Psihoanaliza glumakog stvaralatva

Voditelj: Stanislav Matai MD

IPA psihoanalitiarPSIHOANALIZA KARAKTERA

SEMINARI STUDENATA 1.GOD. GLUME

kolska godina 2006/2007

Izvor: Nancy Mc Williams: Psychoanalytic Diagnosis; Understanding Personality Structure in the Clinical Process,

The Guilford Press, New York, 1994.

STUDENTI - autori seminara:

Mia BiondiAleksandra Stojakovi

Ivan VukeliIskra Jirsak

Filip Krian Ivan BonjakMirela VidekZoran PribieviSanja CrljenJan KerekeNika MikoviPetar Cvirn 1. Nivoi razvijenosti strukture linosti

U ovom izlaganju bavimo se aspektima u strukturiranju linosti, problemima u sazrijevanju koje mogu odrediti linost osobe,koje se najee povezuje sa fiksacijom, prema Freudu.

Bavimo se sa tri mogua nivoa psiholokog razvitka. U tome nas vode dvije smjernice; prva se odnosi na patoloki stupanj- psihotina, borderline, neurotina ili normalna osoba, te druga koja se odnosi na obrambeni nain unutar odreenog nivoa- odreuje tip karaktera- paranoik, depresivac, shizodini karakter,itd.

Zanimljiv nain interpretacije psihoanalitike teorije kae da se psihoanaliza bavi sa pretpostavkom da su svi ljudi iracionalni do odreenog nivoa a pitanje koje postavlja psihoanalitika teorija je: koliko su ludi i u kojem smislu.

Ponovo se referiramo na Freuda i tri razvojne faze:

1) Prva godina ivota do druge godine ivota zove se ORALNA FAZA

2) Od prve i pol godine ili druge do tree godine ivota ANALNA FAZA

3) Izmeu tree i etvrte do este godine ivota EDIPSKA FAZA

Bitno je spomenuti da je pitanje dijagnoze i nivoa karakterne patologije vrlo komplicirano i potrebno mu je vrlo struno postupiti. U povijesnom kontekstu je zanimljivo spomenuti da su se u nekim periodima ljudi oznaavali kao Ludi ili Ne-ludi odnosno normalni, jer su oni koji su odstupali od konsenzusa normalnog ivota smatrani ludima, to je vrlo povrno i turo definiranje; u kategoriju tzv. Ludih ljudi esto su spadali i antisocijalni ljudi, i zato je razvitak psihologije oznaio velike pomake u shvaanju ljudi i ponaanja.

KRAEPELINOVA DIJAGNOZA:

NEUROZA NASUPROT PSIHOZE

Emil Kraepelin- Otac moderne dijagnostike klasifikacije probao je prouiti mentalne i emocionalne probleme sa ciljem identificiranja opih sindroma koji dijele sline karakteristike. Podijelio ih je na izljeive i neizljeive. Zanimljivo je da je stavio manino-depresivnu psihozu u ljeive a shizofreniju klasificirao kao iskvarenje mozga te ju svrstao u ne-ljeive. Sam Freud je preuzeo mnoge Kraepelinove termine ali je i razlikovno odredio osobu sa opsesivnim stanjem u inae ne-opsesivnoj linosti, i opsesiju u osobe opsesivno-kompulzivnog karaktera.

Ali tek kasniji analitiari; Eissler, Horner, su napravili razliku:

1) Opsesivna osoba koja ju u biti rastrojena i zabluena, u totalnoj psiholokoj dekompenzaciji-vieslojni problem

2) Osoba ija opsesija je dio sveukupne borderline strukture linosti

3) Opsesivna osoba koja se nalazi u neurotino do normalnom stanju organizacije linosti

Do samog uvoenja borderline-a u psiholokoj zajednici, analitiari su slijedili Freuda pa se tako suprotstavljalo: Neurotino nasuprot Psihotino. Neurotiar zna da je problem u njegovoj glavi a psihotiar misli da je problem u cijelom svijetu oko njega. Freud uvodi strukturalni model uma te objanjava da neurotiari pate jer su ego-obrane automatske i nefleksibilne odvajajui ga od ID-a, a trebalo bi malo popustiti kontrolu u kreativne svrhe, dok su kod psihotinih ego obrane preslabe i ostavljene ID-u. Na temelju ovih postavki bile su razvijene i mnoge vrste terapija. Temelj lijeenja neurotiara zasniva se na slabljenju obrambenih faktora ega a kod psihotiara se radilo na jaanju obrambenih faktora ega i vraanju realnosti te suoavanju sa problemima.

PSIHOLOKE KATEGORIJE DIJAGNOZE EGA:

SIMPTOM NEUROZE, NEUROTINI KARAKTER I PSIHOZA

Usustavljena pitanja i upute za odreivanje lagane neuroze ili poremeaja karaktera u radu terapeuta sa pacijentima:

1) Postoji li ubrzano jaanje problema ili problem postoji otkada se pacijent moe sjetiti, dakle dui period

2) Postoji li dramatian porast tjeskobe ili je generalno loe stanje

3) Tko alje pacijenta na lijeenje, on sam ili netko iz okoline

4) Jesu li simptomi u jednom od dva oblika: Ego distoni ( od strane pacijenta ocijenjen kao problematini) ili Ego sintoni( jedini nain na koji pacijent moe reagirati, ivjeti u odnosu na ivotne okolnosti)

5) Je li pacijent sposoban stvoriti tzv. opservacijski ego te sagledati svoje probleme i napraviti svojevrstan savez sa terapeutom oko rjeavanja problematinih simptoma ili je osoba nesposobna imati uvid nad sobom.

Simptom-neuroza. Mogue je da je neto aktiviralo nesvjesni konflikt iz djetinjstva. U sadanjosti se aktiviraju mehanizmi za noenje sa konfliktom koji su nefunkcionalni i treba pomoi osobi da se nosi sa osjeajima te pronai nove mehanizme obrane. Transfer osjeaja od primarnih figura iz djetinjstva na osobu terapeuta se obino lako razvija.

Ako je kompliciraniji problem, karakterni ili problem osobnosti, terapija je dua i zahtjevnija. Terapeut treba objasniti pacijentu samu terapiju, treba stvoriti takozvani radni savez, te biti sposoban procijeniti situaciju i rad te utvrditi odnos pacijent- terapeut. Vrlo je vano povjerenje pacijenta u terapeuta. Ponekad stvaranje povjerenja sa strane pacijenta prema terapeutu moe trajati I godinu dana, ali svejedno treba polako raditi i otkrivati problem.

Treba se uvati demoraliziranja pacijenta, iritacije ili netrpeljivosti obiju strana a vezano uz materiju i dugotrajnost procesa. Nekada, kao na primjer kod poremeaja osobnosti, su dugotrajni procesi identifikacije, uenja i to zna biti bolno i dugo i lako vidljivo ne kao kod poremeaja neurotskih reakcija ili pojedinih stresnih reakcija.

Dugo se vremena neuroza smatrala najbezbolnijim psiholokim problemom, zatim je slijedio poremeaj linosti, i psihotine smetnje kao najtei stupanj, to je pojednostavnjeno shvaanje. Svakom sluaju treba pristupiti individualno i vrlo precizno.

BORDERLINE PSIHOPATOLOGIJA

Definiranje ovog stanja se odvijalo tijekom 1950-ih a vezano je uz pacijente koji su bili prenormalni da bi se smatrali ludima, a opet previe ludi da bi se smatrali normalnim/zdravim osobama, u psiholokom smislu rijei. Kao primjer se navodi u navodima mnogih terapeuta, u samom procesu terapije dogaale bi se epizode trenutne psihoze u odreenih pacijenta, a izvan prostora gdje se odravala terapija postojao je stanovit mir i stabilnost u nestabilnosti. Dakle i prije samog prihvaanja borderline-a u suvremenoj psihoanalizi, neki terapeuti primjeivali su te granine probleme kod svojih pacijenata.

Zahvaljujui nizu strunjaka, poevi od Knightovog eseja iz 1953. nazvanog Borderline stanja, zatim Grinkera, Werblea i Dryea 1968. gstudijom o Sindromu borderlinea, te drugih, Borderline je uao u psihoanalitiku terminologiju sa svom svojom problematikom.

Razvitak gledita sa pozicije objektnih odnosa u 20-om stoljeu, javilo se zbog elje veeg dijela analitiki orijentiranih terapeuta da pomognu svojim pacijentima koje danas promatramo kao Borderline. Voeni Amerikom interpersonalnom grupom i Britanskim teorijom objektnih odnosa, koje su postavile problematiku psiholokih simptoma vezanu uz doivljavanje kljunih figura u djetinjstvu kod pojedinih pacijenata. Pa se tako istrauje pacijentovo doivljavanje, odnosno prouavanje iskustava vezanih uz odnos, vezivanje i razdvajanje sa kljunim figurama djetinjstva.

1950. godine Erikson postavlja, na tragu uenja Freuda, tri infantilne faze, kroz koje se pacijenti mogu konceptualizirati te se mogu primjetiti fiksacije:

1) Fiksacija za primarne ovisne probleme ( povjeraenje nepovjerenje )

2) Sekundarno odvajanje individualiziranje ( autonomnost - sumnja, sram )

3) Kompliciraniji nivoi identifikacije ( inicijativa krivnja )

- Pacijenti se u psihotinom stanju ine fiksirani na to da ne mogu raspoznati to je to to je unutar njih a to je van njih, pacijenti na borderline razini imaju borbe sa zaplitanjem njihova identiteta, i totalne izolacije, koju izjednaavaju sa traumatskim naputanjem, i pacijenti sa neurotskim problemima koji imaju problema sa stvarima koje bi htjeli a stvari kojih se boje, ( prototip edipske drame ).

KARAKTERISTIKE NEUROTSKE STRUKTURE LINOSTI

Neurotini ljudi su uglavnom u solidnom kontaktu sa svijetom, sa onim to veina nas zove realnou.

Nisu skloni ni halucinacijama ni krivim interpretacijama iskustava, osim u ekstremnim sluajevima ( droga ) . Vei dio psihopatalogije neurotino organiziranih linosti je ego-distonian, a ako nije, sposobni su uvidjeti problematine simptome. Ve u ranoj fazi terapije, neurotini ljudi su sposobni doivjeti Terapeutski rascjep, kako to naziva Sterba 1934. godine, u kojem dolaze do razlike izmeu promatranja sebe i doivljavanja dijelova Selfa. Takoer, neurotini ljudi ne trae potvrdu terapeuta da im se potvrdi njihovo neurotino doivljavanje i percepciju kao to je primjer u paranoidnih pacijenata u psihotinom stanju.

Za razliku od psihotinih i borderline linosti, neurotina osoba e se sramiti neke fobije, primjerice ienja, za razliku od druge dvije, gdje se nekad fobija i ne spomene po par godina kroz terapiju zbog stava da je to normalno, a tko ne radi istu i istom intenzitetu, pa makar i bila pogubna, kao na primjer bulimija, nije normalan.

Specifina je i teina problema kod neurotinih pacijenata u odnosu na psihotinu i borderline, jer neurotine linosti uspijevaju rijeiti prve dvije Eriksonove faze, bazino povjerenje i bazinu samostalnost, i pokuavaju pronai put do tree. Oni trae pomo u terapiji zbog toga to stalno ulaze u konflikte izmeu onoga to ele i prepreka koje si sami nameu. Neurotini pacijenti esto ve i na prvoj seansi stvore ugodan odnos gdje se ni terapeut ni pacijent ne osjeaju loe jer postoji radni savez. Sociolog Friedenberg ( 1959. godine ) usporedio je radni savez iskustvu dvojice mladia koji pokuavaju popraviti auto od kojih je jedan strunjak a drugi amater, te se dogaa prirodna stvar u kojoj mladi amater slua sa zanimljivou mladia profesionalca i zajedno uspijevaju.

KARAKTERISTIKE PSIHOTINE STRUKTURE LINOSTI

Psihotine osobe su iznutra psihiki oajnije i dezorganiziranije u odnosu na neurotine linosti.

U terapiji sa psihotinom osobom mogu postojati vrlo ugodne seanse ali mogu se desiti i psihotini ubilaki napadi pacijenta na terapeuta.

Psihotini pacijenti doivljavaju halucinacije, iluzije i nelogino razmiljanje. Naravno, postoje i psihotine osobe koje pokazuju vanjske znaajke psihotinog ponaanja samo u sluajevima stresa. A naalost, u praksi lijeenja se dogaaju mnogi sluajevi samoubojstava psihotinih pacijenata koji su doli u krajnji oblik psiholokog pogoranja, psiholokih lomova.

Obrambeni sistemi koje koriste psihotine linosti su: povlaenje, poricanje, primitivna idealizacija, omalovaavanje, primitivni oblici projekcija, splittinga i disocijativnog ponaanja.

