, ali sada se već mogla smiješiti i pokloniti, savivši koljeno, te reći: »Više nego išta sam ţeljela da vas vidim, gospođice, jer jezik mojeg muţa neprestano melje

o vama, kao da je pijan, sve otkako je prvi put došao da mi udvara.« »Hajde, hajde«, prekine je Bob, malo u neprilici. »Idi i vidi što je s krumpirom, inače će

gospodin Tom morati čekati na njega.« »Nadam se da je Mumps ljubazan s gospođom Jakin, Bobe«, reče Maggie, smiješeći se.

»Sjećam se da ste znali govoriti kako mu ne bi bilo po volji da se oţenite.« »Eh, gospođice«, reče Bob, keseći se, »on se za to odlučio, kad je vidio kako je to malen

stvor. Ponajviše se pretvara, kao da je ne vidi, ili opet kao da smatra da još nije posve odrasla. Ali što se tiče gospodina Toma, gospođice«, reče Bob, govoreći tiše i uozbiljivši se, »on je zatvoren kao ţeljezni kotao, jest. Ali ja sam pronicav čovjek i kad odloţim svoju torbu i nemam nikakva posla, imam toliko mozga da ne znam što da s njime počnem pa sam prisiljen zabaviti se unutarnjim ţivotom drugih ljudi. I zabrinjava me kad gospodin Tom sjedi sam tako zlovoljno pa samo mršti obrve i gleda u vatru večer za večeri. Sad bi trebao biti ţivahniji ovako krasan mladić kao što je on. Moja ţena kaţe, kad koji put uđe i on je ne primijeti, on sjedi i gleda u vatru i mršti se, kao da tamo promatra ljude kod rada.«

»On toliko misli na posao«, reče Maggie. »Da«, potvrdi Bob, govoreći tiše, »ali ne mislite li da je nešto drugo posrijedi, gospođice?

Jako je zatvoren naš gospodin Tom. A ja sam dosjetljiv čovjek, jest, i prije prošlog Boţića sam mislio da sam u njemu otkrio osjetljivo mjesto. Bio je u pitanju neki crni španijel rijetka vrsta pasmine za kojeg mu je bilo toliko stalo da ga nabavi. Ali odonda ga je nešto primilo pa se ukrutio više nego ikada, usprkos tome što je imao toliko dobre sreće. A ja sam htio da to vama kaţem, gospođice, jer sam mislio da biste to mogh malo izvući iz njega kad ste eto došli. On je malo preosamljen i ne ide dovoljno u društvo.«

»Bojim se da imam veoma malo moći nad njim, Bobe«, reče Maggie, prilično ganuta Bobovim prijedlogom. Za njezinu je dušu to bila posve nova zamisao da bi Tom mogao imati svoje ljubavne jade. Siromah i k tome još zaljubljen u Lucy! Ali moţda je to samo puka mašta Bobove preusluţne duše. Darovanje psa ne znači ništa više, nego rodbinstvo i zahvalnost. Ali uto Bob već reče: »Evo gospodina Toma!« i vanjska se vrata otvoriše.

»Nemam mnogo vremena, Tome«, reče Maggie, čim je Bob napustio sobu. »Moram ti odmah reći radi čega sam došla, inače ću te zadrţati od tvojeg objeda.«

Tom je stajao s leđima prema kaminu, a Maggie je sjedila nasuprot svjetlu. Opazio je da ona dršće i unaprijed slutio o kojem se predmetu sprema govoriti. Od te mu je slutnje glas zazvučio hladnije i tvrđe, kad reče:

»Što je, dakle?« Taj način izazva u Maggie duh otpora i ona izrazi svoju molbu u posve drukčijem obliku

od onoga koji je bila namjeravala primijeniti. Ona ustade sa svojeg mjesta i gledajući ravno u Toma reče:

»Ţelim da me odriješiš od mojeg obećanja o Philipu Wakemu. Odnosno, bolje reći, obećala sam ti da se neću vidjeti s njime, a da ti to ne kaţem. Došla sam da ti kaţem da ga ţelim vidjeti.«

»Molim lijepo«, reče Tom još hladnije. Tek što je Maggie prestala govoriti ovako ledeno i prkosno, već se pokaja i osjeti strah pred

otuđenjem od brata. »Ne zbog mene, dragi Tome. Ne ljuti se! Ja to ne bih molila, samo što je Philip, kako znaš,

Lucyjin prijatelj, a ona ţeli da on dođe - pozvala ga je da dođe večeras. A ja sam joj rekla da se ne mogu s njime susresti, a da to tebi ne kaţem. Ja ću se s njime sastati samo u prisustvu drugih ljudi. Među nama neće više nikad biti nešto tajno.«

Tom odvrati pogled od Maggie, još jače mršteći obrve neko vrijeme. Onda se opet okrene prema njoj i reče polagano i naglašeno:

233

»Ti znaš što ja osjećam po tom pitanju, Maggie. Nije potrebno da išta ponavljam od onoga što sam rekao prije godinu dana. Dok je moj otac ţivio, osjećao sam se primoran da primijenim krajnju silu nad tobom, da ti spriječim da ne sramotiš i njega i sebe i sve nas. Ali sada te moram prepustiti vlastitom izboru. Ti ţeliš biti nezavisna tako si mi rekla poslije očeve smrti. Moje se mišljenje nije izmijenilo. Ako opet misliš na Philipa Wakema kao udvarača, onda se moraš mene odreći.«

»Ja to ne ţelim, dragi Tome barem ne kako sada stvari stoje. Vidim da bi to dovelo do jada. Ali ja ću uskoro otići na neko drugo mjesto i voljela bih da budem s njime opet sprijateljena, dok sam ovdje. Lucy to ţeli.«

Strogost u Tomovu licu malo popusti. »Ne bih ništa zamjerio da ga povremeno viđaš kod strica u kući - ne ţelim da uzdigneš

cijelu graju oko tog pitanja. Ali ja nemam povjerenja u tebe, Maggie. Ti bi se dala zavesti da učiniš bilo što.«

To bijaše okrutna riječ. Maggie počne podrhtavati usnica. »Zašto to kaţeš, Tome? To je veoma okrutno od tebe. Zar nisam učinila i snosila sve kako

sam najbolje znala? Odrţala sam svoju riječ, koju sam ti dala kad kad ... Moj ţivot nije bio sretan, ništa sretniji od tvojega.«

Morala je biti djetinjasta suze se nisu dale suzdrţati. Kad Maggie nije bila ljutita, bila je ovisna o ljubaznim ili hladnim riječima, kao tratinčica o suncu ili oblaku. Potreba da bude voljena uvijek bi je ukrotila, kao što ju je znala ukrotiti u starim danima na tavanu izjedenu crvotočinom. Na tako molećivo prizivanje na njega, bratova se dobrota odazva prva, ali ta se mogla iskazati samo na Tomov način. On joj njeţno poloţi ruku na lakat i reče glasom blaga odgojitelja:

»Sad me slušaj, Maggie. Reći ću ti što mislim. Ti uvijek upadaš u krajnosti ti ne znaš prosuđivati i svladavati se, a ipak misliš da znaš sve najbolje i nećeš se podvrgnuti vodstvu drugih. Tetka je Pullet bila pripravna da ti pruţi dobar dom i ti bi mogla pristojno ţivjeti među svojim rođacima, dok bih ja mogao stvoriti dom za tebe s majkom. A to bih ja i rado učinio. Ţelio sam da moja sestra bude dama, i ja bih se uvijek brinuo za tebe, kako je to otac ţelio, dok se ne bi dobro udala. Ali moji se nazori i tvoji nikada ne poklapaju, a ti nećeš popustiti. No ipak bi mogla imati toliko razuma da uvidiš kako brat, koji izlazi u svijet i druţi se s muškarcima nuţno bolje zna što je pravo i pristojno za njegovu sestru, nego što to ona sama moţe znati. Ti misliš da nisam dobar. Ali moja se dobrota moţe ravnati samo onim što smatram dobrim za tebe.«

»Da znam dragi Tome«, reče Maggie, još napola jecajući, ali nastojeći savladati suze. »Znam koliko bi ti za mene učinio. Znam koliko radiš i kako se ne štediš. Ja sam ti zahvalna. Ali, uistinu, ti ne moţeš za mene sve prosuditi naše se naravi veoma razlikuju. Ti ne znaš kako na mene sve drukčije djeluje, nego na tebe.«

»Da, to svakako znam. Znam i predobro. Ja znam kako ti moraš sve drukčije osjećati, što pogađa našu obitelj i tvoju čast kao mlade ţene, prije nego bi i pomislila da primaš tajno udvaranje Philipa Wakema. Kad mi to ne bi već i inače bilo mrsko, protivio bih se tome da se ime moje sestre ma i na tren dovodi u vezu s imenom mladića čiji otac mora da mrzi i samu pomisao na sve nas i koji bi te prezreo. Za svakoga, osim za tebe, ja bih misho da će ga ono čemu si ti bila svjedokom tik pred očevu smrt svakako obraniti od svake daljnje pomisli na Philipa Wakema kao udvarača. Ali kod tebe ja nisam posve siguran u to nikad nisam ni za što siguran kod tebe. Jedanput uţivaš u nekom nenaravnom odricanju, drugi put opet nemaš odlučnosti oduprijeti se nečemu što znaš da ne valja.«

U Tomovim je riječima bilo strašne porazne istine one krute vanjske kore istine, koju razabiru duše bez suosjećanja i fantazije. Maggie se uvijek previjala pod tim Tomovim sudom. Bunila se i osjećala poniţena u istom času. Činilo joj se kao da pred njom brat drţi ogledalo kako bi joj pokazao njezinu ludost i slabost kao da je on proročanski glas, koji joj proriče buduća posrtanja a ipak, cijelo to vrijeme, ona ga je opet sudila sa svoje strane. Govorila je u sebi kako je

234

uskogrudan i nepravedan, da nije sposoban osjetiti one duševne potrebe, koje su tako često vrelo nevaljalih postupaka ili nesmotrenosti zbog kojih mu se njezin ţivot čini besmislenom zagonetkom.

Ona ne odgovori izravno. Srce joj bijaše prepuno pa sjedne, naslonivši se podlakticom na stol. Nema smisla pokušavati prinukati Toma da osjeti kako mu je bliska. On je uvijek odbija. Osjećaje, koje su u njoj izazvale njegove riječi, još više smuti njegovo spominjanje posljednjeg prizora između njezina oca i Wakema pa konačno ta bolna, ozbiljna uspomena nadjača neposredni jad. Ne! Ona ne misli na te događaje površnom ravnodušnosti i Tom je za to ne smije optuţivati. Ona uzdiţe k njemu oči s teškim, ozbiljnim pogledom, i reče:

»Ja te ne mogu prinukati da o meni bolje misliš, Tome, rekla što ti drago. Ali ja nisam baš tako isključena iz svih tvojih osjećaja, kako ti to o meni misliš. Ja vidim isto tako kao i ti da bi s našeg stajališta, što se tiče Philipova oca ne zbog drugih razloga bilo nerazborito neispravno podrţavati pomisao na udaju. I ja sam odustala od toga da ga zamišljam kao udvarača ... Ja ti kazujem istinu i ti nemaš prava da mi ne vjeruješ. Ja sam ti odrţala riječ i ti me nikad nisi uhvatio u nekoj neiskrenosti. Ne samo da mu ne bih davala ohrabrenja, već bih i briţno izbjegavala svaki susret s Philipom na bilo kojoj osnovici, osim na temelju mirna prijateljstva. Ti moţeš misliti da nisam sposobna odrţati svoje odluke. Ali barem ne bi smio postupati sa mnom kruto i prezrivo, zasnivajući to na pogreškama, koje još nisam ni počinila.«

»Pa, Maggie«, reče Tom, postajući mekši pred takvom molbom, »ja ne ţelim ništa pretjerati. Smatram, kad se o svemu razmisli, da će za tebe biti najbolje da se sastaneš s Philipom Wakemom, ako Lucy ţeli da on dođe u kuću. Ja vjerujem ono što kaţeš barem ti to vjeruješ sama, znaš. Ja te mogu samo upozoriti. Ţelim ti biti dobar brat, koliko mi ti to dopustiš.«

Tomov je glas malo zadrhtao kad je izgovarao posljednje riječi, a Maggina uvijek spremna ljubav vrati se natrag s nenadanim ţarom, kao kad su bih djeca i zajedno grizli kolač, kao neko otajstvo izmirenja. Ona ustade i poloţi Tomu ruku na rame.

»Dragi Tome, znam da ti ţeliš biti dobar. Znam da si morao mnogo toga pretrpjeti i da si već mnogo učinio. Voljela bih da ti budem neka utjeha a ne da te ljutim. Ti ne misliš sada da sam posve nevaljala, je li?«

Tom se nasmiješi tom licu, punom ţiva pitanja. Bilo je veoma ugodno vidjeti njegov smiješak kad bi se pojavio, jer te su sive oči znale njeţno gledati ispod namrštena čela.

»Ne, Maggie.« »Ja bih se s vremenom mogla pokazati i bolja, nego što ti to očekuješ.« »Nadam se da hoćeš.« »A smijem li doći jedan dan i spremiti ti čaj te opet vidjeti tu nevjerojatno malu Bobovu

ţenicu?« »Da. Ali sada put pod noge jer ja više nemam vremena«, reče Tom, pogledavši na sat. »Ni toliko da mi daš poljubac?« Tom se sagne da je poljubi u obraz pa reče: »Evo! Budi dobra djevojčica! Ja moram danas još mnogo toga razmisliti. Danas poslije

podne imam dugo savjetovanje sa stricem Deanom.« »Ti ćeš sutra doći do tetke Glegg? Mi ćemo sutra svi rano objedovati da moţemo onamo

na uţinu. Moraš doći. Lucy mi je rekla da ti to kaţem.« »Oh, tek štogod! Imam svu silu drugog posla«, reče Tom i tako ţestoko povuče svoje

zvonce da se kratki konopčić zvonca otkinuo. »Ja se bojim ja već bjeţim«, reče Maggie, povlačeći se sa smijehom, dok je Tom, s

muškaračkom filozofijom, snaţnim zamaliom bacio konopčić u podalji kut sobe a i ne baš daleko: bio je to tračak ljudskog iskustva, koji će tako laskam sam sebi razumjeti srce nemalena broja bogatih i uglednih ljudi, koji su nekad, u prvom razdoblju svojeg uspona u svijetu, gajili veoma velike nade u veoma malim stanovima.

235

V. poglavlje

KOJE POKAZUJE DA JE TOM OTVORIO OSTRIGU

»I pošto smo sada dogovorili taj posao u Newcastlu,Tome«, reče gospodin Deane istog

poslijepodneva, kad su zajedno sjedili u privatnoj sobi u banci, »ima još jedno pitanje o kojem ţelim s tobom govoriti. Kako ćeš vjerojatno sljedećih nekoliko tjedana provesti prilično neugodno u zadimljenom Newcastlu, trebat će ti neki povoljni izgled da ti podrţi dobro raspoloţenje.«

Tom je sad čekao manje nemirno, nego jednom prijašnjom zgodom u istoj toj prostoriji dok je stric vadio burmuticu i s odmjerenom nepristranosti nadario obje nosnice.

»Vidiš, Tome«, napokon reče gospodin Deane, zavalivši se u stolicu, »svijet danas kroči naprijed brţim korakom nego onda kad sam ja bio mladić. Eh, gospodine moj, prije četrdeset godina, kad sam bio otprilike ovakav krepak mladić kao ti, očekivalo se od čovjeka da dobar dio svog ţivota vuče uz rudo, prije nego što dobije bič u ruke. Tkalački su stanovi radili polagano, a moda se nije mijenjala tako brzo. Imao sam blagdansko odijelo, koje mi je trajalo šest godina. Sve je bilo u manjim razmjerima po pitanju izdataka, naime. Promjenu je izazvala ta para: ta tjera svaki kotač dvaput brţe, a s njima i kolo sreće, kako je rekao baš gospodin Stephen Guest na objedu u proslavu godišnjice poduzeća (on te stvari sjajno izraţava, kad se pomisli da od posla nije vidio ništa). Ne prigovaram toj promjeni, kao neki ljudi. Trgovina, moj gospodine, otvara čovjeku oči. A ako poraste broj stanovnika na Zemlji, kako se to već i događa, svijet mora oštriti mozak da učini svakovrsna otkrića. Znam da sam učinio svoj dio kao običan poslovni čovjek. Netko je rekao da je divno stvoriti dva klasa ţita, gdje je prije rastao samo jedan. Ali, gospodine moj, divno je i promicati razmjenu dobara i dopremati ţito do gladnih ustiju. A to je naša vrsta posla. I ja smatram da je itekako častan poloţaj za čovjeka da kod toga surađuje.«

Tom je znao da pitanje o kojem stric mora govoriti nije hitno. Gospodin Deane bijaše preoštrouman i prepraktičan čovjek, a da bi dopustio da bilo njegove uspomene, bilo njegov burmut zakoče razvoj trgovine. Zapravo, posljednjih mjesec dva bilo je tu i tamo primjedaba, po kojima je Tom mogao nagađati da će čuti neki prijedlog u svoju korist. Na početku posljednjih stričevih riječi on je ispruţio noge, gurnuo ruke u dţepove i pripremio se za nešto opširniji uvod, koji će uglavnom prikazati, kako je gospodin Deane uspio vlastitom zaslugom te da ono što on ima reći mladim ljudima općenito glasi: Ako ne uspiju, onda su tome sami krivi. Bio je dakle prilično iznenađen kad mu je stric stavio izravno pitanje:

»Da vidimo već ide sedma godina kako si se obratio meni radi namještenja je li, Tome?« »Da, striče. Sada su mi dvadeset i tri godine«, reče Tom. »Ali no ipak, bolje je to i ne govoriti, jer tebe bi smatrali za znatno starijega, a u poslovnom

ţivotu broj godina mnogo znači. Veoma se dobro sjećam kako si došao. Sjećam se da sam vidio da u tebi ima petlje, pa sam ti zato i dao ohrabrenja. I sretan sam što mogu reći da sam bio u pravu ja se baš tako često ne varam. Naravno, malo sam se bojao da guram svog nećaka, ali sretan sam što mogu reći da si mi sluţio na čast. I kad bih imao vlastitog sina, ne bi mi bilo ţao da mi bude ovakav kao ti.«

Gospodin Deane tucne po svojoj burmutici i ponovo je otvori, ponavljajući s dosta osjećaja: »Ne, ne bi mi bilo ţao da mi je ovakav kao ti.« »Veoma sam sretan, striče, što sam ti pruţio zadovoljstvo. Ja činim sve što mogu«, reče

Tom na svoj ponosit i neovisan način. »Jest, Tome, pruţio si mi zadovoljstvo. Ne govorim o tvojem ponašanju kao sina, premda

to također mnogo djeluje na moje mišljenje o tebi. Ono čime se moram pozabaviti kao ortak u

236

našoj tvrtci jesu osobine, koje si pokazao kao poslovni čovjek. Naš je posao izvrstan divno poduzeće i nema razloga zašto se ne bi i dalje razvijalo. Kapital raste i za njega ima sve više izlaza. Ali ima još nešto, što je potrebno za napredak svakog poduzeća, i velikog i malog, a to su ljudi, koji će ga voditi ljudi s ispravnim navikama. Ne neki od onih napadno dotjeranih momaka, već onakvi u koje se moţeš pouzdati. Eto, to gospodin Guest i ja posve jasno vidimo. Prije tri godine uzeli smo Gella u poduzeće. Dali smo mu udio u uljari. A zašto? Eh, zato jer je Gell čovjek, čija je sluţba zavrijedila nagradu. I tako će to uvijek biti. Tako je to bilo i kod mene. I premda je Gell malone deset godina stariji od tebe, postoje drugi razlozi koji govore tebi u prilog.«

Tom postade malo nemiran, dok je gospodin Deane govorio dalje. Neprestano je imao na umu nešto što je namislio reći, a što moţda neće stricu biti ugodno, naprosto zato što je to neki nov prijedlog, a ne usvajanje prijedloga, koji je stric predvidio.

»Posve je razumljivo«, nastavi gospodin Deane, pošto je opet šmrknuo burmuta, »da to ide tebi u prilog što si moj nećak. Ali ja ne poričem da bi, i kad ne bi uopće bio moj rođak, tvoj postupak u slučaju Pelleyeve banke naveo gospodina Guesta i mene da ti damo neko priznanje za uslugu koju si nam učinio. I to nas je, uz tvoje općenito ponašanje i trgovačku sposobnost, ponukalo na odluku da ti damo udio u poslu i to udio, koji ćemo tijekom godina rado povećavati. Mislimo da će to po svakom računu biti bolje nego da ti povisujemo plaću. To će ti dati veću vaţnost i bolje te pripremiti za to da mi malo pomalo skineš s pleća dio brige. Ja sam, hvala Bogu, zasada još uvijek dorastao prilično napornu radu, ali starim to se ne moţe poreći. Rekao sam gospodinu Guestu da ću s tobom načeti to pitanje, a kad se vratiš s tog poslovnog putovanja na sjever, moţemo ući u pojedinosti. To je velik korak za mladića od dvadeset i tri godine, ali moram reći, ti si to i zasluţio.«

»Veoma sam zahvalan gospodinu Guestu i tebi, striče. Naravno, najviše se osjećam zaduţen tebi, koji si me prvi uzeo u poduzeće i odonda se već prilično namučio sa mnom.«

Tomu je glas malo podrhtavao i, pošto to reče, on malo zastade. »Da, da«, reče gospodin Deane, »ja ne štedim truda kad vidim da će biti od neke koristi.

Zadao sam sebi truda s Gellom inače ne bi postao ono što jest.« »Ali ima nešto što bih ti rado spomenuo, striče. Nisam ti o tom nikada prije govorio. Ako

se sjećaš, u vrijeme kad se prodavala imovina mog oca, mislilo se kako bi tvoja tvrtka kupila naš mlin. Znam da si mislio kako bi to bilo dobro ulaganje novca, pogotovo kad bi se uveo parni pogon.«

»Svakako, svakako. Ali Wakem nas je pretekao višom ponudom - on je tako odlučio. On prilično voli sve odnijeti preko glava drugih ljudi.«

»Moţda nema smisla to sada spominjati«, nastavi Tom, »ali ţelim da znaš što imam na umu s mlinom. Meni on mnogo znači. Na samrti otac je izrazio ţelju i ja sam obećao da ću ga nastojati dobiti opet natrag, kad god budem mogao. Taj je mlin kroz pet pokoljenja bio u njegovoj obitelji. A osim toga, ja sam privrţen tom mjestu. Nikada neću toliko zavoljeti neko drugo. Pa ako bi se to ikada poklapalo s vašim namjerama da ga kupite za vašu tvrtku, imao bih više izgleda da ispunim ţelju svog oca. Ne bih baš volio da ti to spominjem, ali ti si bio tako ljubazan i rekao da su vam moje usluge bile korisne. A ja bih se odrekao i mnogo veće mogućnosti u ţivotu da mogu opet imati naš mlin naime, da ga imam u vlastitim rukama i da postepeno odradim njegovu cijenu.«

Gospodin je Deane slušao paţljivo pa se sada zamislio. »Razumijem, razumijem«, reče nakon stanke. »To bi bilo moguće kad bi postojao izgled da

Wakem napusti taj posjed. Ali takvu mogućnost ne vidim. Stavio je mladog Jetsoma na to mjesto, a kad je posjed kupio, uvjeren sam, imao je za to svojih razloga.«

»Nemaran je to stvor, taj mladi Jetsome«, reče Tom. »Prihvatio se pića pa kaţu da pušta posao da propada. To mi je pripovijedao Luke, naš stari mlinar. On kaţe da neće ostati, ako ne bude neke izmjene. Mislio sam, ako sve ovako pođe dalje, Wakem bi moţda bio pripravniji da se rastane s mlinom. Luke kaţe da je Wakem sve neraspoloţeniji zbog toga kako se to tamo

237

odvija.« »Dobro, razmislit ću, Tome. Moram stvar ispitati i raspravljati o njoj s gospodinom

Guestom. Ali, vidiš, to bi zapravo bilo kao da otvaramo novu poslovnu granu i tebe tamo namjestimo, umjesto da te zadrţimo gdje jesi, što smo zapravo i ţeljeli.«

»Ja bih mogao voditi još i što drugo, osim mlina, kad se posao jednom sredi. Ţelim imati mnogo posla. Nema ništa drugo za što bih mnogo mario.«

Bilo je nešto prilično tuţno u tom govoru mlada čovjeka od dvadeset i tri godine, pa čak i za uši strica Deana, koje su najradije slušale o trgovini.

»Hajde, hajde! Jednog ćeš lijepog dana imati ţenu da se za nju brineš, budeš h ovakvom brzinom napredovao u ţivotu. Ali što se tiče mlina, tu ne smijemo računati na piliće prije nego se izlegu. Međutim, obećajem ti da ću to imati na umu. Kad se vratiš, razgovarat ćemo opet o tome. Sada idem na objed. Dođi sutra ujutro k nama na doručak da se oprostiš s majkom i sestrom prije polaska.«

238

VI. poglavlje

KOJE ZORNO PRIKAZUJE ZAKONE PRIVLAČNOSTI

Sada vam je očigledno da je Maggie stigla do onog trena u ţivotu, koji će sve razborite

osobe smatrati velikom prigodom za ţenski stvor. Uvedena u više društvo St. Ogg’sa, s napadnom pojavom, koja je imala tu prednost što je većina promatrača uopće nije poznavala, te tako skromno potpomognuta odjećom, kako ste već unaprijed mogli razabrati iz zabrinutog dogovaranja Lucy s tetkom Pullet, Maggie je svakako bila na novoj polaznoj točki u ţivotu. Prigodom prve večernje zabave kod Lucy, mladi je Torry više nego inače naprezao mišiće svojeg lica da bi ga »ona tamnooka djevojka tamo u kutu« primijetila u svoj njegovoj nadopunjenoj otmjenosti, koju mu je pridavao monokl. A nekoliko je mladih gospođica otišlo kući s odlukom da će nabaviti kratke rukave s crnom čipkom te da će nositi pletenice, sloţene u široku krunicu na potiljku jer, »ona sestrična gospođice Deane tako je lijepo izgledala.« Zaista, jadna je Maggie usprkos svoj svojoj unutarnjoj svjesnosti o neugodnoj prošlosti i svom predosjećaju da će imati i neugodnu budućnost, bila na putu da postane predmet zavisti predmet razgovora u novo osnovanoj prostoriji za biljar i između prijateljica, koje jedna pred drugom nisu imale nikakvih tajni što se tiče ukrasa za haljine. Gospođice Guest, koje su se uglavnom malo ulagivački druţile s obiteljima u St. Ogg’su i bile ogledalo mode u tom gradu, malo su prigovarale Magginu ponašanju: ima neku naviku da odmah ne pristaje uz opaţanja, koja su uobičajena u dobrom društvu, te da kaţe da ne zna jesu li ta opaţanja ispravna ili ne, a to joj pridaje neki dojam nezgrapnosti i koči tijek razgovora. Međutim, činjenica je, koja se moţe povoljno tumačiti, da gospođe nisu zato manje raspoloţene prema nekom novom poznanstvu vlastitog spola jer ta osoba ima nepovoljnih odlika. A Maggie bijaše tako potpuno bez onih ljupkih koketnih manira, koje uţivaju tradicionalni glas da tjeraju gospodu u očaj, da je osvojila malo ţenske samilosti, kad usprkos svojoj ljepoti ostavlja tako nepovoljan dojam. Ta ona i nema mnogo prednosti, sirotica! A mora se priznati i to da se nimalo ne pretvara. Njezin odsječen i neuglađen način očito je posljedica njezinih samotnih, priprostih prilika, gdje je tako od svega odcijepljena. Samo je čudo što u njoj nema ni traga prostoti, kad se pomisli kakvi su preostali rođaci sirotice Lucy. Ta posljednja napomena uvijek bi izazivala malu jezu kod gospođica Guest. Nije ugodno pomišljati na bilo kakvu vezu s takvim ljudima kao što su Gleggovi i Pulletovi. Ali koja korist protusloviti Stephenu, kad je on jednom sebi zabio nešto u glavu, a svakako protiv same Lucy nema baš nikakva prigovora nitko ne moţe, a da je ne voli. Ona će naravno ţeljeti da se gospođice Guest ljubazno ponašaju prema njezinoj sestrični, koju toliko voli, a Stephen će se sav uzvrpoljiti, ako one ne budu dovoljno ljubazne.

Pod takvim okolnostima nije ponestalo poziva u kuću Guestovih. A i drugdje također, gospođica je Deane bila previše omiljela, a i preugledan član društva u St. Ogg’su, da bi se prema njoj zanemarila ikakva paţnja.

Tako je Maggie bila prvi put uvedena u ţivot mlade gospođice i saznala što to znači kad ujutro ostaješ bez ikakve prisile da činiš baš ovo, a ne nešto drugo. Taj novi osjećaj dokolice i nesuzdrţavana uţivanja usred toplog daha zraka i vrtnih mirisa poodmaklog proljeća usred novog obilja glazbe i nehajnih šetnjica po suncu te slatke snenosti i plovidbe rijekom moralo je na nju djelovati opojno poslije toliko godina neimaštine. I čak već u prvom tjednu, Maggie počeše sve rjeđe opsjedati njezine ţalosne uspomene i slutnje. Ţivot je sada bio svakako veoma ugodan: postajalo je ugodno odijevati se uveče i osjećati da si dio ljepote tog proljeća. A sada su je uvijek dočekivale oči pune divljenja. Ona nije više osoba koju nitko ne zapaţa, koju će svatko izgrditi, od koje se neprestano zahtijeva paţnja i kojoj se nitko ne osjeća duţan poklanjati paţnju. Bilo je ugodno i sjesti sama za klavir, kad bi Stephen i Lucy izjahali u šetnju, i uvjeriti se

239

da se sklad između prstiju i tipaka nije promijenio te da se opet budi poput nekog srodstva po razumijevanju, koje se ne izbriše rastankom pa traţiti napjeve, koje je čula veče prije, ili ih opet i opet ponavljati, dok ne bi pronašla način kako će ih izvoditi onako da joj progovore izrazitijim, strastvenijim jezikom. Već i sam sklad oktava bijaše za Maggie uţitak pa bi radije uzimala note za vjeţbanje, nego neke pjesme, kako bi putem apstrakcije ţivlje osjećala priprostiji doţivljaj intervala. Njezino uţivanje u glazbi ne bijaše, doduše, onakvo kakvo ukazuje na neku veliku osobitu nadarenost. To je bilo više odatle što je njezina osjetljivost na uzvišeno uzbuđenje, koje pruţa glazba, bila tek jedan oblik one strastvene osjetljivosti, koja je pripadala cijelom njezinom biću, i zbog koje su se njezine mane i kreposti sve stapale jedna s drugom zbog koje su njezine sklonosti kadšto podizale nestrpljive zahtjeve, ali i sprečavale njezinu taštinu da ne poprimi oblik puke ţenske koketerije i lukavosti i pridavale joj poeziju ambicije. Ali vi već dugo poznajete Maggie pa vam ne treba kazivati njezine značajke, već njezinu povijest a to je nešto što se jedva moţe pretpostaviti, čak i kad se nečije značajke savršeno poznaju. Jer tragedija našeg ţivota ne proizlazi samo iz naše nutrine. »Karakter«, kaţe Novalis38 u jednome od svojih spornih aforizama, »karakter je sudbina.« Ali ne sva naša sudbina. Hamlet, danski kraljević, bio je neodlučan i sve je vagao pa odatle i imamo veliku tragediju. Ali da je njegov otac doţivio visoku starost, a njegov stric rano umro, mogh bismo zamisliti Hamleta kako je oţenio Ofeliju i prošao kroz ţivot uţivajući glas zdrava razuma, usprkos mnogim monolozima i nekim ćudljivim podrugljivim primjedbama lijepoj kćeri Polonija, da ne kaţemo ništa o posve neprikrivenoj neuljudnosti prema svom tastu.

Maggina je sudbina zasada, dakle, još sakrita i mi moramo čekati da se pred nama razvije poput toka neizmjerne rijeke: mi samo znamo da je rijeka bujna i brza te da za sve rijeke postoji isti konačni dom. Svojom ţivalinom maštom, koja je voljela razmišljati o budućnosti, Maggie je pod draţima svojih novih radosti sama prestajala misliti o svojoj budućoj sudbini. Zabrinutost radi njezina prvog susreta s Philipom gubila je svoju premoćnu vaţnost. Moţda joj, a da toga ni sama nije bila svjesna, nije bilo ţao što se taj susret odloţio.

Jer Philip nije došao te večeri, kad su ga očekivali, i gospodin Stephen Guest je donio poruku da je otišao na more vjerojatno, tako je mislio Stephen, na neki izlet kako bi napravio skice, ali nije sigurno kad će se vratiti. To je upravo bio Philipov način da ovako ode, ne rekavši nikome ništa. Tek dvanaesti dan, kad se vratio, našao je oba Lucyjina pisma, koja su ga čekala. Otputovao je prije nego je saznao za Maggin dolazak.

Moţda bi čovjek morao biti opet devetnaest godina star da mu budu posve uvjerljivi Maggini osjećaji za tih dvanaest dana kao i duljina tih dana, koji su joj se otegli zbog novosti što ih je u njima doţivljavala i zbog raznolikosti njezinih raspoloţenja. Prvi dani nekog poznanstva uvijek su nam tako vaţni i ispunjuju veće mjesto u našem sjećanju, nego dulja, kasnija razdoblja, koja nisu tako puna otkrića i novih dojmova. Malo je bilo sati za tih desetak dana da gospodin Stephen Guest nije sjedio uz Lucy ili stajao kraj nje kod klavira ili je pak pratio na neki izlet. Njegove su paţnje očito postale upornije, a to je svatko i očekivao. Lucy bijaše veoma sretna to sretnija što je Stephenovo društvo postalo nekako mnogo zanimljivije i zabavnije, otkako je i Maggie bila s njima. Razvijali se zabavni razgovori kadšto i ozbiljni u kojima bi se Stephen i Maggie razotkrivali na divljenje blage, nenametljive Lucy. I ne jednom proletjelo bi joj glavom kakav će ljupki kvartet imati u ţivotu, kad se Maggie uda za Philipa. Zar nije nerazjašnjivo da djevojka više uţiva u društvu svojeg udvarača, ako je prisutna treća osoba, te da ne osjeća ni najmanjeg naleta ljubomore što se razgovor obično upravlja prema toj trećoj osobi? Nije, ako je ta djevojka smirena srca poput Lucy, posve obuzeta uvjerenjem da poznaje stanje osjećaja svojeg društva i ne potpada lako pod osjećaje koji će pokolebati takvo uvjerenje, kad nema stvarnih dokaza protiv njega. Osim toga, Stephen je sjedio uz Lucy, njoj je pruţao ruku da se na nju odupre, njoj se obraćao kao onoj, koja će se sigurno s njime sloţiti. A danomice bi je susretao s istom njeţnom uglađenošću, istom svjesnošću o njezinim ţeljama i brigom da im udovolji. Zar

38 Novalis pseudonim njem. romantika Friedricha von Hardenberga (1772.1801.)

240

je uistinu to sve bilo isto? Lucy se činilo da toga ima sada još i više pa nije čudo da joj je izbjeglo pravo značenje te promjene. Bio je to potajni potez Stephenove savjesti, kojega čak ni on sam nije bio svjestan. Njegove su osobne paţnje prema Maggie bile razmjerno neznatne, a među njima se čak otvorio neki prividan razmak, koji nije dao da se otvori onaj blijedi odsjev muške udvornosti, u koju je zapao prvi dan u čamcu. Ako bi Stephen ušao, kad Lucy nije bilo u sobi ako bi ih Lucy ostavila zajedno, nikada ne bi razgovarali, Stephen bi moţda toboţe ogledavao knjige ili note, a Maggie bi uporno nadvijala glavu nad svoj rad. Oboje bijahu neizdrţljivo svjesni uzajamne prisutnosti, sve do vršaka prstiju. A ipak su i jedno i drugo iščekivali i čeznuli za tim da se isto dogodi i sutradan. Ni jedno ni drugo nije počelo o tome razmišljati ili se nijemo pitati: »Kamo to sve vodi?« Maggie je samo osjećala da joj ţivot otkriva nešto posve novo. I ona se zanosila u to izravno neposredno doţivljavanje, tako da joj nije preostajalo snage da o tome sebi polaţe računa i o tome promozga. Stephen se namjerno uzdrţavao od toga da sam sebi postavlja pitanja i nije htio sebi priznati da osjeća neku silu, koja će imati odlučno djelovanje na njegove postupke. I kad bi Lucy opet ušla u sobu, opet bi bih nesputani: Maggie bi mogla protusloviti Stephenu i smijati se, a on bi joj mogao preporučiti da razmisli o primjeru neobično privlačne junakinje, gospođice Sofije Western39, koja je silno cijenila muško razumijevanje. Maggie bi mogla opet gledati Stephena, što bi iz ovog ih onog razloga uvijek izbjegavala kad bi bili sami, a on bi je čak mogao i moliti da prati na klaviru, budući da su Lucyjini prsti bili tako ţivo zaposleni radovima za dobrotvornu priredbu, te je ujedno koriti što poţuruje tempo, što je svakako bila Maggina slaba točka.

Jednog dana bilo je to na dan Philipova povratka Lucy se iznenada dogovorila da će provesti veče s gospođom Kenn, koju je njezino osjetljivo zdravstveno stanje, prijeteći da će se pretvoriti u izrazitu bolest zbog napada bronhitisa, prisililo da preda svoje duţnosti oko skorašnje dobrotvorne priredbe u ruke drugih gospođa, među kojima je htjela da bude i Lucy. Dogovor se zaključio u prisutnosti Stephena i on je čuo kako je Lucy obećala da će krenuti rano i u šest sati doći po gospođicu Torry, koja je donijela molbu gospođe Kenn.

»Evo još jedne od tih moralnih posljedica te glupave dobrotvorne priredbe«, provali Stephen, čim je gospođica Torry napustila sobu, »da odvodi mlade gospođice od duţnosti prema kućnom ognjištu na poprište raskalašenosti među tabletiće i izvezene ručne torbice! Rado bih znao što je pravi zadatak ţena, ako ne da priveţu supruga za kuću, a još jače primoraju neţenje da ne izlaze. Ako to još dulje potraje, raspast će se spone društva.«

»Eh, to neće više dugo potrajati«, reče Lucy, smijući se, »jer će se priredba odrţati drugi ponedjeljak.«

»Hvala nebesima!« usklikne Stephen. »I sam je Kenn neki dan rekao da mu se ne sviđa ta ideja: da ispraznost obavlja posao milosrđa. Ali upravo kao što britanska javnost nije dovoljno razborita da podnese izravno oporezovanje, tako i St. Oggs nema dovoljno snaţnog povoda da gradi i oprema škole, a da ne zove u pomoć i snagu gluposti.«

»Zar je on to rekao?« začudi se Lucy, a sive joj se oči širom rastvoriše od zabrinutosti. »Nikad ga nisam čula da govori išta takvo. Mislila sam da odobrava ovo što mi radimo.«

»Uvjeren sam da odobrava vama«, reče Stephen, toplo joj se smiješeći. »To što večeras izlazite čini mi se opako, priznajem, ali ja znam da je u dnu toga dobronamjernost.«

»Oh, vi prelijepo sudite o meni«, reče Lucy, niječući glavom i ljupko se rumeneći, i time je taj predmet bio završen. Ali prešutno se razumjelo da Stephen neće podveče doći pa je na osnovi tog prešutnog sporazuma oduljio svoj jutarnji posjet i nije se oprostio do poslije četiri sata.

Maggie je sjedila sama u salonu kratko vrijeme poslije objeda s Minnyjem na krilu, pošto je ostavila strica da popije svoju čašu vina i malo prodrijema, a majku prepustila kompromisu između pletenja i drijemanja, što je mati, kad nije bilo društva, uvijek obavljala u blagovaonici do uţine. Maggie se sagnula da pomiluje sitno, svileno mezimče i da ga tješi zbog odsutnosti

39 Sofija Western glavna junakinja u romanu Tom lones slavnog enil pisca Henry/a Fieldinga (1707.-1754.)

241

njegove gospodarice, kad je zvuk koraka na šljunku ponuka da uzdigne pogled. Opazi gospodina Stephena Guesta kako stupa kroz vrt prema kući, kao da je došao ravno s rijeke. Bilo je veoma neobično vidjeti ga tako rano poslije objeda! Često se tuţio da se u njegovoj kući tako kasno objeduje. Usprkos tome, evo sad njega u njegovu crnom odijelu. Očito je već bio kod kuće i mora da se vratio rijekom. Maggie osjeti kako su joj se obrazi zaţarili, a srce stalo udarati. Pa prirodno je da je uzbuđena jer nije naviknuta sama primati posjetioce. On je vidio da je pogledala kroz otvorena staklena vrata pa je podigao šešir koračajući prema njima da tim putem uđe, umjesto na ulazna vrata. I on porumeni i svakako izazove glupav dojam, kakav neki prilično dosjetljiv i samostalan mladić samo i moţe izazvati, ulazeći u sobu sa smotanim notama u ruci i rekavši malo oklijevajući i bez pripreme:

»Iznenađeni ste što me opet vidite, gospođice Tulliver morao bih se ispričati što sam tako iznenada banuo, ali ţelio sam ići u grad pa me naš čovjek dovezao u čamcu. Stoga sam mislio da bih donio ove note iz Djevojke iz Artoisa za vašu sestričnu. Zaboravio sam ih jutros donijeti. Hoćete li ih joj predati?«

»Da«, reče Maggie, koja je ustala sva zbunjena, drţeći Minnyja na rukama, pa opet, ne znajući zapravo što da drugo čini, sjela natrag na svoje mjesto.

Stephen odloţi šešir zajedno s notama, koje se otkoturahu po tlu, pa sjede na stolac tik uz nju. To nije prije nikad učinio pa su i on i Maggie bili posve svjesni da je to sasvim nov poloţaj.

»A što je stobom, razmaţeno mezimče!« reče Stephen i nagne se da povuče duge kovrčaste uši, koje su visile preko Maggine ruke. Ta primjedba nije baš mnogo značila, a kako je pak govornik nije ničim daljim nadopunio, to je razgovor, prirodno, posve zapeo. Stephenu se činilo da radi nešto kao u snu i da to mora nastavljati i pritom se cijelo vrijeme čuditi samom sebi da miluje i miluje Minnyjevu glavu.

Ipak, bilo mu je to veoma drago. Samo je ţelio pogledati Maggie te da ona njega pogleda dopušta li mu jedan dug pogled u te njezine duboke neobične oči, tada bi bio zadovoljan i posve razborit. Mislio je da mu to postaje već neka vrsta opsjednutosti, što ţeli taj dugački pogled od Maggie, pa je neprestano kopkao po svojoj domišljatosti da nađe neko sredstvo kojim bi to mogao postići, a da se to ne čini neobično i ne uzrokuje neku nepriliku. Što se pak tiče Maggie, ona nije imala neke određene misli samo osjećaj da je nešto tu, kao neka ptica širokih krila, koja lebdi posve blizu nje u tami; jer ona nije mogla uzdići pogled i nije vidjela ništa osim Minnyjeva crnog, valovitog krzna.

Ali to je jednom moralo prestati moţda je i veoma brzo prestalo pa se samo činilo dugo kao san, koji traje tek minutu. Stephen se konačno uspravi na stolcu, sjedeći postrance i upirući se podlakticom o naslon, pa pogleda Maggie. Što da kaţe?

