Upload
jadranka-ahlgren
View
19
Download
1
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Published on http://www.designed.rs/d-report diSTRUCTURA - November 2015 Painters Milan Bosnic, 1969, and Milica Milicevic, 1979, from Belgrade, works together from 2005
Citation preview
1
studio JII III/2015 free editioon
Jadraranka Ahlgrren
O PPROSTOORU diSTRUKTTURA, izložbaa THEIR VERYY LANDSCAPEE IS ALIVE, Kuulturni centar r Beograd, 222.10 ‐14.11 20015
…………………………………………………………………………………
ABOUUT SPACCE diSTRUKTTURA, exhibittion THEIR VEERY LANDSCAAPE IS ALIVE, Kulturni centtar Beograd, 22.10 ‐14.11 2015
Photo: Studdio Ji and diSTRUUCTURA
2
O PROSTORU diSTRUKTURA, izložbA THEIR VERY LANDSCAPE IS ALIVE, Kulturni centar Beograd, 22.10 ‐14.11 2015 Milica Milićević/1979/ i Milan Bosnić/1969/ su slikari srednje generacije iz Beograda, koji su magistrirali na FLU u Beogradu, a od 2005 rade zajedno u sklopu umetničke grupe diSTRUKTURA, sa kojom su nastupali na 20 samostalnih i više od 40 grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu: Austrija, Češka, Sloveniji, Finska, Luksemburg, Francuska, Rumunija, Holandija, Tajvan. Njihovi radovi nalaze se u više privatnih i muzejskih kolekcija u zemlji i
inostranstvu a učestvovali su i na više rezidencijalnih programa i radionica, i dobitnici su više nagrada. Njihov rad se može svrstati u postkonceptualnu umetnost i nove umetničke tendencije i prakse a na ovoj izložbi su nam se predstavili sa više svojih video radova, 2013 i 2014, dve monumentalne slike, ulja na platnu velikog formata, 2013, i foto i drugom dokumentacijom iz dva rada‐projekta, 2010 i 2013. Tema izložbe je živi, oživljeni pejzaž, kao i urbani pejzaž. Radi se o socijalno i psihološki angažovanoj umetnosti koja se kroz nove tehnologije, medije i prakse ali i klasičnu uljanu sliku trudi da stigne do nas. Izložba je odlično postavljena.
…………………………………
Urbani prostor, prostor grada /urb, lat. ‐ grad/ je tema kojoj se danas posvećuje velika pažnja budući da smo okruženi sve većim problemima koje stvara masovna urbanizacija, a nasuprot tome, raste težnja za komfornijim životom, što je u koliziji. Sve to je posledica loše modernizacije društva i napuštanja humanih socijalnih koncepata . Urbani prostor je, mada proučavan najviše u oblasti arhitekture i urbanizma, koje se i bave njegovom modulacijom, tema proučavanja i mnogih drugih disciplina, pa i likovne umetnosti, posebno u poslednje vreme a najviše u sklopu nove umetničke prakse, koja se tako i naziva jer likovnosti prilazi na nov način, pa smo tako u Beogradu krajem osamdesetih imali grupu kompozitora druge nove muzike , Opus 4, koja se, manje bavila muzikom a više performansom. U većini performansa Opusa 4, prostor je bio neobično važan, jer su oni umetnosti pristupali fenomenološki a prostor tretirali kao važan medijum u kom se prelamaju sve naše aktivnosti . Likovna umetnost danas, 2015, u Beogradu, napustila je slične koncepte, i možemo reći da je podeljena u dve frakcije, evropsku, koju srećemo na Oktobarskim salonima koje vode strani kuratori, i u par drugih, manjih galerija, i, domaću, čiji vrh reprezentuje beogradska Galeriji ULUS‐a u Knez Mihajlovoj ulici, gde se uglavnom još uvek neguje klasična likovnost. Evropska frakcija, kojoj pripada i diSTRUKTURA, u poslednje vreme, sve više istražuje urbani prostor i pejzaž. Tome je doprineo i jak evropski trend rada na rekonstrukciji zapuštenih urbanih amijenata i revitalizaciji gradova u čumu mi još uvek zaostajemo. Prostor, posebno urbani, time se ponovo nameće kao važna tema likovnosti u umetnosti Evrope, slično kako je to bilo i u doba konceptualne umetnosti 1970‐90, samo što je tada on više bio razmatran u širem egzistencijanom smislu, fenomenološki, dok su danas istraživanja racionalnija i prizemnija, više socijalna ‐ kako živeti u prenapučenom, vizuelno zagadjenom gradu a da nam pri tom ne skaču hormoni stresa, pritisak i šećer, kako se u tom ambijentu ne razboleti, kako nadomestiti prirodu i vratiti gradu zdravlje i vitalnost? Ovu
3
izložbu, zbog njene tematike, zato, možemo smatrati izložbom u trendu, i to ne samo domaćem, već i evropskom
Prostor prirode