Psihotine osobe imaju problema sa identitetom, u tolikoj mjeri da ponekad ne znaju postoje li uope ili nisu zadovoljni svojim postojanjem, ne znaju tko su, bore se sa seksualnom orijentacijom i pitanjem spola. Ne raspoznaju razliku izmeu ega, super ega i ID-a.

Osnovni konflikti psihotinih ljudi su doslovce egzistencijalnog karaktera: ivot-smrt, sigurnost- uas. Snovi su im ispunjeni smru i unitavanjem.

U kontratransferu, ako postoji, dogaa se I pozitivan uinak i to zato to psihotini pacijenti ude za osobom koja bi ih razumjela, oni posebno cijene iskrenost terapeuta, a dogaa se da je njihova privrenost predivna ali njihovi zahtjevi uasavajui, te se preporuuje terapeutima da se upuste u bavljenje psihotinim pacijentima tek kada su zaista spremni.

KARAKTERISTIKE BORDERLINE STRUKTURE LINOSTI

Osobe sa borderline strukturom linosti imaju primitivne obrane. Oslanjaju se na poricanje, splitting. Ponekad se bordeline pacijenti ne mogu razlikovati od psihotinih ako su u regresiji u terapiji. Takoer su slini sa psihotinim pacijentima u smislu doivljavanja i opisivanja sebe. Oni su , naime, esto izgubljeni, nedosljedni i nekonzistentni.

Razlika u odnosu na psihotine pacijente je u samoj injenici da borderline pacijenti znaju da postoje. Psihotini pacijenti e u odnosu na borderline pacijente rjee reagirati agresivno na pitanja o njihovom identitetu i drugima. Borderline pacijenti esto u terapiji reagiraju vrlo agresivno, nepredvidljivo, ali ako je terapija jako osjeajna i dobroudna, znaju cijeniti realnost.

Kernberg ( 1975. godine ) predlae nain diferenciranja borderline osobe od psihotine osobe. On predlae na primjeru da se borderline osobu pone komentirati kako bi se dobila reakcija. Pa se tako uzima primjer nekog obiljeja koju borderline osoba nosi, na primjer tetovaa. Tetovaa nosi oznaku smrti, kada se uputi borderline osobu na tetovau sa oznakom smrti to je pomalo neobino i u konvencionalnom shvaanju ne bi bilo prihvaeno normalno, od borderline osobe se oekuje razumijevanje da drugi ljudi ne bi prihvatili tetovau sa oznakom smrti kao konvencionalnu, za razliku od psihotine osobe koja bi se prepala i postala sumnjiava jer nije shvaena. Kenberg i njegovi kolege autori su iznijeli empirijska i klinika istraivanja 1989. godine i prikazali te razliite reakcije te objasnili patologiju borderline linosti u smislu poremeaja procesa separacije- individualizacije.

Borderline linosti dolaze na terapiju obino zbog depresija ili napadaja panike.

Masterson 1976. godine, objanjava dvije stvari kod borderline linosti: kada su u bliskoj vezi sa osobom- bjee. I kada se osjeaju odvojenima, osjeaju se traumatski naputenima. Dakle stalno su u tom sukobu u poziciji bjeanja i vraanja, kako u odnosima s okolinom pa tako i u terapiji. Nije im ugodna ni bliskost ni prevelika emocionalna udaljenost.

Masterson kae kako se ta trauma javlja do druge godine ivota bilo zbog majine nedovoljne prisutnosti nakon prirodne potrebe da se uspostavi odreena samostalnost, bilo zbog majine nedovoljne potrebe da dijete dobije osjeaj odreene samostalnosti.

Kontratransfer moe biti pozitivan jer se osjeti potreba spasiti pacijenta ali moe biti i neugodno iskustvo. Pacijent jedan dan moe doivljavati terapeuta kao boanstvo, moe doivjeti terapeuta kao prijanji objekt za koji se vezao, a ve drugi dan kao slabog i bespomonog terapeuta, gdje savez pada u vodu i pacijent se opet vraa korak unazad.2. PRIMARNI OBRAMBENI MEHANIZMI

Razumijevanje pojma obrambenog mehanizma i njegovih sastavnica, nadasve je potrebno za razumijevanje psiholokih tj. karakternih dijagnoza.

Pojam potjee od Freuda koji je prvi zamjetio takvu vrstu ponaanja, a posluio se militaristikim vokabularom da bi pojam pribliio publici. Pojam obrambenog mehanizma esto se spominje u negativnoj konotaciji, no obrambeni mehanizmi su potrebni i poeljni i nezaobilazna stavka svakog karaktera.

Psihoanalitiari smatraju da su se u ponaanje svakog pojedinca integrirali obrambeni mehanizmi kao posljedica; temperamenta, stresa pretrpljenog u djetinjstvu, kao obrana utemeljena po modelu roditelja, odgajatelja ili ostalih autoriteta kao i iskustvo koritenja nekih obrana.

Primarnim obrambenim mehanizmima nazivaju se oni koji ukljuuju vezu izmeu selfa i vanjskog svijeta i obuhvaaju itav senzibilitet, a odnose se na kognitivne, afektivne i bihevioralne dimenzije. Sekundarni obrambeni mehanizmi se referiraju na individuu, tj. povezuju ego, superego i id.

Kernberg je kategorizirao primarne obrambene mehanizme u sedam kategorija: povlaenje, poricanje, omnipotentnu kontrolu, idealizaciju i devaluaciju, projekciju, introjekciju, projektivnu identifikaciju, rascep ega i izbjegavanje.

Primitivno povlaenje

Primitivno povlaenje je sastavni dio ophoenja svakog djeteta. Kada se nedonoe nae u okantnoj situaciji tada zaspe. Isti efekt povlaenja u drugo stanje svijesti javlja se kod osoba koje da bi rjeavanje stresne situacije supstituiraju stimulacijom mate, tzv. autistic fantasy ; obrana od osobnog kontakta.

Kada osoba ovakvu vrstu mehanizma koristi kao obranu od anksioznosti nazivamo je shizoidnom osobom.

Prekomjerna upotreba povlaenja onemoguuje realnu percepciju problema, pa i onemoguuje njegovo rjeavanje, a prednost povlaenja je tzv. distorzija stvarnosti, tj. bezopasni bijeg u bolju stvarnost. Distorzija stvarnosti vrlo je karakteristina za umjetnike.

Poricanje

Poricanje doslovno znai negiranje postojee situacije. Svaka osoba na taj nain reagira na katastrofalnu situaciju, npr. smrt voljene osobe kod svih izaziva reakciju; Ma nije!. Takva reakcija potie iz najranijeg djetinjstva, tj. u djetetovom egocentrizmu; ako ignoriram, ne dogaa se.

Poricanje je glavna karakteristika Pollyana individualaca koji smatraju da je uvijek sve ok. Roditelji kojima je umrlo jedno dijete, esto odbijaju o tome razgovarati sa ostalom djecom i esto podlijeu religiji, preputajui situaciju Bojem djelovanju koji je to tako odluio i o tome se nema to rei.

Nerijetko je poricanje posljedica silovanja ili bilo koje katastrofalne situacije, da bi se ublaio osjeaj povrede, jer je naravno uvijek lake ignorirati teke situacije, negoli nositi se sa njima. Poricanje u situacijama ratova nerijetko ima i ivotno znaenje; sudionici rata uspijevaju preivjeti nedoivljavanjem zbiljske opasnosti koja im prijeti; junaka djela.

Manje benigno djelovanje poricanja realnih situacija nalazimo u obiteljskom nasilju; poricanje alkoholizma ili bilo kojeg drugog oblika obiteljskog zlostavljanja.

Naznaku poricanja nalazimo i u prevelikom razumijevanju u odnosima u kojima povrijeena strana uvijek pronalazi opravdanje za tue postupke: on je to uinio, jer mu je teko i nema se vremena meni posvetiti ili kada neka osoba odbija ili se ne moe nositi sa odgovornou prema tuoj emociji pa na nju odgovara suprotnom emocijom.

Poricanje je glavna karakteristika manije (odbijanje vlastite smrtnosti, potrebe za spavanjem, jelom) i hipomanije; sklonost bipolarnoj promjeni stanja : manije i depresije.

Omnipontentna kontrola

Novoroenad svijet i sebe doivljavaju na isti nain, takav nain doivljavanja, prema Piaget-u naziva se primitivnim egocentrizmom, a Freud je takvu vrstu ponaanja nazvao primitivnim narcizmom.

Dijete, ako osjea hladnou i njegovatelj ga ugrije ne percipira vanjsko djelovanje, ono smatra da je samo rijeilo problem, bilo mu je hladno i samo se ugrijalo.

Osjeaj mogunosti promjene svijeta je kritina dimenzija samopouzdanja, a nalazi svoj poetak u infantilnoj i nerealnomj, ali isto tako razvojno normalnoj razini omnipotencije. Infatilna omnipotencija, svemogunost, ostavlja trag kroz itav ivotni razvoj koji se najee javlja nakon ostvarenog cilja, a moe pozitivno utjecati na eljeni razvoj.

No, izraena omnipotencija kod nekih osoba koje u ostvarivanju svoga cilja iskljuuju svaku etiku normu nazivamo psihopatima, sociopatima ili asocijalnim linostima.

B. Bursten je u Manipulatoru (1973.g) uoio vezu izmeu kriminalnog ponaanja i sociopata. Pojam sociopata nerijetko ukljuuje i pojam kriminalca, ali se i esto obrana kriminalnih radnji (odvjetnici i tuitelji) zasniva na mehanizmu omnipotentne kontrole.

Burstenovo istraivanje je fokusirano na svjesno koritenje omnipotentne kontrole kao obrane od aneksioznosti i pomanjkanja samopouzdanja.

Biti nad situacijom je centralna preokupacija i uitak individualaca ijom linosti dominira omnipotentna kontrola, primjer za takav tip osobe su uglavnom direktori, politiari, voe raznih organizacija.

Primitivna idealizacija

Dijete vjeruje da ga njegov njegovatelj moe zatititi od itavog svijeta. Takvo vjerovanje ostavlja trag i u odrasloj osobi koja nerijetko nekim ljudima pridodaje nadnaravne sposobnosti, tj, vjeruje da su neki ljudi sposobniji od ostalih (princip biranja politikih predstavnika).

Prema Ferenczi-ju svatko je od nas sklon idealizaciji onih osoba o kojima emocionalno zavisimo. Normalna idealizacija je sastavni dio svake ljubavi, a deidealizacija svake separacije. U graninim sluajevima idealizacijom neke osobe stvara se osjeaj vlastite sigurnosti pa je i svaka vrsta nesavrenstva vlastitog selfa lake podnoljiva.

Idealizacija je sastavni dio svake iskljuivosti; neto je najbolje i ne postoji bolje. to je vea emotivna povezanost uz objekt idealizacije, idealizacija je vea.

Kada osoba zahtjeva od druge osobe da odgovara u svim aspektima njegovoj percepcije samoga sebe, nazivamo je narciszinom. Terapeut u terapiji narcistinihh pacijenata u pravilu je idealiziran. Primitivna idealizacija vodi i do primitivne devaluacije to znai; to je iluzija vea, tee ju je sruiti. Narcistina osoba sigurna je u svaku svoju odluku.

Idealizacija moe biti analogna mrnji ili bijesu u sluajevima kada narcistina osoba usmjeri svoje apsolutno povjerenje u neku osobu koja realno nije u mogunosti izvriti zadatak koji se od nje trai, pa nakon neispunjenog zahtjeva reagira bijesom; npr. Osoba sklona idealizaciji izgubi blisku osobu, a usmjerila je povjerenja u lijenika i nerijetko pokrene tubu protiv lijenika.

Projekcija, introjekcija i projektivna identifikacija

Projekcija i introjekcija su vezane za shvaanje veze izmeu sebe i svijeta.

Vrlo mlado dijete u situaciji kada ga neto boli nije u stanju locirati bol, ono osjeaj boli percipira kao sebe, dijete je bol. Dijete nije u stanju raspoznati neugodu od lokalizirane boli, a i iz takve nemogunosti kasnije proizlaze projekcija i introjekcija. Kada se itrojekcija i projekcija pojavljuju istovremeno, nastaje projetktivna identifikacija.

Projekcija

Projekcija je baza empatije. Kako nitko nije u mogunosti doslovno proivjeti tue osjeaje mi projiciramo, tj. preslikavamo vlastito iskustvo na neiju priu da bi mogli razumjeti neije subjektivno shvaanje.

Kada osoba koristi projekciju kao glavni nain shvaanja svijeta i smatra je nainom ivota nazivamo je paranoidnom.

Introjekcija

Introjekcija je vrsta obrambenog mehanizma kada vanjski podraaj doivljavamo kao nae unutarnje stanje.

U manje patolokom obliku to moe biti identifikacija sa nekim koga smatramo vanim.

U svom negativnom obliku introjekcija je kao i projekcija vrlo destruktivna.

Patoloka introjekcija vidljiva je u primjeru zlostavljane djece koja nerijetko preuzimaju ulogu zlostavljaa, oni ne ele sebe percipirati kao nevinu rtvu ve kao monika.