»Mislim da ćemo imati divan zalazak sunca. Nećete li izaći da ga vidite?« »Ne znam«, reče Maggie. Zatim hrabro uzdigne oči i pogleda kroz prozor te doda: »Ako

ne budem igrala karte s mojim stricem.« Stanka za koje se Minny opet miluje. Ali psetance je previše pronicavo da za to bude

zahvalno, već naprotiv zareţi. »Volite li sjediti sami?« Maggino lice poprimi prilično vragolasti izraz i dobacivši Stephenu samo kratak pogled,

ona reče: »Bi li bilo posve uljudno reći ,da’?« »Svakako je to prilično opasno pitanje za uljeza«, reče Stephen, sav sretan zbog tog

pogleda i odlučan da dočeka još jedan. »Ali vama će ostati više od pola sata za sebe samu, pošto ja odem«, doda, vadeći sat. »Znam da gospodin Deane nikada ne dolazi prije sedam i po.«

Još jedna stanka za koje je Maggie uporno gledala kroz vrata, dok s velikim naporom ne pomakne glavu da opet spusti pogled na Minnyja te reče:

»Voljela bih da Lucy nije morala izaći. Gubimo našu glazbu.« »Sutra naveče imat ćemo nov glas«, reče Stephen. »Hoćete li reći vašoj sestrični da se naš

prijatelj Philip Wakem vratio? Vidio sam ga kad sam išao kući.«

242

Maggie se malo lecne bilo je to jedva jače od nekog srhaja, koji joj u trenu preleti od glave do nogu. Ali nove slike, koje joj Philipovo ime dozove u sjećanje, raspršiše polovicu neizdrţive draţi pod kojom se nalazila od susreta sa Stephenom. Ona iznenada i odlučno ustade sa stolca i, poloţivši Minnyja na njegov jastuk, pođe donijeti Lucyjinu veliku radnu košaru iz njezina kuta. Stephena je to razljutilo i razočaralo: mislio je, moţda Maggie ne voli da joj se ovako iznenada spominje ime Wakem jer sad se sjećao što mu je Lucy pripovijedala o obiteljskoj svađi. Sada više nema smisla dulje ostati. Maggie se smještala na stolac kod stola sa svojim radom i drţala se hladno i ponosno. A on on se čini kao neki glupan, što je uopće došao. Ovakav besmislen, posve suvišan posjet svakako će muškarca učiniti neugodnim i smiješnim. Pa naravno, Maggie će se i prelako dosjetiti da je on na brzu ruku objedovao u svojoj sobi, kako bi opet krenuo od kuće i našao je samu.

Prilično dječačko raspoloţenje za gotova mlada gospodina od dvadeset i pet godina, koji ima i pravničkog znanja! Ali ako se sjetimo primjera iz povijesti, moţda nam se to neće baš činiti tako nevjerojatnim.

U tom trenu Maggino se klupko vune otkotrlja po podu i ona skoči da ga dohvati. I Stephen ustade pa podiţući klupko dočeka je neraspoloţenim, ţalosnim pogledom, koji mu je očima pridavao posve nov izraţaj za Maggie, kojoj se pogled susreo s njegovim kad joj je uručio klupko, »Zbogom«, reče Stephen glasom, u kojem je bilo istog nezadovoljstva i zaklinjanja kao i u njegovim očima. Nije se usuđivao pruţiti joj ruku gurnuo je obje ruke u straţnje dţepove, dok je to govorio. Maggie pomisli da je moţda bila neljubazna.

»Nećete li ostati?« upita plaho, ne odvraćajući pogled jer to bi se opet činilo neljubazno. »Ne, hvala«, otkloni Stephen, još uvijek gledajući u te oči, što su se napola opirale, a

napola bile neodoljivo privučene, kao što ţedan čovjek gleda prema toku daleka potoka. »Čamac me čeka ... Vi ćete reći svojoj sestrični?«

»Da.« »Naime, da sam donio note?« »Da.« »I da se Philip vratio?« »Da.« (Ovaj put Maggie ne zapazi Philipovo ime.) »Nećete li izaći komadić puta u vrt?« upita Stephen još blaţim glasom, ali se već sljedeći

trenutak razljuti što ona ne kaţe »ne«, jer ona se već odmaknula prema otvorenim staklenim vratima i on je morao uzeti svoj šešir i hodati uz nju. Ali on se dosjeti nečemu što će mu pruţiti nadoknadu.

»Primite me, molim, ispod ruke«, reče tiho, kao da bi to bila neka tajna. Ima nešto što neobično osvaja većinu ţena u toj prvoj ponudi čvrste ruke. U tom trenu ta

pomoć tjelesno nije potrebna, ali osjećaj pomoći ta blizina snage, koja je izvan njih, a ipak njihova ispunjava neku vječnu ţelju mašte. Bilo zbog toga ili zbog nekog drugog razloga, Maggie ga uhvati ispod ruke. I oni krenuše zajedno oko travnjaka pa ispod ovješenog zelenila zanovijeta, u istom zamagljenom snenom stanju u kojem su bih prije četvrt sata. Samo što je Stephen dobio onaj pogled za kojim je čeznuo, a da još nije u sebi opaţao znakove da mu se vraća razboritost, dok su Maggie kroz tu zamagljenost salijetale misli: kako ona dolazi sad ovamo? Zašto je izašla?

Nije se rekla ni riječ. Da se nešto govorilo, ne bi bili tako ţivo svjesni jedno drugoga. »Pazite na ovu stepenicu«, konačno reče Stephen. »Oh, ja ću se sada vratiti u kuću«, reče Maggie, osjećajući da joj je ta stepenica došla kao

spas. »Laku noć.« U trenu je izvukla ruku iz njegove i već je trčala natrag prema kući. Nije promislila da će

taj iznenadni čin samo povećati uspomene na posljednjih pola sata. Za to joj nije preostajalo misli. Samo se baci u niski naslonjač i provali u suze.

»Oh Philipe, Philipe, ţeljela bih da smo opet zajedno onako mirno u Crvenom bezdanu.« Stephen je časak gledao za njom pa uđe u čamac i uskoro se iskrca na pristaništu. Provede

243

veče u dvorani za biljar, pušeći cigaru za cigarom i gubeći bodove pri igri. Ali nije htio prestati. Odlučio je da ne misli da ne dopusti nikakvo određenije sjećanje, nego što mu se nameće Magginom neprestanom prisutnošću. On ju je gledao, a ona se naslanjala na njegovu ruku.

Ali tada nastupi nuţnost da hoda kući pod hladnim svjetlom zvijezda, a s time i potreba da proklinje svoju ludost i ogorčeno odluči da neće nikad više imati u sebi toliko povjerenja da bude s Maggie nasamo. Sve je to ludost: ta on je zaljubljen, iskreno odan Lucy, obvezan obvezan onako čvrsto, kako to i treba biti muškarac časti. Ţalio je što je ikada ugledao tu Maggie Tulliver, da bude od nje ovako bačen u groznicu. Ona će biti slatka, neobična, neugodna i predivna ţena za ovog ih onog čovjeka, ali on je sam ne bi nikada izabrao. Osjeća li ona kao i on? Nadao se da ne. Nije trebao onamo odlaziti. U buduće će se savladati. Nastojat će da joj bude neugodan da se moţda s njom posvadi. Posvadi s njome? Zar je moguće svađati se s bićem koje ima takve oči koje izazivaju i zaklinju, opiru se i pripijaju se, nalaţu i mole pune predivnih opreka. Vidjeti ovakvo biće upokoreno ljubavlju prema nekome, isplatilo bi se nekom drugom čovjeku.

Ovaj nijemi monolog završi nekim promrmljanim usklikom, kad je Stephen odbacio otpušak svoje posljednje cigare i, gurnuvši ruke u dţepove, koračao dalje kroz ukrasno grmlje mirnijim korakom. Taj usklik ne bijaše baš uzvik blagoslivljanja.

244

VII. poglavlje

PHILIP OPET DOLAZI

Drugo jutro bijaše veoma mokro onakvo jutro na koje će muški susjedi, koji nemaju neko

neodloţno zaposlenje kod kuće, po svoj prilici izvršiti neograničen posjet svojim lijepim prijateljicama. Kiša, koja se dala još nekako podnijeti pri hodanju ili jahanju u jednom smjeru, svakako će postati tako teška, dok će u isto vrijeme biti tako sigurno da će se vrijeme pomalo razvedriti, da bi samo otvorena svađa mogla taj posjet skratiti prikrivena mrţnja nipošto neće dostajati za to. A ako su ljudi slučajno zaljubljeni, što ima ljepše u Engleskoj od kišovita jutra? Englesko je sunce nestalno. Ţenski šeširi nisu nikad posve sigurni. A ako sjednete na travu, to moţe dovesti do nazeba. Ali u kišu se moţete pouzdati. Kroz nju vi dojašete na konju i za kratko se vrijeme nađete na mjestu koje vam je najdraţe malo poviše ili malo niţe od sjedišta na kojem sjedi vaša boţica (za metafizički je um to jedno te isto, a to je i razlog zašto se ţene istodobno i oboţavaju i gledaju svisoka) s ugodnim pouzdanjem da neće biti ţenskih posjetitelja.

»Stephen će jutros doći ranije, to znam«, reče Lucy, »on to uvijek čini kad je kiša.« Maggie ne odgovori. Ljutila se na Stephena. Počne misliti da bi ga morala mrziti. I da nije

bilo kiše, ona bi tog jutra otišla do tetke Glegg i tako ga uopće izbjegla. Ovako pak mora naći neki razlog da ostane izvan sobe sa svojom majkom.

Ali Stephen ne dođe ranije, već neki drugi posjetnik bliţi susjed - koji stiţe prije njega. Kad je Philip stupio u sobu, namjeravao se samo nakloniti Maggie, smatrajući da je njihovo poznanstvo tajna, koju on ne namjerava odati. Ali kad je ona pošla prema njemu i ispruţila ruku, on je odmah pogodio da se Maggie povjerila svojoj sestrični. Bio je to prilično uzbudljiv trenutak za njih oboje, premda je Philip proveo mnogo sati pripremajući se za njega. Ali kao i svi ljudi, koji prolaze kroz ţivot ne očekujući mnogo suosjećajnosti, on je rijetko gubio vlast nad sobom i s neobično osjetljivim ponosom prezao pred tim da ičim oda uzbuđenje. Malo pojačano bljedilo, malo napetosti u nosnicama, kad bi govorio, a glas nešto povišen, što bi se stranim ljudima činilo kao da izraţava hladnu ravnodušnost, bijahu svi znaci koje bi Philip obično davao o unutarnjoj drami, koja nije baš bila bez ţestine. Ali Maggie, koja je imala tek malo više sposobnosti prikriti dojmove, koji bi se u njoj izazivali osjeti kako joj se oči šire od suza kad su se šutke uhvatili za ruke. To ne bijahu bolne suze. Te su suze, bolje reći, imale slično porijeklo kao suze koje prolijevaju ţene i djeca kad nađu neki zaklon za koji se mogu uhvatiti i ogledavati natrag na opasnost, koja je prijetila. Jer Philip, koji je u Magginim mislima bio još prije kratkog vremena povezan sa sviješću da bi joj Tom dosta opravdano mogao prigovoriti, postao je sada, u tom kratkom vremenskom razmaku, nekakva vanjska savjest za nju, kojoj se moţe utjecati radi spasenja i snage. Njezina mirna, njeţna sklonost za Philipa, koja je imala svoje korijenje duboko u njezinu djetinjstvu, i sjećala se dugih mirnih razgovora, koji su kasnijim izrazitim dojmovima potvrdili prvu nagonsku naklonost kao i činjenica da se on više obraćao njezinoj samilosti i ţenstvenoj odanosti, nego njezinoj taštini ili drugoj nekoj sebičnoj uzbudljivosti njezine naravi, sada je, čini se, bila neko svetište, neko utočište, gdje moţe naći zaklona pred zamamnom silom, kojoj se mora oduprijeti, jer to inače mora dovesti do strašne zbrke u duši i do jada izvana. Taj novi osjećaj njezina odnosa prema Philipu umnogostruči plahe obzire, koje bi inače osjećala, da ne bi prekoračila granicu odnosa s njim, koju bi Tom dopuštao, i ona ispruţi ruku prema njemu i osjeti suze u očima, a da nije bila svjesna nekog unutarnjeg uzdrţavanja. Taj prizor bijaše baš onakav kakav je Lucy očekivala i njezino se dobro srce radovalo što je Philipa i Maggie opet dovela zajedno, premda se usprkos poštovanju za Philipa - nije mogla oduprijeti dojmu da je njezin bratić Tom imao opravdanja za svoje zgraţanje nad

245

tjelesnim neskladom između Philipa i Maggie; a nije ni čudo onako prozaičan čovjek kao bratić Tom, koji ne voli pjesništvo i priče!

No ona brzo počne govoriti da bi se osjećali nesputani. »To je bilo veoma lijepo i plemenito od vas«, reče svojim ljupkim pjevušastim glasom,

poput tihih tonova, u kojima razgovaraju ptičice, »što ste došli tako brzo. I stoga ću vam, mislim, oprostiti što ste onako pobjegli u neprikladan čas, ne obavijestivši svoje prijatelje. Dođite i sjednite ovdje«, nastavi, namještajući stolac, koji će mu biti najudobniji, »pa ćete vidjeti da se s vama postupa milosrdno.«

»Vi nećete nikada dobro vladati, gospođice Deane«, reče Philip, pošto se smjestio, »jer nitko neće nikada vjerovati u vašu strogost. Ljudi će uvijek biti ohrabreni na nevaljalštine u sigurnu uvjerenju da ćete biti popustljivi.«

Lucy mu se šaljivo usprotivi, ali Philip nije više čuo što je rekla jer on se, naravno, okrenuo k Maggie, a ona ga je promatrala otvorenim, milim pogledom, kojim gledamo prijatelja od kojeg smo dugo vrijeme biti rastavljeni. Kako je samo kratak čas trajao njihov rastanak! I Philip osjeti kao da je to bilo tek jučer. To je tako snaţno osjećao s tako ţivim, podrobnim uspomenama s tako strastvenim obnavljanjem svega što se reklo i činilo kod njihova posljednjega razgovora da je s onom ljubomorom i nepovjerenjem, koje je u malodušnim naravima gotovo neizbjeţno vezano uz snaţan osjećaj, mislio da u Magginu pogledu i načinu čita dokaze o nekoj promjeni. Već samo to što se toga bojao i to napola očekivao bilo bi dovoljno da izazove takvu naglu pomisao, kad nije bilo pozitivna dokaza o suprotnom.

»Imam divne praznike, zar ne?« upita Maggie. »Lucy me kao dobra vila iz sluţavke pretvorila u trenu u kraljevnu. Ne radim ništa, samo uţivam cijeli dan, a ona uvijek pogodi što ţelim, prije nego to i sama znam.«

»Uvjeren sam da je sretna što te ima uza se«, reče Philip. »Mora da si za nju više od cijele zbirke ţivotinja što ih moţe tetošiti. A i dobro izgledaš promjena ti koristi.«

Takav umjetni razgovor potraje neko vrijeme, dok Lucy, odlučivši da tome učini kraj, ne uzvikne, vješto se gradeći da je ljuta, da je nešto zaboravila i nestade brzo iz sobe.

U tom se trenu Maggie i Philip nagnuše naprijed,i ruke im se opet sklopiše uz poglede ţalosnog zadovoljstva, poput pogleda prijatelja, koji se sastanu pod uspomenom na nedavnu ţalost.

»Rekla sam svom bratu da te ţelim vidjeti, Philipe molila sam ga da me odriješi od mojeg obećanja i on je pristao.«

U svojoj impulzivnosti Maggie je ţeljela da Philip odmah sazna i to kakvo drţanje moraju sačuvati jedno prema drugome, ali se suzdrţi. Sve što se dogodilo, otkako joj je on govorio o svojoj ljubavi za nju, bijaše tako bolno da je prezala pred time da ona bude prva koja to spominje. Činilo joj se gotovo kao povreda za Philipa, ako čak i spomene brata tog brata, koji ga je izvrijeđao. Ali Philip je bio previše zadubljen u misli o njoj, a da bi u tom času bio osjetljiv na bilo koje drugo pitanje.

»Onda barem moţemo biti prijatelji, Maggie? Nema ništa što bi nas sada priječilo?« »Neće li tvoj otac prigovarati?« upita Maggie, povukavši natrag ruku. »Ja te ne bih ostavio ni iz kojeg drugog razloga, osim kad bi to ti sama zaţeljela, Maggie«,

reče Philip porumenjevši. »Ima pitanja u kojima bih se ocu uvijek odupro, kako sam ti već govorio. Ovo je jedno takvo pitanje.«

»Onda nema ništa što bi nam priječilo da budemo prijatelji, Philipe da se viđamo i razgovaramo, dok sam ovdje. Ja ću uskoro opet otići na novo mjesto.«

»Zar je to neizbjeţno, Maggie?« »Jest. Ne smijem ovdje dugo ostati. To bi mi oduzelo sposobnost za ţivot, koji na kraju

moram ipak opet početi. Ne mogu ţivjeti u ovisnom poloţaju ne mogu ţivjeti kod svoga brata premda mi je veoma dobar. On bi se htio brinuti za mene, ali to ja ne bih mogla podnijeti.«

Philip pošuti nekoliko trenutaka, a tada reče onim visokim, slabim glasom, koji je kod njega značio odlučno suzdrţavanje uzbuđenja:

246

»Zar nema druge mogućnosti, Maggie? Zar ćeš prihvatiti ţivot daleko od svih onih koji te ljube?«

»Da, Philipe«, reče Maggie, molećivo ga gledajući, kao da ga zaklinje neka vjeruje da je na to rješenje prisiljena. »Barem kako sadašnje prilike zahtijevaju. Ne znam što moţe doći u budućim godinama. Ali sve više mislim da za mene ne moţe nikada niknuti mnogo sreće iz ljubavi. Uvijek mi se s njome isprepletalo toliko boli. Kad bih si bar mogla stvoriti neki svijet izvan ljubavi, kako to čine muškarci.«

»Sada se opet vraćaš na svoju staru misao u novom obliku, Maggie onu misao, koju sam znao pobijati«, reče Philip s laganom primjesom gorčine. »Ti ţeliš naći neki način odricanja, kojim ćeš moći izbjeći boli. Kaţem ti ponovo, takav izlaz nije moguć, osim ako iskriviš i osakatiš svoju narav. Što bi bilo od mene kad bih pokušavao izbjeći boli? Prezir i cinizam bili bi mi jedini opojni napitak, ukoliko ne bih mogao upasti u neko ludilo umišljenosti i zamišljati sebe kao miljenika nebesa jer nisam omilio ljudima.«

Gorčina njegovih riječi poprimila je neku neobuzdanost, dok je to govorio. Te riječi bijahu očito odušak za neki njegov neposredni osjećaj, a ujedno i odgovor za Maggie. U tom ga je trenu tištila neka bol. Ponosnom tankoćutnosti sustezao se i od najbljeđe aluzije na riječi ljubavi obećane ljubavi, koje su se među njima izmijenile. Činilo bi mu se kao da podsjeća40 Maggie na neko obećanje i da to krije neko neplemenito prisiljavanje. Nije se mogao zadrţavati na činjenici da se on sam nije izmijenio, jer i to bi se činilo kao molba. Njegova je ljubav prema Maggie nosila biljeg još i više nego njegovi ostali doţivljaji pretjerana osjećanja da je on iznimka da ga ona, ali i svatko drugi gleda u svjetlu iznimke.

Ali Maggie uhvati griţnja savjesti. »Da, Philipe«, reče djetinjskim kajanjem, koje bi se javljalo kad bi je on znao koriti. »Ti si u

pravu, znam. Ja uistinu uvijek previše mislim na svoje osjećaje, a ne mislim dovoljno na osjećaje drugih ne mislim dovoljno na tvoje. Morala sam te uvijek imati bhzu sebe da mi prigovaraš i da me podučavaš. Toliko se toga obistinilo što si mi znao govoriti.«

Maggie se uprla laktom o stol i naslonila glavu na ruku te milo gledala u Philipa s polupokajničkom ovisnošću, dok je to govorila. On joj je uzvraćao pogled s izraţajem koji je tako se njoj činilo postajao sve određeniji, pun određenog sjećanja. Jesu li mu misli odletjele natrag prema nečemu na što ona sada pomišlja? Prema nekom Lucyjinom udvaraču? To bijaše misao od koje ju je hvatala jeza, jer je pridavala novu određenost njezinu sadašnjem poloţaju i značenju onoga što se odigralo večer prije. Ona odmakne ruku sa stola, ponukana da izmijeni svoj poloţaj zbog onog jasnog tjelesnog pritiska oko srca, koji pokadšto prati neku iznenadnu duševnu bol.

»Što je, Maggie? Zar se nešto dogodilo?« upita Philip neizrecivo zabrinuto, jer mu je mašta bila i previše pripravna ispitati sve što je sudbonosno za njih oboje.

»Ne ništa«, odvrati Maggie, pokrenuvši svoju uspavanu volju. Philip ne smije imati tu mrsku misao u duši pa će je i ona prognati iz svoje. »Ništa«, ponovi, »osim u mojoj duši. Znao si govoriti da ću osjećati učinak svojeg izgladnjelog ţivota kako si to nazvao pa to i osjećam. Pregorljiva sam u svojem uţivanju glazbe i svih raskoši, otkako to sada mogu činiti.«

Ona prihvati svoj ručni rad i odlučno se zaposli, dok ju je Philip promatrao u sumnji nema li ona na duši ništa više od te općenite napomene. S Magginim je karakterom posve u skladu da se uzbudi neodređenim predbacivanjima sebi samoj.

No uskoro se začuje dobro poznata, ţestoka zvonjava na kućnim vratima, koja odjekne cijelom kućom.

»Oh, od takve se najave moţeš prestrašiti!« reče Maggie, drţeći sebe posve u vlasti, premda ne bez ustreptalosti u duši. »Ne znam gdje je Lucy.«

Lucy nije bila gluha na taj znak i nakon vremenskog razmaka, koji je bio dovoljan za nekoliko briţnih, ali ne prebrzih pitanja o zdravlju, ona sama uvede Stephena u sobu.

40 Za vas priredila nelanuladvanaest

247

»Dakle, stari«, reče Stephen, pošavši ravno prema Philipu i srdačno se rukujući s njime te naklonivši se u prolazu Maggie, »sjajno je da si nam se opet vratio. Samo bih volio da se ne ponašaš kao neki vrabac, koji stanuje na vrhu kuće, i da neprekidno ne ulaziš i izlaziš, a da ne obavijestiš svoju sluţinčad. To je već otprilike dvadeseti put da sam morao juriti preko onih bezbroj stuba do tvoje radne sobe, a sve uzalud, jer su tvoji mislili da si kod kuće. Ovakve upadice ogorčavaju prijateljstvo.«

»Ja imam tako malo posjetitelja čini se da se i ne isplati ostavljati vijesti o mojem izlaţenju i ulaţenju«, reče Philip, osjećajući se u tom trenu prilično pritiješnjen Stephenovom vedrom, snaţnom blizinom i jakim glasom.

»Osjećate li se jutros posve dobro, gospođice Tulliver?« upita Stephen, obrativši se Maggie ukočenom ljubaznošću i pruţajući joj ruku, kao da ispunjava društvenu duţnost.

Maggie mu pruţi vrške svojih prstiju i reče: »Posve dobro, hvala«, s prizvukom ponosne ravnodušnosti. Philipove su ih oči oštro promatrale, ali Lucy je bila naviknuta na to da vidi razne promjene u njihovu ponašanju jednoga prema drugom pa je samo sa ţaljenjem mislila da postoji neka prirodna odbojnost, koja svaki tren prevladava u njihovoj dobronamjernosti. »Maggie nije ţena kakvoj bi se Stephen divio, a njoj smeta nešto na njemu, što ona tumači kao umišljenost«, glasila je nijema opaska, kojom je bezazlena Lucy sve tumačila. Tek što su Stephen i Maggie završili to proučeno pozdravljanje, već su oboje bih povrijeđeni hladnoćom kojom su se dočekali. Ali Stephen je zasipavajući Philipa pitanjima o njegovom nedavnom putovanju to više mislio o Maggie jer je nije uvlačio u razgovor, kako je to redovito činio prije. »Maggie i Philip se ne čine sretnima«, pomisli Lucy, »taj ih je prvi susret raţalostio.«

»Čini mi se da smo mi, koji nismo jahali na konju«, reče ona Stephenu, »malo potišteni tom kišom. Hajde, zapjevajmo malo. Trebali bismo iskoristiti to što imamo vas i Philipa zajedno. Otpjevajte nam duet iz Masaniella. Maggie to nije čula, a znam da će joj se svidjeti.«

»Hajde, dakle«, reče Stephen, pošavši prema klaviru i pjevuckajući napjev dubokim brum brum, koji je bilo ugodno slušati.

»Vi Philipe, molim vas svirajte pratnju«, reče Lucy, »a ja onda mogu nastaviti sa svojim radom. Vi ćete rado svirati, je li?« doda uz ljupki upitni pogled, zabrinuta, kao obično, da nije moţda predloţila nešto što za drugoga nije ugodno, ali već sva puna čeţnje za svojim nedovršenim vezivom.

Philip se razvedrio na taj prijedlog, jer moţda nema osjećaja, osim krajnjeg straha i ţalosti, koji ne bi nalazio olakšanja u glazbi - koji ne bi prinukao čovjeka da bolje pjeva ih svira. A Philip je u tom času osjećao preobilje nakupljenih osjećaja, sloţenijih od svakog trija ili kvarteta, koji je ikada morao izraziti ljubav i ljubomoru i odricanje i ţestoku sumnju, sve u isti čas.

»Oh, da«, reče, sjedajući za klavir, »to je način da nadopuniš svoj nesavršeni ţivot i da istodobno budeš tri čovjeka: da pjevaš, da primoravaš klavir da pjeva te da cijelo vrijeme jedno i drugo slušaš ili pak da pjevaš i slikaš istodobno.«

»Ali, na tome ti se moţe zavidjeti. Ja ne znam ništa raditi rukama«, reče Stephen. »Mislim da se to već općenito opazilo kod ljudi, koji imaju velike upravne sposobnosti. Čini se da je to sklonost da u meni prevladaju umne snage! Niste li to primijetili, gospođice Tulliver?«

Stephen je pogrešno upao u svoju naviku da se obraća Maggie u šaljivu tonu, a ona nije mogla suzdrţati rumenilo i kratku primjedbu:

»Svakako sam opazila sklonost za premoć«, reče, nasmjehnuvši se, a Philip se u tom trenu iskreno ponada da joj se ta sklonost čini neugodnom.

»Hajde, hajde«, reče Lucy, »glazbu, glazbu! Drugi put ćemo raspravljati o svojim odlikama.«

Maggie je uvijek uzaludno pokušavala nastaviti s radom kad bi započela glazba. Taj je dan to nastojala još upornije nego inače, jer pomisao da Stephen zna koliko joj se sviđa njegovo pjevanje, nije više budila samo nestašno opiranje. A znala je i to da on ima naviku stajati tako da je moţe gledati. Ali uzalud: ona ubrzo odbaci svoj rad, a sve se njezine namjere rasplinuše u neodređenom stanju uzbuđenja, koje je izazivao taj zanosni duet uzbuđenja od kojeg je

248

istodobno postajala jaka i slaba: jaka za svaki uţitak, slaba za svaki otpor. Kad je melodija prešla u mol, ona se napola trgne. Jadna Maggie! Tako je bila lijepa kad je njezinom dušom ovako prebirala neumoljiva moć zvuka! Mogli biste vidjeti tek primjetljive srhaje, koji su joj prolazili cijelim tijelom, kad se naginjala naprijed sklapajući ruke, kao da će se time poduprijeti, dok su joj se oči širile i blistale, poprimajući onaj širom rastvoreni izraz zadivljenog uţitka, koji bi joj se uvijek vraćao u njezinim najsretnijim trenucima. Lucy, koja je inače uvijek sjedila za klavirom kad bi Maggie bila ovakva, nije se mogla othrvati porivu da joj se prišulja i poljubi je. A i Philip bi je na trenutke vidio mimo otvorenih nota na stalku i osjećao da je nikada prije nije vidio pod tako snaţnim djelovanjem.

»Još, još«, klikne Lucy kad su duet ponovili. »Još nešto tako ţivahno. Maggie uvijek kaţe da voli kad silno zabruje zvukovi.«

»Onda moramo pjevati Krenimo cestom«, reče Stephen, »to je tako prikladno za kišovito jutro. Ali jeste li spremne ostaviti te najsvetije ţivotne duţnosti i doći s nama zapjevati?«

»Oh, da«, pristane Lucy, smijući se. »Hoćete li potraţiti Prosjačku operu na onom velikom stalku za note? Ima tamne korice.«

»To je svakako pobliţa oznaka, kad tu ima dvadesetak korica, koje se upravo natječu u tamnoj boji«, reče Stephen, izvlačeći stalak.

»Oh, svirajte nam dotle nešto, Philipe«, reče Lucy, opazivši kako on prebire tipkama. »Što je ovo što ste sad počeli? Nešto divno što ne poznam.«

»Zar to ne poznajete?« upita Philip, ističući jače napjev. »To je iz Mjesečarke Ali, perche non poso odiarti41. Ja ne poznam tu operu, ali čini se da tenor govori junakinji da će je uvijek ljubiti, pa i ako ga ona ostavi. Vi ste me to već čuli kako pjevam s engleskim riječima Još te ljubim.«

Nije bilo baš posve bez namjere, što je Philip zalutao u tu pjesmu, koja bi mogla neizravno iskazati Maggie ono što se nije mogao nagnati da joj sam izravno kaţe. Njezine su uši pratile ono što je on govorio i, kad je počeo pjevati, shvatila je tugaljivu strast te glazbe. Tenor, koji je sad zaklinjao, nije kao glas imao neke divne odlike, ali on joj nije bio posve nov: on joj je pjevao ispod glasa razne odlomke iz glazbenih djela tamo među travnatim putovima i jamama i ispod ovješena jasena u Crvenom bezdanu. Kao da u tim riječima ima prijekora zar to Philip tako misli? Zalila je što ga kod njihova razgovora nije bolje uvjerila da ne ţeli obnavljati nadu u ljubav među njima samo zato jer se to sukobljava s njezinim neizbjeţnim okolnostima. Bila je ganuta pjesmom, ali ne uzbuđena, jer ju je pjesma podsjećala na određene uspomene i misli, a umjesto uzbuđenja izazivala smireno ţaljenje.

»Takvi ste vi, tenori«, reče Stephen, koji je čekao s notama u ruci dok je Philip dovršavao pjesmu. »Vi kvarite lijepi spol, biglišući o svojoj sentimentalnoj ljubavi i postojanosti kraj kojekakva lošeg postupka prema vama. Samo onda kad bi vaše glave iznijeli na posluţavniku, poput kakva jela, kao ono sa sredovječnim tenorom ili trubadurom, vi biste prestali iskazivati svoje potpuno odricanje. Moram primijeniti neki protulijek, dok se gospođica Deane pripremi da se otkine od svojih kalemova.«

Stephen se raspjeva drsko i snaţno:

»Zar da ja, ginući u očaju, Umrem zato jer je neka ţena lijepa?«

kao da je nadahnuo sav zrak u sobi nekom novom snagom. Lucy, koja je uvijek bila ponosna na ono što je Stephen činio, pristupi klaviru, gledajući ga sa smijehom i divljenjem. A Maggie je usprkos njezinu opiranju prema ugođaju te pjesme i prema pjevaču ta nevidljiva snaga obuzela i potresla te je ponijela valom, koji bijaše prejak za nju.

No ljutito odlučivši da se neće odati, ona zgrabi svoje švelo i nastavi s radom, svaki tren griješeći i bodući se u prste, ali ne diţući glavu i ne obraćajući paţnju ni na što oko sebe, sve dok

41 Talijanski: Ali, zašto te ne mogu mrziti.

249

se sva tri glasa ne sjediniše u napjevu Krenimo cestom. Sve se bojim da bi u duši osjećala jedva zamjetljivo, skrovito zadovoljstvo, kad bi bila znala kako se taj drski, prkosni Stephen bavi njome: kako brzo zamjenjuje odluku da će je susretati s napadnom ravnodušnošću sa ţeljom da od nje dočeka neki znak naklonosti neku izmjenu prigušenih riječi ili pogleda. Nije dugo potrajalo i on nađe prigodu kad su prešli na glazbu iz Oluje. Osjetivši da joj treba podnoţnik, Maggie prijeđe preko sobe da ga donese. A Stephen, koji taj čas nije pjevao i ţivo je pratio svaki njezin pokret, pogodi što joj treba pa poleti da je presretne te podigne podnoţnik, gledajući je pogledom punim zaklinjanja, koji se morao uzvratiti kratkim pogledom zahvalnosti. A zatim, da joj podnoţnik paţljivo namješta neki previše samopouzdan čovjek ne bilo koji samopouzdan čovjek, već neki određeni, koji se odjednom čini tako ponizan i zabrinut pa se još zadrţava, još uvijek onako sagnut, da je pita nije li na propuhu u tom poloţaju između prozora i kamina i ne bi li joj smio pomaknuti radni stolić sve to će svakako dozvati nešto malo one uvijek spremne, izdajničke njeţnosti u oči ţene, koja je ovako primorana da u doba svojeg djevojaštva nauči pouke za ţivot na veoma otrcanom jeziku. A za Maggie to nisu bih svakidašnji događaji, već nov element u njezinu ţivotu, koji je kod nje nailazio na probuđen, oštar tek za muško poštovanje. Taj prizvuk njeţne zabrinutosti prisili je da pogleda u lice, koje se naginjalo prema njoj, i da kaţe »Hvala.« A ništa nije moglo spriječiti da taj međusobni pogled bude obojici sladak, kao što je bio i prethodne večeri.

To bijaše tek običan čin ljubaznosti kod Stephena i nije potrajalo ni dvije minute pa je Lucy, koja je pjevala, to jedva i primijetila. Ali za Philipovu dušu, već punu neodređene zebnje, koja je lako nalazila određene razloge i u svakoj beznačajnoj upadici, ta se nenadana ţustrost kod Stephena te promjena u Magginu licu, koja je jasno odraţavala izraz s njegova lica, pričini u tako oštrom proturječju prema ranijim pretjeranim znacima ravnodušja da se ispunila bolnim značenjem. Stephenov glas, koji se opet pridruţio pjesmi, oštro mu okrzne osjetljive ţivce, kao zvuk lima, i njega snađe volja da iz klavira izazove krik krajnjeg nesklada. On uistinu nije vidio nikakav stvaran razlog da naslućuje neke neobične osjećaje između Stephena i Maggie. To mu je govorio razum. I on poţeli da ode kući, kako bi mogao hladno razmisliti o tim laţnim priviđenjima, dokle god se ne uvjeri o njihovoj bezazlenosti. Ali opet, ţelio je ostati dokle god ostane i Stephen da uvijek bude prisutan, kad su prisutni Maggie i Stephen. Jadnom se Philipu činilo tako prirodno, ne, neizbjeţno da se svaki čovjek koji je u Magginoj blizini mora zaljubiti u nju! Ali njezina je sreća bezizgledna, ako bi se dala namamiti u ljubav prema Stephenu Guestu. I ta pomisao ohrabri Philipa da gleda svoju vlastitu ljubav prema njoj kao povoljniju ponudu.

Pod tim zaglušnim uzbuđenjem u sebi, Philip počne svirati veoma pogrešno i Lucy ga je pogledavala sa čuđenjem, kad mu dolazak gospođe Tulliver, da ih pozove k objedu, posluţi kao izlika da naglo prekine svirku.

»Ali, gospodine Philipe«, reče gospodin Deane, kad su ušli u blagovaonicu, »već vas dugo vremena nisam vidio. Vaš otac nije kod kuće, mislim, zar ne? Potraţio sam ga neki dan u uredu pa mi rekoše da nije u gradu.«

»Bio je nekoliko dana poslovno u Mudportu«, reče Philip, »ali se sada već vratio.« »Još se uvijek tako voli baviti svojim posjedom, što?« »Pa, mislim tako«, reče Philip, nemalo začuđen tim nenadanim zanimanjem za očeve

poslove. »Ali!« reče gospodin Deane, »on ima vlastite zemlje s ove strane rijeke kao i s one, je li?« »Da, ima.« »Ali«, nastavi gospodin Deane, dijeleći predjelo, »mora da mu se vođenje gospodarstva

čini malo oteško skupa razbibriga. Ja sam nisam nikada imao neku posebnu razbibrigu nisam se nikad ni htio prepuštati tome. A najgore su one kod kojih ljudi misle da mogu zaraditi novaca. Tada istresaju svoj novac kao ţito iz vreće.«

Lucy postane malo nemirna zbog očeva neizazvana suda o izdacima gospodina Wakema. Ali tu je razgovor stao i gospodin Deane postane neobično šutljiv i zamišljen za cijelog objeda. Naviknuta paziti na sve znakove kod svog oca, a imajući zato i razloga, koji su se u novije

250

vrijeme pojačali, za posebno zanimanje za sve što se odnosilo na Wakema, Lucy postane neobično radoznala da sazna što je potaknulo njezina oca na takva pitanja. Budući da je poslije toga zapao u šutnju, počela je naslućivati da je za ta pitanja imao neke posebne razloge na umu.

Noseći se tom mišlju, ona uteče svojem uobičajenom postupku, koji bi primijenila kada bi ţeljela kazati ocu nešto osobito ili ga nešto pitati: našla bi neki razlog da tetka Tulliver ode iz blagovaonice poslije ručka i smjestila se na stoličicu, ocu uz koljeno. Pod takvim je okolnostima gospodin Deane smatrao da uţiva neke od najugodnijih trenutaka, koje su mu u ţivotu pribavile njegove zasluge, usprkos tome što je Lucy, ne ţeleći da joj kosa bude posuta burmutom, obično počinjala time da mu u takvim prigodama oduzme burmuticu.

»Ti još ne ţeliš zaspati, tatice, zar ne?« upita, donoseći svoj stolčić i razmičući velike prste, koji su stezali burmuticu.

»Još ne«, reče gospodin Deane, bacivši pogled na nagradu za zasluge, koja se nalazila u boci pred njime. »Ali što ţeliš ti?« doda s ljubavlju, uštinuvši bradicu s udubinom. »Da izmamiš još nekoliko zlatnika iz mojeg dţepa za vašu dobrotvornu priredbu? Eh?«

»Ne, danas nemam baš nikakvih niskih pobuda. Ţelim samo razgovarati, ne prosjačiti. Hoću znati što te nagnalo da danas pitaš Philipa Wakema o gospodarstvu njegova oca, tatice? To mi se pričinilo prilično neobično, jer ti pred njime gotovo nikad i ne spominješ njegova oca. I zašto bi tebi bilo do toga gubi li gospodin Wakem novac tom svojom zabavom?«

»To je nešto poslovno«, reče gospodin Deane, odmahujući rukama, kao da odbija neko uvlačenje u tu tajnu.

»Ali, tata, ti uvijek kaţeš da je Wakem odgojio Philipa kao neku djevojčicu, pa kako bi mogao doći na pomisao da ćeš od njega saznati nešto poslovno? Ta su odsječena pitanja zvučila prilično neobično. Philipu su se pričinila čudna.«

»Gluposti, dijete!« reče gospodin Deane, ţeleći opravdati svoje ponašanje u društvu, koje je naučio s dosta muke u svojem uspinjanju u ţivom. »Govori se nešto da Wakemov mlin i gospodarstvo na drugoj strani rijeke mlin Dorlcote od tvojeg strica Tullivera, to znaš ne uspijeva tako dobro kao nekada. Ţelio sam čuti neće li tvoj prijatelj Philip odati nešto o tome kako njegov otac postaje sit vođenja gospodarstva.«

»Zašto? Zar bi ti kupio mlin, oče, ako bi ga se on odrekao?« ţivo upita Lucy. »Oh, reci mi sve evo, dobit ćeš svoju burmuticu, ako mi kaţeš. Jer Maggie kaţe da oni svi usrdno ţele da Tom dobije mlin natrag jednog dana. To je bilo među posljednjim što je njezin otac rekao Tomu: da se mora vratiti u mlin.«

»Samo tiho, ti mala mazo«, reče gospodin Deane, uzimajući vraćenu burmuticu. »Ne smiješ o tome ni riječi reći čuješ li? Ima veoma malo izgleda da će oni dobiti mlin ili da će ga itko izvući iz Wakemovih ruku. A kad bi on znao da ga mi ţelimo zato da ga Tulliverovi opet dobiju, bilo bi još manje izgleda da će se on odijeliti od njega. A to je i prirodno poslije onoga što se dogodilo. On se prije toga dosta lijepo ponašao prema Tulliveru, ali bičevanje jahaćom palicom neće po svoj prilici nitko naplatiti slatkišima.«

»Sad čuj, tata«, reče Lucy malo svečano, »hoćeš li imati povjerenja u mene? Ne smiješ me pitati za sve moje razloge o onome što ću ti reći ali ja imam veoma jakih razloga. I ja sam veoma oprezna - jesam, doista.«

»Dakle, da čujemo.« »Eto, ja mislim, ako mi dopustiš da povjerim tajnu Philipu Wakemu ako mi dopustiš da

mu kaţem sve o tvojoj ţelji da kupite mlin i u koju svrhu da ga moj bratić i sestrična ţele dobiti natrag i zašto ga ţele imati mislim da će Philip pomoći da se to ispuni. Znam da bi on ţelio to učiniti.«

»Ne vidim kako to moţe biti, drago dijete«, reče gospodin Deane, ništa ne shvaćajući. »Zašto bi njemu bilo do toga?« Tada odjednom se dosjetivši i pogledavši svoju kćer, reče: »Ti valjda ne misliš da te taj jadni momčić ljubi pa ga stoga moţeš natjerati da učini što god ti ţeliš.« (Gospodin je Deane bio prilično siguran što se tiče sklonosti svoje kćeri).

»Ne, tata, njemu je veoma malo stalo do mene ni toliko, koliko meni do njega. Ali ja imam

251

razloga biti posve sigurna za ono što kaţem. Nemoj me ništa pitati. I ako ikad pogodiš, nemoj mi reći. Samo mi dopusti da kod toga postupim onako, kako mislim da je ispravno.«

Lucy ustane sa svojeg stolčića da se smjesti ocu na koljeno, poprativši svoju posljednju molbu poljupcem.