Prostoru prirode na ovoj izložbi posvećen je rad: Homeland / Domovina /, fotografija, 2010. Radi se o fotografiji u prirodnoj veličini na kojoj autorka stoji na zatravnjenoj poljani u šumi, nedaleko od Graca, okrenuta nama ledjima, i kontemplira nad plitkim kvadratom veličine 2x2m iskopanim ispred nje na travnjaku i nasutim zemljom, kako saznajemo iz teksta uz sliku u katalogu, koju su autori doneli iz svoje domovine. Druga fotografija od koje se sastoji ovaj rad je diptih na kom se ista rupa zumira na početku rada i posle godinu dana, gde se vidi da je posle godinu dana kvadrat već prilično izbledeo i zarastao u travu. To, po tekstu iz kataloga treba da ukaže na prirodni process asimilacije, prihvatanja, emigranata u tudjini. Prva fotografija, sa šumom, velikog formata, postavljena je na čelo galerije u njenom dnu, oplemenjuje prostor izložbe prirodnim elementima trave i šume unoseći vitalnost u galeriju, što nam prija. U taj lepi prostor prirode umetnici postavljaju jednu artificijalnu formu, kvadrat, čiji su prastari zakoni proporcija, podele po šemama upisanog krsta i dijagonala, upisanog i opisanog kruga, suvereno vladali svetom desetinama hiljada godina pre nego što smo otkrili zlatni presek. Drevnost i stabilnost ove arhetipske geometrije kao da garantuje bržu asimilaciju migranata. Rad pleni svojom čistotom i pozitivnošću. Priroda je naša domovina a ona je širom sveta, globalizacija stvara samo trenutne probleme, novi svet će biti bolji, poruka je autora sa kojom se slažemo. Ova vrsta radova predstavlja čistu konceptualnu umetnost, umetnost koja svoju poruku šifrira u radu, fotografiji ili slično, ali tako da je ona lako čitljiva svima. Mada je konceptualna umetnost kod nas bila vrlo zastupljena ranije ipak smatramo da je danas nedovoljno poznata, te će mo je nadalje malo pojasniti.
Homeland / Domovina /, fotografija 1, 2010.
Fenomenološki i /socijalno/analitički pristup ‐ konceptualna umetnost
Konceptualna umetnost iz sedamdesetih godina prošlog veka, forsirala je socijalni angažman i javnost u radu, javni nastup. To je umetnosti sa konceptom i diskursom, koja je angažovana, pa i društveno, i koja
4
govori. Ona se ne bazira na delu kao materijalnom artefaktu već na fenomenološkom, egzistencijalnom doživljaju od kog kao jedini trag ostaje zapis, bilo u sećanju ili na nekom dokumentu: fotografiji, videu, tekstu… Prostor je u njoj dobrodošao medijum, pošto je neraskidivo povezan sa našim čulima i doživljajem sveta. Razvoju konceptualne umetnosti doprinelo je i omasovljenje novih, uznapredovalih umetničkih tehnologija I medija ‐ fotografije, video arta, multimedija, koje su omogućile lak zapis novih praksi kao performansa, lakše čitanje teoretskih diskursa i Iakšu realizaciju likovnih, muzičkih i svetlosnih ambijentalnih instalacija. Na vrhuncu zamaha konceptualne umetnosti javljaju se fenomenalni umetnici sa visokobudžetnim instalacijama kao Džejms Turel /James Turrell, USA/, koji radi sa obojenom svetlošću u zamračenom prostoru, koristeći pritom fenomenologiju čula vida i rad mozga, pošto se slika koju vidimo formira na mnogo široj osnovi od samog oka, u spletu svih neuronskih veza našeg mozga ‐ zato i postoje optičke varke, i uz asistenciju našeg celokupnog sećanja. Doživljaj prostiranja mlečno‐svetloplavog svetla kroz prostor, kad nas autor popne jednom blagom, uskom rampom par metara uvis, u jednoj od njegovih instalacija, u centar velike crne sobe, a što je autorka ovog teksta doživela, je u najmanju ruku dramatičan, i nešto neponovljivo. Osećamo se kao da lebdimo u praznini I kao da je nestalo gravitacije, takvu optičku a i fizičku /u celom telu/ varku nam pruža ovaj racionalno osmišljen rad sa vizuelnim konceptom, fantastični doživljaj! Ono što pri tom osećamo, osetili su još jedino kosmonauti… To je zaista neka druga umetnost, umetnost budućnosti…
Da li zbog skupoće, slični koncepti su se već krajem osamdesetih, dakle posle dvadeset godina prakse, iscrpeli i završili, mada je umetnost i dalje ostala više analitička, aktivistička i socijalna, nego što je pre konceptualne umetnost to bila. Umernost 80‐tih i nadalje je krajnje pluralistička, slobodna, sa delom umetnika koji se vraća klasičnoj slici, dekoraciji, apstrakciji, zenu…
Ovu izložbu možemo svrstati u postkonceptualnu umetnost jer na njoj pored koncepta vidimo i markantne slike, ulja na platnu velikog formata, 200x300 cm, koja plene svojom likovnošću i načinom na koji su na njima obradjeni neki od elemenata slike, mada izložbom generalno dominiraju analitički duh i socijalne teme koje se tiču odnosa regija‐nacija, pitanja migracija, urbaniteta i globalizacije, ali i našeg identiteta u prostoru uopšte.