Ova vrsta obrambenog mehanizma prepoznatljiva je u sadizmu, eksplotaciji i impulzivnosti.

Introjekcija je i sastavni dio depresije: kada volimo osobu ona postaje dio naeg identiteta, a ako doe do gubitka te osobe javlja se osjeaj gubitka djela vlastitog selfa. U takvim sluajevima esto se pitamo to je ili tko je kriv za takav dogaaj, a zapravo elimo saznati to smo mi krivo uinili. Kada je netko introjektivno vezan za osobu koju je izgubio te nije u stanju zapoeti odnos sa drugom osobom, osjea se bezvoljno, tuno i ostavljeno te na taj nain izraava anksioznost smatramo ga depresivnim.

Projektivna identifikacija

Melanie Klein ( 1946) prva je pisala o projektivnoj identifikaciji, a ovu vrstu primarnog obrambenog mehanizma opisao je i Thomas Ogden ( 1982).

Pacijent, tj. osoba projicira osjeaje i kod druge osobe time uzrokuje introjekciju projiciranih osjeaja.

Npr. pacijenti u razgovoru sa terapeutom:

A: Znam da nemam razloga vjerovati da me kritizirate , ali ne mogu si pomoi da to ne mislim.

B: Boli me kurac to ti misli i onako me samo osuuje i ne mari!

I jedan i drugi pacijent projiciraju kritiku na terapeuta, no razina komunikacije ini ih razliitima. Pacijent A pokazuje obziran ego, on je svjestan mogunosti krive pretpostavke dok pacijent B nije, on je siguran u istinitost svoje verzije. Pacijent A projicira svoje stanje i na taj se nain olakava dok pacijent B projiciranjem svog nezadovoljstva ostaje u istom stanju, a takvu vrstu projektivne identifikacije Kenberg naziva djelominom empatijom.

Terapeut e tee stvortiti radni savez sa pacijentom B, jer e u terapeutu izazivati snanu introjekciju negativnih osjeaja.

Osjeaj ispunjenog blagostanja je vrsta projektivne identifikacije kada se npr. osoba koja pati od psihoze osjea manje ludom, ako uspije inicirati u nekom drugom sumanute misli I osjeaje za koje je ve i prije uvjerena da ih ta osoba posjeduje.

U svakom sluaju projektivna identifikacija moe biti vrlo snaan problem i u jednu je ruku izazov terapeutima.

Ova vrsta obrambenog mehanizma moe imati i pozitivne strane; ukljuuje ljubav, afektivnu sreu, a i osjeaj kolektiva.

Rascijepljeni ego (splitting)

Dijete u poetku ne vidi dobre i loe strane odgajatelja ili pojava oko sebe, doivljava ih iskljuivo na jedan nain; ili kao apsolutno loe ili kao apsolutno dobre. Na istom principu, ali u manjoj mjeri i odrasli funkcioniraju svaki dan ( npr. politike grupe imaju neprijatelja protiv kojeg se bore).

Kliniki rascepljeni ego vidljiv je kada pacijent glorificira vlastitog terapeuta, a npr. o drugom terapeutu iz misli sve najgore ili u drugoj krajnosti u kojoj terapeut, doivljen kao izrazito lo, postaje meta pacijentovog bijesa. Hospitalizirani pacijenti esto na takav nain percipiraju osoblje, no isto tako esto kod osoblja izazivaju osjeaje ili iskljuivo simpatije ili antipatije.

Disocijacija

Ova vrsta obrambenog mehanizma djeluje na sve komponente linosti i za razliku od ostalih obrambenih mehanizama koje smatramo problematinima tek kada osobe o njima ovise previe, svatko od nas moe u odreenim uvjetima koristiti ovakvu vrstu obrane. Najveu sklonost ovoj obrani imaju ljudi koji mogu biti hipnotizirani te je samim time rijetka pojava u ivotima ljudi.

Disocijacija je normalna reakcija na traumu koja nema razmjer normalne razvojne traume, ve katastrofe: neizdriva bol, nasilje ; a one osobe koje su u djetinjstvu bile rtve zlostavljanja mogu koristiti ovu vrstu obrambenog mehanizma kao branu od svake stresne situacije. A oboljenje karakterizirano ekstremnom disocijacijom naziva se podvojena (multipla) linost.

Pozitivne strane podvojene linosti su iskljuivanje boli, straha, mogunosti smrti u izrazito katastrofalnim situacijama. Odlika ove vrste obrambenog mehanizma je hrabrost ili npr. smirena reakcija u realno paninim situacijama. No osobe sklone ovom mehanizmu esto zamjenjuju uobiajeni stres sa situacijom ivotne opanosti i bivaju apolutno indiferentni. Pokazatelj ovog obrambenog mehanizma je kada netko potpuno zaboravi nedavno proivljeno traumatino iskustvo.

Svaki od navedenih primarnih obrambenih mehanizama, osim disocijacije je sastavni dio svake linosti i upotreba svakog od tih mehanizama je sastavni dio svakodnevog funkcioniranja. U ovoj vrsti istraivanja naglaeni su negativni aspekti, no kako je svaka osoba individua, a skup tih individua ini strukturu drutva, i negativni su aspekti sastavni dio civilizacije, pa nas upravo i ove razliitosti ine kako kompleksnim tako i jedinstvenim jedinkama u ivotnom razvoju.

3. SEKUNDARNI OBRAMBENI MEHANIZMIEgo je operativni dio linosti koji se brine o ravnotei izmeu zahtjeva Ida, Superega i okoline. Tipine opasnosti toj ravnotei su gubitak objekta, gubitak objektove ljubavi, kritike od strane Superega. Potisnuti osjeaji i elje u asocijativnoj vezi sa moguom kaznom prijete da izau u svjesno, praeni bolnim osjeajem tjeskobe, depresije, stida koji onda kao signali potiu Ego da ih se rijei. Da bi uspostavio psihodinamiku prilagodljivost situacije prema tim zahtjevima i izbjegao porast anksioznosti i prijetnju psihikog sloma Ego mora ponekad pribjei obrambenim mehanizmima.

Gotovo svaki psiholoki proces moe biti koriten kao mehanizam obrane. Vano je napomenuti da mehanizmi obrane djeluju uvijek nesvjesno. Neki od njih su uestaliji, a neki rjei. Javljaju se pojedinano ili u kombinacijama koje mogu odgovoriti novonastalim situacijama. estim ponavljanjem modela obrane stvara se i karakterna struktura koja vodi do predvidljivog ponaanja. Nerijetko to vodi i do ponavljanja istih greaka, tj. do patolokog modela adaptacije.

Nelijeene neuroze koje poinju esto jo u djetinjstvu mogu zavriti kao karakterne psihopatologije, odnosno postati neuroze karaktera koje je tee korigirati u kasnijoj fazi.

Spomenut u neke najee obrambene mehanizame vieg reda odabrane prema dva kriterija:

1. vanosti za odreene karakterne osobine i

2. uestalosti u psihoanalitikoj klinikoj literaturi.

Regresija

To je relativno jednostavan obrambeni mehanizam, a oznaava povlaenje na ranije modele ponaanja. Mehanizam povlaenja poznat je svakom roditelju, koji je gledao ponaanje djeteta, neprimjereno za njegove godine (nezrelije), kao npr. cendranje kada je gladno ili umorno. ak i odrasle osobe znaju cendrati kada su umorne ( tu naravno nije ukljueno svjesno makasto cendranje nekih djevojaka).

Treba spomenuti da skrivanje dvogodinjeg djeteta iza mamine suknje neposredno kada savlada neki novi odnos s okolinom i stekne novu sigurnost nije regresija. Nije regresija svako povlaenje, ne npr. onda kada je osoba svjesna potrebe za pojaanom sigurnou i kada trai podrku. Da bi u psihoanalizi regresiju smatrali obrambenim mehanizmom, ona mora biti nesvjesna. To povlaenje na prethodne modele ponaanja je prirodno u socijalnom i emocionalnom razvoju osobe, ali je manje primjetno kako starimo.

Neki na razvoj i promjene reagiraju tako da se razbole i zavre u krevetu bez ikakve fizikalno dijagnosticirane bolesti. Taj primjer bolesti povezane s emocionalnim stresom se zove somatizacija. Ona, naravno nije svjesna reakcija i veliki je problem i za osobu i za njegovu okolinu, a i za lijenike.

Drugi, hipohondrini ljudi koriste regresiju (tipa bolest) kao prvu reakciju na bilo koju zabrinjavajuu situaciju u njihovom ivotu. Oni su naalost uvjereni da su im lijenici neprijatelji i da ih hoe okriviti kao zabuante. Mora se dakle znati da ljudi postaju bolesni jer su nesvjesno depresivni, ali i da postaju depresivni kada su medicinski zaista bolesni. tovie, somatizacija i hipohondrija mogu biti i bazine osobine neijeg karaktera, razvijene zbog preestog ponavljanja.

Slijedei primjer kod odraslih osoba je svaa mukarca sa enom neposredno nakon to su dostignuli vei nivo prisnosti. Njegova reakcija nije svjesno odabrana i izvedena, nego nesvjesni izraz straha pred nepoznatin ili obvezujuim.

Kada je regresija neija osnovna strategija u odnosu prema izazovima ivota, takvu osobu moemo opravdano okarakterizirati kao infantilnu osobu.

Poseban tip regresije je regresija u slubi Ega. Prema Ernstu Krisu time se moe tumaiti umjetnika kreativnost. Umjetnici dekonstruiraju formalnu sliku svijeta, rastave ju u elemente kojima se igraju kao djeca kockicama slaui sliku novog realiteta koji izvire iz objektivnog, formalnog realiteta i slui kao njegova interpretacija. Publika pristaje na tu igru jer osjea uitak stvaranja. Ovaj profinjeni mehanizam obrane zahtijeva veliku sposobnost, talent autora, da prenese svoje psihike konflikte u izmiljeni svijet, gdje ih razrijei, dobije nove sadraje i ugradi u svoju linost. Osim ugodnih aspekata igre, ova regresija moe dovesti i do bolnih proivljavanja i regresije na psihotinu razinu funkcioniranja iz koje se umjetnik spontano vraa na razinu objektivno odraslog psihikog funkcioniranja (to nekima ne uspijeva te ostaju u regresiji ili psihozi).

Potiskivanje (represija)

Kao obrambeni mehanizam represija odstranjuje ideju ili osjeaj iz svjesnog; ona iskljuuje iz sjeanja ono to je nekada bilo svjesno ili ne dozvoljava Superegu sjeanja na njemu neprihvatljive ideje ili osjeaje. Taj mehanizam obrane Ego najkasnije razvije u ivotu.

Rezultat potiskivanja su samo ona izgubljena sjeanja, ili osjeaji, ili ideje koje su postale svjesno nedostupne zbog njihove snage da zabrinu ili unesree. Ostala izgubljena sjeanja i osjeaji su vjerojatno posljedica organskih stanja, ili mentalnog prosijavanja (odbacivanja) trivijalnih sjeanja. Primjeri represije su:

a) maltretiranja i silovanja, ratne situacije u kojima je bio ugroen ivot, tj. stanja trauma, kojih se rtve ne mogu prisjetiti,

b) normalni razvojni procesi, kao djeje zaboravljanje prvih godina ivota,

c) trivijalno zaboravljanje nevanih dogaaja ili imena osoba za koje se stvori nesimpatija.

Represija tipa (c) je i nuna za normalan ivot, rad mozga. Ona moe stvoriti problem kada zaboravljanje dovede do iskljuivanja drugih obrambenih metoda ili kada je neuspjena (npr. povremeni bljeskovi sjeanja na traume tzv. flashbacks).

Prevelika ovisnost o potiskivanju smatra se znakom histerine osobnosti.

Freud je primjetio u klinikim sluajevima koje je promatrao da je laki oblik potiskivanja posljedica, a ne uzrok tjeskobe, tj. da prethodni iracionalni strah (tjeskoba) moe stvoriti potrebu za zaboravljanjem (represijom).

Izolacija

Nain na koji ljudi mogu regirati na tjeskobe i druga bolna stanja je izoliranjem osjeaja od boli, tj. od doivljaja. Tehniki reeno to je odvajanje razumskog dijela doivljaja od osjetilnog. Izolacija moe biti od velike koristi kod kirurga koji iskljui osjeaje na agoniju pacijenta da bi u miru radio; on ne osjeti sadizam to je inae pratei osjet kod svjesnog rezanja ljudskog mesa u drugim situacijama. Korisna je i kod generala koji vode bitku, jer bi ih inae osjeaj strahote rata i pogibije njegovih vojnika oslabio u planiranju napada. Drugi primjer odvajanja misli od osjeaja su prisilne agresivne misli koje nisu praene odgovarajuim osjeajem kada se kae: ubit u ga ako zakasni. Moda najbolji primjer su rijei ljudi koji su preivjeli holokaust II svjetskog rata, koji na hladan i drven nain opisuju zvjerstva koja su preivjeli.

ivot je oito teak ovih dana kada se cijeni sposobnost hladnog intelekta tj. razuma bez osjeaja (primjer popularnosti Mr. Spocka u TV seriji Zvjezdane staze).