»Jesi li sigurna da nećeš ništa zamijesiti?« upita otac, gledajući je s uţivanjem. »Da, tata, posve sigurna. Ja sam veoma mudra. Imam sve tvoje trgovačke odlike. Zar se

nisi divio mojoj knjizi obračuna, kad sam ti je pokazala?« »Eh, eh, ako taj mladić to zadrţi za sebe, neće biti na štetu. A zapravo, mislim, za nas i

nema mnogo mogućnosti na neki drugi način. Tako ... A sad me pusti da zadrijemam.«

252

VIII. poglavlje

WAKEM U NOVOM SVJETLU

Prije no što su se navršila tri dana poslije razgovora, kojemu ste upravo prisustvovali

između Lucy i njezina oca, njoj uspije nasamo porazgovarati s Philipom, dok je Maggie bila u posjetu kod tetke Glegg. Cijeli dan i cijelu noć Philip je u nespokojnom uzbuđenju premetao u mislima sve što mu je Lucy rekla u tom razgovoru, dok se nije potpuno odlučio na način na koji će to provesti. Mislio je da pred sobom sad vidi mogućnost kako da izmijeni poloţaj, što se tiče Maggie, te da ukloni barem jednu zapreku među njima. Stvarao je ideje i proračunavao sve svoje poteze s gorljivom upornošću šahista u danima prvog ţara, pa se sam zapanjio nad svojom nenadanom dosjetljivošću. Njegova ideja bijaše isto toliko smiona, koliko i temeljito proračunata. Pazeći na tren kad njegov otac ne bude imao više ništa hitno za obaviti, osim pročitati novine, on stade iza njega, poloţi mu ruku na rame i reče:

»Oče, hoćeš li doći u moje svetište da pogledaš moje nove skice? Sada sam ih razvrstao.« »Svi mi se zglobovi ukoče, Phile, kad se penjem tim tvojim stubama«, reče Wakem,

ljubazno pogledavši sina i odloţivši novine. »Ali hajd’mo!« »Ovo je za tebe dobra prostorija, zar ne, Phile? Ovo je svjetlo izvrsno ovako s krova, zar

ne?« bijaše, kao obično, prvo što je rekao, ušavši u Philipovu radnu sobu. Volio je podsjećati i sebe i svojeg sina na to da mu je njegova očinska obazrivost pribavila tu prostoriju. Ta on je dobar otac. Emily mu ne bi imala što u tom prigovoriti, ako bi se vratila iz groba.

»No čuješ«, reče, stavljajući monokl i uzimajući stolicu da se malo odmori i ogleda, »ti imaš ovdje slavnu izloţbu. Tako mi vjere, ne vidim da tvoje stvari nisu isto tako dobre kao od onog londonskog slikara kako mu je ono ime za kojeg je Leyburn dao toliko novaca.«

Philip strese glavom i nasmiješi se. On se smjestio na svoj slikarski stolčić i uzeo u ruke olovku, kojom je povlačio debele crte da bi suzbio osjećaj drhtavosti. Promatrao je oca kako ustaje i polako obilazi sobom, dobrodušno se zadrţavajući na slikama mnogo dulje, nego što bi to zahtijevao njegov stvarni smisao za krajolike te kako se zaustavlja pred stalkom na kojem su stajale dvije slike jedna mnogo veća od one druge, manje, u koţnom okviru.

»A molim te, što to imaš ovdje?« začudi se Wakem nad nenadanim prijelazom iz krajobraza na portret. »Mislio sam da si se ostavio ljudskih likova. Tko je ovo?«

»Oboje je ista osoba«, mirno i pripravno odgovori Philip. »A koja osoba?« oštro upita Wakem, upiljivši oči sve sumnjičavijim pogledom u veću

sliku. »Gospođica Tulliver. Mala slika pokazuje kakva je otprilike bila kad sam bio s njezinim

bratom u školi u King’s Lortonu. Ona veća nije baš tako dobra, a pokazuje kakva je bila kad sam se vratio iz inozemstva.«

Wakem se bijesno okrene porumenjena lica, ispustivši monokl i gledajući jedan tren svojeg sina divljim izrazom, kao da je spreman da to drsko slabo biće udarcem baci sa stolca. Ali se ponovo baci u naslonjač i zarinu ruke u dţepove hlača, još uvijek ljutito motreći sina. Philip nije uzvraćao pogled, već je mirno sjedio, ogledavajući šiljak svoje olovke.

»I ti dakle hoćeš time reći da si se druţio s njom, otkako si se vratio iz inozemstva?« konačno upita Wakem s uzaludnim nastojanjem, koje se uvijek primjenjuje u bijesu da riječima i glasom izrazi udarce, koje ne moţe tjelesno primijeniti.

»Da, često sam je viđao, cijelu godinu prije smrti njezina oca. Često smo se susretali u onom šumarku Crvenom bezdanu blizu mlina Dorlcote. Ja je ljubim od sveg srca i nikad neću ljubiti nijednu drugu ţenu. Mislio sam na nju sve otkako je bila još mala djevojčica.«

»Samo nastavi! I ti si se dopisivao s njom cijelo to vrijeme?«

253

»Ne. Nikad joj nisam rekao da je ljubim do tik pred naš rastanak, kad je obećala svojem bratu da se neće više sa mnom sastajati ni dopisivati. Nisam siguran da me ona ljubi ili da bi pristala poći za mene. Ali ako bi pristala ako bi me uistinu dovoljno ljubila ja bih je oţenio.«

»I to je uzvrat, koji mi daješ za svu paţnju kojom sam te obasipao?« upita Wakem sav problijedivši i zadrhtavši od osjećaja bijesne nemoći pred Philipovim mirnim prkosom i nepopuštanjem od cilja.

»Ne, oče«, reče Philip uzdignuvši sada prvi put pogled prema njemu, »ja to ne smatram kao neki uzvrat. Ti si bio obazriv otac prema meni, ali uvijek sam mislio da je to zato što si iz ljubavi ţelio da mi pruţiš onoliko sreće koliko će mi dopustiti moja nesretna sudbina a ne kao neki dug, koji očekuješ da ću platiti, ţrtvujući sve svoje izglede za sreću, da bi zadovoljio tvojim osjećajima, koje neću moći nikada s tobom dijeliti.«

»Mislim da bi većina sinova dijelila osjećaje njihova oca u takvom slučaju«, gorko reče Wakem. »Otac te djevojke bio je neuki divlji prostak, koji nemalo da me nije ubio. To zna cijeli grad. A brat joj je isto tako drzak, samo na hladniji način. On joj je zabranio da se s tobom viđa, kaţeš. On će ti prebiti svaku kost u tijelu radi tvoje veće sreće, ako ne pripaziš. Ali ti si se, čini se, odlučio. Ti si računao s posljedicama, nadam se. Naravno, ti si neovisan o meni. Ti moţeš tu djevojku sutra oţeniti, ako baš hoćeš. Tebi je dvadeset i pet godina. Moţeš ići svojim putem, a ja svojim. Mi ne trebamo imati više ništa jedan s drugim.«

Wakem ustane i pođe prema vratima, ali nešto ga suzdrţa, pa namjesto da napusti sobu, on počne po njoj šetati gore dolje. Philip ne odgovori odmah, a kad je progovorio, glas mu je bio rezak i miran i jasniji nego ikada.

»Ne, ja ne mogu oţeniti gospođicu Tulliver, čak i kad bi me htjela uzeti ako imam samo svoje prihode da je njima uzdrţavam. Nisam odgojen ni za kakvo zanimanje. Ja joj ne mogu ponuditi i siromaštvo i grbavost.«

»Ali, tu je dakle nesumnjivo razlog što prianjaš uz mene«, reče Wakem još uvijek gorko, premda su ga Philipove posljednje riječi oštro zapekle. One su u

njemu pokrenule osjećaj, koji mu je već četvrt stoljeća postao navikom. On se ponovo baci u naslonjač.

»Ja sam to sve očekivao«, reče Philip. »Znam da se ovakvi prizori često odigravaju između oca i sina. Kad bih ja bio kao drugi muškarci moje dobi, odgovorio bih moţda na tvoje ljutite riječi još ljućim riječima mi bismo se moţda razišli ja bih oţenio ţenu koju ljubim, a imao izgleda da budem sretan kao i ostali. Ali ako će tebi biti zadovoljština da uništiš i samu svrhu svega onoga što si za me učinio, tada svakako imaš prednost pred većinom očeva: ti me moţeš posve lišiti onog jedinog zbog čega bi mi se isplatilo proţivjeti ţivot.«

Philip zastane, ali njegov je otac šutio. »Ti najbolje znaš kakvu bi zadovoljštinu imao, osim što bi zadovoljio smiješnoj ţelji za

osvetom, koja je vrijedna samo divljih nomada.« »Smiješna ţelja za osvetom!« plane Wakem. »Što hoćeš time reći? Dovraga! Zar da se

čovjek dade istući jahaćom palicom od nekog prostaka, pa da ga zato još i ljubi? Osim toga, tu je još i taj hladni, naduti đavao, njegov sin, koji mi je kod konačnog obračuna rekao nešto što neću zaboraviti. Taj bi bio najdivnija meta za kuglu, po mojem mišljenju ako bi bio vrijedan tog troška.«

»Ja ne mislim na tvoje zamjeranje tim ljudima«, reče Philip, koji je imao razloga da suosjeća s tim mišljenjem o Tomu, »premda osjećaj osvete ne vrijedi toliko da ga vrijedi sačuvati. Ja mislim na to tvoje protezanje neprijateljskog raspoloţenja na bespomoćnu djevojku, koja ima previše razuma i dobrote da bi dijelila njihove uskogrudne predrasude. Ona nije nikada ulazila u obiteljske prepirke.«

»Što to znači? Mi ne pitamo što čini ţena mi pitamo kome ona pripada. To te uostalom poniţava što pomišljaš na to da se oţeniš kćerkom starog Tullivera.«

Prvi put u njihovu razgovoru Philip izgubi malo vlast nad sobom i porumenje ljutinom. »Gospođica Tulliver«, reče gorko i odsječeno, »ima samo neke karakteristike po kojima se

254

prosuđuje staleţ, a koje će samo prosta zaslijepljenost smatrati da pripadaju srednjem staleţu. Ona je potpuno otmjena, a njezine se prijatelje, štogod inače oni bili, poštuje zbog besprijekorne časti i poštenja. Mislim da bi cijeli St. Ogg’s izjavio da mi je više nego dorasla.«

Wakem dobaci sinu ţestok upitni pogled, ali Philip ga nije gledao, već za nekoliko trenutaka nastavio malo skrušeno i kao nadopunu svojim posljednjim riječima:

»Nađi jednu jedinu osobu u St. Ogg’su koja neće reći da bi za ovako lijepo biće, kao što je ona, značilo dati se u bescjenje ovakvom jadnom stvoru poput mene.«

»Za nju ne!« klikne Wakem, ponovo ustavši i zaboravljajući na sve drugo u provali ozlojeđena ponosa, napola očinskog, napola osobnog. »Bila bi to prokleto sjajna udaja za nju. Neka slučajna tjelesna greška ne znači ništa, ako je neka djevojka uistinu sklona nekom čovjeku.«

»Ali djevojke baš ne običavaju stjecati sklonost pod takvim okolnostima«, reče Philip. »Dobro, dakle«, reče Wakem prilično surovo, nastojeći da osvoji opet svoj prijašnji stav,

»ako ona ne mari za tebe, mogao si sebi uštedjeti trud da mi o njoj uopće govoriš a meni si mogao uštedjeti trud da odbijem svoj pristanak na nešto što se vjerojatno neće nikada ispuniti.«

Wakem zakorači do vrata i ne okrenuvši se više, izađe i zalupi ih za sobom. Philip nije gubio pouzdanje da će se njegov otac na kraju ipak moći pridobiti kako on ţeli,

sudeći po onome što se odvijalo. Ali taj mu prizor neugodno razjari ţivce, koji su bih osjetljivi kao u ţene. Odluči da ne silazi na objed jer se ne bi mogao opet sastati s ocem tog dana. Wakem je imao naviku, kad nije imao društva kod kuće, da uveče izlazi često već u sedam i po. A kako je poslijepodne sad već bilo dobrano poodmaklo, Philip zaključa svoju sobu i ode od kuće na dugu šetnju, misleći kako se neće vraćati, dok otac ne bude opet izašao. Uze čamac i pođe niz rijeku do nekog omiljelog sela, gdje objeduje i zadrţi se, dok nije bilo dovoljno kasno da se mogao vratiti. Nikada dotle nije imao neku svađu s ocem pa ga je mučio strah da bi ta borba, koja je tek započela, mogla potrajati tjednima - a što se sve ne bi moglo u to vrijeme dogoditi? Nije htio sebi dopustiti da točnije odredi što znači to nehotično pitanje. Ali kad bi jednom mogao biti u poloţaju Maggina prihvaćena, priznata udvarača, neodređenom bi strahu bilo manje mjesta. On se opet uspne u svoju radnu sobu i s osjećajem premorenosti baci se u naslonjač. Rastreseno se ogledavao na slike vode i stijena ponamještene naokolo po sobi, dok ne utone u drijem, koji mu prikaza Maggie kako klizi niz sjajno, zeleno, sluzavo vodeno korito prema nekom slapu, a on to promatra bespomoćno, dok ga ne probudi neki, kako mu se pričinilo nenadan, strašan prasak.

To su se otvorila vrata, a on je jedva mogao spavati više od nekoliko trenutaka, jer u večernjem svjetlu nije bilo primjetljive promjene. Ušao je njegov otac. A kad se Philip maknuo da za njega isprazni stolac, on reče:

»Samo sjedi. Ja bih radije šetao naokolo.« Premjerio je sobu gore dolje nekoliko puta pa postavivši se nasuprot Philipu s rukama u

dţepovima kaputa, reče, kao da nadovezuje na razgovor koji se i nije prekinuo: »Ali ta te djevojka, čini se, voli, Phile, inače se ne bi s tobom tako sastajala.« Philipu stane srce naglo udarati i licem mu preleti lagano rumenilo kao neki odsjev. Nije

mu baš bilo lako odmali odgovoriti. »Bio sam joj drag još u King’s Lortonu, kad je bila mala djevojčica, jer sam običavao često

posjediti kraj postelje njezina brata kad je povrijedio nogu. To je zadrţala u sjećanju i mislila na mene kao prijatelja iz davnih vremena. Ona nije mislila na mene kao udvarača kad se sa mnom sastala.«

»Eh, ali ti si joj na kraju počeo udvarati. Što je onda rekla?« upita Wakem ponovo se ušetavši sobom.

»Rekla je tada da me voli.« »Dođavola onda, što još ţeliš? Je li to djevojka koja brzo kreće vjerom?« »Tada je bila veoma mlada«, oklijevajući reče Philip. »Bojim se da je jedva i znala što

osjeća. Bojim se da je naša dugotrajna odijeljenost te pomisao da nas događaji moraju uvijek

255

razdvajati moţda donijele promjenu.« »Ali ona je u gradu. Vidio sam je u crkvi. Nisi li razgovarao s njom otkako si se vratio?« »Jesam, kod obitelji Deane. Ali nisam mogao ponoviti moje prijedloge zbog više razloga.

Jedna bi se smetnja uklonila kad bi mi ti dao svoj pristanak ako bi bio voljan da misliš na nju kao svoju snahu.«

Wakem pošuti malo, zastavši pred Magginom slikom. »Ona nije onakva ţena kakva je bila tvoja majka, Phile«, reče konačno. »Vidio sam je u

crkvi ljepša je nego ovdje na slici đavolski lijepe oči i lijep stas, to sam opazio. Ali prilično opasna i neobuzdana, je li?«

»Ona je veoma njeţna i mila i tako jednostavna bez pretvaranja i onih sitnih smicalica, koje imaju druge ţene.«

»Da?« reče gospodin Wakem. Tada se okrene i pogleda sina. »Ali tvoja se majka doimala blaţe. Ona je imala smeđu valovita kosu i sive oči poput tvojih. Ti se nje ne moţeš baš dobro sjećati. Kakva je to neoprostiva šteta, što nemam njezinu sliku.«

»Zar te, dakle, ne bi trebalo radovati što bih i ja imao takvu sreću, oče da i meni bude ţivot slađi? Nijedna druga veza ne moţe za tebe biti više nikad tako jaka, kao ona koja je počela prije dvadeset i osam godina, kad si oţenio moju majku, a ti je sve odonda učvršćuješ.«

»Da, Phile ti si jedini čovjek koji poznaje ono najbolje u meni«, reče Wakem, pruţajući ruku sinu. »Moramo se drţati jedan drugog, ako moţemo. A sada, što je meni raditi? Moram li ići posjetiti tu tamnooku djevojku?«

Kad se jednom prepreka ovako uklonila, Philip je mogao slobodno govoriti ocu o cijelom njegovom odnosu prema Tulliverovima - o ţelji te obitelji da dobiju mlin i zemlju opet natrag i o prijenosu mlina na tvrtku Guest & Co. kao privremenom koraku. Sad se mogao usuditi da uvjerava i sili, a njegov je otac pripravnije popuštao, nego što je i sam Philip očekivao.

»Meni nije do mlina«, napokon reče gospodin Wakem, nekako ljutito pristajući. »U posljednje sam vrijeme imao pakleno mnogo neprilika s tim mlinom. Neka mi plate za ono što sam popravio, to je sve. Ali ima nešto što me nemoj moliti. Neću imati ikakva izravna posla s mladim Tulliverom. Ako ga ti ţeliš gutati zbog njegove sestre, samo izvoli. Nema umaka s kojim bih ga ja mogao provariti.«

Prepuštam vama da zamislite ugodne osjećaje s kojima je Philip drugi dan otišao do gospodina Deana da mu kaţe kako je gospodin Wakem spreman započeti pregovore, kao i ljupko likovanje Lucy kad je pozivala oca da joj prizna kako je dokazala svoje velike trgovačke sposobnosti. Gospodin Deane bio je prilično začuđen i sve slutio da se nešto odvija među tim mladim ljudima, za što mu treba neko rješenje. Ali za ljude soja gospodina Deana, ono što se odvija među mladim ljudima, isto tako nema veze s pravim ţivotom, kao i ono što se odvija među pticama i leptirima dok se ne pokaţe da ima zlokobno djelovanje na novčana pitanja. A u tom slučaju djelovanje se činilo posve povoljno.

256

IX. poglavlje

MILOSRĐE U SVEČANU RUHU

Vrhunac Maggina uspona kao člana društva u St. Ogg’su, kojem su se svi divili, bijaše

svakako dan dobrotvornog sajma, kad se njezina jednostavna, plemenita ljepota, odjevena u bijeli muslin neke mekane, lepršave vrste, koji je sve slutim potjecao iz zaliha odjeće tetke Pullet pojavila u društvu, izrazito odudarajući od kićenijih i manje neobičnih ţena oko nje. Mi moţda nikada i ne otkrivamo koliki dio našeg društvenog ponašanja čine izvještačenosti, dok ne vidimo osobu koja je istovremeno i lijepa i jednostavna. Gdje nema ljepote, skloni smo jednostavnost nazvati neuglađenošću.

Gospođice Guest bile su predobro odgojene da bi krivile lice ili onako izvještačeno govorile, kako je to odlika preuzetnih prostih ljudi. Ali kako je njihova tezga bila tik do one za kojom je sjedilla Maggie, to je tog dana nekako upadalo u oči da starija gospođica Guest drţi podbradak previsoko, a gospođica Laura govori i kreće se s namjerom da izazove paţnju.

Tu se okupilo sve što je dobro odjeveno u St. Ogg’su i njegovoj okolici. A isplatilo bi se doći i izdaleka da se vidi krasna stara dvorana sa šupljim krovom i izrezbarenim hrastovim gredama te velikim dvokrilnim vratima od hrastova drveta i svjetlom, koje se prosipalo odozgo na šaroliku izloţbu dolje u dvorani. Neobično se doima ta dvorana sa širokim izblijedjelim prugama na zidovima te tu i tamo pokojom ţivotinjom iz grbova, s čupavom dugačkom njuškom briţno čuvani simboli neke plemićke obitelji, koje su članovi nekad bih starješine u ovoj, danas gradskoj vijećnici. Veličanstven luk, usječen u gornji zid, na jednom kraju nadvisuje hrastovu galeriju s otvorenom prostorijom iza nje, gdje su namjestili biljke u loncima i prodavaonice za osvjeţenja ugodno utočište za gospodu, koja vole malo besposličiti. a ipak povremeno zamijeniti guţvu u dvorani za neku udobniju promatračnicu. Uistinu, ta neobična prikladnost te drvene zgrade za divnu suvremenu svrhu, koja milosrđe čini uistinu otmjenim i taštinom nadoknađuje nedovoljna novčana sredstva, bijaše tako napadna da je jedva tko ušao u dvoranu, a da nije više nego jednom izmijenio neku opasku o tome. Blizu velikog luka iznad galerije nalazio se zatvoren balkončić od kamena s oslikanim staklom - jedna od časnih nedosljednosti stare dvorane. I tu posve blizu imala je Lucy svoju tezgu, jer je to mjesto bilo prikladnije za neke velike jednostavne predmete, koje je preuzela na brigu od gospođe Kenn. Maggie je zamolila za mjesto uz slobodni kraj tezge da se moţe brnuti za prodaju tih predmeta jer će joj to biti lakše, negoli prodaja tabletića od staklenih kuglica i drugih kompliciranih proizvoda, o kojima je tek nešto mutno razumjela. No uskoro se pokazalo da su kućni ogrtači za gospodu, koje je imala među svojom robom, postali cilj tolike opće paţnje i raspitivanja te izazivali tako nesnosnu radoznalost što se tiče njihove podstave i prednosti pojedinih vrsta podstave, kao i odlučnost da ih se ispita oblačenjem, pa je njezino mjesto počelo upadati u oči. Gospođe, koje su imale vlastite predmete na prodaju i nisu trebale neke kućne ogrtače za to, odmali su uočile neozbiljnost i neukus ovog naglašenog muškog zanimanja za robu, koju moţe izraditi svaki krojač. A moţda je i naglašena raznovrsna paţnja, koju je kod te prilike gospođica Tulliver privlačila na sebe, jasno i nedvosmisleno objašnjavala njezine kasnije postupke za duše mnogih tada prisutnih dama. Neću reći da bi se srdţba zbog prezrene ljepote mogla ugnijezditi u nebeske grudi milosrdnih dama, već prije to da zablude osoba, kojima su se ljudi nekoć divili, nuţno poprimaju tamniju boju zbog svoje oprečnosti, kao i to da je Maggin upadljiv poloţaj tog dana prvi put iznio na vidjelo neke značajke, za koje se kasnije smatralo da su već tada mnogo toga objašnjavale. Govorilo se da ima nešto prilično drsko u izravnom pogledu gospođice Tulliver i nešto neodredivo grubo u njezinoj vrsti ljepote, što je po mišljenju svih ţenskih sudaca stavlja daleko ispod njezine sestrične, gospođice Deane. Jer gospođe iz St. Ogg’sa sada su

257

potpuno dodijelile gospođici Lucy svoje hipotetične tvrdnje o udvaranju gospodina Stephena Guesta.

Što se pak tiče same drage male Lucy, njezino najnovije dobronamjerno likovanje zbog mlina te svi postupci, tako puni ljubavi, koju je gajila za Maggie i Philipa, pripomogoše da je taj dan dovedu u najbolje raspoloţenje, i ona je osjećala samo radost zbog očite Maggine privlačnosti. Istina, ona je sama bila veoma draţesna i Stephen joj je iskazivao krajnju paţnju kod te javne prigode, ljubomorno pokupovavši predmete, koje je vidio pod njezinim prstima dok su se izrađivali te veselo joj pomaţući namamiti muške mušterije da kupe najmekušnije beznačajne predmete. Odlučio se odloţiti u stranu svoj šešir i nositi crveni fes, koji je ona izvezla. Ali kod površnih se promatrača to moralo tumačiti manje kao paţnja prema Lucy, koliko kao znak njegova kicoštva.

»Guest je velik kicoš«, primijeti mladi Torry, »ali on je povlaštena osoba u St. Ogg’su on ima blistavu budućnost. Kad bi to sve netko drugi uradio, svi bi rekli da je pravio od sebe budalu.«

I Stephen nije kupio ama baš ništa od Maggie, dok mu Lucy ne reče malo neraspoloţeno: »Evo vidite, svi oni predmeti što ih je Maggie izradila, nestat će, a da niste kupili ni jedan.

Ima onih divnih toplih navlaka za ručni zglob dajte ih kupite.« »Oh ne«, reče Stephen, »te treba namijeniti ljudima s maštom, koji mogu zepsti na tako

topao dan, misleći na ledeni Kavkaz. Moja je jaka strana krut razum, to znate. Morate navesti Philipa da ih kupi. Uostalom, zašto on ne dolazi?«

»On nikada ne voli dolaziti onamo gdje ima mnogo svijeta, premda sam mu naredila da dođe. Rekao je da će kupiti svu moju robu, koju će preostali svijet otkloniti. Ali sada idite i kupite nešto od Maggie.«

»Ne ne gledajte, ona već ima mušteriju. Evo, pristupa joj sam stari Wakem.« Lucyjine se oči s bojaţljivim zanimanjem okrenu prema Maggie da vidi kako ona obavlja

taj razgovor, prvi od onog vremena, koje joj je moralo ostati u tako ţalosnoj uspomeni, sa čovjekom, prema kojem mora imati tako čudnu mješavinu osjećaja. Ali se obraduje kad primijeti da Wakem ima dovoljno tankoćutnosti da se odmah upusti u razgovor o izloţenoj robi te da pokaţe zanimanje za neki predmet, tu i tamo se smiješeći Maggie i ne traţeći od nje da mnogo govori, budući da je opazio da je prilično blijeda i drhtava.

»Eh, Wakem se nastoji osobito umiliti vašoj sestrični«, reče Stephen ispod glasa Lucy. »Je li to puka velikodušnost? Vi ste mi govorili o nekoj obiteljskoj svađi.«

»Oh, to će se, nadam se, brzo iscijeliti«, reče Lucy, postajući malo indiskretna u svojem zadovoljstvu te govoreći značajno. Ali Stephen kao da to nije primijetio, i kad su pristupile neke gospođe da nešto kupe, on se polako odmakne dalje prema Magginu kutu, prebirući predmetiće i drţeći se postrani, dok Wakem, koji je već izvadio novčarku nije dovršio svoje kupovanje.

»Moj je sin došao sa mnom«, dopru do njega Wakemove riječi, »ali je nestao u neki drugi dio zgrade i prepustio meni sve te dobrotvorne kavalirštine. Nadam se da ćete ga ukoriti zbog njegova nemarna ponašanja.«

Ona mu uzvrati poklon i smiješak bez riječi, a on se okrene i tada opazi Stephena te mu kimne glavom. Svjesna da Stephen još uvijek tu stoji, Maggie se zaposli brojenjem novca, izbjegavajući dignuti pogled. Bilo joj je veoma drago da se danas posvetio Lucy te da joj se nije pribliţavao. Počeli su jutros ravnodušnim pozdravom i oboje su bih sretni što su podalje jedno od drugoga, poput bolesnika, koji je uistinu prestao uzimati opijum, usprkos ranijim jalovim odlukama. A posljednjih su se nekoliko dana već i duševno pripremili za neuspjehe, očekujući vanjske događaje, koji moraju uskoro nastupiti da ih rastave i tako oslobode nadvladavanja samih sebe u pojedinostima.

Stephen se primicao korak po korak, kao da ga vuku protiv njegove volje, dok nije obišao otvorenu stranu tezge i stao napola sakriven iza izloţenih tkanina. Maggie je dalje brojila novac, dok iznenada ne začuje dubok blag glas, koji joj reče:

258

»Niste li veoma umorni? Dopustite mi da vam nešto donesem malo voća ili nešto slatko smijem li?«

Neočekivani zvuci stresoše je, kao da je iznenada tik kraj nje zabrujala harfa. »Oh ne, hvala«, reče slabim glasom i podiţe oči samo na tren. »Tako ste blijedi«, Stephen ostade uporan, moleći je usrdnije. »Uvjeren sam da ste

iscrpljeni. Moram vam uskratiti posluh i nešto donijeti.« »Ne, uistinu, ne bih mogla ništa jesti.« »Zar se ljutite na mene? Što sam učinio? Dajte me pogledajte!« »Molim vas, idite«, reče Maggie, gledajući ga bespomoćno, a oči joj odmah prelete s njega

prema suprotnom kutu galerije, koji je bio napola sakrit naborima starog izbhjedjelog zelenog zastora. Maggie je tek izrekla tu usrdnu molbu i već je uvidjela priznanje, koje je ta molba sadrţavala. Ali Stephen se odmah okrene i slijedeći njezin pogled onamo gore, opazi Philipa Wakema kako sjedi u napola skrivenom kutu, odakle je mogao pregledati tek nešto više od onoga kuta dvorane u kojem je sjedila Maggie. Stephenu sine posve nova pomisao, pa povezujući je s onim što je primijetio u Wakemovu načinu, kao i s Lucyjinim odgovorom na svoju opasku, stekne uvjerenje da je između Philipa i Maggie postojala već neka ranija veza, preko one iz djetinjstva, o kojoj je čuo. Više nego jedna pobuda nagna ga da odmah napusti dvoranu i ode gore, gdje su se prodavala osvjeţenja. Pristupivši Philipu sjedne iza njega i poloţi mu ruku na rame.

»Proučavaš li nešto za portret, Phile?« upita. »Ili za crteţ onog balkončića? Bogami, iz ovog mračnog kuta to je sjajan detalj, s tim zastorom, koji ga dijeli od ostalog.«

»Proučavam izraz«, kratko odvrati Philip. »Što izraz gospođice Tulliver? Prilično je divlji i ćudljiv danas, mislim pomalo kao u

propale kraljevne, koja posluţuje za tezgom. Njezina me sestrična poslala do nje s ljubaznom ponudom da joj donesem nešto za okrepu, ali kao obično bio sam kratko odbijen. Među nama, mislim, postoji prirođena odbojnost. Rijetko kad doţivim čast da joj ugodim.«

»Kakav si ti licemjer!« klikne Philip ljutito porumenjevši. »Što? Jer mi je iskustvo moralo reći da se svakome sviđam? Ja priznajem to pravilo, ali tu

ima nešto što ga remeti.« »Ja idem«, reče Philip, naglo ustavši. »I ja da udahnem malo svjeţeg zraka. Ovdje postaje sparno. Mislim da sam dovoljno

iskazivao paţnje i posluţivao.« Oba prijatelja siđoše zajedno niz stube, ne govoreći ni riječi. Philip zakrene vanjska vrata u

dvorištu, ali Stephen s riječima: »Oh, da ne zaboravim, moram svratiti ovamo«, produlji put duţ hodnika do jedne od prostorija na drugom kraju zgrade, koja je bila dodijeljena gradskoj knjiţnici. Bio je posve sam u prostoriji, a čovjeku ne treba ništa manje od toga kad ţeli baciti kapu na stol, zajahati stolac i zabuljiti se u visok zid od opeke, mršteći čelo, koje ne bi bilo premalo namršteno da je ubijao mačem divovskog pitona. Postupci, koji proizlaze iz duševnog sukoba, često su tako neobično nalik na porok, da ta razlika izbjegne svakom vanjskom rasuđivanju, koje se zasniva samo na pukom uspoređivanju samih djela. Vama je jasno, nadam se, da Stephen nije bio licemjer sposoban za namjernu dvoličnost radi sebična cilja. Ali ipak, njegova kolebanja između popuštanja osjećaju te upornom prikrivanju tog osjećaja mogla bi valjano potkrijepiti Philipovu optuţbu.

Dotle je Maggie sjedila za svojom tezgom sva hladna i drhtava, s onim bolnim osjetom u očima, koji zadaju odlučno susprezane suze. Zar će joj ţivot uvijek biti takav? Uvijek joj donositi neke nove izvore unutarnje borbe? Zbunjeno je slušala zaposlene ravnodušne glasove oko sebe i ţeljela da joj se misli mogu sliti s tom strujom što lagano rominja. Baš u tom trenu je dr. Kenn, koji je tek nedavno došao u dvoranu i sada koračao duţ sredine dvorane s rukama na leđima, općenito se ogledavajući prvi put uperio oči u Maggie i iznenadio se nad izrazom bola na njezinom lijepu licu. Ona je sjedila posve mirno, jer je struja kupaca u taj kasni popodnevni sat popustila. Gospoda su uglavnom odabrala sredinu dana i Maggina se tezga doimala prilično

259

prazno. To, kao i njezin odsutni bolni izraz nadopunjavalo je opreku između nje i njezinih drugarica, koje su sve bile vedre, ţivahne i ţivo zaposlene. To mu snaţno privuče paţnju. Njezino je lice, naravno, već privuklo njegovu pozornost, kao novo i napadno, u crkvi, a predstavili su joj ga prigodom nekog kratkog poslovnog posjeta kod Deanovih. No nikada nije s njome progovorio više od tri riječi. Sada pođe prema njoj, a Maggie, opazivši da se netko pribliţava, trgne se da uzdigne pogled i da bude pripravna za razgovor. Osjeti nagonsko, djetinjsko olakšanje od osjećaja nesigurnosti u tom naprezanju, kad opazi da je to lice dr. Kenna, koji je gleda: to nelijepo, postarije lice, u kojemu je bilo ozbiljne, pronicave dobrote i koje kao da je govorilo o čovječjem biću, koje je doseglo čvrst, siguran ţal, ali još se, spremno da pomogne, samilosno ogledava za onima koji se još bore i koje još valovi bacaju amo tamo izazva u Maggie, u tom času, dojam, kojeg se kasnije sjećala kao nekog obećanja. Ljudi srednje dobi, koji su proţivjeli svoja najjača uzbuđenja, ali su još u dobi kad je sjećanje još napola strastveno, a ne samo raspoloţeno za razmišljanje, svakako bi trebali biti neke vrste prirodna svećenstva, kojima je ţivot nametnuo stegu i posvetio ih za sklonište i spas onih, koji posrnu na početku i koji su ţrtve očajanja nad samim sobom. Većina bi nas, u nekom času u našoj mladosti, pozdravila svećenika tog prirodnog reda, kanonskog ih nekanonskog, ali mi smo se morali s mukom uspinjati do svih poteškoća, koje donosi starost od devetnaest godina, ne imajući takve pomoći, kao što se uspinjala i Maggie.

»Vaša vas sluţba prilično zamara, bojim se, gospođice Tulliver?« upita dr. Kenn. »O da, prilično«, reče Maggie jednostavno, jer nije bila naviknula da kreveljeći se ljubazno

poriče očite činjenice. »Ali ja mogu priopćiti gospođi Kenn da ste veoma brzo raspačali njezinu robu«, doda

svećenik. »Ona će vam biti veoma zahvalna.« »Oh, ništa nisam učinila. Gospoda su dolazila brzo jedan za drugim da kupuju kućne

ogrtače i vezene prsluke, ali ja mislim da bi svaka od ostalih gospođa više prodala. Ja nisam znala što da kaţem za te predmete.«

Dr. Kenn se nasmiješi. »Nadam se da ću vas sada moći ubrojiti među svoje stalne ţupljane, gospođice Tulliver, je

li? Dosada ste se drţali malo podalje od nas.« »Bila sam učiteljica u nekoj školi, a uskoro idem na jedno drugo mjesto iste vrste.« »Da? A ja sam se nadao da ćete ostati među svojim prijateljima, koji svi ţive ovdje u

okolici, mislim.« »Oh, moram otići«, ozbiljno će Maggie, gledajući dr. Kenna s izrazom pouzdanja, kao da

mu je u te tri riječi ispripovjedila svoju povijest. Bio je to jedan od onih trenutaka razotkrivanja, koje se odvija bez riječi, a koji će kadšto nastupiti čak i među ljudima koji se susretnu tek usput moţda na nekom putovanju od samo jedne milje ih kad se odmaraju na rubu ceste. Uvijek postoji ta mogućnost neke riječi ili pogleda od nekog stranca da se osjećaj bratstva među ljudima odrţi na ţivotu.

Uho i oko dr. Kenna obuhvatiše sve te znakove, koji su otkrivali da je to kratko Maggino povjeravanje prepuno značenja.

»Kako ja razumijem«, reče, »vi smatrate da je ispravno da odete. Ali to neće, nadam se, spriječiti da se mi ponovo sastanemo. I to neće spriječiti da vas bolje upoznam, ako vam mogu biti na usluzi.«

On ispruţi ruku i ljubazno joj stisne njezinu te se udalji. »Nju nešto muči u srcu«, pomisli. »Jadno dijete! Doima se kao da bi to na kraju mogla biti

jedna od duša po prirodi previsoko napetih, a patnjom prenisko oborenih. Ima nešto divno pošteno u tim lijepim očima.«

Moţda ćete se iznenaditi što Maggie kojoj među njezinim mnogim nesavršenostima silno zadovoljstvo nad divljenjem i priznatom premoći nije nedostajalo sada, kao ni onda kada je podučavala Cigane u nadi da će osvojiti kraljevski poloţaj među njima nije bila tog dana više ushićena, kad je primila pohvalu iz tolikih pogleda i osmijeha i stekla priličnu samosvijest, koja

260

je nuţno proistekla odatle što su je poveli pred Lucyjino veliko ogledalo da vidi svoju visoku ljepotu u svoj njezinoj duljini, okrunjenu kao noć s tamnom bogatom kosom. Maggie se tada nasmiješila sama sebi i na tren zaboravila sve pri svjesnosti vlastite ljepote. Da je to duševno stanje moglo potrajati, ona bi se odlučila na to da dobije Stephena Guesta pred svoje noge, koji joj nudi ţivot sa svim raskošima, s dnevnim prinosima tamjana oboţavanja, bliţim i dalekim, te sa svim mogućnostima kulture da se s njima sluţi. Ali u njoj je bilo strana koje su bile jače od taštine. Bile su to strast i ljubav te duga duboka sjećanja na stegu i napore u ranijim godinama, kad su se na njezinu ljubav i samilost stavljali zahtjevi. I pod dvostrukim pritiskom događaja i unutarnjih poriva, koje je sa sobom donio posljednji tjedan, struja taštine uskoro nestane i neprimjetno se izmiješa s onom širom strujom, koja je tog dana bila u svojoj najvećoj snazi.

Philip joj sam nije ništa govorio o uklanjanju zapreka između njih s očeve strane prezao je pred time. Ali Lucy je rekao sve u nadi da će mu Maggie, kad to od nje dozna, moţda dati neki znak ohrabrenja da ta mogućnost njihova većeg zbliţenja njoj znači sreću. Val oprečnih osjećaja bijaše prevelik za Maggie da mnogo kaţe kad je Lucy, s licem koje je odsijevalo nestašnom radosti, poput lica Correggiova kerubina, istresla pred nju svoje pobjedonosno otkriće. A Lucy se nije mogla iznenaditi što Maggie ne moţe mnogo više zaplakati od sreće pri pomisli da se ispunja ţelja njezina oca te da će Tom opet dobiti mlin kao nagradu za svoje uporno nastojanje. Pojedinosti priprema za dobrotvorni sajam oduzimale su kasnije Lucyjinu paţnju nekoliko dana pa se među sestričnama nije ništa govorilo o pitanjima koja bi lako probudila dublje osjećaje. Philip je dolazio u kuću više nego jednom, ali Maggie nije s njim razgovarala nasamo pa je tako bila prepuštena svojoj unutarnjoj borbi bez vanjskog uplitanja.

Ali kad je dobrotvorna priredba uglavnom završila, i sestrične su opet bile nasamo, odmarajući se zajedno kod kuće, Lucy reče:

»Ti moraš otkazati svoj posjet tetki Moss prekosutra, Maggie. Napiši joj pisamce i kaţi joj da si posjet odgodila na moju molbu, a ja ću poslati čovjeka da odnese pismo. Neće joj biti krivo. Imat ćeš još i predosta vremena da kasnije odeš onamo. A ja ne ţelim da se baš sada ukloniš.«

»Ja uistinu moram ići, draga. Ne mogu to odloţiti. Ne bih ni za cio svijet izostavila tetku Gritty. A vremena ću imati veoma malo jer dvadeset i petog lipnja odlazim na svoje novo mjesto.«

»Maggie!« klikne Lucy, gotovo problijedivši od iznenađenja. »Nisam ti rekla, draga«, reče Maggie, napreţući se svom silom da se zadrţi u vlasti, »jer si

bila tako zaposlena. Ali prije nekog sam vremena pisala našoj nekadašnjoj učiteljici, gospođici Firniss, i zamolila je da me obavijesti ako bi slučajno doznala za neko mjesto koje bi bilo za mene, a neki sam dan primila od nje pismo u kojem mi javlja da bih preko praznika mogla povesti troje njezinih đaka, siročadi, na more pa onda pokušati raditi kod nje kao učiteljica. Jučer sam joj pisala da prihvaćam tu ponudu.«

Lucy je bila tako povrijeđena da nekoliko trenutaka nije mogla govoriti. »Maggie«, reče konačno, »kako moţeš biti tako kruta prema meni da mi ništa ne kaţeš da

poduzimaš ovakav korak i to baš sada!« Malo je krzmala, a onda nastavi: »A Philip? A ja sam mislila kako će se sve sad sretno srediti. Oh, Maggie što je tome razlog? Otkaţi! Daj da ja napišem pismo. Sada nema više ništa što bi dijelilo tebe i Philipa!«

»Da«, reče Maggie nesigurno. »Tomovo sjećanje. Rekao je da ga se moram odreći ako se udam za Philipa. I ja znam da se on neće promijeniti barem ne neko dulje vrijeme ukoliko se nešto ne dogodi da ga smekša.«

»Ali ja ću s njim razgovarati. On se vraća ovaj tjedan. A te dobre vijesti o mlinu će ga smekšati. I ja ću s njim govoriti radi Philipa. Tom je uvijek veoma popustljiv prema meni. Ne mislim da je tako tvrdoglav.«

»Ali ja moram ići«, reče Maggie ţalosnim glasom. »Moram dopustiti da prođe neko vrijeme. Ne sili me da ostanem, draga Lucy.«

Lucy pošuti dva tri časka, gledajući ustranu i razmišljajući. Konačno klekne na pod kraj svoje sestrične i zavirkujući joj u lice, zabrinuto i ozbiljno, reče:

261

»Maggie, je li moţda zato što Philipa ne ljubiš dovoljno da se za njega udaš? Kaţi mi! Imaj povjerenja u mene.«

Maggie šutke stisne Lucyjinu ruku i zadrţi je malo u svojoj. Ruke su joj bile posve hladne. Ali kad je progovorila, glas joj je bio bistar i jasan.

»Da, Lucy, ja bih se odlučila na udaju za njega. Mislim da bi to bila najbolja i najuzvišenija sudbina za mene da mu ţivot usrećim. On me je prvi ljubio. Nitko mi drugi ne bi mogao biti baš ono što mi on znači. Ja moram otići i čekati. Molim te, nemoj mi o tome više govoriti.«

Lucy se pokori s boli i čuđenjem. Prvo što zatim reče bijaše: »Eh, draga Maggie, barem ćeš sutra poći na ples kod Guestovih da se malo nauţivaš

glazbe i vedra raspoloţenja, prije nego odeš u te dosadne, obavezne posjete. Ali! Evo dolazi tetica i uţina!«

262

X. poglavlje

ČINI SE DA DRAŽ NESTAJE

Dugački niz soba, međusobno spojenih, u Park Housu bliještio je sav, kako se i dolikuje,

od svjetla i cvijeća i raskoši samih gostiju šesnaest parova s roditeljima i pratiocima. Središte sjaja bijaše dugačak salon, gdje se plesalo pod zvucima velikog klavira. U knjiţnici, u koju se ulazilo iz salona, vladalo je treznije raspoloţenje zrelije dobi, s kapicama i kartama. S druge strane salona ljepušna je soba za boravak, s priključenim staklenikom, bila ugodna i svjeţa prostorija za povremeni uzmak.

Lucy, koja je sad prvi put odloţila korotu i kojoj se ljupka vitkost isticala u raskošnoj haljini od bijela krepa, bila je priznata kraljica društva. Jer to je bila jedna od potpuno milostivih kućnih priredaba gospođica Guest, koja nije obuhvaćala nijednog člana aristokracije koja bi bila viša od aristokracije St. Ogg’sa, a dosezala je do krajnjih granica uglednog trgovačkog svijeta i slobodnih zvanja.