Konceptualni umetnici često su radili u grupama, što je slučaj i ovde gde Milica Milićević i Milan Bosnić, slikari, od 2005 rade zajedno u diTRUKTURI. Podele rada u sklopu grupe nisu definisane, dakle, ovi umetnici ih ne smatraju važnim.
Nebo nad Beogradom 2 /Himmel uber Belgrade 2, slika, ulje na platnu, Dim. 200x300 cm, 2014
5
Integralni prostor
Intrigantnost prostora leži u njegovoj neutralnosti ‐ naizgled praznini… Akaša, prostor, je u vedskim tekstovima metafizički nosilac svojstava stvaralačke prasupstancije /Čedomir Veljačić, iz knjige Budizam,Opus, Beograd,1990/ i razlikuje se od empirijskog, astronomsko–geografskog prostora koji se u istim tekstovima imenuje drugim imenom, diš, a koje označava samo polje, dvodimenzionalno ili trodimenzionalno. Prostor /Akaša/ je neuhvatljiv jer njime vlada vreme, to jest, ono što ga je nekad okupiralo, sad u njemu više nije, pomerilo se, sad je tu nešto drugo… Zato se prava priroda prostora ne zna, nje kao i da nema i može se čitati samo kao potencija. Naizgled, prostor je praznina, ali i materica, potencijalno ‐ majka, ono što omogućava emanaciju… Novija nauka medjutim tvrdi da je to tačno samo naizgled. U prostoru, tvrde oni, ostaju tragovi! Tako ruski naučnik V.Varnadski / Vladimir Vernadsky/, koji je radio u prvoj četvrtini 20‐tog veka, tvrdi da u prostoru sve ostaje zapisano, i prošlost i budućnost, što on naziva Noosferom ‐ kosmičkim poljem intelekta. Zapisana je dakle cela istorija, sve ikad proživljeno… Gledano iz tog ugla, analizirati metanaslage geografskih punktova i pojedinih mesta, pejzaža, je važno, jer tako bolje upoznajemo mesta gde živimo i približavamo im se, kako se ne bi u njima osećali otudjeno, da bi bili potpuniji, opušteniji, sposobniji za razmenu i komunikaciju… O tome govori i ova izložba.
U pratećem kritičkom tekstu iz kataloga izložbe, Reči pejzaža, Aleksandra Estela Bijelica Mladenović, tako kaže : … Govorimo o gradu, ne samo kao urbanoj masi već i kao prostoru oblikovnog socijalnog tkanja. Takodje mislimo na kulturne, političke, ekonomske pejzaže… na sve one /ne/ograničene strukture koje svojim dimenzijama upućuju na nemerljivo /neograničeno trajanje /, neodredjenost /neograničeno kretanje/, reproduktivnost /neograničen izbor/… Zaista, na Akašu i Neosferu, rekli bi… Ono što prostor jeste a što je ranije opevano kroz pesme i mitove i posvećivano kroz rituale, a što danas postkonceptualni umetnik naziva ‐ rad sa pejzažem, jer ne želi da se upliće u nepoznato, racionalan je…
Kako onda da jedan od radova ima za ime toliko citirano, iracionalno ‐ nebo nad Beogradom / o kom su pisali Andrić, u Gospodjici, Velmar—Janković, u Dorćolu, Laza Ristovski, u jednoj od svojih pesama… / Himmel uber Belgrade, ulje na platnu , 2014, Dim. 200x300 cm, iz serije Srednjeevropski pejzaži. Autori u katalogu navode da su taj kadar, to jest to nebo, izabrali zbog izrazito niskog, ravničarskog horizonta Novog Beograda koji je teritorijalno, pre Drugog svetskog rata, pripadao Austriji, dakle Srednjoj Evropi, čiji su pejzaži bili tema projekta u kom su učestvovali … Sve da je ovaj kadar, i naziv slike, i dat iz ciničkih razloga, da je parafraza, kao što bi recimo trebalo biti ciničan prema terminu Dragoša Kalajića vertikalni Beograd /nebeski, valjda/, ipak je ovo “nebo” palo negde iz Noosfere, jer toliko je već opevano… Šta li se tu upisalo? Inače, zašto naziv slike ne bi bio – Blok 70, po kafkijansko metafizičkim kubusima stepenasto spuštenih linearnih mega‐zgrada, pravilno poredjanih jedna uz drugu, njih osam, na dnu slike, čime