Izolacija se smatra najjednostavnijom od intelektualnih obrana i osnovom za obrambene mehanizme: intelektulizaciju, racionalizaciju i moralizaciju.

Intelektualizacija

Intelektualizacija je izolacija osjeaja od intelekta vieg reda. Ona rjeava prejake emocionalne situacije na isti nain na koji izolacija rjeava trumatske dogaaje. Osoba koja se slui njome govori o svojim iskustvima kao da daje vremenski izvjetaj o svojoj psihi, a ne da govori o proivljenom dogaaju, kada kae npr. Da, prirodno, osjeao sam neku mrnju u vezi toga neobaveznim, jednolikim tonom, sugerirajui da je osjeaj mrnje teorijski prihvatljiv, ali da je stvarni izraaj zabranjen.

Mnogi misle da su takvi ljudi napravili veliki korak u zrelosti, jer mogu intelektualizirati umjesto impulzivno regirati pod stresom. Drugi intuitivno smatraju da su to emocionalno neiskrene osobe. Sigurno je da kod njih umjetnika ekspresija, ale i ostali oblici zabave mogu biti nepotrebno umanjeni ili ak potpuno izostati.

Racionalizacija

Obrana racionalizacijom je vrlo esta kod odraslih osoba. Kada ne uspiju dobiti ono to su htjeli zakljue da to ba i nije bilo toliko poeljno (kao u Ezopovoj basni o lisici i grou), ili kada se neto loe desi zakljue da to i nije tako loe (racionalizacija slatkog limuna).

Primjer prvog je zakljuak da kua koju si nismo mogli priutiti je ionako bila prevelika, a drugog izjava da je to bilo dobro edukativno iskustvo.

to je osoba inteligentnija i kreativnija bit e vjerojatniji i vei racionalizator. Gotovo od svega se moe braniti racionalizacijom.

Moralizacija

Kada netko racionalizira on nesvjesno trai razumsku prihvatljivu osnovu za svoju izjavu; kada moralizira on trai put da osjeti da je njegova dunost da nastavi tim smjerom. Ono to je za racionalnu osobu iskustvo uenja kada neto ne uspije za moralistu je to izgraivanje karaktera.

Iako je moraliziranje veini samo zabavno ili neugodno, ovisno o okolini, u odreenim socijalnim i politikim situacijama govornici mogu proizvesti masovnu moralizaciju okoline ili ak naroda. Hitler je slijedei svoje morbidne fantazije uvjerio sljedbenike da je istrebljenje idova, homoseksualaca i Cigana nuno za etiko i duhovno napredovanje ljudske vrste.

Manje katastrofino je moraliziranje tatine kada osoba koja radi face-lifting kae da je njena obaveza prema suradnicima i okolini da ima privlaan izgled.

Kompartmentalizacija (pregraivanje)

Njena funkcija kao obrambenog mehanizma je dozvoliti da dva stanja koegzistiraju bez svjesne zabune, krivnje, srama ili tjeskobe. Takva osoba ima dvije ili vie ideja, namjera, ili ponaanja koja su u osnovi u konfliktu, a da ona ne primjeuje kontradikciju. Za prosjenog promatraa pregraivanje je isto to i hipokrizija ne uzmemo li u obzir da je to nesvjesno stanje obrambenog mehanizma. Patoloki primjeri su ljudi koji su npr. veliki humanitarni radnici u javnom ivotu, a kod kue maltretiraju enu i djecu, ili borci protiv pornografije kojima je u stanu pronaena kolekcija pornografskih fotografija.

Ponitavanje (undoing)

Ponitavanje je nesvjesni pokuaj da se umanji ili izbrie neki in, obino krivnja ili sramotni akt, ponaanjem koje bi trebalo to na magini nain izbrisati.

Svakodnevni primjer je donoenje poklona eni (muu) ija je namjera kompenzacija za sinonje grubo ponaanje. Mnogi religiozni rituali polaze od stajalita ponitavanja. Primjer je: pranje ruku, (kao Pilat nakon osude Krista), i time skidanje odgovornost i sa sebe za sve to e se dalje dogoditi.

Ljudi koji osjeaju duboku alost to su uinili neto krivo, bilo stvarno ili samo u mislima, mogu na ponitavanju toga stvoriti ivotne stavove ili odluke. Npr. zbog grubosti u djetinjstvu prema bolesnim i nemonima postanu humanitarni radnici.

Osobe kojima je ponitavanje centralna obrana, tj. kada to nesvjesno rade ali sa znaenjem ponitavanja prethodne pogreke i koje to ine s izraenim potovanjem prema inu koji rade smatramo kompulzivnim osobama. To njihovo ponaanje nije moralni in nego obrana ponitavanjem.

Okretanje protiv sebe

Ako je netko kritian prema pretpostavljenoj osobi, efu, odgojitelju, skrbniku, o ijoj naklonosti ovisi njegova vlastita sigurnost, i ako misli da ta osoba ne tolerira nikakve kritike, moe se osjeati sigurnije usmjeravajui te kritike prema samom sebi.

Za djecu ija egzistencija ovisi o skrbniku, i koja su svjesna da bi eventualna uvreda skrbnika mogla imati teke posljedice po njihovu budunost, obrana okretanjem protiv samog sebe je prihvatljiva cijena. Koliko god neugodno bilo osjeati samokritiku, emocionalno je prihvatljivije, podnoljivije u usporedbi s realnom opasnosti po preivljavanje u uvjetima u kojima nema mogunosti ili snage sam promijeniti stanje. Slikovit je primjer ene koja je odrastala u siromanoj i nesreenoj obitelji uz majku potencijalnu samoubojicu i neodgovornog oca koji je svakog trena mogao napustiti obitelj. Pred opasnou da se obitelj raspadne ona je poela vjerovati da bi joj roditelji davali pravu zatitu i ljubav, kada bi samo ona bila bolja osoba. To uvjerenje koje je usvojila u djetinjstvu, imalo je za posljedicu patnje i u zreloj dobi, jer je u svakoj nesretnoj situaciji optuivala sebe radije nego da kreativnim naporom pokua popraviti situaciju.

Okretanje protiv sebe je popularni obrambeni mehanizam kod zdravijih osoba koje su svjesne svojih neugodnih osobina; oni preferiraju gledati na problem kao posljedicu njihove greke, a ne greke nekog drugog. No automatska i kompulzivna upotreba ove obrane je znak da je osoba depresivne osobnosti, a javlja se i kod nekih sluajeva mazohizma.

Premjetanje (pomak)

Pojam premjetanja ili pomak odnosi se na preusmjeravanje emocija, preokupacija ili ponaanja s poetnog objekta na neki drugi, jer je pravi smjer zbog nekog razloga izvor tjeskobe.

Svima je poznat klasina karikatura u kojoj ovjek izvikan od efa, ide kui i izdere se na suprugu, koja nae neto za ipotati dijete, koje onda utne psa. Nije rijetko niti da kod parova gdje je jedan partner nevjeran onaj drugi svoju ljutnju i bijes usmjerava na drugu enu ili mukarca, izbjegavajui time tjeskobne situacije.

I pouda moe biti uzrok premjetanja: seksualni fetii su premjetanje erotskih interesa s ljudskih genitalnih organa na neka u nesvjesnom asocijativno povezana podruja (npr. nos za penis). Kada osoba koristi premjetanje s nekog objekta na objekt koji simbolizira stravine pojave (npr. teror noa koji se nesvjesno izjednaava s penetracijom falusa) onda ona ima fobiju.

Vie takvih situacija premjetanja u raznim aspektima ivota kvalificira osobu u fobine osobe. Ima i blagih oblika premjetanja gdje se agresivna energija okree u kreativnu aktivnost: itav niz kunih poslova se obavi kada su ljudi pritisnuti neim ili preusmjeravanje erotskih impulsa s nedostupnog ili zabranjenog seksualnog objekta na dostupnog partnera.

Reaktivna formacija

Ljudski organizam je sposoban da neto okrene u njegovu jasnu suprotnost da bi to pokazao manje opasnim. Transformacija iz mrnje u ljubav, odbojnost u privlanost, neprihvatljivo u prihvatljivo, okretanje emocije u njenu istu suprotnost su primjeri takvih reakcija.

Sestra predkolske dobi pokazuje ljubav prema mlaem bratu, za kojeg osjea da je uzeo njeno mjesto u srcima roditelja, tako da ga grli do boli, prejako ljulja ili mu pjeva preglasno, do izazivanja plaa. Nije, medjutim, tono da ona jedno osjea, a drugo pokazuje. Prestrastvena u svojim osjeajima ona bebu i voli i mrzi. Istina je da u formiranju reakcije osoba pokazuje samo jednu stranu kompleksnog emocionalnog odziva na situaciju ili drugu osobu. Odrasle osobe razumiju sve aspekte emocionalnih reakcija u danoj situaciji i esto zakoe svoje reakcije ne pokazujui osjeaje.

Reaktivna formacija je esta obrana kod bolesnika kod kojih su neprijateljska osjeanja i agresivne tenje uvelike prisutni. Paranoidne osobe, npr., osjeaju samo mrnju i sumnju i kada nam izgleda da osjeaju enju i ovisnost, a opsesivne i kompulzivne osobe vjeruju da osjeaju potovanje kada nama izgleda da su uvrijeene.

Okretanje u suprotnost

Jedan nain na koji se osoba moe nositi s osjeajima koji predstavljaju psiholoku opasnost za njih je okretanje pozicije od subjekta ka objektu i obratno. Npr., ako netko osjea da je oekivanje da drugi vodi brigu o njemu sramotno ili ak opasno, on moe zadovoljiti vlastitu potrebu za skrbi, tako da preuzme brigu o drugoj osobi i nesvjesno se identificirati s tobom osobom i njenom zahvalnou na brizi. Prednost ovog mehanizma obrane je da je osoba u ugodnijoj aktivnoj ulozi, nasuprot neugodne, pasivne uloge.

Lijep primjer je odrasla uspjena poslovna osoba koja radi kao volonter u agenciji za zbrinjavanje djece. Ona osjea ogromno zadovoljstvo u uspjenom smjetanju djeteta kao da je sama zbinuta. Razlog je bio njeno vlastito iskustvo kada je maeha zamijenila umrlu majku. Osoba je sada spasilac, onaj s moima, i druga strana je ona bespomona, ovisno dijete.

Poistovjeivanje (identifikacija)

Da identifikacija ima malo, ako i ita od defenzivne komponente je uglavnom prevladavajui stav u psihoanalizi, no ipak ima psihoanalitiara koji smatraju da su mnogi sluajevi identifikacije motivirani potrebom za izbjegavanjem tjeskoba, srama, i drugih bolnih pojava; ili za povratom ugroenog osjeaja vlastite vrstine i samopotovanja. Kao i ostali zreli obrambeni procesi, identifikacija je normala pojava u psiholokom razvoju, koja postaje problematina samo u odreenim situacijama.

Freud je sugerirao razlikovanje anaklitike (neobrambene, oslanjajue) identifikacije od obrambene identifikacije. Prva oznaava vie sklonost, elju za slinou s osobom koju se voli i cijeni, kao npr. majku. Obrambenu identifikaciju on zove identifikaciju s agresorom. Boji li se majine kazne, identifikacijom dijete prihvaa da je njena snaga u njemu. Ili u uvenoj Freudovoj edipskoj situaciji: dijete, obino trogodinjak, posesivno eli majku samo za sebe i ulazi u konflikt s evidentnom oevom ljubavi prema njoj. Bojei se, nesvjesno, da e ga otac kao rival ubiti jer i on to eli ocu, dijete rjeava tjeskobu poistovjeujui se s ocem i prihvaajui da e kada odraste kao i otac imati nekoga kao to je majka, samo za sebe. Freud je smatrao ovakvu djetetovu fantaziju normalnom i prototipom identifikacije s agresorom.

Identifikacija je u osnovi neutralan proces. Njome oznaavamo namjerno, djelomino nesvjesno poistovjeivanje. Kod osoba pod emocionalnim stresom ona se moe ee koristiti. Javlja se od infantilnog doba, preko adolescentnog do zrelog doba razvoja. Stoljeima su poznata oekivanja adolescenata da nau heroja kojeg e oponaati u kompleksnim zahtjevima koje odrastanje postavlja pred njih. Neki analitiari (Hendin, 1975.) idu dotle da alarmantni porast samoubojstava adolescenata povezuju s nezadovoljstvom kod heroja koje im suvremena civilizacija nudi.