Maggie je na početku odbijala plesati, tvrdeći da je zaboravila sve propisane korake jer je proteklo već toliko godina otkako je plesala u školi. Bila je sretna što ima tu ispriku, jer slabo je to plesanje, kad ti je srce teško. Ali napokon glazba proradi u mladim nogama i čeţnja joj se javi, premda je to bio strašni mladi Torry, koji joj je pristupio po drugi put pokušavajući je nagovoriti. Ona ga upozori da ne zna ništa plesati, osim domaćih plesova. Ali on je, naravno, bio voljan čekati na tu veliku sreću i ţelio joj samo polaskati, kad ju je u nekoliko navrata uvjeravao da je to »strašno nesnosno«, da ona ne zna plesati valcer on bi tako volio plesati s njom valcer. No konačno dođe red na dobri starinski ples u kojem ima najmanje taštine, a najviše veselja, i Maggie posve zaboravi svoj ţivot nedaća, djetinjasto uţivajući u polunarodnom ritmu, koji kao da je otjerao preuzetnu etiketu. Osjećala je gotovo milosrđe prema mladom Torryju, dok ju je podrţavala njegova ruka i podupirala je kod plesa. Oči i obrazi ţarili su joj se od mlade radosti, koja će planuti iz njih kad je potpiri i najmanji dašak. A njezina jednostavna crna haljina, malo ukrašena crnom čipkom, činila se kao taman okvir nekog dragulja.

Stephen je još nije zamolio za ples nije joj iskazao više od prolazne ljubaznosti. Od jučer je tu njezinu sliku u njegovim mislima, koja mu je neprekidno zaokupljala dio svijesti, napola sakrila slika Philipa Wakema, koja se preko nje prelila poput mrlje. Tu postoji neka veza između nje i Philipa. Barem postoji neka veza s njegove strane, zbog čega se ona osjeća nekako obavezana. Tu je, dakle, govorio je sebi Stephen, još jedan zahtjev časti, koji od njega traţi da se odupre privlačnosti, koja neprestano prijeti da će ga nadvladati. Tako je govorio sebi, a ipak je jednom ih dvaput osjetio neki divlji otpor, a onda opet jezivu odvratnost prema tom upadanju Philipove slike, što se gotovo pretvaralo u novu pobudu da pojuri prema Maggie i da je traţi za sebe. Usprkos tome činio je ono što je naumio činiti te večeri: drţao se podalje od nje i jedva je pogledao, veselo posvećujući svu paţnju Lucy. Ali sada su mu oči gutale Maggie: imao je ţelju udarcem nogu izbaciti mladog Torryja iz plesa i zauzeti njegovo mjesto. Onda opet poţeli da taj ples što prije završi da se oslobodi svoje plesačice. Kao neka ţeđa, počela ga je opsjedati mogućnost da bi i on zaplesao s Maggie i tako dugo drţao njezinu ruku u svojoj. Ali čak i sada njihove su se ruke susretale u plesu i susretale se sve do samoga kraja plesa, premda su bih daleko jedno od drugoga.

Stephen je jedva znao što se dogodilo, odnosno kako je automatski obavio duţnosti pristojnosti u odmoru, dok se nije oslobodio i vidio Maggie, gdje opet sama sjedi na drugom kraju prostorije. On se uputi prema njoj, zaobilazeći parove, i kad Maggie postade svjesna da je ona osoba koju on traţi, osjeti ţarku radost u srcu, usprkos svim prethodnim mislima. Oči i

263

obrazi još su joj odsijevali djetinjim oduševljenjem nad plesom. Cijelo joj je tijelo bilo pripremljeno na radost i njeţnost. Čak i buduća bol nije joj se mogla činiti gorkom ona je spremna da je dočeka kao dio ţivota, jer se ţivot u tom trenu činio kao neka oštra svjesnost, puna titraja, uzdignuta iznad uţitka ili boli. Ovu jednu noć, ovu posljednju noć, ona se moţe bez suzdrţavanja prepustiti toplini sadašnjosti, a da se pritom ne izjeda ledenim mislima na prošlost i budućnost.

»Opet će se plesati valcer«, reče Stephen, nagnuvši se kako bi govorio s njom, s onom prigušenom njeţnosti u pogledu i glasu, koju mladi snovi stvaraju za sebe u ljetnim šumama, kad je zrak ispunjen tihim gugutavim glasovima. Takvi pogledi i glasovi donose sa sobom dah poezije u sobu, koja čovjeka gotovo guši blistavim svjetlom plinskih svjetiljaka i neosjećajnim ljubakanjem.

»Opet će plesati valcer. Čovjeku se posve zavrti kad to gleda, a ovdje je i veoma toplo. Da prošećemo malo?«

On joj uzme ruku i provuče je kroz svoju, i oni pođoše dalje do gostinjske sobe, gdje su po stolovima bile porazmještene knjige s bakrorezima, namijenjene za odmor gostima, koji ih neće ni pogledati. Ali u tom trenu ovdje nije bilo nijednog gosta. Oni pođoše dalje u staklenik.

»Kako je neobično i nestvarno drveće i cvijeće sa svjetlima među njima«, tiho primijeti Maggie. »Čine se kao da pripadaju nekom začaranom svijetu i da nikada neće uvenuti. Mogla bih zamisliti da su svi načinjeni od dragulja.«

Dok je to govorila, gledala je stepenaste police s loncima bujnog kačika. Stephen nije odgovarao. Ali on ju je gledao, ta zar neki veliki pjesnik ne spaja svjetlo i zvuk u jedno, nazivajući tamu nijemom, a svjetlo vječnim? Nešto je neobično snaţno bilo u svjetlu Stephenova duga pogleda, jer to je ponukalo Maggie da okrene lice prema tom pogledu i uzdigne oči prema njemu polagano, poput cvijeta, koji se otvara prema sve jačem svjetlu dana. I oni pođoše nesigurno dalje, uopće ne osjećajući da hodaju ne osjećajući ništa, osim tog dugačkog ozbiljnog pogleda, punog ozbiljnosti, kojom se odlikuje svaka duboka ljudska strast. Misao, koja ih je opsjedala, da se moraju i da će se svakako odreći jedno drugog, pojačavala je zanos tog trenutka nijemog priznanja.

Ali stigli su do kraja staklenika, pa moradoše stati i okrenuti se. Promjena kretnje probudi u Maggie svijest: ona se ţivo zarumeni i izvuče svoju ruku iz Stephenove te pritupi nekom cvijeću da ga pomiriši. Stephen je stajao ne mičući se, još uvijek blijed.

»Oh, mogu li dobiti ovu ruţu?« upita Maggie, silom se trudeći da nešto kaţe i rasprši taj osjećaj neopozivog priznanja, koji je pali. »Mislim da sam zapravo zla prema ruţama volim ih ubirati i mirisati, sve dode dok ne ostanu bez mirisa.«

Stephen je šutio. Nije bio sposoban sloţiti neku rečenicu, a Maggie je uzdigla ruku prema napola rascvaloj ruţi, koja ju je privukla. Tko još nije osjetio ljepotu ţenske ruke? Ta neopisiva podsjećanja na njeţnost, koja se krije u laktu s jamicom, pa sve one razne krivulje, što se blago stanjuju prema njeţnom zglobu s onim sićušnim, gotovo neprimjetnim urezima u jedroj mekoći. Ruka neke ţene dirnula je dušu nekog velikog kipara prije dvije tisuće godina tako da je isklesao sliku te ruke za Partenon, koja nas još i danas gane svojom kretnjom, kojom milo obuhvaća od vremena izlizan mramor nekog trupa bez glave. Maggie je imala takvu ruku a ta je imala tople boje ţivota.

Stephena zgrabi lud nagon i on priskoči toj ruci i obasu je poljupcima, obuhvaćajući joj zglob.

No u sljedećem mu ju je trenu Maggie već istrgnula i bijesno ga pogledala, kao ranjena boţica rata, dršćući od bijesa i poniţenja.

»Kako se usuđujete?« govorila je s duboko potresenim, napola zagušenim glasom. »Kakvo sam vam pravo dala da me vrijeđate?«

Ona se okrene od njega i poleti u susjednu sobu pa se baci na divan dahćući i dršćući. Snašla ju je strašna kazna zbog njezina grijeha, jer je sebi dopustila trenutak sreće, koji

znači izdaju prema Lucy, prema Philipu prema njezinoj vlastitoj boljoj duši. Tu je trenutačnu

264

sreću pokosila snijet guba: Stephen ima o njoj slabije mišljenje, nego o Lucy. Stephen se pak naslonio na stijenu staklenika, sav ošamućen od sukoba strasti ljubavi,

bijesa i smetena očaja, i to očaja nad nedostatkom savladavanja samog sebe, kao i očaja što je uvrijedio Maggie.

Ovaj posljednji osjećaj nadjača sve druge: da bude uz nju i skrušeno je zamoli za oproštenje, bijaše sad jedino što mu je moglo dati pobudu. Ona nije sjedila ni pet trenutaka na divanu kad on uđe i ponizno stade pred nju. Ali Maggin ogorčeni bijes još nije jenjao.

»Ostavite me nasamo, molim vas«, reče neobuzdano i ponosno, »a ubuduće me izbjegavajte.«

Stephen se okrene te počne koračati gore dolje na suprotnom kraju sobe. Sve je postajalo nuţnije da se opet vrati u dvoranu za ples i to mu je počelo dopirati u svijest. Bili su odsutni tako kratko vrijeme da valcer još nije bio ni svršio kad je ušao u dvoranu.

Nije dugo potrajalo i Maggie se također vrati u dvoranu. Sav njezin prirođeni ponos bio je potaknut na aktivnost; mrska slabost, koja joj je pribavila tu povredu vlastitom poštovanju, barem je stvorila i vlastiti lijek. Misli i iskušenja, koja su se stvarala posljednjih mjesec dana, treba odbaciti u neku nepristupačnu komoru uspomena. Sad nema ništa što bi je primamilo. Duţnost će biti laka, a svi oni nekadašnji mirni ciljevi opet će jednom mirno vladati. Ona ponovo stupi u salon s licem na kojemu je još bilo tragova uzbuđenja, ali ponosna što se ima u vlasti i što ne dopušta da je išta uzbuđuje. Nije htjela više plesati, ali je spremno i mirno razgovarala sa svakim tko bi je oslovio. I kad su te noći došle kući, poljubila je Lucy slobodna srca, gotovo presretna u tom nepodnosivom trenutku, koji ju je riješio mogućnosti neke daljnje riječi ili pogleda, koji bi nosili ţig izdaje prema toj blagoj sestri, koja ništa ne sumnja.

Drugo jutro Maggie ne krene u Basset baš tako rano, kako je očekivala. Majka ju je trebala pratiti u kočiji, a gospođa Tulliver nije mogla tako brzo riješiti kućanske poslove. Stoga je Maggie, koja se ţurila da se spremi, morala sjediti i čekati u vrtu već opremljena za voţnju. Lucy bijaše zaposlena u kući zamatanjem nekih darova s dobrotvornog sajma za mališane u Bassetu, kad se začuje glasna zvonjava na vratima. Maggie se uplaši da Lucy ne bi dovela Stephena k njoj u vrt, jer to je sigurno Stephen.

Ali malo zatim posjetnik izađe u vrt sam i sjedne uz nju na vrtni stolac. To nije bio Stephen.

»Odavde moţemo baš uhvatiti pogledom vrške borova, Maggie«, reče Philip. Šutke su se uzeli za ruke, ali Maggie ga je pogledala s tako ljubaznim smiješkom, koji je

mnogo više nego ikada podsjećao na njezin nekadašnji smiješak iz djetinjstva, da se osjetio osokoljen.

»Da«, reče ona, »često ih gledam i ţelim opet vidjeti koso svjedo na njihovim deblima. Onim putem nisam više prošla, nego jednom - na groblje s majkom.«

»Ja sam bio ondje odlazim onamo redovito«, reče Philip. »Nemam ništa, osim prošlosti da od toga ţivim.«

Ţiva uspomena i ţiva samilost ponukaše Maggie da stavi ruku u Philipovu. Tako često su šetali drţeći se za ruke!

»Sjećam se svih mjesta«, reče. »Znam točno gdje si mi govorio o pojedinim stvarima divne pripovijesti, koje prije nikada nisam čula.«

»Ti ćeš skoro opet ići onamo zar ne, Maggie?« upita Philip, postajući plali. »Mlin će uskoro biti opet dom tvog brata.«

»Da, ali ja neću biti ondje«, reče Maggie. »Ja ću samo čuti o toj sreći. Ja opet odlazim Lucy ti moţda nije ni rekla?«

»Zar se budućnost neće nikada nastaviti na prošlost, Maggie? Ta je knjiga potpuno zatvorena?«

Te sive oči, koje su se tako često uzdizale prema njoj, oboţavajući je i zaklinjući, sada se opet uzdigoše prema njoj, a u njima se borila posljednja zraka nade. Maggie ih dočeka svojim velikim iskrenim pogledom.

265

»Ta se knjiga neće nikada zatvoriti, Philipe«, reče ozbiljno i ţalosno. »Ne ţelim nikakvu budućnost, koja bi prekinula spone prošlosti. Ali spona s mojim bratom jedna je od najjačih. Ne mogu od svoje volje učiniti ništa što bi me zauvijek od njega odijelilo.«

»Je li to jedini razlog, koji bi nas zauvijek dijelio, Maggie?« upita Philip, očajno odlučivši da dobije konačan odgovor.

»Jedini razlog«, reče Maggie mirno i odlučno. A ona je to i vjerovala. U tom trenutku osjećala je kao da se začarani pehar bacio o zemlju. Uzbuđenje, koje se s time u njoj javilo i dalo joj ponosne vlasti nad samom sobom, nije još popustilo pa je gledala u budućnost s osjećajem mirna izbora.

Sjedili su drţeći se za ruke, ne gledajući se i ne govoreći nekoliko minuta. U Magginoj duši prvi su prizori ljubavi i rastanka bili jači, nego ovaj sadašnji tren, i ona je gledala Philipa u Crvenom bezdanu.

Philip je smatrao da bi morao biti potpuno sretan zbog tog njezinog odgovora: ona je otvorena i prozirna kao gorsko jezero. Zašto nije potpuno sretan? Ljubomora nije nikada ni s čim zadovoljna, osim s potpunim znanjem, koje će otkriti i najsitnije kutke srca.

266

XI. poglavlje

NA POLJSKOM PUTU

Maggie ostade četiri dana kod tetke Moss, pridajući sunčanom sjaju ranog lipnja posve

novu blistavost u brigama zamućenim očima te dobrostive ţene te tvoreći pravu prekretnicu za svoje sestrične i bratiće, velike i male, kao da je neko putujuće utjelovljeno boţanstvo savršene mudrosti i ljepote.

Stajala je na nasutom puteljku s tetkom i nekoliko svojih bratića, hraneći piliće, u onom mirnom trenu prije poslijepodnevne muţnje. Velike zgrade oko prazna dvorišta bile su ţalosnije i rasklimanije no ikada, ali preko starog vrtnog zida razbujalo je ruţino grmlje počelo prebacivati svoj ljetni teret, a sivo drvo i stare opeke na kući, koja je stajala na povišenu tlu, pruţahu dojam snene starosti u jarkom popodnevnom sunčanom svjetlu, koje je bilo u skladu s trenucima mirnoće. Maggie se, sa šeširom o ruci, smješkala leglu malih pahuljastih pilića, kad njezina tetka klikne:

»Boţe moj! Tko je taj gospodin koji ulazi na vrata?« Bio je to neki gospodin na visokom smeđem konju, a slabine i vrat konja bijahu prekrite

tamnim šarama od brza jahanja. Maggie osjeti kako joj udara u glavi i u srcu strašno, kao kad neki divlji bijesni neprijatelj, koji se pretvarao da je mrtav, iznenada oţivi i skoči.

»Tko je to, draga?« upita gospođa Moss, razabirući iz Maggina lica da ona to zna. »To je gospodin Stephen Guest«, reče Maggie dosta nesigurno. »Od moje sestrične Lucy ...

neki gospodin, koji je prisno sprijateljen s kućom moje sestrične.« Stephen se sad već posve pribliţio, skočio s konja i skinuo šešir, dolazeći bliţe. »Pridrţi konja, Wallie«, naloţi gospođa Moss dvanaestogodišnjem dječaku. »Ne, hvala«, reče Stephen, poteţući glavu konja, koja se nestrpljivo trzala. »Moram odmah

otići. Imam vam izručiti neku poruku, gospođice Tulliver privatne naravi. Smijem li sebi uzeti slobodu da vas zamolim da se sa mnom prošećete nekoliko metara?«

Činilo se da je napola izmučen, a napola ljut, kako to bude kod čovjeka kojeg je gonila neka briga ih neugodnost, zbog koje su mu njegova postelja i njegov objed od slabe koristi. Govorio je gotovo naglo, kao da mu je njegov posao prevaţan da bi se mučio time što će misliti gospođa Moss o njegovu posjetu i zahtjevu. Dobra gospođa Moss, prilično uznemirena u prisutnosti tog očito oholog gospodina, pitala se u sebi bi li bilo pravo ili ne ponovo ga pozvati da ostavi konja i uđe, kad je Maggie, nesposobna da išta kaţe, već stavila šešir i okrenula se da pođe prema dvorišnim vratima.

I Stephen se okrenuo i pošao s njom prema vratima, vodeći svog konja za uzdu. Nijedna se riječ nije rekla, dok nisu izašli na poljski put i odmaknuli četiri pet metara. Tu

se Maggie koja je cijelo vrijeme gledala ravno preda se opet okrene da pođe natrag, rekavši ponosno i s predbacivanjem:

»Nije potrebno ići dalje. Ne znam smatrate li da se to dolikuje gospodinu i da je obzirno dovoditi me u poloţaj, koji me je prisilio da izađem s vama ili ste me moţda ţeljeli još više uvrijediti ovako mi namećući razgovor s vama?«

»Naravno, vi se ljutite na mene što sam došao«, gorko će Stephen. »Naravno, nije vaţno što muškarac mora trpjeti vama je samo do vašeg ţenskog dostojanstva.«

Maggie se malo lecne, kao da je njome proletio posve lagan električni udar. »Kao da nije dovoljno da sam ovako zapleten da sam lud od ljubavi prema vama da se

opirem najjačoj strasti, koju čovjek moţe osjetiti, jer nastojim ostati vjeran drugim obavezama već morate sa mnom još i postupati kao da sam neki surov prostak, koji bi vas namjerno uvrijedio, i kad bih vas kad bih smio slobodno birati zamolio da uzmete moju ruku i moj imetak

267

i moj cijeli ţivot i da s njima činite što god ţelite! Znam da sam se zaboravio. Prisvojio sam sebi nedopuštenu slobodu. Mrzim se zbog toga. Ali ja sam se odmah pokajao, kajem se već sve odonda. Ne biste smjeli misliti da je neoprostivo: muškarca, koji ljubi cijelom dušom kao što ja ljubim vas, lako će trenutačno nadvladati njegovi osjećaji. Ali znajte morate to vjerovati da je najgora bol, koju mogu pretrpjeti, to što sam zadao bol vama da bih dao cijeli svijet samo da mogu popraviti tu pogrešku.«

Maggie se nije usuđivala govoriti nije se usuđivala okrenuti glavu. Nestalo je sve snage, koju joj je davalo zamjeranje, a usnice su joj vidljivo podrhtavale.

Stigli su već opet gotovo do pred ulazna vrata i ona zastade dršćući. »Ne smijete to govoriti ja to ne smijem slušati«, reče, stojeći sva jadna, oborenih očiju, kad

je Stephen stao pred nju da je spriječi da ne ide dalje prema vratima. »Veoma mi je ţao zbog svake boli koju morate proţivljavati, ali nema smisla govoriti.«

»Jest, ima smisla«, neobuzdano će Stephen. »Imalo bi smisla kad biste sa mnom postupali s nekom samilosti i obzirom, umjesto da mi u duši činite krutu nepravdu. Ja bih mogao sve mirnije podnositi kad bih znao da me ne mrzite kao nekog neotesanog kicoša. Pogledajte me vidite kakav sam opsjednuti bijednik. Jahao sam po trideset milja dnevno da bih se riješio misli na vas.«

Maggie ne uzdiţe pogled nije se usudila. Već je vidjela kako mu je lice izmučeno. Ali reče blago:

»Ja ne mislim ništa loše o vama.« »Onda me, najdraţa moja, pogledajte«, reče Stephen, zaklinjući je najdubljim, najnjeţnijim

glasom. »Ne odlazite još od mene. Poklonite mi trenutak sreće dajte mi da osjetim da ste mi oprostili.«

»Da, ja vam opraštam«, reče Maggie potresena tim glasom i sve više u strahu pred samom sobom. »Ali, molim, pustite me da se vratim. Molim vas, idite.«

Ispod njezinih oborenih vjeđa kane krupna suza. »Ne mogu otići od vas ne mogu vas ostaviti«, reče Stephen još strastvenijom molbom. »Ja

ću se opet vratiti, ako me otjerate ovom hladnoćom ja ne mogu odgovarati za sebe. Ali ako prošećete sa mnom komadić puta, moći ću od toga ţivjeti. Vidite posve jasno da me vaša srdţba učinila samo deseterostruko nerazumnijim.«

Maggie se okrene. Ali Tancred, smeđi konj, počne se tako ţivahno protiviti tom čestom mijenjaju smjera da je Stephen, spazivši Willyja Mossa kako viri kroz dvorišna vrata, zovnuo:

»Evo, dođi malo i pridrţi mojega konja pet minuta.« »Oh, ne«, uzvrpolji se Maggie, »tetki će se to činiti tako neobično.« »Ništa zato«, nestrpljivo odgovori Stephen. »Oni ne poznaju ljude u St. Ogg’su. Samo ga

vodi malo gore dolje ovuda, pet minuta!« dometnu Willyju, koji im je sada bio posve blizu. Onda se okrene k Maggie i oni pođoše naprijed. Bilo je jasno da sada mora ići dalje.

»Uhvatite me ispod ruke«, usrdno je zamoli Stephen. I ona ga uhvati ispod ruke, osjećajući cijelo vrijeme kao da klizi nekamo dolje u neku strašnu moru.

»Nema kraja tom jadu«, počne nastojeći govorom rastjerati to djelovanje. »To je nevaljalo podlo uopće dopustiti neku riječ ili pogled, koji Lucy koji drugi ne bi vidjeli. Mishte na Lucy.«

»Ja i mislim na nju svaka joj sreća. Kad ne bih ... «, Stephen je poloţio ruku na Magginu, koja mu je počivala na podlaktici, i jednom i drugom bude teško govoriti.

»A ja imam i drugih obaveza«, nastavi Maggie napokon, uz očajan napor, »čak i kad Lucy ne bi postojala.«

»Vi ste zaručeni za Philipa Wakema?« brzo upita Stephen. »Je li tako?« »Smatram se zaručena za nj, nemam namjeru udavati se za ikoga drugog.« Stephen pošuti opet, dok nisu zaokrenuli iz sunca na sjenovit put, sav obrastao travom i

zaklonjen. Tada nestrpljivo provali: »To je neprirodno to je strašno! Maggie, kad biste me ljubili, kao što ja vas ljubim, sve biste

drugo odbacili da moţemo pripasti jedno drugome. Trebali bismo raskinuti sve te pogrešne

268

veze, koje su bile sklopljene u zaslijepljenosti, i odlučiti se da se uzmemo.« »Radije bih umrla, nego pala u to iskušenje«, reče Maggie dubokim glasom, razgovijetno i

polagano. Sva duševna snaga, sabrana kroz bolno proţivljene godine, dođe joj u pomoć u toj krajnjoj nuţdi. Dok je govorila, izvukla je ruku ispod njegove.

»Kaţite mi, dakle, da me ne volite«, reče Stephen gotovo ţestoko. »Kaţite mi da nekoga drugog volite više.«

Maggie preleti mozgom pomisao da je tu neki način da se oslobodi vanjske borbe da kaţe Stephenu kako cijelo njezino srce pripada Philipu. Ali usnice joj to ne htjedoše izreći i ona ostade nijema.

»Ako me uistinu ljubite, najdraţa moja«, blago reče Stephen, uzevši joj opet ruku i provukavši je kroz svoju, »bolje je ispravno je da se mi oţenimo. Mi ne odgovaramo za bol, koju će to izazvati. To nas je snašlo, a da to nismo traţili. Prirodno je to me obuzelo usprkos svim nastojanjima, koja sam poduzimao da se oduprem. Sam Bog zna, nastojao sam biti vjeran prešutnim obavezama, pa sam sve samo pogoršao bolje bi bilo da sam odmali popustio.«

Maggie je šutjela. Kad to ne bi bilo neispravno kad bi jednom bila u to uvjerena i ne bi trebala udarati oko sebe i boriti se protiv te struje, mekane, a ipak jake kao ljetna rijeka!

»Recite ,da’, najdraţa moja«, usrdno zamoli Stephen naginjući se da joj zagleda u lice. »Što bi nama bilo do cijelog ostalog svijeta, kad bismo pripadali jedno drugome?«

Osjećala je njegov dah na svojem licu, njegove su usne bile posve blizu njezinih ali neki se velik uţas krio u njegovoj ljubavi prema njoj.

Usnice i vjeđe joj zadrhtaše. Trenutak mu se zagleda u oči s punim pogledom, poput krasne divlje zvjerke, koja se plaši i opire pod milovanjem. A onda se opet naglo okrene prema kući.

»A, uostalom«, nastavi on, malo nestrpljivo, nastojeći pobiti svoje, kao i njezine, obzire, »ja ne kidam neke stvarne zaruke. Da mi se otela Lucyina sklonost i poklonila nekom drugom, ne bih osjećao da imam prava podizati na nju neki zalitjev. Ako vi niste bezuvjetno obećani Philipu, mi ni jedno ni drugo nismo vezani.«

»To vi sami ne vjerujete to nije vaš pravi osjećaj«, ozbiljno će Maggie. »Vi osjećate kao i ja da prava veza leţi u osjećajima i iščekivanjima, koje smo probudili u dušama drugih ljudi. Inače bi se sva obećanja mogla kršiti, kad ne bi bilo nikakve vanjske kazne. Nešto takvo, kao što je vjernost, ne bi uopće postojalo.«

Stephen je šutio: nije mogao dalje razvijati svoju tvrdnju. Suprotno je uvjerenje preţestoko kopalo u njemu, dok se ranije borio. Ali ta se tvrdnja uskoro prikaţe u novu obliku.

»Zadano se obećanje ne moţe ispuniti«, reče nestrpljivo i uporno. »To je neprirodno. Mi se moţemo samo graditi, kao da se poklanjamo nekome drugome. I u tome ima nevaljaloga u tome moţe biti jada i za njih, kao i za nas. Maggie, vi to morate vidjeti vi to sigurno vidite.«

Napeto joj se upiljio pogledom u lice, traţeći najmanji znak pristajanja. Njegova velika čvrsta ruka njeţno je obuhvaćala njezinu. Ona pošuti nekoliko trenutaka očiju uprtih u zemlju. Tada duboko uzdahne i reče, uzdiţući k njemu ozbiljan, ţalostan pogled:

»Oh, teško je ţivot je veoma teţak. Kadšto mi se čini da je ispravno slijediti svoje najjače osjećaje. Ali opet, takvi osjećaji neprestano nailaze na spone, koje nam je donio sav naš prijašnji ţivot - spone, koje su druge ljude učinile ovisnima o nama pa bi ih ti osjećaji rasjekli napola. Kad bi ţivot bio posve lagan i jednostavan, kakav je moţda bio u raju, i kad bismo mi uvijek mogli prvo ugledati ono jedno biće, prema kojemu ... hoću reći, naime, kad nam ţivot ne bi nametao duţnosti, prije nego što dođe ljubav ljubav bi bila znak da dva čovjeka trebaju pripadati jedan drugome. Ali ja vidim - osjećam da to nije sada tako: ima stvari kojih se u ţivom moramo odricati. Neki se od nas moraju odreći ljubavi. Meni je štošta teško razumljivo i nejasno. Ali jedno vidim jasno da ne smijem, da ne mogu traţiti vlastitu sreću ţrtvujući druge. Ljubav je prirodna, ali sigurno su prirodne i samilost i vjernost i uspomena. A te bi u meni i dalje ţivjele i kaţnjavale me, ako im se ne bih pokorila. Proganjale bi me patnje, koje sam prouzročila. Naša bi ljubav bila otrovana. Nemojte me siliti. Pomozite mi pomozite mi, baš zato jer vas ljubim.«

269

Maggie je postajala sve ozbiljnija, dok je govorila. Lice joj se zarumenjelo, a od joj se sve više punile molećivom ljubavi. Stephen je imao u sebi ţilicu plemenitosti, koja je zatitrala na njezinu molbu. Ali u istome trenu, a kako bi drugačije i moglo biti ta molećiva ljepota dobi novu moć nad njime.

»Najdraţa«, reče jedva čujnim šapatom, dok mu se ruka prikradala oko njezina pasa, »učinit ću sve, podnijet ću sve što ţelite. Ali - jedan poljubac jedan posljednji prije rastanka.«

Jedan poljubac a zatim dugačak pogled dok Maggie ne reče sva drhtava: »Pustite me poţurimo natrag.« Ona je hitro stupala i više se nije izrekla nijedna druga riječ. Stephen je stao i mahnuo kad

su došli na vidik Willyju i konju, a Maggie je ušla na dvorišna vrata. Gospođa je Moss stajala sama kod vrata stare ulazne verande. Svu je djecu poslala u kuću iz dobronamjerne paţljivosti. Moglo bi biti divno da Maggie ima bogata i lijepa udvarača, ali svakako će biti u neprilici, kad se bude vraćala opet kući. A moglo bi biti i bez radosti. U svakom slučaju, gospođa je Moss sa strepnjom čekala da sama primi Maggie. To je rječito lice dovoljno jasno iskazivalo da ako i ima radosti, ona je veoma uzbudljiva i nesigurna.

»Sjedi malo ovamo, draga.« Ona povuče Maggie na verandu i sjede uz nju na klupu. U kući ne bi mogle biti nesmetane.

»Oh, tetko Gritty, tako sam nesretna. Kamo sreće da sam mogla umrijeti kad mi je bilo petnaest godina. Tada se činilo tako lako odricati se svega a sada je tako teško.«

Jadno dijete baci ruke tetki oko vrata i provali u dugačke, duboke jecaje.

270

XII. poglavlje

OBITELJSKO DRUŠTVO

Potkraj tjedna Maggie ostavi svoju dobru tetku Gritty i pođe u Garum Firs da prema

dogovoru posjeti teku Pullet. U međuvremenu se dogodilo štošta neočekivano pa se kod Pulletovih spremala obiteljska večera da se razmotri i proslavi promjena u sreći Tulliverovih, što će po svoj prilici ukloniti konačno sjenu njihovih krivica, kao posljednju fazu pomrčine, i omogućiti da njihove dotada prikrite kreposti zasjaju u svom svojem lijepo zaokruţenom sjaju. Ugodno je znati da neki novi ministri, koji su netom preuzeli poloţaj, nisu jedini bliţnji, koji uţivaju neko razdoblje visokog poštovanja i obilatog slavljenja: u mnogim uglednim obiteljima diljem ove zemlje rođaci, kad steknu opet ugled, nailaze na sličnu srdačnost u priznanju, koje divno oslobođeno od svake prisile nekih prijašnjih događaja najavljuje mogućnost punu nade da bismo se jednog dana, a da i ne opazimo, mogli naći u razdoblju sreće i blagostanja, gdje su zmajevi prestali ujedati, a vukovi više ne kese zube, osim s najbezazlenijim namjerama.

Lucy je došla tako rano da bi pretekla čak i tetku Glegg. Jer čeznula je za tim da se nesmetano porazgovori s Maggie o divnim novostima.

»Čini se zar ne«, rekla je Lucy s preljupkim mudrim izrazom, »kao da se sve, čak i nesreće drugih ljudi (jadnika!), sada uroćuje da bi sirota draga tetka Tulliver i bratić Tom, a i ponosna Maggie, ako se ne bude tako tvrdokorno priklanjala suprotnom, postali onako sretni, kako to poslije svih svojih nevolja zasluţuju. Kad samo pomisliš da je istog onog dana, pošto se Tom vratio iz Newcastla, onaj nesretni mladi Jetsome, kojeg je gospodin Wakem namjestio u mlinu, u pijanstvu zbačen s konja pa leţi u St. Ogg’su u kritičnom stanju, tako da je Wakem izrazio ţelju da se novi kupci smjesta usele u zgradu! Uistinu je strašno za tog nesretnog mladog čovjeka, ali ipak se čini kao da se ta nesreća dogodila zato tada, a ne u neko drugo vrijeme, da bi bratić Tom što prije dobio primjerenu nagradu za svoje uzorno ponašanje, tata ga tako neobično cijeni. Tetka Tulliver mora sad svakako poći u mlin i voditi Tomu kućanstvo. Baš lijepo što će sirota tetica biti opet u svojem nekadašnjem domu i pomalo imati tamo sve više udobnosti oko sebe!«

U ovoj posljednjoj točki Lucy je imala svoje lukave ideje i kad su ona i Maggie sišle niz opasno ulaštene stube u lijepu gostinjsku sobu, gdje su se i same sunčane zrake činile čišće nego drugdje, ona usmjeri svoj manevar, kao što bi to učinio svaki drugi veliki vojskovođa, prema neprijateljevoj slabijoj strani.

»Tetko Pullet«, reče, smještajući se na divan i s njeţnom kretnjom namještajući slobodni kraj vezanke na kapi te gospođe, »htjela bih da odlučiš koje ćeš rublje i predmete dati Tomu za vođenje kućanstva. Jer ti si uvijek tako dareţljiva ti daješ tako lijepe stvari, znaš, a ako ti posluţiš kao uzor, tetka Glegg će te slijediti.«

»To ona nikada ne moţe, moja draga«, reče gospođa Pullet neobično odlučno, »jer ona nema takva rublja s kojim bi mogla slijediti moj primjer, to ti mogu reći. Ona nikad nije ni imala ukusa, pa i da je potrošila mnogo novaca. Velike kocke i ţive uzorke, kao na primjer jelene i lisice, to ima njezino stolno rublje nema ni jedne točke ili pačetvorine među njima. Ali to ne valja dijeliti svoje rublje prije nego umreš. Nikad nisam pomišljala na to, Bessy«, nastavi gospođa Pullet, mašući glavom i gledajući sestru Tulliver, »kad smo ti i ja odabirale uzorak s dvostrukom kosom pačetvorinom, prvi lan što smo ikada isprele a sam Bog neka zna kamo je tvoj dospio.«

»Drugog izbora nije bilo, sestro, doista«, reče jadna gospođa Tulliver, naviknuta na to da je gledaju kao nekog optuţenika. »Svakako to nije nikada bha moja ţelja: da noću leţim budna i razmišljam o mojem najboljem izbijeljenom platnu, kako se razvuklo po cijeloj zemlji.«

271

»Uzmite slatkiše od metvice, gospođo Tulliver«, ponudi stric Pullet, smatrajući da time nudi jeftin i zdrav oblik utjehe, koju on sam preporuča svojim primjerom.

»Oh, ali tetko Pullet«, nastavi opet Lucy, »ti imaš toliko lijepog rublja. A što bi bilo da si imala kćeri? Onda bi ga morala razdijeliti kad bi se one udavale.«

»Pa ja ne kaţem da ja to neću učiniti«, reče gospođa Pullet, »jer kad Tom sad ima toliko sreće, samo je ispravno da ga cijenimo i da mu pomaţemo. Tu su oni stolnjaci koje sam kupila na vašoj draţbi, Bessy. To je bilo samo iz puke dobrodušnosti što sam ih kupila, jer sve odonda oni leţe u škrinji. Ali neću više Maggie davati svog indijskog muslina i drugo, ako opet ode u sluţbu, kad bi mogla lijepo ostati i praviti mi društvo i šivati za mene, ako je ne bi trebali u bratovoj kući.«

»Ići u sluţbu« bijaše izraz koji je za Dodsone značio poloţaj učiteljice ili odgojiteljice, a Maggino vraćanje u taj sluţinski poloţaj, sada kad su joj prilike pruţale povoljnije izglede, postajalo je sad bolno pitanje kod svih njezinih rođaka, ne samo kod Lucy. Onako u sirovu obliku, s kosom raspuštenom niz pleća i sve nekako sumnjivih obećanja, Maggie bijaše posve nepoţeljna nećakinja. Ali sada se moglo njome i podičiti i koristiti. To se pitanje opet izvuklo u prisutnosti tetke i strica Glegga pri uţini i kolačima.

»He, he!« govorio je gospodin Glegg, dobrodušno tapšući Maggie po leđima, »gluposti, gluposti! Nemoj da više čujem o tome kako ćeš ti opet uzeti mjesto, Maggie. Eh, pa ti mora da si pokupila pola tuceta udvarača na dobrotvornom sajmu. Zar nije koji od njih onaj pravi? Hajde, priznaj?«

»Gospodine Glegg«, reče njegova ţena s onim prizvukom naglašene ljubaznosti, koji bi uvijek primjenjivala kad bi nadjenula svoje čupavije čeone kovrče, »oprostit ćeš mi, ali ti si previše lakouman za čovjeka tvojih godina. Iz poštovanja i duţnosti prema svojim tetkama i ostaloj svojoj rodbini, koji su joj tako dobri, moja je nećakinja trebala odustati od toga da odluči da će opet otići, a da se s nama ne posavjetuje a ne zbog nekih udvarača, ako već moram upotrijebiti takvu riječ, premda se u mojoj obitelji nije ta riječ nikada čula.«

»Eh, pa kako su nas, dakle, nazivali kad smo ih išli posjećivati, he, susjede Pulletu? Tada su nas smatrali prilično udvornima«, reče gospodin Glegg, prijazno namigujući, dok je gospodin Pullet, sjetivši se tog slatkog doba, brzo uzeo još malo šećera.

»Gospodine Glegg«, reče gospođa Glegg, »ako namjeravaš biti netankoćutan, molim te da mi to priopćiš.«

»Hajde, Jane, tvoj se muţ samo šali«, reče gospođa Pullet. »Neka se šali dok ima zdravlja i snage. Sjetite se jadnog gospodina Tilta, kojemu su se usta sva nakrivila na jednu stranu pa se nije mogao nasmijati i kad bi pokušao.«

»Onda ću te moliti da mi dodaš sipalo za šećer, gospodine Glegg«, reče gospođa Glegg, »ako smijem biti tako smiona da prekinem tvoje šale. Premda za druge ljude mora biti šaljivo kako neka nećakinja ne cijeni dovoljno najstariju sestru svoje majke, koja je glava obitelji, pa samo ulazi i izlazi na kratke posjete, sve otkako je u gradu, i onda se dogovori da će otići bez mojeg znanja dok sam ja priredila šešire da mi ih preradi i to čini sa mnom, koja sam tako jednako razdijelila svoj novac ... «

»Sestro«, zabrinuto se javi gospođa Tulliver, »uvjerena sam kako Maggie nije nikada ni pomišljala na to da ode, a da ne proboravi malo u tvojoj kući, kao i u drugima. Nije to moja ţelja: da ona uopće odlazi već posve suprotno. Ja sigurno nisam kriva. Kohko sam joj već puta rekla: ‘Draga, nije potrebno da odlaziš.’ Ali Maggie još preostaje deset ili četrnaest dana do odlaska pa moţe isto tako boraviti i u tvojoj kući, a ja ću skoknuti do vas kada god budem mogla, a isto tako i Lucy.«

»Bessy«, reče gospođa Glegg, »kad bi malo više upregnula misli, mogla bi znati da će mi se jedva činiti da se isplati otvarati krevet i zadati sebi sada sav taj posao tik pred kraj vremena, kad nam kuća nije više od četvrt sata hoda od kuće gospodina Deana. Ona moţe doći odmah ujutro i otići opet kasno navečer i pritom biti zahvalna što tako blizu ima dobru tetku, kojoj moţe doći i posjediti s njom. Ja znam da bih ja bila zahvalna, kad sam bila njezine dobi.«

272

»Hajde, Jane«, javi se gospođa Pullet. »Tvojim bi krevetima samo koristilo da netko u njima malo spava. Ona prugasta soba ima ti tako strašan pljesniv zadah, a zrcalo ti je posve iskvareno od plijesni. Ja sam uistinu mislila da će me snaći smrt kad si me onamo uvela.«

»Oh, evo Toma!« klikne Lucy, pljesnuvši rukama. »Dojahao je na Sindbadu, kako sam mu rekla. Bojala sam se da neće odrţati obećanje.«

Maggie skoči na noge da srdačno poljubi Toma kad uđe, jer je to bio njihov prvi susret otkako mu se otvorila mogućnost da će se vratiti u mlin. I nije mu ispuštala ruku vodeći ga do stolca uz sebe. Da nema nikakva oblaka između nje i Toma, bijaše još uvijek njezina vječita čeţnja, koja je svojim korijenjem sezala dublje od svih promjena. On joj se te večeri smješkao veoma ljubazno i rekao:

»Dakle, Maggie, kako je tetka Moss?« »Dođi, dođi, mladi gospodine«, reče gospodin Glegg, pruţajući mu ruku. »Eh, ti si takav

velik čovjek, ti, čini se, u svemu uspijevaš. Tebi se sreća nasmijala mnogo ranije u ţivom, nego nama starima - ali ja ti ţelim svaku radost, ţelim ti svaku radost. Jednog će dana mlin biti opet posve vaš, u to sam uvjeren. Ti nećeš sustati na pola uspona.«

»Ali ja se nadam da će drţati na umu da to duguje obitelji svoje majke«, naglasi gospođa Glegg. »Da nije imao njih da se u njih ugleda, slabo bi se proveo. U našoj obitelji nije nikada bilo neuspjeha ili parničenja ili razbacivanja, ni umiranja bez oporuka.«

»Ne, ni naglih smrtnih slučajeva«, upadne tetka Pullet. »Uvijek se pozivao liječnik. Ali Tom je imao dodsonsku koţu. To sam ja govorila već od početka. I ja ne znam što ti namjeravaš učiniti, sestro Glegg, ali ja mu namjeravam dati osim plahta po jedan stolnjak od moje sve tri veličine, osim onih najvećih. Ja ne kaţem što ću još učiniti, ali to ću svakako učiniti. I ako sutra umrem, Pulletu, ti ćeš to imati na umu premda ćeš griješiti s ključevima i nećeš se nikada sjetiti da je ono na trećoj polici lijevog ormara, iza noćnih kapica sa širokim vrpcama ne onih s gustim naborićima ključ ladice u plavoj sobi, gdje je ključ plave sobice. Ti ćeš se zabuniti i ja nikada neću biti vrijedna da to saznam. Ti imaš divno pamćenje za moje pilule i napitke to ću uvijek za tebe reći ali među ključevima se izgubiš.«

Taj je sumorni pogled na zbrku, koja će nastati po njezinoj smrti, silno pogađala gospođu Pullet.

»Ti to predaleko tjeraš, Sophy s tim zaključavanjima«, reče gospođa Glegg, malo se zgraţajući nad tom ludosti. »Ti ideš dalje od vlastite obitelji. Pa nitko ne moţe reći da ja ne zaključavam. Ali ja činim ono što je razborito i ništa više. A što se tiče rublja, ja ću izvidjeti ono što još moţe posluţiti, da to poklonim svojem nećaku. Imam platna koje još uopće nije bijeljeno i koje se bolje isplati imati negoli fino laneno platno drugih ljudi. I ja se nadam da će u njega leći i misliti na svoju tetku.«

Tom se zahvali gospođi Glegg, ali izbjegne obećanju da će svake noći razmišljati o njezinim vrlinama. A gospodin mu Glegg omogući da promijeni razgovor pitajući ga o namjerama gospodina Deana, što se tiče parnog pogona.