se pojačava utisak pespektivnih deformacija i skraćenja, trodimenzionalnost, a slika dobija nešto suprematističko u svom karakteru. Suprematistički mističnog karatera su i ornamenti ‐ odrazi istih zgrada na nebu, koji su na beloj, obrisanoj pozadini svetloplavog neba, napravljeni od oranž/boja svetla/crvenih i svetlo‐tamnoplavih kružića. Dok je na drugoj slici iz iste serije Nebo nad Beogradom 2, nebo obogaćeno jednostavnim supremarističkim kvadratićima poredanim u kratke višebojne voziće, dok su fasade kuća delom iracionalno, ali takodje, vrlo pravilno geometrijski, prebojene nekim drugim bojama. Zašto baš tako, pitamo se? I zasto ova grupa voli da briše delove svojih slika, zbog čega se i nazvala
6
diSRTUKTtreba, I zauopšte o Pogačnikaperforma
TURA, pitamoahvalni smo utome, nego
a, slovenačkonse – lečenje
o se? I, madaumetnicima nbaš o nebu,
og vajara i koe prostora Be
a odgovore nna tome. Jed, da ne kažeonceptualnogeograda …
ne znamo, osdnostavno a iemo još, i sa g umetnika ko
sećamo da jempresivno! Kduhovima… oji je 1981 i
e stvar pogodKakav nizak hViše o tome2011 radio u
djena upravoorizont, ne rae vidi kod Mu Beogradu
kako adi se Marka javne
Himmel ub
Prostor i i
Prostor jesmećem iProstor m/We are problemimod kojih jmapa koj
ber Belgrade, slik
istorija grada
e tako, izgledi obogaćen gmedjutim grejliving in thema emigracijeje svaki izabrom se mapir
ka, ulje na platnu
a ‐ geografija
a, opterećenrafitima, kakoju srca, tomee beautiful e, uz pomoć rao neko meaju te lokacij
u , 2014, Dim. 20
a srca
, ili, obogaćeo tvrde ekoloe su na ovoj iwOURld, inintervjua sa 5sto tog gradaje, a koja je
00x300 cm, iz se
en, i sa našimozi i dizajnerizložbi posvećnstalacija i vi5 umetnika iza koje mu jedelom preds
erije Srednjeevro
m akcijama i koji se bavećena dva radideo zapisi, 2z zemalja bivše važno, te jestavljena i na
opski pejzaži
istorijom, kae vizuelnim zaa. Prvi: Živim2013, Grac, še Jugoslavijee tako nastalovoj izložbi,
ao što je zagagadjenjem gmo u divnom Austrija, bae koji žive u Ga psihogeogrmapa srca k
gadjen grada. svetu avi se Gracu, rafska oje je
7
već u sebe primilo pojedine lokacije novog prostora. Intervjui sa ovim umetnicima prikazuju se u video sali, na dnu galerije, uz pomoć BIM‐a. Drugi takav rad je video Osumljičeno mesto /Locus suspectus, 2014, u trajanju od 26 minuta, koji se takodje prikazje u video sali, a u kom Barbi Marković, književnica iz Sarajeva, opisuje znamenite stvari, ljude i pezaže Sarajeva, stojeći u kadru prirode, šuma Košutnjaka u Beogradu, koji se tokom trajanja videa od 26 minuta polako širi, ali tako da u njemu uvek prepoznajemo samo prirodu, dok Bibi govori, crta i mapira nešto drugo, mesta svoje istorije – ono što u konfrontaciji sa šumom postoji samo mentalno ili zapisano negde putem znakova i kodova, a posebno prebiva najviše u našem srcu, jer ono izgleda ne zaboravlja ništa… Zaista dirljivo!
Deo instalacije i video zapisa Živimo u divnom svetu/We are living in the beautiful wOURld, 2013, Grac, Austrija / desno / ………………………………………………
Da li smo na sve to u vezi sa prostorom zaboravili a ako jesmo, zašto, i kako nam se to moglo dogoditi, pitamo se posle ove izložbe? Zahvalni smo autorima na aktuelizaciji teme, čime nas podstiču na ponovna razmišljanja u našoj izgleda uspavanoj sredini, ali i sopstvenim uspavanim glavamam, a posebno nam je drago što se Beograd, bar u avangardnom smislu, ponovo budi!
Izuzetna autorska izložba koju treba svakako videti. Upečatljiv koncept i markantne realizacije.
8
……………….. Jadranka Ahlgren, Beograd
27.10.015