Acting out

Pojam acting out dolazi iz psihoanalitike prakse i izvorno oznaava ponaanje pacijenta koji se emocionalno prazni van sobe tretmane (Freud, 1914). Kasnije se koristi za opisivanje ponaanja voeno nesvjesnom potrebom za nadvladavanjem tjeskobe povezane s interno zabranjenim osjeajima i eljama, i sa snanim izraavanjem straha, fantazije i sjeanja. Glumatajui zastraujue scenarije, osoba okree pasivno u aktivno, transformirajui osjeaj nemoi i ranjivosti u iskustvo moi, nevano o tome koliko je negativna drama koju igra. Ono to ini acting out je nesvjesna i zastraujua priroda impulzivnosti koju osoba izraava, i automatizam njenog izvoenja.

Pod kapom acting out analitiari su izdvojili itave klase ponaanja koje su obino nesvjesno motivirane. To su egzibicionizam, voajerizam, sadizam, mazohizam, perverzija itd. No, kao i inae kada psihoanalitikoj terminologiju pripisujemo ljudskom ponaanju, to ne znai da su ti procesi ssmi po sebi negativni niti tipino obrambeni. Mala koliina takvog ponaanja ili potreba je drutveno prihvatljiva. No u odreenim situacijama koje razumijevamo kao obrambene ona podrazumijevaju prisutan strah ili sline negativne osjeaje.

Seksualizacija

Freud je originalno pretpostavio da bazina seksualna energija, sila koju je on nazvao libido, lei u osnovi svih ljudskih ponaanja. Kasnije je, uvidjevi strahote ljudskog razaranja u prvom svjetskom ratu, prihvatio da su i agresivne tenje jednako bitne i motivirajue. Seksualno ponaanje je smatrao izrazom primarne motivacije, dirktnom posljedicom imperativa reprodukcije vrste. Istraivanja desetljeima nakon Freuda su pokazala da su seksualna aktivnost i fantazija esto koriteni kao obrambeni mehanizmi.

Openito gledano mnogi koriste seksualizaciju da bi se mogli nositi s problematinim pojavama u ivotu. Pritom ene seksualiziraju zavisnost, a mukarci agresiju. Neki seksualiziraju novac, drugi mo, itd. Tendencija ljudi da erotiziraju svoje reakcije na svakog koji ima vie moi, objanjava zato su politiari i javne osobe preplavljeni oboavateljima sa seksualnim eljama. Mogunost onih koji nisu politiki ili ekonomski moni, da konvertiraju svoju zavist i neprijateljstvo u neki seksulni scenario, u kojem bi doivjeli kompenzaciju za nedostatak moi u osobnoj erotskoj snazi, je jedan od razloga zato treba imati propise i zakone koji tite one koji su sistemski ovisni o drugima (zaposlenika od poslodavca, vojnika od oficira itd.). Ljude treba tititi od namjera drugih koje su posljedica njihovih obrana od tjeskoba.

Sublimacija

Originalno je sublimacija shvaena kao dobra obrana, koja predstavlja kreativno, zdravo, drutveno prihvatljivo razrijeenje unutarnjih konflikata izmeu primitivnih potreba (nagonskih elja) i sila zabrane. Sublimacija je oznaka koju je Freud dao obrambenim mehanizmima baziranim na biolokim impulsima (ugrizu, borbi, savladavanju boli, brizi za mlade itd.) Sublimacija se dovodi u vezu sa kreativnou; originalni libidni i agresivni nagonski sadraji se odvraaju od direktnog zadovoljenja u akciji na zadovoljenje u kreaciji.

Ova obrana se smatra najzdravijim nainom razrijeenja psiholokih stanja iz dva razloga:

prvo, vodi ponaanju korisnom za vrstu, i

drugo: direktno prazni odgovarajue impulse umjesto da troi puno emocionalne energije transformirajui ih u neto drugo (kao to npr. formirane reakcije ine).

I humor se ponekad svrstava u kreativne mehanizme obrane kao uspjean oblik obrane od strahova.

Zakljuak

Poznavanje navedenih obrambenih procesa je nuno za razumijavanje organizacije individualnog karaktera. Razumijevanje razlike meu ljudima i njihovih osnova karaktera je vano ne samo u psihoterapijskoj praksi nego i svakodnevnom ophoenju meu ljudima. Iako se moe rei da ljudi ni roenjem nisu isti, njihov razvoj i ponaanje okoline uvelike odreuje osobine njihovog karaktera.

Psiholoki zdraviji ljudi ne koriste iskljuivo zrelije obrambene mehanizme; oni se nose s tjeskobama i drugim tekim emocionalnim stanjima usmjeravajui se ka mijenjanju i variranju obrambenih oblika. Zato im se ne moe pripisati nijedan od mehanizama kao tipian; nisu ni o jednom iskljuivo ovisni.

4. PSIHOPATSKE I ANTISOCIJALNE LINOSTI

Ljudi ije su osobnosti strukturirane kao psihopatske imaju raspon od ekstremno psihotinih, dezorganiziranih, impulsivnih do sadistikih, kao to je sluaj kod Richarda Chasea, koji je nasumino ubijao, rezao i pio krv vlastitih rtava ( bio je uvjeren da je njegova vlastita krv otrovana i da treba tuu krv kako bi preivio ). Ne radi se samo o ljudima niih drutvenih slojeva, ve i o urbanim profinjenim ljudima u najviim slojevima drutva.

Psihopatske linosti granie, odnosno u borderline-u su sa psihozom zbog nemogunosti takvih ljudi da se oslone na vlastite osnovne (primitivne) obrambene sustave.

Jedan od kriterija za dijagnosticiranje psihopata je svjesno manipuliranje drugima.

MOTIVACIJA, AFEKT I TEMPERAMENT KOD PSIHOPATA

Postoje neki dokazi da su ljudi koji postanu asocijalni agresivniji od ostalih. Ve od roenja kod djece postoji razlika u temperamentima. U nekim podrujima djeca pokazuju uroene razliitosti, to ukljuuje razinu aktivnosti, agresivnost, reakcije (ponovno djelovanje) i sline faktore koji mogu doprinijeti razvoju psihopatske linosti.

Iako jo nije znanstveno dokazano, postoji velika mogunost da jednu od velikih uloga igra i genetski faktor. Kod asocijalnih ljudi postoji vie razina neurokemijske i hormonalne aktivnosti nego kod obinih ljudi. Reakcije autonomnog ivanog sustava su puno slabije kod dijagnosticiranih psihopata. Ukratko: ljudi koji postanu asocijalni imaju uroenu tendenciju prema agresivnosti i veu potrebu za uzbuenjem. Da bi pronali zadovoljstvo, takvi ljudi trebaju otrija i jae proivljena iskustva. Antisocijalni ljudi nisu u mogunosti jasno izraziti emociju. Oni ne razgovaraju; oni djeluju.

OBRAMBENI I PRILAGODBENI PROCESI KOD PSIHOPATA

Primarna obrambena funkcija kod psihopata je svemogua kontrola. Takoer koriste projektivne identifikacije, mnoge pritajeno podvojene procese i pretvaranje. Kod psihopata je poznat nedostatak savjesti; dokaz da nemaju samo problema sa superegom, nego i s time da se uzajamno veu za druge ljude. Zanimljiv je primjer da u praksi kriminalci psihopati puno tee priznaju manje prekraje, kao to su seksualna opsjednutost ili kraa torbice, od ubojstva, oito zato to to vide kao znak slabosti.

Vano je razlikovati psihopatsku manipulaciju od esto oznaene manipulacije kod histerinih i borderline pacijenata.

Iskustvo govori da dugogodinji psihopati u srednjim godinama postaju iznenaujue uzorni graani, te postaju prihvatljiviji za psihoterapiju i puno je bolje prihvaaju od mlaih ljudi s istom dijagnozom. Ta promjena je djelomino objanjiva smanjenjem hormonalne aktivnosti koja smanjuje unutarnju napetost i potrebu za akcijom, ali i zbog nedostatka fizike moi koja se pojavljuje u srednjim godinama.

to se tie projektivne identifikacije, kod sociopata njihova nemogunost da verbalno izraze emocije znai da je jedini nain kako da drugi ljudi shvate to oni osjeaju taj da izazovu taj isti osjeaj u njima.

Antisocijalni fenomeni mogu biti u rasponu od obinog umanjivanja vanosti uloge u nekom zloinu do totalne amnezije nakon nasilnog zloina.

Psihopati rijetko pokazuju aljenje za onim to su uinili. Vie pokazuju aljenje zbog toga to su uhvaeni.

Psihopati su najee uestalo zlostavljani u mladosti, to je u izravnoj vezi s njihovim antisocijalnim ponaanjem.

Za psihopate se esto misli da nemaju osjeaj tjeskobe, meutim, imaju ga, ali pretvaraju se da bi se oslobodili takvog osjeaja na taj nain da promatra to ne moe vidjeti.

OBJEKTNI ODNOSI KOD PSIHOPATA

Djetinjstvo antisocijalnih ljudi esto je ispunjeno nesigurnou i kaosom, pogotovo kod vie destruktivnih psihopata i psihopata kriminalaca. Tu postoji konstantan nedostatak ljubavi i neadekvatna zatita obitelji. Kod psihopata najee se radi o eksplozivnim, mazohistikim i neuravnoteenim majkama te sadistikim oevima koji imaju problema s alkoholom i drugim ovisnostima. esti su i raspadi brakova u takvim obiteljima. Sve te stvari dovode do toga da se mladi ovjek ne moe razviti u prirodnom smjeru. Zbog nedostatka osjeaja snage i samopouzdanja u djetinjstu, takva djeca u kasnijoj dobi, odnosno cijeli ivot, trae potvrdu svoje svemoi.

Psihopati ne mogu primiti niti si priznati uobiajene emocije zato to ih povezuju sa slabostima i ranjivou. Zbog samoobrane, pojedini psihopati ne koriste rijei kako bi pokazali svoje osjeaje kao svi normalni ljudi, ve ih koriste iskljuivo kako bi manipulirali drugima. Nemaju usaeno osnovno razumijevanje za druge dok govore.

Nedostaci kod njihovih roditelja se oituju u emocionalnim potrebama koje su povezane s drugim uzorkom klinikog primjera: djeci koja postanu sociopati se materijalno udovoljavalo, ali su bila uskraivana emocionalno. Na primjer: roditelji jednog asocijalnog pacijenta kupovali su mu ekstravagantne poklone (bicikl, auto) svaki put kada bi bio rastresen ili ljut. Takva vrsta dareljivosti je posebno destruktivna, u ovom konkretnom sluaju kod pacijenta to nije ostavilo nikakvu mogunost za formiranjem dugotrajnog osjeaja da neto nedostaje u njegovom ivotu.

Antisocijalna osoba jednostavno se nikada ne vee psiholoki, ne prihvaa dobre objekte, odnosno ne poistovjeuje se sa svojim roditeljima ( starateljima ). Nisu u mogunosti primiti ni dati ljubav. Umjesto toga, identifikacija moe biti sa stranim selfobjektom koji se ponaa drutveno neprihvatljivo. U svakom sluaju, bilo kakvo postavljanje granica ili autoriteta samo poveava mrnju i mogunost razvoja asocijalnih linosti kod djece, dok se, recimo, djeca popustljivijih roditelja ipak uspijevaju poistovjetiti s nekim i nisu u potpunosti liena sposobnosti da se veu.

PSIHOPATSKI SELF

Dijete koje je od najranijeg djetinjstva hiperaktivno, zahtjevno, tvrdoglavo treba puno aktivniju i energiniju roditeljsku skrb od druge djece. Takvo dijete treba puno poticanja i sudjelovanja u odgoju od strane oca. Stavimo li socioloke aspekte na stranu, to to se dijete od prvog dana gleda kao problematino, stvara velike potekoe potencijalnom psihopatu kod pronalaenja samopotovanja. Budui da vanjski objekti zakazuju, jedini objekt s kojim se potencijalni psihopat moe povezati je njegova vlastita snaga. Agresivni i sadistiki postupci mogu stabilizirati osjeaj samopotovanja.

Berkowitz, poznat pod imenom Son of Sam, je serijski ubojica koji je poeo svoja ubojstva s mladom enom nakon to je shvatio da njegova bioloka majka nije savrena osoba kakvom ju je smatrao (zapravo je bila prljava i neuredna). Kao posvojeno dijete, vezao je svoje samopotovanje za fantaziju o superiornoj i savrenoj majci. Kada je tu iluziju razbila prava istina, krenuo je u bjenjenje i divljanje kojim je to elio nadoknaditi.

Promatranje ljudi koji su skloni manipuliranju u svakodnevnom ivotu upuuje na to da osnovni uzorak psihopatske linosti nije ogranien samo na psihopate ubojice. Svatko tko stvara sliku o sebi preko nerealistinih i superiornih objekata, naposlijetku e otkriti da se radi samo o obinom ovjeku i pokuati vratiti samopotovanje primjenom sile.