Lucy je imala dalekovidne ideje kad je zamolila Toma da dođe na Sindbadu. Kad je, naime, bilo vrijeme da se ide kući, sluga je trebao jahati tog konja pa je bratić Tom morao voziti kući svoju majku i Lucy.

»Ti moraš sama sjediti, tetice«, reče lukava mlada gospođica, »jer ja moram sjediti uz Toma. Imam mu toliko toga za reći.«

U gorljivosti svoje srdačne brige radi Maggie, Lucy se nije mogla prisiliti na to da odloţi razgovor o njoj s Tomom, koji tako je mislila s ovakvim peharom sreće pred sobom, kao što je to naglo ispunjenje njegove ţelje o mlinu, mora postati mekši i popustljiviji. Njezina joj narav nije pruţala nikakvu odgonetku za Tomovu narav pa se sva smela i raţalostila opazivši neugodnu promjenu na njegovu licu kad mu je ispripovjedila kako je Philip upotrijebio svoj utjecaj kod oca. Računala je s tim otkrićem kao velikim potezom, koji mora smjesta okrenuti Tomovo srce prema Philipu i usto dokazati da je stariji Wakem spreman prihvatiti Maggie sa svim počastima koje pripadaju snahi. Ništa, dakle, neće drugo trebati, nego da se naš Tom, koji se uvijek

273

ljubazno smiješi kad gleda sestričnu Lucy, potpuno pridobije da kaţe suprotno od onoga što je prije uvijek govorio te izjavi da je on sa svoje strane sretan što će se stari jadi iscijeliti te da Maggie dobije Philipa, što god je to prije provedivo. Po mišljenju sestrične Lucy, ništa nije moglo biti lakše.

Ali za duše, koje su snaţno označene pozitivnim i negativnim osobinama, koje zajedno stvaraju strogost kao što su snaga volje, svjesnost o ispravnosti cilja, uskogrudna mašta i razum, velika moć savladavanja samoga sebe te sklonost za vlašću nad drugim ljudima predrasude su prirodna hrana za sklonosti, koje se ne mogu hraniti iz onog sloţenog, necjelovitog znanja, koje izaziva sumnja, a koje zovemo istina. Bilo da se neka predrasuda dobiva nasljedstvom, bilo da se prenosi zrakom, hvata uhom, upija okom kako god ona nastajala, te će joj duše dati kod sebe stan. To je nešto što se moţe tvrditi ţestoko i smiono, nešto što će nadomjestiti nedostatak spontanih misli, nešto što se moţe nametnuti drugima s autoritetom svjesnoga prava: to je istovremeno i palica moći i palica reda. Svaka predrasuda, koja će udovoljiti tim svrhama, je bjelodana. Duša našeg dobrog i čestitog Toma Tullivera bila je takvog soja: njegova nutarnja kritika pogrešaka njegova oca nije mu priječila da usvoji očevu predrasudu. To je bila predrasuda prema čovjeku labavih načela i labava ţivota, a ujedno i sastajalište za sve razočarane osjećaje obiteljskog i osobnog ponosa. Drugi su osjećaji pridonosili svoju snagu da izazovu u Tomu ogorčenu odbojnost prema Philipu i prema Magginu sjedinjenju s njime. I usprkos Lucyjinoj moći nad bratićem, koji je imao tako snaţnu volju, ona nije postigla ništa, već hladan otklon da bi ikada odobrio takav brak, »ali, naravno, Maggie moţe činiti što god je volja ona je izjavila da je odlučila biti neovisna. Što se Toma tiče, on se smatra vezan svojom obavezom prema očevoj uspomeni te svim muţevnim osjećajima da nikada ne pristane na ikakvu vezu s Wakemima.«

Tako je sve što je Lucy postigla svojim revnosnim posredovanjem, bilo samo to da je Tomovu dušu ispunila s očekivanjem da će se Maggina neprirodna odluka da ponovo ode u namještenje malo pomalo preokrenuti, kako to već uvijek biva s njezinim odlukama, u nešto jednako neprirodno, ali posve drugačije u vjenčanje s Philipom Wakemom.

274

XIII. poglavlje

NOŠENI PLIMOM

Prije nego je minulo tjedan dana, Maggie je opet bila u St. Ogg’su. Izvana uglavnom u

istom poloţaju, kao i kad je njezin posjet ondje tek započeo. Bilo joj je lako ispunjavati prijepodneva odijeljeno od Lucy, bez nekog očitog nastojanja, jer je morala obaviti svoje obećane posjete tetki Glegg, a i prirodno je bilo da u tim posljednjim tjednima bude više nego obično u društvu sa svojom majkom, pogotovo kad je tu bilo priprema za Tomovo kućanstvo, na koje je trebalo misliti. Ali Lucy nije htjela ni čuti za neki izgovor njezinu izostajanju navečer: ona mora uvijek doći do tetke Glegg prije večere. »Inače, što ću imati od tebe?« rekla je Lucy sa suznim očima, čemu se nije moglo oduprijeti. A gospodin Stephen Guest je bez nekog opravdanja počeo ostajati na večerama kod Deanovih što je češće mogao, umjesto da to izbjegava kao nekada. Prvih je jutara odlučio da neće tamo večerati pa čak ni dolaziti onamo navečer, dok je Maggie odsutna. Čak je i smislio ideju o odlasku na neko putovanje po tom ugodnom lipanjskom vremenu. Navodne glavobolje, koje je neprestano iznosio kao razlog za svoju nedosjetljivost i šutljivost, bijahu dovoljno očit povod za takvo putovanje. Ali na put nije odlazio i do četvrtog jutra nije još stvorio nikakvu određenu odluku o tome treba li odlaziti onamo navečer ili ne. Te je posjete predviđao samo kao sate kojima će Maggie još neko kratko vrijeme prisustvovati te kad će moći ugrabiti još jedan dodir, još jedan pogled. Jer zašto i ne? Među njima se nema što skrivati; oni znaju priznali su svoju ljubav i odrekli se jedno drugog. Oni će se rastati. Poštenje i savjest će ih razdvajati. Maggie je to odlučila s molbom iz najveće dubine svoje duše. Ali oni valjda mogu sebi dobaciti pokoji podulji pogled preko tog jaza, koji ih dijeli, prije no što se okrenu i više se nikad ne pogledaju, dok to neobično svjetlo ne nestane zauvijek iz njihovih očiju.

Maggie se cijelo to vrijeme kretala naokolo mirno pa čak i tupo, što je tako odudaralo od njezine prijašnje povremene ţivahnosti i ţara, da bi Lucy trebala potraţiti neki drugi razlog takvoj promjeni, da nije bila uvjerena kako poloţaj u kojem Maggie stoji između Philipa i svojega brata te izgledi na zamorno progonstvo, koje je sebi sama nametnula, posve dovoljno opravdavaju toliku potištenost. Ali pod tom tuposti odvijala se ţestoka borba osjećaja, kakvu Maggie u cijelom svom ţivotu punom borbi nije nikada poznavala ili naslućivala: činilo joj se kao da je sve ono najgore u njoj dosada leţalo u zasjedi pa se iznenada stavilo u pokret teško oboruţano strašnom, nesavladivom snagom! Bilo je trenutaka kad joj se činilo da njome ovladava okrutna sebičnost: zašto da Lucy, zašto da Philip ne trpi? Ona je morala trpjeti već mnogo godina svojeg ţivota, a tko se ičega odriče radi nje? I kad joj se nešto poput tog potpunog ţivota ljubav, bogatstvo, bezbriţnost, otmjenost sve za čim je čeznula njezina narav, primaklo sada na dohvat, zašto da se toga odrekne pa da to netko drugi uţiva netko drugi, kome je to moţda manje potrebno? Ali usred sveg tog novog meteţa strasti, javljali su se sve moćnije stari glasovi, dok se povremeno taj meteţ ne bi naoko ugušio. A je li taj ţivot, koji je tako mami, ujedno i onaj puni ţivot o kojemu ona sanja? Gdje će onda biti sve one uspomene na nastojanja u najranijoj mladosti, sva ona duboka samilost prema tuđoj boli, koje je razvijala u sebi kroz godine privrţenosti i tegoba, sva ona divna slutnja o nečemu što nadilazi puki osobni uţitak i što čini svetost ţivota? Isto bi se tako mogla nadati da će uţivati u hodu, ako osakati nogu, kao i da će uţivati u ţivotu, u koji je krenula, osakativši svoja vjerovanja i suosjećajnost, najvrednije dijelove svoje duše. I opet, ako je njoj bol tako teška, što je ona tek za druge? »Ali, Boţe! Očuvaj me da ne zadam bol daj mi snage da je podnesem«, mislila je. Kako je samo upala u tu borbu s iskušenjem od kojeg bi se nekad smatrala tako sigurnom, kao i od hotimična zločina? Kad se ono zbio onaj prvi mrski čas, u kojem je postala svjesna osjećaja, koji je u

275

sukobu s njezinom iskrenošću, ljubavi i zahvalnosti a da ga ona nije otresla od sebe s uţasom, kao da je nešto odvratno?

A ipak, budući da je ta neobična, slatka sila, kojoj se jedva moţeš oduprijeti, nije nadvladala i ne smije nadvladati budući da će ostati samo njezina patnja ... njezina je duša išla ukorak sa Stephenovom u misli da bi mogli ugrabiti još koji časak nijeme ispovijesti, prije nego dođe rastanak. Jer, zar ne trpi i on? Gledala je to danomice u bolesnom, umornom izrazu, s kojim je čim se nije morao upinjati - zapadao u ravnodušnost prema svemu, osim prema mogućnosti da je promatra. Zar bi mogla uskratiti odgovor na taj pogled, koji je zaklinje i za koji osjeća da je slijedi kao tiho mrmljanje o ljubavi i patnji? Uskraćivala je to sve manje i manje, dok se napokon za njih nije večer kojiput sastojala samo još od izmijenjena trenutačna pogleda. Na njega bi mislili sve dok se ne bi ispunio, a kad bi se ispunio, ne bi ni na što drugo mislili. Stephenu je, čini se, tu i tamo još bilo do nečega, a to je bilo pjevanje. To je bio način na koji je mogao govoriti Maggie. Moţda nije bio jasno svjestan da ga na to nagoni tajna čeţnja koja se kosi sa svim njegovim izjavljenim odlukama da pojača vlast, koju ima nad njom. Pratite svoj govor i pazite kako njime usmjeravate vaše manje svjesne namjere pa ćete razumjeti to proturječje u Stephenu.

Philip Wakem bijaše rjeđi posjetitelj, ali bi povremeno dolazio navečer i slučajno je bio ondje kad je Lucy rekla, dok su sjedili napolju na tratini pred zalaz sunca:

»Budući da je sada to Maggino posjećivanje tetke Glegg dovršeno, mislim da bismo se sad svaki dan mogli ići voziti čamcem po rijeci, dok ona ne ode. Još se nije ni polovicu toliko vozila čamcem koliko je trebala, zbog tih zamornih posjeta, a njoj je to draţe od bilo čega. Zar ne, Maggie?«

»Draţe od svake vrste kretanja, hoćete valjda reći«, reče Philip, nasmiješivši se Maggie, koja se nehajno izvalila na vrtnoj leţaljci, »inače će prodati svoju dušu onom avetnom lađaru, koji se pojavljuje na Flossi samo da bi vječito mogla ploviti čamcem.«

»Biste li voljeli biti njezin lađar?« upita Lucy. »Jer u tom slučaju moţete doći s nama i preuzeti jedno veslo. Kad bi Flossa bila mirno jezero, umjesto rijeka, mi ne bismo ovisili o gospodi jer Maggie zna sjajno veslati. Ovako, međutim, svedene smo na to da traţimo usluge vitezova i vlastelina, koji ih, čini se, baš tako ţustro ne nude.«

Šaljivim prijekorom ona pogleda Stephena, koji je šetkao gore dolje i baš pjevuckao u posve tihom falsetu:

»Ţeđ, koja niče iz duše, Zahtijeva boţanski napitak.«

On to nije primijetio, već se i dalje drţao po strani. Tako je to često činio u posljednje

vrijeme za Philipovih posjeta. »Vi kao da baš nemate volje za voţnju čamcem«, reče Lucy, kad joj je pristupio da sjedne

kraj nje na klupu. »Zar vam sad veslanje više nije drago?« »Oh, mrzim velika društva u čamcu«, reče Stephen gotovo mrzovoljno. »Doći ću kad ne

budete imali nikoga drugog.« Lucy porumenje, bojeći se da Philip ne bude povrijeđen. To je bilo nešto posve novo: da

Stephen ovako govori. No on se svakako ne osjeća baš najbolje u posljednje vrijeme. I Philip porumeni, ali manje zbog nekog osjećaja osobne povrijeđenosti, koliko zbog neodređene sumnje da je Stephenova ćudljivost u nekoj vezi s Maggie, koja je poskočila sa svoje leţaljke kad je on progovorio i odšetala do ţivice od lovora da gleda kako sunčani sjaj tone u rijeku.

»Kako gospođica Deane nije znala da isključuje druge pozivajući mene«, reče Philip, »toga se ja moram odreći.«

»Ne, to nećete nikako«, reče Lucy veoma oneraspoloţena. »Ja baš ţelim vaše društvo sutra. Plima će biti pogodna u deset i po pa će biti divnog vremena za dva sata veslanja do Luckretha i pješice natrag, prije nego sunce postane prevruće. A kako moţete prigovarati što će nas biti

276

četvero u čamcu?« doda, pogledavši Stephena. »Ja ne prigovaram ljudima, već broju«, brzo će Stephen, koji se pribrao i prilično postidio

zbog svoje neljubaznosti. »Ako bih uopće glasovao za nekog četvrtog, to bi, naravno, bio ti, Phile. Ali mi nećemo dijeliti uţitak praćenja dama; učinit ćemo to naizmjence. Ja ću ići drugom prigodom.«

Zbog ove se upadice Philipova paţnja pojačanom zabrinutošću obratila Stephenu i Maggie. Ali kad su opet ušli u kuću, predloţila se svirka pa kako su gospođa Tulliver i gospodin Deane bih zabavljeni kartanjem, Maggie je sjela sama kraj stola, gdje su bile knjige i ručni rad no radila nije ništa, već rastreseno slušala glazbu. Malo kasnije Stephen prijeđe na duet, zahtijevajući da ga pjevaju Lucy i Philip. To je već često činio i prije. Ali te večeri Philip je mislio da otkriva neku dvostruku namjeru u svakoj Stephenovoj riječi i pogledu pa ga je oštro promatrao cijelo vrijeme ljut na samoga sebe zbog te uporne sumnje. Jer zar nije Maggie uistinu porekla svaku osnovu za njegovu sumnju sa svoje strane? A ona je iskrenost sama. Nemoguće je bilo ne vjerovati njezinoj riječi i pogledu, kad su ono zadnji puta razgovarali u vrtu. Moţda je Stephen silno očaran njome (a što bi bilo prirodnije?), ali Philip se smatrao prilično nizak jer prodire u nešto, što mora da je bolna tajna njegova prijatelja. No ipak, on je pazio. Odmičući se od klavira, Stephen polako odšeta prema stolu blizu kojeg je Maggie sjedila i stade prevrtati novine, naoko posve nehajno. Tada se smjesti leđima prema klaviru, drţeći pred sobom neke novine i provlačeći prste kroz kosu, kao da ga je privukla neka sitna mjesna vijest u Lacehamskom vjesniku. Zapravo je gledao Maggie, koja nije uopće zamjećivala njegovo pribliţavanje. Kad bi Philip bio prisutan, uvijek bi osjećala veću otpornu snagu, baš kao što moţemo bolje obuzdati naš govor na mjestu koje nam se čini sveto. Ali konačno ona začuje riječ »najdraţa«, izgovorenu posve tiho, glasom bolna zaklinjanja, nalik na glas bolesnika, koji traţi nešto što mu se trebalo dati, a da i nije to sam traţio. Tu riječ nije više čula od onih trenutaka na poljskom putu u Bassetu, kad ju je Stephen nebrojeno puta ponovio već gotovo nehotice, kao neki neodređeni usklik. Philip nije mogao čuti ni riječi, ali se odmaknuo na drugu stranu klavira pa je mogao vidjeti kako se Maggie trgnula i porumenjela, podigla oči na tren prema Stephenovu licu, ali odmah bojaţljivo pogledala prema njemu samome. Nije opazila da ju je Philip promatrao, ali osjećaj stida zbog svijesti da nešto skriva ponukao ju je da se digne sa stolca, pristupi k majci i prati igru karata.

Kratko iza toga Philip ode kući u stanju strahovite sumnje, koja se miješala s poraznom izvjesnosti. Nemoguće mu je bilo oduprijeti se sada uvjerenju da postoji neka uzajamna svijest između Stephena i Maggie. I pola mu je noći ta jedna porazna činjenica tjerala razdraţljive osjetljive ţivce gotovo do ludila. Nije mogao smisliti nikakvo rješenje, koje bi njezine riječi i postupke dovelo u sklad s tom činjenicom. Kad je naposljetku potreba za vjerovanjem u Maggie, kao obično, prevladala, nije mu dugo trebalo da predoči sebi istinu: ona se bori, ona tjera sebe u progonstvo to je odgonetka za sve što je vidio po svojem povratku. Ali s tim su se vjerovanjem kosile druge mogućnosti, koje se nisu dale otjerati iz vida. Njegova mu mašta satka cijelu pripovijest: Stephen je ludo zaljubljen u nju; mora da joj je to kazao. Ona ga je odbila i sada se ţuri otići. Ali hoće li se on nje odreći, znajući a to Philip osjeti s očajem, koji mu je parao srce da je ona napola bespomoćna zbog svojeg osjećaja prema njemu?

Kad je došlo jutro, Philip se osjećao previše bolesnim da bi pomišljao na to da odrţi svoje obećanje u vezi izleta s čamcem. U svojem sadašnjem uzbuđenju nije mogao stvoriti nikakvu odluku. Mogao se samo kolebati između oprečnih namjera. Najprije je pomišljao na to kako bi morao razgovarati s Maggie i usrdno je zamoliti da mu se povjeri. Onda je opet gubio povjerenje u takvo upletanje sa svoje strane. Ta zar se on ne nameće Maggie već cijelo vrijeme? Ona je izrekla neke riječi nekada davno, u mladom neznanju. To je dovoljno da je natjera da ga zamrzi što su te riječi neprestano uz nju kao neka obaveza. I zar on ima ikakva prava traţiti od nje da mu otkrije osjećaje, koje je očito namjeravala pred njim sakriti? On neće imati povjerenja u sebe da govori s njom, dok ne uvjeri sama sebe da moţe postupati samo iz zabrinutosti za nju, a ne iz sebična raspoloţenja. On napiše kratko pisamce Stephenu i pošalje ga rano ujutro po

277

sluzi s porukom kako se ne osjeća dovoljno zdrav da ispuni svoje obećanje gospođici Deane. Bi li Stephen izručio njegovu ispriku i zamijenio ga?

Lucy je stvorila draţesnu ideju, koja ju je posve izmirila sa Stephenovim negodovanjem da dođe na izlet čamcem. Otkrila je da će se njezin otac to jutro odvesti u Lindum u deset sati. Lindum je bilo baš ono mjesto kamo je ona ţeljela ići obaviti neke nabavke vaţne nabavke, koje se nikako ne smiju odgoditi do druge prigode. A i tetka Tulliver mora doći s njom jer se neke nabavke odnose na nju.

»Ti ćeš zato svejedno imati svoj izlet na čamcu, znaš«, reče Lucy sestrični, kad su se nakon doručka uspinjale gore stubama. »Philip će biti ovdje u deset i po, a jutro je divno. Molim te, ne govori ni riječi protiv toga, ti drago ţalobno stvorenje. Kakve koristi od toga da sam vila koja ti ispunja ţelje, ako se odupireš svim čudesima koja stvaram za tebe? Ne misli na strašnog bratića Toma. Malo mu moţeš otkazati posluh.«

Maggie nije ustrajala u svojem opiranju. Gotovo se i poradovala toj ideji jer će joj moţda donijeti malo snage i mira, ako bude opet nasamo s Philipom. Činilo joj se kao vraćanje na mjesto mirnijeg ţivota, u kojem su i same borbe odmaranje, kad se usporede s dnevnim meteţom sadašnjosti. Ona se spremi za izlet u deset i po te sjedne čekajući u salonu.

Zvono na vratima zazvoni točno na vrijeme i ona je već sjetnom srdačnom radošću pomišljala kako će se Philip iznenaditi kad čuje da će s njom biti sam, kad odjednom razabra čvrst, nagli korak u predsoblju, koji svakako nije bio Philipov: vrata se otvoriše i Stephen Guest uđe.

U prvom su trenu oboje bih previše uzbuđeni da bi mogli govoriti. Jer Stephen je doznao od sluţavke da su ostali izašli. Maggie je naglo ustala i opet sjela, a srce joj je ţestoko udaralo. Odbacivši kapu i rukavice, Stephen je pristupio i šutke sjeo uz nju. Ona je mislila da će Philip uskoro doći pa s velikim naporom jer je vidljivo drhtala ustade i pođe prema jednom daljem stolcu.

»On neće doći«, reče Stephen tihim glasom. »Ja ću ići s čamcem.« »Oh, mi ne moţemo ići«, reče Maggie, klonuvši opet na svoj stolac. »Lucy to nije očekivala

raţalostilo bi je. Zašto Philip neće doći?« »Ne osjeća se dobro. Molio me da ja idem umjesto njega.« »Lucy je otišla u Lindum«, reče Maggie brzo, skidajući šešir drhtavim prstima. »Mi ne

smijemo ići.« »Dobro«, sneno reče Stephen, ogledajući je, naslonjen rukom na naslon stolice. »Onda

ćemo ostati ovdje.« Zagledao se u njezine duboke, duboke oči daleke i tajnovite kao zvijezdama osvijetljena

tama, a ipak veoma blize i pune plahe ljubavi. Maggie je sjedila potpuno mirno moţda nekoliko trenutaka, moţda cijele minute dok bespomoćno drhtanje ne prestade, a njezin se obraz toplo zaţari.

»Čovjek čeka, ponio je jastuke«, reče napokon. »Hoćete li mu otići reći?« »Što da mu kaţem?« upita Stephen gotovo šapatom. Gledao je sada u njezine usnice. Maggie ne odgovori. »Hajd’mo«, promrmlja Stephen, usrdno, molećivo ustajući i uzevši je za ruku da i nju

podigne. »Nećemo biti dugo zajedno.« I oni pođoše. Maggie je osjećala da je vodi dolje kroz vrt pa između ruţa, da joj čvrstom

njeţnom paţnjom pomaţe ući u čamac, da joj namješta jastuk i s ogrtačem prekriva noge te otvara suncobran (koji je zaboravila) da to sve čini za nju ta snaţnija osoba, koja kao da je nosi dalje bez ikakva čina njezine vlastite volje, kao neko nadopunjenje njezinog ja, kakvo se osjeća pod okrepljujućim djelovanjem nekog snaţnog sredstva. Nije osjećala ništa drugo. Sjećanje bijaše iskopčano.

Uz Stephenovo veslanje, potpomagano strujom plime, hitro su klizili rijekom, mimo toftonskog drveća i kuća pa dalje između šutljivih sunčanih polja i pašnjaka. Sve je bilo puno neke prirodne sreće, koja neće prigovarati ni njihovoj. Dah mladog, neistrošenog dana, divno

278

ritmičko zaranjanje vesala, isprekidan pjev ptice u prolazu, koji bi se pokadšto čuo samo kao previranje prebujne radosti, slatka samoća te dvostruke svijesti, što se smiješala u jednu od tog ozbiljnog pogleda, koji ne zamara i koji ne treba odvraćati a što je drugo moglo i biti u njihovim dušama tijekom prvog sata? Veslajući lijeno, napola automatski, Stephen bi se s vremena na vrijeme javljao s pokojim tihim, prigušenim, snenim usklikom ljubavi. Inače nisu progovorili ni riječi. Jer što bi riječi i mogle biti, nego tek vrata, kroz koja bi prodrle misli? A misli nisu spadale u tu začaranu maglicu, koja ih je obavijala one su pripadale prošlosti i budućnosti, koje su leţale izvan te maglice. Maggie je tek mutno bila svjesna obala mimo kojih su prolazili i gledala sela bez prepoznavanja. Znala je da ih ima nekoliko, prije nego stignu do Luckretha, gdje su uvijek stali i ostavljali čamac. Kako je često bila duhom odsutna, lako je mogla neopaţeno propustiti svoje putokaze.

Ali konačno je Stephen, veslajući sve ljenije i ljenije, prestao veslati, odloţio vesla, prekrstio ruke i zagledao se u vodu, kao da promatra brzinu kojom čamac klizi bez njegove pomoći. Ova nenadana promjena prenu Maggie. Ona pogleda prema poljima, koja su se sterala u daljinu prema posve bliţim obalama i pričini joj se da joj je to sve potpuno strano. Spopade je strašan nemir.

»Oh, zar smo već prošli Luckreth gdje smo trebali stati?« usklikne, ogledavajući se da vidi je li to mjesto nestalo iz vidika. Nikakvo se naselje nije vidjelo. Ona se opet okrene naprijed, upravljajući Stephenu zabrinut upitan pogled.

On je i dalje promatrao vodu te reče neobičnim, snenim, odsutnim glasom: »Da, već davno.« »Oh, što da radim?« klikne Maggie u smrtnom strahu. »Nećemo još satima stići kući a

Lucy oh, Boţe, pomozi mi!« Ona sklopi ruke i zajeca poput prestrašenog djeteta. Nije mislila ni na što, već samo kako

će se susresti s Lucy i vidjeti njezin pogled bolna iznenađenja i sumnje a moţda i pravedna predbacivanja.

Stephen ustade i sjedne uz nju te joj njeţno skine s lica sklopljene ruke. »Maggie«, reče dubokim glasom polagane odluke, »ne idemo uopće više kući dok nas više

nitko ne moţe rastaviti dok ne budemo oţenjeni.« Neobičan prizvuk u njegovu glasu, neočekivane riječi, zaustave Maggino jecanje. Sjedila je

posve mirno pitajući se nije li Stephen moţda spazio neke mogućnosti koje će sve izmijeniti i izbrisati porazne činjenice.

»Gledajte, Maggie, kako je sve to došlo, a da nismo za tim išli - usprkos svim našim nastojanjima. Sve su učinili drugi. Gledajte kako nas plima odnosi daleko od svih tih neprirodnih veza, koje smo pokušavali čvršće stegnuti oko sebe a pokušavali uzalud. Ona će nas odnijeti do Torbyja i tamo moţemo pristati i naći neku kočiju pa odjuriti u York, a zatim u Škotsku i ne stati ni časka, dok se ne poveţemo tako da nas još samo smrt moţe razdvojiti. To je jedino ispravno, najdraţa. To je jedini način na koji moţemo umaknuti ovom nesretnom zapletu. Sve se tako odigralo da nas na to uputi. Mi ništa nismo sami napravih, ništa sami izmislili.«

Stephen je govorio s dubokom ozbiljnom molbom. Maggie je slušala i prelazila iz svojeg iznenađenog čuđenja u čeţnju za tim vjerovanjem da to sve čini plima da bi mogla kliziti dalje tom brzom tihom strujom i više se ne boriti. Ali preko te sile, koja joj se prikradala, pruţala se strašna sjena prošlih misli. Nenadana strava da nije sada konačno kucnuo čas sudbonosnog pijanstva izazove u njoj osjećaj ljutita otpora prema Stephenu.

»Pustile me da idem!« plane uzbuđeno, dobacivši mu ljutit pogled i nastojeći osloboditi ruke. »Htjeli ste me lišiti svakog izbora. Znali ste da idemo predaleko usudili ste se iskoristiti moju rastresenost. Nije muţevno dovoditi me u takav poloţaj.«

Pogođen tim prijekorom, on joj pusti ruke, sjedne opet na svoje prijašnje mjesto i prekrsti ruke, kao da očajava nad poteškoćom koju su mu Maggine riječi predočile. Ako ne bude htjela pristati da ide dalje, morat će sam sebe proklinjati zbog neprilike u koju ju je doveo. Ali prijekor

279

bijaše nešto nepodnošljivo: ono jedino što je gore od rastanka s njome jest to da ona smatra da je nedostojno postupao prema njoj. Konačno reče s prizvukom suzdrţavana bijesa:

»Nisam opazio da smo prošli Luckreth, dok nismo došh do sljedećeg mjestašca. A onda mi je palo na pamet da bismo mogli ići i dalje. Ja to ne mogu opravdati. Trebao sam vam reći. To je dovoljno da me zamrzite kad me ne ljubite toliko da bi vam sve drugo bilo svejedno kao što ja vas ljubim. Da zaustavim čamac i pokušam vas ovdje iskrcati? Reći ću Lucy da sam bio lud i da me vi mrzite i vi ste me se zauvijek oslobodili. Nitko nas ne moţe kriviti jer ja sam se neoprostivo ponio prema vama.«

Maggie je bila kao uzeta: lakše je bilo odupirati se Stephenovim molbama, nego li toj slici, koju joj je dočarao o svojoj patnji, dok će ona biti oslobođena lakše čak i okrenuti se od njegova pogleda njeţnosti, nego od tog izraza ljutita očaja, koji kao da ju je stavljao u neku sebičnu odijeljenost od njega. Izazvao je raspoloţenje u kojem joj se činilo da su se razlozi, koji su djelovali na njezinu savjest, pretvorili u puko obaziranje na samu sebe. Plamen se srdţbe u njezinim očima ugasi i ona ga počne gledati s plahom zabrinutošću. Predbacila mu je što je tjera u neopoziv prijestup, ona, koja je sama tako slaba.

»Kao da ja ne bih osjećala ono što se s vama događa«, reče s drugačijim prijekorom s prijekorom ljubavi, koja traţi više povjerenja. To popuštanje mislima na Stephenove patnje bilo je sudbonosnije nego ono drugo popuštanje jer se manje moglo razlikovati od osjećaja za tuđa prava, koji bijaše osnovica njezina otpora.

On osjeti to popuštanje u njezinu pogledu i glasu bijaše to nebo koje se opet otvaralo. Sjedne opet do nje i uzme je za ruku, uprijevši lakat na naslon i ne govoreći ništa. Bojao se izustiti još jednu riječ; bojao se učiniti još kakav pokret, koji bi kod nje mogao izazvati još neki prigovor ili odbijanje. Ţivot mu je ovisio o njezinom pristanku: sve drugo bilo je beznadna, zbrkana, nepodnošljiva bijeda.

Klizili su ovako dalje, oboje se odmarajući u toj šutnji kao u kakvoj luci, oboje strepeći da im se osjećaji ne bi opet podijelili dok ne primijetiše da se naoblačilo i da jedva primjetno jačanje lahora sve više raste, dok se nebo nije posve izmijenilo.

»Vi ćete ozepsti, Maggie, u toj tankoj haljinici. Dopustite mi da vam ogrtač dignem na ramena. Ustanite na čas, najdraţa.«

Maggie posluša. Bilo je neopisive draţi u tome da joj se kaţe što da čini i da se sve odluči za nju. Ona ponovo sjedne, omotana u ogrtač, a Stephen se opet prihvati vesala i ţivo zavesla jer su morali pokušati da što brţe stignu do Torbyja. Maggie je jedva bila svjesna da je rekla ili učinila išta odlučno. Popuštanje je uvijek popraćeno manje ţivom svjesnosti, nego opiranje: to je djelomičan san misli podređivanje vlastite ličnosti nečijoj drugoj. Svako djelovanje samo ju je uljuljavalo u mir: to sneno klizanje u čamcu, koje je trajalo već četiri sata i donijelo umor i iscrpljenost prezanje njezinih zamorenih ćutila pred neprovedivom poteškoćom da iziđe iz čamca na tako nepoznatoj udaljenosti od doma i da ide pješice kući mnogo milja sve to je pomoglo da je još više podvrgne tom snaţnom tajnovitom čaru, zbog kojeg se konačni rastanak sa Stephenom činio kao smrt svake radosti. Zato joj se pomisao na to da bi ga pozlijedila činila kao prvi dodir ţeljeznog mučila, pred kojim odluka preza. A ta je još bila i ta sreća što je s njime, a to bijaše dovoljno da joj ispije svu njezinu već uspavanu snagu.

Zamalo Stephen opazi da za njima dolazi neka lađa. Nekoliko je lađa, među njima i parobrod za Mudport, već prošlo mimo njih s jutarnjom plimom, ali za posljednjeg sata nisu vidjeli nijedne. Sve je napetije gledao prema toj lađi, kao da mu je s njome pala na pamet nova misao. Oklijevajući, pogleda Maggie.

»Maggie, najdraţa«, reče konačno, »ako bi ta lađa išla u Mudport ili u bilo koje prikladno mjesto na obali prema sjeveru, bilo bi najbolje da ih zamolimo da nas povedu sa sobom. Vi ste umorni, a uskoro bi mogla i kiša; moglo bi biti vraški teško doprijeti do Torbyja tim čamcem. To je doduše teretna lađa, ali mislim da biste se na njoj ipak mogli donekle udobno smjestiti. Ponijet ćemo jastuke iz čamca. To je uistinu najbolje što moţemo učiniti. Oni će nas posve rado povesti. Imam mnogo novaca kod sebe; mogu im dobro platiti.«

280

Maggie počne srce udarati s nanovo probuđenim strahom nad tim novim prijedlogom. Ali ona je šutjela svako joj se rješenje činilo jednako teško.

Stephen dovikne preko na lađu. Bila je to neka nizozemska lađa, koja je plovila u Mudport, kako mu na engleskom reče kapetan, i ako vjetar ustraje, bit će ondje za manje od dva dana.

»Mi smo predaleko otišli našim čamcem«, reče Stephen. »Ja sam pokušao doprijeti do Torbyja. Ali bojim se vremena. A ova gospođa - moja ţena bit će iscrpljena od umora i gladi. Uzmite nas na lađu - hoćete li i povucite gore čamac. Ja ću vam dobro platiti.«

Maggie, koja je sada uistinu bila slaba i drhtala od straha, stupi na lađu, gdje je za zadivljene Nizozemce značila zanimljiv predmet promatranja. Kapetan se bojao da će gospođi biti na lađi neudobno jer nisu imali mogućnosti smještaja za ovakve posve nepredviđene putnike nikakvu posebnu kabinu, koja bi bila veća od starinskog crkvenog sjedala. Ali na lađi je barem vladala nizozemska čistoća, koja sve druge neudobnosti čini podnošljivima. I brzo su se na pramcu broda namjestili jastuci iz čamca da tvore leţaj za Maggie. Ali prva promjena, koja joj je trebala, bijaše da prošeta palubom gore dolje, naslonjena na Stephena podupirana njegovom snagom. Zatim dođe hrana i potom mirno počivanje na jastucima s osjećajem da se tog dana ne moţe više donijeti nikakva nova odluka. Sve mora pričekati do sutra. Stephen je sjedio uz nju, drţeći je za ruku. Mogli su razgovarati tek ispod glasa, samo se tu i tamo pogledavajući jer će dugo trebati dok zatupi radoznalost petorice ljudi na lađi i dok se ti lijepi mladi stranci svedu na onaj niţi stupanj zanimljivosti, koji po mišljenju mornara vide sve predmete bliţe od obzora. Ali Stephen bijaše pobjedonosno sretan. Svaka druga misao ili briga bijaše bačena u nedogled kod te izvjesnosti da Maggie mora biti njegova. Skok je sad bio učinjen: on se mučio s obzirima, borio se ţestoko s nadmoćnim nagnućem, oklijevao je; ali kajanje bijaše nemoguće. Mrmljao je u iskidanim rečenicama o svojoj sreći svojem oboţavanju svojoj njeţnosti svojem vjerovanju da njihov zajednički ţivot mora biti blaţenstvo da će njezina blizina podavati zanos svakom običnom danu da mu je udovoljavanje njezinoj najneznatnijoj ţelji draţe nego sve drugo blaţenstvo da je sve lako radi nje, osim rastanka s njom. A sada, oni se nikada više neće razdvojiti: on će joj pripadati zauvijek i sve što je njegovo je njezino i nema nikakve vrijednosti za njega osim koliko je njezino.

Ovakve riječi, izrečene tiho i isprekidano onim jednim glasom, koji je prvi dirnuo ţice mlade ljubavi, imaju tek slabo djelovanje na iskusne duše, koje su podalje od toga. Jadnoj su Maggie bile veoma blize. Bile su kao neki nektar, koji se primaknuo ţednim usnicama: dakle postoji, mora postojati neki ţivot za smrtnike ovdje dolje, koji nije krut i studen u kojemu ljubav neće više biti samozataja. Stephenove strastvene riječi potpunije su joj no ikada dočaravale sliku takvog ţivota. A ta je slika sada isključivala svaku stvarnost sve, osim sunčanih odsjeva, koji su se opet pojavili i prosuli vodom, kako se večer pribliţavala, i miješali se s dočaranim sunčanim sjajem obećane sreće sve, osim ruke, koja je stiskala njezinu, i glasa, koji joj je govorio, te očiju, koje su je gledale s ozbiljnom neizrecivom ljubavlju.

Napokon kiše uopće nije bilo. Oblaci su se opet povukli prema obzoru tvoreći veliki grimizni bedem i duge grimizne otoke tog čudesnog svijeta, koji nam se otkriva kad sunce zalazi tog svijeta nad kojim čuva straţu večernja zvijezda. Maggie je svu noć trebala prespavati na pramcu. To bijaše bolje nego da ide pod palubu, pa su je pokrili najtoplijim pokrivalima što ih je lađa mogla pruţiti. Još je bilo rano kad su ţamori dana donijeli snenu čeţnju za potpunim odmorom. Poloţila je glavu na uzglavlje gledajući prema blijedom rumenilu, koje je zamiralo na zapadu, gdje je ona zlatna svjetiljka svijetlila sve jasnije i jasnije. Tada je uzdigla pogled prema Stephenu, koji je još sjedio uz nju, nadvijajući se nad nju i upirući se laktom o ogradu lađe. Iza svih tih slatkih slika ovih posljednjih sati, koje su se pred njom odvijale poput tihe struje i učinile je posve pasivnom, javljala se mutna svijest da je to stanje samo prolazno i da sutrašnjica mora donijeti stari ţivot borbe da ima misli koje će joj se osvetiti za sadašnji zaborav. Ali sada nije ništa jasno razabirala. Ta tiha struja, koja je još uvijek tekla preko nje s tim slatkim slikama, koje su se topile i gubile kao i čudesna zračna zemlja na zapadu, uljuljavala ju je u san.

281

XIV. poglavlje

BUĐENJE

Kad je Maggie usnula, Stephen je, također izmoren tolikim veslanjem na koje nije bio

naviknut te snaţnim unutarnjim doţivljavanjem posljednjih dvanaest sati, no previše nespokojan da bi mogao spavati, šetao i zastajkivao palubom, pušeći cigaru sve do ponoći, ne videći tamnu vodu jedva svjestan da ima zvijezda ţiveći samo u bliţoj i dalekoj budućnosti. Napokon umor svlada nespokoj i on se zamota u komad jedrena platna i legne na palubu do Magginih nogu.

Ona je zaspala prije devet sati i već je spavala šest sati prije nego se počeo razabirati posve blijed znak ljetne zore. Sad se probudi iz ţivih sanja, koje se javljaju na rubu našeg najdubljeg počinka. Sanjala je da je sa Stephenom na nekom čamcu na prostranoj vodi te da se u sve gušćem mraku pojavljuje nešto poput zvijezde, što raste i raste, dok ne razabraše da je to Djevica, koja sjedi u čamcu Sv. Ogga, koji se sve više pribliţava, dok ne razabraše da je Djevica Lucy, a lađar Philip ne, ne Philip, već njezin brat, koji vesla mimo njih, ne gledajući je. Ona je ustala da ispruţi ruke i da ga zovne, a njihov se vlastiti čamac od tog pokreta prevrnuo i oni počeše tonuti - dok se u grču strave nije kao probudila i našla opet u gostinjskoj sobi, kao dijete, u večernju sumraku, a Tom se zapravo nije ljutio. Iz tog osjećaja prividnog buđenja, koji ju je umirio, ona prijeđe u pravo buđenje zapljuskivanje vode o lađu i zvuk koraka po palubi i strašno, zvijezdama osuto nebo. Časak je bila potpuno smućena, prije nego su joj se misli mogle osloboditi iz zbrkana tkiva snova, ali uskoro joj se nametne sva strašna istina. Stephen sad nije bio uz nju. Ona je bila sama sa svojim sjećanjem i vlastitim uţasom. Neopoziv prestup, koji joj mora okaljati ţivot, bio je počinjen. Ona je posijala ţalost u tuđe ţivote u ţivote koji su s povjerenjem i i ljubavlju spleteni s njezinim. Osjećaji, stari tek nekoliko kratkih tje dana, nagnali su je u grijehe, pred kojima je njezina narav najviše prezala u kršenje vjere i okrutnu sebičnost. Razdrla je spone, koje su duţnosti podavale smisao i iz sebe učinila izopćenu dušu, bez ikakva vodstva, doli zastranjena izbora vlastite strasti. A kamo će je to odvesti? Kamo ju je sada dovelo? Rekla je da bi radije umrla nego pala u iskušenje. Osjećala je sada sada da su posljedice takva pada nastupile prije nego što se vanjski čin dovršio. Tu je barem taj plod svih njezinih godina nastojanja za najvišim i najboljim da joj duša, premda izdana, namamljena, uhvaćena u zamku ne moţe nikada svojevoljno pristati na izbor onoga što je manje vrijedno. I to izbor čega? Oh, Boţe ne neki izbor radosti, već svjesne okrutnosti i bezobzirnosti. Jer zar ikada moţe prestati pred sobom gledati Lucy i Philipa, s njihovim ubijenim povjerenjem i nadama? Njezin ţivot sa Stephenom ne bi mogao imati ništa sveto. Ona bi morala zauvijek tonuti i neodređeno lutati, tjerana neizvjesnim nagonom jer je ispustila ključ ţivota onaj ključ, koji je nekoć u dalekim godinama tako snaţno stezala u svojoj mladenačkoj potrebi. Tada se odrekla svih uţitaka, prije nego što ih je poznavala, prije no što su joj došli na doseg. Philip je bio u pravu kad joj je rekao da ona ne zna ništa o odricanju. Ona je mislila da je to miran zanos, a sada je to gledala licem u lice tu ţalosnu strpljivu snagu, koja drţi ključ tajni ţivota i vidjela kako joj trnje sveudilj pritišće čelo. Jučerašnjica, koja se nikad više neće moći dozvati natrag kad bi je sada mogla zamijeniti za ma kako dugotrajno nijemu duševnu patnju, ona bi se poklonila ispod tog kriţa s osjećajem pronađenog počinka.

Zora svane i s njome sve rumenije istočno svjetlo, dok ju je njezin protekli ţivot ovako grabio, steţući je sve čvršće, kako to obično bude u posljednjim trenucima mogućeg spasa. Sada je mogla razabrati Stephena, kako leţi na palubi još uvijek u dubokom snu i s pogledom na njega zapljusnu je val strepnje, koji nađe sebi put u dugo susprezanu jecanju. Najveća gorčina rastanka pomisao koja je iziskivala najprodorniji unutarnji krik za pomoći bijaše bol koju mora

282

zadati njemu. Ali sve je nadilazio strah da moţda neće uspjeti, strava da joj savjest opet ne otupi pa da ne smogne snage, dok ne bude prekasno. Prekasno! Već je bilo prekasno da se ne prouzroči jad prekasno za sve, moţda, osim da uteče od posljednjeg podlog čina da okusi radosti što ih je istisnula iz smrvljenih srdaca.

Sunce se sada dizalo i Maggie se naglo uspravi s osjećajem da za nju počinje dan otpora. Trepavice joj bijahu još mokre od suza, kad je s rupcem prebačenim preko glave sjedila gledajući sunce, koje se polako pretvaralo u kruţnicu. Nešto probudi i Stephena i ustavši sa svoje tvrde postelje, on joj priđe i sjedne uz nju. Oštri instinkt zabrinute ljubavi razabra odmah nešto što ga uznemiri. Neprestano ga je opsjedao strah pred otporom u Magginoj naravi, koji on neće moći nadjačati. Bio je neugodno svjestan da joj je jučer oteo savršenu slobodu. U njemu je bilo previše urođenog poštenja da ne bi osjećao da će njegov postupak biti odvratan ako njezina volja stane oklijevati, i ona bi imala prava predbacivati mu.

Ali Maggie nije osjećala to pravo. Bila je i previše svjesna sudbonosne slabosti u samoj sebi prepuna njeţnosti, koja prati nuţnost da zada ranu. Ona mu dopusti da je uzme za ruku, kad je došao da sjedne uz nju, i nasmiješi mu se samo s prilično ţalosnim pogledom. Nije mogla ništa reći što bi ga zaboljelo, dok se ne pribliţi čas kad rastanak bude moguć.

I tako popiše zajedno šalicu kave te se prošetaše palubom i saslušaše kapetanovo uvjerenje, oboje sa svojim teretom u duši, da bi u Mudportu morali biti oko pet sati. Ali u Stephenu to bijaše neodređen strah za koji se nadao da će ga raspršiti skorašnji satovi. Kod nje to bijaše konačna odluka, za koju se šutke nastojala sve čvršće drţati. Stephen je cijelo jutro neprestano izraţavao svoju zabrinutost zbog umaranja i neudobnosti, koje ona trpi, pa govorio o iskrcavanju i promjeni kretanja i o tome kako će se odmoriti u kočiji. Pritom je ţelio sam sebe što više umiriti, pretpostavljajući da će sve biti onako kako je smislio. Dugo se vrijeme Maggie zadovoljavala time da ga uvjerava kako se preko noći dobro počinula i da joj ne smeta što je na lađi jer to nije kao da si na otvorenom moru i samo je malo manje lijepo nego da si u čamcu na Flossi. Ali susprezana će se odluka odati u očima i Stephen postade sve više nemiran kako je dan odmicao, sluteći da je Maggie posve izgubila svoju pasivnost. Čeznuo je, ali se nije usuđivao govoriti o njihovu vjenčanju o tome kamo će poslije toga otići, što će sve poduzeti da obavijesti svojeg oca i ostale o onome što se dogodilo. Čeznuo je za tim da uvjeri sebe kako ona šutke pristaje. Ali svaki put kad bi je pogledao, nakupio bi mu se pojačan strah pred novom, mirnom tugom, kojom bi susretala njegov pogled. I sve su više i više šutjeli.

»Evo nas na vidiku Mudporta«, reče Stephen konačno. »Sada, najdraţa«, doda, okrenuvši se prema njoj s pogledom koji ju je napola zaklinjao, »najgori dio tvojeg zamaranja je prošao. Na kopnu moţemo naručiti brzinu. Za jedno sat i pol mi ćemo zajedno biti u poštanskoj kočiji a to će nam se činiti odmorom poslije ovoga.«

Maggie osjeti da je vrijeme da progovori. Bilo bi samo bezobzirno sada pristajati šutnjom. Najtišim glasom, kao što je i on govorio, ali jasno i određeno ona reče:

»Mi nećemo biti zajedno mi ćemo se dotada već rastati.« Stephenu pojuri krv u lice. »Nećemo«, reče. »Ja ću prije umrijeti.« Dakle ipak je onako kako je strepio sprema se borba. Ali nijedno od njih nije se usuđivalo

kazati još jednu riječ, dok nisu mornari spustili čamac i odvezli ih do pristaništa. Tu je stajala gomilica promatrača i putnika, koji su čekali odlazak parobroda za St. Ogg’s. Maggie je imala mutan dojam, kad je stupila na obalu, a Stephen je brzo poveo dalje ispod ruke, da je netko zakoračio prema njoj iz te skupine ljudi, kao da pristupa da je nagovori. Ali Stephen ju je brzo odveo dalje, a ona je bila ravnodušna prema svemu, osim prema kušnji koja se pribliţavala.

Neki nosač odvede ih do najbliţeg svratišta i poštanske stanice i Stephen izda nalog za kočiju dok su prolazili kroz dvorište. Maggie to uopće ne primijeti, već samo reče:

»Zamoli ih da nas odvedu u neku sobu, gdje moţemo sjesti.« Kad su ušli, Maggie ne sjedne, a Stephen, kojemu se u licu mogla čitati očajna odlučnost,

upravo se spremao pozvoniti, kad ona reče čvrstim glasom:

283

»Ja ne idem. Moramo se ovdje rastati.« »Maggie«, klikne on, okrenuvši se naglo prema njoj i govoreći glasom čovjeka koji osjeća

da će sad početi mučenje, »zar me namjeravaš ubiti? Čemu sada to? Sve je već učinjeno.« »Ne, nije učinjeno«, reče Maggie. »Previše je toga učinjeno, previše, a da bismo ikada

mogli tome ukloniti tragove. Ali ja neću ići dalje. Nemoj me pokušavati opet pridobiti. Jučer nisam mogla odlučiti.«

Što da čini? Nije joj se usuđivao pribliţiti mogao bi joj provaliti gnjev i stvoriti novu prepreku. Šetao je gore dolje u luđačkoj nedoumici.

»Maggie«, reče konačno, zastavši pred njom i govoreći glasom punim zaklinjanja i očaja, »imaj samilosti čuj me oprosti mi ono što sam jučer učinio. Ja ću ti se sada pokoriti neću učiniti ništa bez tvog punog pristanka. Ali nemoj zauvijek uništiti naše ţivote nečim prenagljenim i neprirodnim, što ne moţe posluţiti nikakvoj valjanoj svrsi ni za koga što moţe stvoriti samo nova zla. Sjedni, najdraţa moja; pričekaj, promisli što ćeš učiniti. Nemoj sa mnom postupati kao da ne bi mogla imati u mene povjerenja.«

Odabrao je ono što će kod nje najviše odjeknuti. Ali Maggina se volja nepokolebljivo uprla protiv pritiska koji se spremao. Ona se odlučila na to da trpi.

»Ne smijemo čekati«, reče tihim, ali razgovijetnim glasom. »Moramo se smjesta rastati.« »Mi se ne moţemo rastati, Maggie«, reče Stephen nestrpljivije. »Ja to ne mogu podnijeti.

Kakve svrhe ima zadati mi taj jad? Udarac - kakav god bio već je sada zadan. Zar će to ikome drugome pomoći ako me natjeraš u ludilo?«

»Neću započeti nikakvu budućnost, čak ni zbog tebe«, reče Maggie drhtavo, »sa svojevoljnim pristankom na ono što nije smjelo biti. Ono što sam ti rekla u Bassetu, to osjećam i sada: radije bih umrla nego zapala u to iskušenje. Bilo bi bolje da smo se tada zauvijek rastali. Ali mi se moramo sada rastati.«

»Mi se nećemo rastati«, provali Stephen, instinktivno uprivši leđa u vrata zaboravljajući sve što je rekao prije nekoliko trenutaka. »Ja to neću podnijeti. Ti ćeš me natjerati u očaj neću znati što radim.«

Maggie je drhtala. Osjećala je da se rastanak ne moţe naglo provesti. Mora se pouzdati u polaganiji priziv na Stephenovo bolje ja - mora se spremiti za teţi zadatak nego što je nagli odlazak, dok je još odluka svjeţa. Ona sjedne. Promatrajući je s izrazom očaja, koji mu se proširio licem poput nekog avetnog svjetla, Stephen joj se polako pribliţi, sjedne tik uz nju i uhvati je za ruku. Srce joj je udaralo poput srca prestrašene ptice. Ali to izravno protivljenje joj pomoţe. Osjećala je kako joj se odlučnost pojačava.

»Sjeti se što si osjećao prije nekoliko tjedana«, ona počne ozbiljno, usrdno, »sjeti se što smo oboje osjećali da dugujemo sebe drugima i da moramo nadvladati svaku naklonost, koja bi nas iznevjerila tom dugu. Mi nismo uspjeli odrţati svoje odluke; ali krivica ostaje ista.«

»Ne, ona ne ostaje ista«, usprotivi se Stephen. »Mi smo dokazali da je nemoguće odrţati naše odluke. Mi smo dokazali da je osjećaj, koji nas uzajamno privlači, presnaţan, a da bi se dao nadvladati; da prirodni zakon nadilazi svaki drugi zakon. Mi ne moţemo ništa za ono s čime se on sukobljuje.«

»Nije to tako, Stephen posve sam sigurna da je to krivo. Pokušala sam o tome misliti opet i opet; ali vidim, ako bismo ovako prosuđivali, to bi dalo opravdanja svakom izdajstvu i nemilosrđu - mi bismo opravdali trganje najsvetijih veza, koje se ikada mogu stvoriti na zemlji. Ako nas prošlost ne treba vezati, gdje onda moţe biti duţnost? Mi ne bismo imali nikakva zakona, osim trenutnih sklonosti.«

»Ali ima veza, koje se ne mogu odrţavati pukom odlukom«, reče Stephen, ustavši i opet se ušetavši sobom. »Što je vanjska vjernost? Bi li nam zahvalili za nešto tako prazno, kao što je postojanost bez ljubavi?«

Maggie ne odgovori odmah. Prolazila je i unutarnju i vanjsku borbu. Napokon reče, strastveno iznoseći svoje uvjerenje, isto toliko protiv sebe same, koliko i protiv njega:

»To se čini ispravno otpočetka. Ali kad dalje gledam, uvjerena sam da nije ispravno.

284

Vjernost i postojanost znače nešto drugo, a ne da činimo ono što je najlakše i najugodnije. One znače odricanje od svega onog što se kosi s pouzdanjem drugih ljudi u nas svega onoga što bi prouzročilo očaj onima, koje je tijek ţivota učinio ovisnima o nama. Da smo mi da sam ja bila bolja, plemenitija, ti bi zahtjevi na mene tako snaţno utjecali, ja bih osjećala da mi tako neprekidno pritišću srce, baš kao što to i sad čine u trenucima kad mi je svijest budna da protivni osjećaj ne bi nikada u meni ni porastao, kako se to dogodilo. Odmah bi se ugušio ja bih tako ozbiljno molila Boga za pomoć pobjegla bih, kao što bjeţimo pred stravičnom opasnošću. Ne osjećam nikakvu ispriku za sebe nikakvu. Ja ne bih nikada izdala Lucy i Philipa, da nisam bila slaba, sebična i tvrda da nisam mogla misliti o njihovoj boli ne osjećajući boli sama, što bi onemogućilo svako iskušenje. Oh, što sad Lucy osjeća? Ona je vjerovala u mene, ljubila me, dobra mi je bila. Misli na nju ... «

Maggin se glas počne gušiti kad je izgovarala te posljednje riječi. »Ja ne mogu misliti na nju«, reče Stephen, topnuvši nogom kao od boli. »Ja ne mogu

misliti ni na što nego na nas, Maggie. Ti traţiš od muškarca ono što je nemoguće. Jednom sam to osjećao, ali sada se ne mogu na to vraćati. A gdje je korist od toga da ti na to misliš, osim da me mučiš? Sad ih ne moţeš više spasiti od patnje. Ti se samo moţeš otrgnuti od mene i učiniti mi ţivot bezvrijednim. Pa čak i kad bismo mogli natrag i oboje izvršiti svoje obaveze kad bi to sad bilo moguće bilo bi odvratno strašno pomišljati na to da budeš Philipova ţena da ikada budeš ţena čovjeka kojega ne ljubiš. Mi smo se oboje spasili od pogreške.«

Maggie se lice zalije tamnim rumenilom i ona nije mogla govoriti. Stephen to opazi. On ponovo sjedne te je uze za ruku, gledajući je strastvenim zaklinjanjem.

»Maggie! Najdraţa! Ako me ljubiš, ti si moja. Tko bi mogao imati toliko prava na tebe kao ja? Moj je ţivot vezan za tvoju ljubav. Nema ničega u prošlosti što moţe poništiti pravo koje imamo jedno na drugo. To je prvi put da i jedan i drugi ljubimo iz sveg srca i duše.«

Maggie je neko vrijeme šutjela oborenih očiju. U Stephena zaleprša nova nada. On će odnijeti pobjedu! Ali ona uzdiţe oči i dočeka njegov pogled s pogledom tjeskobna ţaljenja, a ne popuštanja.

»Ne ne iz sveg srca i duše, Stephen«, reče plaho i odlučno. »Nikad nisam na to pristala sa svom svojom dušom. Ima uspomena i sklonosti i čeţnje za savršenom dobrotom, koje me čvrsto imaju u vlasti. Te me nikad ne bi nadugo napustile. One bi mi se vratile - pretvorile se u bol za mene kajanje. Ne bih mogla ţivjeti u miru ako bih između sebe i Boga stavila sjenu namjerna grijeha. Već sam prouzročila ţalost znam osjećam to, ali nikad nisam od svoje volje na to pristala. Nikad nisam rekla: ,Neka oni trpe da bih ja uţivala radost!’ Nikad nije bila moja volja da se za tebe udam. Ako bi izvojevao pristanak iz trenutačne premoći mojih osjećaja za tebe, ti ne bi imao svu moju dušu. Kad bih se mogla opet probuditi u onom vremenu prije jučerašnjeg dana, odlučila bih se da ostanem vjerna svojim smirenijim sklonostima te da ţivim bez radosti ljubavi.«

Stephen pusti njezinu ruku i, nestrpljivo ustavši, stade šetati sobom gore dolje, suspreţući bijes.

»Sveti Boţe« konačno provali, »kako je ţenska ljubav bijedna prema muškoj. Ja bih za tebe mogao počiniti zločine a ti moţeš ovako odvagivati i odlučivati se. Ali ti mene ne ljubiš. Kad bi za mene imala samo desetinu onog osjećaja, koji ja imam za tebe, ne bi ti ni časa bilo moguće pomišljati na to da me ţrtvuješ. Ali to tebi ništa ne znači: da mi otimaš sreću moga ţivota.«

Maggie gotovo grčevito stisne prste, drţeći ruke sklopljene u krilu. Zahvatio ju je silan strah, kao da na časove pod silnim bljescima strijela vidi gdje se nalazi, a onda opet pruţa ruke u tami.

»Ne ja ne ţrtvujem tebe, ne bih te mogla ţrtvovati«, reče, čim je opet mogla govoriti. »Ali ne mogu vjerovati u neko dobro za tebe dok osjećam za koje mi oboje osjećamo da je nepravda prema drugima. Mi ne moţemo odabirati sreću ni za sebe ni za nekog drugog. Ne moţemo reći gdje će ta sreća počivati. Moţemo samo odabrati hoćemo li se prepustiti sadašnjem trenu ili ćemo se toga odreći kako bismo poslušali boţanski glas u nama kako bismo ostali vjerni svim

285

pobudama, koje posvećuju naš ţivot. Znam da je to vjerovanje kruto; ono mi je u više navrata izmaknulo, ali ja sam osjećala, ako dopustim da mi zauvijek izmakne, da neću imati svjetla kroz tamu ovog ţivota.«

»Ali Maggie«, uzvikne Stephen, sjedajući opet kraj nje, »zar je moguće da ne vidiš da je ono što se jučer dogodilo sve izmijenilo? Kakva je to zaluđenost kakva uporna opsjednutost, koja te čini slijepom za to? Prekasno je govoriti što smo mogli učiniti i što smo trebali učiniti. Dopuštati i najgore stajalište o onome što se učinilo, to je činjenica prema kojoj sad moramo postupati. Naš se poloţaj izmijenio. Ispravni smjer nije više ono što je prije bio. Mi moramo prihvatiti vlastite postupke i početi iznova polazeći od njih. Uzmimo da smo se jučer vjenčali? To je gotovo isto. Učinak na druge ljude ne bi bio drukčiji. Samo što bi za nas bila razlika u tome«, doda gorko, »što bi ti tada moţda priznala da je tvoja veza sa mnom jača nego s drugima.«

Tamno rumenilo opet zali Maggino lice i ona ne reče ništa. Stephen je ponovo mislio da već počinje dobivati premoć nad njom - on nije nikada još ni povjerovao da neće odnijeti pobjedu. Ima mogućnosti pred kojima naše duše previše prezaju, a da bi ih se bojali.

»Najdraţa«, reče najdubljim, najnjeţnijim glasom, naginjući se prema njoj i obgrhvši je rukom, »ti jesi sad moja, svijet to vjeruje i iz toga sad mora proizaći duţnost: za nekoliko ćeš sati biti i pred zakonom moja, a oni koji su imali za nas zahtjeve, morat će se pomiriti s time uvidjet će da je postojala sila koja je odlučila protiv njihovih prava.«

Maggine se oči širom rastvoriše uţasnutim pogledom, koji se upre u lice tik do njezina. Ona skoči na noge sva opet bhjeda.

»Oh, ne mogu to«, reče glasno kao da je u smrtnoj muci, »Stephen - ne traţi to od mene ne sili me! Ne mogu se više prepirati - ne znam što je pametno. Ali srce mi neće dopustiti da to učinim. Vidim osjećam sada njihovu nevolju, kao da mi je ţeljezom ispaljena u mozgu. Ja sam trpjela, a nisam imala nikoga da me poţali. A sada sam ja druge nagnala u patnju. To me nikad ne bi ostavilo. Ogorčavalo bi mi tvoju ljubav. Ja svakako volim Philipa nekako drukčije; sjećam se svega što smo rekli jedno drugome. Znam kako je mislio na mene kao ono jedino što mu se obećalo u njegovu ţivotu. On mi je bio dan da mu sudbinu učinim manjem krutom, a ja sam ga napustila. A Lucy ona je prevarena ona, koja je imala u mene više povjerenja nego itko drugi. Ja se ne mogu za tebe udati. Ja ne mogu uzeti za sebe neko dobro, koje se istiještilo iz tuđe bijede. To nije ona sila koja bi smjela upravljati s nama ovo što mi osjećamo jedno za drugo. Ona bi me otrgnula od svega onoga što mi je prijašnji ţivot činilo dragim i svetim. Ne mogu krenuti u novi ţivot i to zaboraviti. Moram se vratiti k tome i drţati se za to, inače će mi biti kao da nemam ništa čvrsto ispod nogu.«

»Boţe sveti, Maggie!« klikne Stephen, ustavši sad i on i uhvativši je za mišicu. »Ti luduješ. Kako se moţeš vratiti, a da se ne udaš za mene? Ti ne znaš što će se govoriti, najdraţa. Ti ništa ne vidiš onako kako je uistinu.«

»O da, vidim. Ali oni će mi vjerovati. Ja ću sve priznati. Lucy će mi vjerovati ona će ti oprostiti i i oh, neko će dobro ipak proizaći iz tog prianjanja uz ono što je ispravno. Dragi, dragi Stephen, pusti me da idem! Ne vuci me u dublje kajanje. Moja cijela duša nije nikada pristala ona ne pristaje ni sada.«

Stephen joj ispusti ruku i klone natrag na svoj stolac, napola ošamućen od očajna bijesa. Šutio je nekoliko časaka, ne gledajući je, dok su se njezine oči čeznutljivo upirale u njega, u strahu pred tom nenadanom promjenom. Konačno on reče, još uvijek je ne gledajući:

»Idi, dakle, ostavi me, ne muči me više, ja to ne mogu podnijeti.« Nehotice se ona nagne prema njemu i ispruţi ruku da dotakne njegovu. Ali on uzmakne

pred tom rukom, kao da je uţareno ţeljezo, i ponovo reče: »Ostavi me!« Maggie nije bila svjesna neke odluke kad se okrenula od tog mrkog odvraćenog lica i

izašla iz sobe: bile su to neke automatske kretnje, koje ispunjaju zaboravljenu namjeru. Što je bilo zatim? Neki osjećaj da silazi stepenicama kao u snu popločeno dvorište kočija i konji što

286

stoje čekajući zatim neka lica pa zaokret u neku drugu ulicu, gdje stoji poštanska kočija, koja prima putnike i strelovita pomisao da će je ta kočija odvesti, moţda prema njezinu domu. Ali ona nije mogla još ništa pitati; samo se uspela u kočiju.

Dom gdje su joj majka i brat, Philip, Lucy poprište njezinih briga i iskušenja to joj bijaše luka prema kojoj ju je vuklo srce svetište, gdje leţe svete relikvije gdje će se spasiti da više ne posrne. Pomisao na Stephena bijaše kao neka strašna bol, što kuca i tuče, a ipak, kao uvijek kod takvih boli, potiče sve druge misli na djelatnost. Ali među njezinim mislima jedva je bilo pomisli na to što će drugi reći i misliti o njezinu postupku. Ljubav i duboka samilost i pokajnička tjeskoba nisu za to ostavljale mjesta.

Kočija ju je odnosila u York dalje od kuće. Ali to je tek saznala kad su je o ponoći iskrcali u tom starom gradu. No to joj nije bilo vaţno; moţe ovdje prespavati i krenuti kući sljedeći dan. U dţepu je imala svoj novčanik sa svim svojim novcem u njoj novčanicu i jedan zlatnik. Zadrţala je novčanik u dţepu kad je prekjučer izašla da nešto kupi.

Je li legla u postelju u mrkoj spavaonici starog svratišta sa svom svojom voljom usmjerenom nepokolebljivo na put pokajničke ţrtve? Velike ţivotne borbe nisu tako lake, veliki ţivotni problemi nisu tako jasni. U tami te noći vidjela je Stephenovo lice okrenuto prema njoj u strastvenom očaju punom predbacivanja. Iznova je proţivljavala sve drhtave ushite njegove blizine, od koje se ţivot činio laganim plovljenjem na struji radosti, umjesto mirna odlučna podnošenja i nastojanja. Ljubav, koje se odrekla, vrati joj se s okrutnom draţi. Osjećala je kako širi ruke da je uhvati još jednom, a zatim joj se činilo kao da joj izmiče pa blijedi i nestaje, ostavljajući samo zvuk duboka uzbudljiva glasa, koji zamire i govori:

»Otišlo, otišlo zauvijek.«

287

SEDMA KNJIGA KONAČNI SPAS

288

I. poglavlje

POVRATAK U MLIN

Između četiri i pet sati poslije podne petog dana otkako su Stephen i Maggie bih otišli iz

St. Ogg’sa, Tom Tulliver je stajao na pošljunčanom putu pred starom kućom u mlinu Dorlcote. On je sad ovdje bio gospodar: ispunio je posljednju ţelju svog oca i godinama nepokolebljive stege i odlučna rada postigao gotovo više od nekadanjeg ugleda, koji bijaše ponosno nasljedstvo Dodsona i Tullivera.

Ali dok je Tom stajao u vrućem mirnom suncu tog ljetnog poslijepodneva, u njegovu licu nije bilo radosti ni slavlja. Usta su mu imala svoj najgorči izraz, strogo čelo svoje najtvrđe i najdublje bore, dok je potezao šešir dublje na oči da ih zaštiti od sunca i gurao ruke duboko u dţepove i ušetao se gore dolje po pošljunčanom putu. Od njegove sestre nije bilo nikakvih vijesti, otkako se Bob Jakin vratio parobrodom iz Mudporta i učinio kraj svim nevjerojatnim pretpostavkama o nekoj nesreći na vodi, izjavivši da ju je vidio kad se iskrcala iz neke lađe s gospodinom Stephenom Guestom. Hoće li daljnja vijest javiti da se udala ili što? Vjerojatno je da se nije udala. Tom se već duševno pripremio na najgore što se moţe dogoditi ne smrt, već sramota.

Dok je šetao okrenut leđima prema vratima u ogradi, a licem prema šumnoj struji vode iz mlina, neka visoka tamnooka spodoba, koju dobro poznajemo, pribliţila se vratima i zastala da ga pogleda, dok joj je srce naglo udaralo. Njezin je brat bio ono ljudsko biće kojeg se najviše bojala već od svojeg djetinjstva i to s onim strahom, koji se u nama rađa kad ljubimo nekoga tko je neumoljiv, nepopustljiv, neizmjenjiv čijem se naziranju nikada ne moţemo prilagoditi, a kojeg ipak ne bismo htjeli sebi otuđiti jer to ne bismo mogli podnijeti. Taj je duboko ukorijenjeni strah sada tresao Maggie, ali njezina se duša nepokolebljivo usmjerila na povratak k bratu, kao prirodnom skloništu, koje joj se pruţa. U svojem dubokom poniţenju, koje je osjećala, gledajući natrag na vlastitu slabost u svojoj muci nad bolima, koje je zadala gotovo je i ţeljela podnijeti strogost Tomova ukora da se strpljivom šutnjom podvrgne tom krutom negodovanju i osudi, protiv koje se tako često bunila. Sada joj se ta osuda činila samo pravedna pa tko je slabiji od nje? Ţudjela je za tom vanjskom pomoći svojim boljim namjerama, koju će joj donijeti potpuna pokorna ispovijest i blizina onih, kojih će pogledi i riječi biti odraz njezine vlastite savjesti.

U Yorku je Maggie morala ostati dan u postelji zbog strašne glavobolje, koja je prirodno nastupila poslije strašnih napora prethodnog dana i noći. Na čelu i u očima još uvijek je bilo tragova tjelesne boli, a cijela joj je vanjština, s haljinom koju tako dugo nije presvlačila, bila otrcana i jadna. Ona pomakne zasun na vratima i uđe polagano. Tom nije čuo vrata jer je baš bio tik kraj tutnjava nasipa. Ali zamalo se okrene i dignuvši oči, opazi lik, na kojem se otrcana vanjština i osamljenost činila kao potvrda njegovih najgorih nagađanja. On zastade sav dršćući i blijed od zgraţanja i bijesa.

I Maggie je zastala tri metra pred njim. Nazirala je mrţnju u njegovu licu, osjećala je kako joj ta mrţnja juri kroz sve ţilice. Ali ona mora govoriti.

»Tome«, počne slabim glasom, »vratila sam se k tebi došla sam natrag kući da se utečem, da ti sve kaţem.«

»Kod mene nećeš naći doma«, odgovori Tom, dršćući od bijesa. »Ti si nas sve osramotila. Osramotila si ime mojeg oca. Navukla si prokletstvo na svoje najbolje prijatelje. Bila si podla prijevarna nikakve pobude nisu dovoljno jake da te obuzdaju. Perem ruke nad tobom za svagda. Ti ne pripadaš meni.«

Majka je sada izišla na vrata. Stala je kao uzeta pred dvostrukim udarcem: što vidi Maggie i čuje Tomove riječi.

289

»Tome«, reče Maggie malo hrabrije, »moţda i nisam tako kriva kako misliš. Nikad nisam imala namjeru popustiti svojim osjećajima. Borila sam se protiv njih. Predaleko sam se odvezla čamcem da se u utorak vratim. Došla sam natrag čim sam mogla.«

»Ne mogu više u tebe vjerovati«, reče Tom, postepeno prelazeći iz drhtava uzbuđenja prvog časa u hladnu nepopustljivost. »Ti si podrţavala tajnu vezu sa Stephenom Guestom kao što si to već i prije učinila s nekim drugim. On te je došao posjetiti kod tetke Moss i ti si s njim sama šetala poljskim putovima. Mora da si se ponašala kako se nijedna čedna djevojka ne bi ponašala prema udvaraču svoje sestrične, inače se to ne bi nikada moglo dogoditi. Ljudi u Luckrethu vidjeli su vas kako prolazite, prošli ste i mimo svih ostalih mjesta. Znala si što radiš. Philip Wakem ti je bio krinka da zavaraš Lucy, najbolju prijateljicu koju si ikad imala. Idi i vidi kako si joj uzvratila: ona je bolesna ne moţe ni govoriti moja joj majka ne smije ni blizu da je ne podsjeti na tebe.«

Maggie bijaše napola omamljena i previše priklještena vlastitom tjeskobom, a da bi uopće razabirala neku razliku između svoje stvarne krivnje i bratovih optuţaba ih se čak opravdavala.

»Tome«, reče, ţestoko stišćući sklopljene ruke pod ogrtačem i napreţući se da opet govori. »Štogod sam učinila, ja se zbog toga gorko kajem. Ţelim to popraviti. Podnijet ću sve. Ţelim biti spriječena da ne počinim opet nešto nevaljalo.«

»A što će tebe spriječiti?« upita Tom s okrutnom gorčinom. »Vjera ne, a ni tvoji prirodni osjećaji zahvalnosti i časti. A on on bi zavrijedio da ga ustrijele, kad ne bi bilo ... Ali ti si deset puta gora od njega. Prezirem tvoj karakter i tvoj postupak. Ti si se borila protiv svojih osjećaja, kaţeš? Jest! Ja sam imao osjećaje protiv kojih sam se morao boriti. Ali ja sam ih nadvladao. Imao sam teţi ţivot nego ti, ali sam našao utjehe u vršenju svoje duţnosti. Ali nikad neću odobravati postupak kao što je tvoj. Svijet neka vidi da znam za razliku između onoga što je pravo i što je nevaljalo. Ako ti trebaš novaca, ja ću se pobrinuti za tebe obavijesti moju majku. Ali pod moj krov mi nećeš doći. Dosta je što moram podnositi misao na tvoju sramotu: pogled na tebe mi je mrzak.«

Maggie se polako okrene s očajem u srcu. Ali ljubav jadne zaplašene majke provali sada, jače od sveg straha.

»Dijete moje! Ja ću ići s tobom. Ti imaš majku.« Oh, kako je sladak bio odmor u tom zagrljaju za ucviljenu Maggie! Više od sve mudrosti

pomaţe jedan gutljaj jednostavnog čovječnog smilovanja, koje nas ne napušta. Tom se okrene i ode u kuću. »Uđi, dijete moje«, šapne gospođa Tulliver. »On će ti dopustiti da ostaneš i spavaš u mojoj

postelji. On mi to neće uskratiti, ako ga zamolim.« »Ne, majko«, reče Maggie tihim glasom nalik na uzdah. »Ja neću nikada ući.« »Onda me pričekaj vani. Spremit ću se i poći s tobom.« Kad se majka opet pojavila sa šeširom na glavi, Tom izađe u hodnik i stavi joj u ruke

novaca. »Moja je kuća tvoja, majko, uvijek«, reče. »Ti ćeš doći i obavijestiti me o svemu što ti treba

ti ćeš doći natrag k meni.« Jadna gospođa Tulliver uzme novac, previše zaplašena da išta kaţe. Jedino što je jasno

osjećala, bijaše majčinski nagon da ide sa svojim nesretnim djetetom. Maggie je čekala vani pred ogradom. Ona uze majku za ruku i one šutke pođoše komadić

puta. »Majko«, konačno reče Maggie, »ići ćemo k Lukeu u kućicu. Luke će me primiti k sebi. On

je bio veoma dobar prema meni kad sam bila mala djevojčica.« »On sada nema mjesta za nas, draga. Ţena mu ima toliko djece. Ne znam kamo da idemo,

ako ne jednoj od tvojih tetaka, a to se jedva usuđujem«, reče jadna gospođa Tulliver, kojoj je u toj krajnjoj nuţdi ponestala svaka umna sposobnost.

Maggie pošuti malo pa reče: »Hajdmo do Boba Jakina, majko. Njegova će ţena imati mjesta za nas, ako nemaju drugog

290

podstanara.« I tako krenuše na svoj put u St. Ogg’s do stare kuće na obali rijeke. Bob je sam bio kod kuće s teškim srcem, koje se opiralo čak i novoj radosti i ponosu što

posjeduje dvomjesečno djetešce sigurno najţivahnije djetešce te dobi koje se ikada rodilo knezu ih pokućarcu. Moţda ne bi bio tako potpuno razumio svu neobičnost Maggina pojavljivanja s gospodinom Stephenom Guestom na pristaništu u Mudportu da nije bio svjedokom učinku, koji je ta vijest proizvela na Toma kad mu je došao javiti. A odonda su okolnosti, koje su u svakom slučaju podavale porazan značaj njezinu bijegu s mladićem, već prodrle dalje od uglađenijih krugova St. Ogg’sa i postale predmet općeg razgovora, pristupačnog i konjušarima i teklićima. Stoga, kad je otvorio vrata i ugledao pred sobom Maggie u njezinoj ţalosti i izmorenosti, on više nije imao nikakvih pitanja, osim jednoga, koje se usuđivao postaviti samo sebi, gdje je gospodin Stephen Guest? Bob se sa svoje strane nadao da se taj gospodin nalazi u najvrućem odjeljenju onog utočišta, koje kaţe se postoji na drugom svijetu za gospodu, koja su tamo vjerojatno u lošim prilikama.

Sobe su bile neiznajmljene pa su veća gospođa Jakin i manja gospođa Jakin dobile nalog da sve lijepo urede za »staru gospođu i mladu gospođicu« naţalost, još je uvijek gospođica. Dosjetljivi je Bob bio neugodno začuđen: kako je moglo doći do takva ishoda kako je gospodin Stephen Guest mogao otići od nje ih dopustiti joj da od njega ode, kad je imao mogućnost da je zadrţi kod sebe. Ali on je šutio i nije dopuštao svojoj ţeni da ga išta pita. Nije se htio ni pojaviti u sobi, da se to ne bi činilo kao nametljivost i ţelja da nešto pronjuška jer je osjećao prema tamnookoj Maggie ono isto viteštvo, kao i u danima kad joj je kupio nezaboravljeni dar knjiga.

Ali dan dva kasnije gospođa je Tulliver pošla opet u mlin na nekoliko sati, prigledati malo Tomovo kućanstvo. Maggie je to ţeljela. Poslije prve ţestoke provale osjećaja, koja ju je obuzela, čim nije više morala ispunjavati neku određenu svrhu, majčina joj je prisutnost bila manje potrebna. Čak je i ţeljela biti nasamo sa svojom boli. Ali samo je kratko vrijeme bila sama u staroj gostinjskoj sobi s pogledom na rijeku, kad se na vratima začu kucanje. Okrenuvši svoje ţalosno lice, ona reče:

»Slobodno«, i ugleda Boba kako ulazi s djetešcem na rukama, a Mumps u stopu za njim. »Mi ćemo otići natrag, ako vas smeta, gospođice«, reče Bob. »Ne«, tiho reče Maggie, poţeljevši da se moţe nasmiješiti. »Vidite, mi imamo ovo naše malo, gospođice, pa sam htio da ga pogledate i uzmete u

ruke, ako hoćete biti tako dobri. Jer mi smo bili tako slobodni da mu damo ime po vama pa bi bilo dobro da se malo pozabavite s njime.«

Maggie nije mogla govoriti, ali ispruţi ruke da prihvati sitno djetešce, dok ga je Mumps zabrinuto onjuškivao da se uvjeri kako mu taj prijenos neće naškoditi. Maggie nabuja srce kod tog Bobova čina i govora. Znala je i predobro da je to način koji je odabrao da joj iskaţe suosjećanje i poštovanje.

»Sjednite, Bobe«, ponudi ga Maggie i on šutke sjede. To mu je bilo posve novo: da ga jezik ne sluša i neće reći ono što on ţeli da kaţe.

»Bobe«, reče Maggie poslije nekohko trenutaka, gledajući dijete na svojim rukama i drţeći ga bojaţljivo, kao da se boji da bi joj moglo iskliznuti iz misli i prstiju, »htjela bih vas zamoliti za jednu uslugu.«

»Nemojte tako govoriti, gospođice«, reče Bob, hvatajući Mumpsa za koţu na vratu. »Ako ima išta što za vas mogu učiniti, ja ću to smatrati kao jednodnevnu zaradu.«

»Ţelim da odete do dr. Kenna i zatraţite razgovor s njime pa da mu kaţete da sam ja ovdje i da bih bila veoma zahvalna ako bi došao do mene, dok majke nema kod kuće. Ona se neće vratiti do večeri.«

»Eh, gospođice učinit ću to za tren oka to nije nego jedan korak. Ali ţena dr. Kenna leţi mrtva sutra će je pokopati, umrla je onaj dan kad sam došao iz Mudporta. Još je veća šteta da je umrla baš sada kad ga vi trebate. Ne bih baš volio sada mu dolazim u blizinu.«

»Oh, ne, Bobe«, reče Maggie, »moramo odgoditi dok ne prođe nekoliko dana, moţda kad

291

čujete da on opet izlazi. Ali moţda će on otići iz grada nekamo dalje«, doda, osjećajući novu malodušnost kod te pomisli.

»On ne, gospođice«, reče Bob. »On neće odlaziti nikamo. On nije jedan od one gospode koji se idu isplakati u kupališta, kad im ţena umre. On ima što drugo da radi. On se valjano i temeljito brine za svoju ţupu, taj da. Krstio je naše malo. I došao je do mene da čuje što radim nedjeljom, kad me nema u crkvi. Ali ja sam mu rekao da sam od četiri nedjelje tri nedjelje na putu i onda sam naviknut na to da budem na nogama pa ne mogu tako dugo sjediti na miru i ‘Boţe moj, gospodine’, rekoh, ‘za pokućarca je dosta ako samo ponekad posjećuje crkvu, jer to je snaţna hrana’, rekoh, ‘pa nije potrebno previše je uţivati.’ Eh, gospođice, kako je naše malo dobro kod vas! Kao da vas poznaje. A malo vas i poznaje, siguran sam kao što ptice poznaju jutro.«

Bobov se jezik sad očito oslobodio od svoje nenavikle sputanosti pa je čak moţda bio u opasnosti da proradi i malo više nego se od njega traţilo. Ali pitanja, u koja je ţeljno htio biti upućen, bijahu tako strma i nepristupačna da mu je jezik radije jurio u ravnini, nego da ga ponese tim neutabanim stazama. To je osjećao pa je opet malo pošutio, mozgajući ţivo o tome u kakav oblik da zaodjene svoje pitanje. Napokon reče plašljivijim glasom nego inače:

»Hoćete li mi dopustiti, gospođice, da vas samo nešto pitam?« Maggie se prilično lecne, ali odgovori: »Da, Bobe, ako je to o meni samoj a ni o kome drugom.« »Eh, gospođice, to je ovo: zamjerate li kome štogod?« »Ne, nikome«, reče Maggie, upitno uzdiţući pogled prema njemu. »Zašto?« »Oh, Boţe moj, gospođice«, reče Bob, uštinuvši Mumpsa za vrat jače nego ikada, »volio

bih da zamjerate pa da mi to kaţete mlatio bih ga sve dotle dok ne bih više mogao ništa vidjeti da, a poslije moţe sudac raditi sa mnom što ga volja.«

»Oh, Bobe«, reče Maggie, blijedo se osmjehnuvši, »vi ste mi veoma dobar prijatelj. Ali ja ne bih nikoga htjela kaţnjavati pa čak i ako bi mi i nešto skrivio. Ja sam prečesto sama počinjala nepravdu.«

Ovo je stajalište bilo Bobu zagonetno i više nego ikada je obavilo tamom ono što se moglo dogoditi između Stephena i Maggie. Ali daljnja bi pitanja bila previše nametljiva, čak i kad bi ih mogao iznijeti u prikladnijem okviru, pa je tako morao dijete odnijeti opet njegovoj majci, koja ga je čekala.

»Moţda bi vam bilo po volji da imate Mumpsa za društvo, gospođice«, upita, kad je opet uzeo dijete. »On je sjajno društvo taj moj Mumps on sve zna i ne obazire se na to. Ako mu kaţem, on će leţati pred vama i čuvati vas isto onako mirno kao što čuva moju torbu. Bit će dobro dopustiti mi da ga malo ostavim kod vas on će vas zavoljeti. Gospode, divno je to kad imaš nijemu ţivotinju koja te voli. Taj će ti ostati vjeran i drţati gubicu.«

»Da, ostavite ga, molim«, reče Maggie. »Mislim da bi mi bilo drago da mi Mumps bude prijatelj.«

»Mumps, lezi ovdje«, naredi Bob psu, pokazujući na mjesto ispred Magginih nogu, »i da mi se nisi pomaknuo dok ti se ne kaţe.«

Mumps smjesta legne i kad mu je gospodar izišao iz sobe, on ne pokaza nikakve znakove nemira.

292

II. poglavlje

ST. OGG’S DONOSI PRESUDU

Uskoro se znalo po cijelom St. Ogg’su da se gospođica Tulliver vratila. Ona dakle nije pobjegla da bi se udala za gospodina Stephena Guesta uostalom, kako bilo, gospodin Stephen Guest nije je oţenio što je na kraju isto, koliko se to odnosi na njezinu krivnju. Mi sudimo bliţnje prema posljedicama, a kako i bismo drugačije - ne poznavajući postupak po kojemu se dođe do rezultata. Da se gospođica Tulliver vratila, nakon nekoliko mjeseci valjano odabrana putovanja, kao gospođa Stephena Guesta s opremom pripremljenom poslije udaje, te sa svim prednostima, koje čak ima i ona najmanje dobrodošla ţena sina jedinca, javno bi mišljenje, koje je u St. Ogg’su, kao i svagdje drugdje, znalo što da misli, sudilo točno u skladu s tim posljedicama. Javno je mišljenje u tim slučajevima uvijek ţenskog roda ne svijet, već njegova ţena. A ta bi vidjela da su dva lijepa mlada bića i to gospodin iz gotovo prve obitelji u St. Ogg’su pošto su se našla u nezgodnu poloţaju, zalutala na put, koji je najblaţe rečeno krajnje nepromišljen i uzročnik bolne ţalosti i razočaranja, osobito za ono slatko mlado stvorenje, gospođicu Deane. Svakako, gospodin se Guest nije baš valjano ponio. Ali konačno, mladi su muškarci skloni tome da se tako iznenada zanesu. A kako god se moţda čini nevaljalo da je gospođa Stephena Guesta mogla dopustiti da joj odabranik njezine sestrične ma samo i pokuša udvarati (zapravo se govorilo kako je ona već odavno zaručena za mladog Wakema ta stari je to Wakem sam spomenuo), ipak, ona je još puno mlađa a on je grbav, znate! a mladi je Guest tako neodoljiv i kaţu da je on doslovno oboţava (naravno, to neće potrajati!) i pobjegao je s njom u čamcu posve protiv njezine volje pa što je mogla? Nije se tada mogla vratiti jer nitko ne bi s njome razgovarao. A kako joj samo onaj ţućkasti saten divno pristaje puti! Čini se da su sad nabori sprijeda najnovija moda; nekoliko je njezinih haljina tako sašiveno. Kaţu da mu ništa nije prelijepo da za nju kupi. Jadna gospođica Deane! Uistinu je vrijedna ţaljenja. Ali opet, nije ni bilo pravih zaruka. A morski će joj zrak koristiti. Uostalom, ako mladi Guest nije za nju osjećao više nego to, bolje je za nju da se i ne uda za njega. Kakva divna udaja za djevojku kao što je gospođica Tulliver upravo romantično! Eh, mladi će se Guest natjecati na narednim općinskim izborima. Danas vam je trgovina sve! Onaj mladi Wakem je gotovo sišao s uma pa i bio je uvijek tako čudan. Ali on je otišao opet u inozemstvo da se ukloni s puta što je uostalom i najbolje za grbava mladića. Gospođica Unit izjavljuje da neće nikada posjetiti gospodina i gospođu Guest kakva besmislica! Graditi se kao da si bolji od drugih ljudi. Pa društvo se ne bi moglo odrţati ako bismo ovako ispitivali postupke pojedinca a kršćanstvo nam nalaţe neka ne mislimo ništa zlo a moje je mišljenje da gospođica Unit nije zapravo primila pozivnicu.