Jedno drugo obiljeje psihopata koje treba spomenuti je primitivna zavist, odnosno elja da se uniti neto za im se najvie ezne. Iako asocijalni ljudi rijetko pokazuju zavist, mnogi njihovi postupci pokazuju upravo suprotno.

Asocijalni psihopati su znali ubijati upravo ono to ih privlai. Na primjer , Ted Bundy, poznati serijski uojica, opisao je svoju potrebu da unitava mlade, lijepe ene ( kasnije se ispostavilo da su sve liile na njegovu majku) kako bi ih na neki nain posjedovao. Ubojice prikazani u Capotejevu romanu Hladnokrvno ubojstvo /In Cold Blood/ poubijali su sretnu obitelj bez ikakvog razloga. Jedini razlog je bio to su bili sretna obitelj prema kojoj su osjeali zavist.

TRANSFER I KONTRATRANSFER KOD PSIHOPATA

Osnovni psihopatski transfer prema terapeutu je projekcija vlastitih unutarnjih zabluda pretpostavke da ga terapeut pokuava iskoristiti iz sebinih razloga. Budui da nema emocionalnog iskustva s ljubavlju i empatijom, asocijalni pacijent nije u mogunosti shvatiti glavne razloge terapeutovog zanimanja za njega i pokuat e proitati njegove metode. Kada psihopat ima osobnu korist od terapeuta kao, na primjer, kada treba dobiti pozitivnu procjenu kod suca, moe biti toliko armantan i miroljubiv da moe zavarati i najiskusnije psihoterapeute.

Nakon to je pacijent preokupiran terapeutom, odnosno razmiljanjem kako ga nadmudriti, dolazi do otpora. Neiskusi terapeut pada u iskuenje da dokae kako samo eli pomoi, a kada to ne uspije, moe doi do nezadovoljstva, neprijateljstva i bijesa prema pacijentu (kontratransfer). Ti neempatijski osjeaji mogu se kod psihopata shvatiti, paradoksalno, empatijski kao vrsta psihopatske psihologije: pacijent nije sposoban da suosjea ili brine za psihoerapeuta, isto kao i psihoterapeut za njega. Da bi doao do runih, ali korisnih slika o tome kako je biti psihopatski organizirana osoba, psihoterapeut mora imati toleranciju prema unutarnjoj hladnoi, pa ak i mrnji pojedinog psihopata.

Jedan od najeih kontratransfera kod psihoterapeuta koji esto rade s psihopatima je strah da oni zapravo kontroliraju njih.

Konano, konstantno sadistiko obezvrjeivanje moe izazvati izrazito neprijateljstvo ili bespomono odustajanje.

PSIHOTERAPIJA PSIHOPATA

Iako ovakvi pacijenti imaju lou reputaciju, puno se moe postii, ak i vie nego kod pacijenata sa drugim dijagnozama, ako se paljivo napravi procjena o izljeivosti takve osobe. Neka osobe su toliko psihiki oteene i opasne da bi rad psihoterapeuta bio beskoristan i naivan. Najvea predrasuda je da se psihopatske osobe po svojoj osnovnoj dijagnozi ne mogu lijeiti.

Kada se netko odlui za lijeenje psihopata, najvaniji oblik tretmana je neunitivost: terapeuta, nekakvog okvira i uvjeta koji ine terapiju moguom. Antisocijalni ljudi ne razumiju empatiju. Oni znaju iskljuivo kako iskoristiti ljude i kod terapije osjeaju sadistiko zadovoljsto i pobjedu nad terapeutom. Svaki aspekt terapeutske tehnike moe se tumaiti kao slabost, odnosno ranjivost. Najbolji primjer za to je Anthony Hopkins u filmu ''Kad jaganjci utihnu'', gdje kroz svoju manipulaciju karakterom pronalazi Ahilovu petu kod detektivke koju igra Jodie Foster.

Nerealno je oekivati ljubav od asocijalnih ljudi, ali se moe pridobiti njihovo potovanje tonom, strogom i zahtjevnom terapijom.

Usko vezana za neunitivost je i beskompromisna iskrenost: znai biti izravan, odravati obeanja, napredovati u tretmanima i konstantno podsjeati na stvarnost. Iskrenost ukljuuje terapeutovo prihvaanje stvarnih negativnih osjeaja prema pacijentu, kao i realne opasnosti. Meutim, iskrenost ne znai samootkrivanje (selfdisclosure) koje se moe protumaiti samo kao slabost.

Kada se analizira pacijent, vano je prizvati osjeaj navodne krivnje s obzirom da je pacijent u nedostatku superega (savjesti) poinio nekakvo nedjelo kako bi se osjeao dobro, a ne loe.

Iako terapeut mora biti svjestan rizika, problematike i ozbiljnih posljedica, ne znai da se ne mogu dogoditi nekakve smijene situacije koje mogu pogodovati tretmanu, kao kod sljedeeg primjera jednog psihoterapeuta u razgovoru s kradljivcem automobila:

'' ovjek mi je objanjavao kako je bio briljantan njegov plan, i kako bi to sigurno bio savren zloin da nije previdio neku sitnu stvar. Dok je tako govorio, postajao je sve uzbueniji i uzbueniji, a ja sam se s poprilinim divljenjem sloio da je skoro uspio u krai. Poeo sam se osjeati kao da sam njegov partner u krai. Naposlijetku se toliko zanio da me upitao:

'Biste li uinili neto takvo?'

'Ne' odgovorio sam.

'Zato ne?' u udu je pitao.

'Zbog dva razloga' odgovorio sam. 'Prvo, uvijek postoji i najmanja ansa da neto poe po zlu, ak i kod najsavrenijih planova. ivot se ne moe tako jednostavno kontrolirati. Onda bih zavrio u zatvoru ili ludnici, gdje bih nedobrovoljno morao razgovarati s nekim psihiem. Drugo, ne bih to uinio zato to imam neto to ti nema: savjest.'

'Da' odgovorio je, ' Znate li moda gdje bih mogao nabaviti jednu takvu?' ''

Naravno, prvi korak u razvoju savjesti je briga za nekoga barem do stupnja kada je vano miljenje te osobe. Bez moraliziranja terapeut usmjerava pacijenta prema odgovornijem ponaanju jednostavno tako da ga ne osuuje i ne izrabljuje.

Greenwald, psihoterapeut koji je radio s asocijalnim ljudima iz losangeleskog podruja, opisuje kako se povezao s psihopatima na razini koju oni razumiju. Objasnio je kako su mo i snaga jedine kvalitete koje asocijalni ljudi potuju. Snaga je prva stvar koju terapeut mora demonstrirati.

Greenwald je razvio svoj poseban stil, ali nije jedini terapeut koji je otkrio prednosti tehnike prevariti varalicu ili nadmudriti psihopata kao nain dokazivanja da zasluuje potovanje. Nadalje govori kako u drugoj ili treoj godini intenzivne terapije pacijenti gotovo uvijek zapadnu u ozbiljnu i esto psihotinu depresiju. To objanjava kao dokaz da su pacijenti razvili odreenu brigu za njega umjesto da ga vide kao objekt s kojim mogu manipulirati i, shvaajui to, poinju previe razmiljati o svojoj psiholokoj neovisnosti. Takva vrsta depresije se povezuje s osjeajima djeteta u drugih est mjeseci ivota, kako ih opisuje Klein, kada majka postaje odvojena osoba izvan djetetove kontrole, to ima vrlo bolan uinak na dijete.

Psihopatima se mora pristupati iskljuivo vrsto i spremno jer na kraju, uglavnom kao i svi, trebaju nekoga kome mogu rei potpunu istinu.

Tijekom tretmana, dok se osjeaji svemoi, projektivne identifikacije, dominacije zaviu i samodestrukcije ustrajno analiziraju, pacijent e se, zapravo, promijeniti. Bilo kakav preokret koji dovede do toga da psihopat pone koristiti rijei za iskreno izraavanje umjesto za manipulaciju je znatno postignue koje se moe postii kroz stalno izlaganje asocijalne osobe nekome s takvim integritetom kao to je psihoterapeut. Ako e takav rad sprijeiti psihopata da izazove bilo kakvu ljudsku patnju, napor se isplatio.

PSIHOPATSKE U ODNOSU NA PARANOIDNE LINOSTI

Postoji veliko preklapanje kod ovih dviju linosti, odnosno mnogi ljudi mogu imati jaku vezu izmeu obje linosti. I asocijalni i paranoidni ljudi su optereeni s problemom moi i snage, ali iz potpuno razliitih perspektiva. Za razliku od psihopata, paranoidne linosti imaju duboku usaenu krivnju, ija je analiza krucijalna za njihovo ozdravljenje.

PSIHOPATSKE U ODNOSU NA DISOCIJATIVNE LINOSTI

Znaajna je veza izmeu psihopatskih i podvojenih linosti. Kod klasinih psihopata je vano ustanoviti koriste li obrambene sustave koji podsjeaju na podvojenu linost ili zaista imaju usaene viestruke linosti ili alter ega. Za razliku od psihopata, podvojene linosti, ako su tono dijagnosticirane, puno bolje i bre prihvaaju terapiju. Meutim, vrlo je teko procijeniti i ustanoviti da je netko prava podvojena linost.

Osnovna zajednika crta im je da obje linosti imaju duboko nepovjerenje prema drugima, ali iz razliitih razloga.

PSIHOPATSKE U ODNOSU NA NARCISTINE LINOSTI

Konano, postoji vrlo bliska veza imeu psihopatskih i narcisoidnih linosti. Oba karaktera stvaraju subjektivno prazne unutarnje svjetove i ovise o vanjskim dogaajima da bi ostvarile samopotovanje. Iako puno ljudi ima aspekte obaju karaktera, bitno je da se oni paljivo stave u razliite grupe i kao takve tretiraju.

ZAKLJUAK

Iako naizgled neizljeivi, mislim da se psihopatski simptomi se mogu ublaiti ili sasvim ponititi ve u ranoj mladosti kvalitetnim odgojem, bez obzira to postoji velika mogunost za genetske predispozicije istih. Smatram da svatko moe pokazati ljubav i suosjeanje ako ih je dobio u ranom djetinjstvu.

Psihopati su vrlo sloene linosti i moda jedne od najteih za psihoterapiju, pogotovo zbog velike moguosti kontratransfernih potekoa.

S obzirom na drutvenu neprihvatljivost i destruktivnu prirodu takvih ljudi, treba voditi rauna o njihovom lijeenju i konstantnom nadzoru i nakon izlaska iz kaznene ustanove.

U svakom sluaju, psihopati se razlikuju i imaju specifine karakteristike koje ih razlikuju u odnosu na paranoidne, disocijativne (podvojene) i narcistine linosti.

U razumijevanju psihopatskih linosti uveliko mi je pomoglo prouavanje likova iz filmova Hannibal i Kad jaganjci utihnu.