Međutim kako znamo posljedice nisu bile takve da bi dopuštale ovo zabašurivanje prošlosti. Maggie se vratila bez svadbene opreme, bez muţa u onom poniţenom i izopćenom poloţaju, u koje, kako se zna, vodi zabluda; a ţena svijeta s onim tankoćutnim instinktom, koji joj je dan da sačuva Društvo, vidjela je odmah da se gospođica Tulliver ponijela posve nevaljalo. Zar bi išta moglo biti odvratnije? Djevojka, koja toliko duguje svojim prijateljima čija je majka, kao i ona sama, primila toliko dobrote od obitelji Deane pa da zasnuje spletku kako će vlastitoj sestrični preoteti sklonosti nekog mladića i to sestrični, koja se prema njoj ponijela kao sestra! Preoteti njegove sklonosti? Ne, to nije izraz za djevojku kova gospođice Tulliver. Ispravnije bi bilo reći da ju je na to nagnala puka neţenstvena drskost i neobuzdana strast. Uvijek je bilo nešto sumnjivo na njoj. Ta veza s mladim Wakemom, koja je kako kaţu - trajala godinama, zapravo je nezdrava upravo odvratna! Ali kod djevojke s takvim sklonostima! Za ţenu svijeta već je u samoj vanjštini gospođice Tulliver uvijek bilo nešto što je profinjeni instinkt osjećao kao predznak za neko zlo. Što se pak tiče jadnog gospodina Stephena Guesta, njega treba prije ţaliti

293

nego što drugo. Mladića od dvadeset i pet godina ne treba prestrogo suditi u takvim slučajevima - on je pao gotovo posve na milost i nemilost bezobzirne spletkarice. I jasno je da je popustio protiv svoje volje. Otresao se nje, čim je samo mogao. Uistinu, to da su se tako brzo razišli, baca veoma loše svjetlo na nju. Doduše, on je napisao pismo u kojem svu krivnju baca na sebe i sve što se dogodilo opisuje nekako romantično, nastojeći je prikazati nevinom: naravno, on to moţe! Ali profinjeni se instinkt ţene svijeta ne da prevariti srećom inače, na što bi Društvo spalo? Eto vlastiti ju je brat izbacio iz kuće! Dosta je on toga vidio to moţete biti uvjereni inače to ne bi učinio. Uistinu čestit mladić taj Tom Tulliver. Taj će se svakako uspeti u ţivotu! Sramota njegove sestre svakako je teţak udarac za njega. Nadajmo se da će ona otići odavle u Ameriku ili bilo kamo da očisti zrak St. Ogg’sa od prljavštine svoje prisutnosti, koja je krajnje opasna za tamošnje kćeri. Ništa joj se dobro ne moţe dogoditi: nadajmo se samo da će se pokajati i da će joj se Bog smilovati. On nema na brizi Društvo kao što to ima ţena svijeta.

Trebalo je gotovo četrnaest dana da fini instinkt provjeri sva ta govorkanja. Naime, cijeli je tjedan protekao dok je stiglo Stephenovo pismo, u kojem je Stephen priopćio ocu činjenice i dodao da ide preko u Nizozemsku, novac je podigao kod njihova zastupnika u Mudportu i da zasada ne moţe stvoriti nikakvu odluku.

Maggie je sve to vrijeme bila previše ispunjena jednom većom brigom, a da bi i jednu misao utrošila na stajalište, koje o njezinu ponašanju zauzima svijet St. Ogg’sa: briga zbog , zbog Lucy, zbog Philipa salijetala je njezino jadno srce u nesmiljenoj, upornoj, neprestanoj buri, u kojoj se miješala ljubav, kajanje i samilost. Da je uopće pomišljala na to da će je odbaciti i činiti joj nepravdu, činilo bi joj se da je ono najgore od toga već osjetila da joj to više ne moţe zadati nepodnošljiv udarac, otkako je čula one riječi iz usta svog brata. Kroz svu brigu za one koje je ljubila i povrijedila, te su riječi neprestano prodirale kao snaţna bol, koja bi izazivala očaj i uţas čak i u nebeskoj radosti. Pomisao da bi se sreća mogla ikada vratiti nije ni na tren protinjala u njoj, kao da je svaka osjetljiva ţilica u njoj previše zaokupljena boli, a da bi ikad mogla zatitrati na neko drugo djelovanje. Ţivot se prostirao pred njom kao jedan jedini čin pokajanja i sve za čim je ţudjela, kad bi razmišljala o svojoj budućoj sudbini, bijaše nešto što bi joj zajamčilo da neće više posrtati. Vlastita slabost proganjala ju je kao duševna slika straliovitih mogućnosti, koja joj nije dopuštala ni da zamisli neki mir, osim onoga koji daje osjećaj sigurnog utočišta.

Ali ona je imala i praktične namjere. Ljubav prema nevinosti bijaše prejako nasljedstvo i navika kod nje, a da se ne bi sjetila kako mora stjecati svoj kruh. I kad su se druge ideje činile neizvjesne, ona se vrati na onu da se opet prihvati jednostavnog šivanja pa da tako zaradi dovoljno i plati za svoj stan kod Boba. Namjeravala je nagovoriti majku da se s vremenom vrati opet u mlin i da opet ţivi kod Toma, a ona će sebe već nekako uzdrţavati u St. Ogg’su. Dr. Kenn će joj moţda pomoći i pruţiti savjet. Zapamtila je njegove oproštajne riječi na dobrotvornom sajmu. Sjećala se trenutačnog osjećaja pouzdanja, koji se u njoj javio, kad je s njim razgovarala pa je ţeljno iščekivala prigodu da mu se posve povjeri. Majka je danomice navraćala u kuću gospodina Deana da čuje kako je Lucy. Izvještaj je uvijek bio ţalostan ništa je još nije pokrenulo iz nemoćne tuposti, koja je nastupila s prvim uţasom. Ali o Philipu gospođa Tulliver nije znala ništa i, naravno, nitko koga ona susreće neće joj govoriti o onome što se odnosi na njezinu kćer. No konačno majka pribere hrabrosti da pođe u posjete sestri Glegg, koja će, naravno, sve znati te je čak i posjetila Toma u mlinu, dok je gospođa Tulliver bila odsutna, premda Tom nije rekao ništa što se tom prilikom odvijalo.

Čim je majka otišla, Maggie stavi šešir na glavu. Odlučila je otići do ţupnog dvora i traţiti razgovor s dr. Kennom. On je doduše u dubokoj ţalosti ali tuđa nas ţalost ne vrijeđa pod takvim okolnostima. Bilo je to prvi put da je išla dalje od kućnih vrata otkako se vratila. Usprkos tome, sva joj je duša toliko stremila prema cilju njezine šetnje da joj nije ni padalo na pamet kako će joj biti neugodno susretati putem ljude, koji će u nju zuriti. Ali tek što je odmakla od uskih uhčica, kojima je morala zaokretati, izašavši iz Bobove kuće, već je opazila kako joj se dobacuju neobični pogledi. Ta je svijest ponuka da uznemireno ubrza korake, bojeći se pogledati lijevo ili desno. Malo kasnije, međutim, sretne se licem u lice s gospođom

294

igospođicom Turnbull, starim znancima njezine obitelji. Obje je pogledaše stranim pogledom, okrenuvši glave bez riječi. Svi ti kruti pogledi bili su za Maggie bolni, no ona je sebi previše predbacivala, a da bi osjećala neko zamjeranje. Nije čudo što neće sa mnom razgovarati, mislila je one vole Lucy. Ali sada je znala da će morati proći kraj skupine gospode, koji su stajali kod vratiju dvorane za biljar, i nije mogla ne vidjeti mladog Torryja kako je stupio malo naprijed sa svojim monoklom i naklonio joj se onako nehajno, kako bi se naklonio ljubaznoj konobarici. Maggie je bila previše ponosna, a da ne bi osjetila taj ţalac, čak i usred svoje ţalosti. I po prvi put je snaţno zaokupi pomisao da će joj se dobacivati i drugi prijekori, osim onog koji se smatra da je ide zbog prekršene vjere prema Lucy. Ali sad je bila već kod ţupnog dvora. Tu će moţda naći nešto drugo od odmazde. Odmazda moţe doći od bilo kojeg glasa: najokorjeliji, najokrutniji, najsuroviji ulični deran na uglu moţe ti je dijeliti. Pomoć i samilost svakako su rjeđe pojave potrebnije je da ih pravedni dijele.

Pošto se najavila, odmah su je odveli gore u radnu sobu dr. Kenna, gdje je on sjedio među hrpama knjiga, koje ga sad nisu ništa privlačile, već je naslanjao obraz na glavicu svojeg najmlađeg djeteta, trogodišnje djevojčice. Sluţavka odvede dijete i kad su se vrata zatvorila, dr. Kenn reče, namjestivši stolac za Maggie:

»Spremao sam se obići vas, gospođice Tulliver. Vi ste me pretekli. To me raduje.« Maggie ga pogleda izravno, poput djeteta, kao što ga je pogledala na dobrotvornom

sajmu, pa reče: »Ţelim vam reći sve.« Ali kad je to rekla, oči joj se naglo zališe suzama i sve ono

uzbuđenje, koje joj se nagomilalo na njezinu putu poniţenja do ţupnog dvora, potraţi sebi maha prije nego je mogla govoriti dalje.

»Samo mi kaţite sve«, ohrabri je dr. Kenn s mirnom ljubaznošću u svojem ozbiljnom čvrstom glasu. »Mislite na mene kao na čovjeka kojemu je bilo dano dugo iskustvo, koje će mu moţda omogućiti da vam pomogne.«

U prilično iskidanim rečenicama i na početku s nešto napora, ali uskoro sve većom lakoćom, koju je donosio osjećaj olakšanja u tom povjerenju, Maggie ispripovjedi kratku povijest borbe, koja mora biti početak dugotrajne ţalosti. Tek dan prije, dr. Kenn je doznao za sadrţaj Stephenova pisma i on je u njega odmah povjerovao bez potvrde, koje je davalo Maggino priopćenje. Ono njezino nehotično tuţenje: ‘Oh, ja moram ići’, ostalo je za njega znak da ta djevojka prolazit neki unutarnji sukob.

Maggie se najduţe zadrţala na osjećaju koji ju je ponukao da se vrati majci i bratu i da prione uz uspomene na prošlost. Kad je završila, dr. Kenn je šutio nekoliko časaka: imao je na umu jednu poteškoću. Ustao je i šetao gore dolje pred kaminom s rukama na leđima. Konačno opet sjedne i reče, gledajući Maggie:

»Vaš poriv da idete k svojim najbliţim prijateljima da ostanete ondje gdje su se satkale sve veze vašeg ţivota jest pravi poriv na koji se crkva u svojem prvobitnom ustrojstvu i stezi odaziva raskriljujući ruke prema pokajniku budno pazeći nad svojom djecom sve do zadnjega nikada ih ne napuštajući, dok nisu beznadno okorjela. A crkva bi morala biti odraz osjećaja zajednice, tako da svaka ţupa bude jedna obitelj sazdana kršćanskim bratstvom pod duhovnim ocem. Ali ideje stege i kršćanskog bratstva potpuno su popustile jedva se moţe i reći da još postoje u duši javnosti. Još ih jedva gdje ima, osim djelomično u proturječnu obliku, koji su poprimile u uskim zajednicama heretika. I kad me ne bi podupirala čvrsta vjera da crkva mora konačno opet zadobiti svu snagu tog ustrojstva, koje je jedino usklađeno ljudskim potrebama, ja bih često gubio hrabrost, opaţajući nedostatak prijateljstva i osjećaja uzajamne odgovornosti među vlastitim stadom. Danas sve nekako naginje prema labavljenju veza prema tome da se ispunjenje obaveze, koja ima svoje korijenje u prošlosti, nadomjesti mušičavim izborom. Vaša savjest i vaše srce pruţili su vam pravo svjetlo u tom pitanju, gospođice Tulliver. I ja sam to sve rekao da biste znali što bi moja ţelja za vas bila a što moj savjet vama kad bi mi oni proizlazili iz vlastitog osjećanja i mišljenja na koje ne bi djelovale okolnosti, koje ih onemogućuju.

Dr. Kenn zastade časak. U njegovu načinu nije bilo ni traga nekoj pretjeranoj

295

dobrohotnosti. Bilo je čak i nešto gotovo hladno u ozbiljnosti njegova pogleda i glasa. Da Maggie nije znala kako je njegova dobronamjernost to upornija što je suzdrţljivija, ona bi se sva sledila i prestrašila. Ovako pak slušala je puna očekivanja, posve uvjerena da će u njegovim riječima biti djelotvorne pomoći. Dr. Kenn nastavi:

»Vaše ţivotno neiskustvo, gospođice Tulliver, ne da vam da u punoj mjeri predvidite veoma nepravedna shvaćanja, koja će se vjerojatno poprimiti u pitanju vašeg postupka naime shvaćanja koja će djelovati otrovno, čak i usprkos priznatim dokazima, koji ih pobijaju.«

»Oh, da pomalo shvaćam«, reče Maggie, ne mogavši se suzdrţati, a da ne da izraza svojoj najnovijoj boh. »Znam da će me vrijeđati. Mislit će da sam gora nego što jesam.«

»Vi moţda još ne znate«, nastavi dr. Kenn s tragom pojačane osobne samilosti, »da je došlo pismo koje bi trebalo uvjeriti svakoga, tko je bilo što o vama znao, da ste odabrali strmi i teški put povratka na ono što je ispravno i to u času kad je taj povratak bio najteţi od svega.«

»Oh gdje je on?« klikne jadna Maggie, porumenjevši i zadrhtavši, što ne bi bila mogla spriječiti ničija prisutnost.

»Otišao je u inozemstvo. Pisao je svom ocu o svemu što se dogodilo. On vas je do najvišeg stupnja oslobodio svake krivnje. I ja se nadam da će informacije iz tog pisma povoljno djelovati na vašu sestričnu.«

Dr. Kenn pričeka da se ona opet smiri pa tek onda nastavi: »To bi pismo, kako rekoh, moralo biti dovoljno da spriječi sve pogrešne dojmove o vama.

Ali ja sam primoran, gospođice Tulliver, da se ne samo zbog iskustva cijelog mog ţivota, već i zbog mojih opaţanja u posljednja tri dana, bojim da nema tih dokaza koji će vas spasiti od bolnih posljedica onoga što vam se s nepravom pripisuje. Baš osobe koje imaju najmanje sposobnosti za borbu savjesti, kakvu ste vi prošli, po svoj će se prilici zgraţati nad vama jer one neće vjerovati u vašu borbu. Bojim se da će vaš ţivot ovdje biti praćen ne samo s mnogo boli, već i s mnogo zapreka. Zbog toga i samo zbog toga molim vas da promislite neće li moţda biti za vas bolje da uzmete neko mjesto negdje dalje, kako ste to prije namjeravali. Ja ću se odmah potruditi da vam nešto nađem.«

»Oh, kad bih samo mogla ostati ovdje!« klikne Maggie. »Nemam odvaţnosti da opet započnem strani ţivot. Ne bih imala uporišta. Osjećala bih se kao samotni lutalac odsječena od prošlosti. Pisala sam gospođi, koja mi je ponudila mjesto, da se ispričam. Kad bih ostala ovdje, mogla bih se moţda na neki način oduţiti Lucy i ostalima. Mogla bih ih uvjeriti da mi je ţao i«, doda s blijedim odrazom nekadašnjeg ponosnog ţara, »ja neću otići jer ljudi kaţu štošta laţno o meni. Neka nauče da to opet povuku. Ako i budem morala na kraju otići jer jer to drugi ţele, ja to neću sada učiniti.«

»Dobro«, reče dr. Kenn, pošto je kratko vrijeme razmišljao, »ako se za to odlučite, gospođice Tulliver, vi se moţete pouzdati u sav utjecaj koji mi pruţa moj poloţaj. Ja sam obvezan da vam pomaţem i da vas bodrim već po samoj duţnosti svoga poloţaja kao ţupnika. Još bih dodao da se ja osobno ţivo zanimam za vaš duševni mir i dobrobit.«

»Jedino što ţelim jest neko zaposlenje, koje će mi omogućiti da stječem svoj kruh i da budem neovisna«, reče Maggie. »Neće mi mnogo trebati. Ja mogu i dalje ostati na stanu, gdje sam sada.«

»Moram o tome zrelo promisliti«, reče dr. Kenn, »pa ću za nekoliko dana moći bolje provjeriti općenito raspoloţenje. Doći ću k vama. Imat ću vas svakako na umu.«

Kad ga je Maggie ostavila, dr. Kenn je ostao zaronjen u misli s rukama na leđima i očiju uprtih u sag, pod bolnim osjećajem sumnje i poteškoće. Sadrţaj Stephenova pisma, koje je pročitao, i stvarni odnosi svih upletenih osoba, snaţno su mu nametali pomisao da bi konačno bračno sjedinjenje Stephena i Maggie bilo najmanje zlo. Bezizglednost da bi ţivjeli u St. Ogg’su jedno blizu drugoga u bilo kojem drugom obliku, dokle god ne mine niz godina odijeljena ţivota, bacala je vjerojatno nesavladivu poteškoću na Maggin boravak ondje. U drugu pak ruku ponirao je sa svim razumijevanjem čovjeka, koji zna za duševni sukob i koji je ţivio godinama sluţeći odano svojim bliţnjima, u ono stanje Maggina srca i svijesti, koje je za nju činilo

296

pristanak na udaju svetogrđem. Ne smije dirati u njezinu savjest. Načelo po kojem je postupila sigurniji je vodič nego bilo koje odvagivanje posljedica. Iskustvo mu je govorilo da je uplitanje prenesigurna odgovornost, a da bi se smjelo olako poduzeti. Kakav će biti ishod pokušaja da se uspostave prijašnji odnosi s Lucy i Philipom ili savjeta da se pokori toj provali novog osjećaja, skrivalo se u tami, to neprodornijoj što će se pred svaki neposredni korak ispriječiti zlo.

Veliki problem nestalnog odnosa između strasti i duţnosti nije jasan nikome tko od njega zazire. Pitanje je h nastupio čas u kojem je čovjek pao već ispod mogućnosti odricanja, koja bi još mogla imati učinka pa se mora podvrgnuti moći strasti protiv koje se borio kao protiv nekog prestupa, jest pitanje za koje nemamo opći ključ, koji će pristajati svim slučajevima. Solistima se već poslovično prigovara; ali njihov izopačeni duh, koji je lučio najmanje sitnice, bio je sjenka istine pred kojom su oči i srca i prečesto sudbonosno zapečaćeni one istine da moralne osude moraju ostati laţne i prazne, ako se ne provjeravaju i objašnjavaju, neprestano ih dovodeći u vezu s posebnim okolnostima, koje obiljeţuju pojedinačnu sudbinu.

Svi ljudi širokog duševnog obzora i jaka razbora osjećaju nagonsku odbojnost prema ljudima načela, jer već zarana razabiru da se tajanstvena sloţenost našeg ţivota ne da obuhvatiti maksimalnostima. I ako se stegnemo u takve formule, to znači gušiti sve boţanske porive i nadahnuća, koja proizlaze iz sve dubljeg razumijevanja i suosjećajnosti. Čovjek načela popularni je predstavnik ljudi, koji se u svojem moralnom sudu povode jedino za općim pravilima, misleći da će ih ta pravila dovesti do pravde putem neke gotove, patentne metode, pri čemu se neće morati naprezati da iskazuju strpljivost, točno rasuđivanje i nepristranost, niti se truditi da se uvjere imaju h onu pronicavost, koju donosi ih teško stečena sposobnost za pro-cjenjivanje iskušenja ih pak ţivot, koji je dovoljno pun i bujan da stvori širok osjećaj bliskosti svemu što je ljudsko.

297

III. poglavlje

KOJE POKAZUJE DA NAS STARA POZNANSTVA MOGU IZNENADITI

Kad je Maggie bila opet kod kuće, majka joj donese vijest o neočekivanu smjeru u

postupcima tetke Glegg. Dok se za Maggie nije ništa znalo, gospođa je Glegg pritvorila kapke na prozorima i zamračila prozore zastorima. Bila je uvjerena da se Maggie utopila. To joj je bilo mnogo vjerojatnije, nego da bi njezina nećakinja i baštinica učinila išta što bi povrijedilo obiteljsku čast u najosjetljivijoj točki. Kad je konačno dočula od Toma da se Maggie vratila kući i saznala od njega ono čime je sama tumačila Magginu odsutnost, provalila je u bujicu predbacivanja Tomu što je priznao najgore za svoju sestru, dok na to nije bio prisiljen. Ako ne staneš na stranu svoje obitelji, dokle god joj se moţe pripisati i krpica časti, uz što ćeš, molim te, stati? Olako priznati neke postupke za jednoga od vlastite obitelji, što bi te ujedno prisililo i da izmijeniš svoju oporuku, to nije nikad bilo dodsonski. I premda je gospođa Glegg uvijek proricala Maggie zlu budućnost u vrijeme kad su to drugi ljudi moţda manje jasno vidjeli, ipak je pravedan postupak dragulj i neće valjda vlastiti prijatelj pomoći da se djevojci otme njezin pošteni glas te je izbaciti iz obiteljskog zaklona na prezir vanjskoga svijeta, dok još nije nedvosmisleno postala sramota za obitelj. Takvih okolnosti nije nikada bilo u iskustvu gospođe Glegg - ništa se takvo nije prije dogodilo među Dodsonima. Ali ovdje je sad bio slučaj, u kojem su se njezina nasljedna pravednost i jakost vlastitog karaktera našle na istom putu s njezinim temeljnim mislima o duţnosti čovjeka prema njegovoj obitelji, kao što su se cijelog njezinog ţivota poklapale i s njezinim mislima o jednakosti u novčanim pitanjima. Prepirala se s gospodinom Gleggom, kojemu se sva dobrota prelila u samilost za Lucy pa je jednako strogo osuđivao Maggie, kao i sam gospodin Deane, i sva bijesna na sestru Tulliver jer ta nije odmah došla po savjet i pomoć, zatvarala se od jutra do noći u svoju sobu s Baxterovim Počinkom svetaca i zatajivala se svim posjetiocima, dok gospodin Glegg nije od gospodina Deana donio vijest o Stephenovu pismu. Tada je gospođa Glegg osjetila da sad ima podloge za borbu pa je odloţila Baxtera i bila spremna dočekati svakog posjetoca. Dok je gospođa Pullet znala samo kimati glavom i plakati te govoriti kako bi joj bilo draţe da je umro bratić Abbot ili da je bilo koliko mu drago sprovoda, nego da se dogodilo ovo što se još nikad nije dogodilo pa ne znaš kako treba postupati te kako ona ne moţe više nikad stupiti u St. Ogg’s jer znanci znaju za sve to gospođa se Glegg samo nadala da će gospođa Woll ili bilo tko drugi doći k njoj sa svojim laţnim pričama o njezinoj nećakinji pa će ona već znati što da kaţe toj loše upućenoj osobi!

Između nje i Toma došlo je opet do sukoba u kojem mu je to oštrije predbacivala što se sad osjećala u jačem poloţaju. Ali Tom se, kao i drugi nepomični predmeti, činio nepopustljiv pod tim pokušajem da ga stresu. Ubogi Tom! On je sudio po onome što je mogao vidjeti, a zaključak je bio prebolan i za njega samoga. Mislio je da je vlastitim očima, koje nisu odavale da su nesavršene, već godinama promatrao razne činjenice, koje su očito pokazivale da Maggina narav nikako ne zavređuje povjerenje i previše se odlikuje lošim sklonostima, a da bi joj se bezbriţno moglo popuštati. On će se u svojim postupcima pod svaku cijenu ravnati po tim činjenicama. Ali pomisao na to ogorčavala mu je ţivot. Kao i svaki pojedinac među nama, Tom je bio zarobljen unutar granica vlastite naravi, a njegovo je obrazovanje samo kliznulo preko njega, ostavljajući neznatnu naslagu uglađenosti. Ako naginjete na to da budete strogi prema njegovoj strogosti, zapamtite da je odgovornost za trpeljivost na onima koji imaju širi vidokrug. U Tomu se razvila odbojnost prema Maggie, koja je crpla svoju ţestinu baš iz njihove ljubavi u ranom djetinjstvu, kad su se vodili za ruku stišćući sitne prstiće te iz njihova kasnijeg osjećaja bliskosti u zajedničkoj duţnosti i zajedničkoj ţalosti. Kao što je rekao; mrzio je i sam pogled na nju. U toj grani obitelji Dodson, tetka Glegg je naišla na jači karakter od svog karakter u kojem je

298

osjećaj za obitelj izgubio svoj značaj krvne pripadnosti jer se dvostruko tamnije obojio osobnim ponosom. Gospođa je Glegg priznavala da Maggie treba kazniti ta nije ona ţena koja će to poricati ona zna što znači ponašanje. Ali kazna treba biti u skladu s nevaljalim djelima za koje se provjerilo da ih je počinila, a ne s onima koje joj pripisuju ljudi izvan njezine obitelji, koji bi moţda htjeli pokazati da je njihova rodbina bolja.

»Tvoja me tetka Glegg izgrdila kao još nikada, moja draga«, reče gospođa Tulliver kad se vratila k Maggie, »što nisam onamo došla već prije rekla je da neće valjda ona prva dolaziti. Ali govorila je i kao sestra. Svojevoljna je uvijek bila i nikako da joj ugodiš oh, Boţe ali govorila je tako lijepo o tebi, dijete moje, kao još nitko. Jer ona kaţe, kolikogod je protiv toga da ima jednu osobu više u kući i da troši više ţlica i svega te da bude smetana, uvijek ćeš imati zaklona u njezinoj kući, ako odeš do nje kako se dolikuje i ona će te braniti pred ljudima, koji nelijepo o tebi govore, kad na to nemaju prava. A ja sam joj rekla da mislim da ti ne moţeš podnositi da ikoga vidiš osim mene, jer si tako uništena jadom. Ali ona je rekla: ‘Ja joj neću dobaciti ruţnih riječi ima ih dosta u obitelji koji su itekako spremni da to čine. Ali ja ću joj dati dobrih savjeta i ona mora biti ponizna.’ To je divno od Jane jer je meni uvijek običavala predbacivati sve što sam krivo učinila je li to bilo vino od groţđica, koje se pokvarilo, ili su to bih prevrući kolači ili bilo što takvo.«

»Oh, majko«, reče jadna Maggie, lecnuvši se pri pomisli na svaki dodir, koji bi joj pozlijeđena duša morala podnositi, »reci joj da sam joj veoma zahvalna da ću je posjetiti čim budem mogla. Ali sad baš ne mogu još nikoga vidjeti, osim dr. Kenna. Bila sam kod njega - on će mi savjetovati i pomoći mi da dobijem neko zaposlenje. Ne mogu ţivjeti ni s kim ih o njima ovisiti. Kaţi to tetki Glegg. Moram steći vlastiti kruh. Ali zar nisi ništa čula o Philipu, Philipu Wakemu? Zar nikad ne vidiš nekoga tko bi ga spomenuo?«

»Ne, milo moje. Ali bila sam kod Lucy i vidjela tvog strica i on kaţe da su je prisilili da sluša ono pismo i ona je opazila gospođicu Guest i počela postavljati pitanja pa liječnik misli da se nalazi na putu ozdravljenja. Kakav je to svijet kakav jad, oh, Boţe! Ona je parnica bila prvi početak i od zla je odjednom sve krenulo na gore, baš kad se činilo da se sreća okreće.«

To je bila prva prituţba, koja je gospođi Tulliver izbjegla pred Maggie, ali majci se stara navika opet vratila s razgovorom sa sestrom Glegg.

»Jadna, jadna moja majko!« provali Maggie, koju je zasjekla u srcu samilost i griţnja savjesti pa baci ruke majci oko vrata, »uvijek sam bila neposlušna i zadavala ti jada. I sada bi mogla biti sretna da me nije bilo.«

»Eh, milo moje«, reče gospođa Tulliver naginjući se prema toplom mladom obrazu, »moram se pomiriti sa svojom djecom, više ih neću imati. I ako mi donesu lošu sreću, moram i to voljeti jer baš nema mnogo toga što moţeš voljeti kad je moje pokućstvo već davno propalo. A trebala si nekoć postati veoma dobra. Ne shvaćam kako se to ovako krivo okrenulo!«

Prođoše još dva tri dana da Maggie nije čula ništa o Philipu. Briga za njega postajala je njezina glavna nevolja i ona napokon prikupi hrabrosti da se za njega raspita kod dr. Kenna prigodom njegova sljedećeg posjeta njoj. On čak nije ni znao je li Philip kod kuće. Stari je Wakem postao neraspoloţen zbog nakupljanja raznih neugodnosti: poslije razočaranja s mladim Jetsomom, kojemu je, čini se, bio prilično sklon, došla je odmah propast nada njegova sina, pošto im je on već popustio i neoprezno spomenuo taj ustupak u St. Ogg’su pa bi se gotovo ţestoko otresao na svakoga tko bi mu stavljao pitanja o njegovu sinu. Ali Philip vjerojatno nije bolestan, inače bi se za to znalo, jer bi se pozvao liječnik. Vjerojatno je otišao iz grada na neko vrijeme. Maggie je gotovo oboljela od te neizvjesnosti i u svojoj je mašti sve upornije proţivljavala ono što Philip trpi. Što on samo misli o njoj?

Konačno joj Bob donese pismo bez poštanske marke, napisano rukopisom koji je odmah prepoznala u slovima svojeg imena rukopis kojim je nekad davno bilo zapisano njezino ime u dţepnom izdanju Shakespeara u njezinu posjedu. Majka je bila u sobi i Maggie u ţestokom uzbuđenju odjuri gore u sobu, kako bi pismo pročitala u samoći. Dok je čitala udaralo joj je u sljepoočnicama.

299

Maggie ja vjerujem u tebe znam da me nisi nikada namjeravala prevariti, znam da si nastojala ostati vjerna meni i svima. Vjerovao sam to prije nego sam imao ikakva drugog dokaza u to, osim tvoje vlastite prirode. One noći kad sam se posljednji put oprostio s tobom, proţivljavao sam strašne muke. Opazio sam nešto što me je uvjerilo da ti nisi slobodna, da tu ima netko drugi čija blizina ima nad tobom moć, koju moja nije nikada imala. Ali kroz sve misli gotovo ubojite misli bijesa i ljubomore, moja se duša probila do vjerovanja u tvoju iskrenost. Bio sam uvjeren da si namjeravala drţati se uz mene, kao što si i rekla, te da si ga odbila, da si se borila da ga se odrekneš, zbog Lucy i zbog mene. Ali nisam mogao razabrati nikakav ishod, koji ne bi po tebe bio sudbonosan. I taj je strah isključio i samu pomisao na odricanje. Predviđao sam da te on neće pustiti i vjerovao sam tada, kao što vjerujem i sada, da je snaţna privlačnost, koja vas je privukla jedno drugome, proizašla iz samo jedne strane vaših karaktera i da je pripadala onim djelomičnim, podijeljenim postupcima naše prirode, od kojih se sastoji polovica tragedije ljudske sudbine. Osjećao sam kako u tvojoj naravi titraju ţice, kojih sam nedostatak neprestano osjećao u njegovoj. Ali moţda sam u krivu; moţda osjećam o tebi kao što umjetnik osjeća o onom priboru, nad kojim njegova duša duboko i s ljubavi razmišljala; on bi zadrhtao kad bi vidio da se taj pribor povjerava tuđim rukama. Nikada ne bi vjerovao da bi za nekog drugog mogao imati sve ono značenje i ljepotu, koje je imao za njega.

Nisam se mogao pouzdati u sebe da te vidim onog jutra ispunjala me sebična strast. Bio sam uništen od sijesnog bulaznjenja cijelu noć. Rekao sam ti nekoć davno da se nikad nisam pomirio čak ni s osrednjosti mojih sposobnosti: kako bih se mogao pomiriti s gubitkom onog jedinog što mi se darovalo na zemlji j obećanjem tako duboke radosti da bi prijašnjoj boli podala novo i blaţeno značenje obećanje nekoga drugog ja, koje će moju bolnu ljubav uzdići do boţanskog zanosa uvijek nove, uvijek zadovoljene potrebe?

Ali jadi one noći priredili su me za ono što je došlo, prije nego je nastupila nova noć. Za mene to nije bilo iznenađenje. Bio sam uvjeren da mu je uspjelo nagovoriti te da mu sve ţrtvuješ i isto sam tako sa sigurnošću očekivao vijest o vašem vjenčanju. Mjerio sam tvoju i njegovu ljubav po svojoj vlastitoj. Ali ja nisam bio upravu, Maggie. U tebi ima nešto jače od tvoje ljubavi za njega.

Neću ti kazivati što sam proţivljavao u tom vremenu. Ali čak i u krajnjoj muci čak i u onim strašnim patnjama, koje ljubav mora pretrpjeti prije nego se moţe osloboditi od sebične ţelje moja je ljubav prema tebi bila dovoljna da me uzdrţi od samoubojstva, bez pomoći ikakva drugog motiva. Usred moje sebičnosti, ipak nisam mogao podnijeti misao da se pojavim kao neka sjena smrti na gozbi tvoje radosti. Nisam mogao podnijeti misao da ostavim svijet u kojem ti još ţiviš i moţda me trebaš. To je bio dio obećanja, koje sam ti zadao da čekam i izdrţim. Maggie, to je dokaz o čemu ti sad pišem da te uvjeri da nikakva muka, koju sam morao podnijeti, nije bila previsoka cijena da se plati za novi ţivot u koji sam stupio ljubeći tebe. Ţelim da odbaciš svu ţalost zbog ţalosti koju si meni prouzročila. Ja sam već odrastao s osjećajem odricanja; nikad nisam očekivao sreću. A poznavajući tebe, voleći te, imao sam, i još imam, ono što me izmiruje sa ţivotom. Ti si za moje osjećaje bila ono što je svjetlo, što je boja za moje oči što je glazba za uho duše. Ti si nejasni nemir uzdigla u ţivu sijesnost. Novi ţivot, koji sam našao vodeći ţivlju brigu o tvojoj radosti i ţalosti, nego izravno o svojoj vlastitoj, preobratio je duh buntovničkog mrmljanja u ono pripravno podnošenje iz kojeg se rađa duboko razumijevanje. Ne mislim da me je išta, osim ovakve potpune i snaţne ljubavi, moglo uvesti u taj prošireni ţivot, koji sve više raste, obuhvaćajući ţivote drugih ljudi;jer prije me od njega odvlačila vječito bolna svijest o meni samome. Kadšto čak i mislim da bi taj dar preobraţenog ţivota, koji me je dopao kroz ljubav za tebe, mogao u meni stvoriti novu snagu.

Dakle mila usprkos svemu, ti si bila blagoslov mojeg ţivota. Nemoj da te predbacivanja samoj sebi muče zbog mene. Prije bih morao sebi predbaciti što sam ti nametnuo svoje osjećaje i nagnao te na riječi koje si osjećala kao okove. Ti si namjeravala ostati vjerna tim riječima; ti im jesi bila vjerna. Tvoju ţrtvu mogu izmjeriti po onome što sam saznao u samo pola sata s tobom, kad sam sanjao da bi mene mogla najviše voljeti. Ali Maggie, ja od tebe nemam prava

300

zahtijevati više od srdačnog sjećanja. Dugo sam oklijevao da ti pišem jer sam čak i pred tim prezao, da se ne bi činilo da ti se

ţelim nametnuti i tako ponoviti svoju nekadašnju zabludu. Ali ti me nećeš krivo shvatiti. Ja znam da moramo još dugo ostati razdvojeni; okrutni bi nas jezici silom razdvajali, ako ništa drugo. Ali ja neću otići. Tamo gdje se ti nalaziš jedino je mjesto gdje mi duša moţe ţivjeti, gdje god ja moţda putovao. I zapamti da sam nepromjenjivo tvoj: tvoj ne sa sebičnim ţeljama već s odanosču, koja isključuje takve ţelje.

Bog neka ti pruţi utjehu moja mila, velikodušna Maggie. Ako su te i svi drugi pogrešno shvatili, zapamti da u tebe nije nikada posumnjao onaj čije te je srce priznalo prije deset godina.

Ne vjeruj nikome tko ti kaţe da sam bolestan jer me ne viđaju izvan kuće. Imam samo nervozne glavobolje ništa gore, nego što sam ih kadšto već i prije imao. Ali silna me vrućina sili da po danu potpuno mirujem. Dovoljno sam jak da se odazovem svakoj riječi koja bi mi dojavila da ti mogu. posluţiti riječju ili djelom.

Tvoj, zauvijek tvoj Philip Wakem« Kad je Maggie jecajući klonula na koljena uz postelju, pritišćući k sebi pismo, osjećaji su joj

se sabirali opet i opet u prošaptan krik, uvijek s istim riječima: »Oh, Boţe, ima li u ljubavi sreće koja bi mi dala da zaboravim njihovu bol?«

301

IV. poglavlje

MAGGIE I LUCY

Krajem tjedna dr. Kenn je zaključio da ima samo jedan način na koji moţe Maggie

osigurati dostojan ţivot u St. Ogg’su. Čak i sa svojim dvadesetogodišnjim iskustvom ţupnika, zgraţao se nad daljnjim upornim tvrdnjama, koje su se o njoj širile, usprkos suprotnim dokazima. Dotada su ga u ţupi mnogo više oboţavali i obraćali mu se, ali sada, nastojeći da otvori ţenama uši za razbor, a savjest za pravednost prema Maggie Tulliver, osjetio se iznenada isto tako nemoćan, kao što bi bio nemoćan kad bi pokušao utjecati na oblik ţenskih šešira. Dr. Kennu se nije moglo proturječiti; slušali bi ga šutke; ali kad bi izišao iz prostorije, tad bi uspoređivanje mišljenja među njegovim slušateljicama donosilo uglavnom isti rezultat kao i prije. Gospođica se Tulliver neoporecivo ponijela na način koji treba osuditi. Čak i dr. Kenn to ne poriče. Kako dakle moţe tako olako misliti o njoj, tako povoljno tumačiti sve što je ona učinila? Čak i uz pretpostavku, koja zalitijeva krajnje naprezanje vjerovanja naime, da ništa od onoga što se reklo o gospođici Tulliver nije istinito ipak, budući da se to već govorilo o njoj, to ju je ovilo daliom zbog kojeg pred njom mora uzmicati svaka ţena, pazeći na svoj ugled i na Društvo. Da se Maggie uzme za ruku i da joj se kaţe: »Neću vjerovati u zlo o vama koje se nije dokazalo; moje to usne neće izustiti; moje će se uši oglušiti na to; i ja sam smrtnica koja pada u zablude, koja moţe posrnuti i ne provesti svoja najozbiljnija nastojanja; tvoja je sudbina bila teţa od moje, tvoje iskušenje veće; pomognimo jedna drugoj da ubuduće stojimo i koračamo bez posrtanja« da se to učini, za to bi trebalo hrabrosti, duboke samilosti, poznavanja sebe same, vehkodušna povjerenja trebalo bi duše, koja ne bi uţivala u draţi ogovaranja, koja ne bi smatrala da uzdiţe sebe, osuđujući druge, koja se ne bi velikim riječima zavaravala da ţivot moţe imati moralni cilj i uzvišenu vjeru ako isključuje teţnju za savršenom istinom, pravednošću i ljubavi prema pojedinim ljudima, na koje nailazimo na našem ţivotnom putu. Gospođe u St. Ogg’su nisu se dale zavaravati nekim širokim teoretskim pojmovima; ali one su imale svoju omiljelu apstrakciju koja se krila pod imenom Društvo i koja im je sluţila da savršeno olakšavaju sebi savjest, kad su činile ono što im je zadovoljavalo vlastitu sebičnost naime, kad su mislile i govorile najgore o Maggie Tuliver i okretale joj leđa. Pošto su ga njegove ţupljanke dvije godine pretjerano uznosile, dr. Kenn se, naravno, razočarao, videći kako one ne odstupaju od svojih nazora i opiru se njegovim. Ali, uostalom, podrţavajući te nazore, one su se opirale višem autoritetu, koji su dulje oboţavale. A taj je autoritet već dao izričit odgovor onima, koji bi moţda pitali gdje počinju duţnosti prema Društvu, i lako mogh zauzeti veoma široka mišljenja, što se tiče polazne točke. Taj odgovor nije bio upravljen na konačnu dobrobit Društva, već na »nekog čovjeka«, kojeg su našh u nevolji na rubu ceste.

Ne ţelim reći da u St. Ogg’su nije bilo ţena s nešto njeţnosti srca i savjesti. Vjerojatno je u tom gradu bilo razmjerno isto toliko ljudske dobrote, kao i u bilo kojem drugom malom trgovačkom mjestu za onog vremena. Ali dokle god svaki dobar muškarac ne bude i hrabar, moramo očekivati da ćemo vidjeti kako su i mnoge dobre ţene plašljive: preplašljive čak i da vjeruju u ispravnost svojih najboljih poriva, kad bi zbog njih pripadale manjini. A svi muškarci u St. Ogg’su nisu nipošto bih hrabri: neki od njih čak su i voljeli sablazan i to u tolikoj mjeri, da bi to njihovim razgovorima podavalo ţenstven karakter, da se nisu odlikovali muškim dosjetkama te povremenim slijeganjem ramena nad međusobnom mrţnjom ţena. Među muškarcima St. Ogg’sa općenito se smatralo da se ne valja uplitati u to kako ţene postupaju jedna prema drugoj.

I tako je svaki smjer, kojim je dr. Kenn krenuo u nadi da će za Maggie steći neko priznanje i zaposlenje, donosio tom svećeniku samo razočaranje. Gospođa James Torry nije mogla ni

302

pomišljati na to da uzme Maggie za odgojiteljicu djeci, pa čak ni privremeno - mladu ţenu o kojoj se »koješta govorilo« i oko koje »gospoda zbijaju šale.« A gospođica Kirke, koja je imala bolesnu kičmu i trebala nekoga da joj čita i pravi društvo, bila je uvjerena da su Maggine sklonosti po svoj prilici takve s kakvima ona ne moţe riskirati da bude u ikakvu dodiru. Zašto gospođica Tulliver nije prihvatila utočište koje joj je ponudila njezina tetka Glegg? ovakvoj se djevojci ne dolikuje to odbiti. Ili opet, zašto nije otišla odavle i našla namještenje negdje gdje je ne poznaju? (Očito to nije bilo tako vaţno što bi ona ponijela svoje pogubne sklonosti u tuđe obitelji, koje u St. Ogg’su nisu poznavali). Mora da je veoma drska i okorjela kad ţeh ostati u ţupi, gdje toliko u nju zure i o njoj šapuću.

Posjedujući veliku prirodnu odlučnost, dr. Kenn je pred tim protivljenjem počeo kako bi to učinio i svaki drugi odlučan čovjekstjecati čvrstu odluku, koja je prelazila ono što bi namjeravam cilj traţio. On je sam trebao paziteljicu za svoju manju djecu, i premda se u početku nećkao taj poloţaj ponuditi Maggie, sada je odluka, da se svom snagom svojeg osobnog i svećeničkog karaktera odupre tome da je smlave i otjeraju klevetom, postala konačna. Maggie je zahvalno prihvatila namještenje, koje joj je davalo i duţnosti kao i podršku. Sad će joj dani biti ispunjeni, a samotne će večeri biti dobrodošao odmor. Više neće trebati ţrtvu, koju je prinosila njezina majka, ostajući uz nju, i gospođa se Tulliver dala nagovoriti da se vrati u mlin.

Međutim, sad se počelo pomalo otkrivati da i dr. Kenn, koliko se god dosada činio uzornim čovjekom, ima svoje mušice a moţda i slabosti. Muški se dio St. Ogg’sa zadovoljno smješkao i nije se čudio da je doktoru Kennu drago danomice gledati par krasnih očiju, ili da je spreman zauzeti tako popustljiv stav prema prošlosti. Ţenski je dio grada, koji se u to vrijeme smatrao manje moćnim, turobnije promatrao taj slučaj. Što ako bi se dr. Kenn dao namamiti na to da se oţeni tom gospođicom Tulliver! Ne moţeš biti siguran ni za najboljeg muškarca: jedan je apostol posrnuo i kasnije gorko plakao; i premda Petrovo zatajenje nije baš posve jednak slučaj iz prošlosti, njegovo kajanje bi to lako moglo biti.

Nije proteklo mnogo tjedana kako je Maggie dnevno odlazila u ţupni dvor, i već se o strašnoj mogućnosti, da bi ona prije ili poslije mogla postati ţupnikova ţena, tako često povjerljivo razgovaralo, da su gospođe počele raspravljati o tome kako bi se u tom poloţaju trebale prema njoj ponašati. Jer saznalo se da je dr. Kenn jedno jutro pola sata sjedio u školskoj sobi, dok je gospođica Tulliver drţala obuku; ne, sjedio je ondje cijelo jutro! Jednom ju je otpratio do kuće gotovo uvijek je prati kući a ako ne, onda je obilazi uvečer. Kakva je to prepredenka! Kakva majka za onu djecu! To je dovoljno da se ona jadna gospođa Kenn prevrne u grobu, ako bi se ta djeca povjerila brizi te djevojke tek nekoliko tjedana po njezinoj smrti. Pa zar bi dr. Kenn u tolikoj mjeri izgubio osjećaj za ono što se dolikuje, da bi se oţenio njom prije no što istekne godina? Muški je dio grada bio podrugljiv i smatrao da ne bi.

Gospođice su Guest nalazile jedno olakšanje u tom ţalosnom promatranju ludosti kod svojeg ţupnika: barem će njihov brat biti spašen. A njihovo poznavanje Stephenove upornosti pruţao im je neprestano razlog za strahovanje, da se ne bi vratio i oţenio Maggie. One nisu spadale među one koji nisu vjerovali pismu njihova brata; ali one nisu vjerovale da će se Maggie njega zauvijek odreći. Slutile su da je ona više prezala pred bijegom s mladićem, nego pred udajom, te da se i dalje zadrţava u St. Ogg’su, pouzdavajući se u to da će se on vratiti k njoj. Uvijek im se činila neugodna; sada su je smatrale lukavom i ponosnom, a za to su mišljenje imale baš tako valjane dokaze, kao što vjerojatno i ja i vi imamo za mnoga slična odlučna mišljenja. Prije nisu baš bile osobito ushićene s namjeravanom ţenidbom s Lucy, ali sada je njihov strah, da se Stephen i Maggie ne bi oţenili, dao zamaha njihovu iskrenom smilovanju i zgraţanju zbog blage, ostavljene djevojke, i naveo ih da poţele da joj se Stephen vrati. Čim je Lucy mogla otići od kuće, trebala je potraţiti olakšanje od sparine tog kolovoza odlaskom na more s gospođicama Guest. A one su planirale Stephena nagovoriti da im se priključi. Kod prvog tračka govorkanja o Maggie i dr. Kennu, starija je gospođica Guest poslala izvještaj o tome u pismu svom bratu.

Maggie je često dobivala vijesti, od svoje majke ili tetke Glegg ili dr. Kenna, da Lucy

303

postepeno napreduje prema ozdravljenju, i misli su joj se neprestano vraćale na kuću strica Deana. Ţudjela je za razgovorom s Lucy, ako i samo na pet minuta da izrekne riječ pokajanja, da se uvjeri iz vlastitih Lucyjinih očiju i usnica da ona ne vjeruje u njezinu namjernu izdaju prema onima koje je voljela i u njih se pouzdavala. Ali čak i da joj stričev gnjev nije zatvarao vrata, znak je da bi Lucy zabranili uzbuđenje takva susreta. Da je samo vidi, pa ako i ne govori s njome, već bi to bilo olakšanje. Jer Maggie je proganjalo lice, okrutno u samoj svojoj njeţnosti lice, koje se okretalo prema njezinu, s prijaznim, slatkim izrazom povjerenja i ljubavi, sve otkako se uopće mogla sjećati, a sada se preobrazilo u ţalosno i izmučeno lice zbog prvog bolnog udarca srcu. I kako su dani prolazili, ta je blijeda slika postajala sve izrazitija, sve više se pretvarala u rječitu određenost pod osvetničkom rukom kajanja. Te blage sive oči s bolnim pogledom neprestano su se nadvijale nad Maggie i ţegle je to više, što u njima nije mogla vidjeti srdţbu. Ali Lucy još nije mogla ići u crkvu, ih bilo kamo gdje bi je Maggie mogla susresti, a čak je i te nade ponestalo kad joj je tetka Glegg javila vijest da Lucy za nekohko dana uistinu odlazi u Scarborough s gospođicama Guest, koje su navodno rekle kako se nadaju da će ih ondje dočekati brat.

Samo oni koji znaju što znači teţak duševni sukob, mogu znati što je Maggie osjećala kad je navečer sjedila u svojoj samoći, pošto je od tetke Glegg čula tu vijest samo oni koji znaju što znači strepjeti pred vlastitim sebičnim ţeljama, kao što bi budna majka strepjela pred napitkom koji će je uspavati, a koji joj treba ublaţiti bol.

Sjedila je u sumraku bez svijeće, sa široko otvorenim prozorom prema rijeci. Osjećaj velike sparine spajao se s teretom njezine sudbine. Sjedeći na stolcu uz prozor, s rukom na dasci prozora, gledala je tupo na rijeku koja je tekla sve brţe, jer je nadolazila plima. Upinjala se da predoči sebi to ljupko, ţalosno lice još nezamućeno sjenom prijekora; no od časa do časa kao da bi joj izmicalo i skrivalo se iza nekog oblika, koji bi se ispriječio i širio mrak.

Čuvši da su se vrata otvorila, mislila je da ulazi gospođa Jakin noseći večeru kao obično. Osjećajući gađenje nad beznačajnim razgovorom, koje donose nujnost i potištenost, ţacala se okrenuti i reći da ne treba ništa: dobra bi mala gospođa Jakin sigurno stavila neke dobronamjerne primjedbe. Ali za tren, a da nije ni razabrala zvuk koraka, ona osjeti na ramenu neku laku ruku i začuje tik uza se glas koji reče:

»Maggie!« Pred njom je bilo to lice izmijenjeno, ali zato još ljupkije i te sive oči sa svom svojom

blagošću koja para srce. »Maggie!« reče tihi glas. »Lucy!« odgovori glas, u kojem je oštro zazvučala tjeskoba. I Lucy se baci Maggie oko

vrata i nasloni svoj blijedi obraz na njezino uţareno čelo. »Iskrala sam se«, reče Lucy gotovo šapatom, sjedajući tik uz Maggie i primivši je za ruku,

»kad su tata i ostali izašli. Alice je došla sa mnom. Molila sam je da mi pomogne. Ali smijem ostati samo kratak čas, jer je tako kasno.«

Kao prvo bilo je lakše reći to nego išta drugo. Sjedile su gledajući se. Činilo se kao da će sastanak morati završiti bez daljnjeg razgovora, jer je govoriti bilo tako teško. Jedna i druga osjećale su da bi moţda ţegle riječi koje bi dozvale u sjećanje zlo, što se ne da ispraviti. Ali dok je Maggie gledala, začas joj svaku određenu misao preplavi val kajanja i ljubavi, i riječi joj provale s jecajem.

»Bog te blagoslovio što si došla, Lucy!« Iza tih riječi jecanje se pojača. »Maggie, draga, utješi se«, reče sada Lucy, ponovo prislonivši obraz na Maggin. »Nemoj se

ţalostiti.« Sjedila je mirno, nadajući se da će Maggie smiriti tim njeţnim milovanjem. »Ja te nisam namjeravala varati, Lucy«, reče Maggie, čim je opet mogla govoriti. »Uvijek

sam bila očajna što osjećam ono što nisam htjela da ti znaš ... jer sam mislila da će se sve nadvladati, pa nećeš moţda nikada opaziti nešto što bi te pozlijedilo.«

»Znam, draga«, reče Lucy. »Znam da me nikad nisi htjela učiniti nesretnom ... to je nevolja

304

koja nas je sve snašla. Ti moraš trpjeti više nego ja i ti si ga se odrekla, kad ... učinila si nešto što je moralo biti veoma teško učiniti.«

Opet su pošutjele časak, sjedeći i drţeći se za ruke, obrazom o obraz. »Lucy«, poče opet Maggie, »i on se borio. Htio ti je biti vjeran. On će ti se vratiti. Oprosti

mu on će tada biti sretan ... « Te su se riječi silom istisnule iz dna Maggine duše, s naporom, poput grčevita stiska

čovjeka koji se utapa. Lucy zadrhta i ne reče ništa. Na vratima se začu tiho kucanje. Bila je to Alice, sluţavka, koja uđe i reče: »Ne usuđujem se dulje ostati, gospođice Deane. Oni će otkriti, pa će biti mnogo ljutnje što

ste tako kasno izlazili.« Lucy ustade i reče: »Dobro, Alice začas.« »Ja odlazim u petak, Maggie«, nastavi kad je Alice opet zatvorila vrata. »Kad se vratim i

kad budem opet jaka, dopustit će mi da činim što hoću. Tada ću doći k tebi, kad god budem htjela.«

»Lucy«, reče Maggie s novim velikim naporom, »neprestano se molim Bogu da ti nikad više ne zadam ţalost.«

Ona stisnu ručicu koju je drţala u svojoj ruci i upre oči u lice koje se nadvijalo nad njezino. Lucy nije nikada zaboravila taj pogled.

»Maggie«, reče tihim glasom, iz kojeg je dolazila ozbiljna ispovijest, »ti si bolja od mene. Ja ne mogu ... «

Tu se prekinu i ne reče više ništa. Ali one se opet obujmiše u posljednjem zagrljaju.

305

V. poglavlje

POSLJEDNJI SUKOB

U drugom tjednu mjeseca rujna Maggie je opet sjedila u svojoj samotnoj sobi, boreći se sa

starim nevidljivim neprijateljima, koje bi neprestano obarala, a oni se opet uzdizali. Već je prošla ponoć, a kiša je snaţno udarala o prozor, nošena ţestokim udarcima vjetra, koji je šumio i glasno stenjao. Jer dan poslije Lucyjina posjeta, vrijeme se iznenada promijenilo. Vrućina i suša uzmakle su pred hladnim promjenljivim vjetrovima i teškim povremenim pljuskovima, pa su Lucy zabranili da pođe na putovanje dok se vrijeme ne popravi. U grofovijama uz rijeku Flossu kiša je bez prekida lijevala, pa su ţetveni radovi zakasnili. A sada, ova posljednja dva dana, kiša je neprestano padala u donjem toku rijeke, tako da su stari ljudi kimali glavama i govorili kako je to bilo prije šezdeset godina, kad je isto takvo vrijeme, baš o ekvinociju, izazvalo velike poplave, koje su odnijele most i gradu zadale mnogo jada. Ali mlađe pokoljenje, koje je doţivjelo tek nekoliko malih poplava, nije ozbiljno shvaćalo te mračne uspomene i slutnje. I Bob Jakin, po prirodi sklon povoljno gledati vlastitu sreću, smijao se svojoj majci kad je poţalila što su uzeli kuću na obali rijeke.

»Da to nismo učinili«, rekao je, »ne bi sad imali čamce, koji su najsretniji posjed u slučaju poplave, koja bi ih silila da odlaze daleko po hranu.«

Ali i oni bezbriţni i oni bojaţljivi spavali su sada u svojim posteljama. Valjda će sutradan kiša jenjati. Mlađi su se sjećali da su i gore opasnosti, koje su prijetile od nenadana kopnjenja nakon učestala snijega, često prošle bez posljedica, a u najgorem slučaju sigurno će prvo popustiti nasipi dolje niţe uz rijeku, kad navali plima svom ţestinom, pa će tako voda oteći, ne izazivajući više nego privremenu neudobnost i gubitke, koje će osjetiti samo oni siromašniji, kojima će dobrotvornost nadoknaditi štetu.

Svi su sada bih u postelji, jer je ponoć već bila prošla. Svi, osim nekoliko ljudi, koji su samotno bdjeli poput Maggie. Ona je sjedila u svojoj sobici, koja je gledala na rijeku, uz jednu jedinu svijeću, koja je osvjetljavala samo pismo što je leţalo pred njom na stolu, a sve ostalo u sobi zavijala u mrak. To pismo, koje je stiglo tog dana, bijaše jedan od uzroka koji ju je drţao budnom do kasno u noć - da pritom nije ni opaţala kako sati odmiču ne mareći da potraţi počinak ne pomišljajući na počinak, osim onog dalekog počinka, iz kojeg za nju neće biti više buđenja u taj zemaljski ţivot pun borbe.

Dva dana prije nego što je Maggie primila pismo, bila je u ţupnom dvoru posljednji put. Poslije bi je teška kiša spriječila da onamo odlazi, ali tu je bio drugi razlog. Dr. Kenn, spočetka upozoren samo s nekoliko znakova na novi obrat, koji je zauzelo ogovaranje i klevetanje na račun Maggie, postao je u posljednje vrijeme svjesniji toga, pošto ga je jedan od njegovih ţupljana ozbiljno upozorio, rekavši mu da je nezgodno što ne odustaje od svog pokušaja da nadvlada raspoloţenje u ţupi daljnjim otporom. Kako nije bio svjestan nekog prijestupa u tom pitanju, dr. Kenn je i dalje bio sklon da ne popusti još uvijek se opirao da ustukne pred javnim mišljenjem, koje mu se gadilo i koje je prezirao. Ali na kraju prevladaše obziri prema posebnoj duţnosti koju je donosila njegova sluţba, da izbjegava dojam zla »dojam«, koji često ovisi o prosječnoj kakvoći duhova, koji čovjeka okruţuju. Gdje su ti duhovi niski i grubi, tu se područje tog »dojma« u istom razmjeru proširuje. Moţda je u opasnosti da učini nešto iz tvrdoglavosti; moţda je njegova duţnost da popusti? Savjesni će ljudi lako vidjeti svoju duţnost u oncme što je najneugodnije učiniti. A za dr. Kenna bilo je uvijek neugodno uzmaknuti. Zaključio je da mora savjetovati Maggie da na neko vrijeme ode iz St. Ogg’sa, i taj je teški zadatak izvršio što je mogao obazrivije, neodređeno samo izjavljujući da je uvidio kako njegovo nastojanje da podupre njezin ostanak postaje vrelom nesloge između njega i njegovih ţupljana, sto bi lako

306

moglo smetati koristi njegova rada kao svećenika. Molio ju je da mu dopusti da piše nekom svom prijatelju svećeniku, koji bi je moţda uzeo u svoju obitelj kao odgojiteljicu, a ako ne, on će vjerojatno znati za neko drugo raspoloţivo namještenje za mladu ţenu, za dobrobit koje se dr. Kenn tako ţivo zanima.

Jadna Maggie slušala je s drhtavim usnama. Nije mogla ništa reći, već nečujno »hvala bit ću vam zalivalna«, i zatim je otišla natrag u svoj stan, kroz tešku kišu, s novim osjećajem napuštenosti. Ona mora biti samotni lutalac; morat će otići među nova lica, koja će je upitno gledati, jer joj se dani ne čine radosni; mora započeti nov ţivot, u kojem će se morati trgnuti da primi nove dojmove a ona je tako neopisivo, tako bolno umorna! Nema doma, nema pomoći za one koji posrnu. Čak i oni, koji osjećaju smilovanje, prisiljeni su na krutost.

Ali zar se ona smije tuţiti? Zar smije ovako prezati pred dugom ţivotnom pokorom, koja joj je jedina mogućnost da olakša breme nekim drugim patnicima i tako tu zabludu strasti pretvori u novu snagu nesebične ljudske ljubavi?

Cijeli je naredni dan Maggie sjedila u svojoj samotnoj sobici kod prozora zamračena oblacima i ţestokom kišom, misleći na tu budućnost i boreći se za strpljivost: jer kakav bi počinak jadna Maggie ikada i mogla steći osim borbom?

I trećeg dana, tog dana koji je dočekala sjedeći budna došlo je pismo, koje je sad leţalo na stolu pred njom.

Pismo je bilo od Stephena. On se vratio iz Nizozemske. Opet je u Mudportu, bez znanja ijednog od svojih prijatelja. To je pismo priloţio pismu nekoj osobi u St. Ogg’su, u koju se moţe pouzdati.

Od početka do kraja to pismo bijaše strastven krik predbacivanja, priziv protiv beskorisnosti toga što ona ţrtvuje njega, sebe; protiv tog iskrivljenog pojma o onome što je ispravno, koji ju je naveo da razbije sve njegove nade, samo radi nekog pojma, a ne radi nekog stvarnog dobra nade njega, koga ljubi i koji ljubi nju onom jedinom svemoćnom strasti, onim oboţavanjem, koje muškarac nikada ne poklanja ţeni više nego jednom u svom ţivotu.

Pisali su mi da ćeš se udati za dr. Kenna. Kao da bih ja to vjerovao! Moţda su ti pričali

takve bajke o meni. Moţda ti kaţu da ja »putujem.« Moje se tijelo povlačilo nekuda, ali ja nisam nikada ot putovao od onog uţasnog mjesta, gdje si me ostavila gdje sam se prenuo iz omamljenosti bespomoćna bijesa, da vidim da si otišla.

Maggie! Čija je bol kao moja? Čija je rana kao moja? Tko je osim mene dočekao onaj dugi pogled ljubavi, koji se utisnuo u moju dušu, tako da nijedna druga slika ne moţe onamo više ući? Maggie, zovi me natrag k sebi dozovi me natrag u ţivot i dobrotu! Ja sam sada prognan iz obojega.

Za mene ne postoji sutra; ravnodušan sam prema svemu. Ova dva mjeseca samo su u meni pojačala uvjerenje da nikada ne mogu mariti za ţivot bez tebe. Napiši mi jednu riječ kaţi »dođi!« Za dva dana bit ću kod tebe, Maggie! Zar si zaboravila što je značilo biti zajedno biti na doseg pogleda, na doseg glasa bića koje voliš? Kad je Maggie prvi put pročitala pismo, činilo joj se da je pravo iskušenje tek započelo. Na

ulazu u studenu mračnu spilju mi se s neistrošenom hrabrosti okrećemo od toplog svjetla; ali što onda, kad smo već daleko zašli u vlaţni mrak i počeh slabiti i osjećati umor što onda ako se iznenada nad nama stvori otvor, i kad nas pozovu da se vratimo danu, koji je hrana ţivota? Skok prirodne čeţnje ispod pritiska boli toliko je snaţan, da se svi manje neposredni porivi lako zaboravljaju dok nismo izmaknuli boli.

Satima je Maggie osjećala da je njezina borba bila uzaludna. Satima je svaku drugu misao, koju je nastojala prizvati, prekrivala Stephenova shka, koji čeka na onu jednu jedinu riječ, koja će joj ga dovesti. Ona nije čitala pismo: ona je slušala Stephena kako joj to govori, a taj ju je glas potresao sa svom svojom nekadašnjom neobičnom moći. Cijeli prethodni dan ispunjala ju je shka samotne budućnosti kroz koju će morati nositi breme ţaljenja, podrţavana samo

307

nepokolebljivom vjerom. A ovdje sasvim na dohvat namećući joj se čak kao zahtjev otvara se jedna druga budućnost, u kojoj bi se kruto trpljenje i naprezanje moralo zamijeniti za lagano, slatko upiranje na snagu nekog drugog bića, punog ljubavi! A ipak to obećanje radosti, koja bi nadomjestila ţalost, nije bilo najstrašnije iskušenje za Maggie. Prizvuk očaja u Stephenovu pismu sumnja u ispravnost njeţne odluke to je pokolebalo njezinu ravnoteţu i trgnulo je čak jednom sa stolca, da dohvati pero i papir i napiše »Dođi!«

Ali tik pred tim odlučnim činom duša joj ustuknu, i osjećaj te opreke s njezinim nekadašnjim ja, u onim njezinim časovima jakosti i jasnog gledanja, obuze je poput ţestoke boh svjesna poniţenja. Ne - ona mora čekati mora moliti svjetlo koje ju je napustilo, vratit će se opet. Ona mora osjećati ono što je osjećala kad je pobjegla, pod nadalinućem, koje je bilo dovoljno da nadvlada samrtnu muku - da nadvlada ljubav. Mora opet osjećati ono što je osjećala kad je kraj nje stajala Lucy, kad je Philipevo pismo oţivjelo sve niti koje je veţu za prošlost.

Sjedila je posve mirno duboko u noć, bez ikakva poriva da promijeni svoj poloţaj, bez dovoljno djelatne snage čak i za duševni čin molitve, čekajući samo svjetlo, koje će sigurno opet doći. I ono dođe s uspomenama, koje nijedna strast ne moţe zadugo pogasiti: duga joj se prošlost vrati, a s njome i ona samozatajna samilost i ljubav za vjernost i odluku. Riječi, koje je označila ona mirna ruka u knjiţici, a koje je nekada davno naučila napamet, navale joj na usta, nalazeći sebi oduška u tihom mrmljanju, koje se posve gubilo u glasnom udaranju kiše o prozor i glasnom stenjanju i urliku vjetra:

»Primio sam kriţ, primio sam ga iz tvoje ruke; nosit ću ga, i nosit ću ga do smrti, kako si ga na me poloţio.«

Ali uskoro navale druge riječi, koje nađoše izraza tek u jecaju: »Oprosti mi, Stephen! To će proći. Ti ćeš se vratiti k njoj.« Ona uze pismo, primaknu ga svijeći i spusti u kamin da polako izgori. Sutra će mu pisati

posljednju riječ oproštaja. »Nosit ću ga, i nosit ću ga do smrti ... ali kako će još dugo biti dok smrt dođe! Tako sam

mlada, tako zdrava. Kako ću naći strpljivosti i snage? Zar ću se opet boriti i posrtati i opet se kajati? Zar ţivot ima još tako teških iskušenja za mene?« S tim krikom očajanja Maggie klonu na koljena uz stol i zakopa u ruke svoje bolom izmučeno lice. Duša joj je hrlila prema nevidljivoj samilosti, koja će biti uz nju do kraja. Svakako, to iskustvo velike nevolje daje joj neku poduku: ona sad svakako uči tajnu ljudske njeţnosti i patnje, koju ne mogu poznavati oni koji manje posrću.

»Oh, Boţe, ako mi ţivot bude dug, daj mi da ţivim, da bih blagosiljala i pruţala utjehu ... « U tom času Maggie se trgnu od nenadana osjećaja studeni na koljenima i stopalima: oko

nje tekla je voda. Ona skoči na noge. Voda je tekla ispod vrata, koja su vodila u hodnik. Ni tren nije bila zbunjena znala je da je to poplava!

Bura uzbuđenja, koju je prepatila posljednjih dvanaest sati, kao da je u njoj ostavila velik mir: bez vriske ona potrči sa svijećom gore u spavaonicu Boba Jakina. Vrata su bila otškrinuta. Ona uleti i strese ga za rame.

»Bobe, poplava je došla! Već je u kući! Pogledajmo da li moţemo osigurati čamce.« Ona zapali njegovu svijeću, dok je jadna Bobova ţena, pokupivši djetešce provalila u

vrisak. A onda odjuri opet dolje, da vidi raste li voda brzo. U sobu, u koju se ulazilo iz stubišta, vodila je stepenica. Maggie opazi da je voda već gotovo u istoj ravnini sa stubama. Dok je to gledala, nešto udari o prozor strašnim praskom, da su se stakla i stari drveni okvir rasprsli u komadiće a zatim provali voda.

»To je čamac!« kliknu Maggie. »Bobe, dođite dolje po čamce!« I ni trena ne zadrhtavši od straha, ona zagazi u vodu, koja joj je za čas narasla do koljena, i

kod tinjava svjetla svijeće, koju je ostavila na stubama, ona se uspne na prozor i otpuza u čamac, kojemu se pramac zaglavio u prozor i provirivao u sobu. Bob dohrli za njom, bez cipela i čarapa, ali s fenjerom u ruci.

»Eh, pa oba su ovdje oba čamca«, reče Bob, uspevši se u onaj u kojem je bila Maggie.

308

»Sreća što nisu popustili i prednji konopi.« Kako je bio uzbuđen, penjući se preko u drugi čamac, odvezujući ga i pripremajući veslo,

Bobu nije padalo na pamet da je Maggie u opasnosti. Obično se ne bojimo za neustrašive, kad smo im drugovi u opasnosti, a Bob je bio još i zaokupljen mislima kako će najbolje spasiti one bespomoćne u kući. Činjenica da je Maggie bila budna te ga je probudila i preuzela vodstvo u aktivnosti, izazvala je u Bobu neodređen dojam da je ona netko, tko će pomoći da se drugi zaštite, a ne netko, kome treba zaštite. A ona je sada također došla do vesla i nastojala odgurnuti čamac od prozora, da ga oslobodi od slomljenog prozorskog okvira.

»Voda tako brzo raste«, reče Bob, »bojim se bit će za čas u gornjim sobama kuća leţi tako nisko. Ja bih radije stavio Prissy i dijete i majku u čamac, ako mogu, pa se povjerio vodi jer ova stara kuća baš nije jako sigurna. A ako pustim čamac ... ali vi, uzviknu, nenadano uperivši svjetlo fenjera prema Maggie, koja je stajala na kiši, s veslom u ruci, raspuštene kose.

Maggie nije imala vremena da odgovori, jer nova ţestoka navala vodene struje zahvati niz kuća i zatjera oba čamca napolje na široku vodu tolikom snagom, da ih je zanijela daleko od glavne riječne struje.

U prvom času Maggie nije ništa osjećala, ništa mislila, već samo da je iznenada izmaknula tom ţivotu, kojeg se bojala. Činilo joj se da je to prijelaz smrti bez samrtne muke i sada je sama u tami s Bogom.

Sve se to odvilo tako naglo kao u snu da su se niti pravilna povezivanja misli prekinule. Ona klonu na sjedalo, mehanički steţući veslo i dugo vremena ne shvaćajući jasno svoj poloţaj. Prvo što je prenu u veću svjesnost, bijaše prestanak kiše i opaţanje da kroz tamu probija posve slabo svjetlo, koje dijeli mrak u visini od neizmjerne vodene površine ispod nje. Poplava ju je odnosila sa sobom: strašna kazna Boţja, o kojoj je otac znao govoriti koja joj se javljala kao mora u njezinim snovima u djetinjstvu. I s tom pomisli sinu joj slika starog doma i Toma i majke oni su to zajedno slušali.

»Oh Boţe, gdje sam? Gdje je put kući?« poviče u mračnoj osami. Što je s njima u mlinu? Poplava ga je već jednom uništila. Moţda su u opasnosti u nevolji;

njezina majka i njezin brat, sami ondje, izvan dohvata pomoći! Sva joj se duša sada ustremila na tu misao: vidjela je oduvijek voljena lica kako traţe pomoć u mraku, a ne nalaze je.

Sada je plovila mirnom vodom moţda daleko nad preplavljenim poljima. Nije imala neki osjećaj neposredne opasnosti, koji joj ne bi dao mislima da lete prema starom domu. Naprezala je oči kroz zastor mraka, kako bi ugledala prvi znak, po kojem će znati gdje se nalazi da bi spazila neku blijedu oznaku mjesta, prema kojemu joj se usmjerila sva strepnja.

Oh, kako je dobrodošlo to širenje mračne vodene površine to postepeno dizanje oblačnog svoda to crnilo predmeta, koje se polako razabire iznad staklaste tame vode! Jest mora da je vani na poljima ono su vrhovi drveća uz ţivice. U kojem smjeru leţi rijeka? Ogledavši se, opazi redove crnih stabala; gledajući naprijed, nije ih vidjela. Dakle, rijeka leţi pred njom. Ona zgrabi jedno veslo i počne tjerati čamac naprijed snagom nade, koja se budila; ovako u pokretu čmilo joj se da se praskozorje sad brţe primiče. I ubrzo je mogla razabrati nijeme ţivotinje, koje su se ţalosno stiskale na uzvisini, kamo su se sklonile. Veslala je dalje u sve jasnijem praskozorju. Mokra joj se odjeća lijepila uz tijelo, a vjetar joj viđao raspuštenom kosom, no ona je jedva bila svjesna nekog tjelesnog osjeta osim osjećaja snage, nadalinute moćnim uzbuđenjem. Uz osjećaj opasnosti i mogućnosti spasa za ona bića u starom domu, koja tako dugo nosi u sjećanju, počeo se javljati neodređen osjećaj izmirenosti s bratom. Ta koja svađa, koja krutost, koje uzajamno nepovjerenje moţe opstati pred vehkom nedaćom, kad je nestalo sveg umjetnog ruha našeg ţivota, i mi smo svi jedno u najosnovnijim ţivotnim potrebama? Maggie je to nejasno osjećala: u toj snaţnoj, nanovo probuđenoj Ijubavi prema bratu, koja je jednim maliom izbrisala kasnije dojmove nemilosrdne, okrutne uvrede i nesporazuma, i ostavila samo one duboke, najstarije, nepokolebljive uspomene nekadašnje sloge.

Ali sada se u daljini pojavi velika crna gromada, i Maggie je blizu sebe mogla razabrati glavnu struju rijeke. Ta tamna gromada mora biti da, to jest St. Ogg’s. Ali, sad je već znala kamo

309

treba gledati, da spazi dobro poznata stabla sive vrbe, već poţutjele kestene a iznad njih stari krov! Ali još nije bilo boja ni oblika: sve je bilo nejasno i tamno. Kao da su joj izvirale sve jače i jače snage i širile se njome, kao da joj je ţivot spremnica snage, koja se troši u tom satu, jer je neće trebati u budućnosti.

Mora zavesti čamac u struju Flosse, inače neće nikada moći prijeći rječicu Ripple i primaknuti se kući. To bijaše misao koja joj preleti mozgom, dok je sve ţivlje sebi predočavala sve oko starog doma. Ali struja bi je opet mogla odnijeti daleko dolje, pa ne bi više mogla istjerati čamac iz nje.

Prvi put je sad obuzeše određene pomisli na opasnost. Ali izbora nije bilo, nije bilo vremena za oklijevanje, i ona zaplovi u struju. Sad je napredovala brzo, bez napora. U sve kraćoj udaljenosti i sve jačem svjetlu sve je jasnije počela razabirati predmete, za koje je znala da moraju biti dobro poznata stabla i krovovi. Ne, nije više daleko od te brze zamućene struje, koja mora da je čudnovato izmijenjena rječica Ripple.

Veliki Boţe! Po njoj plove neke gromade, koje bi mogle udariti o čamac u prolazu i prerano prouzročiti njezinu propast. Što su te gromade?

Prvi put Maggie zakuca srce u samrtnom strahu. Sjedila je bespomoćno mutno svjesna da je voda nosi dalje ali jasnije svjesna da će doći do sraza, koji očekuje. Ali taj uţas bio je privremen. Izgubio se kad su se pojavila lučka skladišta St. Ogg’sa: prošla je dakle ušće rijeke Ripple. Ali sada mora pozvati svu svoju vještinu i sposobnost, da usmjeri čamac i izvede ga iz struje ako ikako moţe. Sad je razabirala i most, koji se srušio, i vidjela jarbole neke nasukane lađe daleko vani iznad vodene poljane. Ali na rijeci se nisu vidjeli nikakvi čamci u pokretu oni što su se mogli dohvatiti, bili su zaposleni u preplavljenim ulicama.

S novom odlukom Maggie uhvati svoje veslo i ustade, da vesla stojećki. Ali plima, koja se povlačila, ubrzavala je tok rijeke, i voda je ponese dalje od mosta. Tada je s jednim čeznutljivim pogledom prema kući strica Deana, koja je stajala niţe dolje niz rijeku, uhvatila oba vesla i zaveslala svom snagom preko preplavljenih polja, natrag prema mlinu. Sada su se počele javljati boje, i kad se pribliţila poljima Dorlcota, mogla je već razabrati boju stabala mogla je vidjeti stare borove daleko tamo nadesno i kestene oko doma. Oh, kako su duboko stajali u vodi dublje nego drveće s ove strane breţuljka. A krov mlina gdje je taj? Oni teški komadi, što su jurili niz rijeku Ripple što su oni značili? Ali to nije bila kuća kuća još čvrsto stoji: uronjena do prvog kata, ali još uvijek čvrsta ili zar se moţda urušila na onom kraju prema mlinu?

Dašćući od sreće, što je konačno stigla od sreće, koja joj je prevladala svu ţalost, Maggie se pribhţi pročelju kuće. Isprva nije čula nikakav zvuk: nikakav se predmet nije micao. Njezin je čamac bio u istoj razini s prozorima gornjeg kata. Ona zovnu glasnim, prodornim glasom:

»Tome, gdje si? Majko, gdje si? Ja sam Maggie!« Ubrzo začu Tomov glas iz tavanskog prozora u sredim zabata: »Tko je to? Jeste li dovezli čamac?« »To sam ja, Tome Maggie. Gdje je majka?« »Nema je ovdje otišla je prekjučer u Garum. Ja ću sići do donjeg prozora.« »Sama, Maggie?« upita Tom dubokim začuđenim glasom, kad je otvorio srednji prozor u

ravnini čamca. »Da, Tome. Bog me čuvao, da me dovede do vas. Brzo uđi. Nema više nikoga ovdje?« »Ne«, reče Tom ulazeći u čamac. »Bojim se da se naš čovjek utopio. Odnijela ga je Ripple,

mislim, kad se srušio dio mlina pod udarcem stabala i kamenja. Dozivao sam ga i dozivao, ali odgovora nije bilo. Daj mi vesla, Maggie.«

Tek kad je Tom otisnuo čamac i oni se našli na prostranoj površini vode licem u lice sinu mu odjednom cijelo značenje onoga što se dogodilo. To ga obuze takvom nesavladivom snagom kao novo otkrivenje njegovu duhu o dubinama ţivota, koje su leţale izvan dohvata njegove predodţbe, za koju je misho da je tako oštra i jasna da nije mogao postaviti nikakvo pitanje. Sjedili su nijemo, gledajući se: Maggie, s intenzivnim ţivotom u očima, koje su virile iz umorna, izmučena lica Tom blijed, s nekim strahopoštovanjem i poniznošću. Misli su ţivo radile,

310

premda su usne šutjele. I premda nije mogao postaviti nikakvo pitanje, pogađao je pripovijest njezina čudesnog napora pod boţanskom zaštitom. Ali napokon sivkasto plave se oči zamute, a usnice nađoše riječ, koju su mogle izgovoriti: riječ iz davnog djetinjstva

»Maggie!« Maggie nije mogla ništa odgovoriti, već samo duboko zajecati od one tajnovite čudesne

sreće, koja je jednaka s boli. Čim je mogla progovoriti, reče: »Otići ćemo do Lucy, Tome. Ići ćemo pogledati je li na sigurnom, a onda moţemo pomoći

ostalima.« Tom je veslao s neumornom snagom i mnogo brţe negoli jadna Maggie. Čamac je brzo

opet bio u struji rijeke, i oni će začas biti u Toftonu. »Park House stoji visoko nad poplavom«, reče Maggie. »Moţda je Lucy ondje.« Ništa se drugo nije reklo. Rijeka je nosila novu opasnost prema njima. Neka drvena

konstrukcija upravo je popustila kod nekog skladišta i rijeka je nosila velike drvene gromade. Sunce se sada dizalo i prostrana se površina vodene pustoši u strašnoj jasnoći razastrla oko njih u strašnoj jasnoći jurile su opasne gromade nošene strujom.

Neka velika skupina ljudi u čamcu, koji se probijao duţ toftonskih kuća, opazi njihovu opasnost, pa im doviknu:

»Maknite se iz struje!« Ali to se nije moglo odmah provesti, i Tom, gledajući pred sebe, opazi kako prema njima

juri smrt. Ogromni komadi povezani u sudbonosnom drugarstvu, tvorili su jednu jedinu široku masu preko cijele rijeke.

»Ide na nas, Maggie!« viknu Tom dubokim promuklim glasom, pustivši vesla i obujmivši sestru.

U narednom se trenutku čamac više nije vidio na vodi a ogromna masa odjuri dalje u uţasnom slavlju.

Ali uskoro se opet pojavi dno čamca, crna mrlja na zlatnoj vodi. Čamac se opet pojavio ali brat i sestra su potonuli u zagrljaju, da nikad više ne budu

razdvojeni: proţivljavajući opet u jednom uzvišenom času dane kad su se drţali za ruke u ljubavi i vrludali zajedno poljima osutim tratinčicama.

311

ZAKLJUČAK

Priroda nadoknađuje svoja pustošenja nadoknađuje ih svojini sunčanim sjajem i ljudskim

radom. Pustošenje, koje je izazvala ta poplava, ostavilo je vidljive tragove na licu Zemlje još pet godina kasnije. Peta je jesen bila bogata zlatnim ţitnim stogovima, što su se izdizali u gustim skupovima među dalekim ţivicama; pristaništa i skladišta na Flossi opet su oţivjela, odjekujući ţustrim glasovima i bukom tovarenja i iskrcavanja punim nada.

I svi muškarci i ţene, spominjani u toj pripovijesti, još uvijek su ţivjeli osim onih, kojih kraj znamo.

Priroda nadoknađuje svoja pustošenja ali ne sva. Iščupana stabla ne puštaju više korijenje; raspukli breţuljci još uvijek nose oţiljke; ako je poraslo i novo, drveće nije ono isto, kao ono nekoć, a breţuljci ispod njihova zelena ruba nose tragove nekadanjeg razdiranja. Za oči, koje su počivale na prošlosti, nema potpune nadoknade.

Mlin su Dorlcote obnovili. A na dorlcotskom groblju gdje su poslije poplave našli povaljen spomenik na grobu od opeke, u kojem je leţao neki otac, kojeg poznamo zavladao je opet nekadašnji travnati red i dostojni mir.

Kraj tog groba od opeke podigao se, uskoro poslije poplave, još jedan grob za dva trupla, koja su našli u tijesnu zagrljaju. I taj su grob odijeljeno posjetila dva čovjeka, koji su osjećali da im je najveća radost i najbolnija ţalost ovdje zauvijek pokopana.

Jedan od njih posjetio je grob ponovo, s ljupkim lišcem kraj sebe - ali to je bilo tek mnogo godina kasnije.

Drugi je bio uvijek sam. Njegovo je veliko prijateljstvo ostalo tamo među drvećem Crvenog Bezdana, gdje mu se činilo da pokopana radost još uvijek lebdi kao neki duh, koji se uvijek vraća na staro mjesto.

Grob je nosio imena Toma i Maggie Tulliver, a ispod imena bile su upisane riječi: »U svojoj smrti nisu bih razdvojeni.«

KRAJ

312

O George Eliot i njenim romanima George Eliot, pravo ime Mary Ann Evans (1819. 1880.), engleska knjiţevnica, suvremenica

Dickensa, Thackerayja i Trollopa, svjetsku slavu postigla je romanima, među kojima su najpoznatiji Middlemarch, Adam Bede, Mlin na Flossi (The Mili on the Floss), Silas Marner, Komola i Daniel Deronda.

Imala je neobičan i buran ţivot. Kćerka tesara iz provincije, odgojena u strogom puritanskom duhu, izdigla se svojim izuzetnim talentom i sposobnošću u red vodećih intelektualaca svoga vremena. Na tom je putu morala svladati bezbroj predrasusa i prepreka. U svojoj šesnaestoj godini prekida školovanje zbog majčine bolesti. A nakon njene smrti ostaje uz oca i vodi mu kućanstvo. Paralelno, sama uči talijanski, njemački, grčki i latinski jezik te prevodi s njemačkoga. Nakon očeve smrti odlazi u London, gdje postaje pomoćnica glavnog urednika časopisa The Westminister Review. Upoznaje se s filozofom Herbertom Spencerom i provodi s njim sate i sate u razgovorima o filozofiji i umjetnosti. Spencer joj odaje priznanje, pišući svojim prijateljima da je najinteligentnija ţena koju je sreo. Susret s Georgom Lewesom, kazališnim kritičarom, knjiţevnikom i pubhcistom, sudbonosan je za njen daljnji ţivot. Bila je to ljubav na prvi pogled. Ali Lawes je oţenjen i zbog toga napuštaju Englesku te odlaze u Weimar u Njemačku, gdje ţive kao muţ i ţena, iako nevjenčani. Nakon godinu dana vraćaju se u Englesku. U vezi s Lewesom George Ehot ostat će više od dvadeset godina, sve do Lewesove smrti 1878. Jasno je da je to bio veliki skandal, zbog kojega ju je javnost dugo osuđivala i odbacivala. No Lewes je snaţno utjecao na njezinu knjiţevnu karijeru. Tek nakon susreta s njim, George Ehot počinje pisati pripovijednu prozu, najprije pripovijesti, a potom i svoje velike romane.

Adam Bede (1859.) prvo je njeno remek-djelo, kojim postiţe velik uspjeh kod pubhke. Radnja romana odvija se u engleskoj provinciji u 18. stoljeću. U njemu autorica obrađuje problem nezakonite veze mjesnog plemića i Hetty Sorel, poslije optuţene za čedomorstvo.

Mlin na Flossi (1860.) je roman o ambivalentnu odnosu brata i sestre, Toma i Maggie, u kojem brat opsesivno nadzire sestru, koja zbog obiteljske časti ţrtvuje prijateljstvo, ljubav i na kraju ţivot.

Silas Marner (1861.) . Ovaj opsegom mali roman mnogi su kritičari smatrali njenim najujednačenijim djelom. To je priča o tkalcu nepravedno izbačenome iz vjerske zajednice, koji gubitak bogatstva nadoknađuje brigom o odbačenom izvanbračnom djetetu.

Ikomola (1862. 63.) je roman o nesretno udanoj kćeri slijepoga firentinskog znanstvenika, koja se od usamljenosti i razočaranja spašava vjerom u smisao duţnosti i ţrtvovanja.

Middlemarch (1871. 72.) je jedan od najvećih romana ne samo viktorijanske knjiţevnosti već i britanske i svjetske knjiţevnosti uopće. Do danas je ostao rado čitan i cijenjen. Prema anketi provedenoj na 125 ţivućih knjiţevnika, koja pokazuje najbolja djela svjetske knjiţevnosti, Middlemarch zauzima 10. mjesto.