5. PARANOIDNA LINOST

Veina nas ima jasnu sliku paranoidne osobe i prepoznajemo je kada je prikazana kao izmiljena. Peter Sellers je imao briljantnu izvedbu u filmu Doctor Strangelove, u kojem prikazuje sumnjiavost, nedostatak humora i veliajnost (grandioznost) koja pogaa icu u svakome od nas koji imamo paranoidne poznanike ili prepoznajemo kominu obradu paranoidne crte koju pronalazimo u sebi.Sutinska odlika paranoidne linosti je u odnoenju prema osjeaju vlastitih negativnih kvaliteta putem mehanizma projekcije, odnosno, nepriznata vlastita svojstva se osjeaju kao izvanjske prijetnje. Projekcija moe ili ne mora biti popraena sa svjesnim megalomanskim doivljajem selfa.Paranoidna osoba mora biti u velikoj nevolji prije nego potrai (ili je privedena na) psiholoku pomo; paranoidni ljudi nisu skloni vjerovati drugim ljudima. U kontrastu spram depresivnih, histerinih ili mazohistinih ljudi, paranoidni individualci na viim razinama psihodinamskog kontinuuma, izbjegavaju posjete psihoterapeutu, osim ako nisu u emocionalnoj boli ili uzrokuju znaajnu uzrujanost drugima oko sebe.J. Edgar Hoover je imao jak paranoidni element u svojoj osobnosti, s druge strane razvojnog kontinuuma, neki serijski ubojice su ubili svoje rtve pretpostavlajui da su rtve pokuavale ubiti njih. Charles Manson, iz kalifornijskog hipi kulta, primjer je destruktivne projekcije koja je odvela u ludilo, odnosno, oblikovana paranoja bez usmjerenih djelovanja zrelog ego procesa i bez vrstog uzemljenja u stvarnost. Neki ljudi koji izgledaju paranoino, zapravo to nisu, nego ih netko realno uhodi ili progoni, bili to sotonisti, odbaeni ljubavnik, poremeeni roak ili ini. Isto tako postoje osobe koje se na prvi pogled ne izgledaju paranoidni ali to zapravo jesu.Isto tako ima ljudi sa percepcijom kojom predviaju, a koji su unato tomu paranoidni. Howard Hughes je imao strah od atomskih testiranja u Nevadi, u vrijeme kada nitko drugi nije razmiljao o posljedicama nuklearne radijacije i tete na okoli. Godinama kasnije, kako je zraenje postajalo jasnije, nije izgledao toliko lud mnogima, no to nije opravdalo njegovu paranoidnost; kasniji dogaaji u njegovom ivotu govore u prilog tome da su mu upravo projekcije bile uzrok patnji.Nagoni, afekti i temperament paranoidne linosti Zato to vide izvore svojih patnji kao izvanjske, paranoidni ljudi su vrlo uznemireni i vjerojatno su opasniji drugima nego sebi. Manje su suicidalni od jednako uznemirenih depresivaca, iako je poznato da se ubijaju kako bi preduhitrili druge u zamiljenom zlu koje e im napraviti . Paranoidni ljudi se bore, ne samo sa ljutnjom, srdbom, optubama i drugim neprijateljskim osjeajima, oni takoer pate i od prejakog osjeaja straha. ak i najgrandioznije paranoidne osobe ive sa strahom od povrede od strane drugih i prate svaku ljudsku interakciju sa ekstremnom opreznou. Sram je velika prijetnja paranoidnim osobama, kao i narcistinim, ali tu opasnost se drugaije doivljava. Paranoidne sobe, za razliku od narcistinih, negiraju i projiciraju tako snano da vie nemaju svijest o vlastitom sramu. Energije paranoidnih osoba su tako usmjerene ka onima koji vide opasnost da im izazovu osjeaj srama i ponienosti.Kao i narcistine osobe, paranoidni individualci su zavidni ali oni za razliku od narcistinih tu zavist projiciraju na druge. Srdba i ljubomora im zamrauju ivote. Nekada su ti stavovi direktno projicirani te tada preuzimaju formu : drugi e me napasti zbog stvari kod mene koje ih ine zavidnima.Paranoidni ljudi su optereeni krivnjom, osjeajem koji im je svjesno nepoznat ali ga projiciraju na isti nain kao i sram. Koliko je teko lijeiti paranoidne osobama, zbog njihove nesvjesne krivnje, govori u prilog to da oni ive u strahu da bi terapeut, kada ih stvarno upozna, mogao/la biti okiran zbog svih njihovih grijeha i nemoralnosti, da bi ih tako mogao/la odbaciti ili kazniti za njihove grijehe. Oni se stalno i nesvjesno pokuavaju rijeiti bilo kakvog osjeaja ponienja ali se i boje da e se to dogoditi pa taj strah transformiraju u konstantne iscrpljujue napore da bi se razaznala prava zla svrha koja je iza svaijeg ponaanja prema njima.Obrambeni i prilagodbeni procesi u paranoji Po definiciji, projekcija dominira u psihologiji paranoidne osobe. Ovisno o snazi ega, pacijent moe imati psihotinu, borderline/graninu ili neurotinu razinu projekcije.Psihotina osoba. Kod nje se uznemirujui dijelovi selfa projiciraju i u punom su uvjerenju da su tamo, bez obzira na to koliko projekcije izgledaju lude drugima.Borderline osobe pokuavaju uskladiti svoje projekcije sa osobom koja im je cilj. Oni se nastoji rijeiti odreenih osjeaja, ali ostaje im empatija i potreba selfa da uvjere sebe i drugog da su oni realistini. Vie koriste obrambeni mehanizam projektivnom identifikacijom.Neurotine osobe imaju unutarnje probleme koji su projicirani na potencijalno ego-neprijateljski nain. Pacijent projicira, no ima i oservirajui dio selfa, koji moe pomoi da u kontekstu sigurnog odnosa, prihvati vanjske sadraje uma kao projekcije. Potreba paranoidne osobe da izie na kraj sa uznemirujuim osjeajima putem projekcije zahtijeva upotrebu mehanizama poricanja realnosti (denial) i reakcijske formacije (okretanja u suprotnost) u znaajnoj mjeri.Svi ljudi projiciraju, to je baza za prijenos, proces koji omoguava psihoanalitiku terapiju. No paranoidni ljudi to ine u kontekstu velike potrebe za oslobaanjem od uznemirujuih ssdraja tako da se stie dojam kao da je cijeli proces drugaiji od projekcija u kojima poricanje realnosti nije toliko zastupljeno. Freud je dao opisao mehanizam u paranoji kroz sukcesivne operacijame reakcijskom formacijom ne volim te; mrzim te i projekcijom ne mrzim ja tebe; ti mrzi mene.

Objektni odnosi u paranoji Klinika iskustva sugeriraju da su djeca, koja odrastaju u paranoidne linosti, patila od tekih povreda osjeaja vlastite vrijednosti, odnosno preesto su se osjeala ponieno i nadjaano.Paranoidni borderline ili psihotini ljudi, preteno dolaze iz grubih domova gdje kriticizam i podrugivanje dominira u obiteljskim odnosima, ili gdje je jedno dijete, osobito ono slabo, kao budui paranoik, bio rtveno janje, meta ukuanima za mrnju. Oni u neurotino ka zdravome opsegu ljudi, preteno dolaze iz obitelji u kojima je toplina i stabilnost izmjeana sa zadirkivanjem i sarkazmom. Putem prijenosa ovi se zbunjujui modeli odnosa ponavljaju u odraslim vezama paranoidnih ljudi. Njihovi loi unutranji objekti ugroavaju i paranoidne osobe i one s kojima su povezani. Ako je djetetov primarni izvor znanja njegovatelj koji je duboko zbunjen i prepun primitivnih obrana, a rijeima se koristi za manipulaciju, a ne za iskreno iskazivanje osjeaja, u vrijeme kad dijete pokuava izgraditi osjeaj sigurnosti i vlastite znaajnosti, uslijed toga djetetovi kasniji odnosi i veze s drugim ljudima nee biti prirodne.Paranoidne osobe imaju neke zajednike karakteristike kao i psihopati, ali osnovna razlika lei u sposobnosti za ljubav. Paranoidni individualci su sposobni za duboka vezivanja i dugotrajnu odanost, iako imaju sumnju prema motivima i intencijama onih koje vole. Unato tomu to su roditelje mogli doivjeti kao proganajue i neadekvatne ini se da su ipak imali i dovoljno dobrih iskustava sa dostupnosti i mogunosti oslanjanja na njih. Ako se odre i ti dobri aspekti odnosa, terapija je mogua unato svim izobliavanjima stvarnosti, neprijateljstvu i strahu.Paranoidni self Glavni polaritet u doivljavanju sebe kod paranoidnih ljudi je s jedne strane impotentna, poniena i prezirna slika selfa naspram svemone, osvetnike i trijumfirajue. Strah od iskoritavanja i prezir je na slaboj strani polariteta, dok snana strana donosi neizbjenu nuspojavu osjeaja psihike moi - razornu krivnju. Slaba strana je evidentna u stupnju straha s kojim paranoidni ljudi kronino ive. Grandiozna strana je evidentna u stavu: Sve to se dogaa ima veze s njima osobno.Bliska veza izmeu krivnje i paranoje moe se lako shvatiti jer se i osjeaj krivnje moe direktno dovesti u vezu sa zabrinutou hoe li se biti uhvaen i kanjen.Kompleksno i proganjajue pitanje za paranoidne ljude je i pitanje seksualnog indentiteta kombinacija konfuzije oko spolnog identiteta, enje za istospolnom bliskou koja raa preokupiranost homoseksualnou to je potvreno i u mnogim istraivanjima, ( npr. Aronsonova studija, 1964.g.) . Paranoidni ljudi, iako zanemariva manjina njih realizira homoerotizam, smatraju ak i ideju o istospolnoj seksualnoj privlanosti toliko ugroavajuom i uznemirujuom na stupnju nezamislivom neparanoidnim osobama. Homoseksualna orijentacija se doivljava kao unutarnji atak. Nekad se ta preokupacija homoseksualnou objanjavala borbom sa nesvjesnim homoseksualnim impulsom a danas vie s usamljenou i enjom za srodnom duom koja se pobrka sa homoerotizmom.Glavni put kojim paranoidni ljudi pokuavaju poveati svoje samotovanje je putem odmjeravanja moi sa autoritetima i ljudima od znaaja. Iskustva osvete i trijumfa daju im oslobaajui (premda prolazni) osjeaj sigurnosti i moralne superiornosti.Prijenos i protuprijenos sa paranoidnim pacijentima Paranoidni pacijenti pristupaju psiholokoj procijeni sa velikim oekivanjem da e se intervjuer osjeati superiorno ukazujui im na njihove loe strane, ili nameui im neke teme koje zapravo nema veze sa njihovom dobrobiti. Terapeute zamiljaju kao mrke, beshumorne, kritizirajue. Pogled kojim fiksiraju terapeuta zove se Paranoidno zurenje. Zbog kombinacije mehanizama poricanja i projekcije koji su karakteristini za paranoju i izbacuju neeljene djelove pacijentova selfa, terapeuti paranoidnih pacijenata esto u svjesno osjeaju te aspekte emocionalne reakcije, kojeg je pacijent izgnao iz svoje svijesti. Primjerice pacijent pun gnjeva izaziva u terapeutu osjeaj straha protiv kojega je gnjev obrana, ili pacijent se moe osjeat ranjiv i bespomoan dokle terapeut osjea sadistiko zadovoljstvo i mo.Terapeutova nemo da odmah pomogne osobi, koja je nesretna i sumnjiava, vjerojatno je najranija i uznemirujua barijera uspostavi terapijskog odnosa koji moe donijeti olakanje.Terapijske implikacije u dijagnozi paranoje Prvi je izazov za terapeuta suoavanje sa paranoidnim pacijentom i stvaranje vrstog terapijskog radnog saveza. Kada paranoidna osoba uistinu povjeruje terapeutu, tretman je ve na kraju, i to je veliki uspijeh. Interpretacija od povrine ka dubini je uglavnom nemogua sa paranoidnim klijentima, zbog mnogih radikalnih transformacija originalnih osjeaja, koji su u podlozi manifestnih preokupacija. Mnogi strunjaci savjetuju da se alama pacijentu moe odmoi, jer se klijent u tretmanu moe osjeati kao da ga se zadirkuje i ismijava. Ipak, humor je prijeko potreban u terapiji, pogotovo sa paranoidnim klijentima, budui da su ale vaan put kojim se prazni agresija. Najbolji nain je uspostavljanje osnove za uzajamno uivanje u humoru, kako bi se nasmijali vlastitim slabostima, pretenzijama i grekama. Paranoidnim ljudima nita ne promakne, niti jedan terapeutov nedostatak ne bude zaobien i nekritiziran.Humor, pogotovo spremnost terapeuta da se nasmije na svoj raun, je terapeutska i u tome to se pacijentu pokazuje kao neto stvarno, a ne kao igranja uloga i provoenja tajnih planova. Klju za razumijevanje originalnog osjeaja protiv kojeg se paranoidni pacijenti brane projicirajui ga u drugoga je upravo kontratransferni osjeaj terapeuta . esto se zamilja kako paranoici fiziki ubacuju neeljeni osjeaj u terapeuta.Moe se pomoi pacijentu koji pati od pojaanih paranoidnih reakcija, tako da se obrati panja na uzrok u sadanjosti, to ih je aktualno uznemirilo.Treba se u svakom sluaju izbjegavati direktna konfrontacija sa sadrajem paranoidne ideje.Mogu se i naglaavati razlike izmeu misliti i djelovati, ukazujui i na najodvratnije fantazije kao primjere znaajne kreativne perverzije ljudske prirode.Zbog njihove preosjetljivosti na uvrede i prijetnje, nije mogue ljeiti paranoidne pacijente bez suoavanja sa promaajima. Nekada se terapeutski rad ini kao beskrajna vjeba u plesu na rubu.

Diferencijalna dijagnoza Dijagnozu paranoidne strukture osobnosti je uglavnom lako postaviti, osim u sluajevima osoba na visokoj razini u kontinuumu koje uspjeno skrivaju stupanj svoje paranoje od intervjuera.Paranoidna vs. Psihopatska linost Ljubav. Ako paranoidna osoba osjea da dijeliti iste temeljne vrijednosti gotovo da i nema granica lojalnosti i velikodunosti za koju je sposobna. Projektivni proces je uobiajen i kod antisocijalnih ljudi, ali tamo gdje su psihopati fundamentalno neempatini, tu su paranoidni ljudi duboko vezani uz objekt.Paranoidna vs. Opsesivna linost Opsesivni ljudi sa paranoidnim individualcima dijele osjetljivost za teme pravde i zakona, strogou i poricanjem mekih emocija, preokupacija pitanjima kontrole, ranjivosti, srama te fascinaciju pravednom ozlojeenosti.Opsesivni pacijenti su skloniji suraivanju sa intervjuerom unato njihovim razlikama pa terapeuti radei s njima ne pate od uznemirenosti kakvu im izazivaju paranoidni pacijenti.Paranoidna vs. Disocijativna (multipla) linost Budui da je emocionalna trauma ukljuena u etiologiju oba poremeaja - paranoje i disocijacije, koegzistencija oba procesa u istoj osobi je esta.

6. SHIZOIDNA LINOST

Osoba iji karakter se opisuje kao shizoidan, najee je predmet raznih nesporazuma zbog uobiajene zablude da se shizoidnost uvijek povezuje s primitivnom i tekom psihopatologijom. Shizofrenija kao bolest se nalazi na samom kraju kontinuuma shizoidnosti.

Shizoidna je linost je daleko od jednostavne definicije jer stupnjevi tog poremeaja ine ljestvicu od hospitaliziranog katatonog pacijenta pa sve do kreativnog genija.

Ljude ovog karaktera najee privlae termini poput filozofije, spiritualne discipline, znanosti, umjetnosti. Na takvom irokom shizoidnom spektru nalaze se ljudi poput Ludwiga Wittgensteina, koji je bio austrijski filozof, uvelike je pridonio u mnogim podrujima moderne filozofije, najvie u logici i filozofiji jezika. Ili Martha Graham plesaica, koreografkinja i predstavnica modernog plesa.

Psihoanalitiki orijentirani psihijatri u veini, shizoidne, shizotipne i izbjegavajue poremeaje linosti smatraju nepsihotinom verzijom shizoidnog karaktera dok shizofreniju, shizofreniformne i shizoafektivne psihoze smjetaju na psihotinu razinu shizoidnog funkcioniranja.

NAGONI, AFEKT I TEMPERAMENT SHIZOIDNE LINOSTI

Klinika iskustva pokazuju da po temperamentu osobe koje postanu shizoidne su hiperaktivne i preosjetljive.

Shizoidni ljudi najee sebe opisuju kao jako osjeajne osobe, i njihovi roditelji ili rodbina za njih govore da su to bile bebe kojima bi esto smetalo previe svijetla, buke ili pokreta. Kao da su u njih zavreci ivanih vlakana blie povrini tijela negoli u nas ostalih.

U istraivanjima kod male djece se uoilo da iako se veina djece najee priklanja, grli i mazi s ljudima koji im pristupaju s njenou neka se povlae od njih kao da takvi odrasli ugroavaju njihovu sigurnost. Pretpostavlja se da su takve bebe konstitucionalno predodreene za razvoj u shizoidnu linost pogotovo ukoliko ne postoji dobar sklad u odnosu s osobama koje ih odgajaju.

Shizoidni ljudi ne ostavljaju dojam agresivnosti, unato nasilnim sadrajima u fantaziji. Njihove obitelji ih najee opisuju kao njene i mirne osobe. Ta izvanjska njenost i smirenost je zapravo u kontradikciji s estim afinitetima shizoidne osobe, a to su horror filmovi, knjige krimii temeljene na istinitom dogaaju, vizije unitenja svijeta.

Veina analitiara opisuje tu kontradiktornost kao da shizoidni pacijenti skrivaju glad i agresivnost ispod debelog pokrivaa mehanizama obrane.

Shizoidni ljudi ne ostavljaju dojam da se u sebi bore sa krivnjom kao depresivci ili sa stidom kao narcistini . Oni se doimaju kao da prihvaaju sebe i svijet oko sebe onakim kakvi jesu bez mnogo unutranjeg poriva da stvari mijenjaju te kao da se sklanjaju od donoenja sudova. Ipak oni mogu osjeati prilinu tjeskobu u svezi sa temeljnim osjeajem sigurnosti. Oni su prije svega outsideri i promatrai vanjskog svijeta.

Rascijepljenost koja je vezana uz etimologiju rije shizoidno se odnosi uglavnom na odvojenost od dijelova selfa i u odnosu na vanjski svijet, negoli na rascjep (splitting) kao mehanizam obrane kojim se odijeljuje dobro od loeg u selfu i objektu to je tipino za doivljaj crno-bijelog svijeta u drugih poremeaja linosti, primjerice psihopatskog ili paranoidnog.

OBRAMBENI I PRILAGODBENI PROCESI U SHIZOIDNE LINOSTI

Ono to je tipino za shizoidne linosti je povlaenje u unutarnji svijet imaginacije. Veinom shizoidne osobe se brane idealizacijom, matanjem, projekcijom i introjekcijom a od zrelijih obrana osobito intelektualizacijom ime prikrivaju svoj doivljaj i emocije tako da njihov afekt izgleda blijed i povran.

Nazrelija i najfascinatnija sposobnost shizoidnih osoba je kreativnost koju oni usmjere na razna podruja, od umjetnosti do znanstvenih otkria. Ako postoji kreativni potencijal kod shizoidne osobe tada je zadatak terapije da se potencira ta kreativnost.

OBJEKTNI ODNOSI U SHIZOIDNIM STANJIMA

Doi blie, osjeam se sam, ali makni se jer se bojim uljeza!

To je jedna od stalnih dilema i naina pristupa shizoidnih osoba u odnos. Shizoidni ljudi se doimaju jako ravnoduni spram seksualnosti a ponekad ju ak i preziru, iako su seksualno i orgazmiki sposobni. Bliskost ih plai pa i seks doivljavaju kao zarobljavanje.

Neke heteroseksualne ene ulaze u vezu s osjeajnim glazbenikom shizoidom jer ih privlai da provjere da li on moe prenijeti ljubav i panju, koju daje instrumentu, na nju. Obino je rezultat razoaravajui.

Partneri shizoidnih ljudi ponekad se ale na njihovo voenje ljubavi. Izvedba u seksualnom odnosu je povrna i mehanika.

Za shizoidne osobe poznato je da bjee od zadovoljstva i uitka.

SHIZOIDNI SELF

Jedna od neobinih pojava shizoidnih ljudi je neuvaavanje, nepotovanje nekih konvencionalnih normi. Shizoidan self je potpuni kontrast narcistinom selfu koji tei adaptaciji, prihvaanju i uvaavanju. Shizoidan self uvijek dri distancu od ostatka drutva i jako esto to radi indiferencijom, ironijom i arogancijom.

Kulturoloki gledano shizoidni self obino se suprotstavlja i napada one drutvene norme i vrijednosti koje su u dotinoj kulturi posebno cijenjene. Npr. U Nigeriji, koja je jako religiozna zemlja, shizoidni ljudi uporno kre neke religijske zakone. U Japanu gdje se posebno dri do rodbinski odnosa osobe koje najee trpe verbalne napade shizoidnih osoba su upravo njihovi najblii, njihova obitelj.

Michael Balint opisuje dva antitetina pola karaktera: philobat ( lover of distance ) i ocnophil ( lover of closeness ).

Shizoidni ljudi su ekstremni philobati i kao takvi esto privlae ili njih privlae topli, ekspresivni i drutveni ljudi.

Bez obzira na sve navedeno, shizoidni ljudi obino nisu hladni i nebrini. Shizoid itekako moe biti brian i paljiv prema drugim ljudima, ali mu to moe biti jako teko pokazati.

Shizoidan self je sklon idealiziranju, originalnosti i unikatnosti, pa tako jo jedna od osobina koja je jako esta kod shizoidnog karaktera je velika samokritinost i perfekcionizam kojim moe doi do velikih rezultata i snane kreativnosti.

SHIZOIDNI PACIJENTI

Odreena disciplina koja je potrebna za psihoterapiju, ogranieno vrijeme, plaanje terapije i etike norme koje osiguravaju distancu i potovanje granica kao i zatitu od manipulacije pacijentom u pojaavaju osjeaj sigurnosti i smanjenje straha od bliskosti kod shizoidnog pacijenta.

Shizoidni pacijenti pristupaju terapiji s kombinacijom osjetljivosti, iskrenosti i straha od blizine i koji ih koe i pomalo zbunjuje to je tipino za jedan takav novi odnos. Oni najee trae pomo zbog njihove izolacije od ostatka drutva koja je postala previe bolna, drutvenih inhibicija ili strahova da bi u toj izolaciji mogli poludjeti. Nije neuobiajeno da shizoidna osoba ne eli puno govoriti i da se osjea prazno i izgubljeno na poetku terapije. Terapiji ak zna i pristupiti zbog depresivnosti ili zbog straha od ludila esto samo s namjerom da dobiju medikamente.

U poetku se mogu bojati da e se terapeut uplaiti i pobjei od njihovih emocija ili procijeniti da im nema pomoi, ali naravno nikad to ne bi rekli.

Terapeut mora biti apsolutno otvoren sa shizoidnim pacijentom i mora postii nivo potovanja odmah u poetku to obino nije pravilo u radu s drugim poremeajima linosti.

U ranim fazama terapije trebale bi se izbjegavati teme koje se bave strahovima pacijenta i prilagoditi se pacijentu tako da se u terapiji ne osjea neugodno.

Jako bitna odlika terapije je prirodnost i spontanost, normalnost u radu s pacijentom to vodi do produbljivanja odnosa. Oni tad ponu govoriti o odnosima sa osobama do kojih im je stalo. Bitno je oslobiditi ih straha od toga da se povjere previe, od otvaranja.

Oni su obino pacijenti koji inicijalno izazivaju pozitivne kontratrasferne reakcije u terapeuta spremnost da se s njima ue u terapijski odnos, elju da im se pomogne. Pozitivna transferna reakcija u pacijenta je njegova spremnost za introspekciju i istraivanje vlastitog unutranjeg svijeta.

DIFERENCIJALNA DIJAGNOZA

Nesporazum, tj. kriva procjena shizoidne osobe moe biti velika pogreka. Shizoidni ljudi dosta esto se ine bolesnijim nego to zapravo jesu i ako terapeut napravi takvu greku s dijagnozom to moe snano utjecati na pacijentov strah od vlastite ludosti.

Shizoidni ljudi esto se izoliraju i provode vrijeme razmiljajui o velikim problemima njihovog svijeta mate i najee u tome slie na opsesivno- kompuzivne linosti.

Opsesivno kompulzivni poremeaj je poremeaj kod kojeg je um trajno preplavljen mislima koje nije mogue kontrolirati, ili je osoba prisiljena neprekidno ponavljati odreene postupke. Pogaa oko 1 3% populacije, a obino zapoinje u ranoj odrasloj dobi, nakon stresnih dogaaja. Rani poetak ei je kod mukaraca i povezan je s kompulzijama provjeravanja, a kasniji poetak ei je kod ena i povezan je s kompulzijama ienja. Opsesije su intruzivne i rekurentne misli, koje neeljene i nepozvane padaju osobi na pamet, a pogoene osobe smatraju ih iracionalnim i otrgnutim kontroli.

Kompulzija je ponavljano ponaanje, pri emu se osoba osjea prisiljenom na izvoenje takvog ponaanja da bi ublaila stres ili sprijeila pojavu neke nesree.

7. NARCISTINE LINOSTI

Ljude ije su osobnosti organizirane oko ouvanja samopotovanja putem potvrda izvan njih samih, psihoanaliza naziva narcistinim. Svi smo mi ranjivi i esto nesigurni oko toga tko smo i koliko vrijedimo, te nastojimo voditi nae ivote tako da bi se osjeali dobro. Naa sigurnost u sebe pojaava se tuim odobravanjem a umanjuje negodovanjem ljudi koji su nam vani. U nekima od nas ipak, bavljenje tim narcistikim dopunama samopotovanju esto zasjenjuju ostale aspekte linosti, do te mjere da moemo biti okarakterizirani kao pretjerano zaokupljeni sobom. Pojmovi poput narcistine linosti i patolokog narcizma primjenjuju se na ovaj neprikladan stupanj usredotoenosti na sebe, a ne na uobiajenu prijemivost na odobravanje i osjetljivost na kritiku.

Narcizam, normalni kao i patoloki, problem je kojem se Freud uvijek iznova vraao. Posudio je naziv iz grkog mita o Narcisu, mladiu koji se zaljubio u svoj vlastiti odraz u vodi, i s vremenom umro od udnje koju njegova slika nije mogla zadovoljiti. Ipak Freud je malo govorio o terapiji narcisa. Alfred Adler i Otto Rank obojica su pisali o temama koje bi danas mogli svrstati pod narcizam, ali injenica da su se obojica prilino udaljila od Freuda uinila ih je stranim mnogim terapeutima. Jo od zaetaka psihoanalize, zabiljeeno je da neki ljudi imaju potekoa sa samopotovanjem, potekoa koje je teko definirati samo u pomou nagona i nesvjesnih konflikta, i tako ih je teko lijeiti modelima terapije temeljenim na rjeavanju konflikta. Njihovom iskustvu kao da bolje pristaje model deficita: Neto nedostaje u njihovim unutranjim ivotima.

Zaokupljeni time kakav dojam ostavljaju na druge, narcistine linosti mogu se u sebi osjeati lano i bez ljubavi. Naini na koje im se moe pomoi da prihvate sami sebe i da prodube odnose s drugima razvili su se tek irenjem dinamike psihologije u podruja kojih s